Istraživanja neverbalnih znakova laganja

Ljudima nedostaje vještina u otkrivanju nečijeg laganja ukoliko je prisutno u

komunikaciji. Dvadeset godina istraživanja laganja je pokazalo da ne postoji pouzdan set
neverbalnih i verbalnih indikatora takve komunikacije. Naime, najveći dio ljudskog
kapaciteta kao detektora laži zasniva se na nekim stereotipima koji govore kako bi jedan
lažov trebao izgledati. Detekcija laži u pojedinim slučajevima može biti sa tačnošću
utvrđena u 55% do 60% slučajeva, a samo u rijetkim slučajevima i do 75%, pokazuje
istraživanje koje su sproveli Bodhorn i Texter (prema Mahl, 1987).
Studije koje istražuju pojavu laganja obično u eksperimentalnoj situaciji koriste pojedince
od kojih je polovina zadužena da govori istinu, a polovina njih laže. Tačnost procjene je
određena kombiniranjem skorova između komunikatora pružajući indeks za svakog
detektora laži. Na primjer, ako se tačno identificiraju dva od tri ispitanika koja govore
istinu i jedan od tri lažova kao onaj koji laže, tada bi smo postigli tačnost od 50%
(tačnost otkrivanja istine 66% i tačnost otkrivanja laži 33% ). Ovaj indeks tačnosti je
onda upotrijebljen kao zavisna varijabla (prema Siegman, 1985).
Nedavna istraživanja koja su sproveli Levine i saradnici (1998, prema Feeley, Young,
1998), nalaze da je tačnost identificiranja laži kao laži između 35 i 40%, a tačnost
otkrivanja istine kao istine iznosi oko 70 do 80%. Pošto je i nekoliko drugih istraživanja
na istu temu došlo do rezultata sličnih ovim, Levine, McCornack i Park (1998, prema
Feeley i Young, 1998) nazivaju ovo otkriće „efektom istinitosti“ pošto je očigledno da
primatelji neverbalnih poruka značajno bolje otkrivaju istinu nego prisustvo laži. Kao još
jedan dokaz ovog efekta istinitosti postoje i rezultati do kojih su u svom istraživanju došli
Feeley i deTurck (1997, prema Feeley i Young), a koji nalaze da tačnost ocjenjivanja laži
iznosi 19% i tačnost ocjenjivanja istinitosti čak 83%.
Zuckerman, DePaulo, i Rosenthal (1981, prema Ekman, Sullivan i Frank, 1999)
kombiniranjem 15 različitih studija dolaze do zaključka da su istinite poruke tačnije
identificirane kada se porede sa porukama obmane. Zaključak bi svih ovih istraživanja
bio da postoje male šanse da ljudi otkriju laž. Ali, nasuprot ovome, ljudi veoma dobro
prepoznaju istinu, prvenstveno zbog toga zato što najveći dio primatelja poruke smatra
većinu tih poruka istinitim.
Postoji i veći dio studija koje su zasnovane na uvjerenjima da postoji određeni set
znakova koji otkrivaju neverbalno curenje u procesu otkrivanja obmanjujučih poruka.
Ovo je uvjerenje proizvelo stotine sati sakupljanja podataka i analiza koje su pokušavale
utvrditi karakteristični profil lažova. Ponašanja koja su se u ovakvim meta-analitičkim
istraživanjima dovodila u vezu sa laganjem su bila raznovrsna, a na kraju se došlo do
osam znakova koji su bili znaci laganja: proširene zjenice, češće treptanje očima,
produženo vrijeme odgovora, više grešaka u govoru i više beznačajnih informacija. Ovi
su rezultati, premda ohrabrujući, oboreni od strane novijih studija i potreban je veliki
oprez u donošenju krajnjih zaključaka na osnovu ovih znakova za otkrivanje laži.
Nadalje, ove studije koje pokušavaju identificirati specifična ponašanja redovno
upošljavaju nekoliko tipova obmane, upotrebljavaju različite nivoe motivacije i
zahtijevaju od ispitanika da lažu iz raznih razloga, te tako utiču i na generilabilnost svojih
otkrića.
Tako u jednom istraživanju Zuckerman sa suradnicima (1981, prema Ekman 1999) dijeli
istaživanje obmane na više i manje motivirane pošiljaoce poruka (lažove) i dolazi do
nekih diskutabilnih rezultata. Kada su ljudi motiviraniji da se izvuku sa svojom laži, oni
prave manje pokreta, manje pokreću svoje ruke, manje upiru pogled i manje trepću očima
nego oni koji govore istinu. Ovo istraživanje pretpostavlja da visoko motivirani lažovi
teže prevelikom kontrolisanju svoje pojave i izgledaju previše rigidno i neprirodno.
Kako se može iz svega navedenog vidjeti postoji niz različitih istraživanja iz područja
neverbalnog otkrivanja obmane ili laži. Bez obzira na njihov broj i hipoteze koje
provjeravaju zaključci svih ovih istraživanja se mogu svesti na slijedeće (prema Ekman,
1996):
Lažljivci ne izgledaju drugačije od onih koji govore istinu. Dosadašnja istraživanja nisu
identificirala pouzdan set znakova koji razlikuju lažljivca od iskrenog komunikatora. Iako
se neki znakovi javljaju kao kolerati obmane, ovi korelati mogu biti u funkciji uvijeta
eksperimentalne manipulacije. Ljudi koriste pogrešne znakove kako bi otkrili lažova.
Premda su neki znakovi u visokoj korelaciji sa obmanom (npr.parajezički znakovi), ljudi
nisu u stanju dekodirati iste. Umjesto toga ljudi koriste stereotipne znakove kako bi
osudili lažova.
Postojanje obmane i njeno utvrđivanje je od velikog značaja u poslovnim situacijama.
Tako postoje i mnoge studije koje se bave mogučnošću otkrivanja obmane preko
neverbalnih znakova u poslovnim okruženjima. Tako Kennish (1989, prema Feldman,
1992) predlaže da se prilikom zapošljavanja osoblja u banci prođe slijedeća procedura:
potrebno je posmatrati uposlenikovo normalno neverbalno ponašanje u opuštenim
situacijama, potom je potrebno posmatrati pojave koje se dešavaju kada se postavljaju
osjetljiva pitanja; kada se postavljaju ključna pitanja potrebno je održavati pažljiv kontakt
očima, potrebno je uspostaviti bliži tjelesni kontakt; usmjeravati sumnjivog da nanovo
prepričava dijelove svoje originalne priče kako bi se dopustile neke osobne
kontradiktornosti; kada osumnjičeni pruži neki nedirektan i nejasan odgovor, nastaviti sa
ispitivačkim pitanjima. Kroz ovakvo unakrsno ispitivanje uposlenik će početi odavati
određene neverbalne signale i gestove koji mogu odati da li je u pitanju laž, tvrdi
Kennish. Iako, smatra on, ovakva vrsta „vrućih“ pitanja može uticati jednako uzbuđujuće
na nevine i na krive radnike, krivica može biti jasno razlikovana od nevinosti kroz
kvalitativne razlike u njihovim emocionalnim reakcijama na proceduru saslušavanja.
Nadalje, Kennish upozorava da ovaj pristup može biti nefunkcionalan kod
„profesionalnih kriminalaca“ koji su imaju iskustva sa stresnim intervjuima ili sa
pojedincima koji ne misle da je potkradanje poslodavca ozbiljno pogrešan čin. Ova
istraživanja su uglavnom podržana i od strane drugih istraživanja na istu temu. Neke
firme koriste tehnike korištenja poligrafa u pokušaju da izbjegnu upošljavanje neiskrenih
osoba, te kako bi otkrili krivce krađa i pronevjera. Pošto je krađa od strane službenika
ozbiljan problem, poslovni menađeri teže tome da posjeduju neku pouzdanu tehniku
detekcije laži i pokreću niz istraživanja alternatitiva kontraverznog poligrafa. Jedna od
analiza jeste analiza postojanja stresa u glasu, koja pretpostavlja da je na osnovu slušanja
nečijeg glasa preko telefona moguće odrediti postojanje obmane. Ali, nažalost,
istraživanje koje su sproveli Waln i Downey (1987, prema Feldman, 1992) daje rezultate
koji ne govore u korist predhodno navedenoj hipotezi i oni navode da analiza glasa, kako
se inače koristi, ne pokazuje pouzdanost kako bi se nastavila njena kontinuirana upotreba
za selekciju uposlenika. Također, mnoge praktično orijentirane publikacije predlažu da
poslovni menađeri prilikom upošljavanja osoblja trebaju obratiti pažnju na postojanje
neverbalnih komunikacijeskih znakova. Tako jedan članak predlaže menađerima da
uposlenicima postave pitanje da li koriste rekreativne droge i da potom prate govor tijela i
signale obmane u njihovom poricanju.
Interesantan je primjer jednog eksperimenta o kojem govori Morris (1979).1 U tom je
eksperimentu jednoj grupi bolničarki dat zadatak da lažu u prepričavanju nekih filmova
koje su predhodno vidjele. Dobiveni su slijedeći rezultati u ponašanju bolničarki i to kada
su lagale i kada nisu:
1. Kada su lagale kod bolničarki se smanjivala učestalost običnih gestikulacija –
pokreta koje su pravile rukama. Kada nisu lagale bolničarke su pravile niz
dirigentskih gestova kako bi naglasile svoje misli. Kada su lagale, one su bile
svjesne da će ako nešto budu radile rukama biti otkrivene. Zato su potpuno
smirivale svoje ruke. U svakodnevnom životu vještom promatraću će ova pojava
govoriti da tu nešto nije u redu, ukoliko se ruke nikako ne miču. Neki ljudi u
ovome idu toliko daleko da spoje ruke kako bi ih smirili. Mi također, dok lažemo,
skrivamo ruke tako što sjedimo na njima ili ih zavlačimo u đepove.
2. Kada su lagale kod bolničarki se povećavalo samododirivanje ruka-licu. Dok
normalno razgovaramo sa nekim postoje ovi pokreti samododirivanja, ali se u
trenutcima laganja oni drastično povećaju. Kada su lagale bolničarke su
pokazivale povećanje broja tjelesnih pokreta koje su pravile dok su govorile. Ovi
nenametljivi pokreti tijelom govore: „Volio bih da sam na nekom drugom
mjestu“, a to su neznatne promjene položaja tijela i oni su intenzivno inhibirani
pokreti tijela čovjeka koji pokušava da pobjegne.
3. Kada su lagale, bolničarke su povećale frekventnost samo jednog pokreta ruke,
odmahivanje; kao da ruke pokušavaju odbaciti odgovornost za verbalne izjave.
4. Kada su lagale, na licima bolničarki su se pojavljivali izrazi koji su bili gotovo
sasvim drugačiji od onih na tim istim licima u toku kazivanja istine. Ti izrazi su
mikroekspresije koje traju samo djelić sekunde i koje je moguću primjetiti uz
pomoć usporenog filma.

Razlike u neverbalnom komuniciranju među polovima

1
Desmond, M.: Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje, Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd, 1979,
str. 111.
Koje su razlike između muškaraca i žena u neverbalnom komuniciranju? Postoje neke
stereotipne i opće osobine koje se pripisuju muškarcima kao što su agresivnost,
dominantnost, bučnost i glasan govor, a za žene se vjeruje da su emotivne, nježne i
osjetljive prema drugima, ali i pasivne i sklone ogovaranju. Svakodnevne percepcije o
neverbalnom komuniciranju i razlici između mušaraca i žena reflektuje ova zajednička
ubjeđenja o spolnim razlikama.2 Za žene se vjeruje da govore više od muškaraca i da su
bolji slušatelji od njih (Broverman i sur., 1972), da su svjesnije tuđih osjećanja
(Rosenkrantz i sur., 1968), te da su emocionalno ekspresivnije od muškaraca (Brody i
Hall, 1993; Broverman i sur., 1972; Zuckerman i Larrance, 1979).
Između ostalih, istraživanja koja su proveli James i Drakich (1993) i Wood (1999),
izvještavaju kako muškarci govore više od žena u interakcijama miješanih polova, a
jedno drugo istraživanje (Tannen 1990) navodi da u javnim situacijama muškarci
postavljaju više pitanja, postavljaju duža pitanja i tipično prvi postavljaju pitanje. Tannen
nadalje pretpostavlja da muškarci više govore u javnosti, a žene više u privatnim
situacijama, nazivajući muški govor kao report, a ženski kao raport.
Činjenica je da se interpersonalna komunikacija sastoji i od verbalnog i od neverbalnog
dijela, a smatra se da razlike u spolovima postoje u obje komponente.
Kramer (1977), u studiji stereotipnih uvjerenja o verbalnim razlikama među spolovima,
nalazi i neka uvjerenja o spolnim razlikama u neverbalnim ponašanjima. Za žene se
vjeruje da se smiju više od muškaraca, da više od muškaraca koriste lice i ruke kako bi
izrazile ideje i da su više zabrinute za slušatelja. Za muškarce se vjeruje da su glasniji i da
manje govore od žena. Sva ova uvjerenja o neverbalnom ponašanju imaju svoje mjesto u
realnosti, a moguće je da ljudi podržavaju uvjerenja o razlikama među spolovima u
neverbalnoj komunikaciji zbog toga što na njih utiču razlike u njihovom neverbalnom
ponašanju.
Prema mnogim podacima opservacijskih istraživanja pronađene su mnoge razlike u
neverbalnosti između muškaraca i žena. Na primjer, posmatranjem je Hall (1984) godine
utvrdio da se žene smiju više od muškaraca, da su žene bolji koderi i dekoderi
neverbalnih poruka, a posebno bolje dekodiraju facijalne ekspresije. Prema Hallu,
2
Istraživanja preuzeta iz knjige: Payne, E.K.: Different but Equal: Communication between the Sexes,
Ch.9: Nonverbal Gender Communication, Praeger, 2001.
istraživanja govore da su zaista žene bolje u otkrivanju neverbalnih ponašanja, kao i u
prepoznavanju neverbalnih poruka i znakova.
Rezultati novijih istraživanja su pokazali da postoje razlike u neverbalnom komuniciranju
između muškaraca i žena. Također, razlike mogu biti i izraženije ovisno od kulturalne
pripadnosti osobe. Kako bi sumirali razlike su slijedeće (Payne, 2001; Siegman, 1985;
Hickson, Stacks i Moore,2004):
Kontakt očima. Žene obično pogled na drugoj osobi zadržavaju duže od muškaraca.
Naime, za žene je karakterističnije da nemaju običaj buljiti u nekoga, a istraživanja
pokazuju da spuštaju pogled prilikom kontakta očima puno više nego što to čine
muškarci. Nasuprot njima, muškarci nerado uspostavljaju kontakt očima i kada to učine
mogu se nesvjesno „zabuljiti“ u osobu. Proksemika. Za žene je karakteristično da
prilikom razgovora prilaze bliže osobi sa kojom su u komunikaciji, kao i da preferiraju
konverzacije rame uz rame. Muškarci preferiraju konverzacije licem u lice.
Facijalna ekspresija. Istraživanja govore da su žene bolje i u slanju i u tumačenju
facijalnih ekspresija nego što su to muškarci. Druga istraživanja nam govore da žene više
koriste svoju facijalnu ekspresiju i da se više smiju. Također, zahvaljujući podacima ovih
istraživanja mnoga druga govore u korist činjenici da su žene općenitije bolji slušatelji od
muškaraca.
Gestovi i stavovi tijela. Istraživanja pokazuju da, iako su žene bolje u dekodiranju
facijalnih ekspresija, one manje koriste žestoke pokrete tijela, a njihova je gestikulacija
puno blaža nego kod muškaraca.
U protekloj deceniji mnogi su se istraživači bavili temom pročavanja razlika u
komuniciranju među polovima i sama disciplina neverbalne komunikacije nije strana tom
proučavanju. Kroz sve oblike literature o neverbalnoj komunikaciji postoje raznorazne
varijacije na ovu temu razlika među spolovima, ovisno od kanala neverbalne
komunikacije koji se proučava.