Prof.dr.sc.

Branko Rafajac
Ivana Ilijašić Mišić, prof.

Metodologija znanstvenoistraživačkog rada

Bilješke s predavanja

Rijeka, 2009. godina

Teorija znanosti

1. UVOD

Definicija znanosti

- pojam znanosti
- povijesni razvoj i važnost
- temeljne značajke

lat. Sciencia, eng. Science, njem. Die Wissenschaft, tal. Scienza….

Francis Bacon: „Znanost je snaga“ (bez ravijene znanosti nema napretka, niti
blagostanja)
Montaigne: „Znanost je veliki ukras…i oruđe koje nam začudo pomaže“

Znanost, nauka i nauk

znanost - ako znanosti upotrebljavaju metode znanja, spoznaje i zaključke jedne ili
više teorijskih znanosti s ciljem formiranja svojih teorijskih rješenja, tada imaju pravo
na naziv „znanosti“
nauka – ako su formirana rješenja usmjerena prema praktičnoj primjeni
nauk – „naučavanje» ili „doktrina“ , odnosno, skup mišljenja, škole, crkve, stranke….

Definicija znanosti:

1) Enciklopedija Leksikografskog zavoda (1968.): znanost je sistematizirana i

argumentirana suma znanja u određenom povijesnom razdoblju o objektivnoj
stvarnosti do koje se došlo svjesnom primjenom određenih objektivnih
metoda istraživanja.
2) Freedman (1980.): znanost je oblik ljudske aktivnosti pomoću koje
čovječanstvo stječe sve veće i točnije znanje i razumijevanje prirode, njene
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kao i sve veću sposobnost da se prilagodi
svojoj okolini i da je mijenja, a isto tako da mijenja i svoje vlastite
karakteristike.
3) UNESCO (1974.): izraz znanost označava djelatnost pri kojoj čovječanstvo,
djelujući pojedinačno, u malim ili velikim organiziranim skupinama,
poduzima svjesne i organizirane aktivnosti, kako bi, objektivnim
proučavanjem određenih pojava otkrilo i ovladalo uzročno-posljedičnim
lancima, odnosno, združuje u koordiniranom obliku podsustave znanja
sustavnim promišljanjem i konceptualizacijom, što je često u velikoj mjeri
izraženo matematičkim simbolima, i stoga na svoju dobrobit sebi omogućava
uporabu i razumijevanje procesa i pojava koje se zbivaju u prirodi i društvu.

„Znanje“ i „znanost“ imaju zajednički korijen riječi, ali znanje je atribut znanosti;
odnosno, jedan od atributa znanosti. Samo znanje nije dovoljno za definiciju
znanosti, a to proizlazi iz gotovo svih definicija znanosti. Kada bi samo znanje bilo
dovoljno za konzistentnu definiciju znanosti, tada bi cjelokupno naše znanje o
pojavama u prirodi i društvu sačinjavalo znanost; svakodnevne ljudske aktivnosti
bile bi znanost.
Svim definicijama je zajedničko:
- skup znanja o predmetu znanstvenog istraživanja
- povijesni trenutak
- objektivna stvarnost
- svjesna primjena znanstvenih metoda
- dijagnosticiranje prirodnih i društvenih pojava u prošlosti i sadašnjosti
- projiciranje, prognoziranje i predviđanje prirodnih i društvenih pojava u
budućnosti
- proširivanje i produbljivanje spoznaja o prirodnim i društvenim fenomenima
iz prošlosti i sadašnjosti

Znanost je skup sistematiziranih i argumentiranih znanja u određenom

povijesnom razdoblju o objektivnoj stvarnosti (tj. prirodi i društvu) do kojeg se
došlo primjenom objektivnih znanstvenih metoda, a kojima je temeljna svrha i
cilj spoznaja zakona i zakonitosti o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti prirodnih i
društvenih pojava, i maksimizacija učinkovitosti ljudske prakse.

Znanstvena istraživanja i znanost ne moraju uvijek biti u izravnoj vezi sa

svakidašnjim životnim problemima, jer ponekada mogu imati i opći karakter,
odnosno, teorijsko značenje.

2. POVIJESNI RAZVOJ I VAŽNOST ZNANOSTI

Razvoj znanosti započeo je s praktičnim iskustvom čovjeka. Prvi ljudi su rješavali

životno bitne probleme na izrazito primitivan način, međutim, već tada se kod ljudi
rađaju razne hipoteze, analize i zaključivanja proistekle iz prijeke potrebe.

Najstarije znanstvene discipline:

Astronomija – kineska, egipatska i grčka promatranja i proračuni stvorili su prve

temelje za rađanje najstarije prirodne znanstvene discipline. Astronomija se razvijala
iz praktičnih potreba čovjeka; određivanja točnog vremena, orijentacije pri
putovanju… U Babilonu su postavljeni temelji znanstvene astronomije, odnosno,
znanosti koja se bavi proučavanjem nebeskih tijela i zvijezda. Babilonski toranj,
prvotno svetište, u 11. i 10. st.p.n.e. služi kao opservatorij.

Opservacija je temelj ranih istraživanja prirode. Dan je izlaskom i zalaskom sunca

(pojavom i odsustvom svjetlosti) priroda jedinica vremena, a kretanje mjeseca od
jednog do drugog mladog mjeseca odredilo je vremenske jedinice od 1 mjeseca. Na
osnovi daljnjih promatranja izveden je zaključak da 12 mjeseci čini godinu, iako
postoji 13 mlađaka (svakih 27 dana-lunarni mjesec). Egipćani su uočili da mjesec
nema 30, nego 30 i pol dana pa su dugotrajnim proračunima utvrdili da godina
iznosi 365 dana. Sumerani su pretpostavljali da se Sunce okrene oko zemlje za 360
dana pa su vjerojatno zbog toga podijelili krug na 360*. Oko 5.st.p.n.e. Sumerani
također na osnovu promatranja izlaska i zalaska nebeskih tijela mogu unaprijed
izračunati položaj Sunca i Mjeseca i predskazivati pomrčine. Ocem astronomije
smatra se Hiparh (3.st.p.n.e.) On je uočio pojavu ekvinocija, matematički odredio
važne pojave u kretanju Sunca, Mjeseca i drugih planeta, a prvi je izradio i katalog
neba s 850 zvijezda.
Stari Grci su proučavali svemir i to proučavanje su nazivali filozofijom (ljubav prema
mudrosti). Smatra se da je Pitagora prvi tvrdio da je Zemlja okrugla, a da je Aristotel
za to pružio uvjerljiv dokaz. Heraklit je naslućivao da se Zemlja okreće oko svoje osi.
Aristrah je bio uvjeren da je Sunce veće od Zemlje te je razvio teoriju o Suncu kao
središtu oko kojeg se kreću nebeska tijela. Erastoten je izračunao opseg Zemlje.

Matematika – prvi začetci matematike započinju sa stvaranjem znakovlja za brojeve,

a potom i s računanjem pomoću tog znakovlja. Prve brojke u obliku crta urezivane su
i glinu i drvo. Brojke koje danas nazivamo arapskim upotrebljavale su se u Indiji
2500 godina p.n.e. Omogućavale su računanje u decimalnom sustavu, a posebno su
se rabile u astronomiji. Prva brojenja i mjerenja prstima također označavaju i početak
geometrije; potječe iz premjeravanja zemljišta poslije godišnjih poplava Nila.
Od Egipćana Grci preuzimaju prva znanja mjerenja, a usavršavanjem nastaje
geometrija kao znanost. Pitagora primjenjuje logiku u geometriji i postaje slavan po
Pitagorinom poučku, a za razliku od ostalih filozofa on smatra da je broj bit svega što
postoji. Platon je proučavao geometriju, Euklid je usavršio mjerenje valjka, stošca i
kugle, Erastoten je vjerovao da je Zemlja okrugla. Izračunao je da joj je opseg 250.000
stadija, odnosno, 40.000 km što odgovara suvremenim proračunima. On je prvi
znanstvenik koji je izračunao meridijan, približno mu odredio nagib tj. enklitiku
zemaljske osi prema ekvatoru i po tome izračunao dužinu dana te dokazao
mogućnost plovidbe oko svijeta. Ptolomej je razvio sfernu trigonometriju i detaljno
opisao kretanje nebeskih tijela. Itd….

Fizika – prethistorijski ljudi su poznavali neka svojstva materijala; vrenje sokova,

taljenje metala, primitivno kuhanje. Smatra se da su stari Grci prvi počeli sustavno
razmišljati o sastavu materije. Empedoklo je tvrdio da postoje 4 prva elementa-
zemlja, zrak, voda i vatra. Učenje grčkih atomista (Demokrit i Leukip) stvorilo je
osnovu za suvremene teorije fizike. Arhimed je postavio prve egzaktne zakone,
utemeljene na iskustvu i provjerene eksperimentima. Poznat je njegov zakon po
kojem tijelo uronjeno u tekućinu gubi na svojoj težini onoliko koliko teži istisnuta
tekućina. Zakon poluge: „Dajte mi uporište i pokrenuti ću Zemlju“…

Biologija i medicina – Biologija je skup znanosti o organskoj prirodi (u širem

smislu), odnosno znanost o pojavama i zakonima zajedničkim čitavom organskom
svijetu ( u užem smislu), a obuhvaća botaniku, zoologiju i antropologiju.
Ona je mlađa znanost jer se u današnjem obliku pojavljuje u 19.st., međutim,
pojedine njene discipline vuku korijene iz daleke prošlosti; Aristotel je u sklopu opće
filozofije prirode i prirodnih znanosti, udario temelje zoologije (ostavio je oko 500
detaljnih opisa raznih životinja, klasifikacije…). Teofrast, Aristotelov učenik, je
utemeljitelj znanstvene botanike.
Počeci razvoja medicine su vezani uz prve biološke spoznaje koje je čovjek stjecao
kod klanja životinja i balzamiranja ljudi. Medicina, kao znanost o ljudskom
organizmu, njegovim bolestima te spriječavanju i liječenju bolesti, u počecima svoga
razvoja imala je izvor u iskustvu i magiji jer su primitivni ljudi vjerovali da je bolest
posljedica moći zlih duhova.
Otac znanstvene medicine i najpoznatiji grčki liječnik bio je Hipokrat. Smatraju ga
najpoznatijim medicinskim piscem čitave naše povijesti. On u svojim djelima pobija
mitološka shvaćanja o bolestima, izgrađuje etičke kriterije u medicini, opisuje bolesti,
a smatra ih posljedicom nesklada u omjerima tjelesnih „sokova“. Kada se odnos tih
sokova (krv, sluz, žuta i crna žuč) poremeti, čovjek oboli. Anatomija u starom vijeku
doživljava vrhunac pod Galenom (grčki liječnik koji je radio u Rimu). On je tvorac
teorije funkcije tijela koja je sadržavala i mnoge pogrešne postavke. Tek u 16.st.
Vesalius cjelovito dokazuje neispravnosti galenske anatomije i daje smjernice za
modernu medicinu.

Povijest – smatra se da su temelje povijesti postavili istočni narodi, a naročito se

ističu Židovi. Biblija je zbirka knjiga koju smatraju svetom i kršćani i židovi. Biblijske
knjige su pisali razni autori više od 1000 godina. U njoj možemo naći povijesne
elemente, narodnu tradiciju, legende, mitove. Ubraja se među najveća literarna
dostignuća.
Stari Grci počinju povijest pisati na kritičniji način no što je pisana do tada; Herodot
je opisao borbu grka i barbara temeljem onog što je vidio, ali daje i sustavan pregled
svijeta u kojem su se vodili ratovi, tradicije, političkih i društvenih ideja…

Politika – znanost o pojavama koje se odnose na zajedničku ljudsku djelatnost i

najstarija disciplina društvenih znanosti. Temeljito su je proučavali Grci koji su se
posebna bavili pitanjima ljudi u gradovima i državama. Sofisti su profesionalno
proučavali politiku i poučavali o političkim znanjima. Politika je obrađivana u
mnogim djelima, ali svakako je najpoznatija Platonova „Država“ i „Zakoni“ te
Aristotelova „Politika“.

Ekonomija – grčki filozofi i znanstvenici su proučavali ekonomiju, ali su joj pridavali

manje važnosti nego politici. Upravljanje domaćinstvom je bilo važno, no to su bili
poslovi nižeg stupnja. Platon je raspravljao o ulozi novca i njegova pravila monetarne
politike se slažu s logičkim posljedicama teorije prema kojoj je vrijednost novca u
načelu neovisna od materijala od kojega je napravljen. Aristotel također određuje
neke suvremene termine (monopol) i problematiku monetarne politike.

Pravo – od babilonski kralj Hamurabi je primao zakone od boga Sunca, Sokrat je

propovijedao da su tvorci zakona Bogovi, Platon i Aristotel smatraju da su zakoni i
pravo proizvod ljudi. Platonovi dijalozi o pravednosti daleko nadilaze čak i današnje
vrijeme i uključuju idealne zahtjeve; stroga zakonitost kao obrana od zloporabe
vlasti, ostvarenje pravednosti, obavljanje funkcija na temelju sposobnosti, jednaki
uvjeti i zajednički odgoj djece, potpuna ravnopravnost žena, ograničavanje krajnosti
bogatstva i siromaštva…Aristotel umjesto božanstva uvodi «prirodu» kao
stvaralački faktor prava. U Rimljana pravo dobiva pravi zamah te postaje
najvažnijom društvenom znanosti, vrjednije od politike i filozofije (rimsko pravo).

Tijekom sljedećih nekoliko stoljeća (od pada Rima 476.g.) pa sve do 13. stoljeća
gotovo da i nema znanstvenog života u većem dijelu Europe, odnosno do renesanse.
Astronomijom i matematikom su se bavili Arapi, a poznavanje umjetnosti i znanosti
se održavalo na Istoku i u Bizantu.
Buđenje znanosti iz srednjevjekovnog mrtvila započinje tek negdje u 11. stoljeću.

2.1. Srednjevjekovna znanost

Unatoč svojem propadanju nakon rimskih osvajanja u 2.st.p.n.e., Grčka je ostala

kolijevka znanosti, kulture i umjetnosti jos stoljecima. Znanstvena misao Grka nije
našla plodno tlo u Rimu jer su Rimljani bili praktični i apstraktno umovanje su
smatrali beskorisnim.

Europske crkve počinju osnovati u 10., 11. i 12. stoljeću škole i sveučilišta u kojima se
prvenstveno poučavala teologija i filozofija. Jedno od najstarijih sveučilišta je ono u
Bologni osnovano 1088. godine.

Iako se sloboda naučavanja u srednjem vijeku kretala u okviru katoličke ideologije,

na sveučilištima kao glavnim središtima znanstvene misli, javljale su se mnoge
slobodnije ideje i otkrića. Na mnogima su se poučavala Aristotelova djela (Toma
Akvinski-skolastika; nema sukoba između znanosti i religiozne misli).

2.2. Znanost renesanse

Renesansa – otkiće Amerike, pad Carigrada, pronalazak tiska, porast materijalnog i

duhovnog blagostanja, preporod, ponovni procvat... Društveno-politički i kulturni
pokret u Europi 14.-16.st. predvođen novom društvenom klasom (buržoazija), a
usmjeren protiv feudalno-crkvenog pogleda na svijet. Veliko zanimanje za
književnost i umjestnost stare Grčke i Rima. Procvat znanosti, umjetnosti i
književnosti.
Leonardo Da Vinci (1452.-1519.) – univerzalni genij. Koristio u svom
znanstvenoistraživačkom radu više znanstvenih metoda (metoda promatranja i
eksperiment).
Nikola Kopernik (1473.-1543.) – heliocentrični sustav
Andreas Vesalius (1514.-1564.) – znanstveno utemeljenim medicinskim
istraživanjima opovrgnuo Galenove pogreške i stavove.
Erazmo Roterdamski (1466.-1536.)isticao se na svim znanstvenim područjima -
Giordano Bruno (1548.-1600.) – borio se protiv društvene i moralne statike
dugotrajnog feudalnog razdoblja.
2.3. Novovjekovna znanost

Daljnji razvoj renesansnog zamaha. Osnovna znanstvena i filozofska misao tog

vremena se ogleda kroz dva pogleda na svijet; empirizam i racionalizam.

EMPIRIZAM - znanost koja priznaje iskustvo kao jedini mjerodavni način znanstvene
spoznaje. G. Galilei, J. Locke, F. Bacon, G. Berkeley, D. Hume..

RACIONALIZAM – razum je vrelo i kriterij vjerodostojnog znanja. B. Pascal, B. de

Spinoza, R. Decartes...osim svojim filozofskim uvjerenjima, isticali su se i kao
matematučari, fizičari, prirodoslovci.

Od 16.-18. stoljeća došlo se do više spoznaja, znastvenih činjenica, teorija, zakonitosti

nego u prethodnih 15 stoljeća.
Knjiga (pročitati dostignuća).

3. TEMELJNE I RAZVOJNE ZNAČAJKE ZNANOSTI

 OBJEKTIVNOST – jedno od temeljnih obilježja znanosti. Neki znanstvenici ju

nazivaju „zlatnim pravilom znanosti”. Pristup znanstvenom istraživanju
može biti i subjektivan, ali rezultati trebaju i moraju biti objektivni;
objektivnost zahtijeva znanstveno utemeljeno ispitivanje, sukladno pravilima
znanstvenih metoda, predmeta istraživanja, a rezultate istraživanja treba
znanstveno i kritički provjeriti, teorijski i praktično vrednovati.

 STUDIOZNOST I PRECIZNOST – studioznost podrazumijeva detaljno

razrađen plan istraživanja do najsitnijih detalja, točno prema pravilima i
zahtjevima metodologije i tehnologije izrade znanstvenog i stručnog djela.
Preciznost je usko povezana sa studioznošću; predstvalja točnost do u
najmanje sitnice, određenost, savjesnost, u svim fazama istraživačkog rada.
Svaku aktivnost znanstvenik mora biti u stanju točno odrediti, jasno
formulirati, u tančine izložiti, pregledno i sustavno sažeti.

Vrlo precizno treba:

- formulirati problem i predmet istraživanja
- postaviti odgovarajuću hipotezu
- izabrati temu tj. naslov istraživačkog projekta
- izraditi orijentacijski plan istraživanja
- sastaviti bibliografiju
- prikupiti relevantne publikacije i znanstvene informacije
- izvršiti selekciju informacije
- analiza i sinteza relevantnih činjenica
Isto tako treba:
- pravilno preuzimati tuđe spoznaje (referenciranje)
- opremiti ilustracije
- napisati rukopis i urediti ga prema određenim standardima (jezično, stilski,
terminološki, tehnički i grafički...)

 POUZDANOST – podrazumijeva čvrstu argumentaciju znanstvenih spoznaja,

činjenica, teorija, zakona i zakonitosti. U svakom znanstvenom projektu svaka
spoznaja treba biti argumentirana i dokazana, a hipoteza obrazložena. One
spoznaje koje imaju više dokaza u svoju korist su pouzdanjije u odnosu na one
koje ih imaju manje. Ponekad, međutim, postoje iznimke i one spoznaje koje
imaju manje dokaza su vrednije za znanost od onih s više dokaza.

 SUSTAVNOST – svaka aktivnost istraživača mora imati plan, svrhu i ciljeve,

redoslijed, početak izvršenje, termine i sl. Svaka aktivnost se može tretirati kao
element u sustavu ukupnih aktivnosti istraživača koje su višeg reda. Sve su
aktivnosti vremenski, brojčano, obuhvatno ...povezane.

 ANALIZA I SINTEZA – često nesvjesni. Svaki složeni posao ili problem se

raščlanjuje na odgovarajuće dijelove, a potom se ti dijelovi nakon određenih
zahvata, transformacija ili rješenja spajaju u odgovarajuće cjeline. U
znanstvenoistraživačkom radu se analitičko-sintetički postupci primjenjuju u
svim fazama istraživanja. Analitički pristup podrazumijeva raščlambu
određene cjeline na bitne dijelove, dok sinteza podrazmijeva smisleno spajanje
bitnih dijelova u cjelinu.

 RACIONALNOST – svaka aktivnost mora biti izvedena optimalnim

korištenjem raspoloživih resursa. To predstavlja racionaliziranje u provedbi
znanstvenih istraživanja i svih znanstvenoistraživačkih djelatnosti.

 JEDINSTVENOST ZNANOSTI – se odnosi na jedinstvenost svih znanstvenih

područja, polja, grana, ogranaka, kolegija, predmeta... Ovisno i hijerarhiji i
razini, promatrano horizontalno ili vertikalno, između pojedinih dijelova i
elemenata sustava znanosti postoje manje-više izravne ili neizravne veze.
Znanost je jedinstveni sustav, a možemo ga promatrati s makro, mezo ili
mikro razine.

 JEDINSTVO ZNANSTVENE TEORIJE I PRAKSE – nema znanstvene spoznaje

koja se prije ili kasnije ne primjenjuje u praksi (izravno ili neizravno). Isto tako
nema objektivne stvaralačke prakse koja nije utemeljena na znanosti. Samo
znanost koja se djelotvorno primjenjuje u praksi je prava znanost.
Međutim, znanost je i teorijska.
„Ništa nije tako praktično kao dobra teorija” (Immanuel Kant)

 ZNANSTVENO ISTRAŽIVANJE I ZNANSTVENE METODE – nema

znanstvenog istraživanja i znanosti bez primjene znanstvenih metoda.
Temeljna značajka znanstvenog istraživanja je da ono ima znanstvenu svrhu,
ciljeve i zadaću te da se koristi znanstvenim metodama. U pravilu se koristi
više znanstvenih metoda u u odgovarajućim kombinacijama. Znanstvene
metode, zajedno sa znanstvenom infrastrukturom i ljudskim potencijalima
čine najvažnije elemente prouzvodnje znanosti.
 KREATIVNOST U ZNANOSTI – nema znanosti bez inteligencije, znanja i
kreacije; u znanstvenom stvaralaštu se prožimaju i isprepliću kreacija i
invencija. Kreativan znanstvenik mora biti i inventivan (pronalazački i
izumiteljski tip).

 TIMSKI RAD – u prošlosti je uglavnom dominirao pojedinac kao znanstvenik

koji raspolaže s cjelokupnim znanjem iz nekog područja/svjetskim znanjem
(Aristotel). S progresivnim porastom broja znanstvenih spoznaja povećava se i
broj znanstvenika koji vlada znanjem iz određenog područja. Suvremeni
uvjeti zahtjevaju udruživanje znanja i napora većeg broja znanstvenika
različitih specijalnosti=svjesno organizirani timovi znanstvenih stručnjaka
raznih specijalnosti koji rade na postizanju znanstveno determinantnih ciljeva
i rješavanju aktualnih problema prirodnih i društvenih znanosti. Bez svjesno
organiziranog timskog rada znanstvenika, nema znanstvenog istraživanja,
naročito temeljnih i primijenjenih istraživanja, ali ni znanosti općenito
(naročito interdisciplinarnih i multidisciplinarnih znanosti).

 ZAKON UBRZANOG RAZVOJA ZNANOSTI – stalno povećanje:

- broja znanstvenika
- objavljenih publikacija
- znanstvenih disciplina
- skraćivanja vremena od pronalaska do komercijalizacije
U posljednjih 100 godina povećao se broj znanstvenika za 1000 puta. Smatra se da
u jednoj godini živi i radi 80% znanstvenika koji su ikada djelovali na planetu.
Prije stotinjak godina se smatralo da znanost raste proporcionalno populaciji, a
populacija proporcionalno broju posljednje generacije tj. Znanost napreduje
proporcionalno masi znanja koju nam je ostavila posljednja generacija.... To više
nije tako.

 DINAMIČKI RAZVOJ ZNANOSTI – znanost je dinamički i stohastički sustav

koji se stalno mijenja, usavršava, prilagođava okruženju ili okruženje
prilagođava sebi (tj. Znanstvenim zakonima i teorijama), kritički revidira
znanstvena postignuća iz prošlosti, stvara nova znanja o prošlosti i
sadašnjosti.

3.1. Društveni karakter znanosti

Znanost služi interesima cijelog društva i napretku čitavog čovječanstva, a njome
se nastoje zadovoljiti društvene potrebe. Znanost je univerzalna; ona nije
državno, društveno, ili vlasništvo pojedinog naroda. Ne može se svesti u
nacionalne okvire; ona pridonosi međunarodnoj suradnji. Rezultati ili stečevine
znanosti se prenose s jednog naroda na drugi, s generacije na generaciju.
Znanstvene teorije, zakoni, spoznaje, zakonitosti i metode moraju biti dostupne
svima.
Ponekad se znanost koristi i u nehumane svrhe- logori, ispitivanja na ljudima,
vojna istraživanja... (Nobel-dinamit).
3.2. Diferencijacija i integracija znanosti
Diferenciranjem znanja javljaju se nova znanstvena područja, polja, grane,
ogranci. Složenost znanstvenih predmeta istraživanja, problema i hipoteza
nameće potrebu integracije znanosti, odnosno povezivanja u odgovarajuće
skupine: interdisciplinarne i multidisciplinarne znanosti.

3.3. Tendencija razvoja suvremene znanosti

1. Veliki porast ulaganja kapitala u znanstvenoistraživačke djelatnosti

Ekonomski snažne i razvijene države svakih 5-10 godina udvostručuju
ulaganja u znanost, dok je u tranzicijskim zemljama i zemljama u razvoju
za to potrebno i 20-ak godina.
2. Stalno povećanje broja znanstvenika i istraživača
70-tih godna je u svijetu bilo više od 3 milijuna znanstvenika, a samo 10-ak
god. kasnije njihov se broj udvostručio. To je ritam produkcije istraživača u
razvijenim zemljama. U tranzicijskim i onima u razvoju za to je opet
potreban dulji period od 15-20 god.
3. Multipliciranje znanstvenih informacija
Posljednjih 30-ak godina prevladava poplava informacija, ne samo vezano
uz povećanje broja znanstvenika, već i uz povećanje broja znanstvenih
spoznaja i otkrića koja su komunicirana s javnošću. Sve je to omogućeno
naglim procvatom informacijske tehnologije koja omogućava brz protok i
dostupnost nanstvenih informacija. Stečena znanja vrlo brzo zastarjevaju
(oko 20% znanstvenih informacija), a u posljednjih 10 godina je dobiveno
50% informacija s kojima raspolaže znanst na svjetskoj razini.

4. Ubrzano povećavanje fonda znanstvenih i tehničkotehnoloških znanja

U 19.st. se fond svjetskog znanja udvostručio za 125 godina, u 20.st. je bilo
nekoliko povećanja (za 50 god., pa 25, pa 10, a u 21. st. Se računa da će se
fond svjetskog znanja udvostručavati svakih 5 godina)

5. Timski rad
Timska znanstvena istraživanja u posljednjih 50-ak godina gotovo u
potpunosti eliminirala individualna istraživanja.

6. Matematizacija znanosti
Danas je nezamislivo znanstveno istraživanje bez upotrebe eksperimenata,
modela, matematike tj. kvantitativnih znanstvenih metoda jer samo one
omogućavaju konzistentne i objektivne rezultate.
3.4. Znanstvena i tehnologijska politika RH

Glavni ciljevi:
 povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj – mjera razvoja svakog društva.
RH akcijskim planom želi povećati ulaganje u istraživanja i razvoj do 3% na
razini BDP-a. Uvesti ekspertni sustav evaluacije projekata, povećati ulaganja u
kapitalnu i srednju opremu opremu, obnova istraživačke infrastrukture,
potaknuti ulaganja u znanost, poticati javno-privatnih partnerstva.
 preustroj znanstvenog sustava RH – stvaranje programa za poticanje svijesti
o utjecaju znanosti na razvoj društva, integracija i zanstveno profiliranje
sveučilišta izvan Zg s ciljem uravnoteženog regionalnog razvoja RH,reforma
doktorskih studija, redefinicija misije uloge i načina rukovođenja institutima,
poboljšanje sustava TT, odgoj mladih u duhu kreativnosti i želje za znanjem.
 jačanje suradnje znanosti, Vlade RH i gospodarstva – stvaranje financijskih
instrumenata koji bi poticali suradnju znanstvenoistraživačkog sektora s
javnim sektorom i gospodarstvom, povećanje broja mladih istraživača...
 intenzivnije sudjelovanje hrvatskih znanstvenika u Okvirnim programima
EU – sufinanciranje i olakšice za suradnju u europskim programima, razvoj
snažnih odjla za međunarodnu suradnju na sveučilištima intenzivni programi
treninga i transfera znanja, nadogradnja baze podataka o znanstvenom
potencijalu RH

Tehnologija i inovacije – ciljevi:

- promicanje stvaranja i rasta poduzeća utemeljenih na znanju
- podupiranje malog i srednjeg poduzetništva
- poticanje potražnje poslovnog sektora za istraživanjem i razvojem
- upravljanje intelektualnim vlasništvom
- privlačenje ulaganja privatnog sektora
- promicanje javnog povjerenja u znanost i svijesti o značenju inovacija

4. KLASIFIKACIJA ZNANOSTI

4.1. Pojam i važnost klasifikacije znanosti

Klasifikacija – razvrstavanje, raščlanjivanje, raspoređivanje tj. sustavna podjela

pojmova po klasama, djelima, razredima, vrstama, tipovima....obzirom na njihove
opće karakteristike.

Klasifikacija znanosti – otkrivanje interakcijskih veza između njenih segmenata:

područja, polja, grana, ogranaka...i to na osnovi određenih načela o njihovim
uzajamnim vezama.

Ako promatramo klasifikaciju znanosti kroz njen povijesni razvoj, tada razlikujemo 3
glavne razvojne faze:

1. fazu karakterizira jedinstvenost znanosti. Ta faza obuhvaća antičko doba i

rani srednji vijek. U znanosti tada nema diferencijacije jer je filozofija bila
 jedina znanost. Ona je kao „znanost nad znanostima“ ouhvaćala sva ljudska
znanja o prirodi, društvu i mišljenju.
2. fazi je započeo proces diferencijacije znanosti Ova faza obuhvaća razdoblje
od 15.-18.st. Od filozofije se odvajaju specijalne znanosti prvo matematika,
mehanika, astonomija, a zatim fizika, kemija, biologija, geologija i psihologija.
3. faza započinje u 19.st. i tu dolazi do još detaljnije diferencijacije, ali istodobno i
integracije pojedinih znanstvenih disciplina u nova znanstvena područja.
Takvim se procesima stvaraju sustavi znanosti.

Veliko praktično značenje klasifikacije znanosti se očituje kroz:

- optimalno organiziranje mreže znanstvenonastavnih i znanstveno-
istraživačkih institucija
- planiranje i ostvarivanje znanstvenoistraživačkih zadataka i projekata
- kooperaciju i koordinaciju znanstvenika i istraživača različitih specijalnosti
- izdavanje specijalističkih edicija (enciklopedija, udžbenika, monografija,
zbornika radova, znanstvenih časopisa i sl.)
- specijalističko obrazovanje, osposobljavanje i znanstveno usavršavanje
kadrova

4.2. Struktura suvremene znanosti

Razvoj proizvodnih odnosa i društvenog i znanstveno-tehnološkog napretka

zahtijevali su diferencijaciju znanosti na ustavne cjeline i podcjeline; oblasti,
područja i discipline. U Republici Hrvatskoj su dosad donesene 4 klasifikacije
znanosti. Prema posljednjoj iz 1997. godine znanost je strukturirana u 6
znanstvenih područja i 45 znanstvenih polja. Osim znanstvenih područja i polja,
najnovija klasifikacija sadrži i znanstvene grane koje se navode po područjima.
Iako je posljednja klasifikacija uglavnom primjerena današnjem stupnju razvoja
znanosti i tehnologije, ona ima i određenih nedostataka, nepreciznosti i
nelogičnosti. Stoga bi trebala biti podvrgnuta verifikaciji; kako domaćoj, tako i
stranoj. Znanost je po svojoj prirodi dinamična te njena klasifikacija iziskuje stalno
usavršavanje, dopunjavanje i prilagodbu koja će ići u korak s vremenom te
teorijskim i praktičnim dostignućima i potrebama.
4.3. Znanstvene kategorije

U znastvenim i stručnim djelima susreću se brojne znanstvene kategorije kao temeljni

elementi znanosti koje bi trebali poznavati ne samo studenti, magistrandi i
doktorandi već i sveučilišni nastavnici, suradnici, znanstvenici i istraživači svih
zvanja i zanimanja.

Najvažnije znanstvene kategorije su: pojam, sud, definicija, divizija, distinkcija,

deskripcija, eksplanacija, znanstveni problem, predmet znanstvenog istraživanja,
hipoteza, predviđanje, znanstveno otkriće, dokaz, opovrgavanje, zaključak, teorija,
zakon, verifikacija spoznaje, znanstvene činjenice.

1. POJAM
- zajednička misao kojom se osmišljava neki predmet, odnos, pojava.

Nema pisanog djela bez upotrebe brojnih različitih izraza kojima se podrazumijeva
neki isti predmet, pojava ili misao. Važno je da svima taj izraz znači isto.
Svaki pojam ima svoj sadržaj i opseg; sadržaj nekog pojma je skup obilježja koja čine
dotični pojam npr. opća obilježja jezičnog izraza „plovilo“, „većih dimenzija“, „dio
prilagođen uvjetima pod vodom“...čine sadržaj pojma „BROD“. Opseg nekog pojma
je skup svih predmeta koji su obuhvaćeni dotičnim pojmom (teretni, putnički,
ratni...brodovi).

Obzirom na sadržaj i opseg, pojmovi mogu biti:

a) jednostavni – takvi se pojmovi sastoje od samo jednog obilježja (zeleno,

okruglo...)
b) sastavljeni – pojmovi kojima je sadržaj sastavljen od više obilježja (npr. pojam
„brod“)
c) istovjetni ili identični – takvi pojmovi imaju isti sadržaj i isti opseg (npr. pojam
„čovjek“ i pojam „umna životinja“)
d) zamjenski / recipročni ili istovrsni ili ekvivalentni pojmovi – takvi pojmovi
imaju isti opseg, odnose se na isti pojam, a sadržajno su različiti (npr. „4+6“ i
„3+7“ odnose se na isti predmet, broj „10“)
e) različiti – pojmovi različitog sadržaja i opsega (npr. pojam „knjiga“ je različit
od pojma „čovjek“...)

Sadržaj i opseg pojma stoje u obrnuto proporcionalnom odnosu; što je pojmu veći
sadržaj, manji mu je opseg i obrnuto.
f) viši i niži te uži i širi – po svom opsegu, viši je pojam ujedno i širi, jer
obuhvaća više predmeta, dok je niži pojam ujedno i uži, jer obuhvaća manje
predmeta od općenitijeg pojma.
g) pojmovi prema vrstama predmeta misli – postoje brojne vrste pojmova; za
stvar, za svojstvo, za proces, za način, za odnos, za fizičke predmete, za
psihičke predmete, pojmovi o idealnim predmetima, o realnim predmetima,
imaginarnim predmetima...
 h) individualni ili pojedinačni i klasni pojmovi – individualni pojmovi su oni u
čiji opseg ulazi samo jedan pojedinačni predmet (npr. rijeka), a klasni su oni
koji obuhvaćaju skup od više u nečemu sličnih predmeta (npr. grad).
i) pozitivni i negativni – pojmovi kojima se misli na prisutnost nekih svojstava,
stanja, procesa ili odnosa, nazivaju se pozitivnim pojmovima (čovječnost,
moralnost, pravda, jednakost..), a pojmovi kojima se negiraju stanja, odnosi i
aktivnosti kao što su nepravda, nevoljkost, amoralnost, nečovječnost...nazivaju
se negativnim pojmovima.
j) jasni i nejasni – jasni su oni pojmovi kojima je poznat sav njihov opseg, a
nejasni su oni kojima je opseg samo djelomično poznat.

2. SUD
- spoj pojmova kojima se nešto tvrdi ili poriče tj. sud je misao koja ima neku
istinonosnu vrijednost.

Svaki sud se sastoji od 3 pojma:

subjekt – misao o onome o čemu se nešto tvrdi
predikat – misao o onome što se o subjektu tvrdi
kopula – misao o vezi subjekta i predikata
To znači da sud nije jednostavno veza pojmova kojima se nešto tvrdi, već je to misao
kojom se o nečemu (subjektu) tvrdi nešto drugo (predikat) pomoću neeg trećeg
(kopule).

Postoje razne podjele sudova, ali je važno napomenuti da sudovi po svom obliku
moraju zadovoljiti neka temeljna načela:
- načelo neprotuslovlja ili neproturječja (kontradikcija) – za neke sudove vrijedi
načelo prema kojem niti jednoj stvari ne prupada obilježje koje joj protuslovi.
To se izriče na način da je nemoguće da isto istodobno i u istom smislu
pripada i ne pripada istome („Bjelančevine su neorganske tvari“)
- načelo dostatnog razloga – bit suda je u tome da predočava neko objektivno
stanje predmeta, stvari, tvari, odnosno da ima objektivnu vrijednost. Bez
dostatnog razloga ne možemo prihvatiti tvrdnju da je neki sud valjan ili istinit
pa se iz toga izvodi načelo dostatnoga razloga : svaki sud koji objektivno
vrijedi, ima svoj dostatan razlog („Papir je obojen crveno.“).
- načelo isključenog srednjeg (trećeg) – bit tog načela je da nema nikakve
srednje mogućnosti; ili je jedno, ili je drugo, nikako oboje ili nešto treće. Iz toga
se izvodi načelo: između onoga što međusobno protuslovi, nema ničeg
srednjeg (trećeg).
 3. DEFINICIJA (lat. definitus-određen, razgovjetan, jasan)
- sud kojim se nedvosmisleno određuje sadržaj jednog pojma.

Definicijom se postiže da se definirani pojam ne miješa s drugim pojmovima te da se

jasno i nedvosmisleno može od njih razlikovati.

Najvažnija pravila definiranja:

- definicija treba biti primjerena pojmu koji se definira (definicija ne smije po
opsegu biti ni šira niti uža od pojma koji definira, nego oni moraju biti
recipročni. Sukladno tome, definicija koja nije ni preširoka, niti preuska,
naziva se primjerenom ili adekvatnom.
- definicija treba biti jasna (ne smije se neki pojam definirati pomoću nejasnoga,
dvosmislenoga ili neodređeng pojma.Pojmovi pomoću kojih se definira
trebaju biti sami po sebi jasni ili već prethodno definirani. Svaka definicija
mora biti u cjelosti jasna.
- definicija treba sadržavati samo bitna obilježja pojma koji se definira (valjana
definicija mora sadržavati samo bitne oznake po kojima se sadržaj nekog
pojma razlikuje od sadržaja drugih pojmova. Ne smije biti preobilna.
- definicija ne smije biti cirkularna (ne smije biti kružna; to znači da ne smijemo
definirati neki pojam pomoću pojma kojeg on definira: „..pravci koji zatvaraju
pravi kut nazivaju se okomiti pravci. Kut čiji su krakovi međusobno okomiti
naziva se pravi kut“. To znači da se okomiti pravci definiraju pomocu pravog
kuta, a pravi kut pomocu okomitih pravaca).
- definicija ne bi trebala biti niječna,odnosno negativna ( u definiciji se mora
utvrditi ono što jest, a ne ono što nije. Ona treba odrediti koja obilježja čine, a
ne koja ne čine određeni pojam).
- definicija ne smije biti slikovita (slikovite se definicije ne mogu smatrati
definicijom: „Tko se potpisuje palcem, taj upravlja šakom....“).

Treba nastojati definirati sve pojmove prema pravilima. To, međutim, nije uvijek
moguće. Problemi nastaju kod pokušaja definicije naopćenitijih pojmova poput bitka,
odnosa, ili kod pojmova koji nemaju vrsnu razliku npr. gorko, slano, plavo... tada ih
nastojim definirati koristeći pomoćne postupke poput deskripcije ili opisivanja
(kada se nabrajanjem oznaka nekog pojma ne određuje njihov međusobni odnos ili
rang) i distinkcije ili razlikovanja (kada se pojam objašnjava tako da se uputi na
neki srodan pojam i da se upozori na razliku među njima).

4. DIVIZIJA (razdioba)
Definicijom se određuje sadržaj pojma. Svaki pojam osim sadržaja ima i opseg.
Opseg pojma se određuje divizijom ili razdiobom (logički postupak kojim se
određuje opseg nekog pojma).

U svakoj diviziji razlikujemo 3 elementa:

- pojam opsega ili razdiobna cjelina
- stajalište ili princip ili razdiobni temelj (po kojem se neki pojam dijeli)
- razdiobni članovi (niži pojmovi koji ulaze u opseg nekog pojma, a dobiju se
dijeljenjem tog pojma po određenom principu)
Najvažnije vrste divizija su:
a) divizije prema broju članova – broj članova razdiobe može biti različit. Prema
broju članova razlikujemo: dvodiobu ili dihotomiju, trodiobu ili trihotomiju,
četverodiobu ili tetratomiju, peterodioba ili pentatomija...
b) paralelne divizije ili kodivizije – pojam se može podijeliti po složenosti na
jasne i nejasne, po razgovjetnosti na na razgovjetne i nerazgovjetne (...). Takve
razdiobe kada se ista cjelina dijeli prema različitim principima tako da se dobivaju
različiti članovi razdiobe se nazivaju paralelne razdiobe.
c) subdivizija ili podrazdioba – pojmovi „razdiobna cjelina” i „član razdiobe”
nisu apsolutni; možemo dalje dijeliti pojam koji je i sam član neke razdiobe pa se
takva razdioba naziva podrazdioba ili subdivizija u odnosu na prvu razdiobu.
Primjer: sva se živa bića mogu podijeliti na životinje i biljke, a savki od ta dva člana
se dalje može dijeliti na brojne vrste i podvrste.

5. DISTINKCIJA (razlikovanje)
- postupak kojim se objašnjava razlika među pojmovima. To se čini tako da se jedan
pojam upućuje na neki srodan pojam, a zatim se upozori na razliku među njima. Tim
postupkom obavljamo pojmovno odvajanje nekih obilježja predmeta, pojave ili bića;
to je proces razgovjetnog sagledavanja odnosa između predmeta i pojava koji vodi
jasnoj spoznaji.

Primjer: „sarkazam” je sličan „ironiji”, ali je žešći i bezobzirniji.

Vrste distinkcije:
- brojčana ili numerička : ako se jednaki predmeti razlikuju po broju koliko ih ima
- realna tj. stvarna
- logička ili misaona: ako se u jednom konkretnom predmetu razlikuju njegove
različite strane
- formalna: ako je provedena radi neke logičke analize ili temeljena na nevažnim
osobinama

U znanstvenom je istraživanju naročito važno razlikovanje pojmova; primjerenom

distinkcijom se stvara prostor za rasprave, oblikovanje rezultata istraživanja, pisanje
kvalitetnih djela. Samo se adekvatnim razlikovanjem pojmova i procesa mogu
kvalitativno i kvanitativno uočavati njihovi odnosi i veze.
 6. DESKRIPCIJA (opis)
- opis, opisivanje, ocrtavanje nekog pojma, pojave, predmeta, tijeka događanja…, ali
najčešće bez pokušaja njihovog tumačenja. U postupku deskripcije se najčešće
nabrajaju obilježja nekog pojma, ali se ne određuje međusobni odnos i rangiranje
takvih svojstava. Deskripcija se primjenjuje u početnoj fazi znanstvenog istraživanja.

U znastvenoistraživačkom radu opisivanju treba posvetiti naročitu pažnju jer često

od njega ovise sve druge faze znanstvenog istraživanja. Postoji izravna korelacija
između stupnja netočnosti, neobjektivnosti, nekonzistentnosti, definicija, sudova
mjerenja, eksperimenata, predviđanja, kontrole i stupnja točnosti, objektivnosti.... i
deskripcije. Samo objektivno opisivanje može biti valjano. Objektivnost
provjeravamo tako da više znanstvenika opisuje istu pojavu ili proces. Znanstveni
opis je samo onaj koji je objektivan, sustavan, logičan i precizan, detaljan i
svestran.

7. EKSPLANACIJA
Deskripcija odgovara na pitanje „Kako?“, a eksplanacija na pitanje „Zašto?“.
- logički postupak kojim se nešto (predmet, pojava, činjenica, događaj) dovodi u
vezu s nečim drugim, a što je bitna pretpostavka njegove egzistencije.

Kod svake eksplanacije razlikujemo:

a) eksplanandum (pojava koju treba objasniti –predmet objašnjenja-a registrira se
opisom)
b) eksplanans (skup zakona i okolnosti na koje se upućuje kao kao na dovoljan uvijet za
nastanak pojave-ono što objašnjava, sredstvo objašnjenja)
c) antecedentne okolnosti (okolnosti pod kojima se pojava zbila)
d) opće zakone (zakoni po koima se pojava zbila tj. Zakoni koji u datim okolnostima za
posljedicu imaju navedenu pojavu)

Najvažnije vrste eksplanacije:

- eksplanacija činjenica (objašnjava pojedinačne činjenice npr. zašto se cjelokupno
hrvatsko gospodarstvo sporo razvijalo od 1945-1995)
- eksplanacija zakona (objasniti zakon znači navesti neki drugi, općenitiji zakon iz
kojeg je ovaj nastao)
- uzročna ili kauzalna (objašnjenje putem zakona koji utvrđuju uzročnu povezanost
među pojaama)
- statistička (ako su opći zakoni po kojima se odvija objašnjenje statistički)
- teleološka (ako se objašnjenje neke pojave dovede u vezu s nekim ciljem ili svrhom)
- funkcionalna (otkriti kakvu potrebu sustava zadovoljava određena pojava,
odnosno pridonosi li jačanju, slabljanju sustava ili je nautralna)
- strukturalna (neka je pojava objašnjena ako je smještena u neki širi sustav
(strukturu) i ako ima utvrđen odnos s drugim dijelovima sustava).
 8. ZNANSTVENI PROBLEM
Temeljni zadatak znanstvenog istraživanja je rješenje aktualnih problema, a to su
teorijska ili praktična pitanja koja zahtjevaju rješenja. Nije svaki problem znanstveni
problem niti problem istraživanja.

Problem istraživanja – samo onaj problem koji se ne može riješiti učenjem i

studiranjem, već je potrebno provesti znanstveno istraživanje kako bi se došlo do
njegovog rješenja, ali i do novih znanstvenih spoznaja. To je činjenica ili pojava koja
je za autora iznenađenje, nepoznata, neshvatljiva proturječi postojećim teorijama i
znanju i potiče na traženje objašnjenja, rješenja.

9. PREDMET ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

Znanstveni problem je motiv istraživanja. Iz problema istraživanja se definira
predmet znanstvenog istraživanja, a iz problema i predmeta znanstvenog
istraživanja se formulira hipoteza koju treba dokazati i opovrgnuti. To znači da
primjerenost hipoteze direktno ovisi o znanstvenoj utemeljenosti problema
istraživanja, a o znanstvenoj utemeljenosti postavljene hipoteze i problema
istraživanja najizravnije ovisi primjerenost predmeta istraživanja.

Prirodan tijek znanstvenog istraživanja obuhvaća:

- odrediti problem istraživanja
- iz problema definirati predmet znanstvenog istraživanja
- na osnovu najbitnijih elemenata znanstvenog problema i predmeta postaviti
primjerenu hipotezu
Dokazivanjem ili opovrgavanje postavljene hipoteze rješava se znanstveni problem i
predmet istraživanja.

Predmet znanstvenog istraživanja mogu biti stvari, pojave, odnosi, priroda, društvo,
ponašanje, stavovi, mišljenja, interesi....itd. U svakom znanstvenom području, polju,
grani, ogranku..može se definirati bezbroj predmeta istraživanja ovisno o aktualnim
problemima i ciljevima sitraživanja, ali i o drugim činiteljima: prirodnim,
društvenim, gospodarskim...

10. HIPOTEZA
- znanstvena pretpostavka postavljena s ciljem objašnjenja neke pojave koju treba
provjeriti i dokazati (ili opovrgnuti) da bi postala vjerodostojna znanstvena teorija
ili zakon.
Tri su temeljna izvora hipoteze:
a) nužnost proširenja spoznaje
b) nužnost prevladavanja nedostataka već stečenih spoznaja
c) potreba stalnog provjeravanja aktualnosti stečenih spoznaja

U znanstvenom istraživanju treba težiti postavljanju dobre ili valjane hipoteze – ona
koja je adekvatna predmetu istraživanja, a adekvatna hipoteza je ona koju možemo
provjeriti i potvrditi određenim teorijsko-praktičnim postupkom.
Postoji 5 temeljnih pretpostavki za valjanu hipotezu:
1. relevantnost
2. provjerljivost
3. kompatibilnost
4. plodnost
5. jednostavnost

Najvažnije vrste hipoteza:

- kvalitativna
- kvantitativna
- kauzalna
- opća
- posebna
- pojedinačna
- radna
- znanstvena
- pomoćna

11. PREDVIĐANJE
U znanstvenom istraživanju posebnu važnost ima znanstveno predviđanje kao
usaršeni oblik racionalnog predviđanja jer se može primjenjivati u svakodnevnom
životu. Temelji se na poznavanju općih zakona i na poznavanju posebnih okolnosti
pod kojima ti zakoni djeluju (npr. Zemlja se kreće oko Sunca, Mjesec se okreće oko
Zemlje, a ako znamo u kakvum su odnosu Zemlja, Mjesec i Sunce u određenom
trenutku, možemo predvidjeti pomrčinu Mjeseca).

Karakteristke znanstvenog predviđanja:

- temelji se na prethodnim znanstvenim pojavama
- svrsishodno je tj. polazi od određenog cilja
- temelji se na pretpostavci da u svijetu vlada red, a ne kaos
- da se planiranjem dolazi do budućih događaja (iako postoji mišljenje da je
predviđanje dio planiranja)
- ostvaruje se određenim znanstvenim metodama

Pouzdano ili osnovano predviđanje – predviđanje koje pruža vjerodostojno jamstvo

da će se predviđeni događaj dogoditi.

Predviđanje i prognoziranje su sinonimi; prognoza (grč. Prognosis-znanje unaprijed)

je predviđanje, proricanje, nagovješćivanje koje se temelji na odgovarajućim
podacima i informacijama. Svaka prognoza ima elemente vjerojatnosti kao i
znanstveno predviđanje.

Dobrov razlikuje 3 vrste prognoza:

- prognoze prve faze (15-20 g.) – tu postoje kvalitativne i kvantitativne ocjene, tako
da se one nazivaju prespektivnim planovima
- prognoze druge faze (cca. 50 g.) – kvantitativne ocjene često ustupaju mjesto
kvalitativnim
- prognoze treće faze (cca. 100 g.) – u pravilu su hipotetičkog karaktera
U znanstvenom predviđanju javljaju se i određene potešoće:
- svako predviđanje polazi od određenog nepotpunog broja činjenica (većg ili
manjeg), ili od takvih činjenica koje su više-manje u neizravnoj vezi s pojavama
koje treba predvidjeti.
- tumačenje raspoloživih činjenica; samo njihovo postojanje nije dovoljno za
znanstveno predviđanje jer se mogu različito tumačiti pa se nameće pitanje koje
od njih su najbliže stvarnosti tj. istini.

12. ZNANSTVENO OTKRIĆE

Zadatak znanosti nije samo opisati, objasniti i predvidjeti, već i otkriti i dokazati.
Otkrićima obogaćujemo riznicu znanja, a dokazima utvrđujemo istinitost onoga što
je otkriveno.
Svakodnevni život je pun otkrića; prijatelj nas je slagao, mesar prevario, djevojka
iznevjerila, nestala nam draga knjiga.... To nisu znanstvena otkrića. To su opažanja
koja povremeno «otkrivamo», a vjerojatno će nam se takva i slična opažanja
ponavljati.

Znanstveno otkriće – podrazumijeva svaku novu spoznaju u granicama jedne

znanosti. Isprepliće se s tehničkim izumima i pronalascima.

«Tesla je otkrivao znanstvena otkrića, dok je Edison bio pronalazač»...Govori se i o

«otkriću» automobila, zrakoplova, atomske bombe..., ali tu se izraz otkriće pogrešno
upotrebljava, jer nema proširenja riznice znanja, već je to primjena znanstvenih
znanja u praktične svrhe. U takvim je slučajevima ispravnije govoriti o izumu ili
tehničkom pronalasku.

Dva su temeljna logička uvjeta znanstvenog otkrića:

1. otkrivena teorija ili teza mora biti istinita
2. otkrivena teorija ili teza mora biti nova, po prvi puta postavljena

Dokazom se rješava je li neka teorija ili teza istinita, dok je pitanje novine
postavljenne teorije ili teze puno složenije jer je povezano s verifikacijom znanosti
(teorijskom i praktičnom), ambicijama i mogućnostima pojedica i nacije da se izbore
za «prioritet» u svjetskoj znanosti.
Naime, otkrića do kojih pojedinac dolazi u svakodnevnom životu mjere se u odnosu
na cjelokupnost njegovih znanja, dok u znanosti nešto može biti otkriće samo u
odnosu na cjelokupnu riznicu znanja jednoga vremena.

Postoje razne vrste znanstvenih otkrića. Prema predmetu istraživanja otkrića

dijelimo na:
1. temeljna znanstvena otkrića (otkrića činjenica koje govore o postojanju
određenih pojava, odnosno njihovih svojstava, posebno kvalitativnih i
kvantitativnih, njihovih mjera, odnosa i sl.

Krajnji ciljevi znanstvenih otkrića:

  Otkriće još nepoznate činjenice (npr. nekog virusa)
 Otkriće veza i odnosa date pojave s drugim pojavama
 Otkriće promjene činjeničnog stanja i novog činjeničnog stanja pojave ili
procesa čiji se razvoj istražuje
 Otkriće tendencije i smjera kretanja ili promjene i razvija neke pojave (npr.
trend rasta ili pada prinosa)

2. u području društvenih znanosti posebnu važnost ima otkriće uvjeta uzroka i

motiva ljudskog ponašanja i aktivnosti, jer se time one ne samo opisuju, već i
objašnjavaju.
3. svrha znanstvenih otkrića i istraživanja uopće je otkriće zakona pojava, tj.
njihovog nastanka, razvoja i nestanka. To znači da se otkrićem zakona pojava otkriva
i bit istraživanih pojava, a to nam omogućava i ispunjenje ostala dva cilja
znanstvenog istraživanja; znanstveno objašnjenje i znanstveno predviđanje pojava.
4. još širi cilj predstavlja otkriće znanstvene teorije o nekoj vrsti prirodnih i/ili
društvenih pojava; znanstvena teorija obuhvaća, osim znanstvenog zakona, i sudove,
hipoteze, te teorijske modele objašnjenja određene vrste pojmova.
5. slučajna otkrića
6. otkrića kao rezultat planskih istraživanja
7. otkrića pojedinaca
8. otkrića ekspertnih timova
9. paralelna otkrića...

13. DOKAZ

Dokazivanje:
– postupak čija je svrha utvrđivanje, pokazivanje, zasnivanje istinitosti nekog suda.
Logički oblik tog postupka tj. njegova forma se naziva dokaz.
- izvođenje istinitosti jednog suda na osnovu istinitosti drugog ili drugih sudova za
koje se zna da su istiniti ili bar vjerojatno istiniti.

U postupku dokazivanja važna su 4 elementa dokaza:

1. teza ili tvrdnja (to je sud čija se istinitost dokazom utvrđuje)
2. argumenti ili razlozi (to su sudovi na osnovu kojih se utvrđuje istinitost neke
tvrdnje ili teze)
3. nerv dokaza (to je odlučujući, glavni argument ili razlog koji presudno utječe na
dokazivanje istinitosti neke tvrdnje ili teze)
4. način dokaza (način na koji se pomoću argumenata utvrđuje istinitost teze)

Proces dokazivanja je u osnovi proces zaključivanja; razlika je da se kod

dokazivanja ide obrnutim putem. Kod zaključivanja se zaključak izvodi temeljem
datih premisa po poznatom postupku, a kod dokazivanja je već dat poznat zaključak,
a trebaju se naći prikladne premise i postupak.
Ono što su u zaključku premise i konkluzija, u dokazivanju su argumenti i tvrdnja.

Pri dokazivanju se smatra da je data tvrdnja ili teza istinita, a tek se nakon toga traže
argumenti, odnosno, razlozi za tu tezu i nastoji se dokazati njena istinitost. Tražiti
argumente za neku tezu znači zapravo tražiti istinite sudove. Istiniti sudovi se zovu
aksiomi.

Aksiomi se ne mogu dokazati, ali im dokazi i nisu potrebni jer su oni očigledni. Npr.:
 sustav je veći od svojih podsustava
 majka je starija od svoje kćeri
 redoviti profesor je više znanstvenonastavno zvanje od asistenta

U pojedinim znanstvenim disciplinama se, osim, aksioma, rabe i drugi sudovi koji se
ne dokazuju, jer su očigledni, a zovu se postulati.

Postulat (lat. postulare- tražiti, zahtijevati) je sud od kojeg se ne polazi po vlastitom

iskustvu, nego se koristi kao polazna točka bez dokaza; to je tvrdnja ili pretpostavka
koja je sama po sebi toliko očita da je ne treba dokazivati.
Tako se u suvremenoj logici i metodologiji aksiomi ne shvaćaju kao same po sebi
jasne istine, nego kao uopće kao najbitniji stavovi od kojih određena teorija polazi i
na temelju kojih dokazuje istinitost svojih poučaka, pa takve stavove nazivamo
postulati.
Postulate znanost još nije uspjela dokazati, svesti ih na aksiome, pa se zato prihvaćaju
i rabe kao općepoznati sudovi koji izražavaju činjenice u koje nitko ne sumnja, jer im
se suprotnost ne može dokazati. Npr. kroz jednu točku izvan zadanog pravca može
se povući samo jedan pravac paralelan sa zadanim pravcem.

Najvažnije vrste dokaza:

1) direktni i indirektni dokaz (Direktni dokaz – onaj kojim se direktno dokazuje
teza; bilo na osnovi nekih općih stavova iz kojih ona proizlazi, ili na osnovi
posljedica koje iz nje proizlaze. Indirektni ili apagogički dokaz – dokaz kojim
se istinitost nekog suda utvrđuje na način da se utvrdi neistinitost njemu
kontradiktornog suda. Ne utvrđuje se istinitost teze, već se pobija neistinitost
teze. Polazi se od stava koji je suprotan tezi te se dokazuje njegova neistinitost,
što tezu čini istinitom).
2) potpun i nepotpun dokaz (Potpun ili kompletan dokaz-dokaz u kojem su
argumenti nesumnjivo istiniti, a prijelaz od razloga prema tezi, deduktivan.
Potpun dokaz je ideal kojem se teži. Nepotpun ili nekompletan dokaz je onaj
u kojem razlozi nisu bezuvjetno istiniti ili kojem je prijelaz od razloga prema
tezi induktivan).
3) Empirijski i neempirijski dokaz (Empirijski ili aposteriorni dokaz- je dokaz
čiji su argumenti empirijski sudovi «Ribe dišu škrgama». Neempirijski ili
apriorni dokaz je onaj koji se može dokazati samo putem istovrsnih,
neempirijskih argumenata «Znanje je novac»).
4) Deduktivni i induktivni dokaz (deduktivni dokaz je onaj u kojem teza
proizlazi deduktivno iz istinitih argumenata. Induktivni dokaz je onaj u
kojem se teza izvodi induktivno iz istinitih argumenata).
5) Progresivan i regresivan dokaz (Progresivan dokaz polazi od istinitih
argumenata i iz njih se direktno, ili nizom međudokaza izvodi teza. Suprotno,
ako se polazi od teze, pa preko stavova koji moraju biti istiniti ako je teza
istinita, dolazi do stavova koji su očito istiniti, govorimo o regresivnom
dokazu).
Pravila dokazivanja:
1. tvrdnje ili teze moraju imati određeni smisao i značenje za spoznaju
2. sudovi koji izražavaju tvrdnju ili tezu moraju biti jasno, precizno i određeno
formulirani
3. argumenti (sudovi) po svom značenju moraju biti jasno, precizno i određeno
formulirani i spoznajno vrijedni tj. istiniti ili vjerojatni te moraju biti dovoljan
dokaz za navedene teze.
4. Argumenti moraju biti neovisni i različiti od sudova same tezeu samom tijeku
postupka dokazivanja ne smije se mijenjati teza.

Pogreške dokazivanja:
a) pogreška irelevantnosti (pogreška se sastoji u tome da se dokazuje potpuno
druga, drugačija ili izmijenjena teza, umjesto one koju treba dokazati ili
pobiti).
b) pogreška neosnovanog razloga (često dokazi koji su usmjereni na spornu
tvrdnju nemaju dokaznu snagu. Ti dokazi mogu biti neistiniti ili sporni).
c) pogreška slijeda (moguće je da dokaz ne bude dobar iako se u njemu koriste
istiniti argumenti i pomoću njih se dokazuje baš ona teza koju i treba dokazati.
To se događa onda kada teza koju želimo dokazati nije temeljena na
argumentima koji su korišteni i nikakvim se valjanim zaključkom ne može iz
njih izvesti.
Npr. studentica N.N. je inteligentna jer je: marljiva, pažljiva, ozbiljna i
šarmantna. Pogreška je u tome što ne postoji bitna veza između inteligencije
ove osobe i navedenih atributa.

14. OPOVRGAVANJE ILI POBIJANJE

- postupak dokazivanja da je neka tvrdnja ili teza neistinita. Suprotno, dokazivanje je
postupak usmjeren na utvrđivanje istinitosti.

Opovrgavanje (kao i dokaz) može biti:

1. direktno opovrgavanje (se sastoji u dokazu neistinite tvrdnje, odnosno,
pogrešnosti argumentacije ili same teze)
2. indirektno opovrgavanje (sastoji se u dokazu neistinitosti teze na
indirektan način; bilo dokazivanjem istinitosti antiteze, izvođenjem
pogrešnih ili čak apsurdnih posljedica iz teze koju opovrgavamo, a
temeljem čega zaključujemo da ta teza ne može biti istinita.

15. ZAKLJUČAK
Sudovi su elementi zaključka i u svakom zaključku ih ima najmanje 2, ali nije svaki
skup sudova zaključak.

Zaključak - je na odgovarajući način struktutrirana složena misao o dva ili više suda,
od kojih jedan slijedi (proizlazi, izvodi se) iz jednog ili više drugih.
Zaključivanje –misaoni proces kojim se izvodi jedan sud iz jednog ili više drugih
sudova.
Premisa ili pretpostavka – sud iz kojeg se izvode novi sudovi
Zaključak, zaključni sud ili konkluzija-novi sud izveden iz premisa.

Odnos između premise i konkluzije je u biti odnos između argumenta i posljedice.

Treba razlikovati valjani i nevaljani zaključak; kod valjanog zaključka konkluzija

slijedi iz premise. Kod neveljanog zaključka konkluzija ne slijedi iz premise.

Svi pjesnici su umjetnici.

Neki Hrvati su pjesnici.
---------------------------------- DA
Neki Hrvati su umjetnici.

Svi pjesnici su umjetnici.

Neki Hrvati su su pjesnici.
------------------------------------ NE
Svi Hrvati su umjetnici.

Međutim, treba razlikovati valjani zaključak i istinitu konkluziju.

Konkluzija u zaključku može nastati na 4 načina:

1. valjanim zaključivanjem iz istinitih premisa

2. valjanim zaključivanjem iz neistinitih premisa.
3. nevaljanim zaključivanjem iz istinitih premisa
4. nevaljanim zaključivanjem iz neistinitih premisa

Razlika proizlazi samo iz toga da se što se na pravi način (valjanim zaključivanjem iz

istinitih premisa) dobiva istinita konkluzija, a dok se na preostala tri načina dobiva
neistinita konkluzija.

Krokodili su crveni.
Crveno je bijesno.
---------------------------
Krokodili su bijesni.
Tradicionalne vrste zaključaka:

1. Izravan ili direktan (slijedi iz samo jedne premise; svaki broj čiji je zbroj
znamenaka djeljiv sa 3 je i sam djeljiv sa tri: 552= 5+5+2=12:3=4)
2. Neizravan ili indirektan (slijedi iz barem dvije premise)

Činjenica je da je zaključivanje temeljni dio mišljenja, a naročito znanstvenog pa zato

posebnu pozornost trena posvetiti valjanosti zaključaka i njihovom formuliranju. Pri
tome treba imati stalno na umu pravilo da konkluzija slijedi iz premisa.

Zaključci mogu biti valjani i nevaljani; za svaki nevaljani zaključak možemo

ustvrditi da je logički pogrešan.
Logičke pogreške dijelimo na :
Paralogizme – nenamjerne pogreške, nesvjesne i bez najmere za prevarom
Sofizme – namjerne pogreške, svjesne, koje netko čini s namjerom da oponenta
zbuni, prevari ili dovede u zabludu.

16. TEORIJA (znanstvena)

Ima brojna značenja od kojih su najvažnija:
- logičko uopćavanje iskustva
- uopćeno iskustvo, čista spoznaja, znanost uopće
- sustav rukovodećih ideja u nekom području, polju, grani...
- opće načelo, formula izvedena iz očiglednosti; viši zakon pomoću kojeg se
objašnjavaju niži zakoni

U prenesenom smislu «teorija» znači knjišku mudrost koja nema veze sa stvarnim
životom i praksom.
Teoretičar – znanstvenik koji se bavi teorijom
Znanstvena teorija – hipoteza koja se privremeno prihvati kao potvrđena (dokazana)
i koju je moguće zastupati tj. braniti.

Odnos između teorije i hipoteze

- kada hipotezu potvrdimo činjenicama, ona postaje teorija

Nema apsolutne teorije; one vrijede samo pod određenim uvjetima i kada se odnose
na određene činjenice. Postoje velike razlike između prirodnih i društvenih teorija:

Društvene teorije:
- ako se u istraživanju društvenih pojava ne mogu objasniti neke činjenice
pomoću poznatih teorija, potrebno je tražiti novu teoriju
- spoznaje u društvenim znanostima brzo zastarjevaju
- tijekom određenog vremena društvene se pojave počinju zasnivati na novim
zakonitostima koje je potrebno istražiti i objasniti novim teorijama
- ne zadovoljavaju se opisom stanja pojave, već traže kakava bi trebala biti

Prirodne teorije:
- prirodne pojave se odvijaju po prirodnim zakonitostima, neovisno o volji ljudi
- u prirodnim znanostima nema razlike između spoznaje i njene vrijednosti jer
je jednoznačna

Vrste znanstvenih teorija:

1. prema predmetnom području – to su teorije raznih znanstvenih polja, grana..
ekonomske, psihološke, pravne, filozofske..
2. prema spoznajnom podrijetlu – analitičko-deduktivne, empirijsko-
induktivne, hipotetičko-deduktivne (većina znanstvenih teorija)
3. prema strukturi teorije:
- teorije teorijskih znanosti (logika)
- teorije empirijskih znanosti (većina društvenih, sve prirodne i tehničke)
 4. prema općenitosti - najopćenitije (filozofske), opće teorije (koje se primjenjuju
na sva polja nekog područja – npr. povijesni materijalizam), posebne teorije
svake znanosti (teorija ličnosti u psihologiji..)
5. prema stupnju strogosti (znanstvene utemeljenosti):
– stroge (može se dokazati njihova istinitost): deduktivne i manje stroge
– empirijske induktivne (više ili manje vjerojatne-možemo ih potvrditi, ali ne i
strogo dokazati)

Važnost teorija može biti:

- teorijsko-spoznajna (spoznaju pojave, objašnjenje, predviđanje budućih
stanja, proširenje znanstvene spoznaje područja..)
- praktična ili primijenjena (primjena znanstvenih teorija u određenim
znanstvenim područjima, polima, granama...)

17. ZAKON (znanstveni)

- najviši oblik znanstvene spoznaje i jedan od najviših ciljeva znanstvene spoznaje
uopće. Utvrditi zakon znači odrediti relativno stalne karakteristike neke pojave
(Newton je potvrdio hipotezu o gravitaciji i pretvorio je u zakon).

Najvažnije vrste znanstvenih zakona:

 prema predmetu
1) zakoni veze (funkcionalni zakoni: matematičke formule, kemijski zakoni,
zakoni kauzaliteta)
2) strukturni zakoni (izražavaju strukturu pojedinih tijela, organizacija, procesa)
3) zakoni skupa (odredbe odnosa među skupovima ili među članovima skupa)
 prema gnoseološkoj funkciji
1) deskriptivni znastveni zakoni (determiniraju određeni bitni odnos i
međuovisnost, bilo predmeta, pojava, osobina. Tipični statistički zakoni.)
2) eksplikativni znanstveni zakoni (objašnjavaju pojave u njihovom nastanku,
razvoju i promjenama. Npr. kauzalni zakoni.)

 prema općenitosti važenja

1) univerzalni zakoni (takvi vrijede za cjelokupnu stvarnost)
2) opći znanstveni zakoni (zakoni pojedinih znanosti ili skupa znanosti)
3) posebni znanstveni zakoni (zakoni pojedinih znanosti)
4) prema važnosti (strogi: a2 + b2=c2 ili više ili manje vjerojatni: statistički
zakoni)

18. VERIFIKACIJA SPOZNAJA

-provjera istinitosti spoznaje

Najvažnije praktične metode verifikacije spoznaja:

1) metoda promatranja (izravno opažanje, ako predmet dopušta)
2) eksperiment (izvodi se po točno određenom planu i s određenim ciljem. Vrlo
egzaktna metoda.)
3) teorijsku verifikaciju (podvrgavanje spoznaje teorijskoj proceduri kako bi se
potvrdila njena vrijednost)
4) društveno-povijesna djelatnost ljudi (rad, stvaranje, kreacije, inovacije,
ratovi, revolucije...)

19. ZNANSTVENE ČINJENICE

Jedan od najvažnijih ciljeva znanosti je otkrivanje novih i objašnjavanje postojećih
činjenica.

Činjenica:
– u užem smislu označava znanje o nečemu pojedinačnom, o nekom predmetu
ili pojavi
– u širem smislu predstavlja opće znanje o općim relacijama i svojstvima

Svako znanstveno djelo mora biti:

- utemeljeno na kvalitetnim, neprijepornim činjenicama
- činjenice moraju biti točne i provjerene
- iz primarnih izvora
- znanstveni rezultati najčešće predstavljaju sintezu novih činjenica sa starim
provjerenim
- potrebna primjerena analiza, sinteza, i interpretacija znanstvenih činjenica
- nužno je činjenice uopćiti i formulirati načela, teorije, zakonitosti...

Zablude u shvaćanju činjenica:

 - statičko i nepromjenjivo shvaćanje činjenica
- subjektivizam, odnosno tvrdnja da ne postoje objektivne znanstvene istine
- shvaćanje da je svaka činjenica jednostavna i jedna (npr. atom)

Činjenice mogu biti:

- neznanstvene
- znanstvene (osnova svakog znanstvenog rada; moraju biti pouzdane, pažljivo
prikupljene, analizirane, sistematizirane, interpretirane

Pogreške interpretacije:
- pogrešno shvaćanje
- predrasude
- površno proučavanje
- netočno zaključivanje
- površno navođenje podataka..

5. ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKI RAD

Osnovni ciljevi znanstveno-istraživačkog pristupa u odnosu na laički pristup su

slijedeći:

1. opis/deskripcija – predstavlja sistematski pregled pojava, procesa i

fenomena, može sadržavati i statistističke postupke, ali ne objašnjava uzročno-
posljedične odnose. Opis pojava je prva faza znanstveno-istraživačkog rada
Vrlo često znanstveni pristup pri opisu pojava tek mora pronaći način
mjerenja samog predmeta istraživanja; npr. ako želimo ispitati jesu li žene
društvenije od muškaraca, prvo trebamo naći način kako izmjeriti
„društvenost“.
2. objašnjenje/eksplanacija – tumačimo uzroke pojavama, procesima i
fenomenima, odnosno, utvrđujemo uzročno-posljedične odnose. Viši cilj nego
što je opis, za znanost je objašnjenje (razumijevanje pojava). Znanost razumije
događaj onda kada može objasniti razog njegove pojave.
3. prognoza/predikcija – omogućuje prognozu budućih događaja (odnosa) na
osnovu prošlih (odnosno na osnovu poznavanja djelovanja različitih faktora).
Prognoza predstavlja i verifikaciju razumijevanja neke pojave. U tu svrhu se
provjerava uspješnost prognoze.
4. kontrola/modifikacija – podrazumieva djelovanje na uvjete ili kontroliranje
uvjeta (procesa) s ciljem promjeneponašanja ili stanja pojedinca ili pojave na
način koji predstavlja poboljšanje (za pojedinca ili duštvo). Bolje poznavanje
pojave omogućit osigurat će veću mogućnost kontrole dotične pojave.
5.1. Istraživanja i zakonitosti
Osnovna pretpostavka koja prethodi bilo kojem istraživanju u bilo kojoj znanosti
odnosi se na pretpostavku o postojanju izvjesne zakonitosti koja djeluje na ono što
želimo ispitati. Psihologija polazi od pretpostavke da na ljudsko ponašanje djeluju
zakonitosti koje se mogu ustanoviti kao što je otkriveno da je kretanje Zemlje oko
Sunca posljedica djelovanja gravitacijskih sila. Iako je očito da je ljudsko ponašanje
daleko varijabilnije i raznolikije od kretanja planeta, vjeruje se da postoji određena
konzistentnost i zakonitost koja se dokazuje empirijskim istraživanjima.

5.2 . Istraživanje i opći zakon

Odnos između konkretnog istraživanja i općeg zakona – može li se neki opći zakon
provjeriti istraživanjem? Naravno da može, no nijedno istraživanje ne može potvrditi
opću vrijednost zakona.
Naime, svako istraživanje može provjeriti ispravnost zakona za dani uvjet. I na
osnovu dobivenog rezultata možemo ustvrditi da zakon za dani uvijet vrijedi,
odnosno ne vrijedi.

Ukoliko se pokaže da i za dani uvjet zakon vrijedi, to povećava općenitost zakona, ali
ne garantira da on vrijedi i u svim (neispitanim) uvjetima. Ukoliko se pokaže da za
dani uvijet zakon ne vrijedi, to smanjuje njegovu generalnost, odnosno, raspon uvjeta
u kojima zakon vrijedi.
„Ceteris paribus“ je latinska izreka koji znanstvenici rabe, a koja označava
ograničenje uvjeta u kojima neka zakonitost vrijedi.

5.3. Koji je osnovni cilj znanstvenih istraživanja?

Otkrivanje istine je samo donekle točan odgovor; naime, znanstvena otkrića su trajan
proces. Nova otkrića će modificirati ili u potpunosti odbaciti neka stara otkrića, a
sama će otvoriti čitav niz novih pitanja koja je potrebno istražiti.

Govoriti o istini je u znanosti teško jer taj termin djeluje vrlo apsolutno; što je istina o
putanji objekta u padu kod vlaka koji se kreće? Za promatrača u vlaku ta je putanja
pravolinijska (jednostavan pad), dok se za promatrača izvan vlaka radi o paraboli tj.
rezultanti jednostavnog pada i brzine kretanja vlaka.
Znanstvenici su zato naučeni tumačiti rezultate istraživanja u terminima
vjerojatnosti. Radije se zadržavaju na skromnijim ciljevima (opis, objašnjenje,
predikcija, modifikacija i kontrola).

Znanstveni pristup znači:

- prikupiti podatke na određeni način, prema određenim principima
- donijeti zaključke koji iz podataka slijede
- formulirati hipoteze, modele, teorije
Znastveni pristup podrazumijeva uspoređivanje hipoteza, modela i teorija s
realnošću. Znanost prihvaća one hipoteze, modele i teorije koje su u skladu s
realnošću.
5.4. Osnovne postavke znanosti:
1. postoji vanjska, objektivna realnost koju mi ljudi možemo spoznati (zeleni
slon s crvenim pjegama? Znanost se ne bavi pojedinačnim doživljajima
realnosti, nego onima koji su zajednički svim ljudima tj. Opći. Naše poimanje
realnosti se mijenja s vremenom, a također i naše poznavanje realnosti. Treba
imati na umu i da je naše poznavanje realnosti ograničeno).

2. ta je realnost organizirana i pravilna (polazimo od toga da realnost nije

kaotična, niti nepredvidiva. Ova postavka podrazumijeva da su pojave
međusobno povezane.Upravo te povezanosti znanost nastoji ustanoviti,
spoznati. Pri tome se pojave i njihove značajke opisuju u apstraktnim i općim
terminima. U razmatranju pravilnosti između pojava posebno se ističu 2
aspekta:
- jesu li nađene pravilnosti vremenski stabilne
- jesu li nađene pravilnosti trajne

6. OSNOVNE KARAKTERISTIKE ZNANSTVENOG ISTRAŽIVANJA

- sistematičnost (jedan od osnovnih uvjeta koje istraživanje treba ispuniti jest

da bude sistematski pripremljeno, provedeno i obrađeno.Mora se jasno i
detaljno znati što će se ispitivati, na koji način, pod kojim uvjetima, s kojim
ispitanicima te na koji će se način dobiveni podaci obrađivati.Svaki aspekt
istraživanja mora biti u što većoj mjeri unaprijed promišljen, jer svaka
improvizacija nosi rizik pogreške).

- objektivnost (znanstvenik mora na objektivan način utvrđivati činjenice.

Onakve kakve one zbilja jesu. Istraživači mogu imati i često imaju neke
pretpostavke o rezultatima istraživanja prije no što ono počne. Međutim, on
ne smije organizirati istraživanje na način da na bilo koji način pogoduje
ishodu koji mu odgovara. Istraživanja s tako pristranim pristupom su
znanstveno bezvrijedna).

- kumulativnost (odnosi se načinjenicu da se znanstveno istraživanje mora

oslanjati na već postojeću, nagomilanu (kumuliranu) empiriju i teoriju. Naime,
znanstvenik koji vrši istraživanja unutar nekog područja mora biti upoznat s
rezultatima pretodnih srodnih istraživanja. Odnosno, istraživač mora znati
koje su činjenice dosad utvrđene u nekom području (empirija), kao i koja su
objašnjenja dosad ponuđena (teorija). Svako novo istraživanje se treba osloniti
na dosadašnja i izvršiti određeni pomak. Novo znanje nadograđuje staro. Ako
ne poznajemo dovoljno postojeće stanje u nekom području riskiramo
istraživati što je već utvreno ili koristiti metode koje su se pokazale
neadekvatnima).

- generalizacija (u svakodnevnom životu smo skloni donositi zaključke

temeljem malog broja usputnih, anegdotskih opažanja. Međutim, zaključci
dobiveni na taj način najčešće nisu dovoljno pouzdani.Znanstveno utemeljene
 činjenice se u pravilu moraju zasnivati na većem broju slučajeva ili ispitivanja.
Tek tada možemo zaključivati od pojedinačnog ka općem tj. Generalizirati).

- kontrola (događaji i doživljaji u svakodnevnom životu najčešće ovise o

čitavom nizu isprepletenih varijabli ili činioca.Jako puno faktora može utjecati
na neko konkretno ponašanje. Takva kompleksnost otežava uvid u stvarne
odnose među pojavama. U znanstvenom je istraživanju iznimno važno da
znanstvenik dobro poznaje i kontrolira čimbenike koji mogu utjecati na
rezultate istraživanja. Što je veća kontrola, veća je i vjerojatnost da će se
utvrditi istina o istraživanoj pojavi).

- preciznost (u svakodnevnom se životu često izražavamo neprecizno i

neodređeno. Znanstvena istraživanja moraju biti preecizna u nekoliko
pogleda;
 pojmovi koji se upotrebljavaju moraju imati jasno i određeno značenje
 teorije i pretpostavke koje se provjeravaju moraju biti što preciznije
izražene; što je neki stav manje precizno, a više općenito izražen, utoliko ga
je teže provjeriti
 rezultati istraživanja moraju biti što preciznije izraženi, odnosno, u što
većoj mjeri kvantitativno izraženi)

- obrada (u većini istraživanja znanstvenici prikupljaju ogromne količine

podataka. Da bi došli do ispravnih zaključaka o suštini ishoda istraživanja, ti
podaci moraju na neki način biti sažeti i obrađeni. Obrada podataka se vrši
različitim matematičkim i statističkim metodama. Bez odgovarajuće obrade,
dobiveni podaci su najčešće neupotrebljivi.)

- logičnost (u svakodnevnom životu nas često ne vodi logika, već analogije,

nedosljednosti i proturječnosti. I znanstvenici su samo ljudi pa je stoga
iznimno važno da se u znanstvenom radu rukovode pravilima logike i
znanstvenog zaključivanja).

- javnost (rezultati nekog istraživanja postaju u pravom smislu znanstveni tek

onog trena kada su javno (usmeno ili pismeno) prikazani i na taj način postaju
dostupni ostalim članovima znanstvene zajednice. Izvještaj o istraživanju
mora biti organiziran na način da se što bolje prenese informacija o temi, svrsi,
primjenjenim postupcima i rezultatima istraživanja).
 7. VRSTE ISTRAŽIVANJA

Istraživanja se mogu podijeliti u grupe po više različitih kriterija. U ovom slučaju

razlikujemo podjele po :
- stupnju kontrole
- uvjetima
- cilju
- namjeni
- ostalo (vrste istraživanja koje ne pripadaju ovoj podjeli)

7.1. Stupanj kontrole istraživanja

Jedan od najvažnijih kriterija podjele istraživanja je stupanj kontrole nad ključnim
faktorima u istraživanju. Na osnovu ovog kriterija istraživanja dijelimo na:

- eksperimentalna (eksperimenti) – odlikuju se višim stupnjem kontrole,

odnosno, ukključuju aktivnu manipulaciju ključnih faktora istraživanja.
Omogućavaju pouzdanije zaključke o uzrocima ispitivanih pojava, nego ne-
eksprimentalna istraživanja.

- ne-eksperimentalna – odlukuju se nižim stupnjem kontrole i često uključuju

samo opažanje (opservaciju) i opis (deskripciju).
Primjeri:
Ne-eksperimentalno istraživanje: promatranje i opis ponašanja životinja u divljini.
Eksperimentalno istraživanje: ispitivanje utjecaja električne stimulacije mozga na ponašanje.

7.2. Uvjeti izvođenja istraživanja

Po uvjetima pod kojima se vrše, istraživanja možemo podijeliti na:

- laboratorijska (vrše se u laboratorijima, a to su posebno opremljene prostorije

namijenjene istraživanjima u strogo kontroliranim uvjetima. U njima
znanstvenik može kontrolirati vrijeme, mjesto i vanjske uvjete odvijanja
eksperimenta (osvjetljenje, buka, temperatura...). Može kontrolirati i postupke
prema ispitanicima i specijalne instrumente koji se koriste u istraživanjima.
Takva istraživanja se mogu ponavljati u identičnim ili sistematski
izmijenjenim uvjetima).

- naturalistička ili terenska (odvijaju se u prirodnim uvjetima, odnosno, na

terenu tj. mjestima na kojima se pojava koja se istražuje uobičajeno odvija.
Znanstvenik može sam sudjelovati u događanju koje istražuje, a može biti i
neutralni ili skriveni promatrač).
7.3. Cilj istraživanja
U ovisnosti od cilja istraživanja, razlikujemo nekoliko vrsta istraživanja:

- eksplorativna ( odnosno pilotska istraživanja imaju za cilj istraživanje neke do tada

slabo ispitane pojave ili tehnike istraživanja. To su prva, izviđačka istraživanja čija je
glavna ideja vidjeti što će se uopće dobiti.).

- replikativna (cilj je ponavljanje ili «replikacija»nekog ranije izvedenog istraživanja,

uz manje promjene. Postoje dva razloga provođenja ovog tipa istraživanja:

1. uvježbavanje mladih znanstvenika ili znanstvenika koji još nemaju iskustva u

nekom području
2. provjera nekog novog, iznanđujućeg i važnog fenimena. Pouzdanost takvog nalaza
se često ispituje od većeg broja znanstvenika).

- parametarska (glavni cilj je preciznije i detaljnije ispitivanje pojedinih, uglavnom

kvantitativnih aspekata (parametara) neke već donekle istražene pojave, s ciljem
njenog boljeg upoznavanja. Samo detaljno upoznavanje neke pojave stvara dobru
osnovu za postavljanje valjanih teorija o samoj pojavi).

- eksplanatorna (cilj ovih istraživanja je prilog objašnjenju (ekspalnaciji) neke

pojave.Provjeravamo opravdanost jedne ili više teorija o toj pojavi.Provjera se vrši na
slijedeći način:
1. znanstvenik prvo utvrđuje što teorija predviđa da će se desiti pod određenim
uvjetima
2. zatim znanstvenik izvodi ispitivanje u kojem uspostavlja navedene uvjete
3. na osnovu rezultata istraživanja znanstvenik utvrđuje da li je teorijsko predviđanje
bilo opravdano ili ne

Naročito su zanimljiva tzv. krucijalna istraživanja; to je slučaj kada dvije teorije daju
suprotna predviđanja, tako da ishod idtraživanja istovremeno opovrgava jednu, a
potvrđuje drugu teoriju.

7.4. Namjena istraživanja

U ovisnosti o svojoj osnovnoj namjeni, istraživanja možemo podijeliti na:

- fundamentalna (ova istraživanja služe znanosti i njihov je cilj ispitivanje osobina i

uzroka raznih fenomena, pojava ili predmeta; npr. otkriće šifre ljudskog genoma).

- primijenjena (ova istraživanja služe društvu ili privredi, a njihov je cilj rješavanje
nekog praktičnog problema; npr. istraživanje tržišta).
7.5. Ostale vrste istraživanja

- arhivska istraživanja (istraživanja u kojima znanstvenik ne prikuplja podatke

sam, nego koristi već postojeće informacije. To mogu biti statistički podaci,
sudski izvještaji, povijesni zapisi...U takvim istraživanjima znanstvenik,
kombinirajući poznate podatke utvrđuje nove činjenice i spoznaje.

- analiza sadržaja (oblik istraživanja srodan arhivskom po tome što se koriste

već postojeći izvori poput knjiga, novina, filmova, TV emisija i sl. Ovakvi
izvori se analiziraju prema nekom kriteriju; npr. prebrojava se javljanje nekih
elemenata).

- studija slučaja (oblik istraživanja u kojem se vrši detaljan opis nekog

događaja ili fenomena. U pitanju su slučajevi koji su po nečemu izuzetni i koji
imaju opći značaj za neko područje).

- matematičko modeliranje i simulacija (standardan postupak u raznim

područjima mnogih znansoti je da se za neke pojave, koje su dobro empirijski
ispitane, postavljaju matematički formulirani zakoni, teorije i modeli. Takav se
model može postaviti i u obliku kompjuterskog programa).

8. VARIJABLE

VARIJABLA - podrazumijeva bilo koju promjenjivu veličinu. Promjenjivost se

odnosi kako na kvalitetu, tako i na kvantitativnu komponentu varijabli.

A Osnovne karakteristike varijabli su:

a) intenzitet (mnoge varijable se mogu varirati po svom intenzitetu; vanjski

podražaji poput elektromagnetskih valova, titranje zračnih čestica, jačina
zvuka, ali se po intenzitetu mogu varirati i naši doživljaji poput osjeta,
percepcije..itd.)

b) kvaliteta/kvantiteta
Kvalitativne varijable – karakteristično je da se izražavaju u kategorijama.
Obilježavaju razlike u vrsti, odnosno kvaliteti nečega. Odgovaraju na pitanje što
ili koje ili kakvo je nešto, tj. kojoj kategoriji pripada.

Kvantitativne varijable se izražavaju numeričkim vrijednostima, odnosno

brojevima. Obilježavaju razlike u količini , odnosno kvantiteti, a odgovaraju na
pitaje koliko ima nečega, tj. u kojoj mjeri je iizražena neka osobina ili pojava.

Kvantitativne ili numeričke varijable: visina, težina, kvocjent inteligencije, uzrast, godine
školovanja, dužina riječi, jačina svjetlosti..
Kvalitativne ili kategorijske varijable: nacionalnost, spol, pušenje, tip ličnosti, vrsta riječi, mentalna
bolest....
 c) situacija (u nekim je slučajevima varijabla determinirana situacijom. Takve
varijable nazivamo situacionim varijablama. Međutim njih je vrlo teško izraziti.
One odražavaju vanjske uvjete istraživanja.

Okolinske varijable: boja stimulusa, visina zvuka, jačina svjetlosti, intenzitet el. stimulacije, točnost
rečenice, vrsta slike...

B Načini variranja varijabli:

a) kontinuirano (mnoge varijable su prirodno kontinuirane: tijek vremena,

intenziteti podražaja, stupanj razvijenosti sposobnosti, broj osoba..)

b) diskontinuirano (neke varijable su prirodno diskontinuirane: to je čest slučaj kod

kvalitativnih varijabli: muško-žensko, živ-mrtav)
Ponekad diskontinuitet varijable nije prirodan, a to se dobiva na način da se
kontinuirana varijabla podijeli u kategorije (npr. mjerimo promjene prije i poslije
nekog događaja ili tretmana).

Varijable mogu biti najrazličitiji fenomeni koje želimo mjeriti, bilo psihički ili fizički, i
mogu poprimati različite intenzitete ili biti različitih kvaliteta. Varijable mogu biti i
fizikalni fenomeni ili pojave poput dobe dana, okolne temperature, biti sam-biti u
grupi.

C Vrste varijabli:

1) nezavisna (ona varijabla čije vrijednosti variramo/mijenjamo i registriramo

djelovanje tih promjena na zavisnu varijablu)

2) zavisna (je ona čije vrijednosti mjerimo i provjeravamo jesu li i u kojoj mjeri
uzrokovane djelovanjem nezavisne varijable).

Osnovna razlika između nezavisne i zavisne varijable nije u njihovom sadržaju, već u
tome čemu služe.

3) intervenirajuća ( variajbla je ona koja se ponekad umeće između NV i ZV. U

takvim slučajevima NV ne djeluje direktno na ZV, već prvo na IV, a ona dalje
djeluje na ZV.

Npr. vrijeme bez vode kao NV ne djeluje direktno na količinu popijene vode, već posredno djelujući
na žeđ koja je IV. Ona je različita od NV zato što i nešto drugo osim neuzimanaj vode može izazvati
žeđ. Dakle, IV često pojednostavljuju i pojašnjavaju dodatno uzročno-zavisni odnos.

4) kontrolna (ona čije eventualno djelovanje na ZV kontroliramo;, ili posebno

registriramo kako bi kasnije utvrdili da li i ona uz NV također djeluje na ZV.
Koje je varijable potrebno kontrolirati ovisi o specifičnom sadržaju
istraživanja.
Npr. Ako provjeravamo djelovanje spola (NV) na brzinu reagiranja (ZV), kontrolna varijabla bi mogla
biti visina ispitanika. Ako nađemo da je visina povezana s brzinom reagiranja, odnosno, da viši
muškarci i žene sporije reagiraju, a da pritom ne postoji razlika u brzini reagiranja kod muškaraca i
žena iste visine, morali bismo zaključiti da se postojeća razlika mora pripisati visini ispitanika, a ne
osnovnim spolnim razlikama ispitanika.

Još jedno zanimljivo istraživanje pruža primjer kontrolne varijable: Pepsi je organizirao istraživanje u
kojem su ispitanici trebali odlučiti u kojoj se čaši nalazi ukusnije piće. Pepsi je bio u čaši s oznakom M,
a Coca-Cola u čaši s oznakom Q. Ispitanici su u većem broju slučajeva izabrali čašu s oznakom M. No,
Coca-Cola je odmah reagirala s primjedbom da istraživanje nije provedeno korektno, zato što su se
čaše razlikovale i po pićima i po oznakama.
Izvedeno je novo istraživanje u kojem su čaše označene s M i Q, ali je u obje čaše bilo isto piće. I
ispitanici su opet u više navrata izabrali čašu s oznakom M. Dakle, oznaka je ta koja je kriterij odabira,
a ne sam sadržaj čaše.

Važno je da vrijednosti varijable moraju biti na bilo koji način mjerljive.

Operacionalizacija – vrlo precizno definiranje varijabli u mjerljivim terminima.

Na početku svakog istraživanja, napose eksperimentalnog, potrebno je precizno

odrediti kako ćemo nešto mjeriti.
Npr. ako želimo proučiti jesu li žene društvenije od muškaraca ili ne, potrebno je naći načina da
izmjerimo „društvenost“.
Pri tome se brzo uviđa da je mnoge zanimljive probleme gotovo nemoguće istraživati
putem eksperimenta, ali često i u neeksperimentalnim istraživanjima, jednostavno
zato jer je te probleme teško operacionalizirati; npr. kako operacionalizirati pojam
duše, pojam volje... Takve pojmove ne možemo smatrati varijablama u znanstvenom
istraživanju.

I sam izbor mjere koju ćemo upotrijebiti da izmjerimo varijablu je iznimno važan i
nimalo jednostavan; ako kao kriterij kvalitete vožnje sa stanovišta sigurnosti želimo izmjeriti
brzinu reagiranja, postavlja se pitanje da li mjeriti jednostavnu brzinu reakcije ili izbornu brzinu
reakcije (brzo pogrešno ili brzo ispravno)?

Radna hipoteza: stres povećava agresiju

NV-stres
ZV-agresija

Operacionalizacija NV:
- neki ispitanici će biti izloženi jakoj iznenadnoj buci u trajanju od 30 minuta
- druga grupa ispitanika neće biti izložena buci

Operacionalizacija ZV:
- intenzitet električnog šoka koji će ispitanik primijeniti na drugu osobu koja mu se zamjerila.
 9. HIPOTEZE: radna i nul-hipoteza

Znanstvenici redovito na osnovu znanja (tj. na osnovu vlastitih ili tuđih istraživanja)
ili na osnovu dedukcija iz teorija ili modela, imaju određenu hipotezu o tome kakve
bi se rezultate moglo dobiti istraživanjem.
Takva afirmativna hipoteza se naziva RADNA HIPOTEZA.

Međutim, u svrhu nepristranosti tijekom izvođenja istraživanja, a bezuvjetno pri

statističkoj obradi podataka, radnu hipotezu je nužno preformulirati u neutralni
oblik pa ju u tom slučaju nazivamo NUL-HIPOTEZA.

Primjer: Wyler, Masuda i Holmes (1971) znanstvenici koje je zanimalo koje vrste prošlih iskustava
povećavaju vjerojatnost da će osoba oboliti. Radna hipoteza je uključivala pretpostavku o negativnim
iskustvima ili događajima koji su prethodili pojavi bolesti.
Obavili su tisuće razgovora s bolesnicima te su ustanovili koje su sve događaje doživjeli prije
oboljenja. Na njihovo iznenađenje, među često spominjanim događajima, uz negativne (smrt bližnjih,
rastava braka, otkaz na poslu) su se pojavili i pozitivni događaji (unaprijeđenje, vjenčanje, rođenje
djeteta). Autore je isprva začudilo zašto bi pozitivni događaji bili povezani s nastankom bolesti, ali
zatim su shvatili i preformulirali hipotezu na način da je to stoga što ti događaji predstavljaju
PROMJENU, a promjena je osnova STRESA koji pak pridonosi oboljevanju.

Uvodni dio teksta istraživačkog rada se sastoji upravo od pozadine istraživanja, od

baze od koje se polazi, koja objašnjava svrhu rada i koja je dovela do radne hipoteze,
odnosno problema samog rada.

10. ISPITANICI , UZORAK, POPULACIJA

Generalizacija je cilj empirijskih istraživanja pa kažemo da je u njima zaključivanje

induktivno (na osnovu osobina uzorka mi zaključujemo o cijeloj populaciji). Ovakvo
zaključivanje nije nužno ispravno, već samo više ili manje vjerojatno.

Na koji način povećati vjerojatnost ispravnosti takvog zaključivanja?

Odgovor je jednostavan - izbor subjekata (ispitanika) mora biti takav da uzorka bude
reprezentativan za populaciju.

Uzorak je reprezentativan onda kada njegovi članovi dobro predstavljaju populaciju,

odnosno, kada su članovi uzorka tipični , karakteristični članovi populacije, s
obzirom na osobine koje ispitujemo. U tom slučaju uzorak predstavlja populaciju u
malom pa je opravdano generalizirati zaključke s uzorka na populaciju.
Kad kažemo da je uzorak reprezentativan za populaciju, to znači da bi trebao
sadržavati sve karakteristike populacije pa se izbor pojedinaca u uzorak ne bi smio
obavljati po bilo kojem drugom kriteriju no po slučaju.

Tada govorimo o slučajnom uzorku. To konkretno znači da svaka jedinka u

populaciji ima jednaku vjerojatnost da bude izabrana u uzorak.
Reprezentativnost uzorka nije lako postići, a kad nije postignuta govorimo o
pristranom uzorku.
Potreba za pravim reprezentativnim uzorkom je povezana s:
a) univerzalnošću fenomena kojim se bavimo tj. s pitanjem u kolikoj će se mjeri
rezultati istraživanja moći generalizirati
b) s našim interesom

Ekstremni primjer bi bio provesti istraživanje na 10 osoba koje ne bismo tretirali kao
uzorka nego kao populaciju. Tada bi rezultati do kojih smo došli vrijedili samo za te
osobe i za nikog drugog. A od spoznaja takve vrste ne bismo imali puno koristi.

Iznimno je važno poznavati prirodu fenomena (problema) kojim se bavimo.

Primjerice, važno je znati da na političke stavove pojedinaca djeluju faktori poput
ekonomskog i socijalnog statusa i etničkog porijekla, dok na diferencijalnu osjetljivost
pojedinca na visinu tona ništa od toga nema utjecaja. Dakle, za ispitivanje osjetnih
funkcija nije nužna reprezentativnost uzorka.

No ako nas zanima prognoza ishoda glasanja na predsjedničkim izborima, svakako

moramo voditi izbora o reprezentativnosti.

Primjer: predsjednički izbori u SAD-u 1936. su poznati po potpuno pogrešnoj prognozi do koje je
došlo zbog nereprezentativnosti uzorka. Jedno novinsko poduzeće je obavilo istraživanje na preko 2
milijuna ispitanika i zaljučilo da će na izborima premoćno pobijediti republikanski kandidat Landon.
Desilo se upravo suprotno; na izborima je premoćno pobijedio demokratski kandidat Roosevelt.

Naime, uzorak je formiran slučajni izbor iz telefonskihg imenika i pretplatnika tih novina. Izbor
pojedinaca u uzorak je bio slučajan, ali oni koji su tada imali telefone i bili pretplaćeni na te novine
nikako nisu bili reprezentativni za sve američke birače. Naime, siromašniji ljudi tada nisu posjedovali
telefone, a nisu bili ni pretplaćeni na novine. Tako je istraživanje provedeno na uzorku koji je
obuhvaćao nesrazmjerno veliki broj imućnijih ljudi i nesrazmjerno mali broj siromašnih. Kako su
imućniji imali tendenciju biranja Landona, a siromašniji Roosevelta, rezultati dobiveni na tako
pristranom uzorku su bili potpuno pogrešni i nisu reflektirali pravo stanje u glasačkom tijelu.

10.1. Vrste uzoraka:

1) slučajni (uzorak sastavljan na taj način da svaki član populacije ima istu
vjerojatnost biti odabran u uzorak. Postoji više vrsta slučajnih uzoraka i
razlikujemo ih obzirom na način izbora članova u uzorak:
- jednostavni slučajni u. (uzorak za čije se sastavljanje koriste tablice slučajnih
brojeva ili na slučajan način odabran skup brojeva u okviru određenog
raspona. Za članove uzorka se odabiru ljudi čiji redni brojevi sa popisa
odgovaraju brojevima s liste slučajnih brojeva)
- sistematski u. (uzorka koji se dobiva na način da se biraju članvi u određenim
brojevnim intervalima npr. svaki 20. sa određenog popisa)
- stratificirani u. (često su istraživaču poznate neke varijable po kojima je
uzorak heterogen (raznolik). Najčešće su to tzv. demografske varijable:dob,
spol, bračno stanje, mjesto stanovanja, stupanj obrazovanja...Kategorije takvih
varijabli se nazivaju stratumi (slojevi), a za populaciju se kaže da je
stratificirana. Stratificirani slučajni uzorak se koristi kod stratificiranih
populacija, a izbor se vrši kako kod jednostavnog ili sistematskog, ali unutar
svakog sloja. Isto tako svaki stratum mora proporcionalno odražavati udio u
populaciji)
 - klasterski u. (često su članovi populacije organizirani u hijerarhijske klastere,
a to su grupe sadržane u većim grupama, a ove opet u većim itd. Npr. ljudi
žive u stanovima, koji čine zgrade, koje čine stambene blokove, koji čine
dijelove grada, koji čine grad. Možemo u uzorak izabrati sve članove klastera
ili iz najvećih slučajnim odabirom birati nekoliko manjih, pa opet manjih dok
ne dođemo do osnovnih dijelova hijerarhije).

2) neslučajni uzorak (to je uzorak sastavljen na osnovu slobodne procjene

istraživača o tome koji subjekti trebaju ući u uzorak):
- prigodni uzorak (opravdan kod homogenih populacija)
- dobrovoljački (u istraživanju sudjeluju prijavljeni dobrovoljci)

11. IZVORI INFORMACIJA

Kumulativnost informacija nam govori da znanstvenik mora biti upoznat s

prethodnim istraživanjima u okviru teme koju istražuje.

Svako znanstveno istraživanje proizlazi iz znanja znanstvenika, a koje je on stekao

prvenstveno proučavajući znanstvenu literaturu, iako se ne smije zanemariti ni
značaj osobnog iskustva i direktne komunikacije s ostalim znanstvenicima.

Postoji velik broj izvora informacija koje čine podlogu svakog znanstvenog rada.
Znanstvene spoznaje su «arhivirane»u knjigama i časopisima. U znanstvenoj
literaturi je pohranjeno svo znanje prethodnih generacija. Pročišćeni su svi uspjesi i
neuspjesi, stajališta mnogih autora kroz mnoge godine.
Upoznatost autora s literaturom omogućava mu da izbjegne nepotrebno ponavljanje
nečeg što je već učinjeno i nadograđuje ono što je već poznato te tako stvara nešto
novo.

11.1. Struktura znanstvenog rada

- sažetak - kratak, oko 150-200 riječi i opisuje sadržaj rada. Omogućava čitatelji brz
uvid u problem kojim se rad bavi te na osnovi njega odlučuje da li mu je rad od
interesa ili ne.

- uvod - daje pregled što je učinjeno na području kojim se rad bavi. Posebno se iz
literature ističu relevantni rezultati, metodološka pitanja i osnovni zaključci.

- problem – predstavlja logički nastavak spoznaja i/ili dilema prethodnih

istraživanja spomenutih u uvodu. Problem može biti posebno naveden, a može biti i
dio uvoda. Treba se formulirati u obliku pitanja ili u infinitivu. Zatim se definiraju
varijable (operacionalizacija problema) i formuliraju hipoteze. Hipoteze je potrebno
formulirati u smislu njihove logike (iz čega proizlaze).

- metoda – detaljno opisuje kako je istraživanje provedeno. Time je čitaocu

omogućena ocjena upotrebljenih metoda, a samim time i pouzdanost i valjanost
dobivenih rezultata. Nadalje, detaljan opis postupka istraživanja omogućava drugim
znanstvenicima da ponove istraživanje ukoliko žele. Metoda je vrlo često podijeljena
u potpoglavlja: ispitanici, oprema/pribor, postupak.

- rezultati – ovaj dio daje pregled dobivenih rezultata i njihove statističke obrade.
Prvo se ukratko istakne dobiveni rezultat, a zatim se opišu podaci i način na koji se
došlo do rezultata. Svakako treba spomenuti podatke koji ne idu u prilog hipotezi.
U tablicama se daju brojčani podaci, a u slikama grafički.

- diskusija (rasprava) – predstavlja evaluaciju, odnosno, interpretaciju dobivenih

rezultata i značenje u okviru postavljene hipoteze. To je mjesto gdje se izvode
zaključci i naglašava šire teoretsko značenje. Isticanje sličnosti i razlika s rezultatima
drugih autora doprinosi jasnoći zaključaka.

- refrence (literatura) – je abecedni popis upotrijebljene literature.

11.2. Literatura

Izvore informacija dijelimo na:

- primarne (originalni izvori. Prikaz istraživanja od samog autora istraživanja.
Primarni izvor se objavljuju u znanstvenim časopisima i zbornicima).

- sekundarne (manje direktni. Izvori sastavljeni na osnovu primarnih izvora;

npr. pregledni članci su sekundarni izvor informacija. Autor takvog članka
proučava primarne izvore i pregled proučenog prikazuje u svom radu.
Kvalitetni sekundarni izvor omogućava brzi uvid u neko područje i sintezu
primarnih radova).

- tercijarne (izvori sastavljeni na osnovu sekundarnih izvora; udžbenici su

često, bar jednim dijelom, tercijarni izvori informacija. Autor udžbenika nema
vremena proučiti sve relevantne primarne izvore pa se oslanja na sekundarne.
Čitaoc udžbenika tako dobiva informacije iz «treće ruke»).

Razlika između knjiga i časopisa je prvenstveno ažurnost; originalni znanstveni rad

će se redovito prvo pojaviti u časopisu, a tek će eventualno kasnije biti spomenut u
nekoj knjizi.

1. Časopisi – osnovni medij u kojem znanstvenici međusobno komuniciraju i

najvažniji izvor informacija o istraživanjima. Posljednja faza istraživačkog rada, a u
spoznajnom smislu i najvažnija, jest objava rada u znanstvenom ili stručnom
časopisu.

Časopisi se vrlo razlikuju; od tema koje pokrivaju, do strogosti selekcije radova.

Znanstveni časopisi su uglavnom periodične publikacije koje se ne mogu naći u
slobodnoj prodaji. Radovi prije objave u znanstvenim časopisima podliježu recenziji
– komantaru i kritici stručnjaka iz dotičnog područja.

Znanstveni članci mogu biti originalni radovi – detaljan izvještaj o nekom

istraživanju ili grupi istraživanja. Ta istraživanja moraju biti nova tj. Dotad
neobjavljena, a pišu ih sami autori istraživanja.

Mogu biti pregledni radovi – radovi u kojima se ne iznose nove spoznaje, već se daje
sintetički i kritički prikaz većeg broja istraživanja i teorija iz nekog užeg ili šireg
područja.
Vrlo često kod ovakvih sekundarnih izvora informacija se objavljuju slijedeće
informacije preuzete iz primarnog izvora:
-ime autora
-institucije u kojima rade
- naziv časopisa u koje je rad objavljen,
-godište, volumen, broj i stranice
-naslov rada i sažetak

U časopisima se još mogi naći i prikazi novih knjiga, informacije o stručnim

skupovima, reklame...itd.

2. Knjige – velik broj znanstvenih i stručnih knjiga od kojih neke sadržavaju i

rezultate istraživanja. Pripadaju sekundarnim izvorima informacija, a ukoliko se radi
o udžbenicima i tercijarnim.

3. Mediji – tisak, radio i televizija. Ovi izvori su uglavnom nepouzdani budući da

novinari često nemaju znanstveno obrazovanje iz određenog područja o kojem pišu.
Međutim, povremeno se prikazuju izvrsne televizijske emisije u kojima gostuju
stručnjaci.

4. Javna predavanja – ovakva predavanja se odvijaju na fakultetima ili javnim

tribinama, kao i na konferencijama. Postoje specijalizirani skupovi ovih vrsta ili opći.
Prezentiraju se usmeno najnoviji rezultati istraživanja. Također su vrijedan izvor
informacija.
11.3. Pretraživanje literature
Literatura se pretražuje po autorima ili ključnim riječima. U tu svrhu nam mogu
poslužiti tercijarni ili sekundarni izvori, ali je u novije vrijeme ovaj način daleko
nadmašen internetskim bazama podataka.

Pretraživači:

Google
Google Scholar
http://www.svkri.hr/portal/index.php Sveučilišna knjižnica Rijeka
– Baze podataka
http://www.online-baze.hr Centar za online baze podataka