Read without ads and support Scribd by becoming a Scribd Premium Reader.
See Premium Plans
 
1
 
Ela PerociDJECO, LAKU NO
Ć
 
Prevela Ruža Lucija PetelinovaTISU
Ć
U PUTA LIJEPAUsred doline stajala je ku
ć
ica i na njezinu se dvorištu ko
č
operila kokoš, najbjelja me
đ
u bijelim kokošima. Gospodarica je tvrdila da još nije vidjela ljepše. Voljela je s njomrazgovarati i ponekad bi je pogladila po le
đ
ima. Kokoš bi svakog dana snijela jaje i svakog jedana
č
ekala da joj gospodarica kaže da je najljepša. Bila je ve
ć
uvjerena da svojom ljepotomnadmašuje i ma
č
ku i psa. Svakog jutra kljunom je raš
č
ešljavala svoje perje i pazila da se nezaprlja. – Ja sam najljepša, ja sam najljepša! – javljala se svojim kokodakanjem… – Što ti se perje sjaji! – ulagivala joj se ma
č
ka.Pas je volio zarežati na nju pa bi onda preplašena sko
č
ila na ogradu. Kad su pas i ma
č
ka bili sami, doga
đ
alo se da bi svak iz svoga zakutka uzdahnuo: – Što je bijela kokoš sretna! Ona je miljenica naše gospodarice.Ali iznenada se sve preokrenulo. Jednoga proljetnog jutra gospodarici se rodila k 
ć
i initko se više nije osvrtao na bijelu kokoš.Sretna majka uzela je djevoj
č
icu na ruke i rekla joj: – Tisu
ć
u si puta lijepa!Kad je sunce obasjalo dolinu, stao je vjetar šaptati travama i cvije
ć
u u polju i pticama ušumarku: – Rodila se Tisu
ć
uputalijepa. – Rodila se Tisu
ć
uputalijepa – ponavljale su trave, ponavljalo je cvije
ć
e, lelujaju
ć
i se navjetru. – Povijaju je u bijele pelene – šaputao je vjetar.
 
2
 – U bijele pelene... – ponavljale su trave i cvije
ć
e. – Dživ, dživ, u bijele pelene... – cvrkutale su ptice i spuštale se s visina. Jedna je sjela na prozor kad je u ku
ć
ici zaplakalo novoro
đ
en
č
e. – Dživ, dživ... – cvrkutala je ptica i odletjela.Kokoš se digla iz gnijezda i zapitala: – Ko, ko, ko, ko. Tko se to rodio? – Naša je gospodarica dobila k 
ć
erku – saop
ć
ili su joj vrapci. – Je li lijepa? – zapitala je kokoš. – Tisu
ć
u puta lijepa, tisu
ć
u puta lijepa! – odgovorili su joj vrapci.Kokoš je visoko podigla glavu, raširila krila i užasnula se: – Je li ljepša od mene? Ljepša od mene? – Dakako, dakako, dakako! – odgovarali su vrapci tako žustro i glasno da se kokošuvrije
đ
ena sakrila u kokošinjac.Gospodarica je nosila svoju k 
ć
er 
č
icu na rukama, s vremena na vrijeme lagano pomilovala njezine nježne obraze i položila je zatim na mekani jastuk u košaru. Onda je brzooprala pelene i dok ih je u vrtu prostirala da se osuše,
č
uo se njezin glas: – Vjetri
ć
u, vjetri
ć
u, osuši mi pelene da mogu dijete poviti.I gle, vjetar je pelene osušio još prije nego što je sunce zašlo. Majka je pelene pokupila i povila dijete. Kad je dolinu prekrio ve
č
ernji mrak, dijete je zaspalo a vjetar je kroz šumarak šaputao: – Tisu
ć
uputalijepa spava. – Spava... spava... – ponavljalo je cvije
ć
e pa onda i ono pozaspalo.Ali nije zaspala bijela kokoš u kokošinjcu. Zvala je: – Do
đ
ite, crne misli!Zatvorila je o
č
i da bude sve još crnje, te stala razmišljati o gospodarici koja joj
č
itavogdana nije kazala nijednu lijepu rije
č
, samo je ujutro uzela jaje i požurila natrag svome djetetu. – U
č
injena mi je nepravda! – uzdahnula je kokoš i svojim kokodakanjem iznijela jenajcrnju misao: – Osvetit
ć
u se!Te no
ć
i nije više otvorila o
č
i, zaspala je.Prije nego što je ujutro sunce osušilo rosu na travi, dijete se u košari probudilo. Majka jeve
ć
bila uza nj. Promatrala je kako k 
ć
er 
č
ica otvara o
č
i i kako se proteže. – Tek sada, kad imam tebe, znam kako je lijepa naša dolina. Tu
ć
eš rasti, dijete moje.Brinut
ć
u se za tebe i danju i no
ć
u.Prolazili su dani i dijete je raslo. Sunce je sjalo sve toplije i toplije i majka je pjevala.Kokoš se, me
đ
utim, ljutila jer se nitko nije obazirao na njezinu ljepotu.Jednog je dana gospodarica iznijela svoju
ć
erku iz ku
ć
e. Pozvala je psa, ma
č
ku i bijelukokoš. Sjela je s djetetom u naru
č
 ju na klupu pred ku
ć
om. Ma
č
ka se stisla uz njezine noge, pas je veselo mahao repom, kokoš je pružala vrat i kokodakala te pažljivo promatrala k 
ć
er svoje gospodarice. – Sasvim je nalik drugoj djeci! Sasvim je nalik drugoj djeci! – zakreštala je.
 
3
 – Što se toliko ko
č
operiš? – rekla joj je gospodarica. Zatim se obratila svima troma pa još i vrapcima ako ih i nije bila pozvala: – Dugo bijasmo sami. Voljeli smo se i nismo imali na što da se potužimo. Dobila samk 
ć
er. Zavolite je i vi.Svi su se vrapci javili: – Dživ, dživ! – Ma
č
ka re
č
e: – Mijau ! – a pas: – Hov! – Jedino sekokoš nije oglasila. Crna je misao kljuckala u njezinoj glavi.Tada je vjetar preko doline stao
ć
arlijati i šaputati: – Tisu
ć
uputalijepa, dobar dan!...Kad je kokoš to
č
ula, zalepršala je krilima i sko
č
ila gospodarici na rame. – Iskljuvat
ć
u djevoj
č
ici oko pa nitko više ne
ć
e kazati da je lijepa! – zakokoda
č
e. Ali baš je toga trena dijete protrljalo o
č
i jer je sunce jako bliještalo. Tako je kokoš umjesto u okokljucnula u prsti
ć
. Dijete je zaplakalo. Pas je zalajao, ma
č
ka zamijaukala, vrapci zacvrkutali isvi su navalili na kokoš i protjerali je od ku
ć
e. Osim toga, pas joj je iš
č
upao rep. Operušana iružna te vi
č
u
ć
i – kokodak! – pobjegla je u svijet i nije se više vratila.Tisu
ć
uputalijepa je rasla kao ružin pupoljak na lijehi obasjanoj suncem.SNJEGOVI
Ć
 Djed je raski
ć
eno novogodišnje drvce bacio u drvarnicu i otišao. Jela je ostala ležati krajklade, vrlo jadno. Nitko nije više mario za nju. Nave
č
er je u drvarnicu zavirio mjesec, osvijetlio jelu i blizu vrha otkrio snjegovi
ć
a.Djeca su s jele bila skinula sve, jedino su njega ostavila. Mjesec je tako dugo svijetlio usnjegovi
ć
eve o
č
i dok se nije snjegovi
ć
 
č
estito razljutio: – Ako su me djeca odbacila, onda me bar ti, mjese
č
e, ostavi na miru. Htio bih zaspati.Sklopio je o
č
i, ali je mjesec i dalje gledao u drvarnicu. Snjegovi
ć
nije mogao zaspati, ponovo je otvorio o
č
i i kad je vidio da mu se mjesec smije, malo je manjkalo da mu isplazi jezik. Pogled mu zapeo na dugmetima što su blistala na njegovu trbuhu i kao da se malorazveselio. Samosvjesno pogleda u svijetlo mjese
č
evo lice: – Protjerao si mi san, ali ništa zato. Prebrojit
ć
u dugmeta na svome kaputu,
č
ini mi se dasu dragocjena jer tako lijepo blistaju. Jedan, dva, tri – jedan, dva tri. Posve je sigurno da sutri. Možda
ć
e to biti dovoljno, ali ako ne bude, dao bih još i svoju kapu. Dakako, ti ne možešznati o
č
emu ja ve
ć
od Nove godine danomice razmišljam.Mjesec se uozbiljio. Volio bi saznati što li može razmišljati ovakav snjegovi
ć
od pamuka. Još mu je svjetlije pogledao u o
č
i, znaju
ć
i da je ponekad dovoljno da kome samo uo
č
i pogledaš, pa da ti je jasno o
č
emu razmišlja; snjegovi
ć
se, me
đ
utim, nije više ni osvrnuona mjesec. Razmišljao je: – Nikada ne
ć
u zaboraviti ono posljednje ve
č
e uo
č
i Nove godine, toliko je bilo lijepo.Kad su pripalili svije
ć
e na jeli, usta su mi se jednostavno sama otvorila, ta stajao sam usred
Search
Search History:
Searching...
Result 00 of 00
00 results for result for
  • p.
    • Notes
    Load more