Professional Documents
Culture Documents
BACILLUS ANTHRACIS
Antraks je zooantroponoza, uzrokovana gram-pozitivnim čilima koji produciraju kapsulu, javlja se
diljem svijeta u ljudi i životinja u tri klinička oblika, kao kožni, respiratorni i gastrointestinalni
antraks. Svaki od ovih oblika može se komplicira bakteriemijom i sepsom i konačno meningitisom.
Kožni antraks javlja se u dvije forme: kao maligna pustula i maligni edem. Gastrointestinalna
forma također se javlja u dva klinička oblika: kao ždrijelni i crijevni antraks.
Povijest
Antraks se kao 5. kuga spominje još 1491. godine prije Krista, a spominje se također u ranoj literaturi
Hindusa, Grka i Rimljana. Otkrićem B. anthracis 1850. i 1855. god. dokazano je prvi put daje
mikroorganizam uzročnik zarazne bolesti. Razvojem životinjske vakcine pripravljene od atenuiranih
spora Pasteru je 1881. utemeljio vakcinoprofilaksu u borbi protiv zaraznih bolesti. Steme je 1939. razvio
životinjsku vakcinu od suspenzije spora avirulentnih nekapsuliranih živih sojeva. U Hrvatskoj je antraks
nekad bio česta bolest, poglavito u Dalmaciji, no zadnjih 20-ak godina u ljudi se iznimno rijetko javlja.
Etiologija
Uzročnik bedrenice je Bacillus anthracis, koji pripada među najveće poznate patogene
mikroorganizme (2.5-10x0.5-1,5 µm), gram-pozitivni je štapić i stvara spore. Bacili se nižu u duže ili
kraće lance koji u obojenom preparatu izgledaju poput bambusove trske. U krvi i tkivu (virulentni
sojevi) stvaraju polipeptidnu kapsulu. Lako se kultivira na krvnom i hranjivom agaru. Za jako
kontaminirane uzorke kao što je stolica valja rabiti selektivne agare ili se moraju rabiti
dekontaminacijske metode koje uzimaju u obzir rezistenciju spora antraksa na toplinu i etanol.
Identifikacija se temelji na prisutnosti kapsule, nepokretljivosti, pozitivnom katalaza-testu, lizi s b-
bakteriofagom, osjetijivosti na penicilin i stvaranju endospora pod aerobnim uvjetima. Teška je
diferencijacija prema B. cereus, no on je β-hemolitičan i rezistentan na penicilin. Neke izolate treba
slati u referalne laboratorije za test osjetljivosti s γ-fagom. B. anthracis posjeduje 1 kapsularni
antigen koji ga štiti od fagocitoze i 2 somatska antigena, protein (stimulira produkciju protutijela) i
hapten. Vegetativni oblici bakterija slične su otpornosti drugim bakterijama na fizikalne i kemijske
činitelje, dok su spore veoma otporne (prežive u kipućoj vodi 10 minuta).
Epidemiologija
Antraks je bolest biljoždera (goveda, ovce, koze, konji); mesožderi i ptice otporni su na antraks, a
čovjek oboli samo u incidentnim slučajevima kada dođe u kontakt s inficiranim životinjama ili njihovim
produktima. Životinje se zaraze ispašom na zaraženim terenima, na kojima B. anthracis u obliku spora
može preživjeti desetljećima. Izvor infekcije može biti bolesna ili uginula životinja ili njezini
produkti kao što su meso, mlijeko ili slično (AGRIKULTURNI ANTRAKS). U drugom slučaju dijelovi su
to bolesne ili uginule životinje, koji se rabe u industrijskoj preradi kao što su kosti, koža, vuna,
čekinje, krzna itd. (INDUSTRIJSKI ANTRAKS). Iznimno se čovjek može zaraziti nakon uboda insekata,
npr. nakon uboda obada.
Dakle prema načinu infekcije antraks se u čovjeka može podijeliti na profesionalni i neprofesionalni.
Profesionalni se opet dijeli na agrikulturni i industrijski. Agrikulturni nastaje infekcijom vegetativnim
oblikom uzročnika. Najčešće se manifestira kao kožni antraks, a povezan je sa sezonom javljanja
bolesti u životinja. Zaraze se pastiri, seljaci, veterinari, mesari, rukujući dlakom, vunom i kožom bolesne
životinje. Ovaj način infekcije u nas je najčešći. Najveća poznata epidemija agrikulturnog antraksa
pojavila se u Zimbabveu 1979-1985. s više od 10.000 oboljelih. Većinom se radilo o kožnom antraksu
na eksponiranim dijelovima tijela, uz nekoliko slučajeva gastrointestinalnog antraksa. Rizični čimbenici
za bolest su bili deranje životinja, rezanje mesa, konzumiranje i rukovanje kontaminiranim mesom.
Slična epidemija pojavila se od rujna do prosinca mjeseca u Čadu 1988. godine sa 716 oboljelih ljudi i
smrtnosti od 12.3%.
Industrijski antraks posljedica je infekcije sporama koje se mogu održati na životu u sasušenu obliku
duže od 50 godina u tlu ili pak na dijelovima koji potječu od bolesnih životinja. Javlja se u obliku
maligne pustule ili plućnog antraksa. Plućni nastaje u procesu koji stvara aerosol kao što su
češljanje vune i rukovanje kontaminiranim vrećama uvezenih sušenih kostiju u tvornicama koštanog
brašna. Javlja se i u radnika u tvornicama koje rade s dijelovima bolesnih ili uginulih životinja (krzno,
koža, vuna, dlaka, kost).
Poseban tip profesionalnog antraksa je antraks laboratorijskih radnika (kultiviranje uzročnika,
produkcija cjepiva, seruma i. Neprofesionalni antraks javlja se u ljudi koji se bave oko mesa životinja
zaklanih iz nužde, pa kućanice dobiju kožni antraks. a osobe koje jedu meso takvih životinja
gastrointestinalni antraks. Bolest se međutim i u tim okolnostima najčešće javlja kao kožni (u epidemiji
među Romima od 6 oboljelih koji su konzumirali meso životinje uginule od antraksa samo je 1 osoba
imala gastrointestinalni antraks). Neprofesionalni inhalacijski antraks u našim uvjetima može nastati
nakon pretresanja madraca napravljenih od vune (opisan slučaj časne sestre u Kninu). Spore antraksa
mogu se rabiti kao biološki borbeni agens. Kao biološko borbeno sredstvo razvijen je u Japanu,
Engleskoj, SAD-u, Iraku i bivšem Sovjetskom Savezu. Opisana je epidemija u Rusiji 1979. u gradu
Sverdlovsku (danas Ekaterineburg) sa 77 oboljelih i 66 umrlih (smrtnost 86%), koja je nastala zbog
slučajnog otpuštanja spora iz tvornice biološkog oružja. Bolest se klinički manifestira kao plućni
antraks. Za vrijeme rata u Perzijskom zaljevu Irak je razvio bombe i projektile punjene sporama
antraksa koje na sreću nisu upotrijebljene. Letalna inhalacijska doza je milijunti dio grama spora
antraksa. Biološkim inženjeringom je moguće proizvesti sojeve B. anthracis, protiv kojeg je raspoloživa
vakcina nedjelotvorna i sojeve koji su rezistentni na sve antibiotike. Od početka 20. stoljeća broj
slučajeva iz godine u godinu opada zbog primjene vakcine u životinja i ljudi zaposlenih u rizičnim
zanimanjima, zbog smanjenja uvoza potencijalno kontaminiranog životinjskog materijala, poboljšanja
higijene u industriji i poboljšanja prilika na seoskim gazdinstvima.
Patogeneza
Patogeneza se temelji na invazivnom djelovanju bakterija i još više na toksigenom djelovanju
izlučevina bakterija. Toksin antraksa sastoji se od najmanje tri proteina, i to
1. zaštitnog antigena, koji stimulira PRODUKCIJU PROTUTIJELA (ZA) S pomoću zaštitnog antigena
veže se za specifične stanične receptore i tako svojom proteolitičkom aktivnošću pomaže nastanku
membranskih kanala za ulazak EF i LF u stanicu
2. faktora koji uzrokuje EDEM (EF) - adenilciklaza koja zajedno sa ZA formira toksin odgovoran za
nastanak edema
3. faktora koji je odgovoran za LETALITET (LF) - dominantan čimbenik virulencije i glavni je uzrok
smrti u inficiranih životinja, opet u kombinaciji sa ZA. Produkcija toksina regulirana je jednim, a
kapsule drugim plazmidom
Zbog djelovanja toksina na okolno tkivo nastaje lokalna nekroza. Toksin, mikroorganizam ili
oboje mogu se diseminirati hematogeno, što dovodi do općih znakova toksemije ili bakterijemije. Mogu
se širiti limfogeno pa uzrokuju limfangitis i regionalni iimfadenitis.
Patologija
Patološko anatomska slika uzrokovana s B. anthracis akutna je hemoragična upala. U smrtonosnom
gastrointestinalnom antraksu nalazi se hemoragični enteritis s kongestijom, zadebljanjem i edemom
stijenke crijeva. Na terminalnom ileumu i cekumu mogu se vidjeti ulkusi i nekroze sluznice. Regionalni
limfni čvorovi su edematozni, hemoragični i mjestimično nekrotični. Katkada se nalazi akutni splenitis s
peritonitisom i ascitesom. U plućnom antraksu nalazi se hemoragični Iimfadenitis medij astinalnih
limfnih čvorova i hemoragični medijastinitis.
Klinička slika
Približno 95% antraksa u zemljama u razvoju je kožni antraks, samo 5% respiratorni i gastrointestinalni
antraks. Klinička slika ovisi o mjestu ulaska uzročnika u organizam.
1. KOŽNI ANTRAKS
A. MALIGNA PUSTULA - karakteristična da dijagnoza nije teška. Najčešće se javlja na
eksponiranim dijelovima tijela na rukama i šakama. Slijedi lice i vrat. Na mjestu ulaska bacila u
kožu i potkožno tkivo počinje kao bezbolna papula koja svrbi → povećava se 1-2 dana pa
nastaje vezikula → centralno se razvije koagulacijska nekroza i ulkus → kasnije pokrije crna
nekrotična krasta, bule. Okolica pustule je infiltrirana, crvena i tvrda. Može se razviti
limfangitis i Iimfadenitis, uz opće infektivne znakove kao što su malaksalost, glavobolja i
vrućica, koji su obično blagi, no kod nekih lokalizacija mogu biti i teški. Sama pustula je
bezbolna, ali svrbi, dok su regionalni limfni čvorovi bolni i otečeni. Najčešće se javlja jedna
pustula, no može ih biti i više. Antimikrobna terapija izgleda ne utječe na prirodni tijek same
kožne lezije, ali će smanjiti razvoj edema i općih simptoma. Usprkos terapiji za potpunu sanaciju
kožne lezije potrebno je više tjedana.
B. MALIGNI EDEM - ako je infekt lokaliziran na mjestima gdje ima dosta rahlog tkiva i gdje je
vaskularizacija bolja, razvije se maligni edem. Koža je difuzno otečena, tjestenasta, blijeda,
kasnije crvena. Na edematoznoj koži mogu nastati sekundarne maligne pustule i kasnije kraste.
Prognoza je lošija nego u maligne pustule. Ako je lokaliziran na sluznici usne šupljine, može doći
do ugušenja.
1. PLUĆNI ANTRAKS je bolest s bifazičnim tijekom.
• Nakon inicijalne faze koja traje 1-2 dana javljaju se malaksalost, povišena temperatura, suhi
kašalj, osjećaj supsternalnog pritiska. Nakon 1-2 dana razvije se septički šok. Katkada bolest
ima sporiji tijek, no preživljavanje je rijetko.
• Druga faza počinje s dispnejom u miru, stridorom, suhim kašljem, tahipnejom, tahikardijom i
visokom vrućicom, profuznim znojenjem uz katkada znakove hematemeze i melene. Ako
dovoljno dugo prežive, razvijaju se delirij i koma zbog nastanka meningitisa. Ako bolesnik brzo
umre, ostaje lucidan do fatalnog šoka koji nastaje nakon toga. Fizikalnim pregledom nalaze se
vlažne krepitacije i često znakovi izljeva u pleuralni prostor. Torakocentezom se dobije krvavi
tekući sadržaj, a B. anthracis se nalazi u razmazu i kulturi. Efekt terapije na simptome
respiratornog antraksa je marginalan, zbog toga što je rana dijagnoza teška.
1. GASTROINTESTINALNI ANTRAKS nastaje nakon konzumiranja nedovoljno termički obrađenog
antrakoznog mesa. Može se prezentirati u dva klinička oblika: kao ABDOMINALNI i
OROFARINGALNI antraks. Inicijalni su znakovi nespecifični (mučnina, povraćanje, anoreksija i
povišena temperatura). Promjene su često opisane u cekumu i susjednim dijelovima crijeva, ali i u
ostalim djelovima debelog crijeva i u duodenumu. Kako bolest progredira nastaje bol u abdomenu,
krva\i proljev, s razvojem cijanoze, šoka i smrtnim ishodom. Vrijeme od pojave prvih simptoma
bolesti do smrtnog ishoda je najčešće 2 do 5 dana. Uglavnom je prisutan u zemljama u razvoju. Na
prostorima bivše Jugoslavije objavljena je jedna epidemija među Romima s 14 oboljelih od čega
samo jedan s gastrointestinalnom formom, a ostali s kožnom formom bolesti nakon konzumiranja
strvine životinje koja je uginula od antraksa i već spomenuta epidemija u Hrvatskoj sa 6 oboljelih
Roma i samo jedan s gastrointestinalnom formom bolesti. Vjeruje se na temelju saznanja na
eksperimentalnom modelu na ovcama da se crijevni antraks javlja samo u osoba koje imaju
preegzistentna oštećenja crijevne sluznice. U orofaringalnoj formi, edem i nekroza tkiva javljaju
se u vratnoj regiji, zahvaća stražnji zid ždrijela, tvrdo nepce, meko nepce i tonzile. Glavni klinički
znakovi su grlobolja, disfagija, vrućica, limfadenopatija na vratu i toksemija. Većina umre od
toksemije i sepse. Unutarnji oblici ne prenose se interhumano.
2. Meningitis je opisan u manje od 5% slučajeva antraksa, a može biti komplikacija jedne od tri forme
antraksne infekcije. Radi se o gnojnom hemoragičnome meningitisu.
Dijagnoza se temelji na kliničkim i anamnestičkim podacima i mikroskopskom pregledu razmaza
pustule ili, još bolje, na kulturi obriska ili dragih bioloških uzoraka. Kod kožnog antraksa uzima se
sadržaj vezikule ili materijal ispod ruba kraste, kod plućnog iskašljaj, a kod crijevnog aspirat želuca,
stolica, ostaci sumnjive hrane i u sva tri slučaja po tri seta hemokultura. Bacili antraksa lako se vide na
razmazu obojenom metilenom ili po Gramu.
Diferencijalna dijagnoza
• kožnog antraksa uključuje stafilokoknu bolest, kugu, tularemiju, orf, muzačke kvržice i dr.
Inicijalni simptomi inhalacijskog antraksa su nespecifični i sliče infekcijama uzrokovanim drugim
patogenima.
• Sumnju na plućni antraks pobuđuju anamneza i klinički pregled bolesnika gdje se nalazi jaka
retrosternalna bol uz bol i žarenje u epigastriju, suhi nadražajni kašalj i pjenušavi sukrvavi iskašljaj,
dispneju i cijanozu. Uzročnik se može dokazati u iskašljaju, krvi, pleuralnom punktatu i povraćenom
sadržaju želuca, rijetko u ispljuvku.
• Orofaringalni antraks klinički se teško može razlučiti od streptokokne bolesti ždrijela. Kultura
obriska ždrijela rješava sve dileme. Od seroloških pretraga rabi se imunoenzimni test ELISA (enzyme
linked immunosorbent assay), mjere se protutijela na faktor koji uzrokuje edem i letalni toksin,
najbolje dokazom četverostrukog porasta titra između akutnog i rekonvalescentnog seruma. Jedan
titar > 1:32 upućuje na dijagnozu antraksa.
• Jake grčevite boli u trbuhu, krvavi proljev i loše opće stanje uz pozitivnu epidemiološku anamnezu
upućuju na dijagnozu gastrointestinalnog antraksa. Uzročnik se može dokazati iz po vraćenog
sadržaja i fecesa. Diferencijalnodijagnostički dolaze u obzir dragi patogeni koji mogu uzrokovati
krvavi proljev (šigele, jersinije, Escherichia coli). Kad se dijagnosticiraju sepsa i/ili meningitis
uzrokovan bacilom antraksa (izolacija B. anthracis iz krvi i likvora), treba tražiti primarno mjesto
infekcije. Kožni test na antraks korelat je stanične imunosti na antraks. Pozitivan je u više od 80
posto slučajeva u prva tri dana bolesti, i u više od 70 posto 16 do 31 godinu nakon ozdravljenja, pa
se može rabiti kao brzi test za ranu dijagnozu antraksa i jedina metoda za retrospektivnu dijagnozu
antraksa u ljudi.
Prevencija
Početkom 20. stoljeća vlada Velike Britanije naredila je preventivnu dezinfekciju vune i kozje dlake
formaldehidom u Liverpoolu, prije njihova puštanja u tvorničku obradu. U prevenciji industrijskog
antraksa najvažnije mjere su skupljanje prašine u inicijalnom procesu obrade i proces čišćenja
onečišćene okoline. Uspješna dekontaminacija može se provesti jedino formaldehidnim parama (ubija
spore B. anthracis). Prevencija bolesti u ljudi ovisi o prevenciji bolesti u životinja. U prevenciji bolesti
važna je i obvezatna prijava bolesti u ljudi i životinja.
Terapija i kemoprofilaksa
Oko 20% bolesnika s neliječenim kožnim antraksom umre, respiratorni antraks je gotovo uvijek
fatalan. Lijek izbora je PENICILIN koji treba davati intravenski 4 milijuna jedinica svaka 4-6 sati.
Alternativa su fluorirani kinoloni ili doksiciklin. Primjena antimikrobne terapije smanjila je smrtnost od
kožnog oblika antraksa na manje od 2 posto. U slučajevima pojave epidemije antraksa ili ako su spore
antraksa upotrijebljene kao biološko borbeno sredstvo, neimunim osobama u riziku od infekcije treba
profilaktički dati ciprofloksacin 2x500 mg/dan ili doksiciklin 2x100 mg/dan peroralno.
Kemoprofilaksu treba davati bar 6 tjedana ili bar 2 tjedna nakon 3. doze cjepiva. Ako je bacil osjetljiv na
penicilin, a primjena ciprofloksacina i doksiciklina je kontraindicirana (npr. djeca i trudnice) može se
primijeniti amoksicilin. Incizija kožnih promjena je kontraindicirana, pogoduje progresiji bolesti.
Cijepljenje
Na raspolaganju su žive i mrtve vakcine protiv antraksa. U SAD-u je u primjeni vakcina pripravljena od
sterilnog filtrata kulture avirulentnih, nekapsuliranih sojeva koji produciraju PA. U terenskim
ispitivanjima pokazala je 92-postotnu efikasnost. Treba je davati svim osobama koje mogu biti izložene
kontaminiranom materijalu ili okolini. Daje se 0,5 ml supkutano po shemi 0, 2, 4 tjedna i ponovno za 6,
12 i 18 mjeseci te buster doza jedan put na godinu. Veterinare i drage osobe u potencijalnom
profesionalnom kontaktu s B. anthracis također treba cijepiti. Postvakcinalna imunost posredovana
stanicama može se testirati kožnim testom, a humoralna prisutnošću specifičnih protutijela. Kao
odgovor na potencijalnu uporabu spora antraksa kao biološkoga borbenog sredstva Pentagon je 1998.
donio odluku o cjepljenju svih vojnika Američke vojske protiv antraksa. Proizvodnja metodama
molekularne biologije (rekombinantna tehnologija) čiste komponente toksina B. anthracis otvara
mogućnost za nove, efikasnije vakcine protiv ove bolesti. No ove vakcine prije njihove široke primjene
na ljudima trebaju proći pažljivo planirana terenska ispitivanja.
1)BJESNOĆA
Rabies; Lyssa; Hydrophobia (Rabies; Tollivut)
Bjesnoća je akutna kontagiozna zarazna bolest za koju su primljive sve toplokrvne životinje i čovjek.
Ptice obole rijetko. U tipičnom se obliku bolest odlikuje razdražljivošću, poremetnjama svijesti,
ekscitacijom i paralizama. Patohistološki se očituje diseminiranim negnojnim poliencefalomijelitisom.
Uzročnik pripada porodici rabdovirusa.
Navedimo još jedan povijesni podatak. Godine 1970, nakon intenzivne bolničke njege, izliječen je od
bjesnoće dječak Mathew Winkler („survived to make medical history"). Dječaka je zarazio šišmiš, a
bolest, koja se očitovala znakovima bjesnoće u čovjeka, objektivno je dijagnosticirana kao bjesnoća. To
je prvi slučaj izlječenja čovjeka od bjesnoće.
Geografska proširenost. Bjesnoća se pojavljuje kao enzootija na svim kontinentima uz izuzetak
Austrije (posljednji slučaj 1867.). Nema je ni na Antarktici, Novom Zelandu, Cipru i Havajima.
U europskih zemalja bjesnoće nema u Portugalu, Španjolskoj, Grčkoj, Velikoj Britaniji, Irskoj, Islandu,
Švedskoj, Norveškoj (izuzevši otok Svalbard) i Finskoj. Takvo je stanje početkom 1993. godine. Budući
da se silvatična bjesnoća nezaustavljivo širi Europom, može se pretpostaviti da će se stanje mijenjati. U
Sloveniji, Hrvatskoj, Vojvodini te u Bosni i Hercegovini pojavljuje se silvatična bjesnoća (1993). U
Hrvatskoj je 1993. godine bjesnoća utvrđena u 40 lisica, 2 psa i 4 mačke. U Srednjoj i Južnoj Americi
rezervoar virusa su šišmiši, naročito šišmiši vampiri. Oni zaraze godišnje 500 000 do 1 mil. grla stoke.
Arktička bjesnoća („polarno ludilo") koju podržavaju polarne lisice proširena je na Grenlandu, u arktičkoj
zoni bivšeg SSSR-a i na norveškom otoku Svalbard.
Smatra se da virus bjesnoće perzistira u svijetu u 4 osnovna oblika: kao
1. klasični ulični virus
2. „Oulou fato" (= „pseće ludilo" na urodeničkom jeziku) pasa u Africi
3. virus paralitičke bjesnoće šišmiša u Južnoj i Središnjoj Americi
4. uzročnik „polarnog ludila" arktičkih lisica
Etiologija. Virus bjesnoće pripada RNK-virusima, svrstan je u porodicu rabdovirusa, rod Lyssavirus,
velik je 80-150 nm, vrlo je pleomorfan. Kapsidu spiralna oblika izvana obavija dvostruka membrana.
Biološka sredina utječe na svojstva virusa bjesnoće. Pasteur je virus porijeklom od prirodne infekcije
nazvao uličnim virusom (virus des rues). Uzastopnom pasažom uličnog virusa, npr. i/ cer inokulacijom
kunića, dobiva se virus fixe.. Imunogenost mu je naprotiv sačuvana, pa služi za pripremu vakcina.
Serološki je jedinstven, a ima 2 antigene komponente. Infekciozni V-antigen odgovoran je za stvaranje
neutralizacijskih protutijela, a topljivi S-antigen za poticanje aglutinacijskih i precipitacijskih protutijela
te protutijela vezanja komplementa.
Iz mozga djevojke imenom Flury izoliran je 1939. godine u Georgiji (SAD) virus bjesnoće, kojemu se
nakon brojnih pasaža preko mozga jednodnevnih pilića inkubacija smanjila od 30 na samo 6 dana. 136.
pasaža toga virusa i dalje pasirana preko 7-dnevnih pilećih embrija, nakon 40-50 pasaža → Flury LEP
(low egg passage). Za većinu sisavaca apatogen nakon parenteralne aplikacije. Nakon 180 pasaža
preko jaja → Flury HEP (high egg pasage) → živa vakcina.
Virus bjesnoće stvara u ganglijskim stanicama intraplazmatske uklopine poznate kao Negrijeva
tjelešca.
Uočljiva je izrazita labilnost virusa bjesnoće na kisele pH vrijednosti. Na pH 3-3,5 inaktiviran je za 30
minuta. Kod 56°C izgubi za 4-5 sati 99% infekcioznosti, a na 70°C inaktiviran je za nekoliko minuta. Na
tlu pri 0 do 8°C ostane infektivan dva mjeseca. Osušeni virus na travi pri normalnoj temperaturi ostane
infektivan 24 sata. 0,23 do 0,93%-tni formalin inaktivira ga za 2 sata. Dalje, virus inaktiviraju UV zrake,
salitrena kiselina i 1-2%-tna NaOH. Budući da virus brže propada u kiseloj sredini, za praktičnu
dezinfekciju upotrebljavaju se kiseli dezinficijensi. Pouzdan je 2%-tni formalin.
Epizootiologija. Sve toplokrvne životinje primljive su za bjesnoću. Zaraza se pojavljuje u nekoliko
oblika. Kod urbane bjesnoće psi i mačke su ključna karika prijenosa, a završna su čovjek i domaće
životinje. Kod silvatičnog oblika, koji je posljednjih godina u ekspanziji u nekim europskim zemljama,
virus šire prvenstveno lisice, manje vukovi i jazavci.
Šišmiši također mogu biti nosioci virusa i mogu izazvati poseban oblik epizootije. Kod toga oblika, po
svemu sudeći, često moguće kliničke inaparentne infekcije. Sa šišmiša se virus ugrizom prenosi na
čovjeka i životinje.
Poseban oblik bjesnoće je bjesnoća ptica. Možda preko ličinaka ili insekata koji su se izvalili na lešini
inficiranoj virusom bjesnoće. Poznat je prijenos bjesnoće s ptica i peradi na čovjeka i domaće životinje.
Patogeneza. Razvoj bjesnoće može se svesti na tri stadija:
1) EKSTRANEURALNA faza bez dokazive multiplikacije virusa
2) INTRANEURALNA progresija infekcije unutar središnjeg živčanog sustava (SŽS)
3) DISEMINACIJA virusa u organizam živcima
Najprije se može dokazati u perikarionu neurona onih intervertebralnih spinalnih ganglija koji su u
izravnoj vezi sa živcima s mjesta infekcije. Umnožavanje virusa ne može se dokazati na mjestu
infekcije, u ascendentnim živcima ili stanicama što obavijaju te živce. Očito je da se virus pasivno
prenosi u SŽS, ili aksonom ili pak ekstraneuralnim tkivnim prostorima.
Pošto se virus ugnijezdio u intervertebralne spinalne ganglije koji su dio perifernoga živčanoga sustava,
infekcija SŽS ne može se prevenirati čak ni rezanjem živca ili amputacijom noge. Odgovarajući
segmenti leđne moždine postaju ubrzo inficirani, i to preko dorzalnih živčanih korjenova. Dalje je
moguće kvantitativno pratiti infekciju.
Centrifugalno širenje virusa i infekcija ostalih organa treći su stadij infekcije. Diseminacija virusa u
organe koji ne pripadaju živčanom sustavu odvija se aktivnim umnožavanjem virusa u Schwannovim
stanicama i aksonima perifernih živaca. Organi bliže SŽS-u, kao retina, rožnica, žlijezda slinovnica, jezik
i dr. bivaju prije inficirani od udaljenijih organa, npr. crijeva ili bubrega. U tim se organima virus
umnožava u ganglijskim stanicama, živčanim vlaknima i živčanim pleksusima. Ekstraneuralno se virus
umnožava u epitelnom tkivu žlijezda slinovnica i u korneji.
Klinička slika. Inkubacija kod svih životinjskih vrsta traje od 2-8 tjedana, malokad kraće ili dulje.
Inkubacija ovisi o količini inokuliranog virusa, mjestu ulaska infekta, kao i o imunitetnom stanju
pojedine životinje. Bolest većinom traje od 1 do 7 dana, izuzetno dulje. Izrazita su 3 stadija bolesti:
prodromalni, ekscitacijski i paralitički i 2 oblika - agresivna i tiha bjesnoća. Mogući su i atipični
oblici bjesnoće.
1. U PRODROMALNOM stadiju psi se promijenjeno ponašaju, često jedva primjetljivo pa to vlasnici
lako previde. Psi postanu plašljivi, nemirni, neposlušni, sakrivaju se, grizu okolne predmete, bez
ikakva povoda grizu na prazno, pokazuju pojačani svrbež, posebice na mjestu ugriza. Već se u tom
stanju opaža otežano gutanje i jako slinjenje. Takvo stanje traje pola do tri dana.
2. U stadiju EKSCITACIJE pojačava se nemir i uzbuđenje, životinje napuštaju mjesto boravka i lutaju
bez cilja (dromomanija). Napadaju životinje i ljude, pa i poznate. U tome stadiju nađu se već i
pareze pojedinih živaca. Glas je promukao, a gutanje je vrlo otežano. Zbog pojačanog izlučivanja
sline i nemogućnosti gutanja slinjenje je još jače. Taj stadij traje dan ili dva.
3. U PARALITIČKOM stadiju pas postaje mirniji, mnogo leži, opušten je, pojavljuje se paraliza mišića
donje vilice, jezika i očiju. Zbog promjena živčanih stanica u leđnoj moždini uslijedi kljenut mišića
trupa i udova, pa se životinja više ne može pokrenuti. Smrt uslijedi nakon 3-4 dana paralitičkog
stanja zbog iznemoglosti.
Kod tihe bjesnoće nema prvih dvaju stadija, nego su vidljivi samo znakovi paralize. Temperatura je u
početku neznatno povišena, a kasnije subnormalna. Životinja ima preplašen pogled i jako slini. Ugine
većinom za 2-4 dana.
Poznati su i atipični oblici bjesnoće u pasa pod slikom gastroenteritisa, a tek pred uginuće se pojavila
paraliza. Mogući su i drukčiji atipični slučajevi.
Prodromalni simptomi od bjesnoće čovjeka su vrućica, nevoljkost, nausea, anoreksija, bol u grlu,
razdražljivost, nemir i smušenost. Najraniji znak je intermitirajuće bockanje oko mjesta infekcije.
Pojavljuje se opća preosjetljivost kože, katkad pojačan tonus mišića, tikovi, dilatacija papila i pojačano
slinjenje.
S napredovanjem bolesti pojačava se nemir, pojavljuje se besanica i strah, gotovo uvijek uz visoku
temperaturu. Katkad smrti prethodi faza ekscitacije ili se izmjenjuju napadaji razdražljivosti s
letargičnim stanjem. Pacijent
se trese pri gutanju ili pogledu na tekućinu, čak i na šum tekućine. Ima spazmičke grčeve mišića usta,
ždrijela i larinksa. Odatle bolesti ime hydrophobia (strah od vode). Sve češći su napadaji
razdražljivosti i manijakalnog ponašanja. Agresivnost je rijetka. Ako preživi ekscitaciju, pacijent pada
u apatiju ili u komu s progresivnom paralizom do smrti. Ipak, najčešće čovjek umre tijekom konvulzije
u akutnoj ekscitacijskoj fazi. Bjesnoća u čovjeka nakon ugriza šišmiša očituje se ascendirajućom
paralizom, bez ekscitacije i hidrofobije.
Patološke promjene. Makroskopske promjene kod bjesnoće nisu osobito karakteristične. Histološke
promjene očituju se infiltracijom limfocita u tkiva i perivaskularno u SŽS. U intersticiju žlijezda
slinovnica nadu se infiltracije limfocita i plazma-stanica. Navedene promjene, makroskopske, kao i
mikroskopske, nisu tipične.
NEGRI je 1903. godine opisao uklopine u ganglijskim stanicama, poznate kao Negrijeva tjelešca. To
su acidofilne, okrugle, ovalne, kruškolike ili poput cigare, oštro ograničene tvorbe velike 1 do 27
mikrona. Gotovo su uvijek smještene intracelularno, pretežno u velikim ganglijskim stanicama. U jednoj
ganglijskoj stanici nade se i do 20 Negrijevih tjelešaca. Negrijeva tjelešca pretežno se nalaze u
Amonovu rogu, a smatra se da su rezultat obrambenog mehanizma stanice ili odraz umnožavanja
virusa.
Dijagnostika. Klinička slika i anamneza omogućuju postavljanje dijagnoze za života. U uginulih
životinja potrebno je pouzdanu dijagnozu laboratorijski potvrditi. U obzir dolazi histološka pretraga
dijelova SŽS jer makroskopske promjene nisu dovoljno karakteristične, zatim serološke pretrage i
dokazivanje virusa.
Za histološku pretragu uzima se Amonov rog, koji se nalazi u kaudalnoj trećini moždane hemisfere. Na
pretragu valja dostaviti ili Amonov rog ili jednu polovicu mozga u 50%-tnom glicerinu (glicerin +
fiziološka otopina NaCl āā). Dokazom Negrijevih tjelešaca dijagnoza je besprijekorno potvrđena.
Neutralizacijska protutijela služe pretežno za identificiranje virusa bjesnoće. Dalje, od seroloških se
metoda primjenjuje gel-difuzijski precipitinski test, reakcija vezanja komplementa i osobito uspješno
imunofluorescencija.
Za dokazivanje virusa primjenjuje se biološki pokus, uglavnom na mladim bijelim miševima. Sumnjivi
materijal inokulira se i/cer. Utvrđeno je da 10-15% miševa ne oboli, stoga se u svakom pokusu uzima od
4 do 6 miševa. Poznati su slučajevi u kojima je biološki pokus bio negativan, unatoč pozitivnom
histološkom i serološkom nalazu.
Diferencijalna dijagnostika. Od bjesnoće u psa treba razlučiti živčani oblik štenećaka, bolest Aujeszkoga (lokalni svrbež),
bornansku bolest i parazitske invazije (osobito u mačaka).
U goveda se navode ove bolesti koje valja razlučiti od bjesnoće: meningitis, otrovanje olovom, enterotoksemija, hipovitaminoza A
i hipomagnezijemija u teladi, acetonemija, listerioza, kompresija na leđnu moždinu, trovanje Senecio spp., poliencefalomalacija i
paraliza farinksa. Navodi se još eklampsija i epilepsija te satirijaza, nimfomanija i jako izražen estrus.
Klinička manifestacija toksoplazmoze i deficijencije tiamina mogu u mačaka nalikovati bjesnoći.
Profilaksa.
U skupini inaktiviranih vakcina poznate su fenol, eter, formol i adsorbat-vakcine. One ne mogu izazvati
cijepnu bjesnoću, a inaktivacija im ne smije smanjiti imunogenost.
Antirabični serum ili gamaglobulin primjenjuje se isključivo postinfekcijski, pa je stoga
važan za čovjeka.
Vakcinacijom barem 70-80% pseće populacije (uz ostale mjere, kao što su uništavanje pasa lutalica,
brnjice i dr.) u mnogim se zemljama uspješno obuzdava urbani oblik bjesnoće.
Kod vakcinacije životinja i čovjeka mogu se pojaviti neželjene posljedice, prije svega postvakcinalna
paraliza (zbog nazočnosti nervnog tkiva u vakcini ili zbog djelovanja samoga virusa). Kod vakcine s
pilećih embrija treba računati s mogućom nepodnošljivošću stranih bjelančevina.
Javno zdravstvo. U čovjeka se mora posumnjati da je zaražen virusom bjesnoće pri izravnu dodiru
(ugriz, ogrebotina) sa životinjom (psom, mačkom, lisicom i dr.) neprirodna ponašanja ili sa slinom
(lizanje ruku, lica ili sluznica) takve životinje, ako potječe iz područja gdje ima bjesnoće. Sumnja
postoji i pri ugrizu nepoznate životinje (psa, mačke) ili divljači iz takva područja.
Pri sumnji na zaraženost potrebno je uzeti u obzir regionalno epizootiološko stanje bjesnoće,
ponašanje i karakter životinje koja je ugrizla čovjeka, npr. agresivnost (i prema poznatim joj
osobama), gubitak straha i lisica i dr. Provjeriti je li nasrtaj na čovjeka bio izazvan, napada li životinja i
druge ljude ili životinje i je li imala bliski dodir s divljači.
Zdravstvenu potvrdu o životinji koja je ozlijedila čovjeka daje veterinar na osnovi promatranja.
Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) preporučuje (WHO Guidelines, 1984) da se psi i mačke
promatraju deset dana od dana ugriza. Ako životinja za to vrijeme preživi i nema znakova bolesti,
smatra se da nije zarazila čovjeka. Postekspozicijska zaštita, ako je bila započeta, može se prekinuti.
Ako životinja ugine ili je ubijena, glavu treba odmah poslati u nadležni dijagnostički laboratorij. Pri
pozitivnu i sumnjivu nalazu postekspozicijska se zaštita nastavlja, ili se, ako nije bila poduzeta, mora
započeti. Komitet SZO smatra da je kombinirani postupak serum + vakcina najbolji specifični
postupak za zaštitu čovjeka nakon izvrgavanja mogućoj infekciji.
Budući da je uklanjanje virusa bjesnoće s mjesta infekcije fizikalnim i kemijskim načinom vrlo
djelotvoran mehanizam zaštite, rane treba odmah temeljito isprati tekućom vodom i sapunom ili
detergentom. Zatim se primijeni 40-70%-tni alkohol i tinktura ili vodena otopina joda.
Postojeći podaci govore da se virus bjesnoće može izlučivati slinom pasa i mačaka 3 ili 4 dana prije
pojave kliničkih znakova bjesnoće. Za ostale životinjske vrste nema o tome dovoljno podataka. Neke
divlje životinje virus izlučuju mnogo duže.
BJESNOĆA: cijepe se osobe ozlijeđene od bijesne ili na bjesnoću sumnjive životinje, osobe ozlijeđene
od životinje koja se ne može podvrći desetodnevnom promatranju, osobe ozlijeđene od životinje koja
tijekom desetodnevnog promatranja pokaže znakove bjesnoće, osobe koje su se mogle zaraziti preko
sluznica ili ozlijeđene kože, osobe koje po naravi svog posla mogu biti izložene infekciji (laboratorijski
djelatnici, lovočuvari, veterinari, lovci i preparatori životinja).
Postekspozicijsko cijepljenje provodi se s 5 doza visokokoncentriranog cjepiva dobivenog
na kulturi stanica, koje se daje redom nultog, trećeg, sedmog, četrnaestog i tridesetog
dana nakon ekspozicije. Jednako je uspješan Zagrebački model primjene cjepiva, koji
predviđa davanje 4 doza cjepiva, i to dvije doze nultog dana i po jedna doza sedmog i
dvadeset prvog dana nakon ekspozicije. Uz prvu dozu cjepiva treba primijeniti i humani
specifični imunoglobulin 20 i. j./kg. Preekspozicijska zaštita se provodi cijepljenjem po
shemi 0, 7. i 30. dan. Radi održavanja imunosti docjepljivati treba svake 3. do 5. godine.
VIRUS BJESNOĆE
Rabies (lyssa, bjesnoća) akutna je, smrtonosna virusna bolest središnjega živčanog sustava (SŽS),
zoonoza koja se prenosi poglavito ugrizom životinja.
Etiologija
U porodicu Rhabdoviridae, rod Lyssavirus ubrajaju se 2 roda virusa koja uzrokuju bolest životinja
(Lyssavirus i Vesiculovirus) te 1 koji uzrokuje infekciju biljaka. Vezikulovirusom su zaražene mnoge
životinje i insekti. Čovjek ulazi u taj lanac povremeno kada se zarazi respiratornim sekretom životinje.
Za sada se zna za 7 vezikulovirusa koji uzrokuju bolest u ljudi. Jedan od njih je i virus borna, za koji se
misli da uzrokuje bolest SŽS-a u ptica i primata te da bi mogao biti povezan s nekim psihijatrijskim
bolestima u čovjeka.
Uzročnik bjesnoće, virus rabiesa (serotipl) neurotropni je virus, građen od jednostruko negativno
spletene RNK. Morfološki je sličan miksovirusima, cilindričan, oblika metka, promjera oko 75 nm i
duljine 180 nm. Patogen je za sisavce i ptice. Pripadnici roda Lyssavirus, kamo spada i virus rabiesa,
nabrojeni su na tablici.
Moguće je da bi virus Ballina u Australiji, kojim su zaražene leteće lisice i koji uzrokuje encefalitis s
tipičnim neuropatološkim promjenama za rabies, mogao biti 7. serotip roda Lyssavirus. Nukleoproteini
svih pripadnika ove skupine su serološki slični. Virus dobro raste na kulturama stanica kao što su
humane diploidne stanice, stanice pilećeg embrija i na stanicama bubrega hrčka. Zbog minimalnoga
citopatskog efekta u inficiranim stanicama, za dokaz virusnog antigena upotrebljava se metoda
izravne imunofluorescencije (IF), kojom se zapravo dokazuje nukleokapsidni antigen. Replikacija
virusa i klinički simptomi mogu se lagano izavati inokulacijom materijala koji sadržava virus
intracerebralno sisajućim miševima i zečevima. Tijekom biološkog pokusa miševi ugibaju pod tipičnom
kliničkom slikom bjesnoće u vremenu između 14. i 18. dana nakon inokulacije, a virusni antigen u
razmazu mozga miša dokazuje se tehnikom IF. Za kultivaciju velike količine virusa u proizvodnji vakcine
upotrebljavaju se embrionirana pačja i pileća jaja. Virus je veoma osjetljiv i brzo se inaktivira
formalinom, fenolom, eterom, klornim dezinficijensima i deterdžentima. Infekcioznost virusa uništavaju
sušenje, toplina i sunčnaa svjetlost. Ultraljubičaste zrake inaktiviraju virus nakon 5 minuta, a sunčana
svjetlost nakon 2 sata. Dokazano je da u smrznutom mišu preživi 12 godina. Glicerin konzervira virus
bjesnoće, uz zadržavanje titra godinu dana. Virus bjesnoće inducira stvaranje interferona, osobito u
tkivima s visokom koncentracijom virusa, što može imati stanovitu ulogu u zaustavljanju progresije
infekcije.
Epidemiologija
WHO registrirala 1996. god. 33.209 smrtnih slučajeva bjesnoće u ljudi, smatra se da je godišnja
incidencija ove bolesti oko 100.000. Bjesnoća je najrasprostranjenija u Jugoistočnoj Aziji, na Filipinima,
Indijskom supkontinentu, u Africi i tropskim predjelima Južne Amerike. Od 1964. g. nema u našoj zemlji
autohtonog rabiesa u ljudi. Ovisno o životinjskoj vrsti, glavnom nosiocu virusa bjesnoće i životnom
prostoru u kojem se održava zaraza mogu se razlikovati četiri epizootiološka oblika bolesti:
1. URBANA BJESNOĆA
Urbanu bjesnoću uglavnom šire psi, a manje mačke. Pojavljuje u onim zemljama u kojima je
veterinarska kontrola pasa slaba. U uvjetima postojanja silvatične bjesnoće, ako pseća
populacija izmakne kontroli, moguć je prijelaz silvatične u urbanu bjesnoću. Stoga ona
predstavlja »most« prijenosa infekta od silvatičkog rezervoara i karakterizirana je pobolom ljudi.
U većini predjela u svijetu pas je najvažniji vektor (oko 54%) virusa bjesnoće za ljude. Bolest se
prenosi poglavito ugrizom životinje, no u obzir dolazi i kontakt sa slinom zaražene životinje.
Slina životinje je zarazna već 10 dana prije pojave simptoma bolesti. U pasa je opisano
izlučivanje virusa bjesnoće u slini tijekom nekoliko godina, a da sami nisu pokazivali znakova
bolesti. Njihov ugriz izazvao je bolest u ljudi. Iznimno i propisno vakcinirani pas može oboljeti od
bjesnoće. Inkubacija u većine pasa traje 21-80 dana, a bolest obično od 4-7 dana, iznimno 2-13
dana. Prema jače izraženim znakovima uzbuđenja ili kljenuti bolest se pojavljuje u dva oblika:
kao MAHNITA (manijakalna) ili TIHA (depresivna) bjesnoća. Između tih oblika postoje prijelazni
oblici. Samo u izuzetnim slučajevima životinje su ozdravile.
2. SILVATIČNA BJESNOĆA
Silvatična (šumska) bjesnoća pojavljuje se u onim zemljama u kojima je populacija pasa pod
kontrolom. Čini se da je u određenom ekosistemu samo jedna ili najviše dvije vrste divljači
odgovorno za neprekinuto trajanje bjesnoće, npr. crvena lisica u srednjoj i zapadnoj Europi, a
crvena lisica i kunopas u istočnoj Europi. Sličnu ulogu imaju polarne lisice i vukovi (arktičke
regije), mungosi (Južna Afrika i Karipski otoci), lisice, skunkovi i rakuni (SAD), šišmiši-
vampiri (Latinska Amerika i SAD).
Postojeći val velike epizootije silvatične bjesnoće koju šire lisice u Europi počeo je 1939. s
područja Rusije (tada je to bila Poljska). Epizootija se širila približno 30 km na godinu i zahvatila
veći dio europskog kontinenta. Opsežnim mjerama koje se provode da se smanji broj lisica i
peroralnim cijepljenjem lisica val je izgubio na snazi oko švicarsko-talijanske i austrijsko-
talijanske granice. Hrvatsku (u kojoj nema urbane bjesnoće) ovaj je val silvatične bjesnoće
zahvatio 1977. g. iz Mađarske.
3. BJESNOĆA U PTICA
Bjesnoća u ptica javlja se iznimno, jer su ptice dosta refrakterne na zarazu ovim virusom. No
opaženi su slučajevi bjesnoće u domaće peradi koja je prenesena na čovjeka.
4. BJESNOĆA U ŠIŠMIŠA
Bjesnoća u šišmiša dokazana je u obje Amerike, u mnogih vrsta šišmiša koji se hrane krvlju
(hematofagnih) i kukcima (ukupno 28 vrsta u SAD-u), a razvija se neovisno o ciklusu bjesnoće u
sisavaca. Iz ovog rezervoara (gdje postoji i vironoštvo) bolest se može prenijeti na druge
životinje ugrizom, ingestijom i aerosolom (špilje gdje obitavaju šišmiši). U novije vrijeme
bjesnoća je u šišmiša postala znatan epizootiološki problem i u Južnoj Africi.
Interhumani prijenos bjesnoće je moguć jer virusa ima i u slini bolesna čovjeka, a dokazan je u više
slučajeva nakon transplantacije rožnice. Do sada nije poznat nijedan potpuno dokumentiran dokaz o
prijenosu bjesnoće s bolesnika na medicinsko osoblje, iako se pretpostavlja da realna opasnost postoji.
Od rabiesa su osobito ugroženi ljudi koji po profesiji imaju bliski kontakt sa životinjama (veterinari,
šumari, lovci i dr.) te laboratorijski radnici koji rade s virusom bjesnoće (aerosol).
Patogeneza
Virusi koji pripadaju rodu Lyssavirus
VIRUS SEROTI REZERVOAR
P
Rabies 1 Diljem svijeta, osim Australije, Antarktike i nekoliko otočnih država.
Šišmiša Lagosa 2 Vjerojatno enzootičan u šišmiša koji se hrane voćem; nema opisanih slučajeva bolesti u
ljudi.
Mokola 3 Vjerojatno u životinja koje se hrane insektima i štakorima u ograničenim djelovima Afrike:
opisana bolest u nekoliko domaćih životinja i dva slučaja bolesti u ljudi.
Duvenhage 4 Vjerojatno šišmiši koji se hrane insektima, bolest u ljudi opisana u Južnoj Africi,
Zimbabveu i Senegalu.
Europskih šišmiša 5 Europski šišmiši koji se hrane insektima
lyssavirus 1
Europskih šišmiša 6 Europski šišmiši koji se hrane insektima
lyssavirus 2
Virus bjesnoće ulazi u organizam najčešće iz ugrizne rane ili preko intaktne sluznice. Početna
replikacija virusa zbiva se unutar stanica poprečnoprugastih mišića na mjestu inokulacije već nakon 36-
40 sati, gdje se virus može zadržati i do 18 dana. Infekt se dalje progresivno širi na neuromuskularne
pločice gdje se virus veže za acetilkolinske receptore mišićnih vretena te dalje napreduje
retrogradnim aksonalnim transportom centripetalno kroz aksoplazmu perifernih živaca do SŽS-a.
Eksperimentalno je dokazana viremija, no misli se da ona nema važne uloge u prirodnom tijeku bolesti.
Jednom kad virus dosegne SŽS, pupanje se može opaziti na intracitoplazmatskim membranama
neurona i rjeđe glije u gotovo svim stanicama inficiranim u trenutku smrti. Malo je viriona nađeno
slobodno u međustaničnim prostorima. Virus se replicira isključivo unutar sive supstancije SŽS-a i
širi direktno iz neurona u neuron preko sinaptičkih veza unutar sive supstancije, čime se tumači
nedjelotvornost imunoloških obrambenih mehanizama domaćina u suzbijanju nastale infekcije SŽS-a.
Dalje se iz SŽS-a virus širi centrifugalno duž senzornih i autonomnih živaca u ostala tkiva: slinovnice,
nadbubrežne žlijezde, bubrege, pluća, jetru, srce, skeletnu muskulaturu i kožu. Replikacija virusa unutar
slinovnica (u životinja) osigurava daljnju transmisiju bolesti preko zaražene sline. Sam mehanizam
djelovanja virusa rabiesa na SŽS nije jasan, jer su nekroze neurona često minimalne ili ih nema. Moguće
je da remeti neurotransmisiju preko endogenog opioidnog sustava i citotoksički povisujući gotovo 30
puta lokalnu proizvodnju dušičnog oksida. Virus rabiesa izaziva imunosupresiju i imunosni je odgovor
insuficijentan da bi suzbio bolest, jer tek mali broj bolesnika razvija mjerljiv titar humoralnih protutijela.
Neki istraživači misle da do imunosupresije dovodi proizvodnja interleukina-1 unutar SŽS-a. Životinje
koje su oboljele od paralitičkog oblika bolesti (depresivni ili tihi rabies) razvijaju jači humoralni imunosni
odgovor od onih koje obolijevaju od mahnitog (furioznog) oblika. S druge strane, bolesnici koji razviju
staničnu imunost obolijevaju od furioznog oblika bolesti i brže umru od onih koji je ne razviju i
obolijevaju od paralitičkog oblika bolesti. Virus može perzistirati u makrofazima, što objašnjava koji put
vrlo dugu inkubaciju.
Patološkoanatomske karakteristike
Neuropatološki nalaz u bjesnoći sličan je onom u drugim virusnim bolestima SŽS-a. Nalazi se
hiperemija, edem, različiti stupnjevi kromatolize, piknoza jezgara, neuronofagija, infiltracija Virchow-
Robinovih prostora limfocitima i plazma-stanicama, mikroglijalna infiltracija i destrukcija živčanih
stanica dijelova mozga. Ipak, podrobnije studije su pokazale da su upalnim promjenama i nekrozom
najteže pogođeni leđna moždina, a manje mezencefalon i medula oblongata, tegmentum ponsa i
jezgre moždanih živaca u dnu četvrte komore. Za bjesnoću je patognomoničan nalaz Negrijevih
tjelešaca, eozinofilnih okruglih ili ovalnih inkluzija u citoplazmi ganglijskih stanica, veličine između
1-7 µm, koja sadržavaju virusne nukleokapside. Najčešće se nalaze u Amonovu rogu, moždanoj kori,
moždanom deblu, Purkinjeovim stanicama malog mozga i spinalnim ganglijima. Nalaze se u oko
80% oboljelih od bjesnoće, tako da njihova odsutnost u pravilu ne isključuje dijagnozu. U perifernim
živcima vidljiva je segmentalna demijelinizacija koja liči na akutnu upalnu polineuropatiju (Guillain-
Barreov sindrom). Izvan SŽS-a su najdojmljivije promjene na srcu, gdje se vidi miokarditis koji sliči
onomu što se viđa u hiperkateholaminergičkim stanjima, kao u feokromocitomu, subarahnoidalnom
krvarenju i tetanusu. Negrijeva su tjelešca nađena i u miokardu, kao i ganglioneuritis u nekih boelsnika,
što upućuje i na direktnu virusnu ulogu u nastanku miokarditisa.
Klinička slika
Klinički tok rabijesa može se podijeliti u pet stadija:
1. INKUBACIJA
Inkubacija je obično 21-60 dana, varirajući od 6 dana do 19 godina. Dužina inkubacije ovisi o
količini i virulenciji unesenog virusa, veličini rane, udaljenosti koju virus mora prijeći od mjesta
inokulacije do SŽS-a i obrambeno-imunosnim sposobnostima domaćina. Najdužu inkubaciju imaju
malene rane na perifernim dijelovima okrajina. Značenje količine virusa uočljivo je na pojavi da je
inkubacija najdulja u ljudi koji su zadnji ugriženi od bijesnog psa i kroz odjeću. Kratke inkubacije
zabilježene su u djece i koji put pri zakazivanju vakcinacije. Neki autori misle da kortikosteroidna
terapija i akutni stres mogu djelovati tako da skrate inkubaciju
2. PRODROMALNI STADIJ
Prodromalni stadij obično traje 2-4 (do 10) dana i počinje općim simptomima infektivne bolesti. Uz
temperaturu koja obično prelazi 38,3 °C javljaju se glavobolja, klonulost, mialgije, povraćanje,
proljev, grčevi u trbuhu, suhi kašalj i razdražljivost. Grlobolja, koja se često javlja, i teškoće pri
gutanju mogu biti već početni simptomi hidrofobije. U ovom stadiju bolesti mogu se opaziti fine
mentalne promjene, nesanica i noćne more. U ljudi ugrizenih u blizini oka i nosa opisuju se vidne i
njušne halucinacije. Prodromalni simptomi koji upućuju na bjesnoću jesu pojava parestezija, katkad
bolnost, edem mišića i fascikulacije na mjestu ili oko mjesta ugriza. Ovi lokalni simptomi javljaju se
u 50-80% bolesnika, a dovode se u vezu s replikacijom virusa u korjenovima dorzalnih ganglija
senzornih živaca koji završavaju na mjestu ugriza.
3. ENCEFALITIČNI STADIJ SA ZNAKOVIMA DISFUNKCIJE MOŽDANOG DEBLA
Encefalitični stadij bolesti sa znakovima disfunkcije moždanog debla može imati tri oblika:
a) FURIOZNI (mahniti),
b) PARALITIČKI (tihi, depresivni) sličan Landry-Guillain-Barreovu sindromu
c) MIJEŠANI (kombinacija obaju osnovnih oblika)
Furiozni oblik, čija encefalitična faza traje 2-7 dana, znatno je češći. Najavljuje ga pojava jake
motoričke aktivnosti, ekscitacije i agitacije. Iznenadna pojava konfuzije, dezorijentacije, halucinacija,
agresivnosti, bizarnih misli, serija epileptičnih ataka i žarišnih ispada izmjenjuje se s potpuno
lucidnim razdobljima. Hidrofobija kao patognomoničan znak bjesnoće prisutna je rano u toku
bolesti u oko 50% bolesnika, pri pokušaju pijenja tekućine. Karakterizirana je strahom, bolnim
nevoljnim spazmima mišića ždrijela i grkljana te gušenjem zbog jakih spazama inspiratorne
muskulature praćenih konvulzivnim pokretima ekstremiteta. Vrlo je česta aerofobija (hidrofobiji
slična reakcija na strujanje zraka), te izrazita preosjetljivost na svjetlo (fotofobija), buku
(hiperakuzija) i dodir, kao odraz hiperestetičnosti SŽS-a. Ubrzo nakon početka encefalitičnog
stadija pojavljuju se i drugi simptomi rane disfunkcije moždanog debla, što odjeljuje rabies od
ostalih virusnih encefalitisa i uzrok je brzomu fatalnom ishodu bolesti. Čest je nalaz paralize glasnica
i ostalih moždanih živaca u dnu četvrte komore. Kombinacija pojačane salivacije i otežanoga
gutanja dovodi do klasične slike opisa bjesnoće s »pjenom na ustima«. Uključenost amigdalne
jezgre može rezultirati pojavom prijapizma i spontanom ejakulacijom. Neizostavno nastaje
respiratorna insuficijencija kojoj često prethodi hiperventilacija zbog paralize muskulature za disanje
i edema mozga. Oštećenja vitalnih centara mogu dovesti i do iznenadnog kardiorespiratornog
aresta, stoga je najbolje učiniti preventivnu traheotomiju ili se odmah, pri prvim znakovima razvoja
respiratorne insufcijencije, odlučiti za endotrahealnu intubaciju i ev. umjetnu respiraciju.
PARALITIČKI (tihi, depresivni) oblik rabiesa može biti sličan Landry-Guillain-Barreovu
sindromu (ascendentna simetrična paraliza) ili kljenutima može biti jače zahvaćena regija u blizini
ugrizne rane. U 15% do 60% bolesnika paraliza može biti u ovom stadiju jedina neurološka
manifestacija bolesti. Intenzitet kljenuti može se u toku bolesti mijenjati i one se mogu čak
popravljati. Meningitički je sindrom obično pozitivan unatoč održanom senzoriju. Kako bolest
napreduje bolesnik postaje konfuzan i zapada u komu. Ovaj se oblik bolesti javlja znatno češće u
bolesnika ugrizenih od šišmiša-vampira i onih koji su primili preekspozicijsku ili postekspozicijsku
profilaksu.
1. KOMATOZNI STADIJ
Komatozni stadij nastupa između 2.-14. dana bolesti. Kako bolest napreduje lucidni periodi bivaju
sve kraći dok bolesnik, obično iznenada, ne zapadne u komatozno stanje. Ako se ne primijene
metode intenzivne njege u savladavanju respiratornih, cirkulatornih i drugih komplikacija, bolesnici
umiru 4.-20. dana od početka simptoma. Srčane aritmije nastaju zbog histološki dokazanog
intersticijskog miokarditisa, sekundarno kao posljedica hipoksije ili u konvulzivnim epizodama. Mogu
se razviti nagla srčana dekompenzacija s plućnim edemom, atelektaze i pneumonije u vezi s
aspiracijom velikih količina sekreta, respiratorni distres sindrom, trombocitopenija s
gastrointestinalnim krvarenjem i paralitički ileus. Bolesnici koji prežive u komatoznom stanju više od
14 dana zapadnu prije smrti u paralitičku fazu bolesti.
2. SMRT ILI IZNIMNO RIJETKO OPORAVAK
Nije poznato daje itko preživio furiozni oblik rabijesnog encefalitisa. Smrt nastupa obično zbog
miokarditisa u aritmiji ili dekompenzaciji. Do sada su opisana samo 3 dobro dokumentirana
slučaja bjesnoće u ljudi koji su preživjeli bolest, no sva su tri bolesnika imala paralitički oblik bolesti
sličan Landry-Guillain-Barreovu sindromu. Dvoje od opisanih bolesnika primilo je djelomičnu
postekspozicijsku profilaksu, dok je treća laboratorijska tehničarka, oboljela nakon inhalacije
aerosola atenuiranog virusa bjesnoće, primila i preekspozicijsku profilaksu.
Diferencijalna dijagnoza
Bjesnoću odjeljuje od ostalih encefalitisa anamnestički podatak o ugrizu životinje. Mogu mu sličiti:
histerična reakcija na ugriz, Landry-Guillain-Barreov sindrom, transverzalni mijelitis, poliomijelitis,
tetanus, trovanje strihninom i alergijski postvakcinalni meningoencefalitis nakon cijepljenja vakcinom
dobivenom na živčanom tkivu. Posljednja se komplikacija javlja 10 do 14 dana nakon cijepljenja.
Dijagnostički postupak
Najvažniji anamnestički podatak koji odjeljuje bjesnoću od ostalih virusnih encefalitisa i Landry-Guillain-
Barreova sindroma je mogućnost ekspozicije virusu rabiesa. Najvažniji klinički simptom koji pobuđuje
sumnju na rabies je hidrofobija. Iako su kultivacija virusa u mozgu miša i tehnika IF veoma osjetljive i
pouzdane metode za ranu identifikaciju virusa bjesnoće, mogu ako je bolesnik dovoljno dugo živio da
razvije visok titar neutralizirajućih antitijela, zbog »autosterilizacije« biti negativne.
Liječenje
Liječenje je simptomatsko i uključuje sve mjere intenzivnog liječenja, osobito umjetnu respiraciju.
Prevencija
Tri su važna aspekta prevencije bolesti:
1. PREVENCIJA EKSPOZICIJE inficiranim životinjama
2. PREEKSPOZICIJSKA profilaksa osoba izloženih pojačanom riziku od ekspozicije virusu (3
intramuskularne (1 ml) ili intradermalne (0,1 ml) doze vakcine 0, 7. i 21-28. dana.
Konkomitantno davanje klorokina interferira s razvojem protutijela na vakcinu. Dopunske
(booster) doze preporučuje se svake 2- 3 godine)
3. prevencija infekcije u osoba koje su bile izložene virusu (POSTEKSPOZICIJSKA profilaksa)
Prilikom odluke da li ili ne primijeniti postekspozicijsku profilaksu bjesnoće u ljudi treba razmotriti
sljedeće činjenice:
1. je li pacijent došao u fizički kontakt sa slinom ili drugim materijalom koji je vjerojatno inficiran virusom bjesnoće?
2. je li životinjska vrsta kojoj je osoba bila eksponirana sumnjiva na zaraženost bjesnoćom i da li u tom području ima bjesnoće?
3. pod kojim se okolnostima dogodila ekspozicija, radi li se o provociranom ili neprovociranom ugrizu?
4. izbor cjepiva koji nam stoji na raspolaganju i moguće komplikacije cijepljenja
Postekspozicijska profilaksa bjesnoće obuhvaća:
a) LOKALNU OBRADU RANE (smanji rizik od obolijevanja od rabiesa do 90%, osobito ako je rana
površna)
b) PASIVNU IMUNIZACIJU (rabijesni imunoglobulin)
c) AKTIVNU IMUNIZACIJU - upotrebljava se mrtvi virus.
Stoga danas u zapadnim zemljama, i ondje gdje je to moguće SZO preporučuje upotrebu antirabične
vakcine dobivene na kulturi humanih diploidnih stanica (HDSR-vakcina), diploidnim stanicama rezus
majmuna (adsorbirane rabijesne vakcine), ili pročišćene vakcine priređene na pačjim zamecima kao
jednako sigurne. Sve vakcine pripravljene na diploidnim stanicama mogu se prema preporuci SZO
primijeniti na tri načina.
1. ESSENSKA SHEMA CIJEPLJENJA: prva doza (0. dan) diploidnih vakcina injicira se intramuskularno
u deltoidnu regiju (RIG se injicira u drugi mišić), a ostale doze 3, 7, 14. i 28. dan. Maloj djeci vakcina
se ne smije injicirati u glutealnu regiju nego intramuskularno u anterolateralnu regiju bedra. Ova
standardna SZO shema potiče stvaranje protutijela koja dostižu najvišu razinu 21. do 28. dana od
početka cijepljenja. Zbog toga bolesnici u kojih je inkubacija rabijesa kraća od 30 dana nisu bili
uvijek dobro zaštićeni.
2. ZAGREBAČKA SHEMA CIJEPLJENJA prihvaćena je 1991. g. od eksperata SZO zbog brzog
stvaranja protutijela, svoje jednostavnosti i racionalnosti. Prema zagrebačkoj shemi, nazvanoj
2+1+1 daju se dvije doze vakcine 0. dan, i to po jedna u svako rame duboko u deltoidni mišić, a
ostale pojedinačne doze (1 ml) 7. i 21. dan nakon prve. Ovom se shemom cijepljenja postiže
visoka razina neutralizirajućih protutijela (20-40x viša od zaštitne koja iznosi 0,5 ij.) 14. dan od
početka imunizacije i može se primijeniti kada je potrebno brzo postizanje zaštitnog titra
protutijela ili ako u postekspozicijsku profilaksu nije uključen RIG.
3. INTRADERMALNA SHEMA CIJEPLJENJA prihvaćena je 1996. g. od eksperata SZO. Prve 3 doze
(0,1 ml) daju se 0,3. i 7. dan intradermalno u nadlakticu ili podlakticu na dva mjesta po 0,1 ml, a 30.
i 90. dan u jedno mjesto 0,1 ml. Ovaj način davanja znatno pojeftinjuje cijepljenje i smanjuje
volumen upotrijebljene vakcine. Istodobno visok titar protutijela razvija se već 7 dana nakon
početka vakcinacije.
Dopunske (booster) doze HDCV-a mogu biti popraćene povišenom temperaturom, glavoboljom, bolima
u zglobovima i mišićima u oko 20% cijepljenih. U 6% onih koji su vakcinu primili intramuskularno može
se razviti reakcija koja nalikuje na bolest imunih kompleksa s urtikarijom, artritisom, mučninom,
povraćanjem i povremeno angioedemom.
Postekspozicijska profilaksa osoba koje su prethodno primile preekspozicijsku profilaksu sastoji se od
dvije doze vakcine 0. i 3. dan.
Spoznaje da interferon ne djeluje samo u smislu inhibicije biosinteze virusa, nego ima i značajno
imunoregulatorno djelovanje: pojačava imunitet, osobito na početku infekcije, djelujući direktno na B-
limfocite i produkciju imunoglobulina, a i drugi faktori (nema interferencije s razvojem aktivnog
imuniteta), opravdavaju upotrebu interferona zajedno s RIG-om i vakcinom, osobito u postekspozicijskoj
profilaksi rizičnih ekspozicija (multipli ugrizi glave i lica, kasno otpočeta postekspozicijska profilaksa).
Primjenjuje se u dozi od 2,000.000 ij., od čega se polovicom doze infiltrira okolina ulaznog mjesta
virusa, a ostatak se daje intramuskularno.
1)VRBANAC SVINJA
Erysipelas suis; Rhusiopathia suis (Sivine erysipelas; Rotlaufdes Schiveines)
Vrbanac je akutna zarazna bolest svinja, pojavljuje se u obliku septikemije, koju prate karakteristične
ožarice po koži, ili u kroničnom obliku koji se očituje negnojnim artritisom i endokarditisom. Uzročnik
bolesti je Erysipelothrix rhusiopathiae (insidiosa), koji može inficirati i druge životinje, uključivši
mesojede i ptice. Oboljeti može i čovjek (erysipeloid).
Povijest. Vrbanac je dugo smatran posebnim oblikom bedrenice. Kratki, štapićasti mikroorganizam,
oblika brojke osam - vrbanac kao posebna zaraza. 1885. uzročnik vrbanca kao gram-pozitivni, sitni
štapić, razlika između vrbanca i svinjske zaraze (pastereloze svinja).
Proširenost. Vrbanac je proširen u svim europskim zemljama, a u određenim područjima se pojavljuje
svake godine, i to najviše ljeti (enzootije, a ponekad i epizootija). Ujesen opet jenjava, dok se zimi
pojavljuje tek sporadički. Katkad se pojavi u proljeće, a često u jesenskim mjesecima bukne većom
žestinom. U Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Danskoj. Bolesti ima najviše tamo, gdje se
uzgajaju plemenite pasmine svinja.
Etiologija. Uzročnik vrbanca, Erysipelothrix rhusiopathiae (insidiosa) vrlo je tanki, ravni ili slabo
savinuti, gram-pozitivni štapić. Uzročnik vrbanca se nalazi u zemlji, gnoju, ali čak i u crijevima zdravih
svinja. Dosta otporan na štetne utjecaje. Kao dezinficijensi - klorno vapno (1%), vruća lužina (1%),
soda (5%), sublimat (0,1 %o), karbolna kiselina (3%) i kreolin-lizol (2%). Sva ova sredstva uništavaju
uzročnika vrbanca za 15 minuta.
Epizootiologija. Svinje se zaraze preko probavnog sustava ili preko ozljeda na koži ili sluznici. Prirodna
infekcija nastaje pretežno kroz probavni sustav. Ovo se zaključuje po tome, što u izmetu bolesnih
svinja uvijek ima uzročnika vrbanca. Zaraza se najviše prenosi hranom onečišćenom izmetom ili
mokraćom bolesnih svinja. Uzročnik vrbanca u zemlji ili na tlu staje ostaje virulentan dulje vrijeme, a u
ljetno se doba tamo i razmnoži. Zbog toga jednom zaražene staje i područja ostaju stalni izvor infekcije.
Širenju vrbanca mnogo pridonosi trgovanje živim svinjama. E. rhusiopathiae može se nalaziti u tijelu
posve zdravih svinja, 75% njih. Najčešće ih ima na tonzilama, na crijevnoj sluznici, osobito na
ileocekalnoj valvuli.
Patogeneza. Ako uzročnik vrbanca prodre u krv, bilo preko tonzila ili sluznice ždrijela, crijeva ili preko
rane na koži, razmnoži se najprije na ulaznu mjestu, a poslije po cijelom tijelu prouzročivši septikemiju.
Utjecajem toksina oštećuje krvne žile, koje se rašire, te nastaje hiperemija i krvarenje, akutno oticanje
slezene i limfnih čvorova.
Klinička slika. Inkubacija traje kod umjetne infekcije 3-5 dana, iznimno samo 1 ili pak 7 dana. 3
klinička oblika:
1. VRBANČEVA OŽARICA (urtikarija) je najblaži oblik ove bolesti. Svinje postaju febrilne, prestaju
jesti, zavlače se u slamu, katkad povraćaju, jako žeđaju i imaju začep. Nakon 1-2 dana na koži se
pojave okrugle ili romboidne ožarice. Razasute su po prsima, leđima, vanjskim dijelovima buta i
vrata. Kad jednom ožarice izbiju groznica popusti i za 2-3, a ponekad tek za 8-12 dana opisane
promjene nestaju. Nakon 2-3 dana koža se počne ljuštiti u obliku krpa. Može prijeći u septikemijski
ili kronični vrbanac.
2. VRBANČEVA SEPTIKEMIJA. Najčešći oblik rolesti. Bolesne životinje mnogo leže, apatične su,
zavuku se u stelju, malo jedu posve prestanu jesti, a često povraćaju. Temperatura se odmah u
početku bolesti naglo povisi na 41-42°C. Očne spojnice su upaljene i izlučuju sluz, a vjeđe su
edematozno natečene. Događa se da koža mjestimično obamre, i to češće na uškama, nosu i vršku
repa, ili pak da obamre koža velikog dijela leđa, koja se odljušti te pokriva leđa kao štit. Smrt
nastupi nakon naglog pada temperature. Bolest traje 2-4 dana, iznimno samo 1 dan, ili pak agonija
potraje 8-9 dana..
3. KRONIČNI VRBANAC, često je nastavak akutnog vrbanca ili vrbančeve ožarice. Svinje oboljele od
ožarice ili od vrbančeve septikemije postaju življe, apetit im se povrati i izgleda da su potpuno
zdrave. Međutim zaostaju u razvitku, a poslije 6-12 tjedana opet prestanu jesti, apatične su,
mnogo leže, i to na prsima poput psa, kašljucaju i ubrzano dišu. Na uškama, vratu ili pojedinim
dijelovima tijela koža pocrveni ili poplavi. Nakon bolovanja od 2-3 tjedna uginu. Svinje bolesne od
kroničnog vrbanca često imaju znakove koji su posljedica oboljenja srca, kao što su hidrotoraks,
edem pluća, hiperemija i dr. Često su kod kroničnog vrbanca zglobovi upaljeni.
Od svinja bolesnih od vrbančeve septikemije ugine 50-75%, dok životinje koje boluju od kroničnog
vrbanca uginu sve.
Dijagnostika. Karakterističan klinički i patološki nalaz. Akutni oblik može se poistovjetiti s ostalim
septikemijskim bolestima svinja. Pojava romboidnih ožarica po koži je patognomoničan znak za
vrbanac.
Diferencijalna dijagnostika.
Bedrenica i pastereloza se mogu zamijeniti sa septikemijskim oblikom vrbanca. Zajednički je kod ovih bolesti grlišni edem, koji se skoro uvijek pojavi
kod ovih bolesti, posebice kod bedrenice, a kod vrbanca je rijetkost. Kod bedrenice nema promjena na želučanoj sluznici, dok kod vrbanca postoji
kataralna upala sluznice pilorusnog dijela. Kod bedrenice je slezena jako povećana, a pulpa je crnosmeđa i kašasta. Kod vrbanca je slezena
povećana, smeđeboje, a građa slezene je izrazita, samo što su folikuli nešto povećani. Kod pastereloze su obično pluća upaljena, slezena je
nepromijenjena, a ako je slezena natečena, tada je tamnocrvene boje.
Vrbanac je teže klinički diferencirati od svinjske kuge i paratifusa prasadi. Temperatura kod vrbanca naglo poraste na 41-42°C, dok kod svinjske
kuge za ovakvo povišenje treba barem 1-2 dana. Kod paratifusa se tjelesna toplina povisuje polako ili pak naglo. Crvenilo je kod vrbanca u početku
svijetlocrveno, poslije tamno, te prelazi u plavo. Kod kuge je odmah tamnocrveno, a kod paratifusa ružičasto. Kod svinjske kuge nalazimo gnojnu
upalu konjunktiva, a kod vrbanca seromukoznu. Kod svinjske kuge ima na usnoj sluznici difteroidno raspadnutih mjesta. Kod vrbanca su limfni
čvorovi samo povećani, a kod svinjske kuge hemoragijski upaljeni. Kod vrbanca postoji katar dvanaesnika, kojeg nema kod svinjske kuge. Kod
vrbanca nema promjena na debelom crijevu, dok su promjene kod svinjske kuge ograničene na debelo crijevo.
Plućni edem se pojavi obično samo ljeti za vrijeme transporta. Kod razudbe nađemo znakove ugušenja.
Javno zdravstvo. Ljudi koji su zaposleni u preradi mesa, razudbi, ili su uključeni u neškodljivo
uklanjanje lešina, kao i stručnjaci za proizvodnju cjepiva, a i veterinari kod cijepljenja svinja mogu biti
u prigodi da se zaraze preko ozljeda na koži. Na mjestu infekcije pojavi se crvenilo kože i bolna i
tvrda oteklina (erysipeloid). Regionalni limfni čvorovi nateknu i bolni su. Iznimno mogu biti
zahvaćeni zglobovi i srce (endokarditis). Od općih znakova u čovjeka se kod infekcije s E.
rhusiopathiae može uočiti groznica, drhtanje i nelagodni osjećaj. I u liječenju čovjeka inficiranog
uzročnikom vrbanca dobrim se pokazao penicilin.
ERYSIPELOTRIX RHUSIOPATHIAE
Erizipeloid je zooantroponoza uzrokovana gram-pozitivnim nesporogenim bacilom, javlja se diljem
svijeta u ljudi i životinja. U ljudi se javlja kao lokalizirana i difuzna kožna forma, bakteriemija i
endokarditis.
Prije poznat kao Erysipelothrix insidiosa. Rosenbach je uveo termin erizipeloid da izbjegne zabunu s
erizipelom.
Etiologija
E. rhusiopathiae je ravan ili lagano zakrivljen aerobni ili fakultativno anaerobni nesporogeni bacil, sa
zadebljanim krajevima. Gram-pozitivan, je ali može biti i gram-varijabilan. Katkada se zamijeni s drugim
gram-pozitivnim bacilima, poglavito s L. monocytogenes, Actinomyces (Corynebacterium) pyogenes i
Arcanobacterium (Corynebacterium) haemolyticum, ali ova tri specijesa su β-hemolitična na krvnom
agaru i ne produciraju vodikov sulfid. Nadalje L. monocytogenes je katalaza-pozitivna i pokretna. Na
temelju termostabilnih somatskih antigena identificirana su 22 serotipa. Većina izolata pripada
serotipovima 1 i 2, no serotipizacija se rutinski ne radi.
Epidemiologija
E. rhusiopathiae nađen je diljem svijeta. Otkriven je kao komenzal ili patogen na velikom broju
kralježnjaka i beskralježnjaka, no smatra se da su glavni rezervoar domaće svinje. U tlu može živjeti
dovoljno dugo da uzrokuje infekciju tjednima ili mjesecima nakon inicijalne kontaminacije. Ne uništava
ga soljenje, dimljenje i drugi postupci za konzerviranje mesa. Najveći komercijalni utjecaj infekcije s E.
rhusiopathiae jest bolest u svinja, ali su važne i infekcije pura, pataka i ovaca. Mikroorganizam se
prenosi sa životinja na ljude direktnim kožnim kontaktom. Objavljena su dva slučaja bakteriemije,
jedan s endokarditisom nakon konzumiranja nekuhane svinje. Infekcija je posebno česta među
osobama koje rukuju ribom. Prsti kitolovaca česta su lokalizacija erizipeloida zbog čestih profesionalnih
ozljeda prstiju ruku. Interhumani prijenos bolesti nije objavljen.
Patogeneza
Abrazijske ili punkcijske rane na koži vjerojatno su ulazna vrata za E. rhusiopathiae u većini slučajeva
infekcija u ljudi i životinja. Mikroorganizam producira neuraminidazu i hijaluronidazu. Aktivnost ovih
enzima može korelirati s virulencijom. Neuraminidaza može imati ulogu u patogenezi arteritisa i
trombocitopenije koja se vidi u eksperimentalnom štakorskom modelu infekcije s E. rhusiopathiae.
Romboidne kožne lezije viđene u svinja posljedica su trombotičnog vaskulitisa terminalnih arteriola.
Kliničke manifestacije
Opisane su tri dobro definirane kategorije bolesti u ljudi:
1. ERIZIPELOID, LOKALIZIRANA KOŽNA LEZIJA
Lokalizirana kožna forma Rosenbachov erizipeloid je subakutni celulitis i najčešći je tip
infekcije viđen u ljudi. Budući da infekcija nastaje u kontaktu s inficiranim životinjama ili ribama ili s
njihovim produktima ulazeći kroz posjekotine ili abrazije na koži, većina lezija je na prstima. Nakon
inkubacijskog perioda od 2-7 dana razvije se bol i otok. Lezija je dobro ograničena, lagano
izdignuta i ljubičasta. Kako se širi periferno, centralne regije blijede. Mogu se pojaviti vezikule.
Regionalni limfangitis i limfadenopatija javljaju se u približno 1/3 oboljelih. Može se naći upala
susjednog zgloba. Približno 10% pacijenata ima temperaturu niskog stupnja i artralgije. Klinički
erizipeloid sliči stafilokoknom i streptokoknom celulitisu. Erizipeloid obično prođe bez terapije za 3-4
tjedna.
2. DIFUZNA KOŽNA ERUPCIJA S OPĆIM ZNAKOVIMA
Difuzna kožna forma, koja je rijetka, javlja se kada ljubičasta kožna lezija progredira
proksimalno iz mjesta inokulacije ili se pojavljuje u udaljenim regijama. Lezije mogu izgledati
urtikarijalne, s romboidnim karakterističnim izgledom svinjskog erizipela. Tijek je mnogo duži nego
kod lokalizirane forme i recidivi su česti.
3. BAKTERIEMIJA KOJA JE ČESTO POVEZANA S ENDOKARDITISOM
Opće infekcije s E. rhusiopathiae su rijetke. Objavljeno je najmanje 60 slučajeva bakteriemije,
najčešće komplicirane endokarditisom. Veći omjer muškarci/žene (koji je vjerojatno odraz
profesionalne izloženosti), veća sklonost da zahvati aortnu valvulu. Komplikacije endokarditisa
uzrokovanog s E. rhusiopathiae uključuju zastojnu insuficijenciju srca, miokardijalni apsces,
perforaciju aortne valvule, meningitis i glomerulonefritis. U oko 1/3 bolesnika potrebna je zamjena
valvule. Također su objavljeni moždani apscesi, osteomijelitis, kronični artritis.
Dijagnoza
Za konačnu dijagnozu infekcije s E. rhusiopathiae potrebna je izolacija mikroorganizma iz bioptičkih
uzoraka ili iz krvi. Bioptički uzorak je najbolje uzeti iz dubine lezije. U kroničnim infekcijama broj
mikroorganizama je malen, pa se rabe kulture za obogaćivanje i obrada traje 10 i više dana.
Identifikacija bi trebala uključiti preparat obojen po Gramu i ispitivanje biokemijske aktivnosti. Nema
prikladnog serološkog testa za dijagnozu infekcije u ljudi.
Terapija i prevencija
Većina sojeva je osjetljiva na penicilin, cefalosporine, klindamicin, imipenem i ciprofloksacin.
Penicilin i imipenem su najaktivniji lijekovi in vitro. Osjetljivost na kloramfenikol, eritromicin i
tetracikline je varijabilna. Većina sojeva je rezistentna na vankomicin, sulfonamide, trimetoprim-
sulfametoksazol, novobiocin, teikoplanin i aminoglikozide. Rezistencija na vankomicin je važna jer se
ovaj lijek često rabi empirijski za liječenje bakteriemije uzrokovane gram-pozitivnim mikroorganizmima.
Zbog toga što su minimalna inhibitorna koncentracija (MIK) (0,0025 do 0,06 pg) i minimalna
baktericidna koncentracija (MBK) (0,0025 do 0,75 (igr/ml), na penicilin G niske (12 do 20 milijuna
jed./dan) penicilin je lijek izbora za ozbiljne infekcije uzrokovane s E. rhusiopathiae. Nakon jedne
epizode erizipeloida ne razvije se detektibilna imunost. Prevencija infekcije za osobe s visokim
profesionalnim riziku ovisi o primjeni zaštitne odjeće kao što su rukavice. Nezaštićeni direktni kontakt
sa životinjskim tkivima ili sekretima treba izbjegavati. Živa atenuirana vakcina na raspolaganju je za
veterinarsku primjenu. Primjena vakcine zajedno s drugim mjerama kao što su poboljšanje dispozicije
otpada pomaže kontroli svinjskog erizipela.
1)LEPTOSPIROZA
Leptospirosis (Leptospirosis; Leptospirose)
Leptospiroza je akutna do kronična, često klinički inaparentna zarazna bolest mnogih vrsta toplokrvnih
životinja. Pripada najproširenijim i vrlo opasnim zoonozama. Klinički se očituje septikemijom,
hemolitičkom anemijom, žuticom, intersticijskim nefritisom, krvavom mokraćom, pobačajem u mnogih
vrsta, osobito u krava i krmača. U krava se može isticati mastitisom, a u konja mjesečnom sljepoćom.
Bolest je proširena u svjetskim razmjerima. Uzročnici bolesti su patogene leptospire klasificirane u vrstu
Leptospira interrogans.
Povijest. Weil je 1886. prvi opisao bolest u ljudi nepoznate etiologije, koja se isticala ikterusom i
nefritisom. Bolest je nazvana njegovim imenom. Tek su 1914. Inada i Ido dokazali daje uzročnik
Spirochaeta icterohaemorrhagiae. Ubrzo je uzročnik izdvojen iz štakora i tako je potvrđeno da se
radi o zoonozi. Lukeš 1923. dokazuje da i bolest, tada poznatu kao tifus pasa, uzrokuje spiroheta.
Proširenost. Leptospiroza je proširena po cijelom svijetu. Općenito se može reći da je najčešća u
područjima s alkaličnim tlom, u sezoni kada su tla topla i vlažna i kad ima obilje površinskih voda.
Etiologija. Patogene leptospire su klasificirane u vrstu Leptospira interrogans, koja sadržava više od
212 serovarova, svrstanih u 23 serološke skupine. Leptospire su tanke, gipke niti, blago spiralne, a u
tekućem mediju na jednom ili oba kraja svinute. One se vrte oko svoje osovine i tako se kreću.
Leptospire tvore katalazu, oksidazu, lipazu, fosfatazu i hemolizin. Za tipizaciju leptospira primjenjuje se
klasična serološka reakcija aglutinacije-lize sa standardiziranim imunim serumima. U inficiranom
organizmu leptospire izazivaju tvorbu aglutinina-lizina i antitijela vezanja komplementa.
Epizootiologija. U epizootiologiji/epidemiologiji leptospiroze odlučujuću ulogu ima izlučivanje
leptospira mjesecima mokraćom (leptospirurija) inficiranih životinja (posebice svinja) i preživljenje
uzročnika izvan organizma. Tijekom kliničke bolesti mokraćom se izlučuje do 107 leptospira u mL
mokraće. U neutralnoj do blago alkaličnoj mokraći leptospire prežive dulje. Stoga biljojedi imaju
značajniju ulogu u prenošenju leptospira od mesojeda, čija je mokraća kisela.
Važne serološke skupine i serovari L. interrogans u domaćih
životinja
SEROLOŠKA SKUPINA SEROVAR
Australis australis
bratislava
Autumnalis autumnalis
Ballum ballum
Bataviae bataviae
Canicola canicola
Grippotyphosa grippotyphosa
Hebdomadis hardjo
hebdomadis
saxkoebing
sejroe
Icterohaemorrhagia icterohaemorrhagiae
e
Javanica javanica
Pomona pomona
Pyrogenes pyrogenes
Tarassovi tarassovi (sinonim mitis, hyos)
Bolest se prenosi izravnim kontaktom s mokraćom koja sadržava leptospire, ili kontaminiranom
vodom, hranom, tlom i predmetima. Osim mokraćom leptospire se izlučuju plodnom vodom,
plodnim ovojnicama, mlijekom, spermom i slinom.
Svi sisavci se u biti mogu inficirati leptospirama i mogu ih izlučivati. U goveda je npr. zapažen serovar
hardjo, u svinja serovarovi pomona i tarassovi, u poljske voluharice serovar grippotyphosa, u štakora
serovar icterohaemorrhagiae, a u psa serovar canicola. Leptospire se mogu prilagoditi na novu
životinju, koja tada dobije epizootiološko/epidemijsko značenje domaćina. Novi domaćin nema kliničkih
znakova bolesti, aktivno prenosi leptospire i postaje njihov novi rezervoar. Sitni glodavci (štakor, miš)
su znatan izvor infekcije. Oni često udomaće i izlučuju leptospire. Čovjek se može izravno ili posredno
inficirati u oba navedena ciklusa. Životinje se inficiraju preko kontaminirane vode ili hrane, a kontaktne
infekcije među njima su rijetke. Uzročnik ulazi u tijelo najvjerojatnije preko abrazija kože i sluznica.
Inficirane ovce mogu prenijeti leptospire na čovjeka (profesionalna bolest mesara, farmera, strigača).
Patogeneza. Leptospire prodiru u organizam preko ozljeda na koži, ali i preko neozlijeđene sluznice,
dospiju u krvotok, a onda se nasele u raznim organima. U septikemijskoj fazi (leptospiremija)
uzročnici se najviše 8 dana zadrže u krvi i namnažaju se u parenhimskim organima. Zatim se nasele na
predilekcijskim mjestima u jetri, a osobito u zavrnutim bubrežnim kanalićima (pas!). Oko 8. dana p. i.
pojave se humoralna antitijela koja unište leptospire u krvi. Nastane vrućica, anemija, žutica i
hemoglobinurija. Oslobođeni endotoksini mogu izazvati oštećenja SŽS i krvnih žila..
Kod infekcije serovarom pomona za kliničku sliku bolesti bitni intravaskularna hemoliza i
intersticijski nefritis. Serovar hardjo, naprotiv, ne tvori hemolizin i ne uzrokuje intersticijski nefritis.
Namnaža se samo u bređoj maternici i vimenu u laktaciji, uzrokujući septikemiju i mastitis i/ili
pobačaj.
Pobačaj je uobičajena posljedica početne sistemne invazije. Pobačaj uvijek nastupi nekoliko tjedana
nakon septikemije, koliko je potrebno da na fetusu nastanu promjene koje izazovu njegovu smrt. Od
uginuća ploda do pobačaja očito prođe više od 24 sata. Pobačaj obično nastupi u drugoj polovici
bređosti.
Iako još uvijek nema konačne potvrde o uzročnoj vezi između infekcije leptospirama i periodične
oftalmije (mjesečne sljepoće) u konja, ipak postoje opravdane pretpostavke o tome. Aglutinini su
prisutni u očnoj vodici u većoj koncentraciji nego u serumu. Serološki je potvrđeno da je serovar
pomona u vezi s uveitisom konja u SAD.
Klinička slika. Inkubacija u svih životinja traje 3-7 dana. Klinička slika leptospiroze je slična u svih
životinjskih vrsta, bez velikih odstupanja s obzirom na vrstu leptospira. Jedino serovar
icterohaemorrhagiae obično uzrokuje tešku septikemiju.
Serovar hardjo, koji nije uobičajen u srednjoj Europi, u goveda izazove iznenadnu vrućicu, anoreksiju,
mlitavost i agalakciju. Mastitis se može pojaviti u epizootskom obliku. Ponekad u stadu oboli do 50%
krava u laktaciji. Mliječnost se vrati na prethodnu vrijednost nakon 14 dana. Nekoliko tjedana kasnije
može nastupiti pobačaj, koji u određenim okolnostima može biti glavni klinički znak infekcije serovarom
hardjo.
U pasa većina infekcija leptospirama ima subklinički oblik. Obično najteže obole psi mladi od godine
dana. Mužjaci se inficiraju češće od ženki. Inkubacija traje od 5 do 15 dana, a bolest nastupi naglo.
Klinički znakovi akutne leptospiroze izazvani raznim serovarima su slični, iako serovar canicola
vjerojatno djeluje na bubrežne funkcije, a kod infekcije serovarovima icterohaemorrhagiae i
copenhageni pretežno strada funkcija jetre.
Kod infekcije serovarom grippotyphosa nastanu kataralni simptomi, vrućica, žutica, depresija i
zakazivanje rada bubrega. Infekcija može također proći asimptomatski.
Mačke se mogu inficirati, ali zbog prirodne rezistencije obole vrlo rijetko.
Patološke promjene. Kod akutna oblika leptospiroze redovito se nalazi anemija, žutica,
hemoglobinurija i submukozna krvarenja. U pobačene prasadi nađe se karakterističan žarišni hepatitis.
Histološki se nade žarišni ili difuzni intersticijski nefritis i centrolobularna nekroza jetre. U pojedinim
slučajevima se može naći oštećenja krvnih žila u moždanim ovojnicama i u mozgu. U preparatima
bubrega se mogu vidjeti leptospire.
Dijagnostika. Tijekom septikemije leptospire se nalaze samo u krvi, pa je pozitivnu dijagnozu u ovoj
fazi bolesti moguće postaviti samo na temelju kultivacije krvi (hemokultura). Ako u ovoj fazi nastane
pobačaj leptospire se mogu dokazati u bubregu, plućima i pleuralnoj tekućini pobačena ploda. Čim
prestane vrućica počinju se stvarati antitijela, a leptospire nestaju iz krvi i pojavljuju se u mokraći. Može
ih se dokazati nasađivanjem urina (urinokultura) ili izravnim promatranjem sedimenta urina,
dobivenog centrifugiranjem, u tamnom vidnom polju.
U praksi se najčešće za dijagnostiku leptospiroze primjenjuje mikroskopski aglutinacijski postupak
(aglutinacija-liza).
ELISA je mnogo pouzdanija od ostalih postupaka, vrlo je specifična i osjetljiva, automatizirana je, pa se
može pretraživati veliki broj seruma.Tehnikom imunofluorescencije mogu se vrlo brzo i sigurno
dokazati leptospire u mokraći ili u kulturi, a ujedno se identificira njihov serotip. PCR omogućuje brzo
otkrivanje maloga broja leptospira u mokraći goveda.
Diferencijalna dijagnostika. U goveda treba kod akutnog ili subakutnog oblika leptospiroze isključiti babesiozu, anaplazmozu,
otrovanje vrzinom repicom (Brassica napus) i vrtnom vrzinom (Brassica oleracea), postpuerperalnu hemoglobinuriju, bacilarnu
hemoglobinuriju i akutnu hemolitičnu anemiju. Kod leptospiroze vime nije natečeno, iako se u mlijeku može naći krv. Pobačaji u
goveda druge etiologije (bruceloza, salmoneloza, trihomonijaza) isključuju se laboratorijski. Kod živčanih promjena u obzir dolazi
bjesnoća i listerioza.
Kronično otrovanje bakrom i vrzinom repicom može izazvati kliničku sliku u ovaca i koza sličnu leptospirozi, jedino što nema
febrilne reakcije. U ovaca se anaplazmoza (Anaplasma ovis) očituje vrućicom i hemoglobinurijom, ali je to najčešće kronična
bolest.Infekciozna anemija kopitara je, osobito u perakutnu obliku, klinički slična leptospirozi, koja je ipak u konja blaža i nije
fatalna. Iako infekcija leptospirama može izazvati pobačaj kobila, ipak treba prije pomisliti na virusni rinopneumonitis, virusni
konjski arteritis, infekciju sa Streptococcus zooepidemicus i Salmonella abortus equi. Kod infekcije sa S. zooepidemicus i virusom
konjskog arteritisa na očima mogu nastati promjene slične onima kod mjesečne sljepoće (hypopyon, konjunktivitis, keratitis). U
konja još treba isključiti piroplazmozu, listeriozu i bornansku bolest.
U pasa najprije valja isključiti piroplazmozu, a potom toksoplazmozu, štenećak, zarazni hepatitis i herpes psa.
Liječenje. Liječenje treba započeti čim prije, a uspjeh se može očekivati ako se njime započne prije
hemolitične faze bolesti. U liječenju se prednost daje streptomicinu, ili kojemu tetraciklinu. U pasa
je penicilin antibiotik izbora kod liječenja leptospiroze. Penicilin G se daje i/m ili i/v dvaput na dan 2-3
dana u dozi 25.000-40.000 i.j./kg, a zatim se liječenje nastavi idućih barem 10 dana fenoksimetil-
penicilinom p/o po 16 mg/kg svakih 12 sati. Kliconoštvo u bubrezima se može ukloniti
dihidrostreptomicinom. Simptomatski treba liječiti šok i dehidraciju, a kod oligurije i anurije se daju
osmotski diuretici.
Profilaksa. Opće preventivne mjere rijetko su dovoljne za sprječavanje leptospiroze. Vakcine se
sastoje od jednog ili više serovarova, ovisno o lokalnim epizootiološkim prilikama. Bakterini stimuliraju
tvorbu niskog titra antitijela, ali zaštitna imunost protiv bolesti i infekcije bubrega traje u goveda barem
godinu dana. U pasa se pretežno primjenjuje bivalentna vakcina koja sadržava serovarove canicola i
icterohaemorrhagiae. Iako vakcina smanji prevalenciju i težinu kliničke bolesti, ipak ne spriječi
infekciju ni leptospiruriju.
Javno zdravstvo. Leptospiroza pripada među najraširenije zoonoze. Čovjek se može inficirati
različitim serovarima leptospira. Najčešće se inficira preko mokraće pasa i svinja, ali i drugih
životinja, bilo izravno ili posredno preko kontaminirana okoliša (voda, tlo, predmeti). Infekcija je
moguća i preko sadržaja maternice, npr. krmače, koja je pobacila nakon infekcije serovarom
pomona. Izvori infekcije također mogu biti glodavci i životinje koje slobodno žive u prirodi.
Leptospiroza u ljudi je najčešće profesionalna bolest. Obole stočari, mljekari, mesari i veterinari, a
zatim poljoprivrednici, lovci i šumski radnici. Leptospiroza se u čovjeka očituje različitim kliničkim
simptomima. Oni mogu biti relativno blagi, ali dugo traju, a slični su onima kod gripe. Redovito ih prati
vrućica. Kod teškog oblika bolesti promjene su izražene na središnjem živčanom sustavu, jetri (žutica)
i bubrezima, uz vrlo naglašene gastrointestinalne simptome. Serovar icterohaemorrhagiae uzrokuje
u čovjeka tešku i za život opasnu bolest (Weilova bolest), koja se očituje vrućicom, žuticom, upalom
bubrega, miokarditisom i krvarenjima. Ipak je u čovjeka češća blaga, anikterična leptospiroza. Nakon
inkubacije 7-10 dana nastaje vrućica koja traje 4-8 dana, crvenilo očiju, boli u glavi, potkoljenicama
i drugdje, katkad s proljevom i pjegavim osipom. Vrućica se može vratiti, a prate je simptomi
seroznog meningitisa.
Serovar canicola u čovjeka uzrokuje srednje tešku, većinom dobroćudnu bolest, ponekad uz pojavu
žutice.
Serovar grippotyphosa uzrokuje febrilnu bolest koja se ističe blagim seroznim meningitisom
(»bolest žetelaca«).
Serovar pomona izaziva febrilnu bolest, koja je obilježena meningitisom, konjunktivitisom i
egzantemom (»bolest svinjara«). Bolesti uzrokovane s posljednja dva serovara gotovo su uvijek
benigne.
U liječenju leptospiroze čovjeka primjenjuju se antibiotici (penicilini i tetraciklini). U profilaksi
leptospiroze čovjeka težište se stavlja na osobnu higijenu.
LEPTOSPIRA SPECIES
Leptospiroza je zoonoza izazvana patogenim spirohetama porodice Leptospiraceae. Ljudi se
inficiraju u izravnom ili posrednom kontaktu s inficiranim životinjama, najčešće glodavcima ili
svinjama. Ova ubikvitarna bolest obično se predstavlja kratkotrajnim febrilitetom, katkad zahvaća
jetru i bubrege i najčešće ima dobar svršetak. No u rjeđim slučajevima manifestira se žestokim
oštećenjem jetre, bubrega i drugih organa te može završiti fatalno. Za dijagnozu je važna
laboratorijska dijagnostika, jer klinička slika nije patognomonična.
Povijest
Bolest je opisao Weil 1886. kao tešku febrilnu bolest sa žuticom, hemoragijama i bubrežnim zatajenjem
te se teška leptospiroza i danas zove Weilova bolest (ljetna gripa, žetvena, muljna i vodna groznica).
Etiologija
Leptospire su tanke i vitke, pokretne gram-negativne bakterije nalik spiralama koje su na kraju zavinute
u obliku kukica. Mogu se vizualizirati mikroskopijom u tamnom polju te bojenjem srebrom,
imunofluorescencijom i metodama imunoperoksidaznog bojenja. Pojedinačni periplazmatski bič
(flagelum) umetnut je u stanicu na svakom kraju. Za razliku od drugih spiroheta mogu se uzgojiti u
umjetnim medijima. Leptospirozu uzrokuje Leptospira interrogans, patogena leptospira koja
uključuje više od 200 serotipova, a izlučuje se mokraćom više od 160 vrsta sisavaca te nekih ptica i
gmazova. Najčešći serotipovi su L. icterohaemorrhagiae, canicola, hardjo, pomona, autumnalis,
grippothyphosa, ballum i australis. Svaka od ovih leptospira ima svoje različito prirodno stanište.
Tako se npr. L. icterohaemorrhagiae nađe u štakora, L. canicola u psa, L. hardjo u goveda, a L. pomona
u svinja.
Osim patogene L. interrogans postoji i saprofitna, apatogena Leptospira biflexa s više od 60
serotipova.
Epidemiologija
Leptospiroza je zoonoza te se bolest prenosi sa životinje na životinju i sa životinje na čovjeka. Čovjek je
završni rukavac kao domaćin, jer se međuljudski prijenos praktički ne događa.
Leptospirama je zaražen niz različitih životinja, a epidemiološku važnost za čovjeka imaju glodavci koji
se kreću oko ljudskih nastamba i seoskih domaćinstava. Osim glodavaca često su zaražene domaće
životinje - svinje, goveda, konji, psi, kao i divlje životinje; kao lisice, vukovi, šišmiši itd. Razni tipovi
leptospira nisu striktno ograničeni na određenu vrstu životinja, nego se radi o infekciji s više tipova
leptospira u neke životinjske vrste, često istodobno. Nakon infekcije leptospire zahvaćaju razne organe,
najčešće bubrege te se izlučuju mokraćom u sklopu kronične infekcije mjesecima ili doživotno, što je od
velike epizootske/epidemiološke važnosti. Leptospire ostaju žive u zemlji, posebno u blatu i nekoliko
tjedana te se čovjek zarazi u dodiru s tlom ili izravnim kontaktom sa životinjom. Leptospire su često i
profesionalne bolesti ljudi koje rade sa životinjama, npr. veterinari, mesari, svinjari, ljudi koji rade po
kanalima, radnici na plantažama itd.
Patogeneza
Leptospire prodiru kroz neoštećene sluznice ili oštećenu kožu, ulaze u krvnu struju te se raspršuju
po svim organima uključujući mozak i oči. Smatra se da su hijaluronidaza i velika pokretljivost
leptospira čimbenik njezine prodornosti. Jetreno oštećenje je supcelularno te može dovesti do žutice, a
bubrežno oštećenje nastaje izravnim toksičnim djelovanjem leptospira na tubule ili zbog hipoksemije. U
kasnijem stadiju u bubregu može doći do odlaganja cirkulirajućih imunosnih kompleksa. Bubrežnom
oštećenju pridonose hipovolemija i hipotenzija uzrokovana oštećenjem endotela te gubitkom
intravaskularnog volumena. Meningitis nastaje kada leptospire uđu u cerebrospinalni likvor. U prvom
tjednu bolesti leptospire se mogu naći u likvoru, a tada su meningealni znakovi odsutni. U vremenu
kada se razvije meningitis i pojave protutijela leptospire se više u likvora ne mogu utvrditi, što sugerira
da je meningitis uzrokovan imunosnom reakcijom (antigen-protutijelo). Leptospire mogu perzistirati u
očnom corpusu vitreumu izazivajući kronični ili rekurentni uveitis. Tipične mialgije (posebno u
listovima na potkoljenicama) nastaju rano u bolesti, a kasnije se u mišićima nađe polimorfonuklearna
infiltracija. Hemoragijska dijateza može biti uzrokovana vaskulitisom s oštećenjem kapilara.
Primame lezije su defekti stanične membrane endotela malih krvnih žila što dovodi do hemoragija,
ishemije te sekundarnih degenerativnih promjena u organima. Može doći do leptomeningitisa, plućnih
hemoragija, miokarditisa, hepatocelularne degeneracije, dezorganizacije jetrene arhitekture s otečenim
Kupfferovim stanicama i splenomegalije. Stupanj težine lezija ovisi o serotipu i infektivnoj dozi.
Klinička slika
Infekcija može biti supklinička te se može ustanoviti serološki u ljudi koji su izloženi životinjama kao
što su veterinari, mesari, svinjari. Kliničke manifestacije u 90% imaju blažu, anikteričnu formu, a u 5-
10% bolest se manifestira žuticom. Premda svi tipovi leptospira uzrokuju slične oblike bolesti, uz neke
tipove leptospira pretežno su vezane blaže forme (serovar hardjo, pomona, tarassovi, bratislava,
canicola), a uz druge teže forme leptospiroze, to jest Weilova bolest s hemoragijama, žuticom i
bubrežnim zatajenjem (serovar icterohaemorrhagiae, autumnalis, bataviae, bim, copenhageni, lai).
Klinička slika bolesti može jako varirati po težini i simptomatici. Najčešće se radi o febrilnom stanju uz
opće infektivne simptome. U drugih se bolesnika ovim simptomima pridružuju simptomi od strane
zahvaćenog organa, pa možemo općenito govoriti npr. o ikteričkom, nefritičkom,
egzantematičnom ili meningitičkom obliku leptospiroze.
Inkubacija je obično 7-10 dana (katkada 2 dana do više od 1 mjeseca), a klinički tijek je često
bifazičan. Početni febrilni period naziva se leptospiremičnom (bakteriemičnom ili septikemičnom)
fazom, poslije čega slijedi imuna faza.
1) U početnoj »SEPTIKEMIČNOJ« fazi (traje 4-7 dana) moguće je izolirati leptospire iz krvi, likvora,
urina i raznih tkiva. Potom slijedi afebrilni period (1-2 dana), a nakon njega
2) »IMUNA FAZA« (4-30 dana). U početku imune faze leptospire nestaju iz krvi i likvora, ali se mogu
naći u bubregu, mokraći i očnoj vodici. U ovoj fazi pojavljuju se cirkulirajući imunoglobulini, može
doći do meningitisa, uveitisa, osipa te zahvaćanja jetre i bubrega (Weilova bolest). Bolest obično
počne naglo s vrućicom i tresavicama, prostracijom, jakim mialgijama, osobito u
potkoljenicama.
a) Većina bolesnika ima febrilni oblik, T nakon 3-5 dana ili duže litički na normalu, uz umjerenu
leukocitozu sa skretanjem ulijevo te uz umjereno ili jako povišenu sedimentaciju eritrocita.
Tipična je relativna bradikardija.
b) U gastroenteritičkom obliku uz trbušne boli povraćanje i proljev prevladavaju. Za razliku od
crijevnog infekta, kod leptospiroze javlja se nakon febriliteta, a prestaje prije negoli T padne na
normalu.
c) Od 5.-7. dana bolesti na koži (uglavnom trapa i udova) pojavljuje se nježni osip (morbiliformni
ili skarlatiniformni) koji traje od nekoliko sati do nekoliko dana.
d) Serozni meningitis javlja se obično između 6. i 9. dana bolesti kao 2. faza bolesti, uz porast
temperature, glavobolju, povraćanje i meningalne simptome. Simptomi obično traju razmjerno
kratko, a ponekad se jave i simptomi encefalitisa. Smatra se da čak 80-90% anikteričnih
bolesnika ima u drugoj fazi pleocitozu.
Nefritička slika bolesti najčešća je u sklopu ikteričkog oblika, no može biti i izvan njega s
manifestacijom pijelonefritisa, intersticijskog nefritisa te oligurijom, anurijom, azotemijom i uremijom
koja može biti uzrok smrti.
U 2. fazi najčešći simptomi su mialgije, konjunktivalne sufuzije, limfadenopatija,
hepatosplenomegalija i osip. Zahvaćanje pluća s infiltratima, kašljem, krvavim iskašljajem u starijim
je izvještajima bilježeno u 20 do 70% bolesnika. Kožne pretibijalne eritematozne lezije izazvane L.
autumnalis dio su sindroma Fort Bragg feier.
Ikterična forma leptospiroze (Weilova bolest) izvorno je opisana uz L. icterohaemorrhagiae, no može
je izazvati bilo koji serotip leptospira. Bolest se manifestira pogoršanim hepatalnim i renalnim
funkcijama, hemoragijama, pogoršanom sviješću te visokom smrtnošću (do 10%). Žutica nije
izazvana hepatocelularnom nekrozom te nakon ozdravljenja ne zaostaje jetreno oštećenje. Bilirubin
(pretežno direktni) može biti viših vrijednosti uz izražen ikterus, a aminotransferaze se obično ne
povisuju iznad 200 jedinica. Hepatomegalija se pojavljuje u 1/4 slučajeva. Ikterične bolesnike obično
prate i dragi simptomi kao rezultat vaskulitisa. Dolazi do renalne insuficijencije, hemoragija i
kardiovaskularnog kolapsa.
Intrauterina infekcija može se dogoditi nakon transplacentarnog prijelaza leptospira na fetus, a
posljedice mogu varirati od pobačaja, rođenja mrtvorođenčeta do kongenitalne prolazne infekcije
djeteta ovisno o stadiju trudnoće.
U nas se leptospiroza najčešće javlja kao monofazična kratkotrajna febrilna bolest s općim
infektivnim simptomima. Međutim, manifestira se i kao bifazična bolest s menigitisom, te kao
ikterička bolest.
Diferencijalna dijagnoza
Febrilne forme mogu se zamijeniti svim kratkotrajnim febrilnim stanjima druge etiologije, npr. influencom, papatačijevom
vrućicom (u kraju gdje je endemična), Q-groznicom, kratkotrajnim tifoidnim bolestima i drugim. Nekoć su se benigne leptospire
dijagnosticirale kao »ljetne gripe«. Kod gastroenteritične forme diferencijalnodijagnostički dolaze u obzir salmoneloze te sve
druge akutne crijevne infektivne bolesti. Međutim, proljev kod leptospira počinje poslije početka vrućice i prestaje ranije nego
njezin kraj. Egzantematični oblik treba razlikovati od drugih osipnih bolesti, uključujući infektivne, toksične i medikamentozne
osipe. Kod ikteričnog oblika dolaze u obzir drugi infektivni ikterusi, prije svega hepatitisi koje je na temelju laboratorijskih
(leukopenija s limfocitozom, niska sedimentacija eritrocita) i kliničkih (povećana slezena te afebrilnosti u trenutku nastanka
žutila) nalaza razmjerno lako razlikovati. Teža je diferencijalna dijagnoza prema ikterusu u sklopu sepsa. Nefritički oblik treba
razlikovati od intersticijskih nefritisa, pijelonefritisa te posebno od hemoragične vrućice s nefritičkim sindromom. Meningitički
oblik u leptospiroze treba razlikovati prema nizu drugih virusnih meningitisa, posebno prema enterovirusnom i krpeljnome
meningitisu-meningoencefalitisu, koji također mogu imati bifazičan tijek.
Dijagnoza
Preliminarna dijagnoza leptospiroze temelji se na kliničkoj slici, laboratorijskim nalazima (visoka
sedimentacija eritrocita, patološki nalaz u urinu, apsolutna ili relativna leukocitoza sa skretanjem
ulijevo, poremećeni jetreni nalazi, urea-N, kreatinin) i epidemiološkoj anamnezi (sezona javljanja i
drugo). Leptospire mogu biti izolirane iz krvi, likvora prvih 10 dana bolesti, a u urinu se obično
pojavljuju početkom drugog tjednaLeptospire se mogu vizualizirati u tamnom polju, no metoda nije
prikladna za praktičnu dijagnostiku. Metodom PCR moguće je detektirati manje od 10
mikroorganizama. U tkivima moguće je dijagnosticirati leptospire impregnacijskim tehnikama. U praksi
za dijagnostiku se najčešće rabe serološke pretrage - makroskopski aglutinacijski test za skrining
(rabe se mrtve leptospire) te mikroskopski aglutinacijski test kod kojeg se koriste žive leptospire te služi
za određivanje titra protutijela i identifikaciju serotipova. U novije vrijeme rabe se metode ELISA, dot-
ELISA i IMUNOBLOT metode.
Liječenje
Blaže forme bolesti ne treba liječiti antibioticima. Nedavne studije su ipak pokazale stanovitu
djelotvornost antimikrobne terapije, i to intravenski primijenjenog penicilina za teške i kasne slučajeve
te oralnog amoksicilina, ampicilina, tetraciklina ili doksiciklina za blage i umjerene slučajeve. Danas se
rabi za teže slučajeve intravenski penicilin G 1,5 mil jedinica svakih 6 sati ili ampicilin 0,5 do 1 g i. v.
svakih 6 h, a za blaže slučajeve doksiciklin 200 mg na dan ili amoksiciklin 500 mg svakih 6 sati. Kao i
kod drugih spirohetoza liječenje penicilinom može u početku terapije izazvati Jarisch-
Herxheimerovu reakciju koju je potrebno oprezno nadzirati.
Prevencija
Potrebno je reducirati izravni dodir sa životinjama te neizravni dodir sa životinjskom mokraćom preko
kontaminirane vode, zemlje, blata. Potrebne su mjere stalne deratizacije na seoskim domaćinstvima,
farmama i slično. Natrijev hipoklorit koji uspješno ubija leptospire rabi se za dezinfekciju površina.
Potrebna je uporaba gumenih rukavica i visokih čizama kod onih koji rade u kanalizaciji. Cijepljenje
životinja protiv leptospira može prevenirati bolest u životinja i spriječiti njezino širenje na druge
životinje i ljude.
Za kemoprofilaksu kod ljudi rabi se oralni doksiciklin 200 mg jedanput na tjedan.
1)TULAREMIJA
Tularemija je vrlo kontagiozna bolest koja se uglavnom pojavljuje u divljih životinja, a s njih se prenosi
na domaće životinje i čovjeka. Uzrokuje tešku septikemiju s visokim letalitetom. Akutna je ili kronična
tijeka. Uzročnik je Francisclla tularensis.
1911. u pokrajini Tulare, Kalifornija, SAD, u američkih tekunica roda Citellus - nepoznatu bolest nazvali
»plaqnelike disease of rodents«. Tularemija je utvrđena u ljudi (Mihaljević) i životinja (Zaharija) 1953. i
u Hrvatskoj.
Proširenost. Tularemija je primarno ograničena na pojavljivanje u većini zemalja sjeverne polutke.
Dokazana je u preko 100 vrsta ptica i domaćih i divljih životinja. Od domaćih životinja najčešće obole
ovce i svinje. Tularemiju u ljudi se može svrstati u profesionalne bolesti. Ako bi zatajio zdravstveni
nadzor, mogla bi se pojaviti u obliku epidemije.
Etiologija. Francisella tularensis je gram-negativna bakterija, koja ne stvara spore, a djelomično
ukriženo aglutinira s Brucella spp. U tkivu je jako polimorfna. Temperatura od 58°C ubija F. tularensis za
10 minuta. U koži i dlaci perzistira i dulje od mjesec dana. Za identifikaciju F. tularensis - test
aglutinacije ili imunofluorescencija.
Epizootiologija. Tularemija je izrazito sezonska bolest, a najvećim se dijelom pojavljuje u proljetnim
mjesecima. Od domaćih životinja najčešće obolijeva janjad i prasad.
Važniji rezervoari i prenositelji bolesti su kunići, zečevi, divlji glodavci, krpelji i insekti. Infekciju na
ovce ubodom prenose krpelji Dermacentor andersoni i Haemapbysalis otophila, koji se inficiraju u
ranom stupnju životna ciklusa, dok se hrane na glodavcima. U krpelja se događa transstadijsko i
transovarijsko prenošenje F. tularensis. Odrasli krpelji su posebno brojni na pašnjacima, koji su obrasli
korovom i niskim grmljem. Iako su ovce relativno otporne na tularemiju, ipak klinički obole ako je
infekcija jaka i kontinuirana. Svinje i konji se također inficiraju ubodom krpelja.. Pas se zarazi donoseći
ili jedući bolesnog zeca ili pticu. Životinje se mogu zaraziti i aerogenim putem. Preboljenje infekcije
ostavlja dugotrajnu imunost.
Patogeneza. F. tularensis se razmnožava na ulaznu mjestu, odakle se širi limfnim i hematogenim
putem. Nastane akutna septikemija, adenopatija i gastroenteritis. Proces se lokalizira većinom u
parenhimskim organima, gdje se stvore granulomatozne promjene.
Klinička slika. Inkubacija nije utvrđena. Na početku kliničke bolesti temperatura se povisi do 42°C, a
disanje i puls su ubrzani. U ovaca se bolest razvija postupno, hod postaje sve ukočeniji, glava je
zabačena prema leđima, zadnje noge su povinute, a oboljela ovca zaostaje za stadom. Može se pojaviti
kašalj, proljev, izmetine su crne i smrdljive, mokrenje je učestalo, uz neznatnu količinu mokraće.
Životinja naglo mršavi, opća slabost sve više napreduje, nakon nekoliko dana bolesti ovca sve više leži,
ali nema znakova paralize. Smrt obično nastupi za nekoliko dana, ali bolest može potrajati i do 2 tjedna.
Životinja koja se oporavi ostane bez dijela ih cjelokupna runa. Smrtnost je manja od 10%, pretežno u
janjadi.
U psa je izražena mršavost, nađu se apscesi i čirevi na različitim dijelovima tijela, jako natečeni
površinski limfni čvorovi, paraliza stražnjeg dijela tijela zbog spondilitisa, bronhopneumonija, pleuritis,
povećana jetra i slezena, otok glave i anoreksija. Mogu se pojaviti i živčani simptomi. Slični se znakovi
mogu naći u mačaka i domaće peradi.
Dijagnostika. Pojavljivanje vrlo smrtonosne septikemije u ovaca tijekom proljetnih mjeseci, kada su
ovce jako infestirane krpeljima, navodi na sumnju da se radi o tularemiji. Pogotovo ako se to primijeti u
enzootskom području, gdje boluju i ugibaju zečevi, lovački psi, a obole i ljudi. Pouzdana dijagnoza se
postiže bakteriološkom pretragom promijenjena organa ili nekrotičnog mjesta u koži i potkožju. Od
seroloških metoda koristi se aglutinacija. Pozitivnim se u svinja smatra titar 1:50. U svinja je
intradermalni alergijski test, uz primjenu alergena tularina, mnogo pouzdaniji od postupka aglutinacije.
Alergijski postupak u ovaca ne daje pouzdane rezultate.
Diferencijalna dijagnostika. Krpeljnu paralizu, koja se obično pojavi u istom području i u isto godišnje doba kad i tularemija, ne
prati groznica, a vrlo je izražena paraliza. Krpeljnu paralizu uzrokuje neurotoksin, kojega tvore ženke nekoliko vrsta krpelja,
najčešće Ixodes ih Dermacentor. Bolest se pojavljuje u mnogo životinjskih vrsta i u čovjeka. Životinja se obično oporavi od
krpeljne paralize čim se uklone krpelji. Fatalne septikemije u ovaca iste dobne skupine u kojoj se pojavi tularemija vrlo su rijetke.
P. haemolytica, E. coli i Haemophilus mogu uzrokovati fatalnu septikemiju, bez promjena vrijednih za postavljanje dijagnoze, u
vrlo mlade janjadi, ali ove bolesti nisu vezane uz jaku infestaciju krpeljima. Krpeljna groznica goveda i ovaca ima ograničenu i
različitu geografsku proširenost, a u limfocitima se lako dokažu rikecije.
Liječenje. Streptomicin, gentamicin, tetraciklini i kloramfenikol su učinkoviti lijekovi za čovjeka.
Oksitetraciklin u dozi 6-10 mg/kg tjelesne mase vrlo je učinkovit u liječenju janjadi, mnogo bolji od
penicilina i streptomicma.
Profilaksa. Epizootiju tularemije u ovaca se može brzo zaustaviti prskanjem ili kupanjem u insekticidu.
Istražena je atenuirana vakcina, ali još nema pouzdane procjene o njezinoj vrijednosti. Preporučuje se
za zaštitu osoblja u laboratorijima koji rade dijagnostiku, ili istražuju tularemiju.
Javno zdravstvo. F. tularensis je vrlo invazivna bakterija, tako da se čovjek može inficirati preko
neozlijeđene kože. Većinom se čovjek inficira u kontaktu sa zaraženim zečevima i ostalom divljači,
ali i ubodom krpelja. Bolest je opasnost za ljude koji rade u ovčarskoj industriji, a u području gdje se
tularemija pojavila. Serološki se u ovoj rizičnoj skupini ljudi nađe velika incidencija pozitivnih reaktora.
Zaraziti se mogu i radnici u klaonici, koji obrađuju inficirane ovce. Infekciji su izloženi i šišači ovaca,
pogotovo zato što se tularemija pojavljuje u vrijeme uobičajeno za šišanje ovaca. Čovjek se zarazi ako
udahne najmanje 10 klica, ili ako ih toliko uđe preko kože. U područjima koja nisu enzootska čovjek
se može zaraziti skidanjem kože uvezenim zečevima ili divljim kunićima. Ovisno o ulaznim vratima
bolest se u čovjeka očituje kao ulcero-glandularni oblik (infekcija kroz kožu), glandularni (infekcija
najvjerojatnije kroz neozlijeđenu kožu), okulo-glandularni (infekcija vjerojatno preko konjunktiva) i
angiozni (infekcija vjerojatno preko ždrijelne sluznice), a svi spadaju u zajedničku skupinu vanjskih
oblika tularemije u čovjeka. U unutrašnje oblike pripadaju abdominalni (boli u trbuhu, proljev i
povraćanje), primarni plućni i tifoidni ili kriptogeni oblik (septikemija bez stvaranja čireva). Dijagnoza
se u čovjeka postavlja bakteriološki, serološki i kožnim tularinskim testom. U čovjeka se bolest
uspješno liječi streptomicinom i tetraciklinima.
FRANCISELLA TULARENSIS
Tularemija je zoonoza uzrokovana s Francisella tularensis. Karakterizirana je ulcerativnom lezijom
na mjestu inokulacije s regionalnim limfadenitisom, pneumonijom ili febrilnim stanjem.
F. tularensis je malen, nepokretan, pleomorfan, gram-negativan aeroban kokobacil. Stanična stijenka
bogata je lipidima i gubitak ove kapsule može dovesti i do gubitka virulencije. Uzročnik se prema
razgradnji glicerola dijeli u dva biovara:
a) tip A (F. tularensis tularensis) koji razgrađuje glicerol
b) tip B (F. tularensis palearctica) koji ne razgrađuje glicerol
Biovar tipa A jako je virulentan, uzrokuje teže oblike bolesti, a javlja se samo u Sjevernoj Americi, dok
se biovar tipa B, koji uzrokuje lakše, koji put supkliničke oblike bolesti javlja u Europi, Aziji i Sjevernoj
Americi. Svi sojevi stvaraju β-laktamazu i antigeno su slični. Antigeni stanične stijenke nisu toksični, no
endotoksin je sličan onom u drugih gram-negativnih bakterija. F. tularensis stvara i nepoznat
egzotoksin. Imunosni odgovor domaćina nastaje na brojne antigene stanične stijenke, LPS i
karbohidrate. Serološke reakcije daju križnu reakciju s rodom Brucella i vrstom Yersinia pestis.
Epidemiologija
Tularemija je primamo bolest divljih životinja, osobito glodavaca (zec, kunić, vjeverica, voluharica,
štakor, hrčak). Čovjek se najčešće zarazi kontaktom s bolesnom životinjom (lov, deranje kože i sl.),
ugrizom životinje ili insekta (buha, uš, krpelj, komarac), jedenjem zaraženog mesa, vodom ili
inhalacijom aerosola s inficirane životinje, prašine i sjena. Krpelji mogu prenositi uzročnika i
transovarijalno na potomstvo, a zarazni su slina i feces. F. tularensis je veoma patogen uzročnik, pa već
malen broj klica uzrokuje bolest, tako da su česte laboratorijske infekcije prilikom rada s tom
bakterijom. Stoga ima karakteristike bakterije koja se može upotrijebiti kao biološko oružje, jer se
očekuje da bi oboljelo 82,5% eksponiranih osoba, a umrlo 6,2%. Može mjesecima preživljavati pri
niskim temperaturama u vodi, blatu i strvinama životinja. U Hrvatskoj se tularemija javlja poglavito u
zimskim mjesecima, u sezoni lova na zečeve u Posavini i Moslavini, te ljetnim mjesecima što se
povezuje s aktivnošću krpelja.
Patogeneza
U ljudi uzročnik najčešće ulazi preko oštećene kože ili sluznica, premda se smatra da može
invadirati i intaktnu kožu. Manje od 50 bakterija F. tularensis uzrokuje bolest inokulacijom ili
inhalacijom, dok je za infekciju preko gastrointestinalnog trakta potrebno više od 108 uzročnika. Nakon
inokulacije u kožu, bakterija se lokalno umnožava i nakon 2-5 dana nastaje crvena papula koja se brzo
povećava i progredira nakon 2-4 dana u ulkus crnog dna (primami afekt). Upala uskoro zahvaća i
regionalne limfne čvorove, a limfohematogenim putem može nastati i bakteriemija. Iz krvi uzročnika
uklanja RES jetre i slezene. F. tularensis je intracelularni parazit, što pogoduje protrahiranom tijeku
bolesti. Infekcija preko konjunktive rezultira infekcijom oka i regionalnim limfadenitisom. Inhalacijom
uzročnika obično nastaje pneumonija, no može se javiti i medijastinalni otok limfnih čvorova. Ingestijom
većeg broja F. tularensis nastaje faringitis s cervikalnom limfadenopatijom ili gastrointestinalna
tularemija s mezenterijalnom limfadenopatijom.
Klinička slika
Kliničke manifestacije infekcije s F. tularensis variraju ovisno o virulenciji mikroorganizma, mjestu
primarnog infekta, sistemskom zahvaćanju organa i imunosnom stanju makroorganizma. Ovisno o ovim
čimbenicima bolest može varirati od asimptomatske infekcije, lagane bolesti bez posljedica do akutne
sepse s brzim smrtnim ishodom. Inkubacija tularemije varira 1-21 dan, no prosječno traje 3-5 dana.
Početak bolesti je obično nagao s izraženim općim simptomima i tresavicom. Hepatosplenomegalija
je čest simptom (oko 20% bolesnika), a kao znak generalizacije infekta unutar prva 2 tjedna može se
razviti osip (do 35% bolesnika), Temperatura je remitentna ili intermitentna, a traje u neliječenih
bolesnika u prosjeku oko 32 dana. Relativna bradikardija opažena je u 42% bolesnika. Razlikujemo, s
obzirom na ulazno mjesto infekta, vanjske i unutarnje oblike bolesti. Vanjski oblici su:
1) ULCEROGLANDULARNI
Ulceroglandularni oblik javlja se najčešće (u 75-85% bolesnika) nakon kontakta s oboljelom
životinjom, najčešće zecom. Taj se oblik i najlakše dijagnosticira kao tularemija. Primarni afekt je
obično na prstima ruku, gdje se javlja isprva bezbolna papula koja brzo nekrotizira i nastaje ulkus
uzdignutih rubova i gnojnog, a zatim crnog nekrotičnog dna. Ako se ne liječi, može trajati
tjednima, a nakon zraštavanja zaostaje ožiljak. Prije primarnog afekta, zajedno s njim ili nakon
njega, dolazi do regionalnog limfadenitisa u području lakta i pazuha. Limfni čvorovi su otečeni do
veličine šljive i veći, nisu osobito bolni, često se razmekšaju te perforiraju kroz kožu sa stvaranjem
fistule. Limfangitis se rijetko javlja i obično je u povezan sa superinfekcijom ulkusa.
2) GLANDULARNI
Glandularni oblik manifestira se u 3-20% bolesnika samo upalom limfnih čvorova bez primarnog
afekta. Limfonodi mogu biti povećani duže vrijeme.
3) OKULOGLANDULARNI
Okuloglandularni oblik javlja se u oko 1% bolesnika s obično jednostranim gnojnim
konjunktivitisom i regionalnim (preaurikularnim, submandibularnim, cervikalnim)
limfadenitisom. Bolest je bilateralna u manje od 12% bolesnika. Početni simptomi su fotofobija,
jako suženje, otok vjeđa, bolni konjunktivitis, hemoza i u nekih bolesnika žućkasti ulkusi konjunktive
ili papule. Može nastati ulkus rožnice i/ili dakrocistitis.
4) TONZILOGLANDULARNI (ANGINOZNI)
Tonziloglandularni (anginozni) oblik tularemije javlja se u 0-12% bolesnika i klinički se manifestira
kao jednostrana ili obostrana ulceromembranozna ili nekrotična angina s jakom grloboljom i
otokom regionalnih limfnih čvorova. Djeca obolijevaju češće i bolest se može javiti u više članova
obitelji.
1)LISTERIOZA
Listeriosis (Listeriosis; Listeriose)
Listerioza je zarazna bolest brojnih vrsta životinja i čovjeka. Pojavljuje se sporadično, a katkad
enzootski, u obliku encefalitisa, pobačaja, septikemije a ponekad mastitisa, spinalnog mijelitisa ili
keratokonjunktivitisa. Uzročnik je Listeria monocytogenes.
Proširenost. Klinička se bolest u životinja pojavljuje uglavnom u sjevernim i južnim geografskim
širinama, a rjeđa je u tropskim i subtropskim, nego u umjerenim klimatskim područjima. Bolest je česta
u Europi, Sjevernoj Americi, Australiji i Novom Zelandu.
Etiologija. Listeria monocytogenes je mali, gram-pozitivan, nekapsulirajući, pokretljiv štapić.
Morfologija mu je različita, a kreće se od kokoidnih štapića u primoizolaciji i svježim kulturama, preko
nježnih, tankih, kratkih ili duljih štapića, do niti u starijim kulturama. Osobito je pokretljiva kod 22 °C..
L. monocytogenes se može podijeliti u 14 serovarova na temelju somatskih i flagelarnih antigena, a
između serovarova postoji znatna genetička razlika. Iz oboljelih životinja su najčešće izdvojeni
serovarovi 4b, 1/2a, 1/2b i 3, ali je velika geografska razlika u proširenosti serovarova. Virulentni sojevi
stvaraju hemolizin listeriolizin O, za kojega se smatra da je glavni čimbenik virulencije. Virulentne se
sojeve također može identificirati njihovom sposobnošću množenja u makrofagima i monocitima.
Epizootiologija. Listerioza je primarno bolest preživača, osobito ovaca, a povremeno obole konji i
svinje. U sjevernoj hemisferi listerioza se pojavljuje sezonski s najvećom prevalencijom od prosinca do
svibnja. Encefalitički oblik se obično nalazi sporadično, ah ponekad i u obliku epizootije. Obolijevaju
ovce starije od 4 mjeseca. Pobačaj se također može naći sporadično, osobito u goveda, dok se u ovaca i
koza pojavljuje u obliku epizootije, koja zahvati đo 10% grla u stadu. Septikemijski oblik je rjeđi od
prethodnih, a pojavi se kao epizootija s velikom smrtnošću. Spinalni mijelitis zahvati najviše 2,5% ovaca
u zaraženom stadu.
Ona je pravi ubikvitarni mikroorganizam i lako se utvrđuje u životinjskom i ljudskom fecesu, osoki,
kanalizaciji, površinskim vodama, tlu, biljkama, životinjskoj hrani, na zidovima i tlu staja i svugdje u
okolišu. Prenosi se hranjenjem kontaminiranom hranom. Janjad se inficira sisanjem, preko pupka i
kongenitalno. Encefalitički oblik bolesti nastane infekcijom terminalnih ogranaka nervusa trigeminusa,
do čega dođe preko oštećene usne sluznice.
Ishrana silažom je najveći rizični čimbenik poznat odavno. Najvjerojatnije stoga, što silaža omogućuje
rast i održavanje L. monocytogenes, ako joj je pH iznad 5,0-5,5. Epizootije encefalitisa koje se pojavljuju
u ovaca kod prelaska na silažu, obično počinju 3-4 tjedna nakon promjene hrane. Septikemijska bolest
se pojavi u ovaca i koza već za dva dana od početka ishrane silažom, a pobačaj 6-13 dana kasnije.
Listerije mogu na životinje prenositi artropodi što sišu krv. Uzročnik ulazi u organizam na različite
načine. Pojavi meningitisa pogoduju aerogene infekcije, a alimentarna infekcija visceralnom obliku
listerioze s pobačajem, koji također može biti posljedica infekcije genitalnih organa.
Patogeneza. Kod peroralnog ulaska u organizam uzročnik penetrira crijevnu sluznicu, nastane ili
inaparentna infekcija uz dugotrajno izlučivanje listerija fecesom do bakterijemije s lokalizacijom u
raznim organima, ili se razvije fatalna septikemija. Septikemijski oblik, s meningitisom ili bez njega,
najčešći je u monogastričnih životinja i mladih preživača, a posebno u fetusa i mladunčadi. Može se
pojaviti i u ovaca i koza, osobito ako su bređe. Mikroorganizam ulazi u stanice, uključivši i crijevne
stanice, izravnom endocitozom. Može preživjeti i rasti u makrofagima i monocitima. Listeriolizin O
razgradi lizosomalne membrane, a to omogući mikroorganizmu da raste u citoplazmi. On se često
kod subkliničke infekcije izlučuje mlijekom.
Listeriozni encefalitis u preživača je obično jednostrana, akutna upala moždanog debla. Uzročnik ulazi
ascendentnom infekcijom trigeminusa ih drugih kranijalnih živaca preko ozljeda usne sluznice.
Klinički znakovi se očituju asimetričkim poremetnjama funkcije kranijalnih živaca. Promjene u osjetnom
dijelu trigeminalne i facijalne jezgre su uobičajene, a dovode do istostrane facijalne hipalgezije i
paralize..
Klinička slika. Encefalitis je najčešći oblik listerioze. Početni znak bolesti u ovaca je odvajanje od
stada, depresija, pogrbljen položaj, nekoordinirano bježanje i lako padanje. Klonulost se naglo pojačava,
životinja je pospana, a pojave se i znakovi disfunkcije kranijalnih živaca. Obično se vidi inkoordinacija,
zakrivljeno držanje glave, hodanje u krug, jednostrana facijalna hipalgezija i facijalna paraliza. Ponekad
nastane keratitis, često toliko jak da dođe do ulceracije rožnice. U nekih ovaca se pojavi strabizam i
nistagmus. U goveda se može naći panoftalmitis, s gnojem u prednoj očnoj sobici jednog ili oba oka.
Pareza čeljusnih mišića se očituje obješenom čeljusti, uzimanje zalogaja i žvakanje je usporeno, iz usta
se cijedi slina i vire ostaci hrane. Često je glava zavinuta na jednu stranu, a ovisno o lokalizaciji
promjena nađe se u retrofleksiji ili ventrofleksiji. Životinja nije u stanju ispraviti glavu, a kad se to
pasivno učini, glava se odmah nakon oslobađanja vrati u prethodni položaj. Kretanje u krug je na onu
stranu, na koju je zaokrenuta glava. Ataksija je vrlo izražena, životinja često pada na jednu stranu, a
ovce se naslanjaju na ogradu. Životinja leži, ne može ustati, iako još uvijek pokreće noge. Smrt nastane
zbog prestanka disanja. Temperatura je u početku obično 40 °C, ali se može povisiti do 42 °C, a kad se
pojave izraziti znakovi bolesti obično je u normalnim granicama.
U goveda se listerioza očituje sporadičnim pobačajima. Ima podataka o epizootijama pobačaja u
goveda, ali su one češće u ovaca i koza, dok su u svinja rijetke. U goveda se pobačaj ili mrtvorođenje
dogodi u zadnjoj trećini bređosti.
Akutna septikemija uzrokovana s L. monocytogenes uobičajena je u starijih preživača, ali se
pojavljuje i u monogastričnih životinja i novorođene janjadi i teladi. Nema znakova o zahvaćenosti
živčanog sustava, a sindrom obično obuhvaća depresiju, slabost, mršavljenje, groznicu i ponekad
proljev. Razudbom se nađe nekroza jetre i gastroenteritis. Jednaki se sindrom nađe u ovaca i koza, kad
je mrtav fetus ostao u maternici. Smrtnost je općenito visoka.
Dijagnostika. Za bakteriološku dijagnostiku uzima se materijal ovisno o obliku bolesti. Kod
septikemijskog oblika uzročnika se dokazuje u parenhimskim organima, kod pobačaja u fetusu,
posteljici ili sadržaju maternice, a kod encefalitisa u mozgu. U kliničkom materijalu uzročnik se može
dokazati izravno imunofluorescencijom. Identificira ga se na temelju morfoloških svojstava, pozitivne
reakcije katalaze i tvorbe beta-hemolize. Rutinska identifikacija se radi aglutinacijom na predmetnici
antiserumom protiv serotipova 1/2a i 4b. Patogenost soja dokazuje se Antonovim pokusom,
ukapavanjem 24-satne bujonske kulture u konjunktivalnu vreću mladoga kunića ili zamorčeta. Patogeni
sojevi uzrokuju gnojni konjunktivitis.
Diferencijalna dijagnostika. Listerijski se meningoencefalitis može poistovjetiti s nervnim oblikom acetonemije u goveda i
toksemijom u bređosti ovaca, ali kod njih nema oštećenja moždanog debla i endoftalmitisa. Obje ove metaboličke bolesti prati
jaka ketonurija. Polioencefalomalacija se pojavljuje kao epizootija, ali su izraženi akutni moždani znakovi i sljepoća.
Cerebrospinalna tekućina ima povišene proteine, ali nema pleocitoze. Moždane apscese, koji su rijetkost, teško se može
diferencirati od listerioze. Tijek apscesa je obično dulji, a životinja preživi nekoliko tjedana. Otitis media i otitis interna u ovaca se
utvrdi otoskopskom pretragom. Cenuroza ima slično lokalizirane znakove, ali nema demencije, a klinički tijek bolesti je mnogo
dulji. Uvijek treba isključiti bjesnoću, ali znakovi bolesti nisu lokalizirani kao kod listerioze.
Listerijski pobačaj treba razlučiti od ostalih pobačaja u goveda, i od infekcije s Brucella melitensis ovaca i koza. Pobačaj zbog
infekcije s Listeria ivanovii dokazan je samo sporadično u goveda, a ne razlikuje se od pobačaja koji izaziva L. monocytogenes. U
ovaca su zapažene epizootije koje se očituju pobačajem, mrtvorođenjem, ali ponekad i rađanjem živog inficiranog janjeta, koje
rijetko uspije hodati ili sisati prije smrti. U ovaca se ne zapaze nikakvi klinički znakovi. Diferenciranje je stoga moguće jedino
identifikacijom uzročnika.
Liječenje. L. monocytogenes je osjetljiva na klortetracikline. Penicilin u dozi 44.000 i.j./kg tjelesne
mase injiciran i/m na dan tijekom 7 dana, a često i 10-14 dana, daje dobre rezultate. Uspjeh jako ovisi o
brzini početka liječenja. Ako su jači klinički znakovi već vidljivi, životinja ugine unatoč liječenju. U janjadi
treba liječiti dehidraciju i acido-baznu neravnotežu, a elektrolite valja regulirati.
Profilaksa. Zbog ubikvitarne prirode L. monocytogenes i nedovoljna poznavanja uvjeta potrebnih za
nastanak bolesti, mjere koje se preporučuju za suzbijanje i sprječavanje listerioze ne daju osobite
rezultate. Jedino kad se zna da je silaža izvor infekcije, preporučuje se smanjiti količinu silaže u obroku.
Znatnu pozornost treba posvetiti pripremanju silaže i čuvanju od onečišćenja zemljom. Kod listerioznog
pobačaja treba neškodljivo ukloniti fetus, posteljicu i onečišćenu stelju. Potom se provodi temeljito
čišćenje i dezinfekcija.
Javno zdravstvo. U ljudi se listerioza pojavljuje sporadično, a očituje se septikemijom,
meningoencefalitisom, pobačajem i infekcijom različitih organa. Obolijevaju ljudi svih dobi, ali
ipak češće trudnice, mala djeca, starije osobe i općenito imunodeficijentne osobe. Smrtnost ljudi je
visoka, u prosjeku 25%. U SAD godišnje oboli 2000 ljudi, a umre ih 450. Godišnja incidencija tamo
iznosi 0,8 na 100 000 ljudi. Sličnost pojave ove bolesti u ljudi i životinja te epidemije koje nastanu
posredovanjem hrane, navode na pomisao daje listerioza zoonoza. lako se može prihvatiti da je ona
potencijalna zoonoza, ipak se čovjek najčešće inficira hranom koja se kontaminira tijekom
pripremanja. Ovdje treba istaknuti činjenicu, da uzročnik može rasti na temperaturi hladnjaka. Kod
pojedinih epidemija okrivljeni su mliječni proizvodi kao izvor infekcije. Brojna istraživanja su dokazala,
da je L. monocytogenes prisutna u sirovu mlijeku (obično manje od jedne bakterije na 1 mL). U daleko
većem se broju nalazi u mlijeku krava s listerioznim mastitisom (2000-5000/mL). Kod subkliničke
bakterijemije nađe se uzročnik i u sirovu mlijeku ovaca i koza. Ima mišljenja da može preživjeti
pasterizaciju, pogotovo ako se nađe u fagocitu. To ipak nije posve sigurno dokazano.
Pijenje sirova mlijeka ovaca i koza, posebice onih koje se hrane silažom, može biti vrlo opasno. To
pogotovo vrijedi za ljude koji pripadaju u kritične skupine. Izravnoj infekciji od životinja (zoonoza)
izloženi su ljudi koji se brinu o njima. Veterinari se mogu inficirati kod pomaganja pri porođaju ili
pobačaju. Infekcija se očituje kao dermatitis s papularnim i pustularnim osipom po rukama. U ljudi koji
su se brinuli oko inficirane stoke može se pojaviti konjunktivitis.
LISTERIA MONOCYTOGENES
Listeria monocytogenes prvi je put opisana kao uzročnik bolesti u čovjeka 1929. Listerioza je
rijetka infektivna bolest koja se akvirira ponajprije jedenjem kontaminirane hrane i pijenjem
kontaminirane vode te vertikalnim prijenosom s majke na plod. U imunokompetentnih osoba vrlo je
rijetka, a s povećanom incidencijom javlja se među onima sa smanjenom imunošću kao što su
novorođenčad, trudnice, bolesnici s malignim bolestima, kao i među osobama treće životne dobi.
Etiologija
Listeria je mali gram-pozitivni, nesporulirajući, pokretni, katalaza-pozitivni štapić, koji na tvrdoj podlozi
raste stvarajući plavičasto-sive kolonije s nekompletnom P-hemolizom. Rod Listeria sadržava 7 vrsta,
od kojih su tek tri (L. monocytogenes, L ivanovii i L. seeligeri) opisane kao uzročnici bolesti u ljudi.
Od spomenute tri vrste, L. monocytogenes odgovorna je za više od 90% infekcija u ljudi. Listeria
monocytogenes dijeli se na osnovi razlike u celularnim (O) i flagelarnim (H) antigenima u 13
serotipova.
Epidemiologija L. monocytogenes široko je rasprostranjena u okolišu. Poznata je kao uzročnik bolesti
u ovaca i goveda u kojih izaziva pobačaj i meningoencefalitis. Mnogi drugi sisavci, kao i ptice mogu
biti kliconoše listerije, a bakterija se učestalo nalazi u uzorcima tla, u prašini, vodi, stočnoj hrani. Čest je
kontaminant hrane namijenjene za ljudsku prehranu. Nalazi se i kao sastavni dio crijevne i genitalne
flore u 1 do 5% ljudi koji nemaju nikakve simptome bolesti. Listerioza u ljudi nastaje u pravilu kao
posljedica ingestije kontaminirane hrane ili vode. Bolest se može javiti i u obliku epidemija s nekoliko
desetaka, pa i stotina oboljelih. Do sada je najveća epidemija zabilježena 1992. godine u Francuskoj,
kada je oboljelo 279 ljudi, od kojih je 86 umrlo. Alternativni put prijenosa L. monocytogenes na čovjeka
jest direktni prijenos sa zaražene životinje koji se javlja u profesionalno eksponiranih osoba te
vertikalni prijenos s majke na dijete u intrauterinom ili postpartalnome razdoblju.
Patogeneza
Tri su faktora koji odlučuju o tome hoće li se u čovjeka razviti bolest kojoj je uzročnik listerija:
1. IMUNOSNI STATUS DOMAĆINA Listerija je intracelularni parazit, stoga je stanična imunost
odlučujuća u obrani makroorganizma. Sva stanja sa smanjenom celularnom imunošću pogoduju
nastanku infekcije listerijom. Smanjena produkcija protutijela IgM-razreda i smanjena aktivnost
komplementa (oboje je prisutno u novorođenačkoj dobi) dodatno pridonose razvoju listerijske
infekcije.
2. NAČIN INFEKCIJE (PUT ULASKA UZROČNIKA) Put unosa uzročnika odlučujući je za tip i
ekstenziju infekcije koju uzrokuje listerija. Vertikalni (prenatalni, transplacentami put prijenosa
listerije dovodi do nastanka sustavne infekcije koja pogađa brojne parenhimske organe. Ingestija
uzročnika, što je uobičajeni put nastanka infekcije u intrapartalnom razdoblju i u odraslih bolesnika,
također u pravilu dovodi do listerijemije s posljedičnom upalnom afekcijom meninga i/ili moždanog
parenhima.
3. VIRULENCIJA SOJA LISTERIJE Uz imunosni status domaćina i put unosa uzročnika, treći faktor
odlučan za nastanak listerijske bolesti jest virulencija bakterijskog soja. Virulencija ovisi o nekoliko
osobina listerije, a najveća je u L. monocytogenes te u L. ivanovii. Razvoju listerijske infekcije
pogoduje ponajprije sposobnost intracelularnog parazitiranja. Površinski protein listerije, internalin,
inducira fagocitozu, koja se obavlja preko specifičnoga receptora. Zahvaljujući glavnom
virulencijskom čimbeniku, enzimu listeriolizinu O, listerija izlazi iz fagosoma i tako izbjegava
digestiju. Nastaje slobodna replikacija listerija koja je popraćena polimerizacijom aktina u citoplazmi
stanice domaćina.
Kliničke manifestacije
LISTERIOZA U TRUDNOĆI
Listerioza trudnice blaga je bolest. Afekcija SŽS-a ekstremno je rijetka iako većina bolesnica ima
listerijemiju. Bolest se prezentira kao »sindrom influence« - bolest karakterizirana febrilitetom,
zimicama, artralgijama, glavoboljom, bolima u leđima i mialgijama. Najčešće se javlja tijekom trećega
tromjesečja trudnoće, a neliječena bolest spontano prestaje i ne ostavlja posljedice na trudnici.
Neliječena listerioza trudnice u pravilu dovodi do infekcije plodnih ovoja i ploda, što za posljedicu ima
spontani pobačaj, prijevremeni ili terminski porođaj bolesna djeteta ili pak intrapartalnu infekciju. Ako
se infekcija trudnice dijagnosticira na vrijeme i liječi, može se roditi zdravo dijete.
INFEKCIJA NOVOROĐENČETA
Infekcija novorođenčeta nastaje transplacentarnim prijelazom uzročnika u trećem tromjesečju trudnoće
ili ingestijom uzročnika tijekom poroda kroz zaraženi porođajni kanal. Infekcija akvirirana intrauterino
uvijek rezultira sustavnom infekcijom ploda koja može završiti spontanim pobačajem, odnosno
prijevremenim porođajem mrtvorođenčeta; rođenjem teško bolesna djeteta koje ima karakterističnu
milijarnu sliku bolesti (granulomatosis infantiseptica) ili porođajem djeteta u kojeg će se unutar
prvih 3 do 5 dana života razviti rana novorođenačka sepsa koja se kliničkom prezentacijom ni po
čemu ne razlikuje od rane sepse prouzročene dragim uzročnicima. Kasna listerijska novorođenačka
sepsa posljedica je intrapartalne kolonizacije probavnoga trakta novorodjenčeta i javlja se najčešće u
trećem tjednu života, a meningoencefalitis je sastavni dio bolesti. Klinička je slika jednaka onoj kod
sepse s meningitisom drugog uzročnika.
Bakteriemija u odraslih
Bakteriemija bez sekundarnog septičnog žarišta najčešća je klinička manifestacija infekcije L.
monocytogenes u odraslih imunosuprimiranih bolesnika. Bolest se prezentira febrilitetom i mialgijama,
a ovim simptomima često prethodi kratkotrajan proljev.
INFEKCIJE SREDIŠNJEGA ŽIVČANOG SUSTAVA
L. monocytogenes jedan je od 5 najčešćih uzročnika bakterijskoga meningitisa. Za razliku od ostalih
uzročnika gnojnog meningitisa koji pokazuju tropizam gotovo isključivo za leptomeninge, L.
monocytogenes uzrokuje i upale mozgovnog parenhima. Listerijski meningitis u odraslih po
mnogočemu se razlikuje od gnojnoga meningitisa dragih uzročnika. U oko 30% bolesnika bolest je
subakutnoga tijeka i kliničkim razvojem oponaša tuberkulozni meningitis. Konačno, smrtnost kod
listerijskog meningitisa, viša je nego u meningitisa ostalih uzročnika i iznosi 22%.
Encefalitis kojemu je uzročnik listerija javlja se u imunokompetentnih osoba. Oboljeti mogu i starija
djeca. Upalni proces zahvaća moždano deblo, pa se ova bolest često naziva i rombencefalitis.
Encefalitis se uobičajeno manifestira kao bifazična bolest u kojoj je prva faza karakterizirana
febrilitetom, glavoboljom i blagim gastroenteritičkim simptomima. Na prvu se fazu nastavlja nagli
razvoj neuroloških simptoma, i to paralize moždanih živaca, hemipareze/paralize, cerebelarnih
simptoma. Moždani apsces je rjeđi oblik listerijske infekcije mozga. Oko 1/2 oboljelih čine
imunokompromitirani bolesnici.
ENDOKARDITIS
Listerijski endokarditis klinički se ne razlikuje od subakutnoga endokarditisa dragih uzročnika. U oko
polovice oboljelih nalazi se prethodna valvularna greška, a bolest se učestalije javlja u osoba s
malignomom probavne cijevi. Učestalost septičkih embolizacija u listerijskom endokarditisu je visoka,
kao i smrtnost koja iznosi oko 50%.
Dijagnoza
Temelj dijagnostike listerioze jest dokaz uzročnika kultivacijom. Iz primarno sterilnih materijala
listerije se lako kultiviraju na uobičajenim hranilištima pri standardnim uvjetima i kultura je uobičajeno
pozitivna unutar 36 sati. Serološke metode, osobito aglutinacija, posve su nepouzdane u postavljanju
dijagnoze listerijske infekcije.
Liječenje Većina priručnika preporučuje ampicilin i penicilin kao antibiotike izbora. Kako bi se
postigao baktericidni učinak na listeriju, preporučuje se ampicilinu ili penicilinu dodati aminoglikozidni
antibiotik (npr. gentamicin) koji, bar u životinjskim modelima listerijske infekcije, pokazuje sinergistički
efekt.
1)KAMPILOBAKTERIOZA
Javno zdravstvo. Prema podatcima iz 1984. u SAD je u 99% slučajeva kampilobakterioze ljudi
izdvojen C. jejuni. Smatra se da tamo godišnje u ljudi ima ukupno 2,1 milijun slučajeva
kampilobakterioze. Troškovi nastali zbog dijagnostičkog postupka, liječenja, štete zbog slabije
proizvodnosti i smrti kreću se od 700 milijuna do 1,4 milijarde dolara godišnje. U Švedskoj je
zabilježena epidemija kampilobakterijskog enteritisa u 71% od 24 privremena radnika koji su oboljeli
2 tjedna nakon što su počeli raditi u peradarstvu. Za razliku od njih inficiralo se samo 30% radnika koji
su tamo radili dulje vrijeme.
Istraživanja epidemiologije crijevne kampilobakterioze u ljudi su dokazala, da je uživanje pilećeg mesa
značajan čimbenik rizika. Kontaminaciji piletine pridonosi često kliconoštvo kampilobaktera u
crijevima tovljenih pilića i purana. To se očituje visokim titrom C. jejuni na pilećem mesu.
Kampilobakteri se mogu dokazati šest puta češće na piletini, nego na svinjetini ili junetini. U jednom
istraživanju iz 1985. C. jejuni i C. coli su izdvojeni iz 30-50% tržnih uzoraka piletine. Česta nazočnost
kampilobaktera na piletini znatna je opasnost za infekciju ljudi, ako uvjeti prometa, hlađenja i
pripremanja hrane nisu pod nadzorom. Dokazana je korelacija između specifičnih serotipova C. jejnuni
i C. coli u peradi i u ljudi s proljevom. Ljudi koji rade u klaonicama peradi češće su izloženi infekciji, pa
se ovdje može govoriti o profesionalnoj bolesti. Epidemiološkim istraživanjimaje dokazana dinamika
kontaminacije peradskog mesa kampilobakterima i njezin odnos prema crijevnoj infekciji ljudi. Na
osnovi brojnih terenskih istraživanja smatra se, da jaja nemaju ulogu pri pojavi kampilobakterioze u
ljudi. Ostali izvori infekcije su sirovo mlijeko, voda za piće kontaminirana izmetinama ptica i ostalih
životinja, a zatim sekundarno kontaminirane živežne namirnice (npr. salata). Osim toga i čovjek može
postati izvor infekcije, i to kod pripremanja hrane. Izravni prijenos s čovjeka na čovjeka moguć je
osobito u djece. Sporadični enteritisi uzrokovani s C. jejuni, i opet napose u djece, mogu nastati nakon
kontakta s inficiranom štenadi, ali i kod ljudi profesionalno izloženih infekciji (npr. mesari).
U nekim zemljama su enteritisi uzrokovani s C. jejuni gotovo jednako česti, a dijelom još češći od
salmoneloznih enteritisa. Tijek je, međutim, mnogo blaži. Ljudi spontano ozdrave u tjedan dana.
Proljev je često krvav. Proljevu pravilu traje 1-2 dana. Od ostalih simptoma pojavljuje se bol u trbuhu,
vrućica, a ponekad povraćanje. Izlučivanje uzročnika traje oko 6 tjedana, a nerijetko čovjek postane
trajni izlučivač.
Bolest se većinom dijagnosticira tek pri njezinoj epidemijskoj pojavi, lako epidemiologija bolesti nije u
ljudi posve proučena, ipak se smatra da su glavni izvori infekcije gospodarske životinje.
C. fefus je u rijetkim slučajevima dokazan kao uzročnik pobačaja u drugoj polovici trudnoće. Kod
prerano rođene djece i kod mladunčadi ima infekcija s C. fetus subsp. fetus katkada težak tijek, a kod
djece od 2-10 godina uzrokuje vrućicu i često sukrvav proljev. Nešto češće od djece obole stariji ljudi,
vjerojatno zbog smanjene opće otpornosti.
Patogeneza i patologija
Za nastanak bolesti potrebno je prema pokusima više od 500 klica. Kako je kampilobakter osjetljiv na
aciditet želuca, veća je mogućnost zaraze preko hrane koja djeluje kao pufer i koja brzo prolazi kroz
želudac kao mlijeko ili voda. Kampilobakter uzrokuje enteritis tankog i debelog crijeva. Njegovi
flageli i spiralni oblik omogućuju atherenciju i penetraciju u sluznicu. Upalni nalaz nije karakterističan ni
patognomoničan: može imitirati ulcerozni kolitis ili Crohnovu bolest. U stolici se mogu naći leukociti i
eritrociti. Ipak kampilobakter rijetko uzrokuje bakteriemiju.
U osoba s hipogamaglobulinemijom bolest je teška i dugotrajna, što pokazuje da je humoralni imunitet
važan za izlječenje. Važan je i celularni imunitet, jer su u HlV-pozitivnih infekcije češće i postoji sklonost
recidivima. Kod infekcije serotipom 019 postoji križna antigena sličnost lipopolisaharda klice i
čovjekovih glikolipida, pa se misli da je to jedan od razloga nastanka Guillain-Barreova sindroma
nakon infekcije ovim serotipom.
Klinička slika
Infekcija kampilobakterima prezentira se dijarejom s febrilitetom pa se obično ne razlikuje od drugih
crijevnih infekcija, pogotovo kod sporadičnih slučajeva. Karakteristična je nešta duža inkubacija - 1,5-7
dana. U manjeg dijela bolesnika bolest se inicijalno manifestira općim simptomima, dan-dva. Proljev je
općenito blaži od salmoneloznog - može ga činiti samo nekoliko stolica, ali može biti i profuzan sa
simptomima dehidracije. Često su prisutni abdominalni grčevi, a u 2/5 bolesnika u stolici se vide
primjese krvi. Ponekad se nekoliko dana nakon početka bolesti javlja na koži osip, obično
urtikarijalni. U djece je bolest općenito blaža, ali češće imaju krvave stolice te mogu imati febrilne
konvulzije (možda kao posljedicu nekog neurotoksina). U neonatusa je bolest začuđujuće vrlo blaga;
čest simptom su krvave stolice bez proljeva i febriliteta.
Dijareja traje obično 4-5 dana, rjeđe 7 dana, ali pacijenti mogu još nekoliko dana osjećati blaže boli u
trbuhu. Rekonvalescentno kliconoštvo obično traje oko mjesec dana.
Imunodeficijentni bolesnici (hipogamaglobulinemija, HIV-bolesnici) dugotrajno su kliconoše i imaju
recidivirajuće proljeve i bakteriemije te ozbiljnije komplikacije.
Komplikacije
Prave su bakteriemije kod proljeva uzrokovanih kampilobakterom osim moguće kratkotrajne inicijalne
koja ne zahtijeva terapiju vrlo rijetke. Nastaju češće u osoba sa smanjenim imunitetom te u starijih od
65 godina. Ekstraintestinalne žarišne infekcije nastaju samo u imunodeficijentnih osoba ili zbog
predisponirajuće druge bolesti (ulcerozni kolitis, Crohnova bolest i si.). Rijetko nastaju hepatitis,
kolecistitis, pankreatitis, prostatitis, cistitis, akutni apendicitis i septični pobačaj. Opisano je nekoliko
slučajeva hemolitičko-uremijskog sindroma (možda zbog koinfekcije enterohemoragičnom E. coli).
Najčešća kasna imunološka komplikacija je reaktivni artritis i rijeđe Reiterov sindrom, a češća je kao i kod salmoneloza u osoba
s antigenom HLA B27. Najteža i najozbiljnija komplikacija je Guillain-Barreov sindrom (postinfekcijska
poliradikuloneuropatija) koji se može javiti 7-21 dan nakon infekcije. U oko 20% oboljelih od ovog sindroma može se naći
uzročna povezanost s prethodnom kampilobakteriozom. Veća sklonost ovoj komplikaciji postoji u osoba s antigenom HLA B35.
Patogenetski razlog nije poznat, ali se zna da postoji imunološka sličnost nekih antigena kampilobaktera (osobito C. jejuni 019
serogrupe) i mijelina perifernih živaca, što bi moglo inducirati autoimunosnu reakciju.
Dijagnoza
Sedimentacija eritrocita je obično nešto ubrzana (do 30 mm/sat), rjeđe je viša; broj leukocita u
perifernoj krvi obično nije povećan, ali se vidi skretanje ulijevo u krvnoj slici. U manje od četvrtine
bolesnika (hospitaliziranih) mogu se naći blago povišene vrijednosti aminotransferaza, ponekad i
alkalna fosfataza. U stolici se mikroskopski mogu vidjeti eritrociti i leukociti.
Mikroskopski se mogu u obojenom preparatu stolice prepoznati kampilobakteri zbog specifičnog
izgleda (poput galeba u letu na dječjem crtežu). Najsigurniji dokaz je ipak izolacija uzročnika u
koprokulturi. Pritom se rabe posebne podloge koje se kultiviraju pod određenim uvjetima. Ako se
dijagnoza želi naknadno postaviti, npr. kod nastalih komplikacija, mogu se izvesti serološki testovi.
Liječenje
Kao i kod drugih dijarealnih bolesti na prvome mjestu je rehidracija te dijetalni režim. Primjena
antimikrobika nije prijeko potrebna, a bakteriološki nalaz obično stigne kada je bolest već na kraju.
Primjena antimikrobika na početku ipak je učinkovita: skraćuje trajanje bolesti i kliconoštvo, a prevenira
i komplikacije. Potrebna je kod imunokompromitiranih bolesnika, bolesnika s komplikacijama i
ekstraintestinalnim žarištima. Kampilobakter je rezistentan na kotrimoksazol, a osjetljiv je na makrolide
i kinolone. MAKROLIDI su lijekovi izbora jer su jeftini, rezistencija na njih je iznimna, a mogu se dati i
djeci. Eritromicin se daje 5 dana (2x500 mg). Jednostavnija je jednokratna primjena azitromicina u
dozi od 1000 mg (djeci 20 mg/kg jednokratno). Kinoloni su također učinkoviti (osobito ciprofloksacin),
međutim se na njih razvila rezistencija u zemljama gdje se nekontrolirano primjenjuju - npr. u
peradarstvu.
Drugi specijesi kampilobaktera, osim C. jejuni i C. coli, su često rezistentni na makrolide, pa su lijekovi
izbora kinoloni.
Prevencija
Kampilobakteri su posvuda u prirodi te nije moguće smanjiti rezervoar infekcije. Stoga prevencija mora
biti usmjerena na smanjenje zaraženosti domaćih životinja i sprečavanje prijenosa infekcije od njih na
ljude.
1)TUBERKULOZA
Tuberculosis (Tuberculosis; Tuberkulose)
Tuberkuloza je u tipičnom obliku kontagiozna, kronična zarazna bolest svih vrsta sisavaca i ptica.
Očituje se tvorbom čvorića (tuberkula) specifične histološke građe, eksudativnom upalom seroznih
ovojnica, a u kasnijem stupnju sirastom nekrozom oboljelih tkiva. Bolest je zoonoza. Uzročnici
tuberkuloze su Mycobacterium bovis, Mycobacterium avium i Mycobacterium tuberculosis.
Povijest. Tuberkuloza goveda poznata kao bolest niza bisera (njem. Perlsucht; engl. pearl disease,
zapravo: Serositis tuberculosa granulomatosa) od 16. je stoljeća bila smatrana oblikom sifilisa.
Uzročnik ljudske tuberkuloze je nazvan typus humanus, a goveđi typus bovinum, a uzročnik ptičje
tuberkuloze typus gallinaceus. Koch je 1890. pronašao tuberkulin, od kojega se očekivao ljekoviti
učinak, ali je ubrzo našao svoju ulogu u dijagnostici tuberkuloze.
Etiologija
Mycobacterium bovis ima gospodarstveno i epizootiološko najveće značenje, jer može, osim u
goveda, izazvati bolest u čovjeka, psa, mačke, svinje, ovce, koze i konja.
Mycobacterium avium je ponajprije uzročnik tuberkuloze kokoši, ali i purana, golubova i svih ostalih
ptica. Rijetko izazove infekcije u svinja, goveda i konja.
Mycobacterium tuberculosis je prije svega uzročnik tuberkuloze čovjeka. Infekcija se susreće u psa,
mačke i papiga, a rijetko u svinje i goveda.
Sve 3 vrste uzročnika su tanki, lagano zavinuti, negibljivi štapići koji ne stvaraju spore. U materijalu koji
se ispituje većinom se nalaze u skupinama od više bakterija, koje su poredane paralelno, ili leže jedna
prema drugoj u oštrom kutu. Katkad stvore oblike poput bata. Ponekad se nađu pojedinačno. M.
tuberculosis je u pravilu dulji i tanji od M. bovis, a M. avium je nestalan, jednom vrlo kratak i ima oblik
koka, a drugi put je dugačak štapić (polimorfizam). Štapić je okružen voštanom ovojnicom i ne boji se
uobičajenim anilinskim bojama. Najbolje se oboji po Ziehl-Neelsenu.
Za diferenciranje sva tri uzročnika tuberkuloze, kao i njihovo razlikovanje od ostalih mikobakterija,
upotrebljavaju se njihova kulturalna i biokemijska svojstva. Također se može primijeniti i biološki
pokus na laboratorijskim životinjama. Suvremena definicija mikobakterija provodi se s pomoću
amplifikacije DNK i tehnikom „dotblotting“ imunodifuzije.
Uzročnici tuberkuloze su vrlo otporni na vanjske štetne utjecaje. Od kemijskih sredstava baktericidno
djeluju formalin, krezol, sumporna kiselina i klorni pripravci u 3-4%-tnoj otopini. Natrijeva lužina se
primjenjuje u 2%-tnoj koncentraciji. Glicerin konzervira uzročnike tuberkuloze.
Tuberkuloza goveda
Tuberculosis bovis
Proširenost. Tuberkuloza goveda je proširena u svjetskim razmjerima. Usredotočena je na goveda
držana u stajama, na stada za intenzivnu proizvodnju mlijeka i na goveda od kojib se zahtijeva
pojačana proizvodnost. Zaražavanju pogoduje promet životinjama.
Etiologija. Uzročnik tuberkuloze goveda je Mycobacterium bovis (sin. Mycobacterium tuberculosis
var. bovis ili Typus bovinus). Za uzročnika su primljive mnoge životinjske vrste i čovjek.
Tipična histopatološka slika mikroskopski sitnih, primarnih žarišta s epiteloidnim i divovskim
stanicama (Langerhansove stanice), omogućuje dijagnozu i bez dokaza uzročnika.
2)BRUCELOZA GOVEDA
Bangova bolest Brucellosis bovum (Brucellosis ofcattle, Bang's disease; Rinder-Brucellose)
Bruceloza goveda je kronična bolest, koja se očituje pobačajem u zadnjoj trećini bređosti i posljedičnom
jalovošću u mnogih ženki. U muških životinja bolest uzrokuje sterilnost. Bolest je vrlo značajna zoonoza,
a u ljudi se očituje kao UNDULIRAJUĆA VRUĆICA. Uzročnik bolesti je Brucella abortus.
Povijest. Bruce je 1887. dokazao da maltešku vrućicu u ljudi uzrokuje mala gram-negativna bakterija
(Micrococcus melitensis), Alice Evans je 1918. serološki dokazala da su Micrococcus melitensis i
Brucella abortus vrlo srodne. Više istraživača 1920. predlaže da se uvede specijalan rod Brucella (u
čast Brucea, koji je otkrio Micrococcus melitensis), a uzročnik neka se nazove Brucella melitensis i
Brucella abortus. Bevan je 1921. dokazao Brucella melitensis u čovjeka.
Proširenost. U 1986. godini bruceloza goveda je bila prijavljena u 120 od 175 zemalja. Zahvaljujući
sustavnu otkrivanju zaraženih životinja i njihovu neškodljivom uklanjanju danas je bruceloza goveda
iskorijenjena. Ipak u mnogim zemljama, poglavito u Africi, bruceloza je jedan od najtežih zdravstvenih
problema s kojima se suočava veterinarska profesija.
Etiologija. Uzročnik bolesti je Brucella abortus. Brucele su gram-negativni, sitni, kokoidni štapići.
Negibljivi su i nemaju kapsule. U pravilu su oksidaza i katalaza pozitivne. Strogi su aerobi. Kolonije koje
narastu nakon više dana su relativno sitne, vlažne i sjajne. Obično su S oblika s tendencijom prelaska u
R oblik (S-R disocijacija).
Glavni virulentni čimbenik brucela je lipid A, koji ima ista patogenetska svojstva kao i endotoksin što
ga posjeduju Enterobacteriaceae. Nalazi se samo u S-sojevima. Virulencija brucela može varirati
ovisno o životinjskoj vrsti. B. abortus ima 9 biotipova, od kojih je prvi najčešći i proširen u svjetskim
razmjerima.
Brucele su općenito osjetljive na kloramfenikol, aminoglilcozidne antibiotike i tetraciklin, kao i dijelom
na beta-laktamske antibiotike.
Sunčevo svjetlo ubija brucele za 4-5 sati, na tlu prežive 37 dana. U ohlađenu mesu mogu preživjeti i
više od 14 dana.
Za dezinfekciju se koriste fenolne, halogene, kvaternarne amonijeve i aldehidne skupine dezinficijensa
u koncentraciji od 0,5 ili 1,0%.
Epizootiologija.
B. abortus postigne najveću koncentraciju u sadržaju steone maternice, u plodu i plodnim
ovojnicama, pa su to i najvažniji izvori infekcije. Uzročnik ulazi u organizam ingestijom, prodiranjem
kroz neoštećenu kožu, preko očnih spojnica i vimena..
Patogeneza. B. abortus ima sklonost za bređu maternicu, vime, testise i dodatne muške spolne
žlijezde, limfne čvorove, zglobne čahure i burze. Nakon prodora u organizam uzročnik se prvo naseli u
lokalne limfne čvorove, proširi se na ostalo limfno tkivo, uključivši slezenu i mamarne i ilijačne limfne
čvorove. Polihidrični alkohol eritritol, supstancija koju tvori fetus, a sposobna je stimulirati rast B.
abortus, prirodno se nalazi u najvišoj koncentraciji u placentnoj i fetalnoj tekućini i vjerojatno je
odgovorna za lokalizaciju infekcije u ovim tkivima.
Klinička slika. Trajanje je inkubacije kod bruceloze goveda vrlo različito. Navodi se raspon od 14-180
dana.
Dijagnostika. B. abortus se može dokazati u limfnim čvorovima ploda, placenti, mlijeku, vaginalnoj
sluzi ih iscjetku iz maternice. ELISA je vrlo pouzdan postupak za dokaz uzročnika u vaginalnim
sekretima.
Nijedan od seroloških postupaka nije apsolutno siguran.
Serum-aglutinacijski test se odavno primjenjuje, ali zbog više nedostataka ne daje uvijek pouzdan
rezultat. Reakcija
vezanja komplementa je pouzdana metoda, a učinkovita je i za diferenciranje vakcinalnog titra od
onog kod infekcije.
Mliječna prstenasta proba je orijentacijski postupak za nadzor nad brucelozom u stadima mliječnih
krava. Konačna odluka o sumnjivom stadu ili pojedinoj životinji donosi se na temelju serološke pretrage.
U istu svrhu kao i MPP koristi se Bruc ELISA, osjetljiva, specifična i jeftina metoda i ELISA koja koristi
polisaharid kao antigen.
Dokazane su ukrižane serološke reakcije između S-Brucella spp. i E. coli O:116 i O:157, Francisella
tularensis, Salmonella serotipova N po Kauffman-White-u, Pseudomonas maltophilia, Vibrio cholerae i
Yersinia enterocolitica serotip O:9.
Liječenje. Liječenje bruceloze u krava je općenito bezuspješno, stoga što se brucele smjeste unutar
stanica u limfnim čvorovima, mliječnoj žlijezdi i rasplodnim organima. Lijekovi ne mogu prodrijeti preko
zapreke koju čini stanična membrana. Djelomičan uspjeh u liječenju postiže se primjenom
oksitetraciklina produljena djelovanja. Istodobno se daju liposomi, njih apsorbiraju stanice
makrofagnog sustava, čime se u stanici povećava koncentracija u liposomima „zarobljenog“
antimikrobnog sredstva.
Profilaksa. Nezaražene gojidbe mogu se sačuvati od unosa bruceloze tako, da se popunjavaju
vlastitim podmlatkom ili kupnjom grla iz uzgoja koji su slobodni od ove zaraze. Nabavljene visoko bređe
krave poželjno je do prvoga telenja držati odvojeno. Ako su kod kupnje krave serološki negativne,
nakon 3 tjedna ih se ponovno serološki pretraži, pa ako su i tada negativne može ih se uvesti u stado.
Javno zdravstvo. S obzirom na zdravlje čovjeka bruceloza goveda je važna bolest, budući da B.
abortus u čovjeka izaziva undulirajuću groznicu. Zbog mogućnosti infekcije preko kravljeg mlijeka
potrebno je provoditi pasterizaciju mlijeka namijenjenog javnoj potrošnji. Bruceloza je često
profesionalna bolest stočara, mesara i veterinara. Uzročnik se može izdvojiti iz mnogih organa, a ne
samo iz vimena ili maternice, pa svaki dodir s inficiranom životinjom može čovjeka izložiti infekciji.
Značenje ove bolesti za čovjeka je važan razlog za njezino iskorjenjivanje. Poznate su laboratorijske
infekcije ljudi s B. abortus. Soj 19 B. abortus je dokazan kao uzročnik meningitisa u čovjeka koji je
radio na proizvodnji vakcine. Rifampin, trimetoprim-sulfametoksazol i oksitetraciklin
produljena djelovanja su uobičajeni lijekovi za liječenje bruceloze čovjeka. Za pranje ruku nakon
dodira s kontaminiranim tkivom ili drugim materijalom koristi se klorheksidin glukonat kao učinkoviti
antiseptik.
BRUCELLA SPECIES
Bruceloza je zoonoza, primarno bolest domaćih i divljih životinja, a čovjek se zarazi u direktnom ili
indirektnom kontaktu sa životinjama.
Prvi klinički opis bolesti dao je kirurg Marston za vrijeme Krunskog rata. Godine 1886. Bruce je izolirao
Micrococcus melitensis (kasnije Brucella melitensis) iz slezene ljudi umrlih od malteške
groznice. Zammit je 1904. opisao da su koze rezervoar infekcije, a uzimanje sirovoga kozjeg
mlijeka glavni izvor zaraze za čovjeka.
Bang je 1895. godine opisao Bacillus abortus kao uzročnika abortusa kod krava. Godine 1920. Evans
je ustvrdio da malteška groznica i Bangova bolest imaju uzročnika iz istog roda bakterija i prema
Bruceu ih je nazvao Brucella.
Etiologija
Brucellae su maleni, gram-negativni kokobacili, nepokretni i ne stvaraju spore. Rastu aerobno na
obogaćenim hranilištima, a iz kliničkih uzoraka potrebna je katkada produžena inkubacija.
Brucelle su podijeljene u 6-7 vrsta prema metaboličkim, kulturalnim i antigenim karakteristikama, ali
pokazuju visoku homolognost među vrstama. Glavni antigen stanične stijenke i faktor simulacije je S-
LPS, koji sadržava A i M-antigene. LPS antigen je također odgovoran za križne reakcije sa nekim gram-
negativnim bakterijama kao Vibrio cholerae 01 i Yersinia enterocolitica 09.
Epidemiologija
Bruceloza je zoonoza proširena po cijelom svijetu. B. abortus nalazi se primamo kod stoke, ali može i
kod drugih životinja (deve, bizoni i dr.), B. melitensis kod ovaca i koza, ali može i goveda, B. suis kod
svinja. U životinja je bruceloza kronična bolest koja traje cijeli život, a lokalizacija upalnog procesa u
reproduktivnim organima odgovorna je za sterilitet ili abortus.
Brucele se nalaze u mlijeku, urinu i drugim sekretima i na skeletima inficiranih životinja.
Čovjek se zarazi direktnim kontaktom sa životinjama ili njihovim sekretima, aerosolom kroz
konjunktivu ili ingestijom zaraženog mlijeka.
Patogeneza
Bruceloza je ozbiljna bolest, ali težina ovisi o imunosnom statusu domaćina, o općoj kondiciji, o veličini
inokuluma, virulenciji uzročnika (B. melitensis i B. suis) te o putu unosa infekcije.
Na mjesto ulaska brucela kemotaksijom će biti privučeni neutrofilni leukociti koji će pokušati fagocitirati
brucele. Brucele su fakultativno intracelularni paraziti i mogu se čak razmnažati unutar fagocita.
ELISA-metodom dokazano je da se IgM-antitijela pojavljuju u prvom tjednu, a nakon drugog tjedna već
se pojavljuju IgG. U fazi ozdravljenja IgG značajno pada, a ako ne, tada će to upućivati na relaps ili
kroničnu infekciju.
Klinička slika
Bolest se javlja obično nakon 2-4 tjedna inkubacije, a počinje općim simptomima (vrućica, znojenje,
slabost, glavobolja, bol u leđima, gubitak apetita, često depresija). U dugo vremena nedijagnosticiranih
i neliječenih slučajeva javlja se undulirajući tip vrućice. Fizikalni nalaz nije velik: blaga
limfadenopatija u 10-20% te hepatosplenomegalija u 20-30% slučajeva.
Braceloza je sistemska bolest i svaki organ ili organski sustav može biti zahvaćen. Posebno su teški
oblici kad su zahvaćeni SŽS i srce. Bolest može trajati dugo, a ako traje duže od 12 mjeseci, govori se o
kroničnoj brucelozi. Nisu rijetki ni relapsi bolesti (unutar 3-6 mjeseci), pogotovo ako terapija nije bila
dovoljno duga. Kronična bruceloza obično nastaje kada se supurativne upalne promjene nalaze u
kostima, zglobovima, jetri, slezeni ili bubrezima, bolesnik je stalno febrilan, a u serumu se nalazi visok
titar IgG-antitijela. U novije vrijeme opisan je i sindrom kroničnog umora nakon preboljele bruceloze.
KOMPLIKACIJE
Jetra kao dio retikuloendotelnog sustava uvijek je zahvaćena u brucelozi, premda funkcionalni testovi
ne moraju biti značajno poremećeni.
• abortus izaziva granulome u jetri, koje je teško diferencijalno dijagnostički odijeliti od sarkoidoze.
• B. melitensis izaziva obično difuzne upalne infiltracije mononuklearnim stanicama oko
nekrotičnih žarišta, slično kao kod virusnog hepatitisa.
• B. suis češće izaziva apscese u jetri i slezeni (katkada može jednaku sliku dati i B. melitensis).
Katkada se može razviti i akutni kolecistitis, pankreatitis ili spontani bakterijski peritonitis.
Kosti i zglobovi - Artritis (sakroileitis), spondilitis, osteomijelitis i burzitis česte su komplikacije
bruceloze (20-60%).
Središnji živčani sustav - Depresija i mentalna nezainteresiranost česte su u brucelozi; Najčešća
među ovim rijetkim komplikacijama je meningitis akutnog ili kroničnog tijeka.
Kardiovaskularni sustav - Endokarditis je rijetka komplikacija bruceloze, ali s visokom smrtnošću
(gotovo 100%)
Respiratorni sustav - Respiratorni sustav češće je zahvaćen kod aerogene infekcije, posebno u
klaonicama.
Komplikacije na bubrezima su rijetke (intersticijski nefritis, eksudativni glomerulonefritis i
pijelonefritis)
Hematološke - anemija, leukopenija i trombocitopenija. U koštanoj srži mogu se naći granulomi, kod
jače trombocitopenije i hematofagocitni histiociti, a u serumu se mogu dokazati antitrombocitna
antitijela.
Promjene na koži u obliku su osipa, ulkusa, petehija, purpura, vaskulitisa ili nodoznog eritema.
Očne komplikacije pojavljuju se kasno u obliku iridociklitisa, keratitisa, optičkog neuritisa i
endoftalmitisa.
Dijagnoza
Anamnestički i klinički simptomi nisu karakteristični, ali epidemiološki podaci (profesija, kontakt sa
životinjama, konzumiranje nepasteriziranog mlijeka) mogu biti od pomoći. Sigurna dijagnoza postavlja
se izolacijom brucele iz krvi, koštane srži ili drugih tkiva. Vrijeme kultivacije može biti dugo. Dokaz
specifičnih antitijela (Wright), s titrom većim od 1:160 ima dijagnostičko značenje. ELISA-testovi na
brucele potvrđuju dijagnozu.
Liječenje = Tetraciklini 6 tjedana u kombinaciji sa streptomicinom 3 tjedna ili doksiciklin +
rifampin 6 tjedana.
1)Q-GROZNICA
(Q fever; Q-Fieber)
Q-groznica je zoonoza koja u životinja u pravilu uzrokuje klinički inaparentnu infekciju, ali su one izvor
infekcije za čovjeka. U čovjeka se infekcija očituje znakovima opće septikemijske zarazne bolesti, često
uz pojavu atipične pneumonije. Uzročnik bolesti je rikecija Coxiella burnetii.
Povijest. Derrick je 1937. izvijestio o bolesti s neobičnom groznicom (Query fever; dakle Q fever), koju
je još 1933. bio našao u klaoničkih radnika (klaonička groznica) u pokrajini Queensland u Australiji
(Queensland fever). Burnet i Freeman su 1937. u SAD iz krvi bolesnika izdvojili novog uzročnika, koji je,
kao što se kasnije utvrdilo, bio uzrokom bolesti. Cox je dao današnje ime uzročniku.
Bolest je pobudila osobitu pozornost u Drugom svjetskom ratu i prvih godina nakon rata. Godine
1944./1945. dokazana je u njemačkih vojnika na Balkanu, a nazvana je „epidemijska
bronhopneumonija“ ili „balkanska gripa“. Herzberg je 1944. izdvojio i identificirao uzročnika. U isto
vrijeme je Q-groznica dokazana u savezničkih vojnika u Italiji. Nakon rata je bolest dokazana 1947. u
Švicarskoj i Njemačkoj, 1948. u Turskoj, Grčkoj i Hrvatskoj (F. Mihaljevič), a 1949. u Engleskoj.
Proširenost. Q-groznica je proširena u svim zemljama svijeta. Medu prirodnim domaćinima ima oko
125 vrsta sisavaca i bezbroj vrsta člankonožaca. Od domaćih životinja domaćini uzročnika su ponajprije
preživači, ali također konj, magarac, pas i perad. Goveda, ovce i koze su glavni rezervoari infekcije za
čovjeka.
Etiologija. Uzročnik Q-groznice je Coxiella burnetii (sin.: Rickettsia burnetii, R. diaporica), gram-
negativan (katkad gram-pozitivan), polimorfan, 0,3-0,5 µm dugačak, 0,15-0,2 µm širok, eliptičan do
štapićast, negibljiv, većinom diploforman mikroorganizam. Uzgaja se u embrioniranim kokošjim jajima i
u kulturi mišjih L-stanica i pilećih fibroblasta. Uzročnik ima dvije serološke faze. U I. fazi se nalazi u
bolesnoj životinji i virulentan je, a u lI. fazi mu je virulencija manja.
Sve laboratorijske životinje su primljive za C. burnetii. Zamorčad je osobito pogodna za primoizolaciju.
U osušenom materijalu uzročnik može preživjeti od 30 do 500 dana. C. burnetii je vrlo otporna na
uobičajene dezinficijense. Otopina formalina 0,5-1% ubija je tek nakon 3 dana, a 0,5% NaOH je
inaktivira unutar 6 sati. Pasterizacija uništava uzročnika u mlijeku.
Epizootiologija. C. burnetii se iz njenih prirodnih domaćina sisavaca, ptica i člankonožaca izlučuje
krvlju, slinom, mokraćom, izmetom, a neredovito i u znatno manjoj količini i mlijekom krava, ovaca i
koza. Veliki postotak inficiranih krava izlučuje uzročnika mlijekom. Trajanje izlučivanja je različito, ali
može trajati i 2 godine. Osobito mnogo uzročnika ima u plodnim tekućinama, plodnim ovojnicama i u
lohijalnom sekretu. Uzročnik se prenosi kongenitalno, oralno preko inficiranih plodnih ovojnica, stelje,
hrane i kontaminirane vode, udisanjem prašine i izmetina člankonožaca, i kapljičnom infekcijom pri
pomaganju u porođaju, osobito kod pobačaja i kod klanja. Osim toga uzročnik se može prenijeti i
perkutano, kada zaraženi krpelji sišu krv. C. burnetii se transovarijalno prenosi s jedne generacije
krpelja na sljedeću generaciju, tvoreći tako ciklus u slobodno živućih životinja. Drugi ciklus se odvija
između domaćih životinja, osobito preživača, koji je osobito značajan za infekciju čovjeka.
Ovce se smatra najznačajnijim rezervoarom infekcije za čovjeka. U goveda, ovisno o području, može biti
inficirano od 6-82% grla. Broj serološki pozitivnih stada goveda kreće se od 23-96%. Slično je i u ovaca.
Novorođene životinje se redovito inficiraju, dok je utjecaj infekcije na kliničku pojavu bolesti neizvjestan.
Infekcije s C. burnetii u domaćih mesojeda su vrlo rijetke i obično asimptomatske. Psi i mačke se
vjerojatno inficiraju ubodom krpelja, ingestijom kontaminirane lešine ili aerogeno. Psi mogu biti
rezervoari C. burnetii. Gravidne mačke i kuje uvrštene su u rijetke izvore infekcije za čovjeka.
Čovjek se inficira najčešće udisanjem. Smatra se da već 1 jedini mikroorganizam može u čovjeka
izazvati infekciju. Epidemije Q-groznice u ljudi dovode se u odnos sa strujanjem vjetra iz pravca
inficiranih mliječnih farmi.
Patogeneza. Nakon prodora u organizam C. burnetii očituje poseban tropizam za stanice
retikulohistiocitnog sustava. Razmnožava se u vakuoli dvostrukom transverzalnom diobom. Krvlju se
proširi po tijelu, a perzistira osobito u vimenu i gravidnoj maternici. Kod porođaja, koji je obično
normalan i rađa se zdravi plod, uzročnik se obilno izlučuje. Pobačaji koji se pojavljuju sporadički, a
mnogo rjeđe epizootski, posljedica su placentitisa. Ponekad se rađanje avitalne janjadi pripisuje Q-
groznici.
Klinička slika. Klinički uočljiva bolest malokad se pojavljuje u životinja. U tim rijetkim prilikama nađe
se povišena temperatura, iznemoglost, inapetencija, konjunktivitis, bronhopneumonija, oticanje
zglobova, smanjenje tjelesne težine i smanjenje mliječnosti sve do zasušenja. Kod težeg oblika bolesti
ovce i koze, a vjerojatno i krave, mogu pobaciti u drugoj polovici bređosti.
U krava iz stada u kojima je serološki dokazana Q-groznica pojavljuju se metritisi i jalovost. Metritisi se
mogu naći nakon normalnog telenja, kao i kod pobačaja. Zaostajanje posteljice je češće nego obično,
žuto tijelo perzistira, a krave se ne tjeraju. Jalovost se može općenito smatrati posljedicom
endometritisa. U očekivanom roku rađa se avitalna telad s povišenim titrom antitijela. Oko trećeg dana
se pojavi inapetencija, opća slabost, proljev i eksikoza, pa telad uz ove septikemijske znakove ugiba.
Kod pokusne infekcije goveda anoreksija je jedini postojan klinički znak bolesti.
U ovaca i koza se Q-groznica uglavnom ističe nenadanim pobačajem. Komplikacije se događaju rijetko.
Nakon preboljene infekcije ostane imunost koja je pretežno stanična. Humoralna i stanična imunost se
međusobno podupiru. Ova imunost je postojana i potraje dugo.
Patološke promjene. Razudbom, koju se rijetko radi u domaćih životinja, nađe se povećana jetra i
slezena. Crijeva su ispunjena sadržajem. U plućima se nađu znakovi pneumonije ili jednostrane,
odnosno obostrane bronhopneumonije. Može se vidjeti i endokarditis.
Dijagnostika. Direktna imunofluorescencija je najbolja metoda za izravno dokazivanje rikecija u
stanicama. Uzročnika se može izdvojiti inokulacijom sumnjiva materijala u zamorče, embrionirano
kokošje jaje ili u staničnu kulturu.
Izolat se može identificirati u tkivu pokusne životinje, u jajima ili u staničnoj kulturi opet izravnim
imunofluorescentnim bojanjem.
C. burnetii se može dokazati u pobačenu materijalu (kotiledoni) i u sirištu pobačena ploda. Mlijeko se
može upotrijebiti za biološki pokus na zamorčetu (i/p ili s/c).
Antitijela se u serumu životinje mogu dokazati 2-3 tjedna nakon infekcije. Reakcije vezanja
komplementa i mikroaglutinacija su osobito učinkovite kad se mogu dobiti parni serumi. Kod svježe
infekcije se titar u drugom serumu, kojega se u-zima 10-14 dana iza prvoga, jako povisi.
Diferencijalna dijagnostika. Bruceloza i klamidijske infekcije se mogu isključiti biološkim pokusom,
imunofluorescencijom i serološki (RVK i dr.).
Gospodarsko značenje. Iako infekcije u životinja, poglavito u ovaca, mogu biti česte, klinička bolest je
u životinja ipak dosta rijetka. Malokad znatnije štete mogu nastati zbog pobačaja. Bolest je
najznačajnija kao opaka zoonoza (većinom profesionalna bolest).
Liječenje. Iako je C. burnetii vrlo osjetljiva na tetraciklin on slabo utječe na izlučivanje uzročnika
mlijekom. Stoga je liječenje bolesnih životinja bezizgledno.
Profilaksa. Budući da se C. burnetii širi većinom pri porođaju ili pobačaju, već ovdje treba nastojati
prekinuti lanac širenja odgovarajućom sustavnom higijenom porođaja. Jaka otpornost uzročnika
zahtijeva temeljitu dezinfekciju vrlo koncentriranim dezinficijensima. Primjenjuje se 3-8%-tna otopina
formalina, a otopina hipoklorita mora sadržavati najmanje 200 mg/L aktivnog klora. Pribor se dezinficira
potapanjem 30 min. u 5%-tnu otopinu fenola. Ruke se dezinficiraju 2%-tnom otopinom kloramina ili
70%-tnim alkoholom. Mlijeko iz zaraženih stada se mora pasterizirati. Uzročnik se vrlo često nade u
sirovom kozjem mlijeku. Ljude u rizičnoj skupini (stočari, mljekari, mesari, klaoničko osoblje, strigači i
dr.) treba upozoriti na moguću opasnost od infekcije.
S obzirom na klinički inaparentno očitovanje infekcije i mogućnost trajne reinfekcije posredovanjem
kruga razmnažanja uzročnika u divljači sustavno suzbijanje zaraze je mučno i vrlo skupo. U goveđim
stadima koja su sumnjiva na Q-groznicu potrebno je sve životinje serološki pregledati. Starije od 3
mjeseca se cijepe inaktiviranom vakcinom. Idućih 6 tjedana mlijeko se isporučuje isključivo u mljekaru.
U svih životinja iz takvih stada, koje su privedene klanju, kroz to vrijeme se neškodljivo uklanja slezena,
vime i maternica. Iduće 2 godine se također cijepi svaka prinova, a nakon toga se, uz serološku
pretragu, dopušta ulazak necijepljenih životinja u stado, ako je infekcija u stadu prestala. Ako infekcija i
dalje traje cijepljenje se nastavlja. Ako je Q-groznica utvrđena u mliječnom stadu krava mlijeko se šalje
u mljekaru, podvrgava se pasterizaciji jer ne smije ulaziti u promet kao sirovo mlijeko. I serološki
negativne inficirane krave mogu mlijekom izlučivati C. burnetii.
U stadima ovaca se može od cijepljenja očekivati samo djelomičan uspjeh. Općenito se može reći, da se
cijepljenjem preživača može smanjiti broj rezervoara C. burnetii, a smanji se i broj životinja koje izlučuju
uzročnika. Ipak nema gospodarske opravdanosti za program vakcinacije stoke.
Javno zdravstvo. Q-groznica je u ljudi poznata pod imenom primarna atipična pneumonija, klaonička
groznica, sedmodnevna groznica, pustinjska groznica, balkanska gripa, talijanska groznica, krimska
groznica i kretska pneumonija. Pojedinačnoj infekciji su osobito izloženi ljudi koji po svom pozivu dolaze
u dodir sa životinjama, a to su stočari, strigači ovaca, klaoničko osoblje i veterinari. Epidemijska pojava
bolesti može nastati u raznim okolnostima, pa se tako navode klaonice, vojne jedinice, seoske škole,
veterinarske bolnice, internati, tvornice, a dapače i bolnice. Uvijek je izvor infekcije vezan uz životinje.
Čovjek se najčešće inficira inhalacijom kontaminirane prašine i u dodiru s kontaminiranim materijalom,
npr. kod pomaganja pri porođaju i u klaonici. Mogu se inficirati i ljudi koji nisu imali nikakva dodira sa
životinjama. Peroralni put infekcije ima sporednu ulogu, iako se čovjek može inficirati kontaminiranim
živežnim namirnicama, kao što su mlijeko, mliječni proizvodi i meso. Infekcija se rijetko prenosi s
čovjeka na čovjeka. Infekcija u ljudi većinom prolazi asimptomatski, ali može nastati akutna ili kronična
bolest. Inkubacija traje 2-4 tjedna. Kod akutne bolesti nastane visoka vrućica koja traje 9-14 dana,
pojavi se groznica, a potom nastupe simptomi na plućima. Oni se većinom ističu promjenama na
dušnicama. Pojavi se jaka glavobolja (meningoencefalitis), bol u leđima i zglobovima, mučnina,
povraćanje i inapetencija. Prognoza je povoljna. Letalitet je manji od 1%. Kroničan oblik s
endokarditisom i hepatitisom se rijetko nađe, ali je letalitet visok. Može dostići čak 50%. U liječenju se
upotrebljavaju tetraciklini i doksiciklin. Vakcinacija ljudi smanji učestalost infekcije u rizičnim
skupinama, te je preporučljiva u posebnim okolnostima.
Rendgenska slika pluća otkriva intersticijske infiltrate, obično intenzivnije gustoće i oštrije ograničenosti
nego u drugim atipičnim pneumonijama. Infiltrati su nerijetko i multipli, obično su lokalizirani bazalno ili
u periferiji plućnog parenhima. Malokad se registriraju pleuralni izljev i hilusna adenopatija. Potpuna
regresija infiltrata uslijedi za 3 do 4 tjedna, a katkad i kasnije.
Za Q-groznicu karakterističan je nerazmjer između relativno velikih plućnih infiltrata koji se
otkrivaju rendgenski i malog auskultacijskog nalaza. Rutinski su laboratorijski nalazi od male
koristi za dijagnozu. Sedimentacija je u početku obično normalna, a trajanjem se bolesti ubrzava.
Leukociti su također najčešće u granicama normalnih vrijednosti, katkad lagano povišeni, a može se
pojaviti i skretanje ulijevo. C-reaktivni protein redovito je vrlo visokih vrijednosti.
Febrilna faza u neliječenih bolesnika obično traje 1 do 2 tjedna, a nerijetko i dulje. U većini je
slučajeva pneumonija ipak blaže naravi, ali se susreću i vrlo teški oblici bolesti s dugim trajanjem
vrućice. Zabilježeni su i recidivi. Pneumonija je relativno često povezana i s izvanplućnim
manifestacijama, odnosno komplikacijama, od kojih je kudikamo najučestalija hepatalna lezija. U više
od polovice bolesnika registriraju se 2-5x povišene vrijednosti aminotransferaza, bez žutice i s
tendencijom spontane normalizacije kroz nekoliko tjedana. Toliko obično traje i rekonvalescentno
razdoblje. Q-groznica uglavnom završava potpunim ozdravljenjem, spontano ili uz liječenje
antibioticima. Danas je smrtnost manja od 1%. Preboljenjem bolesti stječe se dugotrajna, najčešće i
doživotna imunost.
Ostali klinički oblici Q-groznice
Za razliku od pneumonije, neke infekcije protječu asimptomatski ili se očituju kao kratkotrajna opća
febrilna bolest. No, Q-groznica klinički se manifestira i zahvaćenošću drugih organa, jer je ona zapravo
sistemna infekcija. Ti su simptomi katkad povezani sa pneumonijom i smatramo ih sastavnim dijelom
bolesti ili komplikacijama (npr. hepatitis), a katkada su samostalne bolesti bez zahvaćenosti plućnog
parenhima.
HEPATITIS je svakako najučestalija izvanplućna manifestacija Q-groznice. Osim tranzitornog povišenja
aminotransferaza u bolesnika sa pneumonijom, u nekim se slučajevima otkriva i teža granulomatozna
upala jetre, što se može potvrditi biopsijom. Opisuju se nespecifične, periportalno smještene male
fokalne zone nekroze ili tipični granulomi s upalnim infiltratima koji se sastoje od monocita, plazma-
stanica, makrofaga i epiteloidnih multinuklearnih divovskih stanica. Promjene su u jetri reverzibilne,
obično traju nekoliko tjedana i imaju vrlo dobru prognozu. Metodom izravne imunofluorescencije u jetri
se može dokazati i uzročnik - C. burnetii. U nekih se bolesnika razvija i kronični hepatitis.
ENDOKARDITIS je, na sreću, rijetka, ali vrlo teška i pogibeljna pojava u Q-groznici. Predstavlja
osnovnu kliničku manifestaciju kroničnog toka Q-groznice, jer bolest traje dulje od šest mjeseci. Nastaje
poglavito na prije oštećenim i umjetnim srčanim zaliscima, a najčešće je zahvaćeno aortalno ušće.
Bolest se razvija vrlo sporo, tijekom nekoliko mjeseci ili godina nakon akutne infekcije. Najčešće ima
progresivan tok, unatoč dugotrajnoj primjeni antibiotika, pa se nerijetko mora liječiti i kirurški, a
smrtnost je visoka. Kao komplikacije javljaju se venske tromboze, trombocitopenija, purpura, hepatitis,
nefritis itd. U Engleskoj je oko 3% svih endokarditisa povezano s Q-groznicom.
Ostali klinički oblici Q-groznice znatno su rjeđi, a mogu se očitovati zahvaćenošću gotovo svih organskih
sustava. Infekcija u trudnoći može rezultirati spontanim pobačajem ili kongenitalnim malformacijama.
Dijagnoza
Klinička je dijagnoza Q-groznice na početku bolesti vrlo teška, jer su simptomi poglavito opće naravi.
Rendgenskim otkrivanjem pneumonije dijagnoza postaje nešto lakša. Tada neki epidemiološki podaci o
izravnom ili posrednom dodiru s ovcama ili drugim domaćim životinjama, epidemijsko pojavljivanje
pneumonija, sezonstvo i eventualni profesionalni karakter bolesti, daju korisne podatke za kliničku
dijagnozu Q-groznice.
No, točna se dijagnoza može postaviti samo laboratorijskim metodama, izolacijom uzročnika iz krvi,
iskašljaja, mokraće, likvora i pleuralnog izljeva, ili posredno - dokazom specifičnih protutijela u
bolesnikovu serumu. Budući daje kultivacija rikecija vrlo komplicirana i opasna za laboratorijsko osoblje,
u svakodnevnom se kliničkom radu rabe samo serološke pretrage. Najviše se primjenjuju ove tri
metode: reakcija vezanja komplementa (RVK), neizravna imunofluorescencija i ELISA. RVK je
najjednostavnija medoda, ima visoku specifičnost, ali slabu osjetljivost, pa se danas najviše rabi
imunofluorescentna metoda.
Protutijela se pojavljuju potkraj prvoga ili u drugom tjednu bolesti, a najviši titar dosežu od četvrtog do
osmog tjedna. Četverostruki porast titra sigurno potvrđuje dijagnozu Q-groznice. Imunofluorescentnom
metodom ili ELISA-testom mogu se otkriti protutijela klase IgM i tako rano postaviti dijagnoza akutne Q-
groznice iz samo jednog uzorka seruma. IgM-protutijela perzistiraju 6 do 8 mjeseci, a IgG dugi niz
godina, najvjerojatnije doživotno. U kroničnom obliku bolesti titar je protutijela vrlo visok i dugo
perzistira. Izravnom imunofluorescentnom tehnikom C. burnetii se može dokazati u tkivu (bioptički
materijal, postmortalno). Danas se primjenjuje i lančana reakcija polimerazom (PCR).
Diferencijalna dijagnoza
U odnosu na kliničku prezentaciju, diferencijalna je dijagnoza Q-groznice vrlo široka, jer uključuje
mnoge febrilne bolesti s općom simptomima te sve oblike upale pluća. Febrilni oblici bolesti bez
pneumonije u kliničkoj praksi rijetko i pobude sumnju na Q-groznicu. No, diferencijalnodijagnostički,
valja ih razlučiti od drugih sličnih febrilnih stanja (influenca i druge virusne respiratorne infekcije,
enteroviroze, druge rikecioze, leptospiroza, infektivna mononukleoza, bruceloza itd.).Q-groznica s
pneumonijom klinički je slična dragim atipičnim pneumonijama. Teži se oblici bolesti mogu klinički i
rendgenski prezentirati i kao bakterijske pneumonije, tuberkuloza i sepsa.
Liječenje
C. burnetii je in vitro osjetljiva na brojne antibiotike, osim, naravno, na beta-laktamske, ali nije posve
jasno koliko su oni uopće učinkoviti u liječenju Q-groznice. No, primjena odgovarajućeg antibiotika bitno
skraćuje febrilnu fazu bolesti, dovodi do bržeg ozdravljenja i sprečava recidive. Također ubrzava
regresiju pneumoničnih infiltrata. Dugogodišnje kliničko iskustvo odredilo je tetracikline kao
najprikladnije antibiotike za liječenje Q-groznice. Djelotvorni su i eritromicin, kloramfenikol, rifampicin,
čini se i trimetoprim sa sulfametaksazolom, te novi makrolidi i kinoloni.
Najčešće se upotrebljava doksiciklin, obično 2x100 mg u peroralnoj primjeni, tijekom 10 do 14 dana.
Eritromicin, osim čestih nuspojava, sporije dovodi do normalizacije temperature, a u nekim je
slučajevima posve nedjelotvoran. Naše je kliničko iskustvo o učinkovitosti i podnošljivosti azitromicina
u liječenju pneumonija koje izaziva C. burnetii vrlo pohvalno.
Liječenje kroničnih oblika Q-groznice, u prvom redu endokarditisa, mora biti dugotrajno, svakako
dulje od godinu dana, a neki autori preporučuju i doživotno. U tim se slučajevima primjenjuje
kombinacija doksiciklina s rifampicinom, odnosno s malcrolidnim ili kinolonskim antibiotikom.
Unatoč tomu, katkad se ne postigne željeni učinak, pa je većinom potrebna kirurška intervencija,
odnosno valvulektomija.
Sprečavanje
Čovjek koji je prirodom posla ili hobijem vezan uz potencijalne izvore teško može izbjeći infekciju, jer se
uzročnik bolesti prenosi i bez izravnog dodira s ovcama i drugim domaćim životinjama. Budući da je C.
burnetii vrlo proširena u čovjekovu okolišu, a izuzetno je otporna, opći su profilaktični postupci
neuspješni u sprečavanju infekcije. Zato je jedina djelotvorna mjera cijepljenje najugroženijih, odnosno
najizloženijih osoba (stočari, veterinari, radnici u klaonicama i u preradi vune, laboratorij ako osoblje).
No, cjepivo je još u eksperimentalnoj fazi uporabe. Kuhanje i pasterizacija sprečavaju širenje infekcije
preko mlijeka, ali taj put prijenosa i nema većeg praktičnog značenja.
VIRUSI INFLUENCE
Influenca ili gripa akutna je infektivna bolest dišnoga sustava koju uzrokuju virusi influence A, B i C.
Lako se prenosi i pojavljuje se u manjim ili većim epidemijama gotovo svake zime. Klinički je
karakterizirana općim simptomima, poglavito visokom temperaturom, glavoboljom, mialgijama te
suhim kašljem. Influenca je praćena brojnim komplikacijama, među kojima su upale pluća vrlo česte i
osobito teške.
Povijest
Influenca je odavna dobro poznata bolest i spominje se u mnogim povijesnim zapisima. Prvi
vjerodostojan opis bolesti potječe od Hipokrata još iz petog stoljeća prije Krista. Prvi opis pandemijske
pojave influence potječe iz godine 1580. Od tada je zabilježena 31 pandemija.
Nakon pandemije gripe godine 1918. spoznalo se da uzročnici influence nisu bakterije, nego virusi.
Uslijedilo je otkriće virusa influence A godine 1933., potom influence B godine 1939. i konačno, godine
1950. virusa influence C. Upoznavanjem uzročnika i Burnetovim otkrićem godine 1936. da se virus
influence može kultivirati na pilećem embriju, omogućena su daljnja istraživanja antigenske
specifičnosti, pripravljanje cjepiva i razjašnjenje zamršenih epidemioloških osobitosti ove bolesti.
Godine 1980. Svjetska zdravstvena organizacija predložila je označavanje podtipova virusa influence A
prema antigenskoj srodnosti HEMAGLUTININA i NEURAMINIDAZE. Tako je dogovorno varijanta
virusa influence A iz godine 1933., kada je virus otkriven, označena kao H0N1. Prevlast toga tipa virusa
trajala je sve do godine 1946., kada je nastupila znatnija antigenska promjena, a ta varijanta virusa
označena je kao H1N1. Posljedica toga bila je nova pandemija gripe. Za desetak godina ponovno su
nastupile korjenite promjene virusa. Ta nova varijanta, nazvana H2N2 uzrokovala je godine 1957. veliku
pandemiju (azijska gripa). Sljedeća pandemija (hongkonška gripa) izbila je godine 1968, a uzrokovao ju
je novi tip virusa označen kao H3N2. Nakon toga pojavljivale su se manje epidemije gripe uzrokovane
manjim antigenskim promjenama virusa, ali se godine 1977. dogodila velika epidemija uzrokovana
virusom influence A, podtip H1N1. Taj je podtip bio uzročnik pandemije iz godine 1946. I azijski soj iz
godine 1957. (H2N2) već je prije (godine 1889.) uzrokovao pandemiju, a hongkonški soj iz 1968. bio je
uzročnikom pandemije godine 1900.
Tada se pojavio veliki strah od pojave pandemijskog soja kakav je bio onaj iz zlokobne godine 1918.,
posebno nakon što je godine 1976. u američkoj vojnoj bazi Fort Dix izbila epidemija influence A, podtip
HSW1N1, nazvana svinjskom gripom. No, taje epidemija srećom ostala ograničena u tom vojnom
kolektivu, a ostaju nepoznati razlozi zašto se nije proširila i na civilno pučanstvo.
Etiologija
Virusi influence A i B pripadaju porodici Orthomyxoviridae, a virus C po nekim se osobinama razlikuje
od njih, pa predstavlja zaseban rod koji još nije definitivno klasificiran. To su virusi srednje veličine,
polimorfni su, kuglasta, duguljasta ili pak filamentoznog oblika s promjerom 80 do 120 nm. Nitasti se
oblici susreću u svježe izdvojenih virusa influence i pri izlasku viriona iz stanice, u trenutku kada se
novooblikovani virus kao ispupčeni dio stanične ovojnice odvoji od inficirane stanice. Poslije virusna
čestica poprima kuglast oblik. Virusi su influence razmjerno otporni; pri niskim temperaturama mogu se
održati do tjedan dana, ali i na sobnoj temperaturi više sati ili dana, a pri temperaturi od 56 °C gube
infektivnost.
Hemaglutinin ima sposobnost spajanja s receptorima na površini eritrocita, koje potom aglutinira. Ta
se pojava naziva hemaglutinacijom. Drugu vrstu izdanaka čini enzim neuraminidaza. Površinski
antigeni hemaglutinin i neuraminidaza nisu stabilni, stalno mijenjaju svoja antigenska svojstva pa tako
nastaju mutacije virusa influence. Ti su antigeni nositelji virulencije, odnosno patogenosti virusa.
Antigenske su promjene uvjetovane promjenama redoslijeda aminokiselina u polipeptidnom lancu
hemaglutinina i neuraminidaze.
Manje se promjene - antigensko skretanje (engl. drift) događaju često, svake 2 do 3 godine, a veće -
antigenska izmjena (engl. shift) rjeđe, u prosjeku svakih 10 do 15 godina. Te su antigenske promjene
poglavito važne za virus influence A. u manjoj se mjeri događaju s virusom B, a virus C antigenski se ne
mijenja. Tako se objašnjava jača virulencija virusa A nego virusa B i C, samo njegova sposobnost
izazivanja pandemija pri korjenitim promjenama, češće obolijevanje i teža klinička slika bolesti s čestim
komplikacijama (tablica 88.1). Rezultati molekularnih istraživanja potvrđuju pretpostavku da korjenite
antigenske izmjene virusa vjerojatno nastaju rekombinacijom ljudskog i nekog životinjskog virusa.
Genom virusa influence sastoji se od više čestica, pa lako nastaju rekombinacije između različitih sojeva
istoga tipa virusa. Te rekombinacije omoguću prijenos virusa influence A između različitih vrsta,
odnosno sa životinje na čovjeka. To je danas najprihvatljivija teorija koja objašnjava nastanak
pandemijskih sojeva.
RAZLIKE IZMEĐU VIRUSA INFLUENCE A, B I C
Značajka Tip A Tip B Tip C
Težina bolesti +++ ++ +
Komplikacije bolesti često rijetko ne
Sirenje bolesti pandemij epidemij sporadičn
e e o
Životinjski rezervoar da ne ne
Antigenske promjene +++ + 0
Broj segmenata RNK 8 8 7
Broj površinskih 2 2 1
glikoproteina
Osim hemaglutinina i neuraminidaze, koji podliježu stalnim promjenama, virusi influence sadržavaju i
stabilni, solubilni nukleoproteinski antigen koji se ne mijenja, a potiče stvaranje protutijela
specifičnih za svaki tip virusa. No, ta protutijela nemaju zaštitnu ulogu. Hemaglutinin kao nositelj
virulencije i specifične osobine podtipa virusa najvažniji je antigen, koji i najviše podliježe antigenskim
promjenama. Potiče stvaranje specifičnih zaštitnih protutijela. Neuraminidaza se znatno manje
antigenski mijenja.
Epidemiologija
Influenca je kozmopolitska bolest s vrlo brzim širenjem i danas se još jedino ona od svih infekcija
pojavljuje pandemijski. Ona je jedina neukroćena pošast iz prošlosti. Obično se pojavljuje epidemijski
gotovo svake zime, a u duljim vremenskim razmacima nastaju i pandemije. Način pojavljivanja,
zahvaćenost populacije i težina bolesti podjednako ovise o tipu virusa, odnosno njegovoj virulenciji i o
stupnju imunosti u populaciji. Epidemije uzrokovane virusom influence A pojavljuju se svake 2 do 3
godine, povezano s manjim antigenskim promjenama virusa, a pandemije svakih 10 do 15 godina,
uvjetovane velikim antigenskim promjenama. Epidemije uzrokovane virusom influence B obično su
manjih razmjera, ograničene su na jednu regiju, mjesto ili zatvorenu populacijsku skupinu, a pojavljuju
se svakih 5 do 6 godina. Virus influence C uzrokuje blaži oblik respiratorne bolesti, najčešće običnu
prehladu, a pojavljuje se sporadično ili u obliku vrlo malih epidemija u obitelji ili u kolektivu.
Epidemije uzrokovane virusom influence A izbijaju naglo, vrhunac dosežu za 2 do 3 tjedna, a obično
traju 4 do 6 tjedana. U epidemijama obično oboli 10 do 20% pučanstva, a u određenim populacijskim
skupinama i do 50%. Porast broja prehlađene djece s povišenom temperaturom najčešće je prvi znak
epidemije. Sljedeći događaj koji upućuje na epidemiju jest nagli porast broja hospitaliziranih bolesnika
sa pneumonijom i egzacerbacijom kroničnog bronhitisa. Tada se registrira i povećan broj izostanaka iz
škole i s posla. Vrlo je važna epidemiološka značajka influence i porast stope mortaliteta u
epidemijama. Ta je stopa vrlo uočljiva pa se retrospektivnom analizom tzv. viška smrtnosti u pojedinim
godinama može pouzdano utvrditi postojanje epidemije influence.
Influenca se pojavljuje u hladnijem dijelu godine, u Europi i u nas od prosinca do travnja, dakle, zimi ili u
rano proljeće. Na južnoj zemljinoj polutki bolest se pojavljuje od svibnja do rujna, a najčešće je uzrokuje
tip virusa koji će se sljedeće zime pojaviti na sjevernoj polutki.
Budući daje imunost tipno specifična, preboljenje bolesti uzrokovane jednim virusom ne pruža zaštitu
za drugi tip virusa, odnosno preboljenje influence A ne daje zaštitu od influence B i C i obrnuto. Budući
da imunost najviše ovisi o hemaglutininu i neuraminidazi, koji se neprestano mijenjaju, čovjek je
neprekidno izložen infekciji virusima influence, odnosno njihovim promijenjenim antigenskim
varijantama. Sto su te promjene veće, jača je i virulencija virusa, a slabija obrana domaćina. To se već
stoljećima i potvrđuje. Točno praćenje tih promjena pomaže u predviđanju pojavljivanja velikih
epidemija i daje smjernice za pripravu najučinkovitijega cjepiva. Zato je Svjetska zdravstvena
organizacija godine 1947. osnovala Svjetski centar za influencu u Londonu s nizom manjih područnih
centara.
Jedini prirodni izvor infekcije je čovjek. No, istodobni nalaz virusa influence u nekih životinja, poglavito u
svinja, konja, peradi i u ptica, zatim njegovo nestajanje iz ljudske populacije kroz dulje vrijeme, pa
ponovno pojavljivanje, upućuju na vjerojatnost održavanja virusa influence i izvan ljudskog organizma.
Kao kapljična infekcija influenca se brzo prenosi i eksplozivno širi među ljudima. To pospješuje
čovjekova prirodna neotpornost na te viruse, kratka inkubacija, relativno velika otpornost virusa i način
života suvremenog čovjeka. Brzi ritam života u velikim gradovima, putovanja, rad u velikim kolektivima
i stalni kontakt s više osoba idealni su uvjeti za brzo širenje influence.
Još ima mnogo nerazjašnjenih pojava u epidemiologiji influence. Nije, na primjer, poznato zašto se novi
soj virusa A, HSW1N1 iz Fort Dixa godine 1976. nije proširio dalje, jer stanovništvo nije bilo imuno na taj
tip virusa. Nije poznato zašto se prekida epidemija nakon 4 do 6 tjedana trajanja, unatoč činjenici da
jedan dio osjetljive populacije i dalje ostaje neinficiran. Ne zna se gdje se nalazi virus u
međuepidemijskom razdoblju, zašto se pojavljuju i kako nastaju promjene u antigenskoj strukturi
virusa, kao ni međuodnos virusa influence u ljudi s onima što uzrokuju influencu u životinja. Klinički je
oblik influence u svinja vrlo sličan s bolesti u čovjeka, dok je influenca konja mnogo blaža bolest, a
virusi u ptica antigenski su najsrodniji ljudskima. Možda i ptice selice imaju neku ulogu u prijenosu
virusa influence s jedne Zemljine polutke na drugu?
Patogeneza i patologija
Nakon infekcije i za vrijeme bolesti virusi influence nalaze se samo u epitelnim stanicama dišnoga
sustava. U tim se stanicama virusi umnožavaju, a one propadaju nakon oslobađanja virusa. Zapažen je
izrazit afinitet virusa prema mucinu. Prvi korak u infekciji obavlja neuraminidaza. Ona svojom
enzimskom aktivnošću smanjuje viskoznost sluzi na respiratornim sluznicama, čime ogoli receptore na
površini epitelnih stanica te omogućuje vezanje virusnog hemaglutinina na njih. To pospješuje
prodiranje virusa u napadnutu stanicu i početak upalne reakcije. Razrijeđena sluz koja sadržava viruse
lakše dospijeva u donji dio dišnoga sustava.
U lakšim oblicima bolesti, bez komplikacija, upala je kataralna s nekrozom epitela, a zahvaćene su
sluznice gornjeg dijela respiratornoga trakta i traheja. U težim je slučajevima izražena jača hiperemija,
katkad i hemoragije, a upalom može biti zahvaćena sluznica cijelog dišnog sustava. Uzročnik i upalne
promjene ostaju lokalizirani u dišnome sustavu, dok se viremija otkriva izuzetno rijetko. Ako ne nastupe
komplikacije, već nakon 4 do 5 dana bolesti počinje regeneracija epitela, koja je brza i potpuna. Kako
ne postoji dugotrajno vironoštvo, bolesnik je infektivan samo nekoliko prvih dana bolesti.
Tijekom influence često, istodobno ili neposredno nakon primarne infekcije, nastaju i pridružene
bakterijske upale u dišnome sustavu. Budući da virusi influence općenito smanjuju otpornost
organizma i izravno oštećuju respiratorne sluznice, to izrazito pogoduje nastanku i širenju bakterijskih
infekcija. Najčešći su uzročnici takvih sekundarnih bakterijskih upala S. pneumoniae, H. influenzae, S.
aureus, potom S. pyogenes te gram-negativne enterobakterije. U tim infekcijama početna kataralna
upala ubrzo postaje gnojna, a klinički tok bolesti izrazito težak i duljeg trajanja. Gnojna upala može
zahvatiti sve dijelove dišnoga sustava, uključujući paranazalne šupljine i srednje uho te, naravno,
bronhe i plućni parenhim. Patohistološki se otkrivaju opsežne nekrotične promjene s hiperemijom i
hemoragijama, infiltrati neutrofila, nakupine fibrina i pseudomembrane. Osobito težak oblik bolesti, s
brojnim bakterijskim komplikacijama i smrtnim ishodom, imaju stariji i iscrpljeni kronični bolesnici
(dijabetičari, alkoholičari, kardiopati).
Klinička slika
Inkubacija je influence kratka, iznosi samo 1 do 2 ili najdulje tri dana. Bolest nastupa vrlo naglo,
praćena je visokom temperaturom i vrlo izraženim općim simptomima. Temperatura može biti izrazito
visoka, nerijetko i iznad 40°C, osobito u prva tri dana bolesti. Većina bolesnika ima jaku glavobolju,
zatim mialgije, posebno u nožnim i leđnim mišićima, te artralgije. Bolesnici osjećaju potpunu klonulost i
nemoć, gubitak teka, mučninu, a neki su pospani, smeteni ili dezorijentirani. Povraćanje i proljev nisu
rijetke pojave, posebno u male djece. U početku, prvih nekoliko dana obično nema nikakvih
respiratornih simptoma. Kada se oni počnu pojavljivati, temperatura obično pokazuje tendenciju
snižavanja. Febrilna faza bolesti traje 3 do 6 dana, a u djece katkad i dulje.
Pojavom i razvojem kataralnih simptoma klinička slika influence postaje karakterističnija. a dijagnoza
sigurnija. Te tegobe počinju osjećajem žarenja i stezanja u nosu i ždrijelu te žarećim bolima iza prsne
kosti. Pojavljuje se suhi nadražajni kašalj, a u nekih bolesnika i promuklost, dakle, znakovi laringitisa i
traheitisa. Ovim se simptomima obično pridružuje i konjunktivitis. Tek potkraj akutne faze nastaje
hunjavica sa seroznom sekrecijom iz nosa, a suhi kašalj postaje produktivan. Sluznica nosa i ždrijela
izrazito je crvena, ali bez eksudata. Auskultacijski se čuje normalan šum disanja ili oskudni znakovi
bronhitisa, koji nastaju zbog edema.
Ovako težak i potpuno razvijen oblik bolesti najčešće se susreće u bolesnika koji prije nisu preboljeli
gripu, odnosno u onih koji nemaju nikakvu imunost na tada cirkulirajući tip virusa. To su obično djeca i
mladež. S druge strane, u starijih je ljudi težak oblik influence najčešće posljedica komplikacija. No,
ponekad se influenca očituje i kao blaga bolest, sa slabo izraženim općim simptomima ili kao obična
prehlada. Tada je riječ o slabije virulentnom virusu ili osobama s djelomičnom imunošću na aktualni
virus.
Influenca je, u pravilu, teška bolest, praćena raznovrsnim poremećajima organskih funkcija i čestim
sekundarnim bakterijskim infekcijama. Prevladavanje općih simptoma i njihovo relativno dugo trajanje
pridonosi težini kliničke slike. Bolest obično traje 5 do 7 dana, no katkada dolazi do pojave ranog
recidiva s bifazičnom temperaturnom krivuljom, iako nije riječ o komplikacijama. Oporavak je relativno
spor i dug. Kašalj, umor, nevoljkost, slab tek i slične tegobe u rekonvalescenciji mogu potrajati i
nekoliko tjedana.
Klinički se bitno ne razlikuje bolest koju uzrokuje virus influence A i B. Budući da virus influence A
uzrokuje češće i veće epidemije praćene brojnim komplikacijama, stekao se dojam da je to mnogo teža
bolest. Virus influence C uzrokuje blažu bolest, najčešće samo običnu prehladu.
Komplikacije
Brojne su i raznovrsne komplikacije koje prate influencu. Mogu biti uzrokovane samim virusom
influence ili sekundarnim bakterijskim infekcijama, odnosno zajedničkim djelovanjem tih dvaju
čimbenika. Komplikacije su najčešće u dišnom sustavu, osobito upale pluća, ali mogu biti zahvaćeni i
ostali organi. Osim upala pluća, valja spomenuti laringitis i krup u male djece, zatim pogoršanje
kroničnog bronhitisa i astme te česte bakterijske superinfekcije s upalom uha i paranazalnih šupljina,
opet češće u djece nego u odraslih.
Komplikacije izvan dišnog sustava, kao miozitis, rabdomioliza, encefalitis, mijelitis, Guillain-Barreov
sindrom, mioperikarditis itd., pripisuju se izravnom djelovanju virusa (iako je viremija opisana kao
izuzetno rijetka pojava). No, etiološka i patogenetska povezanost virusa influence s tim komplikacijama
nije još razjašnjena.
Iako su mialgije u influenci redovita pojava, pravi je miozitis mnogo rjeđi. Bolesnici s akutnim
miozitisom imaju izrazitu osjetljivost i bolnost zahvaćenih mišića, pa obično postaju nepokretni.
Laboratorijski se registrira vrlo visoka vrijednost kreatinin-fosfokinaze (CPK).
Jedna od vrlo važnih, ali nedovoljno proučenih komplikacija influence jest i Reyeov sindrom. Češće se
dovodi u vezu s virusom influence B nego A. Karakteriziran je encefalopatijom. koja nastaje zbog edema
mozga i masnom degeneracijom jetre, a susreće se samo u djece. Uočena je povezanost pojavljivanja
Reyeova sindroma s uzimanjem acetilsalicilne kiseline kao antipiretika u virusnim infekcijama. Zato se
danas djeci preporučuju drugi antipiretici.
Unatoč svemu, influenca obično ima dobru prognozu, jer najčešće dolazi do potpunog ozdravljenja.
Komplikacije i smrtni slučajevi događaju se u neotpornih i iscrpljenih kroničnih bolesnika, u male djece i
u staraca.
Upale pluća u influenci
Upala pluća je česta i najteža komplikacije influence. Česta, jer se pojavljuje u 10% bolesnika s
influencom, a najteža jer je odgovorna za golemu većinu smrtnih slučajeva. I tzv. višak smrtnosti koji se
pojavljuje u godinama s većim epidemijama influence nastaje zbog povećana broja pneumonija.
poglavito u starijih ljudi.
Postoje dva osnovna, etiološki, patofiziološki i klinički različita oblika nastanka i prezentacije upale
pluća u influenci. To je primarna virusna pneumonija uzrokovana samim virusom influence i
sekundarna pneumonija zbog superinfekcije različitim bakterijama. U praksi se susreće i treći oblik
pneumonije, koji ujedinjuje kliničke značajke primarne virusne i sekundarne bakterijske pneumonije,
pa se naziva »miješanim« oblikom.
3)JERSINIOZA (PSEUDOTUBERKULOZA)
Jersiniosis (Yersiniosis; Pseudotuberkulose)
Jersinioza je bolest divljih i domaćih glodavaca, divljih ptica i čovjeka. U akutnu obliku očituje se
septikemijom, u subakutnom proljevom i ostalim neodređenim simptomima, a u kroničnom brojnim
sitnim žarištima u organima i crijevnim limfnim čvorovima, koja podsjećaju na tuberkulozne
granulome. Odatle ime pseudotuberkuloza. Uzročnici su Yersinia pseudotuberculosis i Y.
enterocolitica.
Povijest. Nakon što je Koch 1882. otkrio uzročnika tuberkuloze, svi procesi koji su anatomski nalikovali
tuberkulozi, ali su ih uzrokovah drugi uzroci, zajednički su nazvani pseudotuberkuloza. Poslije je ovaj
pojam ograničen na određene patološke procese izazvane specifičnim shizomicetama. Preisz je izdvojio
iz čvorastih tvorbi dva oblika bakterija i nazvao ih Bacterium pseudotuberculosis rodentium i B.
pseudotubercalosis ovis.
Proširenost. Jersinioza je proširena diljem svijeta u ovaca, goveda, svinja, koza, bivola, jelena,
zamorčadi, zečeva, pasa, mačaka i još nekih životinja.
Etiologija. Bolest uzrokuju Yersinia pseudotuberculosis i Yersinia enterocolitica. I jedna i druga imaju
apatogene i patogene sojeve. Patogeni sojevi imaju kromosomne i plazmidom posredovane
determinante virulencije.
Y. pseudotuberculosis je gibljiv, gram-negativan štapić kokoiđna oblika, velik 0,8 x 0,8-2 |am, dolazi
pojedinačno ili u kratkim nizovima. Cilije se nalaze peritrihno. Raste na običnim hranilištima, kolonije su
uzdignute, sivkastožute, neprozirne, svjetlucave, nepravilnih rubova.
Y. pseudotuberculosis se dijeli u sedam serotipova, a neki od njih se mogu dalje podijeliti u podskupine
na temelju tipno-specifičnog somatskog i flagelarnog antigena. Serotipovi I, II i III sadržavaju sojeve koji
su patogeni za farmske životinje i čovjeka.
Y. enterocolitica je podijeljena u pet biovarova. Ima 27 serotipova i brojne podtipove. Serotipovi 0:2,
0:3, 0:5, 0:8 i 0:9 inficiraju domaće životinje i čovjeka, a čini se da su ostali apatogeni. Serotip 0:9 je
antigeno vrlo nalik naBru- cellaspp. Infekcija ovim serotipom uzrokuje lažne pozitivne reakcije na
brucelo- zu primjenom aglutinacije i RVK. Rijetko izaziva bolest u životinja.
Epizootiologija. Iako je jersinioza proširena u svijetu, postoje regionalne razlike u vrsti inficiranih
životinja, prevalenciji bolesti i dotičnom mikroorganizmu. Y. pseudotuberculosis je povijesno vezana uz
sporadičnu bolest ovaca, koja se očitovala brojnim apscesima na unutrašnjim organima, poglavito jetri i
slezeni. U posljednje vrijeme je ona, a isto tako i Y. enterocolitica u svezi s enterokolitisom u ovaca,
goveda, svinja, koza, bivola i jelena.
Y. pseudotuberculosis je čest stanovnik crijeva mnogih domaćih i divljih sisavaca i ptica u slobodnoj
prirodi. Uzročnik se prenosi fekalno-oralnim putem, najčešće na pašnjacima i u vodi. Postoje različiti
domaćini za različite serotipove i sojeve. Glodavci i ptice su glavni rezervoari za serotipove I i II, koji
inficiraju jelene i koze, a ovca je domaćin za održavanje serotipa III. Ovaj je serotip izdvojen iz fecesa
zdravih ovaca. Inficiraju se pretežno mlade ovce tijekom zimskih i proljetnih mjeseci, a uzročnika
izlučuju od 1 do 14 tjedana. Transport, gladovanje, promjena hrane i smještaja i hladno, vlažno vrijeme
pogoduju pojavi kliničke bolesti. Pobol u ovaca se kreće od 1-90%, aprosjekje 18%. Pomorsekreće od 0-
6,7%.
Y. enterocolitica obično ne uzrokuje kliničku bolest u farmskih životinja. En- terokolitis je dokazan u
ovaca i koza, a vezan je uz prethodno spomenute uvjete. Bolest se pojavi u ovaca mladih od godinu
dana, uz pomor cio 16,7%. Čovjek se vrlo često zarazi od životinja. Uzročnik se može dokazati u
tonzilama zdravih svinja.
Patogeneza. Nakon što uzročnik invadira crijevni epitel nastane upala sluznice, a u lamini propriji i
mezenterijalnim limfnim čvorovima stvore se mikroapscesi. Zbog čireva i rascjepa crijevne sluznice
gubi se tekućina i njezina uloga u probavi. Crijevne resice atrofiraju pa nastane malapsorpcija, proljev i
mršavljenje.
Klinička slika. Bolesne životinje kronično mršave, u sve lošijoj su kondiciji, a mogu imati i proljev.
Proljev je, ako se pojavi, vodenast, ponekad sadržava sluz i krv. Y. pseudotuberculosis može izazvati
mastitis u krava i spontani pobačaj u krava i ovaca, a Y. enterocolitica u ovaca. U pobačenom fetusu se
nadu promjene na jetri.
U svinja su simptomi vrlo neodređeni, a obole obično svinje srednjeg uzrasta. Bolest se očituje krvavim
proljevom, enteritisom, limfadenitisom i pleuropneumonijom.
Mačka naglo mršavi, ima crn smrdljiv proljev, polakisuriju i inkontinenciju mokraće, žuticu i boli u
trbuhu zbog akutnog gastroenteritisa.
Kunić i zec imaju znakove septikemije.
U zamorčadi se vidi inapetencija, dlaka je nakostriješena, brzo mršave i uginu za 8-10 dana.
Može se dokazati neutrofilija i pomak u lijevo. Bolesne su životinje često proteinemične i anemične.
Y. pseudotuberculosis izaziva bolest u različitih vrsta ptica, npr. vrabaca, kanarinaca i drugih, a od
domaće peradi u purana. Bolest se očituje kratkotrajnom septikemijom, a u tkivima parenhimskih
organa se stvore tipični čvorići.
Y. enterocolitica vrlo rijetko izazove bolest u činčile, zeca, majmuna, koze i svinje. Bolest se očituje
enteritisom ili znakovima septikemije.
Patološke promjene. Obično se nađe malo vidljivih promjena. Crijevni sadržaj je tekuć. U nekih ovaca
se nađe zadebljanje sluznice tankih crijeva, slijepog crijeva i kolona. Mezenterijalni limfni čvorovi mogu
biti povećani i edematozni. Histološke promjene se ističu segmentalnim supurativnim erozivnim
enterokolitisom. Mikroapscesi vidljivi u sluznici sastoje se od nakupljenih neutrofila i znatnih kolonija
gram-negativnih kokobacila. Promjene su najočitije u jejunumu i ileumu, a prati ih atrofija resica i
hiperplazija kripti. Mikroapscesi se mogu spojiti, pa stvore velike erozije.
Dijagnostika. Dijagnoza jersinioze u preživača se temelji na razudbenom i histološkom nalazu, te
bakteriološkoj pretragi. Uzročnik se može dokazati u fecesu. Kod pokusne infekcije dokazana su
aglutinacijom antitijela već 9 dana p. i.
Diferencijalna dijagnostika. Treba isključiti gubitak težine i zaostajanje u rastu nakon odbića,
tuberkulozu, tularemiju, salmonelozu, a u zečeva i kunića kokcidiozu.
Liječenje. Izdvojeni sojevi su različito osjetljivi na antibiotike, pa je poželjno prije početka liječenja
učiniti antibiogram. Većina sojeva je in vitro osjetljiva na aminoglikozide, tetracikline, sulfona- mide, ili
na kombinaciju sulfonamida i trimetoprima. Sulfonamidi i trimeto- prim ne djeluju na jersiniozu u
goveda, već se preporučuju tetraciklini produljena djelovanja.
Profilaksa. Prevencija bolesti je uglavnom nespecifična. Treba poboljšati higijenske uvjete, a veliku
pozornost posvetiti ishrani životinja (vitamini, minerali).
Javno zdravstvo. U djece i mlađih ljudi Y. pseudotuberculosis izaziva akutni abdominalni sindrom, s
mezenterijalnim limfadenitisom i samo rijetko terminalnim ileitisom. Nije posve jasno kako se prenosi
infekcija. Posebno jeznačajan bliski dodir sa životinjama ljubimcima (mačka, zamorče, kunić, ptice). U
obzir također dolazi infekcija preko kontaminirane hrane i vode. Y. enterocolitica ima uglavnom ulogu
kao uzročnik mezenterijalnog limfadenitisa u mladeži i odraslih ljudi. Često se nalazi kao komplikacija
terminalnog ileitisa ili kod akutnog enteritisa. Veterinarska medicina posebnu pozornost mora obratiti
na mogućnost kontaminacije živežnih namirnica animalnog podrijetla ovim uzročnikom a osobito
školjaka i oštriga, jer od njih prijeti mnogo veća opasnost, nego od npr. svinjetine ili govedine.
4)MELIOIDOSIS
(Melioidosis; Melioidose, Psendorotz, Wbitemore'scbe Krankbeit)
Melioidoza je prvotno bolest glodavaca, pojavljuje se i u domaćih životinja, a povremeno i u čovjeka.
Klinički i razudbeni nalazi slični su onima kod sakagije u konja. Uzročnik bolesti je Pseudomonas
(Malleomyces) pseudomallei.
Povijest. Bolest je prvi put uočena 1912. u glodavaca i ljudi u Rangunu, a potom u Indiji i susjednim
područjima. Ubrzo potom je nađena i u konja.
Proširenost. Melioidoza je proširena u jugoistočnoj Aziji u ovaca i goveda, a izvan tog područja
dokazana je u svinja na Madagaskaru, u goveda, ovaca, koza, svinja i konja u Australiji, te na Antilima u
ovaca, koza i svinja. Osim toga je dokazana u svinja i goveda u Papui Novoj Gvineji i u konja u
Francuskoj (1976.-1978.)
Etiologija. Pseudomonas (Malleomyces) pseudomallei je sitan gram-negativan bipolaran štapić. Na
običnim hranilištima raste aerobno pri 37°C; gibljiv je. Kolonije na agaru su okrugle, malo nadignute,
neprozirne, ravnih ih nepravilnih rubova. Raste na agaru s 5% glicerina, bujon zamućuje, a na površini
stvara kožicu. Bujno raste na krumpiru. Umjereno otapa želatinu. Polako kiseli lakmus-mlijeko, ne tvori
indol. Kiseli glukozu, maltozu, laktozu, saharozu i manit. U patološkom materijalu nalazi se pojedinačno
ili u parovima, a samo rijetko u nakupinama. U S-obliku su pojedini štapići dugački 15-20 µm. Postoji
ukrižana aglutinacija P. pseudomallei s nekim sojevima Pseudomonas mallei. Pojedini sojevi posjeduju
različitu patogenost. Uzročnik je otporan u vanjskoj sredini, a u zemlji ostane virulentnim 50 dana i više.
Injiciran i/p muškom zamorčetu izazove pozitivan Straussov pokus.
Epizootiologija. Izvor infekcije inficirana životinja, koja izlučuje mikroorganizam fecesom. Bolest u
glodavaca traje dosta dugo, pa su oni važan rezervoar infekcije za čovjeka, a možda i za ostale
primljive vrste. Infekcija se širi preko kontaminirane hrane i vode, ubodom insekata, preko ozljeda na
koži, a možda i udisanjem kontaminirana zraka. U različitih sojeva mikroorganizma opaženi su različiti
stupnjevi virulencije. Primljivost za pokusnu infekciju pojačavaju gladovanje i stres.
Bolest je dokazana u glodavaca, kunića, golubova, ljudi, životinja u zoološkim vrtovima, pasa, mačaka,
konja, goveda, svinja, ovaca, koza i deva. U glodavaca i ljudi bolest se gotovo isključivo pojavljuje u
tropskim zemljama. U domaćih životinja pojavljuje se u obliku epizootije. Većinom se pojavi tijekom
vlažnog razdoblja i u niskim, močvarnim područjima. Pokusno se može bolest izazvati u koza, ovaca,
štakora, miševa i hrčaka.
Uzročnik je relativno osjetljiv na dezinficijense. U vodi kod sobne temperature ostane aktivan do 8
tjedana, u nečistoj vodi do 7 mjeseci, a u zemlji u laboratoriju do 30 mjeseci. U tropskim i suptropskim
područjima infekcija preko vode je vjerojatno značajan izvor infekcije.
Patogeneza. Smatra se da je razvoj prirodne bolesti jednak onome kod sakagije. U početku nastupi
septikemija ili bakterijemija, a potom slijedi lokalizacija u raznim organima. Pokusno izazvana bolest u
koza se očituje septikemijom uz undulirajuću vrućicu, mršavljenjem, anoreksijom, parezom stražnjih
nogu i pobačajem.
Klinička slika. U konja se bolest očituje kao akutna metastatska pneumonija, praćena visokom
vrućicom. Bolest je kratka tijeka. Kašalj i iscjedak iz nosa jedva su primjetljivi, a pokušaji liječenja
brojnim lijekovima ne daju zadovoljavajuće rezultate. U bolesna konja se može pojaviti kolika, proljev i
limfangitis po nogama. U subakutnom slučaju konj postane mlitav, smršavi, a pojave se i edemi.
Oboljela životinja preživi nekoliko mjeseci. U konja se spominje i akutni meningoencefalitis, koji je
nastupio iznenada, a jednini simptomi su bili snažni grčevi.
Znakovi u ovce su najčešće opća slabost, uporno ležanje i uginuće za 1 do 7 dana. U pokusno inficiranih
ovaca nastupi teška febrilna reakcija, koju prati anoreksija, šepanje i obilan žućkasti iscjedak iz nosa i
očiju. U pojedinih se životinja zapažaju znakovi poremećaja središnjeg živčanog sustava, kao što su
neprirodno kretanje, nakrivljeno držanje glave, kretanje u krugu, nistagmus, sljepoća, hiperestezija i
blagi tetanički grčevi. Bolest je u ovaca obično smrtonosna.
U koza je bolest nalik onoj kod akutnog oblika bolesti u ovaca, ali mnogo češće ima kronični tijek.
Melioidoza u svinja obično je kronična tijeka, a očituje se limfadenitisom na vratu. U nekim epizootijama
ima znakova sličnih onima kod melioidoze u drugih životinjskih vrsta. U takvim se epizootijama mogu
uočiti blage posteriorne pareze, lagana vrućica, kašalj, nosni i očni iscjedak, anoreksija, pobačaj, a
pojedine životinje uginu.
U glodavaca bolest često završi smrću, a očituje se slabošću, vrućicom i iscjetkom iz nosa i očiju. Bolest
u ovih životinja može potrajati 2 do 3 mjeseca.
Patološke promjene. U većini organa svih životinjskih vrsta se nađu karakteristični mnogobrojni
apscesi, a posebice u plućima, slezeni i jetri, ali i u potkožju i pripadnim limfnim čvorovima. U ovaca
apscesi sadržavaju gust ili sirast zelenkasti gnoj. Promjene u nosnoj sluznici prijeđu u rupture i razviju
se čirevi neravnih rubova. U pokusno izazvane bolesti uočen je akutni poliartritis, s oticanjem zglobnih
čahura, uz mnogo zelenkastog gnoja u zglobnoj tekućini. Može se naći i akutni meningoencefalitis.
Dijagnostika. Budući da je klinička slika bolesti atipična, dijagnoza se temelji na bakteriološkoj pretrazi
i na serološkom nalazu. Uzročnik bolesti, Pseudomonas pseudomallei može se izdvojiti iz sekreta i
fecesa bolesnih životinja, ili iz apscesa i crijeva kod razudbe. Prateću mikrobiološku floru se može
izbjeći nasađivanjem materijala na selektivna hranilišta. Izolate se može diferencirati od P. mallei i P.
cepacia biokemijskim postupcima. Od seroloških metoda vrlo je primjenljiva, uz suvremene postupke,
reakcija vezanja komplementa.
Diferencijalna dijagnostika. Smrtonosna narav melioidoze i mnogobrojni apscesi u raznim organima
temelji su za diferenciranje ove bolesti od kazeoznog limfadenitisa ovaca (uzročnik: Corynebacterium
pseudotuberculosis). Promjene kod nosne aktinobaciloze ovaca mogu također pobuditi sumnju na
melioidozu, ali ova bolest nije smrtonosna, a može se dokazati bakteriološki. U konja se melioidoza
može zamijeniti sa ždrebećakom ili sakagijom, ali kod melioidoze nema povećanja limfnih čvorova, a
nije zahvaćena niti nosna sluznica ni koža.
Liječenje. Malobrojni su dokazi o uspješnom liječenju melioidoze. Uobičajeni antibiotici ne
zadovoljavaju. In vitro se najboljim pokazao oksitetraciklin, a slabije su djelovali novobiocin,
kloramfenikol i sulfadiazin. U konja se učinkovitim pokazao kloromicetin. Liječenje se ne poduzima,
kako zbog same prirode bolesti, tako i zbog opasnosti melioidoze za čovjeka.
Profilaksa. Osnovni postupak u prevenciji melioidoze je neškodljivo uklanjanje inficirane životinje, a
potom slijedi dezinfekcija kontaminiranih prostora.
Javno zdravstvo. Domaće životinje za razliku od sitnih glodavaca u prirodi, nemaju nekog značenja u
infekcijskom ciklusu ili kao izvor infekcije za čovjeka. Bolest se u čovjeka očituje granulomatoznom
pneumonijom ili kroničnim ekstrapulmonalnim oblikom uz stvaranje mnogobrojnih apscesa. Može se
pojaviti i kao fulminantna septikemija, koja smrtno završ već oko desetog dana bolesti, unatoč
intenzivnoj terapiji. Apscesi koji se mogu naći u plućima jako podsjećaju na tuberkulozu. U ljudi su česte
kronične subkliničke i latentne infekcije.
je moguće bitno poboljšati stupanj uspjeha oplodnje. Cijepljenje bikova nije metoda izbora u suzbijanju
enzootskog kampilobakterijskog pobačaja, pogotovo ne uz rezultate koji se postižu uvođenjem
umjetnog osjemenjivanja krava.
5)MALEUS
Sakagija (Glanders; Rotz)
Maleus je kontagiozna, obično kronična zarazna bolest kopitara, koja se klinički očituje u stvaranju
čvorova i čireva na sluznicama, koži i unutrašnjim organima. Iznimno obole mesojedi i čovjek.
Uzročnik Pseudomonas (Actinobacillus) mallei.
Povijest. Maleus je bio poznat već u starome vijeku kao jedna od najopasnijih bolesti kopitara. Naziv
bolesti »malleus« je grčkoga podrijetla, a potiče od melis, što znači opaka bolest, kako je Aristotel
nazvao sakagiju. Neki smatraju da je ime podrijetlom od latinskog naziva malleus, tj. malj ili čekić.
Vyborg je utvrdio istovjetnost nosne i kožne sakagije. Babes (1881.) iRoszahegyi (1882.) našli su u
čirevima i čvorovima od sakagije bolesnih ljudi štapićaste bakterije. Loffler i Schiitz (1882.) su otkrili da
je uzročnik maleusa tanak, gram-negativan štapić.
Otkad se u dijagnosticiranju maleusa upotrebljavaju alergijske i serološke reakcije dijagnosticiranje ove
bolesti je znatno olakšano. Radovima mnogih istraživača napokon su razjašnjeni načini zaražavanja i
patogeneza maleusa.
Proširenost. Maleus je još u prošlome stoljeću bio jako proširen u Europi i nekim izvaneuropskim
zemljama. Kako se tijekom vremena dijagnostika bolesti sve više usavršavala, to je ova zaraza
suzbijana i sprječavana sve uspješnije, te godine 1914. u mnogim zemljama nije više bilo nijednoga
slučaja maleusa (Engleska, Danska, Švedska, Norveška, Njemačka, Austrija). Tijekom rata 1914.-1918.
maleus se opet proširio najprije u vojničkih konja, koji su je prenijeli u pozadinu. Zbog toga je maleus
poslije Prvoga svjetskog rata opet vladala u mnogim europskim zemljama. Do godine 1936. su se,
međutim, maleusa opet oslobodile mnoge zemlje.
Tijekom Drugoga svjetskoga rata maleus se opet bio proširio u zemljama zahvaćenima ratom. U
nekoliko poslijeratnih godina spriječeno je njegovo širenje i konačno je suzbijen. Posljednjih nekoliko
desetljeća maleusa nema u Europi. Na bolest se još može naići u nekim dijelovima Azije (Kina,
Rusija, Indija), a iznimno u Africi i na Bliskom Istoku (Egipat).
Etiologija. Uzročnik maleusa je Pseudomonas (Actinobacillus, Malleomyces) mallei. On je negibljiv,
ravan ili slabo zavinut, na krajevima okrugao ili šiljast, 2-5 pm dug, a 0,3-0,5 pm debeo štapić koji ne
stvara spore. U razmazu gnoja iz maleusnog čvora redovito se vide dva bacila zajedno ili više njih u
hrpicama.
U razmazu iz bujonske kulture štapići su nešto dulji i nalaze se u lancu od dva do četiri bacila. U
razmazu starijih bujonskih kultura bacil maleusa se ne boji jednolično, te štapić izgleda kao da se sastoji
iz zrnaca poredanih u jednom nizu. Katkad u bujonskoj kulturi nalazimo involucijske oblike. Pojedini
bacili imaju oblik kugle, vretena ili batića. Po Gramu se ne oboji.
Uzročnik maleusa raste na neutralnim gojilištima (pH 6,9-7,0), uz dodatak glicerina (3-5%). Kao gojilišta
dolaze u obzir bujon, agar, zgrušani serum, krumpir, a poglavito sintetični bujon. Kolonije narastu već
za 24 sata, sitne su, prozirne, žućkaste. Starenjem postaju tamnožute, a na kraju tamnosmeđe poput
čokolade.
Uzročnik je slabo otporan na štetne utjecaje. U vlažnoj sredini ostane virulentan 15-30 dana, u gnjiloj
tvari 14-24 dana, a u 30% glicerina 12 dana. Sušenjem tijekom 1-2 tjedna bude sigurno uništen.
Sunčeve zrake ubiju ga već za 24 sata. Toplina od 55°C ubije ga za 10 min., a ona od 80°C već za 5
min. Dezinficijensi ubijaju uzročnika maleusa i u blagim razrjeđenjima već nakon kratkoga djelovanja.
Želučana kiselina (0,137-0,231%) uništi ga za 30 min.
Epizootiologija. Primljive životinje se redovito zaraze hranom i vodom onečišćenima iscjetkom ili
izlučevinama bolesne životinje. Najčešće se bolest širi iscjetkom iz nosa i iscjetkom iz kožnih čireva
zaraženih konja. Fecesom i mokraćom zaraza se širi samo kod lokalnih promjena u probavnom i
mokraćnom sustavu. U izlučevinama izvan organizma uzročnik može ostati neko vrijeme virulentnim,
pogotovo na tamnom i vlažnom mjestu.
Hrana i voda se većinom onečiste nosnim iscjetkom ili iskašljajem bolesne životinje, a samo rijetko
njezinim izmetinama ili mokraćom.
Osobito značenje za širenje zaraze ima hranjenje i napajanje iz zajedničkih valova. To se događa u
ergelama, gdje su životinje nevezane i u stajama, te se slobodno kreću na zajedničkim pašnjacima, pa
jedna zaražena životinja može zaraziti mnoge zdrave konje. Na paši se mogu životinje zaraziti pasući
travu kontaminiranu iscjetkom bolesnog konja.
Maleus se u zdrava stada unosi uvođenjem bolesnih ili latentno inficiranih životinja. U tom slučaju
najprije obično obolijevaju susjedi bolesne životinje. Često životinja koja je izvor zaraze bude mjesecima
i godinama u dobru gojidbenom stanju. U epizootiologiji maleusa imaju veliku ulogu konji namijenjeni
trgovini ili ciganski konji, a isto tako i javne staje i javna napajališta.
Umjetno se, osim kopitara, uzročnikom maleusa mogu inficirati zamorčad, mesojedi, deva, voluharice,
jež, ovca i koza.
Patogeneza. Poslije crijevne infekcije, kad se još bolest ne može klinički utvrditi, već samo na temelju
alergijskog i serološkog postupka, nalazimo već maleusne promjene u plućima i drugim parenhimskim
organima. To dokazuje da maleus u plućima može nastati i crijevnim putem. Infekcija preko dišnog
sustava je rijetkost, a nastaje kad zdrava životinja udiše iskašljane kapljice zaražene životinje. U tom
slučaju nalazimo promjene u donjem dijelu dišnog sustava. Oboljenje pluća redovito je posljedica
crijevne infekcije, kod koje je ulazno mjesto uzročnika maleusa crijevna sluznica ili sluznica ždrijela.
Pošto se uzročnik razmnoži na ulaznom mjestu, prodre u limfu i u krvotok, te se limfom i krvlju raznosi
po tijelu i na taj način dolazi u pluća, gdje uzrokuje promjene.
Kad uzročnik prodre u krvotok pojavi se groznica. Krvlju se prenosi po cijelome tijelu i naseljava se na
određenim mjestima, kao što su pluća, slezena, jetra, koža,potkožno tkivo i nosna sluznica. Na mjestu
gdje je uzročnik maleusa prenesen krvlju, razmnoži se i svojim toksinima proizvede specifičnu upalu,
koja se očituje u maleusnim čvorićima. Ovi čvorići se zbog nekroze tkiva, koja je izazvana toksinima
uzročnika, brzo raspadaju, te na tim mjestima nastaju čvorovi napunjeni gnojem, kao što je to npr. u
plućima, na koži i drugdje, ili se razviju čirevi, kao npr. na sluznici nosa ili na koži. Tijekom bolesti
provali Pseudomonas mallei iz maleusnih čvorića povremeno u krvotok, te izaziva metastaze na drugim
mjestima, ili pak bolest postane akutna i životinja ugine od maleusne sepse. Ovo povremeno
provaljivanje uzročnika iz žarišta u krvotok tijekom bolesti uzrokuje febrilne egzacerbacije.
Klinička slika. Inkubacija kod maleusa mnogo ovisi o virulenciji uzročnika, o načinu i jakosti zaraženja i
o otpornosti zaražene životinje. U kopitara se nakon umjetna zaraženja preko kože ili nosne sluznice,
povisi tjelesna toplina već za dva dana, a koji dan kasnije pojave se već lokalne promjene na ulaznom
mjestu uzročnika. Kod umjetnog zaraženja preko probavnog sustava povisi se tjelesna toplina tek za 3-
5 dana, a nakon 8 dana pojave se prvi klinički znakovi. Kod prirodnog zaraženja pojave se prvi klinički
znakovi obično tek nakon 4 tjedna. Smatra se da je najkraća inkubacija kod prirodne infekcije 14 dana.
Po tijeku bolesti razlikuje se akutni i kronični maleus. Prema tome je li maleus prepoznatljiv kliničkom
pretragom, razlikujemo klinički vidljivi i skriveni (latentni) maleus. U potonjem slučaju maleus se može
utvrditi samo alergijskim postupkom ili serološkom pretragom krvi. Prema mjestu maleusnih promjena
razlikuje se nosni, plućni i kožni maleus.
Ovakva razdioba nije posve opravdana, jer ista životinja može imati istodobno specifične promjene na
sva tri organa. Stoga je ispravnije kod kliničkog opisa maleusa ne govoriti o nosnom, plućnom i kožnom
maleusu, već opisivati promjene u nosu, plućima i na koži.
Tijek bolesti je kod akutnog maleusa brz i životinja ugiba u roku od 1-3 tjedna. Od akutnog maleusa
najčešće obolijevaju magarci, mule i mazge, dok 90% konja oboli od kroničnog maleusa. Konji često
obole od akutnog maleusa poslije umjetnog zaraženja. Tijekom kroničnog maleusa može nastupiti
egzacerbacija i bolest postaje akutna.
Kod akutnog maleusa očituju se znakovi septikemijskog oboljenja. Tjelesna toplina se povisi na 41-
42°C. Limfni čvorovi nateknu, a na vidljivim sluznicama nastaju krvarenja. Na sluznici nosne šupljine
pojave se čvorići, koji se brzo raspadaju i nastaju čirevi. Jednake promjene mogu nastati i na sluznici
ždrijela, grkljana i dušnika. Kožni limfni čvorovi nateknu te izgledaju kao kvržice ili kvrge na koži, koje
najdulje za pola do jedan dan prsnu. Iz nosa se cijedi u početku vodenasto-sluzavi iscjedak, koji postaje
krvav i gnojan, a ponekad je zelenkaste boje. Poradi upale sluznice gornjeg dijela dišnog sustava
disanje je otežano. Na koži nastaju čirevi, a ponekad obamru i veći dijelovi kože. Katkad dolazi do upale
pojedinih mišićnih skupina te životinja ukočeno stoji na jednom mjestu. Kod pritiska na bolesno mišićje
odaje jaku bol, a ako je tjeramo jedva se kreće, dok joj je hod ukočen. Često nastaje oteklina na
stražnjim nogama. Promjene na plućima redovito se ne mogu utvrditi za vrijeme života. Tek kod
razudbe uoče se u plućima razasuti maleusni čvorovi, koji su razne veličine i bronhopneumonična
žarišta ili gangrena pojedinih plućnih dijelova, a često i upala porebrice. Kod akutnog maleusa ponekad
nastaje upala srčanog mišićja.
Najobičniji oblik maleusa, posebice u konja, jest kronični maleus. Životinje mogu od ove bolesti
mjesecima pa i godinama bolovati, a da se ne primijete kliničke promjene. Kod kroničnog maleusa
pojave se uglavnom promjene na nosnoj sluznici, koži i u plućima. Kod razudbe se često nalaze
maleusna žarišta u drugim organima, tako u jetri, bubrezima, a iznimno na sluznici crijeva, u kostima ili
u mišićju.
Prvi znak nosnog maleusa je groznica i nosni katar. Iz nosa se cijedi iscjedak u početku vodenast i
sluzav, koji je poslije gnojan i sivkast ili sivkastozelenkaste boje. Iscjedak je ponekad pomiješan s krvlju.
Nosni otvori su zaprljani iscjetkom. Na nosnoj se sluznici pojave crvene pjege, veličine leće, zatim
nastanu na tim mjestima čvorići, koji se ubrzo pretvore u čireve s neravnim i izgriženim rubovima. Dno
takvog čira u početku je crveno i lako krvari. Poslije je prekriveno žućkastim sluzavim gnojem, a samo
dno čira poprima bjelkastu boju i konzistenciju slanine. Čirevi postaju sve veći, a često se više čireva
sjedini tako, da su veće plohe nosne sluznice čirasto raspadnute. Često zbog obamiranja tkiva dolazi do
prodora nosne pregrade i proces prelazi u drugu nosnu šupljinu. Maleusni čirevi teško za- rašćuju, a ako
zarastu na tim mjestima ostanu zvjezdasti tipični ožiljci, koji su u početku crveniji, a kasnije postaju
blijedi.
Podčeljusni limfni čvorovi one strane, na kojoj je oboljela nosna sluznica, nateknu, u početku čvor je
topao, bolan, gnjecave konzistencije i nepravilno ograničen. Poslije postaje bezbolan i tvrd na opip. U
početku je promijenjeni podčeljusni limfni čvor pomičan u potkožnom vezivnom tkivu, a poslije sraste s
kožom i okolnim tkivom, tako da se ne može pomicati. Pojedini režnjići limfnog čvora zagnoje se i
procure, te se iz njih cijedi žućkasto-sluzavi gnoj. Ubrzo prestane iscjedak i na tom mjestu zaostaje
krastica, koja se ubrzo osuši i otpadne.
Kod maleusnih promjena u plućima ne opažaju se nikakvi znakovi bolesti, i redovito nema promjena u
gojidbenom stanju zaražene životinje. Jedino se opaža da se bolesni konji kod rada brže umore i lako se
oznoje. Ako se takvim konjima dnevno mjeri temperatura, može se u određenim vremenskim
razmacima uočiti blaga vrućica, za koju se kliničkom pretragom ne može utvrditi uzrok. Životinje
kašljucaju ili kašlju, a kašalj je suh i promukao. Kod plućnog maleusa katkad se pojavi krvarenje iz nosa,
konji kod kašljanja ponekad izbacuju kroz nos gnoj ili krvavu sluz.
Kod maleusnih promjena na koži i u njoj, u potkožnom tkivu i u koži se pojave čvorovi veličine graška,
boba, lješnjaka do oraha. Ovi čvorovi nisu bolni, ili su tek neznatno bolni. Čvor postaje sve mekši, a na
najvišem dijelu obline najprije strši dlaka i doskora na tom mjestu čvor probije kožu. Kroz ovaj otvor
pojavi se sivožućkasti sluzavo-gnojni iscjedak. Stijenka čvora brzo se raspada i iz čvora nastane čir. Rub
čira je neravan kao da je izgrižen i ima oblik kratera. Dno čira je pokriveno granulacijskim tkivom
crvene boje, koje lako krvari. Maleusni čirevi teško zacjeljuju, a ako zacijele, zaostaju na tom mjestu
zvjezdasti ožiljci. Okolina čira je edematozno natečena, a regionalni limfni čvorovi i žile su natečeni i
izgledaju kao uzlovi na užetu. Kod maleusnih konja nastaju često otekline na prsima i trbuhu, koje su
hladne i gnjecave. Često su noge, posebno stražnje, natečene na donjem dijelu. Maleusne promjene na
kostima su najčešće na rebrima. Ova su mjesta tvrda, kvrgava i bezbolna. Katkad se pojave maleusni
čvorovi u prepuciju, testisima i u vimenu. Ako ovi čvorovi prsnu i poslije zacijele, zaostaju na tim
mjestima ožiljci zvjezdastog oblika.
Maleusni konji nakon duljeg bolovanja unatoč dobroj hrani mršave, brzo se umore i uznoje od rada,
dlaka gubi sjaj i postane kuštrava. Koža je neelastična. Poslije nastupa anemija i hidremija, a bolesna
životinja ugiba od opće slabosti.
Patološke promjene. Kod maleusa s promjenama u nosu i gornjem dijelu dišnog sustava nalazimo na
sluznici nosne šupljine, nosnih školjki i nosne pregrade čvoriće veličine prosena ili konopljina zrna,
sivkaste ili sivkastožute boje, opkoljene dvorom, kojemu je sluznica crvena i natečena. Raspadanjem
tkiva povrh čvorića nastanu čirevi, čiji je rub nešto uzdignut i kao izgrižen, a i dno je u početku neravno,
poslije nešto ravnije, slaninaste boje i konzistencije. Cesto se više čireva stopi u veću čirasto
raspadnutu plohu. Kad čirevi zacijele, zaostaju zrakasti ožiljci, koji su u početku crvenkasti, a što su
stariji sve su blijedi. Čireve nalazimo najčešće na sluznici nosne pregrade, na sluznici školjaka, a ima ih i
na ostalim sluznicama nosne šupljine. Maleusne promjene često zahvate sve šupljine, koje su u vezi s
nosnom šupljinom ili ždrijelom. U tom slučaju ima na sluznici ovih šupljina promjena, koje su jednake
onima na sluznici nosa. Jednake promjene nađu se ponekad i na sluznici grkljana i dušnika.
Na sluznici probavnog sustava maleusne su promjene rijetkost.
U slezeni ima katkad malih prozirnih čvorića ili čvorova žućkaste boje, koji su na prerezu slaninasti, a
sredina im je ispunjena kašastom masom. U bubrezima i mozgu malokad se nalaze maleusne
promjene. Češće ih ima u testisima. U srčanom i skeletnom mišićju ponekad ima apscesa, koji su
napunjeni sluzavo-gnojnim sadržajem. Kosti promijenjene maleusom su šupljikave, a šupljine su im
ispunjene sluzavim sadržajem. Kosti su na tim mjestima odebljane.
Promjene kod kožnog maleusa (čvorovi i čirevi) razasute su po raznim mjestima tijela, a najčešće na
vratu, prsima, slabinama i nogama, osobito stražnjim. Ovi su čvorovi veličine graška, lješnjaka, a mogu
biti veliki kao orah. Čvorovi su ispunjeni žućkasto-sluzavim sadržajem. Okolišno vezivno tkivo čvorova ili
čireva je odebljano, hladetinasto, infiltrirano ili slaninasto.
Kod maleusnih promjena u plućima razasuti su čvorovi u plućnom tkivu, a veličine su konopljina zrna do
oraha, sivkaste boje, a opkoljeni su crvenim dvorom. Kod prereza plućnog maleusnog čvora vidi se
umekšano središte, koje se sastoji od raspadnutih stanica, u kojih se stanične jezgre raspadaju u
nepravilna zrnca (karioreksa). Ovo se središte kod starijeg čvora opkoli slojem stanica vezivnog tkiva.
Dijagnostika. Za uspješno suzbijanje maleusa bitno je pravodobno utvrđivanje dijagnoze. Maleus
može dugo postojati bez vidljivih kliničkih znakova. Stoga u nekom stadu može dugo potrajati dok se
prepozna, a pogotovo tamo gdje maleus inače ne postoji. U uzgojima gdje je već jednom utvrđen,
svako povišenje temperature bez poznata razloga, mora izazvati sumnju na maleus. Svaki dugotrajni
iscjedak iz nosa, osobito jednostrani, jednostrana oteklina podčeljusnih čvorova, čirevi na koži koji teško
zarašćuju, znakovi su po kojima se mora posumnjati na maleus. Klinički ga je najteže dijagnosticirati
kad se maleusne promjene nalaze na plućima, jer životinja tada ne mora pokazivati nikakve kliničke
znakove ili se uoče znakovi kroničnog oboljenja pluća.
Maleus se može pouzdano dijagnosticirati alergijskim testom (maleinizacija), reakcijom vezanja
komplementa i biološkim pokusom na zamorčadi. U gnojnom iscjetku nadu se slabo obojeni gram-
negativni štapići, koji se mogu kultivirati. Intradermopalpebralni maleinski test potisnuo je očnu i
subkutanu maleinizaciju. U donju vjeđu injicira se tuberkulinskom brizgalicom 0,1 mL maleina. Reakcija
se čita nakon 48 sati. Pozitivna reakcija se očituje jakim edemom vjede uz blefarospazam i jaki, gnojni
konjunktivitis. RVK je najsigurnija serološka metoda, ali neki sojevi Pseudomonas mallei daju ukrižanu
reakciju s Pseudomonas pseudomallei. U mula i magaraca može biti neprimjerena zbog djelovanja
antikomplementa. Pouzdana dijagnoza se dobiva postupkom ELISA. Gnoj injiciran intraperitonealno
muškoj zamorčadi u pozitivnu slučaju izazove za 2-4 dana jaki orhitis i upalu skrotalne vreće
(Straussova reakcija).
Diferencijalna dijagnostika. Kod maleusa gdje su promjene u nosu, diferencijalno dijagnostički u
obzir dolazi kronični katar nosa i folikularni rinitis. Prva bolest je slična maleusu zbog dugotrajnog
nosnog iscjetka, a druga zbog čvorića na nosnoj sluznici. Kod obiju bolesti nateknu podčeljusni limfni
čvorovi. Ali kod obje prestankom promjena na nosnoj sluznici prestaje i upalni proces na limfnim
čvorovima. Čirevi kod folikularnog rinitisa, ako uopće nastanu, brzo zacijele i ne zaostaju ožiljci. Kronični
nosni katar razlikuje se od maleusa obostranim iscjetkom, a čirevi koji nastaju zagnojavanjem limfnih
čvorova su plitki, glatkih rubova, brzo zarašćuju i ne zaostaju zrakasti ožiljci. Podčeljusni limfni čvorovi
su akutno upaljeni, ali izlječenjem nosnog katara nestaju i promjene na limfnim čvorovima.
Kod tuberkuloze nastaju na nosnoj sluznici okrugli i dublji čirevi, koji su oblika kratera s odebljanim
rubovima, a ožiljci koji zaostaju nakon zacijeljenja tuberkuloznog čira su grublje ocrtani. Limfni čvorovi
mogu biti jednako promijenjeni kao i kod maleusa.
Čirevi traumatskog podrijetla se uvijek nalaze u donjem dijelu nosne šupljine. Čir je redovito pokriven
smeđom krastom, a kad se ona skine vidi se crvenkasto dno čira, koje granulira. Kad čir zacijeli zaostaju
zaraslice, koje su prugaste, a iznimno zrakaste, ali su u tom slučaju grublje ocrtane.
I ždrebećak može pobuditi sumnju na maleus, ako se limfni čvorovi kasno zagnoje ili ako do gnojenja
uopće ne dođe. Od ždrebećaka obole poglavito mlađi konji, za vrijeme bolesti povišena je tjelesna
toplina, a limfni čvorovi se redovito zagnoje već za kratko vrijeme.
Maleus s promjenama na koži može se zamijeniti s epizootskim limfangitisom. Kod ove bolesti natečeni
su limfni čvorovi, kao i kod maleusa. Također su natečene limfne žile i regionalni limfni čvorovi, koji su
kod maleusa bezbolni i tvrdi. Međutim se čvorovi kod maleusa raspadaju nekrotiziranjem tkiva, a kod
epizootskog limfadenitisa se zagnoje. Kod maleusa čirevi imaju tendenciju širenja, što nije slučaj kod
epizootskog limfadenitisa.
Kod ulceroznog limfangitisa promjene su redovito ograničene na stražnje noge, a čirevi imaju
tendenciju zarašćivanja. Akne se razlikuju od maleusa time, što nastali čirevi brzo zarastu.
Maleus s promjenama na plućima ima mnogo sličnosti s raznim drugim oboljenjima pluća, kao što su
tuberkuloza i sipljivost. Budući da je kod maleusnih, a jednako tako i kod tuberkuloznih i sipljivih konja
gojidbeno stanje loše, a u takvih su životinja često alergijske i serološke reakcije nepouzdane, to je
često teško doći do ispravne dijagnoze. Stoga se takve životinje moraju osobito pomno promatrati, kako
bi se odmah utvrdili prvi klinički znakovi bolesti. Razudbom se kod tuberkuloze nađu, osim malih sivih
čvorića veličine makova zrna i veći čvorovi, kao i bronhopneumonična žarišta. Medijastinalni i torakalni
limfni čvorovi su kod tuberkuloze uvijek povećani.
Liječenje. Liječenje maleusa ne dolazi u praksi u obzir, jer se svi kopitari, u kojih je maleus objektivno
dokazan, odmah neškodljivo uklanjaju. U liječenju pokusno izazvanog maleusa pokazao se vrlo
ljekovitim natrijev sulfadiazin. Za potpuno izlječenje lijek treba davati uzastopce 20 dana. Ima podataka
da su u liječenju konja učinkoviti formolizirani pripravci Pseudomonas mallei i sulfadiazin ili malein i
sulfadimidin.
Profilaksa. Životinje sumnjive na maleus i sumnjive na zaraženje uzročnikom maleusa stavljaju se
smjesta pod veterinarski nadzor i podvrgavaju se dijagnostičkom postupku. Daljnje opće profilaktičke
mjere koje treba poduzeti su dezinfekcija staja i svih prostora u kojima su boravile bolesne ili sumnjive
životinje. Pod veterinarskim nadzorom mora biti promet kopitarima u mjestu gdje je maleus utvrđen.
Provedbom alergijske i serološke pretrage te poduzimanjem veterinarsko-upravnih mjera uspjelo je u
mnogim zemljama ugušiti zarazu, ili je barem potisnuti na uska područja.
Iako je ponekad moguć klinički i serološki oporavak od maleusa utvrđeno je da oporavljene životinje
ipak nisu imune. Pokušaji umjetne imunizacije uvijek su bili bezuspješni.
Javno zdravstvo. Čovjek se može inficirati u dodiru s bolesnom životinjom preko sitnih oštećenja kože
ili preko rana. Najviše su izloženi ljudi koji po svom pozivu dolaze u dodir s bolesnim životinjama.
Poznate su i laboratorijske infekcije (možda aerosolom). Bolest se u čovjeka očituje bolnom upalom na
mjestu infekcije, stvaranjem čireva i čvorova uz regionalni limfadenitis. U akutnom tijeku bolesti mogu
se uočiti opći znakovi i generalizirana infekcija, koja može završiti smrću. Kod kroničnog kožnog oblika
maleusa u čovjeka infekcija se može proširiti na potkožje i muskulaturu.
6)DERMATOMIKOZE
Dermatofitije; Dermatofitoze; Kožne mikoze Dermatomycosis; Dermatophytosis
Dermatomikoze su gljivične infekcije orožnjalih dijelova kože, dlaka, perja, rogova, kopita, papaka,
nokata i čaporaka u životinja i u čovjeka. Infekcije se odvijaju na samoj površini i rijetko prodru u
dublja tkiva. Značajne su zbog mogućnosti brza širenja i zato što su zoonoze. Uzročnici pripadaju
rodovima Trichophyton, Microsporum i Epidermophyton. Životinje dosljedno napadaju samo prva dva
roda.
Proširenost. Dermatomikoze su proširene u svim zemljama i u svih životinjskih vrsta. Proširenost nije
jednolična ni s obzirom na vrstu domaćina, kao ni s obzirom na vrstu dermatofita. Češće se pojavljuju u
životinja koje se dulje vrijeme drže u zgusnutim populacijama. Dosta su rijetke u ovaca, a još rjeđe u
koza.
Etiologija. Uzročnici dermatomikoza pripadnici su tri roda dermatofita - Trichophyton, Microsporum i
Epidermophyton. Prva dva roda inficiraju životinje i čovjeka, a u trećem čini se samo jedna jedina vrsta
- E. floccosum - napada čovjeka. Prema pripadnosti uzročnika pojedinom rodu bolest se zove trihofitoza,
mikrosporoza, epidermofitoza, a prema posebnoj kliničkoj slici i favus.
U stanju kada ne parazitiraju, uključivši i u kulturi, dermatofiti tvore izbrazdane, razgranate hife,
zajednički nazvane micelij. One mogu biti višestanične makrokonidije, dugačke do 100 µm, ili
jednostanične mikrokonidije manje od 10 µm. Izgled, veličina, struktura, raspored i mnoštvo konidija su
dijagnostički važni kriteriji. Za diferenciranje dermatofita značajna je i njihova pigmentacija. U
parazitirajućem stanju vide se samo hife i artrokonidije (još jedna aseksualna rasplodna jedinica).
U parazitskoj fazi nema seksualnih spora (askospore). Uobičajena podloga za rast dermatofita je
Sabouraudov dekstroza-agar (2%-tni agar koji sadržava 1% peptona i 4% glukoze). Njegova kiselost (pH
5,6) ga čini blago bakteriostatskim i selektivnim hranilištem. Dermatofiti su nefermentirajući aerobi.
Najbolje rastu pri 25°C do 30°C. Za rast je potrebno više dana do nekoliko tjedana. Pojedini dermatofiti
na koži i dlaci, ali ne i u kulturi, tvore zelenu fluorescenciju zbog metabolita triptofana, vidljivog pod
Woodovim svjetlom (lambda = 366 nm). Od životinjskih dermatofita ovu reakciju stvara samo
Microsporum canis.
Dermatofiti su osjetljivi na uobičajene dezinficijense, osobito na one koji sadržavaju krezol, jod ili klor. U
neživu okolišu prežive godinama.
Značajne dermatomikoze u domaćih životinja
Domaći Uzročnik Oblik promjena
n
T. equinum Suhe, Ijuskave, neupalne (osim ako su sekundarno inficirane)
Konj M. gypseum Često gnojne ispod bezdlačnog i zadebljanog područja
M. equinum Tek blaga upala, odgovara onoj kod T. equinum
Govedo T. verrucosum Bezbolne, zadebljane, bijele, »azbestne« mrlje; lokalna alopecija
Svinja M. nanum Tamne, krastave, šire se centrifugalno po tijelu; bezbolne, rubovi lagano upaljeni. Dlaka ne opada.
M. canis Tipično neupalne, Ijuskave, bezdlačna područja; povremeno vlažna nateklina pokrivena pustulama
Pas T. Često proširene, jako Ijuskave do upalne promjene; sekundarno gnojenje
mentagrophytes
M. gypseum Slično kao i T. mentagrophytes
Mačka M. canis U odraslih često subklinički. Općenito neupalne, osim u mačića; u kržljavih mačića mogu postati
generalizirane. Povremeno micetomi (perzijske mačke).
T. Kao u pasa.
mentagrophytes
Kokoši M. gallinae Općenito su zahvaćena područja bez perja. Na kresti i podbradnjaci- ma bjelkaste ljuske poput krede;
neupalne
T. simii Površinske slične kao kod M. gallinae, ali često upalne i čak nekrotizi- rajuće. Peradarski problem samo
u Indiji
Epizootiologija. Dermatofiti su geofilni, zoofilni ili antropofilni, s obzirom na to, je li rezervoar tlo,
životinja ili čovjek. Geofilni su M. gypseum i M. nanum, zoofilni M. canis, M. gallinae, T. equinum, T.
mentagrophytes, T. verrucosum i T. simii, a rijetki uzročnici dermatomikoze životinja su antropofilni M.
audouinii, T. rubrum, T. tonsurans i E. floccosum. Dermatofiti se najčešće šire izravnim dodirom s
inficiranom životinjom. Spore mogu biti na koži ne izazivajući nikakve promjene, ali takva »životinja
kliconoša« može biti značajan izvor infekcije. Međutim, ponekad su još značajniji dodiri s neživom
kontaminiranom okolinom i predmetima. Prostorije i oprema mogu dugo vremena ostati infektivne,
budući da gljivične spore ostanu infektivne godinama na suhu i hladnu mjestu.
Dermatomikoze se pojavljuju u svih životinjskih vrsta i u svim zemljama. Relativno su rijetke u ovaca, a
iznimno rijetke u koza. Često, uglavnom zbog njihova imunosnog statusa, zahvaćaju mlade životinje.
Okolišni čimbenici djeluju na opseg i brzinu širenja. Nagomilavanje životinja ili stvaranje velikih jata ili
stada često ima za posljedicu povećanu prevalenciju. Vlažne, tamne, prenapučene prostorije pogoduju
pojavi i širenju bolesti. Važne životinjske dermatomikoze se trajno održavaju infekcijom jedinki iste
vrste. Neke se mogu širiti i posredovanjem glodavaca, a pojavljuju se pojedinačno, kao enzootije ili u
obliku epizootije. Širenje između vrsta je često, a u seljačkim sredinama 80% dermatomikoza ljudi
dobiju od životinja. Infekcije s Trichophyton spp. obično se dobiju od konja i goveda, a infekcije s M.
canis od pasa.
U umjerenu klimatskom pojasu dermatoze se češće pojavljuju potkraj zime i u rano proljeće. U ljeti i
početkom jeseni pojave se sporadički.
Životinje koje prebole infekciju su otporne na reinfekciju, iako lokalno mogu reagirati mnogo akutnije i
jače, nego kod primarne infekcije. Stečena otpornost je različita stupnja i trajanja s obzirom na
domaćina, vrstu dermatofita i zahvaćeno anatomsko područje. U rezistenciji antitijela imaju u najboljem
slučaju tek ograničenu ulogu. U zaštiti i ozdravljenju od-lučujuća uloga se pridaje stanicom
posredovanim mehanizmima.
Patogeneza. Dermatofiti većinom napadaju keratinizirana tkiva, osobito stratum corneum i dlake, što
se očituje autolizom vlaknaste strukture, lomom dlake i alopecijom. Infekcijska jedinica - konidij - ulazi
preko oštećenja keratinizirane epiderme. Proteolitički enzimi elastaza, kolagenaza i keratinaza,
određuju virulenciju uzročnika, osobito kod jake upalne bolesti. Lokalizacija u keratiniziranoj epidermi
pripisuje se nedostatku željeza, kojega drugdje ima dovoljno. Ovo može pridonijeti čestom zaustavljanju
dermatofitoze upalnom reakcijom, i to zbog pritjecanja proteina što vežu željezo i inhibitora enzima.
Eksudacija iz invadiranog epitelnog sloja, razgrađeni epitel i gljivične hife tvore suhe kraste
karakteristične za bolest. Promjene se šire, ako postoje povoljni okolišni uvjeti za rast micelija. Bitna je
topla i vlažna atmosfera i blago alkaličan pH kože. Dermatofiti su svi strogi aerobi, pa kad se nadu pod
krastom u sredini većine promjena ugibaju, a aktivni ostanu jedino na periferiji. Zbog toga dermatofiti
rastu centrifugalno i tvore karakteristične okrugle promjene.
Važnost pH kože za razvoj dermatomikoze je općenito poznata. Primljivost djece prije nastupa
puberteta je mnogo veća nego kasnije, kada pH kože od 6,5 padne na oko 4,0. Do ove promjene dođe
zbog izlučivanja masnih kiselina lojem, a masne kiseline su često jako fungistatične. Telad se također
mnogo češće inficira nego odrasla goveda, ali nije sigurno je li to posljedica nedozrela imunogena
sustava ili pojačane primljivosti.
Sekundarna bakterijska invazija dlačnih folikula je uobičajena. U teladi se oko mjesec dana nakon
infekcije jasno vide promjene koje nestanu nakon 2-4 mjeseca. U konja se promjene pojave znatno
brže. Trajanje i težina bolesti često ovise o ishrani životinje.
Tijekom dermatomikoze nastane antitijelima i stanicama posredovana preosjetljivost. Njezin nastup se
općenito poklapa s upalnom fazom infekcije, a može pripomoći manifestaciji infekcije. Nakon preboljene
infekcije ostane rezistencija na reinfekciju, premda reinfekcija ipak može izazvati lokalni dermatitis.
Imunost je specifična za vrstu gljive, a u konja traje do dvije godine.
Klinička slika. U konja su najčešći uzročnici dermatomikoze T. equinum, T. quinckeanum, T.
mentagrophytes, T. verrucosum, M. equinum i M.gypseum. Promjene su češće površne, nego dubinske.
Promjene što ih uzrokuje T. equinum započnu kao okrugla područja razmršenih dlaka i osjetljivosti na
dodir ovih mjesta. Nakon tjedan dana dlaka na tim mjestima je bez sjaja, otpada pa ostanu bezdlačna,
siva sjajna područja, promjera oko 3 cm. Nastanu nježne krastice, a nakon 25-30 dana započne
oporavak uz ponovni porast dlake. Zbog neprikladne konjske orme mogu nastati veće rane i teža
oštećenja. M. gypseum izaziva manja oštećenja promjera svega 10 mm, koja su obilježena nježnim
krastama, ih još češće difuznom pojavom nalik ubodima insekata, uz deskvamaciju i alopeciju. Rijetko
se preko dlačnih folikula inficiraju dublja tkiva, pa nastanu mala upalna i gnojna žarišta. Iznad folikula
se stvore sitne krastice i otpadne dlaka, ah nema jače alopecije niti se stvaraju kraste. Životinja može
pokazivati lokalnu iritaciju i svrbež. U konja se promjene obično najprije pojave u području pazuha.
Odatle se šire na trup i sapi, a mogu se proširiti na vrat, glavu i noge.
Uzročnici u goveda su T. verrucosum, T. mentagrophytes, T. megninii, T. verrucosum var. album, i T.
verrucosum var. discoides. U goveda su promjene opsežne, sivobijele, proširene po cijeloj koži.
Promjene su neravna ruba, okrugle, promjera oko 3 cm. U ranom stupnju bolesti površina ispod krasta
je vlažna, a poslije se kraste odljušte, a jedine vidljive promjene su pitirijaza (dermatoza koja se očituje
finim mekinjastim ljuštenjem) i alopecija. Promjene se većinom nađu na vratu, glavi i perineju, iako se
mogu proširiti po cijelom tijelu, posebice u teladi. U teškim se slučajevima promjene mogu stopiti u
jedinstvenu tvorbu. Nema svrbeža.
Dermatomikoze u svinja uzrokuju T. mentagrophytes, M. canis, T. verrucosum var. discoides, M. nanum
i T. rubrum. U svinja se promjene razviju u obliku bezdlačnog krastavog središta, oko kojega je upalni
krug koji se širi centrifugalno. Kožne promjene izazvane infekcijom s M. nanum su donekle različite od
standarnih dermatomikotičkih promjena u svinja. Ne izazivaju svrbež i alopeciju, a ozljede kože su
površinske i neznatne. Karakteristično je centrifugalno širenje svake promjene, koje može dostići velike
razmjere. Površinske, suhe, smeđe kraste pokriju zahvaćeno područje, nema vidljivog ljuštenja, osim uz
rub u nekim slučajevima. Većina promjena se stvori na leđima i postrance. Odrasle svinje spontano ne
ozdrave.
U ovaca su uzročnici T. verrucosum var. ochraceum, T. quinckeanum, T. mentagrophytes, T. gypseum i
M. canis, a u koza T. verrucosum, obično uz ostale sporadične izolacije. Promjene u ovaca su smještene
na glavi, rijetko na područjima obraslima vunom. Ističu se jedva vidljivim, okruglim područjima, gotovo
bez vune, pokrivenima sivkastom krastom. Promjene obično nestanu nakon 4-5 tjedana. U stadu može
bolest trajati mjesecima. Slične se promjene pojave i u koza, ah su obično proširene po cijelom tijelu.
Glavni dermatofiti u pasa su M. canis, M. gypseum, T. mentagrophytes var. mentagrophytes i T.
mentagrophytes var. erinacei, a u mačaka M. canis. U pasa se dermatomikoze očituju od krpičastih
eksfolijativnih alopecija, do okruglih ili ovalnih uzdignutih eritematoznih mrlja s površinskim krastama.
Proširenost promjena varira ovisno o vrsti uzročnika. U mačaka je infekcija s M. canis obično
inaparentna. Mogu se možda jedino na koži zamijetiti sitna, krastava žarišta slična pepelu od cigarete.
U mačaka se također može nači milijarni dermatitis koji se očituje mnogobrojnim krastavim papulama.
U pasa nije uobičajena generalizirana dermatomikoza, a ako nastane onda je posljedica imunosupresije
ili teške konkurentne sistemne bolesti.
U kunića bolest uzrokuje T. tonsurans. Promjene se mogu pojaviti na bilo kojem dijelu tijela, ali su
najčešće na nosu i oko očiju. Očituju se tvorbom okruglih, oštro ograničenih i zacrvenjenih upalnih
mjesta, promjera 1-2 cm. Na tim mjestima otpadne dlaka i stvore se žute kraste koje brzo otpadnu, a
na njihovu mjestu ostanu čirevi. Kunić u početku ne pokazuje svrbež, ali se kasnije grebe i češe.
U peradi bolest uzrokuju T. gallinae (megninii), a također i M. gypseum i T. simii. Promjene u početku
nastanu na koži koja nije obrasla perjem (kresta, podbradnjaci, distalni dijelovi nogu). Ograničene su na
keratinizirani dio kože, pa su upalne promjene minimalne. Zahvaćena područja su suha, bjelkasta i
krastava, a šire se polako. Obično se promjene povuku, ili se u pernatom dijelu kože oko folikula stvore
udubljenja (»favusne čašice«). Nema nikakvih drugih sistemnih simptoma.
Patološke promjene. Od makroskopskih se promjena nađe hipertrofija stratuma korneuma uz
keratinizaciju i eksfolijaciju, obilje prhuti i nestanak dlaka. U pasa inficiranih s M. canis ovo je često
jedini nalaz. Infekcija dlačnih folikula uzrokuje folikulitis, a pucanje folikula se očituje furunkulozom i
jakom piogranulomatoznom reakcijom. U koži mačaka se ponekad vide pseudomicetomi nastali nakon
rupture folikula.
Na rubu zahvaćena područja vidi se eritem, vezikulo-pustularne reakcije i supuracija. Blagi oblici se
nađu u teladi inficiranoj s T. verrucosum. Jake reakcije su tipične u pasa inficiranih s T. mentagrophytes,
a u konja s M. gypseum. Lokalne mrlje (»kerion«) su nalik nekim kožnim tumorima, osobito u pasa.
U peradi (i ptica) se nađu na kresti i podbradnjacima bjelkastosive naslage prhuti poput brašna. Poslije
se stope u hrapave kraste, a u kroničnim slučajevima su proširene po vratu i u okolici pernih folikula.
Dijagnostika. Dijagnoza se temelji na utvrđivanju kontagioznosti, pojavi karakterističnih promjena na
koži i mikroskopskom i kulturalnom dokazu gljivičnih micelija i spora na ili u promijenjenoj dlaci ili u
strugotini promijenjenih dijelova kože, s nokata, kreste odnosno perja, prema lokalizaciji procesa i vrsti
životinje. Spore su bitne za dijagnozu, a vide se kao okrugla ili poliedrična krhka tjelešca u lancima
(Trichophyton spp.), ili poput mozaika (Microsporum spp.) u dlačnim folikulima, epitelnim ljuskama i u
dlačnim nitima ili na njihovoj površini. Materijal za pretragu, kojega uvijek treba uzeti s ruba promjene,
dostavlja se u papirnatoj vrećici, epruveti ili između predmetnih stakalaca. Prije pregleda materijal se
stavi u 10-20% natrijevu lužinu, da se otopi eksudat, stanični detritus i keratin. Strugotina kože se može
odmastiti stavljanjem u eter ili alkohol. Kod uzimanja materijala za kulturalnu pretragu potrebno je
prethodno 70%-tnim alkoholom dezinficirati mjesto s kojega se uzima uzorak. Tako se ukloni
saprofitska kontaminacija. Uzorci se kultiviraju na Sabouraudovu agaru tijekom 3 tjedna na 25°C.
Klinička se dijagnoza vrlo brzo i pouzdano potvrđuje pretragom kože Woodovom lampom
(ultraljubičasto svjetlo što prolazi kroz filtar). Pretraga se obavlja u zamračenoj prostoriji, uvijek prije
poduzetog lokalnog liječenja. Žutozelena fluorescencija govori da je dlaka inficirana dermatofitima. Na
žalost, mnoge gljive Trichophjton spp. ne fluoresciraju. Dlake koje fluoresciraju uzimaju se za dodatne
laboratorijske pretrage. Lažnu fluorescenciju izazivaju neki lijekovi (mineralna ulja, masti za kožu), a
jodni pripravci je mogu blokirati. Gljivične hife se mogu u zaraženim tkivima identificirati
imunofluorescentnim bojama. Gljivični elementi se mogu dokazati u biopsatu kože ili u strugotini nokta
ili pandže (pas, mačka) posebnom metodom bojenja (npr. metenamin srebro).
Diferencijalna dijagnostika. U konja i preživača u obzir dolaze parazitske bolesti, ponajprije šuga i
razne kožne infekcije. U tropskim i subtropskim zonama, kao i u umjerenim područjima, u goveda treba
isključiti dermatofilozu (streptotrihozu). U svinja u obzir dolaze pityriasis rosea (nepoznata uzroka),
eksudativni epidermitis i dermatitis uzrokovan člankonošcem Tyroglyphus spp. Posljednje dvije bolesti
se pojavljuju samo u mlade prasadi, a infekcija s M. nanum je rijetka bolest u toj dobnoj skupini. Slična
je, srećom vrlo rijetka bolest tinea versicolor, gljivična dermatomikoza uzrokovana s Malassezia furfur
(sin. Pityrosporum orbiculare) koja se pojavljuje na sisama koze. Ističe se okruglim, nježnim, na
rubovima umjereno zadebljanim i krastavim, ali bezbolnim promjenama. One su od okolne kože ili
svjetlije ili tamnije, a traju barem godinu dana. Bolest se u stadu održava dugo vremena. U preparatu
promjena razabiru se hife. U pasa i mačaka potrebno je razlučiti bakterijske kao i bolesti uzrokovane
kvascima ili drugim gljivama (Mucor, Aspergillus, Panicillium).
Liječenje. Liječenje dermatomikoza je lokalno i sistemno, ili kombinacija obojega. Kod lokalna liječenja
treba najprije nježno skinuti kraste koje se potom spale. Lokalno se primjenjuje blaga otopina joda,
živina mast u kombinaciji s 10% amonijaka i otopine kvaternarnih amonijevih mješavina. Masti koje
sadržavaju propionsku i undecilensku kiselinu i njihove estere su vrlo učinkovite, ne nadražuju i
suzbijaju sekundarnu bakterijsku infekciju. U konja, goveda i svinja dvije do tri aplikacije tineveta u
razmacima 3-4 dana djeluju brzo i pouzdano. Heksetidin je učinkovit u mlade teladi već nakon jednog
liječenja. Za lokalno liječenje upotrebljavaju se borotanične smjese i tiabendazol mast, a također
antibiotici natamicin i nanomicin A. Lokalno liječenje je učinkovito ako se primijeni u ranom stupnju
bolesti, dok su promjene sitnije i malobrojne. Kasnije, kad se promjene već prošire po većem dijelu
kože, preporučuje se kupanje ih prskanje (sprej) po cijelom tijelu.
Sistemno liječenje se provodi intravenskom injekcijom 10%-tne otopine natrijeva jodida (1 g/14
kgtjelesne mase). Često je potrebno dati više od 1 injekcije, a treba je kombinirati s lokalnim liječenjem
nekim fungistatskim lijekom. Antibiotik grizeofulvin se daje peroralno. U konja, teladi i ovaca je doza 5-
7,5 mg/kg tjelesne mase na dan tijekom 7 dana. Za svinje se preporučuje doza od 1 g/100 kgt. m. u 30-
40 dana liječenja. Lijek se može davati i u hrani. Ketokonazol se također može dati p/o.
Ponekad je potrebno životinju potpuno ošišati, osobito teško oboljele mačke s dugom dlakom. Oboljela
područja se očiste s 0,5%-tnom otopinom klorheksidina. Time se smanjuje sekundarna bakterijska
infekcija i omogućuje prodiranje lokalno primijenjena lijeka, npr. otopine tiabendazola, ketokonazol
masti i dr. Pseudomicetomi se uklanjaju kirurški. Malim mesojedima se grizeofulvin daje najmanje
mjesec dana, odnosno dva tjedna nakon klinička oporavka. U bređih mačaka grizeofulvin djeluje
teratogeno. Kunići se liječe slično kao i mesojedi (šišanje!).
U peradi i ptica se također primjenjuje lokalno, ali i sistemno liječenje (kod osobito vrijednih životinja).
Pojedine životinje mogu spontano ozdraviti. Predoziranje lijeka ili predugo liječenje može u liječene
životinje izazvati krustozni dermatitis, pa čak i neoplastičnu akantozu (zadebljanje stratuma
spinozuma).
Profilaksa. Bolesne životinje treba što prije odvojiti i liječiti u posebnoj prostoriji. Životinje držati u
svijetlim, suhim, zračnim i ne prenatrpanim prostorijama koje treba redovito čistiti i dezinficirati. Za
dezinfekciju se preporučuju fenolni dezinficijensi u koncentraciji 2,5-5,0% ili 0,25%-tna otopina natrijeva
hipoklorita. Prostori se mogu dezinficirati prskanjem (sprej) s 2,0% formaldehida i 1,0% kaustične sode.
U programu suzbijanja dermatomikoze u goveda ovaj se postupak kombinira s prskanjem cijeloga stada
mješavinom 0,4% formaldehida i 0,5% kaustične sode 2 puta s razmakom od tjedan dana. Za
dezinfekciju se također mogu upotrijebiti dezinficijensi koji sadržavaju jod, klor ili fenol. Kontaminiranu
opremu i pribor za njegu životinja treba dezinficirati s 2%-tnom otopinom natrijeva hipoklorita ili
jodofora. U mačaka koje se uvode u čopor (za rasplod) treba prethodno utvrditi (Woodovom lampom)
da su slobodne od dermatomikoze. Životinje izložene mogućoj infekciji treba profilaktički liječiti.
Peroralna primjena grizeofulvina teladi u količini 7,5 mg/kg t. m. umjereno zaštiti od infekcije s T.
verrucosum. Uputno je mladim životinjama u intenzivnu uzgoju preventivno davati vitamin A u dijeti.
U goveda se bolest može prevenirati aktivnom imunizacijom atenuiranom ruskom vakcinom LTF-130 (T.
verrucosum). Poželjno je vakcinirati sva grla u stadu. Vakcinau dozi 5-10 mL daje se i/m dvokratno s
razmakom 10-14 dana. Imunost traje najmanje 12 mjeseci pa do više godina. Ako se bolest u
vakcinirane životinje ipak pojavi, ne širi se i blaže je naravi. Dobri rezultati su postignuti vakcinom od
visoko imunogena soja T. faviforme. Inaktivirane vakcine daju skromnije rezultate. Cijepljenje daje
najbolje rezultate ako se primijeni u stadu koje je netom inficirano, a svega nekoliko životinja je klinički
bolesno. U stadima s dugotrajnom dermatomikozom rezultati cijepljenja su loši. Program prevencije
dermatofitoze, u koji je uključeno cijepljenje živom, atenuiranom vakcinom T. verrucosum, izdvajanje i
liječenje inficiranih životinja, dezinfekcija nastambi i primjena ostalih higijenskih mjera smanjila je
incidenciju inficiranih stada u jednom području Norveške sa 70% na 0% (podatak iz 1991. godine).
U profilaksi dermatomikoze konja dobrom se pokazala živa vakcina pripremljena od T. equinum.
Javno zdravstvo. Dermatomikoze se lako šire između pojedinih vrsta. U seljačkim područjima 80%
dermatomikoza čovjek stekne od životinja. Infekcije s Trichophyton spp. prijeđu na čovjeka većinom s
konja i goveda, a infekcije s M. canis s psa. Obole jednako odrasli ljudi kao i djeca. U približno 70%
domaćinstava s inficiranom mačkom zarazi se barem jedan član. Infekciji su posebno izloženi veterinari,
njihovi pomoćnici i osoblje u štenarama i gojidbama mačaka, potom mljekari, stočari i ljudi koji dolaze u
dodir s goveđim stajama. Uzročnik je u tom slučaju najčešće T. verrucosum. T. mentagrophytes se na
čovjeka prenosi obično s glodavaca, koji ne moraju biti klinički bolesni. Oni su često jednostavno
prenositelji gljiva koje se nalaze u tlu. U gradovima su izvori infekcije za čovjeka psi i mačke. Kod
infekcije čovjeka s T. equinum glavni izvor infekcije je konj, ali se često događa i obrnuto. Izvor infekcije
za čovjeka može biti i lovna divljač. Dermatomikoze se u čovjeka očituju oboljenjem orožnjalih dijelova
kože, kose i nokata, a raširene su po cijelom svijetu. U muškaraca je bolest često lokalizirana u bradi. U
ljudi je vrlo česta onihomikoza (tinea unguium), osobito na noktima nožnih prstiju. Nokat gubi sjaj,
postane krhak, a bolest sve više napreduje. Dijagnostika, liječenje (lokalno i opće) i profilaksa
podudaraju se s onima u životinja.
7)LOUPING ILL
Encephalomyelitis ovis (Infections encephalomyelitis of sheep, Enzootic meningoencephalomyelitis)
Louping ili je akutna virusna zaraza ovaca, a mogu oboljeti i svinje. Bolest prenose krpelji. Louping ili
(u slobodnom prijevodu = vrtoglavica) očituje se nervnim poremetnjama. Prirodno se još mogu
inficirati konj, govedo i srna. Bolest je zoonoza. Uzročnik pripada flavivirusima.
Povijest. Bolest ovaca sa simptomima louping ill-a zapažena je najprije krajem 18. stoljeća u Škotskoj i
Engleskoj. Već je 1883. godine utvrđeno da se bolest pojavljuje kada ima krpelja na pašnjacima.
Prenosivost s ovce na ovcu i/cer injekcijom dokazana je 1930. godine. Virusna etiologija je utvrđena
1931. godine.
Geografska proširenost. Bolest se bilježi u Škotskoj i sjevernoj Engleskoj. Više puta je utvrđena i
izvan tih područja (u Francuskoj i Bjelorusiji).
Etiologija. Uzročnik pripada flavivirusima. Velik je 15-20 nm. Umnožava se u kulturi stanica pilećeg
embrija i bubrežnim stanicama svinje. CPE se pojavi najranije za 2 dana, a očituje se potpunom
nekrozom stanica i raspadanjem staničnog sloja. Od linijskih kultura stanica, Detroit 6 su vrlo pogodne,
a HeLa i KB daju slabiji rezultat. Virus stvara citoplazmatske uklopine i posjeduje hemaglutinin. Za
dokazivanje antigena ili protutijela najbolji je neutralizacijski test. Reakcija vezanja komplementa, kao i
inhibicija hemaglutinacije daju nespecifične reakcije s virusima iz iste skupine. Nakon preboljenja virus
ostavlja dugotrajnu imunost.
Na korioalantoisnoj membrani stvara već za 20-24 sata žarišna zamućenja i zadebljanja.
Osim na ovci i čovjeku, virus se umnožava i na konju, govedu, jelenu, srni, majmunu, štakoru i prije
svega na mišu. Infekcija je moguća na više načina, no najlakša je i/cer.
U 50%-tnom glicerinu na temperaturi hladionika virus ostaje mjesecima infekciozan. Na sobnoj
temperaturi biva inaktiviran za nekoliko dana. Zagrijavanjem na 60°C inaktiviran je već za 2 minute.
0,5%-tni fenol ga također brzo inaktivira. U osušenom stanju ostaje infekciozan najmanje 3 mjeseca.
Epizootiologija. Prirodni prenosnici virusa su krpelji (Ixodes ricinus, Rhipicephalus appendiculatus).
Virus prenose nimfe krpelja, koje su primile infekt još u larvalnom stadiju. O rezervoaru virusa još je
malo poznato. U Škotskoj je 37% jelena i 22% srna iz šuma reagiralo pozitivno u neutralizacijskom
testu. Većinom su to bile životinje starije od 2 godine. Prirodna infekcija čovjeka je vrlo rijetka. Zbog
prirode prenosioca, bolest se pojavljuje sezonski.
Patogeneza. Virus se s ulaznog mjesta u načelu ne širi živcima (pokusi na mišu) nego krvlju ili nosnom
sluznicom i olfaktornim aparatom. Virus iz krvi u mozak prelazi vjerojatno više prerastanjem stijenki
krvnih žila nego fizikalnim prodiranjem.
Klinička slika. Inkubacija traje 1-18 dana, a zatim poraste temperatura tijekom 3-4 dana. U toj je fazi
virus u krvi, dok ga u SŽS-u nema. Temperatura na kratko vrijeme padne na normalu, da bi zatim
ponovno porasla. U tom trenutku virus već prodire u SŽS. Životinja postane apatična, a pri hodu je
uočljiva inkoordinacija. Gotovo redovito vidi se drhtanje mišića, osobito glave, bolni trzaji i slinjenje.
Životinja podiže noge trzajući se kao da skakuće.
Nakon nekoliko sati do dva dana ovca više ne može stajati. Leži postrance i snažno vesla nogama.
Potom slijedi pareza udova. Virus posve nestaje iz krvi, a može se naći samo još u mozgu. Takav stadij
bolesti nakon samo nekoliko sati završava komom i smrću. Katkad ovca ugine već u početnoj
viremičnoj febrilnoj fazi, dok se u drugim slučajevima nakon te faze životinja potpuno oporavi bez
ikakvih nervnih simptoma. Letalitet je 10-15%. Nakon preboljenja često ostaju zavinuti vrat i leđa,
ukočenost udova ili kljenut.
Patološke promjene. Bolest se u ovce očituje difuznim negnojnim encefalomijelitisom. Promjene u
SŽS očituju se u izrazitoj hiperemiji, prevaskularnim žarišnim infiltracijama, nakupljanju mononukleara i
rijetkih polimorfonuklearnih leukocita u moždanoj opni i moždini, poglavito maloga mozga. Vrlo jake
promjene nađu se u Purkinjeovim stanicama. U ovaca nema staničnih uklopina. U kroničnim
slučajevima bolesti može doći do stvaranja novotvorevina vezivnoga tkiva.
Dijagnostika. U enzootskim područjima svaka pojava encefalitičnih simptoma u ovce pobuđuje sumnju
na louping ili. Izolacijom i tipizacijom uzročnika i serološki (neutralizacijski test, inhibicija
hemaglutinacije i djelomično reakcija vezanja komplementa) može se dobiti objektivna potvrda
dijagnoze.
Diferencijalna dijagnostika. Scrapie i bjesnoća mogu se prepoznati već klinički. Posebno je važan
krpeljni encefalitis, uzročnik kojega također pripada flavivirusima. Za diferenciranje se upotrebljavaju
stanice HeLa. Virus louping ill-a stvara CPE, a virus krpeljnog encefalitisa nema učinka na stanice HeLa.
Gospodarsko značenje. Bolest je važna jer je zoonozna, a i zbog čestog letalnog završetka u
životinja.
Liječenje. Ovce se ne liječe. Bolesni se ljudi liječe isključivo simptomatski.
Profilaksa. Budući da se virus s ovce na ovcu prenosi isključivo ubodom krpelja, to je jedina higijenska
predohrana uništavanje krpelja. Za specifičnu profilaksu upotrebljavaju se vakcine od atenuiranoga ili
inaktiviranoga uzročnika. Atenuirane vakcine proizvode se na jajima. Inaktivirane se izrađuju od
inficiranih mišjih mozgova ili staničnih kultura. Za inaktivaciju virusa upotrebljava se formalin.
Ovce se mogu pasivno imunizirati hiperimunim serumom proizvedenim na ovci ili konju.
Javno zdravstvo. U čovjeka se nakon inkubacije od nekoliko dana pojavljuje bifazičan tijek bolesti, kao
i u ovce. Prva faza, u kojoj je moguće dokazati virus u krvi, očituje se slikom nespecifične febrilne
infekcije. U osobito teškim slučajevima vidi se već ovdje izražena ataksija. U drugoj se fazi pojavljuje
vrtoglavica, nesigurnost, meningizam, somnolencija, povraćanje, dezorijentacija, poremetnje sluha i
vida i inkontinencija. Bolest uvijek završava ozdravljenjem. I u čovjeka su moguće inaparentne infekcije.
8)NEWCASTLESKA BOLEST
(Atipična kuga peradi) Pestis avium atypica
Newcastleska bolest (NB) kontagiozna je virusna bolest kokoši. U akutnom obliku bolest se očituje
septikemijskim znakovima uz krkljanje, obilje sluzi u kljunu, plavu krestu, proljev i veliku smrtnost.
Kronični tijek očituje se prije svega živčanim znakovima, općom slabosti i inapetencijom. Oboli perad
svih dobnih skupina. Uzročnik pripada riramiksovirusima, a patogen je i za neke druge ptice i za
čovjeka.
Povijest. Početkom 1926. godine na mnogim se mjestima otoka Jave pojavila smrtonosna bolest
kokoši, koja se ubrzo proširila na preostale otoke tadašnje Holandske Indije. Po tome je bolest i dobila
ime azijska kuga peradi, za razliku od europske (tipične ili klasične) kuge peradi. Nikada nije utvrđeno
kako i zašto se bolest pojavila upravo tada i na tome mjestu. U jesen iste godine bolest je odatle
prenijeta brodom u Newcastle on Tyne u Engleskoj. Po tom gradu zaraza je dobila ime pod kojim se
danas najčešće spominje - newcastleska bolest. Već tada je utvrđeno (1927.) da je uzročnik filtrabilan.
Sljedeće godine bolest je već proširena po tadašnjoj Britanskoj Indiji i širi se nezadrživo dalje po
azijskim zemljama. Po drugi put zaraza se pojavila u Engleskoj 1933., a 1935. godine proširila se na
Australiju i Afriku. Do pacifičke obale Sjeverne Amerike bolest je doprla 1935. godine. U SAD je rano
započela vakcinacija, pa je kretanje NB u toj zemlji dosta nejasno.
Iz Maroka je NB prenesena u Španjolsku, a 1940. ima je već u Italiji. U Njemačkoj se bolest pojavila
1941. godine, a prenijeta je vjerojatno iz Italije. TRAUB je 1942. bolest nazvao atipična kuga peradi.
Tijekom sljedećih godina zaraza se proširila po mnogim zemljama u Europi i svijetu. Godine 1952.
pretpostavlja se da je proširena po čitavom svijetu, a 1961. utvrđena je u 103 od 129 anketiranih
zemalja.
U Hrvatskoj su krajem 1941. godine bolest ustanovili HUPBAUER i TOPOLNIK u Novom Marofu. Zaraza je
vjerojatno unesena transportom vojske. Autori smatraju: „Do ovog slučaja nije bila ustanovljena kuga
peradi na području naše države." Virus je 1949. godine prvi put proučen elektronskim mikroskopom, a
1950. je utvrđeno da se razlikuje od virusa klasične kuge. Time je konačno potvrđeno da je NB
samostalna virusna zaraza. Uzročnik je 1953. uključen u skupinu miksovirusa.
Geografska proširenost. NB se od svojeg početka sustavno širio i, kao što proistječe iz povijesnog
pregleda, zahvatio je gotovo cijeli svijet. U Statističkom godišnjaku Međunarodnog ureda za epizootije u
Parizu za 1978. navodi se da je bolest te godine utvrđena u 53 od ukupno obuhvaćene 102 zemlje.
Među 27 europskih zemalja zaraza je utvrđena u 17, od 20 azijskih u 12, od 38 afričkih zaraženo ih je
20, a od 17 američkih NB je te godine utvrđen u 4 države.
U Godišnjaku za 1979. od obuhvaćenih 55 zemalja NB je utvrđen u 37. Od 17 europskih država
zaraženo je 13, od 12 azijskih 6, od 20 afričkih 14 i od 6 američkih 4 države.
Od 1991. do prve polovice 1994. godine NB je prijavljen u Italiji, Japanu, Portugalu, Sjevernoj Irskoj,
Belgiji, Cipru, Kanadi, Francuskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Izraelu, Luksemburgu, Nizozemskoj, SAD,
Španjolskoj, Austriji, Bugarskoj, Makedoniji i Švicarskoj.
U Hrvatskoj je bolest nazočna u različitu intenzitetu od njezine prve pojave u nas. Pojavljuje se u
seljačkim domaćinstvima, a bilo je epizootija i u velikim peradarstvima.
Etiologija. Virus newcastleske bolesti (VNB) pripada RNK-virusima, rodu paramiksovirusa. Pleomorfan
je, velik od 120-150 nm, VNB se sastoji od 67% proteina, 1% RNK, 24% lipida i 7% ugljikohidrata.
Virusna RNK je jednolančana i okružena proteinom. Nukleokapsidu okružuje lipoproteinska membrana.
Po površini membrane porazmješteni su izdanci dugački 8 nm, a široki 1-1,5 nm. Oni se, baš kao i
izdanci u ostalih miksovirusa, dovode u vezu s hemaglutininom i aktivnošću neuraminidaze. U virusu
pročišćenom elektroforezom u gelu dokazana su 4 veća i više manjih polipeptida. Dva veća su
glikoproteini. Ribonukleoprotein, neuraminidaza i hemaglutinin su svaki za sebe identificirani s jednim
od većih polipeptida.
Svi sojevi VNB umnožavaju se bez teškoće u kokošjim embrijima. Optimalna dob je 9-11 dana, iako se
upotrebljavaju i mladi i stariji embriji. Ovisno o patogenosti soja, embriji ugibaju 1-7. dana p.i. Infekcija
embrija moguća je na razne načine, ali je ipak najbolje inficirati ih u korioalantoisnu vreću. Titar virusa
koji se tako može postići dosiže i do 1010EID50/mL alantoisne tekućine. Najviši titar virusa se nade
neposredno prije uginuća embrija. Pokus hemaglutinacije daje pozitivan rezultat najranije 5 sati p.i. Na
uginulim se embrijima nađu s/c krvarenja, a mogu se naći i anomalije u razvoju, zatim pneumonija.
Virus se umnožava i na korioalantoisu eksembrioniranog kokošjeg jajeta i u pačjem embriju.
VNB se uzgaja i na brojnim kulturama stanica. Najpogodnije su kulture stanica kokošjeg embrija.
Hemaglutinacijska se aktivnost pojavljuje već za 1-2 sata p.i. Citopatske se promjene razviju za 2-8
dana p.i. Virus se umnožava i na ovim primarnim ili linijskim kulturama: stanicama svinjskoga bubrega i
embrionalnih limfnih čvorova, telećem bubregu, čovječjem embrionalnom bubregu i plućima te
čovječjem amniju i srčanom mišiću, majmunskom bubregu i stanici korneje kunića, većinom uz CPE. Od
linijskih stanica rast virusa dokazan je u stanicama HeLa, L, KB i Hep-2.
Idealna pokusna životinja za uzgoj virusa je jednodnevno pile. Često je to i tek okoćeni miš. Osim toga,
virus je manje ili više patogen za zamorče, hrčka, kunića, lasicu, majmuna, prasad i štenad (samo
određeni sojevi), patke i golubove, ali često tek uz i/cer infekciju. Pokusno inficirane životinje uginu ili
obole s encefalitičnim znakovima.
VNB se identificira morfološkom pretragom i dokazom inhibicije hemaglutinacije monospecifičnim
antiserumom. Viruletni se sojevi također prepoznaju nalazom svojstvenih znakova i promjena u
inficiranoj ptici.
Virus posjeduje imunizacijska, precipitacijska, hemaglutinacijska svojstva te svojstva vezanja
komplementa. U inficiranoj životinji stvaraju se protutijela za sve te aktivnosti.
Pri umnožavanju virusa stvaraju se, osim infektivnih virusnih čestica, i neinfektivne čestice
hemaglutinina. U tkivu inficiranom VNB može se dokazati nehemaglutinacijski topivi antigen (NP,
nukleoproteinski antigen).
VNB aglutinira eritrocite više životinjskih vrsta i čovjeka.
Svi sojevi VNB morfološki i antigeno su identični, ali im je virulencija različita. Ima sojeva koji ne
izazivaju nikakve reakcije čak ni nakon i/cer inokulacije jednodnevnih pilića. Takav je soj Ulster 2C,
izoliran 1967. godine u Sjevernoj Irskoj. Soj Herts 33-56, naprotiv, ubija 100% pilića od 6 tjedana za
manje od 2 dana. Ostali su sojevi s obzirom na virulenciju između tih dviju krajnosti.
Virulencija se određuje srednjim vremenom ugibanja kokošjih embrija te i/cer ili i/v indeksom
patogenosti. Srednje vrijeme ugibanja embrija imaju:
• velogeni sojevi 40—60 sati,
• mezogeni sojevi 60-90 sati,
• lentogeni sojevi više od 90 sati.
Lentogeni sojevi F, B1 i La Sota upotrebljavaju se za vakcinu. Vakcinalni sojevi, prirodni ili umjetno
dobiveni pasažom preko odgovarajućeg domaćina, ne smiju imati neuropatski indeks veći od 0,2.
Otpornost VNB u vanjskoj sredini ovisi o temperaturi, djelovanju svjetla i pH-vrijednosti. Kod pH 5 i 12
virus još sačuva djelomičnu infektivnost. Tekućine embrija sačuvaju infektivnost na 0-4°C za 7 mjeseci.
Na 37°C inaktiviran je za 135 dana, a u svježem ili liofiliziranom serumu na toj temperaturi propada
nakon 85 dana. Na 43°C propada nakon 12-43 sata, na 55°C nakon 15 min, a na 60°C ostane infektivan
još nakon 5 min. Na temperaturi -20 °C virus zadrži infektivnost 300 dana, a na -24°C čak 838 dana. Iz
toga proistječe da se u duboko smrznutoj peradi virus održava vrlo dugo bez znatnijega gubitka
patogenosti. Virus ostane aktivan u fecesu 14-16 dana, a u vodi 14-25 dana, ukoliko nije izravno izložen
suncu. U zakopanoj lešini kokoši može se naći još nakon 121 dan. U očupanoj i očišćenoj kokoši
infektivan je na 1,1-1,7°C za 96-134 dana. U zaraženoj staji virus prirodno propada ljeti za 7 dana, u
prelaznim godišnjim dobima za 14, a zimi nakon 39 dana.
Kao dezinficijensi djeluju 0,5- 1%-tni p-kaporit, 2%-tni formalin i 2%-tna natrijeva lužina. Zrake valne
dužine 1 600-1 800 A razore infektivni antigen već za 1-3 sekunde. Liofilizacijom infektivnog seruma
gubi se oko 10% infektivnosti.
Epizootiologija. Bolesna perad, latentno inficirane ptice i životinje u inkubaciji su najvažniji izvori
infekcije. Od životinja ipak prvo mjesto pripada domaćoj peradi, zatim su kao izvori važne psitacine i
ostale egzotične ptice, te ptice selice. Kao izvori infekcije vrlo su važne latentno inficirane kokoši.
Lešine, meso, prerađevine, perje, pa kontaminirani predmeti, kavezi, prostorije i prijevozna sredstva
daljni su izvor infekcije. Vakcina kontaminirana virulentnim VNB, te kontaminirano osoblje koje dode u
dodir s peradi mogu biti izvori infekcije. Treba spomenuti još hranu i vodu. Voda kontaminirana
izmetom infektivna je najmanje 5 dana. U jezerskoj vodi virus preživi 11-19 dana, ovisno
aeraciji, pH i prisutnosti soli i organske tvari.
U zaraženoj se sredini bolest širi izravno ili posrednim dodirom s bolesnim ili inficiranim pticama. U
nezaraženu se sredinu često zaraza unosi hranom, steljom, vrećama za hranu, predmetima za
timarenje, prometnim sredstvima, zatim prometom živih ptica, osobito jednodnevnih pilića, rasplodnih
jaja, ljudima (sezonski radnici iz Italije unijeli su bolest u Njemačku), inficiranim proizvodima i otpacima
(u Newcastleu 1926. godine oboljela je najprije perad što se hranila otpacima iz luke), životinjama
(pticama) koje žive slobodne u prirodi te divljim životinjama. Zaraza se može unijeti i zamrznutom
peradi, ier se virus tako može održati i do 383 dana, a i jajima u prahu.
Vrlo je važan prijenos virusa na izvaljene piliće preko inficiranih jaja.
U jako zaraženom jatu zrak može sadržati čak više od 109 infektivnih čestica virusa. VNB je relativno
aerostabilan, pa je dokazan u uzorku zraka šezdesetak metara niz vjetar od zaraženog peradarnika.
Glavna ulazna vrata su sluznice prednjih probavnih i dišnih organa. Virus se izlučuje izmetom, sekretom
ždrijela, nosa i očiju.
Virus je prirodno patogen za kokoške i oš za više od 30 vrsta ptica, uključivši i ptice selice. U nekih
ptica, izuzevši kokoške, infekcija je supklinička, a neke druge obole uz cerebralne znakove. Inficirati se
mogu i pojedini sisavci - tele, ovca, svinja, štakor, jež - što nema epizootiološkog značenja. Isto tako je
neznačajna i uloga beskralježnjaka u širenju VNB-a.
Slično kao kod influence ljudi, i kod NB-a je dovoljan 1 kliconoša na 10.000 jedinki za početak
epizootije.
Veliko epizootiološko značenje ima mogućnost izlučivanja virusa iz imunih životinja. Takve životinje
mogu, pošto se inficiraju, izlučivati virus čak do 40 dana.
Doza virusa za kokoš iznosi 100 ELD50 (polovična letalna doza za embrij) kod i/m ili respiratorne
infekcije, 50x toliko kod i/n, a 200x više kod p/o infekcije.
Patogeneza. Virus se umnožava na ulaznome mjestu. Već 3 sata p.i. mogu se naći nove virusne
čestice. Odatle dospije u prednji dio probavnog sustava i u traheju, a u krvi se pojavi 24-48 sati p.i.
(viremija). Tijekom viremije, koja traje različito dugo i središnji je patogenetski stadij, virus dopre do
svih organa. Najprije se naseli u manifestacijske organe tipične za određeni tijek bolesti. Tada se pojavi
klinička bolest. U perakutnom tijeku životinje ugibaju već u tom stadiju. Krvlju širen virus dopre u pluća
i crijeva. U izmetu se pojavi već 3. dan p.i., a fecesom se izlučuje, ovisno o soju virusa, i do 26 dana.
Ako životinja ne ugine, počinje stvaranje imunosti, pa se 6. dan p.i. mogu već dokazati neutralizacijska
protutijela. U to vrijeme postupno nestaje virus s mjesta infekcije i iz krvi, a 2 dana kasnije u većini
slučajeva nestaje i iz fecesa.
Tijekom infekcije mogu se razlučiti ove faze:
1. tvorba panaglutinina (prva reakcija organizma na virus)
2. viremija
3. tvorba protutijela
4. imunost
Klinička slika. Inkubacija traje 4-5 dana, iako ima slučajeva i s dužom inkubacijom. S obzirom na
razlike u virulenciji između sojeva VNB postoje velike razlike u tijeku zaraze i u kliničkoj slici.
U perakutnim slučajevima, koji su rijetki ali ih ipak ima, kokoši naglo uginu. Još uvečer zdrava perad do
jutra ugine.
NB većinom ima subakutni ili akutni oblik. U 3-4 dana pojavi se u gotovo svih životinja uzgoja
inapetencija, apatičnost, perje se nakostriješi, kokoške sjede u tamnijim dijelovima, kresta je
tamnoplava, oči su zatvorene, konjunktive natečene, kašlju i čuje se krkljanje, vrat je ispružen, a kljun
otvoren. Nosni otvori su vlažni, u kljunu ima dosta žitke sluzi koja pokriva i sluznicu ždrijela (krkljanje),
disanje je otežano. Kokoši često tresu glavom nastojeći se osloboditi sluzi. Temperatura se povisi do
44°C.
Pojavljuje se karakterističan proljev sivozelene boje. Nesilice potpuno prestanu nesti.
U životinja sa sporijim tijekom bolesti dominiraju encefalitični znakovi - ataksija, zavrnut vrat (torticollis)
i pareza. Kljenut se obično širi od udova prema glavi. Katkad se vidi grčevito drhtanje, ptice leže
postrance s iskrivljenim nogama, naglo se trzaju čitavim tijelom, karakteristično tresu glavom, a prije
uginuća na mahove mahnitaju.
Većina akutnih slučajeva NB završava uginućem za 2-4 dana. Mortalitet je 90-100%.
Tijek bolesti nije uvijek tako karakterističan. Ima i međuoblika, gdje se vidi samo dio znakova.
Kronični oblik obično se pojavi u mladih kokoši. Bolesti prethodi kratki prodromalni stadij, koji vlasnik ne
primijeti. Životinje odbijaju hranu, dosta leže, otežano dišu, proljev je žutozelen, a nesivost se veoma
smanji. Za 2-3 tjedna pojave se tipični živčani znakovi - jednostrana akutna kljenut, manježne kretnje,
ptice leže postrance i povremeno se trzaju. Bolest u tom obliku različito dugo traje, a dijagnoza je često
otežana. Mortalitet je 10-60%. U nekim slučajevima obole pretežno pilići uz kronične respiratorne
znakove (mikoplazmoza). Nesivost može biti smanjena 1-2 mjeseca nakon infekcije, uz blage
respiratorne znakove u nesilica, ali bez ugibanja.
Kod latentnog oblika bolesti pojedine kokoši povremeno otežano dišu, neke imaju proljev, druge 5-6
tjedana manje nesu, a ostale su bez ikakvih znakova. U mladih ptica se pojavi inapetencija i usporen
rast bez ikakvih drugih znakova bolesti.
U odraslih pura bolest se očituje blagim respiratornim simptomima. Živčani su znakovi rijetki. Pojedine
životinje mogu i uginuti, dok je u nekim epizootijama bolest perakutna, a mortalitet vrlo velik. Ljuska
jaja je mekana, izobličena, a bjelance je vodenasto. Oplodenost i valivost se smanjuju, ali se ipak u
nekim jatima vrate na početnu vrijednost. U purića se brzo pojavljuju respiratorni znakovi, depresije i
inapetencija. Mortalitet u njih može biti 60%, pa i više.U gusaka i pataka mogu se pojaviti lokomotorne
smetnje i opća depresija. U rijetkim slučajevima patke mogu uginuti. Razudbeni nalaz je u pravilu
negativan.
U fazana, biserki i jarebica prirodne epizootije mogu izazvati različiti mortalitet. U jarebica su
signifikantna promjena brojna mikroskopska ulcera po crijevima, koja se vide kao vrlo sitna bijela
žarišta.
Patološke promjene. Razudbeni nalaz je vrlo raznolik i ovisi o tijeku bolesti. U perakutnom obliku
bolesti razudbeni nalaz može biti posve negativan ili se nade tek pokoje krvarenje na serozama i
otečena slezena.
Tipične promjene za NB nadu se u akutnom obliku bolesti, koja traje 2-4 dana. Najjače promjene nalaze
se u probavnom kanalu. Na tonzilama se vide naslage fibrina. Sluznica žljezdanog želuca je otečena, a
isto tako i papile. Na otvorima žlijezda nađu se petehije, a katkada i nekroze. Petehije mogu biti
lokalizirane i na prijelazu žljezdanog u mišićni želudac. Sekrecija žlijezda je pojačana. Promjene na
žljezdanom želucu i žarišne nekroze uzduž crijeva, osobito na Peyerovim pločama, smatraju se
patognomoničnim nalazom na NB. Nekroze po crijevima često izostaju, a vidi se hiperemija uz brojna
točkasta krvarenja, i difuzne difteroidne naslage po sluznici crijeva.
Petehije na perikardu su rijetke, ali su česte na epikardu, osobito uzduž koronarne brazde. Krv u srcu
obično nije zgrušana.
Po sluznici dušnika nadu se petehije i ekhimoze, a u plućima se može naći edem i kataralna
pneumonija.
Jetra i bubrezi većinom imaju znakove degeneracije, a katkad postoji peritonitis. Na jajnim folikulama
mogu se vidjeti karakteristična krvarenja. U subakutnim slučajevima su septikemijske promjene i
promjene na crijevima slabije izražene.
U kroničnom obliku bolesti mogu promjene karakteristične za akutnu NB posve izostati. Nađu se samo
pojedinačna krvarenja na jajnicima i rijetke supserozne petehije, kao i krvarenja u području Peyerovih
ploča. U traheji ima sekreta, a upalne se promjene vide na zračnim vrećama membrane kojih su u pilića
obložene sirastim masama. U mozgu i leđnoj moždini vidi se hiperemija, a u mozgovnim opnama
petehije. Katkada se u kroničnim slučajevima nađe zadebljanje aksilarnog čvora, slično kao kod
Marekove bolesti.
Histološke su promjene kod NB-a u širokim granicama. Ne ovise samo o općem tijeku bolesti nego se
razlikuju od životinje do životinje u istom zaraženom jatu. Promjene različite jačine nađu se prije svega
u svim dijelovima crijeva. U pravilu su najjače u tankim crijevima. Većinom su smještene u limfnim
folikulima, Peyerovim pločama i cekalnim tonzilama. Tu se nađu svi prelazi od jednostavne hiperplazije
do nekroze. Središte nekroze je ispunjeno potpuno raspalim stanicama, a oko žarišta se vide pune
kapilare i ekstravazacija. Nerijetko su nekrotizirani i vrhovi crijevnih resica. Seroza je uvijek intaktna.
U jetri, žučnom mjehuru i slezeni obrambena reakcija uvjetuje bujno umnožavanje eozinofila, limfoidnih
stanica, histiocita i endotelnih stanica. U jetri se može vidjeti parenhimatozna degeneracija i masna
infiltracija. U pulpi slezene gotovo redovito se nalaze polinuklearni leukociti. U svim prerezima bubrega
mogu se vidjeti degenerativne promjene tubulusnog epitela.
U kroničnim slučajevima nađu se u moždanom deblu i malom mozgu znakovi negnojnog encefalitisa,
zatim perivaskularna infiltracija limfocita i bujanje adventicije i glije. Katkad se također vidi neuritis koji
počinje degeneracijom neurofibrila, a zahvati osobito velike živce.
Makroskopske promjene se u pura malokad nađu. Mogu se vidjeti pojedinačne petehije na srcu, a
zračne vrećice su zamućene. Histološke promjene očituju se hemoragijama i kongestijom kapilara u
dišnim organima. U deblu mozga i u malom mozgu vidi se jaka degeneracija neurona.
Dijagnostika. Razlike u kliničkom tijeku NB-a često otežavaju kliničku i patoanatomsku dijagnostiku.
Dijagnostika je olakšana ako se promatra više životinja ili lešina i u različitim danima bolovanja.
Razudbom se često nađe encefalitis ili neuritis non purulenta, ali to nije specifičan nalaz.
Veliku dijagnostičku vrijednost imaju serološke metode. Najčešće se upotrebljava inhibicija
hemaglutinacije (IHA). Primjenjuju se dva postupka. Kod alfa-postupka virusna suspenzija je serijski
razrijeđena i pomiješana s jednakim volumenima seruma. U beta-postupku serijski se razrijedi serum i
pomiješa s konstantnom količinom virusa (određeni broj hemaglutinacijskih jedinica). Protutijela IHA
pojavljuju se u krvi najranije 5. dan p.i., ili 2 dana nakon pojave prvih respiratornih simptoma, a traju do
9 mjeseci p.i. Kod blagog oblika bolesti IHA u pojedinih ptica daje negativan rezultat.
U dijagnostici NB-a može se primijeniti i neutralizacijski test. Neutralizacijska protutijela pojave se u krvi
nakon protutijela IHA. ali često budu nazočna dulje od njih.
Gel-difuzijski precipitinski test je od slabe koristi, a primjenjuje se samo u određenim prilikama.
Serološka dijagnostika NB nije moguća u perakutnim, a dijelom ni u akutnim slučajevima bolesti. U
vakciniranih životinja također je često neprikladna.
Najsigurnija dijagnostička metoda je izravno dokazivanje virusa. Virus se lako izolira, jer je već 72 sata
p.i. nazočan u svim tkivima, poglavito u plućima, traheji, slezeni - mozgu. Za pretragu je najbolje uzeti
mozak. Materijal se ucijepi u alantoisnu vreću pilećeg embrija, u kulturu stanica ili u sigurno primljive
piliće. Embriji uginu, a na njima su vidljiva karakteristična krvarenja. U tekućinama embrija ili u
kulturalnoj tekućini dokaže se hemaglutinabilnost. Napomenimo da osim VNB-a još aglutiniraju
miksovirus Yucaipa i Mycoplasma gallisepticum, pa njih treba isključiti.
Imunofluorescencijom se može virus dokazati već 3 sata p.i.
Diferencijalna dijagnostika. U slučajevima kada NB nema tipičan tijek valja isključiti brojne, prije
svega virusne bolesti peradi. Prva od njih je klasična kuga peradi, slijede avijarni encefalomijelitis,
zarazni bronhitis, zarazni laringotraheitis, kompleks leukoze peradi, pa kuga pataka i
meningoencefalitis pura. Zatim dolazi u obzir kolera peradi, koja u pravilu ima perakutan tijek, a oboli i
vodena perad, onda mikoplazmoza, ornitoza-psitakoza, ali i tuberkuloza i kokcidioza. U kroničnim
slučajevima, kada se pojavi pareza i paraliza, ponajprije treba razlučiti avijarni encefalomijelitis, a zatim
i Marekovu bolest.
Od nezaraznih bolesti u obzir dolazi pomanjkanje riboflavina i vitamina E (nutritivna encefalomalacija),
a i trovanje poljoprivrednim pesticidima, alkilnim organofosfornim spojevima ili nitrofuranom.
Profilaksa. NB se suzbija po zakonu. Higijenskim mjerama treba spriječiti unos bolesti u uzgoj. Zaraza
je osobito opasna za velika peradarstva, pa ona moraju biti organizirana tako da se spriječi svaki dodir s
mogućim izvorima infekcije. Treba paziti da se virus ne unese prometom peradi ili proizvoda peradi,
hranom, vodom, opremom i prometnim sredstvima. Osoblje u peradarnicima treba nositi posebnu
odjeću i obuću. Treba zabraniti ulazak nepotrebnih osoba u peradarnike. Na svim ulazima treba
postaviti dezinfekcijske barijere. Pojedine kategorije peradi treba držati odvojeno. Posebna je pozornost
nužna u klaonicama peradi. Lešine i sav kontaminirani materijal treba neškodljivo ukloniti. Treba
provesti dezinfekciju lužinom li formalinom (pare). Ako se sumnja na latentnu infekciju i u sličnim
prilikama, preporučuje se kontaktna karantena 14 dana.
Najveću ulogu u profilaksi ima vakcinacija. Inaktivirane vakcine za i/m ili s/c primjenu većinom su
napuštene.
Pripremljene su brojne vakcine od slabovirulentnih (mezogenih) ili avirulentnih (lentogenih) sojeva VNB-
a.
Lentogeni sojevi Mezogeni sojevi
Bt (Hitchner) Hertfordshire (soj H)
F Beaudette
La Sota Mukteswar
Roakin
Komarov
Vakcine od mezogenih sojeva uglavnom su napuštene zbog njihove prevelike virulentnosti. Vakcine se
većinom pripremaju od lentogenih sojeva, izoliranih iz prirodnih epizootija. Primjenjuju se ukapavanjem
u oko ili u oko i nos, daju se vodom za piće, u obliku aerosola ili i/m.
Imunost može nastupiti već nakon 2 dana (interferencija virusa).
Pri vakcinaciji su moguće nepoželjne posljedice („vaccination disease"), osobito u latentno inficiranih
(mikoplazmoza peradi) ili invadiranih (kokcidioza) ptica. LT nesilja se smanjuje nesivost, ljuska jajeta
može biti promijenjena, a jaja su 10-14 dana nepodesna za nasad. Vakcinalni virus se obično izlučuje
dulje od 3 tjedna p.v. Živim vakcinama mogu se prenositi neke bolesti, npr. visceralna limfomatoza.
Vakcine s kultura stanica smanjuju takve mogućnosti.
Kongenitalna pasivna imunost, koja može trajati do 4 tjedna, utječe na aktivni imuni odgovor. Isto tako,
i aktivno stečena imunost interferira s revakcinacijom. Zato je potrebno prije vakcinacije znati imuno
stanje i na toj osnovi odrediti kalendar vakcinacije. Prva se vakcinacija provodi većinom 21. dan.
Subjediničnim („split") vakcinama NB postiže se, za sada u pokusima, dobra zaštita.
Vakcinacija protiv NB može se primijeniti u kombinaciji s vakcinom zaraznog bronhitisa i boginja peradi.
Perad u zemaljskom (seljačkom) uzgoju treba držati u trajnom imunom stanju.
Javno zdravstvo. U ljudi što rade u peradarstvima, klaonicama peradi ili u proizvodnim zavodima
pojavljuju se infekcije VNB-om. Klinički znakovi koji nastaju pri tome pojave se za 24 sata, a mogu biti
vrlo različiti. Bolest može biti slična gripi, koja potraje 1-3 tjedna. Glavni su znakovi jednostrani ili
obostrani konjunktivitis, koji može imati ciklički tijek, laringitis, faringitis, traheitis, bronhitis. Katkad se
mogu pojaviti čirevi po usnoj sluznici. Bolesnik je pospan, ima glavobolju i grlobolju. Preaurikularni
limfni čvorovi mogu biti natečeni. Hematološkom pretragom nađe se leukocitoza, limfocitoza i
monocitoza. Čovjek se oporavi nakon 1-3 tjedna potpuno i bez liječenja.
1)LYMESKA BORELIOZA
(Lyme borreliosis)
Lymeska borelioza (čitati: lajmska) je akutna, često povratna bolest goveda, ovaca, konja, pasa i ljudi.
Očituje se različitim kliničkim simptomima. Ona je endemska bolest u sjeveroistočnim i nekim drugim
područjima SAD. Uzročnik bolesti je spiroheta Borrelia burgdorferi, koju prenose krpelji Ixodes spp. s
malih divljih životinja, koje su rezervoari mikroorganizma.
Povijest. Bolest je prvi put opisana u Old Lyme-u, Connecticut, SAD, 1975. godine.
Proširenost. Smatra se da je lymeska borelioza jedna od najčešćih vektorskih infekcija ljudi u SAD.
Dokazana je i u goveda, konja, ovaca i pasa. Bolest je još utvrđena u Kanadi, više europskih zemalja,
Aziji, Australiji i u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Dokazana je i u Hrvatskoj.
Etiologija. Uzročnik ove bolesti je spiroheta Borrelia burgdorferi, gram-negativna bakterija.
Epizootiologija. Bolest je vezana uz proširenost različitih krpelja Ixodes spp. Zeml jopisna područja s
gustom vegetacijom i visokom vlagom pružaju povoljne uvjete za razvoj krpelja. Serološki je dokazano
da u nekim dijelovima Sjeverne Amerike mikroorganizam kruži u populacijama poljskih miševa i jelena,
a od njih povremeno prijeđe na čovjeka i na pse. Sezonska incidencija kliničke bolest, u konja i goveda
vezana je uz pojavljivanje krpelja (npr. u ožujku i travnju, te ponovno u rujnu).
Glavni domaćin B. burgdorferi su sitni glodavci. Infekcija spirohetama u miševa ne uzrokuje kliničku
bolest ili patološke promjene, niti mijenja njihova biološka svojstva. Smatra se da ptice selice, djelujući
kao kliconoše, mogu pridonijeti širenju infekcije. Spirohete prenose različiti krpelji Ixodes spp. Ixodes
ricinus, krpelj ovaca, glavni je prenositelj u Europi. Krpelj se inficira već u larvalnom stupnju. Čim se
inficira, sposoban je hraniti se na životinjama ili čovjeku. U stupnju nimfe krpelji se hrane na
glodavcima, vjevericama, pticama, govedima i psima. Na čovjeku se mogu hraniti sva tri stupnja
krpelja. Mikroorganizam se još prenosi krpeljima Dermacentor variabilis i Amblyomma americanum, te
obadima i moskitima.
Borrelia burgdorferi se može naći u mokraći inficiranih životinja, pa je moguće da se infekcija može
prenijeti i bliskim dodirom bez uboda krpelja. Inficirane krave podrijetlom iz enzootskog područja mogu
izlučivati uzročnika mokraćom i prenositi ga na životinje iz susjednih stada.
Postupkom zagrijavanja slično kao kod pasterizacije mlijeka smanjuje se populacija mikroorganizama,
ali ih se ovim postupkom ne može sasvim uništiti. Kada ih se nađe u mesu u velikom broju, mogu
preživjeti obradbu temperaturom, koja se primjenjuje u postupku pripremanja odgovarajućeg mesnog
pripravka.
Uzročnik se također može prenositi in utero, a posljedica toga je ugibanje ždrebadi i teladi.
Patogeneza. Razvoj bolesti u domaćih životinja nije sasvim poznat. Nakon infekcije dolazi do
multisistemne upale, koja ima za posljedicu poliartritis, generalizirani limfadenitis, pleuritis, peritonitis,
intersticijsku pneumoniju, encefalitis i infekciju uterusa i ploda.
Klinička slika. Budući da je bolest tek nedavno otkrivena klinička slika u domaćih životinja nije još
uvijek detaljnije proučena. Zbog različitih kliničkih manifestacija teško je sa sigurnošću prosuditi
specifičnost pojedinih simptoma. Serološka istraživanja pokazuju da su subkliničke infekcije mnogo
češće od klinički manifestne bolesti.
U konja se može uočiti kronični gubitak težine, sporadično šepanje, laminitis, trajna blaga vrućica,
otečene zglobove, ukočenost mišića i iridociklitis. Od neuroloških znakova pojavljuje se depresija,
promjena u ponašanju, otežano gutanje, iskrivljeno držanje glave i encefalitis. Poliartritis je uobičajen
nalaz u konja svih dobnih skupina. Kobile mogu pobaciti ili rađaju avitalnu ždrebad, koja ugiba ubrzo
nakon rođenja. Neobjašnjeni rani gubitci embrija ih neuspjeh pri oplodnji kobila dovode se u svezu s
protutijelima za lymesku bolest.
U krava se može vidjeti poliartritis, šepanje, kronični gubitak težine i trajna blaga vrućica. Kod akutna
tijeka bolesti uobičajeni su vrućica, ukočenost, natečeni zglobovi i pad mliječnosti. Opisan je i eritem
vimena i kože između papaka.
U ovaca se pojavi šepanje, oticanje zglobova, životinje unatoč dobroj hrani ne napreduju i imaju trajnu
vrućicu.
Patološke promjene. Razudbom se nađe polisinovitis, limfadenopatija i mršavost. U goveda su
opisani multifokalni intersticijski miokarditis, glomerulonefritis, intersticijska pneumonija i polisinovitis.
Dijagnostika. Dijagnoza se utvrđuje na temelju kliničkih znakova, koji su često vrlo neodređeni,
anamnestičkih podataka o mogućoj izloženosti infekciji ubodom krpelja i identifikacije spiroheta u
oboljeloj životinji. Mikroorganizam nije lako izdvojiti, jer je malobrojan u krvi ili u tkivima bolesne
životinje. Za izdvajanje ili za mikroskopski pregled u tamnom polju aseptički se uzima krv,
cerebrospinalna tekućina, urin ili kolostrum. Za rast kulture potrebno je nekoliko tjedana. U dijagnostici
se najviše primjenjuju serološke pretrage. U konja i goveda se postiže pouzdan rezultat indirektnom
imunofluorescencijom. ELISA je idealna metoda jer pruža kvantitativne rezultate. Western blot je još
bolja od spomenutih metoda, ali je i skuplja.
U domaćih su životinja uobičajene subkliničke infekcije, pa se serološki rezultat mora prosuditi vezano
uz klinički nalaz. Dokaz specifičnih antitijela prinos je dijagnozi, ali nije konačni dokaz o aktualnoj
infekciji ili bolesti. Infekcije ostalim borelijama mogu dati lažne pozitivne rezultate.
Diferencijalna dijagnostika. Treba isključiti one bolesti koje u dotične životinjske vrste uzrokuju
ukočenost mišića, šepavost, poliartritis, limfadenopatiju i vrućicu.
Liječenje. Preporučuju se tetraciklini ili penicilin. Za liječenje laminitisa upotrebljava se fenilbutazon, ali
se može dati i oksitetraciklin, 6-12mg/kg tjelesne mase i/v jednom na dan tijekom 3 tjedna. Za goveda
se također preporučuje penicilin ili oksitetraciklin dnevno tijekom tri tjedna.
Profilaksa. Nema podataka o uspješnoj profilaksi bolesti u gospodarskih životinja. U pasa se
primjenjuje adsorbat vakcina.
Javno zdravstvo. Ptice mogu imati značenje u širenju bolesti i načovjeka. Divlje patke i prepelice se
mogu pokusno inficirati s B. burgdoferi, koju potom izlučuju u okoliš.
BORRELIA SPECIES
Povratna groznica je akutna zarazna bolest izazvana različitim spirohetama koje prenose artropodi,
one pripadaju genusu Borrelia, a klinički su označene rekurentnim epizodama vrućice i spirohetemije
koje traju po nekoliko dana te se nakon afebrilnog perioda opet vraćaju; bolest traje nekoliko tjedana.
Humana uš prenosi Borreliu recurrentis, koja izaziva epidemijsku povratnu groznicu, dok krpelji roda
Ornithodoros prenose specijese Borrelia koje uzrokuju endemičnu povratnu groznicu.
Povijest
Klinička je slika opisana 1739., no bolest je u Europi postojala od davnine s pojavom velikih epidemija u
18. i 19. stoljeću. Bolest se nazivala »tifusom gladi«, a poboljšanjem higijenskih prilika povratna
groznica koju prenose uši postala je rijetka bolest. Obermeier je godine 1868. u krvi bolesnika otkrio
spirohetu, a godine 1904. je u Ugandi ustanovljena spirohetalna etiologija krpeljne groznice.
Etiologija
Uzročnici povratne groznice su različite vrste spiroheta genusa Borrelia. Borelije zajedno s leptospirama
i treponemama pripadaju porodici Treponemataceae. Borelije su helikalne, dugačke 8-30 mikrona i
0,2 do 0,5 mikrona široke, imaju 3 do 10 spirala, pokretne su i dijele se transverzalnom diobom. Boje se
anilinskim i kiselim bojama, no sojevi se ne mogu razlikovati na temelju morfoloških značajka. Borelije
mogu preživjeti smrzavanje na -73 °C i zadržati virulenciju, ali su osjetljive na sušenje i ultraljubičaste
zrake. Mogu se uzgajati na umjetnim hranilištima, no dobro uspijevaju i na pilećim embrijima.
Predstavnik borelija koje na čovjeka prenosi uš (Pediculus humanus) jest B. recurrentis (te B.
obenneieri i B. berberum), a skupine koju prenosi krpelj je B. duttoni (B. hispanica i B. persica).
Epidemiologija
Povratna groznica susretala se diljem svijeta. Kao epidemijska povratna groznica koju prenosi uš ovisila
je o socioekonomskim i ekološkim faktorima. Distribucija endemične krpeljne povratne groznice ovisi o
biologiji krpelja.
Uš prenosi B. recurrentis od osobe do osobe izazivajući epidemije. Nakon što se uš napije ljudske krvi
borelije prodiru u tanko crijevo uši i ulaze u hemolimfu. Borelije ne ulaze u tkiva uši i ne mogu biti
prenijete preko njene sline kao niti transovarijalno. Evolucija je prihvatila ljudski običaj gnječenja uši
kao prikladan trenutak za izlazak borelija iz hemolimfe uši i transmisiju kroz neoštećenu kožu i sluznice.
Uši su infektivne cijelog života (10 do 60 dana), a čovjek je jedini domaćin. Bolest se događa u
epidemijama za velikih poremećaja kao što su ratovi, glad, prirodne katastrofe kod kojih dolazi do
velikog gomilanja ljudi i smanjenih higijenskih uvjeta. U Drugome svjetskom ratu računa se da je umrlo
50.000 ljudi od ove bolesti u Europi i Africi. Povratna groznica koju prenose uši endemična je u
Centralnoj i Istočnoj Africi (Etiopija, Sudan, Somalija, Čad) i u južnoameričkim Andama (Bolivija, Peru).
Krpeljna povratna groznica izazvana je s 15 borelija koju prenose na čovjeka krpelji tipa
Ornithodoros, dok mali glodavci i druge male životinje služe kao prirodni rezervoar za ove borelije.
Kod krpelja nakon krvnog obroka borelije se rasprostrane po svim tkivima te dolaze u slinovnice,
ekskretome i spolne organe. Infekcija se može prenijeti preko sline ili izlučevina za vrijeme uboda.
Transovarijalni je prijenos važan za održavanje borelija među krpeljima. Ovaj tip krpelja preferira kao i
drugi krpelji vlažan okoliš. Glodavci ga mogu prenijeti u ljudske nastambe, a ubod je često nezamijećen,
jer se događa noću i relativno je kratkotrajan (5-20 minuta).
Patogeneza i patologija
Za vrijeme febrilnog perioda prisutna je spirohetemija, a rijetka je kada temperatura nije povišena. Za
vrijeme afebrilnih perioda borelije se mogu naći u slezeni, jetri, koštanoj srži i središnjem živčanom
sustavu (SŽS). Smatra se da je imunitet u povratne groznice pretežno humoralan. Uklanjanje borelija iz
krvotoka praćeno je fagocitozom polimorfonuklearnih leukocita. Ovo se može dogoditi aktivacijom
klasičnog puta komplementa, a pojačava se opsonizacijom uz pomoć imunog seruma. Kriza, remisija i
ponovni napadaj izraz su borbe domaćina i uzročnika. Ciklički proces antigenskih varijacija i stvaranja
specifičnih protutijela rezultira rekurentnim tijekom bolesti. Završetak bolesti vjerojatno je vezan uz
nastanak specifičnih baktericidnih protutijela.
Razudbom se redovito nađe zahvaćena slezena s milijarnim i nekrotičnim lezijama, mikroapscesima
te perisplenitisom, zatim hepatitis, hepatalna kongestija i fokalne nekroze, renalna tubularna
kongestija, plućne alveolarne hemoragije, moždani edem te hemoragije, perivaskularni infiltrati,
degenerativne lezije mozga, miokarditis i hemoragične lezije u području gastrointestinalnog trakta.
Neka od ovih oštećenja mogu biti rezultat Jarisch-Herxheimerove reakcije povezane uz terapiju.
Kliničke manifestacije
Simptomi povratne groznice koju prenose uši i one koju prenose krpelji ne razlikuju se bitno osim što su
u potonje obično nešto blaži. Nakon inkubacije obično od nekoliko FALI NASTAVAK
Diferencijalna dijagnoza
HGBS je vrlo sličan leptospirozi. Obje bolesti se u nas pojavljuju u istim područjima, najčešće u ljeto i
jesen, s vrlo sličnim epidemiološkim karakteristikama, a imaju gotovo iste opće simptome sa znakovima
zatajivanja bubrega. Zato je razlikovanje ovih bolesti teško, a klinička dijagnoza nesigurna te zahtijeva
etiološku potvrdu. Registriraju se i istodobne dvojne infekcije leptospirom i virusom hemoragijske
groznice s bubrežnim sindromom. Ipak, za HGBS su karakteristični]i jači bolovi lumbalno i u donjem
dijelu trbuha, zamućenje vida, hemoragijske pojave i izrazitija trombocitopenija na početku
bolesti, a za leptospirozu bolovi u listovima, ikterus i jače ubrzana sedimentacija.
Osim toga, HGBS se može zamijeniti i s hepatitisom (posebno bolest uzrokovana virusom Seoul),
akutnom ili kroničnom upalom mokraćnih putova, sepsom, gastroenterokolitisom itd. Sporadični
slučajevi bolesti teško se otkrivaju i točno dijagnosticiraju, jer im simptomi nisu karakteristični ni
dovoljno istaknuti.
Osim HGBS-a, postoji čitav niz drugih virusnih hemoragijskih groznica koje se pojavljuju diljem svijeta.
Uz zajedničku karakteristiku da ih uzrokuju virusi (najčešće arbovirusi, ali iz različitih klasifikacijskih
skupina), i da se klinički odlikuju pojavom temperature i krvarenja, različita su im ostala klinička
obilježja, težina i prognoza bolesti, epidemiologija i način prijenosa, te zemljopisna proširenost. Danas
su uglavnom poznati njihovi uzročni virusi, rezervoari bolesti i vektori. Od velikog broja hemoragijskih
groznica, uz hemoragijsku groznicu s bubrežnim sindromom, dosad su najbolje istražene: žuta
groznica, krimsko-kongoanska, omska (kojoj je slična bolest Kyasanurske šume) i denga
hemoragijska groznica, a u Južnoj Americi argentinska, bolivijska i venecuelska hemoragijska
groznica. Posljednje su upoznate marburška, Lassa i Ebola, te groznica doline Rifta koja se pojavila
u novom obliku. Većina od njih ukratko je opisana u ovom ili u susjednim poglavljima ove knjige.
Dijagnoza
Trombocitopenija uz nalaz eritrociturije, u bolesnika s vrućicom i jače izraženim općim simptomima
s mialgijama lumbalno, a koji je prije toga boravio u mogućem prirodnom žarištu, treba pobuditi
ozbiljnu sumnju na HGBS. Bolesnici nerijetko imaju i mučninu, proljev ili povraćanje, kataralne
respiratorne simptome i znakove bubrežne lezije. Sumnju osobito podupiru karakteristično crvenilo lica
i prsnog koša i hemoragijske pojave. Uvijek su dragocjeni epidemiološki podatci o mogućoj izloženosti
mišolikim glodavcima, osobito ljeti i ujesen.
No, klinička sumnja treba biti potvrđena etiološkom dijagnostikom, odnosno dokazom virusa, njegovih
antigena ili protutijela u serumu bolesnika. U kliničkoj praksi najčešće se koristi samo serološka
dijagnostika, jer je izolacija teška i opasna za laboratorijsko osoblje. ELISA i test indirektne
imunofluorescencije su dovoljno osjetljivi i specifični, pa dokaz IgM protutijela sa sigurnošću
označava akutnu hantavirusnu infekciju. IgM protutijela se pojavljuju već u prvim danima bolesti, a IgG
protutijela se pojavljuju u drugom tjednu bolesti i ostaju godinama. PCR se rijetko rabi u rutinskoj
dijagnostici.
Liječenje
Osnovno liječenje HGBS-a jest simptomatsko, jer još nema sigurna i učinkovita specifičnog antivirusnog
lijeka. Budući da je u ovoj bolesti riječ o patofiziološki vrlo kompleksnim događanjima, simptomatsko
liječenje i nadzor moraju obuhvatiti niz mjera (stalno praćenje vitalnih parametara - tlak, puls, diureza i.
rješavanje hipotenzije ili šoka, dehidracije, oligurije, krvarenja, plućnog edema, uz čestu kontrolu
hematokrita, eritrocita i trombocita, te elektrolita, ureje i kreatinina. Osobito pažljivo treba balansirati
intravensku nadoknadu tekućine i elektrolita. Liječenje u oligurijskoj fazi znači rješavanje akutnog
bubrežnog zatajenja koje uključuje i hemodijalizu.
Postoje neki dokazi (američko-kinesko kontrolirano kliničko istraživanje u Kini) da je ribavirin,
primijenjen intravenski u početku bolesti, učinkovit u liječenju HGBS-a, ali se u kliničkoj praksi ne
primjenjuje jer još nije registriran za tu indikaciju. Anemija je ozbiljna neželjena pojava pri primjeni
ribavirina.
Sprečavanje
U izbjegavanju i sprečavanju HGBS-a korisne su samo neke nespecifične profilaktične mjere, jer
učinkovito cjepivo ne postoji, iako su neka mrtva cjepiva u eksperimentalnoj fazi primjene u Kini i
Koreji. Borba protiv glodavaca, odnosno njihovo uništavanje u prirodnim žarištima nije uspješno, a ne
pomaže ni nošenje zaštitne odjeće i obuće jer se infekcija prenosi aerosolom ili konzumiranjem
kontaminirane hrane. Zato treba izbjegavati izloženost glodavcima i njihovim izlučevinama, odnosno
izbjegavati sve radnje kojima se stvara aerosol (npr. prebacivanje suhog lišća i trave). Bolest se ne
prenosi s čovjeka na čovjeka.
Pri duljem boravku u prirodi (vojnici, planinari, šumski radnici) treba provesti ograničenu deratizaciju
postavljanjem mamaka oko mjesta boravišta (nastambe). Ležajeve treba podignuti najmanje 30 cm od
tla. Svu hranu i piće valja držati zatvorene u metalnim ili plastičnim posudama. Otpatke treba odlagati
u zatvorene spremnike postavljene što dalje od boravišta.
HANTAVIRUSNI PLUĆNI SINDROM (HPS)
Hantavirusni plućni sindrom (HPS) je novootkrivena, vrlo teška hantavirusna infekcija karakterizirana vrućicom s brzim razvojem
šoka i plućnog edema te visokom stopom smrtnosti. HPS prvi je put upoznat godine 1993., kada se pojavio u obliku manje
epidemije u jugozapadnom dijelu SAD-a. Iste je godine otkriven uzročnik, Sin Nombre virus (SNV), iz skupine hantavirusa.
Poslije je bolest otkrivena i u dragim područjima SAD-a i u Kanadi, te u Južnoj Americi, a na dragim kontinentima za sada nije. No,
istraživanja su pokazala da to nije posve nova, nego novoupoznata bolest, jer je retrospektivno dijagnosticirano nekoliko
slučajeva ove infekcije još od godine 1959. U SAD-u je do sada bolest registrirana u više od 30 država, a dijagnosticirana je u
nekoliko stotina bolesnika, većinom u zapadnom dijelu. Smrtnost je viša od 50%.
Sin Nombre virus je srodan ostalim hantavirusima, a epidemiologija bolesti slična je epidemiologiji HGBS-a. Sada je posebno
zanimljiva epidemiologija i patogeneza hantavirusnih infekcija koje se klinički različito prezentiraju, a u SAD-u se ne pojavljuje
HGBS. Osim SNV, u SAD-u brojni srodni virusi uzrokuju HPS. Rezervoar SNV je mišoliki glodavac Peromyscus maniculatus, a
infekcija se prenosi udisanjem kontaminiranog aerosola. Bolest ima izrazit sezonski karakter s pojavljivanjem u proljeće i ljeti.
Najčešće obolijevaju mlađi ljudi, a djeca izuzetno rijetko.
HPS počinje vrlo naglo, visokom temperaturom i drugim općim simptomima (mialgije, glavobolja, mučnina). Nakon nekoliko dana
pojavljuju se respiratorni simptomi, poglavito kašalj s tahikardijom i tahipnejom, potom zaduha i brzi razvoj plućnog edema,
obično s nastupom hipotenzije i šoka. Tada se obično registrira leukocitoza s neutrofilijom i skretanjem ulijevo i trombocitopenija,
te porast vrijednosti aminotransferaza (AST, ALT) i mliječne dehidrogenaze (LDH), a u nekih bolesnika i povišena vrijednost ureje i
kreatinina, ali bez bubrežnog zatajenja. Razvoj bolesti je vrlo brz. Bolesnici koji prežive brzo se oporave, a više od 50% oboljelih
umire nakon 2 do 10 dana od nastupa prvih simptoma.
1)INFLUENCA
Već je Hipokrat je u staroj Grčkoj opisao bolest sličnu influenci što govori da virusi influence kolaju u
ljudskoj populaciji tisućljećima. Jedna od najopakijih pandemija influence poznata kao španjolska gripa
(uzrokovana tipom H1N1) harala je 1918. i odnijela preko 20 milijuna ljudskih života. U to vrijeme nije
se znalo ništa o uzročniku te pandemije i njegovu podrijetlu. Prvi virus gripe izdvojen je iz svinja 1931.,
a zatim i iz čovjeka 1933. Već tada je bilo jasno da podrijetlo virusa gripe valja tražiti u životinjskom
svijetu i da se pojava influence u ljudi isprepliće s pojavom influence u nekih vrsta životinja.
Treba se prisjetiti da je bolest poznata kao "kuga peradi" definirana još 1878. O virusu kao njezinom
uzročniku zna se od 1901., ali je tek 1955. ustanovljeno da su virusi influence ptica zajednički s
virusima influence sisavaca. Na osnovi antigenskih osobina njihova
1. površinskog glikoproteina hemaglutinina, virusi influence A svrstani su u 15 (H1- H15),
2. a prema sadržaju neuraminidaze u 9 (N1-N9) podtipova.
Svaki izolat virusa influence tipa A pripada tako jednom H podtipu i jednom N podtipu te postoji
mogućnost 15x9 različitih podtipova. Infekcije globalnih razmjera u čovjeka najčešće uzrokuju podtipovi
H1-H3 te N1-N2.
Antigenskom izmjenom (antigenic shift) nastaje novi podtip virusa na koji ljudska populacija nije imuna
i koji se može vrlo brzo proširiti i dovesti do pandemije. Kao rezultat antigenske izmjene u 20. stoljeću
javile su se velike pandemije influence u ljudi. Tako je pandemija 1918. bila uzrokovana podtipom
A/H1N1 (španjolska gripa), 1957. podtipom A/H2N2 (azijska gripa), 1968. podtipom A/H3N2
(hongkonška gripa), 1977. ponovo se javlja H1N1, a od tada u čovjeka cirkuliraju dva podtipa A/H3N2 i
A/H1N1.
U ptica su dokazani svi podtipovi H i N. Oni su podijeljeni u dvije skupine. Visoko patogeni virusi
influence ptica mogu uzrokovati stopostotni pomor zahvaćenih jata. Najčešće su to podtipovi H5 i H7,
iako svi njihovi sojevi nisu visoke patogenosti. Drugu skupinu čine virusi niske patogenosti, a uzrokuju
mnogo blaže, pretežito respiratorne infekcije peradi. Ipak i oni mogu u nepovoljnim uvjetima držanja i
kod mješovitih infekcija uzrokovati teške poremećaje.
U novije doba dokazano je da sojevi virusi H5 i H7, premda niske patogenosti, nakon uzastopnog
kolanja u populaciji peradi u kraćem vremenskom razdoblju mutiraju u visoko patogene viruse i
uzrokuju velike gospodarske štete te postaju prijetnja za zdravlje ljudi kao što se dogodilo u Italiji 1999.-
2000.
Premda su influenca virusi izdvojeni iz oko 90 vrsta ptica pripadnica 12 redova, najčešće (15,2%) su
izdvojeni iz divljih vodenih ptica Reda Anseriformes (patke, guske), a u manjoj mjeri (2,9%) iz Reda
Passeriformes (vrapčarke) te Reda Charadriiformes (žalari; 2,2%). Osim spomenutih, domaćin i
rezervoar influenca virusa je i domaća vodena perad, osobito patke. Te ptice ne obolijevaju, ali izlučuju
veliku količinu virusa izmetinama. Za prijenos virusa na velike udaljenosti naročito je važna seoba
divljih pataka. Virus se u njima umnožava u crijevnom epitelu i u velikim se količinama izlučuje u
izmetinama što je veoma povoljno za fekalno-oralni prijenos. Ptice selice prenose virus s jednog
kontinenta na drugi i imaju glavnu ulogu u evoluciji virusa influence. Tako povremeno dolazi do izmjene
gena virusa influence podrijetlom od vodenih ptica i onih podrijetlom od domaće peradi, osobito pataka
te sisavaca primjerice svinja, konja, minka, tuljana, kita i čovjeka. Domaća svinja ima važnu
posredničku ulogu (posrednički domaćin). U SAD-u je dokazano da i pure mogu biti posrednički
domaćin. Epidemije gripe u ljudi javljaju se gotovo svake godine, a pandemije kad se dogodi antigenska
izmjena i nastane nova varijanta virusa.
Vodena perad predstavlja izvor infekcije za kokoši i pure. Te dvije vrste smatraju se posebno
prijemljivima za virus, a u novije doba zabilježene su posebno opasne epizootije uzrokovane
podtipovima H5N1, H5N2, H7N1, H7N3 i H9N2. Infekcije visoko patogenim virusima su češće u kokoši
nego pura. Od 17 primarnih epizootija uzrokovanih visoko patogenim sojevima diljem svijeta od 1959.,
u kokoši se javilo 12, a u pura 5. Iz peradi se ipak češće izdvoje influenca virusi niske patogenosti.
Domaća svinja ima važnu posredničku ulogu (posrednički domaćin). Podtipovi virusa influence patogeni
za perad najčešće ne izazivaju značajnije zdravstvene poremećaje u ljudi i obratno. Međutim, virusi
influence ptica i čovjeka mogu se umnožavati u svinji. Pri istodobnoj infekciji virusom influence
podrijetlom od ptica i virusom influence podrijetlom od čovjeka u svinji dolazi do rekombinacija virusa,
odnosno do preslagivanja virusnih gena i do nastanka novih podtipova virusa koji mogu opet inficirati
čovjeka. Filogenetske analize su pokazale da su linije virusa influence svinja i čovjeka usko srodne i da
potječu od zajedničkog pretka virusa ptica. Smatra se da se većina pandemija influence A u ljudi
proširila iz ruralnih sredina Dalekog istoka (Kina), gdje ljudi drže svinje i patke u neposrednoj blizini.
Svinje diljem svijeta su endemski inficirane podtipovima H1N1, H3N2 i H1N2. Serološka istraživanja u V.
Britaniji pokazala su da je više od polovice odraslih svinja u tijeku života bilo zaraženo jednim ili više
virusa influence. Čak 14% ih je bilo inficirano virusima podrijetlom od čovjeka. Seroprevalencija za
H1N1 u svinja u Europi iznosi 20-25%. U tijeku epidemije u čovjeka dokazan je prirodan prijenos podtipa
H3N2 i H1N1 s čovjeka na svinje. Za podtip H3N2 poznato je da u svinjama kola neovisno i nakon
prestanka epidemije u ljudi, dok se podtip H1N1 ne širi u populaciji svinja nakon prestanka epidemije
ljudi. Epidemije gripe u ljudi javljaju se gotovo svake godine, a pandemije kad se dogodi antigenska
izmjena i nastane nova varijanta virusa (BROWN, 2000.). Podtip H3N2 javlja se endemski u svinja u
južnoj Kini te postoji opasnost od rekombinacije s ptičjim podtipom H5N1, koji se tamo također javlja
endemski.
Svinja je važna za međuvrsni prijenos virusa jer na epitelnim stanicama dušnika ima a-2,3 i a-2,6
galaktoza sijalinsku kiselinu kao receptore. Čovjek pretežito ima a-2,6 galaktoza sialil, a ptice na
epitelnim stanicama sluznice crijeva imaju a-2,3 galaktoza sialil. Budući da se svinja može istodobno
inficirati ptičjim virusom i virusom čovjeka, u njoj dolazi do rekombinacije virusa influence i do promjene
njihove receptorske specifičnosti.
Međutim, nisu svi novi virusi influence u sisavaca nastali rekombinacijom od postojećih tipova sisavaca
i ptica. Npr. virus influence svinja H1N1, koji se pojavio u Europi 1979. vuče svoje podrijetlo izravno od
ptica. Također i virus influence konja H3N8, koji se pojavio u Sjevernoj Kini 1989. je vrlo sličan virusu
ptica H3N8. U Hong Kongu je 1997. ptičji virus influence H5N1 izravno prešao s ptica na čovjeka bez
prethodnog ciklusa preko svinja.
Podtip H5N1. Podtipovi važni za patologiju peradi nisu donedavno izazivali zdravstvene poremećaje u
ljudi. Izravan prijenos ptičjeg virusa influence A podtipa H5N1 s peradi na čovjeka bez prethodnog
ciklusa preko svinja po prvi put je zabilježen u Hong Kongu 1997. Tamo su bili zaraženi pilići na 3 farme
s pomorom 70-100%. Virus se proširio na tržnice žive peradi (pataka, gusaka, kokoši) te se na
tržnicama zarazilo 29,5% pilića te 2,4% pataka i 2,5% gusaka. Od peradi se zarazilo 18 ljudi, a umrlo ih
je 6. Da se spriječi daljnje širenje zaraze, zaklano je i uništeno više od milijun različite peradi. Na sreću
taj se virus ipak nije prenosio s čovjeka na čovjeka, osim u jednom domaćinstvu i jednom slučaju
prenosa među zdravstvenim radnicima.
Obzirom na geografsku proširenost i prijenos na čovjeka zloslutno su 2003. i 2004. odjeknule epidemije
uzrokovane podtipom H5N1. U veljači 2003. influenca uzrokovana tim podtipom pojavila se u Hong
Kongu. Umrlo je troje ljudi, a dokazano je znatno antigensko skretanje toga podtipa i njegova visoka
patogenost za patke i drugu vodene ptice, što se rijetko događa u prirodi. Epidemija se proširila na
Kinu, Japan, Južnu Koreju, Tajland, Vijetnam, Indonesiju, Kambodžu i Laos. U Vijetnamu je umrlo 15
ljudi, a u Tajlandu 8. U trenutku pisanja ovog članka (kolovoz, 2004.) u Vijetnamu su od posljedica
infekcija podtipom H5N1 umrla tri čovjeka, a otkrivaju se novi slučajevi oboljelih.
Epidemije u pilića i pataka u spomenutim zemljama uzrokovao je genotip Z podtipa H5N1, koji je postao
dominantan od 2002. godine, a ima deleciju od 20 aminokiselina na poziciji 49-68 u molekuli NA i
deleciju od 5 aminokiselina na poziciji 80-84 na molekuli nestrukturnog proteina NS1. Premda s
jednakim rasporedom gena, H5N1 izdvojen iz ljudi nije imao deleciju od 20 aminokiselina te je označen
sa Z+. Prema tim najnovijim istraživanjima središnju ulogu u održavanju virusa u južnoj Kini imaju
domaće patke, a divlje ptice doprinose njegovu naglom širenju u Aziji. U tom području H5N1 javlja se
endemski i teško se može iskorijeniti, a valja naglasiti da je taj podtip prijetnja za pojavu nove
pandemije.
Valja spomenuti i ulogu citokina u patogenezi influence čovjeka uzrokovane podtipom H5N1. Izolati
toga podtipa izdvojeni iz ljudi 1997. bili su bolji induktori proupalnih citokina (faktora tumorske nekroze,
TNF-a i interferon-y inducirajućeg proteina 10, IP-10; INF-y inducible protein) nego ljudski podtipovi
H1N1 ili H3N2. Sadašnji dominantni genotip Z podtipa H5N1 jaki je induktor spomenutih citokina što
govori da infekcija čovjeka tim tipom dovodi do teške bolesti (GUAN i sur., 2004.).
Podtip H9N2. Od 1994.-1999. u pojedinim zemljama izdvojen je u peradi tip H9N2. Tako je taj tip u
Njemačkoj 1995./96. i 1998. dokazan u domaće patke, pilića i pura; u Italija 1994. i 1996. u pilića; u J.
Afrika 1995. u noja; u SAD-u 1995./96. u pure; u Irskoj 1997. u fazana; u Hong Kong 1999. u dva
oboljela djeteta te u blago oboljelih u Kini. Zanimljivo je da su novoizdvojeni sojevi toga podtipa
poprimili sposobnost vezanja na a-2,6 sijalinsku kiselinu kao receptor, slično kao i humani sojevi.
Influenca u domaće peradi uzrokovana podtipom H9N2 javlja se danas panzootski u Euroaziji.
Podtipovi H7N7 i H7N3. Podtip H7N7 nanio je velike gubitke peradarstvu Nizozemske u ožujku 2003.
Prenosio se i na ljude uzrokujući konjunktivitis. Oboljele su 82 osobe, a umro je jedan veterinar.
Serološki je infekcija dokazana i u svinja. Visoko patogeni podtip H7N3 pojavio se 2003. u Britanskoj
Kolumbiji u Kanadi u pilića i pura. Sa znakovima konjunkivitisa oboljelo je desetak radnika koji su radili
na neškodljivom uklanjanju zaražene peradi.
3)VIRUS HENDRA.
O pojavi novog morbilivirusa nazvanog Hendra u Australiji, uzročnika prijeteće zoonoze, ukratko smo
izvijestili 1996. Njemu sličan virus, nazvan "Nipah", pojavio se u svinja u jesen 1998. i proljeće 1999. u
Maleziji, a također se prenosio na ljude uzrokujući encefalitis. Od infekcije tim virusom oboljelo je
stotine ljudi u Maleziji, a na desetke ih je umrlo. O tim virusima opširnije smo izvijestili u zasebnom
preglednom članku.
U predgrađu Hendra grada Brisbane-a, u državi Queensland u Australiji pojavila se u rujnu 1994. godine
akutna respiratorna bolest konja. Tom prigodom oboljelo je 19, a uginulo 13 konja. Od njih su se
inficirala dva čovjeka od kojih je jedan umro. Istodobno se pojavila slična bolest i u gradu Mackay-u,
također na istočnoj obali Australije, 800 km udaljenom od Brisbane-a. Tu su oboljela dva konja, a od
njih se inficirao i umro jedan čovjek.
Njezin uzročnik, nazvan virus "Hendra" ili konjski morbilivirus, izdvojen je iz šišmiša biljojeda, koji
obitavaju u sjevernim i istočnim predjelima Australije.
Na osnovi morfoloških, fizikalnih, kemijskih, bioloških i filogenetskih analiza uzročnika spoznalo se da
virus pripada porodici Paramyxoviridae, da je po svojim značajkama blizak rodu Morbillivirus, ali da nije
usko srodan ni s jednim od postojećih virusa toga roda (virusom ospica čovjeka, goveđe kuge,
štenećaka, kuge malih preživača te virusom štenećaka vodenih sisavaca). Za razliku od ostalih rodova
iz porodice Paramyxoviridae čiji su izdanci na površini lipoproteinske ovojnice veliki 15 nm, na njegovoj
površini ustanovljeni su izdanci veliki 10 i 18 nm. Također se pokazalo da nije rezultat jedne ili nekoliko
ključnih točkastih mutacija, nego da vrlo vjerojatno obitava u nekom prirodnom domaćinu. Od
postojećih morbilivirusa razlikuje se i po tome što napada sisavce različitih redova, za razliku od svih
dosada poznatih morbilivirusa, koji su specifični za jedan red (ordo) sisavaca. Pokazalo se da je to prvi
morbilivirus patogen za konja, da je prvi morbilivirus uzročnik zoonoze te da je drugi dosada poznati
morbilivirus uzročnik bolesti u čovjeka.
Virus je endoteliotropan. Nema hemaglutinacijsku ni neuraminidaznu aktivnost. Umnožava se u
različitim staničnim kulturama podrijetlom od sisavaca: čovjeka, majmuna, svinje, ovce, goveda, hrčka,
psa i miša, a može i u kulturama podrijetlom od ptica, gmazova i vodozemaca kao i u kokošjim
embrijima, što upućuje na zaključak da bi veći broj životinjskih vrsta mogao imati receptore za njega.
I po svojim genomskim značajkama virus se razlikuje od drugih morbilivirusa. Naime, njegov gen za
P/V/C je mnogo veći od istoga kod ostalih morbilivirusa. Zapravo, njegov protein P je veći od istoga u
dosada opisanih srodnih virusa, a ono što je posebno zanimljivo jest činjenica da je njegov protein C ili
tzv. SB (small basic) protein manji i manje bazičan od onoga u drugih virusa porodice Paramyxoviridae.
Sadržava svega 65 aminokiselina, a bogat je argininom te je vrlo sličan proteinu SB virusa vezikularnog
stomatitisa (rod Vesiculovirus porodica Rhabdoviridae) i virusa Marburg (porodica Filoviridae).
Zbog spomenutih značajki i različitosti od ostalih pripadnika roda Morbillivirus, predlaže se da se virus
"Hendra" svrsta u zaseban rod unutar porodice Paramyxoviridae11. Prikladno ime toga roda bilo bi
Megamyxovirus.
Epidemiologija. Prvo je u Brisbane-u oboljela i za dva dana uginula jedna gravidna kobila držana na
ispaši. Tjedan dana poslije oboljela su dva čovjeka od kojih je jedan umro. Obojica oboljelih su bili u
neposrednom dodiru s bolesnom kobilom, poglavito umrli trener, koji je izravno bio u dodiru s nosnim
iscjetkom kobile.
Tijekom trajanja epizootije oboljelo je ukupno 19 konja, a uginulo ih je 13. U pretraženih 1964 uzorka
seruma konja iz 630 staja u okolici Brisbane-a i 90 ljudskih seruma nisu bila ustanovljena protutijela za
izdvojeni konjski morbilivirus što je bila potvrda da se bolest nije proširila. Međutim, retrogradnim
istraživanjima ustanovljeno je da se ista bolest 1994. pojavila i u gradu Mackay-u također na istočnoj
obali Australije, udaljenom oko 800 km od Brisbane-a. Dokazano je da ta dva žarišta nisu bila
epidemiološki međusobno povezana, a i u tom kasnije opisanom žarištu, obolio je i umro jedan čovjek,
koji je bio u dodiru s dvama konjima uginulima od pneumonije uzrokovane konjskim morbilivirusom.
U Mackay-u su pretraženi uzorci seruma različitih vrsta domaćih i divljih životinja na prisutnost
protutijela za konjski morbilivirus, ali ona nisu bila dokazana ni u jedne. Negativno je bilo i tisuće
pretraženih uzoraka seruma konja. Posebna pozornost pridavala se mački, jer je dokazano da mačke
ugibaju nakon pokusne infekcije konjskim morbilivirusom. Međutim, ni u jednom od 564 pretražena
uzorka mačjih seruma nisu ustanovljena specifična protutijela.
Bolest je pokusno prenijeta na zdrave konje materijalom pripravljenim od pluća i slezene uginulih. Šest
do deset dana nakon inokulacije, konji su oboljeli sa znakovima upale pluća i visokom temperaturom, a
već drugog dana bolesti su uginuli. Konji inokulirani virusom uzgojenim u staničnoj kulturi uginuli su
četvrtog ili petog dana nakon infekcije.
Miševi, štakori, kunići, pilići i psi bili su otporni na pokusnu infekciju s 5000 TCID50 konjskog
morbilivirusa danog supkutano. Dvije inficirane mačke oboljele su 5. i 6., a uginule 6. i 7. dana nakon
infekcije. Od petero inficirane zamorčadi uginulo je četvero. U uzorcima seruma inficiranih kunića
ustanovljena su neutralizacijska protutijela u titru 1:320 i 1:2560, ali u kunića nisu primijećeni klinički
znakovi bolesti, što govori o mogućoj supkliničkoj infekciji.
Jedno od ključnih pitanja o konjskom morbilivirusu je pitanje njegovog podrijetla. Budući da je pokazano
da virus nije nastao mutacijom ni od jednog od dosada poznatih morbilivirusa, a poznato je da svi
dosadašnji morbilivirusi napadaju sisavce, istraživanje je bilo usmjereno na traženje njegovog prirodnog
domaćina (možebitnog rezervoara) među sisavcima. Obuhvatilo je preko 40 različitih životinjskih vrsta,
među kojima su bili i šišmiši biljojedi. Ustanovljeno je da prosječno 13% australskih šišmiša biljojeda
roda Pteropus ima protutijela za konjski morbilivirus. U vrste Pteropus alecto ustanovljeno je 18%
pozitivnih, Pteropus scapulatus 5%, Pteropus poliocephalus 9% i Pteropus conspicillatus 24% serološki
pozitivnih za konjski morbilivirus. Taj je virus i izdvojen iz maternične tekućine ženke vrste Pteropus
poliocephalus, koja je netom pobacila dva ploda, a zatim i iz vrsta Pteropus alecto i Pteropus
scapulatus. Pokusna infekcija mužjaka vrste P. poliocephalus prolazi supklinički.
Budući da je bolest dosada ustanovljena samo u tri čovjeka, smatra se da šišmiši ipak ne predstavljaju
znatan rizik po zdravlje ljudi, jer su sva tri opisana slučaja bila u svezi s pojavom bolesti u konja. Osim
toga ni u jednog od 128 pretraženih seruma ljudi, zaštitara šišmiša, koji su bili izloženi ugrizu ili ogrebu
od strane šišmiša ili su bili u dodiru s njihovom krvi nisu ustanovljena protutijela za konjski morbilivirus.
Iako su potvrđene prijašnje pretpostavke o rezervoaru uzročnika, ipak mnoga pitanja s područja
epidemiologije i patogeneze morbilivirusne pneumonije konja ostaju otvorenima. Ključno je pitanje na
koji način je virus prenijet sa šišmiša na konja? Ima li u tome kakvu ulogu gravidnost? Pretpostavlja se
da virus dospijeva u okoliš preko inficirane maternične tekućine pri okotu šišmiša i da su konji došli u
dodir s tom tekućinom. Zasada nije poznato koliko dugo može virus preživjeti u okolišu.
Smatra se da se virus izlučuje iscjetkom iz nosa, mokraćom i izmetinama.
U žarištu Hendra obolio je jedan trener konja (49 godina), koji je u kritičnom stanju bio hospitaliziran sa
znakovima akutne respiratorne bolesti slične legionarskoj. Usprkos intenzivne njege, umro je šestoga
dana bolesti. Drugi, timaritelj konja (40 godina), je obolio sa znakovima bolesti sličnima influenci, s
visokom temperaturom, mijalgijom, glavoboljom, vrtoglavicom i letargijom. Bolovao je 6 tjedana, a
zatim se počeo postupno oporavljati.
U žarištu Mackay pacijent je bio u dodiru s dvama konjima uginulima od pneumonije uzrokovane
konjskim morbilivirusom. Taj je kazus, za razliku od onih opisanih u Brisbane- u s akutnom
respiratornom bolešću, vrlo zanimljiv i po tome što je pacijent umro od encefalitisa, što podsjeća na
kasne, doduše rijetke, komplikacije kod ospica čovjeka, koje se očituju u obliku subakutnog
sklerozirajućeg panencefalitisa ili morbilivirusnog encefalitisa s inkluzijskim tjelešcima. Zanimljivo je da
su se poremećaji središnjeg živčanog sustava pojavili godinu dana nakon što se pacijent oporavio od
respiratorne bolesti.
U konja je inkubacija kod prirodne infekcije iznosila 8-14, a u pokusnoj 4-10 dana. Bolest se očitovala
potištenošću, temperaturom do 41oC, ataksijom, anoreksijom te znakovima upale pluća s pjenušavim
nosnim iscjetkom prije uginuća. Osim toga utvrđena su otečenja na glavi, naročito obrazima i
infraorbitalnoj fosi, zatim poremećena svijest, tremor i krvavi pjenušavi iscjedak iz nosa. Životinje su
većinom ugibale unutar 24 sata od pojave kliničkih znakova bolesti. Zanimljivo je da su i u jednom i u
drugom žarištu najprije oboljele visokogravidne kobile.
Diferencijalnodijagnostički u konja je bila isključena afrička konjska kuga, influenca i perakutna
infekcija konjskim herpesvirusom 1. Od bakterijskih bolesti bile su isključene pastereloza, bedrenica,
jersinioza, te infekcije bakterijama iz rodova Legionella i Pseudomonas te vrstom Streptobacillus
moniliformis.
4)VIRUS NIPAH.
Najnoviji paramiksovirus pojavio se 1998. i 1999. u svinja u gradu Nipah u Maleziji pa je po njemu dobio
ime. Zdravstvena služba u Maleziji i Singapuru poduzela je tada opsežna istraživanja pojave novog
febrilnog encefalitisa i pneumonije u ljudi koji su bili u dodiru s bolesnim svinjama. Ustanovljeno je da je
uzročnik bolesti bio dotada nepoznati paramiksovirus. U početku istraživanja nazvan je "Hendra-like"
virus, a kasnije virus "Nipah". Širenje bolesti bilo je zaustavljeno nakon što je neškodljivo uklonjeno 900
000 svinja i zatvorene mnoge klaonice.
U Maleziji je do kraja travnja 1999. bilo registrirano 257 slučajeva febrilnog encefalitisa ljudi
uzrokovanog virusom Nipah. Umrlo je stotinu oboljelih. Bolest se javila u svinjogojaca i klaoničkih
radnika koji su bili u izravnom dodiru s oboljelim svinjama. Prijenos virusa s čovjeka na čovjeka nije
dokazan. Naime, zdravstveno osoblje koje je zbrinjavalo pacijente zaražene virusom Nipah nije
oboljevalo niti su u njega dokazana specifična protutijela.
Bolest je uspjelo lokalizirati veterinarskosanitarnim mjerama: neškodljivim uklanjanjem zaraženih i na
zarazu sumnjivih svinja, zabranom prometa svinjama, upotrebom zaštitne opreme za osoblje u dodiru
sa svinjama, edukacijom svinjogojaca i dr.
Iz dosadašnjih istraživanja očito je da su svinje bile primarni izvor virusa Nipah. Činjenica da se virus
umnožava u tonzilama, respiratornom epitelu i staničnom debriju dišnih prohoda svinja upućuje na
mogućnost njegovog prijenosa faringealnim i bronhalnim sekretom.
Zaraza je ustanovljena i u jednog prirodno oboljelog psa. Virus Nipah bio je izdvojen iz njegovog
bubrežnog i jetrenog tkiva (ANONIMNO, 1999.).
U Singapuru se bolest javila u klaoničkih radnika, koji su bili u dodiru sa svinjama uvezenima iz Malezije.
Svih 11 oboljelih je preživjelo zarazu.
Bolest se u čovjeka očituje pospanošću, letargijom, konfuzijom, mioklonusom, povraćanjem,
smušenošću i poremećajima u reaktivnosti zjenica. Zabilježena je glavobolja, mučnina, znakovi
prehlade, produktivni kašalj i nistagmus. Povišena temperatura (38oC) se obično javlja 2-7 dana nakon
pojave drugih znakova. Refleksi ruku i nogu nisu prisutni. Zabilježena je flakcidna tetrapareza, trzajevi
abdominalne muskulature i mišićja nogu. Prisutna je perzistentna tahikardija (100-160/min) i visok krvni
tlak (do 230/122 mm Hg). Stanje se pogoršava obično 5. do 6. dana od početka bolesti, kada pacijenti
padaju u duboku komu te reagiraju samo na bolne podražaje. Oko šestog dana bolesti razvija se
hipotenzija i bradikardija te nastupa smrt. Zabilježeni su slučajevi s dvotjednom glavoboljom i
mučninom na što se nadovezala febra i prehlada u trajanju 7 dana, a bolest je završila smrtnim
ishodom oko dvadesetoga dana.
U mnogih pacijenata javila se atipična pneumonija s febrom, kašljem, glavoboljom, sjenom na plućima,
ali bez znakova encefalitisa.
Virus je izdvojen iz cerebrospinalne tekućine oboljelih ljudi. Inficirana stanična kultura dala je pozitivnu
reakciju s protutijelima specifičnim za virus Hendra, a negativnu s monoklonskim protutijelima za
adenovirus, virus influencije A i B, virus parainfluence 1-3, respiratorni sincicijski virus, virus ospica,
coxsackievirus A i B, echovirus, enteroviruse 70 i 71, humane herpesviruse 1,2 i 5, virus japanskog
encefalitisa i druge flaviviruse. Premda srodan virusu Hendra, izdvojeni virus Nipah ipak se razlikuje od
njega oko 10% u slijedu nukleotida odnosno aminokiselina.
5)BOGINJE MAJMUNA
Boginje majmuna otkrivene su u laboratorijskih majmuna 1958.. Infekcija ljudi virusom boginja
majmuna opisana je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u tropskim šumama zapadne i
središnje Afrike. Serološka istraživanja u Demokratskoj Republici Kongo (bivši Zair) pokazala su da
glavnu ulogu kao rezevoar virusa ima vjeverica. Na čovjeka se prenosi izravno s divljih životinja čije se
meso na tim područjima koristi za ljudsku hranu, naročito vjeverica i majmuna te dikobraza, gazela i
afričkog orijaškog štakora. Ljudi se obično zaraze prilikom hvatanja tih životinja ili preko njihova mesa.
U Kongu je od 1981. do 1986. bilo identificirano 338 oboljelih ljudi sa smrtnošću 9,8% pretežito u onih
koji nisu bili cijepljeni protiv velikih boginja. Cjepivo protiv velikih boginja zaštitilo je ljude od zaraze
virusom boginja majmuna s 85%-tnom učinkovitošću. Nakon primarnog prijenosa sa životinja na
čovjeka, sekundarni prijenos s čovjeka na čovjeka dokazan je u 28% zaraženih, koji su bili u dodiru s
oboljelima 7-21 prije pojave bolesti. Na sreću virus zasada nema sposobnost naglog širenja u ljudskoj
populaciji.
Nova veća epidemija opisana je u Kongu kada je od veljače 1996. do veljače 1997. bilo zahvaćeno 12
sela s ukupno 4057 stanovnika. Oboljelo ih je 88, a zaraza je u 9,3% slučajeva bila prenijeta s čovjeka
na čovjeka. Oboljeli nisu bili cijepljeni protiv boginja. Ta se epidemija nije prestala širiti pa je u listopadu
1997. bilo identificirano 419 slučajeva. Čak 85% oboljelih bilo je u dobi ispod 16 godina.
Virus boginja majmuna uzrokovao je boginje u ljudi u SAD-u u svibnju i lipnju 2003. Dokazan je bio u 71
oboljelog u državama Illinois, Indiana, Kansas, Missouri, Ohio i Wisconsin. Većina zaraženih bila je u
dodiru s prerijskim psima (Cynomys sp.), oboljelima nakon kontakta s afričkim egzotičnim glodavcima.
Tako je virus bio dokazan u dvije vjeverice (Funiscuirus spp.), jednog afričkog orijaškog štakora
(Gambian rat; Cricetomys sp.) i 3 puha (Graphiurus sp.), koji su bili nabavljeni u Gani u travnju 2003.
Tada je 800 afričkih malih sisavaca dopremljeno u Texas i dalje raspačavano u druge države. U Illinoisu
su neki od uvezenih glodavaca bili smješteni u uzgajalište u kojem je oko 200 prerijskih pasa bilo
izloženo infekciji. U prerijskog psa dokazana je nekrotizirajuća bronhopneumonija, konjunktivitis i
ulceracije po jeziku.
Čovjek se može zaraziti dodirom, ugrizom i različitim izlučevinama inficirane životinje. Zaraza se s
čovjeka na čovjekla prenosi kapljičnom infekcijom, tjelesnim tekućinama te kontaminiranom odjećom.
Za razliku od širenja u Africi, virus se u Americi nije prenosio s čovjeka na čovjeka. Bolest se u čovjeka
očituje sličnim, ali blažim kliničkim
znakovima nego kod velikih boginja. Uglavnom se javlja vrućica, boginjavi osip, glavobolja, opća
slabost, kašalj i povećani limfni čvorovi. Inkubacija traje oko 12 (7-14) dana.
1) SLINAVKA I ŠAP.........................................................................................................1
2) BEDRENICA...............................................................................................................5
BACILLUS ANTHRACIS................................................................................................8
3) BJESNOĆA...............................................................................................................11
VIRUS BJESNOĆE......................................................................................................15
4) LEPTOSPIROZA.......................................................................................................19
LEPTOSPIRA SPECIES...............................................................................................25
5) LISTERIOZA.............................................................................................................28
LISTERIA MONOCYTOGENES....................................................................................30
6) Q-GROZNICA...........................................................................................................33
COXIELLA BURNETII (Q-GROZNICA)........................................................................34
7) BRUCELOZA GOVEDA.............................................................................................38
BRUCELLA SPECIES..................................................................................................42
8) GOVEĐA SPONGIFORMNA ENCEFALOPATIJA...........................................................44
9) TUBERKULOZA........................................................................................................47
INFEKCIJE S MYCOBACTERIUM BOVIS......................................................................48
TUBERKULOZA GOVEDA..........................................................................................50
TUBERCULOSIS BOVIS.............................................................................................50
10) INFLUENCA KONJA................................................................................................53
VIRUSI INFLUENCE...................................................................................................56
11) VRBANAC SVINJA.................................................................................................61
ERYSIPELOTRIX RHUSIOPATHIAE.............................................................................63
12) TULAREMIJA.........................................................................................................64
FRANCISELLA TULARENSIS......................................................................................66
13) JERSINIOZA (PSEUDOTUBERKULOZA)..................................................................68
14) MELIOIDOSIS........................................................................................................69
15) ENZOOTSKI KAMPILOBAKTERIJSKI POBAČAJ OVACA............................................70
16) ZARAZNI KAMPILOBAKTERIJSKI HEPATITIS KOKOŠI..............................................71
CAMPYLOBACTER JEJUNII SRODNE VRSTE..............................................................72
17) MALEUS...............................................................................................................74
18) DERMATOMIKOZE................................................................................................77
19) LOUPING ILL.........................................................................................................80
20) NEWCASTLESKA BOLEST.....................................................................................81
21) ZARAZNI EKTIM OVACA.......................................................................................85
22) LAŽNE KRAVLJE BOGINJE.....................................................................................87
23) PAPULARNI STOMATITIS GOVEDA........................................................................88
24) VEZIKULARNA (ENTEROVIRUSNA) BOLEST SVINJA...............................................88
25) LYMESKA BORELIOZA..........................................................................................90
BORRELIA SPECIES...................................................................................................91
26) BUNYAVIRUSNE HEMORAGIJSKE GROZNICE, HANTAVIRUSNI PLUĆNI SINDROM I
KALIFORNIJSKI ENCEFALITIS........................................................................................92
HEMORAGIJSKA GROZNICA S BUBREŽNIM SINDROMOM (HGBS)...........................92
EMERGENTNE I REMERGENTNE VIRUSNE ZOONOZE....................................................98
27) INFLUENCA...........................................................................................................98
28) TEŠKI AKUTNI RESPIRATORNI SINDROM ČOVJEKA (SARS)...................................99
29) INFEKCIJA UZROKOVANA VIRUSOM WEST NILE..................................................100
MORBILIVIRUSNE BOLESTI KONJA I SVINJA...............................................................102
30) VIRUS HENDRA..................................................................................................102
31) VIRUS NIPAH......................................................................................................103
32) BOGINJE MAJMUNA.............................................................................................104
Boginje majmuna