You are on page 1of 19

IVAN FIJOLIĆ

Seminarski rad

1
„Ja sam umjetnik. S tim medijem koji se zove umjetnost pokušavam i ponekad
uspijevam izraziti ono što mislim i osjećam u odnosu na ono što vidim. Može se
reći da baratam odreĎenom vještinom i usvojenim simbolima koji čine
umjetnost kroz povijest umjetnosti. Zamršeno, a opet logično.“

Ivan Fijolić je zapaţeni kipar mlaĎe generacije, jedan je od rijetkih uspješnih kipara danas u
Hrvatskoj koji se bavi figuracijom, čiji su radovi podjednako komunikativni i zanimljivi
širokoj publici kao i uţem likovnom krugu. Takve podudarnosti uglavnom proizlaze iz
autorovih tema: igrački i akcijskih figura, super junaka, blockbustera i slika medijskih ikona.
Njegovi protagonisti - akteri popularne kulture preuzeti su iz stripova, filmova i masmedija,
od identifikacijskih idola iz djetinjstva, herojskih figura iz masovno popularnih američkih
filmova, kao što je prototipski Superman ili autoru omiljeni likovi kauboja, sve do osoba iz
stvarnog ţivota, poput Bruce Leea.

“Kroz skulpturu se bavim svakodnevnim životom parafrazirajući pop-art i


njene ikone, a posebno pop ikone filmske i strip industrije. Izravno kritiziram
sve neuspjele pokušaje imitacije istinskih nastojanja da se život zahvati malo
dublje od svakodnevnog. OdreĎene teme stavljam u drugi kontekst kako bi ih
pokazao s odmakom i samim time ih demistificirao.”

Fijolić kaţe da mu je zadatak pojednostaviti stvari da bi bio opipljiv nekoj široj publici, jer
ako ideš u krajnju umjetnost, to neće sigurno uspjeti, a on bi htio komunicirati sa što većim
brojem ljudi. Malo-pomalo stvari su se u svijetu umjetnosti toliko zakomplicirale, toliko je
umjetnost postala kompleksna da – ukoliko ne poznaješ povijest umjetnosti, potpuno ti je
neshvatljivo što suvremena umjetnost znači. I zato masa ljudi ne kupuje umjetnost, pogotovo
suvremenu, ni kod nas, gdje trţište ne postoji. To sve ništa ne znači ―običnom čovjeku‖, koji
nije u taj svijet ušao kroz odreĎenu edukaciju.
U svojem se kiparskom radu koristi temama i motivima koji su poznati stereotipi i općenite
"velike teme", te ih izvodi u raznim tehnikama, ali ne izbjegavajući upotrebu ready-madea
kao svojeg kiparskog objekta ili materijala koji svojom upotrebom unutar njegovih skulptura
donose asocijacije na druge objekte. Za klasično producirane skulpture koristi likove iz pop
kulture, na taj način najlakše komunicira sa ljudima. No, figurama se više sluţi kao
metaforama, sluţi se njihovim značenjem da bi nešto izrekao.

2
Sami umjetnici su zapravo roblje koje mora smjernice povjesničara umjetnosti, kustosa i inih,
pratiti jer ih inače svi ignoriraju, naprosto ih zaobilaze. Kaţe da je i sam često u ovom našem
malom krugu umjetnika prepoznat kao netko tko radi stvari ―po svome‖ i tko zaobilazi formu
„i samim time sam out“.
Vaţno je pronaći neku svoju ―ţicu‖ i biti najbolji ili barem dobar u tome. Na pitanje da li ţeli
šokirati, odgovara: „Ne šokiram“ ,jer da ţeli nekoga šokirati onda bi se skinuo gol i kupao u
Manduševcu. Kaţe da se moţe ići i u tom smjeru, ali on ne ţeli raditi takvu umjetnost. To je
za umjetnika onanija najgore vrste; „ako želiš nešto reći o onome što vidiš ili što si bar malo
vidio i što misliš da je bitno za život, moraš naprosto nekad reći neke stvari“. (U tom smislu
napravio je Vertikalni triptih, Školicu)
Ono što ljudima umjetnik ţeli reći jest da sve ovo što on radi govori o svima nama, o tebi i o
meni. Mi se mjenjamo, Fijolić prati sebe u svim tim promjenama, a njegovi radovi odraz su
tih promjena i shvaćanja. Najbolji je kad radi stvari koje su mu bliske, i u kojima bez svake
sumnje uţiva. Većina tih njegovih radova unutar i uokolo kiparstva rijetko treba posebnu
dodatnu legitimaciju, ne pretendiraju na osobitu dubinu, sami u sebi ne kamufliraju velike
istine, nemaju nikakvih kompleksa.
Kada se u kontekstu Fijolićevog rada govori o pop senzibilitetu, pop estetici i pop
motivima, u igri je prvenstveno iskrenost, koja nikako nije kompatibilna s tipično snobovskim
načinom gledanja koji sve to interpretira, ili kao pomodno prisvajanje u zagrljaj elitne kulture,
ili još mnogo gore, kao ukazivanje na 'laţne vrijednosti'.

RoĎen je 30. 03. 1976. u Zagrebu. Završio Školu primijenjene umjetnost i dizajna, diplomirao
na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Samostalno je izlagao u
Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji te je sudjelovao na mnogim skupnim izloţbama u Italiji, Japanu,
Grčkoj, Hrvatskoj. Radi preteţito u mediju kiparstva. Do sada je izlagao na tridesetak
skupnih i sedamnaest samostalnih izloţbi. Radovi mu se nalaze u zbirci Filip Trade te u
Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu. Dobitnik je Nagrade Akademije likovnih
umjetnosti za diplomski rad Okršaj (Zagreb, 2001.), Rektorove nagrade za izloţbu ―Check
Your Head Out‖ s radom 12 autoportreta (Zagreb, 2004.) i Nagrade 37. Mediteranskog
kiparskog simpozija za rad Školica (Labin, 2009.) koja se dodjeljuje na Trijenalu hrvatskog
kiparstva. Ostvario je tri javna rada: Fundacija Batta, Zlín, Češka; Black Foot, Park Skulptura,
Vrsar, Hrvatska i Bruce Lee, Mostar, Bosna i Hercegovina.
Autor je ciklusa skulptura za Muzej krapinskog pračovjeka u Krapini (2009.).

3
Samostalne izložbe

2010.
Dobar, loš, krelac, Mali salon , Rijeka
Gradska galerija, Labin
MMC, Rovinj

2009.
Studio Golo brdo (s Kristinom Lenard) , Rovinjsko selo
Školica, Galerija SC, Zagreb

2008.
Podvojena ličnost, Gal. 10 m2, Sarajevo,BiH
Linienstrasse 113, Berlin, Njemačka

2007.
Cinemaniac, Mmc Luka, Pula
Vertikalni triptih, Galerija Kriţić Roban

2006.
Leather Comics, Galerija Kristofor Stanković
Lajtmotivi, Galerija Komiţa, Vis
Blockbusters, Galerija Josip Račić, Zagreb
Lajtmotivi, Galerija Galţenica, Velika Gorica

4
2004.
Novi radovi, Muzej Suvremene Umjetnosti, Zagreb
1:1, Galerija Zanardi, Basano del Grapa, Italija

2003.
12 autoportreta, Otvoreno Učilište, Poreč

2002.
Arhitektonika, Galerija Močvara, Zagreb
Fiction 4 life, Galerja Medianox, Maribor, Slovenija
Check Your Head Out, Galerija VN, Zagreb

2000.
Dani Europskog Filma, Kinoteka, Zagreb
Izloţba skulptura, galerija SC, Zagreb

Grupne izložbe:

2010.
Povratak u baštinu, Sv. Donat, Zadar
U drugom licu, Motovun
Galerija Alkatraz, Ljubljana, Slovenija

2009.
X trienale hrvatskog kiparstva, Gliptoteka, Zagreb
Splitski salon, Split
28. Grafički bienale, Ljubljana, Slovenija
Finalisti, Gradska galerija Labin, Labin

2008.
Boys and their toys, Galerija SC, Zagreb
MAX ART FEST, Zagreb, Hrvatska
U drugom filmu, Motovun film festival, Hrvatska
Like a man, Agenzia 04, Bologna, Italija

5
2007.
Kvadrilaterale, MMSU, Rijeka
Heroes, Galerija Angelrow, Notingham, Engleska
42. Zagrebački salon, Velesajam, Zagreb

2006.
Device_art 2.006, Galerija Galţenica, Velika Gorica
Device_art 2.006 , Galerija Ozon, Beograd, Srbija
Device_art 2.006, San Francisco, USA
12. Bienale Umjetnosti, Galerija Savremene Umetnosti, Pančevo, Srbija
9. Trienale kiparstva, Gliptoteka, Zagreb
28. Salon mladih, HDLU, Zagreb
U-35, Jokohama, Japan
U-35, Kyoto Art University Center, Japan
2005.
Postskulptura, HDLU, Zagreb

2005.
Bienale Skulpture, Gorizia,Italija
27. Zagrebački salon
Post skulptura, HDLU, Zagreb

2004.
Nova Hrvatska Skulptura, Galerija TvrĎa, Osijek
kolekcija Filip-trade, Dubrovnik
27. Salon Mladih, HDLU, Zagreb
Bad Art, Galerija VN, Zagreb
1:1, Galerija VN, Zagreb+Galerija Kordić, Velika Gorica

2003.
8 Trienale Skulpture, Gliptoteka, Zagreb
11. Bienale Mladih Mediterana, Atena, Grčka
izloţba sudionika Bienala Mladih Mediterana, Galerija Korzo, Rijeka

6
2002.
Here Tomorrow, Gliptoteka, Zagreb
15. MeĎunarodna izloţba crteţa, Muzej Moderne i Suvremene Umjetnosti, Rijeka

2001.
izloţba dobitnika Rektorove Nagrade, Galerija VN, Zagreb
RazmeĎa, Umjetnički Pavilion, Zagreb

2000.
7. Trienale Kiparstva, Gliptoteka Zagreb

1999.
25. Salon Mladih, HDLU, Zagreb

Nagrade:

2001.
Rektorova Nagrada za izloţbu Check Your Head Out

2004.
Nagrada Akademije Likovnih Umjetnosti za Diplomski rad

2009.
finalist nagrade Radoslav Putar
Nagrada labinskog kip. Simpozija na 10. Trienalu kiparstva

Javni radovi:

skulpture za muzej krapinskog pračovjeka,Krapina


Fundacija Batta, Zlin, Češka
Park Skulptura, Vrsar
Bruce Lee, Mostar, BiH

Scenografija:

Kiklop, Scena Gorica

7
Izloţba iz 2010. god. "Dobar, loš, krelac" u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u
Rijeci prvo je samostalno predstavljanje Ivana Fijolića na području Istre i primorja.
Obuhvaća presjek primarnog autorova medija - skulptura od 2003. do 2009. Reljefi, skulpture
i objekti većinski su posuĎeni iz najveće privatne zbirke suvremene umjetnosti - Filip Tradea.
Radovi su izvedeni kao uzoriti primjerci tradicionalnog kiparskog oblikovanja, ali i njegova
proširenja kroz nečisti pojmovnik suvremene prakse, kolaţno - montaţnih postupaka i
unošenja nekiparskih elemenata. Ikonografija uz izvedbu u širokom rasponu tehnika,
materijala i boja, pokazuju da više ne postoji čvrsto razlikovanje izmeĎu visoke i niske,
galerijski reprezentativne umjetnosti i estetike svakodnevice, kulture campa ili kiča. Tako
figura Isusa stoji uz ručnu granatu u obliku srca, a na postamentu rotira besprijekorno izlivena
skulptura ruţičastog tona posvećena Bruce Leeu, a nazvana Bruce Lee Show Off.
Naslov izloţbe sugerira autorovu tematsku preokupaciju junacima, ali i neprestanu polemiku
pojmova dobrog, kreposnog, uspješnog i njihovih suprotnosti što istovremeno čini današnji
svijet napornim i zanimljivim.
Predstavljeni radovi nude slatkoću popularne kulture, odmak i zaborav u društvu "dobrih
dečki". Pri tom više ili manje naglašeno - ironično, sumnjičavo ili kritički, pokazuju pomamu
uţivanja, pritiske i pukotine vrijednosnog sustava.
Glavni su protagonisti njegovih radova Superman, nabildani Isus, kauboji, Marilyn, dječje
igračke, meĎu kojima su figura Arnolda Schwarze-neggera i Štrumpfova, na bijeli jastuk
poloţeni zlatom optočeni mozak, srce i penis, antijunak Rektum koji ima umjetnikovo lice...
Ipak, zvijezda izloţbe njegov je Bruce Lee, spomenik u Mostaru koji je ―prerastao‖ u camp
ruţičastu pop skulpturu.
Na izloţbi je nekoliko reljefa napravljenih od
dječjih igračaka (2005). Te je igračke autor kupovao i
prikupljao posvuda, te s njima formirao neke svoje
svjetove. To su nevjerojatne male figurice koje su
donekle i kiparski oblici. Fijolić tvrdi da dobar dio tih
igračaka bolje su skulpture od devedeset posto javnih
plastika koje su postavljene tijekom posljednjih
dvadeset godina u javnim prostorima. Neki od ljudi
koji rade te igračke su briljantni kipari. No, produkcija
ponekad moţe biti loša, pa sve skupa moţe izgledati
naivno.

8
Vertikalni triptih (2007) rad koji se sastoji od pozlaćenih
bombi u obliku mozga, srca i penisa, poloţenih na bijele
jastuke, gdje je gornji upravljač oblikovao tako da izgleda
kao ručna granata. Postavljeni na jastučiće i postamente,
svaki je povezan s jednim likom, odnosno simbolom. Tako
je pozlaćeno srce povezano s likom Isusa. Bomba
falusoidnog oblika simbolizira seksualnost. Pojašnjenje je
jednostavno: mozak je simbol znanja i moći, koje se često
poistovjećuju, religija je srce, a seks je sveprisutna
konstanta. Sam autor o izloţbi kaţe da su moć, vjera, seks
tri nerazdvojne cjeline koje definiraju svakoga suvremenog čovjeka. Fijolićev rad
problematizira i stavlja u prvi plan svakodnevni ţivot, način kako ga zamišljamo u teoriji i
kako ga izvodimo u praksi te do kojih je granica pojedinac spreman ići radi postizanja
osobnog uspjeha. Putem triptiha Fijolić govori o projekcijama društva, o tome koliko je krivo
tumačenje opasno i do kuda nas je to dovelo u globalnom smislu. Kustosica Sabina Salamon,
donedavna voditeljica labinske Gradske galerije. U popratnom katalogu kustosica Sabina
Salamona naglašava značaj Vertikalnog triptiha (2007) kao prekretnice na umjetnikovom
putu. Dotad je, objašnjava Salamon, autor bio dosljedno posvećen svijetu heroja, njegovim su
svijetom šetali isključivo pravednici, no tada je napravio rez. Fijolićev povratak herojima, po
njoj, onemogućen je jer on u novijoj stvaralačkoj fazi umjesto doslovne reprezentacije
(Supermana ili Brucea Leeja), blago ironizira, odnosno pretjeruje u prikazu likova pa je Krist
nabildan (INRI Show-off), Rektum ima šupak na prsima, poliesterski Krelac je patuljak…).
Fijolić koristi likove iz pop kulture, klasično producirane, jer kako kaţe na taj način najlakše
komunicira sa ljudima. Figurama se više sluţi kao metaforama, sluţi se njihovim značenjem
da bih nešto izrekao. Oni su simboli savršenosti.
Lik nabildanog Isusa, skulptura je visoka 80cm, te je
umjetnik misli raditi kao multipl u seriji. Prikaz je Isusa kao
supermoćan, zgodan i još jači od Supermana. Buda je svuda
prikazan kao masivan, pretio čovjek, i to ne zato što je on
takav bio, nego zato što se na taj način pokušalo prikazati
izobilje. U tom smislu nešto slično pokušao je i sam
umjetnik sa svojim Isusom. Bijelac, plava kosa, atletski
graĎen, visok; heroj, on je idol, superheroj, definitivno

9
onakav kakvoga ga ljudi ţele vidjeti.
Isus je arhetip svih superheroja u zapadnjačkoj kulturi, kako kaţe Fijolić, zato je napravljen i
Superman i svi ti superheroji ili antiheroji koji predstavljaju sve ono što bi ljudi htjeli biti.
Ljudima treba netko u koga će vjerovati i u tom smislu je napravio Isusa koji je nabildan,
nabildaniji čak više i od Supermana.
Tu je i antijunak koji je ujedno sve: paćenik, junak zao i
nekako je nama blizak, to je Rektum (2008). Da bi se znalo tko
je Rektum, mora se znati tko je Superman (stranac s Kryptona,
koji ovdje ima supermoći i spašava nas sve; svi bismo mi htjeli
biti kao on ili ga imati u ormaru da nas spasi kad nam treba.)
A Rektum je Zemljanin, on je superheroj koji je poslan na
sličan planet našem, nešto kao što su Europljani išli osvajati u
Juţnu Ameriku. Tako je on naprosto u toj novoj konstelaciji
zvijezda i planeta shvatio da ima supermoći, a za razliku od
Supermana – koji je došao s Kryptona i svoje moći dijelio sa
Zemljenima na njihovu korist – ovaj je svoje supermoći počeo iskorištavati i time postao
Ďubre, jednako kao što su se bijelci ponašali u Juţnoj Americi, cijelu je opljačkavši i pobivši
cijelu Sjevernu. To je ljudska istina: kad doĎeš u poziciju moći, postaneš drugačiji čovjek.
Umjetnik mu je dao svoje lice, tituli „čovjekolikog junaka― i pokidan plašt... No zašto mu daje
svoje lice? Fijolić kaţe da je i on dio toga, te smatra da je nepošteno da stavi nekog drugog,
kao npr. Nekog političara kojeg on sam smatra odgovornim za ovo što se dešava.
Ukoliko dopustimo medijima da manipuliraju našim umom, uskoro ćemo svi biti poput
njegovog Krelca koji je simbol svih onih koji su popustili pod tim pritiskom. Malena
karikatura najruţnijeg i najtupijeg čovjeka na svijetu koji nema
ni uši jer više nije sposoban čuti ništa, stoji kao strašno
upozorenje svima nama. Pretvorit ćemo se u sivilo!
Zvijezda izloţbe njegov je Bruce Lee, spomenik u Mostaru
koji je ―prerastao‖ u camp ruţičastu pop skulpturu sada
nazvanu Bruce Lee Show-off U ovoj izvedbi djeluje poput
titanske plastične igračke.
Replika je spomenika „Malom zmaju― koji je za mostarski park
Ivan Fijolić u suradnji s Urbanim pokretnom Mostar izradio
krajem 2005. hiperrealističku, u bronci izlivenu skulpturu

10
Bruce Leeja. Naručitelji i stvarni autori projekta Veselin
Gatalo i Nino Raspudić smjerali su, podizanjem skulpture
junaku svoga djetinjstva, izliječiti Mostar uništen ratom i
tranzcijskim kriminalom. Fijolić, poput tradicionalnog
umjetnika-obrtnika odgovara na zahtjeve naručitelja,
poštujući i njihovu ţelju da spomenik bude u prirodnoj
veličini i, dakako, «kao da je ţiv». No, unatoč svim
plemenitim nastojanjima organizatora da podizanjem
spomenika junaku koji se goloruk borio za pravdu i štitio
slabije od sebe, barem gradskoj mladeţi ponude pozitivan
uzor koji niti jednoj strani u sloţenoj, potencijalno
konfliktnoj mostarkoj sredini ne bi trebao smetati. Prvi spomenik Bruce Leeju na svijetu (
onaj šangajski otkriven je dan kasnije) još od prvog dana bio sustavno uništavan, što je
eskaliralo do te mjere da su mu prve noći uništili brončane nunčake. Nakon 111 dana, Bruce
Lee je premješten u skladište, nakon čega je umjetnik odlučio napraviti još jednu, čak
provokativniju repliku od poliestera premazanog pink lakom postavljenu na rotirajući
postament, čime skulptura ostavlja prilično izazivački dojam.

Sam naziv izloţbe iz 2006 god. Lajtmotivi odrţane u Galeriji Galţenica u Velikoj Gorici, te
u Galeriji Komiţa na Visu upućuje na polazište autora. Lajtmotivu autor je pristupio
dvoznačno: Prvo kao definiciji iz rječnika stranih riječi (osnovni motiv, tema koja se provlači
kroz čitavo djelo ili glavna misao vodilja, ponovljena i naglašena više puta), a drugo kao
sloţena riječ: lajt (eng.light-svjetlost) motiv, obojena svjetlost koja treperi i signalizira.

U današnjem vremenu ljudi svjesno ili nesvjesno govore vizualnim


jezikom…Dovoljan je jedan vizualni znak i poznata nam je čitava povijesna
priča koja stoji iza njega.

U odabiru lajtmotiva poseţe za poznatim, za elementima pop arta i pop kulture. Koristi tu
simbole, znakove i ličnosti koji su obiljeţili našu zbilju. MeĎutim, prema autoru, iza svakog
znaka stoji čitava priča. Izdvojeni vizualni znak smješten u muzejski prostor, stvaralačkom
intervencijom i poprima posve novo obiljeţje- uzdignut je na razinu umjetničkog.
Prema autoru, potrebno je uzeti simbole, znakove i likove koje ljudi prepoznaju i vrhunski ih
interpretirati. Time im se pridaje i osigurava estetska dimenzija.

11
Autoru i pop umjetnicima je polazište slično jer rade likove koje je
svatko moţe prepoznati – iz stripova, poznate ličnosti, muhu,
banana, znakova - mjeru običnosti, oni uzdiţu na tron vrhunske
vrijednosti. Poput pop arta i Andy Warhola, meĎutim u njegovoj
interpretaciji, motiv koji je koristio Andy Warhol (banana) je

potpuno drukčiji. Za vizualni jezik koristi pop art ali daje jedan svoj
karikirani osvrt, koristi formu, ali interpretira drukčije.
Materijal koji umjetnik koristi je plastificirano drvo, kakvo se
koristi u drvnoj industriji. Prednost takvog materijala je postojanost
boje. Umjetnik je materijal preoblikovao, načinio kutije na koje je
olovkom nanio crteţ, a zatim po njima izbušio rupice, koje se na
nekim mjestima vizualno povezuju i ostvaruju dojam pune linije
(Muha), dok je na drugima linija, kao čisto optički fenomen (Božje
oko)- promjenjiv, ovisno o kretanju promatrača. Bušenjem plohe,
umjetnik ostvaruje reljefnu površinu aktivirajući igru svjetlosti i
sjene ( Marylin Monroe).
Kutije na dnevnom svjetlu su bijele, a crteţ taman, dok uveče, kroz
rupice prodire obojeno treperavo svjetlo , kako kaţe umjetnik, sve
ima dva lica, jedno je lice ono po danu , a drugo kada se navečer
upali unutarnje svijetlo.
Radove umjetnik dovodi u odnos prema načelima suprotnosti:
tematski (npr.: Hitler, Božje oko) i mijenama obojene svjetlosti (npr.
plavokosa Marylin Monroe je ţuta, Muha je zelena) Pojedini reljefi
dopunjeni su malim skulpturama, koje snaţno izbijaju iz kadra u
prostor uspostavljajući komunikaciju s crteţom i sa susjednim radovima….
I ovom izloţbom umjetnik ostaje na tragu svojih dosadašnjih propitivanja odnosa umjetnika i
zbilje, odnosa promatrača i umjetničkog predmeta, te propitivanja predmeta samog i
mogućnosti njegovog višesmislenog čitanja..

Potkraj lipnja 2006.god. u Studiju Josip Račić u Zagrebu otvorena je izloţba Ivana Fijolića
pod naslovom Blockbusters. Svjetsku, pa tako i hrvatsku suvremenu umjetnost obiljeţava
nepristupačnost širokoj masi kojoj se umjetnici i ne nastoje pribliţiti. Ivan Fijolić čini upravo
suprotno — izloţbom se obraća širokoj publici izlaţući objekte i skulpture koje su u

12
mogućnosti razumjeti kako
zahtjevni, tako i manje zahtjevni
promatrači. U blokbasterima —
visokobudţetnim filmovima
raĎenima upravo za široke mase s
namjerom što veće zarade
umjetnik nalazi nadahnuće ne
skrivajući oduševljenje njihovim
blještavilom.
Pop–art, kao općeprepoznatljiv umjetnički trend nastao pedesetih godina 20. stoljeća, s ovom
izloţbom poprima nešto drukčiju sferu te dokazuje nepresušnu aktualnost u eri kapitalizma.
Fijolić svojim radovima i izrazito banalnom temom, koju bira namjerno, kritizira cjelokupno
suvremeno licemjerno potrošačko društvo. Kapitalizam, zasnovan na niskim vrijednostima, ne
vrednuje čovjeka kao takva. Čovjek vrijedi koliko ima, odnosno koliko se dobro uspije
prodati. Kao i sve drugo postajemo trţišnom robom, a sve ranije usvojene vrijednosti padaju u
vodu.
Svijet koji odrasta na trash–filmovima Fijolićeva je publika. Svi smo kadri prepoznati scene
koje su nas u djetinjstvu očaravale, bilo da je riječ o Supermanu koji leti spasiti svijet,
Mickeyju Mouseu — omiljenom dječjem junaku koji je danas jedan od tri najveća
kapitalistička brenda ili pak Rambu, odnosno Johnu Wayneu, koji su slika i prilika onoga što
svaki dječak ţeli postati. Industrija nam na pladnju nudi današnje vrijednosti, u koje
polaganim i promišljenim ispiranjem mozga počinjemo vjerovati. Za dobra umjetnika danas
nitko ne zna da postoji, divimo se ljudima koji bi u normalnom sustavu vrijednosti bili na dnu.
Vrijednost je reklama! Ivan Fijolić nam u svom umjetničkom razmatranju ţeli reći upravo to.
Baratajući istrošenom temom nalazi nov oblik njezine egzistencije pribliţavajući joj se kroz
trostranu prizmu kiparskoga zanata. Svaki objekt veličine je widescreen–formata 16x9, a
podloga i materijal iskorišteni su u svrhu dočaravanja aure svakog od tih pseudojunaka.
Primjerice, zahvaljujući rabljenu materijalu Superman je trodimenzionalan, a Johna Waynea
autor postavlja na jeftinu šperploču simbolički prikazujući bit kauboja kao takva.

Minijaturni lik Supermana, izloţen na izloţbi Heroes, Angelrow Galery, Nottingham,


Engleska (2007), lik je plemenitog snagatora što nosi stijeg Sjedinjenih američkih drţava
gotovo je zagubljen na materijalu koji je populariziran kao kiparski materijal par excellence.
Prvo je uklesan, a zatim koloristički dotjeran flomasterom na komadu kararskog mramora

13
druge klase. Michelangelo je prije pet stoljeća oslobodio svog
Davida iz nesavladivog komada kararskog mramora da bi
skulpturi mlaĎahnog pobjednika Golijata bila pročitana slava
firentinske neovisnosti, a Fijolić u cjelovit komad kamena, u
kojemu moţda i čuči skrivena kakva herojska figura, daje
uklesati minijaturnu figuru koja jasno aludira na najmoćniji
današnji imperij. No, bilo bi površno u interpretaciji zaustaviti se
samo na razini političke dosjetke – flomasterom obojani uklesani
lik prije će ruglu izvrći paradigmu o monumentalnoj i
reprezentativnoj umjetnosti koja se u široj javnosti percipira
prvenstveno kroz skulpturu, dakako izvedenu u mramoru. (Kararsko podrijetlo kamena
ukazuje na visoke skulptorske ambicije, a u ovom slučaju zanimljivo je prisjetiti se i da je taj
neveliki kraj, tj. Massa Carrara, u drugoj polovici devetnaestog stoljeća dao i dvadesetak –
anarhista)

U radu ARTificijal inteligence (Umjetna inteligencija)


Ivan Fijolić je robotizirao i animirao prostetičku nogu koja
filmski oţivi pred očima posjetitelja izloţbe. Trzanje i ples
nisu konstantni nego se noga pali na daljinsko upravljanje
kojim se ubrzava i usporava njeno gibanje naprijed-nazad.
―U tehnološkoj smo revoluciji‖, kaţe umjetnik, postali sami
sebi strancima... Imamo pomoć robota i sličnih praktičnih
izuma u gotovo svim područjima našeg djelovanja, a ritam
ţivljenja je postao sve brţi jer oni olakšavaju i ubrzavaju
poslove. Ţivot je postao krajnje robotiziran i automatiziran.
Tehnologija jest olakšala ţivot, daleko od toga, ali vrlo
rijetko da se u globalnom smislu poštuje išta drugo od
onoga što se moţe izmjeriti ili znanstveno dokazati. Dakle, ţivot kao takav (onaj koji je
nemjerljiv) u kolektivnoj svijesti društva sveden je tek na puke brojke...
Ovaj rad govori o svakom od nas i kako da pokušamo osvijestiti automatizirane postupke
kojima su nas učili i koje smo usvojili kao vlastite (samim time potpuno logične i opravdane).

Linienstrasse 113 je organizirala Zbirka suvremene hrvatske umjetnosti Filip Trade. U


razdoblju od pet mjeseci 2007/2008 godinu odrţale su se četiri izloţbe na istoimenoj adresi a

14
jedan od sudionika bio je i Ivan Fijolić uz Marka Tadića, Kristinu Lenard i
Ivanu Franke-Silvija Vujičića. Kustosica Vanja Ţanko.
MeĎu prvima figuricama koje je umjetnik još u djetinjoj dobi, te ih
pretvorio u umjetnička djela, plastične su figurice hrvača i boraca, slagao
ih je u asamblaţe koje je vlastoručno fotografirao. Presnimke fotografija
tih prvih instalacija nalaze se uz lik Bruce Leeja utjelovljen u ruţičastoj
poliesterskoj masi.
Četrnaest postaja „križnog puta― izvedene su u stamenom i
monumentalnom mediju: u crnom i bijelom funeralnom mramoru. U
njemu su uklesani usputni crteţi i črčkarije iz umjetnikova blokića:
privremeni je, gotovo organski crteţ prijenosom u drugi medij dobio nešto
od tupog šarma naive, a ikonografija je i ovog puta masmedijska,
obuhvaćajući likove iz popularnog figurativnog jezika, od nedavno
preminulih starleta do novih, uličnih hijeroglifa. No katarza koju će taj
kalvarijski pohod priuštiti tek je gorki smijeh koji odzvanja meĎu
pogrebnim pločicama.
Koliko god da je lik Supermana izveden u koži (što spada u seriju
koţnih stripova iz 2006. godine, uz Supermana radi i Hulka, Torpedo,
Danvk...) ţivotno potentan i dominirajući,
jači dojam ostavlja prazan prostor izmeĎu
dva para porculanskih čizmica. Instalaciju
čine dva para tradicionalne kaubojske
obuće, nemuţevno sitnih i bijelih, koje su
okovane nepravilnom i zahrĎalom
metalnom rešetkom. Prostor napetosti koji
se meĎu njima ostvaruje, uzevši u obzir i
sićušne replike pucaljki na završecima
mamuza, pravi je bizarni dvoboj fantazmi. Od sedmorice veličanstvenih ostale su tek, svedene
na veličinu porculanskog ukrasa, i hrĎa na mamuzama.

Izloţba Zbirke Filip Trade 'Glavom i bradom' otvorena je na Motovun Film Festivalu 26.
srpnja 2010. u ponoć, u Galeriji 5 Kula, u Motovunu. Zbirku je do sada bila parcijalno
predstavljana kroz različite pristupe: kroz high-lighte zbirke, kroz samostalne izloţbe autora,

15
kroz tematske izloţbe, kroz nove akvizicije i tako dalje. Ove godine organizatori su je odlučili
predstaviti kroz (auto)portrete umjetnika s kojima zbirka raste u bliskoj komunikaciji.
Tijekom izloţbe moglo se u glave Ivana Fijolića u njegovom radu 12 autoportreta (2002)
saditi biljke po izboru posjetitelja. Posjetitelj izabere svoju biljku, zasadi je i brine se o njoj
tijekom festivala. Nakon festivala je moţete odnijeti doma. Sa sadnjom je započeta prva večer
festivala, točno u ponoć.
Dvanaest autoportreta (2002), načinjenih
od porculana i biljke, rad je kojim je
Fijolić dobio Rektorovu nagradu za
izloţbu ―Check Your Head Out‖ (2004.).
Broj glava odgovara dvanaest apostola,
Isusovih glasnika koji su prenosili znanja o
njegovom učenju. Apostoli su prenosili i
zapisivali poruku kroz vlastitu
interpretaciju, i upravo je na njoj zasnovan
novi katolički svijet. Ta je poruka ţiva,
nastala kao interpretacija i podatna novim
manipulacijama, nije jednoznačna i apsolutna. Ključni je trenutak za Fijolića kodiranje
poruke, počevši već u glavama apostola pa sve do današnjeg čovjeka. Taj proces najbolje
prenose biljke u svojim stalnim transformacijama. Kao i u drugim radovima ovog kipara,
izvana postoji savršeno producirana, gotovo idealizirana forma glatke teksture i izrazitog
sjaja. Ona je maska ispod koje se kodiraju ţive poruke. Hladnoća maske naglašena je
odabirom materijala, porculan je nastao iz zemlje, ali je nakon pečenja balzamiran, mrtav,
nepromijenjiv, hladan. Za masku Fijolić koristi svoje lice, u brojnim radovima svoj lik
postavlja u situacije u kojima se bavi osobnim dvojbama, unutarnjim sukobima i vlastitim
kritikama, i jedino je legitimno nuditi jednu od priča temeljenu na vlastitom iskustvu i
saznanjima.

Fijolićeva izloţba iz 2009. godine u Galeriji Studentskog centra, unatoč nazivu „Školica― koji
direktno referira na dječju igru, no bliţa je traumatičnom odrastanju nego onoj vrsti posezanja
za djetinjstvom. Fijolić je tu drugačiji, teţi biti ozbiljniji, mračniji, misaoniji i zabrinutiji.
Na izloţbi koja se sastoji od tri nova rada, sve nešto asocira na smrt, ţivot, raĎanje, inicijaciju,
reinkarnaciju, i ostale kulturno, pa tako i umjetnički, univerzalne opsesije.

16
Središnji rad Školica rekonstrukcija je podloge istoimene igre, no
umjesto kredom iscrtanih polja, Fijolić koristi mramorne ploče na
kojima su rimskom kapitalom upisani brojevi i riječ „Nebo― na
posljednjoj, polukruţnoj 'bazi'.
Proći put od "pakla do neba". Igrač školice koji dosegne nebo mora se
nakon kratkog odmora
okrenuti i vratiti natrag u pakao. Prema tome, nebo je uvijek negdje
drugdje, odnosno samo kratka postaja na putu za pakao. Igra koja
simbolizira školovanje i pripremu za društvo i postavljanje u kalupe i

uloge koje nas otuĎuju od nas samih. Upravo zato izabire crni
nadgrobni mramor
Monocikl je pak preraĎena verzija vozila s jednim kotačem, iz
koje umjesto sjedala strši zaoštreni vrh metalnog kostura.
Uzimajući monocikl kao direktnu referencu na Duchampov Kotač,
aludira na same početke konceptualne umjetnosti, ruga se trţištu
umjetnosti, gdje se on kao umjetnik koji se izraţava u
tradicionalnom mediju kiparstva teško mogu probiti.

Uzimam monocikl jer u sebi objedinjuje kotač koji je simbol života, i šiljak koji
je simbol smrti. (...) Dvojakost rada izražava se u činjenici da je nemoguće
voziti monocikl, pokretati krug života i na poslijetku uopće živjeti, a da se na
kraju priče ne umre. (...)

Posljednji rad je poluotvoreni bijeli lijes s


ugraĎenim solarijem. Solarij u obliku lijesa
prezentira kure uljepšavanja tijela kao neku vrstu
modernog vampirizma.
Djetinjstvo se tako povezuje sa smrću, smrt
ponovno s ljepotom, a ţivot je - valjda, nismo ni
sami sigurni - neka bolna voţnja monociklom.
Fijolić se ovom izloţbom ponovo predstavlja kao
obnovljena, drugačija osoba. Nema ni traga

17
Rektumu, nikakvoga preuzimanja ikonografije superheroja iz stripova, filmova ili crtića.
MeĎutim, i u ovoj je izloţbi ipak moguće naći nit koja umjetnikova djela povezuje u
jedinstveni opus. Razmišljanje i neprestano vraćanje u djetinjstvo, kada smo još vjerovali da
postoje moćni junaci, kada smo po ulicama divljali na biciklima, igrali se kauboja i
Indijanaca, a na cesti je bila nacrtana školica – povezuju umjetnikov opus.

„Ja sam odlučio da to bude tako bez obzira na posljedice…


I to je moj stav prema umjetnosti.
Ono što ljudima želim reći jest – sve ovo što ja radim govori o tebi i o meni!
Ljudi umjetnost shvaćaju formalno i očekuju da im se ponudi nešto u tom
kontekstu… A ja se uvijek samo pitam – gdje sam tu ja? Pratim sebe i
normalno je da se mijenjam, a moji radovi su odraz tih promjena i shvaćanja…
u tome je teško postići dosljednost i imati stalno isti stil… U životu je samo
mijena stalna, rekao je netko mudar…“

18
Literatura:
http://www.ivanfijolic.com/
http://fijolic.blogspot.com/
http://www.linienstrasse113.com/ivanfijolichr
http://planb.com.hr/2010/10/ivan-fijolic-umjetnik-izmedu-neba-i-pakla/
http://www.jutarnji.hr/ivan-fijolic--isus-je-jaci-i-od-supermana--zato-je-tako-
nabildan/749055/
http://www.nagradaputar.scca.hr/hr/artists/fijolic.html
http://pogledaj.to/art/neke-djecje-igracke-su-bolje-od-najboljih-skulptura/
http://www.kontejner.org/intelligence
http://www.radio101.hr/kultura/recenzije/skolica---ivan-fijolic
http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=23817
http://www.glavomibradom.com/radovi/rad-12-autoportreta-porculan-i-biljke-
promjenjive-dimenzije
http://u-drugom-filmu.blogspot.com/2008/08/petra-krolo-ivan-fijoli-okraj-
dvoboj.html
http://www.labin.com/web/vijest.asp?id=10717
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac326.nsf/AllWebDocs/Likov7
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac348.nsf/AllWebDocs/Vertikalni_triptih
http://www.hulu-split.hr/str/izlozbe/salon09/autori/pran/09.html
http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=32729

19

You might also like