KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO - RANKO NIKOLIĆ

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO - MALIK HADŽIOMERAGIĆ

GRAĐANSKO PRAVO
GRAĐANSKO MATERIJALNO PRAVO – KATARINA MANDIĆ - BEBA
GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO – SUADA SELIMOVIĆ
PRIVREDNO PRAVO – HAJRUDIN HAJDAREVIĆ, SILVIJA ČUPKA
USTAVNO PRAVO I ORGANIZACIJA PRAVOSUĐA – DŽEMO M.
UPRAVNO I RADNO PRAVO – KATA SENJAK, SADUDIN KRATOVIĆ

Stranica 1 od 242
1. ŠTA ČINI KRIVIČNO ZAKONODAVSTVO U BIH?

Krivično zakonodovastvo sačinjavaju:

 KZ BIH
 KZ Entiteta
 KZ Brčko distrikta
 Drugi zakoni BiH, Entiteta i Brčko distrikta, kojima su propisana krivična djela

Ovo zadnje se naziva dopunsko krivično zakonodavstvo. Tu su ZKP BiH, Entiteta i

Brčko distrikta, zakoni kantona u kojima su propisna krivična djela, s tim da oni ne
mogu propisivati djela koja su već propisana zakonima BiH, Entiteta ili Brčko
Distrikta. U širem smislu, ovdje se ubraja i ZKP BiH i ZKP Entiteta i Brčko distrikta.U
svim zakonima koji čine dopunsko krivično zakonodavstvo, kazne i druge mjere mogu
se propisivati u skladu sa odredbama sistemskog krivičnog zakonodavstva. Ti zakoni
moraju biti u skladu sa krivičnim zakonom u pogledu uslova odgovornosti i
kažnjivosti (npr zakon o prostronom uređenju, zakon o ravnopravnosti polova) tu se
spominju neka krivična djela koja su nespretno umetnuta ali se tu nalaze.

2. NAČELO ZAKONITOSTI?

Ovo načelo postoji u materijalnom i procesnom smislu. U materijalnom smislu ovo

načelo je propisano u članu 4. KZFBiH. Ono znači da se krivična djela i krivične
sankcije za ta djela mogu propisivati samo zakonom, a ne propisima niže pravne
snage. Drugi aspekt ovog načela znači da se nikome na može izreči sankcija za djelo,
ako ono prije nego što je učinjeno, u zakonu nije propisano kao krivično djelo i za koje
u zakonu nije propisana sankcija. Princip zakonitosti u procesnom smislu (član 2. ZKP
FBiH) - kombinacijom ova dva načela obezbjeđuje se pricip zakonitosti u krivičnom
sistemu.

3. VREMENSKO VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONA (OBAVEZNA PRIMJENA BLAŽEG

ZAKONA)?

Ovaj princip znači da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u
vrijeme izvršenja krivičnog djela (Tempore Criminis). Ovo pravilo je u skladu sa
ustavom u smislu da nema retroaktivne primjene propisa. Međutim, ako se poslije
izvršenja krivičnog djela KZ izmjeni jednom ili više puta, primjeniće se onaj zakon koji
je blaži za učinioca. U toj situaciji moguće je da bude primjenjen novi ili stari zakon, u
zavisnosti od toga koji je od njih blaži. U zakonu nije eksplicitno propisano koji je
zakon blaži, ali do zaključka o tome dolazi se neposrednom analizom svih tih zakona.
Na taj način, teorija i sudska praksa utvrdili su jedinstvene standarde ili kriterije na
osnovu kojih se utvrđuje koji je zakon blaži.

Stranica 2 od 242
4. KOJI SU KRITERIJI NA OSNOVU KOJIH SE UTVRĐUJE KOJI JE ZAKON
BLAŽI?

 Blaži je onaj zakon koji određeno ponašanje ne propisuje kao krivično djelo.
Npr. u ranijem krivičnom zakonodavstvu postojalo je krivično djelo kockanje,
uvreda, veći broj krivičnih djela protiv oružanih snaga. Međutim, ta djela i
još neka u važećem KZ su dekriminisana. Također, u važećem KZ-u
propisana su neka krivična djela koja nisu postojala u ranijem KZ-u. Prema
tome, ako se utvrdi da je krivično djelo počinjeno u režimu ranijeg KZ-a, a
sudi se po novom KZ-u, nema krivičnog gonjenja, a ako je preduzeto,
postupak će se obustaviti. Isto tako, da je neko ponašanje učinjeno u
vrijeme važenja ranijeg zakona, a sudi se u vrijeme važenja novog zakona,
u kome je propisano to novo krivično djelo, primjeniće se raniji zakon kao
blaži. Ovo je ključni kriterijum za utvrđivanje koji je zakon blaži i ukoliko se
primjeni na konkretan slučaj, otpada potreba za utvrđivanje ostalih kriterija.
 Blaži je onaj zakon koji iako propisuje to krivično djelo, isključuje krivično
gonjenje. Npr. službeno lice prodre u tuđi stan radi hvatanja učinioca
krivičnog djela - neće krivično odgovarati jer je to učinio u vršenju službene
radnje.
 Blaži je onaj zakon koji propisuje mogućnost oslobađanja od kazne ili blažu
vrstu ili mjeru kazne, npr. krivično djelo krađe – blaži je važeći zakon jer
postoji mogućnost izricanja blaže kazne, a osim toga, ne propisuje
kažnjavanje za pokušaj.
 Blaži je onaj zakon koji ne predviđa izricanje sporedne kazne ili određene
mjere sigurnosti.
 Blaži je onaj zakon koji previđa šire mogućnosti za ublažavanje kazne ili
izricanje uslovne osude, sudske opomene ili blaže kažnjavanje za pokušaj.
Kada je riječ o krivičnoj odgovornosti pravnih lica, blaži je raniji zakon jer
nije propisivao krivičnu odgovornost za pravna lica.

5. KAKO SE PRIMJENJUJE BLAŽI ZAKON?

Blaži zakon se primjenjuje u odnosu na konkretno djelo i konkretnog učinoca, a ne

apstraktno i općenito. To znači da se analizom prethodnih kriterija utvrđuje kako se ti
zakoni odnose na konkretnog učinioca. Blaži zakon mora se primjeniti u cjelosti, a ne
parcijalno ili kombinovano sa drugim zakonima. Blaži zakon mora se primjeniti do
pravosnažnosti presude. Izuzetno, ako je povodom pravnih lijekova (žalba ili
ponavljanje postupka) presuda ukinuta i određeno novo suđenje, blaži zakon se mora
primjeniti i u toj situaciji. Ovo iz razloga što više ne postoji pravosnažna presuda i
suđenje počinje ispočetka. Ako nije ispoštovan ovaj princip tj, ako je sud primjenio
strožiji zakon, postojaće povreda krivičnog zakona.npr krivično djelo silovanja ranije
je važila samo jedna definicija da to može učiniti samo muško lice u odnosu na
žensko a u novom zakonu je uopćeno i glasi ko nekoga silom.

6. KRIVIČNE SANKCIJE?

Krivične sankcije su:

Stranica 3 od 242
  Kazne
 Mjere upozorenja
 Mjere sigurnosti
 Odgojne mjere
 Preporuke

Kazne, mjere upozorenja i mjere sigurnosti mogu se izreči samo učiniocu krivičnog
djela koji je krivično odgovoran.

7. KRIVIČNO DJELO?

Krivično djelo je protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo, čija
su obilježja određena u zakonu i za koje je u zakonu propisana krivična sankcija. Da
bi neko djelo bilo krivično djelo moraju biti kumulativno ispunjeni svi ovi elementi.

a) Protivpravnost kao elemenat krivičnog djela?

Protivpravnost kao elemenat krivičnog djela znači da je određeno ponašanje u

suprotnosti sa pozitivnim normama pravnog poretka. Međutim, pravni poredak
dozvoljava u određenim situacijama i pod određenim uslovima postojanje nekog
osnova koji isključuje protivpravnost. Ti osnovi mogu biti u krivičnom materijalnom i
krivičnom procesnom pravu. U krivičnom materijalnom zakonu protivpravnost
isključuje: djelo malog značaja, nužna odbrana i krajnja nužda. U procesnom pravu
osnov isključenja protivpravnosti postoji u slučaju lišenja slobode učinioca krivičnog
djela, određivanje pritvora, vršenje pretresa stana i lica, zadržavanje poštanskih
pošiljki, preduzimanje posebnih istražnih radnji i sl. Osnov isključenja protivpravnosti
može predstavljati i vršenje profesionalne dužnosti npr. ljekarska intervencija.
Naređenje pretpostavljenog ne isključuje protivpravnost.

b) Propisanost krivičnog djela u zakonu?

Vidi pricip zakonitosti u metrijalnom smislu (čl. 4 KZ FBiH)

Ovo načelo postoji u materijalnom i procesnom smislu. U materijalnom smislu ovo
načelo je propisano u članu 4. KZFBiH. Ono znači da se krivična djela i krivične
sankcije za ta djela mogu propisivati samo zakonom, a ne propisima niže pravne
snage. Drugi aspekt ovog načela znači da se nikome na može izreči sankcija za djelo,
ako ono prije nego što je učinjeno, u zakonu nije propisano kao krivično djelo i za koje
u zakonu nije propisana sankcija. Princip zakonitosti u procesnom smislu (član 2. ZKP
FBiH) - kombinacijom ova dva načela obezbjeđuje se pricip zakonitosti u krivičnom
sistemu.

c) Obilježja krivičnog djela?

Krivični zakon određuje krivično djelo tako da propisuje okolnosti koje karakterišu
određeno ponašanje kao krivično djelo. Te okolnosti nazivaju se obilježjima, odnosno,
elementima bića krivičnog djela. Obzirom na prirodu pojedinih djela, svako djelo ima

Stranica 4 od 242
određene elemente koji čine biće tog krivičnog djela. Da bi djelo bilo svršeno moraju
biti ostvarena sva njegova obilježja. Ostala obilježja služe za bliže označavanje
kažnjivog ponašanja i po potrebi za razgraničenje od drugih srodnih krivičnih djela.
Npr. kod krivičnog djela krađe (čl.286 KZFBiH) bitna obilježja su: da se radi o tuđoj
pokretnoj stvari, da se ta stvar oduzima i da se to čini u namjeri u namjeri
pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Krivično djelo teške krađe sadrži sva ova
obilježja, ali i dodatno obilježjeu pogledu načina izvršenja krađe npr. da se krađa vrši
obijanjem ili provaljivanjem zatvorenih prostora, da se krađa vrši u vrijeme
elementarnih nepogoda (poplave, zemljotresi itd). Prema tome, po ovim dodatnim
obilježjima ovo djelo se razlikuje od krivičnog djela krađe. Krivično djelo ubistva
sastoji se u tome da učinilac lišava života drugo lice. Međutim, ako se to lišavanje
vrši iz nacionalnih, vjerskih ili rasnih pobuda, na okrutan način, iz bezobzirne osvete
i sl. radiće se o teškim slučajevima ubistva koji su zapriječeni strožijom kaznom.

d) Radnja krivičnog djela

To je ona radnja kojom se izvršava krivično djelo i koja je označena u opisu krivičnog
djela kao radnja izvršenja. Npr. kod krivičnog djela krađe radnja se sastoji u
oduzimanju tuđe pokretne stvari, kod krivičnog djela ubistva radnja se sastoji u
lišavanju života drugog lica. Kod nekih krivičnih djela radnja izvršenja sastoji se od
dvije djelatnosti npr. kod razbojništva jedna od radnji je primjena sile, a druga
oduzimanje stvari. Kod takvih krivičnih djela obje te radnje ulaze u sastav izvršenja
krivičnog djela i njihovim preduzimanjem ostvaruje se krivično djelo. Kod ovih djela
preduzimanjem samo jedne radnje neće se raditi o svršenom krivičnom djelu, npr.
upotreba sile, već o pokušaju krivičnog djela razbojništva. Kod nekih krivičnih djela
zastupljeno je više radnji, odnosno, modaliteta izvršenja. Te radnje mogu biti
određene alternativno i kumulativno. Kod alternativnog određenja radnja je označena
na više načina i to se iskazuje kod određenog djela rječju «ili» npr. kod krivičnog djela
pravljenja lažne isprave radnja izvršenja određena je alternativno, što znači da se
ovo djelo može izvršiti pravljenjem lažne isprave ili nabavljanja ili upotrebom lažne
isprave. Izvršenjem djela na bilo koji od ovih načina tj. ispunjavanjem bilo koje
alternacije, djelo je izvršeno. U slučaju ako bi se radilo o kumuliranju više ovih
alternacija radilo bi se o jednom krivičnom djelu, a to bi se moglo uzeti samo kao
otežavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne. Postoje krivična djela kod kojih je
radnja određena tako da postoje dvije ili više odvojenih radnji da bi djelo bilo svršeno
npr. krivično djelo napuštanja nemoćne osobe. Moraju biti ostvarene obje propisane
radnje kumulativno npr napuštanje nemoćnog lica i uslijed toga nastupanje smrti tog
lica.
Krivično djelo može biti izvršeno činjenjem i nečinjenjem. U praksi, krivično djelo se
najčešće čini činjenjem neke radnje. Činjenje postoji onda kada lice preduzima neku
radnju koju ne bi smjelo preduzeti npr. oduzima tuđu pokretnu stvar, falsifikuje
ispravu, drugom nanosi povredu i sl. Dakle, kod činjenja uvijek se radi o nekoj ličnoj
aktivnosti učinioca koja dovodi od određenih promjena u spoljnom svijetu npr.
povreda, ugrožavanja i sl. Krivično djelo nečinjenjem tzv. omisivni delikti, postoje
onda kada učinilac ne preduzima radnju koju je dužan preduzeti. Ta radnja može biti
propisana u samom krivičnom djelu ili nekom drugom propisu npr. majka ne hrani
djete i usljed toga nastupi zabranjena posljedica. Dužnost majke na hranjenje djeteta
propisana je u porodičnom zakonu. Dužnost skretničara propisana je u
odgovarajućim propisima u oblasti željezničkog saobraćaja. Dakle, kod ovih djela

Stranica 5 od 242
uvijek se radi o tome da učinilac propušta tj. ne preduzima radnju koju mu nalaže
status ili dužnost. Uslovi krivične odgovornosti podudarni su i u slučaju činjenja i
nečinjenja.

e) posljedica krivičnog djela

Svako djelo mora imati posljedicu. Međutim, kod najvećih broja krivičnih djela ta
posljedica je izričito istaknuta u opisu krivičnih djela npr. zagađenje vode za piće,
prenošenje zarazne bolesti, teška tjelesna povreda. Ima krivičnih djela kod kojih ta
posljedica nije naglašena npr. krivično djelo davanja lažnog iskaza. Posljedica nije
unesena u opis krivičnog djela, ali ona postoji i manifestuje se u stvaranju pogrešnog
mišljenja kod sudije u postupku, a time i do donošenja pogrešne odluke. Posljedica
krivičnog djela može se manifestovati u vidu povrede ili ugrožavanja. U praksi su
najčešća krivična djela kod kojih se posljedica manifestuje u vidu povrede zaštićenog
dobra. Ta povreda se uočava čulima i kod ovih djela posljedica se uvijek određuje
kao obilježje bića krivičnog djela npr. tjelesne povrede, lišenje života, pobačaj, krađa i
sl. kod njih se posljedica zapaža čulima vida. Međutim, kod nekih krivičnih djela
posljedica se sastoji u ugrožavanju zaštićenog dobra ili dovođenje u opasnost. Ta
opasnost može biti konkretna i apstraktna. Kod krivičnih djela gdje se radi o
konkretnoj opasnosti, ta opasnost je određena u biću krivičnog djela i ona se mora
dokazivati kao i ostali elementi krivičnog djela. Najčešća krivična djela čija se
posljedica sastoji u dovođenju u konkretnu opasnost su krivična djela protiv
bezbjednosti javnog saobraćaja i krivična djela protiv opšte bezbjednosti ljudi i
imovine. Nasuprot tome, apstraktna opasnost postoji kada je ona mogla da nastupi
usljed preduzete radnje ali u konkretnom slučaju nije nastupila. Takva krivična djela
ne sadrže opasnost kao obilježje krivičnog djela, kao u slučaju konkretne opasnosti,
već ta opasnost nužno proizilazi iz radnje izvršenja. To praktično znači da je kod
takvih krivičnih djela nastupanje posljedice nužna i neoboriva pretpostavka. Čim je
radnja izvršena, ovu opasnost ne treba dokazivati kao konkretnu opasnost, jer se
njeno postojanje uvijek pretpostavlja, npr. u slučaju predaje u prevozno sredstvo lako
zapaljivih, eksplozivnih ili radioaktivnih materijala, djelo se smatra svršenim samim
činom predaje takvih materijala u prevozno sredstvo. Dakle, u ovom slučaju se uopšte
ne dokazuje postojanje posljedice,jer se ona pretpostavlja samim time što se radi o
materijama koje su izuzetno opasne i čiji je promet u javnom saobraćaju izričito
zabranjen.

f) subjekt izvršenja krivičnog djela

Subjekt izvršenja krivičnog djela po važećem zakonu može biti fizičko i pravno lice.
Kod pojedinih krivičnih djela subjekt izvršenja djela označava se na različite načine.
Kod najvećeg broja djela subjekt se označava rječju «ko» npr. ko drugog liši života, ko
oduzme tuđu pokretnu stvar. U ovoj situaciji to praktično znači da takva krivična
djela može počiniti svako lice, odnosno, kod njih postoji najširi krug mogućih
izvršilaca. Kod nekih krivičnih djela subjekt se označava prema svojstvu lica ili
njegovom statusu a koje je bitno za izvršenje tog djela npr. službeno lice, odgovorno
lice, vojno lice, vozač motornog vozila, branilac, ljekar, svjedok, učesnik u saobraćaju.
Kod ovih krivičnih djela sužen je broj mogućih učinilaca tako da ova djela može učiniti
samo lice koje ima određeno svojstvo. Ova djela nazivaju se vlastoručna ili Delicta
Propria. Utvrđivanje svojstva učinioca kod ovakvih krivičnih djela je veoma značajno,

Stranica 6 od 242
jer ako učinilac nema određeno svojstvo neće se raditi o tom krivičnom djelu, npr. kod
krivičnog djela čedomorstva (ubistvo djeteta pri porođaju) učinilac, odnosno subjekt
tog krivičnog djela može biti samo majka djeteta. To je privilegovano djelo ubistva
koje može učiniti samo majka u posebnom stanju do koga dolazi u vezi sa porođajem.
Druga lica koja bi eventualno sa majkom učestvovala u izvršenju tog krivičnog djela
odgovarala bi za neki od oblika sučesništva u izvršenju krivičnog djela ubistva kao
pomagač, podstrekač ili saizvršilac. Dakle, ta lica bi odgovarala strožije jer nemaju
svojstvo koje ima majka. Subjekt krivičnog djela može se pojaviti kao izvršilac,
pomagač i podstrekač. Ako se neko lice posluži drugim licem da učini krivično djelo,
on će biti subjekt izvršenja krivičnog djela. Npr. lice A gurne lice B na lice C, pa lice C
pretrpi povrede ili nastupi smrt. Lice A je subjekt izvršenja krivičnog djela, a lice B
samo sredstvo kojim se lice A poslužilo. Subjekt krivičnog djela, osnosno učinilac i
krivac nisu sinonimi, jer je kriv samo onaj za koga se to utvrdi pravosnažnom
presudom. U praksi mogu nastati problemi kod utvrđivanja pojedinih pojmova u
pogledu označavanja mogućeg subjekta izvršenja krivičnog djela. To će najćešče biti
slučaj u slučaju označavanja subjekata rječima službeno, odgovorno, vojno lice i sl. U
slučaju dileme nužno je konsultovati član 2. KZ FBiH u kome su data značenja
pojedinih izraza. Osim toga, kod nekih krivičnih djela gdje je subjekt izvršenja
označen kao službeno ili odgovorno lice, za utvrđivanje tog statusa biće neophodno
potrebno konsultovati odgovrajuće pravne akte organa, odnosno, privrednog društva
gdje to lice radi. Npr. kod krivičnih djela protiv opšte opasnosti ljudi i imovine, subjekt
izvršenja djela najčešće se nominira rječju odgovorno lice. U praksi se dešavaju
slučajevi gdje preduzeće izvodi razne građevinske radove. Po građevinskim propisima
postoji obaveza da se takva gradilišta posebno označe i osiguraju radi osiguranja
ljudi koji rade, kao i ostalih građana. U slučaju da dođe do nesreće, povrede ili
pogibije ljudi, prije pokretanja postupka nužno je konsultovati normativne akte tog
preduzeća da bi se utvrdilo ko je od uposlenih bio dužan da osigura bezbjedno
izvođenje radova. To će najćešče moći da se utvrdi uvidom u pravila tih firmi u kojima
su sistematizovana radna mjesta svih odgovornih radnika i njihove konkretne
dužnosti.

8) BLANKETNE DISPOZICIJE?

To su nepotpune ili okvirne dispozicije u krivičnom zakonu. Da bi se u takvim

slučajevima moglo utvrditi da li je u pitanju krivično djelo ili ne, nužno je konsultovati
propise na koje se ta blanketna dispozicija odnosi. Tek tada ćemo biti u mogućnosti
utvrditi da li u konkretnom ponašanju postoje elementi krivičnog djela. Blanketne
dispozicije u krivičnom zakonu su najčešće kod krivičnih djela protiv bezbjednosti
saobraćaja i protiv bezbjednosti ljudi i imovine. Npr. krivično djelo ugrožavanja
saobraćaja govori o postupanju u saobraćaju suprotno propisima ili kod krivičnog
djela protivpravni prekid trudnoće, u dispozitivu se navodi da se prekid trudnoće
izvodi protivno propisima o prekidu trudnoće. Očigleno je da su u oba slučaja ove
blanketne dispozicije, odnosno, nepotpune ili okvirne, i da bi u konkretnom slučaju
postojalo krivično djelo moguće je utvrditi konsultovanjem propisa na koje ova
dispozicija upućuje npr. postoji pravilnik koji je donio federalni ministar zdravstva o
postupku prekida trudnoće i ukoliko se isti vrši na način koji nije propisan u ovom
aktu radit će se o ovom krivičnom djelu, ili u slučaju djela protiv bezbjednosti
saobraćaja, da li je u konkretnom slučaju ostvareno ovo krivično djelo utvrdićemo

Stranica 7 od 242
konsultovanjem ZOBS-a. Kod optuženja i u izreci presude kod ovih krivičnih djela
nužno je ugraditi određene članove zakona ili drugogo propisa na koji upućuje
blanketna dispozicija.

9) UZROČNA VEZA RADNJE I POSLJEDICE

Između radnje izvršenja i zabranjene posljedice postoji uzročna ili kauzalna veza. Da
bi utvrdili činjenicu da li je neko lice prouzrokovalo svojom radnjom krivično
relevantnu posljedicu potrebno je da iz beskonačnog uzročnog toka izdvojmo ljudsku
radnju i nastupjelu posljedicu. To praktično znači da je potrebno iz kompleksa raznih
faktora, bližih i daljih, koji su prethodili posljedici i doprinjeli njenom nastupanju
izdvojiti ljudsko ponašanje kao relevantan uzrok nastupanja zabranjene posljedice,
tako da su svi ostali faktori bili irelevantni. Utvrđivanje uzročne veze u konkretnom
slučaju je činjenično pitanje i rješava se na osnovu prirodnih zakona i iskustvenog
saznanja. U praksi, najčešći slučajevi su da je ljudska radnja neposredni uzrok
nastupanja zabranjene posljedice, tako da je uzročna veza nesumnjiva. Npr. učinilac
puca iz vatrenog oružja u grudi žrtve u predio srca, što dovede do smrti. Tu je
očigledno da postoji u potpunosti uzročna veza između radnje učinioca i nastale
posljedice. Međutim, u praksi su mogući slučajevi da se između ljudske radnje i
nastupjele posljedice interpolira jedan ili više događaja kod uslova nastanka
posljedice. U tom slučaju postavlja se pitanje da li je usljed tog interpoliranja došlo do
prekida uzročne veze između prvobitne radnje izvršioca i nastupjele posljedice. Do
prekida uzročne veze i do otpočinjanja novog uzročnog lanca po pravilu dolazi u onim
slučajevima kada kasniji događaj, odnosno, uslov predstavlja radnju nekog B lica ili
predstavlja elementarni događaj odnosno rezultat djelovanja više sile. Uzročna veza
mora biti obuhvaćena sviješću učinioca koja se može ispoljavati u obliku umišljaja ili
nehata. Kod spornih slučajeva naša pravna teorija i sudska praksa prihvaćaju teoriju
ekvivalencije (jednake vrijednosti). Po ovoj teoriji svi faktori koji su uslovili nastupjelu
posljedicu imaju jednaku vrijednost. To praktično znači da se uzrokom smatra svaki
onaj uslov bez koga konkretna posljedica ne bi nastupila. Po ovoj teoriji uzročnost će
postojati i u slučaju potpuno nepredvidivih i naknadnih pojava koje se nadovezuju na
radnju učinioca, npr. učinilac tjelesno povrijedi žrtvu, a kasnije se ispostavi da je
žrtva bolovala od hemofilije ili učinilac povrijedi žrtvu, a B lice žrtvi zavije ranu
septičkim zavojem, pa se rana inficira i žrtva umre. Iz ovih primjera se vidi da su
nastupanju posljedice tj. smrti žrtve prethodilo više uslova. U ovakvoj situaciji treba
utvrditi da li je radnja lica A uzrok smrti, ili je samo jedan od uslova nastupanja
posljedice. Ovo pitanje se rješava tako što se prema navedenoj teoriji uzima da ako je
ljudska radnja ušla u uzročni lanac koji je doveo do posljedice to se ima uzeti da je
ljudska radnja uzrok nastupanja smrti, bez obzira u kojem stepenu je doprinjela
proizviođenju posljedice. Ovo iz razloga što prema navedenoj teoriji kasniji uslovi koji
su usljedili nakon povređivanja žrtve nisu negirali niti isključili značaj prvobitnog
uslova, tj. tjelesne povrede kao uzroka smrti. U slučaju prekida uzročnosti, učinilac
odgovara samo za posljedicu koja je nastupila prije prekida uzročne veze npr.
učinilac je oštećenom nanio tjelesne povrede, nakon toga ga vozilom vozi u bolnicu, u
toku vožnje dođe do udesa krivicom drugog vozača, usljed čega oštećeni pogine. Ovaj
drugi udes prekinuo je tok uzročnosti pa će prvobitni učinilac krivično odgovararati za
nanošenje tjelesnih povreda oštećenom, a drugi vozač za krivično djelo ugrožavanja
bezbjednosti saobraćaja kvalikfikovano smrtnom posljedicom. Drugi primjer:

Stranica 8 od 242
provalnik je provalio u tuđu kuću, zatiče oštećenog i nanese mu teške tjelesne
povrede i dovede ga u stanje da ovaj više ne može da vlada sobom, oduzima stvar i
odlazi. Nakon toga dolazi do požara i čovjek pogine. Učinilac će odgovarati za krajnju
posljedicu, jer nije došlo do prekida uzročnosti, jer je čovjeka doveo u stanje da ne
može da se spasi sam.

10) INSTITUTI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA?

a) Beznačajno djelo
b) Nužna odbrana
c) Krajnja nužda

Beznačajno djelo
Beznačajno djelo postoji kada određeno djelo sadrži obilježja krivičnog djela
određena u zakonu, ali ipak se neće raditi o krivičnom djelu zbog toga s obzirom na
način izvršenja krivičnog djela, neznatnost ili nepostojanje štetne posljedice i nizak
stepen krivične odgovornosti učinioca. Ova tri elementa trebaju biti kumulativno
ispunjena da bi se određeno ponašanje moglo ocijeniti kao beznačajno djelo.
Značajan kriterij za ocjenu da li je u pitanju beznačajno djelo ili ne, jeste i zapriječena
kazna i priroda djela npr. u slučaju razbojništva ili ubistva, zbog prirode tih djela i
zapriječene kazne nikada se neće moći raditi o beznačajnom djelu. Ovaj institut
mogao bi imati primjenu kod imovinskih krivičnih djela. U praksi su poznati slučajevi
krađe pakla ili šteke cigareta, artikala za ishranu, protivpravnog zauzimanja male
površine zemljišta u državnoj svojini i sl. Pri tome svakako treba cijeniti i stepen
krivične odgovornosti učinioca npr. učinilac nije ranije osuđivan, izvršio je krađu u
gladnom stanju ili su ukradeni predmeti oduzeti. U suštini radi se o tzv. bagatelnim
djelima kojima nedostaje potrebni kvantitet ili kvalitet za postojane krivičnog djela,
tako da ne zaslužuju krivični progon.

Nužna odbrana
To je sukob prava i neprava. Lice koje vrši napad vrši nepravo, a lice koje se brani
vrši pravo na odbranu od napada. Nužna odbrana postoji onda kada je ona
neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog lica odbije napad. Napad treba da
je protivpravan i istovremen ili direktno predstojeći i neskrivljen. Odbrana treba da je
srazmjerna napadu. Napad može dolaziti samo od čovjeka. Napadnuti ima pravo
odbiti napad od sebe i od drugog lica prema kome je napad usmjeren.

Istovremenost napada i odbrane postoji ako napad neposredno predstoji, ako je

otpočeo i ako još traje. Za ocjenu istovremenosti odbrane i napada odlučno je stvarno
stanje u vrijeme preduzimanja odbrane, a ne subjektivno shvatanje napadnutog. Ako
napadnuti pogrešno smatra da postoji istovremenost tj. ako se on nalazi u stvarnoj
zabludi u pogledu te činjenice radiće se o tzv. putativnoj nužnoj odbrani (uobraženoj).
Praktično, ima se uzeti da istovremenost postoji u situaciji kada napad još nije
poduzet, ali se prema poduzetoj prethodnoj radnji napadača realno može ocijeniti i
očekivati da će radnja napada neposredno uslijediti npr. ako napadač prilazi stolu
nekog gosta i počne ga napadati to je istovremen inapad i obdbrana bez sumnje,
Drugi primjer: napadač prilazi žrtvi i hvata se za džep kaputa, a radi se o čovjeku koji
je poznat kao siledžija i lako se hvata oružja. Imaju nesuglasice od ranije. Druga

Stranica 9 od 242
osoba realno može zaključiti da napad predstoji i može se braniti. Pitanje
istovremenosti odbrane i napada je faktičko pitanje i objektivno se primjenjuje u
svakom konkretnom slučaju na osnovu utvrđenih činjenica.

Protivpravnost napada znači da je napad objektivno u suprotnosti sa pravnim

poretkom tj. ne smije biti zasnovan na pravnoj normi. Protivpravan je svaki napad na
neko tuđe pravno dobro koji napadnuto lice nije dužno da trpi. To znači da nužna
odbrana nije moguća protiv napada koji je pravno osnovan i koji napadnuto lice mora
da trpi. To praktično znači da nema nužne odbrane protiv službenog lica kada ono
preduzima službenu radnju zasnovanu na zakonu, npr. lišavanje slobode,
pretresanje, pljenidba stvari u izvršnom postupku i sl. Nije dozvoljena nužna odbrana
na nužnu odbranu, nije dozvoljena nužna odbrana u slučaju provociranog napada.
Tako, ne bi se priznalo pravo na nužnu odbranu od provociranog napada
neuračunjljivog lica, jer se može smatrati da je sam napadnuti provokacijom
prouzrokovao napad na svoje pravno dobro. Nužna odbrana dozvoljena je i u slučaju
napada na drugo lice koje je izloženo napadu. Nužna odbrana u korist trećeg lica
naziva se nužna pomoć.

Srazmjernost odbrane i napada

Odbrana mora biti neophodno potrebna da se napad odbije. Da li je odbrana bila
neophodno potrebna, a time i srazmjerna napadu faktičko je pitanje i zavisi od
načina, sredstva i mogućnosti sa kojima je napadnuti raspolagao u vrijeme napada.
Prema sudskoj praksi, intenzitet napada i srazmjernost između odbrane i napada ne
može se ocijenjivati isključivo prema upotrebljenom sredstvu, već treba uzeti u obzir i
sve druge okolnosti pod kojima je odbrana preduzeta. Pri tome treba posebno cijeniti
kakvim je sredstvima odbrane napadnuti raspolagao u datoj situaciji da bi mogao
uspješno odbiti napad. Također, srazmjernost napada i odbrane ne može se cijeniti
isključivo imajući u vidu upotrebljena sredstva u napadu i odbrani već treba cijeniti
intenzitet napada, snagu i spretnost napadača u odnosu na napadnutog, sredstva
koja su bila na raspolaganju napadnutom za odbranu od napada. U svakom slučaju,
napadnuti može primjeniti ona sredstva koja daju najviše izgleda da se napad
uspješno odbije. Napadnuti nije dužan da se spašava od napada bježanjem,
međutim, drugačije će se prosuđivati u slučaju napada od strane djeteta, duševno
bolesnog lica i sl.

Prekoračenje granice nužne odbrane ili tzv. Eksces nužne odbrane postoji u slučaju
kada napadnuti prekorači granice koje su neophodno potrebne za odbijanje napada.
U slučaju prekoraćenja granica nužne odbrane, zakon propisuje mogućnost blažeg
kažnjavanja. To je tzv. Zakonsko ublažavanje kazne. U slučaju da je to prekoračenje
učinjeno usljed jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, učinilac se može
osloboditi od kazne.
Postoje slučajevi putativne nužne odbrane to je slučaj kada se lice nalazi u stvarnoj
zabludi, jer prema okolnostima slučaja smatra da se na njega vrši napad iako to nije
slučaj. Npr neko lice u noći sačeka drugo lice- poznanika i u mraku u njega usmjeri
dječiji pištolj. Napadnuti u uvjerenju da je napadnut upotrijebi vatreno oružje ili nož
ite povrijedi ili liši života napadača. U ovoj situaciji očigledno je obzirom na sve
okolnosti slučaja da napadnuto lice nije bilo u situaciji da pravilno ocijeni da se
prema njemu ne vrši napad i da se ne radi o pravom pištolju. On je iz opravdanih

Stranica 10 od 242
razloga bio u zabludi da je napadnut. U ovoj situaciji radilo bi se o isključenju
krivične odgovornosti zbog stvarne zablude u kojoj je preuzeta odbrana.
Krivično djelo ubistvo na mah se čini u sličnom stanju. Kod ubistva na mah zakon ne
propisuje ublažavanje niti oslobađanje od kazne. Kada dođemo u situaciju da
procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek koristiti
pravilo «In dubio pro reo» (U sumnji – u korist optuženog) te će odlučiti da se radi o
prekoračenju nužne odbrane jer postoji mogućnost od oslobađanja od kazne.

Krajnja nužda
Krajnja nužda znači sukob dva prava ili kolizija dva interesa zasnovana na pravu.
Kod krajnje nužde učinilac preduzima radnju da bi otklonio opasnost koja je
istovremena i neskrivljena i na drugi način se nije mogla otkloniti. Učinjeno zlo ne
smije bito veće od zla koje je prijetilo, što znači da može biti jednake vrijednosti.
Opasnost koja prijeti može biti upravljena na bilo koje dobro, može dolaziti od
životinje ili prirodne sile. Opasnost treba da je stvarna, neskrivljena i istovremena.
Uslovi za procjenjivanje krajnje nužde su rigorozniji nego u slučaju nužne odbrane iz
razloga što u slučaju krajnje nužde oštećeni trpi štetnu posljedicu , a on joj nije ni na
koji način doprinjeo. Ne postoji rang lista vrednovanja interesa ili prava koja se štite,
ali uvijek je život čovjeka primaran i značajniji od imovine. U praksi su evidentirani
slučajevi postojanja krajnje nužde, npr. neko lice nasilno prodre u tuđi stan da bi iz
požara spasilo drugo lice, u slučaju masovnih okupljanja nastupi požar ili dojava da
je podmetnuta ekspolzivna naprava. U metežu koji nastane ljudi bježe nekontrolisano
i pri tome neko lice pregazi drugo lice i nanese mu povredu. Ili, vozač vozi u bolnicu
povrijeđeno lice i usljed neprilagođene brzine sleti s puta i udari u pješaka i povrijedi
ga, vatrogasci pričine štetu na imovini nekog lica tokom gašenja požara.
Ako je nečije zanimanje ili profesija takve prirode da je ta osoba dužna da se izloži
opasnosti, neće se smatrati krajnom nuždom, npr. ljekar je dužan da se izloži u
slučaju liječenja i tu nema krajne nužde / zarazna bolest/
Isto tako posao vatrogasca je opasan i on je dužan da pripadnici vatrogasnih brigada
učestvuju u spašavanjuj ljudi i pripadnik te brigade se ne može pozivati na ovaj
institut.
Postoji prekoračenje krajnje nužde i tada se učinilac može blaže kazniti. Elementi su
podudarni sa elementima nužne odbrane.

11. KRIVIČNA ODGOVORNOSTI

Da bi neko bio krivično odgovoran treba da je uračunljiv i da je kriv za učinjeno

krivično djelo. Ova dva uslova moraju biti kumulativno ispunjena. Učinilac je kriv ako
je djelo učinio sa umišljajem, a za djelo učinjeno iz nehata samo ako je to izričito u
zakonu propisano. Kako se utvrđuje činjenica da li je djelo kažnjivo iz nehata,
odgovor nalazimo u samom zakonu. Naime, ako je djelo kažnjivo iz nehata, to je
određeno u posebnom stavu odgovarajućeg člana. Izuzeno, kod krivčnog djela ubistva
iz nehata, propisano je posebno krivično djelo ubistvo iz nehata. Ovo iz razloga što se
posebnim sankcionisanjem želi naglasiti značaj zaštite života čovjeka.

NEURAČUNJLJIVOST

Sljedeće pitanje je uračunljivost. Zakon uračunljivost određuje negativno tj. određuje

ko se smatra neuračunljivim. Ovakva definicija je odraz životne realnosti, jer je opšta

Stranica 11 od 242
predpostavka da su ljudi uračunljivi, a neuračunljivi izuzetno. Pema zakonskom
određenju neuračunljiva je ona osoba, koja u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije
mogla shvatiti zanačaj svog dejla, ili koja nije mogla upravljati svojim potupcima.
Svijest o značaju djela je intelektualna komponenta a mogućnost upravjanja
postupcima voljna komponenata. Neuračunljivost se uvjek procjenjuje u odnosu na
konkretno učinjeno djelo. Za postojanje neuračunljivosti, a time i isključenje krivične
odgovornosti, dovoljno je da je ispunjen jedan od dva navedena uslova. To praktično
znači da je neuračunljiva osoba, koja u vrijeme izvršenja krvičnog djela, nije mogla
shvatiti zanačaj svoga djela, kao i osoba koja nije mogla upravjati svojim postupcima.
U praksi se najčešće dešava da su oba ova uslova kumulativno ispunjena, ali postoje
slučajevi, kada je ispunjen samo jedan uslov.

RAZLOZI KOJI DOVODE DO NEURAČUNLJIVOSTI SU: trajna duševna bolest,

privremena duševna bolest, privremena duševna poremećenost i zaostali duševni
razvoj.

Trajna duševna bolest najčešće se manifestuje u vidu šizofrenije, progresivne

paralize i neki slučajevi poligofrernije. Kad je riječ o ovom osnovu u praksi uglavnom
nema problema oko utvrđivanja neuračunljivosti, jer se radi o duševnim bolestima,
koje redovito veoma dugo ili vječno traju i koje su skoro uvjek neizlječive.

Privremena duševna bolest to su oboljenja koja se javljaju povremeno ili se

razvijaju u određenim intervalima, tako da se smjenjuju periodi oboljenja i periodi
duševnog zdravlja. To se često javlja kod manično – depresivne psihoze. Kod ove
bolesti smjenjuju se depresivno stanje i slobodni intervali. U slobodnim intervalima
postoji duševno zdravlje i osoba je odgovorna za djelo učinjeno u tom stanju. Ova
oboljenja poznata su i pod nazivom lucida intervala, tj. svjetli momenti. Privremena
duševna poremećenost su nenormalna psihihička stanja. Ova stanja nemaju karakter
duševnog oboljenja, njihovo trajanje je privremeno. Uzrok ovih stanja mogu biti:
alkohol, droga, i dr. Omamljujuća sredstva, stanje bunila usljed trovanja, visoke
temperature ili groznice, stanje hipnotisanosti, mjesečarstvo i sl.

Privremenu duševnu poremećenost mogu izazvati i razna afektivna stanja, kao što
su strah, radost, tuga. U ovim stanjima dolazi do poremećaja psihičkih funkcija,
razne vrste i različitog inteziteta, koja mogu dovesti do neuračunljivosti. Ova stanja
su prolazna, tako da lice koje je učinilo djelo u takvom stanju, kasnije dolaze u
sasvim normalno stanje.

Zaostali duševni razvoj je nenormalno psihološko stanje, stepen duševne

zaostalosti ovih lica može biti različit, pa su poznati tipovi zaostalog duševnog razvoja
kao debili, imbecili i idioti. Uzroci koji dovode do zaostalog duševnog razvoja su
različiti. Najčešće se radi o povredama centralnog nervnog sistema ili preležanim
bolestima koje izazivaju promjene na centralnom nervnom sistemu. Te promjene ili
povrede mogu nastati i u periodu embrionalnog razvoja. Od zaostalog duševnog
razvoja treba razlikovati duševnu nedozrelost djece i maloljetnika, kod kojih je proces
sazrijevanja ličnosti još u toku.
UTVĐUJE SE VJEŠTAČENJEM I AKO SE UTVRDI DA JE UČINILAC NEURAČUNJLJIV
DONOSI SE PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OSLČOBAĐA OD OPTUŽBE, JER
NEURAČUNJLJIVOST ISKLJUČUJE KRIVIČNU ODGOVORNOST.

Stranica 12 od 242
Po sada važećem zakonu u slučaju izvršenja krivičnog djela od strane neuračunjljivih
lica, sud na prijedlog tužioca donosi presudu kojom se utvrđuje da je to lice počinilo
krivično djelo u neuračunjljivom stanju. Nakon toga taj predmet i učinilac predaju se u
nadležnost centra za socijalni rad, koji izvršava mjeru smještaja i liječenja takvih
lica.

12. BITNO SMANJENA URAČUNLJIVOST

Bitno smanjena uračunljivost postoji u slučaju kada su zbog navedenih stanja

mogućnost učinioca da shvati značaj djela ili da upravlja svojim postupcima bile bitno
smanjene. Razgraničenje između neuračunljivosti i bitno smanjene uračunljivosti u
praksi je veoma složbeno i ovo pitanje u praksi se razrješava isključivo vještačenjem
od strane specijalizovanih zdravstvenih ustanova ili u lakšim slučajevima
vještačenjem od strane ljekara neuropsihijatara kao pojedinaca. Kod bitno smanjene
uračunljivosti učinilac je odgovoran, ali zakon određuje mogućnost blažeg
kažnjavanja. Neuračunljivost kao i bitno smanjena uračunljivost procjenjuju se u
vrijeme izvršenja krvičnog djela. Izuzetak od ovog pravila postoji u slučaju tzv.
samoskrivljene neuračunljivosti - član 36 stav 3. Suština ovog instituta je u tome da
se učinilac doveo u stanje neuračunljivosti upotrebom alkohola ili drugih
omamljujućih sredstava uslijed čega nije mogao shvatiti značaj djela ili upravljati
svojim postupcima. Uračunljivost ovakvih osoba ne procjenjuje se u vrijeme izvršenja
djela, nego u vrijeme kada se učinilac dovodio u takvo stanje. On je krivično
odgovoran, ako je u vrijeme dovođenja u neuračunljivo stanje krivično djelo bilo
obuhvaćeno umišljajem ili je u odnosu na krivično djelo kod njega postojao nehat, a
zakon za takvo djelo propisuje kažnjavanje za nehat. Ovaj institut poznat je i pod
nazivom actiones libere in causa – radnje slobodne u uzroku a nisu slobodne u
izvođenju.
Pijanac ima vlastito iskustvo u pijanstvu, / pozna se da kad je pjan je prgav/ pa
stalno pije i u takvom stanju učini krivično djelo, tu se ne može primjeniti ovaj institut,
dok recimo kod nekog ko nikad ne pije i iz nekih razloga se napije pa učini krivično
djelo, tada se može isti pozvati na institut uračunljivosti.
Drugi primjer vozači teretnjaka po nepisanom pravilu svraćaju u birtije i tu se opijaju i
on zna da ide npr. Iz Skoplja u Ljubljanu, on mora biti svjestan da je saobraćaj
opasna djelatnost u njegovoj svjesti je prisutno da alkohol smanjuje mogućnost u
upravljanju i na kraju da mora da stigne na odredište i šta ga sve čeka na putu. U
takvom stanju on neće moći redovito da reaguje u upravljanju. Nakon toga sjedne u
auto i nastavi vožnju i dođe do prometne nezgode. U vrijeme počinjenja bio je
neuračunljiv, ali sudija da ima u vidu ovaj institut, mi ga osuđujemo zbog toga što je
kada je sjeo da pije bio sjestan jer je vozač profesionalac. Radit će se o eventualnom
umišljaju - ne isključuje krivičnu odgovornost samo kod odmjeravanja kazne

13. UMIŠLJAJ

Umišljaj kao institut postoji kad je učinioc bio svjestan svog djela i htio njegovo
izvršenje, to je direktni umišljaj. Npr učinilac puca u žrtvu iz vatrenog oružja, iz male
udaljenosti u predio vitalnih oregana i liši ga života. U ovom slučaju očigledno se radi
o umišljaju jer je učinilac bio svjestan da pucanjem sa male udaljenosti u predjelu

Stranica 13 od 242
grudi može nastupiti smrt oštećenog. Pošto je i pored tog saznanja pucao očigledan je
zaključak da je on htio takvu posljedicu.
Eventualni umišljaj postoji kad je kod učinioca postojala svjest da zbog njegovog
činjenja ili ne činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na njeno
nastupanje.
Dakle kod oba oblika umišljaja svjesna komponenta je podudarna. To znači da je kod
obadvije vrste umišljaja djelo obuhvaćeno svješćtu učinioca. Razlika između ovih
vrsta umišljaja javlja se u sveri volje. Tako se kod direktnog umišljaja volja učinioca
manifestuje u htijenju, tj. on hoće da učini djelo. Nasuprot tome, kod eventualnog
umišljaja volja se manifestuje u vidu pristajanja na nastupanje posljedice. Obično se
kaže da se kod eventualnog umišljaja učinilac ne želi nastupanje posljedice, ali se
ponaša u skladu sa tzv. Krampova formulom tj. učinlac se ponaša u pravcu ako nešto
bude tj. ako dođe do djela neka dođe. Praktički značaj razlikovanja direktnog i
eventualnog umišljaja dolazi do izražaja, kod odmjeravanja kazne, jer je kod
eventualnog umišljaja niži stepen krivične odgovornosti učinioca, što u pravilu povlači
blaže kažnjavanje. Najveći broj krivičnih djela učinjenih sa eventualnim umišljajem je
u oblasti bezbjednosti saobraćaja i djela protiv opće opasnosti ljudi i imovine. To se
vidi i iz zaprijećenih kazni za ta djela.
Naš zakon ne poznaje predumišljaj. KZ Kraljevine Jugoslavije poznavao je ovaj
institut. Predumišljaj postoji u slučajevima kada je učinilac u dužem vremenskom
periodu pripremao izvršenje djela, dakle djelo se javlja kao rezultat dugotrajnog i
zrelog razmišljanja. Međutim, iako zakon ne poznaje ovaj oblik krivnje, njegovo
postojanje otretiraće se kao otežavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne, jer je
povećan stepen krivične odgovornosti učinioca , jer je imao mogućnost da tokom
vremena uvidi štetnost svog budućeg ponašanja i da odustane od izvršenja.
Međutim, on se ponaša suprotno pri čemu ispoljava upornost da djelo izvrši.
«Jedan manji broj teoretičara da se predumišljaj uzima kao olakšavajuća okolnost a
to je van pameti, jer je učinilac u dugom periodu donosio planove, pripremao i na
koncu ga učino, a to bi došlo kao otežavajuća okolnost. Teže je ovo laički cijenjeno
nego kada učinilac učini djelo.
U praksi direktni i eventualni umišljaj se cijeni prema okolnostim slučaja – sve
okolnosti se uzimaju i na osnovu toga cijeni da li je učinjeno djelo u direktnom
umišljaju npr. Čovjek puca iz vatrenog oružja sa 4-5 metara ubistvo i to diretkni
umišljaj jer je ciljao u vitalne organe čovjeka, svjestan i on to činil. U istoj situaciji ako
bi on promašio, onda će mo to cijeniti kao pokušaj krivičnog djela, posljedica nije
natupial jer je neispravno oružje, i sl. Ako je u istim okolnostima učinilac gađao u
noge i došlo je do povređivanja onda ne možemo govoriti da je sa umišljajem išao na
lišenje života. U praksi nije teško razlikoati ova dva oblika.
NAMJERA/CILJ- U našem zakonu cilj je termin za namjeru- kao elemanat krivnje
predstavlja kcalifikovani oblik umušljaja. Npr kod krađe djelo se vrši u namjeri tj sa
ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi . bez te namjere nema tog KD već
eventualno se radi o nekom drugom npr oduzimanje tuđe pokretne stvari (dakle nema
namjrere pribavljanja protivpravne imovinske koristi)

14. NEHAT

Blaži oblik krivnje. Također postoje i dvije vrste nehata svjesni i nesvjesni.

Stranica 14 od 242
Svjesni nehat postoji kada je učinilac bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili
nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da će moći
spriječiti posljedicu ili da ona neće nastupiti.Dakle kod svjesnog nehata postoji svjest
o krivičnom djelu, ali ne postoji volja tj. učinilac niti noće niti pristaje na nastupanje
posljedice. Njegov voljni odnos prema nastupanju posljedice je negativan. Drugim
riječima kod ovog učinioca prisutno je samopouzdanje u svoje sposobnosti i
mogućnost da spriječi nastupanje posljedice. Ili pouzdanje u spoljne okolnosti usljed
kojih posljedica neće nastupiti iako za to postoji mogućnost. Prema tome kod
eventualnog umišljaja i svjesnog nehata elemenat svjesti je isti, ali je razlika u
voljnom elementu. Naime kod eventualnog umišljaja učinilac pristaje na posljedicu, a
kod svjesnog nehata on ne pristaje na posljedicu, već drži da do toga neće doći.
Nesvjesni nehat postoji kad učinilac nije bio svjestan mogućnosti nastupanja
posljedice iako je prema okolnostima i prema svojim ličnim svojstvima morao i mogao
biti svjestan te mogućnosti. Dakle kod nesvjesnog nehata postoji odsustvo svjesti o
mogućnosti nastupanja posljedice i odsustvu volje. Krivnja ovog učinioca je u tome što
je bio dužan i mogao da ima takvu svjest, ali je nije imao. Znači nesvjesni nehat
predstavlja nepažljivo ponašanje npr. Lovac u šumi puca na divljač i ubije čovjeka
slučajno naišao stazom kroz šumu. Nesvjesni nehat predstavlja oblast između
umišljaja, kao teže vrste krivnje i slučaja za koji se uopće ne odgovara. Neki primjeri
nehata iz prakse prilikom pravljenja kuće vlasnik ne pokrije krečanu te dođe do pada
i ugušenja djeteta, lovac u šumi ne ugasi vatru vani te usljed vjetra dođe do požara,
udarac oštećenog šakom te oštećeni padne na asvalt i doživi frakture. Praktični
značaj razlikovanja ova dva oblika nehata dolazi do izražaja kod odmejravanja
kazne.

15. STVARNA ZABLUDA

To je institut koji isključuje krivičnu odgovornost učinioca.

Stvarna zabluda postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja djela nije bio svjestan
nekog njegovog zakonom određenog obilježja, ili je pogrešno smatrao da postoje
okolnosti prema kojima bi da su one stvarno postojale to djelo bilo dozvoljeno. U
suštini se radi o tome da kod učinioca ne postoji svijest ili postoji pogrešna predstava
o djelu koje je učinio.
Postoje dva oblika stvarne zablude i to: stvarna zabluda o obilježjima krivičnog djela
poznata kao i zabluda u užem smislu, drugi oblik je stvarna zabluda u širem smislu.
To je zabluda o okolnostima koje bi djelo činile dozvoljenim ukoliko bi stvarno
postojale.
Primjeri stvare zablude o obilježljima krivičnog djela ili zabluda u užem smislu mogli
bi postojati npr. Kod krivičnog djela rodoskrvljenja član 213. KZ BiH, vanbračne
zajednice sa maloljetnim licem član 216. dvobračnost član 214 i sl.
Usljed rata raselili se i dođe do spajanja brata i sestre, brata i polusestre i sl. Tada bi
oni bili u stvarnoj zabludi.
Vanbračna zajednica u slučaju malodobne djevojčise brzo sazrijevaju i djeluju zrelo.

Pravna zabluda u širem smislu – tzv. Putativna nužna obrana, dale tokom svađe
jedan od učesnika poteže za pištolj, a poznat je kao brz na pištolju, a drugi naspram
njega poteže pištolj i ubija prvog. Ali sasvim uspješno ako bi sud utvrdio da se

Stranica 15 od 242
dogodilo ovako cijenio bi da je djelo učinjeno u putativnoj ili uobražena nužnoj obran
u uslovima stvarne zablude.
Nezakoniti ribolov član 320, alternativna dispozicija na više načina je moguće
izvršenje.
Stvarna zabluda može biti otklonjiva i neotklonjiva.
Neotklonjiva stvarna zabluda postoji kada učinilac nije mogao niti je bio dužan da
ima svjest o onome o čemu je imao pogrešnu predstavu.
Otklonjiva stvarna zabluda postoji kada se učinilac nalazi u zabludi usljed nehata to
je nehatno skrivljena stvarna zabluda. Učinilac koji se nalazio u neotklonjivoj stvarnoj
zabludi nije krivično odgovoran, jer takva zabluda isključuje njegovu krivnju. Kod
otklonjive stvarne zablude neisključuje se krivična odgovornost učinioca, te će biti
odgovoran za nehatno izvršenje djela, ako je za to djelo predviđeno kažnjavanje za
nehat.

Posebni slučajevi stvarne zablude

To su zabluda o objektu, zabluda o licu i promašeni udarac.

Zabluda o objektu ili error in obiecto - postoji kada učinilac vrši krivčno djelo na
jednom objektu misleću da se radi o drugom objektu, npr. Učinilac ukrade ovcu
vlasništvo lica A, misleći da je ona vlasništvo lica B. Pošto se u oba slučaja radi o
krivičnom djelu i zaštićenim objektima iste vrijednosti postojanje zablude je pravno
irelevantno.

Zabluda o licu ili error in persona – je poseban oblik zablude o objektu, kada se
čovjek pojavljuje kao objekt krivčnog djela, npr. Učinilac u mraku sačeka neko lice i
napadne ga misleći da je to lice sa kojim ima sukob, međutim utvrdi se da je to
sasvim drugo lice. Ovdje se neće raditi o stvarnoj zabludi, jer sva lica uživaju jednaku
krivično – pravnu zaštitu, pa nijebitno prema kome je usmjeren napad.

Treći slučaj je promašeni udarac - aberratio ictus sive im petis Postoji kada
učinilac preduzima radnju radi izvršenja djela prema jednom objektu, a posljedica
nastupi na drugom objektu. Ovdje se ustvari ne radi o stvarnoj zabludi, nego o
skretanju kauzalnog ili uzročnog toka prema drugom objektu. Npr.lice A puca na lice
B ali ga promaši i pogodi lice C, ili prilikom pucanja na lice A dođe do rikošeta
odnosno odbijanja zrna od tvrdi predmet i povređivanja nekog lica prema kome nije
usmjeren napad. U navedenom slučaju naša sudska praksa i pravna teorija
zauzimaju stanovište prema kome će se raditi o pokušaju ubistva lica prema kome je
pucano i ubistv iz nehata lica koje je metak pogodio. Ta dva djela tretiraju se kao
djela u sticaju.

16. PRAVNA ZABLUDA

Posoji kada učinilac iz opravdanih razloga nije znao da je njegovo djelo zabranjeno.
Dakle učinilac čini krivično djelo ali ne zna da je to djelo zabranjeno.
Razlozi ne poznavanja propisa o zabranjenosti djela moraju biti opravdani. Kod
ocjene da li je učinilac mogao znati da li je djelo zabranjeno od posebnog je značaja je
o kome se djelu radi. To znači ako je u pitanju djelo koje je u očiglednoj suprotnosti sa

Stranica 16 od 242
opšte prihvaćenim stanovištima o zabranjenosti takvog ponašanja ne sumljivo je da
je učinilac mogao da zna i da zaključi da je takvo ponašanje sa pravnog gledišta
zabranjeno, npr. U svim pravnim porecima zabranjeno je ubijanje ljudi, vršenje krađa
i sl. Prema tome učinilac se ne može pozivati da nije znao da je takvo djelo
zabranjeno pa da ga je zbog toga učinio.
Postoje otklonjiva i neotklonjiva pravna zabluda:
1. postoji u situaciji kada je učinilac bio u pravnoj zabludi , ali je mogao da zna da je
djelo zabranjeno
2. postoji kada učinilac nije mogao da otkloni zabludu u kojoj se nalazio tj on stvarno
nije mogao da zna propise koji djelo čine zabranjenim.
Tako npr. nema zablude kod djela protiv života i tijela, razbojništva i sl. Jer su takva
ponašanja u svim pravnim porecima zabranjena pa je učinilac očigledno imao
predstavu o zabranjenosti takvih djela.
U praksi primjena pravne zablude je dosta rijetka, ali bi se moglo raditi o pravnoj
zabludi u sljedećim slučajevima: Stranac ili naš državljanin, koji je u kontinuitetu
dugo boravio van zemlje, dođu u zemlju gdje prodaju devize. Obzirom da je to
dopušteno u toj stranoj zemlji. U ovim slučajevima učinioci očigledno iz opravdanih
razloga tj. dugog bivanja izvan zemlje nisu znali da je kod nas zabranjeno i kažnjivo
prodavanje npr. Deviza, zlata i sl. Pravna zabluda mogla bi postojati i u situacijama
velikih elementarnih nepogoda, kada učinilac boravi na određenom području koje je
odsječeno i nema nikakve komunikacije, tako da iz opravdanih razloga ne zna za
eventualno nove propise koji su se donosili u takvoj situaciji.
Postupanjem u pravnoj zabludi može se blaže kazniti ili osloboditi od kazne- to je
slučaj zakonskog ublažavanja kazne.

17. POKUŠAJ

Pokušaj je započeto ali nedovršeno krivično djelo. Pokušaj može biti svršeni i
nesvršeni.
Nesvršeni pokušaj postoji kada je učinioc započeo radnju izvršenja ali je nije dovršio.
Npr. Zamahne nožem na drugo lice, ali iz nekih razloga zaustavi udarac.
Svršeni pokušaj postoji kad je radnja izvršenja dovršena, ali posljedica nije nasupila
npr. Puca iz vatrenog oružja, ali promaši žrtvu. U praksi se za nesvršeni pokušaj
kažnjava blaže nego za svršeni.
KVALIFIKOVANI POKUŠAJ je takav pokušaj pri kome je radnjom kojom je pokušano
izvršenje djela ostvareno biće nekog drugog krivičnog djela. Npr. Učinilac puca na
žrtvu sa bliske udaljenosti u predjelu grudi ili glave, ali mu nanese samo tjelesnu
povredu. Kod ovog slučaja radit će se o pokušaju krivičnog djela ubistva, a ne
dovršenom krivičnom djelu tjelesene povrede. Ovo iz razloga što je umišljaj učinoca i
sve okolnosti događaja govorile da je on htio lišenje života drugog lica. Ili učinilac
obija trgovinu da bi izvršio krađu nekih predmeta, ali je zatečen prije dovršenja djela
i ovdje će se raditi o pokušaju krivičnog djela teške krađe, a ne o svršenom djelu
oštećenja tuđe stvari.

Slučajevi kad je pokušaj nemoguć

Nemoguć je pokušaj kod onih djela, kod kojih je u samoj dispoziciji pokušaj
izjednačen sa svršenim djelom. NPr. Krivična djela iz člana 149,150,151. KZ FBiH,
156 i 157 KZ BiH. Terorizam, napad na ustavno uređenje (naime, ova djela su od

Stranica 17 od 242
izuzetne važnosti za sigurnost zemlje- poslije učinjenja nema efekta kažnjavanje- cilj
je prevencija i spriječavanje dok je djelo još u pokušaju)
Pokušaj nije moguć kod krivičnih djela kod kojih po samoj prirodi djela to nije
moguće, npr. krivično djelo učestvovanje u tuči, krivično djelo nepružanja pomoći ili
krivično djelo napuštanja nemoćne osobe 174-176 KZ FbiH.

Kažnjavanje za pokušaj
Za pokušaj se uvjek kažnjava, ako je za djelo propisana kazna zatvora tri godine ili
teža. Za ostala djela pokušaj se kažnjava samo izričito ako je to u zakonu
predviđeno. Za pokušaj se može blaže kazniti.

Nepodoban pokušaj
Postoji u slučaju kada su sredstva radnje izvršenja ili objekat prema kome se vrši
djelo takvi da je izvršenje djela nemoguće.
Nepodoban pokušaj u pogledu objekta postojao bi u slučaju pokušaja pobačaja nad
ženom koja nije trudna, pucanje u leš ili pucanje kroz prozor radi ubistva lica koje se
redovito nalazi u prostoriji ispred tog prozora, ali je kritične prilike to lice bilo odsutno
iz kuće.
Nepodoban pokušaj u pogledu sredstva izvršenja postoji kada učinilac u namjeri da
drugo lice liši života puca iz puške koja je prazna ili neispravna, trovanje hemijskom
supstancom koja je protekom vremena izgubila svojstva otrova. Može postojati
nepodoban pokušaj istovremeno s obzirom na objekat i sredstvo. Pucanje iz prazne
puške u leš.
Može postojati apsolutno i relativno nepodoban pokušaj.
Apsolutno nepodoban pokušaj postoji u slučaju pokušaja ubistva na lešu u pogledu
sredstva apsolutno nepodoban pokušaj postoji u slučaju pucanja iz prazne puške.
Relativno nepodoban pokušaj postoji kada sredstva ili objekt izvršenja su podobni,
ali u konkretnom slučaju nisu mogli dovesti do željenog rezultata samo zbog naročitih
okolnosti, koje su postojale u konkretnom slučaju. Npr. Lopov zavuče ruku u tuđi
prazan đep, ili učinilac puca kroz prozor da liši života žrtvu, ali je ona prethodno
napustila kuću.

Za nepodobni pokušaj zakon propisuje mogućnost oslobađanja od kazne, što znači

da se ista može neograničeno ublažiti.

18. DOBROVOLJNI ODUSTANAK

Postoji kada je učinilac pokušao učiniti krivično djelo, ali je od toga dobrovoljno
odustao ili je spriječio izvršenje djela. Za dobrovoljni odustanak zakon propisuje
mogućnost oslobađanja od kazne. Prema tome kod dobrovoljnog odustanka učinilac
je započeo radnju izvršenja djela tj. ušao je u kažnjivu zonu, ali se naknadno
predomislio i odustao od izvršenja djela. ODUSTANAK MORA BITI DOBROVOLJAN
ODNOSNO DA JE UČINILAC SAM DONIO ODLUKU DA odustane od izvršenja djela, a
pri tome je svjestan da može dovršiti započetu radnju.
Primjeri kada neće postojati dobrovoljni odustanak: ako učinilac započne radnju pa je
privremeno prekine s tim da će je nastaviti slijedeći put- nema dobrovoljnog

Stranica 18 od 242
odustanka jer postoji kontinuitet radnje izvršenja. Npr. učinilac na objektu jedne
prilike napravi šupljinu vađenjem cigle a prekine dalje prokopavanje zida sa
namjerom da to nastavi slijedeći put. Ili npr. učinilac je odustao od krivičnog djela
krađe zbog dolaska čuvara, zbog otpora žrtve, zbog toga što je uvidio da je
nepodobno sredstvo izvršenja djela.
Dobrovoljni odustanak neće postojati ni u slučaju odustanka usljed nekih spoljnih
uticaja, npr. Čuje glasove ukućana, prolaznika i sl.
Dobrovoljni odustanak neće posojati ni u slučaju pristanka zbog nemogućnosti
izvršenja krivinog djela. Npr. Obijač kase utvrdi da nije u stanju da obije kasu.
Pobude zbog kojih učinilac odustaje od izvršenja djela nisu od značaja. Npr.
Odustanak zbog straha da će biti otkriven, zbog kajanja, sažaljenja i sl.
Nema dobrovoljnog odustanka ako je posljedica nastupila, iako je učinilac preduzeo
mjere da spriječi njeno nastupanje. Ta okolnost se može uzeti samo kao olakšavajuća
kod odmjeravanja kazne. Npr. Učinilac žrtvi da otrov u namjeri da je liši života, ako
žrtva umre raditi će se o ubistvu, bez obzira što je učinilac naknadno pozvao ljekare
radi spašavanja žrtve. Ako u ovoj situaciji učinilac nakon davanja otrova angažuje
ljekare, koji spase žrtvu može se raditi o dobrovoljnom odustanku jer posljedica nije
nastupila.

19. SAUČESNIŠTVO

Saučesništvo podrazumjeva učešće više lica u izvršenju krivičnog djela, pri čemu se i
dva lica tretiraju kao više lica. Saučesništvo se manifestuje kao saizvršilaštvo,
podstrekavanje i pomaganje.

Saizvršilaštvo
Saizvršilaštvo znači svjesno i voljno zajedničko ostvarivanje djela od strane više
učinilaca. Dakle postoji onda kada 2 ili više učesnika zajednički učestvuju u radnji
izvršenja ili poduzimaju nešto drugo ali se na odlučujući način time pridonosi
ostvarenju djela. Prema tome, kao izvršilac krivičnog djela pojavljuje se više lice koja
na osnovu zajedničke odluke djelo zajednički izvrše. O pravnoj prirodi saizvršilaštva
postoji više teorija. Naša pravna teorija i sudska praksa prihvataju teoriju podjele
uloga u izvršenju djela. Po ovom shvatanju, saizvršilac je onaj učesnik koji zajedno
sa drugima na bazi podjele rada djeluje na ostavrenju djela kao njihovom
zajedničkom cilju. Prema tome, saizvršilac je svaki onaj ko na bazi sporazuma o
podjeli uloga i zajedničkom izvršenju djela ostvaruje svoj dio u procesu izvršenja
djela, koji mu je sporazumom dodijeljen, pri čemu svaki od njih hoće ostvarenje djela
kao svoje i kao zajedničko djelo.

Saizvršilaštvo se ostavruje na dva načina. Prvi je kada se više lica dogovore da

zajednički napadnu treće lice i zajednički ga ubiju. Radiće se o saizvršilaštvu bez
obzira ko je od njih nanio povrede. Ovo iz razloga što su se saizvršioci prethodno
dogovorili da zajednički izvrše djelo i u tome su istrajali.
Drugi slučaj saizvršilaštva postoji kada saizvršilac ne učestvuje direktno u izvršenju
djela, ali preduzima druge radnje kojima na odlučujući način doprinosi izvršenju
djela, kao npr. saizvšioci se dogovore da obiju prodavnicu skupocjenih aparata.
Prilikom dogovora podijele uloge u procesu izvršenja djela tako da neki od njih čuvaju
stražu, drugi vrše provaljivanje objekta, a treći odnose stvari. Čuvari u ovom slučaju

Stranica 19 od 242
ne učestvuju direktno u radnji izvršenja djela, jer niti vrše obijanje niti uzimaju stvari,
ali oni se imaju tretirati kao saizvršioci jer su kod podjele uloga u izvršenju ovog djela
dobili ulogu da čuvaju stražu i tako obezbjeđuju ostale u toku provaljivanja. Bez te
njihove radnje, ostali ne bi pristupili tom djelu, tako da uloga čuvanja straže na
odlučujući način doprinosi izvršenju djela. Sporazum saizvršilaca može biti prećutan,
a može slijediti iz konkludentnih radnji.

Pojam saizvršilaštva sadrži subjektivne i objektivne komponente. Subjektivna

komponenta ogleda se u tome da je svaki učesnik zajedno sa drugima nosilac odluke
i volje da zajednički izvrše krivično djelo. Oni su međusobno povezani zajedničkom
voljom o izvršenju djela, tako da svaki od njih u okviru plana izvršenja preduzima
onu radnju koja mu je dodijeljena i koja je nužna za realizaciju djela. Objektivna
komponenta tiče se podređivanja vrijednosti i značaja doprinosa pojedinca u
ostvarivanju djela. Objektivna komponenta znači da je saizvršilac onaj koji je
preduzeo radnju izvršenja konkretnog djela ili jedan njen dio. Doprinos saizvršioca u
izvršenju djela nije obično olakšanje ili podupiranje tog djela, taj doprinos je «conditio
sine qua non» za planirano krivično djelo.

Postoje situacije da ima više izvršilaca djela, a da ipak nisu saizvršioci. To će biti u
slučaju kada više lica sudjeluju u izvršenju istog djela, ali nezavisno jedni od drugih
i bez ikakve svijesti i odluke o zajedničkom djelu. Svako od tih lica jeste izvršilac, ali
oni nisu saizvršioci. Npr. dva lica neovisno jedan od drugog daju otrov trećem licu i
ono umre. Ova lica su izvršioci krivičnog djela ubistva, ali nisu saizvršioci, npr. treće
lice naiđe na provaljenu prodavnicu iz koje druga lica iznose stvari, a prethodno su
je obili. Treće lice uđe i ono uzme stvari za sebe, to lice je izvršilac krivičnog djela
krađe, ali nije saizvršilac u krivičnom djelu teške krađe, jer su njegove radnje
samostalne i usljedile su bez prethodnog dogovora sa ostalim licima. Ovakvi slučajevi
nazivaju se nepravo ili prinudno saizvršilaštvo ili paralelno saizvšilaštvo.
Odgovornost saizvršilaca. Pravilo je da svaki saizvršilac odgovara u granicama svog
umišljaja, odnosno, nehata. On ne odgovara za ekscese drugog saizvršioca, npr. ako
se dvojica dogovore da nad trećim licem izvrše razbojništvo, te dočekaju to treće lice
i upotrebom sile oduzmu mu novac, a nakon toga jedan od saizvršilaca ubije to lice.
On će odgovarati za razbojništvo i ubistvo, a drugi samo za razbojništvo. Ovo iz
razloga što ubistvo nije obuhvaćeno dogovorom.
Postoji nužno i prividno saizvršilaštvo (antipod saizvršilaštva- nepravo-paralelno
izvršilaštvo). Kod nekih krivičnih djela nužno je postojanje više izvršilaca pa se takvo
saizvršilaštvo naziva nužno. Ono se pojavljuje u nekoliko modaliteta.
Prvo je kad se radnje saizvršilaca nalaze se jedna nasuprot druge tzv. krivična djela
susretanja (npr. krivično djelo rodoskrvljenja).
Drugo je kada su radnje saizvršilaca usmjerene ka istom cilju tzv. konvergentna
krivična djela (npr. oružana pobuna lica lišenih slobode).
Treći slučaj je kad su radnje saizvršilaca tj. njihovi interesi su u sukobu – tzv.
divergentna krivična djela (npr. krivično djelo učestvovanja u tuči).
Od nužnog saizvršilaštva treba razlikovati slučajeve kada kod izvršenja djela nužno
učestvuju dva lica a zakon kažnjava samo jedno. To je slučaj vanbračne zajednice sa
maloljetnim licem. Kod krivičnih djela vanbračnosti i sl. nikada se ne radi o
saizvršilaštvu.

Podstrekavanje (poticanje)

Stranica 20 od 242
Podstrekavanje je navođenje drugog lica koje nema odluku o izvršenju djela, da izvrši
određeno krivično djelo. Podstrekavanje postoji i u slučaju kada se navođenjem
učvršćuje odluka kod drugog lica da izvrši krivično djelo. U prvom slučaju učinilac
uopšte nema odluku o izvršenju djela, ali podstrekač utiče na njegovu psihu i pod tim
uticajem podstiče to lice da učini djelo.
U drugom slučaju učinilac je u fazi razmišljanja da li da izvrši krivično djelo ili ne.
On se koleba oko toga, ali još nije donio odluku. Podstrekač utiče na njega i pod tim
uticajem izvršilac učvršćuje odluku o izvršenju krivičnog djela. Ako je podstreknuti
već bio donio odluku da izvrši djelo, a podstrekač nakon toga djeluje na njega, neće
se raditi o podstrekavanju, već o neuspjelom podstrekavanju. Ove su radnje
usmjerene na psihu učinioca. Zakon ne predviđa ni sredstva ni načine kojima se
može izvršiti podstrekavanje. Praksa ukazuje da se podstrekavanje može pojaviti
kao svaka djelatnost koja je podobna da kod drugoga lica izazove, odnosno, učvrsti
odluku o izvršenju djela.
O izvršenju djela podstrekavanje se može vršiti obećavanjem poklona, davanjem
poklona, molbom, ubjeđivanjem, savjetima, nuđenjem opklade, stavljanjem u izgled
da djelo neće biti otkriveno i sl. Podstrekavanje se uvijek odnosi na određeno lice i
određeno krivično djelo. Podstrekavanje ne mora uvijek biti usmjereno na
individualno određeno lice. Prema tome, ono je moguće i kada se utiče na krug lica
koji je na neki način određen. Krug lica mora biti određen prostorno, npr.
podstrekavanje u školi, učionici, kasarni, zbor građana. Krug lica je određen i kada
se radi o licima koja su istog udruženja, stranke i sl. Ako neko lice iz tog kruga učini
krivično djelo postojaće podstrekavanje, iako podstrekač ne mora znati koje je lice iz
grupe. Ono se uvijek mora odnositi na određeno krivično djelo. Podstrekavanje neće
postojati ako se neko navodi općenito na vršenje kažnjivih radnji, npr.
podstrekavanje na krađe, a nije konkretizovano na koje se krađe misli.
Postoji i tzv. Posredno (lančano) podstrekivanje. To je podstrekivanje na
podstrekivanje. Jedno lice navodi drugo lice da izvrši krivično djelo. Prvo lice je
podstrekač. Lice A navodi lice B da nagovori treće lice C da izvrši krivično djelo.
Moguće je da između prvog podstrekača i izvršioca postoji čitav lanac podstrekača. U
ovakvom slučaju, ti podstrekači se ne moraju međusobno poznavati, ali svaki mora
znati djelo koje treba da se izvrši. Svi podstrekači odgovaraju. Npr. lice A
podstrekava lice B da nabavi za njega lažni pasoš. Nakon toga, lice B angažuje veći
broj lica da se dođe u kontakt sa službenim licem koje izdaje pasoš. Sva ova lica su
podstrekači. Podstrekavanje se može izvršiti samo sa umišljajem, za razliku od
saizvršilaštva gdje postoji i nehat. Umišljaj podtstrekača i podstreknutog moraju se
podudarati u pogledu bitnih elemenata krivičnog djela.
Neuspjelo podstrekavanje postoji kada djelo na koje je podstrekavano nije ni
pokušano. Kada je podstreknuti naknadno odustao od izvršenja djela ili je bio
spriječen da započne izvršenje djela. Neuspjelo podstrekavanje postoji i u slučaju
kada izvršilac izvrši sasvim drugo djelo od onoga na koje je podstrekavan. Neuspjelo
podstrekavanje kažnjava se samo za teža KD (kazna zatvora najmanje 3g)
Kažnjavanje za podstrekavanje – podstrekač se kažnjava kao i izvršilac djela.
Međutim, u nekim slučajevima postoji mogućnost strožijeg kažnjavanja podstrekača
od izvršioca. Npr. kada je podstrekač iskoristio odnos podređenosti, zavisnosti,
roditeljskog autoriteta. U ovim slučajevima podstrekač je imao odlučujuću ulogu u
cijelom procesu izvršenja djela, tako da je njegov uticaj na izvršioca bio izuzetno
veliki, tako da se on u stvari pojavljuje kao glavni krivac za izvršenje djelo.

Stranica 21 od 242
Podstrekavanje se može izvršiti i na distanci, putem telefona, pisma, interneta ili da
angažuje treće lice (posredno podstrekavanje).

Pomaganje
Radnje pomaganja su one radnje kojima se potpomaže, unapređuje ili olakšava
izvršenje tuđeg djela. To su radnje kojima se priprema izvršenje tuđeg djela, npr.
nabavka sredstava za izvršenje djela, uklanjanje prepreka za izvršenje djela,
snimanje mjesta izvršenja djela u cilju olakšavanja izvršenja.
Pomagačke radnje, za razliku od podstrekavanja, nisu od odlučujućeg značaja za
izvršenje djela u član 33 st. 2 KZ FBiH navedeni su neki najtipičniji oblici pomaganja,
ali su u praksi mogući i drugi načini.
Pomaganje može biti psihičko i fizičko. Forme fizičkog pomaganja su npr. stavljanje
učiniocu na raspolaganje sredstava za obijanje, uklanjanje prepreka za izvršenje
krivičnog djela, prebacivanje učinioca na mjesto izvršenja krivičnog djela. Psihičko
pomaganje sastoji se u davanju savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo,
unaprijed obećano prikrivanje učinioca, sredstava, predmeta pribavljenih krivičnim
djelom, prikrivanjem tragova krivičnog djela i sl. Međutim, ako se ove radnje vrše
prije nego što je izvšilac donio odluku da učini krivično djelo psihička podrška može
predstavljati podstrekavanje kao teži oblik saučesništva.
Pomaganje se može vršiti i nečinjenjem, npr. čuvar zgrade zna da predstoji krađa,
ostavi otvoren prozor i sl.
Radnje pomaganja mogu predhoditi samom izvršenju djela, a mogu se preduzimati
istovremeno sa izvršenjem djela. Izuzetno, pomaganje se može vršiti i poslije
dovršenog djela, pod uslovom da je to unaprijed dogovoreno (inače će se raditi o
sasvim drugom KD)- tzv. psihičko pomaganje. To su tzv krivična djela doticaja-
pomagač izvršio pomaganje učiniocu nakon izvršenog KD a o tome nije postojao raniji
dogovor- dakle radi se o samostalnom KD. Ovdje se uglavnom radi o pomoći učiniocu
nako izvršenja KD u prikrivanju. U ovom slučaju lice je radnju preuzelo samostalno
(bez odobrenja i prethodnog dogovora) i nakon što je KD u cjelosti svršeno. Prema
tome njegove radnje koje su uslijedile nakon što je djelo svršeno nemaju nikave veze
sa izvršenjem glavnog KD.
Zakon nije taksativno naveo radnje pomaganja ali je naveo neke najtipičnije u praksi.
Ako je lice A obećalo licu B da će ga sakriti od potjere nakon što učini krivično djelo i
to ostvari, radiće se o podstrekavanju. Međutim, ako lice A sakrije lice B nakon
izvršenja krivičnog djela za koje prethodno nije znao, neće se raditi o podstrekavanju
i pomaganju, već o prikrivanju učinioca ili stvari pribavljenih krivičnim djelom.
Pomaganje se može vršiti samo sa umišljajem. Pomagač se kažnjava kao izvršilac, ali
zakon propisuje mogućnost blažeg kažnjavanja (zakonsko ublažavanje kazne).

20. GRANICE ODGOVORNOSTI I KAŽNJIVOSTI SAUČESNIKA

Izvor odgovornosti saučesnika je vezan za izvršenje djela- što dalje znači – ako djelo
nije izvršeno- nema odgovornosti. Ovo pitanje dobija na aktuelnosti obzirom da je sve
prisutnije vršenje krivičnih djela u vidu saučesništva. Osnovno pravilo jeste da
saučesnici odgovraju u granicama svog umišljaja odnosno, nehata i neovisno od
umišljaja odnosno, nehata izvršioca.To znači da je kod saučesništva uspostavljena
puna autonomija odgovornosti. Prema tome, za odgovornost saučesnika važe
slijedeća pravila:

Stranica 22 od 242
 1. oni odgovaraju u granicama svog umišljaja
2. saučesnici odgovaraju u granicama postiignutog stepena realizacije krivičnog
djela
3. subjektivne okolnosti koje utiču na odgovornost i kažnjavanje odnose samo na
onog učesnika kod koga te okolnosti postoje. Npr ubistvo novorođenčeta –
okolnost da je neko majka ne prostire se na ostale učesnike i samim tim na njih
ne utiče (dakle niti im pomaže niti šteti)

Ekscesi na strani izvršioca

Eksces postoji kad je prisutno neslaganje između umišljaja saučesnika i izvršioca.

Eksces može biti pozitivan i negativan. npr. ako je podstrekavanje bilo usmjereno na
izvršenje krađe, a izvršilac učini krivično djelo razbojništva, podstrekač odgovara za
podstrekavanje na krađu, a izvršilac za krivično djelo razbojništva. To je tzv. pozitivni
eksces.
Negativni eksces postoji kada je izvršilac učinio manje od odnog na što je
podstrekavan, npr. podstrekavan je da izvrši tešku krađu obijanjem, a on je stvari
ukrao iz otvorenog prostora. U ovom slučaju i izvršilac i podstrekač odgovoraju za
krivično djelo krađe.
Ovo iz razloga što se prema naprijed navedenim pravilima odgovornost saučesnika
veže za izvršeno djelo. Ovo pravilo zove se i «princip limitirane akcesornosti», a
praktično znači da je odgovornost i kažnjivost saučesnika uslovljena izvršenjem
djela, a ne odgovornošću izvršioca. Ako izvršilac učini djelo koje je potpuno različito
od onog na koje je podstrekavan neće se raditi o saučesništvu. To je tzv. kvalitativni
eksces, jer je izvršeno djelo potpuno različito od onog koje su saučesnici imali u vidu,
npr. podstrekač podstrekava izvršioca da izvrši razbojništvo, a on izvrši ubistvo. U
ovom slučaju podstrekač bi mogao odgovarati za neuspjelo podstrekavanje prema
članu 32 st. 2 KZFBiH. Dakle, saučesnik odgovara samo za djelo na koje je
podstrekao tj u pogledu kojeg postoji njegov umišljaj , a ne za ono teže koje je
izvršilac izvršio. Ako se podstrekava na djelo sa zaprijećenom kaznom 3g ili teža
podstrekač će odgovarati čak i ako izvršilac učini potpuno drugo djelo od onoga na
koje je podstrekavan.

Značaj linčnih okolnosti i svojstava saučesnika za odgovornost i kažnjivost

Lične okolnosti i svojstva koje utiču na odgovornost i kažnjivost odnose se samo na

onog učesnika kod koga postoje. To mogu biti okolnosti i svojstva zbog kojih zakon
isključuje krivičnu odgovornost ili dozvoljava oslobađanje od kazne, ili ublažavanje
kazne. Prema tome, ono što je lično vezano za neko lice , a od uticaja je na
odgovornost i kažnjivost, ne može ići na teret ni u korist ostalim saučesnicima. Lična
svojstva i okolnosti mogu biti: neuračunljivost, bitno smanjena uračunljivost, stvarna i
pravna zabluda, povrat, maloljetstvo, svojstvo službene ili vojne osobe i sl. To je
slučaj i kod krivičnog djela ubistva djeteta pri porođaju ili čedomorstva. To je po
zakonu privilegovano krivično djelo samo za majku koja ovo djelo učini u toku ili
neposredno nakon porođaja usljed posebnog psihičkog stanja, koje redovno prati
proces porođaja. Međutim, ako neko treće lice učestvuje skupa sa majkom u lišenju
života novorođenčeta, sva ta lica će odgovarati za krivično djelo ubistva, a majka za

Stranica 23 od 242
ovo privilegovano djelo. Ovo iz razloga što samo majka u ovoj situaciji ima tako
psihičko stanje i ono se ne može prenositi na ostala lica.

21. VRIJEME IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA – tempore criminis

Krivično djelo je izvršeno u vrijeme kada je učinilac radio ili kada je bio dužan da
radi, bez obzira kad je posljedica nastupila.

Značaj utvrđivanja vremena izvršenja krivičnog djela

Vrijeme izvršenja krivičnog djela značajno je radi utvrđivana uzrsta učinioca tj. da li
je u pitanju dijete, mlađi ili stariji maloljetnik ili punoljetno lice. To je značajno radi
utvrđivanja uračunljivosti učinioca. Značajno je radi primjene zakona na učinioca;
radi utvrđivanja zastarjelosti krivičnog gonjenja; utvrđivanja starosti oštećenog, kod
krivičnih djela gdje je uzrast oštećenog elemenat bića krivičnog djela, npr. kod
krivičnog djela vanbračna zajednica sa maljoljetnim lice, zavođenje, obljuba nad
maloljetnim licem, zlostavljanje ili napuštanje maloljetnog lica. Kod nekih krivičnih
djela vrijeme je elemenat bića krivičnog djela, npr. djelo izvršeno za vrijeme ratnog
stanja ili neposredne ratne opasnosti, za vrijeme epidemije, za vrijeme lovostaja i sl.

22. MJESTO IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA

Krivično djelo je izvršeno u mjestu gdje je učinilac radio ili je bio dužan da radi, tako i
u mjestu gdje je posljedica nastupila. Ovdje je prisutan «kriterij ubikviteta». Prema
mjestu izvršenja djela određuje se koji će se zakon primjeniti na učinioca. Ovo je
naročito značajno kod distancionih krivičnih djela i tzv. tranzitnih krivičnih djela sa
elementom inostranosti, npr. paket sa eksplozivom utovaren je u našoj zemlji u avion
ili voz koji saobraća prema inostranstvu. Mjesto izvršenja djela značajno je i za
određivanje mjesno nadležnog suda. Najčešće mjesna nadležnost se određuje prema
mjestu hvatanja učinioca, ali može biti i drugo mjesto.

23. SVRHA KAŽNJAVANJA

Odredbe o svrsi kažnjavanja opredjeljuju suštinu i pravac kaznene politike. Svrhu

kažnjavanja čine dva osnovna elementa koja treba posmatrati u njihovom jedinstvu.
Prvi elemenat je suzbijanje opasnih djelatnosti kojima se povređuju ili ugrožavaju
vrijednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom, drugim riječima, to je zaštita društva
od kriminaliteta kao negativne društvene pojave. Posebna svrha kažnjavanja leži u
njenoj preventivnoj funkciji koja se manifestuje u dva oblika:
kao specijalna ili posebna i
generalna ili opšta

Specijalna prevencija znači uticaj na učiniova da ne čini krivična djela i njegovo

prevaspitanje. Generaln aprevencija znači uticaj na druge da ne čine krivična djela. U
pravilu, dejstvo kazne nije usmjereno na odmazdu ili retribuciju, već na prevenciju.
Kazna koju sud izrekne treba biti takva da se njenim izvršenjem može ostvariti svrha
kažnjavanja.

Stranica 24 od 242
24. VRSTE KAZNI

Kazne su: zatvor, novčana kazne i maloljetnički zatvor. Zatvor i maloljetički zatvor su
glavne kazne. Novčana kazna može biti i glavna i sporedna. Kada je za krivično djelo
propisano više kazni, samo jedna se može izreći kao glavna. Kod krivičnih djela iz
koristoljublja novčana kazna se može izreći uz kaznu zatvora i kad nije izričito
propisana za to krivično djelo. Zakonitost u izricanju kazne znači da se učiniovu može
izreći samo ona kazna koja je zakonom propisana za KD koje je učinio., a blaža ili
strožija samo pod uslovima propisanim zakonom.

Kazna zatvora
Propisana je u rasponu od 30 dana do 20 godina. Izriče se na pune godine i mjesece,
a do 6 mjeseci i na pune dane. Npr. nepravilno je izreći kaznu zatvora u trajanju od
45 dana ili 60 dana i sl. U prvom slučaju pravilno bi bilo kazna zatvora u trajanju od
1 mjeseca i 15 dana, a u drugom u trajanju od 2 mjeseca. Kazna zatvora do 6
mjeseci može se uz pristanak osuđenog zamijeniti u novčanu kaznu, a izuzetno
opštekorisnim radom na slobodi. Kazna zatvora izvršava se u zatvorenim,
poluotvorenim i otvorenim kazneno-popravnim zavodima.

Dugotrajni zatvor
Supstitucija za smrtnu kaznu koja je ukinuta protokolom uz član 6 EKLJP. Nije izričito
propisana kao posebna vrsta kazne, ali ona to jeste po nizu obilježja. Ova kazna je
substitucija za ukinutu smrtnu kaznu. Može se propisati samo za najteže oblike
krivičnih djela koja su učinjena sa umišljajem. Ne može se nikada propisati kao
jedina glavna kazna, već uvijek alternativno uz kaznu zatvora. Raspon ove kazne je
od 20 do 45 godina. Izriče se samo na pune godine. Ne može se izreći mlađem
punoljetnom licu. Izvršava se samo u kazneno-popravnim ustanovama zatvorenog
tipa. U odnosu na amnestiju i pomilovanje pooštreni su uslovi te se amnestija i
pomilovanje mogu dati tek nakon izdržane 3/5 izdržane kazne. Uskovni otpust se ne
može dati. Izdržava se samo u ustanovama zatvorenog tipa.

Novčana kazna
Izriče se u tzv. fiksnim dnevnim iznosima u rasponu od 5 do 360 dnevnih iznosa. Ako
nije moguće izricanje na ovaj način, izriče se u određenom novčanom iznosu od 150
do 50.000 KM, a u slučaju koristoljublja do 1 milion KM. U presudi se određuje rok
plaćanja novčane kazne. Taj rok je od 15 dana do 6 mjeseci. Sud može na molbu
osuđenog lica dozvoliti plaćanje novčane kazne u ratama. U tom slučaju rok plaćanja
može biti do dvije godine. Ako se novčana kazna ne plati nema prinudnog izvršenja,
već se donosi rješenje o zamjeni novčane kazne pri čemu se svakih započetih 50 KM
računa kao jedan dan zatvora, s tim da zatvor ne može preći jednu godinu. Osuđeni
može platiti samo dio novčane kazne, a ostatak se pretvara u kaznu zatvora. Ako
isplati I ostatak kazne, izvršenje se obustavlja. Ovdje se radi o supletornoj kazni-
zamjeni novčane kazne u kaznu zatvora. Nakon smrti osuđenog, novčana kazna se
neće izvršiti. Kod odmjeravanja novčane kazne, uz ostale okolnosti, sud je dužan
uzeti u obzir imovno satnje učinioca, pri čemu se vodi računa o visini plate, drugim
primanjima, njegovoj imovini, ali i njegovim porodičnim i drugim obavezama. Sud je
dužan u presudi navsti tačno razloge u pogledu imovnog stanja učinioca koje je imao
u vidu prilikom odmjeravanja novčane kazne.

Stranica 25 od 242
25. OPŠTA PRAVILA O ODMJERAVANJU KAZNE

Polazište kod odmjeravanja kazne je raspon kazne utvrđen za određeno djelo i svrha
kažnjavanja. Uz to, u obzir se uzimaju sve okonosti koje utiču da kazna bude veća ili
manja. Te okolnosti su: olakšavajuće i otežavajuće. Iste okolnosti nekada mogu biti I
olakšavajuće I otežavajuće, npr. Motiv izvršenja djela. Ako je učinilac prisvojio novac
radi lječenja oboljelog djetea motiv je olakšavajuća okolnost, a ako je novac
upotrijebio na provod ili kockanje, motiv je otežavajuća okolnost.
Zakon nije taksativno propisao otežavajuće i olakšavujeće okolnosti, već je naveo one
najtipičnije koje se u praksi najćešče ponavljaju, kao što su: stepen krivične
odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, okolnosti pod kojim je djelo učinjeno,
jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, raniji život učinioca, njegovo držanje
nakon učinjenog djela, druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinoca i sl. Kad sud
uzima u obzir bilo koju okolnost, dužan je u presudi obrazložiti u čemu se
manifestuje ta okolnost, a ne samo parafrazirati zakonski tekst, npr. sudovi često
nepravilno navode da su uzeli u obzir olakšavajuću okolnost «lične prilike optuženog».
Tako obrazloženje ne znači ništa, ali te okolnosti treba objasniti u smislu da je
optuženi bolestan, da je invalid, siromašna osoba, da ima više maloljetne djece,
bolest članova porodice i sl. Također nije pravilno uopšteno navođenje «okolnosti pod
kojima je djelo učinjeno», ali ako sud navede da je optuženi djelo počinio u situaciji
kada je bio izazvan grubim postupanjem službenog lica, vrijeđanjem od strane
oštećenog i sl. te okolnosti su pravilno iskazane i vrednovane.
Nije pravilno paušalno navođenje da je sud cijenio «držanje učinioca nakon učinjenog
djela» ako to nije konkretizovano u smislu da je optuženi nakon učinjenog djela
naknadio štetu oštećenom ili u tom pravcu izrazio spremnost, kako je oštećenom
pružio pomoć, oštećenog je posjećivao u bolnici. Također nije pravilno samo navođenje
«ranijeg života optuženog». Pravilno je da se umjesto toga navede konkretno da li je
optuženi ranije osuđivan ili prekršajno kažnjavan, za koja djela i na koje kazne. Kod
novčane kazne, uz sve ove okolnosti moraju se uzeti u obzir i konkretno obrazložiti
imovne prilike optuženog.
Pravilno vrednovanje olakšavajućih i otežavaućih okolnostu u svakom konkretnom
slučaju osigurava princip individualizacije kazne, tj. da kazna u svakom slučaju bude
adekvatna i primjerena konkretnom učiniocu i djelu. Nikada se ne može uzeti kao
otežavajuća okolnost ono što čini zakonsko obilježje krivičnog djela, a niti poricanje
krivičnog djela od strane učinioca.

26. UBLAŽAVANJE KAZNE

Ublažavanje kazne znači odmjeravanje kazne ispod donje granice propisane za to

djelo ili izricanje blaže vrste kazne. Ublažavanje kazne uvijek je fakultativno.
Ublažavanje može biti zakonsko i sudsko. Granice ublažavanja su iste i kod
zakonskog i sudskog ublažavanja. Zakonsko ublažavanje postoji u slučaju kad zakon
propisuje da se učinilac može blaže kazniti. To su npr. slučajevi prekoračenja nužne
odbrane, prekoračenja krajnje nužde, bitno smanjenje uračunljivosti, pravne zablude,
pokušaja, pomaganja. Postoji mogućnost ublažavanja i kada je kod pojedinih
krivičnih djela propisana takva mogućnost, npr. kod krivičnog djela otmice -ako je

Stranica 26 od 242
učinilac dobrovoljno pustio oteto lice prije nego je ostvaren njegov cilj (zahtjev).
Sudsko ublažavanje postoji onda kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće
okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
U ovom slučaju, sud je dužan da u presudi konkretno navede koje je to osobito
olakšavajuće okolnosti utvrdio koje su dovele do ublažavanja kazne a ne samo
paušalno to navesti koristeći neke fraze. Nije dovoljno da se radi samo o
olakšavajućim okolnostima, treba se raditi o osobito olakšavajućim okolnostima koje
eksplicitno i detaljno moraju biti navedene u presudi- kada je riječ o sudskom
ublažavanju kazne.
Ublažavanje kazne može biti po mjeri i po vrsti. Ublažavanje po mjeri postoji kada je
sud u okviru iste vrste kazne kaznu izrekao ispod donje granice propisane u zakonu
za to djelo tj. ispod posebnog zakonskog mimimuma, a ublažavanje po vrsti kada je
umjesto kazne zatvora izrekao novčanu kaznu kao blažu.
Prilikom ublažavanja kazne sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću mjeru
propisane kazne za to djelo. Npr. kod krivičnog djela ubistva propisana je kazna u
rasponu od 5-15g. Po članu 42. stav 1. tačka 1. KZFBiH u tom slučaju kazna se može
ublažiti do 1g zatvora, međutim sa obzirom na raspon kazni za ovo KD sigurno je da
se u pravilu kazna neće ublažiti do te granice. Pravila o tome kako se vrši
ublažavanje propisana su u članu 42. KZFBiH.
Nema više instituta pooštravanja kazne osim kažnjavanja višestrukih povratnika
(više puta učinili isto ili istovrsno KD)

27. OSLOBAĐANJE OD KAZNE

To je poseban institut krivičnog materijalnog prava. Može se primjeniti samo kad to

zakon izričito predviđa. To je zakonsko ovlaštenje o mogućnosti oslobađanja učinioca
od kazne. Po važećem zakonu oslobađanje od kazne je fakultativno. Fakultativno
oslobađanje od kazne postoji kod prekoračenja nužne odbrane usljed jake
razdraženosti ili straha izazvanog napadom, prekoračenje krajnje nužde pod osobito
olakšavajućim okolnostima, pravna zabluda, nepodoban pokušaj, spriječavanje
službenog lica u vršenju službene radnje u situaciji kada je izvršilac izazvan
nezakonitim ili grubim ponašanjem službenog lica, izbjegavanje izdržavanja kada je
učinilac ispunio obavezu prije izricanja prvostepene presude i sl. Ovu mogućnost
zakon izražava riječima «sud može učinioca osloboditi od kazne».. Kad postoji
mogućnost oslobađanja od kazne, kazna se može neograničeno ublažavati. Postoji i
posebni slučaj oslobađanja od kazne za krivična djela učinjena iz nehata. To će biti u
slučaju izvršenja djela iz nehata, kad posljedice tog djela tako teško pogađaju
učinioca da izricanje kazne očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Npr. to će
najćešče biti slučaj kod saobraćajnih nezgoda u kojima strada član porodice ili čitava
porodica učinioca ili npr učinilac čisti oružje i iz nepažnje pogine član porodice.
Presuda kojom se učinilac oslobađa od kazne je osuđujuća, to znači oglašava se
krivim ali umjesto izricanja kazne u presudu se unosi odredba o tome da se oslobađa
od kazne.

28. STICAJ KRIVIČNIH DJELA

Sticaj krivičnih djela postoji kada je učinilac jednom radnjom učinio više krivičnih
djela za koja se istovremeno sudi. Postoji idealni i realni sticaj.

Stranica 27 od 242
Idealni sticaj postoji kada je jednom radnjom učinjeno više krivičnih djela npr.
pucanjem iz vatrenog oružja ubije ili povrijedi dva lica.
Realni sticaj postoji kada je učinilac sa više radnji učinio više krivičnih djela, npr.
učinilac je drugo lice tjelesno povrijedio, a nakon toga ukrao tuđu pokretnu stvar.
Sticaj može biti homogeni i hetergeni.
Homogeni je kada su u pitanju istorodna krivična djela, a heterogeni kada su u
pitanju različita krivična djela (protiv imovine i krvni delikt). Podjela na homogene i
heterogene u praksi nema značaj, izuzev što se kod izricanja kazne uzima kao
otežavajuća okolnost ako je učinilac ranije učinio više istovrsnih djela za koja je
osuđen.
U slučaju sticaja sud prvo utvrđuje pojedinačne kazne za svako učinjeno krivično
djelo, a zatim primjenom pravila o izricanju jedinstvene kazne izriče jedinstvenu
kaznu. U zakonu su propisana pravila po kojima se izriče jedinstvena kazna, npr.
ako su utvrđene pojedinačne kazne dugotrajnog zatvora i zatvora, jedinstvena kazna
će odgovarati utvrđenoj kazni dugotrajnog zatvora. To je tzv. princip apsorpcije tj.
teža kazna apsorbuje kaznu zatvora. Ako je sud utvrdio više pojedinačnih kazni
zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačne, ali ne smije dostići
njihov zbir, niti preći 20 godina. Ako su pojedinačne kazne do 3 godine, jedinstvena
kazna ne smije biti veća od 8 godina. Ako su utvrđene kazne zatvora i maloljetničkog
zatvora, izreći će se jedinstvena kazna zatvora po prethodnim pravilima. U slučaju
pojedinačnih novčanih kazni, jedinstvena kazna ne može preći zbir pojedinačnih
kazni itd. Zakon nije propisao izricanje jedinstvene kazne u slučaju da su za sva
djela utvrđene pojedinačne kazne dugotrajnog zatvora. U nedostatku takve odredbe
sud bi izrekao jedinstvenu kaznu koja bi odgovarala najtežoj od utvrđenih kazni a
ako su iste onda bilo koju od njih.
Sporedna kazna izriče se ako je utvrđena makar za jedno KD- detaljna pravila
izricanja jedinstvene kazne utvrđena su zakonom.
OSNOVNO PRAVILO- JEDINSTVENA KAZNA MORA BITI VEĆA OD
POJEDINAČNIH- NE SMIJE PREĆI NJIHOV ZBIR- NE SMIJE PREĆI ZAKONSKI
MAKSIMUM OD 20 g.

29. PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO

Produženo krivično djelo je oblik prividnog realnog sticaja. Ono postoji kada je isto
lice izvršilo više istih ili istovrsnih vremenski odvojenih radnji od kojih svaka
pojedinačno sadrži sva zakonska obilježja krivičnog djela, da postoji određeni
vremeski kontinuitet između tih pojedinačnih radnji, da su sve radnje izvršene sa
umišljajem. Uslov je da sve radnje predstavljaju takvu kontinuiranu djelatnost koja
odaje privid jedinstvene prirodne cjeline. Kod nekih krivičnih djela, pored ovih uslova,
potrebno je i identičnost oštećenog. To je tzv. varijabilni faktor. Identičnost oštećenog
se javlja kod KD usmjerenih na lično dobro nekog čovjeka (život, tijelo ili dostojanstvo)
U praktičnom smislu, sve pojedinačne krivičnopravne radnje gube svoju pravnu
samostalnost i uklapaju se u jedinstvenu kriminalnu djelatnost kao njeni sastavni
djelovi. Tako nastala nova jedinstvena pravna cjelina pravno se kvalifikuje po
najtežoj radnji i po njoj izriče jedna kazna. Npr. osumnjičeni je učinio u produženju
krivično djelo sitne krađe, obične krađe i teške krađe u određenom vremenskom
intervalu i za sve te radnje sudi se istovremeno. Ovdje su ispunjeni svi uslovi za
postojanje produženog krivičnog djela. Sve ove pojedinačne radnje moraju biti
sadržane u optužnici i presudi, međutim, one će se pravno kvalifikovati kao jedno

Stranica 28 od 242
krivično djelo teške krađe i za to djelo će se izreći jedna kazna. Na ovaj način radnje
koje predstavljaju krivično djelo krađe i sitne krađe uklopljene su u krivično djelo
teške krađe i time su izgubile svoju pravnu samostalnost. Kod krivičnih djela koja su
usmjerena protiv nekog ličnog dobra čovjeka, npr. život, tjelesni integritet,
dostojanstvo ličnosti i sl. ne može se raditi o produženom djelu, već o sticaju krivičnih
djela, npr. ako učinilac u određenom vremenskom intervalu dva ili više puta tjelesno
povrijedi isto lice, radiće se o produženom krivičnom djelu, međutim, ako su
povrijeđena različita lica, radiće se o sticaju krivičnih djela. Ovo iz razloga što svaka
fizička osoba uživa samostalnu i potpunu krivičnopravnu zaštitu. Kod produženih
krivičnih djela zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa izvršenjem poslednje radnje
koja ulazi u sastav produženog djela. U slučaju da se nakon presuđenja otkriju nove
radnje, postojala bi mogućnost ponavljanja krivičnog postupka. Ako se pak u toku
suđenja utvrdi da neke radnje iz sastava produženog djela nisu dokazane, one će se
jednostavno ispustiti iz opisa. Dakle, neće se donositi za te radnje oslobađajuća
presuda kao u slučaju sticaja.

30. ODMJERAVANJE KAZNE OSUĐENOM LICU

Ako se sudi za krivično djelo koje je učinjeno prije započinjanja izdržavanja kazne po
ranijoj osudi, ili za djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne, izreći će se
jedinstvena kazna po pravilima o sticaju. Pri tome će se u novu jedinstvenu kaznu
uračunati vrijeme provedeno u pritvoru i dio izdržane kazne po ranijoj presudi.
Izuzetno, ako se radi o krivičnom djelu učinjenom za vrijeme izdržavanja kazne, neće
se postupiti kao u slučaju sticaja. U tom slučaju izreći će se kazna za novo djelo
neovisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom sticaja ne bi mogla ostavriti
svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdtržanog dijela ranije izrečene kazne.
Neko lice je npr osuđeno na 10g zatvora, nakon 8g pušteno je na dopust i tada učini
novo KD za koje mu se utvrdi kazna zatvora u trajanju 12g. Što znači maksimalno
kod sticaja može biti jedinstvena 20g njemu bi ostalo da odleži još 4g.
Izuzetak
Lice dobije 5g kazne, nakon odležane 1g pobjegne i učini novo KD za koje mu se
utvrdi samostalna kazna u trajanju 15g. Nakon izdržavanja 15g dužan je izdržati
preostale 4g od prve kazne. Ovo iz razloga jer je odležao samo 1g ranije kazne te se
izricanjem jedinstvene kazne ne bi postigla svrha kažnjavanja.

31. PRISTANAK POVRIJEĐENOG

Pristanak povrijeđenog u pravilu ne isključuje postojanje krivičnog djela, ali može

uticati na odmjeravanje kazne, npr. ne može se eskulpirati učinilac kojem je oštećeni
rekao da ga ubode nožem. Ovo je značajno kod povreda nastalih na sportskim
takmičenjima. Sportske discipline su društveno korisne te isključuju protivpravnost i
postojanje krivičnog djela. Protivpravnost će biti isključena pod uslovom da je do
povređivanja došlo pod okolnostima održavanja sportskih takmičenja u skladu sa
pravilima. Ukoliko je do povrede došlo grubim odstupanjem od pravila sportske
discipline, postojalo bi krivično djelo. Ovog u praksi malo ima.

Stranica 29 od 242
Ljekari su dužni građanima pružati pomoć. Ako se ista pruža u skladu sa pravilima
medicinske vještine i dođe do povreda nema ni protivpravnosti ni KD. Međutim, ako
bi ljekar prilikom intervencije prekoračio ovlaštenja i intervencije vršio- ne radi
liječenja već radi eksperimenata postojalo bi KD nesavjesnog liječenja ili neko drugo.

32. MJERE UPOZORENJA

To su uslovna osuda i sudska opomena.

Uslovna osuda
Uslovna osuda se izriče prema krivično odgovornom učiniocu kada se ocijeni da je u
pitanju djelo manjeg značaja i da nije nužno izricanje kazne radi krivičnopravne
zaštite i kada se može očekivati da će samo upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno
uticati na učinioca da više ne čini krivična djela. Kod izricanja uslovne osude, prvo se
izriče uslovna osuda, a zatim se u njoj utvrđuje kazna i istovremeno određuje da se
ta kazna neće izvršiti ako učinilac u određenom vremenu ne učini novo krivično djelo.
To vrijeme naziva se vrijeme kušnje ili provjeravanja a traje od 1 do 5 godina.
Uslovna osuda može se izreći ako je učiniocu utvrđena novčana kazna ili kazna
zatvora do dvije godine. Za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora od 10
godina ili teža, uslovna osuda se može izreći ako je kazna od dvije godine ili novčana
kazna utvrđena primjenom odredaba o ublažavanju. Ne može se izreći ako se ni
odredbama o ublažavanju kazne ne može izreći kazna manja od 1g. Uz uslovnu
osudu mogu se odrediti i drugi dodatni uslovi kao: da vrati postignutu imovinsku
korist, da naknadi štetu nastalu krivičnim djelom, da ispuni druge zakonske obaveze
i sl. Npr kod izbjegavanja izdržavanja uz uslovnu osudu mogu se izreći dodatni uslovi
, a to je da u određenom roku isplati zaostale obroke alimenatcije i da ubuduće
redovno plaća alimenatciju.
Postoje slučajevi obavezbog i fakultativnog opozivanja uvjetne osude, uslovna osuda
obavezno se opoziva ako je učinilac za vrijeme kušnje učinio krivično djelo za koje mu
je izrečena kazna zatvora 2 godine ili teža kazna. U tom slučaju prijenjuju se odredbe
o sticaju. U ostalim slučajevima sud cijeni da li će opzvati uslovnu osudu. Ako
uslovna osuda bude opozvana nova kazna izriče se po pravilima o sticaju.
Danas se prvo u presudi izriče uslovna osuda pa se onda utvrđuje kazna kojom se
prijeti.
Jedan od uslova je da je sud utvrdio kaznu zatvora do 2g.

Uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom

To je uslovna osuda kojom se učinilac stavlja pod zaštitni nadzor. Cilj je da se
primjenom zaštitnog nadzora bolje ostvari svrha uslovne osude i bolje društveno
prilagođavanje osuđenog. Zaštitni nadzor obuhvata: mjere pomoći, zaštite i nadzora.
Može trajati od 6 mjeseci do 2 godine. Zaštitni nadzor može obuhvatati liječenje u
zdravstvenoj ustavovi, uzdržavanje od upotrebe alkohola i opojnih droga,
posjećivanje psiholoških i drugih savjetovališta, osposobljavanje za određeno
zanimanje i sl. Sud u presudi može odrediti jednu ili više obaveza zaštitnog nadzora.
Ako se osuđeni ne pridržava ovih mjera sud ga može opomenuti, a može i ukinuti
uslovnu osudu.

Stranica 30 od 242
Sudska opomena
Sudska opomena je posebna sudska sankcija. Njena svrha je da se prema učiniocu
krivičnog djela ne primjeni kazna za djela manjeg značaja kada to nije nužno radi
krivičnopravne zaštite i kada se može očekivati da će samo upozorenje uticati na
učinioca da ne čini krivična djela. Može se izreći samo za djela za koja ja propisana
novčana kazna ilii kazna zatvora do 1 godine, a učinjena su pod takvim
olakšavajućim okolnostima koja ih čine osobito lakim. Izriče se rješenjem koje ne
sadrži odluku o krivnji. Ne može se izeči vojnim licima za krivična djela protiv
oružanih snaga. Uz sudsku opomenu mogu se izreći i određene mjere bezbjednosti
kao što su: oduzimanje predmeta, zabrana upravljanja motornim vozilom i obavezno
liječenje od ovisnosti.

33. MJERE BEZBJEDNOSTI (SIGURNOSTI)

To su posebne krivične sankcije. Svrha njihovog izricanja je da se njihovom

primjenom otklone stanja ili uslovi koji mogu uticati da učinilac ponovno vrši krivična
djela. Zakon propisuje 5 mjera bezbjednosti. Sud učiniocu može izreći jednu ili više
mjera bezbjednosti, ako za to postoje uslovi. Mjere bezbjednosti su:

1. obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi

2. obavezno liječenje od ovisnosti
3. zabrana vršenje poziva, djelatnosti ili dužnosti
4. zabrana upravljanja motornim vozilom
5. oduzimanje predmeta

Odredbe o mjerama bezbjednosti regulisane su u članovima od 71-78 KZFBiH.

34. ODGOJNE PREPORUKE1

To je novina u našem krivičnom zakonodavstvu. Njihova svrha je da se ne pokreće

krivični postupak prema maloljetniku, već da se izricanjem ovih preporuka na njega
utiče da ne vrši krivična djela. Mogu se izreći za krivična djela za koja je propisana
novčana kazna ili zatvor do 3 godine. Neke od ovih mjera izriče nadležni tužitelj, a
neke sudija za maloljetnike. Uslovi za izricanje su: da je maloljetnik priznao krivično
djelo i da je izrazio spremnost da se izmiri sa oštećenim. Ove mjere mogu trajati
najduže 1 godinu. Ove preporuke su: lično izvinjenje oštećenom, naknada štete, rad u
korist humanitarnih organizacija ili lokalne zajednice, redovno pohađanje škole,
edukacija iz oblasti saobraćajnih propisa i sl.

35. KRIVIČNE SANKCIJE PREMA MALOLJETNICIMA

Mlađim maloljetnicima mogu se izreći samo odgojne ili vaspitne mjere. Starijim
maloljetnicima, pored ovih mjera, izuzetno može se izreći i kazna maloljetničkog
zatvora. Prema tome, uslovna osuda i sudska opomena im se ne može izreći.
1
Veno pita, Ranko ne pita

Stranica 31 od 242
36. VRSTE VASPITNIH MJERA

Dijele se u 3 grupe: disciplinske, mjere pojačanog nadzora i zavodske mjere.

Disciplinske mjere su: sudski ukor i upućivanje u disciplnski centar za maloljetnike.

Mjere pojačanog nadzora su: od strane roditelja, usvojioca ili staraoca, pojačan
nadzor u drugoj porodici i pojačan nadzor od strane nadležnog organa socijalne
zaštite. Zavodske mjere su: upućivanje u vaspitnu ustanovu, upućivanje u vaspitno-
popravni dom, upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje. Koju će mjeru sud
izreći maloljetniku prvenstveno zavisi od ličnosti maloljetnika i stepena njegove
vaspitne zapuštenosti. U postupku protiv maloljetnika obavezno je uključen organ
starateljstva uz čiju stručnu pomoć sud određuje najadekvatniju mjeru u svakom
konkretnom slučaju.

37. KAŽNJAVANJE STARIJIH MALOLJETNIKA

Kažnjavanju podliježu samo stariji maloljetnici, i to pod uslovima da je učinio djelo za

koje je propisana kazna zatvora teža od 5 godina. I drugo, da zbog teških posljedica
djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne bi bilo opravdano izricanje vaspitnih
mjera. Maloljetnički zatvor propisan je u rasponu od 1 do 10 godina. U kazneno-
popravnoj ustanovi stariji maloljetnik može ostati do navršene 23. godine života, a
nakon toga se upućuje na izdržavanje kazne u kazneno-popravnu ustanovu za
punoljetna lica. Ukoliko to nije potrebno radi završetka školovanja ili stručnog
osposobljavanja, maloljetnički zatvor izvršava se u posebnim kazneno-popravnim
ustanovama za maloljetnike ili u posebnim odjeljenjima kazneno-popravnih zavoda
opšteg tipa.

38. USLOVNI OTPUST

Uslovni otpust je kriminalno-politička i penološka mjera. Izriče se da bi se stimulisalo
lično angažovanje osuđenih lica na prevaspitanje. Znači da lice prestaje sa
izvršavanjem kazne u zatvoru i pušta se na slobodi da odsluži ostatak kazne. Dakle,
do isteka izrečene kazne ne smije učiniti novo KD. Uslovni otpust se može primjeniti
ako je osuđeni izdržao ½ izrečene kazne, a izuzetno i 1/3. Ovo pod uslovom da se
tokom izdržavanja kazne tako popravio da se s osnovom može očekivati da će se na
slobodi dobro vladati, a naročito da neće činiti krivična djela. U slučaju izvršenja
novog djela, uslovni otpust se može opozvati. O uslovnom otpustu odlučuje posebna
komisija koju obrazuje Vlada FBiH.

39. ODUZIMANJE IMOVINSKE DOBITI

Osnov oduzimanje imovinske koristi sadržan je u zakonskoj odredbi da niko ne može

zadržati imovinsku korist potignutu izvršenjem krivičnog djela. Od učinioca će se
oduzeti novac, predmeti od vrijednosti, i svaka druga imovinska korist pribavljena
krivičnim djelom. Ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati da plati
novčani iznos koji odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist može se
oduzeti i od lica na koja je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara

Stranica 32 od 242
stvarnoj vrijednosti, pod uslovom da su ta lica znala ili su mogla znati da je
imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Ako je imovinska korist prenesena na
bliske srodnike, oduzeće se od njih ako ne dokažu da su kao naknadu dali punu
vrijednost.

40. PRAVNE POSLJEDICE OSUDE

Nastaju po sili zakon akojim su propisane. Ako postoji osuda za koju taj zakon veže
određenu pravnu posljedicu. Pravne posljedice osude sud ne izriče i ne unosi u
presudu kao u slučaju mjera bezbjednosti. One nastaju silom nekog posebnog zakona
koji ih predviđa. Nastupaju danom pravosnažnosti presude. Dakle, tu je prisutan
automatizam njihovog nastanka. U krivičnom zakonu čl 117-120 propisan je potpun
katalog ili vrste pravnih posljedica osude, a da li će neka od njih i nastupiti potrebno
je da bude propisana u nekom zakonu. Npr. u zakonu o radu propisano je kao pravna
posljedica osude prestanak radnog odnosa po sili zakona u slučaju osude za krivično
djelo na kaznu zatvora preko 3 mjeseca. Ili u slučaju državnih službenika i
namještenika prestanak radnog odnosa u slučaju osude na kaznu zatvora preko 6
mjeseci. U ovim slučajevima radni odnos prestaje danom upućivanje lica na
izdržavanje kazne zatvora. Pravne posljedice sastoje se u prestanku odnosnu,
gubitku određenih prava ili zabrani sticanja određenih prava. U oblasti odbrane
sastoje se u zabrani sticanja unaprijeđenja ili skidanja čina i sl. Ne mogu nastupiti u
slučaju izricanja novčane kazne, uslovne osude, sudske opomene ili oslobađanja od
kazne. Mogu trajati najduže 10 godina, a to vrijeme se računa od izdržane, oproštene
ili zastarjele kazne. U slučaju brisanja osude, prestaju pravne posljedice. Razlika u
odnosu na mjere sigurnosti je što ove izriče sud a pravne posljedice osude nastupaju
po zakonu. Dakle, prve se unose u presudu. Pravne posljedice se ne unose, one
nastupaju autonomno. Sud nema obavezu da prati da li će njegova presuda
proizvesti pravnu posljedicu i da li će ona nastupiti , kao što to mora kod mjera
bezbjednosti.

41. BRISANJE OSUDE IZ KAZNENE EVIDENCIJE

Iz kaznene evidencije brišu se sudska opomene, presude kojom je osuđeni oslobođen

od kazne. Rok je jedna godina od pravosnažnosti sudke odluke, ako u tom roku
učinilac ne učini novov KD. Uslovna osuda briše se po isteku roka provjeravanja.
Novčana kazna briše se po isteku 3 godine od izvršene, zastarjele ili oproštene
kazne. Kazna zatvora do 1 godine i kazna maloljetničkog zatvora brišu se nakon 5
godina od izdržane, zastarjele ili oproštene kazne. Na molbu osuđenog lica sud može
odrediti brisanje osude na zatvor preko 1-3 godine, po proteku 5 godina od izdržane,
zastarjele ili oproštene kazne. Osude se ne mogu brisati za vrijeme trajanja mjera
bezbjednosti. Ako je u toku roka za brisanje osude izrečena kazna zatvora preko 3
godine, ne može se brisati ni ranija ni docnija osuda. Prema tome, kazna zatvora
preko 3 godine se ne briše. Ako je kazna izmjenjena amnestijom ili pomilovanjem, za
brisanje nije bitna ta nova kazna, već ona iz pravosnažne presude. Postupak brisanja
osude propisan je u ZKP-u. Osude briše po službenoj dužnosti organ unutrašnjih
poslova nadležan za vođenje kaznene evidencije. Osuđeno lice može podnijeti molbu
sudu koji je donio odluku u prvom stepenu, tada sud vrši određena izviđanja o
ponašanju osuđenog i nakon toga odlučuje o molbi. Kada je osuda brisana, u

Stranica 33 od 242
uvjerenju koje se izdaje građanima ta osuda se ne smije pominjati. Od ovog instituta
ima puno tehničkih operacija koje su propisana ZKP-om.

42. ZASTARJELOST KRIVIČNOG GONJENJA

Protekom određenog vremena prestaje ovlaštenje državnih organa za preduzimanje

krivičnog gonjenja. To se naziva zastarjelost krivičnog gonjenja. Rokovi zastarjelosti
zavise od težine krivičnog djela i propisane kazne. Zastarjelost počinje teći od dana
izvršenja krivičnog djela. Postoji relativna i apsolutna zastarjelost. Prema propisanoj
kazni utvrđeni su zastarni rokovi. To je tzv. relativna zastarjelost. Najkraći zastarni
rok je 2 godine a najduži 35 godina. Apsolutna zastarjelost nastupa kada protekne
duplo vrijeme predviđeno za relativnu zastarjelost.

43. OBUSTAVA I PREKID ZASTARJELOSTI

Obustava zastarjelosti nastupa zbog neke zakonske tj. pravne smetnje. U toj situaciji
krivično gonjenje ne može otpočeti, a ako je otpočelo ne može se produžiti. Kada
prestane zakonska smetnja tok zastarjevanja se nastavlja. Pri tome se u rok
zastarjevanja uračunava vrijeme koje je proteklo do obustave zastarjevanja. Kao
zakonske smetnje koje dovode do obustave zastarjevanja su: poslanički imunitet,
duševno oboljenje učinioca, postupak ekstradicije i sl. Zastarjelost se obustavlja samo
u odnosu na ono lice na koje se odnose pravne smetnje, a ne utiče na druge
saučesnike.

44. PREKID ZASTARJELOSTI

Znači nastupanje takve okolnosti usljed koje je zaustavljen tok zastarjelosti tako da
ona ponovo počinje da teče. Prekid zastarjelosti nastupa u dva slučaja. prvo,
preduzimanjem svake procesne readnje koja se preduzima radi gonjenja učinioca, i
drugo, kada učinilac u vrijeme trajanja zastarjelosti učini isto takko teško ili teže
krivično djelo. Procesne radnje koje dovode do prekida zastarjelosti mogu preduzeti
sud i ovlašteni tužitelj. Prema tome, radnje koje preduzimaju ovlašteni radnici organa
unutrašnjih poslova prije pokretanja krivičnog postupka nemaju karakter procesnih
radnji i ne dovode do prekida zastarjelosti. Kod prekida zastarjelosti vrijemem koje je
proteklo ne uračunava se u vrijeme zastarjevanja, već zastarjevanje počinje iznova i
može trajati sve do nastupanja apsolutne zastarjelosti. Po našem zakonu princip je
da gonjenje za krivična djela zastarjeva. Izuzetno, ne zastarjevaju krivična djela
predviđena međunarodnim pravom kao što su genocid, ratni zločin i sl.

45. ZASTARJELOST IZVRŠENJA KAZNE

Zastarjelost izvršenja kazne – ista pravila kao i kod zastarjelosti krivičnog gonjenja.

46. AMNESTIJA

Stranica 34 od 242
Amnestija je akt kojim se poimenično neodređenom krugu lica daje oslobođenje od
krivičnog gonjenja ili abolicija, potpuno ili djelomično oslobađanje od izvršenja kazne,
zamjena izrečene kazne blažom, određuje se brisanje osude ili ukida određena
pravna posljedica osude. Krug lica na koji se odnosi amnestija određen je u aktu o
amnestiji. Može se odnositi na kaznu zatvora i maloljetničkog zatvora, a ne može na
vaspitne mjere i mjere bezbjednosti. Amnestija se daje u formi zakona, što znači da je
daje zakonodavni organ. To praktično znači da se ne navode pojedinačno lica nego se
oslobađaju sva lica optužena za krivično djelo izbjegavanje vojne obaveze. Lica
obuhvaćena amnestijom ne mogu se protiviti tome.

47. POMILOVANJE

Daje se odlukom koju donosi Predsjednik FBiH u dogovoru sa potpredsjednicima.

Domašaj pomilovanja je nešto uži od amnestije. Pomilovanje se odnosi na poimenično
određena lica. Može se dati po molbi osuđenog lica ili njegovih srodnika i po službenoj
dužnosti. Pomilovanja se obajavljuju u službenim novinama FBiH.

48. KRIVIČNA ODGOVORNOST PRAVNIH LICA

Član 128 KZFBiH. Krivično mogu biti odgovorna sva pravna lica osim BiH, entiteta,
BD, kantona, gradova, opština i mjesnih zajednica. Odgovornost postoji ako je
učinilac fizičko lice učinio krivično djelo u ime, za račun ili u korist pravnog lica.
Pravno lice je odgovorno i kada učinilac za krivično djelo nije odgovoran. Pravno lice
može odgovarati i ako je krivično djelo učinjeno prije početka stečajnog postupka ili u
toku tog postupka. U slučaju stečaja, pravnom licu se ne može izreći kazna već samo
mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta ili se može izreći mjera oduzimanja
imovinske koristi stečene krivičnim djelom. Kazne za pravna lica su: novčana kazna,
oduzimanje imovine i prestanak pravnog lica. Mjere bezbjednosti: oduzimanje
predmeta, objavljivanje sudske presude, zabrana obavljanja određene privredne
djelatnosti. Pravne posljedice osude su zabrana rada na osnovu dozvole, ovlaštenja
ili koncesije koje je izdala strana država i zabrana rada na osnovu dozvole,
ovlašćenja ili koncesije koje su izdale domaće institucije.

Stranica 35 od 242
07.01.2006.
MALIK HADŽIOMERAGIĆ
1. OSNOVNA NAČELA (PRINCIPI) KRIVIČNOG POSTUPKA

Osnovna načela se odnose na osnovne pojmove krivičnog postupka i

predstavljaju opća pravila koja vladaju procesnim radnjama i subjektima radi
ostvarenja ciljeva krivičnog postupka. Neka načela su izričito predviđena u
glavi 1 (čl. 1-20, osnovna načela) ZKP FBiH, i još izvan toga u čl. 52 ZKPFBiH
(načelo mutabiliteta).

Pored ovih načela koja su izričito predviđena, postoje i načela koja nisu
posebno formulisana u zakonu, ali analizom niza zakonskih odredaba
proizilazi da postoje i druga načela (javnosti, usmenosti, kontradiktornosti,
neposrednosti, itd.) Provođenje nekog načela nekada nije moguće u punom
kapacitetu, a nekada se sprovođenje nekog načela sukobljava sa nekim
drugim načelom, pa se ona provode koliko je to moguće. Kada je u pitanju
prva situacija (načelo nije moguće do kraja sprovesti) postoji npr. u primjeni
načela javnosti, jer može biti iz nekih razloga isključena opća javnost (građani,
novinari i sl.), i u toj situaciji se pomenuto načelo svodi samo na stranačku
javnost, koja ne može biti isključena, sa izuzetkom kada se primjenjuju
disciplinske mjere (npr. isključenje optuženog sa pretresa zbog ometanja rada
suda). Druga situacija (kada se načela «sukobljavaju» i jedno drugo
ograničavaju) postoji npr. u primjeni raspravnog načela (koje ovlaščuje stranke
i branitelja da rikupljaju procesnu građu – dokaze), koje je na suđenju
ograničeno inkvizitorskim načelom (pravom suda da također na suđenju
prikuplja dokaze, poziva svjedoke i vještake i postavlja im pitanja) ne samo
koje je pozvao, već i svjedocima i vještacima koje su sstranek pozvale.

Načela koja se izričito pominju su: načelo pravičnog i zakonitog vođenja

krivičnog postupka, pretpostavka nevinosti, In dubio pro reo, ne bis in idem,
pravo na odbranu, optreba jezika i pisma, zakonitost dokaza, jednakost u
postupku, slobodna ocjena dokaza, akuzatornost, legalitet krivičnog gonjenja.
Imamo načela koja se izričito ne pominju kao načela, i to: načelo usmenosti,
javnosti, kontradiktornosti, itd.

2. PRETPOSTAVKA (PREZUMPCIJA) NEVINOSTI

Ovo načelo jeste ustavno načelo. Isto tako, ovo je načelo u međunarodnim
dokumentima i to u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, odakle je
preuzeta i ugrađena u naš krivični postupak. Pod ovim načelom se
podrazumijeva de se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se
pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. Pretpostavka nevinosti važi
u toku cijelog krivičnog postupka sve dok presuda ne stupi na pravnu snagu,
a što izričito proizilazi iz zakonske odredbe.
S obzirom da je kod nas usvojena prezumpcija nevinosti, osumnjičeni,
odnosno, optuženi je oslobođen obaveze da dokazuje svoju nevinost, već je

Stranica 36 od 242
obaveza tužitelja da dokazuje njegovu krivnju. Radi toga, optuženi nije dužan
da se brani tj. ima pravo na odbranu. Iz ovog prava da nije dužan da se brani
dalje proizilazi da je on u stvari obavezan da se odazove pozivu organa koji
vodi krivični postupak, ali nije dužan da dokazuje svoju nevinost. Sud mora
donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog,
već i u situaciji kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju. Dakle, u sumnji se
mora ići u korist optuženog.
Iz svega ovog proizilazi da se jedino pravomoćnom presudom kojom se
optuženi oglašava krivim može osporiti pretpostavka nevinosti. Pretpostavka
nevinosti nije prepreka da se presuda zasnuje na priznanju krivnje od strane
optuženog ili na sporazumu o priznanju krivnje.
U vezi ovog načela treba još dodati da danas vrlo česti imamo pisanja u
štampi koja ne odgovaraju onome što predviđa ovo načelo. To zbog toga što je
sudska praksa davno zauzela stav da je prikazivanje osumnjičenog u toku
istrage ili na glavnom pretresu kao nesumnjivog izvršioca krivičnog djela
suprotno pretpostavci nevinosti. Također u većini slučajeva se navodi da je
osumnjičena / optužena osoba počinila KD umjesto da se iznose samo
činjenice tj da je npr protiv NN osobe u toku istražni postupak zbog određenog
krivičnog djela.

3. NAČELO IN DUBIO PRO REO

Načelo pretpostavke nevinosti ima jednu od neposrednih posljedica, a to je ovo

načelo in dubio pro reo, prema kome sumnja u pogledu postojanja činjenica
koje čine obilježje krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe
krivičnog zakonodavstva se rješava presudom na način koji je povoljniji za
optuženog. Dakle, radi se o načelu in dubio pro reo ili načelu koje je izraz
pogodovanja optuženom.
Prema tome, ove situacije u smislu načela in dubio pro reo rješavaju se na
način koji je pogodniji za optuženog. Posljedično ovom načelu, svaka sumnja u
postojanje neke odlučne činjenice2 mora se odraziti u korist optuženog. Ovo
dosljedno znači:
1. činjenice koje su na štetu optuženog moraju se utvrditi sa potpunom
sigurnošću, u angloameričkom sistemu to je standard „Izvan svake
razumne sumnje“ ukoliko postoji sumnja u pogledu tih činjenica one se
ne mogu uzeti kao utvrđene , pa se smatra da nisu utvrđene.
2. činjenice koje su pogodne za optuženog imaju se uzeti da postoje bez
obzira što nije utvrđeno da li one sa sigurnošću postoje. Oe činjenice se
uzimaju kao utvrđene čak i ako je samo vjerovatno njihovo postojanje,
odnosno ako se sumnja u njihovo postojanje.

Ovdje se govori o postojanju sumnje u pogledu odlučnih / pravno relevantnih

činjenica. Ovo načelo se odnosi na te činjenice koje predstavljaju bitno
obilježje / elemenat KD. Odlučna činjenica u KD ubistva npr je da je neko
udario nekoga sjekirom. Na tome će se bazirati primjena zakonske odredbe.
To su činjenice na kojima se direktno temelji i zasniva zakonska odredba.

2
Odlučne činjenice – činjenice na kojima se direktno zasniva primjena neke zakonske odredbe.

Stranica 37 od 242
4. NAČELO NE BIS IN IDEM

Ovo načelo se odnosi na zabranu ponovnog suđenja u istoj krivičnoj stvari. Iz

tog načela koje garantuje optuženom da neće biti suđen za istu stvar možemo
reći da ima svoje uporište u međunardonim dokumentima i to Evropskoj
konvenciji o ljudskim pravima (EKLJP) i Međunarodnom paktu o građanskim i
političkim pravima (MPGPP). Ovo načelo, još preciznije rečeno, znači da se niko
ne može ponovo kazniti u postupku iste države za djelo za koje je već jednom
pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom
te države.
Načelo ne bis in idem obuhvata dva kumulativna uvjeta, što znači da ta oba
uvjeta moraju biti ispunjena, a to je:

 da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe za određeno

djelo3 («niko ne može biti ponovno osuđen za djelo za koje je već bio
suđen») i
 da je donesena pravomoćna sudska odluka u tom krivičnom
predmetu («za koje je donesena pravomoćna sudska odluka»).

Dakle, zabrana dvostrukog suđenja se odnosi na osobu i na djelo za koje je

bila suđena tj. na osobu protiv koje je za to djelo vođen krivični postupak i
donesena pravomoćna sudska odluka. Ovdje dolaze u obzir presude i
rješenja. Dakle, ovakve pravomoćne sudske odluke znače da je pravna stvar
Res Iudicata. Odluka koje je stekla snagu res iudicata je neopoziva. Samo u
postupku po vanrednom pravnom lijeku (ponavljanje postupka) može se
isključiti primjena principa ne bis in idem. U zakonskoj odredbi u kojoj je
formulisano ovo načelo treba obratit pažnju da se ono odnosi na djelo ( a ne
KD) za koje je neko već bio suđen i za koje je donešena pravomoćna sudska
odluka. Npr. Ako je u jednom događaju u kome je jedna ženska osoba bila
napadnuta sa metalnom šipkom i zadobila povrede opasne po život , pa
tužilac optuži napadača za KD nasilničkog ponašanja. Nakon pravomoćnosti
presude ne može se predomisliti i optužiti za djelo za koje je već donesena
pravomoćna presuda u smislu da ga optuži za KD pokušaj ubistva.
Ako prekršajni sud donese odluku koja postane pravosnažna, nema smetnje
za vođenje krivičnog postupka. Kazna zatvora koju je osuđenik platio za
prekršaj uračunava se u kaznu zatvora izrečenu presudom.
Ako se završi krivični postupak prije prekršajnog (npr priznavanjem krivnje) i
presuda postane pravosnažna , prekršajni postupak se ne može voditi.

5. NAČELO PRAVO NA ODBRANU

U pitanju je načelo koje se odnosi na ostvarivanje prava na odbranu. Postojji

materijalna i formalna odbrana. Materijalna odbrana predstavlja pravo
osumnjičenog da se sam brani, a formalna odbrana jeste odbrana putem
branitelja. O takvim odredbama u zakonu odnosno njihovoj sadržini postoje
3
Djelo – misli se na sam događaj zbog kojeg se sudi, a ne na krivično djelo propisano zakonom; u suprotnom,
tužitelj bi mogao da više puta prekvalifikuje krivično djelo i pokreče postupke

Stranica 38 od 242
odgovarajuće odredbe i u ustavu i EKLJP-u i MPGPP- u. Odbrana, bilo
materijalna bilo formalna, može se ostvarivati us,eno li pismeno, a njeni
konkretni oblici obuhvataju iznošenje činjenica in favorem (u korist)
osumnjičenog, odnosno, optuženog, predlaganje dokaza, preduzimanje
procesnih radnji (npr. ispitivanje svjedoka ili vještaka), ulaganje žalbe itd.
Materijalna i formalna odbrana jesu takve odbrane koje jedna drugu
dopunjuju. Branitelj može predlagati dokaze i preduzimati procesne radnje
samo ako su u korist osumnjičenog, odnosno, optuženog. Npr. branitelj ne
može odustati od već izjavljene žalbe bez posebnog ovlaštenja-punomoći
optuženog. U zakonu je predviđeno da će se radi ostvarivanja formalne
odbrane osumnjičenom, odnosno, optuženom postaviti branitelj ukoliko on
sam ne angažira branitelja, a radi se o obaveznoj odbrani. Isto tako,
osumnjičenom se mora ostaviti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Pravo na materijalnu i formelnu odbranu garantirano je u toku cijelog
postupka. Ove dvije odbrane se međusobno dopunjavaju. U onim slučajevima
kada to zakon izričito predviđa mora se osumnjičenom/optuženom postaviti
branilac po službenoj dužnosti, a postoje i situacije kada on može sam tražiti
postavljanje branioca (pravo na odbranu siromašnih). Postoje dakle, slučajevi
bligatorne odbrane i kada su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi za to ne
može se desiti da se ne odredi branilac.
Anglosaksonski sistem ima brigu da u svakom slučaju
osumnjičenom/optuženom obezbijedi branitelja . suština leži u modelu amicus
curiae (prijatelji suda). Kod nas je to izbalansirano činjenicom da sud u
svakom trenutku može postavljati pitanja. Ova ustanova motivirana je željom
da se izjednači tužilac i osoba koja je u postupku osumnjičena/optužena a
nema branitelja.

6. NAČELO JEDNAKOSTI U POSTUPANJU

Ovo načelo se odnosi na utvrđivanje stine u krivičnom postupku. Radi toga je

u zakonu izričito predviđeno kao dužnost suda i drugih organa koji učestvuju
u krivičnom postupku da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju kako
činjenice koje terete osumnjičenog, tako i one činjenice koje mu idu u korist. Iz
ove zakonske odredbe koja se odnosi na načelo jednakosti u postupanju,
proizilazi da se dužnost ispitivanja i i utvrđivanja pravno relevantnih činjenica
odnosi na sud, tužitelja i druge organe koji učestvuju u krivičnom postupku.
Na glavnom pretresu jednakost u postupanju suda se odnosi na to da je sud
obavezan da ispituje i utvrđuje takve činjenice. Stranke i branitelj imaju
pravoda pozivaju svjedoke kako bi se utvrdilo činjenično stanje. U skladu sa
ovom odredbom je i dužnost sudije odnosno predsjednika vijeća da se stara
za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i otklanjanja svega što
odugovlači postupak, a ne doprinosi rješenju stvari. Na glavnom pretresu se
ne izvode samo dokazi koje su predložile stranke i branitelj, već i dokazi koje
je naredio sudija, odnosno, vijeće. Kada je u pitanju tužitelj potrebno je da
ispituje i činjenice koje idu u korist osumnjičenom/optuženom jer je to njegova
moralna i zakonska obaveza. Ovo načelo jednakosti u postupanju jeste u
stvari modificirano inkvizitorsko načeko (suženo je u odnosu na raniji ZKP, pa
zato kažemo da je modificirano).

Stranica 39 od 242
7. NAČELO SLOBODNE OCJENE DOKAZA

Ovo načelo daje pravo sudu, tužitelju i drugim organima koji učestvuju u
krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenice slobodno,
odnosno, da u ocjeni da li postoji ili ne postoji neka činjenica nisu vezani niti
ograničeni posebnim formalnim ili dokaznim pravilima. Prema tome, slobodna
ocjena dokaza je ocjena oslobođena od pravnih pravila koja bi apriori
određivala vrijednost pojedinih dokaza. Načelo slobodne ocjene dokaza se
primjenjuje u toku cijelog krivičnog postupka. Pri tome treba naglasiti da je
sud, u smislu ovog principa navedenog u članu 281/2, prilikom donošenja
presude dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim
dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak o tome da li je neka
činjenica dokazana. Po logici ovo načelo zahtjeva da se u obrazloženju
presude navedu odgovrajući razlozi (zašto se povjerovalo kojem dokazu te
koje činjenice su uzete kao dokazane i zašto se određenim dokazima poklonila
vjera). Vjera se poklanja samo dokazima iznesenim na glavnom pretresu. U
istrazi se zakonito prikupljaju dokazi koje će optužba izvesti na glavnom
pretresu. Isto tako, treba dodati da ovo načelo slobodne ocjene dokaza
sagledava i žalbeni sud u drugostepenom postupku, odnosno, ako na to ukaže
žalba, probjerava na osnovu čega je prvostepeni sud izveo zaključak da neka
odlučna činjenica postoji, odnosno, ne postoji.

8. PRINCIP AKUZATORNOSTI

Načelo akuzatornosti (optužno načelo) traži da za pokretanje i provođenje

krivičnog postupka postoji zahtjev tužitelja, odnosno, bez tužitelja se ne može
ni pokrenuti niti voditi krivični postupak.
Nakon što je usvojeno optužno načelo, (prije toga je postojao inkvizitorski
princip) to je imalo za posljedicu razdvajanje osnovnih finkcija u krivičnom
postupku i to na funkciju pokretanja i vođenja postupka i uopšte funkciju
krivičnog gonjenja što ostvaruje tužitelj, zatim funkciju odbrane koju ostvaruje
osumnjičeni, odnosno, optuženi uz ili bez branitelja i konačno funkciju
presuđenja koju vrši sud. Prema tome, posljedica ovog razdvajanja funkcija
jeste da sud nikada ne može po službenoj dužnosti pokrenuti i voditi krivični
postupak ako nema zahtjeva tužitelja. Kada nasuprot tome, postoji zahtjev
tužitelja, krivični postupak se vodi u obliku spora između dvije strane –
stranke (tužitelja i osumnjičenog) pred sudom. I ne samo to, krivični postupak
se može pokrenuti i voditi samo protiv one osobe za koju tužitelj to traži da se
protiv te osobe vodi krivični postupak i za djelokoje je predmet optužbe. Ovo
načelo prema svojoj definiciji ima tačno određeno značenje i nikako se ne
može tumačiti u širem smislu da je kod nas akuzatorski postupak.
Naš krivični postupak je u cjelini mješoviti akuzatorsko- inkvizitorski
postupak. Čim sud ima ovlaštenja da poziva svoje svjedoke i vještake- nije
čisto akuzatorski. Za vrijeme suđenja dominiraju akuzatorski elementi.
Tačnije u pojednim fazama dominiraju, ali na kraju naš krivični postupak je
ipak mješovit.

Stranica 40 od 242
9. NAČELO LEGALITETA

Prema ovom načelu, obaveza je tužitelja da preduzme krivično gonjenje ako

postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako to u zakonu nije
drugačije propisano.
Prva pretpostavka za primjenu ovog načela odnosi se na postojanje dokaza da
je izvršeno krivično djelo. Druga pretpostavka u okviru ovog principa krivičnog
gonjenja odnosi se na nepostojanje zakonskih smetnji za krivično gonjenje
(nije nastupila zastarjelost, djelo nije obuhvaćeno amnestijom ili
pomilovanjem). Treća pretpostavka odnosi se na izuzetke od principa
legaliteta krivičnog gonjenja i primjenu principa oportuniteta (cjelishodnosti)
krivičnog gonjenja.

Izuzeci od principa legaliteta krivičnog gonjenja propisani su:

1. krivično djelo za koje se goni po odobrenju

2. krivično djelo za čije se krivično gonjenje predmet može ustupiti sttranoj
državi
3. krivično djelo za koje tužitelj može dati imunitet svjedoku
4. lakša krivična djela čiji su izvršitelji maloljetne osobe

U smislu načela legaliteta, tužitelj mora preduzeti krivično gonjenje bez obzira
na njegov osobni stav o tome da li je u nekom slučaju potrebno krivično
gonjenje. Pored prihvaćanja ovog principa u zakonu je omogućeno da tužilac
od njega odustane npr u slučaju da nema dovoljno dokaza. On mora izvršiti
ocjenu dokaza po slobodnom uvjerenju. Načelo oportuniteta znači pravo
tužitelja da ne preduzme krivično gonjenje iako postoje zakonski uvjeti, ato je
sve ono što je naprijed nabrojano. Npr. kada su u pitanji krivična djela kpoja
se gone po odobrenju itd. Osim toga, iako je prihvaćen princip legaliteta,
tužitelj ima pravo da u toku postupka odustane od krivičnog gonjenja ako za
to postoje uvjeti (npr. nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja), a to njegovo
ovlaštenje sadržano je u načelu mutabiliteta. Kontrola mogućeg neopravdanog
odustabka tužitelja od krivičnog gonjenja ostavruje se, između ostalog,
pravom oštećenog da podnese pritužbu Uredu tužitelja u roku od 8 dana od
dana kada je npr. obaviješten da tužitelj neće sprovoditi istragu.

10. PRETHODNA (PREJUDICIJALNA) PITANJA

Da bi se rješavala prethodna pitanja potrebno je ispuniti određene uvjete. U

vezi prethodnih pitanja treba prije svega naglasiti da je to sporedni predmet
krivičnog postupka i za rješavanje tog pitanja nadležan je sud u nekom
drugom postupku (npr. parničnom ili vanparničnom) odnosno, neki drugi
državni organ (npr. upravni organ). Prema tome, prethodna pitanja su pitanja

Stranica 41 od 242
građanskog ili upravnog prava, a u krivičnom postupku postaju prethodna u
slučaju kad od njihovog prethodnog rješenja zavisi primjena krivičnog zakona.
Prethodna pitanja su pravna pitanja i to ne mogu biti procesna ili činjenična
pitanja. Ako se neko pravno pitanje pojavi kao i potreba njegovog rješavanja,
onda sud koji sudi može odlučiti samo o tom pitanju po odredbama koje važe
za dokazivanje u KP. O ovom pitanju sud može samostalno odlučiti po
pravilima dokazivanja u krivičnom postupku i tada ovako rješenje pethodnog
pitanja, odnosno, odluka o tako rješenom prethodnom pitanju ima dejstvi
samo za krivični predmet u vezi kojeg je ono raspravljano. Upravo i z razloga
što rješenje tog pitaja ima učinak samo u krivičnom postupku ono se utvrđuje i
njegovi razlozi iznose samo u obrazloženju presude.
Osim toga, kada su u pitanju prethodn apitanja, moguće je da sud zastane sa
krivičnim postupkom i da sačeka da to pitanje rješi drugi organ, npr. upravni
organ ili drugi sud u parničnom postupku (npr o vlasništvu na nekoj stvari) Pri
tome treba naglasiti nije vezan takvom odlukom tog drugog organa u pogledu
ocjene da li je izvršeno krivično djelo. Međutim, u slučajevima kada postoji
odluka nekog drugog suda ili organa te odluke ne vežu sud u pogledu ocjene
da li je učinjeno KD.

11. STVARNA NADLEŽNOST SUDA

Pod pojmom stvarne nadležnosti podrazumijeva se ovlaštenje suda da

odlučuje o određenoj vrsti predmeta ili da preduzima određene vrste procesnih
radnji ili da obavlja i druge poslove propisane zakonom. Pravila o stvarnoj
nadležnosti dijele krivične premete između sudova različitog ranga (npr.
općinskih i kantonalnih). Stoga, propisi o stvarnoj nadležnosti uvijek
garantiraju građanima da će im za određena krivična djela suditi sud
određenog ranga. Zato sud mora paziti na svoju stvarnu nadležnost. Ako je
presudu donio sud nižeg ranga umjesto suda višeg ranga (općinski umjesto
kantonalnog) učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

SASATAV SUDA (FUNKCIONALNA NADLEŽNOST)

Prema procesnim odredbama određeno je u kojem sastavu sud sudi u prvom

stepenu i to ovisi od težine propisane kazne za KD koje je predmet postupka.
Dosljedno tome sud mora prvo izvesti zaključak o kojem KD se radi. Ovakvu
svoju ocjenu sud vrši na temelju činjeničnog opisa djela iz optužnice jer nije
vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.
Nakon što utvrdi o kojem KD se radi onda sud izvodi zaključak u kojem
sastavu treba da sudi (pojedinac ili vijeće). Ukoliko je za KD propisana kazna
do 5 g ili novčana sudi sudija pojedinac. U svim ostalim slučajevima u I
stepenu sudi vijeće trojice sudije. Ukoliko se u toku glavnog pretresa pred
općinskim sudom naknadno pokaže (zbog pogrešne procjene opisa djela) da
nije nadležan sudija pojedinac onda je nužno da sud dopuni vijeće i u tom
slučaju glavni pretres mora početi iznova. Kada je u pitanju žalbeni postupak
sastav je uvijek vijeće trojice sudija. Što se tiče odlučivanja o zahtjevu za
ponavljanjem postupka odlučuje vijeće trojice sudija. Što se tiče SPP, SPS

Stranica 42 od 242
predsjednika suda i predsjednika vijeća – oni samostalno odlučuju u onim
slučajevima koji su izričito predviđeni zakonom.
Zakon govori o funkcionalnoj nadležnosti suda koja se odnosi na
vanraspravno vijeće u sastavu od trojice sudija i oni odlučuju u svim
slučajevima izričito propisanih zakonom.

12. PRINCIP MUTABILITETA

Iz zakonske odredbe koja se odnosi na princip mutabiliteta proizilazi pravo

tužitelja da odustane od krivičnog gonjenja do završetka glavnog pretresa, a u
postupku pred vijećem apelacionog odjeljenja kada je to predviđeno zakonom
(situacija kada dođe do ukidanja prvostepebe presude pa drugostepeni sud
otvori pretres). Prema tome, ako tužitelj u toku krivičnog postupka dođe do
zaključka da više ne postoje stvarni ili pravni osnovi ta dalje krivično gonjenje,
tužitelj može odustati od krivičnog gonjenja. Ovakvo pravo tužitelja
prvenstveno je sadržano u načelu mutabiliteta, ali ovo pravo ima uoprište i u
činjenici da se krivični postupak može pokrenuti i sprovesti samo po zahtjevu
tužitelja (Načelo akuzatornosti).
Suprotno od toga je načelo imutabiliteta koje nije predviđeno u našem
zakonodavstvu ali jeste u drugima - znači da tužitelj ne može odustati od
krivičnog gonjenja nakon što ga je preduzeo (primjenjuje se u nekim oravnim
sistemima).
Ukoliko tužitelj na glavnom pretresu izjavi da odustaje od krivičnog gonjenja
sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija. Ovo iz razloga jer je glavni
pretres započeo i optužnica se uvijek konzumira presudom. Prije glavnog
pretresa postupak se obustavlja rješenjem a nakon započetog pretresa
presudom.
Primjer- ako je tužilac u optužnici naveo činjenjični opis za nanošenje teške
tjelesne povrede, ne može sud izmjeniti pravnu kvalifikaciju na pokušaj
ubistva jer to djelo ima subjektivni elemenat (namjeru lišavanja života) i ta
namjera bi morala proizilaziti iz činjeničnog opisa navedenog u optužnici. Ako
to nije obuhvaćeno sufd ne može izvršiti prekvalifikaciju.

13. PRAVO SVJEDOKA DA NE ODGOVARA NA POJEDINA PITANJA

U zakonskim odredbama u članu 98. KZFBiH koje se odnose na ovo pravo,

očigledno je sadržano pravo potencijalnog osumnjičenog, odnosno, optuženog
na princip Nemo prodere se ipso (niko nije dužan da pruža dokaze protiv
sebe).
Naime, uvijek postoji obaveza upozorenja svjedoka u članu 13. (između
ostalog) da ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja, ako bi ga istinit
odgovor izložio krivičnom gonjenju. To upozorenje je obavezno i ono se unosi u
zapisnik. Na ovo upozorava i tužitelj kada vodi istragu. Pravo na uskraćivanje
odgovora nakon što je svjedok upozoren na svoje pravo, u istrazi procjenjuje
tužitelj, a na glavnom pretresu sud.
Sa odredbama koje se odnose na pomenuto pravo svjedoka, zakonodavac je
nastojao ublažiti sukob interesa i to sa jedne strane sa saznanjem istine, a sa
druge strane sa interesom svjedoka da prećuti istinu (da ne bi bio izložen

Stranica 43 od 242
krivičnom gonjenju). Ovdje treba imati u vidu da je svjedok obavezan da
svjedoči a samo u slučaju kao što su oni propisani zakonom može odbiti
davanje odgovora na određena pitanja.
Ako u istrazi nastane takva situacija, onda tužitelj ima pravo da odustane od
načela legaliteta (čl.18 ZKPFBiH) i da na osnovi svoje procjene svjedoku dadne
imunitet koji nije javan (za taj imunitet, osim svjedoka, niko ne zna) a da za
uzvrat od svjedoka dobije određene informacije ili da svjedokna drugi način
pristane da sarađuje. Na glavnom pretresu je slična situacija, s tim što nakon
procjene da svjedok ima pravo na uskraćivanje odgovora, tužitelj može pod
istim uvjestima kao i u istrazi dati svjedoku imunitet koji je tada javni imunitet
(za taj imunitet zna optuženi, branilac, itd.). Dakle, u oba ova slučaja, nakon
što se svjedoku ukaže da ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja, ako
bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju tj. bilo da se radi o istarzi ili o
glavnom pretresu, tužitelj može, ako smatra da mu je takav svjedok potreban,
ovome dati imunitet i to u formi Odluke o imunitetu. Bilo da se radi o istrazi ili
o situaciji na glavnom pretresu kada se svjedok opravdano pozvao na svoju
beneficiju Odluku o imunitetu uvijek daje tužitelj i sud s tim nema ništa.
Naravno, tužitelj uvijek mora paziti o kakvom s esvjedoku radi tj. Da li mu je
isti potreban. U slučaju da tužitelj osim ovog svjedoka ima npr još tri
kvalitetna svjedoka i još neke materijalne dokaze kojima može dokazati
činjenice iz optužbe, onda takvom svjedoku nikada ne smije dati imunitet.
U slučaju da bi se desilo da takav svjedok koji je dobio imunitet lažno
svjedoči, onda tužitelj protiv njega može preduzeti krivično gonjenje. U vezi
ovoga postoji i novina da se svjedoku koji se pozove na svoju beneficiju i
dobije imunitet za savjetnika može odrediti advokat, ukoliko je očigledno da se
taj svjedok ne zna koristiti svojim pravom ili ako njegovi interesi ne mogu biti
zaštićeni na neki drugi način.
Naravno , ovo što je do sada rečeno odnosi se na situaciju kada se svjedok
pozvao na beneficiju da ne svjedoči, a ne i na situaciju kada svjedok nije
koristio to svoje pravo i dao je iskaz.

14. OSOBE KOJE NE POLAŽU ZAKLETVU/NE DAJU IZJAVU

Kada su u pitanju odredbe o polaganju zakletve iz njih proizilazi da polaganje

zakletve, odnosno davanje izjave nije obavezno. To se vidi po tome što ako
svjedok izjavi da neće polagati zakletvu odnosno dati izjavu nije rpedviđena
sankcija u zakonu. Ukoliko svjedok pristane da položi zakletvu ili da izjavu
on je polaže prije davanja iskaza. U zakonu je određeno da zakletvu ne mogu
polagati odnosno davati izjavu osobe koje
- u vrijeme saslušanja nisu punoljetne (maloljetnici), osobe za koje je dokazano
(već postoji pravomoćna presuda da su učinile krivično djelo)
- ili za koje postoji osnovana sumnja da su učinile ili učestvovale u krivičnom
djelu zbog kojeg se saslušavaju (npr.iz nekih razloga u odnosu na te osobe je
razdvojen krivični postupak i u njemu se sudi za isto krivično djelo),
- te osobe koje zbog duševnog stanja ne mogu da shvate značaj
zakletve/izjave. Kada su u pitanju maloljetnici to je radi toga što oni zbog
nedovoljne psihičke zrelosti nisu umogućnosti da shvate značaj zakletve,
odnosno, davanje izjave, pa zbog toga ne polažu zakletvu/izjavu i tu nema

Stranica 44 od 242
izuzetaka. Osobe za koje je dokazano ili se sumnja da su učinile KD ne smiju
polagati zakletvu niti biti prisiljene na davanje iskaza koji bi morao biti istinit,
a za njih bi bio štetan. Ovo se naravno odnosi na njihovo saslušanje u
svojstvu svjedoka. Isključuje se zaklinjane/davanje izjave osobe koja zbog
duševnog stanja ne može da shvati značaj zakletve. Ovo je razumljivo s
obzirom da takva zbog svog psihičkog stanja nije u mogućnosti da to shvati.
Sve što je navedeno u smislu zaklinjanja i davanja izjave odnosi se na član
102/3.
Posebno treba naglasiti da je na sve ove okolnosti obavezan da pazi sud po
službenoj dužnosti. Pored toga, treba dodati da ukoliko sud u tom pogledu
napravi pogrešku, pa takve osobe polože zakletvu, onda to nema nikakvih
procesnih posljedica, već se smatra da zakletva nije položena. Prema tome,
radiće se o valjanom dokazu i on će se cijeniti kao i svaki drugi.

15. UVIĐAJ I REKONSTRUKCIJA

UZKP-u predviđene su odredbe koje se odnose na uviđaj i rekonstrukciju

događaja i te radnje spadaju među najvažnije radnje dokazivanja.

Preduzimanje uviđaja
Pojmovno namjenjen je za utvrđivanje činjenica iz sadašnjosti 8saobraćajna
nezgoda u pravilu se odmah obavlja uviđaj) Kada je u pitanju uviđaj, isti
spada u radnje dokazivanja i preduzima se onda kada je za utvrđivanje neke
važne činjenice potrebno neposredno opažanje. To opažanje se vrši čulom
vida, sluha, opipa i sl. Ovakvo shvatanje pojma uviđaja je jedino prihvatljivo s
obzirom da uviđaj predstavlja kompleksnu radnju dokazivanja sa složenim
kriminalističkim sadržajem. Za obavljanje uviđaja nije potreban neki formalno
- pravni osnov kao što je npr. naredba ili rješenje, već je dovoljan samo
materijalni uvjet, a to je da je za utvrđivanje neke važne činjenice potrebno
neposredno opažanje. U toku istrage uviđaj mogu vršiti tužitelj ili ovlaštena
službena osoba, a nakon podizanja optužnice sudija za prethodno saslušanje.
Ako se u toku glavnog pretresa ispostavi da je uviđaj neophodan , isti obavlja
sudija ili PV. Inače, uviđaj se vrši na svakom mjestu gdje tužitelj ili ovlaštena
služben osoba ili sud koji obavlj auviđaj mogu neposrednim opažanjem
utvrditi neke važne činjenice koje mogu koje se utvrđuju u krivičnom postupku.
Uviđaj se može izvršiti i u otvorenom i u zatvorenom prostoru, a ako se vrši u
zatvorenom prostoru npr. stanu, treba imati u vidu da je uviđaj različita
radnja od pretresanja stana. O uviđaju se obavezno mora sačiniti zapisnik i
unijeti popis, mjere i veličine tragova i predmeta a nije dozvoljeno unositi
iskaze svjedoka te nalaz i mišljenje vještaka. U zakonu nije propisan način
vršenja uviđaja pa se primjenjuju kriminalistička pravila i metode.

Rekonstrukcija događaja
Za razliku od uviđaja rekonstrukcija je namjenjena za provjeravanje
prikupljenih i izvedenih dokaza ili utvrđivanje činjenica značajnih za
rješavanje stvari. Ovdje prvenstveno treba naglasiti da se uviđaj vrši u vezi sa
krivičnim djelom kada je u zapisniku moguće konsatitrati objektivno stanje

Stranica 45 od 242
(npr. nakon saobraćajne nesreće li nakon ubistva ili sl.). Rjeđe su situacije
kada se uviđaj obavlja nakon dužeg proteka vremena, ali je i to moguće.
Nasuprot tome, rekonstrukcija događaja se vrši naknadno i tom prilikom se
ponavljaju radnje ili situacije u kojima je izvršeno neko krivično djelo (npr. ako
je bila u pitanju saobraćakna nezgoda provjerava se da li je sa tipom vozila
kojim je uzrokovana nezgoda bilo moguće određenom brzinom savladati
krivinu i sl.). Rekonstrukciju događaja u toku istrage može preduzeti samo
tužitelj, a nakon toga – ako je došlo do suđenja – to vrši sudija, odnosno,
predsjednik vijeća. Dakle, rekonstrukcija događaja se uvijek vrši u približno
istim vještački stvorenim uslovima na mjestu događaja gdje je obavljen uviđaj.
Rekonstrukcija se uvijek vrši naknadno i dozvoljeno je u zapisnik unositi
izjave svjedoka te nalaz i mišljenje vještaka. Prilikom rekonstrukcije događaja
mogu se po potrebi ponovo izvesti pojedini dokazi. Uviđaj i rekonstrukcija se
mogu vršiti uz pomoć stručne osobe kriminalističke struke.

16. JEMSTVO

Jemstvi je mjera obezbjeđenja prisustva osumnjičenog, odnosno, optuženog u

krivičnom postupku, koja se primjenjuje u slučaju da se prema osumnjičenom,
odnosno, optuženom treba odrediti ili je već određen pritvor zbog bojazni da
će pobjeći. Jemstvo isključivo služi da se spriječi bjekstvo
osumnjičenog/optuženog. Jemstvo ne služi samo kao garancija prisustva
osumnjičenog, odnosno, optuženog u toku istrage ili na glavnom pretresu, već
kao garancija i za njegovo prisustvo do kraja krivičnog postupka, a to znači do
njegovog pravomoćnog okončanja, pa i poslije toga, dok osuđeni ne stupi na
izdržavanje kazne zatvora, ako je bio osuđen na takvu kaznu. Jemstvo je
procesni institut kojim se treba osigurati prisustvo osumnjičenog, odnosno,
optuženog za potrebe krivičnog postupka, a zamišljeno je kao nešto čime se
može zamjeniti preventivni pritvor zbog opasnosti od bijekstva. U nas jemstvo
sadrži:

 materijalnu garancije
 osobnu garanciju

Materijalna garancija se sastoji u polaganju određene svote novca (ili neke

druge materijalne garancije), dok se osobna garancija sastoji u obećanju
osumnjičenog, odnosno, optuženog da se neće kriti i da bez odobrenja neće
napustiti svoje boravište.

Posebno treba naglasiti da sud nikada ne zahtjeva jemstvo, niti uslovljava

pritvor davanjem jemstva. Jednostavnije, sud ne može predložiti primjenu
jemstva, niti ga odrediti po službenoj dužnosti, već se njegovo određivanje
uvijek zasniva na inicijativi osumnjičenog, odnosno, optuženog , njegovog
branitelja ili trećih osoba. U situaciji kada osumnjičeni, odnosno, optuženi ili
neko drugi za njega ponudi jemstvo, i sud nađe da su ispunjeni uvjeti za
primjenu jemstva, onda određuje iznos jemstva za koji sud smatra da
predstavlja dovoljnu garanciju da osumnjičeni, odnosno, optuženi neće
pobjeći. U tom slučaju, sud donosi rješenje o prihvatanju jemstva, a nakon što
jemstvo bude obezbjeđeno, osumnjičeni, odnosno, optuženi se pušta na

Stranica 46 od 242
slobodu. U protivnom, ako sud ne prihvati ponuđeno jemstvo, onda donosi
rješenje kojim se odbija ponuđeno jemstvo. Jemstvo se može ponuditi u
pogledu svih krivičnih djela i u pogledu težine krivičnog djela nema
ograničenja kao ni u pogledu učinilaca (strani i domaći državljani). Sigurno je
da sud neće prihvatiti jemstvo, odnosno, dozvoliti puštanje osumnjičenog,
odnosno, optuženog i uokoliko položi jemstvo i dadne obećanje, ako posumnja
da ni to neće biti dovoljno za osiguranje njegovog prisustva.
Sa aspekta materijalne garancije, jemstvo može biti lično i stvarno i sastoji se
u polaganju gotovog novca, hartija od vrijednosti, dragocjenosti ili drugih
pokretnih stvari veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti. Iz zakonskih
odredaba se jasno vidi da zakonodavac nije odredio neki novčani raspon u
okviru kojeg bi se određivalo jemstvo, ali je sigurno da treba voditi računa o
težini krivičnog djela, ličnim prilikama osumnjičenog, odnosno, optuženog i
imovinskom stanju osobe koja daje jemstvo. Pored toga, treba kazati da se
jemstvo u najvećem broju slučajeva određuje u obliku davanja gotovog novca,
jer sud u tom slučaju može najlakše disponirati sa jemstvom. U rješenju kojim
se prihvata jemstvo navodi se tačno određeni iznos jemstva. Prilikom
polaganja jemstva dokazuje se porijeklo novca ili sredstava koja se daju na
ime jemstva.
U slučaju ako se osumnjičeni, odnosno, optuženi u toku postupka pobjegne, a
rješenje o prihvatanju jemstva postalo pravosnažno, tada se novčani iznos
uplaćuje u prihod budžeta FBiH - to je rješenje o propasti jemstva. Nakon toga
sud će donijeti rješenje o određivanju pritvora. Konačno, sud će i pored datog
jemstva odrediti pritvor optuženom kojem je zakazano suđenje a osumnjičeni,
odnosno, optuženi koji je uredno pozvan ne dođe, pa izostanak ne opravda ili
ako se sprema za bjekstvo, ili ako se pojavi još neki osnov za pritvor.
Kada se donosi rješenje o ukidanju jemstva, novac se vraća – donosi se u
ranije navedenim slučajevima (neodazivanje itd) – u slučajevima određivanja
pritvora.
Ako je izrečena kazna zatvora jemstvo se ukida kada se optuženi uputi na
izdržavanje kazne.

17. NADLEŽNOST ZA ODREĐIVANJE PRITVORA

Jedno od veoma važnih pitanja u krivičnom postupku jeste pitanje ko je

nadležan za određivanje pritvora. Naše zakonodavstvo spada u onu grupu
zemalja gdje je određivanje pritvora dato u nadležnost sudu. Pritvor se
određuje rješenjem o određivanju pritvora. To rješenje se donosi na prijedlog
tužitelja, odnosno, bez njegovog prijedloga sud ne može odrediti pritvor.
Zakonodavac je dao poseban značaj rješenju o pritvoru, a to se vidi po tome
što je precizno odredio njegovu sadržinu. Tako je predviđeno da to rješenje
sadrži ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo za koje se ta
osoba tereti, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pečat i potpis sudije i
pouku o pravnom lijeku.
Obaveza je da se rješenje o određivanju pritvora preda neposredno nakon što
je lice stavljeno u pritvor. S tim u vezi postoji obaveza da se u spisima naznači
vrijeme predaje rješenja, jer protiv takvog rješenja pritvorena osoba izjavljuje
žalbu vanraspravnom vijeću u roku 24h od časa primanja rješenja. Postoji
mogućnost da sudija za prethodni postupak ili sudija za prethodno saslušanje

Stranica 47 od 242
ne prihvati prijedlog tužitelja za određivanje pritvora. U tom slučaju predmet
se dostavlja izvanraspravnom vijeću koje treba da o tome odluči.
Protiv rješenja vanraspravnog vijeća kojim se određuje pritvor, pritvorena
osoba može podnijeti žalbu u roku od 24 sata, koja ne zadržava izvršenje. U
protivnom, ako ni vijeće ne prihvati prijedlog tužitelja za određivanje pritvora,
donosi rješenje kojim se odbija prijedlog tužitelja za određivanje pritvora
prema osumnjičenom i protiv tog rješenja nije dozvoljena žalba. Razlog zašto
tužilaštvo u ovom slučaju nema pravo žalbe jeste u tome što je iscrpljeno
načelo dvostepenosti. Iskorišteno je time što se I stepen SPP ili SPS nije složio
s tim i II stepen- vanraspravno vijeće je odlučilo, a radi se o određivanju
pritvora što je izuzetno važno i osjetljivo. Vanraspravno vijeće svoju odluku
mora donijeti u roku od 48 sati.

18. TRAJANJE PRITVORA U ISTRAZI

Sudija za prethodni postupak će uvijek preispitati osnovanost prijedloga

tužitelja za određivanje pritvora. Ukoliko nađe da je taj prijedlog osnovan,
donosi rješenje o određivanju pritvora i po tom rješenju pritvor može trajati
najduže 1 mjese od dana lišenja slobode. Poslije toga, ako se pkaže potreba
da osumnjičeni i dalje ostaje u pritvoru tužilac podnosi prijedlog za produženje
pritvora te se osumnjičeni može zadržati prtvoru samo na osnovu rješenja o
produženju pritvora. Ovo rješenje donosi izvanraspravno vijeće istog suda i po
tom rješenju pritvor može trajati najduže 2 mjeseca. Ovo rješenje se opet
donosi samo na prijedlog tužitelja i sud mora voditi računa o tome za koliko
vremena tužitelj traži da se produži pritvor, jer može tražiti npr. da se produži
za samo jedan mjesec, ali prije isteka tog roka može tražiti da se priduži za
još jedan mjesec. Dakle, izvanraspravno vijeće ima ovlaštenje da pritvor
produži za najviše dva mjeseca. Protiv ovog rješenja je dozvoljena žalba u
roku od 3 dana koja ne zadržava njegovo izvršenje. O žalbi odlučje apelaciono
vijeće tog suda. Ako je isteklo 2 mjeseca a u u ptanju su krivična djela za koja
se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, i postoje naročito
važni razlozi, po obrazloženom prijedlogu tužitelja pritvor se može produžiti za
još najviše 3 mjeseca. Protiv ovog rješenja je također dozvoljena žalba u roku
od 3 dana novom vijeću Vrhovnog suda. Ako se po isteku rokova ne potvrdi
optužnica donosi se rješenje o ukidanju pritvora.

19. UKIDANJE PRITVORA

U toku istrage, a prije nego što je istekao rok naveden u rješenju o trajanju
pritvora, sudija za prethodni postupak može po prethodnom saslušanju
tužitelja donijeti rješenje o ukidanju pritvora, ako su prestali razlozi za pritvor.
Protiv tog rješenja tužitelj može podnijeti žalbu u roku od 3 dana, o kojoj
odlučuje vanraspravno vijeće istog suda u roku od 48 sati.
Postoji mogućnost da osumnjičeni podnese prijedlog za ukidanje pritvora.
Ukoliko sudija za prethodni postupak odbije takav prijedlog, protiv njegovog
rješenja žalba nije dozvoljena.

Stranica 48 od 242
20. PRITVOR NAKON POTVRĐIVANJA OPTUŽNICE

Nakon potvrđivanja optužnice pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti. U

zakonu su regulisana pitanja vezana za određivanje pritvora ili ukidanja
pritvora nakon potvrđivanja optužnice do završetka glavnog pretresa. Za
razliku od ranijih zakonskih rješenja, sada pritvor nakon potvrđivanja
optužnice može najviše trajati jednu godinu. Ako se prije isteka te jedne
godine ne donese presuda, onda pritvor mora biti ukinut.
Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati još 6 mjeseci, a ako
u tom roku ne bude izvršena presuda pritvor mora biti ukinut.
Ako drugostepenom odlukom (rješenjem) bude ukinuta prvostepena presuda,
pritvor može trajati još godinu dana. Dakle, ukupno trajanje pritvora nakon
potvrđivanje optužnice može biti 2 godine i 6 mjeseci.
I ne samo to, pritvor mora biti ukinut istekom izrečene kazne iz prvostepene
presude. Svi naprijed pomenuti rokovi trajanja pritvora su in favorem
optuženog, što znači da sudovi ne mogu samo voditi računa o ukupnom
mogućem trajanju pritvora, već čim u nekom od navedenih perioda protekne
propisani rok, pritvor mora biti ukinut.
Ako se optužnica vrati tužitelju da je ispravi (npr. optužnica sadrži formalne
nedostatke) ili bude odbijeno njeno potvrđivanje, trajanje pritvora prema
osumnjičenom ovisi da li je isteklo onih 6 mjeseci koliko pritvor može trajati u
istrazi.

21. ODREĐIVANJE PRITVORA NAKON IZRICANJA PRESUDE

Nakon što izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti

pritvor, odnodno, produžiti ako postoje razlozi za pritvor predviđeni u čl. 146
st. 1 ZKP FBiH, u odnosu na tačku b) – bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti
ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili naročite
okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke,
saučesnike ili prikrivače. Sud će optuženom ukinuti pritvor ako više ne postoje
razlozi zbog kojih je bio određen, u suprotnom ako nisu donosi se rješenje o
produženju pritvora protiv kojih je dozvoljena žalba u roku od 3 dana, a žalba
ne zadržava izvršenje. Posebno treba naglasiti da će se pritvor ukinuti i
optuženi pustiti na slobodu ako je optuženi oslobođen od optužbe, ili je
optužba odbijena ili je proglašen krivim i oslobođen od kazne ili osuđen na
novčanu kaznu, uvjetnu osudu ili je zbog uračunavanja pritvora kaznu već
izdržao (npr. osuđen je na kazni zatvora u trajanju od 8 mjeseci, a u pritvoru
je bio 8 mjeseci). Pritvor koji je određen ili produžen nakon izricanja presude
može trajati do njene pravosnažnosti, ali najduže dok ne istekne vrijeme
trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.

Ako pretresno vijeće donese rješenje o ukidanju ili produženju pritvora onda
postoji mogućnost žalbe ako donese apelacija ne postoji mogućnost žalbe.

Postoji mogućnost da optuženi nakon izricanja kazne prvostepenom

presudom, koji se nalazi u pritvoru, zatraži da bude upućen na izdržavanje

Stranica 49 od 242
kazne (razlozi za to su povoljniji uslovi na izdržavanju kazne nego prilikom
boravka u pritvoru). U praksi, takvi zahtjevi se uglavnom usvajaju i optuženi
se šalje na izdržavanje kazne prije pravosnažnosti presude.

22. LIŠENJE SLOBODE I ZADRŽAVANJE

Vidjeti čl. 153 ZKP FBIH

Policijski organ može neku osobu lišti slobode ukoliko kumulativno postoje dva
uslova:
 Ako postoje osnove sumnje da je ta osoba počinila krivično djelo
 Ako postoji ma koji razlog za pritvor predviđen u čl. 146 ZKP FbiH

S tim u vezi policijski organ je dužan takvu osobu bez odlaganja a najkasnije
24h sprovede tužitelju. Kada policijski organ dovede osumnjičenog tužitelju
mora ga obavjestiti o vremenu lišenja slobode (radi određivanja pritvora-
eventualno to vrijeme će se morati uračunati) i mora ga obavjestiti o razlozima
lišenja slobode. Prilikom lišenja slobode dozvoljena je primjena sile u skladu
sa zakonom.
Osoba koja se nalazi kod policijskog organa mora biti poučena o svojim
pravima u smislu člana 5. ako policijski organ u roku 24h osumnjičenog ne
sprovede tužiocu mora ga pustiti na slobodu. Obaveza tužitelja je da osobu
lišenu slobode ispita najkasnije u roku od 24h. U istom tom periodu tužitelj na
osnovu materijala sa kojima raspolaže mora donijeti odluku da li će
osumnjičenog pusititi na slobodu ili će postaviti zahtjev sudiji za PP za
određivanje pritvora. O tom zahtjevu SPP mora odlučiti u roku od 24h.

ISTRAGA

23. PODNOŠENJE PRIJAVE

Prijava se podnosi tužitelju pismeno ili usmeno. Kada je u pitanju usmena

prijava, radi se o tome da podnositelj prijave u neposrednom kontaktu sa
tužiteljem ovom saopćava da ima saznanja da je učinjeno neko krivično djelo.
U ovom slučaju obaveza je tužitelja da sačini zapisnik. Ukoliko je neko pozvao
tužitelja telefonom (mogući način podnošenja krivične prijave) tužitelj će
napraviti službenu zabilješku. Moguće je prijavu podnijeti i u pismenoj formi,
ali se u tom slučaju ne radi o nekoj propisanoj formi u zakonu, već podnositelj
iznosu podatke o učinitelju krivičnog djela ako su mu poznati, opisuje to
krivično djelo i navodi dokaze.
Potpisivanje prijave lažnim imenom ne predstvalja krivično djelo falsifikata.
Ovo iz razloga što prijava ne predstavlja ispravu u smislu odredaba KZ FBiH,
a niti to predstavlja dokaz da je neko učinio krivično djelo. Kada neko podnosi
prijavu usmeno tužitelju, tužitelj ga treba upozoriti da lažno prijavljivanje
predstavlja krivično djelo. Ukoliko to tužitelj propusti da uradi, to nema
nikakvog značaja za preduzimanje krivičnog gonjenja ukoliko je podnesena
lažna prijava. Osoba koja navode iz lažne krivične prijave potvdi na sudu tj.

Stranica 50 od 242
dadne lažan iskaz da je prijavljena osoba počinila krivično djelo, odgovara
samo za krivično djelo lažnog prijavljivanja. Dakle, ova osoba ne odgovara za
oba krivična djela, već samo za naprijed navedeno krivično djelo.
Ukoliko je prijava podnesena sudu ili nekom drugom organu, njihova je
obaveza da je odmah dostave tužitelju.

24. NAREDBA O SPROVOĐENJU ISTRAGE

Jedino je tužitelj ovlašten da naređuje sprovođenje istrage u slučaju ako

postoje osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo. U tom slučaju donosi
naredbu o sprovođenju istrage. Naredba o sprovođenju istrage je obavezna i
tužitelj nema ovlaštenje da protiv nekog vodi istragu, a da ne zna zbog kojeg
krivičnog djela je vodi. U suprotnom, to predstavlja vrlo ozbiljno kršenje
ljudskih prava. Kao što je navedeno, tužitelj donosi naredbu o sprovođenju
istrage i u njoj treba označiti osobu protiv koje se vodi istraga ukoliko su ti
podaci poznati. S obzirom na ovakvu mogućnost, očigledno je da se za razliku
od ranijeg procesnog zakona sada istraga može voditi i protiv nepozatog
učinioca krivičnog djela. Pored toga, naredba o sprovođenju istrage mora
sadržavati opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, to
znači da se u činjenični opis djela u naredbi moraju unjeti činjenice i okolnosti
koje predstavaljaju obilježja KD, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje
potvrđuju osnove sumnje za sprovođenje istrage i postojeće dokaze. Pored
toga, tužitelj obavezno mora navesti koje okolnosti treba istražiti i koje
istražne radnje treba poduzeti. Istraga se ne vodi na uopćen način tj tužitelj
prikuplja dokaze i nakon ½ mjeseca se odluči za koje KD će donijeti naredbu,
ukoliko ovako postupa to predstavlja jedno od najgrubljih kršenja ljudskih
prava.
Pravilo je kada tužitelj donese naredbu o sprovođenju istrage, pa se ukaže
potreba da istragom treba obuhvatiti još neko krivično djelo ili još neku osobu,
onda u tom slučaju tužitelj donosi naredbu o proširenju istrage.
Kod naprijed navedene situacije postoji situacija kada nisu ispunjeni uslovi za
sprovođenje istrage. U tom slučaju preovladava praksa da se mora donijeti
naredba o nesprovođenju istrage. Ovo je sasvim logično rješenje iz razloga jer
naredba pojmovno znači i služi za rješavanje pitanja upravljanja krivičnim
postupkom.
Tužitelj donosi naredbu o nesprovođenju istrage u slučaju ako iz prijave i
pratećih spisa proizilazi da prijavljeno djelo nije krivično djelo (npr. radi se o
građanskopravnom odnosu, upravnopravnom odnosu, pravno irelevantnom
odnosu, nedostaje neki od elemenata krivičnog djela ili nedostaje neko od
elemenata općeg pojma krivičnog djela), zatim ako ne postoje osnovi sumnje
da je prijavljena osoba učinila krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je
djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili postoje druge okolnosti koje
isključuju krivično gonjenje.
U ovom slučaju, kada tužitelj donese naredbu o nesprovođenju istrage,
obavezan je da o tome obavijesti oštećenog i podnosioca prijave u roku od 3
dana, koji onda mogu u roku od 8 dana od dana prijema te obavijesti podnijeti
pritužbu Uredu tužitelja.

Stranica 51 od 242
25. SPROVOĐENJE ISTRAGE

U zakonu je propisano ovlaštenje tužitelja da može preduzimati sve istražne

radnje, odnosno, radnje dokazivanja, s tim što se neke izričito propisane u
zakonu. Istina, za neke od tih radnji tužitelj prethodno mora pribaviti naredbu
od sudije za prethodni postupak, kao što je npr. naredba o pretresanju stana.
U zakonu je izričito predviđeno da tužitelj može ispitivati osumnjičenog
(naravno, ako ovaj na to pristane, jer ga štiti princip da niko nije dužan
iznositi dokaze protiv sebe – nemo probere se ipsum), saslušavati oštećenog,
svjedoke, vršiti uviđaj, rekonstrukciju događaja. Pored toga, tužitelj može
preduzimati posebne mjere koje obezbjeđuju sigurnost svjedoka, naređivati
potrebna vještaćenja i prikupljati određene informacije. O svim ovim radnjama
koje tužitelj preduzima moraju biti sastavljeni zapisnici.

26. ZADRŽAVANJE NA MJESTU UČINJENJA KRIVIČNOG DJELA

Koje je mjesto učinjenja krivičnog djela propisano je čl. 24 KZ FBiH. Ova

odredba iz procesnog zakona koja se odnosi na mogućnost zadržavanja na
mjestu učinjenja krivičnog djela predviđa ovlaštenja ovlaštene osobe organa
unutrašnjih poslova da osobe zatečene na mjestu učinjenja krivičnog djela
zadrže kada je to potrebno. Najčešći razlozi zbog kojih nekoga treba zadržati
na mjestu učinjenja krivičnog djela jesu što ta osoba može dati podatke o
krivičnom djelu, učinitelju i drugim važnim okolnostima. Službena osoba je
dužna o tom zadržavanju osoba obavijestiti tužitelja. Pored toga, službena
osoba mora obavijestiti i tu osobu koju zadržava da će je zadržati i obavijestiti
o razlozima zadržavanja. Ta osoba mora biti poučena i o pravu da može
podnijeti pritužbu tužitelju. Ovo zadržavanje na mjestu događaja može trajati
naduže 6 sati.

Kada su u pitanju osobre za koje postoje osnovi sumnje da su učinile KD , te

osobe mogu biti fotografisane i od njih se mogu uzeti otisci prstiju. Po logici te
radnje se poduzimaju radi identifikacije i utvrđenja identiteta osumnjičene
osobe.
Ovakve radnje moguće je preduzeti i upotrebom sile ukoliko se osumnjičeni
tome protivi. Pored toga, službena osoba može nakon što dobije odobrenje
tužitelja javno objaviti fotografiju te osobe. Poduzimanje radnji moguće je i bez
pristanka osumnjičenog, što se tiče fotografija mogu biti objavljenje u javnosti
samo po odobrenju tužitelja.
Službena osoba može uzimati otiske i od drugih osoba u onim situacijama
kada je potrebno identifikovati otiske prstiju na nekim predmetima npr. da bi
se u banci identifikovali otisci učinitelja krivičnog djela ovlaštena osoba može
uzeti otiske od službenika banke koji su dodirivali kasu, kako bi nakon
eliminacije njihovih otisaka utvrdio koji su to otisci koji pripadaju učinitelju
krivičnog djela. Dakle i od drugih lica se mogu uzimati otisci. Sve osobe prema
kojima je predviđena neka od tih radnji imaju pravo pritužbe tužiocu.

Stranica 52 od 242
08.01.2006.
27. SUDSKO OBEZBJEĐENJE DOKAZA4

U pitanju je novi pravni institut pod nazivom sudsko osiguranje dokaza.

Zavisno od faze postupka sudsko osiguranje dokaza u istrazi vrši sudija za
prethodni postupak, a nakon podizanja optužnice sudija za prethodno
saslušanje. Da bi sudija za prethodni postupak ili sudija za prethodno
saslušanje izvršili sudsko osiguranje dokaza potrebno je da su ispunjeni
kumulativno tri uvjeta i to:
1. Prvi uvjet je da sudsko osiguranje dokaza je u interesu pravde, što je
ustvari svodi na ocjenu značaja i važnosti npr. iskaza nekog svjedoka.
Ako je u pitanju neki nevažan svjedok, koji nije očevidac događaja i koji
je npr. samo čuo od nekoga za događaj koji se desio, tada se neće vršiti
sudsko osiguranje dokaza
2. drugi uvjet za sudsko osiguranje dokaza jeste postojanja vjerovatnoće
da npr. svjedok neće biti dostupan sudu u vrijeme suđenja. Stranka ili
branitelj koji predlože sudsko osiguranje dokaza dužni su u tom
podnesku da to obrazlože i tu okolnost da učine vjerovatnom, dakle
okolnost da svjedok neće moći pristupiti na suđenje. Npr lice je teško
bolesno ili živi u inostranstvu.
3. treći uvjet jeste da postoji prijedlog stranaka ili branitelja da sud izvrši
sudsko osiguranje dokaza. Dakle sud to ne vrši po službenoj dužnosti.

Kao što je navedeno o sudskom osiguranju dokaza odlučuje sud za predhodni

postupak ili sudija za prethodno saslušanje i to na taj način što provjerava da
li su ispunjeni uvjeti da se takvo osiguranje dokaza obavi. Ukoliko npr. sudija
za predhodni postupak prihvati prijedlog za sudsko osiguranje dokaza onda
se u prisutnosti stranaka i branitelja taj svjedok ispituje.
Što se tiće ispitivanja ono se vrši po modelima unakrsnog ispitivanja. To znači
da se svjedok ispituje direktno, unakrsno, a po potrebi i sud vrši dadatno
ispitivanje.
Kad je u pitanju sudsko osiguranje dokaza treba naglasiti da kasnije na
suđenju stranka ili branitelj na čiji zahtjev je izvršeno sudsko osiguranje
dokaza može predložiti da se zapisnik o ispitivanju nekog svjedoka uzme u
obzir kao i dokazi na glavnom pretresu, ali pod uslovom da se pruže dokazi
da nije moglo biti osigurano prisustvo svjedoka na glavnom pretresu, odnosno
da je svjedok i pored svih uloženih napora ostao nedostupan. Ukoliko je
nasuprot tome svjedok pristupio na glavni pretres onda se njegov raniji iskaz
ne može uzeti u obzir.
Sudsko obezbjeđenje dokaza se ne mora odnositi samo na iskaze svjedoka
već postoji mogućnost da neki važan dokaz kao što je npr. neka hemijska
supstanica ili npr. neka vrsta droge mogu vremenom promjeniti svoj sastav pa
se i u ovakvim situacijama može tražiti sudsko osiguranje dokaza tj. da
analizu te materije izvrši neki državni organ ili ustanova.
Ako sudija za predhodni postupak odbije prijedlog za sudsko osiguranje
dokaza, onda donosi rješenje protiv kojeg nezadovoljna stranka ili branitelj
mogu izjaviti žalbu vanraspravnom vijeću u roku od tri dana.
U istrazi se svi saslušavaju – Na suđenju se ispituju
4
Često pitanje

Stranica 53 od 242
28. OBUSTAVA ISTRAGE

Tužitelj ima pravo ne samo da donese naredbu o sprovođenju i nesprovođenju

istrage, već i naredbu o obustavi istrage. Pošto je sprovođenje istrage u
isključivoj nadležnosti tužitelja, onda je jasno da niko drugi osim tužitelja ne
može donijeti navedenu naredbu. Tužitelj će donijeti naredbu o obustavi
istrage u slučajevima izričito predviđenim zakonom a ti razlozi su:
- materijalno- pravni
- činjenični
- procesno- pravni

materijalno- pravni razlozi za obustavu istrage su:

1. Djelo koje je učinio osumljičeni nije krivično djelo (dakle djelu

nedostaju neki elementi iz opšteg pojma KD, ili nedostaju elementi
konkretnog KD ili se radi o građansko- pravnom odnosu, upravno-
pravnom odnosu ili pravno nevažnom događaju)

Činjenični razlozi su:

2. nema dovoljno dokaza da je osumljičeni izvršio krivično djelo i

procesno- pravni razlozi su:

3. da je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili je nastupila

zastara ili postoje druge okolnosti koje isključuju postojanje uslova
za krivicno gonjenje.

U prvom slučaju da djelo koje je učinio učinilac nije krivično djelo: to su

situacije kada je u pitanju građansko - pravni odnos, upravno-pravni odnos,
pravno – irelevantni odnos, nedostaje neki od elemenata iz općeg pojama
krivčnog dijela ili neki od elemenata konkretnog krivičnog djela, ako je u
pitanju nužna obrana ili krajna nužda.

Kada je upitanju mogućnost obustave istrage zbog nužne obrane ili krajne
nužde / kad djelo nije krivčno djelo/ moguće je samo onda ako svi dokazi
upućuju na iste zaključke tj. da je osumljičeni postupao u nužnoj obrani. Iako
iz izkaza dva svjedoka proizilazi da osumljičeni nije postupio u nužnoj obrani,
a iz izkaza pet preostalih da jeste nije moguće naredbom obustaviti istragu.
Isto tako tužitej obustavlja istragu kad utvrdi da ne postoji dovoljno dokaza
da je osumljičeni učinio krivično djelo. To su one situacije kada obično postoje
indicije ali ne čvrsti i pouzdani dokazi da je osumljičeni počinitelj krivičnog
djela.
U trećem slučaju kao što je rečeno istrage se obustavlja ako je djelo
obuhvaćeno amenstijom, pomilovanjem ili zastarom ili postoje druge smetnje
koje isključuju krivično gonjenje.

Stranica 54 od 242
Kada je upitanju obustava istrage u slučaju kada nema dovoljno dokaza treba
uvjek voditi računa da zakonodavac u tom slučaju odnosno samo u tom
slučaju dozvoljava tužitelju da ponovo otvori istragu ukoliko dođe do nekih
novih dokaza iz kojih proizilazi da je osumljičeni počinio krvično djelo za koje
je vođena istraga.
O obustavi istrage tužitelj mora obavijestiti oštećenog, koji ima pravo podnijeti
pritužbu u roku od 8 dana Uredu tužitelja.

U slučaju da se naknadno pojave novi dokazi da je osumnjičeni učinio djelo, a

istraga je obustavljena naredbom zbog činjeničnih razloga (nedostatak
dokaza) tužitelj ima zakonsko ovlaštenje da ponovo otvori istragu i na taj
način nastavi ako u međuvremenu nije nastupila zastara.

OKONČANJE ISTRAGE

Cilj istrage je da tužitelj sakupi dovoljno dokaza kako bi mogao ocijeniti da li

će podići optužnicu ili ne. Kada završi istragu on sačinjava zabilješku o tome.
Treba naglasiti da je zakonska obaveza tužitelja da prije okončanja istrage
ukoliko nije saslušao osumnjičenog to uradi naravno ako osumnjičeni na to
pristane. Ovo je dokaz da se istraga može voditi protiv nepoznatog učinitelja,
ali ista otvara mogućnost da tužitelj ostavi saslušanje osumnjičenog za sam
kraj istrage. Ukoliko istraga ne bude završena u roku od 6 mjeseci računajući
od dana donošenja naredbe za sprovođenje istrage onda u tom slučaju Kolegij
tužilaštva treba da preduzme odgovarajuće mjere kako bi istragu okončali što
prije. Podrazumjeva se angažman najmanje još jednog ili dva tužitelja da bi se
pružila pomoć u okončanju istrage.

29. PODIZANJE OPTUŽNICE

Nakon što završi istragu tužitelj procjenjuje da li je stanje stvari dovoljno

razjašnjeno da se optužnica može podići. Ukoliko izvede zaključak da ima
dovoljno dokaza koji mogu podkrijepiti optužicu tužitelj treba sačiniti optužnicu
i uputiti je sudiji za prethodno saslušanje. Zajedno sa optužnicom tužitelj
upućuje materijale koji potkrepljuju navode optužnice / npr. zapisnik o
saslušanju svjedoka, vještaka, zapisnik o pretresanju stana i dr./ nakon što
optužnica i svi ti materijali budu predati sudu, optuženi i branitelj imaju pravo
uvida u sve spise i dokaze, naravno to podrazumjeva da traže fotokopiranje
istih i sl. Nakon podizanja optužnice pa sve dok se ona nalazi kod SPS
stranke i branitelj mogu sudiji za prethodno saslušanje predlagati sudsko
osiguranje dokaza.
U istrazi osumljičeni i branitelj imaju pravo uvida u spise koji im idu u prilog.
Ali i tada se može ograničiti ako bi se ugrozio cilj istrage.

POGLEDATI U ZAKONU SADRŽAJ OPTUŽNICE- OBRATITI PAŽNJU NA

ČINJENIČNI OPIS

30. ODLUČIVANJE O OPTUŽNICI

Stranica 55 od 242
Kada optužnica sa pratećim materijalima stigne sudiji za prethodno
saslušanje onda on prvenstveno razmatra optužnicu u smislu njezine
formalne ispravnosti, odnosno provjerava da li ta optužnica sadrži sve ono što
je potrebno da se po njoj može postupiti, a koji su to sastojci propisano je u
odredbi člana 242 ZKP F BiH. Ukoliko optužnica ne sadrži sve ono što je
potrebno i što je propisano u navedenoj zakonskoj odredbi sud postupa kao sa
svakim neurednim podneskom tj poziva tužitelja da optužnicu ispravi,
odnosno dopuni i ako to ne učini u određenom roku čija dužina ovisi kakve
ispravke i dopune treba izvršiti onda će sudija za prethodno saslušanje takvu
optužnicu odbaciti, kao i svaki drugi neuredni podnesak u smislu člana 162.
stav 3. ZKP FBIH. Veoma je bitno da kada se vrati optužnica tužiocu postoji
upozorenje da će podnesak biti odbačen ako u ostavljenom roku ne budu
otklonjeni nedostaci.
Ukoliko optužnica s nema formalnih nedostataka te adrži sve ono šta je
potrebno da bi se po njoj moglo postupiti onda sudija za prethodno saslušanje
razmatra materijale i dokaze, koji su dostavjeni uz optužnicu kako bi izveo
zaključak da li postoji osnovana sumnja da je osumljičeni učinio krivično djelo
koje se navodi u optužnici.
Svoju odluku o tome sudija za prethodno saslušanje treba donijeti u roku od
osam dana računajući od dana prijema optužnice / u ovaj rok se ne
uračunava vrijeme kada je optužnica vraćena tužitelju radi ispravke formalnih
nedostataka/. Ukoliko je tužitelj dostavio dovoljno dokaza iz kojih proizilazi
postojanje osnovane sumnje da je osumljičeni učinio krivično djelo iz
optužnice, tada sudija za prethodno saslušanje treba potvrditi optužnicu.
Najjednostavniji način potvrđivanja optužnice jeste da se na optužnicu stavi
otisak štambilja na kojem otprilike piše da broj optužnice, da je optužnica
potvrđena, a sudija za prethodno saslušanje na otisak štambilja stavlja
datum kada je to učinjeno i svoj potpis. U ovoj situaciji kada sudija za
prethodno saslušanje potvrdi optužnicu tada osumljičeni dobiva status
optuženi. Štembiljem se potvrđuje samo kada se potvrđuje optužnica u
cjelosti a djelimično po pojedinim tačkama se potvrđuje rješenjem.
Međutim, postoje situacije kada dostavljeni materijali uz optužnice ne
opravdavaju zaključak o postojanju osnovane sumnje da je osumnjičeni učinio
KD za koje se tereti. U tom slučaju SPS donosi rješenje kojim se odbila
prijedlog za potvrđivanje optužnice.
Nakon potvrđivanja optužnice (u cjelosti ili djelimično) osumnjičeni dobija
status optuženog.
Nakon svega ovoga optužnica se dostavlja optuženom koji je na slobodi bez
odlaganja, a ako se nalazi u pritvoru u roku od 24 sata po potvđivanju
optužnice. Ta optužnica se dostavjla i njegovom branitelju. Uz optužnicu se
dostavlja i obavijest optuženom da će u roku od 15 dana biti pozvan da se
izjasni o krivnji / da li priznaje ili poriče krivnju za svaku tačku optužnice/, i
poučiti o tome da se može izjasniti da li namjerava podnijeti prethodne
prigovore i da može navesti prijedloge dokaza koje treba izvesti na glavnom
pretresu.
Moguće je situacija i da sudija za prethodno saslušanje odbije potvrđivanje
optužnice i u situaciji kada je u pitanju samo jedno krivično djelo, a to čini
donošenjem rješenja, kojim se odbija potvrđivanje optužnice bilo da se radi po
ovoj situaciji ili kombinovanoj situaciji / npr. Optužnica potvrđena na jednoj

Stranica 56 od 242
tački a u odnosu na drugu tačku odbijena rješenjem/, Npr osumnjičenog
optužnica tereti da je počinio KD u sticaju. Međutim, dostavljeni materijali
opravdavaju zaključak o postojanju osnovane sumnje da je osumnjičeni učinio
samo KD krađe ali ne i KD silovanja. Te sudija donosi rješenje kojim odbija
potvrđivanje u odnosu na tačku silovanje. Protiv rješenja kojim je odlučivano o
tome nije dozvoljena žalba. Moguće je u praksi ukratko obrazložiti
nepotvrđivanje optužnice , mada bi to trebalo detaljnije.
U odnosu na tačku optužnice za koje je odbijena tačka optužnice, tužitelj može
podnijeti novu optužnicu koju MORA zasnivati na novim dokazima. ( u zakonu
je greška napisano je može a pravilno je mora zasnovati na novim dokazima).

31. IZJAŠNJENJE O KRIVNJI

Izjašnjenje o krivnji predstavlja novi koncept koji je uveden ovom reformom, a
što je preneseno iz anglosaksonskog , odnosno angloameričkog sistema /
adlerstavni sistem/. To izjašnjenje o krivnji optuženi daje sudiji za prethodno
saslušanje i ono može biti:
 kriv sam
 nisam kriv
 ako se ne izjasni ili priča o nečemu što ne prestavlja izjašnjenje o
krivnji ( počne objašnjavati kako se događaj desio i sl.), sudija za
prethodno saslušanje ex officio u zapisnik unosi da se optuženi
izjasnio da nije krvi, odnosno da poriče krivnju.

Izjašnjenje o krivnji se uvjek unosi u zapisnik.

U slučaju ako se optuženi izjasni da je kriv sudija za pretnodno saslušanje
predmet upućuje sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanje ročišta na kome će se
razmotriti mogućnost prihvatanja takve izjave. Kome će se predmet uputiti na
razmatranje / sudiji ili vijeću/ izjavu o priznanju krivnje ovisi o težini krivičnog
djela. Sudiji pojedincu se upućuje predmet u slučaju ako se radi o krivičnom
djelu za koje je zaprjećena novčana kazna ili kazna zatvora do 5 godina, a u
ostalim slučajevima predmet se upućuje vijeću. Najčešći razlog zbog kojih
optuženi priznaje krivnju jesu čvrti dokazi optužbe i činjenica da se priznanje
krivnje u pravil uzima kao olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja
kazne.
Moguće su situacije da je opštužnica podnesena i potvđena u odnosu npr dva
optuženika, pa jedan od njih prizna krivnju a drugi dadne izjavu da nije kriv.
U tom slučaju se vrši razdvajanje predmeta i ovaj dio predmeta koji se odnosi
na učinitelja koji je priznao krivnju predmet se dostavlja na razmatranje i
ukoliko bude prihvaćena izjava o priznanju krivnje izriče mu se krivčno –
pravna sancija. U odnosu na dugog optuženog koji se izjasnio da nije kriv-
predmet se upućuje na daljnju proceduru kao u svim slučajevima kada se lice
izjasni da nije krivo, dakle- predmet se dostavlja sudiji odnosno vijeću radi
zakazivanja glavnog pretresa u roku od 60 dana računajući od dana kada se
optuženi izjasnio o krivnji, stim da se u složenim slučajevima ovaj rok može
produžiti za još narednih 30 dana.

32. RAZMATRANJE IZJAVE O PRIZNANJU KRIVNJE

Stranica 57 od 242
Kada sudija odnosno vijeće uz prateće materijale dobije izjavu o priznanju
krivnje / krivični predmet/, trebaju provjeriti da li je ispunjeno više
kumulativnih uvjeta, koji su potrebni da bi izjava o prizanju krivnje bila
prihvačena:
1. Prvo predstavlja provjeravanje da li je izjava data dobrovoljno, svjesno i
sa razumjevanjem. Bez dvojbe mora sud biti uvjeren u to, sve izjave o
priznanju koje su djelimične, nepotpune ili sl. Posebno ako su
dvosmislene- moraju biti odbačene. Dakle u slučaju da postoje bilo
kakve dvojbe u pogledu svjesnosti i dobrovoljnosti davanja izjave istu će
pojedinac ili vijeće odbaciti.
2. Pored ovoga optuženi mora biti upoznat o mogućim posljedicama, koje
su sasvim izvjesne, a to je izricanje krivično – pravne sankcije,
dosuđivanje imovinsko – pravnog zahtjeva, obavezivanje na plaćanje
troškova krivičnog postupka i na druge posljedice koje mogu proizači iz
tog krivičnog postupka. Dakle izjava o priznanju krivnje i prihvatanje
takve izjave od strane suda rezultiraju završetkom krivičnog postupka
bez održavanja glavnog pretresa, jer se sužava na pretres za izricanje
krivično – pravne sankcije.
3. Drugi uvjet jeste sadržan u obavezi suda da li postoji dovoljno dokaza o
krivnji. Može se koristiti i termin krivici, ali je to zastarjeli izraz. Ako sud
prihvati izjavu o priznanju krivnje optuženog, ta izjava se mora
konstatovati u zapisnik.
Nakon toga se određuje datum održavanja pretresa za izricanje krivično –
pravne sankcije i to u roku najkasnije od 3 dana. U zakonu stoji termin
odrediti će!- što znači sud je dužan najkasnije u roku od 3 dana zakazati
pretres. Ovaj pretres vodi isti sudija/ vijeće koje je razmatralo i prihvatilo
izjavu o priznanju krivnje.
Nasuprot tome ako sud odbaci izjavu o priznanju krivnje o tome će
obavijesiti stranke i branitelja i to će konstatovati u zapisnik. U tom slučaju
izjava o priznanju krivnje ne može se koristiti kao dokaz u krivičnom
postupku.

33. PREGOVARANJE O KRIVNJI

Kada je u pitanju pregovaranje o krivnji treba naglasiti da je to jedna od

novina pravnih instituta koji je preuzet iz anglosaksonskog sistema. Samo
pregovaranje može početi još u istrazi i njegov je cilj zaključenje sporazuma o
prizanju krivnje. Pregovaranje o krivnji može biti ne samo u istrazi već i u
kasnijim fazama krivičnog postupka npr kada je već glavni pretres otpočeo i
dr. Sporazum se može zaključiti i u istrazi pa sve do okončanja glavnog
pretresa. Sporazum se sačinjava u pismenom obliku i potpisuje od tužitelja,
osumljičenog i njegovog branitelja. Sa zaključivanjem sporazuma predmet se
prvenstveno odnosi na vrstu i visinu krivično pravne sankcije. Tužitelj,
osumljičeni i branitelj se mogu dogovoriti o izricanju kazne ispod zakonskog
minimuma, primjenom odredbi o ublažavanju kazne, blažu vrstu kazne / npr
izricanje novčane kazne umjesto kazne zatvora/, ili pak blažu vrstu krivično
pravne sankcije / uvjetna osuda, umjesto kazne zatovra ili novčane kazne/.
Treba posebno naglasiti da stranke i branitelj prililkom sačinjavanja
sporazuma moraju poštovati materjalno – pravne odredbe / KZ F BiH/, pa

Stranica 58 od 242
tako ne mogu dogovoriti kazne ili druge krivično pravne sankcije koje nisu
predviđene u zakonu. Ukoliko bi to tužilac previdio i ne bi tako postupio
(poštovao KZ) sud zakav sporazum ne bi trebao prihvatiti.
Za vrijeme pregovaranja sud nema ovlaštenja niti da sugeriše niti da se bilo
kako mješa u pravljenje sporazuma. Nakon što sporazum bude dostavljen
sudu počinje procesna aktivnost suda u cilju usvajanja ili odlučivanja
sporazuma. Sporazum se prihvata ili odbacuje i za to je funkcionalno
nadležan sudija odnonso vijeće zavisno od faze postupka / npr. Nakon
potvrđivanja optužnice za njegovo razmatranje je nadležan sudija za
prethodno saslušanje/.
NAKON ŠTO JE SPORAZUM ZAKLJUČEN DOSTAVLJA SE SUDU ALI NE
PRIJE POTVRĐIVANJA OPTUŽNICE. TEK NAKON POTVRĐIVANJA SUD SE
MOŽE UPUSTITI U RAZMARANJE SPORAZUMA.
Kada nastane procesna situacija da se razmatra sporazum o priznanju
krivnje može se provjeriti više kumulativnih postavljenih uvjeta:
1. Prvi uvjet jeste da li je do sporazuma o priznanju krivnje došlo
dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem te upozorenje optuženom o
svim mogućim zakonskim posljedicama pismeno sačinjen sporazuma o
prizanju krivnje uključujući i posljedice vezane za imovinsko pravne
zahtjevi i troškove krivičnog postupka.
2. Drugi uvjet se sastoji u provjeravanju da li postoji dovoljno dokaza o
krivnji optuženog. Naprijed pomenuti uvjeti su isto kao i elementi
razmatranja izjave o prizanju krivnje. Međutim ovdje postoji i
3. Treći uvjet, a to je provjeravanje da li je optuženi razumije da se
sporazumom o priznanju krivnje odriče ne samo prava na suđenje, već i
prava žalbe na krivčno pravnu sankciju, koja će mu se izreći na osnovu
sačinjenog sporazuma. Ukoliko optuženi ili tužitelj izjave žalbu zbog
krivično pravne sankcije koja je izrečena presudom, a koja je bila
predviđena u sporazumu, onda će takva žalba biti odbačena kao
nedopuštena. Međutim moguće su situacije da optuženi bude izrečena
krivčno pravna sankcija veća ili manja od onoga što je predviđeno u
sporazumu o prizanju krivnje. U tom slučaju takva žalba će biti
razmatrana kod drugostupanjskog suda. Prema tome pomenuto
odricanje o pravu žalbe odnosi se samo na situaciju, kada je izrečena
krivično pravna sankcija predviđena u sporazumu i na naprijed
pomenute situacije. Isto tako stranke i branitej mogu izjaviti žalbu protiv
takve presude kojom je nekom optuženom izrečena krvično pravna
sankcija predviđena u sporazumu iz nekog drugog procesnog osnova /
npr. bitne povrede odredbi ZKP, povreda KZ, pa čak pogrešnom i
nepotpunom utvđenom činjeničnom stanju. Drugo je pitanje kakvi su
izgledi na uspjeh takve žalbe / npr zbog pogrešnog i nepotpunog
utvrđenog činjeničnog stanja, jer će u tom slučaju drugostepeni sud u
svojoj odluci navesti samo kratko da činjenično stanje nije ni utvđivano i
da je zbog toga takva žalba neosnova.a

Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje izjava optuženog se unosi

u zapisnik i nakon toga određuje pretres za izricanje krivično pravne sankcije
u roku od 3 dana. Što se tiče presude koja je zasnovana na prihvaćenom
sporazumu ne postoji mogućnost izjavljivanja žalbe na odluku o krivično-

Stranica 59 od 242
pravnoj sankciji predviđenoj u sporazumu. Što se tiče žalbe dozvoljena je
samo po drugom osnovu i upućuje se apelacionom vijeću.
Nasuprot tome ako sud odbaci sporazum o prizanju krivnje o tome će
obavijstiti stranke i branitelja i to konstatovati u zapisnik. Taj sporazum se
neće moći koristiti u postupku kao dokaz niti na bilo koji drugi način.
O razultatima pregovaranja o krivnji sud će obavijestiti oštećenog.

POVLAČENJE OPTUŽNICE
U smislu načela mutabiliteta tužilac ima pravo da povuče optužnicu i to bez
saglasnosti SPS, ako je to povlačenje učinjeno prije potvrđivanja, nakon što
bude potvrđena, pa do početka glavnog pretresa. Tužitelj može samo uz
saglsanost SPS povući optužnicu. Ako to uradi postupak se obustavlja
rješenjem koje se dostavlja optuženom , njegovom branitelj ui oštećenom.
Ako takvu izjavu tužitelj da na glavnom pretresu onda se može tumačiti samo
kao izjava o odustanku od optužbe i tada sud donosi presudu kojom se
optužba odbija.

RAZLOZI ZA PRIGOVOR I ODLUKA O ISTIM

Prilikom sačinjavanja prigovora optuženi odnosno njegov branitelj mogu

prethodnim prigovorima osporavati
1. nadležnost suda, što se isključivo odnosi na stvarnu nadležnost jer
osoporavanje mjesne nadležnosti nije moguće u ovoj fazi postuoka. Ukoliko
SPS nađe da su takvi prigovori opravdani donjeće rješenje kojim se taj sud
oglašava stvarno nenadležnim i koje je odmah pravosnažno jer žalba nije
dopuštena.
2. prigovorima se može ukazivati na formalne nedostatke optužnice, a koji se
odnose na njene obavezne elemente. U tom slučaju ako su prigovori opravdani
onda će SPS pozvati tužitelja da iste isprave, a ako on to ne učini u
ostavljenom roku rješenjem će mu odbaciti optužnicu kao neuredan
podnesak.
3. prethodnim prigovorima se može osporavati zakonitost dokaza, a što se
odnosi na dokaze prikupljene u istrazi (npr nezakonit je dokaz saslušanja
nekih svjedoka kojima nisu data upozorenja kao što je npr bliski srodnik
osumnjičenog itd.)
4. prigovorima se može osporavati odluka o spajanju irazdvajanju postupka.
5. može se osporavati odluka o prijedlogu za postavljanje branitelja
siromašnim, koja se donosi po službenoj dužnosti nakon što optuženi postavi
zahtjev.
Prigovori se podnose u roku od 15 dana od dana uručenja optužnice, a o njima
odlučuje sudija za prethodno saslušanje koji ne može učestvovati u samom
suđenju. Protiv rješenja kojim se odlučuje o odbijanju prethodnih prigovora
žalba nije dozvoljena.
PROČITATI OSTATAK U VEZI GLAVNOG PRETRESA- JAVNOST, OBAVEZNO
PRISUSTVO, DAVANJE LAŽNOG ISKAZA, PREKID, ODLAGANJE, VOĐENJE
ZAPISNIKA.

34. POČETAK GLAVNOG PRETRESA I ČITANJE OPTUŽNICE I DOKAZI

OPTUŽBE I OBRANE

Stranica 60 od 242
Zakon izričito predviđa kao obavezu tužitelja da pročita optužnicu. Čitanjem
optužnice počinje glavni pretres i tada se učesnici u postupku i publika u
sudnicu upoznaju sa glavnim predmetom krivičnog postupka. Čim je započet
glavni pretres optužnica se konzumira presudom. Zbog toga je važno znati od
kojeg trenutka počinje glavni pretres. Nakon podnošenja optužnice od strane
tužiteja sudu pa do početka glavnog pretresa tužitelj nema pravo da izmjeni
optužnicu, to može učiniti u toku dokaznog postupka. Nakon čitanja optužnice
postoji obaveza suda da upita optuženog da li je razumio navode optužnice,
pa ako ustanovi da nije obavezan je da mu te navode izloži na prihvatljiv
način.
Nakon toga tužitelj daje tzv. uvodno izlaganje / uvodnu riječ ili uvodno
govor/, i to je obaveza tužitelja koji se toga ne može odreći niti mu to pravo
može biti uskaraćeno. Pravo tužitelja da ukratko iznese dokaze na kojima
zasniva optužnicuje prva prilika da sudu navede čvrste i jasne dokaze
optužbe, koji će biti izvedeni na glavnom pretresu.
Što se tiče optuženog i njegovog branitelja zakon predviđa da oni mogu ako
žele / ne moraju/ da koriste pravo i iznesu uvodno izlaganje. Zbog toga sud
poziva optuženog i njegovog braniteja i pita ih da li se žele koristiti svojim
pravom na uvodno izlaganje i iznošenje dokaza koje će ponuditi u svojoj
obrani. Ovo je u skladu sa principom- niko nije dužan iznositit dokaze protiv
sebe, te u skladu sa pravom optuženog da ne iznosi svoju obranu, što je
osigurano u svakoj fazi postupka, uključujući i procesnu situaciju kao što je
ova.

35. IZVOĐENJE DOKAZA

U zakonu je predviđeno pravo stranaka i branitelja da predlažu, pozivaju

svjedoka, vještaka, i izvode svoje dokaze u skladu sa pravilima određenih u
zakonu. Pozivanje svjedoka u ovoj fazi postupka (glavni pretres počeo) treba
tumačiti kao i u angloameričkom sistemu tj. da to znači da tužitelj u toku
dokaznog postupka kaže «ja sad pozivam svjedoka NN kako bih ga direkt
upitao», a to ne znači kako to neki tumače da on treba bukvalno ići pred vrata
i pozvati nekog svjedoka, a niti se pod ovim podrazumjeva da on u pripremi
suđenja svjedoku dostavja poziv za suđenje. Sve te radnje pozivanja, odnosno
dostavljanje poziva i prozivanje svjedoka obavlja sud. U zakonu je propisan
redosljed izvođenja dokaza i on uvjek ide sljedećim redom:
1. Dokazi optužbe
2. Dokazi obrane
3. Dokazi optužbe kojim se pobijaju navodi obrane / replika/
4. Dokazi odbrane kao odgovor na odbijanje / duplika/
5. Dokazi čijie je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće
6. Sve relevantne informacije koje mogu pomoći sudiji odnonso vijeću kod
odmjeravanja odgovarajuće krivično pravne sankcije ako optuženi bude
oglašen krivim.

Prilikom izvođenja naprijed navedenih dokaza dozvoljeno je direktno,

unakrsno i dodatno ispitivanje.

Stranica 61 od 242
36. DIREKTNO, UNAKRSNO I DODATNO ISPITIVANJE

Ispitivanje svjedoka / isto tako optuženog, vještaka/ obavlja se po pravilima

adversarnog sistema, ali se iz odredaba člana 277 ZKP F BiH vidi i postojanje
elemenata inkvizitorskog sistema /pravo suda da ispituje svjedoke, vještaka i
optuženog, naravno kada se on sam javi i zatraži da bude isjpitan/
Pošto ove zakonske odredbe omogućuju ne samo procesne aktivnosti
stranaka, već i suda, onda je jasno da imamo tradicionalnu mješoviti model
evropske kontinentalne procedure / mješoviti postupak/. Naš zakon potvrđuje
pravilo nemo prodere se ipso i prihvaćen je adversarni (anglosaksonski
sistem)
Kod provjere kredibiliteta obaveza sudije je da zaštiti svjedoka od
maltretiranja, kao i obavezeda odgovara na pitanja koja je već odgovorio. U
stavu 1 člana 277. dozvoljeno je postavljati „pitanja u korist tvrđenja“- dakle
pitanja mogu ići u drugom pravcu npr utvrđivanje alibija kako bi se dokazalo
da optuženi nije bio na mjestu događaja već na drugom mjestu.

1. Glavno ili direktno ispitivanje svjedoka obavlja stanka ili branitelj koji je
pozvao svjedoka, a oni ga prvi ispituju da dokažu istinitost svojih
tvrđenja. Tako tužitelj nastoji da dokaže istinitost svojih tvrđenja, da je
optuženi učinio krivično djelo na način kako je to opisano u optužnici.
2. Unakrsno ispitivanje kao i glavno ili direktno ispitivanje potječe iz
adlersarnog sistema. Njime se nastoji dobiti odgovori za suprotnu
stranu i to takvi kojima se oslabljuje odgovori koje je svjedok dao
prilikom direktnog ispitivanja. Unakrsno ispitivanje se ograničava
na opseg odgovora datih prilikom direktnog ispitivanja. Direktno
ispitivanje limitira / ograničava/ unakrsno ispitivanje. Ako svjedok
odgovori izvan toga, to je prema adlestarnom sistemu irelevantno za
činjenična tvrđenja. Može se nastojati prilikom tog unakrsnog ispitivanja
dovesti u pitanje kredibilitet svjedoka / npr da svjedok laže/. Može se
desiti da svjedok opisuje cio događaj iako je vidio samo dio tog
događaja, pa to treba okriti prilikom unakrsnog ispitivanja. Postavljanje
pitanja koja navode na odgovor / tzv. sugestivna pitanja/ je moguće uz
prethodno odobrenje sudije odnosno predsjenika vijeća. Takva pitanja
može dozvoliti sudija odnosno predsjednik vijeća ako se radi o svjedoku
pozvanog protiv njegove volje, ako je pristrasan, nevoljan odnosno neće
da sarađuje i pokazuje odbojan stav. Postavlja se pitanje kako postupiti
u slučaju ako se radi o svjedoku optužbe i tužitelj je tog svjedoka
direktno ispitao na neke okolnosti, a branitelj optuženog mu ne može
postavljati pitanja koja bi se odnosila na alibi osuđenog o čemu tužitelj
nije postavljao pitanje prilikom direktnog ispitivanja. Takva situacija bi
trebalo razriješti na taj način da branitelj zatraži od suda da svjedoka
ispita na okolnosti postojanja alibija optuženog. Ako sud to ne dozvoli,
onda branitelj može predložiti da svjedok nakon završenog ispitivanja

Stranica 62 od 242
 izađe i sačeka pred sudnicom, jer će ga on pozvati kao svog svjedoka i
direktno ga ispitati.
3. Protuispitivanje ili dodatno ispitivanje

Konačno stranke ili branitelj koji su pozvali svjedoka dobivaju još jednu priliku
da svjedoka ispitaju u smislu pravnog utvrđivanja značenja odgovora
svjedoka koje je dao prilikokm unakrsnog ispitivanja. Dakle pitanja u ovoj fazi
/protivispitivanje/ se odnosi na ono što je svjedoka pitala suprotna stranka ili
branitelj.

Konačno treba naglasiti da u toku ispitivanja svjedoka i sud ima pravo da

postavlja pitanja bilo u toku direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili dodatnog
ispitivanja, a može i sačekati da oni to završe pa da onda tek sud ispita
svjedoka.
Ako se radi o svjedoku koje je pozvan od strane suda / ne radi se o svjedoku
koga su predložile stranke/ prvo će sud ispitat takvog svjedoka, a onda će
dozvoliti strankama da postavljaju pitanja/.

37. PRAVO SUDA DA NE DOPUSTI PITANJE ILI DOKAZ

Poznato je da sudija odnosno predsjendik vijeća rukovodi glavnim pretresom i

njegovo pravo da zabrani pitanja i odgovor na pitanje bilo koje stranke i
branioca je nužno da uradi ako je pitanje ponovljeno ranije postavljeno
pitanje i dobijen odgovor, ako je pitanje nedozvojeno / unakrsno ispitivanje
prelazi okvire direktnog ispitivanja – traži se odgovori na okolnosti i činjenice
koje nisu bile predmet direktnog ispitivanja/. Nedopušteno je i pitanje koje se
odnosi na činjenice koje se po zakonu ne mogu dokazivati / činjenice vezane
za dokaz pribavljen na nezakonit način/. Zabrana pitanja i odgovora na
pitanje se odnosi na sve učesnike u postupku, na stranke, branitelja i članove
vijeća.
Konačno, ako sudija odnosno predsjenik vijeća zaključi da okolnosti koje
stranke i branitelj žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni
dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

38. IZMJENA OPTUŽNICE

Član 290. ZKPFBiH Isključivo je pravo tužitelja da na glavnom pretresu vrši

izmjenu optužbe, ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmjenilo
činjenično stanje izneseno u optužbi. Za takvu izmjenu optužbe dovoljno je
nova subjektivna ocjena tužitelja, jer je u zakonu propisano «ako tužitelj
ocijeni», što jasno ukazuje isključivo na njegovu subjektivnu ocjenu – nova
ocjena izvedenih dokaza, koja može biti različita od one koju je imao prilikom
sastavljanja optužbe.tužilac npr ustanovi da činjenični opis iz optužnice nije
dobar, on može tražiti od suda da mu dozvoli podnošenje izmjenjene
optužnice. Ovo je diskreciona ocjena tužioca što znači on može izmjeniti
optužnicu i kada nije došlo do promjene prikupljenih dokaza u istrazi a niti su
se pojavili neki novi dokazi.

Stranica 63 od 242
Izmjena optužbe se može odnositi samo na genusno isto KD. Npr ako je
predmet optužbe bilo KD silovanja, onda tužilac može u okviru tog događaja
mjenjati činjenice i okolnosti iz optužnice. Ako bi se desilo da tužilac izvan tih
okvira umjesto činjenica i okolnosti koje predstavljaju navedeno KD u
činjenični opis djela unese činjenice i okolnosti koje predstavljaju obhilježja KD
krađe tada bi se radilo o nedozvoljenom proširenju optužbe a ne o njenoj
izmjeni. Izmjena optužbe podrazumjeva promjenu odlučnih činjenica, koje su
navedene u činjeničnom opisu djela iz optužbe. U sudskoj praksi se
upotrebljava terminologija preciziranje optužbe- koja nije pravilna – ako se
misli na izmjenu optužbe. Prema tome promjena nekih nevažnih činjenica ili
okolnosti iz opisa djela ne prestavlja u krivično pravnom smislu izmjenu
optužbe i to se zove preciziranje optužbe / npr.da je optuženi do kuće
oštećenog došao glavnim putem pa tužitelj to promjeni u činjeničnom opisu
djela i navede da je došao sporednim putem/. Za razliku od toga ako je
tužitelj u činjeničnom opisu djela iz optužnice mijenjao činjenice i okolnosti
koje su kod krivičnog djela teške krađe predstavljale provaljivanjem i
navedene činjenice i okolnosti koje ukazuju da je to krivično djelo učinjeno
obijanjem, radi se o promjeni odlučnih činjenica, odnosno izmjeni optužnice
koja je predviđena u zakonu.
Radi pripremanja odbrane glavni pretres može biti odgođen (ovosno o kakvim
se izmjenama radi) npr. u slučaju izmjena okolnosti kod KD krađe, da se
radilo o provaljivanju a ne obijanju ne predstavlja situaciju kada sud treba
dozvoliti odlaganje glavnog pretresa radi pripremanja odbrane. Nasuprot
tome, kada se radi o nekom KD iz oblasti privrednog kriminala gdje su
izmjene obimnije , uvijek treba dozvoliti odlaganje glavnog pretresa radi
pripremanja odbrane.
Nakon izmjene optužbe ne vrši se potvrđivanje, ali sud mora pozvati
optuženog da se izjasni da li je razumio izmjene optužbe i naravno optužbu u
cjelini. Ako sud ne postavi ovo pitanje učinio je relativno bitnu povredu
postupka i zbog toga se presuda mora ukinuti. Nakon toga sud odlučuje da li
će odložiti nastavak glavnog pretresa radi pripremanja odbrane.
POJMOVNO IZMJENA SE ODNOSI NA ODLUČNE ČINJENICE- ISTI
DOKAZI- IZMJENA ČINJENIČNOG OPISA- UVIJEK OSTAJE GENUSNO
ISTO KD.
Preciziranje je izmjena činjenica i okolnosti koje nisu odlučne.
PROČITATI ZAVRŠETAK GLAVNOG PRETRESA IZ ZAKONA.

39. VRSTE PRESUDA / MERITORNE I PROCESNE/

U prvom stepenu sud donosi presude i to

1. Presuda kojom se tužba odbija / formalna ili procesna presuda/,
2. Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe / meritorna presuda/
3. Presuda kojom se optuženi oglašava krivim / meritorna presuda/
4. Kad su u pitanju neuračunljive osobe tzv. utvrđujuće presude /
meritorna presuda/
Pročitati objektivni identitet optužbe i presude

PRESUDA
Dijelovi presude:

Stranica 64 od 242
- uvod
- generalije
- činjenični dio
-dakle- pravni opis (nije obavezan)
Čime je- pravna kvalifikacija djela
- osuđuje na – odluka o kazni
Član 57. stav 1. – odluka o uračunavanju pritvora
Član 212. stav 3.- odluka o imovinsko- pravnom zahtjevu
Odluka o troškovima

OBJEKTIVNI IDENTITET OPTUŽBE I PRESUDE- vezanost presude za

optužbu

U zakonu je predviđeno da se presuda može odnositi samo na osobu koja je

optužena ( subjektivni identitet) i samo na djelo koje je predmet optužbe
sadržane u potvrđenoj odnosno na na glavnom pretresu izmjenjene optužnice
(objektivni identitet). Dakle mora postojati subjektivni i objektivni identitet
presude i optuženog , a što je vezano za načelo akuzatornosti, jer tužitelj
određuje u optužnici protiv koje osobe se vodi postupak i za koje djelo.
Kada je u pitanju pravni identitet on ne mora postojati jer je u zakonu
navedeno da sud nije vezan za prijedlog tužitelja u pogledu pravne ocjene
djela. To znači da sud ne mora prihvatiti pravnu kvalifikaciju djela iz
optužnice već činjenični opis djela može kvalificirati na način kako smatra da
je ispravno. Prema tome isključena je mogućnost da dođe do promjene osobe
koja je optužena i da umjesto nje za KD bude oglašena krivom neka druga
osoba.
Ako bi ispostavilo da KD nije učinila osoba koja je optužena već neka druga
tada sud donosi presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe.
Što se tiče objektivnog identiteta pravilo je da činjenični opis djela treba
sadržavati one (u presudi navedene) odlučne činjenice ili okolnosti iz
činjeničnog opisa djela iz optužbe.
Sudska praksa je prihvatila da neće doći do povrede objektivnog identiteta
presude i optužbe ako sud u činjeničnom opisu djela izmjeni činjenice i
okolnosti tako da pravna kvalifikacija ostaje ista. Npr. kada u odnosu na
optužbu gdje je pisalo da je teška krađa utvrđena provaljivanjem pa se u
činjeničnom opisu presude navedu činjenice i okolnosti koje predstavljaju
obijanje. Dakle nema promjena u činjeničnom opisu koje bi optuženog dovodile
u težu poziciju.
U činjenični opis djela sud nikada ne može dodavati činjenice i okolnosti na
osnovu kojih se djelo može teže kvalifikovati nego je to učinjeno u optužnici.
Npr ako se radi o optužbi zbog krađe sud ne može dodavati činjenice i
okolnosti koje bi to djelo kvalifikovale kao djelo teške krađe. Obrnuta situacija
je moguća tj da sud ispusti iz činjeničnog opisa kvalifikatorne okolnosti zbog
kojih je djelo pravno ocjenjeno kao djelo teške krađe. Tako sud može ispustiti
te okolnosti ako nađe da nisu dokazane i onda djelo kvalifikovati kao djelo
krađe. U tom slučaju nema povrede objektivnog identiteta presude i optužbe.
U protivnom ako sud povrijedi objektivni identitet presude i optužbe raditi će
se o prekoračenju optužbe i bitnoj povredi ZKP-a zbog koje se presuda mora
ukinuti (naravno ako žalba na istu bude izjavljena)

Stranica 65 od 242
MERITORNE I PROCESNE PRESUDE
Meritorne presude su one kojima se optuženi oslobađa ili se oglašava krivim.
Procesna presuda je ona kojom se optužba odbija (bavi se samo formalno-
pravnim smetnjama za odlučivanje o suštini krivične stvari) za razliku od toga
meritorne presude se bave raspravljanjem pitanja i odgovora o tome da li je
učinjeno krivično djelo, a ako jeste da li ga je učinio optuženi.
Osuđujuća (kondemnatorna presuda)
Presuda kojom se optužba odbija (pročitati u zakonu u kojim se
slučajevima donosi ova presuda) obrazloženje takve presude je vrlo kratko jer
se sud ne može upuštati u meritum stvari i ocjwenu izvrdenih dokaza. Ako je
npr tužitelj do okončanja glavnog pretresa odustao od optužnice, sud će u
obrazloženju samo navesti da je tužitelj pod brojem ---------od --------- podnio
optužnicu protiv N.N. zbog KD ubistva iz člana 186. satv 1. KZFBiH, a onda će
u slijedećem pasusu samo dodati da je tužitelj dao izjavu da odustaje od
optužbe pa je sud dosljedno tome (na osnovu člana 298. ZKPFBiH) odlučio
kao u izreci.
Riješiti pravni spor znači:
1. utvrditi činjenično stanje
2. primjeniti pravo
Pravnom zaključivanju mora prethoditi činjenično utvrđivanje stvari.

Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe

Jedna od meritornih presuda jeste ona kojom se optuženi oslobađa od

optužbe. U zakonu su taksativno nabrojani slučajevi i to su:

1. ako djelo za koje se optužuje nije zakonom propisano kao KD. To će biti
slučajevi npr. kada u činjeičnom opisu djela nedostaju neke činjenice ili
okolnosti koje ulaze u strukturu općeg pojma krivičnog djela ili predstavljaju
posebne elemente određenog KD (činjenični opis predstavlja pravno nevažan-
irelevantan događaj, građansko- pravni ili upravno- pravni odnos. Može se
desiti da se u toku suđenja ispostavi da je optuženi postupao u nužnoj
odbrani pa će u tom slučaju sud u činjenični opis djela unjeti činjenice i
okolnosti koje predstavljaju napad oštećenog i i oslobodiće optuženog po ovom
zakonskom osnovu. NIJE KD AKO JE DJELO UČINJENO U NUŽNOJ ODBRANI-
DONOSI SE OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA.

2. postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost učinioca. Koja

situacija postoji i sud će donijeti oslobađajuću presudu ako je utvrdio da je
optuženi učinio djelo za koje se optužuje ali postoje okolnosti koje isključuju
krivičnu odgovornost.
Prema KZ-u osnovi koji isključuju krivičnu odgovornost su:
- prvenstveno uračunjljivost
- stvarna zabluda
- nehat ako je djelo kažnjivo samo ukoliko je učinjeno sa umišljajem.

Stranica 66 od 242
3. ako nije dokazano da je optuženi učinio djelo koje mu se stavlja na teret.
Ovo je vezano za načelo slobodne ocjene dokaza. Kada sud poslije svestrane
ocjene zaključi da nema dokaza da je optuženi učinio djelo za koje se tereti.

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim

(pročitati u zakonu)

40. ODRICANJE I ODUSTAJANJE OD ŽALBE

Nakon donošenja prvostepene presude isključivo ovisi od dispozicije volje

stranaka da li će doći do žalbenog postuka. Imajući ovo u vidu potpuno su
jasni razlozi zakonodavca da predvidi strankama i branitelju / kada ovaj
dobije ovlaštenje/ da mogu da se odreknu od prava na žalbu ili da odustanu
od već izjavljene žalbe.
Odricanje prava na žalbu se sastoji od izjave ovlaštene osobe da neće
koristiti žalbu protiv presude.
Odustajanje od žalbe znači da je ovlaštena osoba dala izjavu da povlači
blagovremeno podnesenu žalbu. Prema ovome treba naglasiti da samo izjava
ovlaštene osobe o odricanju i odustajanju od žalbe ima pravno dejstvo. Zato je
potreban još jedan uvjet, a to je da je ta izjava data pred sudom ili je
napisana u podnesku koji je dostavjen sudu. Prema tome izjava data tužitelju
bilo usmeno ili pismeno o odricanju na pravo podnošenja žalbe ili odustajanja
od žalbe ili bilo kojem drugom subjektu nema nikakvo pravno dejstvo.
Optuženi se može odreći prava na žalbu samo nakon što mu je presuda
dostavljena. Odricanje je moguće do isteka rokova za žalbu. Protekom tog roka
ne mogu se više odreći tog prava jer to po zakonu nije moguće. Ako bi neko
ipak izjavio žalbu ona bi bila odbačena kao neblagovremena. U vezi s tim je
napravljen jedan izuzetak a to je da se optuženi može odreći prava na žalbu i
prije što mu je dostavljena presuda, ako su kumulativno ispunjena dva uvjeta
ii to:
1. Prvi uvjet je da se tužitelj odrekao od prava na žalbu i
2. Drugi uvjet je ako optuženi po presudi ne bi trebao izdržavati kaznu
zatvora.

Prvi uvjet je ispunjen onda kada se tužitelj odrekne prava na žalbu / odmah
nakon objavljivanja presude/, a drugi uvjet je ispunjen ako je optuženom
izrečena novčana kazna, uvjeta osuda, ako je oglašen krivim a oslobođen od
kazne ili mu je izrečena kazna zatvora koju je on već izdržao uračunavanjem
pritvora / npr. osuđen na šest mjeseci zatvora, a bio u pritvoru šest mjeseci/.
Ako su ispunjeni ovi uvjeti i optuženi dadne izjavu da se odriče prava na
žalbu, onda prestaje ovlaštenja ne samo njegova već i drugih procesnih
subjekata, koji mogu izjaviti žalbu u njegovu korist / osim prava tužitelja koji
može da izjavi žalbu / Za odustanak od žalbe braniocu je potrebna posebna
punomoć. Redovna punomoć koju ima branitelj jeste da poduzima radnje in
favorem klujenta, a odricanje od žalbe se smatra da je na štetu branjenika.

Stranica 67 od 242
Ukoliko bi se pored toga desilo da optuženi ili neko od drugih osoba koje imaju
pravo izjaviti žalbu u njegovu korist npr. branitelj izjavi žalbu u zakonskom
roku, ta žalba mora biti odbačena rješenjem kao nedopuštena.
Što se tiče tužitelja, on se može odreći od prava na žalbu odmah nakon
objavljivanja presude i za takvo njegovu izjavu nije potrebno ispunjenje bilo
kakvih uvjeta, a do donošenja odluke apelacionog vijeća tužitelj može odustati
od već izjavljene žalbe. Postoji teoretska mogućnost da tužilac uloži žalbu u
korist optuženog i od ove žalbe optuženi ne može odustati. Izjava ovlaštenih
osoba o odricanju i odustajanju od žalbe su neopozive.

42. SADRŽAJ ŽALBE I OTKLANJANJE NEDOSTATAKA ŽALBE

Pod pojmom sadržaja žalbe se podrazumjevaju sastojic koje žalba treba da

ima da bi se po njoj moglo postupati. Samo žalba koja sadrži sve potrebne
sastojke predstavlja valjan osnov za odlučivanje po žalbi.
Sastojci žalbe su:
1. Označenje presude protiv koje se podnosi žalba / naziv suda broj i
datum presude/,
2. Osnov za pobijanje presude
3. Obrazloženje žalbe
4. Prijedlog da se pobijana presuda potpuno ili djelimično ukine ili
preinači
5. Potpis osobe koja podnosi žalbu

Izloženi redosljed sastojaka žalbe, odnoso pitanje žalbe po takvom redosljedu

nije obavezno / i nekim drugim redosljedom može biti sačinjena, ali je bitno da
sadrži one sastoje koji su propisani u zakonu / naprijed navedeni/.
Ako je žalbu podnio optuženi ili neko od osoba koja može izjaviti žalbu u
njegovu korist, a optuženi nema braniteja ili ako je žalbu podnio oštećeni koji
nema punemoćnika i neka od tih žalbi ne sadrži naprijed pobrojane sastojke,
sud će pozvati podnosioca žalbe da istu dopuni pismenim podneskom ili
usmeno na zapisnik kod suda. Kada se žalba vraća na doradu osim roka za
ispravku treba navesti u čemu se sastoje nedostaci. Ako sud to nije naveo
nema poslije mogućnost da odbaci tu žalbu ako ponovo bude neuredna.
Ako podnositelj žalbe tako ne postupi u određenom roku sud će takvu žalbu
odbaciti, ako ista ne sadrži obavezne sastojke / osnov za pobijanje presude,
obrazloženje žalbe i potpis osobe koja je podnijela žalbu/. Pored toga žalba će
biti odbačena ako se ne može utvrditi na koju se presudu odnosi / npr mora
se kroz upisnik i imenik kod suda pokušati utvrditi na koju se presudu žalba
odnosi/, a ako to nije moguće onda se ista odbacujje. Za razliku od ovog
postupanja zakonodavac je napravio iznimku, a to je u odnosu na žalbu koja
je podnesena u korist optuženog , jer je predvidio da se takva žalba koja ne
sadrži neke i obavezne sastojke treba dostaviti apelacionom vijeću, osim u
slučaju ako se ne može utvrditi na koju se presudu žalba odnosi i tada se ta
žalba odbacuje.
U situaciji kad žalbu podnosi oštećeni kada ima punomoćnika ili tužitelj, a
žalba ne sadrži obavezne sastojke ili se ne može utvrditi na koju se presudu
odnosi, takva žalba se odmah odbacuje. Ako se radi o žalbi koja je podnesena

Stranica 68 od 242
u korist optuženog, a optuženi ima punomoćnika, onda se postupa sa tom
žalbom na isti način kao što je to naprijed navedeno za žalbu izjavljenu u
korist optuženog koji nema branitelja.
Jedina razlika između ove dvije situacije jest što je žalbe izjavljena u korist
optuženog i optuženi biva pozvan da izvrši dopunu žalbe, a u ovom slučaju
kad ima branitelja to se ne radi.
Postoji mogućnost da žalitelj navede nove činjenice i dokaze (beneficium
novorum) ali u tom slučaju mora iznjeti razloge zbog čega isit i pored dužne
pažnje i opreza nisu mogli biti prezentovani na glavnom pretresu. Mora
navesti i šta želi dokazati sa tim novim dokazima i činjenicama.

43. GRANICE ISPITIVANJA PRESUDE / ŽALBENI POSTUPAK/

U zakonu je izričito predviđeno da vijeće apelacionog odjeljenja ispituje

presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom. Dosljedno tome
vijeće apelacionog odijeljenja mora voditi računa o osnovama, obrazloženju i
prijedlogu iz žalbe s obzirom da od toga isključivo ovisi okvir odnosno pravo
ispitivanja presude. Ako se prilikom ispitivanja utvrdi postojanje bitnih
povreda odredaba ZKP-a onda se sud ne upušta u ispitivanje ostalih žalbenih
osnova a ovo zbog toga jer je ta odluka donesena protivno zakonu pa se time
okončava ispitivanje po žalbi. Na osnovu toga apelacija ukida presudu i
određije održavanje pretresa (kada je u pitanju presuda II stepeni sud ne
može kao prije ukinuti presudu i vratiti I stepenom sudu na odlučivanje, već
sam mora održati pretres) ukoliko ne stoje navodi iz žalbe o bitnim povredama
ZKP-a onda je II stepeni sud u situaciji da ispituje presudu iz osnova pogrešno
i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a ako nađe da je u tom pravcu žalba
opravdana II stepeni sud presudu ukida i postupa tako što održava pretres
ponovo. Tek ako ne stoje žalbeni osnovi naprijed pomenuti ili žalba nije
izjavljena iz tih osnova žalbeni sud dolazi u situaciju da ispituje žalbene
osnove povrede KZ-a i zbog odluke o kazni. U ovim slučajevima presuda se ne
ukida već preinačuje ukoliko je naravno žalba opravdana.
Tako se iz sadržaja iz žalbe može zaključiti da li se presuda pobija u cijelosti
ili djelimično / npr. U pogledu jednog krivičnog dijela ili više krivičnih djela/,
nadalje iz kojeg se onsova poboja presuda, iz kojih razloga itd.

44. ZABRANA REFORMATIO IN PEIUS

Naš zakon usvaja pravila reformatio in peius / zabrana preinačenja na teže/

kako u žalbenompostpku tako i na ponovno suđenju, jer propisuje da ako je
izjavljena žalba samo u korist optuženog da se presuda ne smije izmjeniti
na njegovu štetu.Prema tome ova zakonska odredba pruža optuženom zaštitu
u punom opsegu s obzirom da zabranjuje izmjenu presude u bilo kojem
pogledu, pod uvjetom ako jepodnesena samo žalba unjegovu korist.
Postoji obaveza vijeća apelacionog odjeljenja da rješenjem odbaci kao
nedopuštenju žalbu izjavljenu u korist optužeog u kojoj su navedene određeni
razlozi i u skladu sa njima predloženo da se optuženom pored kazne zatvora
na koju je osujđen izirekne i mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog
liječenja u smislu člana 74 KZ F BiH. U suprot tome ako bi to bilo prihvaćeno i

Stranica 69 od 242
optuženom izrećena takva mjera sigurnosti time bi se povrijedilo pravilo
zabrane reformacio in peisu.
Zabrana reformacio in peius važi u postupuku po žalbi i to kako za odlučivanje
u sjednici apelacionog vijeća a takojđe i na pretresu koji se održava nakon
ukidanja prvostepene presude. Ova zabrana važi i u slučaju eventualnog
ponavljanja krivičnog postupka u korist optuženog ili ukoliko Ustavni sud BiH
usvoji apelaciju osuđenog i ukine presudu vijeća apelacionog odjeljenja i
predmet vrati na ponovno odlučivanje.

45. PROŠIRENO DEJSTVO ŽALBE

U zakonu je izričito predviđeno da je žalba izjavljena u korist optuženog može

imati prošireno dejstvo. To će biti u slučaju ako je podnesena žalba u korist
optuženog zbog pogrešnog ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog
povrede KZ. Dakle ako je žalba u korist optuženog podnesena iz navedenih
zakonskih osnova i ta žalba je u korist optuženog, onda ona ima prošireno
dejstvo, pa će sud ex officio ispitati i odluku o kazni i odluku o oduzimanju
imovinsko- pravne koristi. Podnošenje žalbe u korist optužeog samo iz
navedenih zakonskih osnova je gotovo uvijek posljedica uvjerenja njenog
podnositelja da će ta žalba uspjeti, pa presudu ne pobija iz nekog drugog
žalbenog osnova / npr. Odluki o kriviloj pravnoj sankciji/.
Moguće je da je procjena podnositelja takve žalbe bila pogrešna, pa je u ovoj
zakonskoj odredbi koja se odnosi na prošireno dejstvo žalbe propisano , a
takva žalba ima prošireno dejstvo zasnivana na favorem desesionis –
prednost obrane, jer u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o krivično pravnoj
sankciji i oduzimanju imovinske koristi.
U vezi sa tim žalbeno vijeće treba prvo ispitati osnovanost takve žalbe pa ako
ocijeni da su njeni prigovori neosnovani ili da su osnovani samo prigovori koji
se odnose na povredu KZ, tek onda kao drugo u smislu ove zakonske odredbe
pristupi ispitivanju odluke o krivno pravnoj sankciji i oduzimanju imovniske
koristi. Nasuprot tome, ukoliko žalbeno vijeće ocijeni da je opravdana takva
žalba u pogledu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, onda će
rješenjem ukinuti prvostepenu sudsku presudu i odrediti održavanje pretresa,
pa stvar u tom slučaju neće ni moći ispitivati odluku o krivino pravnoj sankciji
i oduzimanju imovinske koristi.

46. BENEFITIO COHESIONIS / POGODNOST PRIDRUŽIVANJA/

Spada među pogodnosti obrane. Cilj ovog pravnog instituta sadržan je u tome
da se spriječi nejednakost postupanja prema saoptuženima, koji su u nekom
krivičnom postupku bili obuhvaćeni istom presudom i nalaze se u istoj
situaciji. Očigledno je da se ova pogodnost pridruživanja zasniva na nečelu
pravičnosti postupka u smislu kojeg se nastoji izbjeći mogućnost da iz
formalnih razloga saoptuženi u žalbenom postupku budu različito tretirani i to
zbog toga što je u korist jednog optuženog izjavljena uspjela žalba, a u korist

Stranica 70 od 242
drugog saoptuženog nije nikako izjavljena ili je izjavljena lai u njoj nisu
navedeni prigovori kao u uspjeloj žalbi. Radi toga je zakonodavac predvidio da
u ovakvim situacijama ako žalbeno vijeće utvrdi da su razlozi do kojih je donio
odluku u korist optuženog od kojih su i za kojega saoptuženih koji nije podnio
žalbu ili je nije podnio u tom pravcu da će postupiti po službenoj dužnosti kao
da takva žalba postoji. Najjednostavniji slučaj primjene pogodnosti
pridruživanja je slučaj kada je učinjena bitna povreda odredaba ZKP na koju
se ukazuje u žalbi izjavljenoj u korist saoptuženog. Već je naglašeno da su
uvjeti za primjenu ovog pravnog instituta ti da saoptuženi odgovaraju za isto
krivično djelo da se nalaze u istoj pravnoj situaciji. Prema tome ako bi npr.
odgovarali za različito krivično djelo i to jedan za krivično djelo krađe, a drugi
za krivično djelo prikrivanja, pa ovaj optuženi koji odgovara za krivično djelo
prikrivanja u žalbi istakne da je za to djelo nastupila zastarjelost, koja je
zaista i nastupila, onda to očigledno nema nikakve veze sa ovim saoptuženim,
koji odgovara za krivično djelo krađe.
Uvjet da se optuženi nalaze u istoj pravnoj situaciji najbolje se može
promatrati u slučaju ako oni odgovaraju / npr. za krivično djelo krađe/, pa
jedan od tih optuženih izjavi žalbu zbog odluke o kazni i u toj žalbi navede da
mu sud prilikom donošenja odluke o kazni nije uzeo u obzir da je u vrijeme
izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv ili da je porodičan otac
troje malodobne djece. Ako žalbeni sud ovo uvaži i preinači presudu o kazni i
izrekne mu blažu kaznu, do primjene ovog pravnog instituta pogodnosti
pridruživanja u odnosu na drugog optuženog može doći samo ako je i on bitno
smanjen uračunljiv i ima malodobnu djecu.
Prema tome ako ga ne karakterišu te okolnsti primjena ove
pogodnosti pridruživanja je potpuno isključena.

47. POSTUPAK U SLUČAJU NASTUPANJA DUŠEVNE BOLESTI

Moguće su situacije da nakon učinjenja krivičnog djela kod optuženog nastupi

duševno oboljenje. U tom slučaju stranke i branitelj se mogu obratiti sudu sa
prijedlogom da se prekine krivični postupak s obzirom da optuženi nije
sposoban da u njemu učestvuje. Obaveza je suda da u tom slučaju zatraži
psihijatrijsko vještačenje kako bi se zaista utvrdilo da li je optuženi duševno
obolio i da li je sposoban učestvovati u krivičnom postupku. Ako se takvim
vještačenjem ispostavi kao tačno da je kod optuženog nastupila, da je dobio
neku duševnu bolest nakon učinjenog krivičnog djela i da nije sposoban
učestvovati u postupku sud će rješenjem prekinuti postupak i optuženog
uputiti organu nadležnom za pitanje socijalnog staranja.
Nakon što se eventualno poboljša zdravstveno stanje optuženog / to se mora
provjeriti preko vještaka neuropsihijatra/, krivični postupak će se nastaviti.

48. POSTUPAK U SLUČAJU NEURAČUNLJIVOSTI

Postoji situacije kada je teško duševno bolesna osoba kojoj je potrebno

liječenje učinila krivično djelo u neuračunljivom stanju prema KZ F BiH i
ostalim KZ / KZ BiH, KZ RS, KZ Distrikt Brčko/, nije predvijđena mogućnost

Stranica 71 od 242
izricanja krivično pravne sankcije. Ovo je imalo za posljedicu da se u
procesnom zakonu predvidi postupak za takve osobe u kome će se presudom
utvrditit da je takva osoba učinila protivpravno djelo.
Naime , prema novom konceptu u KZ predpostavka za krivnju jeste
uračunljivost. Pošto se u ovom slučaju radi o tome da je teško duševna osoba
kojoj je potrebno liječenje učinila protivpravno djelo u neuračunljivom stanju,
to znači da kod te osobe ne postoji krivnja. Pošto krivnja predstavlja jedan od
elemenata općeg pojma krivičnog djela / subjektivni element/ onda to znači
da ustvari zbog nepostojanja takvog jednog elementa optuženi nije ostvario
krivično djelo, već samo protivpravno djelo.
Kad je u pitanju ovakva osoba tužitelj sačinjava optužnicu i dostavlja je sudu,
a u toj optužnici tužitelj će napisati prijedlog da sud utvrdi da je optuženi učino
djelo u stanju neuračunljivosti i da se predmet uputi organu nadležnom za
pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg postupka. Ovakva
optužnica se potvrđuje kao i svaka druga optužnica, ali se iz razumljivih
razloga optužni ne izjašnjava o krivnji, kao što je to slučaj kad su u pitanju
druge osobe.
U toku dokaznog postupka sud mora utvrđivati ne samo da je optuženi u
vrijeme izvršenja djela bio u neuračunljivom stanju, već i to da je on to djelo i
počinio.
Ukoliko se ispostavi da je optuženi bio samo smanjeno uračunljiv ili bitno
smanjen uračunljiv onda tužitelj umjesto naprijed pomenutih prijedloga, treba
predložiti da se uz neku krivično pravnu sankciju optužnom izrekne mjera
sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja.

Stranica 72 od 242
21.01.2006.
KATARINA MANDIĆ

POSJED
Posjed je faktička vlast na stvari. Vlasništvo je pravo na stvar. Posjed se satoji
od posjedovanja, korištenja i raspolaganja koje se mora vršitiu skladu sa
namjenom i prirodom stvari. Posjed se može vršiti i od strane druge osobe
kojoj je stvar data u posjed po nekom pravnom osnovu , pa ovaj koji je dao
stvar u posjed postaje posredni posjed , a ovaj kojem je data stvar u posjed je
neposredni posjednik. I posredni i neposredni posjednik imaju pravo na
zaštitu koja se satoji od zaštite od uznemiravanja , oduzimanja itd. Može biti
posjed prava korištenja tehničkih usluga i sl. I takve osobe imaju pravo na
zaštitu.
Kada više osoba ima posjed na jednoj stavri to je suposjedništvo. Suposjednici
imaju pravo na zaštitu u odnosu na treća lica i u odnosu na drugog
suposjednika ukoliko ga ometa u posjedu.
Posjed prava stvarne služnosti ima osoba koja faktički koristi nekretninu
druge osobe ( npr. za prolaz i sl.) i ovo se pravo štiti tužbom zbog smetanja
posjeda.
Imamo posjed stvari i posjed prava. Osoba koja na osnovu radnog odnosa
vrši vlast nad stvari prema uputama drugoga ne smatra se posjednikom već
samo držaocem stvari tj. detentorom pa mu ne pripada ova zaštita.
Posjed može biti zakonit i savjestan. Kada je posjed zakonit?- ako ga
posjednik drži po nekom pravnom osnovu koji može poslužiti za sticanje
prava vlasništva. Da nije pribavljen na nezakonit način, vi, clam i precario,
dakle silom, prevarom ili zloupotrebom.
Savjestan posjednik je ako posjednik ne zna, niti bi mogao znati da stvar koju
drži u posjedu nije njegova. Savjesnost se pretpostavlja , a onaj ko tvrdi
suprotno mora to i dokazati. (nasljednik postaje posjednik u trenutku smrti
ostavitelja i ima pravo na posjedovnu zaštitu, čak i ako nema faktički posjed)

PRESTANAK POSJEDA
Posjed prestaje kada se prestane vršiti faktučka vlast nad stvari , a ne gubi
se ako je posjednik privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na stvari
(elementarna nepogoda npr.) prestankom vršenja faktičke vlasti prestaje i
posjedovna zaštita.
Posjednik ima pravo na zaštitu zbog protivpravnog uznemiravanja ,
oduzimanja posjeda, a to se u jednom terminu zove smetanje posjeda. Tu
zaštitu može ostavriti kod suda tužbom zbog smetanja posjeda. U toj tužbi
mora da dokaže da je imao faktički posljednji mirni posjed na određenoj
stvari. Mora navesti čin smetanja , osobu koja je to uradila, tužbeni zahtjev
glasi na uspostavu rabnijeg posjedovnog stanja. Tužba se može podnijeti u
roku od 30 dana od dana saznanja, a objektivni rok je 1 godina od dana
smetanja posjeda.

Stranica 73 od 242
Posjednik ima pravo i na samopomoć protiv onoga ko ga uznemirava ili ko mu
je uzeo posjed pod određenim uvjetima . to je : da je opasnost neposredna ,
da je samopomoć nužna i da je način vršenja samopomoći adekvatan
okolnostima.
U kom obimu sud pruža zaštitu posjedniku?- u onom obimu u kojem je
posjed postojao prije nastalog smetanja.
Posjednik koji je stekao posjed silom, prevarom ili zloupotrebom, ima zaštitu u
odnosu na svakoga, osim u odnosu na osobu od koje je na takav način oduzeo
posjed. Ukoliko od izvršenog smetanja nisu protekli ovi rokovi u kojima se po
ovom zakonu može tražiti sudska zaštita, a to znači ovaj subjektivni rok od
30 dana i objektivni od godinu dana.
(u izreci stoji i zabrana tuženom da ubuduće smeta posjed i navodi se
novčana kazna. Odluka se donosi u vidu rješenja) Suposjednik uživa istu
zaštitu kao i posjednik u odnosu na treće osobe kao i u odnosu na drugog
suposjednika. Kod smetanja posjeda ne raspravlja se o pravnom osnovu.

Knjiga Zečevića: može se koristi dio koji se odnosi na vlasničko-pravne odnose

i stavrno pravo, dijelom i za obligacije jer nije bilo puno izmjena, nasljedno
pravo.

ZAKON O VLASNIČKO-PRAVNIM ODNOSIMA (6/98 SN FBIH)

Sadržaj: Ovim zakonom uređeni su uvjeti i način stjecanja, korištenja, zaštite i

prestanak prava vlasništva. To je suština prava vlasništva na stvarima. Stvari
mogu biti pokretne i nepokretne. Pored toga, uređuje stvarne služnosti, pravo
zaloga, posjed, i prava stranih osoba na svarima.

Šta je vlasništvo?
Vlasništvo je pravo da se stvar koristi, da se sa njom raspolaže (sukladno
zakonu). Ako je nekim drugim zakonom određeno da je ograničeno
raspolaganje zemljištem, onda se mora ispoštovati taj zakom (imaš pravo
raspolaganja, ali samo u granicama zakona). To znači da se korištenje,
upotreba stvari ne smije upotrebljavati na štetu drugih. Vlasnik mora pazitit
da korištenjem svoje stvari ne ometa drugoga i ne šteti mu. U zakonu je izričito
rečeno da da se svako mora uzdržavati od povrede prava drugoga. U sebi
sadrži slijedeća prava: raspolaganje, posjed, korištenje. Korištenje mora biti u
sklafdu sa prirodom stvari. Raspolaganje podrazumjeva i trošenje stvari , ako
je potrošna, promet ako je nepokretna i sl.

Ko ima pravo vlasništva?

Svako fizičko ili pravno lice. Ima pravo da nesmetano samostalno ili u
zajednici (suvlasništvo) koristi to svoje pravo.

Može li se oduzeti pravo vlasništva?

Može samo ako je to propisano posebnim zakonom

Može li se ograničiti pravo vlasništva?

Može, ali samo ako je propisano posebnim zakonom i ako je u javnom interesu
(eksproprijacija). U ovom slučaju vlasnik ima pravo na naknadu u punom

Stranica 74 od 242
iznosu. Ukoliko nije moguće da se postigne dogovor, sud odlučuje u
vanparničnom postupku. Nikada se ne može nešto oduzeti , a da se vlasniku
ne da naknada. Intencija je zakonodavca da se naknadi u punom iznosu.
Vlasništvo se može oduzeti i ograničiti samo u javnom ineteresu npr. Radi
zaštite okoline, prirodnih bogatstava i kulturno- historijske baštine. Može se
urediti i način korištenja. Ako se oduzima vlasništvo u javnom ineteresu onda
vlasniku pripada pravo na naknadu u punom obimu.
Zakonom se može i posebno urediti način korištenja nekretninama, ali samo u
javnom interesu. Zabranjeni je vršenje ovlaštenja koja proističu iz prava
vlasništva suprotno cilju.

Stvari u prometu i stvari van prometa?

U prometu su stvari koje su u vlasništvu. Zakonom se može ograničiti ili
zabraniti promet nekih stvari kada za to postoje opravdani razlozi. Sve stvari
koje su u općoj upotrebi su van prometa. Stvari u općoj upotrebi se određuju
posebnim zakonom i način njihovog korištenja. Nakon promjene njihove
namjene, postaju vlasništvo države.

Pokretne i nepokretne stvari?

Predmet prava vlasništva mogu biti pokretne i nepokretne stvari , sirovine,
mineralne vode, divljač i drugi dijelovi prirode, smatraju se stvarima u smislu
ovog zakona onda kad se nad njima stekne posjed.
Psebnim zakonom je propisano pod kojim uslovima se posjedovanjem stječe
pravo vlasništva nad ovim stvarima (npr. Dozvola ili koncesija)
Nekretnine- zemljište, građevinski objekti namjenjeni trajnoj upotrebi, koji se
ne mogu odvajati sve dok se po volji vlasnika ne mogu odvojiti. Posebnim
zakonom je određeno koje su stvari u općoj upotrebi. Stvari u općoj upotrebi
nakon promjene namjene postaju vlasništvo FBiH, kantona i sl. (utvrđeno
posebnim zakonom).
Vlasnik zgrade ima pravo vlasništva na zemljištu na kojem je zgrada
izgrađena i koje služi redovnoj upotrebi zgrade. Nosilac prava vlasništva
može biti fizička i pravna lica, strana fizička i pravna lica pod određenim
uvjetima propisanim zakonom. Prav vlasništva u pravnim licima vrše fizička
lica koja njima upravljaju.

Ograničenja na stvarima?
Pravo stvarne i osobne služnosti, pravo građenja, stvarnog tereta, pravo
zaloga. Sva ova prava određuju se posebno zakonom i samo pod tim uslovima
mogu se ograničiti. Vlasnik stvari se mora uzdržavati ....... (nešto kao: mora
koristiti stvari na način da ne smeta i ograničava druge u njihovim pravima)
Da bi se nešto moglo uraditi od ovoga, mora postojati poseban pravni osnov
(npr. sa susjedom se dogovoris da mozete postaviti nešto što njemu smeta, ali
uz naknadu).

Moramo znati pojam prava vlasništva, način sticanja i prestanka

prava vlasništva.!

Stranica 75 od 242
Posjed i pravo vlasništva se moraju razgraničiti. Posjed je faktička
vlast.

Moramo znati razliku uzmeđu vlasničke tužbe i tužbe za smetanje

posjeda!

Sve se može riješiti posebnim zakonima, ali pod uslovom da je u

javnom interesu.

Suvlasništvo?
Pojam suvlasništva (vlasništvo više lica nad istom stvari u određenim
djelovima), prava suvlasnika, pojam zajedničkog vlasništva(dijelovi nisu
određeni, ali su odredivi)? Kada postoji i šta je suvlasništvo. Postoji kada
nepodjeljena stvar pripada u vlasništvo 2 ili više lica tako da svako od njih
ima određeni idealni dio koji je poznat. Suvlasnik se ne može odreći prava na
suvlasništvo jer bi takva izjava bila ništava. Suvlasnik ima sva ona prava
koja ima i vlasnik (vlasnička prava: posjeda, korištenja i raspolaganja) ali u
onom obimu kojima ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika. Šta je potrebno kod
suvlasnika za redovnu upravljanje (redovni popravci i održavanje)? Mora
postojati saglasnost suvlasnika čiji zajednički dio prelazi dijelove ½. (ovo se
osnosi samo na nekretninu). Za ono što prelazi redovno upravljanje (promjena
namjene, rekonstrukcioja i sl)– potrebna je saglasnost svih suvlasnika. Ako
se neko usprotivio, onda nema dogovora, niti sudske zaštite.

Prava suvlasnika?
Imaju pravo da zajednički upravljaju , a mogu to povjeriti i nekome od
suvlasnika ili nekolicini suvlasnika ili terćoj osobi. Troškove korištenja,
upravljanja i održavanja kao i ostale terete koji se odnose na cijelu stvar
snose zajednički, asrazmjerno veličini svog suvlasničkog dijela. Za redovno
upravljanje potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više
od jedne polovine zajedničke stvari. Kod redovnog upravljanja ako se ne
postigne saglasnost svako od suvlasnika ima pravo da se obrati sudu.
Kad se poduzimaju poslovi koji prelaze okvire redovnog poslovanja npr.
Promjena namjene stvari, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje
služnosti, potrebna je saglasnost svih suvlasnika. Ako se ne postigne
saglasnost svih suvlasnika , a za preduzimanje poslova postoje naročito
opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo da traži da o tome odluči sud.
Ima pravo na diobu stvari u svako doba, izuzev ne u vrijeme u koje bi se
nanosila šteta stvari. To znači da može uvijek, ali ne npr. ako su suvlasnici na
zemljištu na kojem je nešto zasijano. Odjednom neko od suvlasnika želi da
izdvoji svoj suvlasnički dio i to pokušava da uradi u periodu kada je pšenica
već izrasla. Ne može tada, jer bi izlazak geometara i drugih lica mogao da
nanese štetu. Prava na diobu suvlasnik se ne može odreći.

Fizička dioba stvari

Može se tražiti fizička dioba stvari i to pravo ne zastarjeva. Ugovor kojim se
suvlasnik odriče svog prava je ništav.

Stranica 76 od 242
uvlasnici sporazumno određiju način diobe stvari , a kada se ne može postići
sporazum svako može zahtjevati da o tome odluči sud. Sud o tome odlučuje u
vanparničnom postupku.

Civilna dioba stvari?

U slučaju kada je fizička dioba nemoguća, ili je moguća uz znatno smanjenje
vrijednosti stvari , tada sud odlučuje da se vrši civilna dioba – prodaja stvari i
namirenje iz novčane mase po pravilima izvršnog postupka. Ako prodaja ne
uspije sud može odrediti da se cijela stvar dodjeli jednom od suvlasnika uz
njihovu obavezu da ostalim suvlasnicima isplate naknadu prometne
vrijednosti srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. Suvlasniku kome je
diobom pripala cijela stvar ostali suvlasnici jamče za pravne i fizičke
nedostatke stvari samo do visine svog suvlasničkog dijela. Ovo pravo se gasi
protekom 3g od dana izvršene diobe.

Pravo preče kupnje?

Pravo preče kupnje postoji ako je regulisano posebnim zakonom. U tom slučaju
prodavac mora da postupi u skladu sa tim zakonom, tj. da prvo ponudi osobu
u čiju korist je to pravo konstituisano. Da bi to pravo bilo ostvareno, ponuda
mora biti sačinjena prema zakonom propisanom obliku (mora biti označena
parcela, površina, cijena i mora biti dostavljena na način koji će ponudiocu
garantovati da je ispunio svoju obavezu) Ako ne odgovori , smatraće se da
ponudu nije prihvatio. Tada ta osoba može da nekretninu proda trećoj osobi,
ali samo pod istim uslovima iz ponude koju je dostavilo osobi koja ima pravo
preče kupnje. Ako ponuđač odstupi i proda pod povoljnijim uslovima, osoba
koja ima pravo preče kupnje ime pravo da traži od suda tužbom poništenje tog
ugovora uz uslov da prihvata sve uslove iz ugovora koji je zaključen sa tom
trećom osobom i da istovremeno deponuje kupovnu cijenu, jer time dokazuje
da ima ozbiljnu namjeru da kupi tu stvar. Tužbeni zahtjev bi izgledao:
poništava se...

Zajedničko vlasništvo?
Tu stvar pripada više lica, ali dijelovi nisu određeni ali su odredivi. Postoji u
određenim situacijama koje su predviđene zakonom (etažno vlasništvo). Na
zajedničko vlasništvo se primjenjuju odredbe o suvlasništvu.

Ko su etažni vlasnici?
To su vlasnici na posebnim djelovima zgrada. Oni imaju nedjeljivo, zajedničko
pravo vlasništva na zajedničkim djelovima zgrade, koji služe njihovim
posebnim dijelovima. (zakon o etažnom vlasništvu je regulisao ovo) i nedjeljivo
pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom kao i na zemljištu koje je u
upotrebi zgrade.

Kako se stiče pravo vlasništva?

Može biti originarno i derivativno stjecanje prava vlasništva. Načini sticanja
prava vlasništva:
- na osnovu pravnog posla
- nasljeđivanjem
- odlukom nadležnog organa

Stranica 77 od 242
Originarni način sticanja prava vlasništva – ovo pravo ne izvodi se iz prava
njegovog prednika, stjecalac postaje vlasnik nezavisno od prava vlasništva
prethodnika (npr. dosjelost – savjestan posjednik drži nekretninu zakonom
propisano vrijeme za sticanje prava vlasništva na nekretninama). Posjed
zakonit je ako je neko ušao u posjed na osnovu pravnog posla.
U ovu kategoriju spada i «građenje na tuđem zemljištu» Ko može steći
pravo vlasništva građenjem na tuđenjem zemljištu? Graditelj mora biti
savjestan, a savjestan je samo ako nije znao niti mogao znati da gradi na
tuđem zemljištu. Ako se vlasnik zemljišta nije protivio gradnji a znao je za nju,
u takvoj pravnoj situaciji graditelj može steći pravo vlasništva na zgradi i
zemljištu na kojem je zgrada izgrađena i zemljištu koje služi zgradi. Kada je
savjestan graditelj, vlasnik zemljišta ima pravo da traži naknadu za zemljište
po prometnoj vrijednosti. Ovaj zahtjev se može postaviti u roku od 3 godine od
dana saznanja završetka gradnje ili u apsolutnom roku od 10 godina od
završetka gradnje. Ako je graditelj bio nesavjestan, vlasniku zemljišta pripada
pravo vlasništva na zgradi uz uvjet da graditelju naknadi vrijednost zgrade u
visini prosječne cijene vrijednosti građevinskog objekta, po kriterijima u
vrijeme donošenja sudske odluke.
Kada vlasnik ne može tražiti da mu pripadne prava vlasništva na objektu?
Kada objekat koji je izgrađen na zemljištu znatno veće vrijednosti od zemljišta
na kojem je izgrađen. Tada mu samo pripada pravo na naknadu za zemljište
po prometnoj vrijednosti. Ako je vrijednost zemljišta veća od vrijednosti
građevinskog objekta, onda će sud na zahtjev vlasnika zemljišta dosuditi
vlasniku zemljišta ovaj građevinski objekat i ujedno ga obvezati da graditelju
naknadi vrijednost objekta. Ovaj zahtjev se može postaviti u roku od 3 godine
od dana završetka objekta (kada je objekat moguće koristiti u svrhu za koju je
sagrađen). Ako je vrijednost zemljišta i objekta približno jednaka, sud ih može
dosuditi vlasniku ili graditelju, ali u toj situaciji vodi računa o okolnostima koje
opravdavaju donošenje takve odluke (npr.kome je potrebniji).
Ako je graditelj bio nesavjestan (znači znao je da gradi na tuđem zemljištu i
vlasnik ga je upozorio ali on je nastavio sa izgradnjom) vlasnik zemljišta ima
određena prava. Može da zahtjeva da mu pripadne pravo vlasništva na zgradi
pod uvjetom da graditelju naknadi bvrijednost zgrade u visini prosječne cijene
objekta u vrijeme donošenja sudske odluke. Može da zahtjeva rušenje zgrade
ili da traži od graditelja da mu isplati prometnu vrijednost zemljišta.
Kada vlasnik zemljišta zahtjeva rušenje sud može odbiti takav zahtjev ako
ocijeni da to ne bi bilo opravdano s obzirom na vrijednost objekta u odnosu
na vrijednost zemljišta. Pravo izbora vlasnika zemljišta pripada u rokuz od 3
godine od dana izgradnje objekta , a nakon proteka tog roka ima pravo samo
da traži naknadu prometne vrijednosti zemljišta. Ova pravila važe kada su i
graditelj i vlasnik zemljišta nesavjesni.

Originarno stjecanje – postaje vlasnik momentom ispunjena uslova, a presuda

je samo deklarativna da bi se npr. mogao izvršiti upis u zemljišne knjige.

Derivativni način sticanja prava vlasništva postoji kada se to pravo izvodi iz

prava prethodnika. Kod derivativnog sticanja moraju biti ispunjena 3 uvjeta.
Vlasništvo prednika, osnov stjecanja.

Stranica 78 od 242
Okupacija – uzimanje i posjed napuštene stvari s namjerom da se postane
vlasnik. Razlika je između pokretnih i nepokretnih stvari. Kod nekretnina je
potrebno da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti: mora se izjaviti i pokazati
na izričit način da napuštate nekretninu i u tom slučaju to postaje državna
svojina.
Okupacijom se ne može steči prava vlasništva na nekretnini.

Sticanje prava vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla.

Da bi se moglo steći prava vlasništva na osnovu pravnog posla taj pravni
posao mora biti sačinjen sukladno zakonu koji propisuje promet nekretnina.
Vlasnik nekretnine postaje upisom u zemljišne knjige. Ovaj upis se vrši pod
uvjetom da je stjecalac savjestan, a savjesnost se pretpostavlja. Ako ih ima
više onda je to onaj koji ima posjed. Ako je nekretnina u posjedu prenositelja
prava vlasništva onda onaj koji je prvi stekao pravnu osnovu. Ako je ugovor
potpisan, a potpisi nisu ovjereni na sudu, ugovor je ništavan. Ako su ugovorne
strane iz ugovora ispunile svoje obaveze, pravilo je restitucije, a ako nije
moguća onda se daje naknada u novcu. Kriteriji koje će sud koristiti u ovom
slučaju jeste cijena u momentu donošenja odluke.
Na pokretnoj stvari vlasništvo se stiče predajom isprave. Izuzetak je na
osnovu pravnog posla stiče se pravo vlasništva u trenutku zaključenja istoga,
u situaciji kada se stvar već nalazi kod sticaoca po nekom drugom pravnom
osnovu, ako stjecatelj ostavi stvar kod prenositelja po nekom drugom pravnom
poslu i ako se nalazi u posjedu 3 osobe.

Stjecanje prava vlasništva odlukom državnog organa se stiče vlasništvo

eksproprijacijom, arondacijom, komesacijom, uzurpacijom. Kojim momentom
postaje vlasnik? Momentom pravosnažnosti rješenja ili odluke nadležnog
organa.

Sticanje prava vlasništva nasljeđivanjem – nasljednik postaje vlasnik

momentom smrti ostavioca, a tim momentom postaje i posjednik iako de facto
ne drži stvar u posjedu (to je izuzetak od pravila) i pripadaju mu sva vlasnička
prava i prava posjeda.

Sticanje prava vlasništva održajem (dosjelošću)- propisano je zakonom.

pretpostavke za sticanje prava vlasništva na naekretninama održajem. Ko
može steći pravo vlasništva po tom osnovu? Savjesni posjednik (savjesnost se
predpostavlja, a savjestan je kad nije znao i nije mogao znati da stavr koju
drži u posjedu nije njegova). Ako je savjestan i zakonit rok je 10 godina. Ako
je posjednik samo savjestan, potrebnu mu je za sticanje prava vlasništva 20
godina. Kad će postati vlasnik, šta mu je još potrebno? Ništa, potreban mu je
samo protek posljednjeg dana zakonom propisanog roka. Napuštena
nekretnina postaje vlasništvom FbiH ako zakonom nije nešto drugo određeno.
Nasljednik postaje savjestan posjednik u momentu otvaranja nasljeđa i u
situaciji kada je ostaviteljev posjed bio nesavjestan , ukoliko nasljednik nije
znao niti je mogao znati za to. U ovoj pravnoj situaciji rok dosjelosti počinje teći
u trenutku otvaranja nasljeđa tj smti ostavioca.

Stranica 79 od 242
Na pokretnoj stvari posjednik stiče pravo vlasništva protekom 3 godine
savjesnog i zakonitog posjeda. Ako je samo savjestan onda 6 godina. Ovi
rokovi računaju se od dana stupanja u posjed stvari, do isteka posljednjeg
dana zakonom propisanog roka. Kada je u pitanju posjed koji je savjestan i
zakonit onda je rok 10 godina za nekretnine i i stekom zadnjeg dana tog roka
posjednik postaje vlasnik.
U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme zakonitog i savjesnog posjeda
predhodnika.
Potrebni je podnijeti tužbu za utvrđenje da je stekao prava vlasništva
dosjelošču na nekretnini određenoj na način koji je dovoljan da se može
izvršiti uknjižba. Presuda je samo dekleratorna i služi za upis u zemljišne
knjige. Tužba se može podnijeti sudu samo ako su ispunjene sve zakonske
pretpostavke, u protivnom sud će tužbu odbiti kao neosnovanu.

Stjecanje prava vlasništva od nevlasnika

Vlasništvo na pokretnoj stvari osoba može steći na ovaj način pod uvjetom da
je pribavila uz naknadu od osobe koja u okviru svoje djelatnosti stavlja u
promet takve stvari.

Prestanak prava vlasništva

1. kada druga osoba stekne pravo vlasništva na istoj stvari
2. napuštanjem stvari (kada je njen vlasnik na nesumnjiv način izrazio
volju da više ne želi da ima vlasništvo na stvari, takvu izjavu može dati
pred nadležnim organima) i donosi se rješenje kojim se utvrđuje da je
stvar napuštena
3. propašću stavri
4. ako je drugim zakonom to posebno određeno- npr. oduzimanje stvari u
javnom interesu.

STVARNI TERET

Podrazumijeva pravo treće osobe na tuđoj nepokretnosti na osnovu koga

korisniku pripada ovlaštenje da od vlasnika takve nepokretnosti zahtjeva
određene radnje ili davanje u naturi. Oni imaju stvarnopravni karakter zbog
tog ašto terete određenu nepokretnost i obvezuju vlasnik aopterećenog dobra
da korisniku tereta ispunjava ono što je sadržaj tereta. Ovi tereti vrlo često
imaju za cilj da korisnikiu terteta kao starom i nesposobnom za rad obeznjedi
osnovne životne potrebe. Ako je nekretnina u suvlasništvu, za zasnivanje ovog
prava potrebna je saglasnost svih suvlasnika.
Kako prestaje stvarna služnost? Propašću opterećene stvari, jednostranom
izjavom korisnika da se odriče prava, protekom vremena ze koje je zasnovan
teret i odlukom suda.

STVARNA SLUŽNOST

Pravo vlasnika povlasnog dobra da za potrebe te nekretnine vrši radnje na

nekretnini drugog vlasnika, a ta nekretnina je poslužno dobro ili da zahtjeva
od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdrži od vršenja određenih radnji koje
bi inače kao vlasnik imao pravo da vrši na svojoj nekretnini. Služnost se može

Stranica 80 od 242
zasovati na određeno i neodređeno vrijeme. Prema sadržaju dijele se na
pozitivne i negativne. Pozitivne su one koje ovlašćuju titulara da za potrebe
svog povlasnog dobra obavlja određene radnje na nekretnini drugog lica
poslužnog dobra. Negativne su kada se zabranjuje vlasniku poslužnog dobra
da obavlja radnje na koje on kao vlasnik ima pravo. Stvarne služnosti se
mogu zasnovati pravnim poslom, odlukom suda i drugog državnog organa i
dosjelošću.
Korisnik mora paziti da što manje oštećuje poslužno dobro. Pretpostavka za
sticanje stvarne služnosti
- dosjelost – potrebno je korištenje – najčešće prolaz preko
nečijeg puta u trajanju 20g bez protivljenja vlasnika
poslužnog dobra.
- Pravo služnosti može se zasnovati i pravnim poslom
- Odlukom suda i drugog državnog organa

ZAŠTITA PRAVA SLUŽNOSTI

Ima pravo tužbom zahtijevati da se od vlasnika poslužnog dobra utvrdi pravo

služnosti. To pravo se može štititi u odnosu na svakoga. Kada je stečeno pravo
titular ima pravo na zaštitu u odnosu na svaku terću osobu koja ga ometa u
korištenju tog prava, kao i na vlasnika poslužnog dobra ako ga on ometa
(tužba smetanja posjeda). Vlasnik poslužnog dobra ima pravo ustati sa
tužbom da vlasnika povlasnog dobra prestane pravo služnosti kada ta
služnost postane nepotrebna za korištenje povlasne nekretnine kao i kada
prestane razlog zbog kojeg je služnost konstituisana.

PRESTANAK PRAVA SLUŽNOSTI

Jedan od načina može biti i taj da se vlasnik poslužnog dobra protivi

korištenju određene služnosti a vlasnik povlasnog dobra kroz period od 5g ne
vrši tu služnost. Ako je služnost stečena dosjelošću na originarni način za njen
prestanak potrebno je ne vršenje služnosti kroz period 20g. Služnost prestaje
kada ista osoba postane vlasnik povlasnog i poslužnog dobra. Prestaje i kada
propadne jedno od dobara. Ako se podjeli nekretnina konstituirana služnost
ostaje u korist svih dijelova.

PRAVO ZALOGA

Hipoteka je pravo zaoga na nepokretnostima koje ovlašćuju hipotekarnog

povjerioca da se iz založene nekretnine namiri ako njegovo dospjelo
potraživanje prema dužniku ne bude blagovremeno ispunjeno. Realizacija
takvog ovlaštenja kao i zaloga na pokretnoj stvari ostvaruje se prodajom
založene nekretnine na javnom prodaji. Prodaja se vrši po pravilima izvršnog
postupka. Hipoteka se može zasnovati i na idealnom suvlasničkom dijelu
nekretnine. Hipoteka sre odnosi na cijelu nekretninu i na njene plodove koji
nisu odvojeni od glavne stvari, i druge sastavne dijelove i na poboljšanje
stvari ako je do njih došlo nakon zasnivanja hipoteke. Za jedno potraživanje
može se zasnovati hipoteka na više nekretnina. Založena nekretnina

Stranica 81 od 242
osigurava potraživanje povjerioca do potpunog ispunjenja obaveze. U situaciji
kada je poslije dšlo do podjele nekretnine govorimo o nedjeljivosti hipoteke.

Nastanak hipoteke

Nastaje na tri načina:

- pravnim poslom
- sudskom odlukom
- po zakonu

Upis hipoteke se vrši u javnoj knjizi. Pravo prvenstva pripada hipotekarnom

povjeriocu u odnosu na ostale povjerioce, ako ih je više pravo prvenstva ima
onaj ko je prvi zasnovao hipoteku. Postoji mogućnost prenosa hipoteke, ali
samo, ali samo sa prenosom potraživanja osiguranog hipotekom. Hipotekarni
povjerilac može zasnovati hipoteku na postojećoj hipoteci u korist treće osobe
bez pristanka hipotekarnog dužnika.

Prestanak hipoteke

Kada prestane potraživanje zbog kojeg je zasnovana hipoteka, kada se

hipotekarni povjerilac odrekne hipoteke, izjava o odricanju mora biti sačinjena
u pismenom obliku i data kod nadležnog organa koji vodi javnu knjigu gdje je
hipoteka upisana, hipotekarni povjerilac mora izjavu dati pred organom koji
vodi evidenciju (gruntovnica) Ona prestaje kada ista osoba postane nositelj
prava vlasništva i prava hipoteke na istoj stvari i kada propadne nekretnina
koja je bila opterećena hipotekom.
Postoje odredbe koje su ništave- to su odredbe ugovora o hipoteci kojim
hipotekarni povjerilac ugovara pravo ubiranja plodova koje ta nekretnina daje
ili iskorištavanje nekretnine na drugi način ili da neispunjenem obaveze
(kojom je ustanovljena hipoteka) stiče pravo vlasništva na založenoj stvari –
takve klauzule su ništave i ne proizvode pravno dejstvo. Ovim odredbama
ovog zakona regulisana su i prava stranaca. Strana pravna i fizička lica mogu
biti nosioci prava vlasništva na pokretnim stvarima kao i domaća lica ako
zakonom nije drugačije određeno. Strana pravna i fizička lica mogu steći
pravo vlasništva na području FBiH na zemljištu i zgradi nasljeđivanjem ako
međudržavnim ugovorom nije drugačije određeno. Ako strano fizičko i pravno
lice obavljalo određenu djelatnost na području FBiH, tada može steći pravo
vlasništva na poslovnim zgradama, prostorijama i zemljištu na kojem se
objekti nalaze. Mogućnost sticanja može biti ograničeno.
Zakonom o vlasničko- pravnim odnosima je pored ostalog predviđena
mogućnost da se za potrebe njihovih diplomatsko konzularnih
predstavništava i njihovih organa i specijalnih agencija, kao i organa UN-a i
EU uz prethodnu pismenu saglasnost federalnog min pravde, kojre je dužno
prethodno pribaviti mišljenje min vanjskih poslova BiH, izdati u dugoročni
zakup zgrade na kojima postoji pravo vlasništva. Dugoročni zakup može se
zaključiti na period od 5-50g. Strana fizička i pravna lica mogu biti ograničena
u kupovini zbog principa reciprociteta. To su knjige u koje se upisuju i

Stranica 82 od 242
evidentiraju svi pravni odnosi nad nekretninama. Ta evidencija se vodi kod ZK
ureda općinskih sudova. Osnovna načela ZK prava:
- Načelo upisa – prema ovom načelu ZK pravo se može
steći , prenjeti ili prestati upisom u zemljišnu knjigu.
- Načelo javnosti- svakom je dozvoljeno da ih razgleda,
tako da se ne može pozvati da mu je nepoznato šta je
upisano u javnu knjigu.
- Načelo pouzdanja u javne knjige- smatra se ispravnim i
potpunim sve upisano u javne knjige.
- Načelo prioriteta- jače je oravo onoga ko je ranije upisan-
od kada je ured primio zahtjev za upis.
- Načelo legaliteta- da se upis može dozvoliti na osnovu
isprave koja važi kao punovažan pravni osnov. Te ako je
zahtjev u skladu sa ZK. Valjana pravna isprava je
sudska odluka, odluka organa uprave, ugovor o prodaji i
ugovor o poklonu. Uz molbu se prilaže isprava, a onda
ZK ured odlučuje o uknjižbi.

ZK se sastoji od glavne knjige, zbirke isprava i registra.

Glavnu knjigu čini zbir ZK izvadaka. ZK ulošci su dijelovi glavne knjige koji
čine pojedine isprave i čine jedno ZK tijelo (ukupnost nekretnina jednog
vlasnika ili više suvlasnika, a koji se nalaze u istoj ZK i katastarskoj općini)
Registar je pomoćna knjiga koja omogućava lakše pronalaženje određenih
podataka. Registar parcela, čestica, abecedni imenik, spisak lica / titulara ZK
prava sa oznakom ZK uloška u kojem su ta lica upisana u ZK.

Vrste upisa:
- uknjižba
- predbilježba
- zabilježba

Konačan upis sticanja prenosa i prestanka nekog ZK prava je uknjižba.

Predmet uknjižbe mogu biti stvarna prava, realni tereti i obligaciona prava.
Predbilježba je uslovni upis privrednog karaktera. To je uslovni upis prava
sticanja i sva ZK prava.
Zabilježba je upis informativnog karaktera. Kako bi se publikovali važni novi
odnosi u pogledu ograničenja raspolaganja i upravljanja nekretninama-
vlasnička prava.

Otklanjanje nedostataka vrši ZK referent.

PITANJA

Pojam prava vlasništva (suština i šta podrazumijeva? Šta je sa

raspolaganjem? Može li vlasnik neograničeno raspolagati? Kakva prava
pripadaju vlasniku u slučaju ograničenja prava vlasništva? (puna naknada)
Posjed? Zajedničko vlasništvo? Ko su etažni vlasnici? Šta može biti predmet
prava vlasništva (pokretne i nepokretne stvari)? Može li se suvlasnik odreći
prava na diobu? Šta se dešava ako klauzula o odricanju od ciobe stoji u

Stranica 83 od 242
ugovoru? Ništava je! Stecanje prava vlasništva na nekretninama? Osnovi
stjecanja? Šta je stvarno pravo? Kako djeluje na druge? (prema svima- erga
omnes). Razlika između originarnog i derivativnog sticanja prava vlasništva?
Stjecanje prava vlasništva od nevlasnika, odvajanjem plodova, okupacijom?
Šta su plodovi i kome pripadaju? To su sporedne pokretne stvari koje
pripadaju glavnoj stvari (pertinencija) do odvajanja. Šta je zakonit a ša
savjestan posjed? Kad se tužba odbacuje a kada odbija? Kada se donosi
meritorna presuda tužba se odbija, a ako ne ulazi u meritum stvari, odbacuje
se rješenjem.

ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva se štiti tužbom. Vlasničke tužbe ne zastarjevaju, za razliku

od tužbe za smetanje prava posjeda. Postoje tri tužbe:

Rei Vindicatio: tužba za vraćanje stvari u posjed. U ovoj tužbi je aktivno

legitimiran vlasnik, koji mora dokazati da je vlasnik i da je stvar koju traži da
mu se preda u posjed, nalazi kod tuženog koji je neovlašteno drži. Dakle, tužit
će posjednika nevlasnika koji nema ovlaštenje da drži stvar da mu je preda i
naknadi troškove spora. Također je obavezan da vrati plodove ali postoji
razlika ukoliko je posjednik savjestan ili nesavjestan. Osoba čiji je posjed
savjestan dužna je vratiti stvar vlsniku sa plodovima koji nisu obrani; on ne
odgovara za pogoršanje ili propast stvari do kojih je došlo za vrijeme
savjesnog posjeda; savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih
troškova održavanja i korisnih troškovu u obimu u kojem je vrijednost stvari
povećana. Savjesan posjednik može stvar zadržati dok mu vlasnik ne naknadi
ono što mu pripada.

Nesavjestan posjednik dužan je stvar predati tužitelju sa svim plodovima koje

je stvar dala za vrijeme posjedovanja i naknaditi vrijednost ubranih plodova,
naknaditi štetu koja je nastala na stvari, izuzev ako bi ta šteta nastala i da se
stvar nalazila kod vlasnika. Kada se postavlja tužbeni zahtjev, onda se mora
voditi računa o savjesnosti posjednika, jer se sporedni zahtjevi mogu postaviti
u zavisnosti od toga da li je savjestan posjednik ili ne.
Savjestan posjednik postaje nesavjestan od momenta kada mu je tužba
uručena. Tužilac može dokazivati da je savjesnost i ranije prestala ali ona se
pretpostavlja.
Tužilac mora dokazati da je vlasnika (ZK izvadak), mora odrediti identitet
stvari i mora dokazati da se individualno određena stvar nalazi kod tuženog
bez pravnog osnova.

Tužba za predaju stvari radi jačeg prava (Actio Publiciana) – tužba iz

pretpostavljenog vlasništva. Podiže je pretpostavljeni vlasnik i to je tužba
koja se podnosi kada neko smatra da ima jače pravo na posjed. Aktivno je
legitimirano lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom
poslu i na zakonit način, a u moment pribavljanja nije znalo ili nije moglo znati
da nije postalo vlasnik. Traži se povrat stvari od osobe koja tu stvar drži po
slabijem pravnom osnovu ili bez prava. Tužitelj se zove i pretpostavljeni
vlasnik. Npr, kada su dva lica zaključila ugovor o prodaji nekretnina koji je

Stranica 84 od 242
punovažan i _. Kupac nij epostao vlasnik jer nije izvršio upis u javne knjige.
Ovo je jedan od derivativnih prava sticanja vlasništva, kupac ne postaje
vlasnik momentom zaključenja ugovora, već upisa u zemljišne knjige.
Ako je kupcu oduzet posjed od osobe koja nema pravnog osnova za držanje
stvari, pretpostavljenni vlasnik može podnijeti tužbu sa tužbenim zahtjevom
za predaju u posjed, a može se postaviti zahtjev za vraćanjem plodova za
vrijeme trajanja posjeda kao i zahtjev za naknadu štete.
Tužitelj mora dokazati da je njegov posjed zakonit, a savjesnost se
predpostavlja, i da je posjed tuženog po slabijem pravnom osnovu.
Kao punovažni pravni osnovi samtraju se: ugovori na osnovu kojih se stiče
pravo vlasništva. Ako i tuženi imma neki pravni osnov, pa se poziva na njega,
jači pravni osnov ima osoba koja je predmet pribavila teretnim pravnim
poslom. Ako su im pravni osnovi jednaki, prvenstvo ima onaj kod koga se
stvar nalazi u posjedu.

Tužba kojom se zahtjeva zaštita od uznemiravanja (actio negatoria)-

tužba zbog uznemiravanja- ovu tužbu podiže vlasnik i pretpostavljeni
vlasnik protiv osobe koja ga protivpravno uznemirava u korištenju stvari i traži
da to uznemiravanje prestane, dakle nema oduzimanja samo postoji
uznemiravanje. Pored zahtjeva koji se odnosi na prestanak uznemiravanja
može se postaviti i zahtjev za naknadu štete ukoliko je ista pričinjena
uznemiravanjem. Tužbu može podnijeti i suvlasnik. Kod tužbe smetanja
posjeda – uvijek se donosi rješenje a kod tužbi za smetanje vlasništva donosi
se presuda.

ZAKON O VLASNIČKO-PRAVNIM ODNOSIMA – PITANJA

1. pojam pravo vlasništva i stjecanje pravo vlasništva (4 osnova -

nabrojati)?
2. u koju kategoriju spada stjecanje pravo vlasništva na nekretninama
đrađenjem na tuđem zemljištu i dosjelošću? (originarni). Razlika između
originarnog i derivativnog stjecanja prava vlasništva ?
3. Stjecanje prava vlasništva na osnovu zakona? (Eksproprijacija,
arondacija, komasacija i uzurpacija)
4. Zaštita prava vlasništva? (nabrojati tužbe i ispitivač traži da objasnite
jednu detalnije; šta se može postaviti u osnovni, a šta u dodatni
tužbeni zahtjev (ovo je jako značajno za rei vindikaciju);)
5. Prestanak prava vlasništva?
6. Odricanje od prava vlasništva?
7. Služnosti?
8. Posjed? Razlika između posjeda i vlasništva? Vrste posjeda? Prava
posjednika? Pravo na zaštitu? Paralela između zaštite prava vlasništva
i zaštite posjeda? Kako izgleda tužbeni zahtjev? Na šta je ograničeno
raspravljanje u tom postupku?
9. Prava stranaca? (Najkraće)
10. Lične služnosti?
11. Stvarne služmosti? Pojam stvarne služnosti? Sticanje i prestanak prava
služnosti?
12. Stvarni tereti?

Stranica 85 od 242
 13. Pravo zaloga?
14. Hipoteka?
15. Prava suvlasnika?

ZAKON O PROMETU NEKRETNINA (SN F BIH )

Primjenjuje se temeljem člana 9.5 Ustava FBIH.

Koje nepokretnosti mogu biti u prometu?

Forma ugovora kojim se vrši promet nekretninom?

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva nepokretnosti mora biti
sačinjen u pisanom obliku, a potpisi ugovorih strana moraju biti ovjereni u
sudu. Ako ovo nije zadovoljen, ugovor ne proizvodi pravno dejstvo tj. ništav je.
Ništavi ugovori se ne mogu konvalidirati ispunjenjem.
Ako potpisi nisu ovjereni, a ugovorne strane ispune obaveze iz ugovora, to
ispunjenje ne znači ništa. Sve ono što ja dato po osnovu takvog (ništavog)
ugovora mora se vratiti. Ako to nije moguće, onda se daje naknada po
cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. U zakonu o izmjenama i
dpounama zakona o preometu nepokretnosti (SN RBiH 18/94) govori o sudbini
ugovora koji su zaključeni do stupanju na snagu ovog zakona, jer je do
donošennja ove izmjene bilo pitanje punovažnosti ugovora prometom
nekretnosti bilo regulisano drugačije. Prije stupanja na snagu ovog zakona
punovažni su ako su ugovorači u cjelosti ili pretežnom djelu ispunili obaveze iz
ugovora, zato što ranije nije bila odredba o ovjeri potpisa. Ako obaveze nisu
izvršene do tog datuma i takav ugovor će sotati na snazi pod uslovom da su
ugovorne strane izvršile ovjeru potpisa ugovarača kod nadležnog suda u roku
od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu. Ovo se odnosi i na predmete koji su
se zatekli na sudu a nisu rješeni u prvom stepenu.

Npr. Pitanje može biti: zakonske pretpostavke za punovažnost ugovora o

prometu nepokretnosti?
Kad se prenosi prava vlasništva na zgradi, istovremeno se prenosi i pravo
vlasništva na zemljijštu na kome je zgrada izgrađena i na zemljištu koje služi
redovnoj upotrebi zgrade.

PRAVO PREČE KUPNJE

Ranije je bilo šire postavljeno sada je malo suženo. Određuje se posebnim
zakonom.
Ovo je jedno od ograničenja prava vlasništva koje može postojati. Ovo pravo
preče kupnje ustanovljeno je u korist suvlasnika ako namjerava prodati svoj
suvlasnički dio na građevinskom objektu, stambenoj ili poslovno zgradi,
stanu, poljoprivrednom zemljištu itd. Ako je zgrada izdata u zakup i zakupc
ima pravo preče kupovine pod određenim uvjetima (ako je poslovnu prostoriju
koristio najmanje 5 godina).

Stranica 86 od 242
Ukoliko je konstituirano pravo preče kupovine u odnosu na neku osobu,
vlasnik-prodavac mora izvršiti ponudu osobi u čiju korist je konstituirano
pravo preče kupovine. Vlasnik koji namjerava da proda nepokretnost na kojoj
je konstituirano pravo preće kupnje u odnosu na neku osobu, dužno je da
sačini ponudu u pisanoj formi i u tu ponudu unese podatke o nekretninama te
da ih označi zemljišnoknjićno ili katastarski, cijenu i ostale uvjete prodaje, i
ponudu dostavi licu koje ima pravo preče kupovine na način kojim će moći u
slučaju potrebe, dokazati da je ponuda izvršena na zakonit način. To znači
da ponudu mora dostaviti preporučenom pošiljkom ili direktno uz potvrdu
ponuđenog da je istu primio. Ovo je potrebno zbog toga što je primalac ponude
dužan da u roku od 30 dana od dana primitka ponude izjavi da li prihvata
ponudu ili ne.
Ako ponuđeni tj. osoba koja ima pravo preće kupovine u tom roku ne da
nikakvu izjavu, smatraće se da ponudu ne prihvata. Nakon toga, vlasnik
određene nekretnine može slobodno raspolagati, odnosno, izvršiti prodaju te
nekretnine. Prodaja se može izvršiti samo pod istim uvjetima koji su dati u
ponudi osobi koj ima pravo preče kupovine.
Ukoliko prodavac izvrši kupoprodaju pod povoljnijim uvjetima, tada osoba u
čiju korist je konstituirano pravo preče kupovine može kod suda ustati sa
tužbom za poništenje ugovora i postavit zahtjev da se njemu pod istim
uvjetima nepokretnost prenese u vlasništvo. Prilikom podizanja tužbe osoba
koja je imala pravo preče kupnje dužna je deponirati kupoprodajnu cijenu u
sud, a radi se o cijeni iz ponude upućene trećem licu, kako bi pokazao
stvarnu namjeru da i on po toj cijenu zaključi ugovor o prometu nekretnina.
Tužba za poništenje ugovora okupoprodaji zbog povrede prava preče kupovine
može se podnijeti sudu u roku od 30 dana od dana kada je imalac prava
preče kupovine saznao za prodaju i uvjete prodaje, a najkasnije od u roku od
1 godine od dana zaključenja ugovora (subjektivni i objektivni rok).
Ako vlasnik ne izvrši prodaju nepokretnosti u roku od 1 godine po isteku roka
za prihvatanje pounude, dužan je da kod ponovne prodaju da postupi na
naprijed navedeni način, tj. da ponovo dastavi ponudu licu koje ima pravo
preče kupovine.
Šta će biti u situaciji kada vlasnik proda nekretninu trećoj osobi pod
povoljnijim uslovima od uslova iz ponude ili ako izvrši prodaju
nekretnina bez prethodnog izvršenja ponude?osoba koja ima pravo preče
kupovine ima pravo da tužbom kod suda traži poništenje ugovora i da se
njemu pod istim uvjetima proda.

ODRICANJE OD PRAVA VLASNIŠTVA

Nosilac prava vlasništva može jednostranom izjavom odreći prava vlasništva

na nekretnini u korst općine, samo ako na toj nekretnini ne postoje tereti,
izuzev prava služnosti. Izjava se daje u posebnom postupku kod nadležnog
organa.

Ugovori zaključeni u ratu

Stranica 87 od 242
Kakav karakter imaju ugovori zaključenii u ratnom periodu, (nakon
30.04. 1992)?
Ako je vlasnik nekretnine prenio pravo vlasništva na neko drugo lice pod
dejstvom sile, prevare i sl. takvi ugovoru ništavi. Na ništavost se mogu
pozivati samo ugovorne strane. Ako je neko treći stekao pravo vlasništva i taj
ugovor je ništav. Svi upisi u zemljišne knjige po osnovu ovakvih pravnih
poslova su također ništavi i ne proizvode pravno dejstvo.
Pročitati Zakon o građevinskom zemljištu.

Šta se smatra nepokretnosti u smislu ovog zakona?

Poljoprivredna zemljišta, šume, šumska zemljišta, zgrade, itd.

ZAKON O ZEMLJIŠNIM (JAVNIM) KNJIGAMA

Predmet regulisanja ovog zakona je uređenje, vođenje, održavanje i uspostava

zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišnim
knjigama FBiH. Drugim rječima, zemljišne knjige su knjige u koje se upisuju i
evidentiraju svi pravni odnosi povodom nekretnina. Šta čini zemljišnu knjigu?
Glavna knjiga, zbirka isprava, i registar.
Zemljišna knjiga u smislu ovog zaona je jevna kjniga I javni registar stvarnih
prava na nakretninama I drugih prava koja su zakonom predviđena za upis,
kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od značaja za promet.
Nekretnina – u smislu ovog zakona to su zemljišta, zgrade, stanovi, poslovne
prostorije, posebni djelovi zgrada i drugi građevinski objekti.
Glavna knjiga – zbir zemljišno-knjižnih uložaka jedne katastarske opštine.
Upisi se vrše u zemljišno-knjižni uložak. U taj uložak se upiuje jedno
zemljišno-knjižno tjelo. Zemljišno-knjižno tijelo se satoji od više katastarskkih
parcela koje se nalaze u istoj katastarskoj općini. Prvi odjeljak zemljišno-
knjižnog uloška nosi oznaku A. To je popisni list. U popisni list se unosi broj
katastarske parcele, naziv, opis i kultura parcele, spajanje ili dioba zemljišno-
knjižnih tijel (ukkoliko je vršena), stvarn aprava koja su konstituiran au korist
zemljišno-knjižnih tijela. Drugi odjeljak zemljišno-knjižnog uloška nosi naziv B.
To je vlasnički list. U taj odjeljak unosi se pravni osnov upisa, ime vlasnika
zemljišno-knjižnog tijela, ako ima više suvlasnika – podaci o njima, eventualna
ograničenja prava raspolaganja, kao i sve zabiolježbe koje se tiču vlasništva.
Treći odjeljak je C. To su tereti. U njega se unose tereti i ograničenja, pravni
osnov upisa svih prava koja opterećuju zemljišno-knjižni tijelo, zabilježbe koje
se odnose na ta opterećenja i podaci o nosiocima tih prava.
Postupak upisa u zemljišne knjige. Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu
koje donosi zemljišno-knjižni referent, a koje se donosi na osnovu zahtjeva tj.
podneska za upis.

ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA

Pitanja koja se najčešće javljaju: Šta je autor? Autorsko djelo? Zaštita
autorskog prava?
Šta se podrazumjeva pod autorskim djelom?
To je tvorevina ljudskog ua iz određene oblasti stvaralaštva npr. Književnost,
nauka , umjetnost i ostatak je nabrojan u zakonu.

Stranica 88 od 242
Pod autorskim djelom se podrazumjevaju zbornici , antologije, muzičke i
fotografske zbirke, čak i prilagođeni prevodi u sredini u kojoj se plasiraju ,
obrade pjesama drugih autora (sve to pod određenim uvjetima).
Lice koje je napravilo tu intelektualnu tvorevinu smatra se autorom. Autor
može biti samo fizičko lice a nosioci autorskog prava mogu biti i pravna lica.
Ko će se smatrati autorom?
Ono lice čije je ime označeno na autorskom djelu. Može se koristiti i pseudonim
. za pseudonim je značajno da vrijedi dok se ne dokaže suprotno. Ako se radi
o anonimnom djelu kada autor uopće nije označen ili je djelo pod
pseudonimom – autorsko pravo pripada izdavaču djela.
Svoja prava autor može prenjeti na fizička ili pravna lica i tada ta lica stiču
status nosioca autorskog prava . na taj mačin se prenose imovinska prava
autora. Prenošenje autorskog prava moguće je i nasljeđivanjem po samom
zakonu to su zakonski nasljednici ili testamentom. Testamentom se ovo pravo
prenosi na bilo koje lice- prema volji ostavioca.
Treba naglasiti da je autorsko pravo i materijalno i moralno.
Autorska imovinska prava sadrže ovlaštenje na iskorištavanje ,
reprodukovanje , umnožavanje , prikazivanje, prenošenje i prevođenje raznih
djela itd.
Autorska moralna prava sadrže ovlaštenje autora da bude priznat i označen
kao stavralac djela, da se suprotstavi svakoj izmjeni svog djela, deformaciji ili
skraćenju . tada se može usprotiviti i tražiti zabranu tj zaštitu . dakle, ima
pravo da štiti svoje djelo.
Pojam autorskog ugovora- zaključenjem ovog ugovora prenosi se pravo
iskorištavanja djela ovog autora. Npr. Izdavački ugovor, ugovor o prikazivanju,
o izvođenju itd. Za punovažnost ovog ugovora značajno je da je zaključen u
pismenom obliku. Naime, ako nije zaključen u ovoj formi neće proizvoditi
pravno dejstvo.
Autor može podnijeti tužbu sudu ako se njegovo djelo iskorištava bez njegovog
odobrenja ili suprotno odredbama zaključenog autorskog ugovora. Ovo se
rješava u parnici . autor u ovom slučaju može tražiti novčanu naknadu za
korištenje i novčanu satisfakciju ukoliko su mu povrijeđeni čast i ugled. Pravo
na zaštitu imaju koautori, njihovi nasljednici , nosioci autorskog prava i
organizacije kojima je autor pripadao. Ako je prouzrokovana neka materijalna
šteta može se tražiti naknada te štete. Kada sud u parničnom postupku
izrekne presudu može izreći i zabranu daljeg kršenja autorskog prava , te da
se presuda objavi o trošku tuženog , da se unište ili preinače predmeti kojima
je nanesena povreda. Sud može u postuoku donjeti i privremene mjere kojima
se oduzimaju predmeti kojima se čini povreda te da se zabrani dalje
obavljanje radnji kojima se nanosi povreda autorskog prava.
Autorsko pravo se štiti za života i 70 godina nakon smrti autora. U tom
periodu može se tražiti sudska zaštita prava.
Pitanja koja se najčepće javljaju su : Vrste autorskog djela? Prenošenje
autorskog prava /nasljeđivanje? Zaštita?
I ovdje sud uvijek odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva. Znači nikada
ex officio neće preći granice zahtjeva.

ZAKON O OBLIGACIONIM ODNOSIMA

Stranica 89 od 242
  Načelo ravnopravnosti- stranke imaju potpuno jednaka prava u svakom
pogledu.
 Načelo savjesnosti i poštenja- znači da su učesnici u zasnivanju ovih
odnosa i ostavrivanju prava iz njih dužni da se pridržavaju ovog načela.
Otvorenost i iskrenost- radi se naime o pouzdanosti strana u času
zaključenja obligacionog odnosa što je prednost za valjano ispunjenje
dakle jedna strana je iskreno spremna na ispunjenje obaveze uz
istovremeno očekivanje ispunjenja obaveze i druge strane. Dakle, mora
postojati povjerenje da će se na savjestan i odgovoran način ispuniti
međusobna prava i obaveze.
 Zabrana zloupotrebe prava – zabranjeno je vršenje prava i obaveza iz
obligacionih odnosa suprotno cilju zbog koga je ono ustanovljeno ili
priznato. Problem može nastati u vršenju prava (samovolja) postoji
zabrana stvaranjai iskorištavanja monopolskog položaja . zabranjeno je
stavranje nekog odnosa iskorištavanjem ovog položaja kojim se stiču
materijalne koristi a koje nisu utemeljene na radu (npr. Zelenaški
ugovor) i stvaranju ravnopravnog odnosa ugovornih strana.
 Načelo ekvivalentnosti – jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Što
jedna strana drugoj da jednaka je onome što je od nje primila. Povreda
ovog načela može se manifestirati kao prekomjerno oštećenje . ovo
načelo se vrlo često zloupotrebljava u praksi . Ovakav ugovor je rušljiv i
može se tražiti njegovo poništenje. U određenim rokovima (subjektivno –
od dana saznanaja za razlog rušljivosti a objektivni od dana
zaključenja ovakvog ugovora). Potrebno je da je osoba savjesna- dakle
nije znala niti je mogla znati stavrnu vrijednost stavri. Ako se ugovor ne
pobije u određenom roku on će ostati na snazi.
 Dužnost ispunjenja obaveze- učesnici su dužni ispuniti obavezu na
ugovoreni način i u ugovorenom roku. Obaveza iz ugovora se mora
ispuniti u cjelosti i onako kako glasi. Ako jedna od ugovornih strana ne
ispuni obavezu u ugovorenom roku i na ugovoreni način a zbog toga je
druga strana pretrpila štetu, može zahtjevati od druge strane raskid
ugovora i zbog neispunjenja i naknadu štete.
 Ponašanje u ispunjavanju obaveza i ostvarivanju prava – u izvršenju
obaveza učesnici iz obligacionih odnosa dužni su ponašati se sa
pažnjom dobrog privrednika tj pažnjom dobrog domaćina ili sa
povećanom pažnjom dobrog stručnjaka. Pažnja dobrog privrednika je
pravni standard i odnosi se na vršioce samostalnih djelatnosti tj
pravnih lica koji učestvuju u postupku, pažnja dobrog domaćina odnosi
se na fizička lica i povećana pažnja dobrog stručnjaka- zahtjeva se od
stručnjaka koji se bavi određenom djelatnošću. Prilikom ostavarivanja
prava jedna strana treba da se uzdrži od postupaka koji otežavaju
izvršenje obaveze druge strane ili ga onemogućavaju u tome.

IZVORI OBLIGACIONIH ODNOSA

Odnosi mogu nastati na osnovu:

- ugovori
- prouzrokovanje štete
- sticanje bez osnova

Stranica 90 od 242
 - poslovodstvo bez naloga
- jednostrana izjava volje

Ugovori- To su dvostrani pravni poslovi kojima se zasnivaju obligacioni

odnosi. U pravilu radi se o tome da dužnik treba povjeriocu da izvrši određenu
činidbu.
Prouzrokovanje štete- štetnik je dužan nadoknaditi štetu oštećenom pod
zakonom propisanim uslovima (moraju se znati uslovi na ispitu).
Sticanje bez osnova- prelazak imovine sa jednog na drugo lice bez pravnog
osnova.
Poslovodstvo bez naloga- mješanje u tuđe poslove , vršenjem nekog
faktičkog ili pravnog posla od strane jednog lica u korist drugog bez ovlaštenja
osobe u čiji korist se vrši taj posao. Može biti nužno i korisno.
Jednostrana izjava volje – može da nastane obaveza prema subjektu koji
ne ispuni uvjete iz obećanja. Ovakve izjave su npr. Javno obećanje nagrade
(neodređenom krugu lica da poduzme neku radnju za nagradu).

UGOVOR

Ugovor je dvostrani pravni posao koji se zaključuje saglasnošću volja

ugovornih strana u cilju postizanja određenih pravnih učinaka.
Ugovori mogu biti jednostranoobvezujući kada obaveza na izvršenje činidbe
nastaje samo za jednu ugovornu stranu. Dvostranoobvezujući postoje kada
obaveza nastaje samo za oba ugovrarača. To je najčešće ugovor o djelu,
ugovor o zakupu itd.
Teretni ili naplatni ugovori postoje kada se za činidbu jedne strane daje
protučinidba druge strane. Npr. Ugovor o prodaji ili ugovor o zakupu.
Besplatni ili dobročini ugovori- kada se za primljenu činidbu ne daje
protučinidba. Npr. Ugovor o poklonu.
Aleatorni ugovori ili ugovori na sreću – za njih je karakteristično da u momentu
zaključenja vrijednost ugovora nije poznata i neizvjesno je ko je dužnik a ko
povjerilac.
Konsenzualni ugovori su oni koji postaju prefektni kada se ugovarači
sprazume o bitnim sastojcima ugovora bez posebne forme i predaje stvari.
Realni ugovori su oni kod kojih se pored saglasnosti zahtjeva i predaja stvari.
Mora se znati- prema zakonu o obligacionim odnosima ugovori su u pravili
neformalni tj. Konsenzualni – ukoliko posebnim zakonom nije propisana
forma. Pored zakonske forma može biti i ugovorena.
Na osnovu ugovora se traži realizacija stvarnog prava. Ugovor je pravni osnov
za sticanje stvarnog prava. Ugovor djeluje samo između ugovornih strana
dakle inter patres. Učinak obligacionopravnog ugovora može se proširiti i na
treća lica ukoliko se ugovorne strane dogovore, odnosno ukoliko su ugovorne
strane takvo pravo ugovorile u korist trećeg lica. U takvoj pravnoj situaciji
jedna ugovorna strana u svoje ime ugovori potraživanje u korist treće – tada
treće lice stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije nešto
drugo ugovoreno. Ugovorač koji je prenio pravo na treće lice ima pravo

Stranica 91 od 242
zahtijevati od dužnika da izvrši obavezu. Dužnik može istaći sve prigovore
prema ugovraraču po osnovu ugovora.

MANE VOLJE

- bitna zabluda
- nesporazum
- prevara

kod postojanja zablude ugovori su rušljivi.

Prijetnja je izazivanje straha kod jedne od ugovornih strana tako da je ta
strana zbog te prijetnje zaključila ugovor. Onda ta strana može tražiti
poništenje ugovora, dakle oni su relativno ništavi. Ugovorna strana može u
zakonom propisanom roku tražiti poništenje. Prijetnja se može izjaviti
direktno, telefonom ili pismom.
Zabluda je nesaglasnost između faktičkog stanja ili o svojstvima stvari ,
prirodi pravnog posla i predodžbi osobe o tome. Ona je bitna ukoliko se odnosi
na bitna svojstva ugovora ili na lice sa kojim se ugovor zaključuje.
Nesporazum postoji kada strane vjeruju da su saglasne o svim elementima
ugovora ali postoji nesporazum o prirodi ugovora ili predmetu obaveze.
Prevara je dovođenje ili održavanje jedne strane u zabludi kako bi se navela
na zaključenje ugovora. U toj situaciji strana koja je dovedena u zabludu može
tražiti poništenje ugovora. Ugovorna strana koja je pod tim uslovima zaključila
ugovor i time pretrpila štetu ima pravo na naknadu iste. Ako je prevaru učinilo
3l ona će uticati na punovažnost ugovora ako je druga ugovorna strana znala
ili morala znati za prevaru. Ugovor bez naknade može se poništti kada je
prevaru učinilo 3l bez obzira da li je druga ugovorna strana znala ili morala
znati za prevaru. (članovi 60.66. zakona o obligacionim odnosima)

ZASTUPANJE

Ugovor se može zaključiti i preko zastupnika. Ugovor je punovažan ako je

zaključenje pravnog posla izvršeno u granicama dobijenog ovlaštenja.
Zastupanje nastaje i na osnovu zakona- uglavnom to je direktor kod pravnih
lica ili druge lice ovlašteno za zastupanje, prema porodičnom zakonu roditelji
su zakonski zastupnici djece itd.
Postoji zastupanje na osnovu punomoći. Nekad se može pretrpjeti šteta
prekoračenjem obvlaštenja za zastupanje (treba znati pod kojim uslovima se
može tražiti naknada) odobrenje se može dati i naknadno. Za prouzrokovanje
štete 3l prekoračenjem ovlaštenja ili bez odobrenja solidarno odgovaraju
punomoćnik ili opunomoćeni.
Punomoć je ovlaštenje za zastupanje može se zasnovati na jednostranom
pravnom poslu ili na osnovu ugovora o punomoćstvu. Kada postoji ugovor
ovlaštena osoba se mora ponašati u skladu sa ovlaštenjem. Punomoćnik može
biti i pravno lice.
Ako je za pravni posao za koji se daje punomoć propisana forma onda i
punomoć mora biti u toj formi. Može se opozvati ali sve zavisi od vlastodavca.
Ako treće lice nije znalo niti je moralo znati da je punomoć opozvana tj sužena
onda to prema njemu neće ni imati dejstvo. Izdavalac punomoći u takvoj

Stranica 92 od 242
pravnoj situaciji ima pravo zahtijevati od opunomoćenog naknadu štete koju je
zbog toga pretrpio, izuzev ako opunomoćeni nije znao niti je morao znati za
sužavanje punomoći.

USLOVI I ROKOVI KAO NAČIN OGRANIČENJA UGOVORA (član 74-77)

Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od
neizvršene činidbe. Uslov može biti suspenzivni i rezolutivni. Prvi je onaj od
čijeg nastupanja zavisi nastanak ugovora, a raskidni je onaj od čijeg
nastupanja zavisi raskid. Rok spada u sredstva ograničenja pravnog posla
buduća neizvjesna činjenica koja će se sa sigurnošću desiti. Izražava se u
danima ili mjesecima.

ZNAČAJ FORME ZA PUNOVAŽNOST UGOVORA

Ugovori su u pravilu neformalni. Osim zakonom propisane forme same stranke

mogu ugovoriti formu. Ako je forma propisana zakonom tada ugovor mora biti
sačinjen u toj formi , u suprotnom ne proizvodi pravno dejstvo. Odnosno takav
pravni posao je ništav. Ovakav ugovor koji nije sačinjen u zakonom propisanoj
formi neće konvalidirati čak i ako su obaveze iz takvog ugovora ispunjene u
cjelosti. Ono što je dato po osnovu ništavog ugovora mora se vratiti- pravilo
restitucije. Ako nije moguće vraćanje daje se cijena stvari u vrijeme
presuđenja. Ako je forma ugovorena time nije izričito određeno da
punovažnost ugovora zavisi od ugovorene forme. Dakle propuštanje forme u
ovom slučaju neće uticati na punovažnost ugovora ako su obje strane obaveze
iz ugovora ispunile u cjelosti. Ovaj ugovor se ispunjenjem može konvalidirati.
Pravna lica imaju pravnu i poslovnu sposobnost. Pravna sposobnost znači biti
nosilac prava i obaveza tj biti pravni subjekt. Poslovna sposobnost pravnog
lica u obimu njegove djelatnosti jeste da zaključuje ugovore kao i kod fizičkih
lica i ovdje se saglasnost za zaključenje nekog pravnog posla može dati
prethodno, istovremeno i naknadno. Ovo vrijedi samo u situaciji ako je
statutom ili nekim drugim aktom pravnog lica određeno i u sudski registar
upisano da njegov zastupnik može zaklujučiti ugovor samo uz saglasnost
nekog organa. Ukoliko se saglasnost ne istakne ni naknadno smatraće se da
ugovor nje ni zaključen. U takvoj pravnoj situaciji savjesnim ugovaračima
pripada pravo na pravičnu naknadu ukoliko pretrpe neku štetu. Ograničeno
poslovno sposobna osoba može zaključiti ove ugovore sa odobrenjem svog
zakonskog zastupnika, bez njegove saglsanosti samo one ugovore čije
zaključenje posebnim zakonom dozvoljeno.

SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA

Kapara
Kapara se daje prilikom zaključenja ugovora, najčešće u novcu a može biti u
drugim stvarima, kao znak da je ugovor zaključen. Primalac kapare stiče
pravo vlasništva na primljenom iznosu ili drugoj imovinskoj vrijednosti. Može
biti u okviru glavnog ugovora ili se može posebno sačiniti. Sastavljen je kad se
postigne saglasnost i izvrši predaja stvari. To znači da je zaključen ugovor a
time se vrši i obezbjeđenje ugovora. Ako se ugovor ne izvrši a to se može

Stranica 93 od 242
staviti na teret jednoj strani npr davaocu. Tada primalac ima pravo da raskine
ugovor i zadrži primljenu kaparu ili može zahtijevati ispunjenje ugovora i
naknadu štete zbog zakašnjenja u ispunjenju. Ako je za neizvršenje kriv
primalac kapare tada davaocu kapare pripada pravo na raskid ugovora i
vraćanje kapare u dvostrukom iznosu. Umjesto toga može da traži izvršenje
ugovora i naknadu štete. Kada je kapara previše visoka postoji mogućnost da
se kod suda traži sniženje. Kada se ugovor izvrši kapara se uračunava u
cijenu ili se vraća ako je predmet ugovora nešto drugo.

Odustanica
To je iznos novca koji se koristi za slučaj raskida ugovora, a dužan ga je platiti
ugovrarač koji raskida ugovor. Ovo pravo davanja odustanoce traje do
momenta ugovorenog roka, ako nije predviđen rok ugovorom onda do
momenta dospijeća obaveze iz ugovora. Kada je kaparom ugovoreno pravo da
se odustane od ugovora onda se kapara smatra kao odustanica i svaka
strana može odustati od ugovora.

PREDUGOVOR

To je izjava volje kojom se preuzima obaveza na zaključenje glavnog ugovora.

Predugovor mora biti sačinjen u obliku koji je propisan za punovažnost
glavnog ugovora. Mora da sadrži sve one bitne elemente potrebne za glavni
ugovor. Predugovor obvezuje samo na zaključenje glavnog ugovora u roku
određenom predugovorom. Ako jedna od ugovornih strana ne zaključi ugovor u
ugovorenom roku onda druga strana može ustati sa tužbom, tj postaviti
zahtjev da se druga strana obaveže na zaključenje ugovora s tim da ako
tuženi ne postupu po odluci suda kojom je obavezan da izvrši obavezu onda
presuda zamjenjuje taj ugovor. Zaključenje glavnog ugovora može se tražiti u
roku 6 mjeseci po proteku roka za zaključenje ugovora. Druga strana se ne
može prisiliti na zaključenje ugovora. Ako su se promjenile okolnosti od
momenta zaključenja predugovora do momenta do kojeg je trebao biti
zaključen glavni ugovor, u toj mjeri da uopće ne bi došlo do zaključenja
predugovora da su tada postojale.

NIŠTAVI UGOVORI

Su oni protivni ustavom utvrđenim načelima moralu društva, prinudnim

propisima i javnom poretku. Ništavi ugovori ne proizvode pravno dejstvo. U
tom slučaju ide se tužbom za utvrđenje i donosi se deklaratorna presuda.

RUŠLJIVI UGOVORI

Ugovor je rušljiv kada ga je zaključila ograničeno poslovno sposobna osoba,

kada su postojale mane volje ili kada je to propisano zakonom. Za ove ugovore
je karakteristično da oštećena strana može tražiti poništenje takvog ugogovra
u zakonom propisanom roku. Taj rok je godina dana od dana saznanja za
razloge rušljivosti i tri godine od dana zaključenja ugovora. Ukoliko po proteku
ovih rokova niko nije pobijao ovaj ugovor on ostaje na snazi. Posljedica

Stranica 94 od 242
poništenja je restitucija. Druga strana može od strane na čijoj strani se nalazi
rušljivost tražiti da se izjasni da li ostaje kod ugovora.
ZELENAŠKI UGOVOR

Je dvostranoobvezni teretni ugovor kojim jedna ugovorna strana ugovara za

sebe ili treće lice nesrazmjernu imovinsku korist zloupotrebljavajući stanje
nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo , lakomislenost ili
zavisnost druge strane. Poenta je u zloupotrebi tih okolnosti u cilju postizanja
nesrazmjerne imovinske koristi. Ovakvi ugovori suprotni su moralu društva, te
su samim tim ništavi. Kod ovih ugovora postoji očigledna nesrazmjera na koju
je druga strana pristala zbog nepovoljnih okolnosti u kojima se našla.

ZAKON O ZAKUPU POSLOVNIH ZGRADA I PROSTORIJA

Poslovnom zgradom smatra se zgrada namjenjena vršenju poslovnih

djelatnosti, a poslovna prostorija je jedna ili više prostorija u kojoj se obavlja
poslovna djelatnost bez obzira da li se nalazi u poslovnoj ili stambenoj zgradi.
Zajedničke prostorije u stambenoj zgradi ne mogu se smatrati poslovnim
prostorijama niti izdavati u zakup ukoliko odlukom nadležnog organa
(skupština opštine) nije drugačije propisano.
Pitanje- zasnivanje zakupa i prestanak ugovora o zakupu?
Ugovor o zakupu treba da sadrži naznačenje ugovornih strana, naznačenje
poslovnih prostorija i zgrade u kojoj se nalaze, naznačenje poslovne
djelatnosti koja će se obavljati, odredbe o tome da je ugovor zaključen na
određeno vrijeme (tačno odrediti vrijeme) ili neodređeno vrijeme, iznos
zakupnine i naknadu za korištenje uređaja u zajedničkoj upotrebi, odredbe o
otkazu i otkaznim rokovima ako je zaključen na neodređeno vrijeme, mjesto i
datum zaključenja ugovora i potpisi ugovornih strana. Zaključuje se u
pismenom obliku. Ništav je sporazum kojim je jedna ugovorna strana obećala
imovinsku korist drugoj u cilju da ova njoj ili nekom drugom izda poslovne
prostorije u zakup.
Prestanak ugovora:
- na osnovu otkaza
- protekom vremena

Ugovor koji je zaključen na neodređeno može prestati

- sporazumom
- na osnovu otkaza

Ne može prestati na osnovu otkaza prije isteka jedne godine od dana

zaključenja. Ugovor koji je zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom
posljednjeg dana roka za koji je zaključen. Otkaz ugovora biće punovažan
kada između dana dostave otkaza i dana kada treba da prestane zakupni
odnos protekne vrijeme određeno ugovorom. Rok može teći samo od 01. ili 15.
u mjesecu ako ugovorom nije drugačije određeno. Ako ništa nije ugovoreno
otkazni rok iznosi 6 mjeseci. Otkaz se predaje nadležnom sudu a sud izdaje
otkazni nalog. Kada je ugovor zaključen na određeno vrijeme onda prestaje
istekom vremena na koji je zaključen. Ako po isteku ugovorenog roka poslovne
prostorije ne budu predate zakupodavcu on može tužbom kod nadležnog

Stranica 95 od 242
(općinskog suda) zahtijevati predaju u posjed ispražnjenih prostorija. Ugovor o
zakupu na određeno vrijeme smatraće se prećutno obnovljenim na neodređeno
vrijeme ako zakupac po proteku vremena na koje je ugovor bio zaključen
nastavi da koristi poslovnu prostoriju a zakupodavac se tome ne protivi.
Smatraće se da se zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koje je
ugovor zaključen ili 15 dana nakon tog vremena nije pismeno ili preko suda
zahtijevao predaju u posjed poslovne prostorije.

USTUPANJE UGOVORA

Radi se o pravnom poslu kojim ustupilac u dvostranoteretnom ugovoru ustupa

ugovor trećem licu – primaocu. Ovim prenošenjem treće lice postaje ugovorna
strana sa svim pravima i obavezama koje ima ustupilac. Ovo prenošenje nije
moguće kod strogo ličnih obaveza. Za punovažnost ovog ugovora potreban je
pristanak druge ugovorne strane. Nakon pristanka zaključuje se ugovor
između ustupioca i primaoca. Ovaj novi ugovor kao i izjava o pristanku na
prenošenje mora biti sačinjen u formi propisanoj za ustupljeni ugovor.
Ustupilac garantuje samo za pravnu valjanost.

RASKID UGOVORA

Ugovorne strane mogu ugovor raskinuti uvijek sporazumno. Postoji mogućnost

jednostranog raskida a on može biti zbog neispunjenja, izmjenjenih okolnosti,
postojanja materijalnih pravnih nedostataka na stvari, kada je ugovorena
odustanica, u drugim slučajevima kada je to posebnim zakonom propisano.

Raskid zbog neispunjenja

Ovdje je pretpostavka da prva ugovorna strana može tražiti raskid zbog
neispunjenja ako ugovor nije uopće ispunjen ili jeste ali ne na ugovoreni način.
Ugovorna strana koja po ovom osnovu traži raskid potrebno je da drugoj
ugovornoj strani ostavi naknadni rok za ispunjenje obaveze, naknadni rok je
faktičko pitanje dakle ovisi od situacije. Kada se radi o fiksnom ugovoru tj o
ugovoru u kojem je rok bitni element ugovora. Kada dužnik ne ispuni obavezu
u ugovorenom roku on automatski prestaje tj raskida se. Međutim i u ovoj
pravnoj situaciji ukolikop povjerilac ima ineteresa da održi ugovor može
obavijestiti dužnika da mu pruži mogućnost da naknadno ispuni obavezu. Ovu
obavijest je dužan dostaviti dužniku odmah, nakon isteka fiksnog roka, uz
upozorenje da u razumnom roku ispunjava obavezu (razumni rok ovosi od
konkretne situacije).

Posljedice raskida zbog neispunjenja

Obje strane se oslobađaju ugovornih obaveza. Ukoliko je ugovor djelimično
ispunjen vrši se restitucija. Ako je predmet bio davanje novca (npr ugovor o
zakupu) onda ona strana koja je primila novac dužna je vratiti zatezne
kamate koje su tekle od momenta primanja novca. Ako jedna ugovorna strana
zbog raskida pretrpi štetu a nije kriva za raskid pripada joj pravo na naknadu
pretrpljene štete.

Stranica 96 od 242
Raskid zbog promjene okolnosti
Ako nakon zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje
obaveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora u toj
mjeri da ugovor ne odgovara očekivanjima ugovornih strana, te bi ga bilo
nepravično održati , onda strana dovedena u teži položaj može tražiti raskid
ugovora. Ne može tražiti raskid strana koja je bila dužna u vrijeme zaključenja
uzeti u obzir te okolnosti. Na promjenjene okolnosti ne može se pozivati ako su
one nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje obaveze. Bitno je da su
to vanredni i nepredviđeni događaj (potres, poplava ili suša- u poljoprivredi
npr zabrana uvoza i izvoza može biti razlog i promjena cijena). Umjesto
raskida može se tražiti izmjena uslova ugovora, ako na to prisatnu obje
ugovorne strane. Ovaj institut ima uporište u načelu ekvivalencije tj jednakih
davanja i u načelu pravičnosti.

Prekomjerno oštećenje
Očigledan nesrazmjer između uzajamnih davanja javlja se kod
dvostranoobveznih teretnih ugovora, kada u vrijeme zaključenja postoji. Kada
u vrijeme zaključenja ugovora postoji očigledan nesrazmjer oštećena strana
može tražiti poništenje ugovora, pod uvjetom da u vrijeme zaključenja nije
znala niti morala znati za tu činjenicu. Zbog ovog nedostatka ugovor je rušljiv.
Da bi ošećeno lice moglo ustati sa tužbom mora biti savjesno (dakle u vrijeme
ugovora nije znao niti mogao znati pravu vrijednost) ovdje je značajan
momenat zaključenja ugovora i u toj fazi se posmatra savjesnost ugovornih
strana. Iako je postojao nesrazmjer neće se tražiti poništenje ako je nešto
kupljeno na sreću, na javnoj prodaji ili ako je viša cijena data zbog osobite
naklonosti.

PROUZROKOVANJE ŠTETE

Umanjenje nečije imovine (obična ), spriječavanjem povećanja (izmakla korist)

nanošenje fizičke ili psihičke boli i li straha (nematerijalna šteta).
Osnovno pravilo odgovornosti koje propisuje ZOO – kod drugom prouzrokuje
štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da štetu nije prouzrokoao namjerno ili
krajnjom nepažnjom- krivnja se ovdje dakle pretpostavlja a štetnik se može
osloboditi odgovornosti ako dokaže naprijed navedeno. To je oboriva
pretpostavka. Ova subjektivna odgovornost zasniva se na pretpostavljenoj
krivnji. Oštećeni samo navodi u čemu se sastoji šteta i ukazuje se na štetnika
a ovaj se brani kako je navedeno.
Postoje različite odgovornosti
- subjektivna i objektivana
- odgovornost za drugoga
- princip pravičnosti

oštećeni mora dokazati uzročno - posljedičnu vezu između nastupjele štete i

radnje štetnika. Nije dužan dokazivati krivnju štetnika jer se ona

Stranica 97 od 242
pretpostavlja. Da bi štetnik odgovarao za prouzrokovanu štetu mora spadati u
taj krug lica.
Za štetu ne odgovaraju djeca do 7g i lica nesposobna za rasuđivanje. Štetnik
odogovara za ova dva vida krivnje
- namjera
- krajnja ili gruba nepažnja
prvo pravilo je subjektivna a drugo objektivna odgovornost. Po objektivnom
odgovara imalac stvari i vršilac opasne djelatnosti. Opasne stvari su one koje
po samoj prirodi predstavljaju povećanu opasnost za okolinu npr motorno
vozilo u pokretu, mašinska postrojenja , oružje i municija. Opasne djelatnosti
su one u kojima se koriste opasne stvari. Sam proces proizvodnje stvara tu
opasnost. Dakle, ovdje se krivnja ne dokazuje. Oštećeni mora samo dokazati
uzročno posljedičnu vezu između nastale štete i opasne djelatnosti, jer mu
pravo naknadu štete pripada upravo iz opasnosti koja proizilazi iz opasne
stvari ili djelatnosti. Ako je imalac opasne stvari povjerio nekom drugom licu
onda ono odgovara. Ukoliko nije upozorio osobu na stvar koja je data na neke
nedostatke takav imalac opasne stvari će odgovarati za šetu koju prouzrokuje
opsana stvar za vrijeme dok se nalazila kod trećeg lica. Odgovara imalac
opasne stvari ako treće lice kojem je posudio stvar nije osposobljeno da njome
upravlja.
Pod kojim uvjetima se može imalac opasne stvari osloboditi
odgovornosti?
Neće odgovarati ukoliko je dokazao da je šteta nastala iz uzroka koji se nisu
mogli predvidejti izbjeći ili otkloniti ili ako je treća osoba doprinjela
prouzrokovanju štete- odgovara solidarno sa imaocem opasne stvari (u
krajnjoj liniji dužna je snositi štetu u obimu adekvatnom njenom doprinosu).

Odgovornost za štetu izazvanu udesom vozila u pokretu?

Tu se odgovara po principu krivnje. Ako postoji obostrana krivnja onda e
odgvornost solidarna. Ako nema krivnje ni jedne ni druge strane onda
odgovaraju podjednako. Za štetu koju pod tim okolnostima pretrpe treća lica
imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno (znači svaki od njih može platiti
cijeli iznos štete i ima prema drugom regresno pravo u parnici gdje se utvrđuje
koliki je udio svakog od njih u prouzrokovanju štete).

Odgovornost za drugoga
Ovdje se radi o situaciji kada štetu nisu dužni nadoknaditi oni koji su je
prouzrokovali, već za nju ogovaraju lica koja vrše nadzor nad tim štetnicima,
njihova odgovornost se pretpostavlja. Mogu se izuzeti odgovornosti ako
dokažu da su poduzeli sve potrebne mjere nadzora nad licem nad kojim vrše
nadzor i da je pored svih tih radnji nastala šteta. Znači nastala je bez njihove
krivnje. Ovdje su neodgovorna lica nesposobna za rasuđivanje i duševno
bolesna lica, lica zaostala u razvoju i maloljetnici do 7g. Nad prvom
kategorijom nadzor vrše staratelji ili je produženo roditeljsko pravo nad
djecom iznad 7g to su uglavnom roditelji i to po pravilima objektivne
odgovornosti.

Odgovornost maloljetnika

Stranica 98 od 242
Do navršene 7g ne odgovara. Od 7-14 ne odgovara u pravilu izuzev ako
oštećeni ne dokaže da je u času prouzrokovanja štete bio sposoban za
rasuđivanje. U pravilu teret dokaza je na oštećenom, ako bi on želio ostvariti
pravo na naknadu štete od tog maloljetnika morao bi dokazati ranije
navedeno. Djeca tj maloljetnici iznad 14 a ispod 18g odgovaraju po općem
pravilu odgovornosti za prouzrokovanu štetu.

Odgovornost roditelja za štetu koju prouzrokuje maloljetnik

Za štetu koju prouzrokuje maloljetnik do 7g roditelji odgovaraju po pravilima
objektivne odgovornosti. Od 7-18g odgovaraju po pravilima subjektivne
odgovornosti- tu se pretpostavlja njihova krivnja. Ako se žele osloboditi moraju
dokazati da su se ponašali u skladu sa zakonom. Oštećeni može postaviti
zahtjev da mu solidarno naknade štetu roditelji i maloljetnik, ali mora biti
starije od 14g. npr dešava se da maloljetnik ima primanja po osnovu radnog
odnosa. Ako je maloljetnik povjeren školi ili instituciji na čuvanje onda za štetu
odgovara staralac kojem je povjeren na čuvanje ili institucija naravno pod
uslovom da je šteta prouzrokovana propuštanjem njihovog nadzora, a ako je
šteta prouzrokovana zbog lošeg odgoja ili navika odgovara roditelj.
Ako radnik na poslu prouzrokuje štetu trećem licu odgovaraće radna
organizacija po pravilu pretpostavljene krivice , dakle neće odgovarati ako
dokaže da uposlenik nije kriv za štetu.

NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE

Pravilo je uspostava ranijeg stanja, ako to nije moguće daje se naknada u

novcu. Novčana naknada se dosuđuje po cijenama u vrijeme donošenja
sudske odluke. Naknada se može dati u manjem obimu od stvarne štete ako
je štetnik lošijeg imovnog stanja, ako bi štetnik došao u tešku materijalnu
poziciju i kada je prilikom prouzrokovanja štete radio poslove korisne za
oštećenog. Pravilo je da se šteta isplaćuje odjednom. U izuzetnim situacijama
u slučaju smrti, tjelesne povrede, oštećenje zdravlja, naknada se može
odrediti u obliku rente (doživotno ili na određeno vrijeme). Ovaj vid štete se
manifestira kao izgubljeno izdržavanje ili pomaganje npr pogine član porodice
koji je izdržavao druge članove porodice. U takvoj pravnoj situaciji pripada mu
naknada u obliku rente. Oštećenom koji je pretrpio povredu i zbog toga ima
smanjenje radne sposobnosti, a time i mogućnost zarade koju je ranije
ostvarivao, pripada pravo na razliku onoga što je ranije ostvarivao i ovu nakon
pretrpljene povrede. Razlika se dosuđuje u obliku rente. Renta se može
dosuditi i ako ima nepokrivene troškove liječenja.

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE

Dosuđuje se za pretrpljene fizičke i duševne bolove i pretrpljeni strah, za

naruženost tj unakaženost. Fizička bol može biti određena zavisno od
intenziteta i trajanja novčana satisfakcija u jednom iznosu. Ova naknada se
može dosuditi za dušene bolove koje oštećeni trpi zbog smanjenje duševne
aktivnosti.
-zbog povrede ugleda časti ili slobode

Stranica 99 od 242
- zbog smrti bliskog srodnika, nekog lica koje je pretrpilo tešku invalidnost
(pravo na ovo imaju bračni drug, roditelji i djeca, a sestra braća i vanbračni
drug samo ako su živjeli sa oštećenim u istom domaćinstvu)

Dosuđuje se naknada za pretrpljeni strah u odnosu na okolnosti pod kojima

se desio.

Odgovornost više lica za prouzrokovanje štete

Kada mogu odgovarati?
- ako su zajedničkim radnjama prouzrokovali štetu
- ako je posrednom radnjom jedan uticao da drugi načini štetu
- ako su radili nezavisno jedan od drugog (bez dogovora)
U svakom slučaju odgovaraju u granicama svoga doprinosa ukoliko je moguće
taj doprinos utvrditi. U suprotnom odgovaraju solidarno. Ako jedan isplati
oštećenom cijeli iznos štete, onda ima pravo da od drugih štetnika u posebnoj
regresnoj parnici traži naknadu za njihovo učešće za prouzrokovanje štete.
Sud pokušava tada utvrditi doprinos ostalih učesnika, ukoliko u tome uspije
obavezaće svakoga od njih na isplatu naknade srazmjerno doprinosu svakog
štetnika onome ko je platio za sve. Ako nije moguće to utvrditi onda će
obavezati ostale na isplatu naknade u jednakim dijelovima.

STICANJE BEZ OSNOVA

Da bi nastala obligacija po ovom osnovu potrebno je da je kod jedne strane

došlo do povećanja imovine i da je zbog toga kod druge došlo do umanjenja.
Zatim da je kod osiromašene strane postojala zabluda ili neznanje tj da je bila
savjesna. Zatim da je u času ispunjenja obaveza osiromašena strana bila u
uvjerenju da ispunjava svoju obavezu i konačno da ne postoji valjan pravni
osnov za sticanje tj za povećanje imovine na drugoj strani.
a) kao sticanje bez osnova smatra se isplata nedugovanog
b) kada izostane protučinidba druge strane
c) naknadni prestanak osnova
d) kada se jedan dug isplati dva puta

Ko nema pravo da traži vraćanje?

Onaj ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti izuzev ako je tu isplatu
izvršio zbog prinude ili da je izbjegne. Prava na vraćanje ima osoba koja je u
času davanja nije znala dakle bila je savjesna. Ne može se tražiti ono što je
dato ili učinjeno na ime neke prirodne obaveze.
Ukoliko neko učini nešto za drugoga što je po zakonu trebao npr plaća
zakonsko izdržavanje i sl. može tražiti vraćeno datog natrag.

POSLOVODSTVO BEZ NALOGA

Je neovlašteno vršenje poslova u korist drugoga ali bez njegovog naloga. Može
biti nužno i korisno.
Nužno je kada se preduzima radi otklanjanja neposredne štete (požara, vjetar
odnio krov i prokišnjava) a korisno je npr kupite za srodnika neku stvar po
povoljnijoj cijeni a znali ste da ta osoba to želi imati.

Stranica 100 od 242

Poslovođa bez nalog dužan je o svom postupku obavijestiti onoga za koga je
preuzeo posao i nastaviti započeti posao sve dok onaj za kojeg radi ne
preuzme taj posao. Po završenom poslu dužan je ispostaviti račun onome za
koga je radio. Pri vršenju tuđeg posla dužan je obaviti taj posao sa pažnjom
dobrog domaćina ili privrednika, zavisno o vrsti poslova. Ovdje imamo
situaciju ako je poslovodstvo vršeno suprotno zabrani gospodara posla tada
poslovođi ne pripada pravo ni na kakvu naknadu, ima pravo na nužne izdatke
i uloženi trud kod nužnog poslovodstva bez naloga.

KAMATE

Naknade za korištenje tuđeg novca.

Zatezne kamate
Dužnik koji zakasni sa isunjenjem obaveze plaća zatezne kamate na iznos
glavnog duga od dospjelosti do momenta isplate. Plaćaju se po stopi određene
zakonom o visini stope zatezne kamate. Povjerilac ima pravo na zateznu
kamatu bez obzira da li je docnjom pretrpio štetu, ako jeste i ako ona prelazi
ovaj iznos koji pokriva zatezna kamata onda mu pripada i pravo na naknadu
štete.

Procesne kamate
Povjerilac i dužnik su u poslovnom odnosu i npr dužnik plaća glavnicu sa
zakašnjenjem tako da ostaje dužan isplatu zateznih kamata na glavni dug, ali
ovu obavezu ne ispunjava. Tada povjerilac može sa posebnom tužbom
zahtjevati isplatu neplaćenih zateznih kamata u jednom iznosu koji sada čini
glavnicu (na zbir neplaćenih zateznih kamata na koji glasi tužbeni zahtjev). Na
taj iznos pripada mu pravo na kamate od dana podnošenja tužbe i one se
zovu procesne kamate.

Ugovorne kamate
I u toj situaciji stopa visine ugovorene kamate ne može biti veća od zakonske
koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju. Kada se ugovori
veća kamatna stopa od dozvoljene to ne utiče na punovažnost – ne čini ugovor
ništavim ali se kamate dosuđuju do dozvoljenog iznosa. Kada je ugovorena
kamata a nije određena stopa primjenjuje se pravilo (štedni ulozi po viđenju)

Fakultativne obaveze
Kada je ugovorom ili zakonom određeno da povjerilac može umjesto
dugovanog zahtijevati neki drugi predmet, dužnik je dužan predati taj
predemt ako ga povjerilac traži. Ovdje obavezu čini jedan predmet uz
dužnikovo ovlaštenje da se može osloboditi obaveze davanjem nekog drugog
predmeta određenog pravnim poslom ili zakonom. Mogu biti zasnovane
ugovorom . (zakonska – odustanica).

Alternativne obaveze
Obaveza ima više predmeta ali je dužnik dužan dati samo jedan da bi se
oslobodio obaveze. Pravo izbora pripada dužniku i obaveza prestaje kad on po
svom izboru preda predmet obaveze.

Stranica 101 od 242

Solidarne obaveze
Postoje kada je u postojećem obligacionopravnom odnosu svaki od više
dužnika dužan ispuniti cijelu obavezu. Bilo koji od povjerilaca ima pravo
zahtijevati ispunjenje obaveze od bilo kojeg dužnika.

PRESTANAK OBAVEZE

- ispunjenjem
- raskid ugovora zbog neispunjenja
- preboj ili kompenzacija
- otpust duga
- prenov ili novacija
- nemogućnost ispunjenja
- smrt dužnika
- zastarjelost

preboj ili kompenzacija

potrebno je da su ispunjeni preduslovi:
- da postoje međusobna potraživanja
- da glase na novac ili druge zamjenjive stvari istoga roda
ili kakvoće
- da su potraživanja dospjela- protekli rokovi za
ispunjenje

može biti jednostrana kada jedna strana izjavi drugoj da u preboj stavlja
svoje potraživanje. Kada nastupa preboj?- bez davanja izjave nema preboja ,
on nastupa u času kada su bile ispunjene zakonske petpostavke. Mogu biti
vezane za sudski postupak a mogu biti i ugovorene. Ne mogu se prebijati
1. potraživanja koja se ne mogu zaplijeniti po pravilima izvršnog postupka
2. stvari date dužniku na posudbu , čuvanje itd.
3. potraživanje po osnovu namjerno prouzrokovane štete
4. potraživanje po osnovu zakonskog izdržavanja

otpust duga
obaveza prestaje kada povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti ispunjenje a
dužnik se sa tim suglasi. Za prestanak obaveze nije potrebna posebna forma
(nema veze sa formom glavnog ugovora).

prenov ili novacija

obaveza prestaje ako se povjerilac i dužnik usaglase da postojeću obavezu
zamjene novom, s tim da nova obaveza mora imati različit predmet i pravnu
osnovu. Npr umjesto isplate cijene iz ugovora o prodaji ugovarači se
sporazumiju da dužnik duguje izvjesnu svotu po osnovu ugovora o zalogu.
Sporedne odredbe u pogledu roka i načina ispunjenja- dakle sve što nije bitan
element ako se izmjeni neće dovesti do novacije. Obaveza prestaje
sjedinjenjem tj konfuzijom.

Stranica 102 od 242

Smrt dužnika ili povjerioca
Obaveza ne prelazi na nasljednika samo ako je obaveza odnosila na lična
svojstva dužnika, dakle gasi se njegovom smrću, a može se i ugovoriti da
obaveza prestaje smrću. Npr kod ugovora o doživotnom izdržavanju obaveza
prestaje smrću.

Zastarjelost
Nastupanjem zastare gubi se pravo zahtjevati ispunjenje obaveze. Nastupa
kada protekne zakonom propisano vrijeme za ispunjenje obaveze. Sud se ne
obazire na zastaru po službenoj dužnosti već samo po prigovoru. Zastarom ne
prestaje pravo na podnošenje tužbe ali prestaje pravo u materijalnom smislu.
Npr. Ako neko digne tužbu a tuženi ne istakne prigovor zastare donosi se
presuda. Ako istakne prigovor zastare sud se bavi samo činjenicom
zastarjelosti. Presudom se odbija tužbeni zahtjev. Zahtjev za izdržavanje ne
može zastariti ali mogu dospjeli obroci koji nisu plaćeni. Od zastarnih rokova
treba razlikovati prekluzivne. Protekom prekluzivnih rokova povjerilac gubi
subjektivno pravo odnosno pravo na tužbu u materijalnom smislu. Ako dužnik
ispuni zastarjelu obavezu ne može tražiti vraćanje ni pod uvjetom da nije znao
da ispunjava zastarjele obaveze. Pismeno priznanje zastarjele obaveze
smatra se odricanjem od zastare, dužnik se ne može odreći zastare prije nego
je ona nastupila.

Rokove pročitati iz zakona!

Zastoj zastarjelosti
Nastupa u vrijeme postojanja neke prepreke za ostvarenje potraživanja. To
vrijeme se ne računa u zastaru te nakon prestanka te prepreke zastrajelost se
nastavlja. Zastara ne teče između:
- bračnih i vanbračnih partnera
- roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo a isto se
odnosi na usvojenike i odnos između štićenika i
staraoca
- za vrijeme mobilizacije i rata u odnosu na potraživanja
lica koja su na vojnoj dužnosti
- u odnosu na lica zaposlena u tuđem domaćinstvu ni
prema poslodavcu ni prema članu njegove porodice
- u vrijeme za koje poslodavac nije bio u mogućnosti da
zbog nesavladivih prepreka ostvari potraživanje

prekid zastrajelosti
- priznanjem duga u toku roka zastare
- podnošenjem tužbe
- svakom drugom radnjom povjerioca poduzetom protiv
dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, ako
povjerilac povuče tužbu prekid nema dejstva

CESIJA

Stranica 103 od 242

Je promjena povjerioca. Ustupanje potraživanje sa dosadašnjeg povjerioca na
treće lice. Za punovažnost cesije nije potreban pristanak ranijeg dužnika. Kod
cesije kada su u pitanju potraživanja koja se ne mogu zapljeniti po
odredbama izvršnog postupka, potraživanja vezana za ličnost povjerioca.
U kojoj situaciji se mora obavijestiti dužnik?
Od zaključenja ugovora dužnik je obavezan novom povjeriocu. Ako dužnik
izmiri obavezu prema ranijem povjeriocu obaveza je izmirena.

PREUZIMANJE DUGA

Ugovor između dužnika i trećeg lica. Ovim ugovorom treće lice preuzima na
sebe ispunjenje obaveze, za punovažnost potreban je pristanak povjerioca. U
pravilu se svaki dug može prenijeti izuzev ličnog. U pogledu forme mora biti
sačinjen u istoj formi u kojoj je zaključen i raniji. Za punovažnost značajan je
pristanak povjerioca. Na osnovu ovog duga raniji dužnik se oslobađa, ali ako
je novi prezadužen u obavezi ostaje i stari dužnik.

UGOVOR O ZAMJENI

Ovim ugovorom se jedna strana obavezuje da će prenijeti pravo vlasništva na

određenoj stvari drugoj strani. Za zamjenu za stvar koju će ta strana predati
njemu u vlasništvo. Mogu se zamjeniti pokretne i nepokretne stvari pa čak i
autorska i pronalazačka prava. Osnovna obaveza - predati stvar. Forma –
ako su nekretnine traži se pismena forma inače su neformalni.

UGOVOR O POKLONU

Nije regulisan ZOO ali je u primjeni u praksi. Jedna strana se obavezuje da

drugoj strani besplatno prenese u vlasništvo drugu astvar (pokretnu ili
nepokretnu) a druga strana to prihvata (ovo je važno za punovažnost
ugovora). Ugovor je neformalan načelno ali kada su u pitanju nekretnine forma
je bitna. Pravni posao je besplatan jer poklonodavac ne traži protučinidbu.
Poklon se može opozvati zbog:
- osiromašenja poklonodavca ako je vrijedna stvar
- nezahvalnosti poklonoprimca
- razvoda ili poništenja braka
- povreda nužnog dijela
- ako je poklonodavac poklonom ugrozio lica koja je po
zakonu dužan izdržavati.

UGOVOR O ZAJMU

Je obligacionopravni ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da zajmodavcu

preda određeni iznos novca ili drugih zamjenjivih stvari u vlasništvo, a
zajmoprimac se obavezuje da mu poslije određenog vremena vrati isti iznos
novca tj količinu stvari iste vrste i kvaliteta. Na stvarima koje se daju u zajam
zajmoprimac stiče pravo vlasništva. Ugovori su neformalni – konsenzualni.
Može biti naplatni ili lukrativni- ako se uz glavnu obavezu obavezuje i na

Stranica 104 od 242

kamatu. Ako se radi o ugovorima u privredi zajmoprimac duguje kamate i
kada nisu ugovorene.

UGOVOR O DJELU

Je takav ugovor kojim se izvođač obavezuje da za drugo lice – naručioca obavi

neki posao npr izradi neku stvar ili slično. Naručilac se obavezuje da mu zato
plati određenu naknadu. Ako se izvođač obavezao da će stvar izraditi od svog
materijala- kakav mora biti taj materijal?

PONUDA

Opće pretpostavke za zaključenje punovažnog ugovora:

1. saglasnost volja ugovornih strana o bitnim elementima ugovora
2. da je predmet obaveze (davanje, činjenje , nečinjenje ili trpljenje) moguć i
dopušten , određen ili odrediv predmet je dakle činidba – tj. Neko pozitivno ili
negativno ponašanje.
3. pravni osnov (cilj ili svrha zaključenja ugovora) mora također biti dopušten.
4. sposobnost strana na zaključenja ugovora (misli se na poslovnu sposobnost
koju fizičko lice stiče sa punoljetstvom ili 18 g. Ukoliko je sa odobrenjem suda
osoba zaključila brak sa navršenih 16g, također djelimični poslovnu
sposobnost ima dijete od 15g s tim što može zaključiti punovažan ugovor o
radu i slobodno može raspoalati ostvarenim prihodom i zaradom. Ako lice
nema uopšte poslovnu sposobnost u času zaključenja ugovora onda je ugovor
ništav. Licu se u tom slučaju postavlja staratelj ili zakonski zastupnik koji u
njegovo ime može zaključiti ugovor.
U nekim slučajevima za punovažnost ugovora potrebna je dozvola ili odobrenje
trećeg lica. Može biti dato prije zaključenja kao dozvola ili nakon zaključenja
kao odobrenje. Ova saglasnost mora biti data u zakonom propisanom obliku
za tu vrstu ugovora. Npr. Kod ugovora o prometu nepokretnosti mora biti u
pismenom obliku.
Pregovori koji se vode prije zaključenja ugovora ne obavezuju na zaključenje
ugovora.
Izjava volje sadrži ponudu i prihvat ponude.
Šta je ponuda?

Prijedlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu i ima sve bitne

sastojke ugovora tako da bi se njenim prihvatanjem ugovor mogao zaključiti.
Npr. Izlaganje robe sa naznakom cijene smatra se kao ponuda- ako nešto
drugo ne proizilazi iz zakona, dok se npr. slanje kataloga ne smatra ponudom
za zaključenje ugovora.
Kada povjerilac prima izjavu ponuđenog da prihvata ponudu tada sadržaj
prihvata mora u potpunosti odgovarati sadržaju ponude i prihvat mora biti
dostavljen blagovremeno te u formi koju zakon propisuje za određeni ugovor.
Prihvatom ponude se smatra kada ponuđeni pošalje stvar ili plati cijenu.
Ponuda se smatra odbijenom ako nije odmah prohvaćena (ovo samo ako su
ponuđač i prihvatilac u istom prostoru prisutni). Ponuda učinjena radio-
vezom ili telefonom ponuda se smatra odbijenom ako nije odmah prihvaćena.

Stranica 105 od 242

Ako ponuđeni izjavi da prihvata ponudu pod određenim uvjetima- smatra se
da ponudu nije prihvatio i istovremeno učinio novu ponudu sa svoje strane-
time nastaje nova pravna situacija.
Šutnje ponuđenog znači ne prihvatanje. Osima ako se ponuđač nalazi u
stalnom odnosu sa ponuđenim onda šutnja znači prihvatanje ponuđenog,
ukoliko odmah ili u ostavljenom roku ponuđeni izričito ne odbije ponudu.

Stranica 106 od 242

21.01.2006.
SUADA SELIMOVIĆ

NAČELA PARNIČNOG POSTUPKA

Sud odlučuje u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. Npr ako je

tužitelj tražio na ime štete 100.KM, a u toku postupka se utvrdi da je šteta
2000KM , sud neće dosuditi 2000KM ukoliko tužitelj nije povećao zahtjev.
To znači da sud ne može dosuditi veći iznos od zahtjevanog.

Načelo dispozicije – to znači da stranke u postupku slobodno raspolažu

svojim zahtjevom koji su stavile tokom postupka, tako da npr. tužitelj može
tužbu povući, odreći se tužbenog zahtjeva i sl, a tuženi može priznati
tužbeni zahtjev. Sud neće dozvoliti raspolaganje zahtjevom ukoliko je to
protivno prinudnoj normi (npr. prinudnom normom, odredbom zakona o
prometu nekretnina, regulisana je forma ugovora o prodaji nekretnina, tako
da potpisi ugovarača na ugovoru moraju biti ovjereni kod nadležnog suda).
Stranke su zaključile ugovor u pismenom obliku, ali potpise nisu ovjerili, što
je suprotno ovoj normi. Kada se jedna od stranaka pojavi pred sudom i
zahtjeva da se utvrdi da je taj ugovor punovažan, i kada tuženi prizna taj
tužbeni zahtjev, sud neće donijeti presudu na osnovu priznanja nego će
tužbeni zahtjev odbiti).

Načelo kontradiktornosti - koje znači da svaka stranka ima pravo da

se očituje o prijedlozima druge stranke. Npr. u toku prvostepenog postupka
jedna stranka navodi određene činjenice, druga stranka se ima pravo
očitovati na te navode. Isto važi i u drugostepenom postupku i postupku
revizije – odgovor na žalbu/reviziju.

Načelo ravnopravnosti jezika i pisma - U parničnom postupku su

ravnoprani i u upotreni BHS jezik a službena pisma su latinica i ćirilica.

Raspravno načelo (u odnosu na ranije načelo materijalne istine)

Čl.7 - stranke su dužne u postupku iznijeti sve činjenice na kojima
zasnivaju zahtjev i predložiti sve dokaze kojima te činjenice potkrijepljuju,
u tužbenom zahtjevu ili na pripremnom ročištu. Stranka je DOMINUS LITIS
– vlada postupkom.

Načelo slobodne ocjene dokaza – koje će činjenice uzeti kao dokazane

odlučuje sud na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza
pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. (rukovodi se načelima logike i
psihologije). Ako je sud propustio da cijeni sve dokaze, počinio je bitnu
povredu parničnog postupka.

Načelo ekonomičnosti – što znači da sud bez odugvlačenja i što manje

troškova okonča postupak.

Stranica 107 od 242

 Načelo koncentracije ročišta (čl.11) – prvostepeni postupak sastojaće
se u pravili od dva ročišta: jednog pripremnog i jednog ročišta za glavnu
raspravu. Kod tumačenja ove odredbe treba imati u vidu da ročište za
glavnu raspravu može trajati u kontinuitetu nekoliko dana.

PRETHODNO PITANJE

Kad odluka suda ovisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi
na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos a o tome pitanju još nije donio
odluku sud ili neki drugi organ, sud može sam riješiti to pitanje, npr. kada
odluka zavisi o postojanju nekog prava. Tužitelj je podnio tužbu kojom
zahtjeva da se utvrdi da je vlasnik neke nekretnine i traži predaju u posjed.
Tuženi ističe prigovor da je stekao pravo vlasništva nad tim nekretninama po
osnovu dosjelosti. U ovom slučaju, sud mora prethodno da riješi da li je tuženi
stekao pravo vlasništva dosjelošću, prije nego donese konačnu odluku. Drugi
slučaj: tužitelj tuži tuženoga da mu u izvršenju ugovora o prodaji plati cijenu.
Onda tuženi ustvrdi da ugovor uopšte nije zaključen. Sud mora prethodno
utvrditi da li je uopšte zaključen ugovor i postoji li taj pravni odnos.
(čl.12)U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i
krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda
kojom je tuženi oglašen krivim. Sud se bavi samo postojanjem visine naknade
štete međutim mogu se izvoditi dokazi ukoliko je tužilac doprinjeo nastanku
štete, samo ako je ranije istaknut prigovor podjeljene odgvornosti. Npr. Tužitelj
je podnio tužbu protiv tuženog za naknadu štete zbog pretrpljenih bolova i u
tužbi navodi kao dokaz i prilaže krivičnu presudu kojom je tuženi oglašen
krivim za nanošenje povreda. Sud u ovom slučaju ne treba odlučivati o krivnji
jer je vezan odlukom krivičnog suda.

NADLEŽNOST

Apsolutna nadležnost - sud u toku cijelog prvostepenog postupka pazi da li

je za rješavanje o zahtjevu nadležan sud ili neki drugi organ. Ako sud utvrdi
ili ocijeni da je za odlučivanje o zahtjevu neki drugi organ (u praksi je to
najčešće organ uprave) donijeće rješenje kojim tužbu odbacuje i ukida sve
provedene radnje. Npr saobraćajna nesreća- ako SFOR-ovo vozilo udari
nekoga sud će odbaciti tužbu jer je nadležan strani sud.

Stvarna nadležnost - određivanje koji je sud nadležan u odnosu na vrstu

spora. Danas je više nema, tako da ovo na ispitu ne pitaju, jer je po novom
zakonu za sve sporove nadležan osnovni sud. Sud u toku cijelog postupka ex
officio pazi na svoju stvarnu nadležnost i ako utvrdi da nije stvarni nadležan
onda se kao takav i oglašava i dostavlja predmet stvarno nadležnom sudu.

Mjesna nadležnost
Opšte mjesno nadležan sud: ako zakonom nije drugačije određeno, odnosno,
ako nije određena isključiva mjesna nadležnost, za suđenje je nadležan sud
koji je opšte mjesno nadležan za tuženoga, a to je sud na čijem području

Stranica 108 od 242

tuženi ima prebivalište ili ako nema prebivalište onda boravište. Tuženi
prigovor nenadležnosti može istaći samo u odgovoru na tužbu.

Izberiva mjesna nadležnost: postoji u sporovima za zakonsko izdržavanje, u

kom slučaju je mjesno nadležan kako sud koji je opšte mjesno nadležan za
tuženog, nadležan je i sud na kojem dijete i majka imaju svoje prebivalište (u
sporu za zakonsko izdržavanje – čl.34). nadležnost u bračnim sporovima
(čl.35) gdje se tužba može podnijeti gdje tuženi ima prebivalište, ili tamo gdje
su imali zadnje zajedničko prebivalište. U sporovima za utvrđivanje i
osporavanja očinstva, pored suda opšte mjesne nadležnosti, nadležan je i sud
gdje tužitelj ima prebivalište.

Isključiva nadležnost –u sporovima o nekretninama isključivo je nadležan sud

na čijem području se nalaze nekretnine (č.42). (smetanje posjeda, zakupnina
za nekretnine i sl.)
Drugostepeni sud ne pazi po službenoj dužnosti ni na apsolutnu ni na stvarnu
nadležnost, već samo ako je to istaknuto u žalbi.

Sporazum o mjesnoj nadležnosti – ako zakonom nije određena isključiva

nadležnost suda, stranke se mogu sporazumijeti da je u prvom stepenu sudi
sud koji nije mjesno nadležan, ali sporazum mora biti u pismenom obliku.

TUŽBA

Bitni elementi tužbe (Čl.53)

Parnični postupak se pokreću tužbom. Šta sadrži tužba? Mora sadržati osnov
za nadležnost (mjesnu, pošto stvarne nema), određen zahtjev u pogledu
glavne stvari i sporednih potraživanja (kamate i troškovi), činjenice na kojima
tužitelj temelji tužbeni zahtjev, dokaze kojima potvrđuje te činjenice, naznaku
vrijednost spora (u tužbi se mora označiti vrijednost spora, ali se ne treba
označavati o novčanom potraživanju; ne mora ako se radi o sporu čija se
vrijednost ne može izraziti u novcu, npr. bračni sporovi, spor za utvrđivanje ili
osporavanje očinstva), pravna osnova tužbenog zahtjeva (naknade štete ili
ispunjneje ugovora i sl; nije bitan elemenat) i druge podatke koje treba da
sadrži svaki podnesak (čl.343): oznaka suda, oznaka stranaka, punomoćnika,
prebivalište, vrsta spora.

Tužba za utvrđenje – njom tužitelj traži samo da se ustanovi postojanje

nekog prava (npr. tužba za utvrđenje prava vlasništva) ili postojanje nekog
pravnog odnosa (npr. utvrđenje da je zaključen/postoji ugovor) i uzvrđenje
istinitosti/neistinosti javne isprave, i utvrđivanje očinstva. Uslov za
podnošenje ove tužbe je da tužitelj ima pravni interes (npr. tužitelj koji traži da
se utvrdi pravo vlasništva – njegov pravni interes je izuzetan jer mu neko
osporava vlasništvo). Ako je očigledno da nema pravnog interesa, onda se ta
tužba odbija (odbaci?).

Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi (čl.55) – u jednoj tužbi

tužitelj može istaći više zahtjeva protiv istog tuženoga, kada su ti zahtjevi

Stranica 109 od 242

povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. Npr. tužitelj podnio tužbu u
radnom sporu da se vrati na posao i da mu se isplati lični dohodak ili kada
neko u saobraćajnom udesu bude povrijeđen i traži naknadu materijalne i
nematerijalne štete.
Mogu li se postaviti 2 zahtjeva koja nemaju isti činjenični i pravni osnov? Može
iz razloga ekonomičnosti, ali to je rijetko u praksi, ali teoretski je moguće.
Više faktički nema strane nadležnosti zbog Zakona o sudovima FBiH.

Preinačenje tužbe – kada postoji preinačenje tužbe? Preinačenje tužbe je

promjena istovjetnosti zahtjeva, (npr. tužitelj traži od tuženog da mu vrati
stvar koja je kod njega, tuženi ističe da je stvar propala, onda tužitelj preinači
zahtjev i traži protivvrijednost stvari; drugi slučaj: povećanje tužbenog
zahtjeva, tužitelj tražio 1.000 KM a u toku postupka se ispostavi da nije tolika
vrijednost pa je poveća, i treći slučaj: isticanje novog zahtjeva). Do kada se
tužba može preinačiti? Tužitelj može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja
pripremnog ročišta, i tu mu ne treba pristanak tuženoga, a uz njegov pristanak
može do zaključenja glavne rasprave. Tužitelj može bez pristanka tuženoga
preinačiti tužbu na glavnoj raspravi, ali pod uslovom da nije mogao ranije
preinačiti i da se može na toj glavnoj raspravi raspravljati o tom preinačenom
zahtjevu (npr. tužitelj je ztražio 1.000 KM, na pripremnom ročištu vještak nije
dostavio nalaz, nakon toga vještak dostavlj nalaz koji pokazuje veću
vrijednost i tada može izmijeniti jer nije tužitelj kriv).
Subjektivno preinačenje (čl.58) tužitelj može u rokovima iz prethodnog člana
preinačiti tužbu i tako što će umjesto prvobitnog tuženog, tužiti drugo lice. Sud
može prihvatiti preinačenje samo ako ovaj novi tuženi pristane (ovog nema u
praksi). Ako se prvi tuženi upustio u raspravljanje treba i njegov pristanak.
Do kada se tužba može povući? Bez pristanka tuženoga, tužba se može povući
prije nego što je tužba dostavljena tuženom (rok za dostavljanje tužbe je 30
dana), a sa pristankom istog – do zaključenja glavne rasprave.

Prigovor litis pendencija (čl.60) - parnica počinje teči danom dostavljanja

tužbe tuženom. Dok parnica teče ne može se u pogledu istog zahtjeva
pokrenuti nova parnica među istim strankama (prigovor litis pendencije).

PRIPREMANJE GLAVNE RASPRAVE

Iz čega se sastoji pripremanje glavne rasprave? Te pripreme obuhvataju:

prethodno ispitivanje tužbe,

dostavljanje tužbe na odgovor
održavanje pripremnog ročišta i
zakazivanje glavne raprave.

Prethodno ispitivanje tužbe

Kada sudija primi tužbu ispituje da li ista sadrži sve bitne elemente iz čl. 53
ZPP. Ukoliko utvrdi da neki od elemenata nedostaje, vraća tužbu na ispravku
ili dopunu u određenom roku (8 dana) i ukoliko je tužitelj ne ispravi, onda se

Stranica 110 od 242

tužba odbacuje. Ako tužba nema ovih nedostataka, ispituje da li tužba ima
nedostataka u pogledu stranačke sposobnosti. U ovoj fazi sudija ispituje
apsolutnu nadležnost i ako utvrdi da nije nadležan, onda tužbu odbacuje. Sud
može da utvrdi da nije mjesno nadležan još prije nego dostavi tužbu tuženom.
U tom slučaju donosi rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i
predmet dostavlja nadležnom sudu.

Dostavljanje tužbe na odgovor

Tužba se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana. Tuženi je dužan
da u odgovoru na tužbu navede da li priznaje ili osporava zahtjev. Ako
osporava zahtjev, dužan je istaći svoje navode i predložiti dokaze na svoje
navode i dostavlja odgovor na tužbu sudu. Rok za odgovr na tužbu je 8 dana.
Kada sud utvrdi da je odgovor na tužbu manjkav, pozvaće tuženog da isti
dopuni. Ako ne izvrši dopunu, odbacuje se odgovor na tužbu.

PROTIVTUŽBA
Protivtužba se može istaći prvo u slučaju kada je zahtjev iz tužbe u vezi sa
zahtjevom u protivtužbi npr. Tužitelj tužbom traži od tuženog da mu preda
stvar koju je navodno kupio od tuženog , a tuženi tvrdi da mu tužitelj nije
platio cijenu i tada istakne protivtužbeni zahtjev- da mu tužitelj isplati cijenu.
Sa protivtužbom se postupa kao sa tužbom .
Kada se može izvršiti preboj potraživanja – tužitelj traži po osnovu zajma
1000KM, a tuženi kaže da po osnovu nekog drugog pravnog posla tužitelj
njemu duguje 500KM – zatim će podnijeti protivtužbu i tražiti preboj.
Protivtužba se može podnijeti u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu.

Pripremno ročište
Ukoliko se radi o urednom odgovoru na tužbu zakazuje se pripremno ročište.
Ono je po novom zakonu obavezno, osim kada i ukoliko iz navoda tužbe i
odgovora na tužbu prozilazi da nisu sporne odlučne činjenice ili ako se radi o
jednostavnom sporu npr. smetanje posjeda.Svrha pripremnog ročišta je
koncentracija dokaza. Na pripremno ročište poziva se tužitelj i tuženi uz
napomenu da na pripremnom ročištu predlože sve dokaze koje do tada nisu
predložili (u tužbi i odgovoru na tužbu) i da donesu isprave ako ih imaju.
Zakazuje se u roku od 30 dana od dostavljanja odgovora na tužbu sudu. U
pozivu strankama za ovo ročište sudija će naglasiti da su dužne na ovom
ročištu predložiti sve dokaze i donijeti relevantne isprave ukoliko ih posjeduju.
Tužitelj se poziva uz posebnu napomenu da će se u slučaju njegovog
nedolaska na pripremno ročište tužba smatrati povučenom, izuzev ako tuženi
ne pristane da se ročište vodi.
Tok pripremnog ročišta - Sudija otvara pripremno ročište, konstatuje koje su
stranke pristupile, ako su obje stranke pristupile, tužitelj kratko izlaže tužbu,
tuženi odgovor na tužbu, onda stranke predlažu dokaze, sud odlučuje koji će
se dokazi izvesti (svrha pripremnog ročišta) i donosi rješenje o tome. Ako se
na pripremnom ročištu odredi izvođenje dokaza vještačenjem (uvijek po
prijedlogu stranke), donijeće se rješenje pa će se naložiti vještaku o kom
pitanju treba da vještači, u kom roku treba da dostavi nalaz i mišljenje. Dalje,
s obzirom na prirodu spora sud može uputiti stranke da spor riješe u postupku
medijacije ili da poravnaju obaveze, a to i stranke mogu zahtjevati. Tada se

Stranica 111 od 242

na pripremnom ročištu može zaključiti sudsko poravnanje, koje se može
pobijati tužbom iz razloga da je dato u zabludi, pod prevarom. Tužba se može
podnijeti u roku od 3 mjeseca ili 5 godina (apsolutni rok).

Zakazivanje glavne rasprave

Sud donosi rješenje o zakazivanju glavne rasprave i određuje dan i sat
održavanja rasprave, pitanja o kojima će se raspravljati u glavnoj raprvi,
dokazi koji će se izvesti i osobe (svjedoci i vještaci) koje će biti pozvane na
glavnu raspravu.

Na pripremnom ročištu uloga sudije je najizražajnija. (ako sudija odbije

izvođenje nekog dokaza). Mora donijeti rješenje kojim se odbija izvođenje
dokaza, ako se takvo rješenje ne donese ili se sud ne osvrne na to u presudi –
to je bitna povreda postupka.

GLAVNA RASPRAVA
Sudija otvara glavnu raspravu, ustanovi ko je pristupio. Ako tužitelj uredno
obaviješten nije pristupio, tužba se smatra povučenom, ukoliko tuženi ne
pristane da raspravlja. Ako tuženi ne pristupi, glavna rasprava se može
provesti. Onda sud konstatuje da li su svjedoci pozvani, provjerava da li su
uredno obaviješteni. Na glavnoj raspravi mogu se predlagati dokazi samo ako
ih stranka nije mogla bez svoje krivnje predložiti na pripremnom ročištu.
Odlaganje glavne rasprave. Može se odložiti ako bez krivnje stranke koja
predlaže odlaganje neki dokaz ne može da se izvede ili ako stranke predlažu
odlaganje radi mogućeg mirnog rješenja spora. Rasprava se može odložiti
samo na određeno vrijeme (30 dana ili duže) i sudija je dužan da o odlaganju
obavijesti predsjednika suda.

Tok glavne rasprave

Prvo se saslušavaju svjedoci koje je predložio tužitelj pa zatim svjedoci
tuženog, pa vještačenje (prije njih se saslušavaju stranke) Ukoliko je određeno
izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka, prvo se izvodi taj dokaz.
Zatim idu završne riječi i konačni prijedlozi, te se zaključuje glavna rasprava.
Nakon toga sudija obavještava stranke kada će biti donesena presuda (mora
biti u roku od 30 dana) i da su dužne doći u sud da istu preuzmu. Od
momenta preuzimanja presude teče rok za žalbu. U slučaju nekih posebnih
okolnosti može izvršiti dostava presude poštom. Ukoliko sudija ne donese
presudu u roku od 30 dana inače mora obavijestiti predsjednika suda o
rokovima.

ODLAGANJE GLAVNE RASPRAVE

Glavna rasprava se može odložiti samo iz dva razloga:

1. nije dostavljen dokaz čije je izvođenje određeno, ali bez krivnje stranke
koja traži odlaganje (npr. ZK izvadak nije dobila na vrijeme)
2. ako stranke kažu da postoji mogućnost da vansudski riješe spor.

Stranica 112 od 242

DOKAZI
Osiguravanje dokaza vrši sud, napravi se zapisnik na licu mjesta o tragovima
štete.

Dokazi u parničnom postupku su:

Uviđaj koji se provodi kada je za utvrđivanje neke činjenice ili razjašnjenje
neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda. Uviđaj se može obaviti uz
prisustvo vještaka (npr. naknada štete iz saobraćajne nesreće),
Isprave (javna i privatna). Javne isprave su one koje je izdao organ vlasti ili
pravna osoba u vršenju svojih ovlaštenja (npr. presuda, diploma, uvjerenje o
državljanstvu, izvod iz MKV), privatne isprave su npr. ugovori. Privatne
isprave imaju nešto manju dokaznu snagu od javnih isprava. Stranka koja se
poziva na njih dostavlja ih sudu, a ako nije u mogućnosti da sama dođe do
njih, predlaže sudu da ih on pribavi, a sud to nikada ne radi po službenooj
dužnosti.
Svjedok može biti svako lice koje je sposobno da se izjasni i ili da da
obavještenja o činjenicama koje je uočio, a koje se dokazuju (ne mora biti
punoljetan). Čl. 138. – Ne može se saslušati kao svjedok osoba koja bi svojim
iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene ili vojne tajne (dakle, nema
svjedočenja). Svjedok može uskratiti (ali ne mora) svjedočenje o onome što mu
je stranka kao svom punomoćniku povjerila, može uskratiti da svjedoči vjerski
ispovjednik i liječnik koji je informacije dobio od pacijenta može da uskrati
svjedočenje. Čl. 140. - svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja, ako
bi tim odgovorom izložio opasnosti od krivičnog gonjenjenja sebe ili svoje
srodnike po krvi u pravoj liniji a u pobočnoj do trećeg stepena. Svjedoka
ispituje stranka koja ga je predložila, onda druga stranka. Ako stranka ima
punomoćnika, onda samo punomoćnik može da postavlja pitanja.
Vještaci – sud može na prijedlog stranke odrediti izvođenje dokaza
vještačenjem, kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice
potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Vještaci se određuju na
prijedlog stranke. Vještačenje obavlja jedan vještak, a na prijedlog stranke
sud može odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja. Vještaci se
određju sa liste sudskih vještaka, a u složenijim situacijama može se povjeriti
stručnim ustanovama (fakulteti, bolnice). Vještačenje je bio jedan od najvećih
razloga dugog trajanja postupaka (u ranijem zakonu), tako da po novom
zakonu postoje samo dva slučaja kada se može odrediti ponovno vještačenje i
to: uz prethodno izjašnjenje stranke, ako prvi vještak u roku ne dostavi nalaz i
mišljenje i ako ne otkloni nedostatke odnosno ne ispravi nalaz i mišljenje.
Saslušanje stranaka – na prijedlog stranke sud određuje izvođenje dokaza
saslušanje parničnih stranaka. Sud će odlučiti da sasluša samo jednu stranu,
ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili ako se ne odazove na poziv
suda, a uredno je obavještena. Stranku saslušava punomoćnik, a ako ga
nema, onda je saslušava sud.

OSIGURANJE DOKAZA
Ako postoji opasnost da se neki dokaz kasnije teško može izvesti, onda se
može podnijeti prijedlog za osiguranje dokaza i prije podnošenja tužbe (npr.
poplava). Zapisnik o obezbjeđenjeu dokaza se prilaže u spis.

Stranica 113 od 242

ODLUKE

Sud donosi odluku u vidu presude ili rješenja (smetanje posjeda)

Presudom sud odlučuje tako što:

1. odbija tužbeni zahtjev

2. usvaja u cjelosti ili djelimično tužbeni zahtjev

Čl. 179. - rok za dobrovoljno izvršenje činidbe na koju je obavezan tuženi

prema tužitelju je 30 dana (paricioni rok) ali ako je činidba u novčanom iznosu,
onda taj rok može biti i duži, a u mjeničnim i čekovnim predmetima taj rok je
15 dana. Ako ovaj rok protekne dolazi se u fazu izvršenja. Rok počinje teći
prvog dana nakon donošenja presude (kada je došao da preuzme presudu ili
ako je dostavljanje – od dana prijema).

VRSTE PRESUDA

Presuda na osnovu priznanja

Ako tuženi do dana zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud
će donijeti presudu na osnovu priznanja. Sud neće donijeti ovu presudu ako
se radi o zahtjevu kojim stranka ne može slobodno raspolagati. Izjavu o
priznanju tužbenog zahtjeva tuženi može i bez pristanka tužitelja opozvati do
donošenja presude. Sud ne može donijeti presudu na osnovu priznanja ako
se radi o zahtjevu kojim stranka ne može slobodno raspolagati.

Presuda na osnovu odricanja

Ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekao tužbenog zahtjeva, sud
će donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev. Tužitelj može opozvati
odricanje do zaključenja glavne rasprave. Sud neće donijeti ovu presudu ako
se radi o zahtjevu kojim stranka ne može slobodno raspolagati.

Presuda zbog propuštanja (čl.182)

Kada tuženi kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužitelj predložio
donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u
zakonskom roku (30 dana), sud će donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni
zahtjev, osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan. U praksi. Dakle,
postoje tri kumulativna uslova: tužitelj predložio donošenje presude zbog
propuštanja, tuženi ne dostavi pismeni odgovor na tužbu i ako postoji
osnovan tužbeni zahtjev.
Ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama u tužbi, sud će donijeti
presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev. Na ovu presudu nema pravo na
žalbu, ali ima pravo na prijedlog za povrat u pređašnje stanje zbog
propuštenog roka za dostavljanje odgovora na tužbu. Ova presuda se donosi
van ročišta i dostavlja se poštom.

Stranica 114 od 242

Dopunska presuda
Ako sud nije odlučio o zahtjevu u cjelosti ili o jednom od tužbenih zahtjeva, a
stvar je dovoljno raspravljena, stranka će u roku od 30 dana predložiti
donošenje dopunske presude.

DOSTAVA PRESUDE čl. 184

Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30

dana od dana zaključenja glavne rasprave. Ukoliko sud prekorači ovaj rok,
dužan je obavijestiti predsjednika suda o tome.
Čl. 185 – nakon zaključenja glavne rasprave sud će prisutne stranke
obavijestiti o datumu donošenja presude. Ako jedna od stranaka nije bila
prisutna na glavnoj raspravi, sud će je pismeno obavijestiti o datumu
donošenja presude. Stranke odnosno, njihovi punomoćnici dužni su sami
preuzeti presudu u zgradi suda, neće im se dostavljati poštom. Rok za žalbu
protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude,
bez obzira jesu li je stranke preuzele. Sud iz opravdanih razloga može
dozvoliti jednoj stranci da joj se dostava izvrši putem pošte i da ne dolazi u
zgradu suda po nju.

22.01.2006.
Čl. 191 – SADRŽAJ PRESUDE

Pismeno izrađena presuda mora imati: uvod, izreku, obrazloženje i uputu o

pravu na izjavljivanje pravnog lijeka.
Uvod presude sadrži naziv suda, ime i prezime sudije (sada uvijek sudi sudija
pojedinac), ime i prezime i prebivalište stranaka, njihovih zastupnika, kratku
oznaku predmeta spora, njegovu vrijednost, dan zaključenja glavne rasprave,
označenje stranaka i njihovih zastupnika, odnosno, punomoćnika koji su
prisustvovali raspravi.
Dispozitiv (izreka) - sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju zahtjeva koji se
tiču glavne stvari i sporednih potraživanja,
Obrazloženje – ovdje će sud izložiti zahtjeve stranaka i njihove navode o
činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze i ocjenu dokaza, kao i
propise na kojim je sud zasnovao presudu.
Pouka o pravnom lijeku –

DOPUNSKA PRESUDA

Ako je sud propustio odlučiti o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se
mora odlučiti presudom, stranka može u roku od 30 dana podnijeti prijedlog
parničnom sudu da se presuda dopuni. To se dešava kada se jednom tužbom
istakne više zahtjeva, sud ih je sve raspravio, a donio presudu samo o jednom
zahtjevu (npr. u radnom sporu – tužitelja vraća na posao, a nije odlučio o
naknadi plaće). Sud u ovom slučaju ne zakazuje ponovo raspravu, jer je
predmet raspravljen, nego samo donosi dopunsku presudu.
Sud može sam ili na prijedlog stranke izvršiti ispravku presude kada se radi o
očiglednim greškama.

Stranica 115 od 242

REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI
ŽALBA
Redovni pravni lijek je žalba, a vanredni pravni lijekovi su: revizija i prijedlog
za ponavljanje postupka5.
Protiv presude donesene u prvostepenom postupku stranke mogu podnijeti
žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude, odnosno, ako se
presuda dostavlja po odredbama o dostavi pismena u roku od 30 dana od
dana prijema. U čekovnim i mjeničnim stvarima rok za žalbu je 15 dana.
Stranka se može odreći prava na žalbu od trenutka kad je primila presudu. Do
donošenja odluke drugostepenog suda, stranka može odustati od već
podnesene žalbe.
Sadržaj žalbe - žalba mora sadržavati: oznaku presude protiv koje je žalba
izjavljena, izjavu da se presuda pobija u cjelosti ili određenom djelu, razlozi
žalbe i potpis podnosioca žalbe. Svi ovi elementi žalbe su bitni i ukoliko
nedostaje jedan od njih – žalba se dostavlja žalitelju da je dopuni ili ispravi u
roku od 8 dana. Ako isti ne ispravi žalbu u navedenom roku, žalba se
odbacuje rješenjem kao nepotpuna.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako
žalitelj pruži dokaze da bez svoje krivnje iste nije mogao iznijeti, odnosno,
predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Prigovor zastare i prigovor prebijanja potraživanja koji nisu izneseni u
prvostepenom postupku, ne mogu se isticati u žalbi. Sud o ovim prigovorima
ne vodi računa po službenoj dužnosti, već po prigovoru stranke.
Razlozi zbog kojih se presuda može pobijati:

zbog povrede odredaba parničnog postupka,

zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,
zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati

zbog povrede odredaba parničnog postupka ili iz razloga da je osoba bila u
zabludi ako se radi o presudi na osnovu priznanja, ili da se odrekla od
zahtjeva.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije
primjenio ili je nepravilno primjenio koju odredbu ZPP-a, a to je bilo od uticaja
na zakonitost odluke. Po novom zakonu ne postoje apsolutno bitne povrede
nego samo relativne, što znači da povreda postupka postoji samo ako je
uticala na zakonitost odluke. Stranka u žalbi obavezno mora ukazati na
svaku povredu postupka, jer žalbeni sud po službenoj dužnosti pazi samo na
dvije povrede: povrede koje se odnose na stranačku sposobnost i na
pravilnost zastupanja. Npr sud je propustio da cijeni iskaz jednog svjedoka
koji je relevantan.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad je sud koju
odlučnu činjenicu pogrešno ustanovio, odnosno, nije je uopšte ustanovio, npr.

5
uvijek pitaju

Stranica 116 od 242

sud je utvrdio da je zaključen ugovor, a žalba kaže da je to pogrešno utvrdio,
jer je nepravilno.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primjenio odredbu
materijalnog prava koju je trebao primjeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno
primjenio, npr. sud utvrdio da je potpisan ugovor o prodaji nekretnine, a
potpisi nisu ovjereni, pa sud utvrdi da je ugovor punovažan.
Postupak po žalbi – žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu
presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke. Nedopuštenu,
neblagovremenu i nepotpunu žalbu sud će odbaciti rješenjem.
Neblagovremena- ako je izjavljena mimo roka 30/15 dana, nepotpuna – ne
sadrži bitne elemente, nedopuštena- kada se odrekao žalbe, kada je uložilo
lice koje nema pravnog inetersa. Žalba se dostavlja protivnoj stranci na
odgovor u određenom roku. Kada dođe odgovor na žalbu ili protekne rok, spis
se dostavlja kantonalnom sudu na postupak.
Čl. 217 - kako sud odlučuje o žalbi 6 - drugostepeni sud o žalbi odlučuje u
sjednici vijeća (3 sudije) ili na osnovu održane rasprave (novina u zakonu).
Zakon određuje kada se održava rasprava u drugostepenom postupku:

kada drugostepeni sud ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog

stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili
izvesti nove dokaze ili
kada je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i
kada ocjeni da je zbog povreda odredaba parničnog postupka potrebno
održati raspravu pred drugostepenim sudom.

U prvom slučaju se radi o predloženim novim dokazima ili činjenicama u žalbi,

npr. stranka u žalbi, pored dokaza koje je ranije predložila, naknadno je
saznala za još nekog svjedoka i predlaže ga u žalbi jer za njega ranije nije
znala. Tada se otvara rasprava pred drugostepenim sudom i na tu sjednicu se
pozivaju stranke i taj svjedok, koji će tada biti saslušan. Nakon toga
drugostepeno vijeće će da ocijeni samostalno ovaj dokaz, imajući u vidu i
ranije utvrđene dokaze i na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja može
donijeti drugačiju odluku od prvostepene. Drugi razlog otvaranja rasprave
postoji kada žalitelj u žalbi navodi da je neki dokaz pogrešno cijenjen. Tada
sud na sjednicu poziva samo te svjedoke koji su ranije saslušani i njih
saslušava da bi on ocijenio njihove iskaze. Treći razlog je kada postoji neka
druga povreda koja bi mogla imati za posljedicu pogrešno utvrđeno činjenično
stanje, npr. u žalbi se navodi da je sud odredio izvođenje određenog dokaza,
ali je propustio da ga izvede. Drugostepeni sud će pozvati tog svjedoka koji
nije prethodno saslušan i saslušati ga.
Ako žalitelj ne pristupi na raspravu pred drugostepenim sudom, onda se
donosi odluka van rasprave u sjednici vijeća i to samo na osnovu navoda
žalbe i odgovora na žalbu.
Granice ispitivanja prvostepene presude – drugostepeni sud ispituje
prvostepenu presudu u onom djelu u kojem se pobija žalbom, u granicama
razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu
materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka koje se odnose na

6
često pitanje

Stranica 117 od 242

stranačku sposobnost i zastupanje. Stranka u postupku mora imati parničnu
sposobnost – punoljetna osoba 18g. Maloljetnik ima stranačku sposobnost
- maloljetnik koji je zaključo brak
- maloljetnik koji je postao roditelj
- maloljetnik sa 15g koji je zasnovao radni odnos, ima
pravo da zaključuje pravne poslove i raspolaže svojom
zaradom (ograničena sposobnost).
Maloljetnika zastupa zakonski zastupnik, roditelj ili staralac.
Duševno bolesno lice- zastupa staralac
Maloljetniku koji sklopi brak ili je postao roditelj donosi se rješenje u
vanparničnom postupku.
Sudija pazi na to po službenoj dužnosti na pravilnost zastupanja. –
punomoćnik( advokat, advokatska kancelarija, pravnik iz pravnog lica itd.)
Ne može se preinačiti presuda na štetu žalioca ako se samo on žalio na
presudu.
Odluke drugostepenog suda po žalbi – čl.224 – drugostepeni sud može u
sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave:

Odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopštenu (ako

prvostepeni to nije uradio) čl.225
Odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu – čl.226 –
kada utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni
razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Uvažiti žalbu i ukinuti prvostepenu presudu i dostaviti predmet
prvostepenom sudu na ponovno suđenje (čl.227) – rješenjem se ukida
prvostepena presuda i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovni
postupak kada:
o Ako je protivno odredbama ovog zakona (ZPPa) sud donio
presudu na osnovu priznanja ili presudu na osnovu odricanja, a
npr. tuženi nije priznao
o Ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito
propuštanjem dostave, nije data mogućnost da raspravlja pred
sudom, a što je uticalo na zakonitost odluke, npr. slučaj kada
jedna od stranaka nije učestvovala u postupku, jer nije bila
uredno obaviještena o raspravi.
o Ako je sud donio presudu bez glavne rasprave – postoje samo 3
presude koje se mogu donijeti bez glavne rasprave – presuda
zbog propuštanja, presuda na osnovu priznanja i presuda na
osnovu odricanja
o Ako je presuda donesena van glavne rasprave
o Ako je u donošenju odluke sudio sudac koji se morao izuzeti.
Svaki ovaj razlog mora biti naveden u žalbi, jer sud o ovome ne pazi po
službenoj dužnosti.
Ukinuti prvostepenu presudu i tužbu odbaciti - Ako drugostepeni sud
ustanovi da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu
koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu o kome već teče parnica, ili o
kojem je već pravomoćno presuđeno, ili koga se tužitelj odrekao, ili ako je
zaključeno sudsko poravnjanje, a radilo se o presuđenoj stvari ukinut će
prvostepenu presudu i odbaciti tužbu. Ako sud ustanovi da je počinjena

Stranica 118 od 242

 povreda u pogledu stranačke sposobnosti i pravilnosti zastupanja, sud će
zavisno od prirode povrede ukinuti presudu i predmet vratiti prvostepenom
sudu ili tužbu odbaciti.
Preinačiti prvostepenu presudu - (čl.229) – ako je sud u sjednici vijeća, ne
na raspravi, cijeni neki dokaz i utvrdio drugačije činjenično stanje. U
sjednici vijeća može cijeniti ispravu ili iskaz svjedoka dat pred zamolbenim
sudom. Ako cijeni ispravu drugačije od prvostepenog suda, onda može
preinačiti presudu. Drugi razlog je ako je na raspravi pred drugostepenim
sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je utvrdio prvostepeni
sud. Treći slučaj (najčešći) kada je pravilno utvrđeni činjenično stanje, a
pogrešno primjenjeno materijalno pravo.

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

Revizija

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u

drugostepenom postupku u roku od 30 dana od dana dostave drugostepene
presude. Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog djela pravomoćne
presude (cenzus) ne prelazi 10.000 KM. Vrhovni sud može dozvoliti
izjavljivanje revizije u svim predmetima, bez obzira na vrijednosni cenzus, ako
ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu materijalnog
prava.
Razlozi zbog kojih se revizija može izjaviti su:
Zbog povrede parničnog postupka, koja je počinjena pred drugostepenim
sudom, npr. ako je u drugostepenom postupku kod odlučivanjja u žalbi
sudjelovao sudija koji se morao izuzeti, ili kada žalbeni sud nije cjenio sve
žalbene prigovore
Zbog pogrešne primjene materijalnog prava
Zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u
postupku pred drugostepenom postupku. Npr.ako se u žalbenom postupku
dosudi više nego što je tužitelj tražio u tužbi ili dosudi stvari veće
vrijednosti
Granice ispitivanja - revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u
kojem se pobija, u granicama razloga iz revizije, pazeći po službenoj dužnosti
na primjenu materijalnog prava, na stranačku sposobnost i pravilnost
zastupanja.
Postupak podnošenja revizije - podnosi se prvostepenom sudu u dovoljnom
broju primjeraka; blagovremenost i potpunost cijeni prvostepeni sud, a
dopuštenost cijeni vrhovni sud. Revizija je isklučena kod rješenja u parnici
zbog smetanja posjeda, protiv odluka donesenih u izvršnom, vanparničnom,
ostavinskom postupku, bračnim sporovima, utvrđivanja/osporanja očinstva i
vrhovni sud je neće dopustiti tj. odbacit će je.
Odluke po reviziji (čl.249) – iste kao kod žalbe.
Kada je moguće izjaviti reviziju protiv rješenja – može protiv rješenja kojim je
postupak pravomoćno okončan, npr. kada je prvostepeni sud oglasio
apsolutno nenadležnim, uložena žalba i drugostepeni sud potvrdi rješenje. U
ovom slučaju postoji pravo na reviziju.

Stranica 119 od 242

Zahtjev za ponavljanje postupka

Postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog

stranke ponoviti (odnosi se na pravosnažne i prvo i drugostepene odluke).

Razlozi za ponavljanje postupka:

ako je pri donošenju odluke učestvovao sudija koji se morao izuzeti

ako je nezakonitim postupanjem onemogućeno stranci da raspravlj apred
sudom
ako stranka nije imala stranačku sposobnost
ako je u postupku sudjelovao tužitelj ili tuženi koji nema parničnu
sposobnost
ako se presuda temelji na osnovu lažnog iskaza svjedoka ili vještaka
ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da
upotrijebi nove dokaze, na osnovu kojih bi za stranku mogla biti povoljnjija
odluka da su te činjenice i dokazi bili upotrebljeni u prvostepenom
postupku (najčešći razlog u praksi)

Prijedlog za ponavljanje postupka može se podnijeti prvostepenom sudu u

roku od 30 dana koji teče zavisno od razloga zbog kojih ste traži ponavljanje.
Po ranijem ZPP-u o prijedlogu za ponavljanju postupku odlučivao je sudija koji
je donio odluku koja se pobija. Po novom ZPPu o ovom prijedlogu odlučuje
sudoija pojedinac drugostepenog suda. Kada sudija nađe da je osnovan
prijedlog, on ukida odluku u odnosu na koju je zahtjevano ponavljanje
postupka, predmet se vraća prvostepenom sudu i u prvostepenom postupku
sada sudi drugi sudija, a ne onaj koji je donio prvobitnu presudu.

PRIVREMENE MJERE7

Ranije su bile u izvršnom postupku. Prijedlog za izdavanje se može podnijeti

prije ili u toku postupka. Svrha izdavanje je da bi se olakšalo namirenje
potraživanja. Uslov za izdavanje je da se mora učiniti vjerovatnim postojanjem
tog potraživanjem, te da bi ne izdavanjem privremene mjere bilo
onemogućeno/otežano namirenje potraživanja. Postoji više mjera osiguranja.

STRANAČKA SPOSOBNOST8
Stranka u postupku može biti fizička i pravna osoba. Fizička osoba može biti
stranka u postupku ako ima poslovnu sposobnost koja se stiče sa 18 godina.
Stranka u postupku može biti i osoba koja nema 18 godina u slijedećim
slučajevima: ako je maloljetnik sa 16 godina zaključio brak, ako je maloljetnik
postao roditelj stiče poslovnu sposobnost, kada je maloljetnik od 15 godina
zasnovao radni odnos (on može biti stranka u postupku samo ako je to vezano
za njegove prihode – platu).
Na stranačku sposobnost svaki sud pazi po službenoj dužnosti
Maloljetnika u postupku zastupa njegov zakonski zastupnik (roditelji). Ako
nema roditelja, zakonski zastupnik je staratelj koga postavlja organ
7
ne pitaju ih na ispitu
8
vrlo značajno pitanje

Stranica 120 od 242

starateljstva. Ako se radi o raspolaganju imovinom maloljetnika, npr. ako
roditelj prodaje nepokretnost maloljetnika mora imati odobrenje organa
starateljstva. Za zaključenje darovnog ugovora (u slučaju da prima dar) nije
potrebno odobrenje organa starateljstva.
Duševni bolesnici moraju imati zastupnika – organ starateljstva.
Kada sud uoči nedostatak u stranačkoj sposobnosti, onda će pozvati organ
starateljstva da taj nedostatak otkloni i postavi staraoca. Ako se taj
nedostatak ne otkloni u određenom roku, tužba se odbacuje.
Ako se radi o pravnom licu – npr. ministarstvo nije pravno lice i kao tuženi se
označava federacija, država, kanton. Ministarstvo ne može biti stranka u
postupku i tužitelj se poziva da uredi tužbu u određenom roku, ako ne postupi
tužba će biti odbačena.
Privremeni staralac – ako bi redovni postupak postavljanja zastupnika dugo
trajao, a treba nešto hitno obaviti,može se postaviti privremeni staralac

PUNOMOĆNICI – PRAVILNOST ZASTUPANJA

Ko može biti punomoćnik (čl.301) – advokat, advokatsko društvo, uposlenik

službe za besplatnu pravniu pomoć, za pravna lica - zaposlenik te pravne
osobe, a za fizičke osobe punomoćnik može biti bračni/vanbračni drug stranke
ili srodnik stranke po krvi ili tazbini.
Punomoćnik mora imati punomoć za zastupanje na ročištu. Ako ne dostavi,
sud naloži da istu naknadno uloži u spis. Ako to ne učini u ostavljenom roku,
sve učinjene radnje će biti poništene. Advokat koji ima punomoć može ga
zamjenjivati drugi advokat , a pred prvostepenim sudom i advokatski
pripravnik.
Ako advokat zastupa stranku i ako stranka nije navela za koje je radnje
ovlašten – ima sva ovlaštenja; ipak, stranka ga mora izričito pismeno ovlastiti
da ga može zamjenjivati drugi advokat ili pripravnik (samo u prvostepenom
postupku). Nedostatak zamjeničke punomoći predstavlja povredu parničnog
postupka u pogledu zastupanja.

IZUZEĆE SUDIJA

Sudac ne može suditi ako je sam stranka, ako je zakonski zastupnik ili
punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu suvlasništva, suobveznik
ili ako je u istom predmetu saslušan ili predložen kao svjedok ili vještak, ako
mu je stranka ili punomoćnik stranke srodnik po krvi ili tazbini do zakonom
određenog stepena ili bračni/vanbračni partner, bez obzira da li su još u
braku ili vanbračnoj zajednici, ako je taj sudac staraoc ili usvojitelj stranke,
ako u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog
organa, ili ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu
nepristrasnost.
Čim stranka sazna za neki od navedenih razloga, podnosi prijedloog za
izuzeće sudije predsjedniku suda, koji o tome donosi rješenje. Stranka može i
u pravnom lijeku ukazati poimenice na suca koji ne bi mogao sudjelovati u
donošenju odluke. I o ovome odlučuje predsjednik suda.

Stranica 121 od 242

SUPARNIČARSTVO9

Više osoba mogu jednom tužbom mogu tužiti odnosno biti tuženi. Postoje dvije
vrste suparničarstva: materijalno i formalno. Materijalno suparničarstvo
postoji ako je više lica u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako
njihova prava, odnosno, obaveze, proističu iz iste činjenične pravne osnove
(stvarna zajednica). Primjer kada je više lica u pravnoj zajednici: to su
suvlasnici ili saučesnici u izvršenju krivičnog djela. Stvarna zajednica: više
uposlenika pravnog lica potražuju regres ili štediše kod Ljubljanske ili SAB
banke.
Formalno (Obično) suparničarstvo ako su predmet spora zahtjevi, odnosno,
obaveze iste vrste, a temelje se na bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi
i ako je za sve zahtjeve ista mjesna nadležnost. Npr. postoji kada je tužen
dužnik i jemac. Svaki od njih ima svojstvo posebne stranke, jedan može da
prizna tužbeni zahtjev, a drugi ne.
Nužno suparničarstvo postoji u slučaju kada se po zakonu ili zbog pravne
prirode spora spor može rješiti na jednak način prema svim suparničarima,
npr. u postupku za utvrđivanje očinstva suparničari su na tužilačkojstrani
majka i dijete.ovaj spor se ne može drugačije riješiti za majku i dijete, oni su
zapravo jedna stranka. Ili, npr. stvarna služnost prelazi preko nekretnine u
suvlasništvu. Tužitelj hoće da dokaže da mu pripada pravo služnosti – tada
tužbom mora obuhvatiti sve suvlasnike poslužnog dobra.

UMJEŠAČ U PARNICI10

Osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama
jedna od stranaka uspije sa zahtjevom, može se pridružiti toj stranci, npr.
tuženi je vozač, osiguravajuće društvo ima interesa da vozač uspije u parnici
da ne bi isplatili odštetu, i u tom slučaju se umješa u postupak na strani
vozača. Umješač u postupku ima ista prava kao i stranka: predlagati dokaze,
izjaviti žalbu, samo nema pravo na dispozitivne radnje (povlačenje tužbe i sl.).
Podnosi prijedlog sudu da mu dozvoli mješanje u parnicu, o čemu sud donosi
rješenje.

PREKID POSTUPKA

Kada je obavezan prekid postupka (čl. 378 i 379) – postupak se obavezno

prekida kada:
stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj
parnici.
Kada zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za
zastupanje, a stranka nema punomoćnika
Kada stranka koja je pravna osoba prestane postojati ili kad nadležni
organ zabrani rad toj pravnoj osobi
Kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka
Kada zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu

9
rijetko se pita na ispitu
10
često pitanje

Stranica 122 od 242

Sud postupak može prekinuti:
Ako je sud odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju
Ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja
(poplave) odsječeno od suda
Ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude
donesena odluka u krivičnom potupku.

Nastaviće se kada prestanu razlozi za prekid postupka. Kada je prekid

postupka, sud ne može preduzimati nikave procesne radnje, a svi procesni
rokovi prestaju teči.

Postupak u smetanju posjeda i radni sporovi – hitni postupci, ne važe

odredbe o rokovima koje inače važe za druge predmete (ovdje su kraći).
Rješenje o smetanju posjeda – pravosnažno je i izvršenje se može tražiti u
roku od 60 dana.

Sporovi male vrijednosti - do 3.000 KM; ovdje se presuda ne može pobijati

zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE

Ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje koje radnje u postupku i
zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud će na zahtjev stranke
dozvoliti stranki da naknadno obavi te radnje (povrat u pređašnje stanje). Rok
za podnošenje prijedloga je 8 dana. Ako traži povrat u pređašnje stanje zbog
propuštenog roka za žalbu, a uz prijedlog dostavlja i žalbu.
Ne može se tražiti povrat u pređašnje stanje zbog izostanka sa ročišta koje je
zakazano po već podnesenom i usvojenom prijedlogu za povrat u pređašnje
stanje.

Stranica 123 od 242

SUADA SELIMOVIĆ
28.01.2006.

ZAKONSKI NASLJEDNICI

Zakonski nasljednici su djeca ostavioca i njegov bračni drug (pod djecom se

smatraju i vanbračna i usvojena djeca). To je prvi nasljedni red i oni
nasljeđuju na jednake djelove. Dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom
djetetu da je nadživilo ostavioca nasljeđuju njegova djeca, unučad
ostaviočeva, na jednake djelove, a ko je neko od unučadi umrlo prije ostavioca
dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku smrti ostavioca, naljeđuju
njegova djeca(pravo predstavljanja). Npr. postoji otac koji ima 3 djece i
bračnog duga. Prije oca umre njegovo jedno dijete, koji ima svoju djecu.
Smiosao odredbe je taj da ako prije ostaviočeve smrti umre njegovo djete,
tada naljeđuju njegova djeca (princip reprezentacije).

Drugi naljedni red zaostavštinu umrloga koji nije ostavio potomke 11 nasljeđuje
njegov bračni drug i roditelji, svaki sa ½.. Ako iza umrlog nije ostao bračni
drug zaostavštinu u cjelosti nasljeđuju roditelji. Ako je jedan od roditelja umro
prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi mu pripao nasljeđuju njegova djeca, a
to su u stvari braća i sestre ostavioca.

Treći nasljedni red - to su djedovi i babe i to u slučaju kada ostavilac nije

ostavio ni potomke, ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog nasljednika. Ako
nema roditelja niti braće ni sestara – nema ni predstavljanja i sve nasljeđuje
bračni drug.

Po zakonu potomci su djeca i unučad.

NUŽNI NASLJEDNICI

Nužni nasljednici su: djeca umrloga, njegovi usvojenici i njegov bračni drug.
Ostali potomci umrloga (npr.unuci), njegovi roditelji i njegova braća i sestre, su
nužni nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih
sredstava za život. Ova lica su nužni nasljednici kada su po zakonskom redu
pozvani na nasljeđe (ako nema nasljednika iz prvog nasljednog reda). Kad a
se pojavljuju kao nasljednici bračni drug, djeca i zakonski usvojenici, nužni
dio iznosi ½ zakonskog djela. Kada se pojave kao nužni nasljednici braća,
sestre i roditelji nužni dio je 1/3 od zakonskog djela. Ostavilac niti darovnim
ugovorom niti testamentom ne može povrijediti nužni nasljedni dio.

IZDVAJANJE U KORIST POTOMAKA KOJI SU PRIVREĐIVALI SA

OSTAVIOCEM

11
djeca, unučad, praunučad itd.

Stranica 124 od 242

Potomci i usvojenici ostavioca koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem i svojim
radom, zaradom ili na drugi način pomagali u privređivanju imaju pravo
zahtjevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom
doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine. Ovaj zahtjev ima
stvarnopravni karakter i može se postavljati i po okončanju ostavinskog
postupka.

NUŽNI I RASPOLOŽIVI DIO

Nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može

raspolagati, a koji se naziva nužni dio. Kada je povrijeđen nužni dio
raspolaganje testamentom će se smanjiti, a pokloni će se vratiti koliko je
potrebno da bi se namirio nužni dio. Prvo se namirenje vrši iz onoga što je
testamentom dato, i ako je to dovoljno za namirenje nužnog djela, neće se
dirati u poklone. Ako nije, vršit će se povrat poklona do iznosa namirenja.
Ugovor o doživotnom izdržavanju nikada ne podliježe reduciranju radi nužnog
djela jer je to dvostrano obvezujući ugovor.

UTVRĐIVANJE VRIJEDNOSTI IMOVINSKE MASE

Sva njegova imovina, potraživanja, dugovanja...

ISKLJUČENJE NUŽNIH NASLJEDNIKA

Ostavilac ili zavještalac može isključiti iz nasljeđa nasljednika koji ima pravo
na nužni dio. Razlozi isključenja: ako se povredom zakonske ili moralne
obaveze teže ogriješio o ostaviocu (npr. otac bez ikakvih sredstava za život živi
u kući sa sinom, a sin ne pomaže ocu, komšiluk ga hrani, čime je povrijedio i
zakonsku i moralnu obavezu; ili npr. maltretiranje ili tuče oca). Drugi razlog:
ako je sa umišljajem učinio teže krivično djelo prema ostaviocu, njegovom
bračnom drugu, djetetu ili roditelju. Uslovi za punovažnost isključenja:
zavještalac koji želi da isključi nasljednika mora to izraziti u testamentu na
nesumnjiv način, a korisno je da navede i razlog (osnov) za isključenje.
Isključenje je nevažeće ako nije navedeno na nesumnjiv način. U slučaju
spora, ostavinski postupak se prekida i učesnik čije je pravo manje vjerovatno
se upućuje na parnicu.

POSLJEDICE ISKLJUČENJA IZ NUŽNOG DJELA

U slučaju kada je nasljednik isključen iz nužnog djela, smatra se da je

isključenik umro prije ostavioca, pa umjesto njega se kao nasljednici
pojavljuju njegova djeca, potomci. Isključenjem nasljednik gubi nasljedna
prava u obimu u kojem je isključen, a pravo ostalih lica koja mogu nasljediti
ostavioca određuje se kao da je isključeni umro prije ostavioca.

Stranica 125 od 242

URAČUNAVANJE POKLONA U NASLJEDNI DIO

U nasljedni dio nasljednika uračunavaju se pokloni ukoliko ostavilac izričito

nije naglasio da se ne uračunava u nasljedni dio. Ovo se ne odnosi na nužne
nasljednike.

NASLJEĐIVANJE NA OSNOVU TESTAMENTA

Testament može sačiniti svako lice sposobno za rasuđivanje koje je navršilo
16 godina. Testament je ništav ako zavještalac nije imao 16 godina i ako nije
bio sposoban za rasuđivanje. Ništav je i u slučaju ako je zavještalac natjeran
prijetnjom ili prinudom da ga sačini ili usljed toga što je bio prevaren ili se
nalazio u zabludi. Tužbom se može zahtjevati poništaj testamenta u roku od
jedne godine od dana saznanja za postojanje uzroka ništavosti, a najdalje za
10 godina.

OBLICI TESTAMENTA

Svojeručni testament
Ako osoba zna da čita i piše, ona svojom rukom napiše testament i potpiše ga.
Testament je punovažan ako ga je zavještalac napisao svojom rukom i ako ga
je potpisao. Za punovažnost ovog testamenta nije nužno da je u njemu
naznačen datum kada je sačinjen, ali je korisno da bude napisan.
Na ispitu se javlja pitanje?- iz kojih razloga bi se mogao pobijati testament?-
npr. Da potpis ne pripada ostaviocu tj zavještaocu testamenta. Da zavještalac
prilikom sačinjavanja istog nije bio pri čistoj svijesti i zdravoj pameti tj. Da
nije bio sposoban za rasuđivanje ili je testament sačinjen pod prisilom .

Pismeni testament pred svjedocima

Zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će
ispravu koju mu je neki drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva
svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament. Svjedoci se također
potpisuju na testamentu. Važno je da onaj ko ga sastavlja pismen kao i
zvaještalac.

Sudski testament
Postoje dvije vrste ovog testamenta
1. kada je zavještalac pismen
2. kada zavještalac nije pismen
Testament može zavještaocu sačiniti po njegovom kazivanju sudija nadležnog
suda koji će prethodno utvrditi identitet zavještaoca. Pošto zavještalac ovako
sačinjen testament pročita i potpiše sudija će potvrditi na samom testamentu
da ga je zavještalac u njegovom prisustvu pročitao i potpisao.
Ako zavještalac nije u stanju da pročita testament koji je sačinio sudija, sudija
će ga pročitati zavještaocu u prisutnosti dva svjedoka, zatim će zavještalac u
prisustvu dva svjedoka potpisati testament ili staviti prstoznak (ako ne zna da
piše), izjaviti da je to njegov testament. I svjedoci potpisuju testament. Osim
potpisa svjedoka i zavještaoca , sudija osim stavljanja potpisa naznačuje da
je obavio sve prethodno navedene radnje.

Stranica 126 od 242

Zavještalac može svoj lični testament, onaj sačinjen pred svejdocima ili sudski
testament predati na čuvanje sudu, u otovrenom ili zatvorenom omotu, o čemu
će sud sastaviti zapisnik , zatim testament staviti u zaseban omot koji će
zapečatiti i čuvati u sudu. Npr. Sudski testament se sačinjava u sudu ali ne
mora se tamo i čuvati- to nije obaveza već slobodna volja ostavioca.
Ništave su odredbe testamenta kojima ostavlja nešto sudiji koji ga je sačinio ,
svjedocima kao i precima/potomcima tih svjedoka.

Testament sačinjen na brodu ili za vrijeme mobilizacije /rata

Sačinjava se pred kapetanom broda ili komandirom u ratu. Ratni testament
važi 60 dana po završetku rata, ili ako je neko demobilisan kasnije, 30 dana
od dana demobilisanja. Po odredbama koje važe za sastavljanje sudskog
testamenta na licu mjesta komandir čete, starješina ili koje drugo lice mogu
sačiniti testament zavještaocu.

Usmeni testament
Zavještalac može izjaviti svoju poslednju volju usmeno pred dva svjedoka
samo ako usljed izuzetnih prilika nje u mogućnost da sačini pismeni
testament. Izuzetne prilike bi bile npr. neko dobije infarkt i u teškom je stanju.
Dakle, iznenadna bolest i spriječenost odlaska u sud a sud je udaljen npr.
Nije izuzetba okolnost ako je neko već duže vremena bolestan i to teško.
Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih
okolnosti pod kojima je sačinjen. Rok je kratak jer se pretpostavlja da uslijed
tako teške i iznenadne bolesti zavještalac neće dugo poživiti, a nije postojala
mogućnost u tom periodu drugačijeg načina sastavljanja testamenta. Svjedoci
prilikom sačinjavanja ovog testamenta mogu biti samo lica koja mogu biti
svjedoci prilikom sačinjavanja sudskog testamenta ali moraju znati čitati i
pisati. Svjedoci pred kojima je zavještalac usmeno izjavio svoju poslednju
volju dužni su da bez odlaganja stave napismeno izjavu zavještaoca i da je
što prije predaju sudu ili da je usmeno govore pred sudom, iznoseći kada,
kako , gdje i u kojim okolnostima je ovaj testament sačinjen. Izvršenje ove
dužnosti nije uslov za punovažnost ovog testamenta. Svjedoci izjavu mogu
dati i tokom ostavinskog postupka.
Supstitucija – ako lice koje je označeno kao nasljednik u testamentu umre
prije ostavioca, on može u tom slučaju testamentom imenovati nasljednika
svog umrlog nasljednika.

Testament pred konzularnim predstavnikom

sačinjava državljanin BiH u inostranstvu, prema odredbama koje važe sa
sačinjavanje sudskog testamenta. Sačinjava ga konzularni predstavnik
zemlje državljanstva ostavioca.

PONIŠTENJE TESTAMENTA ZBOG NEDOSTATKA OBLIKA ILI FORME –

može tražiti samo lice koje ima pravni interes u roku od jedne godine od
saznanja ili 10 godina od otvaranja testamenta.

Stranica 127 od 242

DOKAZIVANJE POSTOJANJA TESTAMENTA

Testament uništen slučajem ili radnjom nekog drugog lica, izgubljen prije ili
nakon smrti zavještaoca, ali bez njegovog znanja, imat će pravno dejstvo ako
zainteresirano lice dokaže da je testament postojao.

Zavještalac može odrediti testamentom lice kome će pripasti nasljedstvo, ako

određeni nasljednik umre prije njega ili se odrekne nasljeđa ili bude
nedostojan da naslijedi. Zavještalac ne može odrediti nasljednika svom
nasljedniku koji je živ.

LEGAT

Zavještalac može ostaviti testamentom jednu ili više određenih stvari

određenom licu ili naložiti nasljedniku da to učini iz svog djela koji mu se
ostavlja. Npr. da se isplati određeni iznos. Legatar se ne smatra
nasljednikom. Ukoliko se legat ne izvrši, legatar ima pravo da to tužbom
potražuje.

OPOZIVANJE TESTAMENTA

Zavještalac može uvijek opozvati testament u cijelini ili djelomično i to izjavom

u bilo kom obliku u kom se može sačiniti testament, ali najčešće se to radi
uništenjem (pocijepa ga).

ODNOS RANIJEG I KASNIJEG TESTAMENTA

Ako se kasnijim testamentom izričito ne opozove raniji testament, odrednbe

ranijeg testamenta ostaju na snazi ako nisu u suprotnosti sa odredbama
kasnijeg testamenta.

UGOVOR O RASPODJELI IMOVINE ZA ŽIVOTA

Ustupanje i raspodjela imovine punovažni su samo ako su se s tim saglasila

sva djeca i drugi potomci ustupiočevi, koji će po zakonu biti pozvani da
nasljede njegovu imovinu. Ugovor mora biti u pismenom obliku i ovjeren od
sudije. Uslov za punovažnost ovog ugovora je da su sva djeca i potomci bili
prisutni raspodjeli i saglasili se sa raspodjelom. Ako neko od ovih lica nije bio
prisutan ili se nije saglasio onda se ne radi o ugovoru o raspodjeli nego taj
ugovor ima karatkter ugovora o darovanju. Onaj koji se nije saglasio ima
status nužnog nasljednika. Ako je onaj koji se nije saglasio umro a nije
ostavio potomke ugovor je punovažan. Bračni drug također ima status nužnog
nasljednika. Ovim ugovorom može biti obuhvaćena samo sadašnja imovina
ostavioca – cjelovita ili jedan njen dio. Imovina iz ovog ugovora ne ulazi u
ostavinsku masu tj imovinu ostavioca koja se raspodjeljuje nakon njegove
smrti.

Stranica 128 od 242

Međutim ako se jedan od nasljednika nije saglasio sa načinom raspodjele iz
ugovora onda će se ugovor u odnosu na ostale odnositi kao darovni, a lice koje
se nije saglasilo dobija status nužnog nasljednika. Posljedica ovoga jeste –
ako poslije smrti ostavioca njegov nasljedni dio bude povrijeđen raspodjelom
načinjenom u ugovoru reduciraće se dijelovi onih koji su dobili dio ustupanja
po ugovoru (jer se njihov dio tretira kao poklon).
Za punovažnost ovog ugovora nije značajno što bračni drug nije obuhvaćen.
On ima pravo na nužni dio kao i onaj potomak koji se nije saglasio sa
odredbama ugovora o raspodjeli imovine za života. Ostavilac je naravno
mogao obuhvatiti i bračnog druga, a ako ne obuhvati to ne dira u njegovo
pravo kao nužnog nasljednika. Samo se prilikom određivanja zaostavštine
radi određivanja dijela nadživjelog bračnog druga dijelovi ostaviočeve imovine
ustupljeni potomcima smatraju poklonom.

UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

Ovo je dvostranoobvezujući ugovor. Kod darovnog ugovora lica se za života

ostavioca upisuju u zemljišnu knjigu a ovdje stvar tek prelazi u vlasništvo lica
nakon smrti ostavioca. Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da
izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a drugi se ugovarač
obavezuje da mu u slučaju smrti ostavlja svu svoju imovinu, je ugovor o
doživotnom izdržavanju. Ovaj ugovor mora biti sastavljen u pisanoj formi i
ovjeren od sudije. Sudija će prilikom ovjere pročitati ugovor i upozoriti
ugovarače na posljedice ugovora. Dakle, ugovor je formalan i ovjerava ga
sudija koji upozorava na posljedice.
Često pitanje na ispitu- šta se smatra izdržavanjem? - Kao ugovor o
doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim se davalac izdržavanja
obavezao da sa primaocem izdržavanja živi zajedno, zatim obaveza jednog
ugovorača da će čuvati i paziti drugog, obrađivati njegovo imanje i poslije
smrti ga sahraniti.
Ovaj ugovor se može raskinuti: sporazumom, ako je ugovorena zajednica
života – zbog teškog poremećaja odnosa i zajednički život postane
nepodnošljiv, neizvršavanje ugovora – druga strana ima pravo tražiti raskid
ugovora.

NEDOSTOJNOST ZA NASLJEĐIVANJE

Nedostojan je da nasljedi kako na osnovu zakona tako i na osnovu

testamenta ko je s umišljajem lišio ili pokušao da liši života ostavioca, ko je
ostavioca natjerao da sačini ili opozove testament, uništio ili sakrio testament i
ako se ogriješio o obavezu izdržavanja ostavioca ili ako nije htio ukazati
ostaviocu nužnu pomoć.
Nedostojnost za nasljeđivanje nije smetnja potomcima nedostojnog da
nasljede zaostavštinu kao da je nedostojni umro prije ostavioca.

ODRICANJE OD NASLJEDSTVA

Stranica 129 od 242

Jedan od osnova za sticanje prava vlasništva jeste nasljeđivanje. Nasljednik
postaje vlasnikom u momentu smrti ostavioca (po svim drugim osnovama
prava vlasništva se stiče upisom u zemljišne knjige . to je izuzetak).
Nasljednik se može odreći nasljedstva izjavom kod suda do svršetka
ostavinske rasprave. Ovo odricanje važi i za potomke onoga koji se odrekao
od nasljeđa, ukoliko nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime. U ovom
slučaju se smatra kao da nikada nije bio nasljednik. Ukoliko se odriče
nasljedstva u nečiju korist, radi se zapravo o ustupanju.
Osoba može izjaviti da li se prihvaća ili ne prihvaća nasljedstva – odricanje.
Odricanje u nečiju korist- darovanje li ustupanje nasljedstva.

ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOCA

Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti nasljeđene

imovine. Kada ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove
ostavioca, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog djela. Jedino kada
se radi o obavezi koja zavisi o ličnosti obveznika (npr. slikar) obaveza ne
prelazi na nasljednike, ali ako je ostavioc već primio novac za neizvršeno
djelo, nasljednici isti moraju vratiti.
Pitanje? - u kojim zakonima je regulisana solidarna odgovornost?- npr. Jedan
primjer je dat u zakonu o nasljeđivanju u situacijama gdje nasljednici
odgovaraju solidarno.
Pitanja - kada se prekida ostavinski postupak?
Kada se upućuje na parnicu?
Kako se raspodjeljuje naknadno pronađena imovina?

UPUĆIVANJE NA PARNICU

Ukoliko se nakon pravosnažnog okončanja ostavinskog postupka pojavi

lice sa testamentom, u tom slučaju to se lice upućuje na parnicu.
Ako se nakon okončanja ostavinskog postupka pojavi novi nasljednik i on
se upućuje na parnicu.
Ako se nastane spor u pogledu ponovažnosti testamenta, prekida se
ostavinski postupak i upućuje na parnicu
Spor oko punovažnosti isključenja nužnog djela
Spor oko nedostojnosti za nasljeđivanje
Spor u pogledu da li potomcima pripada pravo na izdvajanje određenog
djela po osnovu njihovog doprinosa

Tužba se podnosi u roku od 30 dana. Ako ne podnese tužbu, ostavinski

postupak se nastavlja. Ako podnese – čeka se završetak parnice.

Za naknadno pronađenu imovinu - raspoređuje se prema postojećem rješenju

o nasljeđivanju.

Stranica 130 od 242

SUADA SELIMOVIĆ
29.01.2006.

POJAM
Izvršni postupak u prvom stepenu vodi i odluke donosi sudija pojedinac.
Stručnom saradniku se po ovlašćenju sudije može povjeriti preduzimanje
radnji i donošenje odluke. Ovdje se supsidijarno primjenjuju odredbe zakona o
praničnom postupku.
Izvršenje se sprovodi na osnovu izvršene ili vjerodostojne isprave. Izvršne
isprave12 su: izvršne odluke sudova i izvršno sudsko poravnanje, odluka
donesena u upravnom postupku ukoliko glasi na novčani iznos, notarske
isprave, odluka Komisije za ljudska prava koja je pri Ustavnom sudu BiH.
Sudskom odlukom smatra se presuda i rješenje. Sudska odluka mora biti
izvršna, a izvršna je kada je postala pravosnažna i ako je protekao paricioni
rok (rok za dobrovoljno izvršenje činidbe naložene presudom). Izvršenje radi
ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne
isprave. Vjerodostojna isprava je mjenica i ček sa protestom i povratnim
računom, računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga
isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća (struja i telefon nisu, oni se
mogu isključiti korisnicima, što je mnogo efikasnije). Novim zakonom račun za
el energiju je isključen. To su sporovi male vrijednosti zbog toga je
zakonodavac odlučio da nabrojani računi predstavljaju izvršni naslov.
Kada je sudska odluka izvršna?- odluka kojom je naloženo ispunjenje
potraživanja na neko davanje ili činjenje (neka činidba) je izvršna ako je
postala pravosnažna i ako je protekao paricioni rok (dobrovoljni rok za
izvršenje)
Kada postaje izvršna odluka u upravnom postupku?- kada je odluka
pravosnažna po pravilima upravnog postupka.
Kada je pravosnažno zaključeno poravnanje?- sudsko poravnanje je izvršno
kada je obaveza dospjela.
Kada je presuda pravosnažna a kada izvršna?
Prvostepena presuda je pravosnažna okončanjem drugostepenog postupka.
Vanredni pravni lijek ne utiče na pravosnažnost, on je prije mogao pod
određenim uslovima da odgodi izvršenje ali danas npr revizija ne odgađa
izvršenje.
Izvršenje strane sudske odluke
Strana sudska odluka može se izvršiti ako se stiču uslovi za njeno priznanje.
Za priznanje stranih sudskih odluka nadležan je okružni sud. O priznanju
strane sudske odluke odlučuje se primjenom odredaba Zakona o sukobu
zakona sa propisima drugih država – tzv. kolizioni zakon (SFRJ 1982). Uvijek
je mjesno nadležan sud na čijem području se nalaze nekretnine. Moguće je da
među zemljama postoji sporazum o priznanju isprava koje se koriste kao
izvršni naslov. Izvršenje na imovini strane države i međunarodnih

12
izvršna i vjerodostojna isprava su obavezno pitanje

Stranica 131 od 242

organizacija – ne može se odlučiti o tome bez saglasnosti federalnog
ministarstva pravde.

NAPLATA ZATEZNIH KAMATA

Ako se nakon donošenja izvršne isprave ili zaključenja sudskog poravnanja

izmjenila zakonska zatezna kamata, sud će na prijedlog stranke rješenjem o
izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi i to od dana
donošenja odluke, odnosno poravnanja. Ovo se radi na prijedlog tražioca
izvršenja i troškove ovog preračunavanja kamate snosi tražilac izvršenja.

PREKID POSTUPKA

U slučaju smrti tražitelja izvršenja koji nema punomoćnika ili zakonskog

zastupnika, svaki od nasljednika ili zainteresiranih osoba može predložiti da
dok traje nasljednička zajednica (dok se ne donese rješenje o nasljeđivanju i
izvrši dioba) sud na trošak predlagača postavi nasljednicima privremenog
zastupnika i postupak nastavi.
U slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika
sud će nasljednicima ukoliko to predloži tražitelj izvršenja postaviti
privremenog zastupnika na trošak tražitelja izvršenja u roku od 15 dana.

PRIJEDLOG ZA IZVRŠENJE
Može biti po izvršnoj ispravi ili po vjerodostojnoj ispravi.

Prijedlog za izvršenje mora sadržavati:

- zahtjev u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu
koje se traži izvršenje
- označenje tražioca izvršenja i izvršenika
- potraživanje čije se ostvarivanje traži
- sredstvo kojim izvršenje treba provesti
- predmet izvršenja ako je poznat.
Predmet je ono na čemu se provodi izvršenje (stvari, novac, novčana
potraživanja, pokretnosti, nepokretnosti itd), a sredstvo je radnja, činidba
(pljenidba i prodaja pokretnih stvari, nekretnina, izvršenje na novčanim
potreživanjima izvršenika-plata- moguća je obustava i pljenidba plate do
određenog iznosa, itd). – sredstvo može biti i prijetnja novčanom kaznom.
Tražitelj izvršenja može u prijedlogu za izvršenje zahtjevati da sud prije
donošenja rješenja o izvršenju pribavi podatke o imovini, prije svega od
izvršenika koji može biti fizičko i pravno lice. S obzirom na rezultate istrage u
pogledu imovine, tj. ako je sud utvrdio koja imovina postoji, obavijestit će
tražioca izvršenja koji će dopuniti prijedlog za izvršenje ( u praksi se ovo više
odnosi na pravna lica). Postoji obrazac po kojem se ovo utvrđuje. U prijedlogu
za izvršenje navodi se još da je dužan izmiriti obavezu u roku od 8 dana.

RJEŠENJE O DOZVOLI IZVRŠENJA

Stranica 132 od 242

Sve što sadrži prijedlog, sadrži i dozvola izvršenja. U praksi se samo na
poleđini prijedloga pečatom potvrdi da se dozvoljava traženo izvršenje. U
rješenju o izvršenju moraju biti navedeni: izvršna, odnosno, vjerodostojna
isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik,
potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja. Dozvola je dakle
po sadržaju identična prijedlogu.

PRIGOVOR PROTIV RJEŠENJA O DOZVOLI IZVRŠENJA

Ako je protiv rješenja o dozvoli izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave
izjavljen prigovor izvršni postupak se prekida, prijedlog ima karakter tužbe i
predmet se prosljeđuje parničnom sudu. Ovaj prijedlog se tada smatra tužbom
i tako ga tretira parnični sud. Ako se udovolji zahtjevu iz tužbe – samo se
obavještava izvršni sud i nastavlja se izvršni postupak (ne treba opet prijedlog
već se proslijeđuje ex officio) Ako parnični sud nađe da je potraživanje
neosnovano obustavlja izvršni postupak.
Radi se o prigovoru protiv dozvole izvršenja na osnovu izvršne isprave.
Sadržaj prigovora bi trebao odgovarati sadržaju žalbe.

Razlozi za ulaganje prigovora su:

1. Ako isprava na osnovu koje je doneseno Rješenje o izvršenju nije

izvršna isprava ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti; (npr
presuda pravosnažna ali nije istekao paricioni rok ili prvostepena
presuda obavezuje ali je uložena žalba itd)
2. Ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno Rješenje o izvršenju
ukinuta, poništena ili preinačena ili na drugi način stavljena van snage
(u slučaju vanrednog pravnog lijeka)
3. Ako su se stranke ovjerenom ispravom, sastavljenom nakon nastanka
izvršne isprave, sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave trajno
ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje. (ne javlja se često u praksi ali
takav akt bi se trebao ovjeriti u općini)
4. Ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti izvršenje (npr.
smetanje posjeda – izvršenje se može tražiti u roku od 60 dana od dana
pravosnažnosti rješenja; potraživanja utvrđena pravosnažnom
presudom zastarjevaju u roku od 10 godina)
5. Ako je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja,
odnosno, na kojem je mogućnost izvršenja ograničena. (npr ako se radi
o nekretninama površine do 5 dunuma ili pokretnosti gdje se tačno zna
koje stvari su izuzete od izvršenja, ali ako se ipak donese rješenje o
zapljeni na takvim stvarima onda je to razlog za ulaganje prigovora)
6. ako tražilac nije ovlašten tražiti izvršenje
7. ako nije ispunjen uvjet naveden u izvršnoj ispravi (6. i 7. nemaju
praktičan značaj)

POSTUPAK PO PRIGOVORU PROTIV RJEŠENJA O IZVRŠENJU

ZASNOVANOM NA VJERODOSTOJNOJ ISPRAVI

Stranica 133 od 242

Izvršenik će u prigovoru protiv ovoga rješenja navesti u kom djelu pobija to
rješenje. Prigovor mora biti obrazložen. Neobrazložen prigovor sud će odbaciti.
Ako se rješenje o izvršenju pobija u cjelosti ili samo u djelu kojim je utvrđeno
potraživanje, u ovom slučaju će se prijedlog za izvršenje smatrati tužbom i u
tom slučaju predmet se ustupa parničnom sudu koji će postupak voditi po
odredbama zakona o parničnom postupku. Nakon ulaganja prigovora
zakazuje se ročište o razmatranju istog , može se odbaciti kao neblagovremen
ili odbiti.
Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba. Jedini pravni lijek je žalba na
rješenje kojim je odlučeno o prigovoru. Nema vanrednih pravnih
lijekova.

PROTIVIZVRŠENJE

Nakon što je izvršenje već provedeno, izvršenik može u istom izvršnom

postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je
izvršenjem dobio, u tri slučaja:

1. ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta ili preinačena

2. ako je rješenje o izvršenju ukinuto ili preinačeno
3. ako je tokom izvršnog postupka izvrešnik namirio tražiocu izvršenja
potraživanje mimo suda, tako da je tražilac izvršenja dvostruko
namiren.

Lice se obraća sudu da mu se vrati iznos i sud donosi rješenje kojim prihvata
prijedlog za izvršenje te će naložiti tražiocu izvršenja da u roku od 8 dana
vrati izvršeniku ono što je izvršenjem dobio. Ukoliko tražilac izvršenja ne vrati
dobrovoljno iznos u ostavljenom roku, sud će na prijedlog izvršenika odrediti
protivizvršenje. Protivizvršenje se provodi po odredbama zakona o izvršnom
postupku - ista pravila pod kojima se provodi izvršenje.

KADA SE OBUSTAVLJA IZVRŠENJE

Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti ako je:

1. izvršna isprava ukinuta, preinačena ili
2. ako potvrda o pravosnažnosti i izvršnosti presude bude pravomoćno
ukinuta, (sud npr na presudu greškom stavlja klauzulu pravosnažnosti
i dolazi do obustave izvršenja po toj pravomoćnoj (greškom pravomoćnoj
presudi) to se dešava kada sud omaškom nije primjetio da je izjavljena
žalba i potvrdi tj stavi kaluzulu pravosnažnosti da je presuda podobna
za izvršenje činidbe na koju je izvršenik obavezan .
3. ako se pokuša pljenidba na pokretnim stvarima pa nema stvari

ODLAGANJE IZVRŠENJA

Izvršenje se može odložiti potpuno ili djelomično samo na prijedlog tražioca

izvršenja, ako sprovođenje rješenja o izvršenju nije otpočelo. Ako je
sprovođenje izvršenja otpočelo, a izvršenik se protivio odlaganju, sud će

Stranica 134 od 242

odlučiti o opravdanosti prijedloga za odlaganje. (po novom zakonu samo
tražilac može tražiti odlaganja a po ranijem je mogao i izvršenik)

PRIGOVOR TREĆE OSOBE U POGLEDU PREDMETA NA KOM SE PROVODI

IZVRŠENJE

Osobu koja tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje
spriječava izvršenje, može podnijeti prigovor protiv izvršenja, tražeći da se
izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim, npr. doneseno rješenje o
dozvoli izvršenja pljenidbom stvari izvršenika. Tokom pljenidbe pojavi se
njegov sin i kaže da npr. frižider nije vlasništvo izvršenika, nego da je on tu
stvar kupio, te traži da se taj frižider izuzme od izvršenja. Sud poziva tražioca
izvršenja da se izjasni da li je ovo treće lice vlasnik, a ovaj će se redovno
protiviti ovome. U slučaju spora, dakle ako se tražilac usprotivi onda se treće
lice upućuje na parnicu(tužba na utvrđenje prava vlasništva) a izvršni
postupak se ne prekida, što je vrlo nelogično. Bilo bi logično da se isti prekine
dok parnični sud ne utvrdi ko je vlasnik sporne stvari. Po novom zakonu
izvršni postupak se nastavlja bez obzir na vođenje parnice, u ranijem zakonu
se izvršni postupak obustavljao.
Treće lice prigovor može podnijeti do dovršenja izvršnog postupka. Podnošenje
prigovora ne spriječava provedbu izvršenja i ostvarenja tražbine tražioca
izvršenja.

IZVRŠENJE RADI NAPLATE NOVČANOG POTRAŽIVANJA

Kako se provodi izvršenje kada izvršni naslov glasi na novčano
potraživanje?
Ovisi o tome koji je prijedlog- tj predmet izvršenja stavio tražilac. Npr može biti
prodajom nekretnina.

Izvršenje na nekretninama
Izvršenje na nepokretnosti provodi se u slijedećim fazama:

zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi (upisuje se u list C),

utvrđivanjem vrijednosti nekretnine,
prodajom nekretnine i
namirenje tražioca izvršenja iz iznosa koji je dobijen prodajom nekretnine.

Predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina. Ako na

nepokretnosti postoji suvlasništvo, izvršenje se može provesti samo na
suvlasničkom djelu izvršenika. Svrha zabilježbe izvršenja. Čim donese
rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj
knjizi upiše zabilježba izvršenja. Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče
pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti i u slučaju da treća osoba
kasnije stekne vlasništvo na nepokretnosti. Nakon zabilježbe izvršenja nije
dopušten upis promjene prava vlasništva zasnovan na raspolaganju
izvršenika (može na osnovu nasljeđivanja). Zatim slijedi utvrđivanje

Stranica 135 od 242

vrijednosti i prodaja nepokretnosti te konačno namirenje tražioca iz iznosa
dobivenog prodajom. Zabilježba se stavlja u C teretnom listu (svrha je da novi
vlasnik zna da kupovinom te nekretnine prihvata teret što se u praksi rijetko
dešava – niko ne kupuje nekretninu sa zabilježbom izvršenja. (na ispitu ne
pita utvrđivanje vrijednosti i prodaju nekretnine)
U postupku izvršenja na nepokretnosti namiruju se pored tražioca izvršenja i
založni povjerioci koji nisu podnijeli prijedlog za namirenje svog potraživanja, i
oni su upisani u teretni list. Ako je na nepokretnosti zasnovana stvarna
služnost ona ostaje bez obzira na to što će nekretnina biti prodata. Ako na
nepokretnosti postoji zakupni odnos, taj odnos traje još 6 mjeseci od
pravomoćnog dosuđenja iznosa po kojem je prodata nekretnina. Ako postoje
potraživanja po osnovu zakonskog izdržavanja ili druge obaveze kao što su
porezi i takse oni imaju prednost. Ako postoji stvarna služnost (npr pravo
prolaza) ono ostaje i nakon prodaje nekretnine.
Ograničanje od izvršenja - ne može biti predmet izvršenja poljoprivredno
zemljište u površini do 5.000 m2. ova odredba se ne odnosi na izvršenje radi
ostvarivanja novčanih potraživanja obezbjeđenih ugovornim založnim pravom
- hipoteka (kada se radi o hipoteci – nema ograničenja).

Provođenje izvršenja na pokretnim stvarima

Izuzimanje od izvršenja? Od izvršenja je izuzeto slijedeće:

1. Predmeti koji su neophodno potrebni izvršeniku i članovima njegove

porodice za zadovoljenje svakodnevnih potreba (šporet, krevet,
posuđe...to je faktičko pitanje),
2. Hrana i ogrjev za potrebe izvršenika i članova njegovog domaćinstva za
tri mjeseca
3. Gotov novac izvršenika po osnovu potraživanja koja su izuzeta ili
ograničena od izvršenja
4. Novac izvršenika koji ima stalna mjesečna primanja do mjesečnog
iznosa koji je po zakonu izuzet od izvršenja (ne može više od ½ od toga;
ako ima platu preko 1.000 KM može do 2/3; novac primljen na ime
izdržavanja potpuno je izuzet od izvršenja)
5. Ne mogu se plijeniti medalje, odlikovanja, vjenčani prsten, lična pisma,
porodične fotografije i sl.

Izvršenje na pokretnim stvarima provodi se njihovom pljenidbom, procjenom, i

prodajom na dražbi, te namirenjem tražioca izvršenja iznosom dobijenim od
prodaje pokretnih stvari.
Predmet pljenidbe: popisati se mogu stvari koje se nalaze u posjedu
izvršenika, smatraju se njegovim stvarima i stvari koje se nalaze na njegovim
nekretninama (traktor), stvari u stanu u kojem stanuje ili poslovnoj prostoriji
(alat). Kod pljenidbe se smatra da su bračni drugovi suvlasnici svih stvari,
tako da ne može jedan bračni drug reći da je nešto isključivo njegovo.
Bezuspješni pokušaj pljenidbe. Ako se prilikom pljenidbe ne nađu stari koje se
mogu zaplijeniti, sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenja koji nije bio
prisutan pljenidbi. Tražilac izvršenja može u roku od 3 mjeseca tražiti da se

Stranica 136 od 242

ponovo pokuša pljenidba. Ako on to ne predloži ili ako se pri ponovnoj
pljenidbi stvari ne nađu, to je razlog za obustavu postupka. Ako se stvari
nalaze kod 3l a ne kod izvršenika, onda izvršenik ima pravo da tužbom traži
da se stvar od 3l prenose na tražioca izvršenja. 3l može i dobrovoljno predati
stvar ali to se rijetko dešava u praksi (ovdje se misli na pokretnu stvar).

Izvršenje na novčanim potraživanjima

Novčana potraživanja izvršenika su npr. plata, penzija, invalidnina,
stipendija, socijalna pomoć, naknada za vrijeme privremene nezaposlenosti,
dodatak za djecu.

Izuzeta su od izvršenja primanja po osnovu zakonskog izdržavanja,

potraživanja po osnovu poreza. Ograničenje od izvršenja – izvršenje na plati,
nadoknadi umjesto plate, nadoknadi za skraćeno radno vrijeme, primanja po
osnovu socijalne pomoći, po osnovu privremene nezaposlenosti, po osnovu
dodatka za djecu, studentske stipendije.Izvršenje se na svim ovim
potraživanjima može izvesti samo do ½. Ograničenja potraživanja mogu se
provesti samo ako potraživanje ne prelazi 1000KM. Ako potraživanje prelazi
iznos od 1.000 KM, plijeniti se može do 2/3 tog iznosa. Izuzeta su od izvršenja
primanja po osnovu zakonskog izdržavanja.
Izvršenje na novčanom potraživanju izvršenika provodi se pljenidbom i
prenosom. Pljenidba se sprovodi dostavom izvršenikovom dužniku rješenja o
izvršenju kojim se izvršenikovom dužniku zabranjuje da izvršeniku ispuni
novčano potraživanje, a izvršeniku se zabranjuje da to potraživanje naplati.
Pljenidba se smatra provedenom danom dostave rješenja o izvršenju
izvršenikovom dužniku. Prenos – u rješenju o izvršenju pozvaće se izvršenikov
dužnik da dužni iznos položi kod suda koji provodi izvršenje. Ako je
izvršenikov dužnik poslodavac – Rješenjem o izvršenju na plati određuje se
pljenidba određenog djela plate i nalaže se poslodavcu, koji izvršeniku inače
isplaćuje platu, da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplaćuje
tražiocu izvršenja. Kada izvršenik prestane raditi kod tog poslodavca, rješenje
o izvršenju djeluje i prema drugom poslodavcu kod kojeg je stupio na rad i to
od dana kada je tom poslodavcu dostavljeno rješenje o izvršenju. Prijašnji
poslodavac izvršenika dužan je bez odgode preporučenom pošiljkom dostaviti
rješenje novom poslodavcu i o tome obavijestiti sud. Prijašnji poslodavac
obavijestiće sud o prestanku rada izvršenika bez odlaganja, ako mu nije
poznat novi poslodavac izvršenika, a o tome će sud obavijestiti tražioca
izvršenja, određujući mu rok za pribavljane podataka o novom poslodavcu.
Ako tražilac izvršenja ne obavijesti sud o novom poslodavcu, postupak će se
obustaviti. Poslodavac koji ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju
odgovara za štetu koju je tražilac izvršenja zbog toga pretrpio i obično mu se
izriču velike novčane kazne.
Izvršenje se može tražiti i na novčanim sredstvima kod banke – ako izvršenik i
tražilac imaju otvorene račune kod banke vrši se prenos sredstava sa jednog
na drugi račun.

Izvršenje radi predaje ili isporuke pokretne stvari

Ako se stvar nalazi kod izvršenika, izvršenje se provodi tako što sudski
izvršilac oduzima tu stvar od izvršenika i predaje je tražiocu izvršenja uz

Stranica 137 od 242

potvrdu. Na isti način se provodi izvršenje i kad se stvar nalazi kod treće
osobe, ali uz uslov da ta treća osoba pristane da da stvar. Ako stvari nisu
nađene ni kod izvršenika ni kod treće osobe, sud će u istom postupku, na
prijedlog tražioca izvršenja, procijeniti vrijednost tih stvari i rješenjem naložiti
izvršeniku da tražiocu izvršenja u određenom roku isplati iznos te vrijednosti.
Ukoliko izvršenik to ne uradi dobrovoljno, onda će se provesti izvršenje radi
naplate novčanog iznosa. Ako se obaveza iz presude odnosi na predaju
nepokretnosti, izvršni organ na licu mjesta uvodi u posjed tražioca izvršenja,
stvari se odstrane/uklone.

Izvršenje radi ostvarivanja potraživanja na radnju, trpljenje ili

nečinjenje
Izvršenje radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti druga osoba
provodi se tako da sud ovlaščuje tražioca izvršenja da na trošak izvršenika
povjeri drugoj osobi da tu radnju obavi ili da je obavi on sam. U prijedlogu za
izvršenje tražilac izvršenja može predložiti da sud rješenjem naloži
izvršeniku da unaprijed položi kod suda određeni iznos potreban za
podmirenje troškova koji će nastati obavljanjem radnje trećeg lica.
Ako radnju može obaviti samo izvršenik, sud će rješenjem o izvršenju odrediti
izvršeniku rok za ispunjenje obaveze. Istovremeno će sud u rješenju o
izvršenju zaprijetiti da će mu izricati navčane kazne sve dok on tu svoju
obavezu ne ispuni.
Kada neko nekome pravi smetnje npr. da koristi put, sud ga obaveže da to ne
čini (ukloni prepreku s puta) u tom slučaju se opet izriče novačana kazna
ukoliko neće da prestane sa ometanjem.
Ako je na osnovu izvršne isprave donesene u postupku zbog smetanja posjeda
izvršenje sprovedeno, ili je izvršenik dobrovoljno uspostavio ranije stanje, pa
poslije toga ponovno učini smetanje posjeda koje se ne razlikuje od ranijeg. Ne
mora se ponovo ustajati s tužbom, nego će se podnijeti prijedlog za izvršenje.

Stranica 138 od 242

SUADA SELIMOVIĆ
05.02.2006

BRAK

Za postojanje braka potrebno je:

Da su budući bračni partneri različitog spola
Da su budući bračni partneri izjavili pristanak za sklapanje braka
Da je pristanak izjavljen pred matičarem

Ako pri sklapanju braka nje bio ispunjen neki od navedenih uslova, ne
nastupaju pravne posljedice braka. U ovakvom slučaju svaka osoba koja ima
pavni interes ima pravo na tužbu kojom traži utvrđenje da brak ne postoji
(jedna vrsta tužbe za utvrđennje).
Nakon građanskog zaključenja braka supružnici mogu zaključiti brak i pred
vjerskim službenikom. Postojale su težnje da se izjednači vjersko i općinsko
zaključenje braka ali zbog sekularnog karaktera naše države to nije
prihvaćeno.

USLOVI ZA PUNOVAŽNOST BRAKA13

1. brak ne može zaključiti osoba koja se već nalazi u braku, u nekim

krajevima postoji dvobračnost ali ona nije legalizovana.
2. Brak ne može sklopiti osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili
koja je nesposobna za rasuđivanje. Tužbu za poništaj braka može
podnijeti svaka osoba koja ima pravni interes, bračni drug i organ
starateljstva. Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti
sklapanje braka osobi koja je nesposobna za rasuđivanje, ako utvrdi da
je ona sposobna shvatiti značenje braka i obaveze koje iz njega
proizlaze.
3. Brak se ne može sklopiti između krvnih srodnika u pravoj i pobočnoj
liniji do 4. stepena. Tužbu za poništaj braka može podnijeti bračni
partner i organ starateljstva.
4. Brak ne mogu sklopiti usvojilac i njegov usvojenik (nepotpuno
usvojenje, kod potpunog je isti odnos kao i roditelja i djece). Tužbu za
poništaj braka može podnijeti bračni partner i organ starateljstva.
5. Brak se ne može sklopiti između svekra i snahe, zeta i tašte, očuha i
pastorke, maćehe i pastorka. Izuzetno, sud može u vanparničnom
postupku dozvoliti sklapanje braka navedenim licima, ako postoje
opravdani razlozi (npr. trudnoća). Tužbu za poništaj braka može
podnijeti bračni partner i organ starateljstva.
6. Brak ne može sklopiti osoba koja nije napunila 18 godina života.
Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka
ukoliko za to postoje opravdani razlozi. Tužbu za poništraj braka može
podnijeti malodobno lice, roditelj maloljetnog lica i organ starateljstva.
13
po ranijem zakonu bračne smetnje

Stranica 139 od 242

 7. Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao u
strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili u zabludi o osobenosti
bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini. Zabluda o osobenosti
bračnog partnera postoji kada je bračni partner mislio da sklapa brak
sa jednom osobom, a sklopio ga je sa drugom osobom. Zabluda o bitnoj
osobini bračnog partnera postoji kada se radi o osobini koja bi drugog
bračnog partnera odvratila od sklapanja braka da je za nju znao
(najčešći razlog), a naročito u slučaju krajnje opasne ili teške bolesti,
trajne i neizlječive spolne nemoći, trudnoće žene sa drugim muškarcem i
ranije presude ili osude zbog krivičnog djela učinjenog protiv
dostojanstva osobe i morala. Ovdje tužbu za razvod braka može
podnijeti samo bračni partner.

PRESTANAK BRAKA

Kod postojanja ovih razloga tužbom se traži poništaj braka.

Brak prestaje smrću bračnog partnera, proglašenjem nestalog partnera
umrlim (vidi vanparnicu), poništenjem (vidi gore) i razvodom.
Brak će se poništiti ako se vidi da nije sklopljen u cilju vođenja zajedničkog
života (fiktivni brak).

Razvod braka
Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno
poremećeni. Razvod braka se može zahtjevati tužbom ili zahtjevom za
sporazumni razvod braka. Muž nema pravo na tužbu za razvod braka za
vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši 3 godine.

Sud će razvesti brak po zahtjevu za sporazumni razvod braka ako je:

Od sklapanja braka proteklo najmanje 6 mjeseci
Ako postoji sporazum bračnih partnera sklopljen u postupku posredovanja
o ostvarivanju roditeljskog prava (kome će od roditelja dijete pripasti),
izdržavanju djeteta i bračnog druga, o odnosu i kontaktu roditelja kome
dijete nije povjereno sa djetetom.

Zahtjev za posredovanje mogu podnijeti i bračni partneri koji nemaju djece.

Bračni parter nije dužan podnijeti zahtjev za posredovanje ako je boravište
drugog bračnog partnera nepoznato najmanje 6 mjeseci i ako je bračnom
partneru oduzeta poslovna sposobnost. Ako su oba bračna partnera, uredno
pozvana, ne odazovu na poziv da učestvuju u postupku posredovanja a ne
opravdaju svoj izostanak, postupak posredovanja će se obustaviti. Izuzetno,
postupak se neće obustaviti u slučaju izostanka bračnog partnera koji se
nasilnički ponaša prema drugom bračnom partneru. Ako nakon obustave
postupka bude podnesena tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka, sud
će taj podnesak odbaciti.
Sud će odbiti sporazum za razvod braka ako sporazum koji se tiče djeteta nije
u njegovom interesu.
Zahtjev za posredovanje

Stranica 140 od 242

Prije pokretanja postupka za razvod braka ako bračni partneri imaju djecu
dužni su podnijeti zahtjev za posredovanje licu ovlaštenom za posredovanje.
Dakle obavezno je ovo uraditi ako imaju djecu. Ako nemaju nisu obavezni ali
mogu to uraditi ako žele. Tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka će se
odbaciti ako se prethodno nisu obratili posredniku. Ili npr ako je postupak
posredovanja obustavljen zbog nedolaska jednog bračnog druga. Ako bračni
partneri ne postignu sporazum ili on ne odgovara ineteresima djeteta organ
starateljstva će o zahtjevu ovlaštenog lica za posredovanje odlučiti o
inetresima djeteta.

Postupak za razvod braka - specifičnosti

U posupku za razvod braka ne može se donijeti presuda na osovu priznanja,
na osnovu odricanja, zbog propuštanja. Ročište se mora zakazati u roku od 15
dana, presuda se mora donijeti u roku od 15 dana, žalba je u roku od 15
dana. Protiv odluke o razvodu braka nisu dozvoljena vanredna pravna
sredstva. Ako se u o vom postupku odlučuje o pitanjima vezanim za
povjeravanje djece i izdržavanje, obavezno u postupku učestvuje organ
starateljstva. Odluka o razvodu braka obavezno sadrži odluku o povjerevanju
djeteta, o izdržavanju djeteta i o odnosima roditelja kome djete nije povjereno
sa djetetom.

OSPORAVANJE I UTVRĐIVANJE MATERINSTVA I OČINSTVA

Ocem djeteta rođenog u braku ili periodu do 300 dana od prestanka braka
smatra se muž majke djeteta. Ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke,
ali prije isteka 300 dana od dana prestanka njenog prethodnog braka ocem će
se smatrati muž majke iz kasnijeg braka. Dijete koje je rođeno van braka
smatra se vanbračnim djetetom. Dijete može podnijeti tužbu a ako je
maloljetno onda podnosi majka ili otac zavisno na šta glasi tužba i organ
starateljstva.

Utvrđivanje očinstva sudskom odlukom

Dijete može podići tužbu radi utvrđivanja očinstva, muškarac koji sebe smatra
ocem, organ starateljstva i majka djeteta u rokovima utvrđenim zakonom.

Osporavanje očinstva
Tužbu može podnijeti: dijete, muž majke, majka i organ starateljstva sve u
rokovima utvrđenim zakonom. Majka može osporavati očinstvo oca djeteta sa
kojim je u braku.

USVOJENJE

Se može zasnovati kao potpuno i nepotpuno. Dijete ima pravo znati da je

usvojeno. Usvojioci su dužni upoznati dijete da je usvojeno najkasnije do
njegove 7. godine života, odnosno, odmah nakon usvojenja ako je dijete starije
od 7. godina. Ne može se usvojiti dijete prije isteka 3 mjeseca od njegovog
rođenja. Ne može se usvojiti dijete maloljetnih roditelja, izuzetno, ovo se dijete
može usvojiti po isteku jedne godine od njegovog rođenja ako nema izgleda da
će se ono podizati u porodici roditelja. Dijete čiji su roditelji nepoznati može se

Stranica 141 od 242

usvojiti po isteku 3 mjeseca od njegovog napuštanja. Usvojilac može biti
državljanin BiH. Strani državljanin može usvojiti ako je usvojenje u interesu
djeteta i ako ne može biti usvojeno u BiH. Prethodno je potrebna saglasnost
nadležnog organa za poslove socijalne zaštite.
Usvojilac može biti samo osoba koja je u životnoj dobi od 25 do 45 godina i
koja je starija od usvojenika najmanje 18 godina. Ako postoje opravdani
razlozi usvojilac može biti i osoba starija od 45 godina ali starosna razlika
između usvojioca i usvojenika ne smije biti veća od 45 godina.
Ko ne može usvojiti? Srodnik po krvi u pravoj liniji, brat ili sestra, osoba kojoj
je ograničana ili oduzeta poslovna sposobnost, koja ne pruža dovoljno jemstva
da će pravilno ostvarivati roditeljsko pravo. Za usvojenje je potrebno pristanak
jednog ili oba roditelja.

Uslovi za nepotpuno usvojenje

Nepotpuno se može usvojiti dijete do navršene 18. godine života. Za usvojenje
djeteta starijeg od 10 godina koji je sposoban da shvati značaj usvojenja treba
i njegov pristanak. Postupka usvojenja vrši se u upravnom postupku.mogu
usvojiti bračni partneri zajedno ili jedan uz pristanak drugog, vanbračni
partneri koji žive najmanje 5g u zajednici i ako za to postoje naročito
opravdani razlozi.

Prava i dužnosti iz nepotpunog usvojenja

Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojioca s jedne stane te usvojenika
i njegovih potomaka s druge strane prava i dužnosti koja prema zakonu
postoje između roditelja i djece. Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i
dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.

Potpuno usvojenje
Dijete do 10g života mogu usvojiti bračni pratneri zajedno te maćeha i očuh
djeteta koje se usvaja. Vanbračni partneri koji žive najmanje 5g u zajednici.
Potpunim usvojenjem se između usvojioca, njegovih srodnika i usvojenika i
njegovih potomaka zasniva odnos srodstva jednak krvnom srodstvu.
Potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti između usvojenika
i njegovih krvnih srodnika.

Pročitati iz zakona prava i dužnosti roditelja i djece!

STICANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI MALOLJETNIKA

Član 137- prava i dužnosti roditelja u zastupanju djeteta. Poslovna

sposobnost stiče se punoljetstvom ili sklapanjem braka prije punoljetstva.
Poslovnu sposobnost može steći maloljetna osoba starija od 16 godina koja je
postala roditelj. Maloljetnik sa 14 godina koji je u stanju da shvati značaj
svojih radnji može obavljati neke parnične radnje (ograničena poslovna
sposobnost) npr. Da prihvati poklon ili da u postupku za razvod braka
učestvuje u odlučivanju kojem od roditelja će biti povjeren. Maloljetnik može
sklapati pravne poslove kojima preuzima obavezu uz saglasnost roditelja.
Poslovna sposobnost se osim punoljetstva stiče sa 16g zaključenjem braka.
Maloljetnik sa 14 koji ostvaruje zaradu može raspolagati sa njom ali mora

Stranica 142 od 242

doprinositi svom izdržavanju, odgoju i obrazovanju. Maloljetnik sa navršenih
16 koji je postao roditelj može steći poslovnu sposobnost i ona se u ovom
slučaju utvrđuje u vanparničnom postupku.

STARATELJSTVO NAD MALOLJETNICIMA

Pod starateljstvo stavit će se maloljetna osoba: čiji su roditelji umrli, nestali,

nepoznati ili nepoznatog boravišta, čijim roditeljima je oduzeto roditeljsko
pravo, čiji roditelji nisu stekli poslovnu sposobnost (postao roditelj ispod 16
godina), čiji su roditelji spriječeni ili nesposobni redovno se starati o svom
djetetu. Maloljetnik koji je navršio 14 godina može sam sklapati pravne
poslove kojim stiče prava (ugovor o darovanju), pravne poslove kojim
raspolaže imovinom, ili preuzima obaveze može sklapati samo uz odobrenje
staratelja (roditelj ili organ starateljstva).

IZDRŽAVANJE

Izdržavanje djece
Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze
moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti. Ako se dijete nalazi na
redovnom školovanju, roditelji su dužni prema svojim mogućnostima osigurati
mu izdržavanje i nakon punoljetstva, a najdulje do navršene 26. godine
života. Pod redovnim školovanjem se smatra onaj student koji nije izgubio
godinu bez opravdanih razloga (opravdana bi bila npr. bolest, pa da je usljed
toga izgubio godinu). Ako je punoljetno dijete zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih
nedostatka nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne
može ostvariti iz svoje imovine, roditelji su dužni da ih izdržavaju dok ta
njihova nesposobnost traje.maćeha i očuh su dužni izdržavati pastorka ako
ovaj nema svog biološkog roditelja.
Baka i djed dužnni su da izdržavaju malojetnog unuka
Pita na ispitu razliku u izdržavanju djeteta za vrijeme dok je maloljetan i dok
se nalaze na redovnom školovanju!

Izdržavanje roditelja
Punoljetno dijete dužno je izdržavati svog roditelja koji je nesposoban za rad i
ne može se zaposliti, a nema dovoljno sredstva za život. Dijete se može
osloboditi dužnosti izdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije
izdržavao u vrijeme kada je bio obavezan po zakonu da to čini.

Izdržavanje bračnog partnera

Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz
svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na
izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima.
Zahtjev za izdržavanje bračni partner može postaviti do zaključenja glavne
rasprave u postupku za razvod braka ili poništenje braka. Izuzetno, bračni
partner može tužbom tražiti izdržavanje u roku od jedne godine od prestanka
braka ako su uslovi za dosuđivanje izdržavanja postojali u vrijeme
zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod braka i bez prestanka
trajali do zaključenja glavne rasprave za izdržavanje. Sud može odbiti zahtjev

Stranica 143 od 242

za izdržavanje bračnog partnera (iako su ispunjeni prethodni uslovi) ako se on
bez ozbiljnog povoda od drugog bračnog partnera grubo ili nedolično ponašao
(preljuba) u bračnoj zajednici ili ako bi obaveza izdržavanja predstavljala očitu
nepravdu za drugog bračnog partnera. Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje
ako su bračni partneri kroz duže vrijeme odvojenog života potpuno samostalno
osiguravali sredstva za vlastito izdržavanje ili ako se iz okolnosti slučaja
utvrdi da bračni partner koji zahtjeva izdržavanje prestankom braka koji je
trajao kraće vrijeme nije doveden u materijalni položaj teži od onoga u kojem
se nalazio prilikom stupanja u brak. Sud može odlučiti da obaveza
izdržavanja bračnog partnera traje određeno vrijeme, naročito u slučajevima
kada je brak trajao kraće vrijeme ili kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti
da u dogledno vrijeme na drugi način osigura sredstva za život (npr.
studentica se udala, brak trajao kratko, sud joj dosuđuje izdržavnja godinu
dana dok ne završi fakultet i zaposli se). Ako se partner zaposli makar i na
mjesec dana u toku te godine gubi pravo na izdržavanje.
Pravo na izdržavanje prestaje ako izdržavani razvedeni bračni partner sklopi
novi brak, ili zasnuje vanbračnu zajednicu ili postane nedostojan da prima
izdržavanje.
Kada se odlučuje o izdržavanju bitno je imati na umu dužinu trajanja braka i
činjenicu da li se osoba nakon razvoda našla u težoj situaciji od one u kojoj je
bila prije stupanja u brak.

Izdržavanje vanbračnog partnera

Rok za tužbu za izdržavanje je jedna godina nakon prestanka vanbračne
zajednice. Vanbračni partner ima pravo na izdržavanje pod istim uslovima
kao i bračni partner pod uslovom da je vanbračna zajednica trajala minimalno
3 godine, ali i kraće ako je u njoj rođeno maloljetno dijete. Ovdje sud također
može odbiti zahtjev zbog nedoličnog ponašanja. Može se odrediti na određeno
vrijeme ako vanbračni partner ima mogućnost da se ubrzo zaposli. U
opravdanim slučajevima sud može produžiti obavezu izdržavanja. Pravo na
izdržavanje prestaje kada vanbračni partner sklopi brak ili novu vanbračnu
zajednicu.

Izdržavanje majke vanbračnog djeteta

Otac je dužan srazmjerno mogućnostima izdržavati majku vanbračnog djeteta
3 mjeseca prije porođaja i jednu godinu nakon pod uslovom da majka nema
sredstava za život.

Određivanje izdržavanja
U postupku za izdržavanje sud će prvo utvrditi ukupan iznos sredstava za
izdržavanje. Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtjeva izdržavanje,
sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost
zaposlenja, zdravstevno stanje. Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je
dužna davati izdržavanje sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne
mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske
obaveze izdržavanja.
Kada se izdržavanje zahtjeva za dijete sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta,
kao i potrebe za njegovo školovanje. Kada se radi o djetetu, sud će posebno
cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u odgoju djeteta

Stranica 144 od 242

ulaže roditelj kojem je dijete povjereno. Kada se izmjene okolnosti koje
uslovljavaju visinu izdržavanja može se zahtjevati povećanje izdržavanja.
Pored suda, za ovo je nadležan i organ starateljstva i notar (ako su saglasni
oko povećanja izdržavanja). Notarska isprava predstavlja izvršni naslov.

IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH PARTNERA

Bračni partneri mogu imati bračnu tečevinu i posebnu imovinu.

Bračna tečevina
Bračnu tečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme
trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Pokloni trećih lica
učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružnju
pomoći radom) ulaze u bračnu tečevinu bez obzira na to koji ih je bračni
partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz
okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac
želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera. Dobitak od igara na
sreću je bračna tečevina. Prihodi od intelektualnog vlasništva (autorskih djela)
ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna tečevina. Bračni
partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj tečevini ako nisu
drugačije ugovorili. Budući bračni partneri, odnosno, bračni partneri mogu
bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose vezane za bračnu tečevinu.
Ukoliko je u zemljišnim knjigama kao vlasnik tečevine upisan jedan bračni
partner, drugi bračni partner može zahtjevati ispravku upisa u zemljišnim
knjigama. Na bračnu tečevinu primjenjuju se pravila obligacionog i stvarnog
prava.

Posebna imovina
Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova
posebna imovina. To je i ona koju za vrijeme trajanja bračne zajednice partner
stekne po posebnom pravnom osnovu npr nasljedstvo.

Podjela bračne tečevine

Vrši se ugovorom. Ako nije zaključen ugovor onda podjelu vrši sud na zahtjev
bračnog partnera ili povjerioca bračnog partnera kako u braku tako i nakon
njega. Isprava kojom se vrši dioba mora imati svojstvo izvršne isprave. Npr
ona će trebati biti notarski obrađena. Ako bračni partneri ne zaključe ugovor,
podjelu bračne tečevine izvršiće sud na zahtjev bračnih partnera. Bračni
partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj dijeteta dobiće pri podjeli bračne
stečevine, pored njegovog dijela, i stvari koje su namijenjene neposrednoj
upotrebi djece.

Predbračni ugovor
Razlika između ovog i bračnog ugovora je u momentu zaključenja.

Bračni ugovor
Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko pravni odnosi bračnih partnera
prilikom sklapanja braka, kao i tokom trajanja braka.

Stranica 145 od 242

Odgovornost bračnih partnera
Za obaveze koje je jedan bračni partner imao prije stupanja u brak ne
odgovara drugi bračni partner. Ovaj bračni partner odgovara za svoj dug
svojom posebnom imovinom i svojim dijelom bračne tečevine.

Solidarna odgovornost bračnih partnera

Za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih
potreba bračne zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovraju
zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako
bračnom tečevinom, tako i svojom posebnom imovinom.

Imovinski odnosi vanbračnih partnera

Imovinu koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici
smatra se njihovom bračnom tečevinom. Na ovu imovinu primjenjuju se sve
odredbe koje se odnose na bračnu imovinu.

Stranica 146 od 242

SUADA SELIMOVIĆ
05.02.2006.

KARAKETRISTIKE VANPARNIČNOG POSTUPKA

U vanparničnom postupku, ako za pojedina pitanja nije drugačije određeno,

shodno se primjenjuju pravila parničnog postupka. Vanparnični postupak se
pokreće prijedlogom fizičkog ili pravnog lica, državnog organa, a može i po
službenoj dužnosti (ostavinski postupak, oduzimanje poslovne sposobnosti,
utvrđivanje pravične naknade za eksproprisane nekretnine). Ako se u
vanparničnom postupku odlučuje o pravnim interesima maloljetnika, organ
starateljstva uvijek učestvuje u postupku. Kada se odlučuje o ličnim i
porodičnim stanjima javnost je isključena (oduzimanje/vraćanje roditeljskog
prava, oduzimanje poslovne sposobnosti itd.). Povodom žalbe prvostepeni sud
može novim rješenjem preinačiti ili ukinuti svoje ranije rješenje ako utvrdi da
je žalba osnovana, a time se ne vrijeđaju prava drugih učesnika u postupku.
Drugostepeni sud može odlučiti o neblagovremenoj žalbi ukoliko se time ne
vijeđaju prava drugih učesnika u postupku. Ako su među učesnicima
vanparničnog postupka sporne činjenice za rješavanje prethodnog pitanja,
sud će određenog učesnika uputiti na parnicu. U vanparničnom postupku se
može donijeti rješenje i bez zakazivanja ročišta. Vanredni pravni lijekovi se ne
mogu izjaviti protiv odluka donesenih u vanparničnom postupku, osim protiv
rješenja o određivanju pravične naknade za eksproprisane nekretnine i
određivanje nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka.
Nema vanerednih pravnih lijekova osim u zaostalim predmetima. Dakle u
vanparničnim postupcima nema revizije jedino u postupku eksproprijacije jer
se radi o velikim iznosima.

ODUZIMANJE I VRAĆANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

Poslovna sposobnost se oduzima punoljetnom licu koje je nesposobno da se

samo stara o svojim pravima i obavezama. Pokreće se po prijedlogu organa
starateljstva, bračnog partnera, djeteta i roditelja onoga lica kome se poslovna
sposobnost treba oduzeti. Medicinskim vještačenjem se utvrđuje. Javnost je
isključena.

PROGLAŠENJE NESTALOG LICA UMRLIM

Umrlim licem proglasit će se: lice o čijem životu za posljednjih 5 godina nije
bilo nikakvih vijesti, a od njegovog rođenja je proteklo 60 godina, lice o čijem
životu za poslednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti a vjerovatno nije živo,
lice koje je nestalo u brodolomu, saobraćajnoj nesreći, poplavi i sl. a o njemu
nema nikakvih vijesti u slijedećih 6 mjeseci, lice koje je nestalo u ratu a o
njemu nema vijesti za jednu godinu od prestanka neprijateljstva. Podnosilac
zahtjeva je lice koje ima pravni interes.

Stranica 147 od 242

Dokazivanje datuma smrti: u slučaju kada se zna datum smrti neke osobe a
nema dokaza o datumu smrti, u vanparničnom postupku se provođenjem
odgovorajućih dokaza utvrđuje datum smrti određene osobe. Predlagatelji su
osobe koje imaju pravni interes.

DOZVOLA ZA ZAKLJUČENJE BRAKA

Maloljetnik sa navršenih 16 godina može podnijeti prijedlog da mu se dozvoli

zaključenje braka. Na ročište se pozivaju roditelji, organ starateljstva,
utvrđuje se zdravstveno stanje, psihofizička sposobnost itd. Javnost je
isključena. Donosi se rješenje u kojem se dozvoljava zaključenje braka.

PRODUŽENJE I PRESTANAK RODITELJSKOG PRAVA

U slučaju kada dijete napuni 18 godina a nesposoban je za rasuđivanje.

Pokreće ga roditelj i li organ starateljstva. Dokazuje se medicinskim
vještačenjem. Kada maloljetnik sa 16 godina postane roditelj, ne stiče
poslovnu sposobnost po sili zakona, već se donosi rješenje u vanparničnom
postupku. Za prestanak treba dokazati radnje roditelja kao npr.
nedozvoljavanje viđanja djeteta, nasilje i neizdržavanje.

ODUZIMANJE RODITELJSKOG PRAVA

Pokreće se po prijedlogu drugog roditelja, organa starateljstva i dijeteta.

Oduzima se od roditelja koji:izloupotrebljava svoje roditeljsko pravo, grubo
zanemaruje roditeljsko pravo i u slučaju napuštanja djeteta.

OSTAVINSKI POSTUPAK, IZVRŠNI POSTUPAK, ODREĐIVANJE

PRAVIČNE NAKNADE ZA EKSPROPRISANE NEKRETNINE

UPRAVLJANJE I KORIŠTENJE ZAKJEDNIČKIM STVARIMA

Ako postoji suvlasnička zajednica, a suvlasnici se ne mogu sporazumjeti o

načinu korištenja zajedničke stvari, odluku o ovom pitanju donosi vanparnični
sud. Vanparnični sud po prijedlogu suvlasnika (dovoljan je da jedan podnese)
donosi odluku o načinu korištenja.

DIOBA NEPOKRETNOSTI

Suvlasnici imaju pravo da u svako doba zahtjevaju diobu zajedničke stvari.

Sud uvijek zakazuje ročište radi pokušaja sporazumne diobe, a ako isto nije
moguće, vrši se tzv. fizička dioba. Ako fizička dioba nije moguća, izvršit će se
civilna dioba, što znači prodaja stvari po pravilim izvršnog postupka i dobijeni
iznos se dijeli suvlasnicima srazmjerno njihovim dijelovima. Moguće je da
nekom od suvlasnika pripadne cijela nepokretnost, s tim da suvlasnik isplati
druge srazmjerno njihovim dijelovima. Ako dođe do spora u pogledu veličine

Stranica 148 od 242

suvlasničkog dijela sud prekida vanparnični postupak i upućije suvlasnike na
parnicu.

Najčešće pitanje!
UREĐENJE MEĐA

Sud uređuje među između susjednih nepokretnosti ako su međašnji znaci

uništeni, oštećeni ili pomjereni. Postupak se pokreće po prijedlogu jednog od
vlasnika ili posjednika susjednih parcela. Sud na ročište u sudu poziva
stranke radi sporazumnog uređenja međa, a ako sporazuma nema sud
zakazuje ročište na licu mjesta i uređuje među na jedan od slijedećih načina:

1. po jačem pravu, npr. jači je u pravu onaj koji na spornoj površini ima
neki pravni naslov (ugovor o kupoprodaji) ako se radi o površini koja
je male vrijednosti (do 3.000KM)
2. prema poslednjem posjedu sporne površine
3. po pravičnoj ocjeni suda, to znači da se uzme sporna površina i
prepolovi
4. po katastarskim mapama ako su stranke saglasne

SASTAVLJANJE, PONIŠTAVANJE I OVJERA ISPRAVA, ČUVANJE

TESTAMENTA

Poništavanje isprava, mjenice i čeka u slučaju ako su poništene, ukradene ili

na drugi način nestale.

SUDSKI DEPOZIT

U sudski depozit može se predati novac, dragocjenosti ili neki drugi predmeti.
Onaj ko želi da preda neku stvar u depozit podnosi prijedlog sudu. Ako je
predmet depozita novac ili strana valuta sud će ih položiti kod nadležne
službe za platni promet. Ako lice u čiju korist je depozit izvršen ne podigne tu
stvar u roku od 3 godine, stvar postaje državna svojina. Osoba koja je dala
stvar u depozit se oslobađa svoje obaveze i ne teku zatezne kamate (npr.
platio kiriju koju zakupodavac neće da primi).

Stranica 149 od 242

OSNOVNA OBILJEŽJA UGOVORA U PRIVREDI

To su ugovori posebne vrste, jer ih najčešče zaključuju pravna lica- privredna

lica koja obavljaju privrednu djelatnost sa obje strane, ali izuzetno moguće je
da jedna od tih strana bude fizičko lice. Predmet tih ugovora su robe ili vršenje
raznih usluga u vezi sa prometom robe kao npr. otpremanje, prevoz,
uskladištenje itd. Oni su u pravnom i društvenom životu vrlo česti, a naročito
ugovor o prodaji. Ovi ugovori nisu formalni, i po pravilu zaključuju se usmeno,
a smatraju se zaključenim kada se na bilo koji način podudare ili izraze
ponuda i prihvat ponude. Bitno je da se ugovorne strane sporazumiju o
osnovnim elementima ugovora, međutim u ovakvim odnosima zakon nekada
propisuje formu ugovora, kao npr. zakon o obligacionim odnosima kod ugovora
o građenju, licenci, bankarskim kreditima, alotmanu i dr. Nekada i same
ugovorne strane odrede formu ugovora. Treba razlikovati pravne posljedice
kada zakon određuje formu ugovora od pravnih posljedica kada su ugovorne
strane odredile formu ugovora. U privredno pravnim odnosima pooštrena je
odgovornost u odnosu na građansko pravne odnose. U građanskom pravu je
odgovornost dobrog domaćina, a u privrednom pravu dobrog privrednika, što
nije isto, pogotovo kada se radi o dobrom stručnjaku – o profesionalnim
odnosima. U građanskom pravu, odgovrnost je postavljena u dva stepena.
Onaj ko povrijedi ugovor, dakle zakasni sa ispunjenjem ili uopće ne ispuni
obavezu, on odgovara ako je do tih okolnosti došlo dolusom (umišljajem) ili
ako je do toga došlo iz razloga krajnje nepažnje. U privrednom pravu ta
odgovornost se odnosi i na to da onaj koji je povrijedio ugovor odgovara i za
običnu nepažnju, dakle ne odgovara samo za culpa latu nego i za culpa levis,
dakle odgovora kao dobar privrednik, a ne dobar domaćin. Dakle, u
privrednom pravu je odgovornost šira. Karakteristike privredno pravnih
odnosa postoji i kod djeljivih obaveza. Dužnici odgovaraju solidarno, a to znači
da odgovaraju bez prava na prigovor redosljeda. Suština solidarne
odgovornosti jeste da jedan odgovara za sve, a svi za jednog. Solidarnu
odgovornost ugovorne strane mogu da isključe. U slučaju neispunjenja
obaveza ugovorne strane u međusobnim odnosima samo postavljaju pitanje
naknade stvarne štete i izgubljene dobiti a samo u izuzetnim slučajevima i
naknadu konkretne štete. Odredbe o prekomjernom oštećenju ne odnose se na
ugovore u privredi a osnov tome je profesionalnost ugovornih strana. Shodno
tome, kod ugovora u privredi, kada su u pitanju neki rokovi, oni su normalno
kraći. Tržište ne trpi da neizvjesnost duže traje, tako da su rokovi zastare
kraći. Važe razna poslovna pravila a ne samo ona navedena u ZOO.
Kada se radi o prijemu robe, prenosu vlasništva na robi, u privrednom pravu
taj prenos se vrši na simboličan način, npr. kod distancione prodaje, kupac
najčešče ne vidi robu, ali je dobio papire za nju.

PREGOVORI ZA ZAKLJUČENJE UGOVORA

Stranica 150 od 242

Prethode zaključenju i zaključenjem ugovora ne nastaje pravo već titulus a
pravo nastaje predajom stvari. Pregovori za zaključenje ugovora prethode
zaključenju ugovora i mogu, ali ne moraju dovesti do zaključenja ugovora.
Učesnici pregovora razgovaraju o nizu pitanja značajnih za zaključenje
ugovora, dakle o svim bitnim elemntima i iz toga zaista se može očekivati da
dođe do zaključenja ugovora, da se pregovori transformišu u ugovor putem
ponude i prihvata ponude. Moraju se voditi ozbiljno i sa namjerom da se
zaključi ugovor, u suprotnom pregovarač odgovara za štetu, ali samo za
stvarnu štetu, ne i izmaklu dobit iako se u ugovornim odnosima izmakla korist
uvijek nadoknađuje. Međutim poziv na pregovore treba razlikovati od ponude
za zaključenje ugovora. Poziv za pregovore ne sadrži sve bitne sastojke
ugovora i njihov je cilj da dovedu do ponude, a ponuda mora imati sve bitne
elemente ugovora. Pregovori se mogu voditi sa jednim ili više lica, to je nešto
slično i sa ponudom, jer ona je jednostrana izjava volje upućena jednom licu,
ali moguća je i ponuda upućena većem i neodređenom broju lica. Pregovori ne
obavezuju. Ponuda obavezuje, bar za određeno vrijeme. Poslije obavljenih
pregovora, bilo koji od učesnika može staviti ponudu. Kod pregovora mora se
pridržavati određenih načela: načelo savjesnosti, dakle i za pregovore sa
odgovara ali u smislu ako neko u njih ulazi da bi drugom napravio štetu - tada
postoji odgovornost. U ovakvim slučajevima odgovara se samo za stvarnu
štetu, onu koja je nastala, a ne onu koja će nastati. Ne odgovara se za
izmaklu dobit, koja treba da bude buduća, izvjesna i mjerljiva i po tome se
razlikuje od eventualne štete koja nije izvjesna, iako je buduća i mjerljiva.
Zakon ne štiti eventualnu štetu.
Šta je osnov odgovornosti kod pregovora? Deliktna, a ne ugovorna
odgovornost. Kada je u pitanju krivica, ona se zasniva na krivici štetnika.
Oštećeni nije dužan da dokazuje krivicu, on je dužan da dokaže da mu je
šteta nastala, a drugi dokazuje da nije kriv.

PONUDA ZA ZAKLJUČENJE UGOVORA

To je jednostrana izjava volje upućena jednom licu i mora da sadrži sve bitne
elemente ugovora. Kod jednostrane izjave, onaj koji je dao odgovara za svoju
obavezu, a kod dvostarne može i za tuđu obavezu, npr. jamac odgovara za
dužnika.
Ponudilac je slobodan u izražavanju svoje volje kojem će licu dati ponudu.
Međutim, pravo preče kupnje je vid ograničenja. Pored posebne ponude
(upućene jednoj određenoj osobi), postoji i opšta ponuda koja se upućuje
neodređenom broju lica i koja se ne gasi ako se zaključi ugovor sa jednim
licem. Opštom ponudom se zaključuje više ugovora. Izlaganje robe u izlogu bez
cijene nije ponuda već poziv da se učini ponuda. Katalog nije ponuda jer njime
nije određena količina koja je bitan elemenat ugovora. Ponuda obavezuje do
momenta dok ponudilac ne može da je opozove, to znači da kada ponuda
dođe do ponuđenog, ponudliac je ne može opozvati. Bitno je da je u posjedu
ponuđenog čak i ako on ne zna da je stigla u njegov posjed. Ima ponuda koje
obavezuju sa rokom, stavi se opcija npr. 15 dana. Ako je ponuđeni zakasnio
prihvatiti ponudu, to nije prihvat ponude i ugovor. Pošto kasni to se smatra
novom ponudom, sada od strane ponuđenog. Ako je određena forma ugovora
u toj formi treba da bude sačinjena i ponuda.

Stranica 151 od 242

PRIHVAT PONUDE

Prihvat ponude mora da sadrži sve ono što je u ponudi, a ponuda mora da
sadrži sve bitne elemente ugovora. Često ponuda ima i elemenata koji nisu
bitni, nego sporedni. Prihvat ponude ne odnosi se na ove sporedne elemente i
oni se mogu određivati i nakon prihvata ponude. Nije naznačeno u kakvoj
formi mora biti izražena volja za zaključenje ugovora, može biti izričita ili
prećutna a u nekim slučajevima i konkludentne radnje. Kada je pisani ugovor
i prihvat mora biti pisan. U pravu ne važi načelo da ćutanje ponuđenog znači
prihvat ponude. Ako u naznačenom roku ponudilac ne dobije odgovor, ne
znači da je njegova ponuda prihvaćena. Ali postoje i izuzeci: slučaj stalne
poslovne veze sa ponudiocem kada se radi o dugodišnoj trajnoj isporuci robe i
kod osiguranja ako osiguravač u roku od 30 dana ne odbije ponudu smatra se
da je ugovor zaključio i za slijedeći rizični period sa istim uslovima kao u
rizičnom periodu koji je istekao.

ZAKLJUČENJE UGOVORA

Ugovor u privrednom pravu smatra se zaključenim kada postoji saglasnost

ugovornih strana o bitnim sastojcima ugovora. Izjava o zaključenju ugovora
može se dati riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem. Ono što je
bitno je da ta izjava volje mora biti data slobodno i ozbiljno. U nekim
slučajevima za zaključenje ugovora potrebna je i saglasnost trećih lica. Kada
je ugovor zaključen u tom slučaju? Isto kao naprijed navedeno, a saglasnost
se može pribaviti prethodno i naknadno (dozvola i saglasnost). Kada je ugovor
zaključen? Kada ponudilac primi prihvat ponude. Mjesto zaključenja je tamo
gdje ponudilac ima sjedište (opšte načelo), a stranke mogu dogovoriti i
drugačije. Da bi ugovor nastao kao valjan pravni posao, predmet obaveze iz
tog ugovora mora da je moguć, dopušten, određen ili odrediv. Ima ugovora
gdje predmet mora biti određen, a ne odrediv. Ako obaveza nije moguća, nije
dopuštena, ako je neodrediva, ugovor je tada ništav. Od ništavosti treba
razlikovati pobojnost (rušljivost). Ništav ugovor nikada nije ni nastao, pa sud
presudom samo utvrđuje ništavost. Kod rušljivih, ugovor je nastao, ali mu
nešto fali, tako da se može pobijati.

FORMA UGOVORA O PRIVREDI

Ugovori u privredi su neformalni. Oni su konsenzualni. Međutim, u praksi, oni

se ipak zaključuju u pismenoj formi (narudžbenica za robu, otpremnica uz
robu). Forma ugovora može biti određena zakonom i od strane ugovornih
strana. Pravne posljedice – po zakonu pismena forma ugovora traži se za
ugovor o prodaji nepokretnih stvari, ugovor o građenju, licenca, trgovinsko
zastupanje, alotman, osiguranje, jemstvo, bankarski kredit, po zakonu je
određena pismena forma. Kada zakon traži pismenu formu, onda je ona uslov
punovažnosti ugovora. Tako je postavljeno i kada ugovorne strane traže
pismenu formu ugovora. U čemu je razlika? Kod zakonske forme, svaka
izmjena mora biti pismena, a kada su stranke odredile formu izmjene ne
moraju biti pismene. Kod sporazumnog raskida, bez obzira ko je odredio
formu, ugovor se može raskinuti bez te forme. Kod nas jedino ugovor o prevozu

Stranica 152 od 242

stvari prevoza željeznicom je realan i za njegovo zaključenje neophodan je
prijem stvari sa tovarnim listom. Postoje i posebni načini zaključenja ugovora
a to javnim nadmetanjem i adhezijom ili pristupanjem, ili u životu, npr. za
struju, vodu i sl. S obzirom na veliki broj ugovornih strana, ne zaključuje se
ugovor nego se odrede «opšta pravila», a druga strana (korisnik) pristupa istim.

NIŠTAVOST UGOVORA

Ništav je ugovor onaj koji je protivan načelima društvenog uređenja (ustavu),

onaj koji je protivan prinudnim propisima i moralu društva. Ništavost je
moguća i drugim slučajevima: zbog predmeta. Ako je predmet obaveze
nemoguć (npr. prodaja «vijećnice»), ako je nedopušten (javno dobro), ili ako je
neodrediv. Kada je u pitanju osnov, ako ne postoji i ako je nedopustiv onda je
ugovor ništav. Ništav može biti i zbog mane volje (treba da se radi o potpuno
poslovno nesposobnoj osobi). Kod naknadnog prestanka prvonitnog
nedostataka, ništav ugovor ne konvalidira. Ako je nedostatak minoran, a
ugovor ispunjen, ugovor egzistira i ne može se tražiti da se ništavost utvrdi.
Na ništavost se pazi po službenoj dužnosti, može ga istaći svako
zainteresirano lice. Ništavost može tražiti i onaj koji nema pravni interes.od
zaključenja do ispunjenja ugovor može imati određene dopune. Promjene
ugovora su moguće kod jedne ili obe strane bilo povjerioca ili dužnika. Ako je
povjerilac onda je prenos potraživanja tj cesija, ako je dužnik onda je
preuzimanje duga.

BITNI SASTOJCI UGOVORA O PRIVREDI

Predmet ugovora i cijena koja može biti određena ili odrediva su bitni elementi
ugovora. Predmet ugovora je roba, tjelesne pokretne stvari. One moraju da
zadovoljavaju neke ljudske potrebe i moraju biti namjenjene i podobne za
tržište. Ta stvar mora da bude u prometu, ali moguće je da roba bude
određena i u ograničenom prometu (lijekovi, oružje). Ta roba, stvar, može da
bude i buduća, ne mora da postoji u vrijeme zaključenja ugovora. U praksi se
desi da se proda tuđa stvar i tada ugovor vrijedi. Treba razlikovati pravne
posljedice u osnovi polazeći od toga da li je tuđa stvar predata kupcu ili ne.
Ako nije predata, ugovor se raskida sam po sebi, a ako jeste postoje različite
situacije. Stvari treba da su individualno određene ili određene po rodu. Bitno
je da je roba određena svojom vrstom, količinom i kvalitetom. Jedan od ovih
elemenata može da nedostaje, a to je kvalitet. Što se tiče cijene kao bitnog
elementa, ona ne mora biti određena, pa čak ni odrediva kod nekih ugovora,
ne mora se ni navesti u ugovoru. U tom slučaju cijenu određuje sud. Cijena se
može odrediti fiksno, a može biti i promjenjiva. Mogu je odrediti ugovorne
strane, treća lica, a može biti određena i od nadležnohg organa (dirigovane
cijene), cijena zavisna od kvaliteta itd. Cijenu određuju ugovorne strane.
Ugovorne strane se mogu dogovoriti da jedna ugovorna strana odredi cijenu
kasnije, zakon smatra da ne postoji ugovor. Tekuća cijena je fiksna cijena, jer
je određena u svakom momentu. Ugovor se smatra zaključenim i kada cijena
nije određena ili odrediva a to ne znači da cijena nije bitan element jer bez nje
nema ugovora o prodaji. Cijena može biti plaćena u gotovini, virmanskim
prenošenjem, hartijama od vrijednosti. Cijena može biti određena neposredno i

Stranica 153 od 242

posredno a ako se određuje u svakom konkretnom slučaju onda je u pitanju
razumna.

PRAVNA PRIRODA I PROMJENE KOD UGOVORA U PRIVREDI

Zaključenje ugovora u privredi je obligaciono pravni odnos, jer kada se

zaključi ugovor druga strana ne postaje vlasnik nego ima pravni osnov (iustus
titulus), a tek kada primi robu postaje vlasnik. Svi ugovori, ili većina njih, su
dvostrano obavezni i predpostavljaju uzajamno ispunjavanje obaveza. Oni i
vremenski traju, duže ili kraće, i u tom vremenu uzajamnog ispunjavanja
obaveza, nastupaju promjene, npr. umre jedna strana – to je promjena u
subjektu. Može nastati promjene i kod povjerioca (cesija) i dužnika
(preuzimanje duga). Kod zaključenja ugovora nemaju se u vidu samo
okolnosti koje postoje u momentu zaključenja ugovora, nego se uključuju i one
koje eventualno mogu nastupiti. Može se desiti da nastupe okolnosti koje
onemogućavaju ispunjenje ugovora ili jednoj starni otežavanju a drugoj
olakšavaju (pogledaj rebus sic standibus). Ako se promjenjene okolnosti desile
prije, tokom i nakon obaveze ispunjena postoje različite situacije. (pogledaj u
knjizi ili zakonu nisam stigla zapisati sve).

PRELAZAK RIZIKA ZA ROBE SA PRODAVCA NA KUPCA

Prelazak rizika za slučajnu propast ili oštećenja robe je jedno od najznačajnih

pitanja kod ugovora o prodaji u privredi. Od momenta zaključenja ugovora pa
do njegovog potpunog ispunjenja, prodata roba može slučajno propasti ili biti
oštećena. U takvim okolnostima postavlja se pitanje rizika. Rizik znači da
ugovorna strana koja ga snosi mora da snosi i gubitak za takvo stanje robe i
ne može drugu stranu činiti odgovornom. Osnovno je pravilo da do predaje
kupcu rizik slučajne propasti ili oštećenja snosi prodavac, a sa predajom
stvari rizik prelazi na kupca. Oštećenje ili propast stvari, dakle obuhvata
fizičku propast ili oštećenje koje je nastalo slučajno, nezavisno od aktivnosti
ugovornih strana. Nestanak, krađa ili zagubljenje stvari može se izjednačiti sa
slučajnom propasti ili oštećenjem. Dakle, momentom predaje robe kupcu na
njega prelazi i rizik za tu stvar. Od ovog pravila ima i izuzetaka. Recimo, kada
kupac u ugovoreno vrijeme nije preuzeo robu, u takvom slučaju rizik prelazi
samim tim rokom, kao da je robu preuzeo kada je trebao, a nije je preuzeo.
Drugi slučaj, ako je kupac preuzeo robu, a zatim raskinuo ugovor ili tražio
zamjenu robe, iako se roba nalazila u pritežanju kupca rizik nije prešao na
njega. Ovo je postavljeno kao dispozitivna norma, tako da stranke mogu
ugovorom da riješe drugi način prelaska rizika i to se najčešće rješava
transportnim klauzulama iz Incotermsa (npr. franco). Kod odgovornosti za
prelazak rizika važno je napomenuti da ona postoji i kada dužnik nije kriv.
Ovo se dešava u određenim slučajevima. Ako se slučajno ošteti ili nestane
stvar nakon isteka roka, jer se štiti savjesna strana. To je slučaj i kod
novčanih obaveza, kada se plaćaju zatezne kamate: bez obzira je li dužnik
kriv za docnju i da li je povjeriocu nastala šteta. U ovakvim slučajevima
naknađuje se ne samo stvarna šteta, nego i izmakla korist. U praksi su
mogući slučajevi da jedna strana nije isključivo kriva, nego da dio krivice
snosi i druga strana. U takvim slučajevima, zavisno od doprinosa jedne i
druge strane vrši se naknada štete. Pošto su ove odredbe dispozitivne prirode

Stranica 154 od 242

o pitanju odgovornosti za štetu i visinu štete, odgovornost ugovorne strane
mogu ugovorom proširiti, ograničiti, i isključiti ali samo u slučaju kada je do
štete došlo običnom nepažnjom14.

GARANTOVANJE MATERIJALNIH SVOJSTAVA

Prodavac je dužan garantovati kupcu da roba ima određeni kvalitet. To znači

da prodavac odgovara kupcu ako roba nema svojstva za redovnu upotrebu ili
promet, ako nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu, ako nema svojstva
ili odlike koje su ugovorene i ako roba nije saobrazna uzorku ili modelu.
Nedostaci na robi, bez obzira o kojim se nedostacima radi, zakon definiše kao
materijalne nedostatke, a oni mogu da nastanu na samoj supstanci robe, i
onda bi ta terminologija odgovarala. Ali, taj nedostatak može da bude i obliku
robe, funkcionalnim svojstvima robe, izdržljivosti robe, onda ta terminologija
ne bi odgovarala. Ti nedostaci mogu da budu vidljivi i nevidljivi. Međutim,
zakon propisuje kada prodavac ne odgovara za materijlane nedostatke. To je
slučaj neznatnog materijalnog nedostatka. Da li je nedostatak neznatan ili ne,
zakon ne prepušta strankama da određuje nego tu okolnost određuje sud.
Odgovornost prodavca isključuje se i u slučaju prodaje stvari na javnoj dražbi.
Zatim, ti nedostaci i mane mogu biti prolazni i to sa takvom posljedicom da ne
utiču na mogućnost upotrebe stvari. Prodavac neće odgovarati za materijalne
nedostatke ako je kupcu u času zaključenja ugovora taj nedostatak bio poznat
ili nije mogao ostati nepoznat – prodaja stvari na javnoj dražbi i prolazna
mana koja nije bila od značaja za mogućnost upotrebe stvari. (u vrijeme
zaključenja ugovora; da li je nedostatak bio ili mogao biti poznat cijeni se po
prosječnoj ocjeni kupca). U praksi se dešava da se isporuči sasvim druga od
ugovorene stvari. U takvom slučaju ne radi se o materijalnim nedostacima (to
je aliud) i tada nema ugovora. Stvar se stavlja na raspolaganje prodavcu i tu
se ne radi o materijalnim nedostacima. Rokovi za reklamaciju su prekluzivni.
Odredbe o odgovornosti za materijalne nedostatke su dispozitivne prirode i
one se mogu i drugačije ugovoriti, izuzev ako je nedostatak bio poznat kupcu.

ODGOVORNOST I PRIGOVORI ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE NA ROBI

Pri prijemu isporuke preduzimaju se radnje koje imaju za cilj da se utvrdi da

isporučena roba ima one kvalitete i kvantitativno odgovara ugovoru, odnosno
da li roba ima nedostatke. Taj postupak u praksi se naziva pregled ili kontrola
robe. Ukoliko kupac pregleda robu i utvrdi da ona ima materijalne nedostatke,
pa i kada nije isporučena ugovorena količina robe, dužan je u određenom roku
staviti prigovor prodavcu. U praksi se to zovu reklamacioni prigovori. I kada
nije isporučena dogovorena količina i to je materijalni nedostatak. Utvrđivanje
količine robe vrše se vaganjem, mjerenjem i prebrojavanjem. Pregled robe
može se vršiti i komisijski o čemu se sačinjava zapisnik. Vaganje , mjerenje i
prebrojavanje robe koja je potrebna za isporuku padaju na teret prodavca a
troškovi utvrđenja kvaliteta robe na kupca. Normanlno da zakon propisuje
uslove, ne samo do kojeg roka se prigovor može podnijeti nego i šta isti treba
da sadrži i kako treba du bude poslat. To bi značilo da prigovor mora biti
blagovremen, konkretan i upućen na siguran način. Rok u privrednom pravu je
14
Pregled robe i kada postoji pravo na reklamaciju?(pogledati u knjizi ili zakonu, ponekad pita)

Stranica 155 od 242

kratak jer promet robe ne trpi duge rokove. Kada se pregled robe vrši u
prisustvu obje strane rok za prigovor je odmah. Ako prodavac nije prisutan
pregledu rok je bez odlaganja. Kod nevidiljivih nedostataka rok reklamacije je
6 mjeseci, nakon toga nema pozivanja na nedostatke. Rokovi su prekluzivni.
Šta treba napisati kod nedostataka robe? Treba konkretno navesti opis
nedostatka, količine i poslati preporučenom poštom. Prigovor putuje na rizik
kupca. Ako je poslato običnom pošiljkom može lako pobiti pravo kupca, a
kupac nema čime dokazati kada je poslao. Može se poslati faksom ,
telegramom itd. Sve ovo nije zakon rekao kako, samo je odredio ove momente.
Nejčešće prodavac zna šta šalje i šta očekivati i poslije toga. Sve ove norme
nisu prisilne naravi. U praksi, stranke ih najčešće prilagođavaju svojim
potrebama ili ih isključuju. Za one nedostatke koje je roba imala u času
prelaska rizika na kupca odgovara prodavac bez obzira da li mu je to bilo
poznato, nakon prelaska rizika na kupca za materijalne nedostatke koji su
posljedica uzroka koji je postojao prije prelaska rizika također odgovara
prodavac.

PRAVA KUPCA I MATERIJALNI NEDOSTACI

Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o nedostacima

može:

1. Zahtjevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu

stvar bez nedostatka. Ovo je odnos u ispunjenju ugovora.
2. Kupac može zahtjevati sniženje cijene
3. Može da raskine ugovor

U svakom slučaju, kupac ima pravo na naknadu štete. Ugovor se ne može

raskinuti ako kupac nije ostavio prodavcu primjeren rok za ispunjenje tog
ugovora. Dakle, daje se prodavcu primjeren rok i na njemu je da li će ugovor
opstati. Tužbom/presudom se samo utvrđuje da je ugovor raskinut. Manje
isporučena količina robe od ugovorene smatra se nedostatkom te kupac može
raskinuti ugovor samo za nedostajuću količinu ili za više primljenu količinu.
Nešto je drugačije kod fiksnih ugovora gdje je rok bitan elemenat. Kada rok
nastupi ugovor prestaje, nema drugog primjerenog roka. Prodavac i u ovom
slučaju može da održi ugovor ako odmah obavijesti kupca da mu isporučuje
robu.kupac može održati ugovor iako se raskida po samom zakonu ako bez
odlaganja izjavi prodavcu da ugovor održava na snazi. Ako kupac u
razumnom roku ne izjavi da višak robe odbija smtar se da je primio taj višak i
dužan ga je platiti po ugovorenoj cijeni. Sniženje cijene se vrši prema odnosu
vrijednosti robe bez nedostatka i vrijednosti sa nedostatkom u vrijeme
zaključenja ugovora.
Rokovi za reklamaciju su godinu dana od dana odašiljanja robe ako se ne
radi o prevarnom odašiljanju robe, nakon toga gase se sva prava kupca Ako
se radi o prevari (prodavac je znao šta šalje), rok je 3 godine.

GARANCIJA ZA ISPRAVNO FUNKCIONISANJE PRODATE STVARI

Ovdje se radi o odgovornosti za ispravno funkcionisanje robe, a ne za neki

njen nedostatak. Ova vrsta odgovornosti ne dira u pravila odgovornosti za

Stranica 156 od 242

materijalne nedostatke. Stvar je ispravno upotrebljavana, a došlo je do kvara.
Ovdje odgovara i prodavac i garant. Kada kupac kupi stvar od prodavca koji
je predao garantni list u kojem proizvođač garantuje za ispravno
funkcionisanje stvari, on može tražiti od proizvođača i prodavca da mu stvar u
razumnom roku popravi ili ako to ne učini da mu preda drugu ispravnu stvar.
Kupac u ovakvim slučajevima ima pravo i na naknadu štete.
Ko odgovara za ispravno funkcionisanje? Obično se radi o tehničkoj robi.
Proizvođači su dužni da daju garanciju za tu robu, po zakonu. Imamo i
prodavca koji je tu robu prodao. Kupac može da traži odgovornost od garanta
po osnovu garancije, a od prodavca po osnovu ugovora o prodaji i garanciji.
Nabolje je kada postoji servis, jer se najlkaše rješavaju stvari. Garantni rokovi
se produžuju nakon popravke/zamjene stvari (za dio koji je zamijenjen ili za
kompletnu stvar ako je zamijenjena u cjelosti).ako se stvar ne zamjeni ili ne
izvrši opravka kupac može tražiti raskid ugovora ili sniženje cijene. Pravo
kupca prema proizvođaču po osnovu garantnog lista gasi se unutar jedne
godine. Pravo kupca prema prodavcu je po osnovu ugovora o prodaji i po
osnovu garantnog lista (ovaj rok ne smije biti kraći od jedne godine ali
najčešće u garantnom listu stoji 3 godine)

ZAŠTITA OD EVIKCIJE – ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE

U praksi se dešava da ne nekoj stvari postoji pravo treće osobe koje isključuje,
umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a da o tome kupac nije obaviješten i
da ne pristaje da uzme stvar sa tim opterećenjima. U takvim slučajevima,
prodavac odgovara za pravne nedostatke stvari. Kupac je dužan da obavijesti
o tome prodavca i da od nega traži da se u razumnom roku oslobodi stvar od
prava ili pretenzija trećeg lica, a ako se radi o stvarima određenim po rodu, da
mu isporuči drugu stvar. Najčešće prodavac ne postupa po upozorenju kupca,
ne samo zato što on to neće, nego zato što on to ne može u tom momentu da
uradi. U tom slučaju dolazi do sankcija. U slučaju oduzimanja stvari od kupca
(od treće osobe), ugovor se po zakonu smatra raskinutim. Ako je umanjeno ili
ograničeno kupčevo pravo on može po svom izboru tražiti raskid ugovora ili
zahtjevati srazmjerno sniženje cijene. Ako je kupac u vrijeme zaključenja
ugovora znao da će mu stvar biti oduzeta ili njegova prava smanjenja ili
ograničena, i tada kupac može tražiti vraćanje stvari ili sniženje cijene, ali
nema pravo na naknadu štete. U praksi se može desiti da kupac trećem licu
izvrši isplatu novca da bi odustala od svog prava, ni u takvom slučaju se
prodavac ne oslobađa od naknade štete i naknade za izvršenu isplatu.
Odredbe ZOO o odgovornosti za pravne nedostatke su dispozitivne prirode te
je stranke mogu ograničizi ili isključiti osim ako je nedostatak bio poznat
prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat. U slučaju da se odgovovrnost
isključi a da je prodavac znao za pravni nedostatak onda se ta odredba
smatra ništavom. Kada se radi o pravu trećeg koje je očigledno, kupac koji ne
obavijesti prodavca za pravne nedostatke i bez prava prizna osnovano pravo
trećeg, on i u takvom slučaju može tražiti odgovornost prodavca. Istekom
godine dana od dana saznanja za postojanje prava trećeg, gasi se i pravo
kupca po osnovu pravnih nedostataka.

DOCNJA PRODAVCA

Stranica 157 od 242

Svaka ugovorna strana kod ugovora u privredi, pa i drugih ugovora, može
pasti u docnju. Sa tog aspekta docnja može biti: dužnička docnja i
povjerilačka docnja.
Dužnička docnja - Kod ugovora u prodaji prodavac zapada u dužničku
docnju ako na vrijeme nije isporučio kupcu ugovorenu robu. Ako je rok
ugovoren, protekom roka koji je određen. Ako rok nije određen, onda po
proteku osmog dana od dana zaključenja ugovora. Kada prodavac zapadne u
dužničku docnju, kupcu pripadaju alternativno dva prava:
1. da traži ispunjenje ugovora i naknadu štete zbog zakašnjenja
2. da traži raskid ugovora i naknadu štete zbog neispunjena

Povjerilačka docnja - Kada prodavac zapadne u povjerilačku docnju, a to je

slučaj recimo kada odbije da primi cijenu, ili ne isporuči robu u ugovorenom
roku ili ako nije ugovoren rok onda po isteku 8 dana po zaključenju ugovora u
tom slučaju kupac ima dva prava:
1. da deponuje iznos kupovne cijene kod nadležnog suda i time izbjegne
plaćanje kamata
2. da traži nakanadu pretrpljene štete.

Kupac nije dužan u ovim slučajevima ostaviti primjeren rok za ispunjenje, ako
iz samog držanja prodavca proizilazi da on neće ni u ostavljenom roku ispuniti
svoju obavezu. Kada je u pitanju fiksni ugovor, protekom roka on se raskida
po samom zakonu. U slučaju raskida ugovora, naknada štete može biti
naknada apstraktne štete i konkretne štete. Kada se koristi pravom
ispunjenja ima pravo na apstraktnu a raskida na konkretnu. Apstraktna šteta
sastoji se u razlici ugovorene cijene i tekuće cijene za ugovorenu robu.
Konkretna šteta obuhvata običnu štetu i izmaklu dobit Konkretna šteta se
utvrđuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA

Dijele se na sredstva radi zaključenja i radi ispunjenja ugovora. To su:

ugovorna kazna, jemstvo, zaloga, bankarska garancija, akreditiv. Regulisane
su ZOO, Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima i zakonom o zalogu na
pokretnim stvarima

Ugovorna kazna
Ugovorna kazna je ugovorena suma novca ili neka druga imovinska korist.
Njena pravna priroda je akcesorna i kao sporedna obaveza ona dijeli sudbinu
glavne obaveze. Novčane obaveze se ne mogu obezbjeđivati ugovornom
kaznom. Osnovni uslov za plaćanje ugovorne kazne je da se povreda obaveze
može pripisati u dužnikovu krivicu. Dužnikova krivica se ne utvrđuje, ona se
pretpostavlja i povjerilac je ne mora dokazivati. Pravno dejstvo sporazuma o
ugovornoj kazni je slijedeće: za slučaj neispunjenja obaveze povjerilac ima
pravo izbora da traži isplatu ugovorne kazne ili ispunjenje obaveze i za slučaj
zakašnjenja ugovorne obaveze povjerilac može zahtjevati ispunjenje glavne
obavaze i plaćanje ugovorne kazne (kumulativno). U ovom slučaju povjerilac
prilikom prijema zakašnjele obaveze mora dužnika odmah obavijestiti da

Stranica 158 od 242

zadržava pravo na ugovornu kaznu. Ako tako ne postupi, on gubi pravo na
ugovornu kaznu. To znači da je pravo na ugovornu kaznu vezano za
obavještavanje dužnika o zadržavanju prava povjerioca na ugovornu kaznu i
ta pravna presumpcija je neoboriva.

Jemstvo
U pravilu do jemstva se dolazi na osnovu posebnog ugovora između povjerioca
i jemca. Taj ugovor mora biti zaključen u pismenoj formi. Jemstvo se daje za
svaku pravovaljanu obavezu, dakle bez obzira na njen sadržaj, daje se i za
uvjetnu obavezu, daje se i za buduću određenu obavezu. Kod zaključenja
ugovora o jemstvu ne mora se tražiti saglasnost dužnika. Taj ugovor se
zaključuje između jemca i povjerioca neovisno od volje dužnika, pa čak se
može zaključiti i protivno volji dužnika. Bitno je samo da je obaveza za koju se
jemči pravovaljana. Obaveza jemca je akcesorne prirode i ona zavisi od
obaveze glavnog dužnika. Ne može biti veća od obaveze glavnog dužnika.
Jemac za obavezu neke poslovno nesposobne osobe odgovara isto kao i
jemac poslovno sposobne osobe. Jemac može biti svako, ali mora biti poslovno
sposobna osoba, dakle mora imati potpunu poslovnu sposobnost. Jemstvo je
regulisano Zakonom o obligacionim odnosima (ZOO), odredbe zakona su
dispozitivne prirode u pogledu jamstva. Odgovornost jemca u privrednom
pravu je pooštrena. Jemac tu odgovara kao platac, to znači da postoji
solidarna a ne supsidijarna odgovornost glavnog dužnika sa jamcem. To
znači da jemac nema pravo na prigovor redosljeda. Vjerovnik može utužiti
jemca a da istovremeno ne utuži glavnog dužnika. Ako su utuženi i glavni
dužnik i jemac, oni odgovaraju solidarno, ali izreka presude po toj tužbi ne
mora da bude istovjetna, ne mora glasiti na isto (jemac ne plaća kamate i
troškove postupka). Razlika između solidarne i supsidijarne odgovornosti je
što kod solidarne nema prava prigovora na redoslijed. Pravila jemstva su
dispozitivne prirode. Ako je glavni dužnik postao stečajni dužnik, smanjenje
obaveze stečajnog dužnika u stečaju ne dovodi do smanjenja obaveze jemca.
U slučaju da jemac izvrši svoju obavezu on stiče pravo regresa prema glavnom
dužniku. Jemstvo, sem ugovorom, nastaje i zakonom. Valjanost vrijedi koliko i
valjanost ugovora za koji se daje. Statusne promjene dužnika (stečaj) ne utiču
na jemstvo, tj naplatu od jemca.

Bankarska garancija
To je sredstvo obazbjeđenja ispunjenja ugovora kao što su i ugovorna kazna i
jemstvo. To je izjava banke, davaoca garancije, kojom se ona obavezuje prema
korisniku garancije da će ona umjesto svog komitenta ispuniti obavezu ukoliko
budu ispunjeni uslovi iz same garancije. Bankarska garancija je akcesorne
prirode, njena valjanost zavisna je od glavne obaveze radi koje je data.
Bankarska garancija je jednostrana izjava volje i kao takva ima za posljedice
samostalne i nezavisne obaveze. Jemac ne ispunjava svoju već tuđu obavezu
to je osnovna razlika u odnosu na bankarsku garanciju. Bankarska garancija
je jednostran odnos banka cijeni da li će izdati garanciju neovisno od naloga
komitenta i zbog toga banka plaća svoju obavezu odnosno svoj dug.
Bankarska garancija se uvijek izražava u novcu. Forma bankarske garancije
je pismena. Kada postojeću bankarsku garanciju potvrdi druga banka onda je
u pitanju super - garancija i korisnik može tražiti ispunjenje od bilo koje od
ovih banaka. Postoje razne vrste garancija i ZOO tretitra neke od vrsta tih

Stranica 159 od 242

garancija. Karakteristična je «garancija na prvi zahtjev ili bez prigovora». Kod
takve garancije banka nema pravo ispitivati osnovanost bankarskog zahtjeva
jer je to apstraktni pravni posao i nije ovisna od osnovnog ugovora povodom
kojeg je izdata. Bitno je da je zahtjev za isplatu podnijet u roku. Poslije isteka
roka navedenog u garanciji ona ne postoji.

Dokumentarni akreditiv
Prihvatanjem zahtjeva nalogodavca za otvaranje akreditiva, akreditivna
banka se obavezuje da će korisniku akreditiva isplatiti određenu novčanu
sumu ako do određenog roka bude udovoljeno uslovima koji su navedeni u
nalogu za otvaranje akreditiva. Akreditiv mora biti sastavljen u pismenoj
formi. Banka je obavezna prema korisniku od dana kada mu je otvaranje
akreditiva saopšteno. Suprotno tome, nalogodavac je vezan izdatim nalogom
od dana kada je nalog prispio banci. I akreditiv je nezavisan od osnovnog
ugovora. Dokumentarni akreditiv sam po sebi znači da uz njegovo ispunjenje
mora biti dostavljena dokumentacija koja je navedena u nalogu i samom
akreditivu. Akreditiv može biti opoziv ili neopoziv. Ako nije ništa ugovoreno,
smatra se da je opoziv, pa i onda kada je otvoren na određeno vrijeme.

Zalog u privrednom pravu

Založno pravo je jedan od najznačajnijh oblika realnog obezbjeđenja urednog
ispunjavanja obaveza. Ovo važi samo u slučaju zaloga na pokretnim stvarima.
To nije slučaj i kada je u pitanju zalog na nepokretnostima - hipoteka. Za zalog
na pokretnim stvarima u privredno-pravnim odnosima važe ova pravila:
- da založno pravo može postojati na pokretnim stvarima uz određena
ograničenja (nema ga na državnom vlasništvu),
- zaloga je moguća i na pravima.
Stvari na kojima se zasniva založno pravo moraju ispunjavati sve uslove koji
se traže (da je stvar u prometu, da je određena količina, da se radi o tjelesnoj
stvari, a samo kada je zakonom predviđeno, državna stvar se može založiti).
Pravilo o subjektima zaloga je:
- mogu biti fizička i pravna lica, domaća i strana lica,
- nalogodavac može da bude lice koje nije nosilac prava raspolaganja ili
vlasnik založene stvari (dužnik založi tuđu stvar ili skladištar ima založno
pravo na uskladištenoj stvari bez obzira na pravni položaj ostavodavca u
pogledu same robe).
Na jednoj stvari se može zasnovati više založnih prava po različitim pravnim
osnovima. Vjerovnik založnog prava da bi implementirao založno pravo na
stvari koja je založena ne mora tražiti putem suda implementaciju tog prava.
Dovoljno je da obavijesti založnog dužnika i traži od njega ispunjenje obaveze.
Po proteku roka od 8 dana, on ima pravo da se namiri iz založene stvari, a to
znači da založenu stvar podvrgne javnoj prodaji. Nije mu potreban izvršni
naslov - sudska presuda, da bi prodao stvar. Ponekad se odstupa od načela
priore tempore potior iure (prvi u vremenu jači u pravu), npr. kod ugovora u
prevozu robe. Roba koje je predmet prevoza je ujedno založena jer prevozioci
imaju pravo zaloga na toj robi. Kada ima više prevoznika, svi oni imaju pravo
zaloga. Ovo načelo se ne primjenjuje, radi lakšeg uređenja stvari. Oni koji su
već prevezli robu imaju «manje prava» i prvi se namiruje onaj kod koga se roba
još nalazi ili kod koga je zadnjeg bila u priteženju.

Stranica 160 od 242

HIPOTEKA
Zalog na nepokretnosti. To je najsavršenije sredstvo stavrnopravnog
osiguranja novčanih potraživanja. Ono je regulisano Zakonom o osnovnim
vlasničko-pravnim odnosima, a ima odredba i u ZOO. Sem hipoteke na
nepokretnostima, postoji i hipoteka na pravu građenja. U hipotekarnom
odnosu, hipotekarni dužnik se ne lišava posjeda založene nepokretnosti, on je
u posjedu te nekretnine. Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla, sudske
odluke, a u nekim slučajevima i na osnovu zakona. Dakle, ugovor o hipoteci je
samo titulus, osnov za hipoteku i kada je zaključen ona nije nastala. Tek
upisom u zemljišnje kjnige hipoteka nastaje. Kada nastaje zakonom ne mora
da bude upisana u zemljišne knjige npr poresko pravo. Hipotekarni dužnik je
svakodobni vlasnik založene stvari. On tu stvar može i pod hipotekom otuđiti.
Ko je tada dužnik? Založni dužnik koji je svoju stvar dao pod hipoteku postaje
osobni dužnik, a novi vlasnik nekretnine postaje hipotekarni dužnik. Hipoteka
prestaje brisanjem iz zemljišne knjige. Zaloga i hipoteka su ograničena
stvarna prava, a prestanak potraživanja je samo jedan od načina za brisanje
hipoteke, ali ono samo po sebi ne dovodi do brisanja.
Realizacija hipotekarnog prava se vrši putem suda. Sem vjerovnika i dužnika,
za hipoteku se mora jasno naznačiti dug. Nije bitno koliki dio duga je isplaćen
i kolika je vrijednost nekretnine, uvijek se vrši prodaja nekretnine radi naplate
potraživanja. Hipoteka je vezana za nekretninu i ne može se odvojiti od nje
(načelo neodvojivosti). Nadhipoteka je hipoteka na hipoteku. Na jednoj
nekretnini može postojati više hipoteka, a u slučaju namirenja potraživnja
primjenjuje se pravilo «prvi u vremenu jači u pravu». Zajednička hipoteka je
hipoteka na više nekretnina za jedno potraživanje. Ništave su odredbe
ugovora o hipoteci ako hipotekarni vjerovnik ugovora ubiranje plodova koje
založena nekretnina daje ili iskorištavanje nekretnine ne bilo koji način ili da
u slučaju neisplate duga vjerovnik može namiriti svoje potraživanje sticanjem
prava vlasništva. Forma ugovora o hipoteci nije određena zakonom, ali se
analogijom primjenjuje pravilo pismene forme (kao kod prometa
nepokretnosti). Hipoteku treba razlikovati od tabularne izjave.
- određenost osiguranog potraživanja odnosi se na
glavnicu a to znači mora biti poznata osnova i visina
novčanog potraživanja koja se upisuje u zemljišne
knjige.
- Određenost objekta hipoteke – nekretnine moraju biti
određene prostorno kao katastarska ili građevinska
čestica
- Nedjeljivost- hipoteka postoji u cjelini bez obzira koliko
se smanjilo osigurano potraživanje sve dok ona postoji
ne briše se iz zemljišne knjige
- Neodvojivost, hipoteka se ne može odvojiti od svog
objekta i prenosi se zajedno s njim kao što se i objekti
prenose zajedno sa hipotekom.

Podhipoteka
Je mogućnost postojanja više hipoteka na istoj nekretnini koje imaju svaka
svoj rang.

Nadhipoteka

Stranica 161 od 242

Hipoteka se može otuđiti, naslijediti ili opteretiti ali samo zajedno sa
nekretninom koja se njome osigurava. Nadhipoteka u korist trećeg lica osniva
se bez pristanka hipotekarnog dužnika.

Zajednička hipoteka
Za obezbjeđenje jednog potraživanja može se osnovati hipoteka na više
nekretnina.

ZATEZNA KAMATA
Zatezna kamata je osnovno pravo povjerioca u slučaju kada je dužnik
zakasnio sa ispunjenjem novčane obaveze. Zatezna kamata se ne ugovora i
za njenu isplatu nije uslov da je vjerovniku nastala šteta. Međutim, kada je
riječ o kamatama, one se mogu i ugovoriti. Takve kamate zovemo ugovorne
kamate ili konvencionalne kamate. Za plaćanje zateznih kamata, sem što nije
nužno da je povjerilac pretrpio štetu zbog povrede ugovora, za njihovu
realizaciju nije ni značajno da postoji odgovornost dužnika. Zatezna kamata je
minimum naknade štete u slučaju povrede ugovora kada je u pitanju novčana
obaveza. Rok za ispunjenje obaveze može biti određen ugovorom, propisom ili
običajem. Plaćanje kupovne cijene vrši se u času kada se vrši predaja robe,
odnosno, 8 dana od dana prijema fakture ili 8 dana po prijemu robe. Ako rok
nije određen, dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni
svoju obavezu.

PREUZIMANJE DUGA
Preuzimanje duga je ugovor između dužnika i treće osobe (preuzimaoca duga)
uz pristanak vjerovnika. Preuzimanjem duga preuzimalac duga dolazi na
mjesto glavnog dužnika i on postaje jedini platac. To znači da dotadašnji
dužnik izlazi iz postojećeg obavezno-pravnog odnosa i na njegovo mjesto
dolazi novi dužnik.

PRISTUPANJE DUGU
To je ugovor između vjerovnika i treće osobe kojim se ovaj obavezuje
vjerovniku da će postojeću dužnikovu obavezu ispuniti u vidu ispunjenja
vjerovnikova potraživanja koje on ima prema svom dužniku. Tu ne sudjeluje i
dužnik. Treća osoba koja je pristupila dugu može ispuniti obavezu i bez
dužnikove volje, pa i u slučaju njegova protivljenja. U ovom odnosu postoje
dva dužnika na samo jedno potraživanje. Ti dužnici samostalno i neovisno
jedan od drugog odgovaraju i to razdijeljeno i za čitavo potraživanje.

PREUZIMANJE ISPUNJENJA
To je ugovor između dužnika i treće osobe kojim se ona obavezuje da će
preuzeti njegovu obavezu prema njegovom vjerovniku i na taj način izvršiti
dugovanu činidbu. Treća osoba time ne preuzima na sebe dug i ne stupa u
neposredan obavezni pravni odnos prema vjerovniku. Dužnik se u ovom
slučaju zaključenim ugovorom o preuzimanju ispunjenja nije oslobodio svog
postojećeg dugovanja, a ni vjerovnik prema takvoj trećoj osobi ne može
postaviti zahtjev za ispunjenje njogova potraživanja. Ovaj ugovorni odnos
djeluje utoliko na vjerovnika samo što je on dužan primiti po toj trećoj osobi
ispunjenje dužnikove obaveze. Ako ne prihvati ispunjenje obaveze on zapada
u povjerilačku docnju.

Stranica 162 od 242

SKLADIŠNICA
To je hartija od vrijednosti koju izdaje skladištar za robu koju je primio na
uskladištenje. Izdavanje nije obavezno. Skladišnica je dokaz da je roba
primljena na čuvanje i održavanje. Ona obavezuje skladištara da po proteku
roka za čuvanje i održavanje robe izda robu legitimnom imaocu skladišnice.
Sadrži:
- naziv ostavodavca
- sjedište i naziv skladištara
- datum i broj skladišnice
- vrstu , prirodu i količinu robe i iznos osiguranja

Predaja skladišnice u potpunosti zamjenjuje fizičku predaju robe prilikom

prenosa vlasništva na robi. Skladišnica se sastoji iz dva dijela: priznanice
(recepisa) koji služe za prenos prava vlasništva na uskladištenoj robi i varanta
(založnice) koja se koristi radi zalaganja uskladištene robe a u svrhu
dobijanja kredita, zajmova itd. Skladišnica se može prenositi jedinstveno (oba
djela zajedno), a moguće i odvojeno. Kada se prenosi odvojeno, najprije se
mora prenijeti varant (založnica). U oba slučaja radi se o izdavanju robe.
Skladišnicu je moguće indosirati pa i u djelu priznanice, i u tom slučaju se radi
o prenosu vlasništva uskladištene robe. Odgovornost skladištara je
objektivna. On mora dokazati da je šteta na robi uzrokovana višom silom ili
krivicom ostavodavca ili manama ili prirodnim svojstvima robe, kao i
neispravnom ambalažom. Skladištar je dužan naknaditi nastalu štetu u visini
stvarne, a ne tržišne vrijednosti robe predate na uskladištenje. Potvrda o
skladištenju nije hartija od vrijednosti.

KONOSMAN ILI TERETNICA

Poslije završenog prijema tereta na zahtjev krcatelja brodar je dužan izdati

teretnicu. Njome se potvrđuje da je roba primljena na brod radi prevoza. Ako
krcatelj ne traži teretnicu onda se izdaje tovarni list za stvari koje su predate
brodaru. Takav tovarni list nije hartija od vrijednosti.

TOVARNI LIST
Pošiljalac je dužan da za svaku pošiljku preda prevoziocu posebo popunjen
tovarni list na propisanom obrascu. Pošiljalac je odgovoran za tačnost
podataka i izjava koje je unio u tovarni list, ali i za tačnost podataka koje je
unio njegov prevozilac. Tovarni list po pravilu nije hartija od vrijednosti. On je
dokaz o zaključenom ugovoru i dokaz da je prevozilac primio na prevoz stvari
označene u tovarnom listu. Tovarni list može glasiti po naredbi i na donosioca.
Ako tako glasi, u oba slučaja je hartija od vrijednosti i to prenosivi tovarni list.

UGOVOR O KOMISIONU
To je ugovor kojim komisionar u svoje ime a za račun komitenta istupa prema
trećem licu kao samostalna ugovorna strana. Svi ekonomski efekti iz
zaključenog ugovora pripadaju komitentu. Kod tog pravnog posla postoji
interni, eksterni i završni odnos. Bitan elemenat ovog ugovora je sama priroda
pravnog posla kojeg treba komisionar da zaključi. Ugovor o komisionu je jedna

Stranica 163 od 242

vrsta ugovora o nalogu, ali on je samostalni imenovani ugovor, dvostran je i
teretan i neformalan. Komisionar prilikom zaključenja ugovora sa trećom
osobom mora prilikom izbora te osobe cijeniti poslovni ugled i kreditnu
sposobnost te treće osobe. Komisionar kao samostalna ugovorna strana sa
trećom osobom zaključuje ugovor, bilo o prodaji ili kupovini robe, već zavisno
od naloga komitenta i on tada obavlja pravne radnje. Komisionar odgovara za
izbor treće osobe i kod klasičnog komisiona on ne odgovara za ispunjenje tog
ugovora. Komisionar je dužan da se pridržava naloga komitenta i da čuva
njegove interese, da položi račun komitentu i da komitenta obavijesti sa kim je
zaključio ugovor (ko je treća strana). Komisionar nije dužan da obavijesti treću
stranu ko mu je komitent. Komisionar ima pravo na naknadu (proviziju),
naknadu potrebnih, nužnih i korisnih troškova. Ova naknada mu pripada i
kada nije ugovorena. Naknada se određuje ugovorom, tarifom ili prema
ugovorenom poslu i postignutom rezultatu.
Pored klasičnog komisiona moguć je i tzv. pojačani komision (del credere
komision) gdje komisionar, pored odgovornosti za izbor trećeg lica, odgovara i
za ispunjenje obaveza iz zaključenog posla. Pojačana odgovornost vodi ka
povećanoj naknadi odnosno, proviziji. Ima pravo na proviziju i kada nije
unesena u ugovor.

UGOVOR O LICENCI
Tim se ugovorom obavezuje davalac licence da sticaocu licence ustupi, u cjelini
ili djelimično, pravo iskorištavanja pronalazaka, tehničkog znanja ili iskustva,
žiga, uzorka ili modela, a sticalac licence se obavezuje da mu za to plati
određenu naknadu. Ugovor o licenci mora biti zaključen u pisanoj formi na
vrijeme ne duže od zakonske zaštite prava koja su predmet licence. Isključiva
licenca je takva gdje se stiče isključivo pravo iskorištavanja predmeta licence
i ona postoji samo ako je izričito ugovorena. Pravo iskorištavanja licence može
biti ograničeno prostorno a i vremenski i samo u onim slučajevima kada to nije
suprotno ustavu i zakonu. Kada sticalac isključive licence prava
iskorištavanja predmeta licence ustupi drugom, onda kažemo da je u pitanju
podlicenca. Kada je ugovor o licenci zaključen na određeno ili neodređeno
vrijeme, on prestaje istekom vremena i u tom slučaju nije potrebno da bude
otkazan. Ako se ugovor na takav način, pod istim uslovima produži i tome se
ne protivi davalac licence, onda se radi o novom ugovoru neodređenog
trajanja, ali pod istim uslovima kao prethodni. Svaka od ugovornih strana
može otkazati ugovor ako se radi o ugovoru na neodređeno vrijeme. Otkazni
rok je 6 mjeseci i on se ne može dati u toku prve godine trajanja ugovora. U
slučaju smrti davaoca licence ona se nastavlja sa njegovim nasljednicima,
izuzev ako nije drugačije ugovorena. U slučaju smrti sticaoca licence i ona se
nastavlja sa njegovim nasljednicima, ali samo sa onim koji produžuju njegovu
djelatnost. Ako je u pitanju pravno lice kao korisnik licence i nad njim se otvori
stečajni postupak, davalac licence može raskinuti ugovor. Isključiva licenca je
takva gdje se stiče isključivo pravo iskorištavanja predmeta licence i ono mora
biti izričito ugovoreno. Kada sticalac isključive licence pravo iskorištavanja
predmeta licence ustupi drugom licu onda je to podlicenca.

UGOVOR O USKLADIŠTENJU
Ovim ugovorom skladištar preuzima obavezu da određeno vrijeme čuva i
održava stvari koje pripadaju ostaviocu i da po proteku ugovorom određenog

Stranica 164 od 242

vremena vrati stvari ostaviocu, a ostavilac da mu za čuvanje i održavanje
stvari isplati ugovorenu naknadu. Ovo je konsenzualan a ne realan ugovor.
Neformalan ali se u praksi najčešće zaključuje na formularima koje pripremi
skladištar. Ako nepažnjom skladištara propadne određena količina
zamjenjivih stvari, a skladištar preda ostaviocu istu vrstu , količinu i kvalitet
stvari, onda to nije naknada štete već ispunjenje ugovorne obaveze. Drugo je
ako se radi o individualno određenoj stvari. Naknada štete ne zavisi od krivice
dužnika, to nije kazna zato se ne veže za krivicu. Drugačija je odgovornost lica
u građanskom i privrednom pravu.

BITNI SASTOJCI UGOVORA O GRAĐENJU

Kod ugovora o građenju predmet obaveze izvođača je izgradnja određene
građevine ili izvođenje kakvih radova na određenom zemljištu ili na već
postojećem objektu. Osnovno kod ugovora o građenju je da je izvođač dužan
da ugovorene radove izvede u ugovorenom roku, što znači da je rok bitan
elemenat ugovora (pored cijene i predmeta) i on se može ugovoriti za radove u
cjelini ili po pojedinim fazama. Kod ovog ugovora cijena mora da bude
precizno određena (ne odrediva). Određuje se kao jedinična cijena ili za cijeli
objekt kao ukupno ugovorena cijena. Jedinične cijene obuhvataju i viškove
radova, ali samo ako se oni pojavljuju u uobičajenom obimu. Ako to nije slučaj,
izvođač radova ima pravo tražiti za viškove radova novu cijenu. Kada je u
pitanju ukupno ugovorena cijena ona se ne mijenja u slučaju viškova radova,
ali isto tako ona se ne mijenja ni za slučaj manjkova radova. Ukupno
ugovorena cijena ne obuhvata vrijednost nepredviđenih i naknadnih radova.
Ti radovi po zakonu uvijek se naknadno plaćaju. I jedinična cijena i ukupna
cijena mogu biti promjenjive i nepromjenjive. Promjenjive se najčešće
ugovoraju u obliku klizne skale. I kod nepromjenjive cijene (ključ u bravu)
zakon (ZOO) predviđa mogućnost njene izmjene pod određenim uslovima (npr.
usljed promjene u cijeni rada, materijala, ako gradnja duže traje pod uslovom
ako su se ovi elementi promijenili za više od 10% u odnosu na ugovorenu
cijenu; u slučaju docnje sa izvođenjem radova izvođač nema pravo na izmjenu
cijene).

Obaveza izvođača radova da preda objekt finansijeru.

Rokovi garancije za gradnju objekta teku od trenutka primopredaje radova.
Od tada prelazi i rizik sa izvođača na naručioca (finansijera, investitora).
Primopredaja radova se ne smatra tehnički pregled od strane nadležnih
organa koji izdaju upotrebnu dozvolu. Ovo iz razloga što se tehničkim
pregledom utvrđuje tehnička ispravnost objekta u opštem interesu, a ne i da li
je izvođač ispunio sve svoje ugovorene obaveze. Dakle, treba razlikovati
kolaudaciju (tehnički pregled) od superkolaudacije (prijem objekta od strane
investitora). Investitor može zadržati određenu svotu novca da bi sam kasnije,
bez pomoći izvođača radova mogao otkloniti nedostatke na objektu.

Odgovornost izvođača radova za nedostatke građevine

Izvođač radova odgovara za nedostatke:
1. ako su nedostaci građevine rezultat greške u projektu pa i onda
kada je projekat primio od naručioca ili trećeg lica iz razloga što je

Stranica 165 od 242

 izvođač radova kao profesionalac dužan skrenuti pažnju naručiocu
na nedostatke u projektu
2. ako odstupi od projekta, osim u slučaju ako ima pismenu saglasnost
naručioca ili ako su u pitanju hitni i nepredviđeni radovi
3. ako su nastali nedostaci zbog kvaliteta marerijala bez obzira čiji je
materijal upotrebljen
4. ako su nedostaci građevine nastupili što radovi nisu izvedeni u
skladu sa ugovorom, odgovarajućim propisima ili pravilima struke
5. izvođač odgovara i za rad podizvođača

Izvođač neće odgovarati za nedostatke ako uspije dokazati da nije kriv za

utvrđene nedostatke i u slučaju greške u projektu koja se i protiv njegove
potrebne pažnje nije mogla otkloniti.

Obaveze izvođača radova da preda objekat naručiocu

Treba razlikovati kolaudaciju (tehnički pregled) od superkolaudacije.
Tehničkim pregledom se utvrđuje tehnička ispravnost izgrađenog objekat u
općem ineteresu a po pravilima struke, a ne da li je izvođač ispunio svoje
ugovorne obaveze.

UGOVOR O POSREDOVANJU
Tim ugovorom posrednik se obavezuje da nastoji naći i dovesti u vezu treću
osobu sa nalogodavcem koji bi pregovarali o zaključenju određenog ugovora.
Bitni sastojak takvog ugovora je sam predmet ugovora kojeg treba zaključiti.
Za razliku od komisionara i zastupnika, posrednik nije ovlašten da obavlja
pravne radnje, odnosno, da zaključuje ugovor sa trećim licima. Posrednik radi
u svoje ime i za svoj račun. Zastupnik radi u tuđe ime i za tuđi račun.
Posredovanjem ne nastaje trajni odnos. Naknada za posrednika ne mora biti
ugovorena. Posrednik mora da postupa s pažnjom dobrog privrednika.
Odgovoran je nalogodavcu za izbor trećeg lica. Ako naknada nije ugovorom
određena, ona se određuje na osnovu tarife ili običaja. Ako se ne može ni tako
utvrditi ona se određuje prema trudu posrednika i učinjenoj usluzi. Ukoliko
posrednik ugovorom bude izričito ovlašten i da zaključi ugovor sa trećom
osobom, pa takav ugovor ima elemente i posredovanja i zastupanja, onda se u
slučaju spora uzima da se radi o ugovoru o zastupanju.

UGOVOR O ALOTMANU
Kako se zaključuje, produžava i kako se naplaćuje (pogledati u zakonu, ovo
pita ponekad).

VRIJEDNOSNI PAPIRI
Zakon o vriednosim papirima određuje emisiju i promet vrijednosnih papira
kao i njihove sudionike. Vrijednosni papir je isprava ili elektronski zapis koja
se bez vrijednosnog papira ne mogu ostavivati niti prenositi. VP u smislu ovog
zakona su: dionice, obveznice, certifikati koji su izdati na duži rok trajanja od
1 godine, ugovori o investiranju no osnovu kojih se mogu od trećih lica
pribavljati sredstva. Sadržaj VP određuje pravno lice odnosno emitent. Zakon
o VP se ne primjenjuje na mjenice i čekove, na polise osiguranja, na tzv.
komercijalne papire (trgovačka uputnica, robna uputnica, kreditno pismo,

Stranica 166 od 242

konosmanm, tovarni list, skladišni list itd.). registar vrijednosnih papira vodi
poslove registriranja, čuvanja i održavanja podataka o istim, kao i poslove
prometa vrijednosnih papira. Vrijednosni papiri se registruju kao elektronski
zapisi, dakle, u dematerijalzovanom obliku. Emitent je obavezan osigurati
ostvarenje prava sadržanih u vrijednosnom papiru. Vlasnik vrijdesnosnohg
papira ima račun kod registra koji vlasniku izdaje certifikat. Vlasništvo nad
vrijenosnim papirima se stiče na dan zaključenja pravnog posla kojim se
prenosi vlasništvo nad vrijednosnim papirima. Emisija vrijednosnih papira
vrši se javnom ponudom ili zatvorenom prodajom. Javna ponuda je prodaja ne
temelju javnog poziva za upis vrijednosnih papira. U određenim slučajevima,
zakomom propisanim, emisija se vrši i zatvorenom prodajom. Promet
vrijednosnih papira je kupovina, prodaja i davanje u zalog vrijednosnih
papira, konverzija i spajanje i podjela dionica. Kupovina i prodaja vrše se na
temelju ugovora u pismenoj formi, a konverzija spajanje i podjela dionica vrše
se na osnovu odluke emitenta uz odobrenje Komisije. Berza: promet
vrijednosnih papira obavlja se na berzi i drugim javnim tržištima koja se
osnivaju radi stvaranja uslova za povezivanje ponude i potražnje. I berza je
mjesto za povezivanje ponude i potražnje po unaprijed utrvrđenim pravilima.
Berzu osnivaju ugovorom pravne osobe za poslove posredovanja u prometu
vrijednosnih papira, a koje su registrovane kod Komisije. Berza prestavlja
oblik dioničkog drušva i osniva se osnovu odobrenja Komisije. Nju mogu
osnovati najmanje 5 profesionalnih posrednika. Upisuje se u Registar
dioničkih društava kod Komisije, a zakonom se određuje najmanji iznos
osnovnog kapitala. Posredovanje u prometu vrijednosnim papirima: to su
poslovi kupovine i prodaje VP u svoje ime i za tuđi račun i nazivaju se
brokerski poslovi. Kupovina i prodaja vrijednosnih papira u svoje ime i za svoj
račun – dileri. U poslove posredovanja spadaju poslovi društva za upravljanje
fondovima, poslovi podrške tržištu, investiciona savjetovanja i dr. Komisija za
vrijednosne papire je samostalna specijalizovana institucija u RS. Sjedište joj
je u Banja Luci a sačinjen je od predjsedika, zamjenika i tri člana sa
mandatom 5 godina. Osigurava primjenu i nadzor nad provođenjem zakona o
VP i drugih zakona koji se odnose na emisiju i promet VP. Akti koje donosi
Komisija su konačni, što znači da se protiv istih može samo pokretati upravni
spor. Registar VP obavlja poslove registarcije, čuvanja i održavanja podataka
o VP, poslove prenosa i druge poslove ne može obavljati. I Registar se osniva
kao dioničko društvo, sjedište mu je u Banja Luci, ima skupštinu i nadzorni
odbor.

Skladišnica

Skladišnica je hartija od vrijednosti koju izdaje skladištar za robu koja je

primljena na uskladištenje. Skladištar nije dužan da izda skladišnicu. Ona je
dokaz da je roba primljena na čuvanje i održavanje i ona obavezuje
skladištara da po proteku roka za čuvanje izda robu imaocu skladišnice. Ona
sadrži naziv ostavodavca, sjedište i naziv skladištara, datum i broj
skladišnice, vrstu , prirodu i količinu robe i iznos osiguranja. Predaja
skladišnice u potpunosti zamjenjuje fizičku predaju robe prilikom predaje
vlasništva na robu. Skladišnica se može prenositi jedinstveno ili odvojeno a
sastoji se od priznanice i založnice. Kod odvojene upotrebe mora se koristiti
založnica. Skladištar robu izdaje imaocu oba djela skladišnice. Priznanica

Stranica 167 od 242

služi za vlasnika. Odgovornost za uskladištenu robu skladištara je objektivna,
osim ako dokaže da je šteta na robi prouzrokovana usljed dejstva više sile ili
krivicom ostavodavca ili manama ili svojstvima robe i neispravnom
ambalažom. Visina štete se obezbjeđuje prema stvarnoj a ne tržišnoj
vrijednosti robe.

Konosman- teretnica

Poslije završenog prijema tereta na zahtjev krcatelja, brodar je dužan da izda

teretnicu. Njome se potvrđuje da je roba primljena na brod radi prevoza. Ako
krcatelj ne traži teretnicu onda se izdaje tovarni list za stvari koje su predate
brodaru – takav tovarni list nije hartija od vrijednosti.

Tovarni list

Pošiljalac je dužan da svaku pošiljku preda prevoziocu sa posebno

popunjenim tovarnim listom na propisanom listu. Pošiljalac popunjava a ne
prevozilac. Pošiljalac odgovara za tačnost podataka i izjava unesenih u
tovarni list. Prevoznik sa određenim podacima popunjava tovarni list i za
takve podatke odgovara pošiljalac a ne prevoznik. U pravilu nije hartija od
vrijednosti, to je dokaz o zaključenom ugovoru da je prevozilac primio stvari na
prevoz označene u tovarnom listu. Prenosivi tovarni listovi su hartije od
vrijednosti i one glase po naredbi ili na donosioca.

KONCESIJA
Koncesija je pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih
bogastava. Izuzetno može biti i za obavljanje komunalnih i drugih javnih
djelatnosti.Ugovor o koncesiji se zaključuje na određeno vrijeme koje ne može
biti duže od 30 godina, iznimno 50 godina. Ugovori se mogu obnoviti, ali ne
duže od polovine prvobitno ugovorenog roka. Ugovor prestaje istekom
ugovorenog roka, otvaranjem stečaja, prestankom postojanja predmeta
koncesije i raskidom ugovora. Ugovor o koncesiji se raskida ako je
koncesionar nesolventan ili je bankrotirao, ako koncesionar ili koncesor ne
ispunjavaju svoje obaveze. Ugovor zaključen suprotno odredbama Zakona o
koncesiji je ništavan, a za rješavanje takvih sporova je nadležan Vrhovni sud
RS (tužba u upravnom sporu).

OBLICI STRANIH ULAGANJA

To su: osnivanje pravnog lica u potpunom vlasništvu stranog ulagača,
osnivanje pravnog lica u zajedničkom vlasništvu domaćeg i stranog ulagača,
ulaganje u postojeće pravno lice i posebni oblici ulaganja. Strana ulaganja
neće biti nacionalizovana, eksproprisana podvrgnuta mjerama sa sličnim
posljedicama izuzev u javnom interesu i u skladu sa zakonom. Strana
ulaganja su oslobođena plaćanja carina i carinskih obaveza, (kao i centralna
banka). Na nepokretnostima strani ulagač ima jednaka vlasnička prava kao i
domaća pravna i fizička lica. Strani ulagač ima pravo na upravljanje, na
transfer dobiti itd.

STEČAJNI POSTUPAK

Stranica 168 od 242

Zakon o stečaju je visoko razvijen mehanizam za uređivanje i koji je potpuno
sposoban za funkcionisamnje. On daje odgovore za sve slučajeve u praksi,
jasan je, ima usklađenu sistematiku, njegova osnovna premisa od koje polazi
je da je imovina stečajnog dužnika imovina njegovih povjerilaca. Sud u tome
samo stvara uvjete za izražavanje autonomne volje povjerilaca. Zakon je
redukovan tako da nema prenaglašenu administarcijsku funkciju, a
naglašena je njegova pravosudna funkciju. Stečajni postupak je posebna
vrsta postupka. Spada po svojoj prirodi u vanparnične postupke. Sprovodi se
iz razloga platežne nesposobnosti stečajnog dužnika i ima za cilj unovčenje
njegove imovine radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog dužnika.
Platežna nesposobnost je opšti osnovni i redovni razlog za otvaranje stečajnog
postupka. važi za sve kategorije stečajnog dužnika. Stečajni dužnik je
platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje dospjele i
potraživane obaveze plaćanja neprekidno u roku od 30 dana.
Stečajni postupak se može otvoriti i zbog prijeteće platežne nesposobnosti (po
uzoru na njemačko stečajno pravo). U ovom slučaju samo stečajni dužnik
može tražiti i podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Stečajni
postupak se pokreće pismenim prijedlogom, a ovlašteni su za to stečajni
dužnik i svaki povjerilac koji ima pravni interes za sprovođenje stečajnog
postupka. prijedlog se mora podnijeti u roku od 30 dana od dana nastupanja
platežne nesposobnosti, a sud ga mora razmotriti u roku od 15 dana. Stečajni
postupak se provodi nad imovinom pravnog lica, dužnika pojednica a to su:
komplementari kod komanditnog društva i osnivači društva sa neograničenom
solidarnom odgovornošću. Postupak se provodi nad imovinom pravnih lica
javnim pozivom, izuzev nad imovinom RS, opština i javnih fondova. Ako
stečajni dužnik proizvodi predmete naoružanja i vojne opreme, za otvaranje
stečajnog postupka nad takvim pravnim licem potrebna je posebna saglasnost
Ministra odbrane. Stečajni postupak vodi stečajni sudija kao pojedinac. Kako
se radi o vanparničnom postupku nema se pravo na povrat u pređašnje
stanje, na ponavljanje postupka, niti na reviziju. U stečajnom postupku
postoje dva stadija: prethodni postupak i glavni stečajni postupak. U
prethodnom postupku uređuje se postojanje procesnih i materijalnih
pretpostavki za otvaranje stečajnog postupka. u tu svrhu stečajni sudija može
imenovati privremenog stečajnog upravnika, odrediti odgovarajućeg vješataka,
rješenjem odrediti mjere radi obezbjeđenja stečajne mase, a kasnije ih i
ukinuti.
Organi stečajnog postupka su: stečajni sudija, stečani upravnik, skupština
povjerilaca i odbor povjerilaca koji ima položaj fakultativnog organa(u zakonu
još navedeni i privremeni stečajni upravnik i privremeni odbor povjerilaca).
Stečajni sudija je jedini sudski organ, jer za razliku od ranijeg zakona, nema
stečajnog vijeća. On vodi i upravlja stečajnim postupkom, ali samo do
donošenja rješenja za otvaranje stečajnog postupka. njegova osnovna fukcija
je da imenuje stečajnog upravnika i da vrši pravni nadzor nad njegovim
radom. Stečajni upravnik je operativni organ. Ovlašten je i obavezan da bez
odlaganja uđe u posjed imovine stečajnog dužnika, imovine koja spada u
stečajnu masu i da njome upravlja. Stečajni upravnik obavezan je izvršiti
detaljan popis mase ali i svih povjerilaca dužnika, voditi poslovne knjige, a
naročito sačiniti početni bilans. Za stečajnog upravnika po ranijem zakonu
moglo je biti imenovano svako punoljetno fizičko lice. Sada za stečajnog
upravnika može biti imenovano fizičko lice koje raspolaže potrebnom stručnom

Stranica 169 od 242

spremom i poslovnim iskustvom. Stečajni upravitelj mora imati stručno
obrazovanje i položen stručni ispit, a zakon je taksativno naveo koja lica ne
mogu biti imenovana za stečajnog upravnika. Namirenje povjerilaca vrši se iz
postojećih sredstava slobodne stečajne mase po slijedećem redosljedu:

1. stečajni povjerioci viših isplatnih redova (Član 33)

2. stečajni povjerioci opšteg isplatnog reda (Član 32)
3. stečajni povjeriocu nižih isplatnih redova(Član 34)

Lica koja imaju pravo na izdvajanje stvari koja pripada stečajnom dužniku
nisu stečajni povjerioci. Pravo na izdvajanje reguliše se posebnim propisom. Ni
razlučni povjerioci (hipotekarni povjerioci, oni koji su zakonom određeni kao
takvi) koji imaju pravo na odvojeno i prioritetno namirenje ne tretiraju se kao
stečajni povjerioci.
Pravne posljedice otvaranje stečajnog postupka – nastaju ex lege i neke od
njih su uslovne, a neke bezuslovne. Neke su trajne, a neke privremene.
Povodom pravnih posljedica, zakon određuje tri grupe pitanja:

1. opšte dejstvo otvaranja stečajnog postupka,

2. ispunjenje pravnih poslova i
3. prebijanje i pobijanje

Isticanjem rješenja o otvaranju stečajnog postupka na oglasnu ploču suda

predstavlja konstitutivan karakter jer bez ovoga ne bi mogle nastupiti pravne
posljedice.
Upravljanje i unovčavanje stečajne mase: stečajni upravnik je dužan da
sastavi popis predmeta stečajne mase. Povjerioci u tom slučaju, nakon
obavještavanja o otvaranju stečajnog postupka, prijavljuju svoja potraživanja
stečajnom sudu. Stečajni upravnik nakon upoznavanja sa potraživanjima
povjerilaca mora da se izjasni koja potraživanja priznaje ili osporava u cjelosti
ili djelimično. Ako se nekog povjerioca potraživanje ospori onda se takav
povjerilac upućuje na parnicu da se utvrdi osnovanost njegovog potraživanja.
Rok za pokretanje parnice je 30 dana od dana ročišta na kome se vrši
ispitivanja potraživanja. Taj rok je prekluzivan.
Reorganizacija: To je poseban pravni institut kojim se stečajnom dužniku ne
omogućuje da samo preživi stečajni postupak, nego i da ozdravi kako bi
ubuduće mogao uredno poslovati. Reorganizacija počiva na načelu privatne
autonomije. Pokreću je stečajni dužnik i stečajni upravnik, a o njoj odlučuju
povjerioci. Tu je uloga suda samo potvrđujuća i nadzorna, sud nema nikave
inicijative. Reorganizacija se provodi na osnovu stečajnog plana, a on je izraz
volje učesnika u postupku. Stečajni plan se sastoji od pripremne osnove i
osnove za sprovođenje. Stečajni dužnik može podnijeti stečajni plan zajedno
sa prijedlogom za otvaranje stečajnog postupka. Nakon otvaranja stečajnog
postupka, stečajni plan ima pravo podnijeti stečajni upravnik, ali i stečajni
dužnik. Na skupštini povjerilaca stečajnom upravniku može biti naložena
izrada stečajnog plana u roku od 30 dana od dana održavanja skupštine.
Kada se donese stečajni plan, stečajni sudija ga potvrđuje ili odbacuje. Ako
stečajni sudija utvrdi da je stečajni plan podoban, on ne donosi nikakvo
rješenje o tome i postupak po stečajnom planu se nastavlja konkludentno.
Međutim, stečajni sudija može i da odbaci stečajni plan. Za stečajni plan

Stranica 170 od 242

zakon je propisao postupak i njegovu sadržinu. Ako stečajni plan ne poštuje te
propise o postupku na njegovo podnošenje ili na sadržinu plana, u takvom
slučaju stečajni sudija stečajni plan odbacuje i donosi formalno rješenje o
tome. Stečajni sudija će odbaciti stečajni plan i u slučajevima ako nema
izgleda da ga povjerioci prihvate i ako je očigledno da se ne mogu ostvariti
prava iz stečajnog plana. Na rješenje o odbačaju stečajnog plana dozvoljena je
žalba u roku od 8 dana.

MJENICA

Osnovna svojstva mjenice se razlikuju od osnovnih svojstava mjeničnopravnog

odnosa. Ona je isprava, pismeno očitovanje obaveze. Usmeno se ne može niko
mjeničnopravno obavezati. Mjenična obaveza vezana je za ispravu i ona se
izdaje u obliku kojeg zakon odredi. Samo onaj ko ima tu ispravu može tražiti
ispunjenje mjenične obaveze. Mjenična obaveza je samostalna i stroga. Njena
samostalnost leži u apstraktnosti – ne zna se zbog čega se mjenični dužnik
obavezao. Samostalnost se ogleda i u solidarnoj odgovornosti mjeničnih
dužnika. Potpisi nesposbnih osoba ili lažni potpisi ne utiču na obavezu drugih
mjeničnih potpisnika. Mjenica može glasiti samo na novčanu svotu i nikada na
činidbu. Ona je vrijednosni papir i sredstvo kreditiranja i bez tog papira nema
nastanka, a ni prava prenosa. Pravo na mjenicu je stvarno-pravne prirode.
Prava koja proizilaze iz mjenice su obligacionopravne prirode. Po zakonu to je
papir po naredbi, a izričitom kaluzulom može biti drugačije određeno. To je i
prezentacijski papir - što znači da vjerovnik dolazi dužniku na naplatu. To je i
papir javne vjere – što znači formalne istine.

Osobine mjenično-pravnog odnosa:

Načelo pismenosti – mora biti na propisanom obrascu

Načelo inkorporacije – svi bitni elementi su upisani u mjenicu
Načelo fiksnosti obaveze – prava i obaveze su fiksirane
Načelo neposrednosti – imalac mjenice nalazi se u neposrednom pravnom
odnosu
Načelo samostalnosti – mjenično- pravni odnos je nezavisan od osnovnog
posla i svaki potpis na mjenici zasniva samostalnu mjenično- pravnu
obavezu
Načelo novčanosti - mjenica glasi na određenu svotu novca u domaćoj
valuti
Načelo solidarnosti-
Načelo apstarktnosti – valjanost mjenice ne ovisi od nekog pravnog posla,
ni ne zna se koji je to posao

Mjenične radnje:

Akceptiranje mjenice. Akcept se vrši tako da trasat na samoj mjenici napiše:

priznajem ili prihvaćam ili napiše drugu riječ koja ima to značenje, a zatim se
potpiše. To znači da izdavalac mjenice (trasant) mjenicu popunjava, a trasat
(akceptant) je potpiše na opisani način on postaje glavni dužnik. Ako prihvata
trasat mjenicu (akceptira), onda taj akcept mora biti bezuslovan, ali se može
ograničiti na dio iznosa mjenične svote. Akceptom se trasat obavezuje da

Stranica 171 od 242

mjenicu plati po dospjelosti. Tužba protiv akceptanta nije uslovjena nikakvim
protestom jer on nije regresni nego glavni dužnik. Mjenica se može podnijeti na
akceptiranje sve do dana dospijeća. Zakonom nije propisana obaveza
podnošenja mjenice na akceptiranje. Zakon poznaje dvije vrste: solo-
sopstvenu mjenicu i trasiranu- vučenu mjenicu. Imalac mjenice nije dužan da
mjenicu ostavi u rukama lica koje treba da je akceptira. Kao akcept vrijedi i
trasatov potpis bez riječi priznajem ili prihvatam ako je stavljen na lice
mjenice.
Amortizacija mjenice. Pod amortizacijom mjenice se podrazumijeva sudski
vanparični postupak u kojem se donosi odluka o proglašenju izgubljene ili
oštećene mjenice nevažećom. Postupak amortizacije se pokreće prijedlogom
mjesno nadležnom sudu domicila mjenice. Kada se mjenica amortizuje
rješenjem, raniji imalac može da ima prava samo prema glavnom mjeničnom
dužniku – to znači da rješenje o amortizaciji mjenice ima karakter građansko
pravnog, a ne mjeničnopravnog dejstva, ovo iz razloga što je amortizacijom
prestao mjeničnopravni odnos.
Aval je mjenična radnja.Ona predstavlja jemstvo u mjenično-pravnom
odnosu. Može ga dati svako lice. Može biti djelimičan ili potpun, a može biti i
vremenski ograničen. Avalista solidarno odgovara, a ako plati mjenicu stupa
na mjesto honorata.
Razlika između mjenice i čeka su: ček je sredsvo plaćanja, mjenica je sredstvo
kreditiranja; kod čeka se ne mora odrediti rok dospjelosti, glasi na donosioca,
vuče se na banku kao trasata jer se smatra da ona ima tu pasivnu
sposobnost, ne akceptira se, nema regresa zbog neakceptiranja, ni protesta;
dospjeva po viđenju, ne može se umnožavati. Kao mjenica, ne može se ni
domicilirati (odrediti mjesto naplate). Trasant mora da raspolaže pokrićem kod
trasata u momentu izdavanja odnosno isplate čeka. Opoziv čeka može vršiti
samo trasant, imalac čeka može da odbije djelimičnu isplatu, ček može da
glasi na donosioca.

Indosiranje- šta je prenos potraživanja tj cesija?- to je ovdje inosiranje

mjenice.
Kada je na mjenici označeno ne po naredbi onda se ona ne indosira. Prenos se
vrši cesijom kao u građansko- pravnom odnosu. Indosament indosiranjem ne
smije isticati nikakve uslove. Ako su stavljeni smatra se kao da nisu napisani.
Prenos mora glasiti na prvu mjeničnu svotu. Prenos se obavlja potpisivanjem tj
davanjem izjave na poleđini mjenice ili alonžu da se mjenična svota isplati
naznačenoj osobi tj indosataru. Prenos mora glasiti na punu mjeničnu svotu.
Indosiranjem se prenose sva prava sadržana u mjenici na indosatara i on od
mjeničnog vjerovnika postaje regresni dužnik. Solidarno odgovara za plaćanje
mjenice, ali i sam ima takva prava od svojih prethodnika.

Mjenični prigovori, protesti i tužbe- mjenične tužbe su sredstvo za

ostvarivanje prava mjeničnih povjerilaca. Između mjeničnih tužbi i tužbi u
građanskom pravu u suštini je razlika neznatna. Postoji više vrsta mjeničnih
tužbi. Redovna mjenična tužba je ona koja se podnosi protiv glavnog
mjeničnog dužnika. Regresna tužba se podnosi protiv regresnih dužnika i uz
nju se osim mjenice prilaže mjenični protest. Tužbe trasata protiv trasanta,
trasanta protiv trasata zbog neisplate mjenične svote, tužba zbog povraćaja
mjenice, i tužba zbog neopravdanog obogaćenja.

Stranica 172 od 242

Zakon o likvidaciji – pogledati
Ček – pogledati zakon

OBLICI STRANIH ULAGANJA

Su:
1. osnivanje pravnog lica u potpunom vlasništvu stranog ulagača
2. osnivanje pravnog lica u zajedničkom vlasništvu domaćeg i stranog ulagača
3. ulaganje u postojeće pravno lice
4. posebni oblici ulaganja

Strana ulaganja podliježu restrikciji, odobravanjem od strane ministarstva jer

su strani ulagači dužni podnijeti ministarstvu. prava, povlastice i obaveze
ulagača po osnovu postojećeg zakona ne mogu biti ukinute ili poništene
stupanjem na snagu novog zakona .

Obavezno osiguranje

Se uvodi zakonom a obavezna osiguranja su:

a) putnika u javnom saobraćaju od posljedica nesretnog slučaja

b) vlasnika / korisnika motornih vozila od dgovornosti za štetu počinjenim
trećim licima

d) vlasnika / korisnika brodica

svi koji obavljaju javni prevoz putnika dužni su da sa osiguravačem sklope
ugovor o osiguranju putnika.

STEČAJ

Zakon o stečajnom postupku je visoko razvijen mehanizam za utvrđivanje i

uređivanje i koji je u potpunosti sposoban za funkcionisanje. Karakteriše ga
jasna i usklađena sistematika a sadrži ujednačen sistem pravnih sredstava
koji ni u čemu ne premašuje mjeru. Njegova osnovna premisa je da imovina
stečajnog dužnika pripada povjeriocima. Sud treba stvarati uvjete za
izražavanje autonomije volje povjerilaca koji bi u toku postupka izabrali
najpovoljniju soluciju. Ovim zakonom je reduciran dosadašnja prenaglašena
administrativna funkcija suda a više je naglašena pravosudna funkcija.
Zakon sadrži više pozitivnih značajki i konzistentan je sa modrenim zakonima
te vrste.
Stečajni postupak je posebna vrsta stečajnog postupka koji se sprovodi zbog
platežne nesposobnosti stečajnog dužnika a koji ima za cilj u pravilu
unovčavanje njegove imovine radi grupnog namirenja povjerilaca stečajnog
dužnika. Platežna nesposobnost je opći osnovni i redovni stečajni razlog. Važi
za sve kategorije stečajnog dužnika i na njemu se temelji novi stečajni
postupak. Stečajni dužnik je platežno nesposoban ukoliko nije u stanju
izvršavati svoje obaveze plaćanja neprekidno u trajanju od 30 dana. Stečajni
postupak osim navedenog razloga može se otvoriti zbog prijeteće platežne
nesposobnovti. To je novi razlog i on je uveden po uzoru na njemački zakon.

Stranica 173 od 242

Samo stečajni dužnik može podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog
postupka. On se pokreće prijedlogom a čije podnošenje su ovlašteni stečajni
dužnik i svaki povjerilac koji ima pravni interes za sprovođenje stečajnog
postupka. Provodi se nad imovinom pravnog lica dužnika pojedinca, a to su
komplementari u dioničarskom društvu i osnivači društva sa neograničenom
solidarnom odgovornošću. On se provodi javnim pozivom protiv pravnih lica
izuzev nad imovinom FBiH, općina i javnih fondova. Ako je u vezi sa
predmetima naoružanja i vojne opreme pravnih lica traži se saglasnost
nadležnog ministarstva za odbranu. U stečajnom postuku postoje dva stadija:
- prethodni
-glavni stečajni postupak

Organi stečajnog postupka

To su stečajni sudija, stečajni upravnik, skupština povjerilaca i odbor

povjerilaca.
Stečajni sudija- vodi i upravlja stečajnim postupkom. Od donošenja prijedloga
za otvaranje do donošenja rješenja. Osnovna funkcija je da imenuje stečajnog
upravnika i da vrši nadzor nad njegovim radom.
Stečajni upravnik- je operativni organ. Ovlašten je da bez odlaganja uđe u
posjed imovine koja spada u stečajnu masu, upravljati njome i unovčiti je na
sonovu odluke skupštine. On vrši detaljan popis te mase svih povjerilaca vodi
poslovne knjige, sačinjava početni bilans, te podnosi izvještaj nadležnom
organu. Može se imenovati samo fizičko lice koje raspolaže potrebnom
stručnošću i iskustvom. Mora imati položen stručni ispit.
Odbor povjerilaca- je kontrolni organ. To je fakultativan odbor koji se osnova
radi zaštite interesa povjerilaca. On kontroliše i podržava stečajnog
upravnika.

Stečajna masa se dijeli prema rasporedu:

1. stečajni povjerioci viših isplatnih redova
2. stečajni povjerioci općeg platnog reda
3. i nižeg platnog reda

Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku
(izlučno pravo) nije stečajni povjerilac.
Njegovo pravo na izlučivanje reguliše se posebnim propisom.
Razlučni povjerioci imaju pravo na odvojeno i prioritetno namirenje svih
potraživanja iz određenih dijelova stečajne mase. Razlučni povjeriocu su
hipotekarni povjerioci, povjerioci zemljišnog duga.

Podnošenje i odbacivanje stečajnog plana

Stečajni dužnik može stečajni plan podnijeti zajedno sa prijedlogom za

otvaranje stečajnog postupka. Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni
plan ima pravo podnijeti stečajni dužnik ali i stečajni upravnik. Na skupštini
povjerilaca stečajnom upravniku može biti naloženo da izradi stečajni plan u
roku od 30 dana od dana održavanja skupštine povjerilaca. Stečajni plan sud
odbacuje ako nisu poštovani propisi o pravu na podnošenje i sadržaj

Stranica 174 od 242

stečajnog plana. Ako je očito da nema izgleda da će ga povjerioci prihvatiti ili
će ga sud potvrditi i na kraju ako je očito da se ne mogu ostvariti prava koja
učesnici trebaju steći. Kada se odbacuje plan sud donosi rješenje na koje
podnosilac ima pravo žalbe u roku od 8 dana. Ako utvrdi da je plan podoban
postupak se nastavlja konkludentno nema donošenja posebnog rješenja.

Reorganizacija

To je posebni pravni institut kojim se dužniku ne samo omogućava da preživi

nego i da ozdravi kako bi mogao poslovati. Po novom zakonu nema
mogućnosti prodaje dužnika kao pravne osobe, a nema ni brisanja prisilne
nagodbe. Reorganizacija počiva na načelu privatne autonomije. Pokreću je
stečajni dužnik i stečajni upravnik a o njoj odlučuju povjerioci. Uloga suda je
potvrđujuća i nadzorna. Reorganizacija se provodi na osnovu stečajnog plana
koji predstavlja izraz volje učesnika u postuoku a koji potvrđuje stečajni
sudija. Stečajni plan se sastoji od pripremne osnove i osnove za sprovođenje.

Cilj stečajnog postupka

Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik je dužan ući u posjed

cjelokupne imovine koja ulazi u stečajnu masu i njome upravljati na način da
se iz te mase namire svi povjerioci.

Stranica 175 od 242

ZAKON O PRIVREDNIM DRUŠTVIMA (SNFBIH 23/99, 29/03 bitne izmjene
Dva važeća zakona su objavljena u sl.Gl.FBiH 24/05
ŠTA JE PRIVREDNO DRUŠTVO

Privredno društvo je prije svega pravna osoba. Pravno lice je fikcija koja
predstavlja udruživanje osoba i to mora biti određeno zakonom, dakle ne
može grupa ljudi svojim osnivačkim aktom samoinicijativno odlučiti da nešto
ima svojstvo pravnog lica.Koje se djelatnosti mogu obavljati određeno je
Odlukom o klasifikaciji djelatnosti. To je propis koji u suštini opredjeljuje ali i
ograničava pravnu osobu u izboru pravne djelatnosti. Šta će subjekti izabrati
to je njihovo autonomno pravo i takva djelatnost biće upisana i u registar
privrednih pravnih subjekata. Upis djelatnosti je bitan zato što pravna osoba
može da stupa u pravni odnos povodom tih djelatnosti.

Ko može biti osnivač društva? To mogu biti fizička i pravna lica i domaće i
strane pravne osobe. Pravna osoba u smislu osnivača dokazuje svoje svojstvo
izvodom iz upisa u sudski registar. Fizička osoba u smislu osnivača mora biti
poslovno sposobna, maloljetna osoba ne može biti osnivač samo član pod
određenim uslovima. Kada se radi o stranim osobama kao osnivaču (fizička i
pravna) regulisano je zakonom o stranim ulaganjima (postoje dva zakona
jedan iz FBiH i jedan na nivou BiH) i tu je propisana procedura. Upisom u
sudski registar društvo stiče pravnu i poslovnu sposobnost. Pravna
sposobnost je sposobnost da bude nosilac prava i obaveza a poslovna da
preduzima određene radnje i pravne poslove. Fizička osoba pravnu
sposobnost stiče rođenjem, a poslovnu sposobnost stiče punoljetstvom, dok
pravna obje stiče momentom upisa u registar. Fizička osoba koja je poslovno
sposobna u pravilu nije ograničena zakonom. Poslovna sposobnost pravne
osobe je ograničena time da može preduzimati pravne radnje i vršiti pravne
poslove samo u okviru svoje djelatnosti ili u vezi sa svojom djelatnošću. Izvan
toga postoji zakonska zabrana. Prema zakonu o privrednim društvima ako
pravna osoba preduzima pravni posao izvan svoje djelatnosti taj posao nije
ništav i ne može se pozvati na prekoračenje svoje poslovne sposobnosti i bila
bi dužna da obavi svoje obaveze, a treće lice se ne bi na to moglo pozvati ako
je znalo ili moglo znati da to ograničenje postoji.

Kako prosuđujemo poslovnu sposobnost društva? Poslovna sposobnost

prosuđuje se prema njegovom zastupniku, a to je osoba koja je određena
osnivačkim aktom ili statutom kojoj je na osnovu zakona, statuta ili opšteg
akta pripadaju prava zastupnika. Zastupanje pravne osobe tj. ovlaštenja
zastupnika su: da zastupa/predstavlja pravnu osobu pred sudovima i
državnim organima, obavlja pravne poslove i radnje i druge poslove povjerene
zakonom. Ova prava mogu biti ograničena statutom, aktom o osnivanju, npr.
da ne može sam ili bez odobrenja organa upravljanja preduzimati određene
pravne poslove. Ako takvo ograničenje postoji, ono mora biti upisano u
registar. Ko je zastupnik pravne osobe može se utvrditi iz registra. On kod
suda mora imati deponovan svoj potpis. To znači da njegov potpis mora biti
ovjeren u skladu sa zakonom, postoji poseban obrazac. Svako ko ima pravni
interes može uvidom u registar utvrditi da li se radi o zakonskom zastupniku.

Stranica 176 od 242

Ovaj zastupnik se ne može poistovjetit sa zastupnikom iz ZOO- tamo se
zasniva ugovorom a ovdje osnivačkim aktom. Pored zastupnika, društvo može
imati i druge ovlaštene osobe: punomoćnike i prokuriste. Punomoćnik je osoba
na koju zastupnik prenosi neko od svojih ovlaštenja. To može biti i osoba
zaposlena u pravnom licu. Punomoćnik mora imati izričito ovlaštenje kada se
radi o preduzimanju nekih pravnih radnji (promet nekretnina,
povlačenje/priznanje tužbe). Kako se punomoć može dati neograničenom broju
lica to se ne upisuje u sudski registar. Ovlaštenje prokurista za preduzimanje
određenih pravnih radnji mora biti upisano u sudski registar. To su osobe koje
preduzimaju pravne radnje iz djelatnosti društva. To mogu biti i osobe izvan
pravnog lica (ne mora biti zaposlenik) i njihov potpis se isto deponuje kod
suda. Prokura može biti zajednička i posebna. Zajedničkom prokurom smatra
se takva prokura koja je data za nekoliko lica da postupaju zajednički. Ta
zajednička prokura obavezuje prokuriste da moraju biti saglasni o
preduzimanju pravne radnje, a osoba s kojom su zaključili pravni posao
privilegovana je jer se smatra da je izvršenje učinjeno jednom prokuristi
zapravo učinjeno svima, dakle olakšano je ispunjenje ugovora. Pojedinača
prokura predpostavlja da se uvijek radi o jednom licu, iako može biti data
većem broju lica. Ona je data svakom od njih posebno. Oni djeluju samostalno
i neovisno. Prokura se može dati samo fizičkoj osobi. Prokura se upisuje u
registar.

Osnovni kapital i njegova struktura? Osnivači moraju imati i osnivački

kapital. Osnovni kapital je onaj kapital koji osnivači unose u društvo. Za neke
oblike društva je propisan najniži iznos osnovnog kapitala, npr. d.o.o. i d.d.
tako je za d.d. koje se osniva simultanim osnivanjem minimalni kapital
50.000,00KM.Za d.d. koje se osniva sukcesivnim načinom minimalni osnovni
kapital iznosi 100.000 KM. Ako je propisan minimalni iznos kapitala mora biti
položen u novcu. Društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću i
komanditno društvo mogu unijeti kapitala koliko hoće. Kao temeljni kapital u
društvo se mogu unositi: novac, stvari i prava. Kod društva sa neograničenom
solidarnom odgovornošću (ortačko društvo) kao ulog se mogu unijeti i izvršene
usluge. Zavisno od oblika društva vrlo je bitno da se procjene stvari i da se
procjene prava. Procjena stvari u pravilu pripada samim osnivačima, oni mogu
samo da procjene vrijednost stvari i prava. Ako to ne mogu, pomognu se tako
da sud u vanparničnom postupku izvrši procjenu. Koja su to prava koja se
unose? Nije definisano zakonom. To bi morala biti prava koja su procjenjiva,
npr patent. Osnovni kapital se može povisiti i sniziti. Kod društava gdje je
propisan najniži iznos kapitala, ne može se sniziti ispod te granice. Promjena
se upisuje u registar i objavljuje. Unosi se visina i struktura kapitala. Osnovni
kapital se može povisiti i sniziti na način propisan zakonom i to se objavljuje u
Sl.Gl.

Kako se osniva privredno društvo?Osnivački akt? Osniva se osnivačkim

aktom. Zakonom je propisana stroga forma. Ako ga zasniva jedna osoba, što
je samo slučaj kod društava d.o.o. i d.d. osnivački akt je odluka. Kada
društvo osnivaju dvije ili više osoba oni zaključuju ugovor i to je osnivački akt.
Osnivački akt mora biti sačinjen u pisanoj formi, dakle strogo je formalan, a
potpisi osnivača ovjereni u skladu sa zakonom. To čini punovažnim osnivački
akt. Nedostatak ovjerenog potpisa čini osnivački akt ništavim. Sadržaj
osnivačkog akta? Osnivački akt mora da sadrži: 1. podatke o

Stranica 177 od 242

osnivačima,2.Firmu i sjedište preduzeća,3. izbor oblika društva u kojem se
organiziraju sa označenjem njegove firme i sjedišta. U osnivački akt se unosi
4.djelatnost, koja mora biti u skladu sa klasifikacijom djelatnosti,5.Osnivački
ulog (kapital i njegova struktura), ime osobe koja zastupa (ako je moguće) i ime
osobe koja je ovlaštena da podnese prijavu za upis u sudski registar.Treba da
sadrži i odredbe o 6.Zaštiti životne sredine. Ako društvo osniva jedno lice,
dovoljno je da se unesu podaci šta čini osnovni kapital i koliko iznosi. Ako
društvo osniva više lica, pored navedenog unosi se i šta ta lica unose kao
kapital i zavisno od te vrijednosti određuje se njihov udio u društvu, koji se
može izraziti u razlomcima ili procentima. Udio ne mora biti jednak kod d.o.o.
Kod društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću udjeli su jednaki.
Kod k.d. udjeli ne moraju biti jednaki. Kod dioničkog društva, vrijednost
unesenog kapitala izražava se brojem dionica čija nominalna vrijednost ne
može biti niža od 10 KM, a koliko će koji osnivač imati dionica zavisi od visine
kapitala koji je unio u društvo. To su bitni sastojci osnivačkog akta, a mogu se
urediti i neka druga pitanja u skladu sa zakonom. Sve što nije uređeno
osnivačkim aktom, uređuje se statutom.
Nadležni registarski sud određuje se prema sjedištu društva i to privredna
odjeljenja osnovnih sudova u sjedištu Okružnih sudova.
(Sokolac,Bijeljina,Doboj,Banja Luka,Trebinje)
Šta je firma društva? To je ime pod kojim društvo posluje i dužno je u svom
poslovanju da u korenspodencij koristi tu firmu koja je upisana u registar. Uz
firmu se uvijek unosi i sjedište društva. Osnivači određuju sjedište osnivačkim
aktom. Kod izbora firme bitno je da dva pravna lica ne mogu kod istog registra
biti upisani sa istom firmom ako obavljaju istu ili sličnu djelatnost. Na ovo
načelo isključivosti firme sud, tj. registar pazi po službenoj dužnosti. Po
zakonu o upisu u registar, na prijavi se označava i čas kada je primljena
upravo zbog određivanja firme (ukoliko više osoba podnese zahtjev za istu
firmu – pravo prvenstva). Ako neko posluje pod tuđom firmom može mu se
presudom naložiti brisanje te firme i obavezati ga na naknadu štete.

Unutrašnja organizacija društva? Društvo može imati svoje podružnice

(dio preduzeća-član23 ZOP-a) . To su organizacione jedinice društva koje
obavljaju sve ili neke od djelatnosti društva, ali izvan njegovog sjedišta, dakle
ako ima sjedište u Sarajevu ne može imati tu i podružnicu. Kada društvo ima
podružnice, dužno je da o tome podnese prijavu kod suda registra kod kojeg je
upisano i samo društvo. Sud sjedišta je dužan da o upisu podružnice
obavijesti sud registra na čijoj teritoriji se podružnica nalazi. Podružnica u
pravnom prometu nastupa u ime i za račun društva. Lice koje bude ovlašteno
da preduzima pravne poslove i radnje u podružnici upisuje se u registar.

Prava osnivača društva? Osnivači su osobe koje su donijele osnivački akt i

od tada ih tretiramo kao članove društva. Unošenjem imovine osoba u pravno
lice prestaje vlasništvo nad tom imovinom i ona postaje imovina društva.
Postoje neposredna prava i izvedena prava. Neposredna prava su: pravo na
upravljanje, pravo na sudjelovanje u ostvarenoj dobiti, pravo raspolaganja sa
svojim udjelom, pravo istupanja iz društva. Kako se upravlja jednim
društvom? Društva imaju skupštinu (d.d. i d.n.s.o.). Skupštinu dd čine svi
dioničari, postoje dionice sa i bez prava glasa, a kod d.o.o. broj glasova zavisi
od udjela. Ukupan broj glasova u d.o.o. iznosi 100, a broj glasova jednog
člana zavisi od njegovog udjela. Kod ortačkog društva zajednički odlučuju,

Stranica 178 od 242

dakle mora postojati konsenzus, a postoji mogućnost da se upravljanje i
odlučivanje prenese na jednu osobu. Društva imaju još upravu kao izvršni
organ koju čine zastupnik i odbor izršnih direktora koji se određuje statutom
preduzeća (član 60.4 ZOP-a), koji su odgovorni za poslovnu politiku društva.
Nadzorni i upravni odbor obavezno mora imati društvo kapitala samo ako ima
više od 100 zaposlenih a a.d.ako ima više od 50 akcionara. Ako imaju kapital
viši od milion KM. D.D. mora da ima i odbor za reviziju. Svi udjeli su u
prometu, osnivači njima mogu raspolagati. Kada osnivač unese imovinu u
društvo, ona postaje vlasništvo društva. On može raspolagati svojim udjelom,
a ne imovinom koju je unio u društvo. Promet se ne može vršiti kada postoji
pravo preče kupovine. Kod d.o.o. član društva je dužan prvo ponuditi ostale
članove društva da oni izvrše otkup njegovog dijela. Ako ih ne ponudi u skladu
sa zakonom, ostali osnivači mogu tražiti da se ugovor kojim je udio prodat
trećem licu poništi (dakle ugovor je rušljiv, nije ništav). Moraju dokazati
stvarnu namjeru da će oni pod istim uslovima ponuđenim trećem licu izvršiti
kupovinu, i sud od njih kao garanciju može tražiti polaganje depozita. U prvoj
godini od osnivanja d.o.o., osnivač ne može pristupiti prodaji svog udjela, a
kod d.d. se to može propisati statutom.
Po ZIP-u udio osobe u društvu može biti predmet pljenidbe i prodaje za
obaveze te osobe a ne društva. Kod prodaje udjela ostali članovi imaju pravo
preče kupnje, a od imovine koja ostane nakon podmirenja povjerilaca i
obaveza ostatak se raspodjeljuje među članovima srazmjesno njihobim
udjelima.
Udio u društvu se može se nasljeđivati, a ako je osnivač pravna osoba, pravni
sljednik preuzima taj udio. Nasljednici se po pravosnažnosti rješenja o
nasljeđivanju izjašnjava da li će postati članom društva ili da traži samo
isplatu svog udjela. Ostali članovi društva će odlučiti da li će izmjeniti
osnivački akt ili će društvo prestati. Kada je osnivač društva pravno lice pa u
tom licu nastupe određene statusne promjene onda na njeno mjesto stupa
pravni sljednik. Pravosnažno rješenje o nasljeđivanju i određivanje
nasljedničkog djela je osnov pristupanja nasljednika društvu, naravno ako to
žele. Osoba se može prihvatiti nasljeđa a da pri tome ne želi pristupiti društvu,
njemu će se iz udjela ostavioca u društvu isplatiti dio koji mu pripada.
Moguće je istupanje iz društva, a isto tako i pristupanje društvu. Pristup
predpostavlja da se osoba pridružuje već postojećim članovima društva. Kod
d.o.o. dovoljne je pismena izjava o pristupanju društvu koju su prihvatili ostali
osnivači.

Pitanje- da li bi maloljetna osoba mogla biti član društva?

Mogla bi biti član pod određenim uslovima ali ne bi mogla biti osnivač.

Statusne promjene bez unovčavanja imovine: Društvo može da vrši

statusne promjene. One su i jedan od razloga za prestanak društva, ali bez
unovčavanja imovine. Statusne promjene su:
društvo se može podijeliti na dva ili više društava,
mogu se spojiti dva ili više društava u jedno i
može se jedno društvo pripojiti jednom društvu.

Kada se jedno društvo dijeli na dva, nastaju dva nova subjekta, a društvo
koje se podjelilo prestaje kao pravni subjekt. Kada se društvo dijeli na dva
tada se vrši prenos imovine i obaveza na nova društva. Ona su njegovi pravni

Stranica 179 od 242

sljednici i solidarno odgovaraju za njegove obaveze. Akt o podjeli donosi
skupština i on je osnova da se podnese prijava za upis 2 nova subjekta i
prijava za brisanje prethodnika.
Ako se dva ili više društava spoje u jedno, nastaje novo društvo a prestaće
društva koja su se spajala. Imovina ovih društava se prenosi na novo društvo.
Kada se jedno društvo pripoji drugom društvu, pripajenjm će ono prestati. Sve
ove promjene moraju biti izvršene i u sudskom registru, dakle potrebno je
podnijeti prijavu da se upišu u sudski registar. Zavisno od vrste promjene vršit
će se upis novih subjekata, odnosno brisanje onih koji su prestali. Kod ovih
promjena se vrsta društva ne mijenja.
Kod pripajanja 1 ili više društava trećem društvu prenose imovinu pripojenja.
Subjekat na koga je prenesena imovina egzistira i dalje kao pravno lice a
rješenje o pripajanju je osnov podnošenja prijave za brisanje pripojenih
društava i treće na koje je prenesena odgovara za obaveze pripojenih
društava nastale do trenutka pripajanja.
Međutim, statusna promjena može da se vrši i na način da se mijenja oblik
društva. Oblik društva mogu mijenjati ortačka društva i promijeniti oblik u
d.d. i obratno. Dioničko društvo može da izvrši promjenu u d.o.o. a
komanditno u komanditno na dionice. Ako d.d. mijenja vrstu pa će biti d.o.o.
onda se dionice po njihovoj nominalnoj vrijednosti preračunavaju u udio. U
obrnutom slučaju, ako se d.o.o. mijenja u d.d. udjeli će se izraziti u
određenom broju dionica sa određenom nominalnom vrijednosti. Svim
statusnim promjenama mora da prethodi odluka kod svih subjekata koji će
vršiti promjene.
Kada društvo prestaje? Kada izgubi svojstvo pravne osobe, a to svojstvo
može da izgubi kada to bude upisano u sudski registar. Za taj prestanak mora
postojati određena isprava (odluka skupštine i sl.). Društvo može biti
osnovano na određeno vrijeme, pa će razlog za njegov prestanak biti istek
vremena. U tom slučaju mora se provesti postupak likvidacije. Likvidacija je
sudski postupak nad imovinom društva. Provodi se da bi se osiguralo
izmirenje obaveza društva (radi zaštite povjerilaca). Kada se postupak
likvidacije okonča i donese rješenje može se vršiti brisanje društva iz registra.
Društvo može prestati i odlukom suda. Zakon poznaje tri slučaja:
1. ako najviši organ određen osnivačkim aktom ili statutom ne vrši svoje
ovlasti tj ne sastaje se duže od 2 godine,
2. ako mu je oduzeto odobrenje za rad a prema posebnim propisima je
neophodno ili ne postoje više zakonski uslovi za postojanje društva u obliku u
kojem je osnovano, i
3. ako ne ostvaruje prihode, tada zainteresirana osoba može tražiti da sud
utvrdi prestanak društva.
Prestanak može biti utvrđen i drugim zakonom, npr. krivični zakon kod
odgovornosti pravnih osoba. Kao sankcija je predviđeno prestanak pravne
osobe, zabrana obavljana svih djelatnosti ili u pretežnom djelu. Pravosnažna
presuda kojom je izrečena zabrana rada je osnov za prestanak društva. Sud
takvu presudu po službenoj dužnosti dostavlja registru privrednog odjeljenja
osnovnog suda u sjedištu Okružnog suda da se pokrene postupak stečaja ili
likvidacije. Tek po okončanju postupka može se donijeti rješenje o brisanju tog
društva iz registra. Mjera zabrane obavljanja određenih djelatnosti može
također biti osnov za pokretanje postupka likvidacije. U stečajnom postupku
ako dužnik nema dovoljno imovine ni da pokrije troškove stečajnog postupka

Stranica 180 od 242

može to biti jedan od osnova za brisanje subjekta iz registra- o tome će se
donijeti odluka.
Odgovornost društva za obaveze? Svako društvo odgovara za svoje
obaveze imovinom društva, osim kada je zakonom propisano da za obaveze
društva odgovaraju i članovi solidarno svojom cjelokupnom imovinom. U d.o.o.
odgovara se za obaveze društva imovinom društva, članovi ne odgovaraju
svojom imovinom. Za obaveze d.d. odgovara društvo svojom imovinom,
dioničari ne odgovaraju za obaveze društva. Ortačko društvo odgovara
imovinom društva i svaki član odgovara svojom imovinom. I kod komaditnog
društva društvo odgovara svojom imovinom, a komplementari odgovaraju i
svojom imovinom neograničeno solidarno. Komanditori odgovaraju u visini
svog udjela.
Registar društava (SN FBIH 27/05, SL BIH 42/04). Upis je obavezan. Prije
svega ovim zakonom se uređuju pravila postupka, vanparničnog, po kojem
sud odlučuje o upisu u registar. Registar je javna knjiga koji je uređen na više
načela: načelo prvenstva, načelčo istinitosti, načelo oficijelnosti- nadležni sud
ne može odbiti urednu prijavu, načelo zakonitosti, načelo obaveznosti iz kojeg
proizlazi obaveza poslovnih subjekata da izvrše upis u registar; načelo
istinitosti koje polazi od toga da su svi podaci i činjenice upisane u registar
istinite, a suprotno se može dokazivati; načelo javnosti koje osigurava svakom
ko ima pravni interes da izvrši uvid u podatke i činjenice koje su upisane u
registar i da zatraži prepise tih upisa, ali se pravni interes ne mora
dokazivati, osim ako traži prepis isprave; načelo jednoobraznosti registracije
za sve poslovne subjekte i načelo formalnosti a to znači da svi registracijski
obrasci imaju propisnu formu; načelo konstitutivnosti – trenutkom upisa u
registar faktičke činjenice postaju pravne i time se konstituišu neka prava koja
će djelovati i prema trećim osobama (16. dan od objavljivanja u SNFBIH, s tim
da društvo može dokazivati da je treće lice znalo i prije isteka ovog roka).
Šta se upisuje u registar? Upisuje se osnivanje, moguća povezivanja,
prestanak, statusne promjene i uvijek se vrši upis svih onih promjena koje su
značajne za pravni promet (promjena zastupnika, prokurista, sjedišta, visina
kapitala...). O svemu ovome sud donosi rješenje, a zatim slijedi javno
objavljivanje. Pored upisa postoje i zabilježbe. One su obavještavajući upis.
Trećim osobama to daje informaciju o nekim postupcima ili stanjima u pravnoj
osobi. Zabilježiti se može da je postupak stečaja ili likvidacije pokrenut,
zabrana obavljanja određene djelatnosti, privremene mjere itd. Registar ne
vrši zabilježbe sam. Nadležni organi koji npr. vodi postupak stečaja
dostavljaju registru rješenje o pokretanju postupka i na osnovu toga se vrši
zabilježba. Prema pravilima izvršnog postupka vršiće se zabilježba nad
imovinom pravnog lica nad kojom se ima provesti izvršenje.
Koji je sud merodavan za vođenje registra? Općinski sud u sjedištu
kantona je mjerodavan za vođenje registra, a za pravnog subjekta onaj na
čijem području pravni subjekat ima sjedište. Ako sud koji primi prijavu nije
mjerodavan, prijavu neće odbaciti nego će je ustupiti mjerodavnom sudu.
Kada može doći do promjene mjerodavnog suda? Ako pravni subjekat mijenja
sjedište. U tom slučaju, sve što prethodni sud ima će se dostaviti
mjerodavnom sudu.
Iz čega se sastoji registar? Registar se sastoji iz glavne knjige i zbirke
isprava, koja se vodi odvojeno za svako pravno lice. Troškove upisa snosi
osoba koja je podnijela prijavu. U postupku odlučivanja u prijavi primjenjuju
se pravila propisana zakonom o reghistraciji privrednih subjekata, a u

Stranica 181 od 242

nedostatku nekih propisa primjenjuje se ZPP. Odluka suda je rješenje pošto se
radi o vanparničnom postupku. Sud donosi zaključak ako ocijeni da je
podnositelju prijave potrebno naložiti da dopuni neke podatke i sl. Inače uvijek
donosi riješenje, i kada vrši upis i kada se odbija upis. Kada vrši upis,
rješenje ne sradži obrazloženje, a kada odbija upis, dužan je da sačini
obrazloženje tog rješenja. Rok za žalbu je 8 dana. Protiv rješenje kojim je
izvršen upis pravo na žalbu ima svako lice koje ima pravni interes (da su mu
povrijeđena neka prava).

Koji se opći podaci upisuju u registar?

Osnovne činjenice i podaci koji se upisuju u registar su propisane zakonom, a
određen je i obrazac u koji se ti podaci upisuju. Ti podaci su: o firmi, sjedištu,
osnivačima, predmet upisa (osnivanje, spajanje, povećanje kapitala itd.), dan i
čas prijema prijave da bi se osiguralo pravo prvenstva, poreski broj,
identifikacioni broj, ovlaštenja lica za zastupanje, visina kapitala, udjeli,
djelatnosti sa šiframa. Svaki privredni subjekt može imati poslovne jedinice –
podružnice, koje se takođe upisuju u registar. Koje se isprave moraju priložiti
prilikom svakog upisa određeno je zakonom.

Postupak po prijavi?
Prijava se podnosi na propisanom obrascu. Ovlaštena osobu može prijavu
predati neposredno ili putem punomoćnika (punomoćnik za predaju). Ona
može biti predata elektronskim putem. Sud provjerava identitet podnosioca
prijave, isključivost firme i da li je uplaćena taksa i utvrđuje da li su priložene
isprave koje su potrebne za taj upis. Sud će odmah upozoriti na situaciju ako
već postoji firma sa istim imenom i odrediti rok od 15 dana za promjenu firme.
Ako osoba koja je upućena da promjeni firmu to ne učini u ostavljenom roku,
sud će odbiti prijavu. Formalni uslovi su: sud ispituje da li je prijavu podnijela
ovlaštena osoba, da li su korišteni propisani obrasci, da li su podnesene
odgovarajuće isprave i da li imaju odgovarajući sadržaj. Materijalni uslovi su:
da li je zahtjev za upis u skladu sa zakonom, da li su opći akti podnosioca
prijave u skladu sa zakonom. Ako sud utvrdi da nedostaje bilo šta od ovoga,
može zaključkom naložiti da se ovi nedostaci otklone u odgovorajućem roku.
Ako se nedostaci ne otklone u ostavljenom roku, sud će prijavu odbiti. Sud da
bi zaista utvrdio da li su ispunjeni materijalni uslovi, u sumnji može održati
ročište i o tim činjenicama raspraviti sa strankama, i tada će odlučiti da li će
izvršiti uspis ili prijavu odbiti. To nije ročište kao u ZPP, radi se samo o
razjašnjenju, a ne o utvrđivanju činjenica. U postupku upisa u registar sud
odlučuje rješenjem, a ako upravlja postupkom i ne rješava o upisu tada donosi
zaključak. Odlučuje sudija pojedinac, a u drugom stepenu vijeće. Dopuštena je
samo žalba, a nije revizija i ponavljanje postupka, kao ni povraćaj u pređašnje
stanje. Nema mirovanja postupka. Rješenje kojim se vrši upis sud nije dužan
obrazložiti. Ako odbija upis, obrazloženje je obavezno. Rješenje o upisu je
sastavni dio same prijave (formulara) i sudija ga samo potpisuje. Da li se
može povući prijava za upis u registar? Da, ali do pravosnažnosti rješenja
(vanparnični postupak!). Ako je povučena, sud će donijeti rješenje da
obustavlja postupak.
Žalba se izjavljuje u roku od 8 dana. Pravo na žalbu ima podnosilac zahtjeva
za upis i lica koja imaju pravni interes. Rok za žalbu ovim licima teče od dana
saznanja za upis (15 dana), a najkasnije u roku od 60 dana od dana
objavljivanja u službenim novinama, a protiv zaključka nije dozvoljena žalba.

Stranica 182 od 242

Ako je zaključkom sud naložio neku radnju, a podnosilac je nije izvršio u
ostavljenom roku, sud rješenjem odbija upis i tada se stranka može žaliti pa
na taj način dovesti u pitanje i sam zaključak. Prvostepeni sud ispituje je li
žalba dopuštena, blagovremena i izjavljena od ovlaštenog lica. Prvostepnu
odluku može izmjenit i sam registracijski sud po pravilima vanparničnog
postupka, u skladu sa žalbom, ali da ne vrijeđa prava trećih lica. U protivnom,
spis sa žalbom dostavlja drugostepenom kantonalnom sudu koji može žalbu
uvažiti, odbaciti, odbiti ili odluku preinačiti. Kada je završen žalbeni postupak
tada je upis pravne osobe postao pravosnažan. Ovdje nema presuđene stvari,
ako je osoba jednom odbijena može podnijeti ponovo prijavu čim ispuni
zakonske uslove.
Brisanje iz registra vrši mjerodavni sud u slučaju ako se radi o neosnovanom
ili neutemeljenom konačnom upisu. Brisanje može zahtjevati svako ko ima
pravni interes, a može i sud po službenoj dužnosti, u roku od 15 dana od
dana saznanja za upis ili 90 dana od dana objavljivanja u službenim
novinama. Brisanje se može tražiti ako je upis izvršen bez odgovarajućih
dokumenata, kad je nakon donošenja rješenja o upisu došlo do izmjene
uslova za registraciju, a subjekt nije u propisanom roku uskladio te uvjete sa
zakonom, i u drugim opravdanim situacijama (što je uvijek fatktičko pitanje).
Organi unutarnjih poslova, poreska i carinska uprava i finansijska policija
također mogu tražiti brisanje privrednog društva iz registra u okviru svog
resora. Ako je privredni subjekt brisan, po pravosnažnosti rješenja o brisanju
se to objavljuje u službenim novinama, posljedice ne nastupaju upisom već
objavom u Sl.Gl. a o tome se obavještavaju i određeni subjekti. Sud ima
obavezu da o svakom izvrešniom upisu obavijesti mjerodavno poresko tijelo,
PIO, privredna komora, carinsko tijelo, statistički zavod itd. Sud može brisati
po službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke. Rješenje suda koji je završio
postupak stečaja ili likvidacije je temelj za brisanje subjekta.

(27/05 SN FBIH – Zakon o upisu u registar)

DRUŠTVO SA NEOGRANIČENOM SOLIDARNOM ODGOVORNOŠĆU (DNSO)

Ovo se smatra durštvom osoba, kao i komanditno društvo. Nije bitan kapital
već osobe. Ne može mijenjati svoj oblik.
I društva osoba moraju imati kapital, ali će visina temeljnog kapitala zavisiti
od njihove volje. Kada dva ili više lica neograničeno solidarno odgovaraju za
obaveze društva cjelokupnom svojom imovinom tada postoji dnso. Ovo društvo
se osniva ugovorom o osnivanju koji obavezno sadrži podatke o osnivačima
(ime, adresu, sjedište...). Izmjene i dopune ugovora vrše se saglasnom voljom
stranaka. U skladu s tim i prijavu za upis u registar potpisuju svi članovi
društva. Minimalni kapital nije propisan. Kako je njihova odgovornost
neograničeno solidarna, njihovi udjeli u društvu su jednaki. U ovo društvo
mogu unositi novac, stvari, prava i izvršene usluge. Vrijednost uloga u
stvarima, pravima i izvršenim uslugama utvrđuje se ugovorom o osnivanju.
Ono što su članovi unijeli u društvo postaje imovina društva, i tada je društvo
postalo vlasnik te imovine. Pravo upravljanja društvom ima svaki član društva
i to je njegovo i pravo i obaveza, ali se ugovorom o osnivanju može urediti da
pojedini član može svoje pravo upravljanja prenijeti na drugog člana društva.
Član ovo svoje pravo može prenijeti i na osobu koja nije član društva uz
saglasnost ostalih članova. Isto je i kod odlučivanja. Ugovorom se određuje da
li odlučuju svi članovi ili je dovoljna njihova međusobna saglasnost za

Stranica 183 od 242

preduzimanje određenih poslova. Ovo ovlaštenje se može opozvati. Zastupanje
društva vrše svi članovi, ukoliko nisu drugačije odredili ugovorom. Može doći
do promjene u pogledu ovoga tokom poslovanja društva. Kako su njihovu
udjeli jednaki, i dobit i gubitke dijele na jednake dijelove. Član društva može
istupiti iz društva, a društvu može pristupiti novi čaln. I pristupanje i istupanje
se uređuje ugovorom. Član društva može raspolagati svojim udjelom uz
saglasnost svih članova društva. Druga je pravna situacija ako je član društva
fizička osoba pa umre ili pravna pa prestane stečajem. Kod fizičke osobe
zavisi da li će se nasljednici prihvatiti članstva u društvu, ali nije dovoljno da
se samo prihvate nasljedstva nego treba i da daju izjavu da pristupaju
društvu. Ako ne pristupe društvu, društvo će prestati ili izvršiti izmjenu
ugovora o osnivanju, s tim da su dužni naljedniku isplatiti naknadu u novcu
onoga što je njegov prednik unio u društvo. Ako ima više nasljednika, a samo
jedan prihvata članstvo, ostali imaju pravo na srazmejran dio naknade. Ako
nasljednici prihvate članstvo, oni stupaju na mjesto svog predhodnika i
zadržaće njegov udio i to je jedini slučaj da se udio može dijeliti na više udjela
(ako ima više nasljednika koji nasljeđuju udio). Članovi društva imaju pravo i
da im se isplati preostali dio srazmjerno njihovom udjelu, nakon provedenog
postupka likvidacije, ako je nešto ostalo.
O promjeni odlučuje skupština a za neke oblike društva potrebno je odobrenje
registra vrijednosnih papira.

KOMANDITNO DRUŠTVO (KD)

Društvo osoba kojem nije propisan iznos minimalnog kapitala. To je društvo
od min dva člana: jednog komanditora i jednog komplementara. To je takvo
društvo u kojem jedan ili više članova za obaveze društva odgovara
neograničeno, solidarno cjelokupnom imovinom i to je komplementar, a drugi
odgovaraju samo do iznosa uloga koji su upisani u registar – komanditor. Na
ovo društvo primjenjuju se odredbe zakona koje se odnose na dnso, zato što
komplementari odgovaraju neograničeno solidarno. Ovo društvo može se
transformisati u komanditno društvo na dionice. Osniva se ugovorom u kome
mora da stoji firma i sjedišre društva, ime i prezime i prebivalište osnivača. Iz
ugovora mora de se vidi koji su članovi društva komanditori a koji
komplementari, visina i vrsta udjela i djelatnost. Članovi društva mogu da
mjenjaju odredbe ugovora, ali uz saglasnost svih članova. Prijavu za upis u
registar potpisuju svi članovi društva. Društvom upravljaju komplementari
(komanditori učestvuju u dobiti, ali imaju pravo uvida u poslovne knjige).
Društvo zastupaju komplementari ako ugovorom nije određemo drugačije,
komanditor može zastupati društvo samo ako ima posebno ovlaštenje društva.
Dobit se dijeli na dobit za komanditore i dobit za komplementare. O omjeru u
kojem će sudjelovati u raspodjeli dobiti se određuje ugovorom. Dio dobiti koja
je namjenjena komanditorima dijeli se srazmjerno njihovim udjelima. U
slučaju likvidacije ovog društva, komanditori imaju pravo prvenstva na povrat
uloga, a ostatak imovine dijeli se među članovima društva srazmjerno omjeru
za raspodjelu dobiti. U slučaju smrti jednog komplementara ili komanditora
neće prestati društvo osim ako je odnos bio 1:1.

DRUŠTVO SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU (DOO)

Doo je društvo kapitala koje može osnovati jedna osoba, a može i više, i
fizičkih i pravnih lica. Ako društvo osniva više osoba kapital društva je
podijeljen na udjele koji se izražavaju razlomcima ili procentima. Udjeli

Stranica 184 od 242

osnivača društva mogu biti različiti, ali svaki osnivač može imati samo jedan
udio u društvu. Osnivački akt društva je ugovor kada društvo osnivaju dvije ili
više osoba. Ako društvo osniva jedna osoba osnivački akt je odluka osobe. Po
formi i sadržaju i ugovor i odluka moraju biti u pisanoj formi, a potpisi
osnivača ovjereni u skladu sa zakonom. Zakon dopušta mogućnost da ugovor
potpiše i punomoćnik koji ima izričito punomoćje za potpisivanje ugovora, a
potpis vlastodavca na punomoći mora biti ovjeren u skladu sa zakonom. Šta
treba da sadrži akt o osnivanju? Osnivači sami sačinjavaju osnivački akt a
ovjera treba biti u sud, kasnije će notari da ga i sačinjavaju i ovjerqavaju.
Mora da sadrži osnovne podatke o članovima društva, firmu i sjedište
društva, djelatnost društva u skladu sa klasifikacijom djelatnosti, iznos
osnovnog kapitala i njegovu strukturu (novac, stvari, prava i novčana
vrijednost svakog). Akt sadrži i odredbe o pravima i obavezama članova
društva, imenovanju lica koje će biti zastupnik ili lica koje će biti ovlašteno da
podnese prijavu za upis u registar. Ako se društvo osniva na određeno vrijeme
i trajanje tog vremena akt o osnivanju mora sadržavati. Ovo društvo je
društvo kapitala i zakonom je propisan minimalni iznos osnivačkog kapitala
(2.000 KM), u novcu, a vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti manja od
100KM. U ovo društvo se mogu unositi stvari i prava, ali ako se ista unose,
iznos kapitala u novcu ne može biti manji od zakonom propisanog. Stvari i
prava se moraju unijeti u društvo prije nego je upisano u registar. Osnivačkim
aktom može se odrediti i obaveza članu društva da u korist društva izvrši
određenu činidbu čija se vrijednost može novčano izraziti i to bi tada bio
njegov udio. D.o.o. ima statut koji su osnivači dužni donijeti najkasnije u roku
od 60 dana od dana upisa u registar. Statutom se definiraju način
upravljanja, formiranje poslovodnih organa (uprave), način povećanja
kapitala, pristupanje društvu, način prestanka članstva i učešće u raspodjeli
dobiti. Statut ne mora postojati u trenutku podnošenja prijave za upis u
registar. Prijavu za upis u registar dužna je da podnese osoba koja je za to
određena osnivačkim aktom. Ta osoba treba uz prijavu dostaviti dokaz o
uplati osnovnog kapitala i procjenu stvari i prava koje se unose u društvo kao
i spisak članova. Potpisivanje prijave za upis u registar se ne može prenijeti
na drugog – to je ovlaštenje zakonom izričito propisano za zastupnika ili
članove društva. Kako odgovaraju članovi društva? Za obaveze društva
odgovara društvo, znači članovi posredno odgovaraju do visine svojih udjela.
Svaki član ima jedan udio koji je srazmjeran učešću njegovog udjela u
temeljnom kapitalu. Udjeli u društvu su prenosivi – članovi mogu raspolagati
njima na način koji je u skladu sa zakonom i osnivačkim aktom. Ne mogu
prenositi ugovorom 1 godinu nakon osnivanja društva. Nsljeđivati se može
udio bez ikakvog ograničenja zato što je član društva u društvo unio svoju
imovinu, pa to čini njegovu zaostavštinu. Kod ovog društva je u slučaju
prenosa konstituisano pravo preče kupovine u korist osatlih članova društva
kada član za života raspolaže svojim udjelom. Pravo preče kupovine uvijek
mora biti određeno zakonom. Član društva koji ima namjeru da prenese svoj
dio dužan je istim pismenom ponudom sa označenim udjelom i cijenom
ponuditi ostale članove, a šutnja ostalih članova u ostavljenom roku se smatra
odbijanjem. Istekom roka, član je slobodan da svoj udio pod istim uslovima
proda trećoj osobi. Ako je ove odredbe povrijedio, ugovor sa trećom osobom je
rušljiv. Osoba koja se poziva na ovo morala bi pokazati stvarnu i ozbiljnu
namjeru da kupi udio pod istim uslovima pruženim trećoj osobi i od nje bi se
moglo tražiti polaganje kupovne cijene. U tužbenom zahtjevu se mora

Stranica 185 od 242

naznačiti da se traži da se ugovor poništi. Onaj ko je kupio i ko je prodao su
tuženi i smatraju se jedinstvenim suparničarima. U prvoj godini od osnivanja
društva član ne može raspolagati svojim udjelom na ovaj način. Prenos udjela
smatra se završenim kada se upiše u knjigu udjela. Udio člana može biti i
predmetom izvršenja za njegove obaveze prema nekim trećim licima sa kojima
je u dužničko- povjerilačkim odnosima. Ovo se naravno ne odnosi na
nasljeđivanje jer se ono ne može ograničiti. Ovaj udio se može dijeliti na
idealne dijelove što odgovara ako nasljeđuje više nasljednika, ali isto u
slučaju i ako član hoće da prenese samo jedan dio svog udjela na treću osobu.
Član društva može istupiti iz društva, a može mu pristupiti i novi član. Član
takođe može biti i isključen iz društva, a razlozi za isključenje se unaprijed
određuju osnivačkim aktom i statutom. Odluka o isključenju dostavlja se u
pismenom obliku sa razlozima isključenja i član u roku od 30 dana može
tražiti sudsku zaštitu. I kod istupanja i kod isključenja član ima pravo da mu
se isplati njegov udio po tržišnoj vrijednosti na dan kada mu je prestalo
članstvo u društvu.

Organi upravljanaja u d.o.o.

Skupštinu društva čine članovi društa i ista ima ukupno 100 glasova, a svaki
osnivač ima broj glasova srazmjeran visini svog udjela u društvu. Društvo ima
upravu i ona vrši poslovanje i zastupanje društva. Upravu može činiti jedno,
dva ili više lica. Ne moraju biti članovi društva, mogu biti imenovani. Kada
uprava ima više članova osnivačkim aktom ili statutom se određuju njihova
prava i obaveze. D.o.o. ne mora imati nadzorni odbor, osim u slučaju kao ima
više od 10 osnivača i osnovni kapital veči od 1 milion KM. U društvu koji
nema nadzorni odbor, svaki član ima pravo da vrši nadzor i u ostvarivanju tog
prava ima pravo da traži uvid u sve ono što bi vršio nadzorni odbor da postoji
(poslovne knjige, bilans stanja i sl.). reviziju mogu da vrše svi članovi , ako o
tome postoji spor osnivači sa najmanje 1/10 kapitala mogu tražiti da sud
odredi reviziju. Društvo može povećavati i smanjivati osnovni kapital koji je
upisan u registar. O tome da li će se povećati ili sniziti odlučuje skupština.
Povećati se može uplatom ili uvođenjem novih uloga. Može se vršiti povećanje
iz rezervi ali ne može na način da se rezerve smanje ispod zakonskog
minimuma. Članovi društva imaju prvenstvo ako se vrši uplata novih uloga.
Novi udjeli se unose i tako da društvu pristupa novi član. Za pristup novog
člana nije potrebna izmjena osnivačkog akta, nego samo izjava novog člana, i
da je sačinjena u pisanom obliku i da je saglasna sa osnivačkim aktom i
statutom.Osnovni kapital se može smanjiti na osovu odluke skupštine ali ne
ispod zakonom propisanog iznosa.
Društvo se može spojiti i pripojiti drugom d.o.o. ali ne prije isteka 2 godine od
upisa u sudski registar. Može mijenjati oblik u d.d. za to je potrebna 2/3
većina glasova skupštine. Udjeli će biti iskazani u dionicama, utvrdiće se
njihova nominalna vrijednost koja ne može biti ispod zakonskog minimuma.
Uprava podnosi prijavu komisiji za vrijednosne papire i na osnovu njihove
odluke udjeli će se upisati kao dionice u registar vrijednosnih papira. Ova
promjena mora se objaviti u sl. gl. Radi obavještavanja povjerilaca jer im
društvo garantuje izmirenje obaveza.
Društvo prestaje- spajanjem, pripajanjem, podjelom , istekom vremena,
odlukom skupštine, odlukom suda ( ako skupština nije održana 8 mjeseci, ako
su potraživanja povjerilaca veća od osnovnog kapitala i kada se završi
stečajni postupak diobom stečajne mase) odluka o prestanku dostavlja se

Stranica 186 od 242

sudu najkasnije 8 dana kako bi sud mogao donijeti rješenje o brisanju tog
subjekta iz registra.

LIKVIDACIJA

Donošenjem zakona o likvidacionom postupku propisano je da se ovaj

postupak vodi u sudu. Ranije je moglo i u samom društvu.
Ovim zakonom se uređuje likvidacioni postupak. Likvidacija se provodi nad
imovinom pravnog lica sa ciljem namirenja svih povjerilaca unovčavanjem
imovine pravnog lica. Nadležan je isti sud kao i za stečaj a to je osnovni sud u
sjedištu okružnog suda tj njegovo privredno odjeljenje.
Razlozi:
- istekom vremena
- odlukom skupštine
- kada je izrečena mjera zabrane obavljanja djelatnosti-
zastupnik je dužan da pokrene likvidacioni postupak
- poništenjem upisa pravnog lica u sudski registar

organi likvidacije:
- likvidacioni sudija i likvidator (slično kao stečajni
upravitelj- postavlja ga likvidacioni sud- po pravilu on je
dosadašnji član uprave)
- vrši se popis imovine i povjerilaca
- na kraju slijedi unovčavanje imovine (nekada djelimično
nekada u cjelini) ako se prije unovčavanja ustanovi da
imovina nijen dovoljna da se pokriju povjerioci
pokrenuće se stečajni postupak.

- prvo se namiruju troškovi postupka i sudske takse,

izdaci likvidatora i nužni troškovi uprave

- povjerioci

- preostali dio srazmjerno se dijeli članovima društva

zaključivanjem postupka likvidacije rješenje se objavljuje u službenom

glasniku FBiH, po pravosnažnosti dostavlja se registracijskom sudu koje onda
donosi rješenje o brisanju . to će će biti također objavljeno u sl.gl.

DIONIČKO DRUŠTVO (DD)

To je društvo kod koga je osnovni kapital podijeljen na dionice, one su
vrijednosni papiri. Duštvo može osnovati jedan ili više osnivača. Osnivači su
obavezno i dioničari dioničkog društva. Osniva se ugovorom koji u sebi mora
da sadrži osnovne podatke o osnivačima, firmu i sjedište društva, djelatnost,
osnovni kapital koji je propisan zakonom (min. 50.000KM). Ako se u d.d.
pored novca unose stvari ili prava, ukupni ulozi u novcu ne mogu biti ispod
50.000 KM a nominalna vrijednost dionice ne može biti ispod 10KM.
Nominalna vrijednost je ona vrijednost koja se dobije kada se osnovni kapital
podijeli na broj osnivača. Nominalna vrijednost je ona koje se daje dionici u
osnivanju, a koja se kasnije tokom poslovanja može mijenjati. U akt se unosi
sadržaj prava koja proizlaze iz dionica (pravo glasa, prioritetna dionica itd.).

Stranica 187 od 242

Ako se unose stvari i prava moraju se izraziti u novčanoj vrijednosti. Mora se
odrediti i ime osobe koja će podnijeti prijavu za upis, ovo pravo ni zastupnik ni
lice ovlašteno da podnese prijavu ne mogu prenijeti na treće lice, to je pravo i
obaveza lica koja će zastupati dd. Ugovorom se određuje i banka tzv.
depozitna banka kod koje će se vršiti uplata dionica. Prilikom osnivanja dd
sve dionice mogu otkupiti osnivači i to je tzv. simultano osnivanje društva. Ili
mogu u skladu sa ugovorom, jedan broj dionica otkupiti osnivači, a preostali
broj dionica kupuju druga lica na osnovu javne ponude ili tzv. javnog poziva
za upis i uplatu dionica (zakonom o vrijednosnim papirima je određeno kako
će se izvršiti javni poziv). Ovo je sukcesivno osnivanje društva. Kod ovog
osnivanja ne upisuju se odmah sve dionice. Kada se radi o simultanom
osnivanju društva smatra se da je upis dionica izvršen potpisivanjem ugovora,
a uplata se vrši nakon što je komisija za vrijednosne papire donijela rješenje
kojim je utvrdila da je uspjela emisija dionica. Ako se radi o sukcesivnom
osnivanju onda se mora odrediti vrijeme i mjesto upisa dionica, mjesto i način
uplate dionica, i tek na osnovu toga može se zatražiti da komisija za
vrijednosne papire odobri javnu ponudu. Rješenje komisije kojim se odobrava
emisija dionica služit će kao osnov da se može sazvati osnivačka skupština.
Svrha osnivačke skupštine jeste da se ocijeni odnosno usvoji izvještaj o
osnivanju društva. Ako se radi o simulatnom osnivanju nikada neće biti
sporno da li je osnivanje uspjelo ili nije (smatra se da je nastalo potpisivanjem
ugovora o osnivanju), a kod sukcesivnog se to tek vidi na skupštini. Na
osnivačkoj skupštini će se donijeti statut i imenovati nadzorni odbor. Kada se
održi osnivačka skupština tada postoje uvijeti da se podnese zahtjev komisiji
da se društvo upiše u registar emitenata. Skupština se saziva kada se primi
izvještaj da je emisija dionica uspjela, zakon propisuje obavezan sadržaj
statuta koji se donosi na skupštini.
DD ima upravu koja rukovodi poslovanjem i zastupa društvo, a čine je direktor
i izvršni direktori. Imenovanje uprave vrši nadzorni odbor. Odbor za reviziju se
formira u dd, ali član odbora ne može biti član uprave, zaposlenik ... ili osoba
koja ima direktan ili indirektan uticaj u društvu.
Dionica osigurava učešće dioničara u skupštini društva.
Smanjenje i povećanje kapitala – smanjenje ne može biti ispod zakonom
propisanog minimuma, a povećanje je bez ikakvog limita. U oba slučaja
odlučuje skupština. O svim krupnim stvarima skupština odlučuje na prijedlog
nadzornog odbora. Kapital se može povisiti emitovanjem novih dionica koje
može biti i putem javne ponude ako odlukom nije uređeno da se dionice
prodaju u zatvorenoj emisiji (samo za dioničare) i povećanjem nominalne
vrijednosti dionica, ali na teret rezervnog fonda, ali se taj fond ne može
potrošiti ispod zakonom propisanog minimuma.

Zakon o likvidaciji (29/03 SNFBIH) – reguliše likvidaciju društva. Ranije je to

regulisao zakon o privrednim društvima.

VRIJEDNOSNI PAPIRI
ZOO sadrži odredbe o vrijednosim papirima. Vrijednosni papir je pisana
isprava koja u sebi sadrži neko pravo i izdavalac te isprave se obavezuje da
će ispuniti obavezu koja iz isprave proizilazi osobi koja je zakoniti imalac te
isprave. Vrijednosni papiri su formalne isprave i uvijek su u pisanom obliku i
bitni sastojci vrijednosnog papira uvijek su propisani zakonom. Za neke
vrijednosne papire posebnim zakonom se propisuju bitni sastojci, npr. bitni

Stranica 188 od 242

sastojak mjenice i čeka propisan je zakonom o mjenici i zakonom o čeku.
Obzirom na pravo koje u sebi sadrži vrijednosni papir možemo ih podijeliti u
više kategorija: vrijednosne papire koji u sebi sadrže građansko pravo,
najčešće to je imovinsko pravo, a može biti i stvarno pravo, i vrijednosne
papire koji u sebi sadrže pravo na upravljanje. Kada se radi o građanskim
pravima koja opredjeljujemo kao imovinska prava vrijednosni papir u sebi ima
to pravo inkorporirano i može da sadrži obavezu remitenta na isplatu
određene sume novca (to je obligaciono pravo, npr. Mjenica, ček i kreditno
pismo). Postojanje imovinskog prava inkorporiranog u vrijednosni papir ne
mora se dokazivati. Stvarna prava u sebi sadrži konosman, skladišnica i
prenosivi tovarni list Pravo na upravljanje sadrži dionica. Prava koja sadrže
vrijednosni papiri su inkorporirana u ispravu (utjelovljena) i zakonit imalac
isprave ne mora dokazivati postojanje tog prava, npr. skladišnica se može
prenositi u cjelini indosiranjem i ako je prenijeta u cjelini, imalac skladišnice
može bez dokazivanja preuzeti robu sa skladišta. Ako je samo skladišnica
prenesena indosiranjem na treće lice, on ne mora dokazivati skladištaru neki
drugi pravni osnov. Indosiranje je radnja imaoca vrijednosnog papira kojom
taj papir prenosi na treću osobu, a inodsament je sama izjava o prenosu koja
se bilježi na poleđini vrijednosnog papira. Imalac založnice može od
skladištara tražiti da stvari podvrgne javnoj prodaji , iz dobivene svote prvo bi
se podmirivali troškovi skladištara, pa onda imalac založnice a uslov za to je
protest založnice. Onaj ko ima skladišnicu ne mora dokazivati vlasništvo nad
stvarima. Ako imalac skladišnice želi da je indosira njegov interes je da
trećem licu sa kojim je u dužničko- povjerilačkom odnosu preda založnicu.
Imalac založnice se mora saglasiti sa indosiranjem skladišnice.
Konosman je vrijednosni papir koji izdaje prevoznik u pomorskom saobraćaju
(brodar) osobi čija se roba predaje na prijevoz. Osoba koja ima konosman ne
mora dokazivati da je vlasnik stvari koje su predate na prevoz.
Dionicom se stiče pravo na upravljanje i dobit. Imalac dionice ne mora
posebno dokazivati svoje pravo na upravljanje. Visina dividende ne proizilazi
iz dionice i zato se smatra da ona prije svega predstavlja pravo na
upravljanje.
Prenosivi tovarni list – ako glasi po naredbi. Onaj koji nije prenosiv njime se
samo može preuzeti roba koja je data na prevoz.
Vrijednosni papiri mogu se prenositi predajom, cesijom i indosiranjem. Kako će
se postupiti u konkretnom slučaju zavisi od toga da li glasi na ime, donositelja
ili po naredbi. Vrijednosni papiri koji glase na ime u pravilu se prenose
cesijom, a ako su na donosioca prenose se običnom predajom, a
indosamentom se prenose kada je to izričito propisano zakonom.
Pored vrijednosnih papira u prometu mogu biti i legitimacioni papiri
(željezničke karte, ulaznice za kino i sl. kod njih se zna koje izdavatelj, a ne
zna ko je korisnik, a onaj ko pokaže ispravu može da ostvari prava koja iz tog
papira proizilaze ) i legitimacioni znaci.

VRIJEDNOSNI PAPIRI U SMISLU ZAKONA O VRIJEDNOSNIM PAPIRIMA

(39/98 I 36/99 SNFBIH)
Vrijednosnim papirima je zakonom propisana forme, sadržaj i način prenosa tj
svi bitni elementi. Ovaj zakon propisuje emisiju i promet vrijednosnih papira i
ko su učesnici u prometu vrijednosnih papira. Po ovome zakonu vrijednosni
papiri mogu biti isprave ili elektoronički zapisi (dionice – el. Zapis u registru).

Stranica 189 od 242

U smislu ovog zakona vrijednosni papirima se smatraju dionice, obveznice,
certifikati. Ovaj zakon se ne odnosi na mjenice i čekove, zakonom o mjenici i
zakonom o čeku je propisano da su oni vrijednosni papiri, također bez
protesta mjenice nema ostvarivanja prava, police osiguranja, komercijalne
papire (skladišnica, konosman, kreditno pismo). Obveznica je vrijednosni
papir ili isprava u kojoj se njen izdavalac obavezuje da će osobi koja je
označnena u obveznici ili po naredbi te osobe ili ako glasi na donosioca-
donosiocu, isplatiti određenog dana iznos naveden u obveznici ili u
anuitetskom kuponu. Obveznice može da izda Republika Srpska. Emisiju
obveznica RS može vršiti na osnovu zakona, a opština na osnovu odluke
opštinskog vijeća.
Promet ovim vrijednosnim papirima može se vršiti putem berze ili preko
ovlaštenih predstavnika. U vezi s ovim – berza je dioničko društvo, a promet
se može vršiti preko brokera (tuđe ime i tuđi račun) i dilera (za svoje ime i svoj
račun).
Dionice- kod registra vrijednosnih papira vodi se elektronski zapis. Sve
promjene povodom prometa dionica moraju biti tamo evidentirane. D.D. u
pripremama nakon održane osnivačke skupštine sa registrom zaključuje
ugovor i to je obaveza društva. Temeljem tog ugovora registar će upisati
dioničare određenog d.d., upisaće broj dionica i njihovu nominalnu vrijednost
koja je označena u aktu o osnivanju. Nominalna vrijednost je označena u
dionicama i ona se upisuje pri osnivanju društva, sa tim da kasnije ta
vrijednost može rasti ili opadati.
REGISTAR VRIJEDNOSNIH PAPIRA
To je isto dioničko društvo. D.D. zaključuju ugovore sa registrom vrijednosnih
papira. Dužnost mu je da registruje, čuva i održava podatke o vrijednosnim
papirima i preko registra se mora vršiti prenos vrijednosnih papira. Smatra se
da je pravno valjano izvršen prenos vrijednosnih papira ako je to dostavljeno
registru vrijednosnih papira.

KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE

Komisija za vrijednosne papire je institucija RS i ima svojstvo pravne osobe.
Ona ima velike ovlasti, a najvažnije su: komisija uređuje uslove i način
izdavanja vrijednosnih papira; propisuje pravila prometa vrijednosnim
papirima; odobrava promet vrijednosnih papira kada se radi o inostranim
emitentima; odobrava emitovanje dionica, neovisno od toga da li se dionice
emituju zatvorenom prodajom ili javnom ponudom. Rješenjem utvrđuje da li su
ispunjeni uslovi za emisiju dionica (dakle osnivačima društva dopušta se
emisija kod sukcesivnog osnivanja društva) bez toga se ne bi moglo započeti
sa postupkom upisa niti uplate dionica. Mora se odrediti i
depozitna/rezidentna banka kod koje će osnivači vršiti upis i po isteku roka
za upis uplatu dionica, tu će upisivati i osobe javno pozvane.

BANKE

Banka je finansijska organizacija koja se osniva i posluje kao d.d. koja

obavlja poslove primanja novčanih depozita, davanja kredita i drugih
bankarskih poslova propisanih zakonom, osniva se kao dioničko društvo i da
bi se osnivala mora da ispunjava određene uslove, a ocjenu tih uslova vrši

Stranica 190 od 242

Agencija za bankarstvo. Agencija je finansijska institucija u RS, dakle pravno
lice izvan sastava banke sa osnovnim ovlastima da izdaje na zahtjev
osnivača dozvolu za osnivanje banke, dozvolu za svaku promjenu u
organizaciji banke, dozvolu za statusne promjene banke, dozvolu da obavlja
određene vrste poslova. Dozvola obuhvata i imenovanje rukovodećeg osoblja
banke. Agencija nadzire poslovanje banke i preduzima odgovarajuće mjere i
može da ukine datu dozvolu iz razloga propisanih Zakonom o bankama.
Agencija za bankarastvo provodi likvidaciju banke. Postupak stečaja banke je
sudski postupak na osnovu Zakona o stečaju. Osnovni kapital za osnivanje
banke je 15 miliona KM. To je najniži kapital koji mora biti u novcu. U banku
se mogu unositi i stvari i prava, ali je bitno da kapital u novcu ne može biti
ispod 15 miliona KM. U postupku osnivanja banke, Agenciji se podnosi zahtjev
za izdavanje bankarske dozvole. Zahtjev podnose osnivači banke, a uz njega
se podnosi: ugovor o osnivanju potpisan od svih osnivača, nacrt statuta, a
mogu i drugi osnivački akti ako je to utvrđeno propisima Agencije. Podnose se
podaci o kvalifikacionoj strukturi i iskustvu predviđenog nadzornog odbora i
uprave banke, podaci o kapitalu, plan i projekcija poslovanja koja između
ostalog sadrži i vrste predviđenih djelatnosti, strukturu organizacije banke, i
popis vlasnika banke.
Bankarska dozvola koju izdaje Agencija nakon uplate osnivačkog kapitala i
ispunjavanja ostalih uslova je uslov za upis u sudski registar poslovnih
subjekata. Svojstvo pravnog lica banka stiče upisom u Registar. Dozvolom se
određuje i djelatnost banke. Osnivači, odnosno, lice ovlašteno za zastupanje,
dužno je da prijavu za upis podnese u roku od 30 dana. Ovo je strogi
zakonski rok jer ako prijava nije podnesena u tom roku, Agencija može da
ukine datu dozvolu. Bankarska dozvola uvijek glasi na neodređeno vrijeme i
nije prenosiva.
Organizaciona struktura banke. Banka može imati filijale i može imati
predstavništva. Predstavništva prema Zakonu ne mogu obavljati bankarske
poslove, već samo prikupljati podatke i davati informacije odnosno vršiti
prezentiranje banke i njenih poslova. Banka može imati filijale izvan sjedišta
One imaju status pravnog lica i moraju podnijeti zahtjev da dobiju odobrenje
za obavljanje poslova na području RS. Te filijale mogu u svoje ime i za svoj
račun da primaju depozite, daju kredite, sve u skladu sa ovlastima koje sadrži
dozvola Agencije za bankarstvo. Agencija može da ukine Dozvolu- ona je
upravni akt i povodom nje se može voditi upravni spor npr ako agencija odbije
da izda dozvolu

na zahtjev banke,
ako se ne upiše u Registar u predviđenom roku,
ako je došlo do spajanja, pripajanja i podjele banke ukinuće se dozvola
koja je data za tu banku jer se i za statusne promjene traži saglasnost tj
dozvola agencije.
ako sami vlasnici banke odluče da likvidiraju banku
ako je dozvola data na osnovu neistinitih podataka, lažnih isprava itd.

Uz zahtjev za izdavanje dozvole prilaže se i nacrt statuta, koji obavezno mora

da sadrži sjedište, djelatnost, način rada organa banke, dionički kapital,
druge vrste kapitala, broj i nominalnu vrijednost dionica, pravo glasa vezano
za dionice, i druga pitanja u skladu sa zakonom.

Stranica 191 od 242

Upravljanje bankom: Bankom upravlja Skupština, Nadzorni odbor, Odbor za
reviziju i Uprava. Skupštinu čine svi dioničari. Zakon je uredio način rada
Skupštine, glasanja, sazivanja (pogledati u zakonu). Upravu čini direktor i
izvršni direktori i zamjenik direktora kojeg može imenovati Nadzprni odbor.
Direktor predsjedava upravom, uprava rukovodi poslovanjem, zastupa i
predstavlja banku i odgovara za zakonitost poslovanja. Imenuej se na 4
godine, a mandat mu može biti obnovljen bez ograničenja. Položaj, prava i
odgovornosti direktora uređuju se ugovorom između Nadzornog odbora i
direktora. Za imenovanje direktora potrebna je saglasnost Agencije za
bankarstvo. Nadzorni osbor u banci sačinjavaju predsjednik i najmanje 4
člana ( a max 6) i ovdje imenovanje može biti bez ograničenja mandata koji
traje 4 godine. Upisuju se u Registar kod Agencije. Imenuje ih Skupština.
Banka ima Odbor za reviziju kojeg imenuje Nadzorni odbor. Mandat je 4
godine, ali se može ponoviti. On vrši nadzor nad poslovanjem banke.
Djelatnost banke:To su: primanje svih vrsta depozita i drugih novčanih
sredstava, davanje i uzimanje kredita, vrši finansijski lizing, usluge platnog
prometa i prenos novca, daje sve oblike jemstva, kupovinu i prodaju strane
valute, kupovinu i prodaju vrijednosnih papira, finansijski managemant i
druge poslove. Upravne poslove iz okvira djelatnosti banka preduzima na
osnovu ugovora za koje je zakonom propisana pimena forma.
Ugovor o kreditu koji daje banka svojim komitentima: je dvostranoobvezujući i
po formi je formalan pravni posao, propisana je pisana forma. Banka
zaključuje takav ugovor sa svojim komitentom koji može biti i fizička i pravna
osoba. Banka komitentu daje novčani iznos uz kamatu, osim ako je izričitim
zakonskim propisom omogućeno da se za određene namjene daju beskamatni
krediti. Bitan sastojak ovog ugovora jeste da ugovor mora da sadrži novčani
iznos kredita, kao i uslove davanja, korištenja i vraćanja kredita. Dakle,
ugovor o kreditu za predmet može imati samo novac. Ispunjenje novčanih
obaveza može se usloviti tj garantovati nekim sredtvom obezbjeđenja. Npr
poznato je davanje kredita uz osiguranje vrijednosnim papirima. Uslovi
korištenja znače da kredit može biti sa namjenom i bez namjene. Uslovi
vraćanja: način otplate, odgoda vraćanja, kamate. Namjena kredita obavezuje
korisnika kredita da ga koristi u namjenu za koju je dat. Ako ga korisnik ne
koristi u date svrhe, banka ima pravo da otkaže ugovor o kreditu. U slučaju
otkazivanja, sav novčani iznos dospjeva za plaćanje po otkazu ugovora.
Banka može otkazati ugovor i u slučaju ako je njen komitent insolventan i nije
u mogućnosti da vraća kreditne rate onako kako dospjevaju. Korisnik kredita
može odustati od kredita ako nije započeo da koristi novac koji je predmet
ugovora, može otplatiti ugovor i prije isteka roka, a za to je potrebna
saglasnost banke. Ko otplati kredit prije roka nije dužan da plaća kamate koje
bi platio da je kredit vraćao u predviđenom roku, a banka može tražiti
naknadu štete. (Ugovor o zajmu kao predmet može imati novac i druge
zamjenjive pokretne stvari i to je razlika između ova dva ugovora. Ako je u
pitanju stvar koja se daje po ugovoru o zajmu, zajmoprimac stječe vlasništvo
nad stvari danom predaje iste i u zakonom propisanom roku vraća stvar iste
vrste (zamjenjivu, ne mora biti ista ona koju je dobio). Kod ugovora o zajmu
može se ugovorati kamata, a zajmodavac ne može zahtjevati kamatu ako nije
ugvoorena. Izuzetno, kod ugovora u privredi zajmodavac može zahtevati
kamatu i kada nije ugovorena. Solidarnost kod ugovora u privredi se uvijek
pretpostavlja, ako nije isključena ugovorom. )

Stranica 192 od 242

Bankarski poslovi
To su: ugovor o depozitu, ugovor o tekućem računu i sefu, štedni ulog...
Bankarski poslovi su formalni i ugovori se zaključuju u pisanom obliku.
Depoziti i štedni ulozi mogu biti po viđenju i oročeni. Banka se obavezje da će
depozit čuvati i postupati u skladu sa nalozima komitenta i uvijek je sa
kamatom. Tako se i depozit kao ulog na štednju smatra formalnim pravnim
poslom, budući da je banka dužna da izda štednu knjižicu i da na sredstva
depozita plaća kamatu. Kod banke se mogu deponovati i papiri od vrijednosti,
takođe na osnovu ugovora. Ugovor o sefu je ugovor kojim se banka obavezuje
da stavi na upotrebu korisniku prostor u banci pod posebnim ključem za koji
korisnik sefa plaća određenu naknadu. Banka je dužna da preduzme mjere
osiguranja sefa i nadzor nad njim, da bi korisniku osigirala one predmete koje
je pohranio u sef. U sef se ne mogu stavljati predmeti koji bi ugrozili sigurnost
banke i drugih sefova. Banka nikada ne zna šta se nalazi u sefu. Bankarska
garancija je jednostrani pravni posao uvijek je u pismenom obliku kojim se
banka obavezuje primaocu garancije (treća osoba) da će, za slučaj da njen
komitent ne ispuni svoju obavezu prema korisniku garancije, banka tu
obavezu ispuniti. Ove garancije su uobičajene u prometu robe. Da bi banka
dala bankarsku garanciju komitent sklapa ugovor sa bankom. Banka se
obavezuje da će trećem licu izdati bankarsku garanciju. Banka u izjavi
naznači za šta se daje garancija i na koji iznos. Treć osoba može tražiti isplatu
od banke u slučaju da komitent nije ispunio svoju obavezu. Banci treba
dokazati da je svoju obavezu izvršio a da novčana obaveza prema njemu nije
ispunjena. Garancija se uvijek daje određenoj osobi i za određeni pravni
posao i nije prenosiva (u našem sisitemu), a drugim sistemima se smatra i
ispravom koja se može prenositi. U našem sistemu mogla bi se prenositi samo
zajedno sa pravnim poslom za koji je izdata. Garancija se uvijek izdaje za
određeni pravni posao i samo se za njega može koristiti. Banka koja je po
garanciji izvršila isplatu ima pravo tražiti od svog komitenta da joj isplati taj
novčani iznos. Postoji još ugovor o tekućem računu sa fizičkim ili pravnim
licem preko kojeg ona vrše transakcije. Zatim ugovor o štednji gdje je štedna
knjižica dokaz da je ugovor zaključen.

(Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju – SN FBIH24/05)

Pročitati organizaciju i funkcionisanje agencije za nadzor.

Društva koja će obavljati osiguranje u privatnom osiguranju osnivaju se kao
uzajmna društva ili d.d.. u članu 50. nalazi se minimalni iznos kapitala koji
ovisi od vrste osiguranja koju će društvo obavljati. Posebnu ulogu ima agencja
za nadzor , koja ima svojstvo pravnog lica, bez njenog odobrenja društvo ne
može obavljati poslove propisane zakonom i aktom o osnivanju.

INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO

Zakon o indusrijskom vlasništvu u bih (SG BIH 3/02, 29/02)

Ovim zakonom uređuje se sticanjem sadržaj i zaštita prav aindustrijskog
vlasništva. Ind. vlasništvom u smislu ovog zakona smatraju se: patenti, robni i
uslužni žigovi, industrijski dizajn i geografske oznake. Pronalazak je predmet
koji se štiti patentom. Žigom se štiti znak koji je podoban za razlikovanje robe
ili usluga. Novi oblik proizvoda štiti se industrijskim dizajnom, a oznaka koja
označava geografsko porijeklo proizvoda štiti se geografskom oznakom.

Stranica 193 od 242

Nositelj prava koja proizilaze iz patenta, žiga, ind. dizajna itd. priznavanjem i
registracijom kod nadležnog instituta (Institut za standarde i mjeritaljestvo
BiH) stiči matreijalna i moralna prava. Materijalno pravo obuhvata isključivo
pravo privrednog iskorištavanja u skladu sa zakonom i pravo na
raspolaganje. Moralna prava pronalazača, autora i drugih stavrala za ova 4
oblika jeste da bude označen u prijavi koju podnosi Institutu u svim isprava
koje se odnose na patent, dizajn, žig i geografsku oznaku. Ako je pronalazak,
žig, rezultat rada više lica, sva ta lica imaju ista prava. Domaća i strana lica
imaju isto pravo na zaštitu (po principu reciprociteta). Za stjecanje ovih prava
važi načelo prvenstva (jači je u pravu onaj ko je ranije podnio prijavu
Institutu). Pravo se stječe sa danom podnošenja prijava kod Instituta za
standarde , mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH koji vodi postupak za
sticanja, promet, održavanje i prestanak prava industrijskog vlasništva. O
priznavanju ili odbijanju donosi se rješenje protiv koga je dopuštena žalba
Komisiji za žalbe Instituta, a protiv odluke Komisije može se pokrenuti upravni
spor kod Suda BiH. Nakon donošenja rješenja upisuje se patent ili žig u
registar. Institut vodi registar pojedinačno za sve ove oblike. Registar je javna
knjiga i dostupna je trećim licima na uvid. Pored toga, da bi se ovo načelo
javnosti osiguralo, Institut ima svoj službeni glasnik u kojem objavljuje svoje
odluke i rješenja.
Nosiocu prava pripadaju materijalan, moralna prava i parvo na zaštitu. U
slučaju povrede, zaštitu traži tužbom. Tužbom se može tražiti i pobijanje
priznatih prava (nekom drugom licu). Rokovi su 3 godine od saznanja i 5
godina objektivni rok. Trajanje ovih prava je u pravilu 10 godina i nosilac
prava je dužan da ovo obnovi po proteku roka, da ovo pravo ne bi prestalo.
Ova prava su prenosiva i mogu se nasljeđivati.
Trajanje prava po upisu u registar:
- patent - 20g
- industrijski dizajn - 10g
- žig - 10g
- geografska oznaka – bez ograničenja

po isteku ovog vremena nosilac treba tražiti da se obnovi ono što je upisano u
registar. Ako to propusti nema pravo na zaštotu koja je obezbjeena putem
suda.
Postoje tri vrste tužbi
- tužba za zaštitu ( ako neko lice neovlašteno koristi tuđe pravo nosilac prava
može tražiti naknadu štete i vraćanje primljene dobiti na ovakav način)

- tužba za osporavanje nekog prava industrijskog vlasništva (gdje tužilac

tvrdi da je neko drugi pronalazač a ne lice upisano u registar)

- tužba za priznavanje autorstva ( ova tužba se podnosi dok traje patent ili žig
, tvrdeći da je on autor a ne lice upisano u registar)
Onaj ko je upisan može pravo iskorištavanja ugovorom prenjeti na treće lice.
Zakon upućuje na ugovor o licenci gdje je predmet iskorištavanje patenta, žiga
ili znakova za razlikovanje. Ovim ugovorom ne gubi se autorstvo samo se
ustupa iskorištavanje uz naknadu, ali nije isključeno da nosilac prava stavi i
svoje pravo u promet.

Stranica 194 od 242

RAZLIKE U PRIMJENI NEKIH INSTITUTA U PRIVREDI I GRAĐANSKO-
PRAVNIM ODNOSIMA

U članu 25. ZOO data je definicija šta se smatra ugovorima u privredi.

Povodom ovakvih ugovora nastaju privredni sporovi. Ove sporove rješavaju
privredna odjeljenja općinskih sudova u sjedištu kantona. Ta odjeljenja će
rješavati i postupak likvidacije i stečaja kao i sporove koji proizilaze povodom
stečaja. Ovdje bi sdpadali i sporovi u vezi sa industrijskim vlasništvom.
U toku postupka stečaja zakazuje se ročište za utvrđivanje potraživanja. Ako
povjerilac ospori neko potraživanje. Ako povjerilac ospori neko potraživanje
stečajni sudija upućuje na parnicu koju će voditi privredno odjeljenje
općinskog suda u sjedištu kantona.

Solidarnost je uzajmanost više osoba u sticanju prava i obaveza. ZOO

propisuje da kada su u pitanju ugovori u privredi nekada propisuje
solidarnost a nekada omogućava da se ona može ugovorom sporazumno
isključiti. Npr kod ugovora u privredi čak i djeljive obaveze dužnici su dužni
ispuniti solidarno, osim ako to nisu izričito ugovorom isključili. Kod slučajeva u
privredi i jemstvo je uvijek solidarno tj jemac odgovara kao platac ili kao
glavni dužnik. Osim ako nije ugovorom isključeno i ako zakon dozvoljava da
se to u nekim lučajevima isključi.

Zastara član 374. ZOO

Kod društava u kojima je u strukturi kapitala zastupljen većinski državni
kapital stav vrhovnog suda je da je za njih rok zastare 3 godine a za društva
gdje nema takvog kapitala rok je 5 godina.
Za odnose među subjektima u privredi odnosi su kao dobrog privrednika i
dobrog stručnjaka a u obligacionim odnosima dužnost ili pažnja dobrog
domaćina. Pažnja dobrog stručnjaka zakonom se propisuje za ispunjavanje
određenih poslova – zahtijeva se u vezi sa određenom dijelatnosti npr kod
ugovora o prevozu lica, kada prevoznik odgovara uvijek, osim u slučaju kada
je do štete došlo djelovanjem okolnosti koje nije mogao otkloniti ni pažnjom
dobrog stručnjaka.

Časom preuzimanja robe prelazi rizik za slučajnu propast stvari. Kupac koji
prima stvar mora je pregledati bez odlaganja. Kod ugovora u privredi o
vidljivim nedostacima prodavac se obavještava odmah a ako nije tu onda bez
odlaganja. Za skrivene nedostatke mora se obavijestiti prodavac bez
odlaganja ili čim ih je zapazio. Ako to ne učini kupac gubi pravo da traži
otklanjanje neostataka, sniženje kupoprodajne cijene ili raskid ugovora.

Stranica 195 od 242

Opći pojmovi

Dodatna nadležnost – ustavom BiH (Član 3) propisane su nadležnosti BiH,

ali isto tako članom 3.5 a) i b) propisane su ustavom FBiH i dodatne
nadležnosti. To znači da entiteti jedan dio svoje nadležnosti mogu prenijeti na
BIH (Ministarstvo pravde, Ministarstvo odbrane, VSTV)

Podjela nadležnosti – prema Ustavu FBiH isključiva nadležnost Federacije,

zajednička nadležnost FBiH i kantona i isključiva nadležnost kantona.
1. kod isključive nadležnosti FBiH ona iz te oblasti samostalno donosi
propise
2. kod zajedničke nadležnosti propisi koji se donose moraju se donositi u
konsultaciji zajedno sa kantonalnom vlašću.
3. kod kantonalne nadležnosti kantonalno tijelo samostalno donosi
propise.

Kod zajedničke nadležnosti FBiH može prenjeti dio nadležnosti na kanton, a

kanton na gradske vlasti ili općinske a isto se odnosi na državu BiH. Prenos
nadležnosti vrši zakonodavno tijelo entiteta tj parlament FBiH i narodna
skupština RS.

Zatečeni propisi – to znači da svi zakoni, sudska pravila i propisi koji su ze

zatekli na dan donošenja ustava FBIH (isto važi i za ustav BIH) će se
primjenjivati u onoj mjeri ukoliko nisu u suprotnosti sa ustavom FBiH (isto važi
i za BiH) (npr. zakon o eksproprijaciji, ZOO, zakon o nasljeđivanju). Član IX
5.1. Ustava FBiH.

ZAKON O VIJEĆU MINISTARA (SG BIH 30/03 42/03 i 81/06)

Izvršna u vlast u BIH – Vijeće Ministra, Predsjedništvo BiH, Centralna banka

BiH- provjeriti
Izvršna u vlast u FBIH – Predsjednik FBIH, dva potpredsjednika FBiH i Vlada
FBiH
Izvršna u vlast u kantonu – Vlada kantona
Izvršna u vlast u općini i gradu – Načelnik opštine i gradonačelnik

Vijeće ministara
To je izvršna vlast. Čini ga predsjedavajući Vijeća ministara i ministri.
Manadat je 4 godine isto kao i članova Parlamentarne skupštine.
Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje predsjedništvo BiH, a odluku o
imenovanju donosi Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Ministre
imenuje predsjedavajući Vijeća ministara, a odluku o imenovanju također
potrvđuje Predstavnički dom Parlamentarne skupštine. Predsjedavajući Vijeća
ministara može podnijeti ostavku. Podnošenjem ostavke predsjedavajućeg,
cijelo Vijeće ministara je u ostavci. Isto tako, Predsjedništvo BiH može
pokrenuti postupak opoziva Predsjedavajućeg Vijeća ministara, a ako to
prihvati Parlamentarna skupština, dolazi se u istu situaciju kao i da sam

Stranica 196 od 242

podnosi ostavku. Članovi Vijeća ministara i Predsjedavajući ostaju da
obavljaju te poslove do izbora novih članova. - (pronaći ministarstva). Donose
odluke, zaključke i rješenja. Odluke donosi većinom glasova od ukupnog broja
članova o kojima dalje odlučuje parlamentarna skupština, a o svim ostalim
pitanjima odlučuje konsenzusom.

Vlada FBIH
Zakon o vladi FBiH (SNFBIH 1/94, 8/95, 19/03, 54/05 i 2/06)
Vladu FBiH imenuje Predsjednik FBiH uz saglasnost dva potpredsjednika i
nakon konsultacije sa Premijerom odnosno, kandidatom za premijera. Odluku
o imenovanju potvrđuje Predstavnički dom Parlamenta FBiH. Vladu FBiH čini
premjer i ministri. Premijer ima dva zamjenika, a sastav vlade je slijedeći: 8
ministara iz reda Bošnjaka, 5 ministara iz reda Hrvata, 3 ministra iz reda
Srba. Vlada FBiH odgovorna je svom šefu tj. Predsjedniku federacije, kao i
Parlamentu FBIH, a ministri su, pored navedenog, odgovorni i premijeru Vlade
FBiH. Vlada FBiH donosi slijedeće propise: uredbe sa zakonskom snagom,
uredbe, odluke, rješenja i zaključke. Uredbe donosi kada se radi o najvažnijim
pitanjima iz nadležnosti vlade, uređuje neke odnose koji su potrebni za
provođenje određenih zakona i osniva stručne i druge službe. Odlukom se
uređuju pojedina pitanja ili propisuju neke mjere, daje saglasnost ili potvrđuju
neki drugi akti. Pojedinačnim aktima tj. rješenjima odlučuje se o
imenovanjima/razrješenjima određenimh osoba, a koje je u nadležnosti Vlade
FBiH. Zaključcima se utvrđuju stavovi o pitanjima značajnim za sprovođenje
utvrđene politike.

ZAKON O MINSTARSTVIMA I DRUGIM TIJELIMA UPRAVE U BIH (SG BIH

5/03, 26/04 I 42/04)

Ministarstva na nivou BiH

To su: Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo pravde, Ministarstvo
vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, Ministarstvo finansija, Ministarstvo
civilnih poslova, Ministarstvo sigurnosti, Ministarstvo odbrane. Čime su
osnovana? Zakonom o ministarstvima i drugim tijeloma uprave u BiH, i istim
zakonom su određene nadležnosti tih ministarstava.

ZAKON O FEDERALNIM MINISTARSTVIMA I DRUGIM TIJELIMA

FEDERALNE UPRAVE – SNFBIH 19/03, 38/05 I 2/06

Ministarstva na nivou FBiH

Ukupno ima 15 ministarstva (Ministarstvo odbrane je od kraja 2005.
ustanovljeno na nivou BiH). Jedan broj ministarstava sjedište ima u Mostaru,
a drugi u Sarajevu. Utvrđena je nadležnost federalnih ministarstvava ovim
zakonom, a osnovano je nekoliko federalnih uprava koje mogu biti samostalne
ili okviru ministarstava. Samostalne uprave su npr.: Federalna uprava za
geodestke i imovinsko-pravne poslove, Federalna uprava civilne zaštite,
Federalni zavod za satistiku, Arhiv FBiH, Federalna direkcija robnih rezervi.
One su također formirane ovim zakonom i njime se utvrđuje i njihova
nadležnost

Stranica 197 od 242

ZAKON O DRŽAVLJANSTVU BIH – SG BIH 13/99, 41/02, 6/03, 14/03 i
82/05

Sticanje državljanstva BiH

Državljasnstvo BiH stiče se porijeklom, rođenjem na teritoriji BiH, usvajanjem,
naturalizacijom i međunarodnim ugovorom.

Porijeklom: dijete čija su oba roditelja državljani BiH u vrijeme rođenja stiče
državljanstvo BiH bez obzira gdje je rođeno. Dijete stiče državljanstvo BiH ako
je jedan roditelj u vrijeme rođenja bio državljanin BiH, a dijete je rođeno na
teritoriji BiH, dijete stiče državljanstvo BiH ako je jedan roditelj bio državljanin
BiH, a dijete je rođeno u inozemstvu.
Rođenjem: ako je dijete rođeno ili nađeno na teritoriji BiH, a oba roditelja su
nepoznata ili nepoznatog državljanstva.
Usvojenjem: ako je dijete mlađe od 18 godina i ako se radi o potpunom
usvojenju
Naturalizacija: ta osoba mora da ima 18 godina, da prije podnošenja zahtjeva
ima stalno mjesto boravka na teritoriji BiH najmanje 8 godina, da poznaje
jedan od jezika konstitutivnih naroda u BiH, da mu nije izrečena mjera
protjerivanja stranaca sa teritorije BiH, da nije osuđivan na izdržavanje kazne
zatvora za krivična djela koja su učinjena sa ?????umišljajem duže od 3
godine i da se odrekao ili na neki drugi način izgubio svoje ranije
državljanstvo. Olakšana naturalizacija znači da se radi o bračnom drugu
državljanina BiH. Za ovo je potrebno da brak traje 5 godina prije podnošenja
zahtjeva za prijem u državljanstvo BiH, 3 godine boravka na teritoriji BiH, da
se odrekao ili na drugi način izgubio svoje prethodno državljanstvo. Određene
osobe i bez ispunjavanja ovih uslova mogu steći državljanstvo BiH, a to je ako
se radi o emigrantima koji su se vratili u BiH i ako se radi o njihovim
potomcima (1. i 2. generacija)
Međunarodnim ugovorom – državljanstvo se stiče na način kako je tim
ugovorom dogovoreno.

Prestanak državljanstva BiH

Prestaje po sili zakona, odricanjem, otpustom, oduzimanjem i po
međunarodnim ugovorima.
Po sili zakona državljanstvo prestaje dobrovoljnim sticanjem drugog
državljanstva, a bilateralnim sporazumom između BiH i te države nije
drugačije uređeno.
Odricanjem prestaje ako je građanin BiH napunio 18 godina, a živi u
inozemstvu i ima državljanstvo druge države ili mu je ono zagrantirano, može
se odreći državljanstva BiH. Odricanje može tražiti i maloljetna osoba ali
moraju postojati zahtjevi oba roditelja za odricanje.
Otpustom državljanstvo prestaje pod slijedećim uvjetima: da ima 18 godina,
da se protiv te osobe ne vodi krivični postupak zbog krivičnog djela za koje se
goni po službenoj dužnosti, da je ta osoba izmirila određene poreze, doprinose
ili druge obaveze koje su utvrđene pravomoćnim odlukama i da je ispunila
vojnu obavezu.
Oduzimanje državljanstva: može se oduzeti ako je državljanstvo stečeno
prevarom, na osnovu lažnih dokaza i informacija, skrivanjem podataka koji bi
bili relevantni za dodjelu državljanstva, a to je bile relevantno prilikom
donošenja rješenja za sticanje državljanstva BiH, zatim ako državljanin BiH

Stranica 198 od 242

vrši vojnu službu u nekoj drugoj državi, ali nema saglasnosti nadležnih
organa BiH, kao i odlukom Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji
stranih državljana koja je zadužana za provjeru sticanja državljanstva od 6.
aprila 1992. do 1. januara 2006. (sastav komisije 2B+2H+2S+ 3 stranca koja
će se imenovati nakon konsultacije sa Vijećem Evrope). Odluke ove Komisije
su konačne. Komisija treba da završi posao do kraja 2006. također ako izvrši
krivično djelo kojima se narušava ustavni poredak BiH i ako ostoji
pravomoćna presuda za djela krijumčarenja vatrenim oružjem, narkoticima,
sredstvima za masovno uništenje i eksplozivne naprave.

Šta se treba uraditi za formiranje novog ministarstva?

Pripremili bi izmjene i dopune Zakona o federalnim ministarstvima i utvrdili

postojanje novog ministarstva te odrediti njegovu nadležnost.

ZAKON O ORGANIZACIJI UPRAVE U FBIH (SN FBIH 35/05)

Ovim zakonom propisan je način organiziranja uprave u FBiH, kantonu, općini

i gradu. Ovo je jedan sistemski zakon i na osnovu njega donose se svi ostali
zakoni iz oblasti uprave, s tim da u nekim lex specialis zakonima određena
rješenja mogu biti i drugačije propisana. Nadležnost federlanih organa uprave
utvrđuje se u federalnom zakonu o federalnim ministarstvima, a organizacija i
nadležnost kantonalnih organa uprave propisuje se kantonalnim zakonom.
Nedležnost gradskih i općinskih službi propisuje se propisom gradskog
odnosno općinskog vijeća.

Poslovi uprave

1. Izvršavanje zakona i drugih propisa – federalni organi uprave nadležni

su za izvršavanje federalnih propisa i zakona BiH kada je u tim
zakonima propisano da je za rješeavanje određenih upravnih stvari
nadležan entitet ili ukoliko se desi da se zakonom BiH propiše da BiH
jedan dio svoje nadležnosti prenese na entitetet. Kantonalni organi
nadležni su za sprovođenje kantonalnih propisa, federalnih propisa ako
je to utvrđeno zakonom Federacije i ako je Federacija jedan dio svojih
nadležnosti prenijela na kanton. Gradske i općinske službe su nadležne
za izvršavanje propisa koje donose gradska i općinska vijeća, za
izvršavanje kantonalnih propisa ako je utvrđeno u zakonima kantona, i
ako je kanton, odnosno, Federacija jedan dio svoje nadležnosti prenijela
na grad, odnosno općinu.
2. Vršenje upravnog nadzora – postoji nekoliko vrsta upravnog nadzora:
nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata i nad zakonitošću rada
institucija kojima su povjerena javna ovlaštenja kao i inspekcijski
nadzor.
3. Donošenje provedbenih propisa, samo u slučajevima zakonom
propisanim (podzakonskih akata) – organi uprave nadležni su za
donošenje provedbenih poropisa samo ako je to predviđeno zakonom iz
određene oblasti
4. Pripremanje određenih propisa i davanje preporuka – organi uprave
pripremaju zakone i druge propise za oblasti za koje su obrazovani
kada o tome odluči nadležna zakonodavna ili izvršna vlast. Prilikom

Stranica 199 od 242

 izrade zakona organi uprave dužni su pribavljati odgovarajuća
mišljenja, posebno ako se tim zakonim propisuje i dio nadležnosti nekih
drugih organa, kao i pribavljati mišljenja ako predložena rješenja
iziskuju angažiranje određenih finansijskih sredstava.
5. Davanje odgovora na pitanja zakonodavnoj vlasti – to su zastupnička
pitanja
6. Praćenje stanja u oblasti za koje su ti organi osnovani –
7. Obavljanje drugih poslova kada je to zakonom propisano –

POVJERAVANJE JAVNIH OVLAŠTENJA

Organ uprave u okviru obavljanja svoje djelatnosti mogu jedan dio svojih
poslova prenijeti na neku drugu pravnu osobu, ali isto tako zakon propisuje da
se u okviru prenosa nadležnosti sa organa uprave na drugu pravnu osobu ne
može prenijeti inspekcijski nadzor. Međutim, o ukviru inspekcijskog nadzora
jedan dio se može prenijeti a to je obavljanje određenih ekspertiza i stručnih
analiza za koje organ uprave nije stručno osposovljen. Prenos nadležnosti
može se vršiti samo zakonom. One pravne osobe na koje je preneseno
obavljanje određene djelatnosti sa organa uprave zovu se Institucije koje vrše
javna ovlaštenja. Organ uprave koji je prenio ovlaštenja ima funkciju
rješavanja po žalbama na donesena rješenja, vrši inspekcijski nadzor, daje
određena uputsva i mišljenja i objašnjenja kod primjene određenih zakona i
može poduzimati i druge radnje i mjere koje ima drugostepeni organ. Isto tako,
ta pravna osoba na koju su prensena javna ovlaštenja ima obaveza da mu
dostavlja informacije, izvještaje i druge podatke koji su neophodni tom organu
uprave.

UTVRĐIVANJE UNUTARNJE ORGANIZACIJE ORGANA UPRAVE

Utvrđuje se pravilnikom o unutarnjoj organizaciji. Pravilnik donosi rukovoditelj
organa uprave uz saglasnost Vlade FBiH ili Kantona

RUKOVOĐENJE ORGANIMA UPRAVE

Kantonalnim i federalnim organima uprave rukovodi ministar. On zastupa i
predstavlja ministarstvo i organizira rad ministarstva. Ministar je odgovoran
za izvršavanje svojih ovlaštenja, odnosno, nadležnosti organa kojim rukovodi,
a ako ministar ocijeni da ne može obavljati poslove – može podnijeti ostavku.
Federalni ministar podnosi ostavku predsjedniku Federacije. Samostalnom
upravom i upravom u okviru ministarstva rukovodi direktor.
Ministar/rukovodilac organa uprave donosi slijedeće propise: pravilnike,
uputstva, instrukcije i naredbe. Pravilnikom se uređuju pojedina pitanja iz
okvira federalnog/kantonalnog zakona, uputsvom se bliže propisuje način
postupanja, a instrukciojm također se utvrđuju pravila o postupanju u
određenoj oblasti/poslovima.

ODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA GRAĐANIMA

Organi uprave rješavaju zahtjeve podesene od strane građana u rokovima koji
su propisani zakonom. Organi uprave su dužni da po podnesenom zakonu
fizičke/pravne osobe odgovore u zakonom propisanom roku. Organi uprave ne
mogu tražiti od građana uvjerenja i isprave sa kojima organi uprave vode
službenu evidenciju.

ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA ZAKONODAVNOJ I IZVRŠNOJ VLASTI

Stranica 200 od 242

Prilikom pripreme zakona i provedbenih propisa organ uprave može tražiti
smjernice i upute za pripremu zakona iz određene oblasti. Vlada
Federacije/kantona može tražiti da organ uprave određeni zakon/propis
pripremi u određenom roku. Može tražiti da se ispita stanje u određenoj
oblasti i da se od utvrđenog stanja pripreme odgovarajuće izmjene i dopune
zakona. Organi uprave za svoj rad odgovorni su Vladi Federacije/kantona,
odnosno gradonačellniku i općinskom načelniku. Prema zakonodavnoj vlasti je
isti odnos, s tim što zakonodavna vlast može tražiti izvještaj o radu i preduzeti
određene mjere za reorganizaciju i prijedlog za promjenu osobe rukovodoca
organa uprave i rukovodećih državnih službenika.

OPĆE ODREDBE INSPEKCIJSKOG NADZORA

Inspekcijiski nadzor vrše organi uprave – federalna /kantonalna inspekcijska
uprava, a u okviru njih inspektori. Inspektori su državni službenici sa
posebnin ovlaštenjima. Oni obavljaju inspekcijske preglede po službenoj
dužnosti iili po zahtjevu stranke. Ukoliko se radi o zahtjevu stranke inspektor
je dužan da izvrši pregled i obavijesti stranku u roku od 15 dana od dana
podnošenja zahtjeva. Inspektor može preduzeti slijedeće mjere: prvo mora
sačiniti zapisnik i u njemu konstatovati utvrđeno činjenično stanje, a od
upravnih mjera može preduzeti slijedeće: donijeti rješenje kojim će narediti
otklanjanje utvrđenih nedostataka, i odrediti rok u kojem se moraju otkloniti,
donijeti rješenje o zabrani rada, izreči mandatnu kaznu samo ako je to
propisano materijalnim zakonom, može podnijeti zahtjev za pokretanje
disciplinskog postupka, zahtjev za prekršaj, privredni prijestup, krivičnu
prijavu.
Federalna upravna inspekcija ostala je u nadležnosti Federalnog ministarstva
pravde i nadležna je za: nadzor nad sprovođenjem zakona o organizaciji
uprave, radne odnose državnih službenika i namještenika i drugim zakonima
koji reguliraju postupak koji je drugačiji od zakona o upravnom postupku.
Mogu rješavati u upravnim stvarima samo kada je u pitanju primjena rokova.
Protiv rješenja Federalnog upravnog inspektora može se uložiti žalba
Federalnom ministarstvu pravde. Doneseno rješenje je konačno, i protiv njega
se može pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom i Sudom BiH.
Primjena ovog zakona – on se odnosi na organe uprave i na upravne ustanove,
na sudove i sudsku vlast i zakonodavnu i izvršnu vlast.

ZAKON O UPRAVI BIH – SG BIH 32/02

Organizacija je skoro identična kao u FBiH.

UPRAVNE ORGANIZACIJE

Vrše stručne poslove za čiji rad je potrebna primjena stručnih i naučnih

metoda.
Kriterij za osnivanje:
- obim poslova
- vrsta poslova
- broj organa uprave treba biti primjeren broju stanovnika koji žive na
određenom prostoru

Stranica 201 od 242

Ovdje spadaju:
- zavodi ( osniva se za obavljanje stručnih i drugih poslova koji zahtijevaju
primjenu istraživačkih i naučnih metoda)
- direkcije se osnivaju za obavljanje stručnih poslova
-agencije ali koji pretežno imaju privredni karakter

Njima rukovodi direktor a organima uprave rukovodi ministar (jedna od

razlika). Ministar je odgovoran Vladi FBiH, predsjedniku i premijeru FBiH i na
kraju Parlamentu FBiH.
Direktor je odgovoran (ovisno od toga da li je upravna organizacija u sastavu
ministarstva ili je samostalna) Vladi FBiH i premijeru a ako je samostalna
onda Vladi FBiH.
Odgovornost se uvijek treba vezivati za imenovanje u smislu- onaj ko imenuje
njemu se odgovara.

OPĆI I POSEBNI PROPISI

Pravilnikom se razrađuju pojedine odredbe zakona i uređuje unutrašnja

organizacija organa uprave.
Uputstvom se utvrđuju neka pravila postupanja kod obavljanja nekih poslova.
Naredba- nešto se naređuje ili zabranjuje.
Na nivou grada i općine provedbene propise donose načelnik i gradonačelnik.
Pojedinačni akti su: rješenja, zaključci, rukovoditelj organa može jedan dio
svojih ovlasti prenjeti na drugu osobu.

OMBUDSMANI

Trebala je startati njihova organizacija na državnom nivou početkom 2007. jer

su federalni prestali sa radom zaključno sa 2006. oni mogu da vrše uvid u sve
spise uprave, čak i u povjerljive ako je cilj zaštita ljudskih prava.

Stranica 202 od 242

Načela upravnog postupka
Načelo posebnog postupka – to znači da se određenim zakonom iz
određene oblasti može urediti/propisati postupak koji je drugačiji od
zakona o upravnom postupku (zakon o prestanku primjene zakona o
napuštenim stanovima)

Načelo supsidijarne primjene propisa – to znači da ako je određenim

lex specialis zakonom propisan poseban postupak u jednom dijelu
rješavanja, u onom dijelu u kojem nije propisan poseban postupak
primjenjuju se odredbe ZUP-a.

Načelo zakonitosti – to znači da su svi organi uprave i upravne

organizacjije dužne prilikom rješavanja upravnih stvari da primjenjuju
zakone i druge propise. Ovo načelo se odnosi i na Institucije koje imaju
javne ovlasti.

Načelo efikasnosti – to znači da su organi uprave dužni po zahtjevima

stranaka rješavati u rokovima koji su propisani zakonom.

Načelo materijalne istine – to znači da prije donošenja rješenja odnosno

rješavanja po zahtjevu stranke organ uprave dužan je da utvrdi sve
činjeice koje su bitne za donošenje rješenja.

Načelo ocjene dokaza- da se sve činjenice moraju uzeti kao dokaz kod
donošenja rješenja od strane organa uprave.

Načelo saslušanja stranaka – to znači da je organ uprave dužan

dopustiti strankama da se izjasne o svim činjenicama i dokazima koji su
relevantni u konkretnoj upravnoj stvari.

Načelo samostalnosti u rješavanju – to znači da organ uprave

samostalno donosi odluku bez uticaja bilo koga, na osnovu utvrđenih
činjenica i dokaza

Načelo dvostepenosti - pravilo je da se protiv svakog rješenja donesenog

u upravnom postupku može izjaviti žalba. Zakonom se može propisati da
se protiv prvostepenog rješenja ne može izjaviti žalba.

Stranica 203 od 242

 Načelo konačnosti – rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba, ali se
može pokrenuti upravni spor je konačno rješenje.

Načelo pravomoćnosti – rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti

pokrenuti upravni spor je pravomoćno rješenje. I takvo rješenje može se
izmjeniti, poništiti i ukinuti u slučajevima propisanim zakonom.

Stvarna i mjesna nadležnost organa uprave

Stvarna nadležnost određuje se zakonom, a mjesna nadležnost određuje se
fedralnim propisom (federalni zakon o organizaciji fedralnih jedinica kantona,
zakonom o federalnim jedinicama/kantonima iz 1996. i kantonalnim zakonom
o organizaciji uprave, odnosno, propisom o organizaciji gradskog/općinskog
vijeća).
Federalni organi uprave nadležni su: ako se radi o upravnim stvarima iz
isključive nadležnosti federacije, ako se radi o zajedničkoj nadležnosti između
federacije i kantona i u onim stvarima kada je kanton jedan dio svoje
nadležnosti prenio na federalnu vlast.
Kantonalni organi uprave nadležni su: ako se radi o zajedničkoj nadležnosti
između federacije i kantona, ako je federacija jedan dio svoje nadležnosti
prenijela na kantone i u onim stvarima koje su utvrđene u kantonalnim
zakonima i ako je grad/općina jedan dio nadležnosti prenjela na kanton.
Općinski i gradski organi uprave/službe nadležni su: u upravnim stavrima
koje su utvrđene propisom grada/općine, ako je to propisano kantonalnim
zakonom, ako je kanton prenio jedan dio svoje nadležnosti na općinu/grad i
ako je federacija dio svoje nadležnosti prenijela na grad/općinu. Ni jedan
organ uprave bez obzira na kojem je nivou vlasti ne može izvršiti prenos dijela
svoje nadležnosti u dogovoru sa drugim organom. Prenos nadležnosti se može
propisati samo zakonom. Ako se ne može utvrditi stvarna nadležnost organ
uprave (imajući u vidu naprijed navedeno) bit će nadležan organ uprave koji je
nadležan za organizaciju uprave.
Mjesna nadležnost:
Ako se radi o nekretninama –
Prema sjedištu organa –
Prema sjedištu pravnog subjekta –

Svaki organ je dužan da vodi računa o svojoj nadležnosti (stvarnoj i mjesnoj)

tokom čitavog postupka.

Sukob nadležnosti
Može biti pozitivan i negativan. Ako se radi o sukobu nadležnosti federalnih
organa o sukobu rješava Vlada FBiH. Ako se radi o sukobu nadležnosti
između federalnog i kantonalnog organa rješava Vrhovni sud FBiH, i između
dva kantona – o sukobu rješava Vrhovni sud FBiH. Ako se radi o sukobu
nadležnosti Institucija koje imaju javne ovlasti iz različitih kantona – o sukobu
rješava Vrhovni sud FBiH. Vlada kantona nadležna je za sukob nadležnosti
između organa uprave istog kantona. Ako se radi o sukobu nadležnosti
Institucija koje imaju javne ovlasti istog kantona i kantonalnog organa
uprave– nadležan je kantonalni sud. Ako se radi o sukobu između gradske
uprave – nadležan je gradonačelnik, a ako je sukob nadležnosti između

Stranica 204 od 242

općinslih službi za upravu – nadležan je općinski načelnik. Ako je sukob
između dvije općine u jednom kantonu nadležan je Kantonalni sud.
Kada se rješava o sukobu nadležnosti nadležni organ donosi rješenje. Protiv
tog rješenje ne može se izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, a tim
rješenjem utvrđuje se koji je organ nadležan i kome se predmet dostavlja na
rješavanje.

Izuzeće službene osobe (pogledati u zakonu)

Zakon propisuje dvije vrste izuzeća: obligatorno i fakultativno. Obligatorno
postoji u slučaju:
 ako je službena osoba učestvovala u donošenju prvostepenog
rješenja,
 ako je sa strankom u krvnom srodstvu u prvoj liniji, a u pobočnoj
liniji do 4. stupnja,
 ako je sa strannkom u odnosu straraoca, usvojioca, usvojenika ili
 ako je u postupku koji je prethodio bila stranka, vještak, punomoćnik
i sl.

Fakultativno izuzeće može biti u slučaju ako stranka sumnja u nepristrasnost

službene osobe. Stranka mora pismeno tražiti izuzeće a o izuzeću odlučuje
rukovodilac organa uprave. Ako se traži izuzeće ministra o izuzeću će
odlučivati Vlada.

Ko može biti stranka u upravnom postupku?

Fizička osoba, pravna osoba, organ uprave, udruženje građana,
pravobranitelj, a ombudsmen ne može biti stranka u postupku ali može biti
stranka ako pokrene upravni spor i prisustvovati vođenju upravnog postupka.
Procesna sposobnost – da može poduzimati odgovarajuće procesne radnje.
Zakonski zastupnik – osoba koja poduzima određene radnje u skladu sa
zakonom i provedbenim propisima.
Privremeni zastupnik – ako je stranka nepoznata, nepoznatog boravišta, ako
je potrebno da se završi određeni postupak u određenom vremenu.
Zajednički predstavnik – više stranaka sa istim pravnim interesom izjave da
hoće da imaju istog predstavnika.
Punomoćnik je fizička osoba koja poduzima određene radnje za neku drugu
osobu. Punomoć se može dati za dio ili za cijeli postupak. Obim punomoći se
određuje u datoj punomoći koja može biti pismena ili data na zapisnik. Da li
punomoć prestaje smrću srtanke? Ne, ali nasljednici je mogu izmjeniti i
opozvati.

Zapisnik u upravnom postupku

Zapisnik je javna isprava a da bi imao taj status mora imati sve elemente
propisane zakonom. O usmenoj raspravi illi nekoj drugoj važnijoj radnji u
upravnom postupku sastavlja se zapisnik. Zapisnik sadrži: naziv organa,
imena službenih osoba, vrijeme i mjesto, predmet, osobe koje su prisutne,
izjave stranaka, svjedoka, vještaka tj. kratak sadržaj svih provedenih radnji.
U zapisniku se ništa ne smije precrtavati, dodavati, a ako ima više stranica –
numerišu se. Sve stranke koje su učestvovale u postupku potpisuju se na
kraju, a ako odbijaju da potpišu i to se konstatuje u zapisnik. Zapisnik ima
snagu javne isprave bez obzira da li stranka ima primjedbi na isti ili ne.

Stranica 205 od 242

Spisi se mogu razgledati, osim nacrta rješenje, nacrta zapisnika i neke druge
povjerljive dokumentacije. Pojedine izjave ili navodi koji se nalaze u zapisniku
mogu se pobijati tj može se sporiti njihova istinitost.

Dostavljanje pismena
Vrši se radnim danom u radno vrijeme, a dostava se može vršiti u stan, na
radno mjesto i u advokatsku kancelariju. Dostavljanje se mora izvršiti osobi
na koju se pismeno odnosi, a ako to nije moguće, dostavlajenje se može
izvršiti njegovom zakonskokm zastupniku, članovima porodice, na radno
mjesto. Ako ne može ni na jedan od ovih načina, onda će se istači na oglasnoj
ploči organa uprave.
Vrste dostavljanja: zakonskom zastupniku ili punomoćniku, osobi ovlaštenoj
za prijem pismena, nadležnim organima, pravnim osobama, organima uprave,
dostavljanje osobama u inostranstvu (putem DKP-ova), stranim državama
(preko MIP-a), i diplomatskim predstavnicima, osobama koje se nalaze u
zatvoru (preko ustanove gdje izdržava kaznu), itd.

Rokovi
Postoje dvije vrste rokova: zakonski i službeni. Zakonski rokovi su prekluzivni
i ne mogu se pomijerati, a službene rokove određuje službena osoba koja vodi
postupak. Računaju se na dane, mjesece i godine. Teku od slijedećeg dana od
dana prijema pismena. Na početak rokova ne utiče nedelja i neradni dan, ali
na završetak utiče.
Povrat u pređašnje stanje – stranka koja je propustila iz opravdanih razloga
poduzimanje određene radnje, koju je bila dužna poduzeti. Postoje rokovi u
kojim stranka ovaj povrat može tražiti. Objektivni rok je 8 dana poslije
prestanka tih okolnosti koji su doveli do propuštanja radnje, a maksimalno u
roku od 3 mjeseca, prijedlog za povrat podnosi se organu kod kojeg je trebalo
izvršiti propuštenu radnju. Kada organ odlučuje o povratu on donosi zaključak
kojim se dozvoljava povrat. Protiv tog zaključka kojim je odobren povrat nije
dozvoljena žalba, a ako je zaključkom odbijen zahtjev za povrat u pređašnje
stanje, žalba je dozvoljena ako je zaključak donio prvostepeni organ, a ako je
drugostepeni tada žalba nije dozvoljena.

Pokretanje prvostepenog postupka

Može se pokrenuti na dva načina: po službenoj dužnosti, samo ako je to
propisano zakonom i po zahtjevu stranke. U toku trajanja postupka organ
može: donijeti zaključak o spajanju postupka u vezi podnesenih zahtjeva u
jedan predmet, ako su dvije ili više stranaka podnijele zahtjev, a oni su slični
ili isti, stranka može izmjeniti svoj zahtjev djelimično ili u cjelosti, stranka
može odustati od podnesenog zahtjeva, ali organ može nastaviti sa vođenjem
postupka ako ocijeni da postoji pravni interes. Stranka od podnesenog
zahtjeva može odustati sve do donošenja drugostepenog rješenja. U slučaju
odustanka od zahtjeva organ će donijeti zaključak o obustavi postupka i
poništit će doneseno rješenje. Ako je stranka podnjela zahtjev da odustaje
organ će obustaviti postupak donoseći zaključak o obustavi, ali isto tako ako
postoji javni interes organ može donijeti odluku da nastavi postupak. Stranka
može odustati od postupka čak i ako je podnijela žalbu ali do donošenja
drugostepenog rješenja, u tom slučaju organ će donijeti zaključak o obustavi i
poništiti doneseno prvostepeno rješenje.

Stranica 206 od 242

Upravni postupak se okončava na dva načina: rješenjem (ako se rješava o
upravnoj stvari u meritumu) i zaključkom (za procesne radnje).

Skraćeni postupak i posebni ispitni postupak

Postoji skraćeni postupak i poseban ispitni postupak. Organ uprave može
donijeti rješenje po skraćenom postupku pod uslovom: da je stranka iznjela
sve činjenice i uz zahtjev dosatvila dokaze iz kojih se može utvrditi da su
ispunjenje određene pravne pretpostavke da se donese rješenje, ili ako organ
na osnovu službenih podataka s kojima raspolaža može da donese rješenje, ili
ako se radi o poduzimanju nekih hitnih mjera, ili ako se radi o općepoznatim
činjenicama, ili ako se radi o stvarima od općeg interesa. Rok za donošenje
ovog rješenja je 15 dana od dana podnošenja zahtjeva.
Posebni ispitni postupak se provodi kada organu nisu dovoljni dokazi koje je
stranka podnijela, odnosno da nisu dovoljne činjenice sa kojima organ
raspolaže nego je poterbno da se saslušaju stranke, ili da se angažuju
vještaci, ili da se provedu i neke druge radnje koje su neophodne da bi organ
rješio određenu upravnu stvar. Rok je 30 odnosno 60 dana.

Prethodno pitanje – kada organ uprave u fazi rješavanja određene upravne

stvari naiđe na neku činjenicu koju je potrebno prethodno utvrditi jer od te
činjenice zavisi ishod postupka, npr. postojanje braka, postojanje krivičnog
djela i sl. Donijeće zaključak o prekidu postupka dok se to pitanje ne rješi.

Javne isprave – isprave koje je izdao nadležni organ u okviru svoje

nadležnosti i koje su prilagođene elektronskoj obradi. Stranke imaju pravo
dokazivati da činjenice iz javne isprave nisu istinite.

Uvjerenje – javna isprava koju izdaje organ o onim činjenicama o kojima vodi
službenu evidenciju. Službena evidenicja je evidencija koja je propisana
zakonom ili drugim propisom. Organ uprave je dužan na zahtjev građana
izdati uvjeranje u roku od 5 dana od dana podnesenog zahtjeva. Ako organ
utvrdi u postupku da ne može izdati uvjerenje, donijeće rješenje kojim odbija
stranku sa podnesenim zahtjevom. Organi uprave su dužni izdavati i
uvjerenja o kojima ne vodi službenu evidenciju ako je to propisano zakonom.

Rješenje – na osnovu provedenog postupka donose ga organ uprave i

institucije koje imaju javna ovlaštenja. Rješenje može donijeti organ uprave
samostalno, u dogovoru sa drugim organom, uz prethodno pribavljenu
saglasnost ili mišljenje drugog organa. Dijelovi rješenja su: uvod, izreka,
obrazloženje i pouka o pravnom lijeku, te potpis. Uvod sadrži: naziv organa,
ime stranaka, predmet, zakonski osnov za donošenje. Izreka sadrži: odluku
kako je organ riješio podneseni zahtjev (usvaja ili odbija zahtjev stranke).
Izreka mora biti jasna i koncizna. Sadrži troškove postupka i da li žalba
odlaže izvršenje. Obrazloženje sadrži: ukratko zahtjev stranke, provedeni
postupk, provedene dokaze i šta je bilo opredjeljenje organa da riješi na način
kako je rješeno. Pouka o pravnom lijeku: mora da stoji u kom roku se ulaže
žalba, kojem organu, i preko kojeg organa (drugostepeni organ opredjeljuje
primjena propisa – za federalne propise federalni organ).

Stranica 207 od 242

U upravoj stvari u upravnom postupku rješenje donosi rukovodilac organa
uprave ili druga službena
osoba koju je rukovodilac ovlastio za to. Prenos tih ovlaštenja donosi se
rješenjem.
Rješenje je donio općinski načelnik na osnovu federalnih propisa- šta
staviti u pouci o pravnom lijeku?
Pouka o pravnom lijeku : žalba se može uložiti nadležnom federalnom organu
iz te oblasti.

Vrste rješenja – djelimično, dopunsko i privremeno. Djelimično rješenje će

donijeti ako je stranka u jednom zahtjevu istakla/navela više zahtjeva koje
organ treba da riješi nekoliko tačaka, a za rješavanje su sazrele samo neke.
Protiv ovog rješenja se može izjaviti žalba. Dopunsko rješenje – rješava
ostatak podnesenog zahtjeva stranke. Ono je samostalno i dozvoljena je
žalba. Privremeno rješenje – organ uprave rješava stvarna određeno vrijeme –
do donošenja potpunog rješenja.

Rokovi za donošenje rješenja: u skraćenom postupku je 15 dana, a u

posebnom ispitnom postupku rok je 30 i 60 dana.

Ispravljanje rješenja – mogu se ispravljati samo tehničke greške. Ispravka

se vrši zaključkom.

Žalba – žalbu može uložiti stranka i lica koja imaju pravni interes, tužitelj,
pravobranitelj. Ombudsmen ne može uložiti žalbu, ali može pokrenuti upravnni
spor. Žalba se ne može uložiti: protiv rješenja domova Parlamenta FBiH i
rješenja zakonodavnih tijela kantona, protiv rješenja općinskog i gradskog
vijeća, (provjeriti u ZUP-u) protiv rješenja Vlade FBiH i Vlade kantona. Isto
tako, zakon predviđa da se protiv svih konačnih prvostepenih rješenja može
pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda (kantonalni sudovi).

Organi nadležni za rješavanje po žalbi – nadležni organ može da bude

federalni, kantonalni i drugi organi propisani propisom općinskog/gradskog
vijeća. Npr. ako je rješenje donio kantonalni organ po federalnom propisu, po
žalbi će rješavati nadležni federalni organ iz određene nadležne oblasti. Ako
je rješenje donio kantonalni organ uprave a osnov za donošenje je bio
kantonalni propis, drugostepeni organ je kantonalni organ koji je propisan tim
kantonalnim propisom. Ako je rješenje donijela organizaciona jedinica u okviru
federalnog ministarstva nadležni drugostepeni organ je ministar ili
ministarstvo, zavisno kako je propisano tim propisom.

Rok za žalbu je 15 dana po ZUP-u, ali se drugim zakonom može propisati i

drugačiji rok. Žalba treba da sadrži: naziv organa, razlog,
obrazloženje...potpis. Predaja žalbe: žalba se predaje poštom ili se šalje
neposredno organu, a prvo se predaje organu koji je donio rješenje da bi on
mogao kopmpletirati spis zajedno sa žalbom i dostaviti ga drugostepenom
organu.

Prvostepeni organ provjerava da li je žalba dopuštena, blagovremena i

izjavljena od ovlaštene osobe. Ako nešto nedostaje, odbacit će žalbu
rješenjem. Prvostepeni organ može izmjeniti svoje rješenje ako procijeni da je

Stranica 208 od 242

bilo propusta, ali ne može provoditi novi ispitni postupak. Nakon toga (ako nije
izmjenio žalbu) dostavlja ga drugostepenom organu, koji opet provjerava da li
je žalba blagovremena, dopuštena i ovlaštena te može poništiti rješenje i
vratiti ga na ponovni postupak i dati upute prvostepenom organu koji dodatne
činjenice treba da utvrdi u ponovnom postupku, može da izmjeni rješenje,
može da žalbu odbije, odbaci. Organ uprave je dužan žalbu riješiti u roku od
30 dana. Doneseno rješenje zajedno sa spisom dostavlja prvostepenom
organu, koji je dužan rješenje dostaviti stranci u roku od 5 dana. Ako je npr
žalba bila neblagovremena ali osnovana bez obzira na to organ se neće
upuštati u meritum.

Žalba zbog ćutanja uprave – drugostepeni organ će u roku od 3 dana tražiti

spis od prvostepenog organa, a prvostepeni organ je dužan u roku od 5 dana
isti dostavit drugostepenom organu. Drugostepeni organ može sam riješiti ako
postoji dovoljno dokaza, ili ako utvrdi d aće prvostepeni efikasnije riješiti može
dostaviti njemu predmet koji mora u roku od 15 dana donijeti rješenje, a
ukoliko je potrebno sprovesti novi dokazni postupak, vratiti prvostepenom
organu i odrediti rok za rješavanje. (provjeriti rokove u zakonu)

ZUP BiH (SGBIH 29/02) – uglavom ga ne pitaju.

OBAVEZNO NAUČITI DEFINICJU STRANKE !!!!!!!

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

Za razliku od krivičnog i parničnog postupka ovaj zakona ima najviše

vanrednih pravnih lijekova.

1. Obnova postupka – je najčešći vanredni pravni lijek. Može se tražiti

samo za konačan akt – načelo konačnosti (protiv kojeg se ne može
izjaviti žalba). Podnosi se prijedlog za obnovu postupka. Razlozi: ako se
sazna za nove činjenice ili se pribave novi dokazi koji bi, da su bili
poznati, doveli do drukčijeg odlučenja u toj upravnoj stvari, ako osobi
koja je trebala sudjelovati u postupku nije data mogćnost sudjelovanja,
ovo se najčešće dešava ako je postupak vođen po službenoj dužnosti,
ako je rješenje donijela službena osoba koja nije bila ovlaštenja za
njegovo donešenje, ako je na temelju saslušanja stranke doneseno
rješenje a dokaže se da je iskaz bio neistinit, ako stranka nije imala
zastupnika a nije bila u satnju sama zastupati svoje ineterese (ima ih
ukupno 11, dovoljno je da se zna 3-4). Ko može podnijeti zahtjev?
Stranka u upravnom postupku, lice koje je trebalo biti stranka u
postupku a nije i organ koji je donio rješenje. Ako stranka podnese
žalbu ona će se smatrati prijedlogom za obnovu. Postoji također i
subjektivni rokovi (30 dana od dana saznanja- ono se mjeri
dostavljanjem) i objektivni 5 godina, a može i duže u izuzetnim
slučajevima (ako se temelji na nekoj presudi koja naknadno bude
ukinuta, ili se čeka na razrješenje krivično- pravne stvari npr vještak
dao lažni iskaz pa se čeka da se predmet okonča. Stranka koja podnosi
prijedlog dužna je da učini vjerovatnim da postoji razlog za obnovu i da
podnese prijedlog u predviđenom roku. O prijedlogu za obnovu
postupka rješava organ koji je donio konačno rješenje. Kako taj

Stranica 209 od 242

 nadležni organ riješiti? Prvostepeni ako stranka nije izjavila žalbu ili
drugostepeni ako je rješenje doneseno rješavajući po žalbi. Prvo se
provjerava blagovremenost, da li je izjavilo ovlašteno lice, da li su
okolnosti navedene kao razlog izvjesne. Stranka mora te okolnosti
učiniti vjerovatnim. Ako nađe da ima osnova, ne mora nikakav
postupka provoditi ako ocijeni da činjenica koju stranka navodi nije od
značaja za predmet, iako je učinena vjerovatnom on će prijedlog odbiti.
Ponavljane postupka se odobrava zaključkom o dozvoli obnove
postupka i istovremeno se određuje koje radnje će se provesti. Izuzetno,
ne mora se donijeti zaključak nego se odmah počne sa obnovnim
radnjama, a u cilju povećanja efikasnosti. Jedino bi bilo potrebno
donijeti zaključak o dozvoli izvršenja jer se njime odgađa izvršenje
rješenja. Obnova se ne može tražiti iz razloga što je organ pogrešno
primjenio materijalno pravo. Organ nakon sprovedene obnove može da
svoje rješenje poništi ili ukine. Poništavanje djeluje ex tunc a ukidanje
ex nunc. Donošenje zaključka je bitno kod izvršenja. Pravilo je
podnošenje prijedloga za obnovu ne odlaže izvršenje. Sa asprekta
stranke koja je podnijela prijedlog bitno je da se donese zaključak o
dozvoli izvršenja.

2. Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa upravnim sporom –

kada drugostepeni organ dobije tužbu na odgovor, isti ima pravo da
svoje rješenje izmjeni povodom te tužbe tj. iz istih razloga zbog kojih bi
ga sud izmjenio. Izmjenjeno rješenje će dostaviti sudu i stranci. Ako
prihvata bitne razloge iz tužbe – može i sam postupati da ne proslijeđuje
predmet sudu. Ako je dvostranački predmet organ mora imati
saglasnost obje stranke da riješi stvar sam i ne prosljeđuje je sudu. Ovo
uglavnom funkcionira kod jednostranačkih predmeta.

3. Zahtjev za zaštitu zakonitosti – rješenje je pravosnažno , nema

vanrednih pravnih lijekova i ne može se pokrenuti upravni spor. Tužilac
kao državni organ ako dođe do tog rješenja može podnijeti zahtjev za
zaštitu zakonitosti. Ako bi se ukinuo ovaj lijek desilo bi se da jedno
nezakonito rješenje ostaje na snazi i da niko pa ni državni organ ne
može da ga pobija. Stranka može inicirati (ne može pokrenuti) ovaj
postupak . dakle, samo ga inicira kod tužioca da podnese zahtjev u
roku od 30 dana od kada je tužiocu dostavljeno rješenje. Ako je rješenje
federalnih organa- federalni tužilac, ako je kantonalno onda kantonalni
tužilac. Organ po ovome može poništiti i ukinuti rješenje. Najčešće se
poništava i vraća na ponovni postupak ili poništava i samostalno
rješava.

4. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora (često pitanje)

– po učestalosti ovo je drugo najčešće vanredno pravno sredstvo. treba
razlikovati dvoje: u jednom dijelu se poništava a u drugom ukida
rješenje (čl.260-265 ZUP) – svi pitaju često. Pravo nadzora- znači da ga
rješava viši organ. Ovdje se radi o poništavanju konačnog prvostepenog
rješenja. Može se podnijeti u slijedećim situaciijama: poništenje- kada
rješenje donese organ uprave koji nije nadležan. Ako ovakvo rješenje
donese viši organ (npr. načelnik opštine umjesto nadležne službe, ne

Stranica 210 od 242

 može se koristiti), ako je u istoj upravnoj stvari ranije rješeno na
drugačiji način, ako se donese složeno rješenje (u njegovom donošenju
učestvuje min. 2 organa – jedan organ donosi rješenje uz prethodnu
saglasnost drugog organa) a da nije bilo pribavljeno mišljenje ili
saglasnost drugog organa a bilo je obavezno da se to uradi,(rokovi za
podnošenje je 5 godina), ako je rješenje donijeo mjesno nenadležni
organ (rok podošenja 1 godina), ako je rješenje doneseno kao posljedica
prisile, prinude, ucjene i sl (nema roka za podnošenje). U ovim
slulčajevima se rješenje poništava. Rješenje će se ukinuti ako je njime
očigledno povrijeđen materijalni zakon (rok za podnošenje je 1 godina).
To može u jednostranačkim predmetima. U dvostranačkim predmetima
se mora pribaviti saglasnost druge stranke (zato što je ona možda
stekla neko pravo tim rješenjem čije se ukidanje traži). O ovom zahtjevu
rješava drugostepeni organ. Protiv ovog rješenja se može voditi upravni
spor, a ne može se izjaviti žalba.

5. Ukidanje i mjenjanje pravosnažnog rješenja uz pristanak ili na

zahtjev stranke – ako je pravosnažnim rješenjem stekla neko pravo, a
organ koji ga je donio smatra da je nepravilno primjenjeno materijalno
pravo, može ga ukinuti ili izmjeniti samo uz saglasnost stranke. Ako je
jednostranačka stvar treba stranka na to da pristane. Ako stranka traži
da se ukine rješenje koje je nepovoljno zanju, onda treba saglasnost
organa. Kada organ uprave ne pristane da se ukine ili izmjeni takvo
rješenje, nije dužan donijeti rješenja. Ako ga donese, na njega se ne
može izjaviti žalba i to nije upravni akt. Ako je dvostranačka stvar ne
može se mijenjati na štetu jedne strane. Ovdje nema rokova u pitanju je
dobra volja jednih i drugih.

6. Vanredno ukidanje rješenja – (često pitanje) ovdje se radi o izvršnom

rješenju koje je doneseno u skladu sa zakonom, npr. odobrenje za
građenje. Npr odobreno je građenje na zemljištu i kasnije se utvrdi da je
na toj zemlji klizište te se gradnjom ugrožavaju kuće koje se nalaze
ispod ili cesta koja tu prolazi. Izvršno rješenje se može ukinuti ako je to
potrebno radi otklanjanja opasnosti po život i zdravlje ljudi ili javnu
sigurnost ili radi otklanjanja poremećaja u privredi. Dakle, radi se o
vanrednim situacijama. Dolazi do promjene okolnosti nakon donošenja
rješenja. Ovo rješenje o vanrednom ukidanju donosi drugostepeni
organ. Svaka stranka koja zbog ukidanja rješenja ima pravo na
naknadu samo stvarne štete. O ovome odlučuje sud koji rješava upravni
spor.

7. Oglašavanje rješenja ništavim – ništavim se oglašava rješenje ako je

u upravom postupku rješeno o stvari iz sudske nadležnosti, ili ako se
radi o stvari koja uopšte nije u nadležnosti otgana uprave, uošte nije
upravna stvar. Drugi slučaj jej kad bi svojim izvršenjem to rješenje
dovelo do krivičnog djela. Treći slučaj je ako je donijeto rješenje čije je
izvršenje nemoguće. Četvrti slučaj je ako je doneseno rješenje po
službenoj dužnosti a predviđeno je da se može donijeti samo na zahtjev

Stranica 211 od 242

 stranke, ovakvo rješenje se može konvlaidirati samo ako stranka
naknadno pristane na njega. Ništavim rješenje oglašava organ koji ih je
donio, ili drugostepeni organ- nema pravila. Nema rokova za njihovo
oglašavanje ništavim. Na ova rješenja se može izjaviti žalba.

Pravne posljedice poništavanja i ukidanja

Poništavanje se poništavaju sve pravne posljedice od dana donošenja (ex

tunc), a ukidanjem se ukidaju posljedice od dana ukidanja (ex nunc)

Izvršenje
Kada rješenje postaje izvršno? Istekom roka za žalbu kada žalba nije
izjavljena, dostavom stranci kada žalba nije dopuštena, dostavom stranci
kada žalba ne odgađa izvršenje i dostavom stranci rješenje kojim se žalba
odbacuje ili odbija. Kada će drugostepeno rješenje postati izvršno? Kada je
dugostepeni organ rješavajući po žalbi poništio prvostepeno rješenje i sam
sam riješio stvar u meritumu. Kako će se praktično izvršiti? To je tzv.
administrativno izvršenje, donosi se zaključak o dozvoli izvršenja i u
dispozitivu se navodi kako će se izvršiti. Može se izvršti i prisilnim putem.
Nakon proteka roka od 5 godina od dana kada je rješenje postalo
pravosnažno ne može se više izvršavati.ako je uložena žalba , pa po njoj
drugostepeni organ odlučio da se odbija- to rješenje je konačno a prvostepeno
na koje se lice žalilo izvršno.
Upravna rješenja se mogu izvršavati administrativno i sudski (uglavnom
novčane obaveze).
Uslovi su:
1. rješenje mora postati izvršno
2. stranka na osnovu tog rješenja postavlja zahtjev za izvršenje
3. organ donosi zaključak o dozvoli izvršenja navodeći način izvršenja,
prijetnju novčanom kaznom, nalaže prisilno izvršenje itd. Sve su to
varijante tj postoji više načina i mogućnostzi izvršenja.

ZAKON O UPRAVNOM SPORU – SN FBIH 9/05

ŠTA JE UPRAVNI SPOR?

Predstavlja sudsku kontrolu upravnih akata. To je spor o zakonitosti upravnog

akta. Suština organa uprave je donošenje upravnih akata.

Ko sve može pokrenuti upravni spor? Pojedinac – domaće i strano fizičko

lice i pravno lice, ako smatraju da je povrijeđeno pravo ili pravni interes
zasnovan na zakonu. Pored toga, upravni spor može pokrenuti i oni koji nisu
ni fizička ni pravna lica. To su prije svega skupine građana, određeno naselje,
organ uprave ali samo pod jednim uslovom: da takvo lice može biti nosilac

Stranica 212 od 242

prava i obaveza u u pravnom postupku. Ako ne može biti nosilac prava i
obaveza ne može se pojaviti sa tzžbom u upravnom sporu. Upravni spor može
pokrenuti i pravobranilac koji istupa u ime FBiH, kantona i općine. Upravni
spor može pokrenuti i ombudsmen. On se može pojaviti u upravnom sporu ako
ocijeni da je konačnim upravnim aktom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo,
osnovna prava i slobode zagarantovane ustavom FBiH i međunarodnim
konvencijama. Po zakonu kaže se „zainetresirano lice“ to može biti npr i
tražilac eksproprijacije itd.

Presude u upravnom sporu su obavezne prema svakom. Njih mora

uvažavati organi uprave, tako i druge stranke koje učestvuju u upravnom
sporu. Sve odluke koje se donesu u upravnom sporu su pravomoćne, jer se
protiv njih ne može koristiti pravo žalbe.

Da li u upravnom sporu ima zainteresirana stranka? Da. Primjer:

povrat stana. Stranke su: nosilac stanarskog prava i korisnik koji je tokom
rata dobio privremeno rješenje. Vodi se spor između njih. Postoji treća strank
akoji su mnogi kantonalni sudovi ignorisali: to je vlasnik stana, koji je također
zainteresovan da taj stan ostane njemu.

Ko rješava upravne sporove? Sve do sada to je radio Vrhovni sud, a

ponekad i kantonalni a li u manjem obimu. Novim ZUS-om nadležnost je
prenesana na kantonalne sudove, ali da ne bi opteretili samo pojedine
kantonalne sudove – nadležnost se određuje prema prvostepenom rješenju,
odnosno, sjedištu organa koji je to rješenje donio.

Šta je organ u smislu ZUS-a? Pod njima se podrazumijevaju organi uprave,

upravne organizacije (direkcije, zavodi, agencije...oni nisu pravna lica same po
sebi. Postaju pravna lica ako se to reguliše...), općinske službe, gradske
službe, pravna lica koja imaju javna ovlaštenja (Federralni zavod za PIO)

Ko sudi? Uvijek je sudilo vijeće, ali da bi se učinio efikasniji rad sudova,

prihvaćeno je novim zakonom da prije svega sudi sudija pojedinac, ali može i
vijeće. U tom slučaju izvjestilac obavijesti vijeće koje razmatra predmet i
donosi odluku.

Protiv čega se pokreće upravni spor? NAUČITI DEFINICIJU UPRAVNOG

AKTA!!!!! Samo protiv upravnog akta. Upravni akt jeste akt nadležnog organa
kada rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnih lica u nekoj
upravnoj stvari. Dakle, trebaju biti ispunjena tri elementa da bi se radilo o
upravnom aktu:
1. da ga je donio nadležni organ
2. da se njime rješava o pravu ili obavezi pojedinca
3. da se radi o upravnoj stvari- nema definicije šta se smatra upravnom
stvari, polazi se od sudske prakse, npr rješenje o tome i tome nije
upravna stvar itd.

Protiv kojeg upravnog akta se pokreće upravni spor? Konačnog, najčešće

drugostepenog (u 95% slučajeva). Postoje prvostepeni akti na koje nije
dozvoljena žalba, ali je dozvoljeno pokrenuti upravni spor. Postoji presumpcija-
ako se u roku ne rješi po žalbi smatra se da je odbijena.

Stranica 213 od 242

Ćutanje administracije? Prije nego se podnese tužba zbog tzv. ćutanja
administracije, da se obrati pismeno upravnoj inspekcija. Ako ona ne
poduzme nikakve mjere u roku od 30 dana, tada se stranka može obartiti
sudu tužbom radi ćutanja administracije. Nije definisano zakonom, ali kada
se podnosi takva tužba, sudu se treba pružiti dokaz da je podnesen zahtjev
upravnoj inspekciji. I da ni ona nije postupila po zahtjevu u roku 30 dana od
dana kada je isti njoj podnesen.

Šta kada prvostepeni organ ćuti? Stranka može podnijet žalbu

drugostepenom organu u roku od 30 i 60 dana. Drugostepeni organ provodi
postupak po zakonu. Ako i drugostepeni ćuti, stranka može podnijeti tužbu i
pokrenuti upravni spor. Rješenje koje drugostepeni organ donese povodom
žalbe ili dopis koji uputi prvostepenom organu sa nalogom da postupi po
zahtjevu stranke nije upravni akt, nego upravna radnja.

Protiv kojih akata se ne može voditi upravni spor (čl.11 ZUS)? 15ČESTO
PITANJE Protiv akata donesenih u postupku u kojem postoji osigurana
sudska zaštita izvan upravnog spora. U stvarima u kojima se po izričitoj
zakonskoj odredbi ne može voditi upravni spor (ovdje bi mogla poslužiti zaštita
zakonitosti npr). Treći slučaj je gdje neposredno, na osnovu ustavnih
ovlaštenja, odlučuju domovi parlamenta FBiH, predsjednika i potpredsjednika
FBiH, odnosno zakonodavnog djela kantona (skupština Kantona). Kada
općinsko vijeće donese upravni akt može se pokrenuti upravni spor protiv tog
akta.

Zakonski razlozi za pobijanje upravnog akta (čl.12 ZUS)? 16ČESTO

PITANJE Neki od zakonskih razloga su: ako akt sadrži takve nedostatke koji
spriječavaju sudu pred kojim se vodi spor ocjenu njegove zakonitosti (u
dispozitivu se riješi stvar da ne znate kako postupiti – nejasan dispozitiv, ili
obrazloženje nije u skladu sa izrekom, ili obrazloženjem se odlučuje o
upravnoj stvari), može se pobijati zato što u aktu nije nikako ili nije pravilno
primjenjeno materijalno pravo ili pravila postupka, tada sud može u sporu i
meritorno odlučiti ako je akt donesen od nenadležnog organa i ako u
upravnom postupku koji je prethodio donošenju rješenja nisu primjenjena
pravila postupka i ako iz utvrđenih činjenica nije pravilno izveden zaključak.

Tužena strana? To je organ čiji se upravni akt osoprava. Organ koji donosi
rješenj nije i ne može biti stranka u postupku, on je samo tužena strana.

Odgoda izvršenja? Kada stranka podnese tužbu u upravnom sporu to ne

odgađa izvršenje upravnih rješenja ( a najčešće se radi o carinama i
porezima). Stranka može podnijeti organu uprave ili sudu (u tužbi zatraži da
se odgodi izvršenje i tada se hitno postupa) zahtjev za odgodu (ako hoće da
pokrene spor) pod slijedećim uslovima da: stranka koja traži odgodu mora
dostaviti potvrdu da je pokrenut upravni spor kod nadležnog suda.

da odlaganje nije protivno javnom interesu i da

tim odlaganjem nije nanesena šteta drugoj stranci
15
Često pitanje
16
Često pitanje

Stranica 214 od 242

Izuzetak: Kada se stranka obraća organu uprave za odgodu izvršenja i nije
uspjela, tada ne može isti zahtjev isticati u tužbi. Ako sud odbije odgodu,
nema prava na žalbu. Ako osoba podnosi zahtjev za odgodu sudu odvojeno ili
uz tužbu, mora dostaviti potvrdu sudu da taj isti zahtjev nije podnijela već
organu uprave, jer ovaj zahtjev je sastavni dio tužbe kao i potvrda i to se
rješava u roku od 3 dana. Ako potvrde uz zahtjev nema odbacuje se zahtjev
jer je prekratak ovaj rok od 3 dana da se stranka opminje da ispravi
nedostatke.

Upravni spor? Pokreće se tužbom. Ona se podnosi u roku od 30 dana od

dana kada je stranci dostavljen akt koji se osoprava. Ovaj rok važii za
obudsmene i za pravobranioce. Ako se pravobraniocu dostavlja upravni akt ili
ako obudsmen ima takvo rješenje, rok teče od kada im je dostavljena, a ako
nije u roku od 60 dan aod dana kada je akt dostavljen stranci. Tužba se
predaje neposredno ili preporučenom poštom. Može se izjavitii na zapisnik,
čak i kod općinskog suda. Može se desiti da iz neznanja ili omaškom ali ako
se to može pripisati neukosti stranke da tužba bude predata drugom organu –
ona je predata u roku. Takav organ će je proslijediti nadležnom sudu i neće
biti neblagovremeno.

Sastav tužbe? Tužba mora sadržavati: ime i prezime tužitelja i druge lične
podatke, naznaku tuženog, koji upravni akt se osporava, donosioc akta,
zakonske razloge za pobijanje akta, u kom pravcu predlaže da se riješi stvar.
Kako se može potpisati stranka u upravnom postupku koja je nepismena?
Drugo lice će ga potpisati i osoba koja ga je potpisala ispod naznači svoje ime i
prezime i adresu. Prtoznakom se može potpisati samo u jednoj situaciji: samo
kada nepismena stranka daje punomoć. Kada se žalba dostavlja na odgovor?
Samo u jednom slučaju: kada stranka u žalbi ističe nove činjenice i dokaze.
Kada se podnosi tužba uz nju se dostavlja obavezno i akt koji se pobija tužba
se dostavlja u dva primjerka ili u potrebnom broju primjeraka, jer se ista
dostavlja drugoj strani ili stranama na odgovor, ista mora biti i potpisana. U
tužbi se ne mogu navoditi nove činjenice i dokazi, ali postoji izuzetak: kada
stranka uz tužbu prilaže izuzetno jak dokaz koji dovodi u pitanje činjenično
stanje iz upravnog postupka.bitno je da je činjenično stanje potpuno drugačije
i da je postojalo ranije ali ih tužilac nije mogao istaći. Svaka strannka je
dužna dokazati činjenice na koje se poziva, dakle teret dokazivanja je na
strankama. Ako ona ne pruži dovoljno dokaza sud ne izvodi dodatne ex
officio. Tužilac može odustati od tužbe sve do donošenja sudske odluke u
upravnom sporu. Ili je vijeće već uzelo u odlučivanje. Tada sud rješenjem
obustavlja postupak.
Odbačaj tužbe? Sud će rješenjem odbaciti tužbu ako je: neblagovremena,
prijevremena (ćutanje administracije), podnesena od neovlaštenog lica, ako
akt koji se tužbom osporav anije upravni akt li da je očigledno da se upravnim
aktom ne dira u pravo tužioca (ne odnosi se na njega), ako je stranka
podnijela tužbu a ima pravo na žalbu na prvostepeno rješenje a to pravo nije
iskoristila, i ako se radi o stvari o kojoj se n emože voditi upravni spor, i ako
već postoji pravomoćna sudska odlika o istoj stvari. Sud može iz ovih razloga
odbaciti tužbu u svakom stadiju postupka. Stranka se uvijek mora opomenuti
da ako ne otkloni nedostatke na koje joj je ukazano njena tužba će biti
odbačena.

Stranica 215 od 242

Ako je lice podnijelo tužbu a drugostepeni organ naknadno donese novo
rješenje stranka se poziva da se u roku od 15 dana izjasni da li je zadovoljna
novim rješenjem, ili eventualno proširuje tužbu i na to novo rješenje. Ako lice
ne obavijesti sud u roku od 15 dana (a bilo je upozoreno na posljedice) sud će
rješenjem obustaviti postupak po njegovoj tužbi.

Dostava upravnih spisa po tužbi? Sud je dužan tužbu dostaviti organu

uprave koji je donio upravni akt na odgovor u određenom roku i da ist dostavi
upravne spise kantonalnom sudu. Ako ne dostavi spise u ostavljenom roku, a
predmet se ne može riješiti bez spisa, tada organ uprave povrijeđuje službenu
dužnost, tad asud ima pravo i obavezu da podnese prijavu disciplinskoj
komisiji protiv službenog i odgovornog lica u tom organu. O pokretanju
disciplinskog postupka obavještava se Vlada FBiH ili Vlada kantona. Tužba
se može riješiti i bez spisa ako stranka osporava samo sa aspekta primjene
materijalnog prava. Tužba se dostavlja i drugim strankama na odgovor ako je
višestranački predmet. Najduži rok za odgovor je 20 dana.

Šta sve može tužilac? On može tražiti da prisustvuje nejavnoj sjednici, bez
obzira da li stvar rješava pojedinac ili vijeće. Kod nejavne sjednice nema
rasprave. Sudija mora pozvati ovakvog tužioca, predočiti mu stvar i tužbu,
može nu dozvoliti da nešto dodatno kaže ako ima, tužilac može i dati neke
nove dokaze. Kada sud ocijeni da nema više razloga da prisustvuje sjednici
pušta ga da ide i nastavlja svoj rad. Raniji zakon nije imao nejavnu sjednicu.
Stranka u tužbi i u odgovoru na tužbu može tražiti da se zakaže javna
rasprava, ovo može tražiti u tužbi i u odgovoru na tužbu i ako to traži sud je
mora zakazati. Na raspravu se pozivaju stranke, predstavnik organa uprave
koji je donio akt, s tim da kad ser stranka poziva upozorava se da ponese sve
dokaze koji će dokazati njene tvrdnje iz tužbe. Tok rasprave: sudija izvjestilac
izlaže ukratko predmet (kada je vijeće) a predsjednik vijeća rukovodi
raspravom, tužilac izlaže tužbu, mogu biti i svjedoci. Zapisnik se vodi, a u
njega se unose najbitnije stvari. Takva rasprava ne bi trebala trajati duže od
pola sata. Pošto se zapisnik potpiše, stranke napuštaju raspravu, a odluka se
upisuje u zapisnik (ali ne mora odmah, može i naknadno) u roku od 30 dana.
Ako stranka izostane sa raprave a uredno je pozvana, to ne spriječava sud da
radi – nema odgode, pa čak ako ne dođe ni jedna stranka. Odgoditi se može
ako nema dokaza o urednoj dostavi poziva. U ZUP-u je obavezna lična
dostava. Dostava odluke – stranka je dužna sama doći na sud i preuzeti
odluku jer joj se na usmenoj raspravi saopšti kada će biti izrađena odluka.
Ako je bila nejavna rasprava – može se dostaviti poštom.

Rješavanje suda po tužbi? Sud rješava po osnovu činjenica utvrđenih u

pobijanom prvostepenom ili drugostepenom postupku. Kada sud na raspravi
utvrdi drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog u upravnom postupku i
otkloni propuste, i utvrdio da rješenje ne može opstati, sud tada rješava stvar
u meritumu (nema poništavanja rješenja i vraćanja na ponovni postupak).
Takožer može tužbu odbiti i potvrditi upravni akt i to je opet meritorno
rješavanje. Sud može da poništi sve prethodne akte i donese meritornu odluku
koja se izvršava. Njegova presuda kojom meritorno rješava stvar predstavlja
upravni akt. Gubila bi se smisao javne rasprave ako stavr ne bi bila meritorno
rješena.

Stranica 216 od 242

Zakonitost osporenog akta? Sud je vezan zahtjevom (petitom tužbe) i to
mora da poštuje, ali je isključivo vezan razlozima tužbe. Zato je jako važno
koje će razloge stranka navesti u tužbi. Ako stranka u tužbi ne ukaže na
ništavost, sud ne može taj akt poništiti po službenoj dužnosti. Kada sud
odlučuje u vijeću (3 sudije) potrebne su 2/3 da se donese odluka. Ako se član
vijeća ne slaže, njegovo se mišljene piše na zapisnik i zatvori u kovertu. Spor
se rješava presudom. Presudom se tužba može uvažiti i to na 2 načina:
upravni akt se poništava i rješava se upravna stvar (čl.33 st- 1 i 2 ) tj. Javna
rasprava- utvrđeno drugačije činjenično stanje sud donosi odluku u roku od
30 dana. Sud nije dužan odlučiti po tužbi u roku od 30 dana osim ako nije
održana javna rasprava, presuđuje u meritumu, a može da tužbu uvaži i
poništi i prvostepeno i drugostepeno rješenje i vrati na ponovni postupa ali
samo kada ocjeni da ovi organi mogu lakše i efikasnije provesti postupak,
nego sud. Ako nadležni organ ne postupi po presudi suda u roku koji mu je
sud odredio i kojom je vraćena stvar na ponovno postupanje i naloženo da se
postupi po uputama, on čini tešku povredu službene dužnosti i tada je sud
dužan podnijeti prijavu za pokretanje disciplinskog postupka.

Šta presuda sadrži? Uvod (naziv suda, sastav suda,broj i datum, koji akt
pobija, u kojoj stvari, dan kada je održana sjednica), izreka, obrazloženje,
potpis sudije/predsjednika vijeća. Pouka o pravnom lijeku- protiv ove presude
žalba nije dopuštena. Nema pozivanja u ime naroda ili u ime BiH u ovom
postupku. Original presude se čuva u sudu a strankama se dostavlja ovjereni
prepis.

Pravni lijekovi? Protiv odluke kantonalnog suda donesene u upravnom

sporu ne može se izjaviti žalba. Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda
donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti: zahtjev za vanredno
preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa
i ako je došlo do povrede pravila federalnog ZUP-a ako je ta povreda uticala
na donošenje rješenja (podnosi se vrhovnom sudu FBiH- samo kada je
kantonalni sud odluku temeljio na federalnim propisima ili kada stranka
smatra da je povrijeđen postupak prema federalnim propisima), a
kantonalnom se podnosi ako se odluka temelji na kantonalnim propisima.
Zahtjev za varedno preispitivanje se podnosi u roku od 30 dana od dana
dostavljanja sudske odluke. dostavlja prvostepenom organu, koji zahtjev
dostavlja u roku od 3 dana drugostepenom sudu. Kada vrhovni sud dobije
zahtjev, dostavlja ga na odgovor organu čiji se akt pobija, a dostavlja se i
drugim strankama. Ako se zahtjev odmah dostavi drgostepenom sudu, isti će
ga primiti i dostaviti prvostepenom. Kao datum prijema računa se kada je
dostavljeno drugostepenom sudu. O zahtijevu uvijek odlučuje vijeće od 3
sudije (ranije je bilo vijeće od 5 sudija) Ovo je problem kod malih sudova, tako
da se u tom slučaju često dostavlja vrhovnom sudu na odlučivanje (delegacija
vrhovnog suda).
Ovim zahtjevom se ne može pobijati kantonalna odluka zbog nepotpuno i
netačno utvrđenog stanja. Sud samo ispituje zakonitost odluke u okviru
postavljenog zahtjeva, alii po službenoj dužnosti ispituje da li su pravilno
primjenjeni materijalni propisi i pravila postupka (uporedi sa revizijom u
ZPPu).
Stranka može tražiti održavanje javne sjednice i tome se ne mora udovoljiti jer
ovdje načelno se odlučuje na nejavnim sjednicama. Kako odlučuje nadležni

Stranica 217 od 242

sud po ovajvim zahtjevima? Zahtjev se prvo dostavlja strankama i određuje im
rok u kojem trebaju odgovoriti. Rješenjem se odbacuje neblagovremen,
nedopušten ili neovlašten zahtjev. Donosi presudu kojom odbija ili uvažava
zahtjev. Ako ga uvažava kantonalnu odluku će ukinutu ili preinačiti. Ako
ukida vraća predmet na ponovni postupak. Preinačenjem odluke, sud zapravo
rješava po tužbi. U upravnom postupku nema preinačenja, može izmjeniti
rješenje. Zahtjev se upućuje drugostepenom preko prvostepenog organa.
Kantonalni sud dostavlja spise a vrhovni sud dostavlja zahtjeve strankama
na odgovor u roku koji odredi sud.
Ponavljanje postupka? Postupak okončan presudom ili rješenjem suda
može se na zahtjev stranke ponoviti iz slijedećih razloga:
1. ako se dođe do novih činjenica ili dokaza za koje stranka nije znala u
vrijeme postupka, a takve su da se za njih ranije znalo mogla je biti
donesena drugačija odluka
2. ako u upravnom sporu nije pružena mogućnost stranci da učestvuje u
sporu (vlasnici stanova u stambenim predmetima, npr nije im
dostavljena tužba na odgovor)
3. ako je presuda donesena u krivičnoj ili građanskoj stvari pa je kasnije
ukinuta a korištena je u sporu
4. ako je odluka donesena uslijed izvršenja krivičnog djela sudije ili
službenog lica u sudu
ima ukupno 6 razloga.

Pokreće se tužbom, a o istoj odlučuje sudija pojedinac koji nije učestvovao u

donošenju odluke koja se pobija. Kada onaj sudi koji odlučuje o ponavljanju
postupka ocijeni da su ispunjeni uslovi za ponavljanje postupka, on će staviti
van snage odluku kantonalnog suda i istovremeno odlučiti po tužbi. Ako ne
održava raspravu mora pribaviti sve spise jer po njima odlučuje. Ukoliko ZUS
ne sadrži pojedine odredbe shodno se primjenjuju odredbe ZPP-a.
Razlog – kada je vođena javna rasprava pa je sud izvodio dokaze i utvrđivao
činjenice a nije samo radio po osnovu pribavljenih spisa. Rok za ponavljanje je
30 dana od dana saznanja i objektivni rok od 5 godina. Sudija pojedinac ako
ne odbaci zahtjev za ponavljanje isti dostavlja na odgovor. Protiv odluke o
ponavljanju postupka sudije pojedinca dozvoljeno je uložiti zahtjev za
vanredno preispitivanje- provjeriti !!!!!.
Ombudsman može podnijeti ovaj lijek iz istih razloga iz kojih može podnijeti
tužbu (ali ne i iz drugih razloga) jer su formirani da štite ljudska prava
zagarantovana Ustavom i EKLJP.

Obaveznost presude? Član 57. – 59. Ako je presudom poništeno rješenje i

vraćeno prvostepenom organu, isti je dužan u roku od 15 dana donijeti novo
rješenje shodno uputama iz sudske presude. Ako on to ne učini, ili donese
rješenje protivno uputama iz presude, stranka može ponovo podnijeti tužbu
sudu, odnosno, zahtjev u kojem će zatražiti da sud koji je poništio upravni akt
riješi tu upravnu stvar jer organ uprave ćuti. Ako upravni organ nije slijedio
upute suda, stranka može podnijeti tužbu, a sud tu stvar mora riješiti u
meritumu, nema više vraćanja predmeta upravnom organu. Odluka suda je
upravni akt koji se izvršava (ako podlaže izvršenju). Organ koji je ćutao vrši
tešku povredu i protiv njega se može pokrenuti disciplinski postupak.ako
organ donese akt protivno primjedbama suda iz presude , sud će po novoj
tužbi morati ukinuti to novo rješenje i sam će odlučiti tj donijeti presudu (ako je

Stranica 218 od 242

činjenično stanje nesporno utvrđeno). Ako organ ne utvrdi činjenično stanje
sud će sdasm meritorno odlučiti i provesti postupak, ali kantonalni sud je
dužan pokrenuti disciplinski postupak protiv odogovrnog lica.

Postupak zaštite sloboda i prava pojedinaca zaštićenih ustavom

federacije? Sui generis pravno sredstvo. Članovi 60. - 62. Ovim pravnim
sredstvom se dozvoljava da se pobijaju akti koji se inače ne mogu pobijati, a
kojima se krše prava pojedinaca (iz ustava i međunarodnih konvencija i
sporazuma), pod uslovom da nije zajamčena druga sudska zaštita protiv
takvih akata. Zahtjev pored pojedinca može podnijeti i ombudsmen. Ovakav
zahtjev rješava kantonalni sud i to sudija pojedinac ili vijeće. Zahtjev se
smatra hitnim i rok rješavanja je 15 dana. Mora se dostaviti i drugoj strani na
odgovor osim ako očigledno proizilazi da su kršena ljudska prava. U zahtjevu
se treba navesti radnja, vrijeme, organ, podaci o službenom ili odgovornom
licu – član 63. te zahtjev da se otklone posljedice. Može se podnijeti sve dok
radnja traje. Odlučuje se rješenjem. Protiv ovog rješenja dozvoljava se
podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje i to vrhovnom sudu FBiH u
roku od 8 dana. Osim pojedinačnih akata, ovo se odnosi i na pojedinačne
radnje tj. ponašanju službenog ili odgovornog lica koji svojim radnjama
onemogućava stranci da ostvari ustavom zagarantovana prava i slobode. Ako
se to zaista utvrdi, tada postoji mogućnost da kantonalni sud donese rješenje
kojim će zabraniti dalje postupanje ili nepostupanje ili će naložiti da se postupi
na određeni način i utvrđuje određene mjere u određenom roku kako bi se
otklonile te negativne posljedice. Postoji čak i mogućnost novčanog
kažnjavanja za neizvršenje naložene radnje (200-800 KM). Ovo rješenje treba
da izvrši kod koga se te radnje čine ili ne čine, a ako on to neće da izvrši, onda
sud može sam ili putem općinskih sudova da na zahtjev stranke preuzme
izvršenje tog rješenja.

Stranica 219 od 242

LITERATURA

Zakon o državnoj službi SNFBIH 67/05 (zadnja izmjena)

Zakon o namještenicima SBFBIH 49/05
Zakon o PIO (SNFBIH 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05)
Zakon o državnoj službi u instistucijama BiH (SG BIH 19/02, 35/03, 4/04,
17/04, 26/04, 37/04, 48/05 i 2/06)
Zakon o radu FBiH (SNFBIH 43/99, 32/00 i 29/03)
Zakon o radu u institucijama BiH (SGBIH 26/04) – ne pitaju
Pravilnik o radnoj knjižici (SNFBIH 42/00, 53/00)

ZAKON O DRŽAVNOJ SLUŽBI U FBIH

Zakon o državnoj Službi u FBiH ne primejnjuje se na: (provjeriti u zakonu)

članove Parlamenta FBiH, predsjednika i 2 dopredsjednika, članove vlade,
sudije, tužioce, članove kantonalne vlade, članove zakonodavog tijela
kantona, članove općinskog i gradskog vijeća, gradonačelnika, pripadnike
policije, ured za reviziju.

Državni službenici mogu biti: državni službenici i rukovodeći državni

službenici. Rukovodeći državni službenici su rukovoditelj samostalne uprave i
samostalne upravne organizacije, sekretar organa uprave, rukovodilac uprave
i ustanove koja je u sastavu ministarstva, pomoćnici rukovoditelja i glavni
inspektori (federalni i kanotnalni). Ostali državni službenici su: inspektori,
stručni saradnici, viši stručni saradnici i stručni savjetnici. O pravima i
dužnostima državnih službenika odlučuje rukovodilac organa uprave, odbor
državne službe za žalbe i agencija za državnu službu.

Državni službenici ispunjavaju slijedeće uslove: državljanin je BiH, ima

univerzitetsku diplomu, stariji je od 18 godina, zdravstveno je sposoban za
obavljanje određenog posla, i u zadnje 3 godine nije otpušten iz državne
službe i da nije obuhvaćen odredbom člana IX 1. Ustava BiH.

Postavljenje državnih službenika vrši rukovoditelj organa uprave uz

pribavljeno mišljenje agencije za državnu službu, a mišljenje nije obavezujuće.

Popunjavanje upražnjenih radnih mjesta

Interni premještaj- znači da se državni službenici iz tog organa mogu

premjestiti na drugo radno mjesto u istom organu i taj premještaj može biti
dobrovoljan i nametnut. Može se vršiti preuzimanje državnih službenika iz
jednog u drugi organ s tim da mora biti ista razina. Zatim može se vršiti
popuna sa liste prekobrojnih službenika. Ako se ne može vršiti popuna na ove
načine onda ide javno popunjavanje preko agencije za državnu službu.
Unaprjeđenje se također vrši internim oglasom.

Stranica 220 od 242

Radni odnos na određeno vrijeme- procedura je ista kao i kod
zapošljavanja na neodređeno vrijeme ali on ne može prerasti u radni odnos na
neodređeno vrijeme .

Državni službenik ima pravo žalbe odboru državne službe za žalbu , a zatim
pravo tužbe sudu. Kada se osoba prvi put zapošljava u organima uprave
probni rad traje 6 mjeseci. Ocjenjivanje državnih službenika vrši se svakih 12
mjeseci i rukovodilac organa uprave o tome donosi rješenje. Rješenje se donosi
na prijedlog neposredno nadređenog službenika. U organima uprave mogu se
zaposliti pripravnici i to na jednu godinu.
Naknada za privremeno obavljene poslove – ako državni službenik privremeno
obavlja poslove dakle druge poslove uz svoje- zakon predviđa naknadu od
50%.
Godišnji odmor- rukovodioci imaju najmanje 25 a najviše 36 radnih dana a
ostali državni službenici najmanje 20 dana.

Prestanak radnog odnosa državnih službenika – prestaje dobrovolnjim

istupanjem iz službe, kada ispuni 65 godina života i 40 staža osiguranja
prema općim propisima, disciplinska mjera prestanka (o disciplinskoj
odgovornosti odlučuje komisija koju formira agencija za državnu službu, protiv
rješenja komisije može se podnijeti žalba odboru), smrću, ako izgubi
državljasntvo BiH, sticanje državljanstva druge države suprotno Ustavu Bih,
ako ne zadovolji na probnom radu, prekobrojnost, ako dvije uzastopne ocjene
ima «ne zadovoljava», ako je osuđen na kaznu zatvora preko 6 mjeseci.

Mjere komisije:
- prestanak radnog odnosa
- javna opomena
- suspenzija prava učestvovanja za unapređenje u
naredne dvije godine (postoje obligatorna i fakultativna
suspenzija)

odredba o osnivanju se nalazi u Sl.Gl.FBiH 48/03 a osnovala je Vlada FBiH.

Agencija za državnu službu postoji i na nivou FBiH i BiH. Nadležnosti ADS –
edukacija državnih službenika, planira proces zapošljavanja, utvrđuje
jedinstvane kriterije za postavljenje državnih službenika, pruža stručnu pomoć
organima uprave, i podnosi izvještaj o svom radu Vladi FBiH.

Svi instituti koji nisu uređeni ovim zakonom uređuju se primjenom općih
propisa – zakon o radu FBiH.

ZAKON O NAMJEŠTENICIMA Sl.Gl.FBiH 49/05

Namještenici rade na dopunskim poslovima osnovne djelatnosti organa

uprave. O pravima i dužnostima odlučuje rukovodilac a žalbe mogu uložiti
odboru i ukoliko nisu zadovoljni odlukom odbora mogu tražiti zaštitu od
općinskog suda. Raspoređivanje i postavljanje namještenika vrši rukovodilac.
Popunjavanje upražnjenog radnog mjeta vrši se putem internog oglasa a
rukovodilac upravnog organa imenuje internu komisiju koja će sprovesti taj
oglas. Ako se mjesta ne mogu popuniti na taj način onda će se popuniti javnim
oglasom, sa tim da ga ne raspisuje agencija već rukovodilac. Uvjeti su isti kao

Stranica 221 od 242

za državne službenike osim stručne spreme. Namještenci su osobe sa SSS i
VŠS. Primaju se na rad putem ADS, probni rad je 3 mjeseca. Provjeri oko
primanja preko ADS-a.) ugovor na određeno vrijeme može biti do dvije godine
za razliku od državnih služenika kod kojih to nije određeno. Namještenici se
ocjenjuju svakih 12 mjeseci a dvije negativne ocjene dovode do prestanka
radnog odnosa. Pripravnički staž traje 6 mjeseci za SSS i 9 za VŠS. Godišnji
odmor najmanje 18 dana a najviše 30. plaćenog odsustva 7 dana a neplaćeno
u skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom. Prestanak ugovora o radu je
isti kao kod državnih službenika.

ZAKON O PIO Sl.Gl.FBiH 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05

Prava iz PIO: pravo na starosnu penziju, pravo na invalidsku penziju, pravo

na porodičnu penziju i prava osiguranika sa preostalom radnom sposobnšću.

Invalidnost postoji kada osiguranik zbog trajnih promjena zdravstvenog stanja

ne može da radi na odgovarajućim poslovima, a te promjene nastale su zbog:
povrede na radu, povrede van rada, bolesti koja se ne može otkloniti
liječenjem ili medicinskom rehabilitacijom, profesionalne bolesti i u tom slučaju
kod osiguranika nastaje gubitak radne sposobnosti. Izmjenjena radna
sposobnost nastaje kada osiguranik ne može da obvalja poslove svog radnog
mjesta sa punim radnim vremenom, ali može da obavlja druge poslove uz
prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju.

Starosna penzija – uvjeti: da osoba ima 65 godina života i minimalno 20

godina staža osiguranja, odnosno 40 godina staža osiguaranja bez obzira na
godine starosti.

Invalidska penzija – dovoljno je da se utvrdi gubitak radne sposobnosti

prouzrokovan povredom na radu ili profesionalnom bolešću.

Porodična penzija – (provjeri u zakonu) pravo na nju ima: bračni partner (žena
preko 45, muškarac preko 65 godina), djeca do 15 godina, ako se nalaze na
redovnom školovanju do 25 godina, supruga iz razvedenog braka ako je
presudom za razvod braka utvrđeno pravo na izdržavanje.

Vrste staža:
 poseban staž – na njega imaju pravo pripadnici Armije BiH, HVO i policije
koji su uzeli učešće u odbrani BiH i to u periodu od 30.04.1991. –
22.12.1995. godine (računa se u dvostrukom trajanju)
 staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem – odnosi se na
osiguranike koji rade na naročito teškim i po zdravlje štetnim poslovima
gdje se ni posebnim mjerama zaštite na radu ne mogu poboljšati uslovi
rada
 staž osiguranja sa efektivnim trajanjem - pravo na taj staž imaju osobe
koje rade puno radno vrijeme, nepuno radno vrijeme, osobe koje rade sa
skraćenim radnim vremenom koje se računa kao puno radno vrijeme
 penzijski staž – to je staž na osnovu koga osiguranik ostvaruje prava iz PIO
a to je samo za onaj staž koji je plaćen.

Stranica 222 od 242

ZAKON O RADU

Radni odnos zasniva se zaključivanjem ugovora o radu između zaposlenika i

poslodavca. Ugovor o radu – elementi: naziv i sjedište poslodavca, ime i
prezime zaposlenika, da li se ugovor zaključuje na određeno ili neodređeno
vrijeme, početak rada na određenim poslovima, mjesto rada, radno mjesto,
raspored radnog vremena, plaća i ostale naknade na koje ima pravo
zaposlenik, otkazni rokovi, godišnji odmori, odsustva (plaćena i neplaćena) i
drugi elementi predviđeni pravilnikom o radu. Poslodavac ne može tražiti
podatke koji nisu vezani za posao.

Poslodavac može zaključiti ugovor o radu sa pripravnikom i volonterom radi

stručnog osposobljavanja za obavljanje određenog posla. Ukoliko je potrebno
radno iskustvo za obavljanje određenog posla poslodavac može sa osobom
zaključiti ugovor o pripravničkom radu na godinu dana koji se dostavlja
zavodu za zapošljavanje, kao i ugovor o volonterskom radu. Radno iskustvo
koje je osoba stekla obavljajući pripravnički i volonterski rad uzima se kao
radno iskustvo za obavljanje nekih drugih poslova. Za vrijeme obavljanja
volonterskog rada poslodavac je dužan da osigura osobu od povreda na radu i
profesionalnih bolesti.

Radno vrijeme kod poslodavca traje 40 sati sedmično, s tim da može biti puno,
nepuno (znači 4 ili 5 sati u toku dana) i ta osoba može zaključiti još jedan
ugovor kod drugog poslodavca na nepuno vrijeme kako bi imala puno radno
vrijeme, prekovremeno (10 sati sedmično + 10 sati uz saglasnost zaposlenika).
Prekovremeno ne može raditi maloljetnici i trudnice. Skraćeno radno vrijeme je
puno radno vrijeme ako govorimo o osobi kod koje je cijenjena njena radna
sposobnost od strane nadležnog organa i utvrđeno da ta osoba može da radi
na istim poslovima ne osam već 6 ili 4 sata. Žene ne mogu da rade noću, pod
vodom, zemljom na na ročito teškim i po zdravlje štetnim poslovima. Ako
priroda posla zaht6ijeva poslodavac može napraviti preraspodjelu radnog
vremena npr. Jedan broj dana ili mjeseci radi više a drugi dio manje ili
nikako.

Noćni rad se smatra rad od 22.00 do 06.00 sati (u poljoprivredi do 05:00 sati).

Maloljetnici imaju pravo na godišnji odmor koji ne može trajati manje od 24

dana. Pravo na odmor postoji: u toku rada, ne može biti manje od 30 minuta,
odmor između dva radna dana ne može biti kraći od 12 sati, sedmični odmor
manje od 24 sata i godišnji odmor manji od 18 dana. Godišnji odmor se može
koristiti iz dva dijela, prvi ne može biti kraći od 12 dana, a drugi dio se može
koristiti do 30. juna naredne godine. Odsustva mogu biti plaćena i neplaćena.
Plaćena 7 dana i neplaćeno odsustvo koje utvrđuje poslodavac: po 4 dana za
vjerske praznike, dva dana plaćeno i dva neplaćeno.

Naknada plaće: plaćeno odsustvo, godišnji odmor, bolovanje...

Prestanak ugovora o radu: ako je zaključen na određeno vrijeme,

sporazumom, ako zaposlenik navrši 65 godina života odnosno 20 godina
osiguranja ili ako navrši 40 godina osiguranja bez obzira na starosnu dob ako
se poslodavac i zaposlenik ne dogovore drugačije, ako je zaposlenik osuđen

Stranica 223 od 242

na kaznu zatvora duže od tri mjeseca, i odluka nadležnog suda koja za
posljedicu ima prestanak radnog odnosa, danom dostavljanja pravosnažnog
rješenja o gubitku radne sposobnosti, otkazom ugovora o radu (rokovi: 7 – ako
zaposlenik daje otkaz i 14 dana – ako poslodavac daje otkaz), smrću. Ako
poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog nepredviđenih okolnosti a zaposlenik
se nalazi kod njega duže od dvije godine ima pravo na otpremninu. Za
obavljanje privremenih i povremenih poslova zaključuje se poseban ugovor.

Zaposlenik zažtitu svojih prava može tražiti kod: poslodavca i kod nadležnog
suda (općinski). Kod suda zaštitu može tražiti u roku od godinu dana od dana
saznanja za povredu prava.

Ako poslodavac ima preko 15 zaposlenika, zaposlenici mogu formirati Vijeće

zaposlenika, a ako nema 15 zaposlenika ili nije formirano, sindikat obavlja
funkciju Vijeća zaposlenika.

Štrajk – zaposlenici imaju pravo organizirati štrajk i niko ne smije iz tih

razloga imati manja prava od onih koji nisu učestvovali u štrajku.

Radna knjižica – je javna isprava koju izdaje nadležna općinska služba za

rad i može se izdati osobi koja ima 15 godina života. Izdaje se na zahtjev te
osobe, a izdaje je nadležna općinska služba za poslove rada. U radnu knjižicu
se upisuju opći podaci o zaposleniku, a prilikom zasnivanja radnog odnosa
zaposlenik je dužan predati radnu knjižicu poslodavcu, a poslodavac je dužan
izdati potvrdu o tome. Ako se desi da se zaposleniku poslije prestanka radnog
odnosa ne preda radna knjižica, ista se dostavlja nadležnoj općinskoj službu
po prebivalištu zaposlenika. Ako je zaposlenik umro – predaje se srodnicima.
Ispravku netačno upisnih podataka može da vrši PIO i općinska služba.

Privremeni i povremeni poslovi - to su poslovi za koje se ne može zaključiti

ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrojeme i ne mogu trajati duže od
60 dana u toku godine.

Stranica 224 od 242

UPRAVA

1. Vijeće ministara
2. Vlada FBiH
3. Osnivanje organa uprave u FBiH
4. gdje su smještena federalna ministarstva
5. nabrojati nekoliko federalnih ili državnih ministarstava
6. sticanje državljanstva BiH
7. prestanak državljanstva BiH

ORGANIZACIJA UPRAVE

1. poslovi urgana uprave

2. povjeravanje javnih ovlaštenja
3. kako se osnivaju samostalen uprave, uprave u okviru ministarstva,
nabrojati neke
4. rukovođenje organima uprave i upravnim organizacijama (ministar i
direktor) i koje propise donose organi uprave
5. odnos organ uprave prema zakonodavnoj vlasti, izvršnoj vlasti, prema
građanima, pravnim osobama i obudsmenima
6. opće odredbe inspekcijskog nadzora; upravna inspekcija (rijetko),
zapisnik

UPRAVNI POSTUPAK

1. načela
2. stvarna i mjesna žnadležnost
3. izuzeće službene osobe
4. stranke u upravnom postupku
5. zapisnik
6. dostavljanje pismena
7. rokovi
8. povrat u pređašnje stanje
9. pokretanje prvostepenog upravnog postupka; skraćeni i posebni ispitni
postupak
10. rješenje i vrste rješenja
11. žalba; rad prvostepenog
organa po žalbi; rad drugostepenog organa po žalbi;
12. vanredna pravna sredstva,
nabrojati i obrazložiti jedno
13. pravne posljedice
poništavanja i ukidanja rješenja
14. kada je izvršno
prvostepeno i drugostepeno rješenje
15. kada je pravosnažno, kada
je konačno rješenje

UPRAVNI SPOR

Stranica 225 od 242

 1. ko može podnijeti zahtjev za pokretanje spora
2. nadležnost prema ZUS BiH
3. može li se upravni spor pokrenuti ako drugostepeni organ nije donio
rješenje
4. da li uložena tužba odlaže izvršenje rješenja (u pravilu ne, stranka
može tražiti odgodu izvršenja)
5. postupak po tužbi, ko odlučuje, presuda, ko rješava (sudija pojedinac)
6. Pravni lijekovi (samo zahjtev za vanredno preispitivanje sudske odluke i
ponavljanje postupka)
7. obaveznost presude
8. stranke u upravnom sporu

RADNO PRAVO
1. na koga se primjennjuje a na koga ne primjenjuje zakon o državnoj
službi
2. ko su državni službenici, kako se dijele i koje uvjete treba da ispuni
osoba da bi imala status državni službenici.
3. ko odlučuje o pravima i dužnostima državnih službenika
(rukovodilac, žalbeno odjeljenje ADS i sud)
4. ADS
5. prestanak radnog odnosa državni službenici

ZAKON O PIO

1. koja prava ima osiguranik

2. vrste penzija i jedna da se objasni
3. vrste staža i jedna da se objasni

ZAKON O NAMJEŠTENICIMA

1. Ko su namješetenici
2. ocjenjivanje;
3. probni rad

RADNA KNJIŽICA I ZAKON O RADU

1. Elementi ugovora o radu
2. prestanak ugovora o radu
3. koja prava propisuje zakon o radu za maloljetnike i žene
4. vrste odmora i odsustva
5. kada zaposleniku pripada nakanada plaća, čime se utvrđuje
6. vijeće zaposlenika
7. kod koga zaposlenik ostvaruje svoja prava iz oblasti rada
8. privremeni i povremeni poslovi
9. radna knjižica po pravilniku o radnoj knjižici
10. šta se ne smatra prekidom
ugovora o radu (godišnji odmor, bolovanje, ako je zaposlenik zaključio
ugovor o radu kod istog poslodavca s prekidom od 15 dana)
11. otkaz ugovora

Stranica 226 od 242

Stranica 227 od 242
Dejtonski sporazum- anex 4 okvirnog sporazuma za BiH
EKLJP i njeni protokoli

Ustavi Entiteta Statut Brčko Distrikta

ustavi kantona
zakoni entiteta zakoni Brčko Distrikta

USTAVNI SISTEM

Općenito o ustavu BiH

Ustav je najviši pravni akt, garancija demokratije. Ustav BiH je potpisan, nije
usvojen, on je dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (Dayton-ski
sporazum). Aneks IV ovog Sporazuma je ustav BiH. Ustav BiH je parafiran
21.11.1995 u Daytonu, SAD, a potpisan u Parizu, 14.12. 1995. godine i isti
dan je stupio na snagu. On predstavlja decentarlizirani model načina na koji
bi se trebala orhanizirati država. Zasniva se na principu podjele vlasti. Ima
preambulu i normativni dio. Preambula govori o zaštiti vlasnišva i tržišne
ekonomije. U normativnom dijelu obrađena su ljudska prava i institucije vlasti.

Ustavni principi su:

Princip kontinuiteta BiH (član I.1. Ustava BiH) - RbiH čije je ime zvanično
ime od sada BiH nastavlja svoje preavno postojanje po međunarodnom
pravu kao država sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim ustavom
i sa postojećim međunarodno proiznatim granicama. Ona ostaje država
članica UN i može kao BiH zadržati članstvo ili zatražiti prijem u
organizacijama unutar sistema UN-a, kao i u drugim međunarodnim
organizacijama.
Princip vladavine prava (zakona) (član I.2 Ustava BiH) – BiH je
demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu
slobodnih i demokratskih izbora.
Princip podjele vlasti - trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku
vlast. Sudska vlast je nazavisna i samostalna od zakonodavne i izvršne
vlasti.
Princip izvršenja sudskih odluka – svi organi vlasti su dužni provoditi
sudske odluke i pomagati u njihovom izvršenju
Princip kontinuiteta propisa koji su se zatekli na dan potpisivanja ustava
BiH i usvajanja ustava FBiH – zatečeni propisi ostaju na snazi, ako nisu u
suprotnosti sa ovim ustavom, dok kompetentna vlast ne donese svoj propis
Princip ustavnosti – podrazumijeva usklađenost sa ustavom BiH svih nižih
ustava, zakona i podzakonskih akata (tzv.hijerarhija zakonskih akata)

Odnos ustava BiH i Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP) -

EKLJP je objavljena u Službenom glasniku BIH 6/99. Član II. 2 ustava BiH –
međunarodni standardi određuej odnos ustava BiH i EKLJP – EKLJP se
direktno i prioritetno primjenjuje u BiH. Direktno znači da se primjenjnuje po

Stranica 228 od 242

članu II.2 ustava BiH. Samo je ona sastavni dio našeg ustavnog poretka.
Ostale konvencije se ne primjenjuju direktno i prioritetno. Prioritetno znači da
ima prioritet sa ostalim domaćim zakonima, koji trebaju da budu usklađeni sa
istom. (Član II.2 Ustava BiH - prava i slobode utvrđene u EKLJP i njenim
protoklima se direktno primjenjuju u BiH. Ovi akti imaju akti imaju prioritet
nad svim ostalim zakonima)

Ustavni sistem – Ustav BiH, Ustavi entiteta, Ustavi kantona u FBiH, Statut
Brčko Distrikta. Poslije ustava, dolaziomo na zakone. Imamo državne zakone,
federalne zakone, kantonalne zakone, zakone RS i zakone Brčko distrikta.
Nakon zakona idu propisi na nivou države, federalni propisi, kantonalni
propisi, općinski propisi, propisi gradova.
Kada se spuštamo sa nivoa države na Federaciju kao entitet, imamo
kantonalno uređenje federacije:
1. Unsko-sanski kanton sa sjedištem u Bihaću
2. Posavski kanton sa sjedištem u Orašju (sjedište kantonalnog suda je u
Odžaku)
3. Tuzlanski kanton sa sjedištem u Tuzli
4. Zeničko-dobojski kanton sa sjedištem u Zenici
5. Bosansko-podrinjski kanton sa sjedištem u Goraždu
6. Hercegovačko-neretvanski kanton sa sjedištem u Mostaru
7. Srednje-bosanski kanton sa sjedištem u Travniku (sjedište kantonalni
suda je u Novom Travniku)
8. Zapadnohercegovački kanton sa sjedištem u Širokom Brijegu
9. Sarajevski kanton sa sjedištem u Sarajevu
10. Kanton 10 sa sjedištem u
Livnu

Razlike Vašingtonskog i Dejtonskog Ustava po formi?

Federalni ustav zovu i Washingtonski ustav, zbog sprazuma koji je postignut

u Washingtonu. Razlika po formi između Daytonskog i Washingtonskog
ustava je ta što je ustav BiH potpisan 14.12.1995. godine, nije ga donijela
Ustavotvorna skupština, Dejtonski ustav je dio mirovnog sporazuma i stupio je
na snagu danom potpisivanja, za razliku od ustava FBiH koji je usvojen u
ustavnopravnoj proceduri od strane Ustavotvorne skupštine FBiH. Ustav BiH
nije objavljen u službenim glasilima, a ustav FBiH je objavljen u SN FBiH broj
1/94. i stupio je na snagu 30.03.1994. godine.

Ko obavlja zakonodavnu vlast u BiH? Zakonodavnu vlast obavljaju: na

nivou BiH - Parlamentarna skupština BiH, na nivou FBiH - Parlament FBiH,
na nivou kantona – Skupština kantona, u RS – Narodna skupština RS, u
Brčko distriktu - Skupština Brčko distrikta, u općinama – općinsko vijeće
(donose samo propise), na nivou grada - Gradsko vijeće.

EVROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA (EKLJP) – 04.11.1950.

godine potpisana u Rimu objavljena je u SG BIH 6/99.

Ljudska prava po EKLJP: pravo na život (član 2), pravo na slobodu i

sigurnost (član 5), pravo na pravično suđenje (član 6), kažnjavanje samo na

Stranica 229 od 242

osnovu zakona i zabrana retroaktivnog djelovanja pravne norme (član 7),
pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života (član 8), pravo na sklapanje
braka (član 12), pravo na djelotvorni pravni lijek (član 13), pravo na jednakost
pred zakonom. Ovaj član je povezan sa Pravo na pravično suđenje (Član 6) je
ključan za diplomirane pravnike i glasi: svako tokom odlučivanja o njegovim
građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega ima pravo
na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku, pred nezavisnim i
nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Sudija mora biti
nezavisan od svega osim od zakona i morala. Nepristrasno znači da se sa
jednakom pažnom cijene navodi obje strane («bez mržnje i naklonosti»).
Samostalnost suda - o prvostepenoj sudskoj odluci može odlučivati samo
drugostepeni sud. Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života (član 8) –
Važeći porodični zakon: muž nema pravo na tužbu na razvod braka za vrijeme
trudnoće žene odnosno starosti djeteta do 3 godine. Ovdje su pobijedili
interesi materinstva i zaštita djeteta. Pravo na djelotvorni pravni lijek (član 13)
- pravna pouka u svakoj prvostepenoj odluci

Ljudske slobode po EKLJP: sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti (član 9),

sloboda izražavanja (član 10) i sloboda okupljanaj i udruživanja (član 11)

Zabrane po EKLJP: zabrana mučenja (član 3), zabrana ropstva ili prinudnog
rada (član 4), zabrana diskriminacije (član 14) i zabrana zloupotrebe prava
(član 17).

Protokoli EKLJP - najvažniji je prvi protokol – zaštita imovine. Protokol 6 –

ukidanje smrtne kazne. U ranijem sistemu je postojala, a 1998. godine je
brisana iz krivičnog zakonodavstva FBIH iz razloga usklađivanja sa EKLJP.

ZAKONODAVNA VLAST NA NIVOU BIH

To je Parlamentarna skuptšina BiH koja se satoji od dva doma: Predstavnički

(zastupnički) dom koji ima 42 poslanika (zastupnika) koji se biraju sukladno
izbornom zakonu na neposrednim tajnim izborima, i to 2/3 iz FBiH a 1/3 iz
RS. Kvorum čini većina svih zastupnika. Dom naroda ima 15 delegata
(izaslanika) i to 2/3 iz FBiH (5 H + 5B) a 1/3 iz RS (5S). Biraju se iz Doma
naroda Parlamenta FBiH odnosno iz Narodne skupštine RS. Devet delegata
Doma naroda čine kvorum, s tim da su prisutna najmanje 3 Hrvata, 3
Bošnjaka i 3 srpska delegata. (Posalnici se biraju na neposrednim tajnim
izborima, a delegat se delegira iz Doma naroda Parlamenta FBIH i Vijeća
naroda Narodne skupštine RS.)

Nadležnost je kogentna norma (ius cogens) i povreda nadležnosti predstavlja

najtežu formalnu povredu postupka. Nadležnosti Parlamentarne
skupštine BiH su:

Donošenje zakona
Odlučivanje o izvorima i visini sredstava za rad institucija BiH i za
podmirivanje međunardonih obaveza BiH
Odobravanje budžeta za institucije BiH
Odlučivanje o davanju saglasnosti na ratifikaciju ugovora

Stranica 230 od 242

 Ostale nadležnosti potrebne za izvršavanje njenih dužnosti ili one
nadležnosti koje su joj dodijeljene uzajamnim sporazumom entiteta.

IZVRŠNA VLAST BiH je tema upravnog prava

Nadležnost Predsjedništva BiH:

Vođenje vanjske politike BiH

Imenovanje ambasadora i drugim međunarodnih predstavnika BiH
Zastupanje BiH u međunarodnim i evropskim integracijama
Vođenje pregovora o sklapanju međunarodnih ugovora BiH i ratificiranje
takvih ugovora
Izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine BiH
Predlaganje godišnjeg budžeta Parlamentarnoj skupštini BiH
Obavljanje i drugih funkcija koje mu dodjeli Parlamentarna skupština ili na
koje pristanu entiteti.
Pročitati član 5. koji govori o prenosu nadležnosti sa entiteta na državu BiH-
pročitati!!!!! Izvršen je prenos nadležnosti u pogledu odbrane na nivo države
BiH.

ZAKONODAVNA VLAST F BIH

Zakonodavna vlast FBiH je Parlament FBiH koji ima dva doma: Zastupnički
(predstavnički) dom koji se sastoji od 98 poslanika (zastupnika) koji se biraju
na neposrednim izborima tajnim glasanjem, sa izvorne liste svake registrirane
stranke.Dom naroda se sastoji od 58 delegata (izaslanika) i to po 17 delegata
iz reda svakog od konstitutivnih naroda i 7 delegata iz reda ostalih. Delegate
biraju kantonalne skupštine na mandat od 4 godine.

Nadležnosti Parlamenta FBIH su:

Donošenje zakona o vršenju funkcija federalne vlasti
Izbor predsjednika i dva potpredsjednika FBiH
Potvrđivanje imenovanja Vlade FBiH većinom glasova
Donošenje budžeta FBiH
Vršenje drugih nadležnosti koje su mu povjerene

IZVRŠNA VLAST F BIH

Šef federalne izvršne vlasti je Predsjednik FBiH i dva podpredsjednika.

Nadležnosti Predsjednika FBIH:
Imenovanje Vlade FBiH
Imenovanje sudija Ustavnog suda FBIH na prijedlog Visokog sudskog i
tužilačkog vijeća BiH
Potpisivanje odluka Parlamenta FBiH nakon njihovog donošenja
Davanje pomilovanja za djela utvrđena federalnim zakonima

KANTONALNO UREĐENJE FBIH- Zakon o federalnim jedinicama

kantonima
FBiH je jedan od entiteta države BiH. ona se satoji od federalnih jedinica –
kantona. Imamo 10 kantona obrazovanih u FBiH. Kantoni imaju nazive

Stranica 231 od 242

određene isključivo prema gradovima koji su sjedišta odgovarajućih
kantonalnih vlasti ili prema regionalnim geografskim karakteristikama. Svaki
kanton ima ustav kojim se osiguravaju institucije vlasti i zaštita ljudskih
prava. Naziv kantona se utvrđuje ustavom kantona.

1. unsko- sanski kanton

2. posavski kanton
3. tuzlanski kanton
4. zeničko- dobojski kanton
5. bosansko- podrinjski kanton Goražde
6. srednjo- bosanski kanton
7. hercegovačko- neretvanski kanton
8. zapadno- hercegovački kanton (sjedište u Širokom Brijegu)
9. Kanton Sarajevo
10. Kanton 10

ZAKONODAVNA VLAST KANTONA

To je Kantonalna skupština koja se sastoji od jednog doma. Nadležnosti
kantonalne skupštine su:
Priprema i dvotrećinskom većinom usvaja kantonalni ustav
Donosi zakone i druge propise za izvršavanje kantonalnih nadležnosti
Usvaja budžet kantona

NADLEŽNOSTI GRADSKOG VIJEĆA:

Priprema i dvotrećinskom većinom usvaja statut grada
Bira gradonačelnika
Donosi budžet grada
Donosi druge propise u izvršavanju prensenih ovlaštenja i vrši druga
ovlaštenja utvrđena statutom

NADLEŽNOSTI OPĆINSKOG VIJEĆA:

Priprema i dvotrećinskom većinom usvaja statut općine
Usvaja općinski budžet
Donosi propise o oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno
oporezivanje
Donosi propise u izvršavanju općinskih nadležnosti

ZATEČENI PROPISI PREMA USTAVU FBIH

To su zakoni, drugi propisi i sudska pravila koja su bila na snazi na dan
stupanja na snagu ustava FBiH (30.03.1994. godine). Oni ostaju na snazi pod
uvjetom da nisu u suprotnosti sa ustavom FBIH. Oni osatju na snazi dok
nadležni organi vlasti ne odluče drugačije, odnosno, dok kompetentna vlast ne
donese svoj propis.

PRINCIP IZVRŠENJA SUDSKIH ODLUKA PREMA USTAVU FBIH

Svi organi vlasti izvržavat će i pomagati u izvršavanju presuda i rješenja svih
sudova navedenih u ovom ustavu. Premijer Vlade FBIH nadležan je za
osiguranje izvršavanja odluka sudova FBiH.

Stranica 232 od 242

AMANDMANI NA USTAV FBIH
Može ih predlagati Predsjednik FBiH u saglasnosti sa potpredsjednicima,
Vlada FBiH, većina poslanika u Predstavničkom domu ili većina hrvatskih ili
bošnjačkih delegata u Domu naroda.

AMANDMANI NA USTAV BIH

Izmjene i dopune ustava BiH mogu se vršiti odlukom Parlamentarne skupštine
BiH donesenom dvotrećinskom većinom prisutnih delegata koji su glasali.

STUPANJE NA SNAGU ZAKONA

Zakoni stupaju na snagu kako je u njima utvrđeno, ali ne ranije nego što budu
objavljeni u službenom glasilu FBiH. Zakoni nemaju retroaktivno dejstvo.
PRAVILO: Ustavom se stvari utvrđuju, a zakonom propisuju.
Vacatio Legis - vakacioni rok (čekanje zakona) – rok po isteku kojeg će se
zakon početi primjenjivati, iako je stupio na snagu npr. zakon stupa na snagu
8. dana od dana objvljivanja a počet će se primjenjivati u roku od 6 mjeseci
kao što je npr bio slučaj sa porodičnim zakonom, (razlog za vakacioni rok je
(najčešće) radi donošenje podzakonskih propisa).
Odluke visokog predstavnika su konačne i obvezujuće (član 10 Ustava BiH), a
Parlament je dužan usvojiti zakone u identičnom tekstu kao te odluke.

Stranica 233 od 242

SUDSKI SISTEM U BIH
Na nivou BiH: Ustavni sud BiH (ustavna kategorija) i sud BiH (zakonska
kategorija) Sastav ustavnog suda: 9 sudija od toga- 4 bira Predstavnički dom
Parlamenta FBiH, 2 Narodna Skupština RS-a i 3 predsjednik Evropskog suda
za ljudska prava uz obavezne konsultacije sa Predsjedništvom BiH koje
nemaju obavezujući karakter.
Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda BiH?
Pred Ustavnim sudom FBiH nema mogućnosti da se pojedinac pojavi kao
apelant.
Pred državnim Ustavnim sudom može se pojaviti jer je Ustavom propisano da
on ima drugostepenu nadležnost o pitanjima sadržanim u Ustavu kada ona
postanu predmetom spora po osnovu odluke bilo kojeg suda u BiH.
Tri su pretpostavke da bi pojedinac podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH:
1. kršenje ustavnog prava
2. iscrpljivanje svih pravnih lijekova u entitetu
3. rok od 60 dana od pravomoćne odluke po redovnim pravnim lijekovima
– provjeriti !!!!!

Pojedinac ne može tražiti ocjenu ustavnosti nekog zakona, njegova apelacija

po tom pitanju bila bi odbijena.

Na nivou FBiH: Ustavni sud FBiH (ustavna kategorija) i Vrhovni sud FBiH
(zakonska kategorija)
Na nivou kantona: Kantonalni sud (svaki kanton po jedan) i općinski sudovi
(ukupno 28) – finansiraju ih kantoni
Na nivou Republike Srpske: Ustavni sud RS, Vrhovni sud RS, Okružni sudovi
(ukupno 5: Trebinje, Banja Luka, Bijeljina, Doboj, Istočno Sarajevo) i 19
Osnovnih sudova
Na nivou Brčko distrikta: Osnovni sud Brčko distrikta BIH (prvostepeni),
Apelacioni sud Brčko distrikta BiH (drugostepeni).

Po sadašnjem ustavnom sistemu, mi imamo podjeljenu nadležnost između

nivoa BiH, dva entiteta (unutar FBiH – kantona), i Brčko distrikta. Trenutno
postoje 4 sudska sistema, 2 zatvorska sistema, 4 krivične procedure.

SUDSKI SISTEM U FBIH - Mreža sudova

Mjesna nadležnost općinskih sudova

Mreža sudova u FBiH prati kantonalno uređenje FBiH. Sjedište Općinskih
sudova:
1. Unsko – sanski kanton: Općinski sud u Bihaću, Općinski sud u
Bosanskoj Krupi (postoji Odjeljenje u Bužimu), Općinski sud u Cazinu,
Općinski sud u Sanskom Mostu, Općinski sud u Velikoj Kladuši.
2. Posavski kanton: Općinski sud u Orašju
3. Tuzlanski kanton: Općinski sud u Tuzli, Općinski sud u Gračanici,
Općinski sud u Gradačcu (postoji Odjeljenje u Srebreniku), Općinski sud
u Kalesiji i Općinski sud u Živinicama (postoji Odjeljenje u Kladnju)

Stranica 234 od 242

 4. Zeničko-dobojski kanton: Općinski sud u Kaknju, Općinski sud u
Tešnju, Općinski sud u Visokom (ima Odjeljenje u Olovu), Općinski sud
u Zavidovićima (ima Odjeljenje u Maglaju), Općinski sud u Žepču,
Općinski sud u Zenici
5. Bosansko-podrinjski kanton: Općinski sud u Goraždu
6. Hercegovačko-neretvanski kanton: Općinski sud u Mostaru, Općinski
sud u Konjicu, Općinski sud u Čapljini.
7. Srednje-bosanski kanton: Općinski sud u Travniku, Općinski sud u
Bugojnu (ima Odjeljenje u Jajcu), Općinski sud u Kiseljaku
8. Zapadnohercegovački kanton: Općinski sud u Širokom Brijegu i
Općinski sud u Ljubuškom
9. Sarajevski kanton: Općinski sud u Sarajevu
10. Kanton 10: Općinski sud u
Livnu (ima dva odjeljenja: u Drvaru i Tomislavgradu)

Općinski sudovi sa privrednim odjeljenjima

Privredna odjeljenja obrazuju se u općinskim sudovima u Bihaću, Orašju,
Tuzli, Zenici, Goraždu, Travniku, Mostaru, Širokom Brijegu, Sarajevu i Livnu. U
privrednim predmetima ovi općinski sudovi mjesno su nadležni za područje
cijelog kantona. BiH nema trgovačke sudove. Izvršena je koncentracija
općinskih sudova kao privrednih sudova u privrednim predmetima i to su
naprijed navedeni sudovi koji se nalaze u sjedištu kantona i mjesno su
nadležni za cijeli kanton. Drugostepeni sud u ovom slučaju je kantonalni sud
tog kantona.
U Republici Srpskoj prvostepeni sudovi sa privrednim odjeljenjima su osnovni
sudovi u sjedištu okružnih sudova {Trebinje, Bijeljina, Banja Luka, Sokolac
(ovo je izuzetak jer nije u sjedištu okružnog suda u Istočnom Sarajevu) i
Doboj}, a u Brčko Distriktu je to Osnovni sud Brčko Distrikta. To je sve ukupno
16 privrednih odjeljenja u BiH. Privredna odjeljenja i Registri pravnih osoba su
u ovih 16 sudova.

Općinski sudovi koji vrše poslove upisa u Registar pravnih osoba

Poslove upisa u Registar pravnih osoba vrše slijedeći općinski sudovi u:
Bihaću, Orašju, Tuzli, Zenici, Goraždu, Travniku, Mostaru, Širokom Brijegu,
Sarajevu i Livnu (svaki je nadležan za područje cijelog kantona). Ovdje je
došlo do promjene stvarne nadležnosti, jer su ranije ove poslove obavljali
Kantonalni sudovi (Zakon o sudovima u Federaciji, SN FBIH 38/05).

Stvarna nadležnost općinksih sudova

1. U krivičnim predmetima:
a. Da u prvom stepenu sudi za krivična djela za koja je zakonom
propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do
10 godina;
b. Za krivična djela za koja je posebnim zakonom određena
nadležnost općinskog suda;
c. Za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na
općinski sud;
d. U svim krivičnim postupcima prema maloljetnicima;
e. Da postupa tokom istrage i nakon podizanja optužnice;

Stranica 235 od 242

 f. Da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima kada je to zakonom
predviđeno (ponavljanje postupka);
g. Da odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera sigurnosti i
pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke;
h. Da postupa po molbama za pomilovanje u skladu sa zakonom.

2. U građanskim predmetima
a. U svim građanskim sporovima i u vanparničnom postupku

3. U privrednim predmetima
a. u sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu pravnog
prometa roba, usluga, vrijednsosnih papira, vlasničkih i drugih
stvarnih prava na nekretninama, te na prava i obaveze proistekle
iz vrijednosnih papira u kojima su obje stranke u postupku
pravna osoba ili fizička osoba koje u svojstvu samostalnog
poduzetnika ili u drugom svojstvu obavlja privrednu i drugu
registriranu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja;
b. u sporovima koji se odnose na brodove i na plovidbu na moru i
unutrašnjim vodama, te u sporovima na koje se primjenjuje
plovidbeno pravo, osim sporova o prijevozu putnika
c. u sporovima koji se odnose na avione, te u sporovima na koje se
primjenjuje vazduhoplovno pravo, osim sporova o prijevozu
putnika
d. sporove iz autorskog prava, srodnih prava i prava industrijskog
vlasništva
e. sporove nastale povodom djela za koja se tvrdi da predstavljaju
nelojalnu konkurenciju ili monopolistički sporazum
f. privredne prijestupe
g. u postupcima stečaja i likvidacije.

4. U drugim predmetima:
a. da vodi izvršni postupak (podrazumijeva i upućivanje na izvršenje
krivičnih sankcija - IKS referat)
b. da određuje mjere osiguranja
c. da obavlja zemljišno-knjižne poslove (može se formirati izdvojena
ZK jedinica izvan sjedišta općinskog suda)
d. da pruža pravnu pomoć sudovima u BiH
e. da vrši poslove međunarodne pravne pomoći, ako zakonom nije
određeno da neke od tih poslova vrši kantonalni sud (kantonalni
sud uvijek radi međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim
predmetima, a općinski sud u građanskim predmetima – prema
prebivalištu stranke)
f. da vrši poslove upisa u Registre pravnih osoba
g. da vrši druge poslove određene zakonom

Mjesna i stvarna nadležnost kantonalnih sudova

Sjedišta kantonalnih sudova prate kantonalno uređenje FBIH. Osam

kantonalnih sudova ima sjedište u sjedištu kantona, uz dva izuzetka: Novi
Travnik i Odžak (u Orašju je većina institucija).

Stranica 236 od 242

Prvostepena stvarna nadležnost kantonalnih sudova:
1. da sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora
više od 10 godina ili dugotrajni zatvor;
2. da postupa u toku istrage i nakon podizanja optužnice z adjela iz
nadležnosti kantonalnog suda;
3. da sudi za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na
kantonalne sudove
4. da odlučuje u svim upravnim sporovima, kao i o zahtjevima za zaštitu
sloboda i prava utvrđenih ustavom ako su takve slobode i prava
povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom ili radnjom službene osobe u
organima uprave, odnosno, odgovorne osobe u preduzeću, ustanovi, ili
drugoj pravnoj osobi kada za zaštitu tih prava nije osigurana druga
sudska zaštita.

Drugostepena stvarna nadležnost kantonalnih sudova:

1. odlučuje o žalbama protiv odluka općinskih sudova i
2. odlučuje o drugim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima ako je to
određeno zakonom (apelaciona17 i kasaciona nadležnost);

Ostale nadležnost kantonalnih sudova:

1. Rješava o slukobu mjesne nadležnosti općinski sudova sa područja
kantona
2. Odlučuje o prenosu mjesne nadležnosti sa jednog općinskog suda na
drugi općinski sud na području kantona
3. odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera sigurnosti i pravnih
posljedica osude n aosnovu sudske odluke
4. Postupa po molbama za pomilovanje
5. Rješava o priznavanju odluka stranih sudova, stranih trgovačkih
sudova i stranih arbitraža;
6. Da pruža međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim predmetima;
7. Da obavlja druge poslove određene zakonom;

Stvarna nadležnost Vrhovnog suda FBiH

1. da odlučuje o žalbama protiv odluka kantonalnih sudova;

2. da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka
sudova;
3. da odlučuje o pravnim lijekovima protiv odluka svojih vijeća;
4. da rješava sukobe nadležnosti između kantonalnih i općinskih sudova
sa područja različitih kantona;
5. da odlučuje o prenošenju mjesne nadležnosti sa jednog suda na drugi
sud ;
6. da obavlja i druge poslove.

Prema navedenom, vidi se da Vrhovni sud FBiH nema prvostepene

nadležnosti. Ranije je imao u upravnim sporovima i nekim krivičnim stvarima
(terorizam, organizirani kriminal i sl.). Ustavom FBiH je predviđeno da Vrhovni
sud može imati prvostepenu nadležnost.

17
Apelacija – žalba; Kasacija – Vanredni pravni lijek

Stranica 237 od 242

SASTAV USTAVNOG SUDA BIH

1. Ima devet (9) sudija: šest (6) domaćih i tri (3) stranca. Od šest domaćih,
četiri bira Predstavnički dom Parlamenta FBiH, a dvojicu bira Narodna
skupština RS i tri stranca bira Predsjednik Evropskog suda za ljudska
prava (u Strazburu) nakon konsultacije sa Predsjedništvom BiH.
Nadležnosti ustavnog suda BiH su:

Apelaciona jurisdikcija ustavnog suda BiH: pokreće se apelacijom.

Pojedinac (fizička ili pravna osoba) se može obratiti Ustavnom sudu BiH
direktno, a Ustavnom sudu FBiH ne može. Da bi se pojedinac mogao ovlašteno
obratiti Ustavnom sudu BiH moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti:
1. da se radi o kršenju ustavnog prava
2. da su iscrpljene sve pravne mogućnosti u entitetu i
3. rok od 60 dana od dana prijema odluke suda iz entiteta

Primjer: Tužitelj podnosi tužbu za utvrđenje prava vlasništva na

nekretninama. Prvostepenom presudom tužilac se odbija sa tužbenim
zahtjevom. Blagovremeno se žali kantonalnom sudu, a kantonalni sud u vijeću
od 3 sudije i donosi drugostepenu presudu kojom žalbu odbija i potvrđuje
prvostepenu odluku. Nakon toga, tužilac podnosi reviziju Vrhovnom sudu FBiH
putem prvostepenog suda. Vrhovni sud FBiH u revizijskom postupku donosi
presudu: revizija se odbija i obje nižestepene odluke potvrđuju. Tužitelj od
momenta prijema ove odluke ima rok od 60 dana da podnese apelaciju
Ustavnom sudu BiH, jer se radi o njegovom ustavnom pravu (vlasništvo).

SUD BIH
On je i prvostepeni i drugostepeni sud. U krivičnoj materiji za djela iz KZ BIH
nadležan je Sud BiH u prvom stepenu. Sud BiH ima krivično, upravno i
apelaciono odjeljenje.

VISOKO SUDSKO I TUŽILAČKO VIJEĆE BIH (VSTV BIH)

Ranije su postojala 3 VSTV u BiH (entitetska i na nivou BiH). Danas postoji

jedno VSTV i ono je na nivou BiH. VSTV je nezavisni i samostalni organ BiH i
ima svojstvo pravne osobe koje ima zadatak da osigura nezavisno,
nepristrasno i profesionalno pravosuđe.

Posebni uvjeti za sudiju općinskog suda su: diplomirani pravnik koji ima
najmanje 3 godine iskustva u radu na pravnim poslovima nakon položenog
pravosudnog ispita. Mandat sudije je bez ograničenja trajanja. Može prestati
ostavkom, razrješenjem, navršenje određenih godina života.
Posebni uvjeti za sudiju kantonalnog suda su: diplomirani pravnik koji ima
najmanje 5 godine iskustva u radu na pravnim poslovima nakon položenog
pravosudnog ispita. Mandat sudije je bez ograničenja trajanja. Može prestati
ostavkom, razrješenjem, navršenje određenih godina života.
Posebni uvjeti za sudiju Vrhovnog suda FBiH su: diplomirani pravnik koji ima
najmanje 8 godine iskustva u radu na pravnim poslovima nakon položenog

Stranica 238 od 242

pravosudnog ispita. Mandat sudije je bez ograničenja trajanja. Može prestati
ostavkom, razrješenjem, navršenje određenih godina života.
Posebni uvjeti za predsjednika općinskog suda su: jedan od sudija
imenovanih u taj sud koji ima dokazane rukovodne i organizacione
sposobnosti bitne za rad tog suda. Mandat je 4 godine, s tim da može biti
reimenovan. Za predsjednika kantonalnog i Vrhovnog suda FBiH mandat je 6
godina.

Centar za edukaciju sudija i tužitelja je javna ustanova. Nadležnost Centra za

edukaciju sudija i tužitelja je permanentna i organizirana edukaciju sudija i
tužilaca.

FUNKCIJA SUDOVA

Sudovi sude i kad sud sudi tada ima represivnu i preventivnu funkciju. Sud je
u represivnoj funkciji kada sudi u krivičnim predmetima. Preventivnost se
ostvaruje kroz statistiku i analitiku. Na osnovu toga sačinjavaju informacije za
nadležna tijela (npr. podatak o porastu maloljetničkog kriminaliteta).

SUDSKA POLICIJA U FBIH

To je u FBiH ustavna kategorija, jer je u ustavu FBiH utvrđeno da će se
osnovati sudska policija radi pomoći sudovima u FBiH u: osiguranju
informacija, osiguranju prisustva svjedoka, privođenju optuženih osoba,
održavanju reda u sudnici i sigurnosti suda, te izvršavanju sudskih naloga.
Predsjednik Vrhovnog suda FBiH odgovoran je za upravljanje sudskom
policijom. Pored ustava, postoji i Zakon o sudskoj policiji. Sudska policija može
pomagati i tužilaštvima iz naprijed navedenih razloga, kao i ombudsmenima.
Postoji sporazum između Vrhovnog suda FBiH i Federalnog tužilaštva o
saradnji i podršci sudske policije tužilaštvima. Ombudsmanima sudska
policija pomaže na njihov zahtjev.
Za sudsku policiju na nivou BiH odgovoran je Ministar pravde BiH.

Organizacija sudske policije u FBiH

Organizacija sudske policije u FBiH prati kantonalno uređenje FBiH. Imamo
10 kantonalnih odjeljenja sudske policije i jedno na nivou FBiH.

TUŽILAŠTVA
Tužilaštvo goni. U reformi krivičnog prava polazni princip bio je da je krivično
pravosuđe vršenje javnih ovlaštenja. Tužilaštvo goni za sva krivična djela,
privatne tužbe više nema, oštećeni ne može više preuzeti krivično gonjenje.

Organizacija tužilaštava
Na nivou države je Tužilaštvo BiH i ono postupa pred Sudom BiH. U njemu
imamo i međunarodne tužitelje. U FBiH postoji: Federalno tužilaštvo FBiH i 10
Kantonalnih tužilaštava. U RS: postoji 5 Okružnih javnih tužilaštava sa
sjedištima kao i okružni sudovi i Republičko javno tužilaštvo RS, u Brčko
Distriktu: Javno tužilaštvo Brčko distrikta BiH.
Glavni kantonalni/federalni tužilac i kantonalni/federalni tužioci. Nema više
zamjenika.

Stranica 239 od 242

Kod tužilaštava postoji princip subordinacije (odnos višeg i nižeg) kod
nadležnosti glavnog federalnog tužioca koji je najodgovorniji za rad
tužilaštava u FBiH. On ima ovlaštenje da: izdaje obavezna uputstva (može ga
izdati i u konkretnom predmetu), naloži da se predmet izuzme od jednog
tužioca/tužilaštva i da u rad drugom tužiocu/tužilaštvu.

Federalni tužitelj može biti osoba sa 10 godina iskustva u radu kao sudija,
tužilac, advokat ili na sličnim pravnim poslovima nakon položenog
pravosudnog ispita, a mandat je neograničen. Glavni federalni tužitelj mora
da ima rukovodne i organizacione sposobnosti, njegov mandat je 6 godina i
može biti reimenovan.

FEDERALNO PRAVOBRANILAŠTVO
Federalno pravobranilaštvo pruža pravnu zaštitu imovini i imovinskim
interesima FBiH. Kantonalno pravobranilaštvo pruža kantonu, a općinsko –
općini.
Fedralni pravobranitelj može biri diplomirani pravnik sa položenim
pravosudnim ispitom i 10 godina iskustva na imovinsko-pravnim poslovima i
da je stekao ugled stručnjaka u imovinsko-pravnim odnsoima. Federalnog
pravobranitelja predlaže Federalni ministar pravde, a imenuje ga Premijer
FBiH uz saglsnost dva zamjenika, uz potvrdu Parlamenta FBiH.
Obavezna uputstva federalnog pravobranitelja: izdaje ih kantonalnim i
općinskim pravobraniteljima u pogledu primjene federalnih zakona (radi
ujednačavanja primjene federalnih zakona na području cijele FBiH).
U kantonima su kantonalnim zakonima propisana kantonalna/općinska
pravobranilaštva.

ADVOKATURA
To je nezavisna profesionalna djelatnost u skladu sa Zakonom o advokaturi
FBiH. Organizacija: postoji pet regionalnih advokatskih komora i jedna
federalna advokatska komora. Organizacija advokature ne prati kantonalno
uređenej FBiH nego je napravljen po principu regionalizacije:
1. U Sarajevu - za Sarajevo i Goražde
2. U Mostaru - za HNK, Kanton 10 i Zapadnohercegovački kanton
3. U Tuzli - za Tuzlanski i Posavski kanton
4. U Bihaću - za Unsko-sanski kanton
5. U Zenici - za Zeničo-dobojski i Srednjebosanski kanton

Polaže se advokatski ispit koji ubuhvata slijedeće oblasti: zakon o advokaturi,

advokatska tarifa, pravilnik o disciplinskoj odgovornosti i kodeks advokatske
etike.

Advokatska djelatnost obuhvata: davanje pravnih savjeta, pisanje različitih

podnesaka (zahtjevi, tužbe, molbe, žalbe i dr.; podnesak je pismeno van
ročišta), sastavljanje raznih isprava (ugovori, testamenti i dr.), zastupanje
stranaka u svim parničnim, upravnim i ostalim postupcima pred svim
redovnim i drugim sudovima, drugim državnim organima, arbitražama te
pravnim osobama, odbrana u krivičnom, prekršajnom i drugim postupcima u
kojima se odlučuje o odgovornosti fizičkih i pravnih osoba, pružanje drugih

Stranica 240 od 242

oblika pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama kako bi se zaštitila njihova
prava i interesi.
Advokat će uvijek odbiti zastupanje:
ako je pružao pravnu pomoć suprotnoj stranci u istom predmetu ili po bilo
kom drugom pitanju vezanim za taj predmet,
ako je suprotnoj stranci u istom predmetu pravnu pomoć pružao advokat
koji radi u istoj advokatskoj kancelariji/društvu,
ako je on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva radio kao
advokatski pripravnik sa advokatom koji pruža pravnu pomoć suprotnoj
stranci,
ako je u istom predmetu on ili član ili zaposlenik advokatske
kancelarije/društva postupao kao sudija, tužilac, ovlaštena službena
osoba MUP-a, ili kao služben aosoba u organu uprave,
ako se on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva bavio na
drugi profesionalni način predmetnim slučajem,
ako ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva ima lični interes
koji je ili može biti u sukobu sa interesima zastupane stranke

Pravo na upis u imenik advokata ima osoba:

državljanin BiH,
završen pravni fakultet (do 22.05.1992. godine bilo kojeg fakulteta u SFRJ,
a nakon toga nostrifikacija diplome),
da ima položen pravosudni ispit (do 22.05.1992. godine u bilo kojoj bivšoj
federalnoj republici SFRJ, a nakon toga priznavanje vrši Federalno
ministarstvo pravde rukovodeći se načelom reciprociteta),
da je nakon diplomiranja stekao najmanje 3 godine radnog iskustva na
pravnim poslovima u advokaturi, sudu, tužilaštvu i drugim pravnim
poslovima
da nije osuđivan na kaznu zatvora za određena krivična djela protiv
čovječnosti, službene dužnosti, krivično djelo izvršeno iz koritoljublja i
drugih niskih pobuda osim ako je proteklo 5 godina od izdržane, oproštene
ili zastarjele kazne,
da nije u radnom odnosu, a osobi koja je u radnom osobi danom upisa u
imenik advokata prestaje radni odnos, osim u slučaju zaposlenja u
advokatskom društvu,
da pokaže zadovoljavajuće znanje pred ispitnom komisijom iz poznavanja
zakona o advokaturi, statuta, kodeksa advokatske etike i poznavanje
drugih akata federalne advokatske komore i
da je dostojan obavljanja advokatske djelatnosti.

Odobrenje na advokatsku tarifu daje Federalno ministarstvo pravde.

NOTARI
Notari su neovisni nositelji javne službe. Obavljaju tri vrste poslova:

1. Notarska obrada isprava

2. Ovjera (npr. potpisa)
3. Potvrda (npr. o životu određene osobe – da je živ zbog ostvarivanja
prava na penziju u inostranstvu)

Stranica 241 od 242

Notare imenuje kantonalni Ministar pravde uz saglasnost federalnog Ministra
pravde. Notar mora biti osiguran na 250.000 KM kod osiguravajućeg društva
za slučaj naknade štete učinjenje tokom obavljanja notarskih poslova.
Notarski obrađena isprava ima snagu izvršnog naslova.

Stranica 242 od 242