Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Save to My Library
Look up keyword
Like this
1Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
У ПРВОМ КРУГУ - Александар Солжењцин

У ПРВОМ КРУГУ - Александар Солжењцин

Ratings: (0)|Views: 743|Likes:

More info:

Published by: ГРОФ ОД НУГЛАШИЦЕ 888 on Jan 23, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

01/23/2011

pdf

text

original

 
Volimo Beograd Aleksandar Solženjicin - U Prvom kruguA TKO STE VI?Izrezbarene kazaljke zaustavile su se na pola pet.U umirućem svjetlu prosinačkog dana brončani brojcanik sata na polici izgledaoje crn.Dvostruka stakla visokog prozora gledala su na prometnu ulicu i na pazikućekoji su ispod nogu pješaka lopatama čistili prljavi smeđi snijeg, tek napadao,ali već raskvašen.Zureći odsutno u taj prizor, državni savjetnik drugog stupnja InokentijVolodin naslonio se na rub prozora i tiho zviždao neku otegnutu melodiju.Vršcima prstiju listao je sjajne, raznobojne stranice nekog stranog časopisa.Ali nije vidio ništa.Državni savjetnik drugog stupnja Inokentij Volodin, kojega je položaj udiplomatskoj službi odgovarao položaju potpukovnika u vojsci, bio je visok ivitak. Nije bio odjeven u uniformu već u odijelo od češljane vune, i doimao seviše kao mladi, dokoni gospodin, nego kao visoki činovnik u ministarstvuvanjskih poslova.Bilo je vrijeme ili da se upale svjetla u uredu, što on nije učinio, ili da sepođe kući. Ali kao da ni za to nije imao prave volje.četiri sata nisu značila završetak radnog dana, već njegovog dnevnog ilimanjeg dijela; sad će svi poći kući da večeraju i malo odspavaju, a onda ćese, od deset sati nadalje, tisuće prozora u šezdeset i pet moskovskihministarstava opet osvijetliti. Postojala je samo jedna osoba iza nizautvrđenih bedema koja noću nije mogla spavati, i on je naučio čitavu službenuMoskvu da bdije s njim do tri ili četiri sata ujutro. Poznavajući noćne navikeSuverena, šest desetina ministara sjedilo je pozorno poput učenika iščekujućipoziv. Da ih ne bi uhvatio san, pozivali su svoje zamjenike, a zamjenici sudosađivali svojim šefovima odjela: knjižničari odjelnih knjižnica naljestvicama su čeprkali po katalogu, činovnici iz kartoteka jurili suhodnicima, tajnice su lomile vrhove olovaka.Pa čak i danas uoči zapadnjačkog Božića, kad već dva dana sve ambasade mirujukao izumrle i telefoni ne zvone, a ljudi sevjerojatno upravo ovog časa okupljaju oko svojih božičnih borova, u
 
ministarstvima će se ipak noću raditi. Jedni će igrati šah a drugi ćepripovijedati šale, neki će opet drijemati na divanima - ali radit će se.Volodinovi nervozni prsti hitro su i besciljno listali po časopisu. A čitavoje vrijeme osjećao kako u njemu grč straha čas raste, ujeda ga, a čas jenjavai nestaje.Kako je dobro još iz djetinjstva Inokentij pamtio ime doktora Dobroumova! U todoba on još nije bio tako istaknuta ličnost. Nisu ga slali u inozemstvo sdelegacijama. Nije čak ni bio poznat kao naučenjak, već naprosto kao običanliječnik koji odlazi u kućne posjete. Inokentijeva majka često se lošeosjećala i uvijek je nastojala da dobije Dobroumova. Vjerovala je u njega.Onog časa kad bi on stigao i skinuo u hodniku svoju šubaru od tuljanova krzna,čitav bi se stan ispunio nekom atmosferom dobronamjernosti, mira, sigurnosti.Nikad ne bi ostajao manje od pola sata uz bolesnički krevet. Raspitivao se osvakoj tegobi; a onda bi, kao da mu to čini veliko zadovoljstvo, pregledaopacijenta i objasnio terapiju koju je propisao. Kad bi izlazio nikad ne biprošao kraj dječaka a da ga nešto ne upita i zaustavio bi se da čuje odgovor,kao da ozbiljno očekuje da će čuti nešto inteligentno. Doktorova je kosa većonda počela sijedjeti. Kako li sad izgleda?Inokentij baci časopis na pod i, nervozan i zamišljen stane koracati gore-dolje po sobi.Da telefonira ili ne? ; - iDa se sve to ticalo nekog drugog profesora medicine kojega nije ličnopoznavao, Inokentiju ne bi ni na um palo da ga upozorava. Ali Dobroumova?Ima li uopće načina da se utvrdi identitet osobe koja govori iz javnegovornice - ako čovjek ne gubi vrijeme, te brzo objesi slušalicu i nestane?Mogu li prepoznati glas preko telefona? Zacijelo za to nema nikakve metode.Prišao je svom stolu. U sumraku je još uvijek mogao razaznati prvu stranicuuputa koje su se odnosile na njegov novi zadatak. Trebalo je da otputuje prijeNove godine, u srijedu ili četvrtak.Bilo je logičnije čekati. Bilo je razumnije čekati.0 Bože! Drhtaj mu potrese ramena, tako nenavikla na ovakve terete. Bilo bibolje da nikad ništa nije čuo. Da ništa o tome nije znao, da ništa niječuo ...Pokupio je upute i sve ostalo sa stola i spremio ih u sef.Kako je, zaista, bilo tko mogao osuditi ono što je Dobroumov obećao? U tome seočitovala širokogrudnost talentiranog čovjeka. Talent je uvijek svjestanvlastitog bogatstva i ne protivi se dijeljenju.Ali nelagodnost Inokentijeva sve je više rasla. Naslonio se na sef; spustio jeglavu i mirovao zatvorenih očiju.1 onda odjednom, kao da propušta posljednju priliku, ne telefonirajući ugaražu po svoja kola, ne zatvarajući tintarnicu, Inokentij izjuri iz ureda izatvori vrata, preda ključ dežurnom službeniku na kraju hodnika, obuče svojcivilni kaput i gotovo strci niz stepenice, prolazeći kraj stalnog osobljazgrade u uniformama8Lizvezenim zlatom sa zlatnim širitima. I istrči u hladan sumrak, nalazećiolakšanje u akciji.Njegove cipele francuskog kroja duboko su zagazile u prljavi mokri snijeg.Prolazeći kraj spomenika Vorovskoga u napola zatvorenom dvorištu Ministarstva,Inokentij podigne pogled i zadrhti. Osjetio je kako nova zgrada BolšojeLubjanke koja gleda na Furkasovsku ima neko novo značenje i stresao se. Tadeveterokatna sivocrna gomila bila je ratni brod, i osamnaest pilastra stršaloje s njegova desna boka poput osamnaest oklopnih tornjeva. Usamljenog i krhkogInokentija nešto je privlačilo preko tog malog trga pod provu teškog, brzogbroda.Okrenuo se kao da se želi spasiti - i krenuo nadesno, niz Kuznetski most. Tuje, uz sam rub pločnika, jedan taksi upravo kretao. Inokentij uđe u kola inaredi šoferu da nastavi Kuznet-skim mostom i da skrene ulijevo ispod netomupaljenih uličnih svjetala na Petrovki.Još uvijek je oklijevao - pitajući se gdje bi mogao telefonirati, a da mu
 
netko izvana ne počne kovanim novcem lupati po staklu govornice. Ali tragatiza mirnom, usamljenom govornicom - to bi bilo još upadljivije. Ne bi li bilobolje pronaći neku usred najvećeg prometa, samo da je prislonjena uza zid?Zaključio je također da je glupo lutati naokolo sa taksi-šoferom kaosvjedokom. Počeo je prevrtati džepove da pronađe petnaest kopjejki.Ali sve to više nije bilo važno. U posljednjih nekoliko minuta Inokentij jeosjetio kako ga obuzima mir; jasno je shvatio da nema drugog izbora. To bimoglo biti opasno, ali ako to ne učini...Ako je čovjek neprestano oprezan, može li uopće ostati čovjekom?Kod semafora na Ohotnom Rjadu njegovi su prsti napipali dva komada od petnaestkopjejki - dobar znak!Prošli su kraj zgrade sveučilišta, i Inokentij dade znak šoferu da skrenedesno. Dojurili su na Arbat; Inokentij pruži šoferu dvije novčanice nezahtijevajući ostatak i krene preko trga, nastojeći da mu korak ostaneodmjeren i polagan.Arbat je već bio osvijetljen. Redovi gledalaca ispred kina čekali su da videLjubav jedne balerine. Crveno slovo "M" na stanici podzemne željeznice bilo jegotovo skriveno sivom maglom. Neka žena nalik na Ciganku prodavala je strukovežute mimoze.Pokušaj to izvesti što je brže moguće! Izgovori što je brže moguće - i spustislušalicu. Tada će opasnost biti minimalna.Inokentij je išao ravno naprijed. Neka djevojka u prolazu pogledala ga je.I još jedna.Jedna od drvenih javnih govornica pred stanicom podzemne željeznice bila jeprazna, ali Inokentij je zaobiđe i uđe u stanicu.Tu su bile još četiri, uvučene u zid - sve zauzete. Ali na lijevoj strani nekičovjek, pomalo nakresan, već je spuštao slušalicu, čim je on otišao Inokentijbrzo uđe, pažljivo zatvorivši za sobom debela staklena vrata i držeći ihzatvorena jednom rukom, dok je drugom, drhtavom, ne skidajući rukavicu, ubacionovac i okrenuo broj.Poslije nekoliko dugih signala netko je podigao slušalicu s druge strane."Da?" reče ženski glas, previše revno a možda i razdraženo."Je li to stan profesora Dobroumova?" upita on, pokušavajući da izmijeni glas."Da.""Molim vas, zamolite ga da dođe na telefon.""A tko ga treba?" Ženin glas bio je spor i lijen. Vjerojatno je leškarila nakauču i nikamo joj se nije žurilo."Pa, vidite... vi me ne poznajete ... Slušajte, to zapravo nije važno. Alimeni je vrlo hitno. Molim vas zamolite profesora da dođe na telefon!"Previše nepotrebnih riječi - a sve zbog njegove proklete uljudnosti!"Ali profesor zaista ne može razgovarati sa svakim nepoznatim koji nazove",rekla je žena uvrijeđeno.Zvučalo je kao da će istog časa spustiti slušalicu.Ispred debelog stakla ljudi su žurili kraj reda govornica trčeći, dostižućijedan drugoga. Netko je već čekao pred Inokentije-vom kabinom."Tko ste vi? Zašto ne možete reći svoje ime?""Ja sam prijatelj. Imam veoma važne vijesti za profesora!""Pa onda? Zašto se bojite da mi kažete svoje ime?"Bilo je vrijeme da spusti slušalicu. Ljudi ne bi smjeli imati glupe žene."A tko ste vi? Jeste li njegova supruga?""Zašto ja vama moram prva odgovoriti?" pobuni se žena. "Kažite vi meni."Trebalo bi da smjesta prekine razgovor! Da nije bio posrijedi profesor...Inokentij je sad već bio bijesan i više se nije trudio da izmijeni glas ili dagovori tiho. Počeo je uzbuđeno zaklinjati telefon: "Poslušajte me! Poslušajte!Moram ga upozoriti na opasnost!""Na opasnost?" Žena je spustila glas, zatim ušutjela. Ali nije pozvala svogmuža - ni govora. "To je još jedan razlog da ga ne pozovem. Možda je sve tolaž. Kako možete dokazati da govorite istinu?"Tlo je gorjelo pod Inokentijevim nogama, a crna slušalica na teškom čeličnomlancu topila mu se u ruci."Poslušajte me, poslušajte!" povikao je sav očajan. "Kad je profesor nedavno

You're Reading a Free Preview

Download
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->