Franjo Asiški

POSEBNI PRILOG SVJETLA RIJEČI – SRPANJ/KOLOVOZ 2009.

 KRONOLOGIJA
1181. ili 1182. rodio se Giovanni Battista (Ivan Krstitelj) kasni-
je prozvan Francesco (Franjo) Bernardonis u Asizu.
1152-1190. vrijeme vladanja Fridrika I. Barbarosse.
1184. Petar Valdes, utemeljitelj valdenza, od Rima osu-
đen kao heretik.
1187. Sultan Saladin ponovno osvaja Jeruzalem.
1189–1191. Treća križarska vojna.
1191. rodio se Ferdinand (sv. Anto) u Lisabonu
1193. ili 1194. rodila se Klara Asiška.
1198–1216. Pontifikat Inocenta III.
1200. Građanstvo ustaje protiv plemstva: zauzimanje
utvrde Rocca i početak borbe protiv Perugiae.
1202. Bitka u mjestu Collestrada između Asiza i Peruigiae.
Franjo više od godinu dana zatočen u Perugi, raz-
bolijeva se. Smrt Joakima iz Fiore.
1203–1204. Križari Četvrte križarske vojne zauzimaju
Carigrad i pustoše ga.
1205. Franjo polazi za Apuliju, dolazi do Spoleta i vraća
se u Asiz. Susret i darivanje viteške opreme siro-
mašnom vitezu. San o kući punoj oružja.
1206. Franjino obraćanje: susret s gubavcem, mistični
doživljaj pred križem u Sv. Damjanu, odricanje od
očinskih dobara pred rodbinom, biskupom i grad-
skim vlastima.
Na koncilu u Montpellieru sveti Dominik odlučuje
uzornim životom i propovijedanjem suzbijati ka-
tarsku herezu.
1208–1229. Križarska vojna protiv albigenza. Franjo ne
podliježe antiheretičkoj propagandi.
1209. U Porcijunkuli Franjo sluša riječi iz Matejeva evan-
đelja o putujućem propovijedanju Radosne vijesti
i neposjedovanju materijalnih stvari. Oblači odije-
Vladimir BLAŽANOVIĆ, Život svetog Frajne
lo umbrijskog seljaka. Pridružuju mu se Bernard
Kvintavalski i Petar Katanski, Egidije i dr.
Franjo se upućuje u Rim sa svojim drugovima
(možda i 1210). Posreduje kardinal Ivan od sv. Pa-
vla. Od pape Inocenta III. dobiva usmeno odobre-
nje za pokornički život. (Izgubljeno kratko pravilo
od rečenica iz Evanđelja).
Od benediktinaca dobiva crkvicu Porcijunkulu.
1211. Fridrik II, kralj Sicilije, 1212. proglašen je carem na
Nürnberškom saboru. Dječja križarska vojna. Po-
bjeda španjolskih kršćana nad muslimanima kod
Las Navas de Tolosa.
1211-1212. Dolazak Rufina i njegove nećakinje, plemkinje
Klare, te njezine sestre Katarine (Janje) i drugih
sestara. Klara oblači habit u Porcijunkuli. Uteme-
ljenje samostana klarisa u Sv. Damjanu.
Franji dolaze svećenici Silvestar i Leon, kasniji is-
povjednik, vjerni pratitelj i bilježnik.
Na putu za Svetu Zemlju Franjinu lađu oluja izba-
cuje na dalmatinsku obalu. Povratak u Asiz.
1212. Franjo sastavlja »pravilo« za klarise. Putuje u Rim
Inocentu III. Susreće u Rimu Jakobu di Settesoli.
1213. Grof Orlando de Chiusi daruje Franji La Vernu.
1214. Franjo polazi za Maroko. Razbolijeva se u Španjol-
skoj i vraća se u Italiju.
Neslaganje u Sv. Damjanu između Klare i Franje
oko vodstva samostana.
1215. Četvrti lateranski koncil.
Engleska izdaje Povelju slobodâ (Magna charta).
1216. Smrt Inocenta III. u Perugi, orobljen u katedrali.
Novi papa Honorije III. vjerojatno daje suglasnost
Franji za porcijunkulski oprost.
1217. Duhovski kapitul u Porcijunkuli: slanje misionara
izvan talijanskih granica, u prekoalpske zemlje i Sre-
dozemlje. U Firenci kardinal Hugolin uvjerava Franju
da ne putuje u Francusku nego da ostane u Italiji. Ne-
uspjeh braće u Ugarskoj i Njemačkoj. Uspjeh u Fran-
cuskoj i uspjeh brata Ilije u Svetoj Zemlji.
 Izazov
Franje
Asiškog

Lj
udskim očima gledano i ljudskim životima mje-
reno, osamsto godina nije malo. Stoga nije ni za-
nemariva 800. obljetnica koju Franjevački red u
svim svojim varijacijama ove godine slavi. Ona se u prvom
redu nameće zbog samog Franje iz Asiza, neobična čovjeka
i netipična sveca, koji je svu stvar “zakuhao”. No, također je
važna i zbog brojne Franjine braće i sestara koji su od 13.
stoljeća do danas prisutni u gotovo čitavom svijetu.
Franjo Asiški je prije svega netipičan svetac: štuju ga
ne samo katolici, nego i protestanti. A opet Franju se štuje
nekako suzdržano. On nije tipični “moćni” zagovornik ni
efikasni uslišatelj, nego je i s aureolom ostao manji brat i
suputnik u življenju Isusova evanđelja. Franjo je neobi-
čan čovjek: obrnuo je tijek svoga života i umjesto novca
i njegove moći izabrao siromaštvo; umjesto slave izabrao
je radost u malim stvarima, čak i u pogrdama; umjesto
Josip POLJAN, Sveti Franjo s pticama

mekih odijela i njegovana tijela, izabrao je grubu odjeću

i blizinu onih čije se tijelo doslovno raspadalo od bolesti;
umjesto izravne kritike moćnih i često raspuštenih crkve-
nih službenika, izabrao je put izazova na promjenu; umje-
sto bijega od života i prezira svijeta, izabrao je jednostav-
no i iskreno propovijedanje evanđelja i bratsku bliskost
svemu stvorenju.
Kao i prva Franjina braća, i danas se njegovi sljedbe-
nici nalaze pred izazovnim životom, koji i dalje nije lako
pripitomiti, uza sva faktična pripitomljenja kroz povijest.
Prije svega, nasljedovanje Franje iz Asiza ne znači kopira-
nje njegova ponašanja ni razmišljanja. To je više otvaranje
onom duhu životne jednostavnosti, solidarne poniznosti i
vjerničkog povjerenja iz kojega je Franjo živio i djelovao.
Ni danas Franjo ne prestaje biti izazov za svoju braću i se-
stre u odnosu prema stvorenjima i prirodi, u odnosu pre-
ma drugačijima, u odnosu prema rubnima i prikraćenima.
Odande pak gdje je Franjo bio vezan duhovnim, crkvenim,
kulturnim i socijalnim formama svoga vremena ili gdje je
bio vezan – i vezao se – različitim kompromisima, njegova

3
braća i sestre trebaju krenuti dalje i živjeti svoje vrije-
me. U Franjinu duhu. 

Miro JELEČEVIĆ
 ˇ
Od prosjecnosti
R
odio se 1181. ili 1182. Na krštenju su mu dali ime
Giovanni – Ivan, po Ivanu Krstitelju. Kasnije su ga
svi zvali Francesco (Francuzić) – Franjo, neuobi-
čajenim imenom: možda zato jer je prema nekima njegova
majka Pica bila francuskog porijekla; možda zbog toga što je
njegov otac Petar Bernardonis volio Francusku u koju je če-
sto putovao zbog izvrsna tekstila; možda zbog toga što su u
to doba francuska dvorska i viteška kultura, osobito šansona,
bili vrlo popularni u Europi, u Umbriji, Franjinu zavičaju;
možda zato što je kao mladić, trubadur, po asiškim trgovima
i ulicama pjevao na francuskom. Životopisi kažu da je i ka-
snije, nakon obraćenja, rado pjevao na tom jeziku.
U svakom slučaju, Franjo se nije odvojio od viteštva.
Franjo Asiški
Viteški ideal uljudnosti i velikodušnosti prenio je u svoj
“drugi” život, pa je od gradskog trubadura postao putuju-
ći propovjednik Božje dobrote. I njegov izbor siromaštva,
kao jedne od temeljnih životnih opcija, njegovo nazivanje
siromaštva “gospođom siromaštinom”, bilo je po uzoru na
vitezove ali i u kontrastu s njima. I prema najvećoj oskudici,
odnosio se plemenitaški, sa “savršenim veseljem” bez mr-
zovolje prikraćenih i nesretnih. Svjetovno ime Francesco
povezano s krsnim imenom proroka Ivana, kao da nagovi-
ješta sintezu Franjine osobnosti: proročki sadržaj Isusova
evanđelja živjet će u viteškoj formi.
Franjo je rastao uobičajeno, osiguran dobrim imetkom
svoga oca. Pomagao mu je u trgovini. Prema njegovim ma-
lobrojnim spisima dade se zaključiti da je govorio pučkim
a i književnim latinskim. Pojedini hagiografi nastoje u pre-
već crnim bojama opisati njegov “život u svijetu”, dakle pri-
je obraćenja, npr. loš odgoj njegovih roditelja i njegov ra-
4
Ambroz TESTEN, Sveti Franjo i gubavac
skalašeni život, samo da bi istaknuli kasniju svetost. Franjo
je, čini se, ipak živio životom prosječnog asiškog mladića:
škola, crkva, druženja, veselja, pjesme, djevojke, maštanja
da se postane vitez – ništa dakle iznimno ni različito od
njegovih asiških drugova.
Budući da se u srednjem vijeku ranije prihvaćalo mla-
diće u svijet odraslih, u politički i vojnički život, i Franjo
se osim trgovine uključio i u događaje svoje komune. Ne
znamo točno u kojoj se mjeri aktivirao u političke sukobe
između maiores i minores, između velikaša i pučana u rod-
nom gradu, ali ga nalazimo u bici (Collestrada 1202) izme-
đu Asiza i Perugiae. Nakon poraza asiških vitezova Franjo
je više od godine zatočen u peruđanskom zatvoru, među
plemenitašima, jer se u procesu srednjovjekovne urbaniza-
cije trgovački sloj već uzdizao među nobles.
Promjene i obraćenje
Od tada, od zatvora i razbolijevanja u njemu (a bolesti
će ga pratiti čitav kratki život), pa do odlaska u Rim 1209.
proći će još dugih sedam godina, godina raznih pokušaja,
poraza i zanosa. Neki životopisci navode da se po povrat-
ku iz zatvora počeo čudnije ponašati, počeo se povlačiti u
sebe i pitati se: Tko si ti, a tko sam ja, Bože moj? Odvažno i
čudno pitanje! No, kako god bilo, još uvijek Franjo ostaje u
prosječnosti. Tako se već 1204. ili 1205. pridružuje nekom
velikašu-vitezu da ide ratovati na jug Italije, u Apuliju, koja
se našla u sukobu između svjetovne i crkvene vlasti. Papa
Inocent III. nastojao je zadržati svoj feud u južnim talijan-
skim gradovima i na Siciliji.
Ali, negdje u Spoletu, mjestu nedaleko od Asiza, do-
godit će se njegovo darivanje bogate opreme nekom si-
romašnom vitezu na istom pohodu. I opet priskaču neki
hagiografi da ga usporede sa sv. Martinom Tourskim, ono-
dobnim uzorom, vitezom-svecem: dok Martin daje polo-
vicu svoga plašta, Franjo dariva svu svoju vitešku opremu.
Tom prilikom, nastavljaju neki pisci, Franjo sniva i san o
dvorcu, kući punoj oružja i božanski glas koji ga potresa i
on je primoran vratiti se u Asiz. Što je bilo, ne znamo, ali je
odustao od puta.
Iz podataka koji opisuju daljnje događaje sve više primje-
ćujemo kako se Franjina viteška velikodušnost preobražava
u kršćansko milosrđe, u osjetljivost za siromašne i margi-
nalne. U to se vrijeme smješta i njegovo, do danas prijepor-
no, hodočašće u Rim i gotovo rasipno obdarivanje ne samo
siromaha nego i crkve Sv. Petra kojim je na crkvenu insti-
tuciju navezana struja franjevaca željela istaknuti Franjinu
crkvenost i prije odlaska u Rim po dopuštenje za djelovanje.
Negdje u proljeće 1206, bez glasa odozgor i bez ikakve
upute s propovjedaonice, bez pomoći roditelja i prijatelja,
dogodit će se temeljni preokret u Franjinu životu. O tome
sam svjedoči u Oporuci, najautentičnijem Franjinom spi-
su, napisanom netom pred smrt (1226). Bio je to susret s
gubavcima. Ljudi su se od njih sklanjali, a oni su se morali
uklanjati od ljudi. Oboljeli od gube prestajali bi pripadati
ijednom staležu, ni velikašima (maiores) ni manjima (mi-
nores), nisu se ubrajali u ljudsko društvo.
Jednom je, naime, Franjo jašući susreo gubavca, na
uskom putu, i nije ga mogao zaobići. Do tada su mu bili
do uzora
mrski i zaobilazio ih Josip POLJAN,
je. Taj put je sjahao s Pozdrav
konja, dao gubavcu novčić i bratu
poljubio ga u ruku. A gubavac Suncu
ga je zagrlio. Nekoliko dana
kasnije iz očeve je kuće ponio
više novca i sukna i odnio ih u
leprozorij, u zapuštenu kuću na
osami gdje su gubavci živjeli. Odluka
je pala: ne više bogati trgovac, nego brat
među isključenima. Franjo u Oporuci kratko
i jasno kaže da mu nitko nije pokazao životni put,
nego sam Gospodin, te da se u susretu s gubavcima
promijenio njegov život: Ono što mu je bilo mrsko,
što nije volio, one koje je toliko izbjegavao i mrzio,
postali su mu dragi.
Obraćenje je započelo. Ne u zanosnoj molitvi, u
čudu, u izvanrednom događaju “s neba”, nego u neot-
klonjivom susretu s onima koji su odbačeni i zazor-
ni, u preobrazbi nepodnošljivosti u zadaću života.
Izlazak iz svijeta
I nastavlja Franjo da je upravo tada “izišao iz
svijeta” (exivi de saeculo) što je u crkveno-pravnom
rječniku značilo vršenje pokore koju je Crkva odo-
bravala, a da se pri tome nije trebalo zarediti i po-
stati klerikom. U biti to je značilo ostavljanje dota-
dašnjeg načina života (ordo laicorum), a ne nekakva
posebna, propisana ili tvrdo određena forma života,
niti bijeg i prezir svijeta niti sterilno zatvaranje u sa-
mostan kako to gotovo uvijek hoće protumačiti na-
božna i prema svijetu neprijateljska franjevačka struja
duhovnosti. Naprotiv, Franjin će se put nastaviti u srcu
svijeta, među ljudima, u socijalnom angažmanu.
Taj je preokret njegove bližnje i znance zacijelo za-
čudio. Životopisi govore kako su ga sugrađani gleda-
li prezrivo i obasipali ga podrugljivim povicima. Od
“blistavoga” viteza tražili su da kaže tko je ta njegova
“izabranica” zbog koje se sve čudnije ponaša. Nije
mu bilo lako. Počeo je dijeliti očevo blago, i novac
i sukno, gubavcima i siromasima, pa je otac bio
sve nervozniji zbog njegova ponašanja. Nakon
što su se građani Asiza i njegovi drugovi počeli
snebivati i pričati svakojake priče, Franjo se počeo
povlačiti, izostajati sa zajedničkih skupova, a u kući
je bio sve šutljiviji na očeve prijekore, na majčine suze i za-
dirkivanja brata fra Anđela i još jednoga brata, spominju
neki životopisi. Čak ga je, navodi se, otac kažnjavao kuć-
nim pritvorom.
Omiljeno mjesto njegova povlačenja bila je zapuštena
crkvica Sv. Damjana. U njoj je bio i križ: slika-ploča koja
je predstavljala raspetoga Isusa okružena ljudima, čak i
Petrovim pijetlom, pijetlom zataje. Istodobno se u Asizu
gradila velika katedrala svetoga Rufina (gradila se čak oko
130 godina). Na njezinu je pročelju isklesan reljef Isusa
Svevladara kako slavodobitno sjedi na prijestolju i sudi
svemu svijetu. Je li Franjo uspoređivao Isusa iz zapuštene
crkve i onoga s katedrale? Zasigurno, u crkvi Sv. Damjana
dogodio se neki mistični događaj
(1206). Neki autori kažu da je Franjo
pred spomenutim križem na upit: Gospo-
dine što trebam činiti?, čuo glas: Franjo, idi
popravi moju crkvu? Što je bilo, ne znamo,
nema svjedoka. U svakom slučaju Franjo
se dao na materijalni popravak te crkve,
zatim crkve Sv. Petra della Spina, i one
skromne crkvice Sv. Marije Anđeoske,
Porcijunkule, Franjina omiljena duhov-
noga mjesta, središta i simbola franje-
vaštva koju će kasnije, u nefranjevačkom
duhu prekriti velika bazilika.
Nasljedovanje Krista
Franjino ponašanje je opravdano povrije-
dilo uglednoga oca i pomrsilo njegove plano-
ve sa sinom. Odlučio je odreći ga se javno. I
to se dogodilo – na trgu, pred biskupovom pa-
lačom. No, umjesto bijesna i povrijeđena oca,
Franjo preuzima glavnu ulogu. Vjerojatno je
tome pripomogao i biskup Guido I, branitelj
crkvenih sloboda pred gradskom i svjetov-
nom politikom i vlašću pa je proces zadobio
kanonsku formu. Ljutiti otac dovukao je sina
pred svjedoke i Crkve i svjetovne vlasti – bili
su tu i gradski oci (konzuli). Međutim, pred
očima javnosti Franjo je skinuo svu odjeću i
kazao da od sada ima samo jednoga oca, ono-
ga nebeskoga. Uputio se vlastitim putom.
Osim te duhovne dimenzije, razodijevanje
je u crkveno-pravnom smislu još od vreme-
na sv. Jeronima označavalo prelazak na strogi
pokornički put, najuzvišeniji oblik asketsko-
ga nasljedovanja (sequela) Isusa Krista (nudus
nudum Christum sequi), i održalo se do danas u
primanju redovničke i kleričke odjeće više kao
izvanjski simbol.
Franjo se razodijevanjem pred biskupom i
javnošću crkveno osigurao. Njegovo će mjesto
biti između klerika i laika, između prelata i puka,
ali u toj posredničkoj ulozi nastojat će uvijek biti
uz siromašne, malene, uz one koji su lišeni po-
sjeda i moći. No, neće to ići tako jednostavno ni
za Franju a pogotovo ne za njegove kasnije sljed-
benike. Franjevačko, uopće redovničko, evan-
đeoski shvaćeno siromaštvo, bit će kroz povijest
u velikoj mjeri različito poimano i prakticirano.
Gdje je granica između siromaštva i bogatstva,
što stvarno znači “siromaštvo u duhu”; odnosi li se
siromaštvo samo na pojedinca ili i na zajednicu; ili,
što je – slijedeći J. B. Metza – još temeljitije pitanje: kakav
je odnos između onih koji se dragovoljno odriču i onih
kojima siromaštvo nije izbor, nego su ih u bijedu gurnuli
nepravedna politika, grešne strukture, svjetovne i religio-
zne, a njima su prema evanđelju poslani upravo oni koji su
dragovoljno siromašni zbog Božjeg kraljevstva; i, konačno,
može li se život temeljiti samo na odricanju od nečega ili ga
treba aktivno založiti za dobro, za nekoga?
Franjinu događaju s trga pridolazi i događaj iz veljače
1208. u Porcijunkuli. Neki je svećenik služio misu na blag-
5
dan Mateja Apostola. Franjo je u evanđelju čuo Isusove riječi
da njegovi učenici trebaju ići po svijetu, propovijedati Rado-
snu vijest, pri tome ne noseći ništa i ne oslanjajući se ni na
koga. S tim riječima zemaljske nezaštićenosti ali sigurnosti u
 vjeri, Franjo oblači odijelo umbrijskoga seljaka. Jedno vrije-
me radi kod nekih redovnika, a onda kreće sam.
Neobjašnjiva privlačnost i papinsko odobrenje
Začudno je kako mu se brzo – o tome nemamo detalj-
nijih izvještaja – još iste godine pridružuju neki ljudi, kao
što su bilježnik Bernard iz Quintavalle, zatim Petar iz Ka-
tanije, učitelj obaju prava, i crkvenog i svjetovnog. Zatim
pridolaze Egidije, Sabbatinus, Giovanni de Capella, Mori-
cus, Filip Dugi … Prvi Franjini drugovi mahom su laici, ne
svećenici. Tek će mu se nešto kasnije (1210/11) pridružiti
svećenici Silvestar i Leon, njegov budući ispovjednik, taj-
nik i brižljivi pratitelj, te drugi svećenici.
Godine 1209. Franjo je krenuo s drugovima u Rim papi
Inocentu III. da traži odobrenje za pokornički način života.
Valja imati na umu da je Franjino vrijeme, kraj XII. i poče-
tak XIII. stoljeća, jedno od najuzavrelijih u zapadnom krš-
ćanstvu. S jedne strane loš život klera, miješanje u svjetov-
ne poslove, borbe između svjetovne i crkvene vlasti, cara i
Franjo Asiški
svoje sljedbenike. On se ne odlučuje za monaštvo, za po-
vlačenje iz svijeta, za samotnički, pustinjački život, ali niti
za hijerarhizirani samostanski život ili život crkvene prela-
ture. Neki životopisi spominju da se družina na povratku iz
Rima zaustavila u Spoletskoj dolini i kako su braća počela
sumnjati u svoj put propovjednika među svijetom. Htjeli
su izmaći toj teškoj odgovornosti pa su predlagali Franji da
se povuku u osamu ili u kakav samostan, u onaj uvijek lak-
ši put kršćanstva, dakle u osamu ili zatvorenost. Franjo je
tada počeo propovijedati pa su se skupile ptice. Neki autori
pak propovijed pticama tumače kao Franjin “sveti bijes” jer
ga rimska gospoda nisu prihvatila ni razumjela i vežu to za
tekst knjige Otkrivenja (19,17-18).
Iz daljnjega se vidi kako se Franjo ne odlučuje ni za
samostanski život onodobnih redovnika-cenobita poput,
recimo, cistercita koji su u svojim samostanima studirali
i prepisivali knjige, krčili šume, obrađivali njive, bavili se
raznim gospodarskim poslovima, molili i radili. Franjo se
ne odlučuje ni za put regularnih kanonika koji su ispovije-
dali, propovijedali po katedralama i crkvama, poučavali u

pape, biskupa i konzula, a s druge, razni pokreti pokornika biskupskim školama. Dakle, ni pustinjaštvo, lutalački život
i heretika, valdenza, katara, humilijata, joakimista, milena- (religiosus vagus), ni zaštićeno mjesto kao što je samostan
rista, raznih duhovnjaka, nezadovoljnika i kritičara Crkve. (stabilitas loci), nego, dva po dva ili u skupini, braća trebaju
Vrijeme je to i borbe s muslimanima, nastojanja oko biti putujući propovjednici Radosne vijesti kojima je, reći
oslobađanja i povratka svetih mjesta i križarskih ratova koji će Franjo, “samostan cijeli svijet”.
gube svoj smisao u okrutnostima, pljački i zaradi, u nekrš- Franjo se ne odlučuje ni za svećeništvo (primio je đa-
ćanskoj devastaciji Carigrada. Sam papa Inocent III, jedan konat najviše iz razloga da može čitati Evanđelje, propo-
od najmoćnijih papa srednjega vijeka, pokreće križarske
vojne protiv muslimana ali i kršćanskih heretika koji imaju
sve više sljedbenika, jer žive uzorno – siromašno, dijele što
imaju, dobro propovijedaju, ali su kritični prema Crkvi, is-
ključivi prema svećenicima i nesnošljivi prema hijerarhiji.
Tom papi, uz pomoć i zagovor nekih ljudi kao što su asiš-
ki biskup Guido I. i kardinal Ivan od sv. Pavla iz Rima, dolazi
Franjo i njegovi drugovi. Ne znamo što se sve dogodilo u
tome susretu pape i siromaška iz Asiza. Postoje razne ver-
zije: po jednoj, braća su dugo vijećala s kardinalom Ivanom
o pitanju koji način pokorničkoga života treba prihvatiti pa
kad su se usuglasili, išli su k papi; po drugoj, papa, iznenađen
Franjinim traženjem, poslao ga je onakva neuredna među
svinje: Franjo je ponizno poslušao i opet se vratio; ili ona
najviše prihvaćena, papa je usnio san kako se ruši Lateranska
bazilika, dakle Crkva, a Franjo je podupire da se ne sruši.
(Isti san se veže i uz sv. Dominika, čiji se red uz franjevački
smatra obnoviteljem srednjovjekovne Crkve.)
Što god bilo, u Rimu je, izgleda, prevladala trijeznost pa se
Franji i njegovim drugovima ne zabranjuje njihov put. Koliko
je Franjo bio sumnjiv za kuriju, je li bio na rubu hereze ili blizu
optužbe za nju pa je stoga išao u Rim da se opravda, kako tvr-
de neki istraživači, ne znamo pouzdano. Franjo je dobio samo
usmeno dopuštenje (approbatio) za svoj način života kojemu
je “pravilo” Evanđelje. To je “pravilo” sastavljeno kratko i jed-
nostavno (paucis verbis et simpliciter): nasljedovanje Isusa Kri-
sta. Franji i drugovima je dopušteno da pozivaju na pokoru
i opominju, da propovijedaju Evanđelje ali bez ikakva tuma-
čenja. I tu se pokazuje, kao i kroz čitavu povijest kršćanstva,
kako je jedna od bitnih poluga crkvene institucije i vlasti upra-
vo pridržavanje tumačenja svetoga teksta učiteljstvu, i kako se
Josip BIFFEL, Franjo i vuk

svaka obnova života iz vjere sastoji u povratku jednostavnim,

gotovo doslovnim riječima i smislu Isusova evanđelja.

Treća perspektiva

6 Može se kazati kako je Franjo čitava života rastrgan u

traženju trećega puta, treće perspektive, kako s obzirom na
društveni kontekst i crkvenu tradiciju tako i s obzirom na
vijedati pod misom i služiti drugima). Izmicao je svakoj
crkvenoj prelaturi, ali za razliku od onodobnih heretika
poštivao je svećenike i crkvenu hijerarhiju. Razlog tome
sam navodi u Oporuci. Poštivao ih je ne zato što su mudriji
ili bolji, nego zbog toga što posvećuju i omogućuju susret
s Kristom u materijalnom, u kruhu i vinu. Franjo je imao
sakramentalnu, materijalno-tjelesnu duhovnost iz koje je
nikao njegov odnos poštovanja i bratstva prema svakom
Božjem stvorenju, od trave i vjetra do zvijezda i sunca, od
mrava do vuka. Iako u dvoznačnome odnosu prema tije-
lu (ljepoti, osobito ženskoj), ipak je Franjin odnos prema
tjelesnosti na novozavjetnom tragu, posve različito od ma-
nihejskih i milenarističkih strujanja joakimista i raznih du-
hovnjaka njegova vremena. Prema materijalnoj stvarnosti
odnosi se drugačije i od panteističko-magijskih struja: za
Franju sve stvari, sve stvoreno, istodobno je autonomno i
sveto, u njemu je moguće susresti Božju nazočnost, ali tu se
nazočnost ne može nikada posvojiti.
Ni monah, ni samostanac, ni svećenik, Franjo prepo-
znaje Božji trag u svemu stvorenom, prepoznaje Isusa u
gubavcu, u siromašnima i prezrenima, neukima i ne-moć-
nima, zalaže se za podčinjene, propovijeda u primjerima iz
svakodnevlja. Isusovo čovještvo – osobito Betlehem i Gol-
gota, utjelovljenje i križ – stožeri su njegove duhovnosti.
Inscenira žive jaslice u Grecciu (1223). S poštovanjem se
odnosi prema crkvama i svetim mjestima iznad svega iz
ljubavi prema križu, raspetoj Ljubavi (Klanjamo ti se Pre-
sveti Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim crkvama
tvojim…). Franjin put ide posred svijeta, od gubavca i križa
u Sv. Damjanu do La Verne (1224) gdje prima rane, kojima
se ne hvali niti dopušta da ih itko vidi prije njegove smrti.
Jednostavna, evanđeoska duhovnost. Franjo čak uspije-
va da skromni oratorij – Procijunkula bude mjesto potpu-
noga oprosta. U kasnijim stoljećima će doći do iskrivljenja i
trgovine oprosta ali u Franjinu smislu porcijunkulski oprost
označava vrednovanje priproste crkve njegova svakodnevlja,
pokazujući da se ne mora hodočastiti u velika svetišta ili čak
ići u križare i “božji rat” kako bi se iskupili grijesi.
Sakrament riječi i bratstvo
Siromašniji među siromašnima, manji među maleni-
ma, jednostavan i slobodan od zavisti u nemanju i neuko-
sti, podložan svima (simplex, idiota, subditus), Franjo nije
tražio povlastice od Crkve ni od svjetovnih moćnika. No,
nije se ni uklanjao njihovoj darežljivosti. Primao je one
povlastice i darove kojima je pomagao potrebnima i kroz
to nije htio osvajati srca ni moćnika ni nemoćnika, niti se
boriti za bolji položaj i ugled.
Prezirao je novac, smatrao ga je prašinom, baš u vreme-
nu kada se Zapad okreće monetarnoj privredi i kad novac
postaje “idolom”. Sa sumnjom se odnosio prema svakom
obliku moći, pa tako i prema moći znanja, osobito onoga
znanja koje se držalo kao posjed i blago, koje se ne bi ra-
dosno dijelilo drugima i ne bi služilo miru i uspostavljanju
Božjega kraljevstva među ljudima. I na knjige, koje su u
njegovo vrijeme koštale mnogo i zahtijevale mnogo rada
oko prepisivanja i uvezivanja, gledao je nevoljko.
Za njega je teologija bila sveta znanost ali samo kao tu-
mačenje Svetoga pisma, nikada kao sitničavo istraživanje
i nikada kao nadmudrivanje. Ona je susret teksta Pisma s
tekstom života, Božje riječi i života suvremenika, gotovo
doslovno primjenjivanje Isusovih riječi na konkretni život
(sola scriptura). Svete knjige, sveta imena i napisane riječi
Pisma imale su za Franju sakramentalnu vrijednost i tražio
je za njih pozornost i poštivanje jednako kao i za euharistij-
ske prilike. Franjevačka teologija riječi, riječ kao materijal-
ni sakrament i prije Luthera!
Nije sve išlo jednostavno u Franjinu životu. Velike su
poteškoće nastale dolaskom braće. Mučio se između nuž-
nosti institucionaliziranja svoje zajednice (religio-red) i
anarhične spontanosti nekih sljedbenika, i onoga čega je
tada bilo u izobilju – autonomnih pokornika (viri poeni-
tentiae) na rubu hereze. Zato je svoju zajednicu nastojao
urediti kao bratstvo (fraternitas) u kojemu će vladati obi-
teljski odnosi – odnosi iskrenosti, otvorenosti, slobodnoga
govora, ponašanja i djelovanja, bez sladunjavosti i bez kon-
trole “velikoga brata”. To bratstvo (ni stroga, ni raspuštena
zajednica) u onodobnom podijeljenom društvu i Crkvi,
smatrao je Franjo, treba odigrati posredničku, pomiritelj-
sku ulogu između maiores i minores, te između sve omra-
ženije crkvene hijerarhije (klerika) i sve nezadovoljnijega
običnoga svijeta (laika) – s onu stranu svih društvenih i crk-
venih podjela. Zato je Franjo uvelike inzistirao i na samom
pozdravu mira.
Za razliku od crkvene hijerarhije, za razliku i od kla-
sičnih monaških i samostanskih ustroja, za razliku i od
dominikanaca, Franjo je model prelata, opata, i superio-
ra zamijenio službom ministra, služitelja. I to ima veze sa
7
svijetom, sa službom naučnika, šegrta, poslužitelja unutar
onodobnog procvata obrta, korporacija i cehovskih udru-
ženja. Ministri ne ostaju na službi ni dugo ni čitav život,
nego se demokratski biraju i smjenjuju na zajedničkim
 kapitulima. U konačnici, njegovo poimanje poglavara, taj
minoritski princip, nije ništa drugo nego ono što prema
Evanđelju Isus traži od svojih učenika: najveći među bra-
ćom treba biti sluga svima (viri evangelici).
Franjo se, dakle, ne odriče poglavara, ali oni su služi-
telji. Ne niječe institucije, ali one su za ljude i u službi po-
slanja. Sam se odriče poglavarske pozicije – u Rim braću
1209. predvodi Bernard a ne on. Kasnije, kad se oformi
Red, generalni ministar neće biti Franjo, nego Petar Katan-
ski, pa zatim Ilija Asiški, kojima i sam želi biti poslušan.
Specifična je, međutim, Franjina uloga u “vodstvu” njegova
bratstva. Iako vodstvo prepušta drugima, on se nikada –
kao utemeljitelj, duhovni i moralni autoritet ali uvijek brat
– ne suzdržava intervenirati kad god vidi da njegova braća
odstupaju od njegovih prvotnih nakana, od evanđelja, čak
i da se naljuti, sukladno onome članku iz Nepotvrđenoga
pravila da brat nije dužan slušati nevaljala poglavara ili ako
mu ovaj naređuje nešto što se protivi njegovoj savjesti. U
tom smislu vrlo je indikativna i njegova odluka o postu koji
su upravitelji Reda, za vrijeme njegove odsutnosti u Svetoj
Franjo Asiški
ti Franju i njegovu braću, a braća će pomagati sestrama. I
ovdje će ostati ne samo pitanje kakav je doista bio odnos
Franje i Klare, brata i sestre, sigurno različit od biološko-
ga brata i sestre Benedikta i Skolastike, i zašto u konačnici
tako različit put: Franjo i braća po svem svijetu, Klara i se-
stre u klauzuru?
Franjo i prvi franjevci ne čekaju u crkvama, samostani-
ma ili svojim duhovnim skloništima da im ljudi dođu, nego
ih osim po trgovima i cestama nalazimo posvuda, uvijek u
blizini ljudi i s ljudima. Uočljivo je i u tome nasljedovanje
Isusa iz Nazareta i primjenjivanje onoga što Isus traži od
svojih učenika: da budu sol svijeta, grad na gori, kvasac i
svjetiljka na vidnome mjestu. Franjo i franjevci ne žele us-
postavljati nikakvu teokratsku, crkvenu, ni nacionalno-ka-
toličku državu, niti se svrstavaju uza kakvu stranku i vlast.
Proročka, ili u najširem smislu politička, socijalna dimen-
zija Isusova evanđelja, učinit će da će Franjin način života
usvojiti i obiteljski ljudi, ljudi u svijetu, ljudi svih zanimanja
i nadahnuća. Sam će Franjo uspostaviti Treći red, danas na-
zvan Franjevački svjetovni red (s Franjevačkom mladeži).

Zemlji, željeli svesti na izvanjsku, samo pravnu (monašku)
normu, ili slučaj kada naređuje da se smjesta napusti dobi-
vena kuća u Bologni kojom bi se braća vezala za jedno mje-
sto, ili ono kada tjera od sebe braću koja, dok on sastavlja
pravilo, žele ublažiti njegovu dosljednost i bezuvjetnost.
I s obzirom na poslušnost, na podložnost kako je Fra-
njo više volio govoriti, ostat će nejasnoća kroz svu po-
vijest. Potvrđeno pravilo, a i sam Franjo u Oporuci, za
razliku od Nepotvrđenoga pravila i određenih postupaka
koje nam donose životopisi, tražit će strogu podložnost
službenoj Crkvi. I poslušnost će slično siromaštvu ostati
ono prijeporno u franjevaštvu kao uopće u Katoličkoj crk-
vi: kada, naime, treba savjest podložiti dužnosti i zavjetu
posluha; treba li prekršiti poslušnost ako se krši sloboda i
čini nepravda drugima; koliko je dragovoljna poslušnost
izlika duhovne lijenosti i gluhoće za Isusovo
evanđelje; ima li dragovoljno odricanje volje i
slobodna podčinjenost onu proročku, evanđeo-
sku dimenziju kojom se mora djelovati u korist
onih koji su bez svoje volje podčinjeni, koje po-
litičke i crkvene strukture drže u ropstvu, ma-
terijalnom i duhovnom, kojima se propovijeda
nehumana podložnost kao uvjet spasenja a u
stvari se brani moć?
Razumljivo, jer Franjo nikada svoj put nije smatrao samo
putom pojedinca (Spasi dušu svoju!), ni putom privilegi-
ranih, izabranih, putom nekog “staleža savršenstva” i od
ljudi odvojenoga “posvećenoga života” neke elitne skupine,
nego put jednostavnoga, svakodnevnoga ostvarivanja Isu-
sova evanđelja za sve i u svakoj prilici. Kazao je da je taj put
njemu darovan odozgor, i da svatko treba tražiti svoj vla-
stiti put evanđelja. Nije imao nakanu osnivati red, nikakvu
crkvenu instituciju. Na to je bio primoran, što iz same biti
takva puta, što od vlastitih sljedbenika, što od Rima.
Život Franje Asiškoga odvijao se u nasljedovanju Isusa
Krista. Istodobno se vraća izvorima, Evanđelju, i istodobno
je “moderan”, sav u konkretnom društvu. Kombinira pro-
povijedanje i život među ljudima, radeći vlastitim rukama,
s povlačenjem u samotna mjesta, u pokoru i molitvu. Fra-

Klarise u klauzuru – braća po svijetu

Poslije odobrenja Rima, broj franjevaca brzo

raste. Pridružuje se i plemkinja Klara Asiška,
nećakinja Rufina degli Offreduccio, koji se već
pridružio Franji i koji je, vjerojatno, utjecao na
Klarinu odluku više nego sam Franjo. Klari se
uskoro pridružuje njezina sestra Katarina (Janja)
i druge djevojke (1211). Ona je osjetljiva za siro-
mašne i privlači je Franjin put. Vjerojatno, kako
bi izbjegli zle govore a i sumnjičenja, koja su pra-
tila heretičke skupine u kojima su bile zajedno
žene i muškarci, Franjo – nakon što je s braćom
svečano primio Klaru u Porcijunkuli i u pokor-
ničkom duhu odrezao joj kosu – šalje je u jedan
samostan kao sluškinju, zatim u blizinu Carce-
ra u polupustinjačku nastambu, da bi konačno

8
sestre našle svoje boravište u Sv. Damjanu, crkvi
koja je bila pod jurisdikcijom asiškog biskupa, a
koja će prerasti u samostan klarisa, sestara koje
će u strogoj klauzuri, molitvom i radom, prati- Ivo DULČIĆ, Sveti Franjo s pticama
njin život je spoj traženja Boga u povučenosti, meditaciji
nad Svetim pismom, te prepoznavanja Isusa u siromašnim,
prikraćenima, bolesnima, marginaliziranima.
Ljubo IVANČIĆ, Sveti Franjo prima rane
Franjo u Oporuci traži od braće da svatko radi svojim
rukama neki pošten posao, a ako ne zna, treba ga naučiti.
Također, da se prošnji mogu uteći samo u krajnjoj nevolji
i da sve dijele s drugima. (Neprimjereno i prenaglašeno su
i franjevci i dominikanci prozvani prosjačkim redovima!)
Naravno, još će za Franjina života, a osobito kasnije, ra-
zvoj franjevačkoga pokreta krenuti i drugim smjerovima, s
konfliktima, podjelama i izdajama, menadžerstvima i poli-
tikantstvima, lijenošću i lopovlucima, ali i putem autentič-
nog svjedočenja Franjina puta.
Franju i njegovu braću moglo se susresti posvuda. Ra-
širili su se gotovo u sve krajeve Europe, još za Franjina
života. Osobito su dobro primljeni u Francuskoj, u Svetoj
Zemlji, nešto kasnije u Engleskoj. Ima ih i među muslima-
nima. Franjo je i sam prošao Italiju, kretao za Španjolsku
i Francusku pa se vraćao. Putovao je u Svetu Zemlju. Prvi
put je zbog oluje prispio tek do dalmatinske obale (1211),
i vratio se. Za vrijeme drugog putovanja, u Damietti se, na
iznenađenje očevidaca i zaraćenih vojski, susreo s egipat-
skim sultanom Malikom al-Kamilom 1219. u punom jeku
V. križarske vojne. Pojedinosti samoga susreta nemamo, ali
izaziva Franjina smionost u kojoj se miješa želja za muče-
ništvom s poštivanjem slobode i vjere drugoga.
Još za Franjina života njegovu braću prate i uspjesi i
neuspjesi. Prve misije u Njemačkoj i Ugarskoj doživjele su
krah. Neka su braća otišla u Maroko, propovijedati među
muslimane, i za razliku od Franje, bili su pogubljeni
(1220). Franjevačka opcija nenasilja i mirotvorstva kroz či-
tavu će povijest činiti jednu od njihovih temeljnih zadaća.
U Potvrđenom pravilu govori se izričito o odlasku i življe-
nju među muslimanima, o nenapadnom svjedočenju vla-
stite vjere. Kroz čitavu povijest franjevaštva uvijek će ostati
alternativa uzorâ: marakeški mučenici ili Franjin susret sa
sultanom. Prvi, martirološki model će brojem i podrškom
službene Crkve prevladavati, ali i Franjin model, model
otvorenosti i dijaloga neće zgasnuti.
Osim u vrevi života, Franju i njegove drugove među
ljudima, moglo se naći i po samotištima. Franjo se u po-
niznom nasljedovanju Isusa i sam izmicao popularnosti
mnoštva i senzacionalističkom proglašavanju svetim, onom
takom zavodljivom kultu ličnosti. Povlačio se na odmor, u
sabranost da se s još jačom i obnovljenom evanđeoskom
snagom vrati među ljude.
Nadahnuće koje traje
Mnogo je toga Franjo Asiški pokrenuo u zapadnom
kršćanstvu i zapadnoj kulturi. U nekom smislu postao je
svjetionikom čovječanstva. Jer je nasljedovao poniznoga
i siromašnoga Krista, od njega i franjevaca su nam one
pobožnosti koje veličaju Božju nazočnost u čovjekovom
tijelu – od jaslica do Križnog puta. Franjo i franjevaštvo
pokrenuli su ili nadahnuli mnoge stvari u književnosti i
umjetnosti, od jednostavnoga govora na narodnom jeziku,
s primjerima iz svakodnevnoga života (exempla), do sli-
karstva s trećom dimenzijom, s vrednovanjem društvenog
konteksta, do uzvišene gotike, zatim u sveučilišnom studi-
ju (Aleksandar Haleški, Bonaventura, Škot, R. Bacon, Lu-
llus…), dijalogu među religijama i svjetonazorima, kao i na
socijalnom planu, u karitativnoj brizi za gubavce, bolesne i
siromašne (hospiciji, Kruh sv. Ante).
Od Franje je jedna od najljepših pjesama na talijan-
skom jeziku – Pjesma brata Sunca ili Pjesma Božjih stvo-
renja u kojoj Franjo hvali svemoćnoga i milosrdnoga Boga
za sunce, vatru, vjetar, zemlju, za ljude, sva stvorenja i za
sestru smrt, te će osim predvodnikom mirotvorstva postati
i svjetskim zaštitnikom ekologije.
Kroz čitavu povijest Franjo je mnogim ljudima nadah-
nuće. Iako mu se ljudi malo mole kao svecu, on ne pre-
staje nadahnjivati sve, od malih ljudi do intelektualaca, od
običnih vjernika do papa, od katolika do protestanata, od
kršćana do muslimana, od vjernika do tražitelja istine, od
neukih do moćnika. Tako je papa Ivan XXIII. pred saziv
Drugog vatikanskoga sabora koji je dobro promijenio Crk-
vu i kršćanstvo, išao u Franjin Asiz da se pomoli. Ivan Pa-
vao II. je u Franjinu gradu sazvao 1986. predstavnike svih
svjetskih vjera na molitvu za mir u podijeljenom svijetu, za
uklanjanje svakoga nasilja, za poštivanje prava i dostojan-
stva svakog pojedinca.
I dok ove godine franjevke i franjevci slave 800. obljetni-
cu svoga pokreta sjećaju se susreta Franje Asiškoga s Inocen-
tom III, što može biti poticajna jedna razlika između Franje
i toga pape. Taj moćni papa koji je vladao Zapadom, napisao
je spis O preziru svijeta ili o bijedi ljudskoga postojanja, umro
je u Perugi 1216, a njegovo je tijelo ostavljeno u katedrali,
golo, opljačkano od njegovih slugu. A siromašak, Poverello
iz Asiza, Franjo je umro (1226) također bez ičega, ali okružen
svojom braćom koja su mu pjevala psalme, njegovu Pjesmu
9
stvorenja, pjesmu radosti života, čitali evanđeoski odlomak
Isusove muke i nastavili na njegov način slijediti Isusa Krista
do današnjih dana. Ova usporedba nije za praznu uznosi-
tost, nego za pitanje kome i koliko doista sličimo!
 Odnos između karizme i institucije, Franje i Crkve, fra- molitve i spisi, njegovo protivljenje i predanje viteštvu i
njevaštva i crkvenosti, imat će od početka do danas tako- proroštvu, svijetu i Crkvi, imali su jedini cilj da sve ljude,
đer svoje dramatične razvoje, sukobe i tragične ishode. I a najprije svoju braću, usmjere prema Isusu. Idući sam tim
raznovrsno posvajanje i razna tumačenja Franjinih riječi putem Franjo je polagano, i ne bez muke, od prosječnog
i djela, od spiritualiziranja Franje, osobito njegovih rana i asiškoga mladića postao uzorom koji je i danas izazovan i
inzistiranje na čudesima i legendama, od izvlačenja Franje prihvatljiv. 
iz njegova povijesnoga konteksta, utjerivanje u poslušnost i
samostane, pa sve do onih revolucionarnih tumačenja koja Ivan ŠARČEVIĆ
su posve prilagođavala Franju i njegovu poruku svijetu,
već će zarana učiniti da će Crkva, papa Grgur IX, raditi na
“službenom” svetom Franji. Zatražit će službeni životopis i
izvještaj o čudesima od Franjina učenika Tome Čelansko-
ga. Isti će papa staviti izvan snage Franjinu Oporuku, onaj
mali spis za koji Franjo traži da se uvijek čita uz Pravilo.
Franjo, naime, nije bio zadovoljan Pravilom i tim je spi-
som htio svojoj braći još jednom istaknuti ono najvažnije.
Inače, dugo je trajao put do odobrenja Pravila, koje će se
uvijek tumačiti dodatnim pravnim dokumentima (konsti-
tucijama i statutima). Kako kažu povjesničari, nije se radilo
samo o neodobravanju od strane Crkve i njezinom zahtje-
Franjo Asiški

vu za što preciznijim pravilom s jasnim juridičkim propisi-

ma. To je zacijelo bilo posrijedi, ali i Franjo je, s instinktom
trgovca i viteza, sastavljao nekoliko pravila, koja su bila
više forma, način, stil života, i to po evanđelju, a ne skup
pravnih normi, i onda bi ih stavljao ad experimendum, na
provjeru, jer kako zapravo Isusovo evanđelje uopće staviti
u pravne okvire.
Osobito je pod utjecajem kurije, zatim neke braće okre-
nutih slijepoj podložnosti kuriji te onih čija je crkvenost
bila jedino vlastita želja za moći, korjenito izmijenjeno tzv.
Nepotvrđeno pravilo iz 1221. koje je u većini bilo sastavlje-
no od citata iz Evanđelja. Ono sadrži mnogo više Franji-
na duha nego potvrđeno. Treba spomenuti kako mu je u
sastavljanju umnogome pomogao vrsni poznavatelj Pisma
Cezarije iz Speyera kojega će Franjo povesti sa sobom iz
Svete Zemlje i koji će 1221. voditi 27 braće u ponovnom
uspostavljanju franjevačkog pokreta u Njemačkoj. Treba
istaknuti također da se i pri izradi Potvrđenoga pravila (Re-
gulla bullata) iz 1223, koje je na snazi i danas, Franjo po-
vukao u osamu, ali s drugom braćom da zajednički urade
ono što je Crkva od njih tražila. Franjo se uvijek savjetovao
i uvijek je ostajao vjeran onomu što ga se bezuvjetno ticalo
– Isusovu evanđelju.
Papa će Franju već dvije godine nakon njegove smrti pro-
glasiti svetim da ga što više ugnijezdi u krilo Crkve. Učinit
će se to i s drugim franjevačkim svecima, i Klarom i Antom
Padovanskim. Za razvoj franjevaštva posebnu će ulogu odi-
grati kapituli iz 60-ih godina XIII. stoljeća i učeni franjevac,
sveučilišni profesor, kasnije general Reda i kardinal Bona-
ventura. On će dobiti zadatak da sastavi službeni životopis
Franje Asiškoga (Legenda maior) s nakanom da se svi drugi
spisi unište. To će biti i učinjeno. Ipak, kao i uvijek u sluča-
jevima unifikacije, nešto od “neslužbenoga” bit će sačuvano.
Franjevački pokret ostat će kroz povijest prisutan po svem
svijetu, povrh svega ondje gdje je teško biti čovjek.
Novi zamah istraživanja Franje i franjevaštva doći će
tek s protestantom Sabatierom koncem XIX. stoljeća. U
to će vrijeme biti pronađeni i drugi (zabranjeni) spisi. Od
Đuro SEDER, Sveti Franjo

tada pa do danas bezbrojni su istraživači Franje Asiškoga

i to ne samo među franjevcima i katolicima nego i među
povjesničarima i ljudima drugih vjera.
Franjo Asiški nije toliko svetac kojemu se ljudi mole,

10
nego čovjek kojega se nasljeduje. Oko njega nije izgrađen
kult ličnosti nego jedinstvena atraktivnost jer se približava
Isusu Kristu i njegovu evanđelju – za Franju najmjerodav-
nijoj osobi i najradosnijoj poruci. Sve Franjino djelovanje,
Alternativa? Franjo
iz Asiza
N
eobično: veliki Inocent dopustio je da se sasvim
izravno konfrontira s beznačajnim čovjekom po-
put Franje iz Asiza, tako da se 1209. zbio uisti-
nu historijski susret: Franjo iz Asiza pred Inocentom III,
vladar svijeta ispred “poverella”, malenog siromaška! Nije
li ovdje, u osobi Giovannia di Bernardonea, nekoć vese-
lo-živahnom i svjetovnom sinu bogatog trgovca suknom iz
Asiza, uobličena velika alternativa rimskom sistemu?
Možda Inocentovo dopuštanje ipak nije bilo tako ne-
obično. Jer Franjo, koji se odrekao “svijeta”, tj. obitelji, bo-
gatstva i karijere te je čak svu svoju odjeću vratio ocu, u
svojoj ogoljenosti se sklonio u krilo Crkve. H. Grundmann
je ovdje uvidio pravo: Franjo je uvijek imao “vjerničko
povjerenje u Crkvu i njezine sakramente”, uvijek je imao
“nepokolebljivo poštovanje prema svećeničkoj službi, kojoj
on kao laik sam nikad nije težio”. K tome pridolazi: Tako-
đer je Inocent III. znao da su hitno nužne reforme Crkve,
radi kojih će sazvati Četvrti lateranski sabor. Bio je naime
dovoljno osjetljiv da primijeti kako je izvanjski moćna Crk-
va bila iznutra slaba, kako su “heretička” strujanja u Crkvi Marija UJEVIĆ, Sveti Franjo s pticama
silno ojačala i kako ih se teško može svladati samo silom.
Zar ne bi bilo bolje, vezati ih uz Crkvu i izaći u susret nji-
hovoj želji za apostolskim propovijedanjem u siromaštvu? sebi u pojaseve, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće,
Franjo iz Asiza mu dakle nipošto nije mogao unaprijed biti ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje” (Mt 10,8-10).
nepoželjan a i nije mu bio nepoželjan. To ima za posljedicu, kao što se može pročitati u Franjinoj
No, što je točno želio “poverello”? Što je značila “obno- Oporuci: bezuvjetno neposjedovanje ne samo pojedinog
va ruševne Crkve”, koju je dvadesetčetverogodišnjak u vi- člana bratstva (kao kod starijih redova), nego zajednice kao
đenju Raspetoga (1206) shvatio kao poziv upućen njemu? cjeline; zabrana novca upravo kao i zabrana podizanja veli-
Ukratko: Svršetak samodostatne građanske egzistencije i kih crkava i zgrada, uključujući i zabranu traženja bilo ka-
početak stvarnog nasljedovanja Krista u siromaštvu i putu- kve privilegije kod rimske kurije. Nego braća trebaju raditi,
jućeg propovijedanja u skladu s evanđeljem, štoviše, istin- teško raditi na polju: dakle nikakav prosjački red (prošnja
sko suobličavanje (“conformitas”) Kristovu životu i patnji i samo u slučaju nevolje)!
identifikacija s Kristom (“alter Christus”). – Humilitas, poniznost: Franjo iz Asiza nastoji živjeti
Franjevački istraživači poput Hilarina Feldera i Kaje- u odricanju od moći i utjecaja sve do krajnjih oblika samo-
tana Essera nisu uvijek s potrebnom samokritičnom oštri- zatajnosti i sebe-umrtvljenja. Propovijeda krepost strplji-
nom izdvajali ovo konfliktno, premalo crkveno polazište vosti u svim stanjima i temeljno raspoloženje radosti, koja
mladog alternativca, kao da između Franje i kurije nije može podnijeti čak psovanja, pogrde i udarce. Pri tome su
postojala nikakva fundamentalna suprotstavljenost te kao mu uzori Isusova patnja i siromaštvo, dapače, Franjo se
da od Franje prema franjevcima postoji u najboljem sluča- identificira s Isusom patnikom.
ju “organski razvoj” i nikakva proturječja. Nasuprot tome, – Simplicitas, jednostavnost: Franjo iz Asiza nastoji
nastavljajući se na istraživanja strazburškog povjesničara oko nasljedovanja Krista u velikoj jednostavnosti u svemu
Paula Sabatiera i marburškog stručnjaka za religije Ern- djelovanju. Znanje i znanost mu nasuprot tome izgledaju
sta Benza, drugačije čini tibingenški povjesničar teologije više kao zapreke. Umjesto toga stalo mu je do novog odnosa
Helmut Feld, koji na temelju kritičkog ponovnog čitanja prema stvorenju, što dolazi do izražaja u nekim izvještajima,
izvora ne samo predstavlja tri neosporne osnovne točke legendama i prije svega u “Pjesmi brata Sunca”: novi odnos
franjevačkog ideala, nego također kritički promatra bu- prema životinjama, biljkama i neživim prirodnim pojavama,
dući razvoj: čak prema “našoj sestri, tjelesnoj smrti”. On sva stvorenja na-

– Paupertas, siromaštvo: Franji iz Asiza stalo je do živ-
ljenja u beskompromisnom siromaštvu. Poticaj za to je Isu-
sova riječ, koju je 1208. čuo na bogoslužju: “Besplatno pri-
miste, besplatno dajte. Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi
11
ziva braćom i sestrama, jer je u njima, kao u ljudima, gledao
bića ispunjena duhom i božanskim životom.
Tako Franjo, koji svoj način života “prema svetom
evanđelju” smatra Božjom objavom i sastavlja malo pravilo
 isključivo od biblijskih citata, dolazi u Rim 1209. s jedanae-
storicom “manje braće” (“fratres minores”) da od Inocenta
III. dobije crkveno odobrenje za prakticirano siromaštvo
i laičko propovijedanje. Suobličujući se Isusu, ali bez kon-
frontacije s hijerarhijom, ne skrećući u herezu, nego u po-
slušnosti prema papi i kuriji, žele on i njegovi sljedbenici
ostvariti svoju nakanu i kao Isusovi učenici u putujućem
propovijedanju posvuda naviještati ideal evanđeoskog živ-
ljenja. Premda ih se izvanjski teško moglo razlikovati od
“heretika”, nisu željeli živjeti svoj ideal siromaštva u suprot-
stavljanju pravovjernom nauku – dakako niti u zabačenim
samostanima, nego navješćujući evanđelje usred talijanskih
(u to doba križarskih vojni sve prosperitetnijih) gradova.
A hijerarhija? Ključnu ulogu u Rimu imao je za Franju
poznanik asiškog biskupa kardinal benediktinac Ivan od Sv.
Pavla, iz obitelji Colonna. Uvjeren u nužnost crkvenih re-
formi, on prima braću u svoju kuću i s Franjom vodi duže
razgovore. Ni njemu doduše ne uspijeva da Franju nagovori
na samostanski ili eremitski način življenja, ali Ivan utječe
pozitivno na papu: Po ovom čovjeku koji djeluje evanđeo-
Franjo Asiški
`
Pitanja za buducnost
K akvo lice treba imati Crkva? Treba li Crkva buduć-
nosti biti Crkva u duhu Inocenta III. ili u duhu
Franje iz Asiza? Također ako smo svjesni komplici-
ranih pitanja ekonomije, vršenja službi i prava, koja
Crkva u zanesenjačkom idealizmu ne može ignorirati;
također ako se dakle u Crkvi prihvaća jedna legitimna
forma prenošenja službi, vršenja prava i baratanja
novcem, ipak ostaje uvijek živo ovo osnovno pitanje,
koje dolazi od evanđelja kao temelja Crkve: Kakvo lice
treba imati Crkva?
 Crkva bogatstva, razmetanja i raskoši, gramzivosti
i financijskih skandala? Ili pak Crkva transparen-
tne financijske politike, umjerene skromnosti, pri-
mjer nutarnje slobode od posjedovanja i kršćanske

ski Bog bi mogao reformirati vjeru Crkve u čitavom svijetu. velikodušnosti, koja evanđeoski život i apostolsku
Tako je uspostavljena veza između Franje i Inocenta III. Čini slobodu ne potiskuje, nego potiče?
se da je ovaj nakon podužih opomena dao Franji dopuštenje
propovijedanja pokore. Koleba se samo s obzirom na ispu-
njavanje u pravilu zahtijevanog ideala života u
apsolutnom siromaštvu. Franjo treba da o toj
stvari u molitvi ispita Božju volju, kao što bi on
i učinio. Na temelju sna – kod Inocenta kao i
kod Franje vizije igraju važnu ulogu – prema
kojemu maleni, neugledni redovnik pridržava
papinsku lateransku baziliku da se ne uruši,
papa – tako veli predaja – konačno odobrava
Franjino pravilo i obznanjuje ga na konzistori-
ju. Ne biva, međutim, ništa zapisano.
Sve to znači da se Franjo, koliko god izgle-
dao opasan, potpuno podložio Crkvi. On je
papi obećao poslušnost i strahopoštovanje te
je također braću vezao istim obećanjem. Po
želji kardinala Ivana dopušta da njega i nje-
govih jedanaest braće po tonzuri uzdignu na
klerički status, što olakšava propovijedanje, ali
potiče klerikalizaciju mlade zajednice. Jer se
sada i svećenici priključuju zajednici. Proces
“pocrkvenja” franjevačkog pokreta je počeo i
Franjo, koji se u siromaštvu želio odriješiti od
svega, sada se to više veže za “svetu majku Crk-
vu”. A nije bio pošteđen ni ovog paradoksa: Što
se više ponižavao, to ga je narod više štovao.
Sada konačno moramo još jednom pro-
govoriti o konkretnoj problematici, koja se
nametnula s nastupom Franje iz Asiza: Je li
on bio alternativa rimskom sistemu? Što bi
se dogodilo da je sam Inocent III. iznova oz-
biljno prihvatio evanđelje, da je usvojio glav-
ne točke Franje iz Asiza? Što bi se dogodilo
da je Četvrti lateranski sabor (1215) reformu
Crkve postavio na toj osnovi?
Pri tome bi se moglo mirno razmisliti:
Isusov govor uz poslanje učenika bio je govor
za putujuće propovjednike, koji se ne može
jednostavno generalizirati. I u našim razmi-
šljanjima o prvoj zajednici vidjeli smo kako

12
su oni koji su htjeli ići za Isusom, koji je živio
slobodno i lutalački, nužno morali ostaviti
sve iza sebe. Sigurno: Isus nije zahtijevao (kao
esenski samostan u Qumranu na Mrtvom Zlatko KESER, Svijet svetog Franje Asiškog

 Crkva moći i vlasti, birokracije i diskriminira-
nja, represije i inkvizicije? Ili pak Crkva čovje-
koljublja, dijaloga, bratsko-sestrinskih odnosa
i gostoljubivosti također za nekonformiste, ne-
pretencioznog služenja njezinih vođa i socijal-
no solidarnog zajedništva, koja nove religiozne
snage i ideje ne isključuje iz Crkve, nego ih čini
plodnima?
 Crkva dogmatske nepomičnosti, morali-
stičke cenzure i jurističkog osiguravanja,
sveodređujuće kanonistike, sve-
znajuće skolastike i straha? Ili
Crkva radosne vijesti i ve-
selja, teologije usmjerene
na jednostavno evanđelje,
koja čuje ljude, umjesto
da stalno odozgo indok-
trinira, koja ne samo po-
učava, nego koja stalno
iznova uči?
moru) predavanje posjeda zajednici. On je
odobrio to da Zakej razdijeli samo polovicu
svoga posjeda; nije postavljao nikakve zakone
i nikakve paragrafe; njegovi različiti pristaše,
Petar također, posjedovali su kuće. Ali od svih
je Isus zahtijevao umjerenu skromnost, po-
vjerljivu bezbrižnost, nutarnju slobodu od
posjedovanja. U prvoj zajednici, gdje su ka-
snije odnosi idealizirani, doduše nije ostva-
rena idealna socijalna utopija, ali jest “socijal-
no solidarno zajedništvo”.
Stoga još jednom pitanje: Što bi se dogo-
dilo da je Isusova poruka – ne in imitatione
Christi, nego in correlatione cum Christo –
tada iznova ozbiljno shvaćena? Odgovor može
biti samo ovaj: Iako ne doslovno, nego duhovno
shvaćeni, predstavljali su i predstavljaju evanđeo-
ski zahtjevi Franje iz Asiza snažno dovo-
đenje u pitanje centraliziranog, juridi-
ziranog, politiziranog, militariziranog i
klerikaliziranog rimskog sistema, koji
se dočepao stvari Krista. A u sljedećem
razdoblju takvi zahtjevi postajat će sve
glasniji. Franjo iz Asiza predstavlja po-
vratak na ono što je stvar Isusa Krista
izvorno značila i to vraćanje moralo je
ispasti to radikalnije, što se rimski sistem
više udaljavao od izvorne poruke. Šime VULAS, Franjevački križ
Dakako: Nije trebalo ni dva deset-
ljeća, da franjevački pokret, koji se jako raširio posvuda u
Italiji, bude gotovo u potpunosti pripitomljen u Crkvi,
tako da je uskoro bio u službi papinske politike kao nor-
malni red. To je u biti bilo djelo nama poznatog nećaka
Inocenta III, kardinala Hugolina iz Ostije, koji je još za Fra-
njina života postao njegov bliski prijatelj i zaštitnik i koji se ziru svijeta ili o bijedi ljudskog postojanja”. 
godinu dana nakon Franjine smrti kao papa Grgur IX. po-
peo na papinski tron. Kako je ovo postigao? Upravo je on
već 1228. kanonizirao Franju, koji je “odozdo” već odavno
proglašen svetim, i tako ga učinio svecem “odozgo”. On je
također dopustio da brat Ilija iz Cortone, kojeg je još sam
Franjo postavio za vikara, sagradi raskošnu baziliku,
postavljenu na jake substrukture, iznad Franjina groba s
gornjom i donjom crkvom, i samostansku zgradu izvan zi-
dina Asiza – sve protivno izričitoj zabrani sveca da se podižu
velike crkve i zgrade. Izdao je 1230. bulu, u kojoj je “inter-
pretirao” pravilo prema želji franjevačke zajednice koja je
već organizirana poput reda i sve je stabilnija: Braći doduše
nije dopušteno posjedovanje (“proprietas”, “dominium”) vla-
sništva, već samo upotreba, uživanje (“usus”) vlasništva
– fiktivno razlikovanje, koje bi sam Franjo si-
gurno isto tako odlučno odbio kao što bi odbio
sada također dopušteno indirektno baratanje
novcem uz pomoć uplatnica.
Stoga je više od jednog stolje-
ća u Franjevačkom redu – ovdje
ne mogu ulaziti u njegovu povijest
– trajala svađa između rigorista
i laksista o shvaćanju siromaštva
(Spor o siromaštvu). Ipak što se
franjevcima priključivao veći broj
svećenika, obrazovanih i studena-
ta, kojima je trebala izobrazba, to
su se više “manja braća” okretala
također znanostima, tako da je već
sam Franjo u svojoj Oporuci tražio da se
poštuje teologe. Uskoro se franjevačkoj zajednici
u Bologni priključio Portugalac Antun Padovan-
ski a u Parizu jedan tako slavan profesor poput
Britanca Aleksandra Haleškog i njegov ništa ma-
nje slavni učenik, Talijan Bonaventura, kasniji
generalni ministar i kardinal.
Inocent III. bio je zacijelo jedini papa, koji
je na temelju neuobičajenih kvaliteta Crkvi mo-
gao pokazati bitno drugačiji put, mogao je pošte-
djeti papinstvo od raskola i izgnanstva a Crkvu
od protestantske reformacije. Dakako to bi onda
već u 13, a ne tek u 16. stoljeću, u Katoličkoj crk-
vi za posljedicu imalo jednu široku promjenu
paradigmi, koja Crkvu ipak ne bi rascijepila,
nego je istinski obnovila te bi također ponovno
sjedinila Zapadnu i Istočnu crkvu. Stoga tri prakrš-
ćanske osnovne nakane Franje iz Asiza – paupertas,
humilitas, simplicitas – upravo ako se ne idealizira
njegova osoba koja ima svoje jednostranosti i sla-
bosti, i dalje ostaju pitanja za budućnost
Crkve.
Franjo iz Asiza je, bez izdaje svojih
ideala, ali i bez čuvanja svoga tijela osla-
bljenog pretjeranom askezom, 3. listopa-
da 1226. umro siromašan kao što je živio,
navršivši tek 44 godine. Već deset godina
prije njega sasvim neočekivano umro je
Inocent III, koji je kao nitko prije njega znao
povećati moć, posjed i bogatstvo Svete Stolice,
sedam mjeseci nakon završetka trijumfalnog
Lateranskog sabora, u dobi od 56 godina, i on u ljudskom
siromaštvu i bijedi. Uvečer, 16. lipnja 1216, našli su ga u ka-
tedrali u Perugi, ostavljenog od svih i potpuno golog, opljač-
kanog od vlastitih slugu: leš onoga, koji je na početku svoje
zvjezdane karijere već kao mladi teolog napisao spis: “O pre-
13
Hans KÜNG
Iz knjige: Christentum. Die religiöse Situation der Zeit,
Piper, München-Zürich 32005. Preveo: Miro Jelečević
 ˇ
Franjo – covjek za naše
vrijeme
N
eću pokušati dati sintetički odgovor na temelj-
no pitanje za koje svaki povjesničar franjevaštva
donosi neke elemente, prije nego što iznova čuje-
mo pitanje koje nam predlaže Raoul Manselli: Po čemu su
franjevci promijenili stav Crkve prema laicima i ponašanje
samih laika u XIII. stoljeću – u stoljeću u kojem, usprkos mi-
lenarističkim vihorima, kršćanstvo više ne vjeruje da se pri-
makao konac svijeta i u kojem kršćanstvo staje na zemlju?
Franjo Asiški

Ograničit ću se na tri zapažanja.

1. Franjevci su bili glavni širitelji ideje da se nitko ne spa-
šava sam, nego da se cijelo čovječanstvo, sve stvorenje
mora spasiti. Zacijelo, monah je želio biti modelom za
cjelokupno društvo, a njegova je askeza imala za svr-
hu ne samo osobno spasenje, već spasenje svijeta po
njegovom zagovoru kod Boga. Proizlazi tako da je mo-
naški model bio model samotničke pokore. Prosjački
redovnici i posebno franjevci propovijedali su riječju i
primjerom da se čitavo čovječanstvo treba spasiti zajed-
ničkim vršenjem pokore čiji uzori nisu na vrhu hijerar-
hije, nego dolje, to jest kod najponiznijih, najsiromaš-
nijih, među laicima kao i klericima. Doista, oni neće ni
unutar svoga reda poništiti razdjelnicu između klerika
i laika, budući da će laici iz njega biti ubrzo istjerani, ali
su dali temeljni poticaj ideji o zajednici iste sudbine u
kojoj se poništava razlika između klerika i laika.
2. U svom naučavanju i ponašanju snažno su potvrdili dvo-
značnost svijeta u kojem su živjeli. S jedne strane svijet je
stvoren od Boga i treba ga voljeti, izvor je radosti i posve-
mašnjeg bratstva. No, istodobno on je po đavlu i grijehu
odprirođeni svijet kojemu se treba suprotstaviti i kojega
bez kompromisa treba odbaciti ondje gdje se nalazi bit-
ni izvor nejednakosti i neprijateljstva, svih oblika moći
koji se zasnivaju na vlasništvu, novcu, znanosti, na moći
položaja, po rođenju i krvi. Upravo u ovoj napetosti iz-
među radosnog prihvaćanja svijeta i odbacivanja njego-
ve pokvarenosti ljudi moraju ostvarivati svoje spasenje, u
dijalektici otvorenosti i otpora. Radi se, dakako, o idealu
od kojega su se manja braća već od XIII. stoljeća znali
vrlo često udaljiti. O njima je neki anonimni toskanski
pjesnik sredinom stoljeća izjavio:
“Siromaha nitko ne želi vidjeti,
bogate, svi mogu imati,
svi ih imaju.”
No, ostaje ostvarenje toga ideala i pozivanje na taj ideal.
3. Na koncu, franjevci su dali konkretni povijesni model
novoga čovjeka – u sebi rastrgana pokornika i na kon-
cu raspetoga – samoga Franju, jedinu ličnost koja je u
kršćanstvu, po Isusovu modelu i slijedeći njega, imala
odigrati tu ulogu u zapadnom kršćanstvu. On nije izvor
kulta ličnosti, čija nam je – tko mu god bio model – du-
Slavko ŠOHAJ, Sveti Franjo
do prirodnih samotišta, od Umbrije do Španjolske te
do Svete Zemlje.
I na ovom mjestu povjesničar opet uočava koliko je
franjevaštvo povijesno uraslo u svijet koji se organizira u
zajedništva. To je veliki trenutak korporacija, bratovština i
sveučilišta a u isto vrijeme se razvija smisao i afirmacija po-
jedinca. Unatoč njihovim poteškoćama, njihovim protur-
ječjima i njihovim neuspjesima, malo se religioznih pokre-
ta poput manje braće bolje i dublje uključilo u aktualnost
svoga vremena, prilagođujući se novom društvu kako u
njegovom napretku tako i u njegovom odbacivanju, ostva-
rujući na razini ideja i duhovnosti prijelaz s feudalizma na
kapitalizam, ili štoviše – slijedeći izričaj Joséa Romera – u
razvoju feudalno-građanskog sustava.
Uz to, vidimo također malo pokreta koji se čine tako po-
godnim da izraze i rasvijetle svaki trenutak čovječanstva kao što
je franjevački. Istodobno se otvoriti i oduprijeti svijetu, to je mo-
del, to je program, jučerašnji i današnji, sutrašnji nesumnjivo.
I u naše vrijeme, u kojem se naši pogledi i naši napori
moraju prije svega usmjeriti prema tragičnim zemljama tre-
ćega svijeta i ondje za uzore uzeti malene, siromašne i potla-
čene, jer ondje – usprkos porazima, pokliznućima i izdajama
– vrijedi lekcija franjevaštva u svom velikom pokretu prema
laicima. Dok god glad, bijeda i potlačenost ne budu pobije-
đeni, to je još valjana lekcija za naše vrijeme. 

14
boko iskvarena narav poznata, nego individualno utje-
lovljenje zajedničkog zanosa: siromašan – siromašniji Jacques LE GOFF
od svih, ponizan – ponizniji od svih, koji je putovao po Zaključak iz knjige: Saint François d’Assise,
cijelom prostoru kršćanstva, od prenapučenih gradova Gallimard, Paris 1999.
1219. Franjo na Istoku (Egipat, Sveti Ivan u Akri). Susreće
se s egipatskim sultanom Malikom al-Kamilom za
vrijeme bitke u Damietti. Posjećuje sveta mjesta.
U Italiji ostavio dvojicu vikara: Grgur Napuljski za-
dužen za utemeljivanje novih provincija, Matej iz
Narnija u Porcijunkuli zadužen za primanje i odgoj
nove braće. U jednom pismu biskupima Honorije
III. prvi put spominje imenom Red manje braće
(religio Minorum Fratrum).
1220. Franjo u Akri saznaje za mučeništvo petorice braće
u Maroku kao i za sukobe koji su izbili u Redu u Ita-
liji osobito oko monastičkog propisa posta. Vraća
se u Italiju preko Venecije. U Bologni zahtijeva da
braća napuste kuću. Na Miholjskom kapitulu prepu-
šta upravu Reda Petru Katanskom, a za protektora
Reda Rimska kurija imenuje kardinala Hugolina.
Honorije III. kruni u Rimu Fridrika II.
1221. Smrt Petra Katanskog. Brat Ilija postaje novi ge-
neralni ministar Reda. Franjo redigira novo pravi-
lo uz pomoć Cezarija iz Speyera, mahom citati iz
Evanđelja. Pravilo nije odobreno ni od Reda ni od
kurije Regula non bullata (Nepotvrđeno pravilo).
Redakcija i odobrenje Pravila Trećega reda. Druga
ekspedicija od 27 franjevca u Njemačku na čelu s
Cezarijem iz Speyera.
1222. 15. kolovoza Franjo propovijeda na glavnom trgu u
Bologni. Sluša ga Toma Splićanin.
1223. Franjo s drugom braćom (Leonom, Bonizzom,…)
redigira novo Pravilo prihvaćeno od braće i potvr-
đeno od pape Honorija III. (Regula bullata) 29. 11.
(bula: Solet annuere).
25. prosinca Franjo proslavlja Božić u Grecciu.
1224. Duhovski kapitul odlučuje o slanju braće u En-
glesku. Pismo Anti Padovanskom o predavanju i
studiju teologije. Oko 14. rujna na La Verni Franjo
prima rane koje skriva sve do smrti. Propovijeda u
Umbriji i pokrajini Marche.
1225. Franjo, sve bolesniji, provodi dva mjeseca pored
Klare u crkvi sv. Damjana gdje sastavlja Pjesmu
brata Sunca. Bezuspješno ga liječe papinski liječnici
u Riettiju. Prenesen u Siennu, u teškoj duhovnoj
krizi zbog Reda, redigira svoju Oporuku (kraj 1225.
ili početak 1226).
1226. U rujnu donesen u Asiz. Stavljen u biskupsku re-
zidenciju u strahu da ga poslije smrti svjetina ne
razgrabi (moći sveca!), pa zatim u Porcijunkulu.
Diktira pisma za klarise i za Jakobu u Rim. Umire u
Porcijunkuli 3. listopada okružen braćom uz moli-
tvu i čitanje evanđelja o Isusovoj muci.
1227. Upravu Reda preuzima pravnik Ivan Parenti koji
će graditi studijske kuće u Redu. Sve veći sukobi
između franjevaca rigorsita (spiritualaca) i umje-
renjaka (laksista) u tumačenju Franje, njegovih
nakana i Pravila.
1228. 16. srpnja. Kardinal Hugolin, nakon proglašenja
papom Grgurom IX, proglašava Franju svetim i do-
pušta gradnju Franjine grobne bazilike.
1228. Prvi životopis – Vita (Legenda) o Franji Tome Če-
lanskog.
1230. 25. svibnja. Svečano prenošenje Franjina tijela iz
crkve sv. Jurja u raskošnu baziliku, čiju je gradnju
započeo brat Ilija.
28. rujna. Bulom Quo elongati Grgur IX. tumači Fra-
njino pravilo u umjerenjačkom smislu i niječe sva-
ku zakonsku snagu Franjine Oporuke unutar Reda
manje braće.
1232. Grgur IX. Proglašava svetim Antu Padovanskog
(umro 1231).
1234. Kanonizacija sv. Dominika (umro 1221).
1248. Druga Vita Tome Čelanskoga.
1251. Spis o čudesima svetog Franje Tome Čelanskoga.
1260. Opći kapitul Manje braće u Narboni povjerava sve-
tom Bonaventuri, generalnom ministru Reda, re-
dakciju jednog »dobrog« životopisa svetog Franje
koji bi zamijenio mnoge sumnjive spise i tumače-
nja Franjina života i poruke.
1263. Odobren Bonaventurin Životopis (Legenda maior).
1266. Na kapitulu u Parizu Životopis svetoga Bonaventu-
re naložen je kao jedini kanonski životopis i nare-
đeno je da se unište svi prijašnji životopisi.
POSEBNI PRILOG SVJETLA RIJEČI – SRPANJ/KOLOVOZ 2009.
Na naslovnici priloga: Luka PETRAČ, Franjo odbacuje materijalno bogatstvo • Na zadnjoj: Slavko ŠOHAJ, Fratri