Flaubert - GOSPOĐA BOVARY

ŽIVOTOPIS:

Gustave Flaubert (1821.-1880.) francuski je pripovjedač i romanopisac.

Nastojao je apsolutnom objektivnošću prikazivanja evocirati (prisjećati se) u svojim djelima likove i
prizore iz svakidašnjeg malograđanskog života koji ga je okruživao i odbijao, kao i sjajne slike i likove
daleke prošlosti, koja ga je neodoljivo privlačila.

Djela: ''Madame Bovary'', ''Sentimentalni odgoj'', ''Jednostavno srce'', ''Bouvard i Pecuchet'',

''Salammbo'', ''Iskušenje sv. Antuna'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

likovi: Emma Bovary, Charles Bovary, Leon, Rudolphe, Charlesovi roditelji, Emmin otac...

EMMA BOVARY: Odrasla je u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim
romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješćuju u samotnim
paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i
vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja
obistine.

Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna.

Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne
mijenja raspoloženje iako je voli.

Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima;

jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je
veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to
ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao
nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor... ” a ne
zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju.

''Ona je bila tu, i za nju je postojao samo ples – sve je ostalo pokrivala neka tama.''

''Njezino je srce bilo nalik na njih: bogatstvo ga je dodirnulo i ostavilo je na njemu svoj neizbrisiv
trag.''
CHARLES BOVARY: Vrlo dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i
kad na kraju sve saznaje o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire
nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću.

O DJELU:

''Gospođa Bovary'' je najpoznatiji Flaubertov roman, na kojem je radio pet godina.

Fabula je romana vrlo jednostavna i ne obiluje uzbudljivim događajima, već iznosi povijest života
mlade Emme Bovary, djevojke koja je odrasla na bogatome seoskome imanju, odgojena u
djevojačkom internatu, udana za dobra i prostodušna seoskog liječnika Charlesa Bovaryja, s kojim
provodi jednoličan život u malograđanskoj sredini provincijskih gradića. Nezadovoljna svojim
životom, upušta se u dvije strastvene ljubavne avanture i, napuštena od oba ljubavnika, konačno se
ubija.

Sadržaj djela ima podlogu u istinitom događaju.

Roman je podijeljen na tri dijela, sva tri s raznih aspekata koncentrirana oko lika glavne junakinje.

BOVARIZAM – ''svojstvo držati se drugim nego to čovjek jest'':

Lik se Emme Bovary pretvorio u simbol nemoćne čežnje osrednjih duhova prema visinama,
melankolične volje za junaštvom i poezijom u zatvorenoj kuli ugašenih želja, neostvarivih ambicija,
zavisti, svagdašnje dosade...

Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu
koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin se svijet, kojeg je tako
pažljivo složila od detalja svoje mašte, srušio i nestao. I zato, ispijanje je otrova maestralan završetak
sasvim u stilu Emme Bovary.

KRATAK SADRŽAJ:

PRVI DIO

Radnja započinje s Charlesom Bovaryem kao dječakom, nespretnim i nesnalažljivim učenikom, koji
unatoč svemu tome u svome životu uspije doći do titule liječničkog pomoćnika s pravom liječenja.
Ženi se postarijom udovicom koja brzo umire i ne ostavlja mu prevelik imetak, iako se upravo zbog
toga njome i oženio.

Dok mu je žena još bila živa, Charles upoznaje Emmu Rouault jer je dolazio liječiti njezinog oca na
selo. Bila je drukčija, zato se zaljubio u nju i uskoro ju i zaprosio i oženio. Emma se, međutim, udala iz
krivih razloga – selo joj je bilo dosadno, a Charles joj se učinio kao zgodna prilika za bijeg. Mislila je da
će sreća doći sama od sebe, ali to se nikada nije dogodilo. Postaje ogorčena i brakom i životom u
Tostesu. Charles, s druge strane, uvijek jednako voli Emmu i ne primjećuje koliko je ona
nezadovoljna. Ona počinje mrziti njegovu sreću, ispod prividnog mira u njoj bujaju bijes i žudnja za
drukčijim životom. Zapušta kuću i muža, naposlijetku se razboli i Charles se zbog njezinog zdravlja
odluči na selidbu iz Tostesa. Kada su odlazili, Emma je bila trudna.

DRUGI DIO

Dolaze u Yonville, zapušten pokrajinski gradić.

Odmah prvu večer upoznaju Léona koji svojom pojavom i interesima u Emminim očima postaje
idealni muškarac, a s time Charles sve dublje tone. Emma počinje gajiti osjećaje prema njemu. U to je
vrijeme i rodila djevojčicu Berthe, koju daje dojilji.

Rastrgana je - izvana i prema drugima je draga i pristojna, ali ne može se riješiti mržnje i nemira u
duši. Htjela je potražiti pomoć kod župnika, ali on je tome nedorastao i zato ona odlazi. Léone odlazi
u Pariz jer više ne želi čekati da mu Emma uzvrati ljubav.

Ona ostaje nesretna, ali ne zadugo jer se u njihovom životu pojavljuje bogati posjednik Rudolphe
Boulanger. On zamjećuje Emmu i shvati da će ju vrlo lako osvojiti, što se i dogodi. Postaju ljubavnici,
čak planiraju zajedno pobjeći, ali to se naravno ne dogodi jer je on Emmu zapravo samo htio iskoristiti
i nikada zbog nje ne bi narušio vlastiti ugled, a niti bi se vezao za cijeli život.

Nakon što je ostavljena i od njega, pomišlja na samoubojstvo, ali ga ipak ne počini. Slomljena je,
zapada u teške i duge psihičke krize. Uz sve ovo, napravila je ogromne dugove koji sada dolaze na
naplatu. Kada je ozdravila, odlazi s Charlesom u kazalište u Rouen gdje nakon tri godine sreće Léona.

TREĆI DIO

Ona ostaje u Rouenu s Léonom, a Charles putuje kući. Postaju ljubavnici.

Tada Emmin život postaje mreža laži koje su vodile jednom cilju – sastancima s Léonom.

U to vrijeme nagovori Charlesa da joj omogući punomoć nad njihovom imovinom, na što on pristaje.
Tako se još više zaplitala u lihvarovu mrežu, pravila sve veće dugove i sve ih više odgađala. Zbog toga
dolazi do pljenidbe i prodaje svih njihovih pokretnina. Emma ne želi da se to dogodi, moli za pomoć
sve koje poznaje, ali svi oni ju odbijaju.

Léon se uplašio i pobjegao, ponovno ju ostavljajući. Jedini izlaz za Emmu bila je smrt. Proguta arsen i
u sljedećih nekoliko sati umre.

Charles pati, povlači se u sebe, kao da više ne živi. U kući pronalazi ljubavna pisma koja je Emma
primala od svojih ljubavnika. Za sve krivi sudbinu. Umire.
 GUSTAV FLAUBERT

MADAME BOVARY
Na početku romana posveta je Julesu Senardu koji ga je branio na sudu i kojemu je zahvalan što je
knjiga izdana.

PRVI DIO

Charlesa Bovarya upoznajemo kad u petnaestoj godini dolazi u školu gdje ga učenici zavitlavaju zbog
nespretnosti i povučenosti. Pisac detaljno opisuje Charlesa: salve smijeha u razredu izaziva njegova
smješna kapa i mucavi govor. Zatim upoznajemo porodicu i okolnosti pod kojima je Charles došao u
internat. Otac mu je bivši vojni kompromitirani liječnik, ženskar, hvalisavac, živio je od ženina miraza, a
majka mu je poklanjala mnogo pažnje. U dvanaestoj godini ga je školovao župnik, a poslije godine
dana ga poslaše u ruensku gimnaziju. Bio je mirne ćudi, jako se trudio pa je učeći napamet završio
školu i liječnički ispit na medicinskoj školi. Majka koja mu je upravljala životom, našla mu je i praksu u
Tostesu i oženila ga nekom sušićavom udovicom od četrdeset i pet godina.

Jedne noći morao je Charles nekom starijem gospodinu namjestiti slomljenu nogu i tako je stigao na
imanje Bertaux. Uspješno je pomogao imućnom gospodinu i upoznao lijepu kći Emmu. Otada je
Charles sve češće pohodio čiču Ronalta, iako je ovaj odavno ozdravio (ni sam ne znajući što mu je
tamo ugodno). Žena mu je to strašno zamjerila (zvala se Heloise), pa ga je uz majčinu pomoć uspjela
natjerati da tamo više ne odlazi. Ispostavilo se da je imućna udovica bila prezadužena i Charlesovi
roditelji su napravili scenu - nedugo zatim Heloisi udari krv na usta dok je sušila rublje i padne mrtva.

Charles je začudo osjetio poboljšanje i slobodu. U Bertauxu su ga toplo primili i on se zaljubio do ušiju
u lijepu Emmu. Starčić je sve zapazio i kad je Charles jednom izmucao:"...htio bih vam nešto reći ...
čiča Ronalt...čiča Ronalt..." dade mu svoju kći. Imanje mu je kopnilo, nije imao novaca i želio je
zbrinuti kćer. Svadba je dogovorena bez pompe i strasti. Charles nije bio duhovit čovjek i nije se
istakao za vrijeme svadbe. "Zato je sutradan izgledao potpuno drugi čovjek. Prije bi se moglo misliti da
je on ona djevica od sinoć, dok nevjesta nije pokazivala ništa, po čemu bi se moglo nešto naslutiti."

Živjeli su u Tostesu. Ispočetka se Emma trudila oko kuće, uređivala je stan, a on je liječio ljude, puštao
im krv i uživao u novostečenoj idili (neprestano je dodirivao njezin češalj, prstenje, rubac..). "..nizao bi
joj sitne poljupce na golu ruku od ramena do vrha prstiju, ona bi ga tada odgurnula, napola
nasmiješena, napola nestrpljiva, kao što radimo s djetetom kad nam se objesi o vrat."

Prije no što se udala, ona je mislila da osjeća ljubav u sebi, ali kako sreća, koja bi se morala roditi iz te
ljubavi nije došla, ona je mislila da se možda prevarila. I Emma je nastojala doznati što u životu znače
riječi ljubav, sreća, zanos, koje su joj se u knjigama činile tako lijepe. Kad je imala šesnaest godina
bila je u samostanu, ali je previše maštala, čitala ljubavne romane, pa ju je otac izvukao iz samostana.
No u novom životu osjećala je samo tjeskobu i nije mogla ni zamisliti "da je taj mir u kojem je živjela -
ona sreća o kojoj je negda sanjala."

Charles bi zadovoljno stigao kući u deset navečer, večerao i zaspao hrčući. Ona mu je u vrtu recitirala
strastvene stihove na mjesečini, pjevala mu uzdišući sjetne pjesme, ali nije izazvala strast u njegovu
srcu - uvjerila se da u njegovoj ljubavi nema ništa izvanredno. "Bože moj zašto sam se udala?"

Jednom se zbilo da su pozvani u Vanbyessard k markizu d'Andervvilers i svojom su kočijom otišli do

dvorca. Na primanju,večeri i balu osjetila je Emma raskoš i ljepotu života koji ju je opčinio. Uživala je u
sjaju promatrajući modu i plešući plesove, pogotovo sa zgodnim vikontom, dok se Charles dosađivao
potpuno neprilagođen sredini. Kad je rekao da bi zaplesao Emma mu je odgovorila da ne bude
smješan jer bi mu se vjerovatno svi smijali i nije mu dala da ju poljubi jer joj gužva haljinu. Na povratku
kući dugo je gledala kroz prozor u noć - uspomena na ples dugo je živjela u njoj (stalno je gledala
vikontovu kutiju za cigarete koju su našli). Maštala je o Parizu, kupila je čak i plan Pariza i zamišljala
ulice.
Charles je uživao, bio je dobrog zdravlja, a Emmi je bilo nesnosno. Jednom je Charlesa neki liječnik
ponizio pred bolesnikom, a Charles se nije branio - Emmi je to bilo strašno. "Kakav bijednik" - grizla je
usne. Emma stalno očajava nad sobom i sudbinom. "Međutim, u dnu svoje duše ona je očekivala neki
događaj. Poput mornara u velikoj pogibelji kružila je očajnim pogledom po samoći svog života tražeći u
daljini kakvo bijelo jedro u gustoj magli na obzorju."

Zapustila je kućanstvo i sviranje klavira. Čemu? Zdravlje joj je oslabilo i srce je ponekad jače lupalo.
Liječnik je dijagnosticirao poremećaj na psihičkoj bazi. Charles promjeni radno mjesto - otišli su u
Neufshatel. Kad je raspremala ladicu, ubola se nasvadbeni buketić, sav pohaban i žut, bacila ga je u
vatru i promatrala kako polako nestaje u pepelu. Simboličnost uništenog buketa vezana je za
propadanje Emmina braka. U to vrijeme je zatrudnjela.

Flaubert detaljno opisuje prostor, unutrašnji i vanjski, izgled svojih likova i zadržava se na neobičnim
pojedinostima. Pokazuje smisao za humor. Fino nijansiranim pripovjedanjem autor iskazuje
tankoćutnost za važne trenutke u priči - kad Charles odlazi nehotice grudima dotiče leđa Emme koja
se nagnula nad njim da dohvati bič s poda, ona se sva zacrvenjela i to je njihov prvi kontakt. Flauber
odlično pozna karakter žene, to najviše dolazi do izražaja u odličnim opisima Emminih psihičkih stanja,
razmišljanjima i previranjima. On je svoju junakinju prvenstveno psihološki karakterizirao. Pisac u
romanu ne staje na stranu nikog, nikog ne okrivljuje samo iznosi realne podatke i odlično opisuje.

DRUGI DIO

Preselili su u Younville, malo neugledno mjesto. Sumještani su ljekarnik Homais koji se ulizuje
Charlesu i gđa Lefrancois, gazdarica gostionice Zlatni lav. Stalni gost gostionice je dvadesetogodišnji
pisar (odvjetnički pripravnik) Leon s kojim se Emma zbližava jer su im slični ukusi, sklonost maštanju i
interes za umjetnost. Rađa se ljubav koju ne pokazuju otvoreno zbog Leonova stida i Emmina straha.
Iako je priželjkivala sina, Emma rodi djevojčicu Berthe. Imala je tada trideset godina. Charles nije ništa
primječivao i Emma ga je doživljavala kao zapreku njezinoj sreći. Emma je u svojoj mladića, inače
prosječnog, doživljavala kao savršenstvo. "Međutim je ona u duši bila puna požuda, gnjeva i mržnje."
Patila je i plakala pa kad joj jednom sluškinja Felicite ispriča pričicu o djevojci koja je užasno patila,
imala napadaje i mršavila - očito zbog neiskustva i želje za putenom ljubavi, Emma joj odgovori: "Ali
meni, meni je to došlo tek poslije udaje." Pokušala je župniku otvoriti dušu ali je pobožni čovjek nije
shvatio. Neiskusni Leon se bojao iskazati ljubav ženi za koju je vjerovao kako ništa ne osjeća za njega
pa je odlučio odseliti u Pariz. Emma je bila očajna.

Jednom neki bogataš (trideset i četiri godine star) Rodolphe Boulanger dovede slugu da mu Charles
pusti krv. Naočiti muškarac odmah iskusnim okom zapazi lijepu ženu i odluči je osvojiti. Za vrijeme
skupštine poljoprivrednika u Yonvillu, Rodolphe neženja s obližnjeg imanja gdje je kupio dvorac
šarmira Emmu, koja nakon kraćeg kolebanja zavoli Rodolpha. Charles nehotice potakne njihovo
zbližavanje kad ih nagovori da pođu na jahanje što će Emmi poboljšati krhko zdravlje. Već na prvom
jahanju u šumi Emma mu se poda. "Tada se sjeti junakinja iz romana koje bijaše čitala. Ona kao da je
sama postala sastavni dio tih maštanja i ostvarila dugi san svoje mladosti promatrajući sebe u onom
liku ljubavnice, za kojim je negda toliko žudila." Postupno su se viđali sve češće, a ona je i sama
zorom odlazila k njemu čemu se Rodolphe protivio. Više nije mislila na Leona. Rodolphe je u početku
bio slatkoriječiv, ali se postupno hladio i polako postao ravnodušan. Smetalo mu je što mu je ona
poklanjala tabakere, rupce...

Charles je pokušao šepavom Hippolytu operirati nogu, no sve je završilo da je neki liječnik nesretniku
morao amputirati nogu kako bi mu spasio život. Emmi se muž još više zgadio, čak joj se i kći učini
neobično ružnom.

Rodolphe kome se Emma potpuno posvetila u svojoj racionalnosti, uživao je u putenoj ljubavi i užicima
pa od Emme stvori svojom bezobzirnošću "poslušno, privrženo i pokvareno stvorenje". Ipak opijala ga
je njena predanost. Potpirivao je njezin plan za zajedničkim bijegom. Ali uoči samog bijega razmišljao
je: "Pa najposlije, ne mogu ja ostaviti svoj dom i još k tomu navući sebi na vrat brigu za dijete!"
Napisao joj je oproštajno pismo i poslao joj s košaricom bresaka. Emma je bila očajna i skoro skočila s
prozora. Kad je ugledala Rodolphovu kočiju kako prolazi pala je u nesvijest. Legla je u krevet i
četrdeset i tri dana je Charles bio uz njezinu postelju. Charles je imao i novčanih briga: Emma je
uzimala odjeću od trgovca Lheurexa, a ovaj je sad tražio isplatu, Charles je također od njega posudio
1000 franaka uz godišnju kamatu. Emma se sporo oporavljala, jednom se naglo okrenula vjeri, ali
zakratko. Sa svekrvom se i dalje nije slagala. Charles odluči da ode s Emmom u Rouen u kazalište
gdje je nastupao slavni pjevač Lagardy u Lucii de Lamermoor. Za vrijeme opere u kojoj je Emma
uživala u kazališnoj raskoši, proživljavala je u ljubavnom libretu svoju tragičnu ljubav, pa je u jednom
trenutku tiho kriknula. Charles je u pauzi pošao po piće i nespretno zalio jednu damu. No, sreo je
Leona i doveo ga u njihovu ložu. Leon je osjetio trenutak i uspio nagovoriti Charlesa da ostavi Emmu u
Rouenu jer se daje još jedna predstava s Legardyem.

TREĆI DIO

Leon je nakon tri godine studija iskusniji i otovreniji, iako bi pred Parižankom ustuknuo, pred seoskom
damom je sigurniji. "Ema mu priznade da je voljela drugog, on ne reče da je bijaše zaboravio." Nakon
kraćeg sustezanja dogovorili su se za sastanak u katedrali. Crkveni čuvar ih je davio znamenitostima,
a Emma se nikako nije mogla odlučiti što će s Leonom. No željna uzbuđenja i strasti, uđe s Leonom u
kočiju iz koje nisu izlazili cijelo popodne jer Leon nije dozvolio kočijašu da stane, a ljudi su se čudili
kočiji - "zatvorena više nego kakva grobnica i ljuljajući se kako kakva lađa." Samo je jedna ruka bacila
komadiće papira: oproštajnog pisma koje je mislila dati Leonu.

Trgovac Lheureux je tražio svoj novac, pa je Charles odlučio poslati Emmu ponovo u Rouen da se
savjetuje s Leom, ostala je tri dana. I ona je dobila punomoć na muževljevu mirovinu. Od silne požude
Emma smisli kako će se nalaziti s ljubavnikom: nagovorila je muža da joj plaća satove klavira i tako je
četvrtkom odlazila u Rouen. "Poslije mjesec dana svi su čak tvrdili da je znatno napredovala." Charles
nije sluti ništa, čak se upitao zašto profesor Lempereur ne poznaje Emmu, našto mu Emma odgovori
da u Rouenu ima mnoštvo gospođa s tim prezimenom.

Dugovi se gomilaju i trgovac izmami od Emme prodaju zemljišta ispod cijene bez muževa znanja. I
dalje je opskrbljivao Emminu garderobu i njihovo ljubavno gnijezdo. "Ona je postala razdražljiva,
nezasitna u putenim užicima i razbludna, šetala se s njim uzdignute glave, ne bojeći se kako je
govorila, da će izgubiti dobar glas." Tražila je od njega da pusti bradicu, da joj piše stihove. "U svemu
se ravnao prema njenom ukusu, on je bio njezina ljubavnica više no što je ona bila njegova."Ubrzo
Emma dobiva sudski poziv da plati dugove. Ovaj put pomogla joj je svekrva, no Emma se ponovo
zadužila. No slast preljuba se polako topila, polako su dosadili jedno drugom. "Ema je nalazila i u
preljubu sve bljutavosti braka."

Napokon je morala vratiti sve dugove, 8000 franaka u roku 24 sata. Potrčala je trgovcu no on joj je
posprdno odgovarao. Sudski zapisničar je popisao sve stvari u kući, ni tada nije ništa rekla mužu.
Zatražila je pomoć od Leona, no ovaj je bio bespomoćan. Obećao je da će pokušati, ali ako se ne vrati
za tri sata... onda nije mogao ništa učiniti. Očajno je tražila pomoć. Znala je da će Charles kad dozna
samo plakati. "Da, on će mi oprostiti, on, kome ja ne bih mogla oprostiti, što me je upoznao da mi
ponudi čitav milijun... Nikada! Nikada!" Sjetila se i Rodolpha (jer se Leon nije više pojavljvao). Skupila
je hrabrost i otišla do dvorca gazeći svoje dostojanstvo. On je isprva uzbuđeno privine u zagrljaj. "Ja te
ljubim, oprosti mi, uvijek ću te ljubiti... Što ti je? Reci mi!" No kad ona zatraži novac, Rodolphe ju
hladno odbije iznenađen, jer je i sam bio u novčanoj neprilici. "A ja bih ti sve bila dala... " Emma izađe.
Zidovi su se ljuljali.

Bijaše noć. Vraćala se kući. "Tada joj iskrsne nezin položaj kao kakav ponor."

Uđe u ljekarnu i nagovori Justina koji je bio lud zanjom, da je pusti u zabranjenu prostoriju i pred njim
proguta šaku bijelog praška (otrova za štakore). Vrati se u kuću u kojoj je Charles plakao. Napiše mu
pismo (sutra će ga pročitati). Počeli su bolovi u želucu. Charles je počeo čitati pismo: "Ne optužujte
nikoga..." Počeo je vikati: "Upomoć!" Počela je povraćati krv i vikati. Isprali su joj želudac, ali uzalud.
Konačno se pojavio i čuveni liječnik Lariviere (pojava kakvog boga ne bi izazvala veće uzbuđenje), no
on je ustvrdio da se više ništa ne može učiniti. Homais je pozvao liječnika na punjene svinjske noge
pričajući mu o svojim zdravstvenim pokušajima. Župnik je dao Emmi posljednju pomast i dok se tiho
molio nad njom, u sobu dopre recitiranje: "Često topao i prekrasan dan. Budi u djevojci ljubavni san."
Emma se uspravi u postelji, "Slijepac"... krikne, poče se smijati luđačkim smijehom, obori je grč na
jastuke. "Svi pristupiše - Emme više nije bilo."
Charles je jako patio i htio je da sprovod bude romantičan i da je sahrane u vjenčanoj haljini. Homais
(filozof) se prepirao sa župnikom o vjeri i moralu, Felicite je plakala. Došao je i stari Ronalt i
onesvijestio se kad je vidio crni pokrov na Emminim vratima. Charles je naričući zagazio u raku s
lijesom - jedva su ga odvukli.

Rodolphe, koji je za razonodu cijeli dan lutao šumom, spavao je mirno u svom dvorcu, a i Leon je,
tamo u Rouenu također spavao... Ali bio je netko, tko je u to doba bio budan. Na grobu između jela
plakao je Justin. Charlesa su obavijestili da se Leon ženi. U čestitki Charles mu je napisao: "Kako bi
se moja jadna žena veselila." Otkrio je jedno pismo i stade sumnjati, no da bi se sviđao Emmi (kao da
je živa) stade se ravnati po njezinu ukusu - lakirane čizme, kravate, brčići.. "Ona ga je kvarila i s one
strane groba." No kad je Charles otvorio tajni pretinac i otkrio pisma i Rodolphovu sliku, postao je
strašno potišten. Jednom je sreo Rodolpha i pričali su, u času ga je grubo pogledao, ali se smirio i
rekao: "Ne, ne srdim se na vas. Kriva je SUDBINA!"

Sutradan je u sjenici umro - pronašla ga je Berthe koja je pomislila da je zaspao, pa ga je gurnula. Pao
je na zemlju. Kad je sve rasprodano, ostalo je 12 franaka. Berthe je čuvala baka koja je ubrzo umrla, a
kako je čiča Ronalt bio oduzet, malu je uzela siromašna tetka iz predionice pamuka.

Ljekarnik Homais je od Charlesove smrti onemogućio već tri liječnika u Yonvillu. "On ima golemu
klijentelu, vlasti ga štede, a javno ga mišljenje štiti. Nedavno je dobio križ Legije časti."

Lea Lazzarich, prof.