Read without ads and support Scribd by becoming a Scribd Premium Reader.
See Premium Plans
 
Dragi ĉitatelji!
 
Od sveg vam srca zahvaljujem na zanimanju i entuzijazmu što steih tijekom proteklog desetljeća pokazali za moje ljubavne 7'omane.Priĉinjava mi golemo zadovoljstvo ĉinjenica da je uţitak što sam gaosjećala tijekom pisanja bio zarazan. Oĉ
ito dijelite moju sklonost
ljubavnim priĉama koje uvijek imaju sretan završetak i u nama
ostavljaju topao unutarnji sjaj.
Ništa se zapravo ne moţe usporediti s uzbuĊenjem što ga ĉovjekosjeća kad se zaljubljuje. U svakom sam romanu nastojala prenijeti
to u
zbuĊenje. Mjesta dogaĊaja, likovi i zapleti se mijenjaju, ali
stalna tema ostaje.
Nešto u svima nama uţiva u ljubavnicima i njihovimneujednaĉenim nastojanjima da pronaĊu ispunjenje i sreću.Zapravo, nastojanja ĉine pola zabave! Postajala sam duboko
uplete
na u ţivot svakog para zaljubljenih i njihovu jedinstvenupriĉu. Kao da posjećujem stare prijatelje kojima sam pomogla da senadu, ĉesto i sama ponovno ĉitam njihove priĉe.
 
Nadam se da ćete uţivati u ovom novom izdanju jedne od meninajdraţih priĉa.
 SANDRA BROWN
Ne šaljite cvijeće
 1. poglavlje
To je vjerojatno bila najslaĊa straţnjica što ju je ikad vidio.
 
Kroz vrata s mreţom imao je neometan pogled na nju, ţenstvenozaobljenu, ali ĉvrstu. Odrezane traperice bile su uske. Rese na
nogavicama, izblijedjele
i savijene od mnogih pranja, vlaţno su se
zali
jepile za ĉvrsta, vitka bedra.
 
Spustila se na ruke i koljena. Virila je u kutiju s osiguraĉima ioprezno ih dodirivala. Kad se još više sagnula kako bi istraţilazamršene sklopke, muškarac se polako nasmiješio, podsjećajući namaĉka koji je ulovio miša. To je bio smiješak zado
voljnog voajera.
 
Pomalo se sramio svojeg ponašanja. Ali ne dovoljno da bi prestao
gledati.Koliba je bila u mraku. Njezina je baterijska svjetiljka slabosvijetlila. Jedino pravo osvjetljenje davali su bljeskovi plavo-bijelihmunja.
Dva su djeĉaka promatrala njezine napore, ali ih
 
je obuzimao sve veći nemir.
 -
Gladan sam. Rekla si da ćemo jesti ĉim stignemo ovamo.
 -
Znaš li kako se pale svjetla, mama? Kladim se da ne znaš.
 
Ĉovjek na vratima vidio je kako joj je glava pala prema naprijedizmeĊu ramena, kao da priznaje poraz. To je trajalo samo trenutak.Odluĉno je podigla glavu i duboko udahnula.
- To je samo kutija s
osiguraĉima, Davide. Kad naĊem glavnu sklopku, opet ćemo imatistruju. Sigurno ju je oluja izbacila. Adame, jest ćemo ĉim upalim
svjetla i iskrcam stvari iz automobila.-
Rekla si da će u kolibi biti super. Ja mislim da je bez veze
-
ţalio
se David. -
Trebali smo uzeti šator.
 -
Da, šator 
-
sloţio se mlad
i brat.-
Ako misliš da ne znam ukljuĉiti struju, odakle ti ideja da bih znalapostaviti šator?
 
U glasu mlade ţene osjećala se sve veća nestrpljivost, a ĉovjek navratima nije joj to mogao zamjeriti. No djeĉaci su izgledali tako
umorno da ni njima nije za
mjerao što se ţale. Bili su još veomamaleni, a oĉito su satima putovali. Njihov dolazak u kolibu bio je,najblaţe reĉeno, neugodan.
 Vidio je farove njihova automobila kad su stigli. Nekoliko minuta
kasnije odluĉio je prkositi jednoj od najjaĉih oluja u po
sljednje
vrijeme i poći do kolibe, stotinjak metara udaljene od njegove. Tihstotinjak metara vodilo je kroz gustu šumu, što je vlasnicima kolibajamĉilo privatnost. Nije bilo naroĉito pametno hodati šumom dok
udaraju munje
 
i
gromovi, ali ga je muĉila zabrinutost za susjede. Njegova je kolibaostala bez elektriĉne struje oko deset minuta prije njihova dolaska,a sam Bog zna kad će struja opet doći.
 
Dok je sada slušao ţalopojke djeĉaka i prizvuk oĉaja u glasu mladeţene, bilo mu
 
je drago što je riskirao hodanje šumom. Trebala joj jepomoć i bila je sama. Barem nigdje nije vidio muţa i oca.
 - Trebali smo stati u Burger Townu. David i ja smo htjeli ondjejesti, zar nismo, Davide?-
Znao sam da će ovo biti bezvezno kampiranje. Ja sam ţelio šator i
pravo kampiranje, a ne nekakvu glupu kolibu.
Ţena se uspravila i sjela na pete, podboĉivši se.
-Pa, ako si takav
pustolov, moţeš izići na kišu i poći u lov ili ribolov, pa ćemo imatinešto za veĉeru.
-
Djeĉaci su ušutjeli.
- Dosta mi je vas dvojice.
Ĉujete li me? Ovu su nam kolibu ljubazno posudili. Budući danemamo šator i ništa ne znamo o njima, mislila sam da je najboljeprihvatiti ponudu i poći u kolibu. Ništa ne mogu uĉiniti po pitanju
oluje. Ali svim silama nastojim dobiti struju. Prest
anite se ţaliti!
-
Strogi je ton popratila prijetećim pogledom, a zatim se vratila uprijašnji poloţaj i bezuspješno ĉeprkala po kutiji s osiguraĉima.
 
Braća su se mrzovoljno pogledala i odmahnula glavama. Bili suuvjereni da je njihovo putovanje osuĊeno na
propast. -
Misliš li daona moţe popra
viti struju? -
mlaĊi je brat glasnim šaptom pitao
starijega.- Ne, a ti?- Ne.
Sad je bio trenutak da objavi svoju nazoĉnost. Nikad nije virioljudima kroz prozore, pa se posramio što je tako d
ugo stajao vani ne
javivši im se. Ali uţivao je promatrajući ih. Nisu bili ni u kakvoj
neposrednoj opasnosti. Njihove su mu nevolje bile nekako
simpatiĉne. Shvatio je da se smiješi komentarima dvojice djeĉaka iroditeljskoj frustriranosti ţene. Moţda proma
tranje njihovih tegoba
djeluje ljekovito na njegove vlastite. Dok ih je promatrao, uopće
Search
Search History:
Searching...
Result 00 of 00
00 results for result for
  • p.
    • Notes
    Load more