1.2. PRISTUPI RACIONALIZACIJI RADA: POVJESNI PREGLED
1.)TEHNICISTIČKA FAZA – “TAYLORIZAM”
To je era klasičnog inžinjeringa i ovdje je dominiralo znimanje za tehničke i tehnološke aspekte rada sa ciljem otkrivanjanovih proizvodnih sredstava. Postoji “nauka o radu”, a tim područjem su se bavili inžinjeri, tehničari, izumitelji i sl. a nepsiholozi. Pojam “ljudski faktor” još ne postoji i problemi radnika su pritisnuti u pozadinu. Od čovjeka se traži da sestroju/alatu u cijelosti prilagodi.– jedan od prvih pokušaja “racionalizacije” ljudskog rada kojemu je začetnik
F. W. Taylor
– 1903. god. je objavio knjigu“Istraživanje organizacije rada u pogonima”Takav stav prema radu i čovjeku osobito je došao do izražaja u
Taylorizmu
TAYLOR (Frederick Winslow, 1856-1915)je
detaljno izložio koncepciju znanstvenog upravljanja radom
u knjizi
Načela znanstvenog upravljanja
(1911 - zakoju se smatra da je početak sustavnog bavljenja radom) koja koncepcija upravljanja proizvodnjom
ima za ciljracionalizaciju rada
radi postizanja maksimalnog radnog učinka u što kraćem vremenu.Autor je 80-ih godina 19-tog stoljeća organizirano pristupio istraživanju načina rada u jednoj tvornici tako da je prošaopojedine faze poslova te mjerio pokrete i tempo (ritam) rada. Putem sistematskog opažanja ustanovio je da je
proizvodni kapacitet radnika reduciran
iz tri razloga: (1) radnici su nedovoljno sposobni za posao koji rade, (2)radnici su nepovoljno razmješteni, koriste mnogo suvišnih pokreta i koriste improvizirane alate i (3) radnici sunedovoljno motivirani za posao koji rade.Zalažući se za racionalizaciju rada razvio je
triosnovna načelaupravljanja radom
, koji su dobili naziv “osnovnanačela taylorizma”:
(1)
za svaki posao
odabrati najprikladnije,
što znači najsposobnije radnike
,
(2)
podučiti odabrane radnike da rade “jedinim i najboljim mogućim” (engl.:
one best way
)najracionalnijim metodama rada
kod kojih su:
(a)
radnici pravilno razmješteni
, (b)
eliminirani nepotrebni-suvišni pokreti tako da se koriste pokreti koji su najekonomičniji i
(c)
radnicima dodijeljeni posebnooblikovani alati,
(3)
najmarljivije radnike značajno bolje stimulirati
,pri čemu
prvo i treće načelo imaju za cilj prilagođivanje čovjeka radu
, a
drugo načelo prilagođivanje radačovjeku
.
“The one best way”:
Taylor je smatrao da se za svaki posao može ustanoviti “
the one best way
” – te je to pokušaoustanoviti za svaki posao, kao i najbrže vrijeme. U tu svrhu je radio kronometražu pokreta (sa štopericom), utvrđivao jenajbolji ritam rada i onda ga je proglasio obveznim za sve radnike. Međutim, problem njegovog postupka je, što jemjerenja vršio na najboljem radniku (zbog pretpostavke da tipičan radnik ljenčari iz
navike
). Vršila se selekcija radnika ioni koji nisu bili sposobni slijediti norme tog “best way” su otpali. Pri tome Taylora nije nimalo zanimalo zašto su pojediniradnici otpali i što će s njima biti. To je bilo vrijeme ranog kapitalizma i postojala je velika nezaposlenost pa je radnesnage bilo na bacanje.
Prvi zahvat
– čeličana: istovar uglja – bolje je rasporedio radnike, dao im bolje lopate i sl. – usljed tih zahvata jako sepovećao učinak. Rezultati su mu nekad bili odlični: npr. s 35 radnika je postigao jednaki učinak za koji mu je prijetrebalo 120 ljudi – u tvornici čeličnih kuglica.Taylorovoj koncepciji se postavljaju slijedeće
zamjerke:
(1)
usmjerena je isključivo na tehničko-tehnološke aspekte rada
i ne vodi računa o “ljudskom faktoru”:radnik je “neizbježni živi dodatak stroju”, i mora mu se prilagoditi,
(2)
zaokupljena je isključivo povećanjem radnog učinka
i ne bavi se socijalnim potrebama radnika,
(3)
uspostavlja metode rada i radne norme prema najboljim radnicima
, što je pogrešan pristup jer radtreba prilagoditi prosječnom čovjeku a ne po radnim sposobnostima superiornim “atletama rada”,
(4)
ne uzima u obzir individualne razlike među ljudima
zalažući se za “jedinu i najbolju moguću” metodurada.Taylorizam je usko, mehaničko rješenje (tehnicističko). Zbog toga ga radna praksa s vremenom odbacuje (no i danassu pomalo prisutne te ideje kod nekih ljudi). Ipak, usprkos spomenutim zamjerkama
tri osnovna načela taylorizma sui danas aktualna
jer promiču profesionalnu selekciju (prvo načelo), profesionalni trening i ergonomiju (drugo načelo) iprofesionalnu stimulaciju odn. sistematsko nagrađivanje za rad (treće načelo). Profesionalna selekcija je trebalasačekati sazrijevanje diferencijalne psihologije, da bi došla do punog izražaja, a ergonomija kumuliranje novih spoznaja
3