POLITICKI TRILER

6
Urednik
ŽARKO TARAŠ
Naslov originala
THE ICARUS AGENDA
Copyright 1988 by Robert Ludlum
Izdavac
PROSVJETA
Radna organizacija za izdavacku djelatnost
Berislaviceva 10
ZAGREB
Za izdavaca
MIROSLAV MIHAJLOVIC
Likovna opremu
ZDRAVKO TUNUKOVIC
FADILVEJZOVIC
Tehnicka redukcija
BRANISLAV CELAP
Lektura i korektura
BRANKAFULANOVIC
Prvo izdanje, 1989.
Naklada
8.000 primjeraka
ISBN 86-353-0044-0
Tisak
»VARTEKS« RO Tiskara, Varaždin
Robert Ludlum

IKAROV
PODSJETNIK

Preveo s engleskog

BRANKO BUCALO

PROSVJETA
Zagreb
Jamesu Robertu Ludlumu
Dobro došao prijatelju
Neka ti se život posreci
PREDGOVOR
Silueta lika u vratima utrcala je u sobu bez prozora. Zatvorio je vrata i brzo pošao
preko crnog vinilnog poda do mjedene stolne svjetiljke s lijeve strane. Upalio je svjetlo, a
slaba žarulja je stvorila sjene u maloj sobi drvetom obloženih zidova. Soba je bila mala i uska,
ali nije bila bez ukrasa. Umjetnicki predmeti, medutim, nisu bili antikni niti su predstavljali
progresivne stadije historije umjetnosti. Zapravo, to je bila najsuvremenija oprema visoke
tehnologije.
Desni je zid blistao odrazima nerdajuceg celika, a tiho zujanje uredaja za
kondicioniranje zraka svjedocilo je o stalnoj brizi za uklanjanje prašine i o stalno osiguranoj
cistoci prostorije. Vlasnik i jedini stanar te prostorije prišao je stolici ispred procesora
vodenog kompjuterom, i sjeo. Okrenuo je dugme; ekran je oživio a on stade tipkati u šifri.
Odjednom su odgovorila svjetlozelena slova:
ULTRA MAKSIMALNA SIGURNOST
NEMA PREPREKA
NASTAVI1
Lik se nagnuo nad tipkama i nastavio, odnosno stao je unositi podatke, tjeskoban do
tocke izdržljivosti.
Sada pocinjem s ovim dnevnikom, a dogadaji koji slijede vjerujem da ce izmijeniti
put nacije. Jedan se covjek pojavio, kako se cini, od niotkud, poput bezlicnog Mesije, ne
navješcujuci nicim ni svoj poziv ni sudbinu. Odabran je za stvari izvan svog razumijevanja,
a ako su moje projekcije tocne ovo ce biti opis njegova putovanja. Mogu samo zamisliti
kako je pocelo, ali znam da je otpocelo u kaosu.
1 Poruka kompjuterskog programa koji provjerava sigurnost (niti jedan senzor ili kontrola ne javljaju necije
uplitanje ili prolazak) — (op.prev.)
PRVI DIO
1
Muskat, Oman, jugozapadna Azija
Utorak, 10. augusta, 18.30 h
Uzljucene vode Omanskog Zaljeva bile su uvod u oluju koja je kroz Hormuški tjesnac
jurila u Arapsko more. Približavao se zalaz sunca koji su oznacavale kriještave molitve što su
ih nazalno intoonirali bradati mujezini u minaretima džamija luckog grada. Nebo se
smracivalo. Ogromne krpe vrucine su sporadicnim munjama palile istocni horizont preko
Makaranskih planina Turbata, dvije stotine milja preko mora u Pakistanu. Prema sjeveru, iza
granica Afganistana, nastavljao se bešcutni, okrutni rat. Prema zapadu je bješnjeo još
bešcutniji rat u kojemu su se borila djeca koju je u smrt tjerala bolesna licnost, zažarena
željom da proširi svoju pakost. A prema jugu bijaše Libanon, gdje su se ljudi ubijali bez
grižnje savjesti, u kome je svaki pokret s religioznim žarom druge nazivao teroristima, mada
su svi, bez izuzetaka, uranjali u barbarski terorizam.
Bliski istok, osobito jugozapadna Azija, bio je u vatri. Dok su vode Omanskog zaljeva
bješnjele ove rane veceri a nebo najavljivalo svoj bijes, ulice Muskata, glavnog grada
Omanskog Sultanata, bile su primjerene oluji što se približavala. Završivši s molitvama,
gomila se opet pojavila s bakljama, nadiruci iz pokrajnjih ulica i prilaza, slijevajuci se u
histericni protest, a cilj su im bila osvijetljena željezna vrata americke ambasade. Unutar vrata
a ispred fasade od ružicasta maltera, patrolirala su neuredno odjevena dugokosa djeca koja su
cudno stezala automatsko oružje. Obarac je znacio smrt. ali u njihovoj vjerskoj gorljivosti
raširenih ociju oni nisu bili kadri povezivati se s takvim krajem, jer im je bilo receno da ne
postoji tako nešto kao što je smrt, bez obzira na to što im oci kažu. Nagrade muceni-štva
znacile su sve, što je bolnija žrtva to je slavniji mucenik — a bol njihovih neprijatelja ne znaci
ništa. Sljepoca! Ludaštvo!
To je bio dvadeset drugi dan tog ludarenja a da nitko nije znao zašto. Nitko osim
analiticara mracnijih vještina naglih pobuna što su se širile poput prerijske vatre, tih
muškaraca i žena koji su provodili dane i noci opipavajuci, rastvarajuci i konacno shvacajuci
korijenje orkestrirane pobune. Kljucno je bilo »orkestriranje«. Tko? Zašto? Što oni doista žele
i kako cemo ih zaustaviti?
Cinjenice: dvije stotine cetrdeset sedam Amerikanaca su opkolili s oružjem i uzeli ih
kao taoce. Jedanaest ih je ubijeno, a tijela su im bacili kroz prozore ambasade; svako je tijelo
pratilo razbijanje stakla, a svaka je smrt bila oznacena drugim prozorom.
Gore na otvorenom krovu nalazio se luksuzni ambasadin bazen iza arapskih rešetaka,
kojima nije bila namijenjena zaštita od metaka. Oko tog bazena su taoci klecali u redovima
dok su lutaj uce skupine ubojica uperivali mašinske pištolje u njihove glave. Dvije stotine
trideset šest uplašenih, iscrpljenih Amerikanaca cekalo je na smaknuce.
Ludaštvo!
Odluke: usprkos dobronamjernih izraelskih ponuda, držite ih podalje! Ovo nije
Entebbe,1 a unatoc svoj njihovoj strucnosti, krv koju je Izrael prolio u Libanonu, u arapskim
ocima, oznacuje svaku grozotu: Sjedinjene su Države financirale teroriste da se bore protiv te-

1 Entebbe je aerodrom pored Kampale, u Ugandi, na kome su izraelski »zracni« komandosi oslobodili taoce (uglavnom
Jevreje) otetog aviona, 1973. godine (op.prev.)

rorista. Neprihvatljivo. Specijalne jedinice za brzo postrojavanje? Tko bi se uspeo cetiri kata
ili se s helikoptera spustio na krov i zaustavio ubijanje kad su ubojice itekako voljni umrijeti
kao mucenici?
Pomorska blokada s bataljonom marinaca spremnim na invaziju na Oman? Osim
pokazivanja velike vojne moci, s kojim razlogom? Sultan i njegovi vladajuci ministri su
posljednji ljudi na zemlji koji žele nasilje u ambasadi. Miroljubivo orijentirana Kraljevska
policija nastojala je zadržati histeriju, ali se nije mogla nositi sa divljim bandama agitatora.
Godine mirnoce u gradu nisu ih pripremile za takav kaos; a pozivanje Kraljevske vojske s
granica Jemena moglo bi izazvati goleme probleme. Oružane snage koje patroliraju tim
zagnojenim zakloništem medunarodnih ubojica bile su jednako divlje kao i njihovi
neprijatelji. Osim neizbježne cinjenice da bi se s njihovim povratkom u glavni grad granice
odmah pretvorile u zonu krvoprolica, krv bi sigurno potekla kroz ulice Muskata, a ulice bi se
zagušile nevinima i krivcima.
Šah-mat,
Rješenja: pristati na izražene zahtjeve? Nemoguce, i to dobro razumiju oni koji su
odgovorni ali ne i njihove marionete, djeca koja su vjerovala u ono što pjevaju, što vrište. Nije
bilo nacina da vlade diljem Evrope i Bliskog istoka puste na slobodu osam tisuca terorista iz
takvih organizacija kao što su Brigate Rosse, PLO, Baader-Meinhof i IRA1. Nastaviti trpjeti
beskrajno medijsko pokrivanje, znatiželjne kamere i more clanaka koji su svjetsku pažnju
prikivali na fanatike gladne publiciteta? Zašto ne? Stalno izlaganje slika i cinjenica,
nesumnjivo je, sprijecit ce ubijanje drugih talaca, buduci da su smaknuca »privremeno
suspendirana« kako bi »ugnje-tavacke države« mogle razmišljati o svom izboru, Prekinuti s
medijskim pokrivanjem znacilo bi još više raspaliti te tražitelje muceništva razrogacenih
ociju. Tišina bi stvorila potrebu za šokom. Šok ima vrijednost vijesti a ubijanje je krajnji
udarac, šok.
Tko?
Što?
Kako?
Tko...? To je bilo osnovno pitanje ciji ce odgovor dovesti do rješenja koje treba
pronaci u roku od pet dana. Smaknuca su odgodena za tjedan dana, a dva su dana vec prošla u
pomamnim raspravama šefova obavještajnih službi šest zemalja, koji su se okupili u
Londonu. Nekoliko sati nakon odluke o sjedinjavanju akcije, svi su stigli nadzvucnim
avionima, jer je svatko od njih znao da bi njegova ambasada mogla biti slijedeca. Negdje.
Radili su bez odmora cetrdeset osam sati. Rezultati: Oman je ostao zagonetkom. Smatrali su
ga stijenom stabilnosti u jugozapadnoj Aziji, gledali su na nj kao na sultanat s obrazovanim,
prosvijecenim rukovodiocima, onoliko blizu predstavnicke vlade koliko božanska obitelj
islama može dopustiti. Vladari su bili iz privilegirane kuce koja je ocigledno poštivala ono što
je Alah dao — ne samo kao rodeno pravo, vec i kao odgovornost u posljednjoj polovini
dvadesetog stoljeca.
Zakljucci: ustanak je bio programiran izvana. Izmedu više od dvije stotine neurednih i
kriještecih mladica nije ih više od dvadeset prepoznato kao Omanci. Prema tome, vode
prikrivenih operacija s izvorima u svakoj ekstremistickoj grupi sredozemno-arapske osovine,
odmah su se bacile na posao, povlaceci kontakte, prijeteci, miteci.
1 Brigate rosse i Baader-Meinhof su talijanske i zapadnonjemacke urbano-gerilske teroristicke organizacije;
Brigate rosse su 1978. otele i ubile talijanskog premijera Alda Mora, a njemacka organizacija koja je dobila svoje ime po
clanovima An-dreasu Baaderu (1943-77) i Ulriki Meinhof (1934-76) posvetila se nasilnom rušenju kapitalistickog društva.
PLO (Palestinska oslobodilacka organizacija) se pod vodstvom Jasera Arafata odrekao teroristickih akcija 1987. godine, a
IRA (Irska republikanska armija) i dalje nastavlja s teroristickom djelatnošcu (op. prev.)
— Tko su oni, Azize? Iz Omana ih nema ni koliko je za ispljunuti, a i vecinu njih
smatra-ju zaostalima u razvoju. Hajde, Azize. Živi kao sultan. Navedi neku užasnu cijenu.
Iskušaj me!
— Šest sekundi, Mahme'te! Šest sekundi i tvoja desna ruka je na podu bez clanka!
Zatim ti slijedi lijeva. Mi smo na odbrojavanju, lopove. Daj mi informaciju! — Šest, pet,
cetiri... Krv.
Ništa. Nula. Ludilo.
A onda prodor. Valja ga zahvaliti starom mujezinu, svetom covjeku cije su rijeci i
sjecanje bili tako nesigurni kao što bi njegovo mršavo tijelo bilo na vjetru koji se sada ludacki
brzo spušta iz Hormuza.
— Ne gledaj tamo gdje bi logicki trebalo gledati. Traži na drugom mjestu.
— Gdje?
— Tamo gdje jadanja nisu rodena siromaštvom ili ocajem. Gdje je Alah podijelio
blagonaklonost i darove u ovom svijetu, premda možda nije i u svijetu koji slijedi.
— Budi jasniji, molim te, najcasniji mujezine.
— Alah ne želi takva razjašnjenja — poslušat ce se njegova volja. Možda on ne uzima
strane, pa neka tako bude.
— Ali ti svakako imaš razlog što govoriš ono što govoriš!
— Kao što mi je Alah dao taj razlog — poslušat ce se njegova volja.
— Kako to misliš?
— Tiha govorkanja u uglovima džamije. Šaputanja koja su bila namijenjena ovim
starim ušima da ih cuje. Ja tako slabo cujem da ne bih ništa cuo da to Alah nije htio.
— Mora biti više!
— Šaputanja govore o onima koji ce izvuci korist iz krvoprolica!
— Tko su oni?
— Nikakva imena nisu izgovorena, nikakvi znacajni ljudi nisu bili spomenuti.
— Neka grupa ili organizacija? Molim te! Sekta, zemlja, narod? Šiiti, Saudijci...
Iracani, Iranci... Sovjeti?
— Ne. Nije govoreno ni o vjernicima ni o nevjernicima, samo »oni«.
— Oni?
— To je što sam cuo da šapucu u mracnim uglovima džamije, što je Alah htio da
cujem — neka se ispuni njegova volja. Samo rijec »oni«.
— Možeš li prepoznati ikoga od onih koje si cuo?
— Ja sam gotovo slijep, a uvijek je vrlo malo svjetla kad govore ta nekolicina izmedu
tolikih vjernika. Nikoga ne mogu prepoznati. Ja samo znam da moram prenijeti što cujem, jer
je to Alahova volja.
— Zašto, mujezine murderris?1 Zašto je to Alahova volja?
— Krvoprolice mora prestati. Kur'an kaže da kad krv prospe i opravdava raspaljena
omladina, strasti treba ispitati, jer mladost...
1 Sveti mujezine; mujezin je službenik džamije koji vjernike pet puta dnevno s minareta poziva na molitvu;
iskrivljeni arapski (op. prev.)
— Zaboravi na to! Poslat cemo nekoliko ljudi s tobom u džamiju. Daj nam znak kad
nešto cuješ!
— Za mjesec dana, ya Shaikh1. Spremam se na svoj posljednji hadžiluk u Meku. Ti si
samo dio mog putovanja. To je volja...
— Prokletstvo!
— To je tvoj bog, ya Shaikh. Ne moj. Ne naš.
1 Poštovani gospodine (arap.) (op, prev.)
2
Washington, D.C.
Srijeda, 11. augusta, 11,50 h
Podnevno sunce se spustilo na plocnike glavnog grada; zrak sredine ljeta bio je
nepomican i neugodno vruc.
Na uglu Dvadeset trece ulice i avenije Virginia dogodila se prometna nezgoda. Premda
je to bio omanji dogadaj ako je rijec o šteti i povredama, raspoloženje sudionika je bilo takvo
da se to nije moglo zakljuciti. Taksi se sudario s vladinom limuzinom koja je izlazila s rampe
podzemnog parkirališta State Departmenta. Oba vozaca — svaki prav, uzavreo i u strahu od
pretpostavljenih — stajali su pored svojih vozila optužujuci jedan drugog i cekajuci na
policiju koju je pozvao državni službenik u prolazu. Za nekoliko trenutaka se promet zacepio;
trube su trubile a kroz nerado otvorene prozore automobila culi su se ljutiti uzvici.
Putnik u taksiju nestrpljivo se digao sa zadnjeg sjedišta. Bio je to visok, vitak
muškarac na pragu cetrdesetih godina, a cinilo se da ne pripada tom okolišu koji obuhvaca
ljetna odijela, otmjene tiskane haljine i attachc kovcežice. Na sebi je imao par zgužvanih
hlaca khaki boje, cizme i mokri pamucni safari kaputic umjesto košulje. Pobudivao je dojam
covjeka koji ne pripada gradu; možda je profesionalni vodic, koji je zalutao s viših i divljijih
planina. Pa ipak, lice je cinilo da mu odjeca laže. Bio je pažljivo obrijan, crte lica su mu bile
oštre i jasno omedene, svijetloplave oci vrlo pažljive i svjesne situacije: pogled mu je jurio
amo-tamo, ocjenjujuci situaciju, što ce mu pomoci da donese odluku. Položio je ruku na rame
vozaca koji se svadao; Covjek se naglo okrenuo a putnik mu je dao dvije novcanice po
dvadeset dolara.
— Ja moram otici — rekao je putnik.
— Hej, pricekajte, mister! Vi ste vidjeli! Taj kurvin sin se izvukao bez trube, bez
icega!
— Žao mi je. Ne bih vam mogao pomoci. Ništa nisam vidio ni cuo sve do sudara.
— O, momce! Big John Q!1 On ne vidi i ne cuje! Necete se upetljavati, ha!
— Ja jesam upetljan — mirno ce putnik, izvadrvši trecu novcanicu od dvadeset dolara
koju je ugurao u gornji vozacev džep. — Ali ne ovdje.
Cudno odjeveni muškarac se progurao kroz gomilu koja se okupljala i žurno se
zaputio blokom prema Trecoj ulici — prema impozantnim staklenim vratima State
Departmenta.
Odredena situacijska soba u podzemnom kompleksu Ministarstva za vanjske poslove
imala je na vratima naznaku OHIO-Cetiri-Nula. U prijevodu, to je znacilo »Oman,
maksimalna uzbuna«. Iza metalnih vrata je niz kompjutera neprekidno klackao, a svako malo
bi neki od strojeva — pošto bi nešto unakrsno provjerio u centralnoj banci podataka —
emitirao signal visokog tona objavljujuci novu ili prethodno neraportiranu informaciju. Napeti
muškarci i žene proucavali su ispiske, nastojeci procijeniti ono što citaju.
Ništa. Nula. Umobolnost!
1 Lice iz americkog stripa koje, kad mu zatreba, ne vidi i ne cuje; kasnije TV junak (op.prev.)
Unutar velike prostorije pune života nalazila su se druga metalna vrata, manja od
ulaznih i bez pristupa hodniku. To je bio ured starijeg funkcionera kojemu je bila povjerena
kriza u Muskatu; na dohvat ruke bila je telefonska konzola s vezama sa svakim sjedištem
moci i svakim izvorom informacija u Washingtonu. Sadašnji vlasnik sobe bio je zamjenik
direktora Konzularnih operacija, malo poznatog odjela State Departmenta koji se bavi tajnom
aktivnošcu.
Zove se Frank Swann, a u ovom trenutku — podne koje mu nije podarivalo suncevo
svjetlo — prerano osjedjela glava ležala mu je na presavijenim rukama na gornjoj površini
stola. Gotovo tjedan dana nije nocu spavao, zadovoljavajuci se samo kratkim drijemanjem
kao sada.
Oštri šum konzole naglo ga je probudio; izbacio je desnu ruku do telefona. Pritisnuo je
osvijetljeno dugme i podigao slušalicu. — Da?... O cemu se radi? — Swann je zatresao
glavom i progutao zrak, osjetivši djelomicno olakšanje što ga je zvala njegova sekretarica, pet
katova iznad njega. Slušao je a zatim umorno progovorio. — Tko? Kongresmen —
kongresmen! Posljednje što mi sada treba jest kongresmen. Kako je dodavola dobio moje
ime?... Ništa, poštedi me. Kaži mu da sam na sastanku — s bogom, ako hoceš — ili ucini
bolje pa kaži da sam na sastanku s ministrom.
— Pripremila sam ga na nešto poput toga. Zato i zovem iz vašeg ureda. Rekla sam mu
da samo s ovog telefona mogu uspostaviti vezu s vama.
Swann je zatreptao. — Cini mi se da se moja pretorijanska straža malcice udaljila od
onoga što mora Ivy-strašna. Zašto toliko daleko, Ivy?
— Zbog onoga što je rekao, Frank. 1 zbog onoga što sam morala napisati, jer ga nisam
mogla razumjeti.
— Da cujem jedno i drugo.
— Rekao mi je da se njegov posao tice problema kojima se ti baviš...
— Nitko ne zna što ja... Zaboravi to. Što još?
— Napisala sam to fonetski. Tražio je da kažem slijedece: »Ma efham zain.«1 Je li to
tebi ima ikakva smisla, Frank?
Osupnut, zamjenik direktora Swann opet je zatresao glavom, nastojeci bolje rašcistiti
svoje misli, ali mu više nije trebalo da provjerava posjetitelja pet katova iznad sebe.
Nepoznati kongresmen je nagovijestio na arapskom da bi mogao pomoci. — Uzmi stražara i
uputi ga ovamo — rekao je Swann.
Poslije sedam minuta otvorila su se vrata podzemnog kompleksa. Otvorio ih je
marinski kaplar. Posjetitelj je ušao i kimnuo svom pratitelju, koji je zatvorio vrata. Swann je
brižljivo pog-ledao došljaka i ustao. »Kongresmen« je jedva odgovarao slici bilo kojeg clana
Predstavnickog doma kojeg je ikad vidio — barem u Washingtonu. Imao je na sebi cizme,
khaki, ljetni lovacki kaputic koji se u svom vijeku napatio od susreta s nizom posuda za
logorsku vatru, Nije li on neka loša šala u krivo vrijeme?
— Kongresmen? — upita zamjenik direktora, razvlaceci glas koji je žudio za imenom,
dok mu je pružao ruku.
— Evan Kendrick, gospodine Swann — odgovorio je posjetilac, približivši se stolu
ispružene ruke, — Ja sam kongresmen prvog termina2 iz Devetog okruga Colorada.
1 Mogao bih pomoci (arap.) (op. prev.)
2 Kongresmen koji je prvi put izabran u Kongres (op. prev,)
— Da, svakako, Coloradova devetka. Žao mi je što nisam...
— Nikakva isprika nije potrebna, osim možda moja zbog mog izgleda. Nema razloga
da znadete tko sam ja...
— Dopustite mi da ovdje nešto dodam — Swann ga uljudno prekinu. — Takoder
nema razloga da vi znadete tko sam ja, kongresmenu.
— Ja to razumijem, ali to nije bilo vrlo teško. Cak novodošli clanovi Predstavnickog
doma imaju pristup — ili to barem ima sekretar kojeg sam naslijedio. Znao sam koga cu ovdje
potražiti, ali je samo trebalo da procistim situaciju. Netko u Konzularnim operacijama
Statea...
— To nije udomaceno ime, gospodine Kendrick — opet ga prekinu Swann, ali sada s
naglaskom.
— U mojoj je kuci jednom bilo — kratko. No, bez obzira na to, ja nisam tražio samo
nekoga tko se bavi Bliskim istokom, vec strucnjaka za jugozapadne arapske poslove, nekoga
tko tecno poznaje jezik i tucet dijalekata. Covjek koji mi treba morao bi biti netko takav... Vi
ste bili tamo, gospodine Swann.
— Bili ste vrlo zauzeti.
— Kao i vi — odgovori mu kongresmen, pokazujuci pokretom glave na vrata i na
veliku vanjsku prostoriju s redovima kompjutera. — Pretpostavljam da razumijete moju
poruku ili inace ne bih bio ovdje.
— Da — suglasi se zamjenik direktora. — Rekli ste da biste možda mogli pomoci. Je
li to istina?
— Ne znam. Samo sam znao da moram ponuditi.
— Ponuditii? Na kojoj osnovi?
— Mogu li sjesti?
— Izvolite. Ja ne želim biti grub, vec sam samo umoran. — Kendrick je sjeo. Swann
je ucinio isto, cudno gledajuci u politicara još svježeg, prvog termina. — Nastavite,
kongresmenu. Vrijeme je dragocjeno, svaka minuta, a ja se bavim ovim »problemom«, kako
ste to opisali mojoj sekretarici, vec nekoliko dugih, napetih tjedana. A sada, ja ne znam što mi
imate reci i je li to relevantno ili nije, ali ako jeste htio bih znati zašto ste toliko oklijevali da
dodete ovamo.
— Nisam bio ništa cuo o dogadajima u Omanu. O onome što se dogodilo — što se
dogada.
— To je gotovo prokleto nemoguce povjerovati. Da li je kongresmen iz koloradskog
Devetog okružja proveo pauzu u radu Predstavnickog doma u nekom benediktinskom
samostanu?
— Ne baš.
— Ili je li moguce da novi ambiciozni kongresmen koji govori nešto arapski —
nastavi Swann brzo, mirno, neugodno — i koji razraduje nekoliko govorkanja iz muške
toalete o ovdašnjim stanovitim odjelima, odlucuje da i sebe ubaci u vožnju svladavši nekoliko
kilometara istog puta? To ne bi bilo prvi put.
Kendrick je sjedio nepomicno na stolici. Lice mu je bilo bezizražajno, ah ne i oci. Bile
su odjednom i promatracke i ljutite. — To je uvredljivo — rekao je.
— Ja se lako vrijedam u izvjesnim okolnostima. Jedanaest naših ljudi je ubijeno,
mister, ukljucujuci i tri žene. Dvije stotine trideset šest ostalih cekaju da im prosviraju glave!
A ja vas pitam možete li uistinu pomoci a vi mi kažete da ne znate, ali morate ponuditi! Meni
je to zvuk psikajuce zmije, pa pazim svoj korak. Vi ulazite ovamo s rijecima koje ste
vjerojatno naucili zaradujuci veliku lovu s nekom od naftnih kompanija, pa pretpostavljate da
vam to daje pravo na posebno ponašanje spram vas; možda ste »savjetnik«, to zvuci baš
lijepo. Politicar najmladih koraka odjednom je savjetnik u State Departmentu i to za vrijeme
nacionalne krize. Kako god krene, vi dobijate. Tu bi podiglo nekoliko šešira u Devetom
okružju Colorada, zar ne?
— Držim da bi tako bilo kad bi netko znao o tome.
— Što? — Zamjenik direktora se opet zabuljio u kongresmena, ali ovaj put ne ponesen
uzrujanošcu i ljutnjom, vec zbog necega drugog. Je li ga poznavao?
— Vi ste pod velikim pritiskom, stresom, pa ja tome ne kanim dodavati. Ali ako je
ono što mislite prepreka, predimo preko nje. Ako zakljucite da bih vam mogao biti od bilo
kakve koristi, jedini nacin s kojim bih se suglasio bila bi pismena garancija anonimnosti,
nikako drugacije. Nitko ne smije znati da sam bio ovdje. Nikad nisam razgovarao s vama niti
s bilo kime.
Smeten, Swann se ledima naslonio na naslonjac stolice i rukom pošao do brade. — Ja
vas poznajem — rekao je tiho.
— Nikad se nismo susreli.
— Kažite što želite reci, kongresmenu. Pocnite negdje.
— U redu — zapocne Kendrick. — Gotovo mjesec dana sam se vozio bijelim vodama
Colorada u Arizonu, to je bilo benediktinsko utocište koje ste mislili kao mjesto provodenja
kongresne pauze. Prošao sam kroz Lava Falls i stigao u bazicni logor. Tamo je bilo ljudi,
dakako, i to je bio prvi put da sam cuo radio u gotovo cetiri tjedna.
— Cetiri tjedna? — ponovi Swann, — Cijelo to vrijeme ste bili izvan dodira? Da li se
tako cesto ponašate?
— Gotovo svake godine — odgovori mu Kendrick. — To mi je postalo nekom vrstom
obreda — doda mirno. — Ja idem sam; to nije važno.
— Neki politicari — rece zamjenik, odsutno uzevši olovku. — Vi možete zaboraviti
na svijet, kongresmene, ali i dalje imate svoj izborni okrug.
— Nikakav politicar — odgovori mu Evan Kendrick, dopustivši si smiješak — A moj
izborni okrug, to je slucajni dogadaj, vjerujte mi. No, kako bilo, cuo sam vijest i krenuo što
sam brže mogao. Unajmio sam rijecni avion koji me odvezao do Flagstaffa, i pokušao
unajmiti mlažnjak za Washington. Bilo je prekasno u noci, prekasno za odobrenje plana leta,
pa sam odletio u Phoenix i uhvatio najraniji avion za ovamo. Ti telefoni za vrijeme leta su
pravo cudo. Bojim se da sam jednoga monopolizirao, razgovarajuci s vrlo iskusnim
sekretarom i s mnogo drugih ljudi. Ispricao sam se zbog svog izgleda; zrakoplovna kompanija
mi je dala brijac, ali nisam htio gubiti vrijeme odlaskom kuci da promijenim odijelo. Ja sam
ovdje, gospodine Swann, a vi ste covjek kojega želim vidjeti. Možda vam nisam od apsolutno
nikakve koristi, ali sam uvjeren da cete mi reci ako je tako. Ali da ponovim, morao sam se
ponuditi.
Dok je posjetilac govorio zamjenik je na papiru ispred sebe napisao ime »Kendrick«,
Zapravo ga je napisao nekoliko puta. Kendrick, Kendrick, Kendrick. — Ponuditi što? — upita,
namrgodivši se gledajuci u cudnog upadnika. — Što, kongresmenu?
— Sve što znam o tom podrucju i raznim grupacijama koje tamo djeluju. Oman.
Emirati. Bahrain, Qatar — Muskat, Dubai, Abu Dhabi — sve do Kuwaita i dolje do Riyadha.
Tamo sam živio. Tamo sam radio. Poznajem ih vrlo dobro!
— Živjeli ste, radili, preko cijele jugozapadne mape?
— Da. Samo sam u Muskatu proveo osamnaest mjeseci. Pod ugovorom s porodicom.
— Sultan?
— Pokojni sultan; on je umro prije dvije ili tri godine, mislim. Ali da, pod ugovorom s
njim i njegovim ministrima. Oni su tvrda grupa i dobra. Trebalo je da znaš svoj posao.
— Znaci da ste radili za neku kompaniju — rece Swann kao tvrdnju, a ne kao pitanje.
— Da.
— Za koju,
— Moju — odgovori mu novi kongresmen.
— Vašu?
— Tako je.
Zamjenik je zurio u posjetioca, a zatim spustio pogled na ime koje je opetovano
ispisivao na papiru ispred sebe. — Dobri bože — rekao je tiho. — Kendrickova grupa! To je
veza, ali je nisam vidio. Vaše ime nisam cuo cetiri ili pet godina, možda šest.
— Bili ste u pravu prvi put. Cetiri, da budemo tocni.
— Znao sam da nešto ima. Tako sam i rekao...
— Da, rekli ste, ali se nikad nismo susreli.
— Vaši su ljudi gradili sve od vodenih sistema do mostova, trkališta, stambenih
naselja, vangradskih klubova, aerodroma — sve ste gradili. Deseci vas u dvadesetim i
tridesetim godina života, nosioci visoke tehnologije i opceg znanja.
— Nismo svi bili tako mladi...
— Ne — prekinu ga Swann, namršten u mislima. — Imali ste tajno oružje kasnog
cvjetanja, starog Izraelca, cudo od arhitekta. Izraelac, za ime božje, koji je stvarao stvari u
islamskom stilu i lomio kruh sa svakim bogatim Arapom u susjedstvu.
— Zove se Emmanuel Weingrass, zovemo ga Manny Weingrass, a on je iz ulice
Garden u Bronxu, u New Yorku.1 Otišao je u Izrael da izbjegne pravne petljanije sa svojom
drugom ili trecom ženom; Sada je blizu osamdesete i živi u Parizu. Prilicno dobro,
zakljucujem na temelju njegovih telefonskih poziva.
— Tako je — sada ce zamjenik direktora. — Vi ste kompaniju prodali Bechtelu2 ili
nekome. Za trideset ili cetrdeset milijuna.
— Ne Bechtelu. Bio je to Trans-International, a nije bilo trideset ili cetrdeset, vec
dvadeset i pet. Oni su izvrsno prošli, a ja sam izašao. Sve je bilo u redu.
Swann je proucavao Kendrickovo lice, osobito svijetloplave oci koje su u sebi sadržavale
krugove zagonetne rezerve, sve jace što bi covjek duže buljio u njih. — Ne, nije —
dodao je meko, cak blago, jer je neprijateljstva nestalo. — Sada se sjecam.. Dogodila se nesreca
na jednom od vaših gradilišta izvan Riyadha, ulubljenje kad je eksplodirao pogrešno pos-
1 Bronx je njujorška cetvrt u kojoj živi veliki broj Jevreja fop. prev.)
2 Americka gigantska transnacionalna gradevinska firma (op. prev.)
tavljeni dovod plina, više od sedamdeset osoba je poginulo, ukljucujuci vaše partnere, sve
vaše službenike i nekoju djecu.
— Njihovu djecu — mirno doda Evan. — Svi su otišli, sve njihove žene, i djeca.
Slavili smo završetak trece faze. Bili smo svi tamo. Posada, moji partneri — svaki sa ženom i
djetetom. Citava školjka se srušila dok su svi bili unutra. Manny i ja smo bili vani, oblacili
smo neke glupe klaunske kostime.
— Ali je bila istraga koja je skinula svaku odgovornost s grupe Kendrick. Podrucna
firma koja je servisirala tu gradnju instalirala je dovod manje vrijednosti koji je lažno oznacila
kao certificiran.
— U osnovi, da.
— Tada ste vi odlucili da se spakujete, zar ne?
— To nije bitno za ovo — jednostavno ce kongresmen. Gubimo vrijeme. Buduci da
znate tko sam, ili barem tko sam bio, ima li išta što mogu uciniti?
— Hocete li mi zamjeriti ako vas nešto upitam? Ja ne mislim da je to gubljenje vremena,
a mislim da je važno za ovo. Provjere su dio ovog teritorija i treba donositi sudove.
Mislim na ono što sam prije rekao. Mnogo ljudi na Hillu1 neprestano nastoji ostvariti politicku
kilometražu preko nas ovdje.
— Kako glasi pitanje?
— Zašto ste kongresmen, gospodine Kendrick? S vašim novcem i profesionalnim
ugledom, vama to nije potrebno. A ne mogu si predstaviti kako biste iz toga mogli izvuci neke
koristi, svakako ne toliku korist u usporedbi s onom koju možete izvuci u privatnom sektoru.
— Da li svi koji traže izbornu službu cine to iskljucivo radi osobnog dobitka?
— Ne, svakako ne. — Swann je zašutio, pa zatresao glavom. -Žao mi je, to je previše
olako receno. To je uobicajen odgovor na uobicajeno pitanje... Da, kongresmenu, po mojem
mišljenju koje nije lišeno predrasuda, najambiciozniji muškarci, i žene, koji se takmice za takve
položaje Cine to ne bi li se nametnuli javnosti, a, ako pobijede, zbog slave. Kombinirano,
to ih cini vrlo tržišnima, da se tako izrazim. Opet mi je žao, ovo je govor cinika. Ali sam u
ovom gradu vec dugo, pa ne vidim razloga da mijenjam sud. A vi me zbunjujete. Ja znam
odakle dolazite, a nikad nisam cuo za Deveti okrug Colorada. To zasigurno nije Denver.
— Jedva da se može naci na karti — odvrati Kendrick sasvim bestrasnim glasom. —
To je u bazi sjevero-zapadnog Stjenjaka, podrucje koje se prilicno bavi samo svojim stvarima.
— Ali zašto? Zašto politika? Je li djecak-cudo iz arapskih Emirata našao okrug koji
može isklesati kao svoju bazu, možda svoju politicku rampu.
— Ništa ne bi moglo biti dalje od mojih misli.
— To je tvrdnja, kongresmenu. To nije odgovor.
Evan Kendrick je trenutacno zašutio, vracajuci Swannu pogled. Zatim je zatresao
ramenima. Swann je osjetio stanovitu zbunjenost. — U redu — rekao je cvrsto. — Nazovimo
to aberacijom koja se više nece ponoviti. Postojao je isprazni ali nametljivi kongresmen koji
je punio džepove u okružju koje tome nije posvecivalo pažnju. Ja sam imao vremena na
raspolaganju i velika usta. Osim toga sam imao novca da ga pokopam. Ne moram se baš
ponositi time što sam ucinio i kako sam to ucinio, ali on je otišao, a ja cu biti izvan toga za
dvije godine ili manje. Do tada cu naci nekoga tko je bolje kvalificiran da zauzme moje
mjesto.
1 Skracenica od Capitol Hill, glavna zgrada Kongresa SAD (op. prev.)
— Dvije godine? — upita ga Swann. — U studenom ce biti godina dana da ste
izabrani, tocno?
— Tako je.
— A poceli ste služiti u sijecnju?
— Pa?
— Dakle, ne želim vam otvarati oci, ali vaša služba traje dvije godine. Vi imate ili još
jednu ili tri godine, ali ne dvije ili manje.
— U Devetki nema prave opozicione stranke, ali da osiguram da mjesto ne ode staroj
politickoj mašini suglasio sam se da stojim za reizbor — a onda podnosim ostavku.
— To je lijepi sporazum.
— Sto se mene tice vezuje me. Ali ja želim van.
— To je prilicno jasno receno, ali uzimate li u obzir stanovite sporedne posljedice.
— Ja vas ne razumijem.
— Recimo da tokom klucih dvadeset ili više mjeseci zakljucite da vam se ovdje svida?
Što se onda dogada?
— To nije moguce i to se nece dogoditi, gospodine Swann. Vratimo se Muskatu. To je
prokleta zavrzlama, ali imam li dovoljno »provjere« da iznesem takvo mišljenje?
— Provjereni ste, jer sam ja onaj koji provjerava. — Zamjenik direktora je zatresao
svojom sijedom glavom. — Prokleta zavrzlama, kongresmene, a mi smo uvjereni da je izvana
programirana.
— Mislim da oko toga nema nikakve sumnje — suglasio se Ken-drick.
— Imate li ikakvih ideja?
— Nekoliko — odgovori posjetilac. — Na vrhu popisa je opca destabilizacija. Zatvori
zemlju i ne puštaj nikoga unutra.
— Preuzimanje vlasti? — upita Swann. — Puc u stilu Homeinija?... To ne bi išlo;
stanje je drugacije. Nema Pauna1, nema zatrovanog odbijanja, nema SAVAK-a2 — Swann je
zastao, pa zamišljeno dodao: — Nema šaha s vojskom lopova i nema ajatolaha s vojskom
fanatika. To nije isto.
— Nisam ni kanio reci da je isto. Oman je samo pocetak. Tko je da je, oni ne žele
preuzeti zemlju; on, ili oni, jednostavno žele zaustaviti druge da uzimaju novac.
— Što? Kakav novac?
— Milijarde. Dugorocni projekti koji su u nacrtnoj fazi posvuda u Perzijskom zaljevu,
Saudijskoj Arabiji i jugozapadnoj Aziji, jedinim podrucjima u tom dijelu svijeta koja mogu
biti relativno stabilizirana jer to zahtijevaju cak i neprijateljske vlade. Ono što se sada dogada
u Omanu nije mnogo drugacije od sužavanja transporta ili onemogucavanja gradevinarstva
ovdje, ili zatvaranja dokova u New Yorku i New Orleansu, Los Angelesu i San Franciscu.
Ništa nije ozakonjeno štrajkovima ili kolektivnim pregovaranjem — sve je svedeno na teror i
na prijetnje novim terorom za koji ce se pobrinuti bolesni fanatici. I sve prestaje. Ljudi nad
crtacim stolovima i oni na terenu u inspekciji, i oni koji rade s opremom — svi samo žele
izaci što je prije moguce.
1 Simbol svrgnute iranske kraljevske kuce Reze Pahlavija (op. prev.)
2 Zloglasna iranska kraljevska tajna služba (op. prev.)
— Vama je to poznato kao cinjenica?
— A kad jednom izidu — brzo ce Swann — dolaze oni koji stoje iza terorista i teror
prestaje. Jednostavno odlazi. Kriste, to zvuci poput mafijaških operacija u luci.
— Arapski stil — rekao je Kendrick. — Da se poslužim vašim rijecima, to ne bi bilo
prvi put.
— Vama je to poznato kao cinjenica?
— Da. Našoj kompaniji su prijetili niz puta, ali, navodeci vas opet, mi smo imali tajno
oružje. Emmanuel Weingrass.
— Weingrass? Što bi dovraga mogao on uraditi?
— Lagati s izuzetnom uvjerljivošcu. U jednom je trenutku bio rezervni general u
izraelskoj vojsci koji je mogao organizirati napad iz zraka na bilo koju arapsku grupu koja nas
je ometala ili nas zamijenila, a u iducem je bio visoki oficir Mossada1 koji ce uputiti odrede
smrti što ce ukloniti cak i one koji su nas upozorili. U svakom slucaju, nitko se nije htio
petljati s ludim Izraelcem.
— Da li vi predlažete da ga regrutiramo? — upita ga zamjenik direktora.
— Ne. On ne bi mogao više pomoci... Ali ima nešto što biste vi mogli uciniti.
— Što je to?
— Slušajte me. — Kendrick se nagnuo prema Swannu. — Ja o tome razmišljam
prošlih osam sati, a svakim sam satom uvjereniji da je to moguce objašnjenje. Problem je da
postoji tako malo cinjenica, zapravo ih gotovo i nema, ali uzorak ponašanja je izbio na
površinu, a u suglasju je s onim što smo culi prije cetiri godine.
— Što ste culi? Kakav je to uzorak?
— Samo govorkanja, za pocetak, zatim su došle prijetnje i to su bile prijetnje. Nitko se
nije šalio.
— Nastavite. Slušam.
— Skidajuci štapin s tih prijetnji na svoj osobeni nacin, obicno uz zabranjeni whisky,
Weingrass je nešto cuo što je imalo u sebi suviše smisla da bi bilo odbaceno kao pijano
blebetanje. Rekli su mu da se u tišini osniva konzorcij, industrijski kartel, ako hocete.
Konzorcij je tiho preuzimao kontrolu i vlast nad tucetima raznih kompanija s rastucim
resursima u osoblju, tehnologiji i opremi.
Tada nam je cilj postao jasan, a ako je informacija tocna, sada je to još ocitije. Oni
namjeravaju preuzeti na sebe industrijski razvoj jugozapadne Azije. Koliko je Weingrass
mogao saznati, ta je podzemna federacija bila bazirana u Bahrainu, što nimalo ne iznenaduje,
ali ono što je doista djelovalo kao šaka u glavu i što je Mannyja strašno uveseljavalo bila je
cinjenica da se medu nepoznatim direktorima nalazio covjek koji je sebe nazvao »Mahdi«,
poput muslimanskog fanatika koji je prije stotinu godina izbacio Britance iz Karthouma.1
Mahdi? Khartoum?
— Tocno. Simbol je ocit. Osim cinjenice da taj novi Mahdi ne daje ni marjaša za religiozni
islam, a još ga manje zanimaju vrišteci fanatici. On se njima koristi da bi takmace izbacio
i održao vani. On želi ugovore i profit u arapskim rukama, tocnije receno u svojim rukama.
1 Izraelska tajna služba s ograncima u cijelom svijetu, organizirana po uzoru na ClA-u (op. prev.)
2 Titula koju je uzeo Mohammed Ahmed (1843-85), sudanski vojskovoda koji je vodio ustanak protiv Egipta
(1881) i osvojio Khartoum (1885). U Islamu, bilo koji od muslimanskih mesija od koga se ocekuje da ce svijet silom
preobratiti na islam (op. prev.)
— Pricekajte malo — Swann ga je zamišljeno prekinuo, uzevši telefonsku slušalicu i
dodirnuvši dugme konzole. — To se nekako slaže s necim što je nocas stiglo od MI-Šest1 —
brzo je nastavio, gledajuci u Kendricka. — To nismo mogli pratiti jer nije bilo nicega za pracenje,
nikakva traga, ali je to bilo prokleto dobro štivo za citanje... Dajte mi Geralda Brycea,
molim... Halo, Gerry? Nocas, zapravo jutros oko dva sata, dobili smo ništa-nula od Britsa2 u
Ohiou. Želim da mi to pronadeš i polako procitaš, jer cu zapisati svaku rijec. — Zamjenik je
pokrio mikrofon na slušalici i obratio se svom naglo budnom posjetitelju. — Ako bilo što od
onoga Što ste rekli ima ikakva smisla, možda je to prvi konkretni prodor koji imamo.
— Zato sam ovdje, gospodine Swann, a vjerojatno zaudaram na sušenu ribu.
Zamjenik direktora je besciljno kimnuo; bio je nestrpljiv — cekao je da se covjek
kojeg je nazvao Bryceom vrati do telefona. — Jedno tuširanje ne bi škodilo, kongresmenu...
Da, Gerry, kaži! »Ne traži tamo gdje bi bilo logicno ocekivati da tražiš. Potraži na drugom
mjestu.« Da, znam to. Sjecam se toga. To slijedi odmah nakon, kako mislim... »Gdje jadanja
nisu rodena siro-maštvom ili napuštenošcu.« To je to! I ništa drugo, odmah iza toga... »Gdje
je Alah podijelio do-brostivosti ovog svijeta, mada možda nije i u slijedecem.«... Da. Sada se
malo spusti, nešto oko govorkanja, to je sve cega se sjecam... To! To je to. Kaži mi to opet.
»Govorkanja govore o oni-ma koji ce imati koristi od krvoprolica.« Okay, Gerry, to je ono što
mi je trebalo. Ostatak je sav negativan, ako se dobro sjecam. Nema imena, nema organizacije,
samo trabunjanje... Na to sam mislio... Još ne znam. Ako išta pukne ti ceš biti prvi koji ce to
saznati. U meduvremenu, naulji opremu i radi na ispisku svih gradevinskih firmi u Bahrainu.
A ako postoji popis firmi koje mi nazivamo opcim ili industrijskim ugovaracima, ja i to
želim... Kada? Jucer, za ime božje! — Swann je spustio slušalicu, pogledao na recenice koje
je napisao, a zatim na Kendricka. — Culi ste rijeci, kongresmenu. Želite li da ih ponovim?
— Nije potrebno. To je kalam-faregh3, zar ne?
— Ne, gospodine Kendrick, ništa od toga nije smece. Sve je to od znacenja, ali bih ja
vraški htio znati što da uradim.
— Regrutirajte me, gospodine Swann — rekao je kongresmen. — Pošaljite me u
Muskat najbržim prijevoznim sredstvom koje možete smisliti.
— Zašto? — upita zamjenik, proucavajuci posjetitelja. — Što vi možete uciniti kad to
nisu kadri uciniti vaši iskusni ljudi na terenu? Dakako, govorim o svojim ljudima. Ne samo da
oni tecno govore arapski, vecina njih jesu Arapi.
— I rade za Konzularne operacije — dopuni ga Kendrick.
— I onda?
— Oni su oznaceni. Bili su oznaceni prije cetiri godine a oznaceni su i sada. Ako
ucine samo jedan krivi potez, vi cete na svojim rukama imati tucet ubojstava.
— To je uzbunjujuca tvrdnja — polako ce Swan; oci mu se suziše dok je gledao u
posjetiocevo lice. — Oni su oznaceni? Da li biste to htjeli objasniti?
— Prije nekoliko minuta sam vam rekao da su Cons Op2 nakratko bile rijeci koje je
tamo svatko spominjao. Tada ste izgovorili svoju proizvoljnu primjedbu o tome kako
razradujem kongresna govorkanja, ali ja to nisam uradio. Mislio sam ono što sam rekao.
1 Skr. od Mi!itary Intetligence, section 6. (britanska) vojna obavještajna služba, šesti odjel; nekadašnji službeni a
danas popularni naziv kontraobavještajne agencije britanske vlade (op. prev.)
2Americka skracenica za Britanca (op. prev.)
3 Neprosijana glupost (arap.) (op. prev.)
2 Kratica za Consular operations, konzularne operacije; americka tajna služba s medunarodnim zadacima, u okviru
State Departmenta (op. prev.)
— Svatko spominjao?
— Ici cu dalje, ako vam se svida. To je bila kucna Šala. Bivši vojni inženjer i Manny
Weingrass cak su se s njima poigrali brojkama.
— Brojkama...?
— Uvjeren sam da je to negdje u vašoj arhivi. Pristupili su nam Husseinovi1 ljudi i
rekli nam da podnesemo planove za novi aerodrom pošto smo završili aerodrom kod Qufara u
Saudijskoj Arabiji. Iduceg dana su došla dvojica vaših ljudi da nas posjete. Pitali su nas
tehnicka pitanja, naglašavajuci da smo kao Amerikanci dužni prenijeti takve informacije,
buduci da Hussein cesto pregovara sa Sovjetima, što je, dakako, bilo nevažno. Aerodrom je
aerodrom, a i najveca budala može preletjeti preko gradilišta i odrediti konfiguraciju.
— O kojim je brojevima bila rijec?
— Manny i inženjer su im rekli da su dvije glavne poletno-sletne staze dugacke po
sedam milja, te da su ocito planirane za vrlo specijalne letjelice. Oni su istrcali iz ureda kao da
ih je obojicu uhvatio napad akutne dijareje.
— I? — Swann se nagnuo naprijed.
— Slijedeceg dana su nas nazvali Husseinovi ljudi i rekli nam da zaboravimo na
projekt. Imali smo posjetioce iz Konzularnih operacija, a to se njima nije svidjelo.
Zamjenik direktora se opet naslonio na naslonjac stolice, a njegov je osmijeh odavao
zamor. — Pokadšto je to nekako blesavo, zar ne?
— Sada ne mislim da je blesavo — ponudi Kendrick.
— Ne, naravno da nije. — Swann se naglo ispravio na stolici. — Dakle, kako to vi
citate, citava ova prokleta stvar vezana je za novac. Ušljivi novac!
— Ako se to ne zaustavi bit ce još gore — nato ce Kendrick. — Mnogo gore.
— Isuse, kako?
— Zato jer je to provjerena formula za preuzimanje ekonomske vlasti. Cim jednom
obogalje vladu u Omanu, istu ce taktiku upotrijebiti na drugom mjestu. Emirati, Bahrain,
Qatar, cak Saudijci. Tko god kontrolira fanatike dobija ugovore, a kad sve te masivne
operacije dodu pod jednu kapu, bez obzira na ime koje upotrebljavaju, na tom podrucju
nastaje opasna politicka sila koja ce pozivati na konacnu pucnjavu koja nam se nece svidjeti.
— Dobri bože, vi ste to temeljito promislili.
— Proteklih osam sati nisam radio ništa drugo.
— Recimo da vas pošaljem tamo, što biste vi mogli uciniti?
— To necu znati dok ne budem tamo, ali imam nekoliko primisli. Poznajem dosta
utjecajnih ljudi, mocnih Omanaca koji znaju što se tamo zbiva i koji, kako mi se cini, ne bi
nikako htjeli biti dio tog ludila. Zbog raznih razloga, vjerojatno isto nepovjerenje koje smo mi
osjecali kada god bi se pojavili vaši lupetavci iz Cons Opa, oni možda ne žele razgovarati sa
strancima, ali hoce razgovarati sa mnom. Oni mi vjeruju. Proveo sam dane, vikende s
njihovim obiteljima. Ja poznajem njihove žene bez velova i njihovu djecu.
— Žene bez velova i djeca — ponovi Swann, prekidajuci ga. — Najglavniji shorbet1 u
arapskom rjecniku. Juha prijateljstva.
1 Ili jordanskog kralja Husseina ili saudijskog princa Ben Adzara ibn Husseina, koji je sa SSSR-om imao »privatnih
kontakata« (op. prev.)
1 Šerbet je kolac ili pice (arap. sharbah, pice), ali u novoarapskom znaci i »veliki uspjeh«, »najsladi rezultat« i si.
(op. prev.)
— Harmonicna mješavina sastojina — suglasio se kongresmen iz Colorada. — Oni ce
raditi sa mnom, možda ne s vama. Osim toga, ja poznajem sve dobavljace na dokovima i u
skladištima, Cak ljude koji izbjegavaju bilo što što je službeno, jer zaraduju novac od onoga
što ne možeš dobiti službeno. Ja želim uci u trag novcu i naputama koje dolaze s novcem i
završavaju u ambasadi. Netko odnekud šalje jedno i drugo.
— Dobavljaci? — upita ga Swann, podignutih obrva, s nevjericom u glasu. — Mislite
na hranu i lijekove, na takve stvari?
— To je samo...
— Jeste li vi ludi? — uzviknu zamjenik direktora. — Ti su taoci naši ljudi! Otvorili
smo kase, sve što im je potrebno, sve što može doprijeti do njih!
— Poput metaka, oružja i rezervnih dijelova za oružje?
— Dakako ne!
— Na temelju svih izvještaja koje sam procitao, do kojih sam mogao doci u kioscima
za štampu u Flagstaffu i Phoenixu, svake vecere nakon el Maghreba1 vatromet traje cetiri ili
pet sati; ispaljuju tisuce metaka, citave dijelove ambasade zasipaju pušcanom i mitraljeskom
vatrom.
— To je dio njihova prokletog terora! — prasnuo je Swann. — Možete li sebi
predstaviti kako je tek unutra? Poredani uz zidove pod svjetlom reflektora a oko vas se sve
rasipa od metaka, razmišljajuci, Isuse, ubit ce me svake sekunde! Ako te jadne duše ikad
izvucemo ležat ce na kaucima godinama, u nastojanju da se oslobode tih mora!
Kendrick je pustio da prode emocija trenutka. — Te usijane glave tamo nemaju
arsenal oružja, gospodine Swann, Mislim da to ne bi dopustili ljudi koji s njima upravljaju.
Njih opskrbljuju. Isto kao što ih opskrbljuju mimeografima jer ne znaju upravljati vašim
strojevima za fotokopiranje i kompjuterima za štampanje, pa na mimeografima štampaju
dnevne biltene za televizijske kamere. Molim vas nastojte razumjeti. Možda jedan od
dvadesetorice tih ludaka ima minimum razuma, a da i ne govorim o promišljenoj ideološkoj
poziciji. To je manipulirano ljudsko smece koje je dobilo svoje histericne trenutke na suncu.
Možda je to naša greška, ja ne znam, ali znam da su oni programirani, a to znate i vi. A iza tog
programiranja je covjek koji želi citavu jugozapadnu Aziju za sebe.
— Taj Mahdi?
— Tko god bio, da.
— Mislite li da biste ga mogli pronaci.
— Treba mi pomoc. Odlazak s aerodroma, arapska odjeca. Nacinit cu popis.
Zamjenik direktora se opet naslonio na naslonjac, dodirujuci prstima bradu. — Zašto,
kongresmenu? Zašto to želite uciniti? Zašto Evan Kendrick, multimilijunaški poduzetnik želi
staviti svoj veoma bogati život na kocku? Tamo vam ništa nije ostavljeno. Zašto?
— Držim da bi najjednostavniji i najpošteniji odgovor bio: možda bih mogao pomoci.
Kao što ste naglasili, tamo sam zaradio mnogo novaca. Možda je ovo vrijeme da malo od sebe
vratim.
— Kad bi to bio samo novac ili »malo« od vas, ja tu ne bih imao nikakvih poteškoca
— nato ce Swann. — Ali ako vas pustim da odete vi cete ušetati u minsko polje bez ikakve
obuke kako da preživite. Je li vam ta misao pala na pamet, kongresmenu? Trebalo bi da je
tako.
2 Vjecernja molitva kod muslimana (arap. dosl. Zapad) (op. prev.)
— Ja ne namjeravam izvesti napad na ambasadu — odgovorio je Evan Kendrick.
— Možda nece trebati. Tek upitajte krivu osobu krivo pitanje i rezultat bi mogao
ispasti isti.
— Isto sam tako mogao danas u podne biti u taksiju na križanju Dvadeset trece i
avenije Virginia, kad se dogodio sudar.
— Držim da to znaci da ste bili u taksiju.
— Stvar je u tome što nisam ja vozio. Sjedio sam u taksiju. Ja sam oprezan, gospodine
Swann, a u Muskatu se znam snalaziti u prometu, koji je nepredvidiv kao u Washingtonu.
— Jeste li ikad bili u vojsci?
— Nisam.
— Imali ste prave godine za Vijetnam, pretpostavljam. Neko objašnjenje?
— Imao sam odgodu zbog studija. To me držalo izvan vojske.
— Jeste li ikad rukovali oružjem?
— Imam ograniceno iskustvo.
— Što znaci da vam je poznato gdje je obarac i koji dio treba uperiti.
— Rekao sam ograniceno, ali ne imbecilno. Za vrijeme prvih dana u Emiratima bili
smo naoružani na gradilištima. Ponekad i poslije.
— Jeste li ikad morali pritisnuti? — ustrajao je zamjenik direktora.
— Svakako — odgovorio je Kendrick mirnim glasom, ne hvatajuci se za mamac. —
Tako sam mogao nauciti gdje je obarac i koju stranu valja uperiti.
— Vrlo smiješno, ali mislio sam samo na to jeste li ikad morali pucati na drugo
ljudsko bice.
— Je li to potrebno?
— Da, potrebno je. Ja moram donijeti sud.
— U redu, kad je tako, jesam.
— Kada je to bilo?
— Kada su oni bili — nejasno ga ispravi kongresmen. — Medu mojim partnerima i
našom americkom radnom grupom bili su jedan geolog, jedan logisticar za opremu i nekoliko
izbjeglica iz Armijskog inženjerskog korpusa — tip predradnika. Cesto smo putovali do
potencijalnih mjesta gradnje, testirajuci zemlju i šljunak, a gradili smo i ograde za mašineriju.
Vozili smo se kamp-kolima i u nekoliko navrata su nas napali banditi — bande lutajucih
nomada koji su tražili odbjeglu stoku, ali i zalutale ljude. Godinama su nam bili problemom, a
vlasti upozoravaju svakoga tko putuje u unutrašnjost da se zaštiti kako zna i može. Nije
mnogo drugacija situacija od one u ovdašnjim velikim gradovima. Tada sam upotrijebio
oružje.
— Da zaplašite ili ubijete, gospodine Kendrick?
— Uglavnom da zastrašim, gospodine Swann. Medutim, bilo je trenutaka kad smo
morali ubijati. Oni su htjeli nas ubiti. O svim takvim dogadajima smo izvijestili vlasti.
— Tako — rece zamjenik direktora Konzularnih operacija. — U kakvom ste fizickom
stanju?
Posjetitelj je zatresao glavom, razdražen. — Iza jela ponekad popušim cigaru ili
cigaretu, doktore, a pijem umjereno. Medutim, ne dižem terete niti trcim maratonsku trku.
Medutim, opet, ja vozim Class Five1 na planinskim vodama i brzacima i planinarim kada mi
je god to moguce. Osim toga, ja mislim da je sve ovo obicno govno.
— Mislite kako vam drago, g. Kendrick, ali nas vrijeme pritišce. Jednostavna, izravna
pitanja mogu nam pomoci da osobu ocijenimo isto tako tocno kao beskrajni psihijatrijski
izvještaj iz jedne od naših klinika u Virginiji.
— Psihijatrima cemo i ovo pripisati.
— Možete li mi o tome još nešto reci — sada ce Swann, zacere-kavši se neprijateljski.
— Ne, vi meni govorite — usprotivio se posjetilac. — Vaše igre pokaži-i-reci su
gotove. Idem li ili ne idem, a ako ne idem, zašto ne idem!
Swann podigne pogled. — Vi idete, kongresmenu. Ne zato što ste idealan izbor, vec
stoga što nemam izbora. Pokušat cu sve, ukljucivši i jednog arogantnog kujina sina, koji
vjerojatno vi i jesie, ispod hladne vanjštine.
— Vi ste vjerojatno u pravu — odgovori mu Kendrick. — Možete li mi dati izvještaje
o situaciji koje god imate?
— Bit ce izruceni u avionu prije polaska sa zrakoplovne baze Andrews. Ali oni ne
mogu napustiti taj avion, kongresmenu, a vi ne smijete ništa bilježiti. Netko ce vas promatrati.
— Razumio.
— Jeste li sigurni? Mi cemo vam pružiti svaku dubokotajnu pomoc koju možemo pod
strogim ogranicenjima, a!i vi ste privatni gradanin koji je krenuo i djeluju u okviru svog
privatnog posla, bez obzira na vaš politicki položaj. Ukratko, ako vas uzmu neprijateljski
elementi, mi vas ne poznajemo. Tada vam ne možemo pomoci. Mi ne možemo ugroziti živote
dvije stotine trideset šest talaca. Je li to shvaceno?
— Da, shvaceno je, jer je to izravno u liniji s onim što sam razjasnio kad sam ušao u
ovu sobu. Ja želim pismenu garanciju anonimnosti. Nikad ovdje nisam bio. Nikad vas nisam
vidio, nikad nisam s vama razgovarao. Pošaljite dopis državnom sekretaru. Kažite mu da vas
je telefonski nazvao moj politicki saveznik u Coloradu, spomenuvši moje ime, a onda vam je
rekao da bi, zbog moje prošlosti bilo mudro da uspostavite vezu sa mnom. Vi ste odbili tu
ponudu, vjerujuci da je rijec o još jednom politicaru koji želi uciniti kilometražu na ledima
State Departmenta — to vam ionako ne bi bilo teško reci i napisati. — Kendrick je izvukao
notes iz džepa nagnuo se da uzme Swannovu olovku. — Ovo je adresa mog odvjetnika u
Washingtonu. Neka mu kurir odnese primjerak prije nego ja udem u avion u Andrewsu. Kad
mi on kaže da je kod njega, ja ulazim u avion.
— Ovdje je naš zajednicki cilj tako jasan i tako cist da bi trebalo da si cestitam —
rekao je Swann. — Dakle, zašto si ipak ne cestitamo? Zašto stalno mislim da ima nešto što mi
ne govorite?
— Zato što ste sumnjicavi po prirodi i profesiji. Kad ne biste bili takvi, ne biste sjedili
u tom stolcu.
— Ta tajanstvenost na kojoj toliko inzistirate...
— Ocigledno i vi — upadne mu u rijec Kendrick.
— Rekao sam vam svoje razloge. Tamo su dvije stotine i trideset šest ljudi. Ne želimo
bilo kome dati ispriku da povuce obarac. Vi, s druge strane, ako vas ne ubiju, morate mnogo
dobiti. Koji je vaš razlog za ovakvu tajnovitost.
1 Vožnja kajakom vrlo opasnim brzacima, s pet elemenata teškoce (op. prev.)
— Ne razlikuje se mnogo od vašega — odvrati posjetitelj. — Upoznao sam mnogo
ljudi i stekao mnoge prijatelje na tom podrucju. S mnogima od njih održavam kontakte,
dopisujemo se; oni me cesto posjecuju — naše druženje nije tajna. Ako moje ime izide na
površinu, neki bi gorljivci mogli razmišljati o jaremat thadar.
— Kazna za prijateljstvo — preveo je Swann.
— Klima je baš za to — dodao je Kendrick.
— Pretpostavljam da je to dovoljno — rekao je zamjenik direktora, ali bez puno
uvjere-nja. — Kada želite otputovati?
— Što je prije moguce. Ovdje nemam nikakva posla. Dograbit cu taksi, otici kuci i
pro-mijeniti odjecu.
— Bez taksija, kongresmenu. Odavde pa sve dok ne stignete u Muskat vi ste na popisu
kao vladina veza po nekom raspoloživom poslu, a letite vojnim transportom. Vi ste pod
»pokrivacem«. — Swann je dohvatio telefon. — Otpratit ce vas do rampe gdje ce vas
neoznacena kola odvesti do vaše kuce, a zatim do Andrewsa. Iducih dvanaest sati bit cete
vladino vlasništvo i ucinit cete ono što vam mi kažemo.
Evan Kendrick je sjedio na stražnjem sjedištu neoznacenih kola State Departmenta,
gledajuci kroz prozor na bogato zelenilo duž rijeke Potomac. Uskoro ce vozac skrenuti ulijevo
i uci u dugi šumoviti koridor virginijskog zelenila, pet minuta od njegove kuce. Njegove
osamljene kuce, razmišljao je, njegove vrlo osamljene kuce, usprkos bracnog para koji je
stanovao u kuci, njegovih starih prijatelja, a tu treba dodati i diskretni, ne baš pretjerani,
mimohod lijepih žena koje su dijelile njegov krevet, takoder prijateljica.
Cetiri godine a ništa stalno. Stalnost je bila udaljena od njega pola svijeta, tamo gdje
opet ništa nije bilo stalno osim neprekidne potrebe da krece s jednog posla na drugi, da
svakome pronalazi najbolji smještaj i osigurava tutore za djecu svojih partnera — djecu koju
bi ponekad poželio da su njegova; pojedinci medu njima, dakako. Ali on nikad nije imao
vremena za brak i djecu; ideje su mu bile žene, projekti djeca. Možda je zbog toga bio voda;
obiteljska i kucna pitanja nisu mu odvlacila pažnju. Žene s kojima je vodio ljubav vecinom su
bile poput njega. I opet, poput njega, one su tražile privremena razveseljavanja, cak i ugodu
kratkih veza, ali je »privremena« bila operativna rijec. A tada, u tim divnim godinama, bilo je
uzbudenja i smijeha, satova straha i uzvišenih trenutaka kad bi rezultati projekta nadvisili
njihova ocekivanja. Oni su gradili jedno carstvo, malo, svakako, ali koje ce rasti, pa ce s
vremenom, kako je Weingrass inzistirao, djeca Kendrickove grupe polaziti najbolje škole u
Švicarskoj, udaljene samo nekoliko sati leta. — Oni ce postati upravni odbor medunarodnih
menschena!1 — grmio je Manny. — Sav taj divni odgoj i svi ti jezici. Mi podižemo najveci
zbir državnika i državnica od vremena Disraelija i Golde!2
— Ujak Manny, možemo li u ribolov? — redovno bi ga zamolio govornik urotnika
široko otvorenih ociju iza njega.
— Svakako, Davide — kakvo slavno ime. Rijeka je udaljena samo nekoliko
kilometara. Svi cemo loviti kitove, ja vam obecavam!
— Manny, molim vas — redovno bi se usprotivila jedna od majki.
— Njihove domace zadace.
— To je posao za kucu — proucavanje sintakse. Kitovi su u rijeci!
1 Ljudina (jidiš) (op. prev.)
2 Benjamin Disraeli (1804-81), brit. pisac i državnik, koji je utemeljio torijevska nacela protekcionizma,
demokracije i imperijalizma; Golda Meir (1898-1978), izraelska državnica i premijerka (1969-74), rodena u Rusiji (op. prev.)
Sve je to bila stalnost za Evana Kendricka. I sve se to odjednom raspršio, tisuca
razbijenih zrcala na suncu, a svaki djelic krvavog stakla odražavao je sliku krasne zbilje i
sjajnih ocekivanja. Sva su ogledala pocrnila, nikakva odraza niotkuda. Smrt.
— Nemoj to uciniti — vrištao je Emmanuel Weingrass. Ja osjecam bol kao i ti. Ali zar
ne vidiš, to je ono što bi oni htjeli da uradiš, što ocekuju da uradiš! Nemoj mu dati — nemoj
mu dati — to zadovoljstvo! Bori se protiv njih, bori se protiv njega! Ja cu se tuci s tobom.
Pokaži mi svoju cvrstinu, djecace!
— Kome, Manny? Protiv koga?
— Ti to znaš kao i ja! Mi smo samo prvi; drugi ce uslijediti. Drugi »nesretni
slucajevi«, ubijanje voljenih osoba, napušteni projekti. Ti ceš to dopustiti?
— Meni jednostavno nije stalo.
— Pa mu prepuštaš da pobijedi?
— Kome?
— Mahdiju!
— Pijano govorkanje, ništa više.
— On je to ucinio! On ih je ubio! Ja to znam!
— Ovdje više nema nicega za mene, stari prijatelju, a ja ne. mogu progoniti sjene.
Više nema zadovoljstva. Zaboravi to, Manny, ja cu te uciniti bogatim.
— Ja ne želim tvoj kukavicki novac!
— Neceš ga uzeti?
Zatim cetiri godine tjeskobe, jalovosti i dosade, pitajuci se kad ce topli vjetar ljubavi
ili hladni vjetar mržnje zapuhati preko ugljena koji tinja u njemu. Rekao si je i ponavljao
toliko puta, da ce, kad se vatre odjednom rasplamsaju zbog bilo kojeg razloga, biti pravo
vrijeme i on ce biti spreman. Sada je bio spreman i nitko ga ne bi mogao zaustaviti. Mržnja.
Mahdi.
Uzeo si živote mojih najbliskijih prijatelja — jednako sigurno kao što si i postavio
krivu cijev. Morao sam prepoznati toliko mrtvih tijela, slomljenih, iskrivljenih, krvavih tijela
ljudi koji .su mi toliko znacili. Ostaje mržnja koja je duboka i hladna, mržnja koja nece otici i
koja ce mi omoguciti da živim sve dok ne budeš mrtav. Moram se vratiti i ponovo sastaviti
dijelove, moram opet postati samosvojni ja i završiti ono što smo svi zajednicki gradili.
Manny je bio u pravu. Ja sam pobjegao, opraštajuci si zbog boli, zaboravivši snove koje smo
imali. Vratit cu se i sada završiti. Dolazim po tebe, Mahdi, tko god jesi, gdje se god nalazio. A
nitko nece znati da sam tamo bio.
— Sir? Gospodine, ovdje smo.
— Oprostite?
— Ovo je vaša kuca — odvrati mu vozac marinac. — Držim da vas je malo uljuljao
šancic, ali moramo se držati satnice.
— Nije to bio sancic, kaplaru, ali, dakako, u pravu ste. — Ken-drick je zgrabio kvaku i
otvorio vrata. — Evo me za dvadesetak minuta, ili tako... Zašto ne udete? Djevojka ce vam
pripremiti sendvic ili kavu dok cekate.
— Ja ne bih izlazio iz ovih kola, sir.
— Zašto ne? — Vi ste s OHIO-om.1 Vjerojatno bi me ustrijelili.
Zabezeknut i napola izvan vrata, Evan Kendrick se okrenuo i pogledao iza sebe. Na
kraju ulice, napuštene, drvecem oivicene ulice bez ijedne kuce na vidiku, jedna su kola bila
parkirana uz plocnik. Unutra su dvije osobe sjedile na prednjim sjedištima. Nepokretno.
Iducih dvanaest sati vi ste vladina imovina i ucinit cete ono što vam kažemo da
ucinite.
Lik sa sjenom je brzo ušao u sterilnu2 sobu bez prozora, zatvorio vrata i u mraku
nastavio do stola na kojemu je bila mala svjetiljka od mjedi. Upalio je svjetlo i ravno se
uputio svojoj opremi koja je pokrivala desni zid. Sjeo je ispred processora3, dodirnuo dugme
koje je oživjelo ekran, pa stao tipkati šifrom.
ULTRA MAKSIMALNA SIGURNOST
NEMA PREPREKA
NASTAVI
Nastavio je svoj dnevnik, dok su mu prsti drhtali od uzbudenja.
Sada je sve u pokretu. Subjekt je na putu, putovanje je pocelo. Ja ne mogu, dakako,
projicirati prepreke na koje ce naici, a još manje njegov uspjeh ili neuspjeh; ja samo preko
svojih vrlo razvijenih »pomagala« znam da je jedinstveno kvalificiran za taj posao. Jednog
cemo dana biti kadri da bolje procijenimo ljudski kvocijent, ali još nije taj dan. Bilo kako
bilo, ako on preživi, munja ce udariti — moje projekcije to cine jasnijim od stotine raznih
uspješno faktoriranih izbora. Mali krug službenika, koji moraju znati, obaviješten je preko
ultra max modem komunikacija.4 Djecji posao za moja pomagala.
________________
1Americka tajna obavještajna organizacija koja obavlja pojedine zadatke u svjetskoj areni (op. prev.)
2 Prostorija ili zgrada osigurana od bilo cije mehanicke, elektronske, fizicke ili bilo koje druge znatiželje (op. prev.)
3 Stroj (word processor) na kojemu se tipka na kompjuterskom ekranu, a tokom pisanja ili nakon toga moguce su
sve ispravke, pomjeranja rijeci i redaka, usitnji-vanje ili povecanje pisma, itd. (op. prev.)
4 U kompjuterskoj tehnologiji modem je uredaj za povezivanje više kompjutera telefonskom linijom, a sastoji se od
modulatora koji pretvara kompjuterske signale u audio signale i primjerenog demodulatora (op. prev.)
3
Proracunato vrijeme leta iz Andrewsa do americke zrakoplovne baze na Siciliji
iznosilo je nešto više od sedam sati. Dolazak je bio odreden za 5 sati ujutru, po rimskom
vremenu — osam sati ujutro u Omanu, koji je udaljen cetiri ili pet sati, što ovisi o
prevladavajucem sredozemnom vjetru i raspoloživim najsigurnijim pravcima leta. Vojni je
mlažnjak brzo poletio u tamu Atlantika. Covjek s njegove lijeve strane davao je Kendricku
stranice iz OHIO-Cetiri-Nula, stranicu po stranicu, a svaku novu je davao tek kad mu je
prethodna bila vracena. Za dva sata i dvanaest minuta Evan je kompletirao citav dosje.
Upravo se spremao da pocne od pocetka, kad je mladi covjek s lijeve strane, zgodan
tamnooki clan OHIO-Cetiri-Nula, koji se samo predstavio kao radnik u State Departmentu,
podigao ruku.
— Možemo li uzeti malo vremena za jelo, sir? — upita ga.
— O? Svakako. — Kendrick se protegao na sjedištu. — Iskreno receno, tu nema baš
osobito korisnih cinjenica.
— Ja nisam ni mislio da ce ih biti — odvrati uredno podšišani mladic.
Evan je pogledao na saputnika, prvi put sa zanimanjem. — Znate, ne mislim to u
pogrdnom smislu, zaista ne, ali kad je rijec o visoko tajnoj operaciji State Departmenta, vi mi
se cinite premladi za taj posao. Nemoguce je da ste izišli iz dvadesetih godina života.
— Blizu — odgovori službenik. — Ah sam prilicno dobar u onome što radim.
— A to je?
— Žao mi je, bez komentara, sir — odgovori mu suputnik. — A sada da se vratimo na
jelo? Pristajete li? Dug je put.
— Kako bi bilo nešto popiti?
— Mi smo se posebno pobrinuli za civile. — Mladic tamne kose i tamnih obrva se
nasmiješio i dao znak stewardu ratnog zrakoplovstva, kaplaru koji je sjedio na pomocnom
sjedištu okrenutom prema straga; stewrard je ustao i prišao im. — Cašu bijela vina i
Canadian1 s ledom, molim vas.
— Canadian...
— To je ono što pijete, zar ne?
— Imali ste puno posla.
— Nikad ne prestajemo. — Službenik Statea je kimnuo kaplaru, koji je otišao do
minija-turne kuhinje. — Bojim se da je hrana unaprijed odredena i standardna — nastavi
mladic iz OHIO-a. — To je u skladu s Pentagonovom štednjom... i stanovitim lobistima koji
zastupaju industriju mesa i mesnih proizvoda.
— Štednja?
1 Oznaka za bilo koji kanadski whisky (op. prev.)
— I neki lobisti1 — dodao je Evanov suputnik, nacerivši se. — Na kraju desert od
pecene Aljaske.2
— Što?
— Ne možete zaobici momke iz industrije mlijeka. — Pica su stigla; steward se vratio
do telefona pored njegova sjedišta, gdje se upalilo bijelo svjetlo. Službenik je podigao cašu.
— U vaše zdravlje.
— I u vaše. Imate li ime?
— Odaberite neko.
— Jezgrovito receno. Hocete li se zadovoljiti s Joe?
— Ime je Joe. Drago mi je što sam vas upoznao, sir.
— Buduci da je ocito da znadete tko sam, vi ste u prednosti. Vi se možete poslužiti
mojim imenom.
— Ne u ovom letu.
— Ako je tako, tko sam ja?
— Službeno, vi ste kriptoanaliticar3 s prezimenom Axelrod, koji leti u ambasadu u
Jiddahu, Saudijska Arabija. Ime mnogo ne znaci; u osnovi služi za pilotov dnevnik leta. Ako
vam netko želi skrenuti pažnju, reci ce jednostavno »sir«. Na ovakvim putovanjima se prava
imena ne spominju.
— Dr Axelrod? — Nakon tog kaplarevog upada službenik State Departmenta je
problijedio.
— Doktor? — upita Evan, blago iznenaden, gledajuci u »Joea«,
— Ocigledno vam je to akademski naslov — u dahu ce službenik.
— To je lijepo — prošapce Kendrick, podigavši pogled do stewarda. — Da?
— Pilot bi želio s vama razgovarati, sir. Hocete li me slijediti do kabine, molim vas?
— Svakako — suglasio se Evan, gurnuvši stolic-poslužavnik i dajuci »Joeu« svoje
pice. — Barem ste u necemu imali pravo, mladicu — promrmljao je covjeku iz State
Departmenta. — Rekao je »sir«.
— A meni se to ne svida — pritužio se »Joe«, mirno, napeto. — Sve komunikacije
koje se vas ticu treba da idu preko mene.
— Želite li izazvati scenu?
— Zajebite to. To je tipicno ego putovanje. Želi biti bliži specijalnom teretu.
— Cemu?
— Zaboravite to, dr. Axelrod. Samo upamtite da nema nikakvih odluka bez mog
odobrenja
— Ti si tvrd momak.
— Najtvrdi, kongres... dr Axelrod. Osim toga. ja nisam »momak«. Ne kad ste vi u
pitanju.
1 Pojedinac ili grupa koji stalnim verbalnim i drugim zakonitim pritiskom djeluju na pojedine clanove Kongresa da
zastupaju zakonodavstvo koje je u interesu pojedinih grupacija (op. prev.)
2 Slatki kolac sa sirom i groždicama {op. prev.)
3 Analiticar koji analizira poznate (domace) ili nepoznate (strane) šifre (op. prev.)
— Hocu li tvoje osjecaje prenijeti pilotu?
— Možete mu reci da cu mu odsjeci i krila i jaja ucini li to još jedanput.
— Buduci da sam se posljednji ukrcao, nisam se upoznao s njim, ali držim da je on
brigadni general.
— Meni je on brigadir-govno.
— Dobri bože — sada ce Kendrick, cerekajuci se. — Rivaliteti izmedu pojedinih
službi na visini od 12.000 metara. Nisam siguran da to odobravam.
— Sir? — Steward ratnog zrakoplovstva bio je nestrpljiv.
— Dolazim, kaplare.
Zbijena kabina F-106 Delte sijevala je obiljem sicušnih zelenih i crvenih svjetala,
brojcanika i brojeva na sve strane. Evan se morao sagnuti da bi mogao svladati metar
udaljenosti u maloj kabini.
— Da, generale? — upitao je. — Htjeli ste me vidjeti?
— Ja vas cak ne želim ni pogledati, doktore — odgovori mu pilot, cija je pažnja bila
usredotocena na ploce s instrumentima. — Samo cu vam procitati poruku od nekoga tko se
zove S. Poznajete li nekoga tko se zove S?
— Mislim da poznajem — odgovori mu Kendrick, uzimajuci da je to radioporuka
koju je poslao Swann iz State Departmenta. — O cemu se radi?
— To je udarac u dupe ovoj ptici, eto što je to! — viknuo je brigadni general. — Ja se
tamo nisam nikad spustio! Ne znam polje, a rekli su mi da ti jebeni Eyetali1 koji žive u toj
jebovjetrini mnogo bolje rade umak za špagete nego što daju upute pri sletanju.
— To je naša zrakoplovna baza — prosvjedovao je Evan.
— Vraga je to! — odvrati mu pilot, dok je kopilot tresao glavom naglašavajuci
negativan sud. — Mi mijenjamo kurs na Sardiniju! Ne idemo na Siciliju, vec na Sardiniju!
Sardine — razumijete li me? Morat cu sam puhati u motore da nas održe do tamo, a onda ih
ugasiti ako se želimo zaustaviti na toj stazici, ako je, za Kristovo ime, uspijemo pronaci!
— Kakva je poruka, generale? — mirno ga upita Kendrick. — Obicno postoji razlog
za promjenu vecine planova.
— Onda to vi objasnite — ne, nemojte objašnjavati. Uspaljen sam i dovoljno zabrinut.
Proklete aveti!2
— Poruka, molim vas?
— Evo je. — Ljutiti pilot je citao s perforiranog papira. — Promjena potrebna. Jiddah
out. Svi M.A.3 gdje je dozvoljeno pod ocima...
— Što to znaci? — brzo ga prekinu Evan., — M.A. pod ocima.
— Ono što kaže.
— Na engleskom, molim vas.
— Oprostite, zaboravio sam.
1 Amer. vojni slang za Italijane (op. prev.)
2 Engl. spook je duh, utvara, ali u slangu znaci špijun (op. prev.)
3 Skr. od Military Airfield, vojni aerodrom (op. prev.)
Tko god vi jeste, niste osoba koja je upisana. To znaci da su svi vojni avioni na Siciliji
i Jiddahu pod prismotrom, kao i svako polje na kome cemo se tamo spustiti. Ta arapska
kopilad nešto ocekuje, pa su svoje prljave psihike1 postavili na mjesta, spremne da otkucaju o
bilo cemu ili bilo kome, ako su neuobicajeni.
— Svi Arapi nisu kopilad, niti prljavci, ni psihici, generale.
— U mojoj knjizi jesu.
— Onda ta knjiga nije za štampu.
— Što nije?
— Vaša knjiga. Ostatak poruke, molim vas.
Pilot je desnom rukom ucinio prostacku kretnju, držeci perforirani papir u ruci.
— Procitajte to sami, ljubavnice Arapa. Ali to ne izlazi iz kabine.
Kendrick je uzeo papir, nakosio ga prema navigatorovu svjetlu, pa procitao poruku.
Promjena potrebna. Jiddah out. Svi M.A. gdje je dozvoljeno pod ocima. Transfer na civilnu
podružnicu na južnom otoku. Rutirati kroz Cipar. Riyadh, do cilja. Utanacenja provjerena.
ETA2 je blizu drugom stupu el Maghreb najbolje moguce vrijeme. Žao mije. S.
Evan je gurnuo ruku preko ramena brigadnog generala i ispustio papir s porukom. —
Držim da je »južni otok« Sardinija.
— Ulovili ste.
— Zatim, držim, moram provesti ugrubo još deset sati u avionu, ili u avionima, kroz
Cipar, Saudijsku Arabiju, da bih konacno došao u Muskat.
— Reci cu vam jednu stvar, ljubavnice Arapa. Ja sam sretan što cete vi letjeti u tim
Minnie Mouse3 avionima, a ne ja. Rijec savjeta: zgrabite mjesto blizu izlaza za nuždu, a ako
možete kupiti padobran, potrošite novac. Isto tako i protuplinsku masku. Receno mi je da u
tim avionima smrdi.
— Nastojat cu upamtiti vaš velikodušni savjet.
Zalazak sunca. Muskat, Oman. Ostarjeli turbomlažnjak prizemljio je takvom silinom
da su neki od putnika zavrištali. A onda, kad su shvatili da su stigli, da su sigurni, da ih cekaju
sigurni poslovi, stadoše uzbudeno pjevati. Hvala Alahu s njegove dobrostivosti!
Obecali su im rijale za službe koje Omanci ne bi prihvatili. Pa neka bude. To je ionako
mnogo bolje od onoga što su ostavili iza sebe.
Poslovni ljudi u prednjem dijelu aviona, s maramicama na nosu, pojurili su do izlaza,
stežuci svoje poslovne kovcežice, jedva cekajuci da progutaju zrak Omana. Kendrick je stajao
u prolazu, posljednji u redu, pitajuci se na što je mislio Swann iz State Departmenta kad je u
svojoj poruci naveo da su »utanacenja« provjerena.
— Podite sa mnom! — viknuo je covjek u arapskoj odjeci, koji se nalazio u gomili što
se okupljala pred imigracionim uredom terminala. — Mi imamo drugi izlaz, dr Axelrod.
1 U najnovijem americkom vojnom žargonu psycho je izvanredni cuvar, onaj koji proucava novonastalu situaciju,
pa ta rijec nema nikakve veze s psihijatrijom (op. prev.)
2 Akr. od Estimated Time of Arrival, procijenjeno vrijeme dolaska (op. prev.)
3 »Supruga« glasovitog lika stripa Mickeya Mousea, ali i americki sinonim za neugodnost, nespretnost i si. (op.
prev.)
— Moj pasoš ništa ne kaže o Axelrodu.
— Tocno. Zato vi idete sa mnom.
— Što je s pasoškom kontrolom?
— Svoje papire držite u džepu. Nitko ih ne želi vidjeti. Ja ih ne želim vidjeti,
— Onda kako...
— Dosta, ya Shaikh. Dajte mi svoj prtljag i držite se tri metra iza mene. Hajdemo!
Evan je uzbudenom kontaktu predao svoj mekani kofer za nošenje, i pošao za njim.
Gomila ljudi izvan aerodromske ograde jurila je naprijed-natrag medu stješnjenim vozilima;
halje su lepršale, a njihovi su vlasnici vrištali upozoravajuci ili vrišteci ne bi li zaokupili
neciju pažnju.
Kendrick je sprijeda ugledao metalnu zgradu, velicine deset Qunsetovih baraka1. To je
bilo aerodromsko skladište kojeg se dobro sjecao.Vrata skladišta, koja su izgledala kao da su
od hangara, bila su otvorena, puštajuci vozila sa zracnim teretnim kontejnerima, kojih je
dubina bila ispunjena sanducima iskrcanim iz raznih aviona. Cuvari s agresivnim psom na
lancu stajali su pored carinske trake koja je teret unosila u zgradu.
Evanov kontakt se zaustavio; on je ucinio isto. Arapin se okrenuo i jedva primjetno
glavom pokazao na mala pokrajna vrata, s arapskim natpisom na vrhu. Stop. Samo ovlašteno
osoblje. Prekršitelji ce biti ustrijeljeni. To je bio izlaz za stražare i druge vladine službenike.
Na vratima je bila i velika metalna ploca na kojoj se obicno nalazio katanac. Zapravo je to
bila brava, pomisli Kendrick, kojom se elektronski upravljalo odnekle iz skladišta, Kontakt je
dvaput kimnuo, ukazujuci Evanu da, pošto dobije znak, pode prema vratima na kojima piše da
ce »prekršitelji biti ustrijeljeni«. Kendrick se ispitivacki namrštio, dok je u želucu osjetio
šuplju bol. Sada, dok je Muskat u opsadnom stanju, nekome nece mnogo trebati pa da otvori
paljbu. Arapin je procitao sumnju u njegovim ocima, pa je kimnuo cetvrti put, polako,
uvjeravajuci ga. Kontakt se okrenuo i pogledao na desnu stranu, niz poredane teretne
kontejnere. Gotovo neprimjetljivo je podigao desnu ruku.
Odjednom je iza jednog od kontejnera izbila tuca. Izvikivane su psovke, ruke su
letjele, pesti su prijeteci skupljane.
— Krijumcarena roba!
— Lažac!
— Tvoja je majka koza, prljava kozetina?
— Tvoj otac liježe s kurvetinama! Ti si im proizvod!
Prašina je poletjela kad su se isprepletena tijela srušila na zemlju, a pridružili su im se
i drugi koji su zauzimali strane u sporu. Psi stadoše pakosno lajati, natežuci svoje uzice,
vukuci svoje cuvare prema gužvi. Svi su pošli tamo osim jednog, a to je bio znak za Evanova
kontakta. Zajedno su potrcali do vrata za osoblje pred kojima nikoga nije bilo.
— Neka je sa srecom, sir — rekao je usamljeni stražar, dok je pas prijeteci njuškao
Kendrickove hlace, a za to je vrijeme stražar oružjem udarao po metalnoj ploci u brzoj šifri.
Zacu se šum i vrata se povukoše prema unutra. Kendrick i njegov kontakt su utrcali, te
nastavili trcati uz metalni zid skladišta.
Na parkiralištu se nalazio kamion u kvaru, s gumama koje su se doimale kao da su
napola napuhane. Motor je zabrektao dok su se iz ispušne cijevi culi prasci i pucnjevi.
1 Trgovacki naziv. Americki vojni zakloni od limenih ploca, s polukružnim dijelom (op. prev.)
— Besuraa!1 — viknuo je arapski kontakt, govoreci Evanu da požuri. — Evo vašeg
prijevoza.
— Nadam se — promrmljao je Kendrick, u cijem se glasu nazirala sumnjicavost.
— Dobro došli u Muskat, Shaikh- bilo koji.
— Vi znadete tko sam ja! — ljutito ce Evan. — Pronašli ste me u gomili. Koliko
drugih može to uciniti?
— Vrlo malo, sir. A ja ne znam tko ste vi, kunem se Alahom.
— Onda vam moram vjerovati, zar ne? — upita Kendrick, zureci u covjeka.
— Ne bih upotrijebio Alahovo ime da nije tako. Molim vas. Besuraa!
— Hvala — rekao je Evan, zgrabivši putnu torbu te potrci prema kabini teretnjaka.
Odjednom, vozac mu je kroz prozor pokazao kretnjom da se uspne odostraga, ispod platna
koje je pokrivalo dno starog vozila. Kola krenuše naprijed dok ga je par ruku vukao unutra.
Ispružen na podu, Kendrick je podigao pogled do Arapina iznad sebe. Covjek se
nasmiješio i pokazao na dugacku halju aba i košulju dugu do gležnjeva poznatu kao thobe,
koji su visili na vješalici na prednjem dijelu kamiona prekrivena ceradom; pored njih,
ovješeno o cavao, bilo je pokrivalo za glavu ghotra, a ispod njega par bijelih balonskih hlaca,
ulicna odjeca jednog Arapina i posljednje što je Evan zahtijevao od Franka Swanna iz State
Departmenta. Tu odjecu i jedan mali, ali vitalni katalist.
Arapin ga je imao u ruci. Bila je to tuba sa želatinom koja potamnjuje kožu, koja, kad
ju se obilato namaže, pretvara lice i ruke bijelog zapadnjaka u one srednjoistocnog semita,
ciju je kožu zastalno nagorjelo vrelo, gotovo ekvatorsko sunce, koje vrelinom izaziva prišteve
na koži. Obojeni ce pigment zadržati boju deset dana, a tada ce poceti blijedjeti. Deset dana.
Životni vijek — za njega ili za cudovište koje se naziva Mahdi.
Žena je stajala unutar aerodromske ograde, nekoliko centimetara od metalnih spojnica.
Duga tamna kosa oivicila joj je lice; velike pomodne naocari protiv sunca donekle su skrivale
njene oštre, privlacne crte.
Spocetka se doimala kao još jedna putnica iz bogatog Rima ili Pariza, Londona ili
New Yorka. Ali je bliži pogled otkrio tanahnu razliku od stereotipa; bila je to njena koža.
Njeni maslinasti tonovi, ni crni ni bijeli, ukazivali su na sjevernu Afriku.
Ono što je potvrdivalo razliku bilo je ono što je držala u rukama a što je tek prije
nekoliko sekundi pritisnula na ogradu — minijaturna kamera, duga jedva pet centimetara, sa
sicušnim, isturenim, konveksnim, prizmatickim lecama, stvorenim za teleskopsku fotografiju,
Što je opet oprema povezana s obavještajcima. Stari, razmrdani teretnjak skrenuo je s
parkirališta pored skladišta; kamera više nije bila potrebna. Zgrabila je torbu i u nju ukliznula
fotoaparat.
— Khalehla! — viknuo je ugojeni, celavi muškarac razrogacenih ociju, koji je potrcao
prema njoj, izgovarajuci ime kao »Ka-laj-la«. Cudno je nosio dva kofera, dok mu je znoj
probijao kroz košulju i prodirao kroz crno prugasto odijelo sašiveno u Savile Rowu.1 — Za
ime božje, zašto si otplutala?
— Taj grozni red bio je više nego dosadan, dragi — odgovori mu žena, ciji je akcent
bio nedokuciva mješavina britanskog, talijanskog, možda i grckog. — Mislila sam da ce
najbolje biti da malo prošetam.
1 Brzo! Požuri! (arap.) (op. prev.)
2 Londonska ulica u kojoj skupocjeni krojaci izraduju takva odijela po narudžbi (op. prev.)
— Dobri Kriste, Khalehla, ti to ne možeš uciniti, zar ne razumiješ? Ovo je mjesto sada
istinski pakao na zemlji! — Englez je stajao pred njom; lice s podvoljkom mu se zacrvenjelo,
a s njega je kapao znoj. — Bio sam slijedeci u redu pred tim granicarskim maloumnikom,
okrenuo se oko sebe a tebe nije bilo! A kad stadoh trcati da te pronadem, trojica umobolnika s
pištoljima — pištoljima! — oštro me zaustaviše i odvedoše u neku prostoriju gdje su pretresli
naš prtljag!
— Nadam se da si bio cist, Tony.
— Kopilad je konfiscirala moj whisky! — Oh, žrtve koje podnosi uspješan covjek. Ne
brini o tome, dragi, ja cu ti nabaviti novi.
Oci britanskog poslovnog covjeka pretražiše lice i figuru Khalehle. — U redu, to je
prošlost, zar ne? Sad cemo se vratiti i završiti s tim. — Ugojeni muškarac je namignuo,
najprije jednim pa drugim okom. — Pobrinuo sam se za divan smještaj. Bit ceš zadovoljna,
moja draga.
— Smještaj? S tobom, dragi?
— Da, svakako.
— Oh, ja to zaista ne bih mogla.
— Što? Ti si rekla...
— Ja sam rekla? — upadne mu Khalehla u rijec; tamne obrve su joj se nabrale iznad
naocari za sunce.
— U redu, dala si mi na znanje, prilicno naglašeno, mogao bih dodati, da bismo mogli
provesti baš ugodne trenutke u Muskatu, ako te uspijem ugurati u avion.
— Ugodne, dakako. Pice u Zaljevu, možda utrke, vecera u El Quamanu — da, sve to.
Ali u tvojoj sobi?
— Dobro, dobro... dobro, stanovite specificnosti ne bi trebalo — specificirati.
— Oh, moj slatki Tony. Kako se mogu ispricati zbog takva nesporazuma? Moja stara
matrona iz engleskog na Kairskom sveucilištu predložila mi je da ti se obratim. Ona je jedna
od najdražih prijateljica tvoje žene. Oh, ne, ne bih mogla, zaista.
— Govna! — eksplodirao je poslovni covjek imenom Tonv.
— Miraya!1 — viknuo je Kendrick nadjacavajuci zaglušnu buku poluraspadnutog
teret-njaka, koji je poskakivao sporednom cestom što je vodila u Muskat.
— Vi niste zahtijevali ogledalo, ya Skaikh — riknuo je Arapin u stražnjem dijelu
teretnja-ka. Njegov je engleski bio teško akcentuiran, ali dovoljno razumljiv.
— Istrgni jedno od zrcala pored vrata, ako je tako. Kaži šoferu.
— On me ne može cuti, ya Shaikh. Poput tolikih drugih, ovo su stara kola koja nece
upasti u oci. Ja ne mogu do vozaca.
— Prokletstvo! — uzviknu Evan, s tubom želatine u ruci. — Onda ti budi moje oci, ya
sahbee — rekao je, nazivajuci covjeka prijateljem.
— Pridi mi bliže i gledaj. Kaži mi kad je kako treba. Otvori platno.
Arapin je povukao dio platnena krova, pustivši sunce u mracni teretnjak. Oprezno,
držeci se za nabore platna, prilazio mu je, zaustavivši se na jedva tridesetak centimetara od
Kendricka.
1 Ogledalo! (arap.) (op. prev.)
— Ovo je iddahwa1, sir? — upita, govoreci o tubi.
— Iwah — odgovori mu Evan, kad je vidio da je ta mast baš ona medicina koju je
trebao. Najprije je stade mazati po rukama; obojica su promatrala, a cekanje je trajalo manje
od tri minute.
— Arma2 — uzviknuli su Arapi, ispruživši desnu ruku; boja njihove kože odgovarala
je sada njegovoj.
— Kwiyis3 — suglasio se Kendrick, nastojeci približno odrediti kolicinu masti koju je
primijenio na rukama kako bi istu kolicinu stavio na lice. Više nije bilo povratka, morao se
namazati i po licu. To je ucinio, pa se gotovo sa strahom zagledao u oci Arapa.
— Mahool!4 — uzviknuo je njegov najnoviji sudrug, smijuci se osmijehom znacajne
pobjede. — Delwatee anzur!5
Uspio je. Sada mu je koža imala boju suncem natopljena Arapina. — Pomozi mi da
obucem thobu i abu, molim te — zamoli ga Evan, koji se stao svlaciti u teretnjaku koji je ludo
poskakivao.
— Hocu, dakako — rekao je Arapin, odjednom mnogo jasnijim engleskim nego onim
kojim se ranije služio. — Ali sada smo gotovi jedan s drugim. Oprosti mi što sam se igrao
naivca s tobom, ali ovdje ne valja nikome vjerovati, a tu ne iskljucujem ni americki State
Department. Ti preuzimaš rizike, ya Shaikh, mnogo više od mene, jer sam otac svoje djece, ali
to je tvoj posao, ne moj. Izaci ceš iz kola u centru Muskata, a onda si prepušten sam sebi.
— Hvala ti što ceš me dovesti tamo — odgovori Evan.
— Hvala tebi što si došao, ya Shaikh. Ali nemoj pokušavati uci u trag nama koji smo ti
pomogli, Uistinu, mi bismo te ubili prije nego bi neprijatelj imao prilike da te osudi na smrt.
Mi smo tihi, ali smo živi.
— Tko ste vi?
— Oni koji vjeruju, ya Shaikh. To vam je dovoljno da znadete.
— Alfshukre6 — rekao je Evan, zahvaljujuci recepcioneru. Dao mu je i napojnicu zbog
povjerljivosti koja mu je garantirana. U hotelski registar se upisao pod lažnim arapskim
imenom, pa je dobio kljuc od apartmana. Nije mu bio potreban hotelski nosac. Ušao je u lift i
pritisnuo dugme na krivi kat, pa je na kraju hodnika cekao da vidi je li ga netko slijedi. Nisu
ga slijedili, pa je sišao stepeništem do nižeg kata i ušao u svoj apartman.
Vrijeme. Vrijeme je dragocjeno, svaki minut: Frank Swann, State Department.
Vecernje molitve el Maghreba su završile; mrak se spustio, a iz daljine se moglo cuti sve ono
ludilo oko ambasade. Evan je putnu torbu bacio u kut sobe, ispod halja je izvukao novcanik i
izvukao presavijeni komadic papira na kojemu je napisao imena i telefonske brojeve —
brojeve koji su sada bili stari vec pet godina, imena i brojeve ljudi s kojima želi uspostaviti
vezu. Prišao je stolu s telefonom, sjeo i rastvorio papiric.
1 Boja (arap.) (op. prev.)
2 Dobaci! (arap.) (op. prev.)
3 Odlicno (arap.) (op. prev.)
4 Polako (arap.) (op. prev.)
5 Prava stvar (arap.) (op. prev.)
6 Velika ti hvala (arap.) (op. prev.)
Poslije trideset minuta, nakon srdacnih mada cudnih i zakucastih pozdrava trojice
prijatelja iz prošlosti, utanacen je sastanak. Odabrao je sedam imena medu najutjecajnijim
ljudima kojih se mogao sjetiti iz svojih dana u Muskatu. Dvojica su umrla; jedan je izvan
zemlje; cetvrti mu je rekao sasvim iskreno da nije prava klima za sastanak jednog Omanca s
Amerikancem. Trojica koja su se suglasila da se sastanu s njim, mada uz razne stupnjeve
oklijevanja, doci ce, svaki za se, u toku iduceg sata. Svi ce krenuti ravno u njegov apartman,
ne obracajuci se portiru.
Prošlo je trideset osam minuta, a za to je vrijeme Kendrick raspakirao nekoliko
odjevnih predmeta koje je donio, a onda je od hotelske sobne službe narucio odredene vrste
whiskyja. Apstinencija koju zahtijeva islamska tradicija najviše se poštovala u njenom
prekidu, a pored svakog imena bila je zdravica koja se najviše svidala tom gostu; to je lekcija
koju je Evan naucio od razdraživog Emmanuela Weingrassa. Industrijsko mazivo, moj sine.
Poslovno mazivo. Sjecaš se imena necije žene, on je zadovoljan. Sjecaš se vrste whiskyja koju
on pije, e to je vec nešto drugo. Vidi se da vodiš brigu o tom covjeku!
Tiho kucanje na vratima razbilo je tišinu sobe poput pucketanja munje. Kendrick je
nekoliko puta duboko uzdahnuo, prešao preko sobe i otvorio vrata prvom posjetitelju.
— To si ti, Evane? Moj bože kako si se promijenio!
— Udi, Mustafa. Drago mi je što te opet vidim.
— Ali, da li ja vidim tebe? — upita ga covjek po imenu Mustafa, koji je imao na sebi
tamnosmede poslovno odijelo. — A tvoja koža! Tamniji si od mene.
— Ja želim da ti sve objasnim. — Kendrick je zatvorio vrata, dajuci znak prijatelju iz
prošlosti da izabere mjesto gdje ce sjesti. — Imam tvoju vrst whiskyja. Jesi li za pice?
— O, taj Manny Weingrass nikad nije daleko, zar ne? — nato ce Mustafa. Odlucio se
za veliku brokatnu sofu i sjeo. — Stari lopov.
— No, hajde, Musty — protestirao je Evan, smijuci se dok je prilazio hotelskom
suhom baru. — Tebe nije nikad prevario.
— Ne, nije. Ni ti ni bilo koji tvoj partner niste nas prevarili. Kako je s tobom bez njih,
prijatelju moj? Mnogi od nas govore o tome cak i nakon cetiri godine.
— Ponekad nije lako — iskreno ce Kendrick, toceci whisky. — Ali sve to prihvatiš.
Navikneš se. — Mustafi je donio scotch i sjeo na jednu od triju stolica nasuprot sofi. — Sve
najbolje, Musty. — Podigao je cašu.
— Ne stari prijatelju, najgore je, najgore od svih vremena, kako je napisao Englez
Dickens.
— Pricekajmo dok dodu ostali.
— Oni ne dolaze. — Mustafa je ispio gutljaj scotcha.
— Što?
— Razgovarali smo. Ja sam, kako se govori na tolikim poslovnim sastancima,
predstavnik stanovitih interesa. Osim toga, kao jedini ministar sultanova kabineta, smatralo se
da bih ja mogao prenijeti vladin konsenzus.
— O cemu? Ti vraški skaceš ispred mene.
— Ti si skocio ispred nas, Evane, vec samim svojini dolaskom i telefonskim pozivom.
Jedan od nas, dvojica, možda; u krajnjem slucaju tri — ali sedam. Ne, to nije bilo pažljivo s
tvoje strane, stari prijatelju, a opasno je za sve.
— Zašto?
Jesi li pomislio barem na trenutak — nastavio je Arapin, prelazeci preko Kendrickova
cudenja — kako bi to bilo kad bi trojica poznatih uglednih ljudi — da i ne govorimo o
sedmorici — mogla doci u hotel, koju minutu jedan iza drugoga, radi sastanka sa strancem za
kojeg uprava hotela nije nikad cula. Smiješno.
Evan je proucavao Mustafu prije nego ce progovoriti. — O cemu se radi, Musty? Što
mi želiš reci? Ovo nije ambasada, a tamošnja bestidna gužva nema nikakve veze s poslovnim
ljudima ili s vladom Omana.
— Nema, ocito je da nema — brzo i cvrsto se suglasio Arapin. -Ali ti ja nastojim reci
da su se stvari ovdje izmijenile, na nacin koji mnogi od nas ne razumiju.
— I to je ocito — prekinu ga Kendrick. — Vi niste teroristi.
— Ne, nismo, ali da li bi htio cuti Što ljudi, odgovorni ljudi, kažu?
— Nastavi.
— To ce proci, kažu. Ne upetljavajte se, to bi ih moglo još više raspaliti.
— Ne upetljavajte se? — s nevjericom ponovi Kendrick.
— I »neka to politicari riješe«.
— Politicari to ne mogu riješiti!
— O, ima još, Evane. Postoji stanoviti temelj za njihovu ljutnju, kažu. Ne ubijanje,
dakako vec u kontekstu stanovitih dogadaja, i tako dalje, i tako dalje. I to sam cuo.
— Kontekst stanovitih dogadaja. Kojih dogadaja?
— Suvremena povijest, moj prijatelju. Oni reagiraju na vrlo nejasnu bliskoistocnu
politi-ku Sjedinjenih Država. To je poštapalica, Evane. Izraelci dobijaju sve, a oni ništa,
govore. Njih tjeraju s njihove zemlje i iz njihovih kuca, prisiljavaju ih da žive u prenapucenim
prljavim izbje-glickim logorima, dok na Zapadnoj obali Zidovi pljuju na njih. To je izmedu
onoga što cujem.
— To su govna! — prasnuo je Kendrick. — Osim cinjenice da postoji druga, jednako
bolna strana te licemjerne kovanice, sve to nema nikakve veze s dvjesta trideset šest talaca ili
s jedanaestoricom koje su vec zaklali! Oni ne stvaraju politiku, nejasnu ili bilo kakvu. Oni su
nevina ljudska bica s kojima se okrutno postupa, ljudi koje su proklete životinje zaplašile do
smrti i doveli do granice podnosivosti. Kako mogu odgovorne osobe izreci dovraga takve
stvari? Ovdje nije predsjednikov kabinet, niti su ovdje jastrebovi iz Knesseta. To su
službenici, turisti, obitelji ljudi iz gradevinskih poduzeca. Ponavljam — govna!
Covjek po imenu Mustafa ukoceno je sjedio na sofi, ociju i nadalje uperenih u Evana.
— Ja to znam i ti to znaš — rekao je mirno. — I oni to znaju, moj prijatelju.
— Onda zašto?
— Istinu, dakle — nastavi Arapin, glasom koji nije bio glasniji od prije. — Dva su
doga-daja iskovala strašni konsenzus, ako tu rijec mogu upotrijebiti malo drugacije nego
prije... Razloge zašto se tako govori valja tražiti u cinjenici da nitko od nas ne želi svojim
mesom poslužiti kao meta.
— Meta? Vaše... meso?
— Dvojica ljudi, jednog cu nazvati Mahmoudom, drugog Abdulom — to dakako nisu
njihova prava imena, jer je bolje da ih ne znaš. Mahmoudova kci... silovana, lice zasjeceno.
Abdulov sin, vrat su mu prerezali u jednoj ulicici ispod ureda njegova oca u luci. Kriminalci,
silovatelji, ubojice! kažu vlasti. Ali svi mi znamo bolje. Abdul i Mahmoud su pokušali okupiti
opoziciju. Oružje! vikali su. Mi cemo navaliti na ambasadu, inzistirali su. Ne dopustite da
Muskat postane novi Teheran!... Ali nisu oni propatili, nisu oni bili izravne žrtve. To su bili
oni koji su im bliski, ono što im je najdragocjenije.... To su upozorenja, Evane. Oprosti mi, ali
kad bi ti imao ženu i djecu, da li bi ih izložio takvim opasnostima? Mislim da ne bi.
Najdragocjeniji nakit nije od kamenja, vec od mesa. Naše obitelji. Istinski heroj ce savladati
strah i riskirati život za ono u što vjeruje, ali ce uzmaknuti kad su cijena za to životi njegovih
najbližih. Nije li tako, stari prijatelju.
— Moj bože — prošapce Evan. — Ti neceš pomoci, ne možeš.
— Ima netko, medutim, tko ce se sastati s tobom i cuti što imaš reci. Ali sastanak treba
organizirati s izuzetnom pažnjom, kilometrima odavde, u pustinji prije planina Jabal Sham.
— Tko je to? — Sultan.
Kendrick je zašutio. Pogleda u cašu. Nakon nekoliko produženih trenutaka, podigne
pogled na Mustafu. — Ja ne smijem imati nikakvu službenu vezu — napokon ce. — A sultan
je prilicno službena veza. Ja ne govorim u ime svoje vlade, to mora biti jasno.
— Hoceš reci da ti nije stalo do susreta s njim?
— Obratno, itekako mi je stalo. Ja samo želim da moja situacija bude jasna. Ja nemam
nikakve veze s obavještajnom zajednicom, State Departmentom ili Bijelom kucom, pogotovu
ne s Bijelom kucom.
— Mislim da je to sasvim jasno; to potvrduje tvoja odjeca i boja tvoje kože. A sultan
ne želi nikakvu vezu s tobom, jednako naglašeno kao što i Washington ne želi nikakvu vezu s
tobom.
— Ja sam zardao — nato ce Evan, pijuci. — Starac je umro godinu ili nešto duže
pošto sam ja otišao, je li tako? Bojim se da nisam bio u toku sa svim što se ovdje dogadalo —
držim da je to prirodna averzija.
— Svakako razumljiva. Naš sadašnji sultan je njegov sin; bliže je tvojim godinama
nego mojim, cak je mladi od tebe. Nakon školovanja u Engleskoj, studije je završio u tvojoj
zemlji. Darmouth i Harvard, da budem tocan.
— Ime mu je Ahmat — upadne mu u rijec Kendrick, sjetivši se. — Susreo sam se s
njim nekoliko puta. — Evan se namrštio. — Ekonomija i medunarodni odnosi — dodao je.
— Što?
— To je želio diplomirati, a i steci viši akademski stupanj.
— Obrazovan je i pametan, ali je mlad. Premlad za zadatke s kojima se suocava.
— Kad se mogu sastati s njim?
— Veceras. Prije nego drugi postanu svjesni tvoje prisutnosti ovdje. — Mustafa je
pogle-dao na sat. — Za pola sata izadi iz hotela i prošeci cetiri bloka prema sjeveru. Na uglu
ce biti vojno vozilo. Udi unutra a kola ce te odvesti do pijeska Jabal Shama.
Vitki Arapin u mokroj abi sakrio se u sjenki zamracene trgovine preko puta ulice
hotela. Šuteci je stajao pored žene koja se zvala Khalehla, sada odjevene u crni kostim šivan
po narudžbi, kostim omiljen medu poslovnim ženama, neupadljiv na zamracenom mjestu.
Nespretno je rukovala lecama svoje male kamere. Odjednom su se pred zgradom zacula dva
oštra signala visokog tona.
— Požuri! — rekao je Arapin. — Krenuo je. Vec je u predvorju.
Što brže mogu — odgovorila je žena. psujuci ispod daha dok je rukovala lecama. —
Malo tražim od svojih pretpostavljenih, ali poštena oprema koja funkcionira jedan je od
zahtjeva... Evo. Stavila sam.
— On dolazi!
Khalehla je podigla kameru s infracrvenim lecama za nocno fotografiranje. Brzo je
snimila tri fotografije Evana Kendricka u arapskoj odjeci. — Pitam se koliko ce mu još
dopustiti da živi — rekla je. — Moram do telefona.
ULTRA MAKSIMALNA SIGURNOST
NEMA PREPREKA
NASTAVI
Dnevnik je nastavljen.
Izvještaji iz Muskata iznenaduju. Subjekt se pretvorio u Omanca, ima arapsku
odjecu i zatamnjelu kožu. Krece se gradom kao žitelj i ocigledno uspostavlja veze sa starim
prijateljima i kontaktima iz ranijeg života. Izvještaji su, medutim, tako škrti, jer subjektova
sjena sve šalje kroz Langley a ja još nisam uspio prodrijeti u CIA-ine pristupne kodove iz
zemalja Zaljeva. Tko zna što Langley skriva? Naputio sam svoje veze da više rade! State
Department, prirodno, jest pacja juha. A zašto ne?
4
Prostrana, suha pustinja nocu se doimala beskrajnom; sporadicna mjesecina probijala
se na nekim mjestima ocrtavajuci daleke planine Jabal Sham — nedokuciva, prijeteca granica
poput stravicno visoke kule na obzorju. Tvrda, zavojita cesta jedva je bila prolazna; smeda
zatvorena vojna kola bacakala su se i sklizala po pjeskovitim zavojima, na putu prema mjestu
sastanka kojemu ce jedna od stranaka biti kralj. Kendrick, kako mu je bilo receno, sjedio je
iza naoružana, uniformirana stražara; odostraga je sjedio drugi muškarac, oficir koji je takoder
bio naoružan. Osim uljudnih pozdrava nijedan vojnik nije govorio.
— Ovo je pustinjski kraj — rece Kendrick na arapskom. — Zašto ima toliko zaokreta?
— Ovo su sporedni putevi, izdanci, sir — odgovorio mu je covjek sa stražnjeg sjedišta.
— Ravna linija u ovom pijesku ucinila bi ih suviše vidljivima.
Kraljevsko osiguranje, pomisli Evan bez komentara.
Pošto su dvadeset minuta jurili prema zapadu, nadoše se na još jednom »izdanku«. Na
udaljenosti od nekoliko kilometara, zdesna, vidjela se logorska vatra. Dok su se približavali,
Kendrick je ugledao vod uniformiranih stražara koji su okružili vatru, ali ledima okrenuti
prema njoj; gledali su u svim pravcima kompasa; tamni obrisi dvaju vojnih kamiona
naslucivali su se u daljini. Kola su se zaustavila. Oficir je iskocio i otvorio vrata Amerikancu.
— Idite ispred mene, sir — rekao je na engleskom.
— Svakako — odgovorio je Evan, nastojeci uociti mladog sultana u svjetlosti vatre.
Nije bilo ni traga od njega; svi su bili u uniformi. Evan se nastojao sjetiti lica djecakamuškarca
kojeg je susreo prije više od cetiri godine, studenta koji je došao kuci u Oman za
vrijeme Božica ili proljetnog odmora, nije se mogao sjetiti kojom je to bilo prilikom — samo
se sjecao da je sultanov sin prijatan mladic, koji se vrlo dobro razumio i oduševljavao
americkim sportovima. Ali to je bilo sve; nikakvo lice mu se nije nametalo, samo ime, Ahmat,
koje je Mustafa potvrdio. Trojica vojnika ispred njega maknuše se ustranu. Prolazili su kroz
zaštitni prsten.
— Hocete li mi dopustiti, sir? — upita ga drugi oficir, koji se odjednom našao pred
Kendrickom.
— Dopustiti što?
— Uobicajeno je u ovim okolnostima pretresti sve posjetioce.
— Samo izvolite.
Vojnik je brzo i djelotvorno propipao halje abe, podigavši desni rukav iznad podrucja
koje je Evan namazao mašcu što crni kožu. Ugledavši bijelo meso, oficir je držao halju i
pogledao u Kendricka.
— Imate li papire sa sobom, ya Shaikh?
— Nikakvih papira. Nikakve identifikacije.
— Tako. — Vojnik je spustio rukav. — Nemate ni oružja.
— Dakako da ga nemam.
— Na vama je da kažete a na nama da provjerimo, sir. — Oficir je iz džepa izvukao
tanku crnu napravu, ne vecu od kutije cigareta. Pritisnuo je crveno ili narancasto dugme. —
Pricekat cete ovdje, molim vas.
— Ne kanim nikamo otici — rece Evan, bacivši pogled na vojnike koji su spremno
držali puške.
— Ne, necete, ya Shaikh — suglasio se vojnik odstupivši.
Pucketanju logorske vatre nametnula se grmljavina dubokih tonova snažne limuzine.
Vozilo s osjencanim prozorima skrenulo je ispred prstena stražara i naglo se zaustavilo. Prije
nego se vozac mogao pojaviti, otvorila su se prednja vrata i sultan je izišao. Bio je u odjeci
svoje kraljevske funkcije, ali, dok su vrata još bila otvorena, on je stade skidati, bacivši abu u
kola, dok mu je glavnjak ghotra ostao na glavi. Prošao je kroz krug svojih stražara, pripadnika
Kraljevske garde. Bio je vitak, mišicav muškarac srednje visine i širokih ramena. Osim
ghotre, odjeca mu je bila zapadnjacka. Hlace od gabardena žutosmede boje, T-košulja s likom
iz stripa, koji je na glavi imao trorogi americki revolucionarni šešir.
— Prošlo je vec dugo, Evane Kendricku, ya Shaikhu — rekao je mladic s donekle
britanskim akcentom, smijuci se, ispruživši ruku.
— Svida mi se vaša odjeca, ali to nije baš Brook Brothers1, zar ne?
— A nije ni vaša, ukoliko se oni nisu preorijentirali na T-košulje.
— Rukovali su se, Kendrick je mogao osjetiti sultanovu snagu. — Hvala vam što ste
pristali da se sastanete sa mnom, Ahmate... oprostite mi, trebalo je da kažem »Vaša kraljevska
visosti«. Moje isprike.
— Upoznali ste me kao Ahmata, a ja sam vas poznavao kao Shaikha, sir. Moram li vas
još nazivati »sir«?
— Mislim da to ne bi bilo primjereno.
— Dobro. Mi se razumijemo.
— Promijenili ste se od onda kad sam vas upoznao — sada ce Evan.
— Bio sam prisiljen brzo odrasti — to nije bio moj izbor. Od ucenika do profesora,
bez pravih kvalifikacija, bojim se.
— Poštuju vas, to sam cuo.
— To je stvar položaja, ne covjeka. Ja se moram nauciti kako da ispunim položaj.
Hajdemo, porazgovarajmo dalje odavde. — Sultan, Ahmat, uzeo je Kendricka ispod ruke i
uputio se kroz krug stražara, ali ga je zaustavio oficir koji je pretražio Evana.
— Vaša visosti! — uzviknu vojnik. — Vaša sigurnost su naši životi! Molim vas
ostanite unutar kordona.
— I biti metom pored svjetla vatre?
— Mi vas okružujemo, gospodaru, a ljudi ce vam se stalno uklanjati unutar kruga.
Teren je ravan.
— Umjesto toga, uperite oružje prema sjenama i mraku, ya sahbe — odvrati Ahmat,
nazvavši vojnika prijateljem. — Mi cemo se udaljiti na samo nekoliko metara.
— Uz bol u našim srcima, vaša visosti.
1 Lanac americkih luksuznih prodavaonica muške odjece (op. prev.)
— To ce proci. — Ahmat je sproveo Kendricka kroz kordon. — Moji su sugradani
cesto skloni trivijalnoj melodrami.
— To nije tako trivijalno ako su spremni stvoriti pokretni prsten i uzeti metak
namijenjen vama.
— Nije ništa specijalno. Evane, a, istini za volju, ja ne poznajem sve te ljude u tim
tijelima. Ono što bismo mogli reci jedan drugome moglo bi biti samo za naše uši.
— Nisam mogao pomisliti... — Kendrick pogleda na mladog sultana Omana dok su
hodali mrakom. — Vaši osobni stražari?
— Sve je moguce za vrijeme ovog ludovanja. Možete se pažljivo zagledati u oci
profesi-onalnog vojnika ali ne možete vidjeti nezadovoljstvo ili iskušenja iza njih. Ovdje, ovo
je dovoljno daleko. — Obojica su se zaustavili na pijesku.
— To ludovanje — izravno ce Evan na slabom svjetlu vatre i isprekidane mjesecine.
— Porazgovarajmo o tome.
— Zbog toga ste ovdje, dakako.
— Zbog toga sam ovdje — suglasio se Kendrick.
— Što dovraga ocekujete od mene da ucinim? — uzviknu Ahmat oštrim šapatom. —
Što god ja poduzmem, oni mogu ubiti još jednog taoca i tako kroz prozor baciti još jedno
izrešetano tijelo! — Mladi je sultan zatresao glavom. — Dakle, ja znam da ste vi i moj otac
zajedno dobro suradivali — vi i ja smo na nekoliko svecanih vecera razgovarali o nekoliko
projekata, ali ne ocekujem od vas da se toga sjecate.
— Sjecam se — prekinu ga Kendrick. — Došli ste iz Harvarda u posjet kuci, nakon
druge godine studija, mislim. Uvijek ste bili s lijeve strane oca, položaj nasljedstva.
— Mnogo vam hvala, Evane. Mogao sam se strašno dobro zaposliti kod E.F.
Huttona.1
— I ovdje imate dobar posao.
— Ja to znam — odgovori mu Ahmat, kojemu je šapat opet bio glasniji. — I zbog toga
moram biti vraški siguran da ga dobro obavijam. Nema sumnje da mogu opozvati vojsku s
jemenske granice i zauzeti ambasadu pretvorivši je u ruševinu — a takvim postupkom mogu
garantirati smrt dvije stotine trideset šest Amerikanaca. Vec mogu zamisliti vaše naslove u
novinama: »Arapski sultan ubija«, i tako dalje, i tako dalje. Arapski. Knesset u Jeruzalemu bi
proslavio svecani dan! Nikako, druškane. Ja nisam kauboj nervoznog prsta na obaracu koji
riskira nevine živote pa u toku opce smetenosti u vašoj štampi dobija etiketu antisemita. Dobri
Kriste! Washington i Izrael su, kako se cini, zaboravili da smo mi svi Semiti, te da svi Arapi
nisu Palestinci i svi Palestinci nisu teroristi! A ja toj propovje-dajucoj arogantnoj izraelskoj
kopiladi ne želim dati još jedan razlog da svoje americke F-142 pošalju da ubiju još Arapa koji
su nevini kao i vaši taoci! Citate li me, Evan Shaikh?
— Citam vas — odgovori mu Kendrick. — A sada, kako bi bilo da se malo ohladite i
poslušate mene?
Uzbudeni mladi sultan je cujno disao, kimnuvši glavom. — Ja cu vas svakako
saslušati, ali slušanje ne znaci pristanak na bilo što.
— U redu. — Evan je zastao, oštra pogleda; htio je da bude shvacen usprkos cudne,
opskurne informacije koju ce izreci. — Culi ste za Mahdija?
1 Jedan od najbogatijih ljudi SAD s razlicitim poslovnim interesima (op. prev.)
2 Model americkog lovca-bombardera (op. prev.)
— Khartoum, osamdesete godine prošlog stoljeca.
— Ne, Bahrain, osamdesete godine ovog stoljeca.
— Što?
Kendrick je ponovio što je rekao Franku Swannu u State Departmentu. Prica o
nepozna-tom, opsjednutom financijeru koji sebe naziva Mahdijem, a cilj mu je da zapadnjake
istjera s Bliskog istoka i jugozapadne Azije, zadržavajuci ogromno bogatstvo industrijske
ekspanzije u arapskim rukama — preciznije, u svojim rukama. Kako je taj isti covjek, koji je
propovijedao svoje evandelje islamske cistoce, stvorio svoju mrežu, tihi kartel desetina,
možda stotina skrivenih kompanija i korporacija, što su sve zajednicki povezane pod
kišobranom svoje vlastite skrivene organizacije. Evan je zatim opisao kako je stari izraelski
arhitekt, Emmanuel Weingrass, dokucio obrise te izuzetne privredne urote, najprije po
prijetnjama uperenim na Kendrickovu grupu — prijetnjama kojima se suprotstavio svojim
neobuzdanim upozorenjima odmazde.
— Gledajuci unazad, ja nisam ponosan onim što sam ucinio — nastavi Evan — ali
sam to racionalizirao zbog onoga što se dogodilo. Jednostavno je trebalo da odem iz ovog
dijela svijeta, pa sam napustio posao, otišao sam iz borbe za koju je Manny rekao da nas
neminovno ceka. Manny je tada bio u pravu, a i sada je. Izvršili su prepad na ambasadu,
samoubilacki ludaci ubijaju nevine ljude, pojavljuje se vidljivo jedna jasna poruka. »Drži se
podalje, zapadno momce. Dodi ovamo i još ce jedan leš poletjeti kroz prozor.« Zar to ne
možete shvatiti Ahmate? Postoji Mahdi koji sustavno izgurava svakoga tko mu se nade na
putu, služeci se cistim manipulativnim terorom.
— Shvacam da ste u to uvjereni — odgovori mu mladi sultan sa skepsom u glasu.
— Kao i neki drugi ovdje u Muskatu. Oni jednostavno ne razumiju i tako su uplašeni
da odbijaju sastati se sa mnom. Sa mnom, starim prijateljem s kojim ih povezuje dugogodišnje
prijateljstvo, s covjekom s kojim su radili i vjerovali mu.
— Teror hrani tjeskobu. Što biste drugo mogli ocekivati? Osim toga, tu je još nešto.
Vi ste Amerikanac prerušen u Arapina. To je samo po sebi dovoljno da ih uplaši.
— Oni nisu znali što nosim ili kako izgledam. Bio sam glas preko telefona.
— Americki glas. Što još više zaplašuje.
— Zapadnjacki momak?
— Ovdje ima mnogo zapadnjaka, ali je vlada Sjedinjenih Država, što je razumljivo,
naredila svim Amerikancima da napuste zemlju, a zabranila je i sve komercijalne letove u ovu
zemlju. Vaši se prijatelji pitaju kako ste dospjeli ovamo. I zašto. Dok ludaci jure ulicama,
možda oni, što je takoder razumljivo, baš ne žele biti upetljani u krizu s ambasadom.
— Ne žele. Zato što su ubijena djeca, djeca onih koji su željeli biti upetljani.
Ahmat je kruto stajao na mjestu. Tamne oci bijahu mu zbunjene, opet ljutite. — Bilo
je zlocina, da, i policija cini što može, ali ja nisam cuo ništa o tome, o ubijenoj djeci.
— To je tocno. Djevojka je silovana, lice su joj unakazili; sin je ubijen, prerezali su
mu vrat.
— Prokleti bili ako lažete! Možda sam bespomocan kad je ambasada u pitanju, ali ne
izvan toga! Tko su oni? Dajte mi imena!
— Nisu mi ih rekli, nisu mi rekli prava imena. Nisam osoba kojoj bi to trebalo reci.
— Ali to vam je morao reci Mustafa. Nije bilo nikoga drugog.
— Da.
— On ce to meni reci, možete staviti dupe na kocku da ce mi reci.
— Onda sada shvacate, zar ne? — Kendrick mu je govorio gotovo molecivo. —
Uzorak po-našanja, na to mislim, on je tu, Ahmate. Formira se podzemna mreža. Taj Mahdi i
njegovi ljudi služe se teroristima da istjeraju sadašnje i moguce takmace. Oni žele potpunu
vlast; oni žele da sav novac pripadne njima.
Mladi je sultan odgodio odgovor, a onda je zatresao glavom. — Žao mi je, Evane, ja
to ne mogu prihvatiti jer se to oni ne bi mogli usuditi.
— Zašto ne?
— Zato jer bi kompjuteri ustanovili jedan nacin placanja centrali mreže, eto zašto. Što
mislite kako su ulovili Cornfelda i Vescoa?1 Negdje se ukazala veza, stjecanje novcanih
puteva.
— Vi ste prilicno ispred mene.
— Zato što ste lijep dio puta iza kompjuterskih analiza — odgovori mu Ahmat. —
Možete imati sto tisuca rasutih racuna i uplata za dvadeset tisuca odijeljenih projekata, i dok
bi ranije protekli mjeseci, možda i godine, dok bi se pronašle skrivene veze izmedu, recimo,
pet stotina poduzeca i kompanija, lažnih i istinskih, kompjuterski diskovi to mogu riješiti za
nekoliko sati.
— Vrlo prosvijeceno — nato ce Kendrick — ali vi nešto zaboravljate.
— Što?
— Pronalaženje tih veza bi se dogodilo tek pošto bi se sva ta placanja vec dogodila.
Tada ce mreža biti sigurna i na svom mjestu, a lisica ce popapati zastrašujuci broj kokoši. Ako
mi dopustite nekoliko miješanih metafora, previše ljudi nece biti zainteresirano da postavlja
zamke ili šalje lovacke pse pod novim okolnostima. Kome bi bilo stalo? Vlakovi se drže
voznog reda i nitko ih ne diže u zrak. Dakako, sada postoji i nova vrsta vlade koja postavlja
svoja pravila, a ako se desi da se ona ne svidaju vama i vašim ministrima, mogli bi vas
smijeniti. Ali opet, kome je stalo? Sunce se diže svakog jutra a ljudi imaju svoje poslove.
— Govorite tako da to zvuci gotovo privlacno.
— Da, tako je uvijek spocetka. Mussolini je te proklete vlakove natjerao da voze po
redu vožnje, a Treci Reich je zacijelo ulio novi život industriji.
— Shvacam što mislite, osim što kažete da je ovdje obratno. Industrijski monopol bi
se mogao pokrenuti i ispuniti prazninu, i preuzeti moju vladu jer predstavlja stabilnost i
razvoj.
— Dva poena za sultana — suglasio se Evan.
— Pretpostavimo da ste u pravu, te da je ovo, dakle, samo krstarenje da bi se vidjelo
može li njihova taktika podnijeti vremenske okolnosti. Washington želi od nas da nastavimo
razgovarati, dok ljudi poput vas dolaze ovdje s planom koji ocito kombinira neku vrst
prodora, nakon kojeg bi uslijedile jedinice Delta Force.2 Ali, suocimo se s tim, Amerika i
njeni saveznici nadaju se diplomatskom proboju situacije, jer bi svaka akcija koja ovisi o
primjeni sile mogla biti katastrofalna. Oni su se obratili svakom blesavom vodi na Bliskom
istoku i spremni su razgovarati s bilo kime bez obzira na javne izjave; možda bi jedino
odustali da od Arafata nacine gradonacelnika New Yorka. Kakva je vaša zamisao?
1 Dvojica medusobno nepovezanih americkih financijskih prevaranata svjetskih razmjera i poslovanja, koji su
krajem 60-ih godina umakli americkoj pravdi (op. prev.)
2 Americke takticko-komandoske snage za brzo razmještanje (op. prev.)
— Ista kao vaša s kompjuterima, ali, razumije se, ipak drugacija, jer ce za nekoliko
godina biti prekasno. Udite u trag onome što se šalje u ambasadu. Nije rijec o hrani ili
lijekovima, vec o municiji i oružju... a negdje uz to bit ce i upute koje netko izvana šalje
onima unutra. Drugim rijecima, nadite manipulatora koji se naziva Mahdi i istrgnite ga.
Sultan u T-košulji gledao je u Evana na treperavom svjetlu. — Svjesni ste cinjenice da
je dobar dio zapadne štampe spekulirao da sam možda ja iza svega toga. Da ja nekako ne
podnosim da se zapadni utjecaj širi mojom zemljom. Ako nije tako, kažu, zašto nešto ne
ucini?
— Znam za to, ali poput State Departmenta mislim da su to gluposti. Nitko tko ima
pola mozga ne daje vjeru takvim nagadanjima.
— Vaš State Department — rece Ahmat zamišljeno, s pogledom na Kendricku. —
Znate, došli su k meni 1979. kad je sve puklo u Teheranu. Tada sam bio student i ne znam što
su ta dvojica prijana ocekivali da ce naci, ali što su god našli to nisam bio ja. Možda su
ocekivali da ce ugledati nekog Beduina u dugackoj abi, kako sjedi prekriženih nogu i puši
vodenu hašiš-lulu. Možda bi me uzeli ozbiljno da sam se pažljivo obukao za tu ulogu. No, cim
su shvatili da ni moj otac ni ja ne možemo ništa uciniti, da mi nemamo pravih veza s
fundamentalistickim pokretom, bili su ocajni. Jedan me od njih pitao što bih ja ucinio da
vodim te stvari u Washingtonu. Zapravo su htjeli saznati koji bi im savjet ja dao, ako bude
zatražen moj savjet... Prokletstvo, imao sam pravo!
— Što ste im rekli?
— Tocno se sjecam. Rekao sam: Ono što je trebalo da ucinite na pocetku. Sada bi to
moglo biti prekasno, ali možda biste to još nekako mogli izvesti. Rekao sam im da sakupe
najefikasniju protuu-stanicku silu koju mogu sastaviti i pošalju je ne u Teheran, vec u Qum,
zabaceni Homeinijev štab na sjeveru. Najprije pošaljite bivše SAVAK-ove agente; ta bi
kopilad smislila nacin kako da to obave, ako im osiguraju dobru vatrenu moc i kompenzaciju.
Uzmite Homeinija u Qumu, rekao sam im. Pokupite nepismene mule oko njega i sve ih
izvucite žive, a onda paradirajte s njima na svjetskoj televiziji. On bi bio poslednja
pregovaracka karta, a oni obrašteni fanatici poslužili bi za naglašavanje koliko su svi oni
smiješni. Tako bi se mogao postici sporazum.
Evan je ispitivacki gledao ljutita mladica. — Možda bi to uspjelo — rekao je tiho —
ali što bi bilo da je Homeini odlucio da istraje kao mucenik?
— To se ne bi dogodilo, vjerujte mi. Bio bi spreman na pregovore; postigao bi se
kompromis, koji bi, dakako, drugi ponudili, ali bi ga on srocio. On ne pati od želje da brzo
ode u raj o kojemu toliko veze i hvali ga, niti bi se on osobno opredijelio za muceništvo koje
je upotrebljavao šaljuci dvanaestogodišnjake u minska polja.
— Zašto ste u to tako sigurni? — upita ga Kendrick, sam nesiguran.
— Tog sam ludonju upoznao u Parizu — ne govorim to stoga da bih opravdao
Pahlevija, ili njegov SAVAK, ili njegove pljackaške rodake, to ne bih mogao — ali je
Homeini senilni fanatik koji želi vjerovati u svoju besmrtnost i sve ce uciniti da je unaprijedi.
Cuo sam kako govori skupini puzavih slaboumnika da on umjesto dva ili tri ima dvadeset,
možda trideset, cak cetrdeset sinova. Ja sam rasijao svoje sjeme i nastavit cu da ga šijem,
govorio im je. Govna! On je stari prljavi slinavko, klasican primjer za ludnicu. Možete li to
sebi predstaviti. Napucivanje ovog bolesnog svijeta malim ajatolasima?
— Vi povlacite neku vrst paralele izmedu Homeinija i tog Mahdija, o kojem sam vam
govorio. Je li tako?
— Ne znam, tako nagadam — ako vaš Mahdi postoji, u što sumnjam. Ali ako ste u
pravu i on postoji, on dolazi sa suprotnog pola, vrlo prakticnog, nereligioznog pola. Pa ipak,
svatko tko smatra da u ovim vremenima mora širiti avet Mahdija nema sve šarafe u glavi... Ja
još nisam uvjeren, Evane, ali vi ste uvjerljivi i ja cu uciniti sve što mogu da vam pomognem,
da svima nama pomognem. Ali to mora biti s daljine, s daljine do koje ne vode nikakvi
tragovi. Dat cu vam telefonski broj da nazovete; on je ukopan — nepostojeci, zapravo —
imaju ga samo još dvije osobe. Moci cete uspostaviti kontakt sa mnom, ali samo sa mnom.
Vidite, Shaikh Kendrick, ne mogu sebi priuštiti da vas poznajem.
— Ja sam vrlo popularan. Ni Washington me ne želi poznavati.
— Dakako ne. Nitko od nas ne želi imati na svojim rukama krv americkih talaca.
— Trebat ce mi osobni papiri a vjerojatno i popis zracnih i pomorskih prijevoznika s
podrucja na koja cu ukazati.
— Izgovoreno, ništa napisano, osim papira. Dostavit ce vam ime i adresu; uzmite
papire od tog covjeka.
— Hvala vam. Usput. State Department je rekao to isto. Ništa od onoga što su mi dali
nisam smio zapisati.
— Iz istih razloga.
— Ne uzrujavajte se oko toga. Sve se slaže s onim što imam u glavi. Vidite, Ahmat, ja
ne želim ni vas znati.
— Zaista?
— Tako sam se sporazumio sa Stateom. U njihovim knjigama ja ne postojim kao
osoba, a tako želim da bude i u vašima.
Mladi se sultan zamišljeno namrštio, izdržavajuci Evanov pogled. — Ja prihvacam to
što kažete, ali se ne mogu praviti da to razumijem. Vi gubite svoj život, to je jedna stvar, ali
ako odmjerite neki uspjeh, to je druga. Zašto? Receno mi je da ste sada politicar.
Kongresmen.
— Zato što izlazim iz politike i vracam se ovamo, Ahmate. Ja skupljam dijelove i
vracam se na rad tamo gdje sam najbolje radio, ali ne želim sa sobom nikakvu suvišnu
prtljagu, koja bi me mogla uciniti metom. Ili bilo koga tko je sa mnom.
— U redu, prihvatit cu to, zahvalan iz oba razloga. Moj je otac tvrdio da ste vi i vaši
ljudi bili najbolji.
— Ahmate, imamo još cetiri dana prije nego nastave sa smaknucima. Trebalo je da
znam da, ako mi zatreba pomoc, mogu poci vama; no sada to i znam. Prihvacam vaše uvjete a
vi moje.
— A sada, molim vas, nemam ni jednog jedinog suvišnog sata. Koji je broj preko
kojega mogu razgovarati s vama?
— Ne smije biti zabilježen.
— Razumio.
Sultan je Kendricku dao broj. Umjesto uobicajenog predbroja Muskata, 745, prefiks je
bio 555, a onda su slijedile tri nule i cetiri petice. — Možete li to upamtiti?
— To nije teško — odgovori Kendrick. — Je li broj rutiran preko dvorske telefonske
centrale?
— Nije. To je izravna linija do dvaju telefona, a oba su zakljucana u celicnim
ladicama, jedan je u mom uredu, a drugi u spavacoj sobi. Umjesto zvonjenja pojavljuju se
mali crveni blijesci. Poslije desetog zvonjenja oba se telefona pretvaraju u telefonske
odzivnike.
— Nakon deset signala?
— Da bih imao vremena osloboditi se ljudi i govoriti privatno. Kad putujem, sa sobom
nosim beeper1 koji mi kaže kad je taj telefon bio pozvan. U pogodnom trenutku uzimam
daljinski upravljac i slušam poruku — preko scramblera2, dakako.
— Spomenuli ste da postoje još samo dvije osobe koje imaju taj broj. Da li bi trebalo
da znam tko su one ili to nije moj posao?
— Nije važno — odgovori mu Ahmat, cije su tamnosmede oci bile prikovane na Amerikanca.
— Jedan je ministar za sigurnost, a druga je osoba moja žena.
— Hvala vam za takvo povjerenje.
Pogledom i nadalje uperenim u Kendricka, mladi je sultan nastavio. — Evane, vama
se strašna stvar dogodila ovdje, u našem dijelu svijeta. Toliko mrtvih, toliko bliskih prijatelja,
strašna bešcutna tragedija; još teža kad se podsjetimo pohlepe koja je stajala iza nje. Moram
vas nešto upitati. Je li ovo ludovanje u Muskatu izvuklo u vama tako bolne uspomene da se
zavaravate, hvatajuci se za nemoguce teorije tek da bi udarili po fantomima?
— Nema fantoma, Ahmate. Nadam se da cu vam to dokazati.
— Možda hocete... ako preživite.
— Sada vi govorite nejasno.
— Nesumnjivo — suglasio se sultan Omana, cije su oci još bole kongresmena iz Colorada.
— Jeste li razmišljali o tome što bi se moglo dogoditi da vas ne otkriju i uzmu teroristi
— tada ne biste živjeli toliko dugo da nagadate — vec baš oni ljudi za koje kažete da ih želite
susresti, dakle da se oni sucele s vama i zahtijevaju od vas razlog zašto ste ovdje? Što biste im
rekli?
— U suštini, istinu — najbliže istini što je više moguce. Ja djelujem iskljucivo sam i
na svoju odgovornost, kao privatni gradanin, bez ikakvih veza s mojom vladom, što se može i
dokazati. Ja sam ovdje zaradio mnogo novaca i vracam se. Ako ja mogu pomoci na bilo koji
nacin, takvo je ponašanje u mom najboljem interesu.
— Dakle, donja granica je želja pomoci samome sebi. Vi ste se nakanili vratiti ovamo,
a za vas ce biti beskrajno korisnije ako se obustavi ovo ludo ubijanje. Takoder, ako se ne
zaustavi, vi ovdje necete imati mogucnosti za razvoj poslovnih interesa.
— Otprilike tako.
— Budite oprezni, Evane. Malo ih je koji ce vam povjerovati, a ako je strah o kojem
ste govorili toliko prožeo vaše prijatelje kao što kažete, možda onaj koji vas pokuša ubiti nece
biti neprijatelj.
— Vec sam upozoren — rekao je Kendrick.
— Što?
— Covjek u teretnjaku, sahbee koji mi je pomogao.
1 Mali jednosmjerni radio-uredaj koji se oglašava signalom »bib-bip...« a nosi se na suvratku; služi za hitne pozive
(op. prev.)
2 Elektronski uredaj koji za vrijeme transmisije govor cini nerazumljivim, ali ga sistem primanja pretvara opet u
normalni govor {op. prev.)
Kendrick je ležao na krevetu, široko rastvorenih ociju, uzavrelih misli koje su se od
jedne mogucnosti okretale drugoj; jedna je misao nejasno dodavala neko ime drugoj, lice,
drugo lice, ured, ulicu... luku, obalu. Stalno se vracao obali, dokovima — od Muskata južno
do Al Qurayyata i Ra's al Hadda...
Zvuk je tako prasnuo kao da je alarm sirene zasjekao vruci suhi zrak hotelske sobe.
Telefon je vrištao. Zgrabio je slušalicu. — Da?
— Izidi iz hotela — javio se mirni nategnuti glas preko žice.
— Ahmate? — Evan je noge oslonio na pod.
— Da! Mi smo na direktnom scrambleru. Ako slušaju, sve što ce me cuti da kažem bit
ce im nerazumljivo nagvaždanje.
— Upravo sam vam izgovorio ime.
— Takvih je na tisuce.
— Što se dogodilo?
— Mustafa. Nazvao sam ga zbog djece o kojoj ste govorili i naredio mu da odmah
dode u palacu. Na nesrecu, u svojoj sam ljutnji spomenuo i svoju zabrinutost. On mora da je
nekome telefonirao, mora da je nešto rekao nekome drugom.
— Zašto to kažete?
— Na putu ovamo, otvorili su vatru na njegova kola.
— Moj bože!
— Ako se u tome varam, jedini drugi razlog zašto su ga ubili valja tražiti u njegovu
sastanku s vama.
— Zaboga!
— Odmah napustite hotel i ne ostavljajte iza sebe nikakvu identifikaciju. To bi moglo
biti opasno za vas. Ugledat cete dvojicu policajaca; oni ce vas slijediti, štititi, a negdje na ulici
jedan od njih ce vam dati ime covjeka koji ce vas opskrbiti papirima.
— Na putu sam — rece Kendrick i ustane. Usredotocio je pažnju na predmete kao što
su pasoš, pas s novcem, avionske karte i na sve ono što bi moglo dovesti na trag Amerikancu
u avionu iz Riyadha.
— Evane Shaikh — Ahmatov je glas preko žice bio tih i cvrst. — Sada sam uvjeren.
Vaš Mahdi postoji. Njegovi ljudi postoje. Podite za njima. Podite za njim.
5
»Hasib!« Upozorenje je stiglo iza njega, govoreci mu pazite! Okrenuo se, ali ga je
jedan od policajaca koji su ga pratili pritisnuo na zid zgrade u uskoj ulici punoj ljudi. Licem
prema kamenu, dok mu je ghotra štitila meso, okrenuo je glavu i ugledao dvojicu neurednih
bradatih mladica u paravojnim terenskim uniformama kako hodaju obližnjim bazarskim
trgom, mašuci teškim, ružnim, crnim repetirkama u rukama, udarajuci nogama po štandovima
trgovaca i trljajuci teškim cipelama po površini tkanih sagova prodavaca koji su cucali na
plocnicima.
— Pazite, sir! — policajac je prošaptao na engleskom, dok mu je glas bio hrapav, ljut,
ali ipak nekako uznesen. — Oni ne vide nas!
— Ja ne razumijem. — Arogantni mladi teroristi su se približili.
— Ostanite prema zidu! — naredio je Arapin, koji je sada Ken-dricka ugurao u sjenu,
zašticujuci Amerikancevo tijelo svojim.
— Zašto? — Naoružane skitnice su prošle, prijeteci zabijajuci cijevi svojih pušaka u
likove dugih halja ispred sebe.
— Ne micite se, gospodine! Oni su pijani ili od zabranjenog alkohola ili od krvi koju
su prolili. Ali hvala Alahu, oni su izvan ambasade.
— Što želite time reci?
— Nama u uniformama nije dozvoljeno pojaviti se nadomak ambasade, ali ako oni
izadu vani, to je druga stvar. Naše ruke više nisu vezane.
— Što se dogada? — Naprijed je jedan od terorista svom snagom udario kundakom u
glavu nekog Omanca koji ga je uvrijedio; njegov drug se okrenuo i uperio pušku u gomilu,
upozoravajuci je.
— Ili se suocavaju s gnjevom Alaha na kojega pljuju — odgovori mu policajac,
šapcuci, ociju punih gnjeva zbog prizora — ili se pridružuju drugim neopreznim prljavim
svinjama! Ostanite tu, ya Shaikh, gospodine. Ostanite u ovom malom bazaru. Vratit cu se,
moram vam dati ime.
— Drugim... Kojim drugim prljavim svinjama? — Evanove se rijeci izgubiše; sultanov
je policajac odskocio od zida, pridruživši se svom kolegi, koji se gurao kroz zasjenjeno
uznemireno more aba. Kendrick je navukao ghotru preko lica i potrcao za njima.
Ono što je uslijedilo bilo je nevicnom oku i zbunjujuce i brzo poput kirurgova skalpela
koji uranja u organ što krvari. Drugi je policajac dobacio brz pogled svom kolegi. Kimnuše
jedan drugome. Obojica skociše naprijed. Zdesna naprijed bila je poprecna ulicica, a kao da je
neki necujni signal zarezao zrak uskog bazara, gomila prodavaca i kupaca raspršila se u
raznim smjerovima. Gotovo odjednom je ulica bila prazna, mracni, napušteni tunel.
Dva noža policajaca odjednom su se našla zabodena u desnim nadlakticama dvojice
arogantnih ubojica. Vriska, koju je prikrivalo napeto i sve glasnije blebetanje gomile u
pokretu, bila je uvod u gotovo istodobno ispuštanje oružja, dok je krv nadirala iz rascjepljena
mesa.
Dvojica Ahmatovih policajaca od povjerenja ugurala su teroriste u mracni prolaz;
nevidljive su ruke bacile za njima veliko smrtonosno oružje. Kendrick je razdvojio tijela
ispred sebe i utrcao u napušteni tunel. Šest ili sedam metara unutar tunela, mladenacke
ubojice razgrocenih ociju ležali su nauznak na kamenu plocniku, dok su im noževi policajaca
stajali iznad grla.
— La! — uzviknu Evanov zaštitnik, rekavši mu ne. — Okrenite se! — nastavi na
engleskom, u strahu da ga Kendrick možda nije razumio. — Sakrijte lice i ništa ne govorite!
— Ja vas moram upitati! — viknu Kendrick, okrenuvši se, ali ne poslušavši drugu
naredbu. — Oni vjerojatno ne govore engleski, ali ipak...
— Oni vjerojatno govore, ya Shaikh, sir — sada ce drugi policajac. — Što god imate
reci, kažite poslije! Moje napute, kao predstavnika, moraju se slušati bez pogovora. Jeste li
razumjeli, sir?
— Razumio. — Evan je brzo kimnuo i vratio se do nadsvodenog ulaza u bazar.
— Vratit cu se, ya Shaikh — rekao je Kendrickov zaštitnik, sagnut nad svojim
zarobljenikom. — Mi cemo ove svinje odvesti drugim krajem pa cemo se vratiti zbog vas...
Covjekove je rijeci prekinuo bijesni prkosni krik. Ne misleci, Evan je okrenuo glavu i
odmah zažalio što je to ucinio, pitajuci se u istom trenutku hoce li ikad zaboraviti taj prizor.
Terorist s lijeve strane zgrabio je policajcev nož s dugackim sjecivom i povukao ga dolje,
zarivši ga sebi u vrat. Kendricku se od tog prizora okrenuo želudac; mislio je da ce povracati.
— Budala! — zagrmio je drugi policajac, ne toliko od bijesa koliko od muke. —
Dijete! Svinja! Zašto si to ucinio sebi? Zašto meni? — Prosvjed je bio uzaludan; terorist je bio
mrtav, a krv mu je prekrila bradato mlado lice.
— Sve se izmijenilo — rekao je prvi policajac, držeci nož, ustajuci iznad svog
zarobijenika razjapljenih usta i s nevjericom u ocima. Dotaknuo je rame svog kolege. Ovaj je
zatresao glavom kao da oci i misli želi osloboditi od prizora mladog, krvavog lesa ispred sebe.
Zatim je brzo kimnuo, rekavši svom suputniku da je razumio. Prvi je policajac prišao
Kendricku. — Sad ce biti zatezanja. Ovaj incident ne smije doprijeti do drugih ulica, zato
moramo požuriti. Covjek kojeg tražite, covjek koji vas ceka zove se El-Baz. Naci cete ga na
tržnici iza stare južne tvrdave u luci. Tamo je pekara koja prodaje baklave s narancama.
Upitajte unutra.
— Južna tvrdava... u luci?
— Tamo su dvije kamene tvrdave koje su Portugalci sagradili prije više stoljeca.
Mirani i Jalili.
— Sjecam se, dakako — prekinu ga Evan: — Dvije tvrdave izgradene radi zaštite luke
od lutajucih gusara. Sada su to ruševine, pekarnica koja prodaje baklavu s narancama.
— Više nema vremena, sir! Podite! Potrcite na drugu stranu. Ovdje više ne možete biti
videni. Brzo!
— Prvo odgovorite na moje pitanje — ispali Kendrick, naljutivši policajca zato što je i
dalje stajao na mjestu. — Ili ja ostajem ovdje i vi možete odgovarati vašem sultanu.
— Koje pitanje? Otidite!
— Rekli ste da bi ta dvojica mogla pristupiti drugim neopreznim... svinjama — to su
bile vaše rijeci. Kojim drugim svinjama? Gdje?
— Nema vremena!
— Odgovorite mi!
Policajac je duboko izdahnuo kroz nozdrve, drhteci od ocajanja. — Vrlo dobro.
Incidenti poput ovog veceras dogadali su se i prije. Uhapsili smo veci broj tih ljudi koje
mnogi ispituju. Ništa se ne smije reci...
— Koliko?
— Trideset, cetrdeset, sada možda i pedeset. Oni nestaju iz ambasade, a drugi, uvijek
drugi, dolaze na njihova mjesta!
— Gdje?
Policajac se zabuljio u Evana i zatresao glavom. — Ne, ya Shaikh, gospodine, to vam
ja necu reci. Idite!
— Razumijem. Hvala. — Kongresmen iz Colorada je zgrabio tkaninu svoje abe i
ulicicom potrcao prema izlazu.
Pojavio se na ulici, pogledao na nebo i odredio smjer — prema moru, do ruševina
starinske tvrdave na južnoj obali luke. Pronaci ce covjeka koji se zove El-Baz i domoci se
svojih papira, ali mu se misli nisu bavile tim pregovorima. Umjesto toga, bio je sav obuzet
informacijom koju je cuo malo prije: trideset, cetrdeset, sada možda pedeset. U nekom
izoliranom dijelu, unutar grada ili izvan njega, drže izmedu trideset i pedeset terorista, koje
združene obavještajne službe ispituju uz razne stupnjeve primjene sile. Pa ipak, ako je
njegova teorija tocna, da su ta djeca ubojice manijakalni talog islama, s kojima manipulira
glavni gospodar nad financijskim zlocinom u Bahrainu, sve ispitivacke tehnike od faraona do
inkvizicije i zarobljenickih logora Hoa Binha1, bit ce sasvim beskorisne. Ukoliko — ukoliko
— jednome od zatvorenika ne bude izreceno ime koje u glavi zelota zaziva najfanaticnije
strasti, natjeravajuci ga da izrekne ono što u normalnim slucajevima ne bi rekao ni za živu
glavu. To bi znacilo pronaci vrlo specijalnog fanatika, dakako, ali jest moguce. Evan je rekao
Franku Swannu da bi možda jedan od dvadeset terorista mogao biti dovoljno mudar da
odgovara tom opisu — jedan od dvadeset, ugrubo deset ili dvanaest medu cijelim
kontigentom ubojica u ambasadi — ako se ne vara. Da li bi jedan od njih mogao biti izmedu
trideset i pedeset zarobljenika, u tom izoliranom, tajnom prostoru? Takve su mogucnosti vrlo
mršave, ah nekoliko sati unutra, osobito nocu, reklo bi mu sve. Vrijeme je vrijedno da ga se
potroši ako mu bude dopušteno da ga potroši. Da bi otpoceo lov potrebno mu je nekoliko
rijeci — ime, mjesto, lokacija na obali, pristupni kod koji vodi natrag u Bahrain. Nešto! On se
još veceras mora naci u tom prostoru. Za tri dana likvidacija talaca bit ce nastavljena.
Najprije papire od covjeka koji se zove El-Baz.
Ruševine stare portugalske tvrdave su se avetinjski uzdizale u mracno nebo;
isprekidani obrisi koji su svjedocili o sili i odlucnosti pomorskih pustolova prošlih stoljeca.
Evan je brzo prolazio kroz dio grada poznat kao Harat Waljat prema tržnici Sabat Aynub,
mnogo uredenijoj i organiziranijoj od bazara, s brojnim dobro održavanim trgovinama.
Našao se na velikom trgu. Rimska fontana prskala je vodom iznad tamnog okruglog
bazena, u cijoj je sredini bio kip nekog talijanskog kipara koji je svojim djelom zamislio
pustinjskog šeika koji koraca naprijed, s haljama kojima upravlja vjetar, žureci nikamo. Ali je
gomila svijeta zaokupila Evanovu pažnju. To su vecinom bili arapski muškarci, trgovci koji
opskrbljuju bogate i smione evropske turiste, Evropljane koje ne zanima kaos kod ambasade.
Isticali su se svojom evropskom odjecom i obiljem zlatnih narukvica i lanaca, blistavih
simbola prkosa u gradu koji je poludio. Omanci su, medutim, bili poput animiranih robota,
prisiljavajuci se da se koncentriraju na nevažno, dok su im uši stalno hvatale zvuk pušcane
.................. ............ ..
1 Zloglasni sjevernovijetnamski logor za americke ratne zarobljenike za vrijeme rata u Indokini (op. prev.)
vatre iz americke ambasade, udaljene manje od milje. Posvuda su im oci stalno treptale i
žmirkale, dok su im obrve bile namrštene u nevjerici i rasijanosti. To što se dogadalo u
njihovu mirnom Muskatu bilo je izvan njihova rajjumijevanja.
Ugledao je — Balawa bohrtooan, baklava s narancama; mala, smede obojana
trgovina u turskom stilu, s nizom minareta naslikanim iznad stakla na ulazu. Ime Paris bilo je
ispisano razmaknutim crnim i zlatnim slovima iza izloga a ispred gomila prtljage i putnog
pribora koje su se uzdizale u trgovini. Kendrick je hodao dijagonalno preko trga, pored
fontane, približivši ise vratima pekarnice.
— Vaši su ljudi bili u pravu — rekla je tamnokosa žena u crnom kostimu krojenom po
narudžbi, izlazeci iz sjene Harat Waljata, s minijaturnim fotoaparatom u ruci. Podigla ga je i
pritisnula dugme zaklopca; automatsko napredovanje filma pobrinulo se za naredne
fotografije dok je Evan Kendrick ulazio u pekarnicu na tržnici Sabat Aynub. — Da li su ga
primijetili na bazaru? — upitala je, stavljajuci kameru u tašnu. Obratila se niskom
sredovjecnom covjeku u arapskim haljama, koji je oprezno stajao iza nje.
— Govorilo se o muškarcu koji je utrcao u ulicicu iza policajaca — rekao je doušnik, s
ocima na pekarnici. — Drugi su tvrdili.obratno — uvjerljivo, rekao bih.
— Kako? Vidjeli su ga.
— Ali u uzbudenosti koja je zavladala njega nisu vidjeli kako trci vani, držeci
novcarku, koju su vjerojatno uzele svinje. To je informacija koju je naš covjek uzvikivao
promatracima.
— Zašto pekarnica? — upita žena. — Imaš li ikakvu ideju?
— Ama baš nikakvu. Mrzim baklavu. Med ne kapa, vec curi. Židovi to vole, znate.
— I ja.
— Znaci da ste jedni i drugi zaboravili što su vam Turci uradili — jednima i drugima.
— Ja ne mislim da je naš subjekt ušao u tu pekarnicu ili zbog baklave ili zbog
historijskog traktata o Turcima nasuprot plemenima Egipta i Izraela.
— Govori kci Kleopatre? — Doušnik se nasmijao.
— Ova kci Kleopatre nema ni približno pojma o cemu ti govoriš. Ja samo nastojim
saznati što me zanima.
— Onda pocnite s vojnim kolima koja su preuzela vašeg subjekta nekoliko blokova
sjeverno od hotela, nakon molitve el Maghreb. To je veoma znacajno, ya anisa Khalehla. —
Arapin je upotrijebio omanski oslov poštovanja.
— Mora da ima prijatelja u vojsci.
— U Muskatu je samo sultanov garnizon.
— Tako?
— Oficiri svaka dva mjeseca rotiraju izmedu grada i postaja u Jiddahu i Marmulu, kao
i više od desetak garnizona duž granice s Južnim Jemenom.
— Što ti misliš?
— Predstavit cu vam dvije stvari. Prva je da smatram da bi bilo nevjerojatno da
subjekt, poslije cetiri godine, može tako dobro poznavati stanovitog prijatelja u relativno
malom rotirajucem oficirskom zboru stacioniranom ovog specificnog polumjesecja u Muskatu,
u oficirskom zboru koji se mijenja s godinama...
— Neuobicajeno, slažem se, ali zacijelo moguce. Što je tvoj drugi dio?
— Zapravo nijece spominjanje prvog dijela. U ovim danima, nijedno vozilo iz
muskat-skog garnizona ne bi pokupilo stranca onako kako su ga pokupili, u odjeci u kojoj su
ga pokupili, bez vrhovnog ovlaštenja.
— Sultan?
— Tko drugi?
— On se ne bi usudio! On je u kutiji, zatvoren. Jedan krivi korak i smatrali bi ga odgovornim
za svako smaknuce do kojeg je došlo ili tek može doci. Ako se to dogodi, Amerikanci
ce Muskat poravnati do zemlje. Njemu je to poznato!
— Možda mu je takoder poznato da ga drže odgovornim i za ono što cini kao i za ono
što ne cini. U takvoj je situaciji bolje znati što drugi rade, nudeci makar samo savjet — ili da
sprijeci neku neproduktivnu aktivnost s još jednim smaknucem.
Khalehla se zagledala u doušnika na prigušenom svjetlu periferije trga. — Ako su ta
vojna kola povela subjekt na sastanak sa sultanom, ona su ga i vratila.
— Da, tako je — suglasio se sredovjecni muškarac, ravnim glasom kao da je shvatio
implikaciju.
— Što znaci da ono što je subjekt predložio nije bilo odmah odbaceno.
— Cini se da je tako, ya anisa Khalehla.
— A mi moramo znati što je bilo predloženo, zar ne?
— Za sve nas bilo bi krajnje opasno kad to ne bismo znali — odgovorio je Arapin,
kimnuvši. — Mi ovdje imamo posla s necim vecim nego je smrt dvjesta trideset šestorice
Amerikanaca. Mi se bavimo sudbinom jednog naroda. Mog naroda, trebalo bi da dodam, a ja
cu uciniti sve i najbolje što mogu da ostane naš. Razumijete li me, moja draga Khalehla?
— Razumijem, ya sahib el Aumer.
— Onda ucinite što morate uciniti, ya sahbitee Khalehla.
— Hocu. — Dobro odjevena žena posegla je u torbicu i izvukla automatik kratke
cijevi. Držeci ga u lijevoj ruci, opet je nešto potražila u torbi i izvukla magazin s mecima; s
glasnim »klik« stavila ga je u donji dio rucice, pa zatvorila magazin. — Mi se medusobno
razumijemo i ti moraš biti negdje na drugom mjestu, negdje gdje ce te drugi vidjeti, ne ovdje.
— Salaam aleikum, Khalehla. Hodi s Alahom.
— Ja cu njega poslati Alahu da ga izmoli za svoju stvar... Brzo. Izlazi iz pekarnice!
Pratit cu ga i uciniti ono što moram. Ti imaš možda deset ili petnaest minuta da budeš s
drugima, dalje s ovog mjesta.
— Ja cu otici u džamiju Zawadi i razgovarati sa starijim mulama i mujezinima. Svete
oci se ne ispituju. To je mala udaljenost, najduže pet minuta.
— Aleikum salaam — rekla je žena, uputivši se preko trga, s ocima prikovanim na
Ameri-kanca u arapskim haljama, koji je prošao pored fontane, pa se brzo zaputio prema
mracnim, uskim ulicama prema istoku, iza tržnice Sabat Aynub. Što ta prokleta budala radi?..
On se zaputio u el Shari el Mishkwiyis, zakljucila je, miješajuci misli na arapskom i
engleskom, misleci na dio grada koji je najopasniji u ocima zapadnjaka, dio grada koji
izbjegavaju oni koji tu ne žive. Bili su u pravu. On je amater a ja tamo ne mogu otici ovako
odjevena! Ali moram. Moj bože, on ce uciniti da nas oboje ubiju!
Evan Kendrick je žurio po neravnoj kaldrmi, pored niskih, istrošenih, zbijenih kuca, s
razbijenim prozorima pokrivenim platnom i životinjskom kožom. El-Baz. Broj 77, Shari el
Balah — ulica datulja. Gdje je to?
Našao je. Duboko uvucena teška vrata s debelim željeznim šip-kama preko zatvorene
rešetke koja je bila ugradena u gornji dio vrata u visini ociju. Medutim, muškarac u neurednoj
odjeci koji je cucao dijagonalno naslonjen na kamen preprijecio je vrata na desnoj strani ulaza
poput tunela.
— Esmahlee? — rece Kendrick, ispricavši se, koraknuvši naprijed.
— Lay? — odgovori pognuti lik, pitajuci zašto.
— Imam dogovor — nastavi Evan na arapskom. — Cekaju me.
— Tko te šalje? — upita ga covjek ne pokrenuvši se.
— To se tebe ne tice.
— Ja nisam ovdje da bih slušao takve odgovore. — Arapin je podigao leda, oslonivši
ih na vrata; halje njegove abe su se polako razdvojile, otkrivši rucicu pištolja zataknutog za
pojas. — Opet, tko te šalje?
Evan se pitao nije li mu sultanov policajac zaboravio dati ime ili šifru, ili nekakvu
lozinku koja bi mu omogucila ulaz. Imao je tako malo vremena! Nije mu trebala ova
prepreka; nastojao je naci neki odgovor. — Posjetio sam pekarnicu u Sabat Aynubu — brzo je
rekao. — Razgovarao sam s....
— Pekarnica? — zaustavi ga covjek, cije su se obrve nabrale ispod pokrivala za glavu.
— U Sabat Aynubu su najmanje tri pekarnice.
— Prokletstvo, baklava! — istisne Kendrick, osjecajuci kako ga sve više tišti jalovost
situacije, ali s ocima na pištolju. — Neka magareca narancasta...
— Dovoljno — rekao je stražar i naglo ustao, povlaceci odjecu. — To je bio
jednostavan odgovor na jednostavno pitanje, gospodine. Pekar vas je poslao, vidite?
— U redu. Lijepo! Mogu li unutra, molim vas?
— Prvo moramo odrediti koga posjecujete. Koga posjecujete, gospodine?
— Za ime božje... covjeka koji ovdje živi, koji ovdje radi.
— On je covjek bez imena?
— Jeste li ovlašteni da ga cujete? — Evanov naglašeni šapat nadjacao je galamu ulice.
— Pravedno pitanje, gospodine — uzvrati Arapin, kimajuci zamišljeno. — Medutim,
kako sam znao za pekaru u Sabat Aynubu...
— Kriste na splavi! — prasnuo je Kendrick. — U redu. Zove se El-Baz! Hocete li me
sada pustiti da udem? Žuri mi se.
— Bit ce mi zadovoljstvo da izvijestim stanara, gospodine. On ce vas pustiti da udete
ako to bude njegovo zadovoljstvo. Vi zacijelo možete razumjeti potrebu za...
Dosadni stražar trzajem je okrenuo glavu prema plocniku. Odjednom je prasnula
podstruja šumova s ulice. Muškarac je vrisnuo; drugi su urlah; njihovi kreštavi glasovi
odbijali su se od okolnog kamena.
— Elhahoonai!1
— Udam!2
Onda je ženski glas nadjacao taj nesnosni zbor. — Sibonifihalee! — vikala je
groznicavo, zahtijevajuci da je puste na miru. Zatim je izgovorila na savršenom engleskom
»Vi kopilad!«
Evan i stražar pojuriše do ruba kamena dok su dva hica razbila ljudsku kakofoniju,
dovo-deci je do pomame; zlokobni zvukovi rikošetirajucih zrna gubili su se u daljini. Arapski
stražar se okrenuo oko sebe i bacio na kameni pod ulaza. Kendrick je kleknuo; morao je znati!
Tri lika u haljama u pratnji mladog covjeka i žene odjevene u prljavu zapadnjacku odjecu,
projurili su pored njega; muškarac u rasjecenim hlacama khaki boje držao je ruku koja je
krvarila. Evan je ustao i oprezno virnuo preko ruba kamena kuta. Iznenadilo ga je ono što je
vidio.
U sjeni susjedne ulice stajala je gologlava žena; u lijevoj je ruci imala nož kratka
sjeciva, a u desnoj je stezala automatik. Kendrick je polako zakoracio na neravni kamen.
Pogledi im se susretoše i sastaviše. Žena je podigla pištolj; Evan se »smrznuo«, ocajnicki
nastojeci odluciti što da ucini i kada, znajuci da ce ona otvoriti vatru bude li se naglo
pokrenuo. Umjesto toga, a to ga je još više iznenadilo, ona stade koracati unazad u dublji
mrak, s oružjem još uperenim u njega. Odjednom, kako su se približavali uzbudeni glasovi
kroz koje je opetovano prodirao zvuk pištaljke, žena se okrenula i potrcala niz usku mracnu
ulicu. Za nekoliko je sekundi išcezla. Slijedila ga je! Da ga ubije? Zašto? Tko je ona?
— Ovamo! — Stražar ga je pozvao uspanicenim glasom. Evan je okrenuo glavu;
Arapin mu je naglim kretnjama pokazivao put; pozivao ga je do teških ogromnih vrata u
uvucenom hodniku. — Brzo, gospodine! Pustih su vas da udete. Požurite! Ovdje vas ne smiju
vidjeti!
Vrata su se otvorila i Evan je utrcao a onda ga je s lijeve strane odmah zgrabila snažna
ruka vrlo malog muškarca koji je vikao stražaru na ulazu. — Odlazi odavde! — vikao je. —
Brzo! — dodao je. Maleni Arapin je cvrsto zatvorio vrata, gurnuvši na mjesto dva željezna
zasuna, dok je Kendrick žmirkao na slabom svjetlu. Bili su u nekoj vrsti predvorja, širokog,
derutnog hodnika s nekoliko zatvorenih vrata koja su se nizala s jedne i druge strane hodnika.
Brojni mali perzijski tepisi prekrivali su hrapavo drvo poda — sagovi, razmišljao je Kendrick,
koji bi na svakoj zapadnoj dražbi izvukli dobre pare; na zidovima je bilo još tepiha, vecih
tepiha, za koje je Evan znao da vrijede male imetke.
— Ja sam El-Baz — rekao je Arapin na engleskom, ispruživši veliku ruku s istaknutim
venama. — Vi ste tko god kažete da jeste i drago mi je što sam vas upoznao, po mogucnosti
ne s imenom koje su vam dali vaši casni roditelji. Molim vas, podite ovuda, druga vrata
zdesna, molim. To je naš prvi i najvažniji postupak. Istini za volju, ostalo je vec gotovo.
— Gotovo? Što je gotovo? — upita ga Evan.
— Najhitnije — odgovori El-Baz. — Papiri su spremni prema informaciji koju su mi
dali.
— Koja informacija?
— Tko možete biti, što možete biti, odakle možete doci. To je bilo sve što mi je
potrebno.
— Tko vam je dao tu informaciju?
1 Prokletnici! (arap.) (op. prev.)
2 Kurva! (arap.) (op. prev.)
— Nemam pojam — odgovori mu ostarjeli Arapin, dodirnuvši Kendrickovu ruku,
pokazujuci mu niz hodnik. — Nepoznata osoba me je naputila preko telefona — odakle, ja ne
znam. Medutim, ona je upotrijebila prave rijeci i znao sam da moram poslušati.
— Ona?
— Rod nije važan, ya Shaikh. Rijeci su bile jedino važne. Izvolite, udite. — El-Baz je
otvorio vrata malog fotografskog studija; oprema se doimala zastarjelom. El-Baz nije propustio
opaziti Evanovu brzu ocjenu. — Kamera na lijevoj strani duplicira zrnastu kvalitetu vladinih
identifikacija — objasnio je — koja, dakako, svuda ovisi o obradi vladinih laboratorija a
jednako i o oku kamere. Ovdje. Sjedite na stolicu ispred platna. Bit ce bezbolno i brzo.
El-Baz je radio brzo, a kako je film bio negativ instant, nije mu bilo teško odabrati
sliku. Spalivši ostale, starac je stavio ruke u tanke kirurške rukavice, uzeo sliku i kretnjom
pokazao prema strani gdje je bila velika zavjesa iza nategnute sive tkanine koja je služila kao
paravan. Prišavši mu, povukao je teške zavjese, otkrivši obicni nepopravljeni zid; prizor je
zavaravao. Stavivši desnu nogu blizu tocke na maloj izbocini iverastog poda, desnom rukom u
rukavici gore je potražio neko odredeno mjesto, pa je istodobno pritisnuo oba. Narošvana rupa
u zidu polako se odijelila; lijeva je strana išcezla iza zatora; zaustavila se, ostavljajuci prostor
od otprilike sedamdesetak centimetara. Omaleni opskrbljivac lažnim papirima zakoraknuo je
unutra, pozivajuci Kendricka da mu se pridruži.
Ono što je Evan sada ugledao bilo je suvremeno kao bilo koje takvo postrojenje u
Washingtonu, cak i više kvalitete. Tu su bila dva velika kompjutera, svaki sa svojim
štampacem, i cetiri telefona u cetiri razne boje, svi s komunikacijskim modemima, svi
smješteni na dugom bijelom stolu, besprijekorno cistom, ispred cetiriju stolica namijenjenih
tipkacima.
— Ovamo — rekao je El-Baz, pokazujuci na kompjuter s lijeve strane, kojemu je
tamni ekran bio živ svijetlozelemm slovima. — Vidite li koliko ste privilegirani, ya Shaikh.
Receno mi je da vam dadem potpunu informaciju i njene izvore, ali, medutim, nikakav pisani
dokument osim samih papira. Sjedite. Proucavajte se.
— Da se proucavam? — upita ga Kendrick.
— Vi ste Saudijac iz Riyadha po imenu Amal Bahrudi. Vi ste gradevinski inženjer, a u
vašim venama tece i nešto evropske krvi — djed, mislim; tako piše na ekranu.
— Evropske...?
— To objašnjava vaše donekle nepravilne crte ukoliko netko bude komentirao.
— Cekajte tren! — Evan se nagnuo, gledajuci pomnije u televizijski ekran. — Ovo je
prava osoba?
— Bila je. Sinoc je umrla u Istocnom Berlinu — to je zeleni telefon.
— Umrla? Sinoc?
— Istocnonjemacka obavještajna služba, koju, dakako, nadziru Sovjeti, nekoliko ce
dana, možda i tjedana, prikrivati njegovu smrt, dok njihovi birokrate sve ne ispitaju, nastojeci
izvuci ikakvu prednost za KGB1, što je prirodno. U meduvremenu, dolazak gospodina
Bahrudija ovamo je pažljivo unesen u naše useljenicke popise — to je plavi telefon — s
vizom za trideset dana.
— Pa ako itko kani provjeravati — dodao je Kendrick — taj je Bahrudi ovdje zakonito
a nije mrtav u Istocnom Berlinu.
1 Akr. od ruskog Komitet Gosudarstvenoj Bezopasnosti (Komitet državne sigurnosti), sovjetska tajna policija (op.
prev)
— Tocno.
— Što se dogada ako me ulove?
— To bi se vas jedva ticalo. Odmah biste bili leš.
— Ali bi nam Sovjeti mogli ovdje izazivati teškoce. Oni bi znali da ja nisam Bahrudi.
— Doista bi znali? Zar bi znali? — Stari je Arapin stresao ramena.
— Nikad nemojte izbjeci mogucnost da smetete ili zbunite KGB, ya Shaikh.
Evan je zašutio, namrštivši se. — Mislim da shvacam na što mislite. Kako ste vi sve
ovo dobili? Mrtav Saudijac u Istocnom Berlinu — smrt prikrivena — njegov dosje, cak neki
djed, evropski djed. To je nevjerovatno.
— Vjerujte mi, moj mladi prijatelju kojega ja ne poznajem niti sam ikad bio s njim.
Dakako, za ljude poput mene mora da postoje suradnici na mnogim mjestima, ah ni to nije
vaša briga. Jednostavno proucite osnovne cinjenice: imena casnih roditelja, škole, sveucilišta
— dva, vjerujem, jedan u Sjedinjenim Državama, poput tolikih Saudijaca. Nece vam trebati
ništa više od toga. Ako vam bude trebalo, nece biti važno. Bit cete mrtvi.
Kendrick je izišao iz podzemnog grada unutar grada, hodajuci duž zemljišta bolnice
Wahat u sjeveroistocnom dijelu Muskata. Bio je manje od sto pedeset metara od ulaznih vrata
americke ambasade. Sada je široka ulica bila samo napola puna upornih promatraca. Baklje i
brzi rafali na terenu unutar ograde ambasade stvarali su iluziju da je gomila mnogo veca i
histericnija nego je bila. Takvi su svjedoci terora unutar zgrade bili zainteresirani samo za
zabavu; njihovi su se redovi tanjili kako bi jednoga po jednoga ophrvao san. Ispred, manje od
cetvrt milje iza Harat Waljata, bila je palaca Alam, kuca mladog sultana na morskoj obali.
Evan je pogledao na sat; vrijeme dana i mjesto gdje se nalazio bili su mu prednost; imao je
tako malo vremena, a Ahmat je morao odmah postupiti. Pogledom je potražio ulicni telefon,
sjecajuci se nejasno da ih je bilo nekoliko blizu ulaza u bolnicu.
Bijele plasticne školjke triju javnih telefona na daljini odražavale su svjetlo ulicnih
svjetiljki. Stežuci unutrašnji džep svojih halja, gdje je stavio lažne osobne papire, stade trcati,
ali odmah uspori. Instinkt mu je rekao da ne skrece pažnju na sebe... niti da se ponaša prijeteci.
Došao je do prve govornice, umetnuo vecu kovanicu nego je bilo potrebno, i stao birati
cudan broj koji mu je bio neizbrisivo upisan u mozgu, 555-005.
Graške znoja su mu se oblikovale na rubovima kose kad je sve sporija zvonjava
dosegla osam. Još dva, pa ce telefonski odzivnik zamijeniti ljudski glas! Molim!
— Iwah? — zacu se jednostavni pozdrav koji je rekao —da?
— Engleski — rece Evan.
— Tako brzo? — odgovori Ahmat, iznenaden. — O cemu se radi?
— Prve stvari prvo... Neka me žena pratila. Svjetlo je bilo slabo, ali na osnovu onoga
što sam mogao vidjeti bila je srednje visine, duge kose i odjevena, kako se doimala, u skupu
zapadnjacku odjecu. Osim toga, tecno je govorila arapski i engleski. Da li vam itko pada na
pamet?
— Ako mislite na nekoga tko bi vas slijedio u susjedstvo El-Baza, apsolutno nitko.
Zašto?
— Mislim da me htjela ubiti.
— Što?
— A jedna je žena dala Ei-Bazu informaciju o meni — putem telefona, dakako.
— To znam.
— Može li biti neke povezanosti?
— Kako?
— Netko tko se uplice, netko tko nastoji ukrasti lažne papire.
— Nadam se da ne — cvrsto ce Ahmat. — Žena koja je razgovarala s El-Bazom bila
je moja supruga. Nikome drugom ne bih mogao povjeriti informaciju o vašem boravku ovdje.
— Hvala vam na tome, ali netko drugi zna da sam ovdje.
— Razgovarali ste sa cetvoricom, Evane, a jedan je od njih, naš zajednicki prijatelj,
Mustafa, ubijen. Slažem se da još netko drugi zna da ste ovdje. Zbog toga su ostala trojica pod
24-satnom paskom. Možda bi bilo dobro, da se povucete, da se skrijete, barem jedan dan. Ja
to mogu urediti, a možda cemo nešto i saznati. Osim toga, ima nešto o cemu želim
porazgovarati s vama. Tice se Amala Bahrudija. Sakrijte se na jedan dan. Mislim da ce to biti
najbolje, zar ne.
— Ne — odgovori mu Kendrick, ciji je glas bio šupalj zbog onoga što ce reci. —
Izvan vidika, da, ali ne u skrovištu.
— Ja ne razumijem.
— Želim biti uhapšen, zgrabljen kao terorist. Želim da me se baci u to skrovito mjesto
koje negdje imate. Ja tamo moram uci — veceras!
6
Lik u arapskim haljama trcao je sredinom široke avenije poznate kao Wadi Al Kabir.
Iskocio je iz mraka iza masivnog ulaza Mathaib, nekoliko stotina metara zapadno od stare
portugalske tvrdave Mirani. Odjeca mu je bila natopljena naftom i smecem lucke vode, a
namotano pokrivalo za glavu nagnulo se natrag na mokru kosu. Promatracima — a tog kasnog
sata bilo ih je još dosta na ulicama — je covjek koji je ocajnicki trcao bio još jedan pas s
mora, stranac koji je skocio s broda ne bi li ilegalno ušao u ovaj nekoc mirni sultanat.
Bjegunac, terorist.
Kreštave erupcije dvotonske sirene bile su sve glasnije kad su patrolna kola skrenula iz
Wadi Al Uwara u Al Kabir. Lov je zapoceo; policijski je doušnik javio mjesto ulaza, a vlasti
su bile spremne. Zasljepljujuce svjetlo rascijepilo je slabo osvijetljenu ulicu; snop je dolazio
od pokretne svjetiljke na krovu policijskog automobila. Snažno svjetlo je uhvatilo
uspanicenog ilegalca; on se okrenuo ulijevo, prema nizu trgovina, ciji su tamni izlozi bih
zašticeni željeznim kapcima; bila je to zaštitna mjera na koju nitko nije mislio još prije tri
tjedna. Covjek se okrenuo oko sebe pa se dao u trk preko Al Kabira nadesno. Odjednom je
stao, jer ga je blokirao veci broj kasnonocnih šetaca, koji su se kretali zajedno, ciji pogledi
nisu bili bez straha, ali su nekako zajednicki kazivali da im je vec sasvim dosta svega. Niski
covjek u poslovnom odijelu ali s arapskom namotaljkom na glavi, zakoraknuo je naprijed —
oprezno, o tome nema sumnje, ah sa ciljem. Dvojica viših muškaraca u haljama, možda još
opreznije ah s jednakom svrhom, gotovo odmah su mu se pridružili; zatim su oklijevajuci
prišli i drugi. Duž Al Kabira prema jugu okupila se gomila; muškarci u haljama i žene s
velovima stvorili su ljudski zid preko ulice.
— Maknite se! Bacite se! Možda ima rucne bombe! — Policajac je iskocio iz
patrolnih kola i potrcao naprijed, dok je automatikom nanišanio plijen.
— Razidite se! — zagrmio je drugi policajac, koji je trcao lijevom stranom ulice. —
Nemojte da vas ulovi naša vatra!
Oprezni šetaci i oklijevajuca gomila raspršiše se u svim smjerovima. Kao na mig,
bjegunac se stade boriti sa svojom mokrom odjecom, otvarajuci je i prijeteci stade nešto tražiti
u naborima halja. Brzi rafal vatre kao da je rasprsnuo Al Kabir; bjegunac je vrisnuo, pozvavši
moci bijesnog Alaha i osvetoljubivog Al Fataha, držeci se za rame. Iskrivio je vrat i pao na
tlo. Cinilo se da je mrtav, ali na slabu svjetlu nitko nije mogao odrediti ozbiljnost njegovih
rana. Opet je vrisnuo, sad je to bila rika, pozivajuci sve furije cijelog islama da se spuste na
horde necistih nevjernika ma gdje oni bili. Dvojica su se policajaca oborila na njega, dok su se
patrolna kola naglo zaustavila uz škripu guma; treci je policajac iskocio kroz otvorena stražnja
vrata, izvikujuci naredenja.
— Razoružajte ga! Pretražite ga! — Dvojica njegovih podredenih vec su ocekivala
takva naredenja. — To bi mogao biti on! — Glas mu je sada bio jaci nego prije. — Tamo! —
nastavio je, vicuci i dalje.
— Vezano za bedro. Paket. Dajte mi ga!
Promatraci su polako ustali u polumraku,— a znatiželja ih je vukla nazad.
— Mislim da ste u pravu, gospodine! — riknuo je policajac s bjegunceve lijeve strane.
— Evo, ovaj znak! To bi mogao biti ostatak brazgotine na vratu.
— Bahrudi! — zagrmio je pretpostavljeni policajac slavodobitno, razgledavajuci
papire koje je izvukao iz paketa u uljenom platnu.
— Amal Bahrudi! Povjerljivi! Tako mi Alaha, sad ga imamo!
— Svi vi! — viknuo je policajac, koji je klecao zdesna bjeguncu, obracajuci se
opcinjenoj gomili. — Odlazite! Odlazite! Ova svinja možda ima zaštitnike — on je zloglasni
Bahrudi, istocnoevropski terorist. Mi smo radiovezom zatražili vojnike iz sultanova
garnizona. Odlazite, ne gubite život!
Svjedoci su poceli bježati. Skupili su hrabrost, ali ih je zahvatila panika kad su shvatili
da mogu biti uhvaceni u unakrsnu vatru. Sve je bila nesigurnost obilježena smrcu; jedino u što
je gomila bila sigurna jest cinjenica da je uhvacen zloglasni medunarodni terorist po imenu
Amal Bahrudi.
— Glas ce se brzo proširiti u našem malom gradu — rekao je policijski narednik na
tecnom engleskom, pomažuci »zarobljeniku« da ustane. — Mi cemo pomoci, dakako, ako
bude potrebno.
— Ja imam pitanje-dva, možda tri! — Evan je razvezao namotnjak na glavi, skinuo ga
i zagledao se u starijeg policajca. — Što je dovraga znacilo sve to, ono o »povjerljivom«,
»istocnoevropski šta-ga-ja-znam«?
— U kolima, molim vas. Moramo se maknuti odavde.
— Ja želim odgovore! — Dvojica drugih policajaca hodala su iza kongresmena iz
Colorada, držeci ga za ruke. Otpratili su ga do stražnjih vrata patrolnih kola. — Ja sam tu
malu šaradu odigrao kako mi je receno — nastavi Evan, ulazeci u zelena policijska kola — ali
mi je netko zaboravio spomenuti da je ta istinska osoba cije sam ime dobio zapravo neki
ubojica koji baca bombe po Evropi!
— Ja vam mogu reci samo što su mi rekli da vam kažem, što je opet, istinu za volju,
sve što ja znam — odgovorio je narednik. — Sve ce vam biti objašnjeno u laboratoriji sjedišta
ustanove.
— Ja znam o laboratoriju. Ja ne znam o tom Bahrudiju.
— On postoji, sir.
— To znam, ali ne i ostatak price...
— Požuri, vozacu! — viknuo je stariji policajac. — Ostala ce dvojica ostati ovdje. —
Zelena kola krenuše unatrag, naciniše U-zaokret i pojuriše natrag prema Wadi Al Uwaru.
— U redu, on je realan, ja to razumijem — brzo nastavi Kendrick, bez daha. — Ali
ponavljam; nitko mi nije ništa rekao o tome da je on terorist!
— U laboratoriju sjedišta, gospodine. — Policijski narednik je pripalio smedu arapsku
cigaretu, duboko uvukao i izbacio dim kroz nosnice u olakšanju. Njegov dio cudna zadatka
bio je gotov.
— Ima mnogo toga što El-Bazov kompjuter nije štampao za vaše oci — rekao je
omanski doktor, proucavajuci Evanovo golo rame. Bili su sami u sobi za pregled. Kendrick je
sjedio na dugackom tvrdo tapeciranom stolu i oslonio noge na naslonjac za noge. Pojas s
novcem bio je pored njega. — Kao Ahmatov — oprostite — osobni lijecnik velikog sultana,
što mi je dužnost od onda kad je on imao osam godina, ja sam sada vaš jedini osobni kontakt s
njim u slucaju da zbog bilo kojeg razloga ne možete sami doprijeti do njega. Je li to jasno?
— Kako cu doci do vas?
— Bolnica ili moj privatni broj, koji cu vam dati kad završimo. Morate skinuti hlace i
rublje, te primijeniti boju, ya Shaikh. U ustanovi su pretresi do gola dnevni dogadaj, a cesto se
vrše i svakoga sata. Morate cio biti jedne boje, a zacijelo ne smijete imati platneni pojas s
novcem.
— Vi cete mi ga cuvati?
— Svakako.
— Natrag k Bahrudiju, molim vas — nastavi Kendrick, mažuci se mašcu za tamnjenje
kože, ne zaboravivši bedra, donje dijelove tijela, dok je omanski lijecnik primjenjivao mast na
njegove ruke, prsa i leda. — Zašto mi El-Baz nije rekao?
— Ahmatove instrukcije. Mislio je da biste se mogli usprotiviti, pa vam je to htio sam
objasniti.
— Razgovarao sam s njim prije jedan sat. Nije mi rekao ništa drugo vec da bi htio
razgovarati o tom Bahrudiju, to je sve.
— Vi ste bili u velikoj hitnji a on je morao mnogo toga organizirati da bi izveo vaše
takozvano zarobljavanje. Zbog toga je objašnjenje ostavio meni. Podignite ruku više, molim
vas.
— Kakvo je objašnjenje? — upita Evan, koji je sada bio manje ljut.
— Vrlo jednostavno: kad bi vas dohvatili teroristi imali biste obrambenu rezervu,
barem neko vrijeme, dovoljno dugo da vam se uz srecu pomogne — ako bi pomoc uopce bila
moguca.
— Kakva obrambena rezerva?
— Smatrali bi vas jednim od njih. Dok ne saznaju drugacije.
— Bahrudi je mrtav...
— Njegov je leš u rukama KGB-a — odmah je dodao doktor, prelazeci preko
Kendrickovih rijeci. — Komitet je notorno neodlucan, boji se da se ne namagarci.
— El-Baz je spomenuo nešto o tome.
— Ako bi itko u Muskatu znao, to bi bio on.
— Tako, ako je Bahrudi prihvacen ovdje u Omanu, ako sam ja prihvacen kao da sam
taj Bahrudi, mogao bih imati neku stratešku prednost. Ukoliko Sovjeti ne zazvižde iz svoje
zviždaljke i kažu što znaju.
— Oni ce vrlo pažljivo pregledavati pištal ku prije nego je prinesu usnama. Ne mogu
biti sigurni; bit ce u stiahu od stupice, stupice zbunjenosti, dakako, pa ce cekati na razvoj
dogadaja. Vaša druga ruka, molim vas. Dignite je ravno gore, molim.
— Pitanje! — odlucno ce Kendrick. — Ako Amal Bahrudi recimo prode kroz vašu
pogranicnu službu, zašto ga ne biste pokupili? U ovim danima ha terenu vam je izuzetna
sigurnosna služba.
— Koliko Johna Smitha ima u vašoj zemlji, ya Shaikh?
— Pa?
— Bahrudi je prilicno rasprostranjeno arapsko ime, možda više u Kairu nego u
Riyadhu, ali ipak nije neuobicajeno. Amal je isto što i vaš »Joe«, ili »Bili«, ili, dakako,
»John«.
— Pa ipak, El-Baz ga je uveo u useljenicke kompjutere. Zastavice bi skocile...
— I brzo se vratile na svoja mjesta — upadne mu u rijec Omanac. — Službenici bi se
zadovoljili promatranjem i oštrim, iako rutinskim ispitivanjem.
— Zato jer nema brazgotine na mom vratu? — brzo doda Kendrick. — Jedan od
policajaca u Al Kabiru spomenuo je brazgotinu na mom vratu — Bahrudijevu vratu.
— To je informacija o kojoj ništa ne znam, ali držim da je to moguce; vi nemate takve
brazgotine. Ali postoje dublji razlozi.
— Kao na primjer?
— Terorist ne objavljuje svoj dolazak u stranu zemlju, a najmanje u uznemirenu. On
upo-trebljava lažne isprave. To je ono što traže vlasti, a ne slucajnu podudarnost nekog Johna
W. Bootha, ljekarnika iz Philadelphije, koji je proklet istim imenom kao asasin u Fordovu
kazalištu.1
— Vi ste vrlo dobro potkovani u americkim temama, zar ne?
— Medicinska škola John Hopkins, gospodine Bahrudi. Ljubaznošcu oca našeg
sultana, koji je našao da je beduinsko dijete spremnije za više u životu nego je egzistencija
plemenskog lutanja.
— Kako se to dogodilo?
— To je druga prica. Sada možete spustiti ruku.
Evan pogleda u doktora. — Držim da jako volite sultana.
Omanski je doktor uzvratio Kendrickov pogled. — Ja bih ubio za tu porodicu, ya
Shaikh — rekao je tiho. — Dakako, metod ne bi bio nasilan. Možda otrov ili kriva dijagnoza
u medicinskoj krizi, ili nepažljivi skalpel — nešto cime bih naplatio na isti nacin — ali bih to
ucinio.
— Uvjeren sam da biste. A uz proširenje, onda. vi ste na mojoj strani.
— Ocigledno. Dokaz koji vam imam dati a koji mi ranije nije bio poznat, dolazi
numericki. Pet, pet, pet — nula, nula, nula, pet.
— To je sasvim dovoljno. Kako se zovete?
— Faisal. Dr Amal Faisal.
— Znam što hocete naglasiti — John Smith. — Kendrick je ustao sa stola za pregled i
gol pošao do malog umivaonika preko sobe. Oprao je ruke i cvrsto ih gnjecao jakim sapunom
da ukloni suvišne mrlje s prstiju, pa stade gledati svoje tijelo u ogledalu iznad umivaonika.
Nezatamnjeno bijelo meso pretvaralo se u smede; uskoro ce biti dovoljno tamno za
teroristicki logor. Pogleda u doktora ciji je lik bio odražen na staklu. — Kako je tamo? —
upita.
— To nije mjesto za vas.
— Nisam to pitao. Želim znati kako je. Postoji li kakav obred uvodenja, neki rituali
namijenjeni novim zatvorenicima? Mjesto ste zacijelo ožicili — bili biste budale da to niste
ucinili.
— Ožiceno je i moramo uzeti da to oni znaju; okupljaju se oko vrata gdje su glavni
pipci i izazivaju veliku buk. Strop je suviše visok za slušnu transmisiju, a preostali pipci su u
mehanizmima za puštanje vode u zahodima — civilizirana reforma koju je Ahmat sproveo
prije nekoliko godina, zamijenivši rupe na podu.
1 Kazalište u kojem je ubijen Abraham Lincoln (op. prev.)
Beskorisni su kao da su zatvorenici zakljucili da su tamo postavljeni — mi to ne
znamo, dakako. Medutim, ono što minimalno cujemo nije ugodno. Zatvorenici, poput svih
ekstremista, neprekidno se natjecu tko ce biti najgorljiviji, a kako stalno dolaze
novopridošlice, mnogi se ne poznaju. Zbog toga ih podvrgavaju ispitivanju, a metodi ispitiva
nja cesto su brutalni. Oni su fanatici, ali ne budale u prihvacenom smislu, ya Shaikh. Budnost
je njihov credo, infiltracija im je stalna prijetnja.
— Onda ce to biti moj credo. — Kendrick se vratio do stola za pregled i uredne hrpe
zatvo-renicke odjece koja je bila pripremljena za njega. — Moja budnost — nastavio je, pa
stao. — Buduci da sam fanatik nije ni slabija od njihove. — Okrenuo se Omancu. — Potrebna
su mi imena voda unutar ambasade. Nije mi bilo dopušteno da išta prepišem iz informativnih
dokumenata, ali sam dvojicu upamtio jer su bili ponovljeni nekoliko puta. Jedan je bio Abu
Nassir, a drugi Abbas Zaher. Imate li ih još?
— Nassira se nije vidjelo više od tjedan dana; vjeruju da je otišao, a Zahera ne
smatraju vodom, samo osobom koja se voli isticati. Odnedavno je najistaknutija jedna žena
koja se zove Zaya Yateem. Tecno govori engleski i cita biltene za televiziju.
— Kako izgleda?
— Tko to može znati? Nosi veo.
— Još netko?
— Mladic koji je obicno pored nje; cini se da joj je stalni pratilac a nosi rusko oružje
— ne znam koje vrste.
— Njegovo ime?
— Zove se jednostavno Azra.
— Plav? Plave boje?
— Da. A govoreci o bojama, ima još jedan, covjek s preranim sivim pramenovima u
kosi — sasvim neobicno za jednoga od nas. Zove se Ahbyahd.
— Bijel — rece Evan.
— Da. Prepoznat je kao jedan od otmicara aviona TWA u Bej-rutu. Medutim, samo po
fotografijama; nikakvo ime nije otkriveno.
— Nassir, žena Yateem, Plavi i Bijeli. To bi bilo dovoljno.
— Mislite na ono što radite — doktor ce blago, gledajuci Evana kako navlaci široke
zatvorenicke hlace s elasticnim pasom. — Ahmat je razdrt, jer bismo vašom žrtvom mogli
mno-go saznati, ali morate shvatiti, to bi se moglo pretvoriti u vaše žrtvovanje. On želi da to
znate.
— Nisam ni ja budala. — Kendrick je obukao sivu zatvorenicku košulju, pa zatim
uvukao noge u sandale od jake kože, uobicajene u arapskim zatvorima. — Ako se osjetim
ugroženim, ja cu se derati tražeci pomoc.
— Ucinite to i oni ce se baciti na vas poput poludjelih zvijeri. Ne biste preživjeli ni
deset sekundi; nitko vam ne bi mogao pružiti pomoc navrijeme.
— U redu, kôd. — Evan je zakopcao grubu košulju, pogledavajuci po policijskom
laboratoriju; pogled mu se zadržao na nekoliko rendgenskih slika obješenih na tankom
konopcu. — Ako vaši ljudi koji slušaju pipce cuju da kažem kako su filmovi prokrijumcareni
iz ambasade, krenite i izbavite me. Jeste li me razumjeli?
— Filmovi prokrijumcareni iz ambasade...
— Tako je. Ja to necu reci, ni viknuti, ukoliko ne zakljucim da me okružuju.. A sada,
neka se rijec cuje unutra. Recite stražarima da bockaju zatvorenike. Amal Bahrudi, voda
islamskih terorista u istocnoj Evropi, uhvacen je ovdje, u Omanu. Strategija vašeg mudrog
mladog sultana radi osiguranja moje privremene zaštite može uciniti veliki skok naprijed. To
je moj pasoš u njihov pokvareni svijet.
— Nije stvorena zbog toga.
— Ali je vraški prikladna, zar nije tako? Gotovo kao da ju je Ahmat imao na pameti
prije mene. Kad razmislim o tome, možda je i bilo tako. Zašto ne?
— To je smiješno! — prosvjedovao je doktor, s oba dlana podignuta prema Evanu. —
Slušajte me. Svi mi možemo teoretizirati i pretpostavljati kako nam drago, ali ne možemo
garantirati. Ustanovu cuvaju vojnici a mi ne možemo vidjeti u dušu svakog covjeka.
Pretpostavimo da ima simpatizera? Pogledajte na ulice. Poludjele životinje koje cekaju iduce
smaknuce, kladeci se na to. Ameriku ne voli svaki gradanin u abi ili redov u uniformi; ima
previše prica, previše se govori o tamošnjem antiarapskom stavu.
— Ahmat je isto to rekao o svom garnizonu ovdje u Muskatu. Samo je on to nazvao
gledanjem u njihove oci.
— Oci drže tajne duše, ya Shaikh, a sultan je bio u pravu. Živimo u stalnom strahu od
unutrašnjih slabosti i izdaje. Ti su vojnici mladi, na njih se lako ostavlja utisak, brzo donose
sud o stvarnim ili zamišljenim uvredama. Pretpostavimo, samo pretpostavimo, da KGB odluci
poslati poruku kako bi još više destabilizirao situaciju: »Amal Bahrudi je mrtav, covjek koji
tvrdi da je on jest varalica!« Ne bi bilo vremena za šifre ni za uzvike za pomoc. A na nacin
vaše smrti ne bi trebalo gledati baš olako.
— Trebalo je da Ahmat misli o tome...
— Nepravedno! — uzviknu Faisal. — Vi mu pripisujete ono o cemu nije nikad ni
sanjao! Bahrudijev alias imao je biti upotrebljen jedino kao taktika odvracanja pažnje u
posljednjoj krajnosti, a ne za išta drugo! Cinjenica da obicni gradani mogu javno reci da su
bili ocevici hapšenja jednog teroriste, da su mu cak culi i ime, stvorila bi pometnju — to je
bila strategija. Pometnja, zapanjenost, neodlucnost. Ahmatova je bila namjera da se tako
barem odgodi vaše smaknuce za nekoliko sati — za onoliko vremena koliko je potrebno da
vas se izvuce, vas, jednog pojedinca. Ne infiltracija.
Evan se naslonio na stol, prekriženih ruku, proucavajuci Omanca. — Onda ja ne
razumijem i ja to zaista mislim, doktore. Ja ne tražim demone, ali mislim da u vašem
objašnjenju postoji praznina, propust.
— Koja je to praznina?
— Ako mi je nalaženje imena teroriste — vec izgubljenog, mrtvog teroriste — trebalo
poslužiti kao obrambena rezerva, kako ste to vi nazvali...
— Vaša privremena zaštita, kako ste to vi nazvali s toliko prava — prekinu ga Faisal.
— Onda pretpostavimo — samo pretpostavimo — da mene nije bilo da glumim u toj
maloj melodrami, veceras u Al Kabiru.
— To vam nije bilo ni namijenjeno — mirno ce doktor. — Vi ste jednostavno
zatalasali raspored. To se imalo dogoditi ne u pola noci, vec u ranim jutarnjim satima, baš
prije molitve, blizu džamije Khor. Glas o Bahrudijevom hapšenju proširio bi se po bazarima
poput vijesti o brodskom tovaru jeftine krijumcarene robe na obali. Drugi bi pozirao kao
varalica, što je sad vaša uloga. To je bio plan, ništa drugo.
— Mi gubimo vrijeme, doktore. Zbrljajte me malo. Ne oci ili usta, ali oko obraza i
brade. Zatim mi zarežite u rame i povežite, ali nemojte osušiti krv.
— Oprostite?
— Za ime Krista, ja to ne kanim uciniti sam!
Teška celicna vrata su se otvorila. Uz njih su stajala dvojica vojnika koji su odmah
uperili oružje prema vanjskoj željeznoj ploci kao da ocekuju napad na izlaz. Treci je stražar
ugurao ranjenog, još krvareceg zatvorenika u veliku betonsku prostoriju koja je služila kao
masovna celija; svjetlo koje je bilo prigušeno sjalo je iz slabih žarulja, ugradenih u žicanu
mrežu pricvršcenu na stropu. Grupa zatvorenika odmah je pristupila novopridošlici.
Nekolicina su zgrabila ramena krvavog, unakaženog covjeka koji se nespretno pokušavao dici
s koljena. Drugi su se okupili oko ogromnih metalnih vrata glasno brbljajuci izmedu sebe —
zapravo su napola vrištali — ocito s namjerom da utope sve što se govorilo ili imalo reci u toj
prostoriji.
— Khaleebalak! — zagrmio je pridošlica. Desnom je rukom potegao naprijed,
oslobodivši se, a onda je stisnutom pesnicom udario u lice mladog zatvorenika, cije je kreveljenje
otkrivalo pokvarene zube. — Tako mi Alaha, razbit cu glavu svakog nedotupavca koji
me dodirne! — nastavio je Kendrick, vrišteci na arapskom. Ustao je cijelom visinom, što je
znacilo da je bio barem šest-sedam centimetara viši od najviših oko sebe.
— Nas je mnogo a ti si jedan! — prosiktao je uvrijedeni mladic, stegnuvši nos da
zaustavi krvarenje.
— Vas može biti mnogo, ali vi ste ljubitelji jaraca! Vi ste glupi! Micite se od mene! Ja
moram misliti! — Uz posljednju eksplozivnu primjedbu, Evan je zavitlao lijevom rukom
protiv onih koji su je držali, zatim je odmah povukao, pa laktom udario u vrat najbližeg
zatvorenika koji ga je držao. S još cvrsto stisnutom pesnicom, okrenuo se poput strijele pa
clancima udario u oci covjeka koji nije ocekivao taj udarac.
Opet se dogodilo! Netko ga je zgrabio za vrat odostraga! Postupak za spašavanje
života. Kako mu je to palo na pamet? Stisni živac ispod lakta! To oslobada i od strašnog
stezaja covjeka koji se utaplja! Svjedodžba seniora Crvenog križa za spašavanje života. Ljetni
novac na jezeru. U panici je skliznuo rukom niz izloženu ruku i dosegao mekano meso ispod
lakta, pa ga pritisnuo svom snagom koja je bila u njemu. Terorist je vrisnuo; to je bilo
dovoljno. Kendrick je skupio ramena i bacio covjeka preko leda, udarivši s njim u betonski
pod.
— Želi li netko od vas više — oštro je prošaptao novi zatvorenik, okrenuvši se, jasno
izloživši visinu. — Vi ste budale! Da nije bilo vas idiota, mene ne bi uhvatili! Sve vas
prezirem. Sada me ostavite samoga! Rekao sam vam, moram misliti!
— Tko si ti da nas vrijedaš i izdaješ nam naredenja? — zavrištao je tek odmakli
adolescent raširenih ociju, kojemu je hrnjava usna onemogucavala cist izgovor.
— Ja sam tko jesam A to je dovoljno za glupave koze...
— Stražari su nam rekli tvoje ime — promucao je drugi zatvorenik; taj je imao možda
trideset godina, neuredna bradu i prljavu dugu kosu; usne je držao pokrivene rukama kao da
ce tako prigušiti rijeci. — Amal Bahrudi!, viknuli su, povjerljivi iz Istocnog Berlina, a mi smo
ga ulovili! Pa što onda? Tko si ti za nas? Meni se ne svida ni kako izgledaš. Ti meni izgledaš
vrlo cudno! Tko je neki Amal Bahrudi? Što nas briga za nj?
Kendrick je bacio pogled na vrata i nemirnu skupinu zatvorenika, koji su uzbudeno
razgovarali. Zakoracio je pa opet oštro prošap-tao. — Zato jer su mene uputili drugi koji su
mnogo viši od bilo koga ovdje ili u ambasadi. Mnogo, mnogo viši. A sada vam kažem po
posljednji put, pustite me da mislim! Ja moram vani poslati obavijest...
— Pokušaj, pa ceš nas sve staviti pred streljacki stroj! — uzviknuo je drugi zatvorenik
kroza zube; bio je nizak i zacudujuce dobro dotjeran, osim što su mu mrlje od urina
neobjašnjivo zaprljale zatvorenicke hlace.
— To te brine? — odgovori Evan, buljeci u teroristu; glas mu je bio dubok i ispunjen
gadenjem. To je bio trenutak da još više unaprijedi svoj credo. — Kaži mi, zgodni djecacicu,
zar se bojiš umrijeti?
— Samo zato što više ne bih mogao služiti našoj stvari! — provalilo je iz djecakamuškarca
poput obrane; oci su mu obilazile prostoriju tražeci opravdanje. Nekolicina u gomili
su se suglasila; oni koji su bili dovoljno blizu da ga cuju emotivno su kimali glavama, kao da
su ocišceni od straha. Kendrick se pitao u kojoj su mjeri ti ljudi spremni da se udalje od
vjerskog fanatizma; ili na to uopce nisu spremni.
— Tiho govori, ti budalo! — ledeno ce Evan. — Tvoje je muceništvo dovoljna služba.
— Okrenuo se i pošao kroz gomilu koja se oklijevajuci razdvajala, do kamenog zida s
otvorenim cetvrtastim prozorom sa željeznim šipkama ukopanim u beton.
— Ne tako brzo, ti cudna izgleda! — Grub glas, koji se jedva cuo iznad galame, došao
je s vanjskog ruba gomile. Korpulentni bradonja iskoraci. Oni ispred njega mu ustupiše
mjesto kao što to ljudi obicno rade u nazocnosti pretpostavljenog — narednika ih nadglednika,
možda. Ima li tu netko tko ima više autoriteta, pitao se Evan. Netko drugi koji pažljivo
promatra, netko tko izdaje naredenja.
— Tko je to? — upita Kendrick tiho, nakostriješeno.
— Ni meni se ne svida kako izgledaš. Ne svida mi se tvoje lice. Za mene je to
dovoljno.
— Dovoljno za što? — upita ga Evan uvredljivo, odbacivši covjeka stresanjem
ramena; oslonio se na zid, dok je rukama stezao željezne šipke malog prozora, s pogledom na
prostor izvan zgrade osvijetljen reflektorima.
— Okreni se! — naredi oštrim glasom covjek iza njega.
— Okrenut cu se kad me bude volja — odgovori Kendrick, pitajuci se da li su ga culi.
— Sada — ponovo ce covjek ne glasnije od Evana; mirni preludij njegovoj snažnoj
ruci koja se odjednom srucila na Kendrickovo desno rame, stegnuvši meso oko rane koja je
krvarila.
— Ne diraj me, to je naredenje! — viknuo je Evan, ostavši na istom mjestu, dok su
mu ruke svom cvrstinom stezale željezne šipke kako ne bi otkrio bol koju je osjecao; to su mu
bile antene koje su spremilo hvatale ono što je htio cuti... Dogodilo se. Prsti koji su mu
grcevito stezali rame razdvojili su se; ruka je pala nakon Evanove komande, ali se vratila
trenutak kasnije. Dogadaj je dovoljno otkrio: podoficir je izdavao kratka naredenja, ali bi ih
cilo primao i izvršavao kad bi ih izrekao autoritativni glas. Dosta. To nije prava osoba, ovaj
covjek u zatvoru. On je visoko na totemskom stupu, ali ne dovoljno visoko. Postoji li doista
netko drugi? Potreban je još jedan test.
Kendrick je stajao uspravno i ukoceno, a onda se bez najavnog pokreta ili upozorenja
naglo okrenuo nadesno, odgurnuvši ruku, dok je krupni muškarac ponižavajuce izgubio
ravnotežu tim pokretom u smjeru kazaljke sata. — U redu! — procijedio je, ali sada njegov
oštar šapat nije bila nesigurna tvrdnja vec optužba. — Što se to tebi ne svida na meni? Ja cu
tvoj sud prenijeti drugima. Uvjeren sam da ce ih to zanimati, jer bi rado htjeli znati tko to
donosi sudove ovdje u Muskatu! — Evan je opet zašutio, pa naglo zaustio, a glas mu se
uzdizao neopozivim izazovom. — Mnogi misle da su ti sudovi zgrušani u magarecem
mlijeku. Što je to, slaboumnice? Što ti se ne svida na meni!
— Ja ne donosim sudove! — viknuo je mišicavi terorist, braneci se poput djecakamuškarca
koji se plaši streljackog stroja. A onda, jednako brzo kao što je malocas prasnuo,
oprezni narednik-nadglednik, na trenutak uplašen da su se njegove rijeci mogle cuti iznad
organiziranog blebetanja, vratio je svoj sumnjicavi stav. — Ti si brz na rijecima — šaptao je
zrikajuci ocima — ali nama one ništa ne znace. Kako da mi znamo tko si i odakle dolaziš? Ti
cak i ne izgledaš kao jedan od nas. Izgledaš drugacije.
— Ja se krecem u krugovima u kojima se ti ne kreceš — ne možeš. Ja mogu.
— On ima oci svijetle boje! — Prigušeni uzvik je došao od starijeg bradatog
zatvorenika, kojemu je duga prljava kosa ždrakala naprijed. — On je špijun! On je došao
ovamo špijunirati! — Sada su se i drugi približili, proucavajuci stranca koji se poceo ponašati
sve više prijeteci.
Kendrick je polako okrenuo glavu prema optuživacu. — Možda bi i ti imao takve oci
da ti je djed bio Evropljanin. Da mi je bilo stalo da im promijenim boju radi nekog glupana
kao što si ti, samo nekoliko kapi tekucine bilo bi dovoljno za tjedan dana. No, dakako, ti
nemaš pojma o takvim postupcima.
— Ti imaš odgovor na sve, zar ne? — sada ce narednik-predvod-nik. — Lasci su
slobodni s rijecima, jer one ništa ne koštaju.
— Osim vlastitog života — odgovori mu Evan, pomicuci pogled, gledajuci u pojedina
lica, — Kojeg nemam namjeru izgubiti.
— Znaci da se bojiš umrijeti? — izazvao ga je dotjerani mladic u prljavim hlacama.
— Na to si pitanje sam odgovorio za mene. Ja nemam strah od smrti — nitko od nas
ne bi smio da se boji smrti — ali se zaista bojim da necu izvršiti ono zbog cega su me ovdje
poslali. Toga se strašno bojim — radi naše najsvetije stvari.
— Opet rijeci! — prigušeno ce krupni voda, uznemiren što je dio zatvorenika slušao
tog Evro-Arapina cudna izgleda i tecna govora.
— Što je to što ti imaš izvršiti ovdje u Muskatu? Ako smo mi tako glupi, zašto nam ne
kažeš, prosvijetli nas!
— Ja cu govoriti samo onima za koje mi je receno da ih nadem. Nikom drugom.
— Ja mislim da bi trebalo da govoriš meni — odgovori mu narednik, sada više
narednik nego predvodnik, pa prijeteci zakoraci prema ukocenom americkom kongresmenu.
— Mi tebe ne znamo, ali ti možda nas znadeš. To ti daje prednost koja mi se ne svida.
— A meni se ne svida tvoja glupavost — odgovori mu Kendrick, izvodeci kretnje
objema rukama; jednom je pokazivao na svoje desno uho, a drugom na brbljajucu skupinu u
pokretu pored vrata.
— Zar ti ne možeš razumjeli? — uzviknu, a šapat mu je bio vika pred licem tog
Covjeka, — Mogli bi cuti! Moraš priznati da jesi glup.
— O, da, to jesmo, gospodine. — Narednk — definitivno narednik — okrenu glavu,
gledajuci u nevidljivi lik negdje u velikoj betonskoj celiji. Evan je nastojao slijediti covjekov
pogled; zahvaljujuci svojoj visini ugledao je niz otvorenih zahoda na kraju hodnika; nekoliko
ih je bilo zauzeto, ali su svi koji su tu sjedili pratili što se dešava.
— Ali ipak, gospodine, veliki gospodine — nastavi terorist krupne grade izrugujuci se
— mi imamo nacina kako da prevladamo našu glupost. Vi biste nama, nižim ljudima, morali
to priznati.
— Priznajem kad za to ima povoda,..
— Sad je vrijeme za naš racuni — Odjednom je mišicavi fanatik izbacio lijevu ruku.
To je bio znak iza kojeg su signalni glasovi stali jacati, podižuci se u islamski pjev, koji je
odmah prihvatilo desetak drugih zatvorenika, a onda još više, sve dok sav prostor nije odjekivao
vrištecim glasovima pedesetak vjerskih fanatika. A onda se to dogodilo. Žrtvovanje je
bilo na pomolu.
Tijela su pala na njega; šake su ga udarale u trbuh i lice. Nije mogao vikati, jer su mu
usne stezali prsti poput snažnih štipaijki, a meso mu je bilo tako nategnuto da je mislio kako
ce mu odvaliti usta. Bol je bila nepodnosiva. A onda, odjednom, usne su mu bile slobodne,
usta napola na svom mjestu.
— Kaži nam! — vrištao je narednik-terorist u Kendrickovo uho, cije su rijeci bile
izgubljene za ožicane slušne pipce, jer bijahu zagušene sve bržim, divlje ubrzavajucim
islamskim napjevom. — Tko si ti? Iz koga mjesta u paklu dolaziš?
— Ja sam koji jesam! — viknuo je Evan, kreveljeci se i držeci se koliko je god mogao,
uvjeren da poznaje arapsku dušu, vjerujuci da ce doci trenutak kad ce poštovanje spram smrti
neprijatelja izazivati nekoliko sekundi tišine prije konacnog udarca; to ce biti dovoljno. Smrt
se poštuje u islamu, bilo prijatelja bilo neprijatelja. Treba mu tih nekoliko sekundi! Mora
omoguciti stražarima da saznaju što se dešava!
Odjednom se nad njim nadvio nejasan lik; sagnuo se, proucavajuci ga. Još se jedna
šaka stuštila u lijevi bubreg; unutrašnji krik nije mu se pojavio na ustima. On to nije smio
dozvoliti.
— Stop! — uzviknu glas nejasnog lika iznad njega. — Skinite mu košulju. Pustite mi
da mu vidim vrat. Receno je da tu ima oznaku koju ne može isprati.
Evan je osjecao kako mu trgaju platno s prsiju, dok mu je dah tonuo, znajuci da ce
sada biti otkriveno ono najgore. Na njegovu vratu nema ogrebotine.
— Ovaj jest Amal Bahrudi — sada ce covjek iznad njega. Kendrick, koji je bio na
rubu svijesti, cuo je te rijeci i bio zabezeknut.
— Što ti tražiš? — bijesno upita zbunjeni narednik-predradnik.
— Ono što nije tu — rece glas kao jeka. — Diljem Evrope, Amal Bahrudi je oznacen
brazgotinom na vratu. Vlastima je cirkulirana fotografija koja je potvrdivala da je to on,
fotografija koja je skrivala lice ali ne i goli vrat, gdje se brazgotina od rane izazvane nožem
jasno vidjela. To mu je bio najbolji nacin skrivanja, vješt nacin skrivanja.
— Ti me zbunjuješ! — viknuo je krupni muškarac koji je klecao, a kakofonicno
pjevanje mu gotovo gušilo rijeci. — Kakvo skrivanje? Kakva brazgotina?
— Brazgotina koje nikad nije bilo, oznaka koja nikad nije postojala. Svi oni traže laž.
Ovo je Bahrudi, plavooki covjek koji prima bol šuteci, povjerljivi, koji putuje po glavnim
gradovima Zapada sasvim neopažen, zahvaljujuci genima evropskog djeda. Mora da je u
Oman stigao glas da je na putu ovamo, ali bez obzira na sve, njega ce ujutru pustiti,
nesumnjivo uz velike isprike. Vidiš, na njegovu vratu nema brazgotine.
Kroz maglicu i strašnu bol, Evan je znao da je to trenutak kad mora reagirati. Svoje
goruce usne je prisilio na smiješak, dok su mu se svijetloplave oci usredotocile na maglicasti
lik iznad njega.
— Umni covjece — kašljao je u agoniji. — Molim te, pomozi mi da ustanem i otjeraj
ih od mene prije nego ih sve vidim u paklu.
— Amal Bahrudi govori? — upita nepoznati covjek, ispruživši ruku. — Pustite ga da
ustane.
— Ne! — zaroktao je narednik-terorist, zaronivši dolje i zgrabivši Kendricka za
ramena. — Nema nikakva smisla u onome što govoriš! On je onaj koji kaže da jest zbog
brazgotine koja ne postoji? Gdje ima smisla u tome, pitam te?
— Ja cu znati ako laže — odgovori lik, ciji su obrisi Kendricku polako postajali
jasniji. To je bilo mršavo lice covjeka spocetka dvadesetih godina života, istaknutih
jagodicnih kostiju, tamnih pametnih ociju iznad oštrog, ravnog nosa. Tijelo je bilo vitko, na
granici mršavog, ali je bilo gipke snage u nacinu kako je cucao i držao glavu. Mišici vrata su
mu se isticali. — Pustite ga da ustane — ponovio je mladi terorist, ciji je glas bio neusiljen, ali
zbog toga nije manje zvucao kao naredenje. — I kažite drugima da polako prestanu s
pjevanjem — postupno, razumijete li — ah neka onda razgovaraju medu sobom.
Ljutiti podredeni je po posljednji put gurnuo Evana na pod, pa mu je time tako jako
proširio ranu na ramenu da je krv izbila na beton. Otresiti je muškarac ustao i okrenuo se
gomili koja je imala poslušati njegove naredbe.
— Hvala ti — rekao je Evan, bez daha. Drhteci se oslonio na koljena, mršteci se od
bolova koje je posvuda osjecao, svjestan zasjekotina na licu i tijelu, osjecajuci vrele
poderotine gdje mu je napuklo meso — i opet mu se ucinilo da to osjeca po cijelom tjelu.
— Za minutu bih se pridružio Alahu.
— To još možeš, pa zbog toga nisam ništa poduzeo da ti se zaustavi krvarenje. —
Mladi Palestinac je odgurao Kendricka do zida u sjedecem položaju, s ispruženim nogama na
podu. — Vidiš, ja uopce ne znam jesi li ti doista Amal Bahrudi ih nisi. Ponio sam se prema
instinktu. Na temelju opisa koje sam cuo, ti bi mogao biti on, a govoriš obrazovanim
arapskim, što takoder odgovara opisu. Osim toga, izdržao si najgrublje kažnjavanje, kad bi
samo jedna kretnja pokoravanja s tvoje strane znacila da si spreman da izrekneš informaciju
koja je tražena od tebe. Naprotiv, ti si reagirao s prkosom, a mogao si znati da su te u trenutku
mogli zadaviti... Tako se ne ponaša infiltrator koji cijeni svoj život na zemlji. Tako se
ponašaju naši koji ne žele nauditi stvari jer je to, kako si rekao, sveta stvar. I tako jest.
Najsvetija.
Tako mi nebesa! pomisli Kendrick, osiguravši licu hladni izražaj najvjernijeg pristaše
»svete stvari«. Kako se samo varaš! Da sam pomislio, da sam bio kadar misliti... Zaboravi na
to! — Što ce te konacno uvjeriti? Ja ti sada izjavljujem da necu otkriti ono što ne smijem. —
Evan je zastao, pokrivši rukom suho gutanje u grlu. — Pa makar vi nastavili s kažnjavanjem i
zadavili me, ako hocete.
— To su obje tvrdnje koje bih ocekivao — rekao je vitki terorist, spustivši se,
cucnuvši ispred Evana. — Medutim, ti meni možeš reci zbog cega si došao ovamo. Zašto su
te poslali u Muskat? Koga su ti rekli da pronadeš? Tvoj život ovisi o tvojim odgovorima,
Amale Bahrudi, a ja sam jedini koji o tome može odluciti.
Bio je u pravu. Unatoc svemu bio je u pravu!
Pobjeci. On mora pobjeci s tim mladim ubojicom u svetoj stvari.
7
Kendrick je zurio u Palestinca.
— Ovamo su me uputili da vam kažem da medu vašim ljudima u ambasadi ima
izdajica.
— Izdajica? — Terorist je ostao nepokretan, cuceci pred Evanom; osim traga
namršteno-sti nije iskazivao nikakvo drugo reagiranje. — To je nemoguce — rekao je pošto je
nekoliko trenutaka intenzivno proucavao lice »Amala Bahrudija«.
— Bojim se da nije tako — usprotivio se Kendrick. — Vidio sam dokaz.
— Koji se sastojao od cega?
Evan se naglo trznuo, zgrabivši se za ranjeno rame; ruka mu je odmah bila krvava. —
Ako mi vi necete zaustaviti ovo krvarenje, ja cu. — Stade se uspinjati gurajuci se o zid.
— Ostani na mjestu! — naredio mu je mladi ubojica.
— Zašto? Zašto bih? Kako da znam da i ti nisi dio izdaje — zaradujuci novac od
našeg rada?
— Novac...? Koji novac?
— To neceš cuti sve dok ja ne budem znao da imaš pravo znati.
— Evan se opet oslonio o zid, s rukama na podu, pokušavajuci ustati.
— Ti govoriš kao covjek, ali si djecak.
— Brzo sam odrastao — rekne terorist i svog cudnog zatvorenika gurnu opet dolje. —
Ovdje je tako s vecinom nas.
— Odrasti sada. Moje krvarenje do smrti nece nijednom od nas ništa reci. —
Kendrick je strgnuo krvlju natopljenu košulju s ramena.
— Prljava je — rekao je, pokazujuci glavom ranu. — Puna je prljavštine i zemlje,
hvala tvojim životinjskim prijateljima.
— Oni nisu životinje i nisu prijatelji. Oni su moja braca.
— Piši poeziju u svoje slobodno vrijeme, moje je previše vrijedno. Ima li ovdje ikakve
vode — ciste vode?
— Toaleti — odgovori mu Palestinac. — Na desnoj strani je umivaonik.
— Pomozi mi.
— Ne. Koji dokaz? Na koga su te uputili da ga nadeš?
— Budala! — prasnuo je Evan. — U redu... Gdje je Nassir? Svi pitaju: gdje je Nassir?
— Mrtav — odgovori mladic, bezizražajna lica.
— Što?
— Marinski stražar je skocio na nj, uzeo mu oružje i ubio ga. Marinca su odmah ubili.
— Ništa nije bilo receno...
— Što je moglo biti receno a da bude produktivno? — uzvrati mu terorista. — Stvoriti
mucenika od jednog americkog stražara? Pokazati da je jedan od naših bio svladan? Mi ne
paradiramo našim slabostima.
— Nassir? — upita Kendrick, cuvši skrušenu notu u glasu mladog ubojice. — Nassir
je bio slab?
— Bio je teoreticar, nije bio pogodan za ovaj posao.
— Teoreticar? — Evan je nabrao obrve. — Naš student je analiticar?
— Ovaj student može odrediti trenutak kad aktivno ukljucivanje mora zamijeniti
pasivnu debatu. Nassir je previše govorio, previše opravdavao.
— A ti ne?
— Ja nisam u pitanju, ti si. Kakav imaš dokaz o izdaji.
— Žena Yateem — odgovori mu Kendrick, na prvo pitanje, a ne na drugo. — Zaya
Yateem. Receno mi je da je bila...
— Yateem izdajnica? — viknu terorist, s bijesom u ocima.
— Ja to nisam rekao.
— Što si ti rekao?
— Da je bila osoba na koju se moglo osloniti...
— Mnogo više od toga, Amal Bahrudi! — Mladic je zgrabio preostalu tkaninu
Evanove košulje. — Ona je posvecena našoj stvari, ona je neumorna radnica koja se u
ambasadi više iscrpljuje od bilo koga od nas!
— Osim toga ona govori i engleski — rece Kendrick, cuvši još jednu, drugu notu u
glasu teroriste.
— Isto kao i ja! — brzo uzvrati ljutiti, samoimenovani student, puštajuci zatvorenika
unutar njihova zatvora.
— I ja, takoder — mirno ce Evan, bacivši pogled na brojne skupine zatvorenika, od
kojih su mnogi gledali u njih. — Možemo li sada govoriti engleski? — upita, zagledavši se
opet u rame koje je krvarilo. — Kažeš da hoceš dokaz, što je, dakako, izvan mojih
mogucnosti, ali ti mogu reci što sam svojim ocima vidio u Berlinu. Ti sam možeš odrediti da
li ti govorim istinu ili ne — jer si ti tako vican odredivanju stvari. Ali ne želim da bilo koji od
tvoje brace životinja razumije što govorim.
Terorist kimnu. — Engleski — složio se, napustivši arapski. — Govorio si o Yateemi.
Što je s njom?
— Pretpostavio si da sam htio reci da je izdajica.
— Tko se usuduje...
— Mislio sam sasvim suprotno — inzistirao je Kendrick, zgrcivši lice i držeci rame
još cvršce. — U nju se vjeruje, cak je dižu u nebesa; ona sjajno obavlja svoj posao. Poslije
Nassira, ona je bila osoba koju sam trebao naci. — Evan je zasoptao od boli, što je prilicno
lako izvodivi refleks, pa prokašljao slijedece rijeci — U slucaju njene pogibije... trebalo je da
potražim covjeka koji se zove Azra — a ako je i on otišao, onda drugoga sa sivim pramenima
kose, poznatog kao Ahbyahd.
— Ja sam Azra! — viknuo je tamnooki student. — Ja sam onaj kojeg zovu Plavi!
Bingo1, pomisli Kendrick, oštro gledajuci u teroristu ispitivackim pogledom. — Ali ti
si ovdje u ovom logoru, ne u ambasadi...
— Odluka našeg operativnog vijeca — upade mu Azra u rijec. — Kojemu je na celu
Yateem.
— Ja ne razumijem.
— Do nas je stigao glas. Zatvorenike drže zatvorene u izolaciji — muce ih,
potkupljuju, lome ih ovako ili onako kako bi dobili razne informacije. Odluceno je da najjaci
medu nama u vijecu takoder dopusti da bude uhapšen — da se tako pobrine za vodstvo, otpor!
— A oni su izabrali tebe. Ona te izabrala?
— Zaya je znala o cemu govori. Ona je moja sestra; ja njen brat po krvi. Ona je
uvjerena u moju odanost kao što sam ja u njenu. Zajedno se borimo do naše smrti, jer je smrt
naša prošlost.
Pun pogodak! Evan je nakrenuo vrat tako da mu je glava pala na tvrdi betonski zid;
bolne su mu oci pretraživale strop s golim žaruljama u žicanim mrežama. — I tako ja
susrecem svoj najvažniji kontakt na najnemogucijem mjestu. Možda nas je na kraju Alah sve
napustio.
— Dovraga s Alahom! — uzviknu Azra, iznenadivši Kendricka.
— Tebe ce sutra ujutro pustiti. Nema brazgotine na tvom vratu. Bit ceš slobodan.
— Nemoj biti uvjeren u to — rekao je Evan; opet se zgrcio i zgrabio za rame. — Da
kažem najjasnije, trag te moje fotografije pratili su do celije džihada2 u Rimu, pa je brazgotina
sad u pitanju.
Pretražuju Riyadh i Manamah ne bi li pronašli medicinske i zubarske podatke o meni.
Ako su neki preostali, ako neke nadu, ja cu se suociti s izraelskim krvnikom... Medutim, to
nije tvoja briga, a nije ni moja u ovom trenutku, ako cemo pravo.
— Ako ništa drugo, tvoja je hrabrost par tvojoj naprasitosti.
— Rekao sam ti prije — odsijece Kendrick — piši pjesme u okviru svog vremena...
Ako si ti Azra, brat Yateeme, potrebna ti je informacija. Moraš znati što sam vidio u Berlinu.
— Dokaze o izdaji?
— Ako nije izdaja onda je bezgranicna glupost, a ako nije glupost onda je neoprostiva
pohlepa, što nije manje od izdaje. — Evan se opet stade dizati, oslonivši leda o zid a ruke na
pod. Ovog puta ga terorist nije zaustavio.
— Proklet bio, pomozi mi! — viknuo je. — Ja ovako ne mogu misliti. Moram isprati
krv, ocistiti oci.
— Vrlo dobro — rece covjek po imenu Azra; izraz lica mu je odavao jaku znatiželju.
— Osloni se na mene — dodao je bez oduševljenja.
— Ja sam samo mislio da mi ti pomogneš da ustanem — rekao je Kendrick,
protegnuvši ruku cim se osovio na noge. — Hodat cu sam, hvala ti. Ne treba mi pomoc
naprasite djece.
— Možda ce ti trebati više pomoci nego cu ja biti spreman ponuditi.
1 Uzvik ugodna iznenadenja nakon nekog postignuca, a potekao je od istoimene kockarske igre u kojoj sudjeluje
više osoba, u kojoj se izvikuju slucajno odabrani brojevi, a igraci pokrivaju brojeve na svojim kartama (op. prev.)
2 Od arapskog jihad, sukob; (1) sveti rat protiv nevjernika koji poduzimaju muslimani; (2) skracenica za jednu
istoimenu teroristicku organizatiju koju potpomaže Iran (op. prev.)
— Zaboravio sam — prekinu ga Evan, polusagnut, nespretno hodajuci prema liniji od
cetiri toaleta i umiovaoniku. — Student je i sudac i porota, kao i desna Alahova ruka, koja
šalje davolu.
— Razumi ovo, vjerski covjece — cvrsto ce Azra, stojeci blizu arogantnog stranca
sklona vrijedanju. — Moj rat nije za ni protiv Alaha, Abrahama ili Krista. To je borba da se
preživi i živi poput ljudskog stvora, usprkos onima koji bi me uništili svojim mecima i svojim
zakonima. Ja govorim u ime mnogih kad kažem »uživajte u svojoj vjeri, dokazujte je
praksom, ali me ne opterecujte njome«. Imam dovoljno toga s cime se moram rvati
pokusavajuci samo ostati živ, pa makar se borio samo još jedan dan.
Stigli su do rdavog željeznog umivaonika. Evan je otvorio jedini pipac s hladnom
vodom, punom snagom, a onda, svjestan buke, smanjio je pritisak, uronivši ruke i lice u vodu.
Gornji dio tijela je prskao vodom, pa onda glavu i vracao se natrag, dakako, ne zaboravivši ni
ranjeno rame. Produžio je s pranjem, osjecajuci kako raste Azrina nestrpljivost, jer je
Palestinac prebacivao težinu tijela s noge na nogu, znajuci da ce doci trenutak. Ostali su pipci
u mehanizmima za puštanje vode u toaletima. Trenutak je došao.
— Dosta! — prasnuo je terorist, zgrabivši Kendrickovo neranjeno rame, povukavši ga
od umivaonika. — Daj mi tvoju informaciju, što si vidio u Berlinu! Odmah! Što ima u tom
dokazu izdaje... ili gluposti... ili pohlepe? Što je to?
— Mora da je u to ukljuceno više od jedne osobe — zapoce Evan, kašljuci; svako je
kašljanje bilo naglašenije, snažnije, cijelo tijelo mu se treslo. — Kako ljudi odlaze tako ih
uzimaju — Odjednom se Kendrick presavio, držeci se za vrat, pa pojurio do prvog toaleta s
lijeve strane prljavog umivaonika. — Mislim da cu povratiti! — uzviknu, zgrabivši rubove
školjke objem rukama.
— Što uzimaju?
— Filmove! — istisne Evan, usmjerivši glas prema podrucju oko WC rucke. —
Filmove prokrijumcarene iz ambasade!... Za prodaju!
— Filmove? Fotografije?
— Dvije role. Ja sam ih presreo i obje kupio! Identiteti, metode... Više se ništa nije
moglo cuti u ogromnoj betonskoj celiji. Zacuše se zvona koja su parala uši; zaglušujuci
zvukovi koji su signalizirali neku hitnost odjekivali su zidovima dok je grupa uniformiranih
stražara uletila u prostoriju, uperena oružja, pogledom koji je groznicavo tražio. Za nekoliko
sekundi su opazili predmet svoje potrage; šest vojnika je poskocilo prema nizu toaleta.
— Nikad! — viknuo je zatvorenik poznat kao Amal Bahrudi. — Ubij me, ako hoceš,
ali neceš ništa saznati, jer ti nisi ništa!
Približila su se prva dvojica stražara. Kendrick se bacio na njih težinom tijela,
zabezeknuvši ih, jer su oni mislili da spašavaju ubacena prokazivaca kojeg tek što nisu ubili.
Zamahnuo je rukama i udario pesnicama u smetena lica.
Treci je vojnik dobrostivo udario kundakom puške u lubanju Amala Bahrudija.
Sve je bio mrak, ali je on znao da je na stolu za preglede u zatvorskoj ambulanti.
Osjecao je hladne poveze na ocima i zamotani led na raznim dijelovima tijela; ispružio je ruku
i uklonio debele mokre obloge. Lica iznad njega dolazila su mu u žarište — zabrinuta lica,
ljutita lica. Nije imao vremena za njih!
— Faisal!— gušio se, govoreci arapski. — Gdje je Faisal, doktor?
— Ja sam tu pored vaše lijeve noge — odgovori mu omanski lijecnik na engleskom.
— Cistim prilicno cudnu ranu. Bojim se da vas je netko ugrizao...
— Neka svi izidu, doktore — prekinu ga Kendrick. — Odmah. Moramo razgovarati
— odmah!
— Nakon onoga što ste tamo ucinili sumnjam da ce otici, a cak i nisam siguran da bih
im to dopustio. Jeste li vi ludi? Oni su vam došli spasiti život, a vi ste navalili na njih;
jednome ste slomili nos, a drugome ste rasuli zubni most.
— Moramo sam biti uvjerljiv, kažite im to — ne, nemojte. Ne još. Neka izidu. Recite
im što vam drago, ali mi moramo razgovarati. Onda morate uspostaviti vezu s Ahmatom za
mene... Koliko dugo sam ovdje?
— Gotovo jedan sat...
— Kriste! Koliko je sati?
— Cetiri i petnaest ujutru.
— Požurite! Tako vam svega, požurite!
Faisal je otpustio vojnike rijecima umirenja, uvjeravajuci ih, i objašnjavajuci im da
ima toga što ne može objasniti.. Stražar koji je posljednji izlazio, zaustavio se, izvukao
automatik iz futrole i predao ga doktoru. — Da li da ga držim uperena u vas dok
razgovaramo? — upita ga Omanac pošto je vojnik otišao.
— Prije svanuca — nastavi Kendrick, odgurnuvši obloge s ledom. Sjeo je i bolno
prebacio noge preko stola. — Ja želim da veci broj pištolja bude uperen u mene. Ali ne baš
tocno onako kao što je moguce.
— Što vi govorite? Nemoguce je da govorite ozbiljno.
— Bijeg. Ahmat mora organizirati bijeg.
— Što? Vi jeste ludi!
— Nikad umniji, doktore, i nikad ozbiljniji. Uzmite dvojicu ili trojicu svojih najboljih
ljudi, što znaci ljudi u koje imate puno povjerenja, pa ucinite neku vrst transfera...
— Transfera?
Evan je zatresao glavom i zatreptao. — Hajde da to kažemo ovako: netko je odlucio
da nekoliko zatvorenika premjesti s ovog na neko drugo mjesto.
— Tko bi to ucinio? Zašto?
— Nitko. To se organizira i izvede, bez objašnjavanja... Imate li fotografije zatvorenih
ljudi?
— Svakako. To je uobicajeni postupak, premda su imena beznacajna. Kad ih i kažu
uvijek su lažna.
— Dajte mi ih, sve. Ja cu vam reci koga da odaberete.
— Odaberemo za što?
— Transfer, preseljenje. Odabirem one koje cete odavde preseliti na drugo mjesto.
— Gdje? Doista, vas je nemoguce shvatiti.
— Vi ne slušate. Negdje duž puta, u pokrajnjoj ulici ili na tamnoj cesti izvan grada, mi
cemo svladati stražare i pobjeci.
— Svladati...? Mi?
— Ja sam dio grupe, dio bijega. Ja se vracam u zatvor.
— Potpuna umobolnost! — uzviknu Faisal.
— Potpuna zdravoumnost — usprotivi se Evan. — Unutra je covjek koji me može
povesti kamo želim stici. Povedite nas kamo moramo poci! Nabavite mi policijske fotografije,
a onda telefonirajte Ahmatu preko telefona s tri petice. Recite mu što sam vam rekao, on Ce
razumjeti... Razumjeti, vraga! To je ono što mladi delikvent Ivy League1 ima na pameti od
pocetka!
— Ja mislim da ste možda i vi imali, ya Shaikh ya Amreekdnee.
— Možda i jesam. Možda samo želim okriviti nekog drugog. — Kendrick je pogledao
u svijetlosmede oci omanskog doktora. — Nabavite mi fotografije i nazovite Ahmata. U roku
od dvadeset minuta želim se vratiti u zatvor i želim da me se izvede napolje desetak minuta
kasnije.
— Za ime svega, krenite!
Ahmat, sultan Omana, još u laganim sportskim hlacama i T-košulji njegovih New
England Patriots, sjedio je u stolici visokog naslona. Dolje na desnoj nozi njegova stola žarilo
je crveno svjetlo njegova privatnog, sigurnog telefona. Sa slušalicom na uhu, pažljivo je
slušao.
— Tako se to dogodilo, Faisale — mirno je rekao. — Slava Alahu. dogodilo se.
— Rekao mi je da ste vi to ocekivali — rece doktor preko linije, ispitivackog tona.
— Ocekivali je prejako, stari prijatelju. Prikladnije je nadali smo se.
Mladi je sultan naglo pomakao glavu kad su se otvorila vrata njegove kraljevske
kancelarije. Ušle su dvije žene; prva je bila, ocito trudna, zapadnjakinja iz New Bedforda,
Massachusetts, plavokosa, u kupaonickom ogrtacu. Njegova žena. Zatim se pojavila tamnokosa
žena maslinaste puti, odjevena u dnevnu, trendi odjecu. Domacinstvu je bila jednostavno
poznata kao Khalehla. — To je izvan uobicajenog razuma, dobri doktore — nastavi Ahmat u
telefon. — Ja imam stanovite izvore. Našem je zajednickom poznaniku ustrebala pomoc, a
tko bi je mogao bolje pružiti nego vladar Omana? Mi smo informaciju doturili životinjama u
ambasadi.
Zatvorenici su na drugom mjestu i izloženi brutalnom ispitivanju. Netko je morao biti
upucen tamo da održava disciplinu, red — i Kendrick je našao njega... Daj našem Amerikancu
sve što želi, ali odloži njegov raspored na petnaest ili dvadeset minuta, sve dok ne stignu
dvojica mojih policajaca.
— Al Kabir? Vaši rodaci?
— Dva specijalna policajca ce biti dovoljna, moj prijatelju. Nasta kratka stanka; glas
je tražio rijeci. — Govorkanja su istinita, zar ne, Ahmate?
— Ne zadržavaj se na tome, doktore. Samo me redovno informiraj. — Ahmat je
posegnuo rukom u ladicu, gdje je bila baza privatnog telefona. Pritisnuo je niz brojeva i za
nekoliko sekundi opet je govorio. — Žao mi je, moja familijo, ja znam da spavate, ali vas opet
moram uznemiravati. Otidite odmah u onaj zatvor. Amal Bahrudi želi pobjeci. S ribom. —
Spustio je slušalicu.
— Naš americki kongresmen je uspostavio kontakt u zatvoru. Sada organiziramo lažni
bijeg.
— Uspjelo je! — uzviknu Khalehla, približivši se stolu.
— To je bila tvoja ideja — rekao je Ahmat.
— Molim, zaboravite to. Ja sam ovdje izvan prave linije.
— Ništa nije izvan linije — cvrsto ce mladi sultan. — Usprkos logici, usprkos rizicima,
potrebna nam je sva pomoc do koje možemo doci, svi savjeti koje možemo sakupiti...
Ispricavam se, Khalehla, nisam te cak ni pozdravio. Kao kad su u pitanju moji rodaci, moji
skromni policajci, žao mi je što sam te izvukao u ovaj sat, ali sam znao da bi htjela biti ovdje.
— Nigdje drugdje.
— Kako si uspjela? Hocu reci kako si napustila hotel u cetiri sata izjutra.
— Zahvaljujuci Bobbie. Dodajem, medutim, Ahmate, da ugled nijedne od nas nece
zbog toga biti viši.
— Oh? — Sultan pogleda svoju ženu.
— Veliki bože — intonirala je Bobbie, priljubljenih dlanova; poklonila se i progovorila
svojim bostonskim akcentom. — Ova lijepa dama je kurtizana iz Kaira; lijepo zvuci, ha?
— Kako je tvoj britanski poslovni prijatelj? — pitao je Ahmat gledajuci ženu iz Kaira.
— Pomahnitao kao pijan — odgovori mu Khalehla. — Posljednji su ga put vidjeli
napola uspravnog u hotelskom americkom baru i još se nabacivao na mene raznim imenima.
— To nije najgore što se moglo dogoditi s obzirom na plašt pod kojim putuješ.
— Zacijelo nije. Ja ocito idem onome tko izvikuje najvišu cijenu.
— Što je s našim super-patriotima, starijim trgovackim princevima, koji misle da se
valjda ne mogu odluciti da li da pobjegnem na Zapad ili da ostanem ovdje? Zar oni još misle
da radiš s njima?
— Da. Moj mi je »prijatelj« rekao na tržnici Sabat Aynub da su uvjereni da ste se
sastali s Kendrickom. Njegova je logika bila da moram prihvatiti njegovu tezu i suglasiti se da
ste vi strašna budala; vi tražite najgoru vrst nezgoda. Žao mi je.
— Kakva logika?
— Oni znaju da su garnizonska kola povela Amerikanca s mjesta nekoliko blokova
udaljenog od hotela. Nisam se mogla rjeckati, bila samo tamo.
— Onda su tražili ta kola. Garnizonska kola su posvuda u Muskatu.
— Opet mi je žao, to je bio krivi potez, Ahmate. Ja bih vam to bila rekla da sam mogla
uspostaviti vezu s vama. Vidite, krug je razbijen; znaju da je Kendrick bio ovdje ...
— Mustafa — ljutito je prekine mladi sultan. — Ja oplakujem njegovu smrt, ali ne i
zatvaranje njegovih velikih usta.
— Možda je bio on, možda i nije — nato ce Khalehla. — I sam Washington bi mogao
biti odgovoran. Previše je ljudi bilo upetljano u Kendrickov dolazak, i to sam vidjela. Kako ja
razumijem stvari, to je operacija State Departmenta; postoje drugi koji to bolje obavIjaju.
— Mi ne znamo ni tko je neprijatelj, ni gdje da ga tražimo! — Ahmat je stisnuo šaku
pa clanke prinio ustima. — Mogao bi biti bilo tko, bilo gdje — ravno ispred naših ociju.
Prokletstvo, što da radimo?
— Ucinite kako sam vam rekla — rece žena iz Kaira. — Neka se on još jace pokrije.
Uspostavio je kontakt; pricekajte dok vas ne pozove.
— Je li to sve što mogu uciniti? Cekati?
— Ne, ima još nešto — doda Khalehla. — Dajte mi rutu bijega i jedna vaša brza kola.
Ja sam sa sobom donijela svoju kurtizansku opremu — u koferu je vani u predvorju — a dok
ja promijenim odjecu vi koordinirajte pojedinosti s vašim rodacima i tim doktorom kojeg
nazivate starim prijateljem.
— Hej, slušajte! — protestirao je Ahmat. — Ja znam da se vi i Robbie poznajete vec
jako dugo, ali vam to ne daje pravo da mi naredujete da vam ugrozim život. Nikako, Jose!1
— Mi ne govorimo o mom životu — ledeno ce Khalehla, cije su smede oci pažljivo
gledale u Ahmata. — Ni o vašemu, iskreno. Mi govorimo o surovom terorizmu i
preživljavanju jugozapadne Azije.
— Nocas se ne mora ništa dogoditi, ništa riješiti, ali je moj posao da pokušam pronaci
izlaz, a vaš je posao da mi to dozvolite. Nije li to ono za što smo oboje obuceni?
— I takoder joj daj broj telefona preko kojeg može doprijeti do tebe — mirno ce
Roberta Yamenni. — Doprijeti do nas.
— Promijenite odjecu — odgovori mladi sultan Omana, tresuci glavom, zatvorenih
ociju.
— Hvala vam, Ahmate. Požurit cu, ali prvo moram doci do svojih ljudi. Nemam
mnogo za reci, pa ce to biti brzo.
Pijani celavi muškarac u neurednom prugastom odijelu sašivenom u Savile Row bio je
u pratnji dvojice zemljaka koji su ga odveli do lifta. Obujam i težina njihova pijanog znanca
bili su takvi da se svaki borio da na nogama održi »svoj« dio tijela.
— Prokleta sramota, eto što je on! — rece covjek s lijeve strane, nespretno
pogledavajuci na hotelski kljuc koji je visio s prstiju njegove desne ruke.
— Ma hajde, Dickie — odvrati njegov kompanjon — svi smo se mi nakresali kad bi
se našla prilika.
— Ne u prokletoj zemlji koja nestaje u vatri koju žare nigerski2 barbari! On bi mogao
zapoceti neku prokletu kavgu, a nas bi objesili o ulicne svjetiljke! Gdje je ta prokleta soba?
— Jesi li iskamcio za koga radi?
— Neka tekstilna firma u Manchesteru. Twillingame ili Burlingame, nešto slicno.
— Nikad cuo za nju — rece covjek zdesna, podigavši obrve od iznenadenja. — Ovdje,
daj mi kljuc; tu su vrata.
— Mi cemo ga samo baciti na krevet, nikakve ljubaznosti nakon te, kažem ti.
— Misliš li da ce onaj prijan dolje držati bar otvoren za nas? Mislim, dok mi vršimo
svoju kršcansku dužnost peder bi mogao staviti lokot na vrata, znaš.
— Bilo bi bolje da kopile to ne ucini! — uzviknuo je covjek po imenu Dickie, dok su
posrcuci ulazili u zamracenu sobu, u kojoj je svjetlo s hodnika osvijetlilo obrise kreveta. —
Dao sam mu dvadeset funti da mjesto drži otvorenim, pa makar samo za nas. Ako ti misliš da
cu oci zatvoriti i na jednu sekundu prije nego sutra budem u avionu, ti si gotov za ludnicu! Ja
necu dopustiti da mi vrat prereže neka jebena crncina s kompleksom Mesije, u to ti se kunem!
Hajdemo, podigni!
1 Nikako, Jose! je uzvik iz jedne teksaške sapunske opere koja je bilu popularna u SAD (op. prev.)
2 Pogrdno ime za americkog Crnca (op. prev.)
— Laku noc, debeli prince — rece drugi covjek. — I neka te sve vrste crnih šišmiša
odnesu gdje god.
Teški muškarac u prugastom odijelu podigao je glavu s kreveta i okrenuo lice prema
vratima. Koraci u hodniku bili su sve tiši; neelegantno je okrenuo svoju masu i ustao. U sjeni
sobe, koju je slabo osvjetljavalo samo ulicno svjetlo, skinuo je jaknu i pažljivo je objesio u
otvorenom ormaru, izravnavajuci nabore. Zatim je okacio svoju regimentalnu1 kravatu,
olabavivši je i skinuvši je preko glave. Raskopcao je zaprljanu košulju koja je bazdila na
whisky, skinuo je i ubacio u košaru za otpatke. Otišao je u kupaonicu, otvorio obje slavine i
oprao gornji dio tijela; zadovoljan, uzeo je bocicu s kolonjskom vodom i obilno je poprskao
po koži. Osušio se i vratio u spavacu sobu, do kofera na polici za prtljagu, u uglu. Otvorio ga
je, odabrao crnu svilenu košulju, koju je obukao. Kad ju je zakopcao i ugurao ispod pojasa
oko svog debelog trbuha, prišao je prozoru i izvukao kutiju sa šibicama iz džepa hlaca. Upalio
je šibicu i pricekao da se plamicak smiri, a onda je ispred velikog prozorskog stakla opisao tri
polukružnice. Pricekao je deset sekundi, a zatim prišao stolu uz sredinu lijeva zida pa upalio
svjetiljku. Otišao je do vrata, odbravio automatsku bravu i vratio se na krevet. Pogledao je na
sat i cekao.
Grebanje na vratima culo se triput, a svaki je put to bila opisana polukružnica na drvu,
ako se pažljivije slušalo. — Udi — rekao je covjek na krevetu, u crnoj svilenoj košulji.
Tamnokožni Arapin ušao je oklijevajuci, u ocitom strahopoštovanju. Halje su mu bile
ciste, iako ne sasvim nove, pokrivalo za glavu besprijekorno. Govorio je tihim glasom, s
poštovanjem. — Vi ste ucinili sveti znak polumjeseca i ja sam ovdje.
— Mnogo hvala — odgovori mu Englez. — Udi, zatvori vrata, molim te.
— Svakako, efendija. — Covjek je ucinio kako mu je naloženo, držeci se na
odstojanju.
— Jesi li mi donio što mi je potrebno?
— Da, gospodine. I opremu i informaciju.
— Najprije opremu, molim te.
— Dakako. — Arapin je posegnuo ispod halja i izvukao veliki pištolj, koji se doimao
još vecim jer je imao izrupicani valjak oko cijevi; bio je to prigušivac. Drugom je rukom
izvukao malu sivu kutiju; u njoj je bilo dvadeset sedam metaka. Poslovno je pristupio krevetu
i pružio rucku oružja. — Pištolj je pun, gospodine. Devet metaka. Ukupno trideset i šest
metaka.
— Hvala ti — rekao je gojazni Englez, uzimajuci ponudeno. Arapin je odstupio s
dužnim poštovanjem. — A sada informacija, ako dozvoliš.
— Da, sir. Ali bi kao prvo trebalo da vam kažem da je ta žena odvezena u palacu, iz
svog hotela u slijedecoj ulici...
— Što? — Zapanjen, engleski poslovni covjek naglo se uspravio na krevetu, zatim
zaokrenuo teškim nogama, udarajuci u pod. — Jesi li siguran?
— Da, sir. Odvezla se u kraljevoj limuzini.
— Kada?
— Otprilike prije deset ili dvanaest minuta. Dakako, mene su odmah obavijestili. Sada
je vec tamo.
1 Kravata na kojoj se ponavlja sitni ukras, obicno simbol neke regimente na širokim kosim prugama (op. prev.)
— Ali što je sa starcima, s trgovcima? — Glas debela covjeka bio je nizak i nategnut,
kao da cini sve što može da se kontrolira.Ona je uspostavila kontakt, zar ne?
— Da, gospodine. Pila je kavu s uvoznikom Hajazzijem u Dakhilu, a znatno kasnije se
s njim susrela na tržnici Sabat. Fotografirala je, pratila je nekoga...
— Koga?
— Ne znam, sir. Sabat je bio pun svijeta, a ona je pobjegla. Nisam je mogao slijediti.
— Palaca? — hrskavo je prošaptao poslovni covjek, polako ustajuci. — Nevjerojatno!
— Ali istinito, sir. Moja je informacija tocna, ili je ne bih prenio tako uzvišenoj
licnosti kao što ste vi... Uistinu, efendija, ja cu u svakoj molitvi hvaliti Alaha što sam upoznao
pravog ucenika Mahdija!
Englezove se oci zadržaše na liku glasnika. — Da, rekli su ti to, zar ne? — rece tiho.
— Blagoslovljen sam darom znanja, izdvojen sam medu svojom bracom radi tog
privilegija.
— Tko još zna?
— Kunem se životom, nitko, gospodine! Vaš je dolazak sveto hodocasništvo koje ce
proteci u tišini i nevidljivosti. Ja cu otici u grob s tajnom o vašoj prisutnosti u Muskatu!
— Sjajna ideja — rece debeli covjek u sjeni, podigavši pištolj. Dva pucnja su bila
poput brzog, prigušenog kašljucanja. Arapin je preko sobe odbacen u zid, a njegove halje
odjednom su bile natopljene krvlju.
Hotelski americki bar bio je mracan, osim prigušenog sjaja fluorescentnih cijevi ispod
šanka. Barmen s pregacom pogrbio se u kutu svoga carstva, tu i tamo bacajuci umorne
poglede na dvije figure koje su sjedile u loži pored prednjeg izloga. Ti Englezi su budale,
mislio je barmen. Ne radi se o tome da nemaju razloga za strah, ali bi ta dvojica bili sigurniji
iza zakljucanih vrata hotelskih soba, neprimijeceni, nevidljivi... Ili možda i ne bi, razmišljao je
barmen, sjetivši se svega. On je sam rekao upravi da oni inzistiraju da ostanu gdje jesu, a
uprava, znajuci što stranci nose sa sobom ili tko bi to još mogao znati i potražiti ih, postavila
je trojicu naoružanih stražara u predvorje blizu jedinog ulaza u americki bar... Bez obzira na
sve, zakljucio je barmen zijevajuci, mudri ili nemudri, dosadni ili vrlo pametni, ti su Englezi
izvanredno velikodušni, a to je bilo najvažnije. To, i pogled na njegovo osobno oružje, pokriveno
rucnikom ispod tezge. Bila je to smrtonosna izraelska poluautomatska puška koju je
kupio od jednog susretljivog Židova na obali.
— Dickie, pogledaj! — prošaptao je trpeljiviji od dvojice Engleza, koji je desnom
rukom razdvojio dvije trake donjeg dijela zaklona koji je pokrivao izlog.
— Što, Jack!... — Dickie je podigao glavu i stao žmirkati; on je kunjao.
— Nije li ono tamo naš nakiceni zemljak?
— Tko? Gdje?... Moj bože, ti si u pravu!
Vani, na napuštenoj, slabo osvijetljenoj ulici, krupni muškarac uspravan, uzbuden,
koracao je plocnikom brzo pogledavajuci naprijed i natrag, a onda je zapalio nekoliko šibica,
jednu za drugom. Cinilo se da diže i spušta plamen, a onda ljutito odbacuje drvce prije negoli
ce upaliti drugu šibicu. Za devedesetak sekundi u ulici se pojavio automobil tamne boje; kad
se naglo zaustavio, svjetla na njemu su odmah ugašena. Zapanjeni, Dickie i njegov prijatelj su
gledali kroz razreze zaklona dok je debeli covjek, s iznenadujucom cilošcu obišao prednji dio
automobila. Dok se približavao vratima za putnike, iz kola je iskocio Arapin s tipicnim pokro
vom za glavu, ali u tamnom zapadnjackom odijelu. Britanac je odmah stao brzo govoriti i
opetovano gurati kažiprst u lice covjeka ispred sebe. Naposljetku je okrenuo svoj teški torzo i
pokazao negdje gore prema gornjim katovima hotela; Arapin se okrenuo i potrcao plocnikom.
A onda, sasvim jasno i vidljivo, debeli poslovni covjek je izvukao veliki pištolj iz pojasa dok
je šire otvarao vrata, a onda se brzo, opet ljutito, spustio na sjedište.
— Moj bože, jesi li vidio ovo? — drekne Dickie.
— Da. Promijenio je odjecu.
— Odjecu?
— Svakako. Svjetlo je slabo, ali ne za iskusno oko. Otišla je bijela košulja, a isto tako
i pruge. Sada ima tamnu košulju, a hlace i jaknu mutnotamne, gotovo crne; grubo tkana vuna,
mislim, no svakako odjeca koja teško da pristaje ovoj klimi.
— O cemu ti govoriš? — uzvikne zapanjeni Dickie. — Ja sam mislio na pištolj.
— Dobro, da, momce. Ti radiš sa metalima, a ja s tekstilom.
— Uistinu, momce, ti me ostavljaš bez rijeci! Obojica vidimo pedera od 130 kilograma,
koji je prije petnaest minuta bio tako namocen da smo ga morali nositi gore, a sad ta ista
pedercina zdravo šalabaza, trci ulicom trijezan kao štap, izdaje naredenja nekom tipu i
razmahuje pištoljem uskacuci u kola koja je dovezao samo ludak, ocito na temelju njegova
signala — a sve što ti vidiš jest njegova odjeca!
— Dakle, zapravo, tu svakako ima više od toga, staro momce. Vidio sam pištolj,
dakako, i onog zecastog Arapina, takve su mu uši, i ta kola — kojima ocito upravlja manijak
— a u oprecnosti sa svim tim valja tražiti razlog zašto mi se njegova odjeca ucinila vrlo
cudnom, zar ne shvacaš?
— Ni za po pare!
— Možda je »cudna« krivo izabrana rijec...
— Pokušaj s pravom rijecju, Jack.
— U redu, pokušat cu... Ta debela pedercina je mogao biti totalno namocen, ili ne, ali
je on prvorazredni kicoš. Najbolja, kao pero lagana cešljana tkanina, košulja Angelo iz East
Bonda1, najfinija foulard2 kravata koja se može naci u Harrodsu3, i benediktinske cipele —
koža od stepske sirove kože, šivena po narudžbi u Italiji. Odjeven je za uspjeh, pomislio sam
u sebi, a sve je primjereno klimi.
— Pa?
— Pa eto ga tamo, na ulici, odjevenog u jaknu i hlace sasvim obicne kvalitete, slabo
skrojene i preteške za ovu prokletu klimu; odjeca mu svakako nije od one vrste koja bi se
isticala u gomili, a još je manje primjerena za rane sastanke ili dorucak kao u Ascotu.4 A kad
sam kod toga, u Manchesteru ne postoji tekstilno poduzece s kojim nisam upoznat, i nema
Twillinggamea ili Burlingamea, ili bilo kakvog približno slicnog imena.
— Što ne kažeš?
— Kažem. Takoder kažem da ne bi trebalo da jutros uzmemo prvi avion, kako smo
namjerili.
1 Cuvena prodavaonica muških košulja u otmjenoj londonskoj ulici East Bond (op. prev.)
2 Mekana lagana tkanina od svile ili ravona, obicno s tiskanim ukrasom (op. prev.)
3 Londonska, najcuvenija robna kuca u svijetu, u kojoj se osobito snabdijevaju bogati (op. prev.)
4 Cuvena konjska trka u Ascotu, grofovija Berkshire; najveci je dogadaj cetverodnevna trka Royal Ascot, koji
okuplja svu britansku aristokraciju (op. prev.)
— Zaboga, zašto?
— Mislim da bi trebalo da odemo u našu ambasadu i nekoga probudimo.
— Što?...
— Dickie, uzmimo da je peder doista odjeven za ubijanje?...
ULTRA MAKSIMALNA SIGURNOST
NEMA PREPREKA
NASTAVI
Dnevnik je nastavljen.
Posljednji izvještaj uznemiruje, a kako moji strojevi nisu razbili pristupne kodove
Langleya, ja cak ne znam jesu li podaci zadržani ili nisu. Subjekt je uspostavio kontakt.
Sjena govori o opciji visokog rizika koja je bila »neizbježna« — neizbježna! — ali je
izuzetno opasna.
Što radi i kako to radi? Koje su mu metode i koji su mu kontakti? Moram imati
pojedinosti! Ako preživi, trebat ce mi svaka pojedinost jer pojedinosti daju uvjerljivost
svakoj izuzetnoj akciji, a to je akcija koja ce subjekta dovesti u savjest nacije.
Ali, hoce li on preživjeti ili ce biti još jedan pokopani statisticki podatak u
neotkrivenom nizu dogadaja? Moji mi strojevi i pomocnici to ne mogu reci, oni mogu samo
potvrditi njegove mogucnosti, a što znaci ništa, ako je mrtav. Tada ce sav moj rad biti
uzaludan.
8
Cetiri terorista-zatvorenika bili su u lancima. Kao što je bilo dogovoreno, Kendrick je
sjedio s mladim fanatikom divljeg pogleda i hrnjave usne; Azra je sjedio nasuprot s osornim
starijim ubojicom koji je napao Evana, covjekom za koga je mislio da je narednikpredvodnik.
Pored celicnih jurecih policijskih vrata kola stajao je stražar, koji je lijevom rukom stezao
rešetku na krovu, nastojeci se održati na nogama. U desnoj ruci, koju je na mjestu držao
zategnuti kožnati remen ovješen preko ramena, imao je mašinski pištolj MAC-10.1 Prsten s
kljucevima — kao što je utanaceno — bio je spojen za njegov pojas, a to su bili kljucevi koji
su zatvorili okove zatvorenika.
— Vi niste zdravi, vi to znate, zar ne?
— Doktore, nemamo izbora! Taj covjek je Azra — obojite ga Plavim.
— Krivo, krivo, krivo! Azra ima bradu i dugu kosu — svi smo ga vidjeli na televiziji...
— Obrijao je bradu i odsjekao kosu.
— Pitam vas, jeste li vi Amal Bahrudi?
— Jesam sada.
— Ne, niste! Ništa više nego što je on Azra! Tog su covjeka doveli ovamo prije pet
sati, s bazara u Waljatu. To je pijani umobolnik, kocoperni klaun, ništa više. Njegov drugar,
svinja, prerezao si je vrat policijskim nožem!
— Bio sam tamo, Faisale. On je Azra, brat Zaye Yateem.
— Zato što vam on to kaze?
— Ne. Zato što sam razgovarao s njim, slušao ga. Njegov sveti rat nije za ili protiv
Alaha, Abrahama ili Krista. To je rat za preživIjavanje, u ovom životu, na ovoj zemlji.
— Umobolnost! Posvuda oko nas, umobolnost!
— Što je Ahmat rekao?
— Da ucinim kao što kažete; ali morate cekati dok ne stignu njegovi specijalni
policajci. To su dvojica u koje ima puno povjerenje — vaše napute, vjerujem.
— Tweedledum i Tweedledee? Dvije uniforme koje su bile sa mnom od bazara do Al
Kabira?
— Oni su specijalci. Jedan ce voziti policijska kola, a drugi ce imati ulogu vašeg
cuvara.
— Ovdje su još dvojica zatvorenika koje želim u transferu, u kolima s Azrom i sa
mnom.
— Tko su oni?
— Jedan je ludak koji bi psovao i vlastiti streljacki vod, ali drugi... drugi je Azrina
brada. On cini sve što mu kaze oboji-me-u-plavo. Odvedite tu dvojicu i nema više nikog tko ce
tvrdavu održati u cjelini.
1 Mašinski pištolj s nekim karakteristikama »magnuma« i izraelskog »uzija« (op. prev.)
2 Dvije osobe ili stvari koje se jedva razlikuju jedna od druge; iste vrste (po nadimcima dvojice muzicara
medasobnih takmaca) (op.prev.)
— Vi ste zagonetni.
— Ostale se može lomiti, doktore. Oni zaista ne znaju ništa, ali ih se moze razbiti.
Savjetujem vam da izvedete trojicu ili cetvoricu istodobno, stavite ih u manju celiju, a onda
ispalite pušcane metke u stražnju stranu zida zatvora. Možda cete naci nekoliko fanatika koji
nece baš biti oduševljeni svojim smaknucem.
— Vi mijenjate svoju pravu kožu. Shaikh Kendrick. Vi ulazite u svijet o kojem ništa ne
znate.
— Naucit cu, doktore. Zato sam ovdje.
Bilo je vrijeme za signal!
Stražar pored vrata se ispravio i nakratko spustio lijevu ruku; stresao ju je da povrati
cirkulaciju, a onda opet zgrabio rešetku. On ce to ponoviti za manje od minute, a tada ce biti
trenutak za Evanovu dogovorenu akciju. Koreografija je brzo stvorena u laboratoriju zatvora;
napad ce biti brz i jednostavan. Kljuc uspjeha je u stražarevu reagiranju. Nakon dvadeset dvije
sekunde, stražareva je lijeva ruka opet pala u kretnji umora.
Kendrick je skocio s klupe; njegovo je tijelo bila zbijena raketa koja je udarila u
stražara cija je glava silovito udarila o vrata prije nego se srušio.
— Brzo! komandirao je Evan, okrenuvši se Azri. — Pomozi mi! Uzmi mu kljuceve.
Palestinac je odskocio a za njim i narednik-predvodnik.
— Ja cu ga ubiti odmah! — vrisnuo je vjerski fanatik rasjecene usne; zgrabio je oružje
i krenuvši naprijed, naciljao u glavu stražara.
— Zaustavi ga! — naredi Azra.
— Budalo! — zagrmi narednik-predvodnik, išcupavši oružje iz ruku mladog fanatika.
— Vozac ce cuti pucnjavu!
— On je naš sveti neprijatelj!
— On je naš sveti izlazak odavde, ti jadni idiote! — opet ce Azra, koji je otkljucao
Kendrickove lance, pa predao kljuc Evanu da ovaj to isto ucini njemu. Kongresmen iz
Colorada je to ucinio, a zatim se okrenuo naredniku-predvodniku.
— Moje je ime Yosef — rekao je stariji covjek. — To je hebrejsko ime, a vi ste hrabar
covjek, Amal Bahrudi.
— Ja ne volim streljacki vod u pustinji — nato ce Kendrick, odbacivši svoje lance na
pod i okrenuvši se mladom teroristi koji je htio ubiti onesviještenog stražara. — Ne znam da li
da te oslobodim ili ne.
— Zašto? — vrisnuo je djecak. — Zato što cu ja ubiti za naš sveti rat, umrijeti za našu
stvar?
— Ne, mladicu, vec zato što bi nas ti mogao sve pobiti, a mi smo vrijedniji od tebe.
— Amal! — viknu Azra, zgrabivši Evanovu ruku, koliko da se uspravi, toliko i da
skrene Kendrickovu pažnju. — Ja se slažem da je on idiot, ali postoje okolnosti. Doseljenici
na Zapadnu obalu digli su u zrak kucu njegove obitelji i ocevu trgovinu odjevnim predmetima.
Otac mu je poginuo u eksploziji, a Izraelci su obje nekretnine prodali novim doseljenicima
budzašto. — Plavi je snizio glas, govoreci Kendricku u uho. — On je psihijatrijski
slucaj, ali se nema kome okrenuti nego nama. Yosef i ja cemo paziti na njega. Oslobodite ga.
— Na tvoju glavu, pjesnice — osorno ce Evan, otkljucavši brave s lanaca mladog
teroriste.
— Zašto ti govoriš o smaknucu u pustinji? — upita ga Yosef.
— Zato jer je put ispod kola napola pijesak, zar to ne osjecaš? — upita ga Kendrick,
koji je znao kojim putem idu. — Mi jednostavno išceznemo, spaljeni ili zakopani u pustinji.
— Zašto mi? — ustrajno ce stariji terorista.
— Ja sebe mogu boije objasniti nego tebe; oni ne znaju što ce sa mnom, pa zašto da
me ne ubiju? Ako sam opasan ili utjecajan, i opasnost i utjecaj odlaze sa mnom. — Evan je
zastao, a zatim kimnuo. — Kad malo bolje razmislim — dodao je — to vjerojatno objašnjava
i Yosefa i djecaka; oni su tamo bili najglasniji zatvorenici i njihove su glasove vjerojatno
prepoznali — oba se veoma lako razlikuju.
— A ja? — upita Azra, zureci u Kendricka.
— Trebalo bi da pomislim da ti na to pitanje možeš odgovoriti bez moje pomoci —
odgovori mu Kendrick, uzvrativši Palestincev pogled, ali sa stanovitim prezirom u svojim
ocima. — Pokušao sam se udaljiti od tebe, kad su ono navalili na mene pored zahoda, ali si ti
bio previše spor.
— Hoceš reci da su nas vidjeli zajedno?
— Student dobija jedva prolaznu ocjenu. Ne samo zajedno, vec udaljene od svih
drugih. To je bila tvoja konferencija, velika budžo.
— Vozilo usporava! — uzviknu Yosef, dok je vozac lagano zakocio, spuštajuci se u
zaokretu.
— Moramo izaci — rekao je Evan. — Odmah. Ako side u udolinu, tamo ce biti
vojnici. Brzo! Moramo ostati na visokom terenu; nikad se ne bismo uspjeli uspeti natrag.
— Vrata! — uzviknu Azra. — Sigurno su zabravljena s vanjske strane.
— Ne znam — lagao je Kendrick slijedeci scenarij koji su brzo skicirali u laboratoriji
zatvora. Zakovice su bile skinute i olabavljene na dvjema plocama. — Nikad ranije me nisu
hapsili. Ali to nije važno. To je lim od celicne legure sa šavovima. Ako nas cetvorica
zajednicki udarimo možemo to razbiti. Sredina. Ona je najslabija. — Evan je zgrabio djecaka
rasjecene usne za rame i povukao ga slijeva. — U redu, divljace. Udari kao da udaraš u Zid
placa. Sve cetvorica! Hajd'mo!
— Cekajte! — posrnuo je Azra preko poda. — Oružje! — viknuo je; zgrabio je
mašinski pištolj MAC-10 i remen prebacio preko ramena, s cijevi uperenom nadolje. — U
redu — rekao je i pridružio se drugima.
— Sada! — viknu Kendrick.
Cetvorica zatvorenika udariše u srednju plocu vrata, dok su kola posrtala preko
kamenja u zaokretu niz brežuljak. Metalna ploca nije izdržala udarac vec je nabrekla na
spojevima. Kroz široki prorez prodrlo je svjetlo mjesecine.
— Još jednom! — zagrmio je Yosef, zažarenih ociju.
— Zapamtite! — naredio je covjek koji je sada bio prihvacen kao Amal Bahrudi. —
Ako uspijemo prodrijeti, bacite se na koljena kad iskocite. Ne treba nam da netko bude
povrijeden.
Opet su zaskocili napola urušenu plocu. Donje zakovice su iskocile i metal je odletio
na mjesecini; cetiri lika su iskocila na zaokretu koji je vodio u pustinjsku udolinu. Unutar
kola, stražar se okretao naprijed s ljuljanjem kola na silazu; lice mu je bilo išarano potocicima
znoja izazvanog strahom od vlastite smrti. Uspuzao je na koljena i opetovano stao udarati po
vozacevoj kabini. Kao odgovor cuo je jedan udarac. Njihov nocni zadatak bio je napola
završen.
Azra i Yosef su se prvi uspravili na nogama, izdužujuci vrat i tresuci glavom,
instinktivno pretražujuci mjesta bubotaka i brazgotina. Kendrick je bio treci. Rame mu je bilo
u vatri, noge u prolaznoj agoniji, a ruke zaderane; boljelo ga je ali nije bio povrijeden.
Najgore je prošao Palestinac rasjecenih usana; jecao je na kamenitom tlu s cupercima
pustinjske trave. Prevrtao se u bijesu nastojeci ustati, ali nije mogao. Yosef je potrcao k
njemu. Dok su Evan i Azra proucavali udolinu pred njima, grubi stariji muškarac je objavio
što je imao reci. — Ovo je dijete slomilo nogu — obratio se svojoj dvojici pretpostavljenih.
— Onda me odmah ubijte! — vrištao je mladic. — Ja idem Alahu, a vi nastavite
borbu!
— Daj zaveži — rece mu Azra stežuci MAC-10 u ruci, iduci s Kendrickom prema
njemu. — Tvoje silenje da umreš postaje dosadno. Yosef, razderi mu košulju u trake. Veži mu
ruke i noge i stavi ga uz cestu. Ta ce kola dojuriti za minutu, odnosno istog casa kad stignu
dolje do logora i te budale shvate što se dogodilo. Oni ce ga naci.
— Vi me prepuštate neprijatelju! — vrisnuo je tinejdžer.
— Šuti! — ljutito ce Azra, prebacivši mašinski pištolj preko ramena. — Mi te
predajemo bolnici gdje ce se pobrinuti za tebe. Djecu ne ubijaju, osim bombama i raketama.
— Ja necu ništa otkriti!
— Ti ništa i ne znaš — rece mu covjek nazvan Plavi. — Veži ga, Yosef. Ucini tako da
mu noga ima što ugodniji položaj. — Azra se sagnuo nad mladicem. — Ima boljih nacina
borbe od umiranja. Neka te neprijatelj iscijeli, tako da se možeš opet boriti. Potreban si nam...
Yosef, požuri!
Dok je stariji terorist izvršavao naredenje, Azra i Kendrick su ss vratili na cestu
isjecenu u kamenu. Daleko dolje pocinjao je bijeli pijesak, koji se beskrajno širio na
mjesecini; ogromni pod od alabastera, s krovom od tamna neba. U daljini, namecuci se
bijelom pokrivacu, bila je mala pulsirajuca erupcija žutoga. To je bila pustinjska vatra, mjesto
sastanka, koje je bilo utkani dio »bijega«. Bilo je predaleko da bi se likovi mogli jasno
nazrijeti, ah su bili tamo i moglo se s pravom pretpostaviti da su to omanski vojnici ili
policajci. Svakako to nisu bili krvnici koje su zamišljali suputnici Amala Bahrudija.
— Ti si mnogo bolje upoznat s ovim terenom od mene — rece Evan na engleskom. —
Što misliš koliko je logor udaljen od nas?
— Deset kilometara, možda dvanaest, ne više od toga. Dolje se cesta izravnava;
uskoro cemo biti tamo.
— Onda hajdemo. — Kendrick se okrenuo, gledajuci starijeg Yosefa kako ranjenog
mladica nosi na cestu. Uputio se prema njima.
Medutim, Azra se nije pomakao. — Kamo, Amal Bahrudi? pozove ga. — Kamo cemo
poci?
Evan naglo okrene glavu. — Kamo? — ponovi uvredljivo. — Za pocetak, dalje
odavde. Uskoro ce svjetlo, a ako znam o cemu govorim, a znam, desetak helikoptera ce
kružiti nebom tražeci nas u niskom letu. Možemo se utopiti u gradu, ali ne ovdje.
— Onda što cemo uciniti? Kamo cemo poci?
Kendrick nije mogao jasno vidjeti na slaboj mjesecini, ali je na sebi osjecao napeti, ispitujuci
pogled. Bio je na probi. — Moramo doturiti poruku do ambasade. Tvojoj sestri,
Yateem, ili onome što se zove Ahbyahd. Prestanite s fotografijama i ubijte one koji su u to
upleteni!
— Kako cemo to uciniti? Dobaciti poruku u ambasadu? Jesu li ti tvoji ljudi to rekli,
Amal Bahrudi?
Evan je bio spreman; to je bilo neizbježno pitanje. — Iskreno receno, oni nisu bili
sigurni gdje je cijev, a pretpostavljali su da je mijenjate svakog dana, ako imate iole mozga.
Trebalo je da ubacim poruku kroz kapiju do vašeg operativnog vijeca da me puste da udem —
kroz cijev ma gdje se nalazila toga trenutka.
— Mnoge takve poruke bi mogle biti stupicom. Zašto bi tvoja bila prihvacena?
Kendrick je zašutio, a kad je progovorio glas mu je bio dubok, miran i ocipkan
znacenjem. — Zato jer ju je potpisao Mahdi.
Azrine se oci raširiše. Polako je kimnuo i podigao ruku. — Tko? — upita nespretno.
— Omotnica je bila zapecacena voskom i pecat se nije smio razbiti. Bila je to uvreda
koju sam teško pregorio, ali cak i ja slijedim naredenja onih koji placaju teret, ako znaš na što
mislim.
— Oni koji nam daju novac da radimo ono što radimo...
— Ako je postojao kod koji je znacio autenticnost, onda je to trebalo da zna jedan od
vašeg vijeca ili svi vi, ne ja.
— Daj mi tu poruku — rece Azra.
— Idiote! — rikne kongresmen iz Devetog okružja Colorada. Kad sam vidio da me
policija opkoljava razderao sam je u komadice i razbacio po cijelom Al Kabiru! Zar bi ti
ucinio nešto drugo?
Palestinac je ostao nepokretan. — Ne bih, ocito ne bih — odgovori. — U svakom
slucaju, nece nam biti potrebna. Ja cu nas uvesti u ambasadu. Cijev, kako si to ti nazvao,
dobro je regulirana, i izvana i iznutra.
— Tako je dobro regulirana da filmovi klize ispred nosa vaših dobro reguliranih
stražara. Uputi koju rijec svojoj sestri. Promijenite ih, sve do jednoga, i odmah zapocnite
potragu za kamerom. Kad je pronadete, ubijte vlasnika i svakoga tko mu se cini prijateljem.
Sve ih ubijte!
— Na temelju takvog površnog promatranja? — prosvjedovao je Azra. — Riskiramo
gubljenje nevinih života, vrijednih boraca.
— Nemojmo biti takve hipokrite — nasmijao se Amal Bahrudi.
— Tako ne oklijevamo kad je u pitanju neprijatelj. Mi ne ubijamo »vrijedne borce«,
mi ubijamo baš prave nevine ljude da bismo naveli svijet da sluša, svijet koji je slijep i gluh za
našu borbu, za naše preživljavanje.
— Tako ti tvog svemoguceg Alaha, sada si ti onaj koji je slijep i gluh! — podvikne
Azra. — Ti vjeruješ zapadnoj štampi; njene informacije se ne ispituju. Od jedanaest leševa,
cetiri su vec bila mrtva, ukljucujuci dvije žene. Jedna se ubila svojom rukom jer je bila
paranoidna zbog silovanja, arapskog silovanja; druga, mnogo snažnija žena, gotovo slicna
marincu koji je napao Nassira, bacila se na tog mladog slaboumnika, cija je jedina reakcija
bila da ispali iz oružja. Dvojica muškaraca bili su stari i nepokretni, te su umrli od srca. To
nas ne oslobada krivnje zbog izazivanja smrti nevinih, iako protiv njih nije bilo upereno
nikakvo oružje. Sve je to objasnila Zaya, ali nam nitko nije vjerovao. I nikad nece!
— Niti je to važno, ali što je s ostalima? Sedam, cini mi se.
— Osudilo ih je naše vijece i to s pravom. Obavještajci koji su gradili mreže protiv nas
cijelim Zaljevom i Sredozemljem, pripadnici zloglasnih Konzularnih operacija. Zaslužili su
smrt, jer bi nas svi oni rado gledali kako umiremo, ali ne prije nego budemo obešcašceni, prije
nego nas ucine karikaturama zla, mada zla nema u nama — jedino želja da živimo u svojoj
zemlji...
— To je dovoljno, pjesnice — prekinu ga Kendrick, bacivši pogled na Yosefa i
djecaka teroristu. — Nemamo vremena za tvoje propovijedi, moramo se izbaviti odavde.
— U ambasadu — složio se Azra. — Kroz cijev.
Kendrick se vratio Palestincu, približivši mu se polako. — U ambasadu, da — rekao je
— ali ne kroz cijev, vec do kapije. Tamo ceš ti poslati poruku svojoj sestri, u kojoj ceš joj sve
reci. S tim naredbama je moj posao ovdje završen, a tako i tvoj — tvoj barem za dan ili dva.
— O cemu ti govoriš? — zapanjeno ce Plavi.
— Moje su instrukcije da dovedem jednog od vas u Bahrain što je prije moguce, a ti si
taj. Mene su uhvatili i pobjegao sam, a sada se ne smijem izlagati novim opasnostima. Ne
sada!
— Bahrain?
— Mahdiju. To ce biti samo na nekoliko sati, vrlo je hitno. Onima nova naredenja za
tebe, naredenja koja ne može povjeriti nikome osim clanu vijeca. A ti si clan i obojica smo
vani, ne unutra.
— Aerodrom je pod paskom — cvrsto ce Azra. — Tamo patroliraju stražari i psi
napadaci; nitko ne može uci ili izaci, a da ne bude izložen ispitivanju. Nikako ne bismo
uspjeli proci. Ista je stvar i na obali. Zaustavljaju svaki camac ili brodic i pretražuju ga.
— Ništa od svega toga nije omelo vaše ljude da odlaze ili dolaze kroz cijev. Vidio sam
rezultate u Berlinu.
— Ali rekao si »hitno«, a cijev je postupak koji traje od dvadeset cetiri do cetrdeset
osam sati.
— Zašto tako dugo?
— Mi putujemo na jug samo nocu i u uniformama jemenskog granicnog garnizona.
Ako nas zaustave, kažemo da patroliramo obalom. Onda se sastajemo u brzim camcima koje
daje Bahrain, dakako.
— Dakako. — Bio je u pravu, pomisli Evan. Južna obala, sve do Ra's al Hadda i iza
do tjesnaca Masirah, bila je otvoreni teritorij, negostoljubiva jalovina kamenitih obala i
divlje unutrašnjosti, nebeski dar za lopove i krijumcare i, iznad svega, teroriste. — To je vrlo
dobro — nastavi Amal Bahrudi, profesionalnim tonom. — Kako ste, za ime Alaha, došli do
uniformi? Ja znam da su neuobicajene, svjetlija boja, drugacije epolete, cipele za pustinju i
vodu...
— Ja sam ih dao naciniti — prekinu ga Azra, gledajuci u udolinu. — U Bahrainu,
dakako. Svaka je zabilježena, o svakoj se vodi evidencija, a kad nisu u upotrebi onda su
zakljucane... Ti si u pravu, moramo krenuti. Ta ce kola stici do logora za manje od dva
minuta. Razgovarat cemo putem. Hajdemo!
Yosef je mladog, ranjenog teroristu, kojeg je vezao prema naputama, smjestio nasred
ceste. Azra i Kendrick su se približili; Evan je progovorio. — Najbolje cemo iskoristiti
vrijeme ovdje na cesti rekao je. — Ostat cemo na njoj sve dok ne ugledamo svjetla kola koja
dolaze iz doline. Požurimo.
Poslije konacnih rijeci ohrabrenja upucenih ranjenom drugu, trojica bjegunaca stadoše
trcati zaokretom koji se sada uspinjao, žureci do ravnog terena udaljenog stotinjak metara
prema gore. Koliko su im oci mogle vidjeti na svjetlosti škrte mjesecine, cesta je bila ravna.
Dišuci teško, dok su mu se snažna prsa nadimala od napora, Yosef je govorio: — Tri ili cetiri
kilometra na sjever ima više stabala, viša su, s više raznog zelenila u kojem bismo se mogli
sakriti.
— Ti to znaš? — upita ga Kendrick, neugodno iznenaden, misleci da samo on zna
gdje se nalaze.
— Možda ne baš ovu cestu — odgovori terorist — ali su svi ovi putovi isti. Od pijeska
prema Zaljevu zemlja se mijenja. Sve je zelenije, iieravnije i odjednom je covjek u Muskatu.
To se dogada brzo.
— Yosef je bio pripadnik izvidnicke grupe pod komandom Ahbyahda — objasnio je
Azra. — Došli su ovamo pet dana prije nego smo zauzeli ambasadu.
— Vidim. Takoder vidim da nam cijela Crna šuma ne bi mogla pomoci kad nadode
svjetlo, a Oman nije Schwarzwald. Doci ce vojska i policija, i helikopteri, pregledat ce svaki
centimetar ovog podrucja. Nema mjesta gdje se možemo sakriti, osim u Muskatu.
— Evan je slijedece rijeci upravio covjeku nazvanom Plavi. — Ti zacijelo imaš
kontakata u gradu.
— Brojnih.
— Što to znaci?
— Izmedu deset i dvadeset, nekoliko na visokim mjestima. Ti ulijecu i izlijecu,
dakako.
— Okupi ih zajedno u Muskatu i odvedi me k njima. Ja cu jednoga izabrati.
— Ti ceš jednoga izabrati...
— Treba mi samo jedan, ali taj jedan mora biti pravi. On ce ponijeti moju poruku i za
tri sata cu te imati u Bahrainu.
— Kod Mahdija?
— Da.
— Ali ti si rekao — tako se moglo shvatiti — da ne znaš tko je on.
— Ne znam.
— Pa ipak, znaš kako ceš doprijeti do njega?
— Ne — odgovori mu Kendrick, osjetivši naglu šuplju bol u grudima. — Druga
uvreda, ali koju je lakše shvatiti. Moje su operacije u Evropi, ne ovdje. Ja sam jednostavno
pretpostavljao da ceš ti znati gdje ga se može naci u Bahrainu.
— Možda je to bilo u poruci koju si uništio u Al Kabiru, kod...
— Uvijek postoje postupci u slucaju hitnosti! — Evan mu oštro upade u rijec,
nastojeci savladati svoju tjeskobu.
— Da, postoje — Azra ce zamišljeno. — Ali nijedan ne ukljucuje izravno Mahdija.
Kao što zasigurno znaš, njegovo se ime govori u šapatu samo nekolicini.
— Ja ne znam. Rekao sam ti, ja ne djelujem u ovom dijelu svijeta — zbog cega su me
ocito... izabrali.
— Da, ocito — suglasi se Plavi. — Ti si daleko od svoje baze, neocekivani glasnik.
— Ja to ne vjerujeml — prasnuo je Kendrick. — Ti primaš instrukcije — nesumnjivo
dnevno, zar ne?
— Primamo. — Azra baci kratki pogled na Yosefa. — Ali poput tebe i ja sam glasnik.
— Što?
— Ja sam clan vijeca, mlad i jak, i nisam žena. Ali nisam ni voda; moje godine mi to
ne dopuštaju. Nassir, moja sestra Zaya i Ahbyahd — oni su imenovane vode vijeca. Do
Nassirove smrti, njih troje su dijelili odgovornost za operacije. Kad bi stizale zapecacene
upute, ja bih ih predao, ali nisam lomio pecat. Jedino Zaya i Ahbyahd znaju kako se može
doci do Mahdija — ne osobno, dakako, vec kroz niz kontakata koji vode do njega, koji mu
prenose glas.
— Možeš li uspostaviti radiokontakt sa svojom sestrom, preko sigurne frekvencije ili
možda sterilnog telefona? Ona bi ti dala informaciju.
— Nemoguce. Neprijatelj ima predobre uredaje za presrete. Preko radija ili telefona ne
kažemo ništa što ne bismo rekli javno; moramo uvijek govoriti isto i za svakoga.
— Vaši ljudi u Muskatu! — nastavi Evan brzo, groznicavo, osjecajuci kako mu se
nakup-ljaju grašci znoja. — Da li bi jedan od njih mogao uci unutra i donijeti tu informaciju.
— Informaciju u vezi s Mahdijem, bez obzira na to koliko bila daleka? — upita ga
Azra. — Ona bi ubila onoga tko je zatraži.
— Mi je moramo imati! Ja te dovodim u Bahrain — k njemu — do navecer, ali ne
želim riskirati naše izvore operativnih fondova u Evropi zbog ovdašnjeg neuspjeha koji nije
moj!
— Postoji samo jedno rješenje — rece Azra. — Ono o kojemu sam prije govorio.
Idemo do ambasade, u ambasadu.
— Nema vremena za takve komplikacije! — ocajnicki je ustrajao Kendrick. — Ja
poznajem Bahrain. Ja cu izabrati lokaciju pa cemo nazvati jednog od vaših ljudi ovdje i
doturiti glas do tvoje sestre. Ona ili Abhyadh ce naci nacina kako da se dopre do jednog od
Mahdijevih kontakata. Ne smije se spomenuti nikoga od nas dvojice, dakako — reci cemo im
da kažu da je iskrslo nešto hitno. Tako je, hitnost; oni ce znati što to znaci! Ja cu se pobrinuti
za mjesto sastanka. Ulica, džamija, dio obale ili prostor izvan aerodroma. Netko ce doci.
Netko mora doci!
Vitki, mišicavi, mladi terorist opet je zašutio proucavajuci lice covjeka za koga je
vjerovao da je njegov istovrsnik u dalekoj Evropi. — Pitam se, Bahrudi — rekao je pošto je
proteklo više od deset sekundi — da li bi ti bio tako slobodan, tako nediscipliniran, sa svojim
financijskim izvorima u Berlinu? Da li bi Moskva, ili bugarske banke u Sofiji, ili nevidljivi
novac u Zagrebu1 trpjeli tako labave komunikacije?
— U slucaju hitnosti to bi shvatili.
— Ako bi ti dopustio takvu hitnost, oni bi ti prerezali vrat nožem za striženje i
zamijenili te.
1 Svojedobno je bilo pokušaja od strane raznih inozemnih, polulegalnih ili ilegalnih struktura, da pod odredenim
okolnostima pohrane novac u našim bankama, ali im to nije uspjelo (op. prev.)
— Ti se brini za svoje izvore, a ja cu za svoje, g. Plavi.
— Ja cu se brinuti za svoje. Hajdemo! Idemo do ambasade! Vjetar iz Omanskog
zaljeva donio je zvuk uporne dvotonske sirene u daljini, iz pravca pustinjske udoline. To je
bio signal. Sakrijte se. Kendrick ga je ocekivao.
— Trcimo! — zagrmio je Yosef, zgrabivši Azru za rame i usmjerivši svog
pretpostavlje-nog prema cesti. — Trcite, braco moja, kao što nikad niste trcali u životu!
— Ambasada! — viknuo je covjek nazvan Plavi. — Prije nego se digne svjetlo!
Za Evana Kendricka, kongresmena iz Devetog okružja Colorada, pocinjala je mora
koja ce živjeti s njim do kraja života.
9
Khalehli je zastao dah. Oci su joj naglo bile privucene stražnjim ogledalom; neka slika
crnog nad još crnjim, nešto. A onda je opet bilo tamno. Daleko na brdu iznad Muskata, slijede
je kola! Nije bilo svjetla, samo mracna, pokretna sjena u daljini. Išla su zaokretom po
napuštenoj cesti koja je vodila u prepleteno spuštanje u dolinu — do pocetka pijeska Jabal
Shama, gdje se ima zbiti »bijeg«. Postojao je samo jedan ulaz i jedan izlaz iz putinjske
udoline, a njena je strategija bila da skrene sa ceste, izvan vidika, te slijedi pješke Evana
Kendricka i njegove bjegunce, kad se oslobode kola. Ta je strategija sada bila jalova.
O, moj boze, ne smiju me uloviti! Ubili bi svakog taoca u ambasadi! Što sam ucinila?
Izici. Pobjeci!
Khalehla je okrenula upravljac; snažna kola su skrenula na mekanu, pjeskovitu zemlju,
skacuci preko rupa i žlijebova primitivne ceste, promijenivši smjer. Pritisla je nogom na
papucicu za ubrzanje, upalila putna svjetla i za nekoliko trenutaka prošla pored kola koja su
joj jureci dolazila u susret. Lik pored iznenadenog vozaca pokušao se sagnuti, sakriti lice i
tijelo, ali je to bilo nemoguce.
A Khalehla nije vjerovala u ono što je vidjela!
Ali je morala. U trenutku mimoilaženja ona je to vidjela jasno, tako savršeno,
nepogrešivo jasno. Tony! Petljavi, uzoholjeni, nerazumljivi Anthony MacDonald. Odbacenik
svoje kompanije, ciji je položaj ipak bio siguran jer je firmu posjedovao otac njegove žene;
ipak su ga uputili u Kairo gdje je mogao naciniti najmanje štete. Predstavnik bez portfelja,
osim što je organizirao vecere i zabave na kojima bi se on i njegova jednako nesposobna i
dosadna žena redovito nalili do daske.
Pokušavala je misliti unatrag, rekonstruirati kako ju je navukao u mamac, ali su joj
koraci bili nejasni jer o tome nije razmišljala u pravo vrijeme. Nije imala nikakva razloga da
posumnja da je Tony MacDonald, alkoholicarska ništica, bio izvan sebe pri pomisli da putuje
sam u Oman, bez nekoga sa sobom tko poznaje teren. Požalio se nekoliko puta, gotovo
dršcuci, kako njegova firma ima poslove u Muskatu, a od njega se ocekuje da obilazi klijente
bez obzira na užase koji se tamo zbivaju. Ona mu je odgovorila rijecima utjehe da je to u
osnovi americko-izraelski problem, a ne britanski, pa njemu nece nitko naškoditi. Kao da je
ocekivao da ce nju uputiti tamo, a kad su stigla naredenja sjetila se njegovih strahovanja, pa
mu je telefonirala vjerujuci da joj je on savršena pratnja u Oman. O, kako savršena!
Kakvu mrežu on mora da ima! pomisli. Prije nešto duže od sata bio je navodno
paraliziran alkoholom, praveci magarca od sebe u hotelskom baru, a sada ga evo u pet sati
izjutra kako je slijedi u velikim kolima bez svjetala. Jedna je pretpostavka bila neizbježna: on
ju je stavio pod 24-satni nadzor i uhvatio je kad se provezla kroz velika ulazna vrata dvora,
što znaci da su njegovi doušnici iskopali njene veze sa sultanom Omana. Ali za koga duboko
mudri MacDonald igra tu šaradu?
Tko stoji iza njega? Ima li posjet kontradiktornog Engleza ikakve veze s Evanom
Kendrickom? Ahmat je govorio oprezno, apstraktno, o pokrivenom cilju americkog
kongresmena u Muskatu, ali nije htio ici u pojedinosti, osim što je rekao da nijednu teoriju ne
treba prenebregnuti, ma kako se cinila nemoguca.
Njeni profesionalni instinkti su zahtijevali od nje da ode što prije, da poleti, ali
Khalehla to nije mogla uciniti. Nešto se dogodilo, netko je promijenio delikatnu ravnotežu
prošlog i buduceg, neminovnog nasilja. Ona nece pozvati mali mlažnjak da je s jednog
nepoznatog kamenog platoa odveze u Kairo. Ne još. Ne sada! Ima mnogo toga što treba
saznati u tako malo vremena! Ne smije stati!
— Ne zaustavljaj se! — zaroktao je gojazni MacDonald, uspravivši svoje teško tijelo
u kolima. — Ona je ovamo vozila zbog nekog razloga, zacijelo ne radi zadovoljstva u ovo
doba.
— Možda vas je vidjela, efendija.
— Nije baš vjerojatno, ali ako je, ja sam samo odjebani klijent kojeg je prevarila neka
kurva. Nastavi vožnju i upali svjetla. Možda ih netko ceka, a mi moramo znati tko je to.
— Tko god to bude, nece biti prijatelj, gospodine.
— U tom slucaju ja sam još jedan pijani nevjernik, a tebe je unajmila moja firma da
me zaštitiš od mog groznog ponašanja. Ništa drugacije nego u drugim prilikama, staro
momce.
— Kako želite, efendija. — Vozac je upalio svjetla.
— Što je naprijed? — upita MacDonald.
— Ništa, gospodine. Samo stara cesta koja vodi do Jabal Shama.
— Što je dovraga, to?
— Pocetak pustinje. Završava s dalekim planinama koje su granica sa Saudi-
Arabijom.
— Ima li drugih cesta?
— Dvije-tri prema istoku, ali su manje prolazne, gospodine, vrlo teške.
— Kad kažeš da naprijed nema ništa, što tocno misliš?
— Tocno što sam rekao, gospodine. Samo cesta do Jabal Shama.
— Ali ova cesta na kojoj smo sada — ustrajao je Englez — kamo ona vodi?
— Ne vodi, sir. Skrece lijevo na cestu dolje do...
— Jabal-što-bilo — završi MacDonald, prekidajuci ga. — Tako. Dakle, mi ne govorimo
o dvije ceste, vec o jednoj koja vodi lijevo dolje do tvoje jebene pustinje.
— Da, gospodine...
— Rendezvous — upadne mu u rijec Mahdijev »kanal«, šapcuci sebi. — Promijenio
sam mišljenje, staro momce — nastavi brzo. Ugasi prokleta svjetla. Ima dovoljno mjesecine
da vidiš voziti, zar ne?
— O, da! — odgovori vozac uživajuci u maloj pobjedi, ugasivši svjetla. — Ja ovu
cestu vrlo dobro poznajem. Ja znam svaku cestu u Muskatu i Matrahu, vrlo, vrlo dobro. Cak i
neprolazne prema istoku i jugu. Ali moram reci, efendija, da ne razumijem.
— Sasvim jednostavno, moj djecace. Ako naša mala zaposlena kurva nije krenula
dolje do bilo cega i bilo koga, kamo je imala doci, znaci da ce netko drugi doci ovamo —
prije svjetla dana, kako ocekujem, a do toga je još malo ostalo.
MacDonald je postavio pištolj na vrh razvodne ploce, pa iz džepa jakne izvukao kratki
dvogled s nabreklim, debelo zašticenim lecama. Prinio ih je ocima i kroz vjetrobran stao
razgledavati okoliš.
— Još je previše tamno da biste vidjeli, efendija — rece šofer.
— Ne za ove male drage igrackice — objasnio je Englez dok su se na mjesecini
približavali još jednom zaokretu. — Zacrni cijelo nebo, a ja cu ti izbrojati sva ta zakržljala
stabla na tisucu metara odavde. — Provezli su se kroz oštar zavoj i cesta je sada bila ravna,
išcezavajuci u mraku daljine.
— Tako mi Krista! — zaurlao je MacDonald, zureci kroz infracrveni dvogled. —
Skreni sa ceste! Odmah!
— Što, gospodine?
— Ucini kako ti kažem! Ugasi motor!
— Gospodine?
— Ugasi ga! Skreni koliko možeš dalje u pjeskovitu travu! Vozac je okrenuo kola
udesno vozeci preko teškog, izbrazdanog terena, stežuci upravljac i stalno ga okrecuci da bi
izbjegao kržljava stabla, jedva vidljiva na štedljivom nocnom svjetlu. Dvadesetak i više
metara u suhoj travuljini, kola su se naglo zaustavila; kržljavo cvornato drvo uhvatilo se za
donji dio automobila
— Gospodine?...
— Šuti! — prošapce debeli Englez; dvogled je stavio u džep, a onda posegnuo za
oružjem. Slobodnom je rukom zgrabio rucicu vrata, a onda se kao oparen zaustavio. — Da li
se pale svjetla kad se otvaraju vrata? — upita.
— Da, gospodine — odgovori vozac i pokaže na krov kola. — Ono svjetlo iznad
glave, gospodine.
MacDonald je tresnuo s cijevi pištolja o staklo gornjeg svjetla. — Ja idem vani —
rekao je, opet šapcuci. — Ostani ovdje, budi miran i što dalje od proklete sirene. Ako cujem
zvuk ti si mrtav covjek, razumiješ li me?
— Jasno, sir. Medutim, mogu li pitati o cemu se radi?
— Naprijed tamo na cesti su neki ljudi — nisam mogao odrediti da li su trojica ili
cetvorica — ali oni idu, trce ovamo. — Englez je tiho otvorio vrata i brzo izišao. Držeci se
pogrbljeno i što bliže zemlji, brzo je pošao preko suhe trave, zaustavivši se oko sedam metara
od ceste. Spustio se pored patuljastog drveta, s oružjem s desne strane svijenog debla, pa opet
izvukao infracrveni dvogled iz džepa. Upravio ga je na cestu, prema likovima koji su se
približavali. Odjednom su bili tu.
Plavi! To je bio Azra. Bez brade, ali nepogrešivo on! Mladi clan vijeca, brat Zaye
Yateem, jedini mozgovi u tom vijecu. A covjek slijeva... MacDonald se nije odmah mogao
sjetiti imena. Židovsko ime, terorist vec gotovo dvadeset godina... Yosef? Da, Yosef! Pošto je
pobjegao s Golanskih visoravni obucavao se u libijskoj vojsci... Ali je covjek s lijeve Azrine
strane bio zagonetka; Englez je smatrao da bi ga morao poznavati zbog njegova izgleda. Bio
je star kao Yosef, a zbog razloga koje je znao Bahrain, u ambasadi je bilo svega nekolicina
ljudi starijih od trideset godina; ostali su bili umobolnici i vrucoglavci — fundamentalisticki
fanatici s kojima se lako manipuliralo. Onda je MacDonald primijetio ono što je odmah morao
opaziti: ta su trojica bila u zatvorenickoj odjeci. Oni su zatvorenici koji su pobjegli. Sve je to
bez smisla! Jesu li to bili Ijudi kojima je ona kurvetina Khalehla žurila ususret? Ako je tako,
sve je dvostruko nerazumljivo. Kujetina-kurvetina iz Kaira radila je za neprijatelja.
Informacija je bila potvrdena u Bahrainu; bila je neosporna! Zbog toga je gajio odnose s
njom, opetovano joj je govorio o zanimanju njegove firme za Oman, kako se boji otici tamo u
takvim okolnostima i kako bi joj bio zahvalan da pode s njim, kao osoba koja se tamo zna
kretati. Ona je progutala mamac, prihvatila njegovu ponudu, što je došlo dotle da je inzistirala
da pode iz Kaira u odredeni dan, u odredeno vrijeme, što opet znaci vrlo odredeni let, a takav
je bio samo jednom dnevno. Telefonirao je u Bahrain otkud mu je receno da joj udovolji. I da
pazi na nju, što je i cinio. Nije bilo sastanka s bilo kim, niti kakvog nagovještaja vizuelnog
kontakta. Ali u kaosu pogranicnih formalnosti tako sigurnosno orijentiranog Muskata, ona je
ipak nekako odlutala. Odlutala je — otišla je sve do aerodromskog skladišta, a kad ju je
pronašao bila je sama i obijesna kao uvijek. Je li ona tamo uspostavila kontakt s nekim? A ako
je to ucinila, ima li to ikakve veze s pobjeglim zatvorenicima koji sada trce cestom?
Kad su tri lika prošla pored njega, oznojeni Anthony MacDonald se odgurnuo od
zemlje i hropcuci stao na noge. Naglo iskrslu enigmu, koja je Khalehla, treba odmah riješiti, a
odgovori koji mu tako ocajnicki trebaju nalaze se u ambasadi. Ne samo da bi milijuni mogli
biti izgubljeni bez tih odgovora, vec ako je ta kujakurva znacajna za neki pripremani udarac, a
on je ne uspije zaustaviti, sasvim je moguce da Bahrain naredi njegovo smaknuce. Mahdi ne
podnosi neuspjehe.
On mora otici u ambasadu i u sav taj pakao koji ona znaci.
Lockheed C-130 Hercules s izraelskim oznakama letio je na visini od 10 i po hiljada
metara iznad saudijske pustinje Al Ubaylah. Plan leta iz Hebrona bio je nejasan: južno preko
Negeva u Zaljev Aqaba i Crveno more, pa opet nastaviti prema jugu na jednakoj udaljenosti
od obala Egipta, Sudana i Saudijske Arabije. Kod Hamdanaha treba promijeniti kurs prema
sjeveru-sjeveroistoku, rascijepiti radarsku mrežu izmedu aerodroma u Meki i Qal Bishahu,
zatim na istok, pa istocno od Al Khurmaha u pustinju Rub al Khali, u južnoj Arabiji. Avion se
napunio gorivom u letu, u zraku izvan Sudana i zapadno od Jiddaha preko Crvenog mora; to
ce isto uciniti za povratnog leta, ali, tada, bez svojih pet putnika.
Oni su sjedili u teretnom dijelu aviona, petorica vojnika u gruboj gradanskoj odjeci,
svaki dobrovoljac iz malo poznate elitne brigade Masada, udarne sile specijalizirane za
uništavanje komunikacija, spašavanje, sabotaže i asasinaciju. Nijedan fiije imao više od
trideset dvije godine i svi su tecno govorili hebrejski, jidiš, arapski i engleski. Bili su vrhunski
istrenirani, i motivirani do krajnosti, jer su svi do krajnosti i propatili — ili sami ili njihovi
najbliži srodnici. Premda su bili kadri i smijati se, bili su bolji u mržnji.
Tiho su razgovarali izmedu sebe — osim jednog. Šutljivi covjek bio im je voda; i on je
sjedio nagnut naprijed i bezizražajno zurio u pregradu s druge strane. Vjerojatno se
približavao 30-oj godini života; kosa i obrve bile su žuckastobijele boje, što je bio rezultat
nesmiljena sunca. Oci je imao velike i tamnosmede, visoke jagodice koje su ogradivale oštri
semitski nos i usne tanke i cvrsto postavljene. Nije bio ni najstariji ni najmladi od petorice, ali
im je on bio voda; to je bilo na njegovu licu, u ocima.
Njihov zadatak u Omanu naredila su najviša vijeca izraelskog Ministarstva za obranu.
Njihovi su izgledi za uspjeh bili minimalni, a mogucnosti neuspjeha i smrti mnogo vece, ali je
valjalo pokušati. Jer, izmedu dvije stotine trideset šest preostalih talaca u americkoj ambasadi
u Muskatu nalazio se i duboko pokriveni, terenski direktor Mossada, izraelske obavještajne
službe. Ako ga otkriju, stavit ce ga u avion i odvesti u jednu od desetak »medicinskih
klinika«, bilo prijateljskih bilo neprijateljskih zemalja, gdje su intravenozne kemikalije mnogo
djelotvornije od mucenja. Saznala bi se tisuca tajni, tajni koje bi mogle ugroziti državu Izrael i
uškopiti Mossad na Bliskom istoku. Cilj: Izvuci ga ako možete. Ubiti ga, ako ne možete.
Voda ove grupe iz brigade Masada zvao se Yaakov. Agent Mossada koga drže kao
taoca u Muskatu — bio mu je otac.
— Adonim — rekao je glas na hebrejskom preko zvucnika aviona — mirni glas s
poštovanjem koji se putnicima obratio kao »gospodi«.
— Pocinjemo se spuštati — nastavi na hebrejskom. — Cilj cemo doseci za šest minuta
i trideset cetiri sekunde, ukoliko ne naidemo na neocekivani ceoni vjetar preko planina, što ce
produžiti naše vrijeme do šest minuta i cetrdeset osam sekundi ili možda pedeset pet sekundi,
ali tko ce brojati? — Cetvorica su se nasmijali; Yaakov je trepnuo, s pogledom i dalje na
suprotnoj pregradi. Pilot je nastavio.
— Jednom cemo zaokružiti iznad cilja na visini od tri hiljade metara, tako da ako
imate potrebu za kakvim dotjerivanjem, duhovnim ili fizickim u vezi s tim ludim krevetnim
ponjavama koje imate na lednim perajama, ucinite to odmah. Meni osobno nije stalo da
izidem i prošecem na visini od tri hiljade metara, ali zato znam citati i pisati. — Yaakov se
nasmiješio; drugi su se smijali glasnije nego prije. Glas ih je opet prekinuo. — Na visini od tri
hiljade i dvjesta metara, vrata ce vam otvoriti naš brat Jonathan Levy, koji ce, kao svi iskusni
vratari u Tel Avivu, od svakog od vas ocekivati velikodušnu napojnicu za svoju uslugu. IOU1
se ne primaju. Isprekidano crveno svjetlo ce znaciti da morate napustiti ovaj luksuzni hotel na
nebu; medutim, momci na parkiralištu, dolje, odbijaju da vam dovedu kola u ovim okolnostima.
I oni znaju citati i pisati i ocijenjeni su kao duhovno kompetentni, nasuprot stanovitim
neimenovanim turistima na ovom zracnom krstarenju. — Smijeh je odjekivao od zidova
aviona; Yaakov se cerekao. Pilot se opet javio, sada mu je glas bio mekši, a ton drugaciji. —
Neka naš voljeni Izrael postoji vjecno hrabrošcu svojih sinova i kceri. I neka svemoguci bog
pode s vama, moji dragi, dragi prijatelji. Gotovo.
Jedan po jedan padobrani su se otvarali na nocnom nebu iznad pustinje, i jedan po
jedan, petorica komandosa iz brigade Masada spustili su se unutar sto pedeset petara od
svjetla jantarne boje koje je sjalo iz pijeska. Svaki je imao minijaturni radio koji ga je
održavao u dodiru s drugima u slucaju hitnosti. Kad su dodirnuli zemlju, svaki je iskopao rupu
i zakopao padobran, a onda široku lopatu takoder ukopao pored platna i tkanine. Zatim su svi
pristupili svjetlu; ugasili su ga, zamijenivši ga jednom baterijskom svjetiljkom koju je držao
covjek što je došao iz Muskata, stariji obavještajni oficir Mossada.
— Da vas malo pogledam — rekao je, skrenuvši mlaz svjetlosti na svakoga od
pridošlica. — Nije loše. Izgledate kao vucibatine iz luke.
— Vaše napute, cini mi se — rekao je Yaakov.
— Uvijek ih ne slušaju — odgovori agent. — Ti mora da si...
— Mi nemamo imena — oštro ga prekinu Yaakov.
— Prekoren sam — odvrati covjek iz Mossada. — Istini za volju, znam samo tvoje
ime, što je mislim i razumljivo.
— Zaboravite ga.
— Kako cu vas zvati, sve vas?
— Mi smo boje, jedino boje. Zdesna nalijevo su Narancasti, Sivi, Crni i Crveni.
— Zadovoljstvo mi je što sam vas upoznao — rece agent, osvjetljavajuci ponovno
svakog pojedinacno.
— A ti? — upita, osvjetljavajuci Yaakova.
— Ja sam Plavi.
— Prirodno. Zastava.
1 Akr. od engl. I Owe You, dugujem ti, pismeno obecanje ili podsjetnik za placanje duga (op. prev.)
— Ne — odgovori mu sin taoca u Muskatu. — Plava je najužarenija vatra i to je sve
što moraš razumjeti.
— To je isto i odražaj najledenijeg leda, mladicu, ali nije važno. Moja su kola udaljena
nekoliko stotina metara prema sjeveru. Bojim se da cu vas morati zamoliti da hodate nakon
vašeg uzvišenog lebdenja na nebu.
Kola su bila japanska verzija »landrovera«, dovoljno izudarana i ogrebana da ne budu
upadna u arapskoj zemlji, gdje je brzina relativna a sudari cesti. Medutim, jednosatno — ili
nešto duže putovanje do Muskata bilo je naglo prekinuto. Malo jantarasto svjetlo je
isprekidano sjalo na cesti, nekoliko milja od grada.
— To je neka hitnost — rekao je Mossadov agent Yaakovu, koji je sjedio pored njega
na prednjem sjedištu. — Ne svida mi se to. Nije trebalo biti nikakvih zaustavljanja dok se
približuj-emo Muskatu. Sultan ima posvuda patrole. Izvuci oružje, mladicu. Covjek nikad ne
zna koga su možda razbili.
— Koga se moglo razbiti? — ljutito ce Yaakov, koji je istog trena izvukao oružje iz
futrole u jakni. — Mi smo u potpunoj sigurnosti. Nitko ne zna o nama — moja vlastita žena
misli da sam u Negevu na manevrima!
— Podzemne komunikacijske linije moraju se držati otvorene, Plavi. Ponekad naši
neprijatelji kopaju preduboko u zemlju... Uputi svoje drugove. Budite spremni na vatru.
Yaakov je to ucinio; izvukli su oružje, a svaki je od njih bio uz prozor. Medutim,
agresivna priprema nije bila potrebna.
— To je Ben-Ami! — uzviknu covjek iz Mossada, zaustavivši kola; gume su
zaškripale prevrcuci se preko pukotina u loše popravljenoj cesti. — Otvori mu vrata!
Oniski vitki muškarac u blue jeansu, širokoj bijeloj pamucnoj košulji i s ghotrom
preko glave, uskocio je u kola, stisnuvši Yaakova na sjedištu. — Nastavi vožnju — naredio je.
— Polako. Ovdje nema patrola i imamo barem deset minuta prije nego bi nas mogli zaustaviti.
Imaš li bateriju? — Mossadov vozac se sagnuo i izvukao baterijsku svjetiljku. Upadac ju
je upalio i pregledao ljudski tovar pored sebe i odostraga. — Dobro je! — uzviknuo je. —
Izgledate kao smece iz luke. Ako nas zaustave, gutajte svoj arapski i vicite o svojim
jebanjima, razumijete li me?
— Što se dogodilo, što te dovelo ovamo? — upita agent Mossada.
— Umobolnost — odgovori pridošlica. — Jedan od naših ljudi u Washingtonu uspio
se probiti jedan sat nakon što si ti otišao iz Hebrona. Njegova se informacija tice jednog
Amerikanca. Kongresmena, ni manje ni više. On je ovdje i uplice se — on je pod plaštem,
možeš li u to povjerovati?
— Ako je to istina — odgovori mu vozac, stežuci kotac upravljaca — onda je svaka
moja pomisao o neznanju koju sam ikad imao o americkoj obavještajnoj zajednici, sada
procvala do punog cvijeta. Taj se rizik nije smio poduzeti.
— Poduzeli su ga. On je ovdje.
— Gdje?
— Mi ne znamo.
— Kakve to ima veze s nama? — usprotivio se Yaakov. — Jedan Amerikanac. Jedna
budala. Koje su njegove vjerodajnice?
— Znatne, žao mi je što to moram reci — odgovori mu Ben-Ami. — I mi cemo ga
poduprijeti koliko možemo.
— Što? — sada ce mladi voda iz brigade Masada. — Zašto?
— Zato, jer je Washington ipak potpuno svjestan rizika, mogucih tragicnih posljedica,
pa ga je zbog toga odrezao od sebe. On je prepušten sam sebi. Ako ga uhvate, nece biti molbi
njegovoj vladi, jer ga ona ne želi priznati, ne može ga priznati. On djeluje kao privatni
pojedinac.
— Onda moram opet pitati — ustrajao je Yaakov. — Ako ga Amerikanci ne žele
dotaci, zašto bismo mi?
— Zato jer ga oni ne bi ni u snu pustili da dode ovamo da netko vrlo visoko plasiran
nije mislio da je on na putu neceg izvanrednog.
— Ali zašto mi? Mi imamo obaviti svoj posao. Ponavljam, zašto mi?
— Zato jer mi možemo — a oni ne mogu.
— Tko je on? — uvredljivim glasom upita Mossadov šofer. — Ima li ime ili su
Amerikanci i to zakopali?
— Ime mu je Kendrick...
Velika pohabana kola izgubiše pravac, prerezavši rijeci Ben-Amija. Covjek iz
Mossada je reagirao tako munjevito cuvši ime da je zamalo sišao s ceste. — Evan Kendrick?
— upita, ispravljajuci kotac. razrogocenih ociju od iznenadenja.
— Da. Njegov ce dosje nocas poletjeti iz Washingtona — rece Ben-Ami. — Imat
cemo ga sutra ujutro.
— Ne treba ti! — uzviknu Mossadov agent. — Naši arhivski podaci o njemu debeli su
kao Mojsijeve ploce. Mi takoder imamo i Emmanuela Weingrassa — za kojeg cesto mislimo
da bi bilo bolje da ga nemamo!
— Da li bi mogao biti jasniji, molim te?
— Kraci, moj prijatelju, ali ne baš i jasniji. Ako se Kendrick vratio onda je on na
necemu ili na tragu necemu, a ovdje je zbog cetverogodišnjeg racuna — eksplozije koja je
uzela život više od sedamdeset muškaraca, žena i djece. To je bila njegova obitelj. Trebalo bi
da ga poznaješ da to razumiješ.
— Ti si ga poznavao? — upita Ben-Ami, nagnuvši se.
— Ne dobro, ali dovoljno da razumijem. Onaj koji ga je najbolje poznavao — ocinska
figura, prijatelj u picu, ispovjeditelj, savjetnik, najbolji prijatelj — to je bio Emmanuel
Weingrass.
— Covjek kojeg ti ocito ne odobravaš — upade mu Yaakov u rijec, i dalje s pogledom
na vozacevu Iicu.
— Iz sveg srca ga ne odobravam — suglasio se izraelski obavještajac. — Ali on nije
sasvim bez vrijednosti. Htio bih da jest, ali nije.
— Od vrijednosti Mossadu? — upita ga Ben-Ami.
Kao da se agent za volanom osjetio naglo zbunjenim. Odgovarajuci, snizio je glas. —
On se krece u cudnim društvima, ima kontakte s marginalnim ljudima. Kroz njega smo ušli u
trag teroristima koji su bombama zasuli košerski restoran u Rue du Bac.1 Mi bismo taj
problem sami riješili, ali mu je neka prokleta budala omogucila da to on ostvari. Glup, glup!
A njemu je u dobro i to — doda vozac gundajuci i stežuci upravljac — što nas je nazvao u Tel
Aviv s informacijom koja je onemogucila pet drugih takvih incidenata.
1 Napad na taj košerski restoran u Parizu izvršen je 1983.godine; ubijeno je 14 gostiju koji su objedovali (op. prev.)
— On je spasio mnoge živote — rece Yaakov. — Židovske živote. A ti ga ipak ne
odobravaš?
— Ti ga ne poznaješ! Vidiš, nitko ne posvecuje puno pažnje 78-godišnjem bonvivanu,
bulevarijeru, koji šeta niz Montaigne s jednim, ako ne dva, pariška »modela«, koja je on
obukao u St.Honoreu s novcem koji je primio od Kendrickove grupe.
— Zašto se to odbija od njegove vrijednosti? — upita Ben-Ami.
— On šalje nama racune za vecere u La Tour d'Argent! Tri tisuce, cetiri tisuce šekela!
Kako možemo odbiti! On nam daje informacije a bio je svjedokom i jednog osobito nasilnog
dogadaja gdje smo stvari uzeli u svoje ruke. Cinjenica je da nas tu i tamo podsjeca ako naše
isplate kasne.
— Ja držim da na to ima pravo — sada ce Ben-Ami, kimnuvši. — On je agent
Mossada u stranoj zemlji i mora zadržati pokrivac.
— Ulovljen, zagušen, naši testisi u opacini — tiho i nerazumljivo je šaputao vozac
samome sebi. — A najgore ce tek doci.
— Oprosti, molim? — doda Yaakov.
— Ako itko može pronaci Evana Kendricka u Omanu, onda je to Emmanuel
Weingrass. Kad dodemo u Muskat, pozvat cu Pariz. Prokletstvo!
— Je regrette1 — rekla je telefonistica u pariškom hotelu Pont Royale. — Gospodin
Weingrass je odsutan na nekoliko dana. Medutim, ostavio je telefonski broj u Monte Carlu...
— Je suis desolee2 — odgovorila je telefonistica L'Hermitagea u Monte Carlu. —
Monsieur Weingrass nije u svom apartmanu. Veceras ima veceru u hotelu Paris, preko puta
kockarnice
— Molim vas, imate li taj telefonski broj?
— Da svakako — odgovori uskiptjela telefonistica. — Monsieur Weingrass je najšarmantniji
muškarac. Govoreci samo o veceras, svima nam je donio cvijece; ispunjava cijelu
prostoriju! Takva divna osoba. Broj je...
— Desolee — intonirao je muški telefonist u hotelu Paris, pun usrdnosti. — Restoran
je zatvoren, ali nas je najvelikodušniji monsieur Weingrass informirao da ce biti u casinou za
stolom jedanaest, barem iduca dva sata. Ako ga netko pozove, predložio je da ta stranka
telefonira Armandu u casinou. Broj je...
— Je suis tres desolee — progrgljao je Armand, opskurni faktotum u Casino de Paris
u Monte Carlu. — Divni monsieur Weingrass i njegova ljupka dama veceras nisu imali srece
na ruletu, pa je odlucio otici u Loewou igracnicu dolje niz obalu. Potražite Luigija, on ce vam
pronaci monsieur Weingrassa.
— Naturalmente!3 — zagrmio je nepoznati Luigi, pobjednicki. Moj najdraži prijatelj u
cijelom mom životu! Signor Weingrass.
— Hocete li biti ljubazni i reci mu da dode do telefona, molim vas!
— On je vrlo zaokupljen, signore. Njegova dama dobija mnogo novaca. Nije dobra
fortuna4 uplitati se.
1 Žalim (fran.) (op. prev.)
2 Žao mi je (fran. ) (op. prev.)
3 Prirodno (tal.) (op. prev.)
4 Sreca (tal.) (op. prev.)
— Kažite tom kopiletu da odmah dode do telefona ili ce mu njegova hebrejska jaja biti
uronjena u kljucalo arapsko kozje mlijeko!
— Che cosa?1
— Ucinite kako sam vam rekao! Kažite mu da je ime Mossad!
— Pazzo!2 — rekao je Luigi nekome, stavivši telefonsku slušalicu na ormaric. —
Instabile!3 — dodao je i oprezno zakoracio prema stolu za kojim se igralo s dvjema kockama,
dok je igru pratila prava vriska.
Emmanuel Weingrass, bijele, valovite kose i savršeno dotjeranog brka ispod
orlovskog nosa, stajao je medu nemirnim tijelima freneticnih igraca. Obucen u žutu jaknu s
crvenom leptirkravatom, bacakao je poglede oko stola, više zainteresiran za kockare nego za
kocku, tu i tamo svjestan da neki nezaposleni igrac ili jedan od uzbudene skupine promatraca
zuri u njega. On je to razumio, kao što je razumijevao vecinu stvari oko sebe odobravajuci
nešto, ne odobravajuci mnogo, mnogo više.
Gledali su njegovo lice, nekako cvršce nego bi trebalo biti, lice starca koje nije
izgubilo svoju djecju konfiguraciju, i dalje mlado bez obzira na godine. Na prvi pogled se
moglo vidjeti da je ekscentrik, ali nije se mogao odrediti domet njegove ekscentricnosti. Bio
je umjetnik i poslovan covjek; prema svojoj izjavi približavao se osamdesetoj i bio je svjestan
svojih godina, kolikogod ga to uznemiravalo i plašilo. Pogledao je na upadljivo putenu
djevojku pored njega za stolom, tako treperavu, tako ispraznu. Odvest ce je u krevet, možda
ce joj milovati grudi, u tim su godinama rijetke druge mogucnosti — a zatim ce poci na
pocinak. Mea culpa. Kakav razlog za sve.
— Signore? — prošapce Talijan u smokingu u Weingrassovo uho. — Imate telefonski
poziv od nekoga kome nikad u svom životu ne bih izrazio poštovanje.
— To je cudna primjedba, Luigi.
— Uvrijedio vas je, moj dragi prijatelju i najpažljiviji gostu. Ako želite, ja cu ga se
otresti jezikom barbara koji on toliko zaslužuje.
— Veoma si odan, moj prijatelju. Je li ti rekao ime?
— Da, signor Mossad. A ja vam kažem da je on poremecen, pazzo!
— Vecina ih je takvih — odvrati Weingrass i brzo pode do telefona.
1 Što? (tal.) (op. prev.)
2 Ludak! (tal.) (op. prev.)
3 Poremeceni! (tal.) (op. prev.)
10
Rano je svjetlo napredujuci prijetilo. Azra pogleda u jutarnje nebo, kunuci sebe —
ukljucujuci i grubo tesanog Yosefa u svojim kletvama — što je krivo skrenuo kod tornja
Kabritta i tako potrošio dragocjene minute. Trojica bjegunaca su rasjekla svoje zatvorenicke
hlace visoko iznad clanaka, do sredine listova, a rukave su otparali od ramena. Dok još nema
dnevnog svjetla mogli bi proci kao radnici dovedeni iz Libanona ili iz sirotinjskih stracara
Abu Dhabija, koji troše svoje rijale na jedinu rekreaciju koja im je dostupna: na kurve i
whisky koje mogu naci u el Shari el Mishkwiyisu, gradskom otoku okruženom kopnom.
Bili su u udubljenom betonskom ulazu za namještenike bolnice Waljat, manje od
dvjesto metara od velikih ulaznih vrata americke ambasade. Unutar vrata ambasade, bili su
svakojako odjeveni odredi letargicnih mladih ljudi koji su polako hodali, dok im je težina
oružja vukla ramena i ruke prema dolje; radili su što im je receno da rade za svoj džihad,
njihov sveti rat. Letargija ce, medutim, išceznuti s prvim zrakama sunca, a manijakalna ce
energija buknuti s prvim valom gledatelja i radio-televizijskih ekipa.
Azra je pomno razgledavao veliki trg ispred vrata. Preko puta na sjevernoj strani bile
su tri dvokatnice, jedna uz drugu. Prozori zastrti zastorima bili su tamni, nigdje ni traga nekog
svjetla. Ako je unutra i bilo ljudi koji su promatrali, bili su predaleko od velikih ulaznih vrata
da bi culi što ce on tiho reci kroz rešetke, a svjetlo je još bilo preslabo da bi ga definitivno
prepoznali — ako je glas o njihovu bijegu i stigao na lice mjesta. Zapravo je trg bio napušten
osim niza prosjaka u ritama, koji su cucali ispred zidova ambasade od pješcanika, s tanjurima
za prošnju ispred sebe, dok je pored nekih od njih bio i njihov izmet. Najprljaviji od tih
izopcenika nisu bili moguci agenti sultana ili stranih vlada, ali su drugi mogli biti.
Usredotocio je pogled na svakoga od posljednjih, tražeci nagle, neocekivane pokrete koji bi
mogli izdati covjeka koji nije vješt prosjakovu mizernom životu i ponašanju. Samo bi netko
ciji su misici obuceni i iskušani da mogu izdržati neprekidno napor prosjakova cucanja mogao
ostati nepokretan neko odredeno vrijeme. Nitko se nije micao, nitko nije istegnuo nogu; to
nije bio dokaz ali je bilo sve što je mogao uociti. Azra je kvrcnuo prstima prema Yosefu,
izvukao MAC-10 ispod košulje i gurnuo ga prema starijem teroristi.
— Ja idem preko — rekao je na arapskom. — Pokrivaj me. Ako netko od tih prosjaka
ucini neprosjacku kretnju, ocekujem da ceš biti na licu mjesta.
— Podi. Ja cu krenuti za tobom u sjenu bolnice, pa cu skrenuti nadesno od vrata do
vrata. U gadanju sam bez premca, pa ako bude neprosjacke kretnje više nece biti prosjaka.
— Nemoj to unaprijed ocekivati, Yosef. Nemoj pogriješiti pa pucati ako ne bude trebalo.
— Mladi se Palestinac okrenuo Kendricku, koji se sagnuo u škrtom zelenilu pored
bolnickog zida. — Ti, Bahrudi — prošaptao je na engleskom. — Kad Yosef stigne do prve
zgrade tamo, polako izadi i slijedi ga, ali za ime Krista pazi da te ne primijete! Zaustavi se
svako malo, poceši se, cesto pljucaj i zapamti da tvoj izgled ne pripada nekome tko se zna
elegantno ponašati.
— Znam ja te stvari! — rece Evan. — Ti misliš da se ja nisam služio takvom
taktikom, tisucu puta više od tebe?
— Ja ne znam što da mislim — jednostavno ce Azra. — Ja znam da mi se nije svidjelo
kako si prolazio pored džamije Zawawi. Mule i mujezini su se okupljali... Možda si ti bolji u
glavnim gradovima Evrope.
— Uvjeravam te da sam pogodan — ledeno ce Kendrick, znajuci da mora zadržati
arapsku verziju snage, što je došla s tom hladnom suzdržanošcu. Medutim, potreba za takvom
glumom je naglo nestala, jer se mladi terorist nacerio. Bio je to iskren osmijeh, prvi te vrste
koji je opazio na covjeku koji se naziva Plavi.
— Uvjeren sam — rece Azra, kimnuvši. — Ja sam ovdje, a ne leš u pustinji. Hvala ti
za to, Amal Bahrudi. Sada drži pogled na meni. Idi tamo gdje te uputim.
Okrenuvši se brzo, Plavi je ustao i stao nespretno hodati preko kratkog bolnickog
travnjaka od zojsije1, stigavši do širokog prostora koji je vodio pravo na trg. Za nekoliko sekundi,
Yosef je istrcao, devedeset stupnjeva na desno od svog pretpostavljenog, prešavši usku
ulicu sedam metara od ugla, držeci se zida zgrade koji je bio najmracnije zasjenjen. Ugledavši
usamljeni lik Azre koji je teturao prema vratima ambasade, Yosef se okrenuo iza ugla; posljednji
predmet koji je Evan vidio bio je ubojiti mašinski pištolj MAC-10, kojega je u lijevoj
ruci nisko držao narednik-predradnik. Kendrick je znao da je to trenutak kad mora krenuti.
Ustao je, duboko udahnuo i zaputio se prema trgu. Stigao je do sjevernog plocnika
ispred zabarikadiranih trgovina, skupljenih ramena; cesto bi zastajkivao, cešuci se i
pljuckajuci.
— Ona je žena imala pravo — prošaptao je tamnoputi Arapin u zapadnjackoj odjeci,
vireci kroz labavu dugu traku zaslona u trgovini obloženoj daskama, koja je još prije dvadeset
dva dana bila privlacni kafic, specijaliziran za prodaju kardamonske kave2, kolaca i voca. —
Starija svinja prošla je tako blizu da sam ga mogao dotaci! Kažem ti, nisam disao!
— Ššš! — upozori ga covjek pored njega, potpuno odjeven u arapsku odjecu. — Evo
ga, dolazi. Amerikanac. Izdaje ga njegova visina.
— Izdat ce ga i drugi. Nece preživjeti.
— Tko je on? — upita covjek u halji, šapcuci jedva cujnim glasom.
— To nije za nas da znamo. Zašto riskira život za nas — to je sve što nas se tice. Mi
slušamo ženu, to su naša naredenja. — Izvana je pogrbljeni lik prošao pored trgovine,
zaustavivši se da se poceše po preponama dok je pljuckao po plocniku. Iza, dijagonalno preko
trga, drugi lik, ncrazgovijetan na slabu svjetlu, približavao se vratima ambasade. — Zena nam
je rekla — nastavi Arapin u zapadnjackoj odjeci — da pazimo na njih na obali, da
provjeravamo camce i brodice, i ceste sjeverno i južno, cak ovdje gdje su najmanje ocekivani.
Dakle, hodi k njoj i reci joj da se neocekivano dogodilo. Zatim pozovi druge u Kalbahu i
Bustafi Wadisu, i kaži im da više ne moraju paziti.
— Svakako — rekao je covjek u halji, uputivši se prema stražnjem dijelu napuštenog
kafica. Onda je zastao i brzo se vratio svom kolegi — A što cemo mi onda?
— Žena ce ti reci. Požuri! Svinja pored vrata kretnjama poziva nekoga iznutra. Oni
tamo idu. Unutra!
Azra je stegnuo željeznu šipku, dok mu je pogled odletio k nebu; na istoku su
prskotine svjetla bile sve sjajnije. Uskoro ce oštro zasljepljujuce sunce zamijeniti mutno sivilo
trga; to ce se dogoditi svakog trenutka. Za Ijubav vašeg prokletog Alaha, hoce li itko doci
ovamo? Ja ne smijem povisiti glas!
Netko je došao! Mladic u prljavoj vojnickoj terenskoj uniformi oklijevajuci se izdvojio
iz svog peteroclanog voda, žmirkajuci na sve jacem svjetlu. Prilazeci hodao je sve brže, a
izražaj mu se polako mijenjao od znatiželjnog do iznenadenog.
1 Trajna trava roda Zoysia, kratkih ravnih listica; cesto se upotrebljava za travnjake (op. prev.)
2 Kava zacinjena istocnoindijskim zacinom kardomonom (op. piev.)
— Azra? — viknuo je. — Jesi li to ti?
— Tiho — prošapce Plavi, opetovano gurajuci oba dlana kroz rešetke. Tinejdžer je bio
jedan od tuceta regruta koje je on poducavao osnovama upotrebe oružja, i, ako se dobro
sjecao, nije baš bio uzoran ucenik.
— Rekli su da si otišao na tajnu misiju, na tako svet zadatak da bismo morali
svemogucem Alahu zahvaliti za tvoju snagu!
— Uhvatili su me...
— Neka je slava Alahu!
— Za što?
— Zato što si ubio nevjernike! Da nisi, bio bi u blagoslovljenim Alahovim rukama.
— Pobjegao sam...
— A da nisi ubio nevjernike? — upita ga mladic, s tugom u glasu.
— Svi su mrtvi. A sada, slušaj me...
— Slava Alahu!
— Neka Alah šuti — i ti šuti i slušaj me! Ja moram uci unutra, brzo. Otidi do Yateeme
ili Ahbyahda — trci kao da ti život ovisi o tome...
— Moj život je ništa!
— Moj jest, prokletstvo! Neka netko dode ovamo s uputama. Trci!
Cekanje je izazvalo lupanje u grudimai sljepoocicama Plavog dok je promatrao nebo,
promatrao svjetlo na istoku koje ce svakog trena zapaliti ovaj beskrajno mali dio zemlje,
znajuci da ce, kad se to dogodi, biti gotov, mrtav, nesposoban da se bori protiv kopiladi koja
mu je ukrala život, izbrisala djetinjstvo krvlju, i njegove i Zavine roditelje odvela tamo bez
povratka, u vatrenim rafalima koje su sankcionirali ubojice Izraela.
Svega toga se jasno sjecao, jasno i bolno. Njegov otac, blag, miran covjek koji je
studirao medicinu u Tel Avivu, sve dok, za vrijeme trece godine studija, vlasti nisu procijenile
da je bolje prilagoden životu apotekara kako bi na medicinskom fakultetu oslobodio mjesto
doseljenom Židovu. To je bila uobicajena praksa. Izbrisati Arape iz uglednih zanimanja, to je
bio izraelski kredo. Medutim, kako su godine prolazile, njegov je otac postao jedini »doktor«
u njihovu selu na Zapadnoj obali; vladini lijecnici koji su dolazili u posjetu, iz Be'er Sheve,
bili su nekompe-tentni ljudi, pa je bio prisiljen da zaraduje šekele u gradicima i logorima.
Jedan takav lijecnik se požalio i to je bilo kao da je tekst bio urezan na Zidu placa. Apoteku su
zatvorili. Obitelji je naredeno da napusti selo.
Krenuli su na sjever, prema Libanonu i zaustavili se u izbjeglickom logoru Shatila1.
Dok su brat i sestra gledali iza niskog zida vrta, vidjeli su kako im ubijaju majku i oca,
kao i mnoge druge cija su tijela pokosili rafali metaka, bacajuci ih na tlo, dok im je krv
nadirala iz ociju i usta. A gore, u brdima, nagla grmljavina izraelske artiljerije bila je djeci
zvuk nesvete pobjede. Netko je itekako odobravao ono što se dogadalo u logoru.
Tako je rodena Zaya Yateem, od blagog djeteta do stratega ledenog pogleda, a njen
brat, poznat kao Azra, postao je najnoviji krunski princ terorista.
Uspomene su prestale cim se pojavio covjek koji je trcao s druge strane vrata
ambasade.
1 Palestinske izbjeglicki logor u Bejrutu u kome je kršcanska milicija uz izraelsku pasivnu asistenciju izvršila
pokolj nedužnih muškaraca, žena i djece, 1984. godine (op. prev.)
— Plavi! — viknuo je Ahbyahd, kojemu su se pramenovi bijele kose isticali na svjetlu
što se sve brže pomaljalo. Glas mu je bio hrapavi iznenadeni šapat, dok je trcao dvorištem. —
U Alahovo ime, što se dogodilo? Tvoja je sestra izvan sebe ali razumije da ne smije izaci, ne
kao žena, ne u ovaj sat, a osobito ne s tobom ovdje. Oci su posvuda — što se dogodilo s
tobom?
— Reci cu ti cim udemo. Sada nemamo vremena. Žuri.
— Mi?
— Ja, Yosef i covjek koji se zove Bahrudi — on dolazi od Mahdija! Brzo! Puca zora.
Kuda cemo proci?
— Svemoguci bože... Mahdi!
— Molim te, Ahbyahde!
— Istocni zid, oko cetrdeset metara od južnog ugla, tamo je stara odvodna kanalizacija...
— Znam! Radili smo na njoj. Je li sada cista?
— Treba se sasvim pogrbiti i polako penjati, ali je cista. Ima jedan otvor...
— Ispod tri vellke stijene na vodi — rece Azra, brzo kimnuvši. Neka netko bude tamo.
Terorist nazvan Plavi odskliznuo je od zalancanih vrata i hvatajuci brzinu polako se
oslobadao svog ranijeg držanja tijela; brzo je zaobišao južni rub zida. Stao je, ledima se oslonio
na kamen, dok su mu oci pretraživale niz zabarikadiranih trgovina. Yosef je djelomicno
otkoracio iz nekog uvucenog ulaza obloženog daskama; pazio je Azru i htio je da to mladi
voda zna. Stariji je covjek psiknuo i za nekoliko sekundi se »Amal Bahradi« pojavio iz uskog
prolaza izmedu zgrada, držeci se zasjenjenog dijela, i trcao plocnikom, pridruživši se Yosefu
na ulazu. Azra je kretnjom pokazao nalijevo, na jedva poplocanu cestu ispred sebe, paralelnu
sa zidom ambasade; to je bilo iza niza trgovina na trgu; preko puta je bila samo jalovina od
krša i travuljage u pijesku. U daljini, prema zapaljenom obzorju, bila je kamenita obala
Omanskog zaljeva. Bjegunci su jedan za drugirh bježali niz cestu, u svojoj odrezanoj i rasparanoj
zatvorenickoj odjeci i grubim kožnatim sandalama, pored zidova ambasade u nagli
iznenadujuci sjaj nadiruceg sunca. Stigli su do malog rta iznad nemirnih valova što su udarali
u kopno. S agilnošcu osobe cvrste i sigurne na nogama, Azra se stade spuštati niz velike
stijene, zaustavljajuci se svako malo i upozoravajuci kretnjama dvojicu iza sebe na podrucja
klizave zelene morske mahovine. Za manje od minute stigli su do cudno oblikovanih usjeklina
na dnu kratke litice, gdje se veliko stijenje susrece s vodom. Mjesto je bilo oznaceno s tri
velika kamena što su oblikovali cudan trokut na cijem je dnu bio pecinasti otvor ne širi od
devedeset centimetara.
— Evo ga! — uzviknu Azra s olakšanjem u glasu. — Znao sam da ga mogu naci!
— Što je to? — rikne Kendrick, pokušavajuci cuti iznad buke valova koji su se
sudarali s obalom.
— Stara kanalizacijska cijev, kanal — grmio je Plavi. — Izgraden prije stotina godina,
komunalni toalet koji je bio stalno ispiran morskom vodom koju su nosili robovi.
— Kako cemo uci tamo?
— Hodat cemo kroz vodu. Ako prorok Isus može hodati na vodi, mi možemo barem
hodati kroz vodu. Hajdemo. Ambasada!
Jako se znojeci, Anthony MacDonald se uspinjao otvorenim stepeništem na obalnom
dijelu zida starog skladišta. Prve žute zrake sunca pulsirale su iznad voda luke, isprekidane
laganim camcima i starim ribaricama koje su pošle u dnevni lov.
Tony je naredio svome vozacu da se kolima uspne natrag prema Muskatu, napuštenom
cestom, bez svjetala, sve dok nisu stigli do neke pokrajnje ulice u As Aaadi. Tek kad su naišli
na ulicne svjetiljke, MacDonald je rekao šoferu da upali svjetla. Nije imao nikakvu predstavu
o to-me kamo bježe trojica bjegunaca ili gdje ocekuju da ce se sakriti uz masu policajaca koji
ih traže, ali je pretpostavio da ce se sakriti kod jednog od Mahdijevih manje znacajnih agenata
u gradu. On ce ih izbjegavati; treba toliko toga saznati, previše je kontradiktornog što treba
razumjeti, prije slucajnog susreta s mladim ambicioznim Azrom. Ali ima jedno mjesto gdje
može otici, je-dan covjek kojega može posjetiti bez straha da bude viden. Najmljeni ubojica
koji slijepo slijedi naredenja zbog novca, ljudsko smece koje s mogucim klijentima kontaktira
samo u prljavim prolazima i ulicicama el Shari el Mishkwiyisa. Samo oni koji su ga trebali
znali su gdje on živi.
Tony se teško uspinjao posljednjim stepenicama do kratkih debelih vrata na vrhu.
Odjednom, bez upozorenja, naglo su se otvorila vrata na velikim nauljenim baglamama, i na
odmorište je kao metak izletio polugoli ubojica, s nožem u lijevoj ruci, dok je u desnoj imao
mali pištolj kalibra .22. Sjecivo je položio preko MacDonaldova vrata, a cijev pištolja utisnuo
mu u lijevu sljepoocicu; u nemogucnosti da diše, debeli Englez je obje ograde stezao rukama,
zadržavajuci se da ne padne niz stepenice.
— To si ti — rece mršavi muškarac. Povukao je pištolj, ali je nož i dalje držao na
istom mjestu. — Ti nisi trebao ovamo dolaziti. Nikad nisi smio doci ovamo!
Progutavši zrak, MacDonald je govorio hrapavo, osjecajuci sjecivo psihopate na vratu.
— Da nije hitan slucaj, ja to nikad ne bih ucinio, to bi trebalo da bude savršeno jasno.
— Ono što je jasno jest da sam prevaren! — odgovori covjek, micuci nožem. — Sina
onog uvoznika ubio sam na isti nacin kako bih sada mogao ubiti tebe. Onoj sam djevojci
izbrazdao lice i ostavio je na ulici s haljinom iznad glave, a ipak sam prevaren!
— To nikome nije bila namjera.
— Nekome jest!
— Ja cu ti to nadoknaditi. Moramo razgovarati. Kao što sam spomenuo, stvar je hitna.
— Govori ovdje. Ne ulazi unutra. Nitko ne ulazi unutra!
— Vrlo dobro. Hoceš li biti tako ljubazan pa mi dozvoliti da stojim, a ne da napola
visim iznad ovog prastarog stepeništa.
— Govori.
Tony se ispravio na trecoj stepenici od vrha, izvadivši maramicu i obrisavši oznojeno
celo, dok mu je pogled i dalje pratio sjecivo noža. — Obavezno moram stici do voda u
ambasadi. Buduci da oni, dakako, ne mogu vani, ja moram poci unutra k njima.
— To je suviše opasno, osobito za onoga tko te uvede unutra, jer on ostaje vani. —
Mršavi ubojica povukao je sjecivo od MacDonaldova grla, ali samo da mu djelomicno
promijeni položaj, pa je sada blistavi vršak pocivao na donjem dijelu Englezova vrata. Možeš
s njima razgovarati telefonom, to ljudi stalno rade.
— Ono što ja imam reci — što ih moram pitati — ne može biti izreceno preko
telefona. Važno je da samo vode cuju moje rijeci, a ja njihove.
— Mogu ti prodati broj koji nije u knjizi.
— Negdje je objavljen, a ako ga imaš ti imaju ga i drugi. Ne mogu se izložiti
opasnosti. Unutra. Ja moram uci unutra.
— Ti si težak — rece psihopat. — Zašto si tako težak?
— Zato jer sam ja jako bogat, a ti nisi. Tebi treba novac za tvoje nastranosti... tvoje
navike.
— Ti me vrijedaš! — podvikne placeni ubojica, glasom koji je bio oštar, ali ne glasan,
jer je ipak bio svjestan ribara i luckih radnika koji su tri kata niže obavljali svoje uobicajene
poslove.
— Ja sam samo realan. Unutra. Koliko?
Ubojica je svoj smrdljivi dah iskašljao u MacDonaldovo lice, povukavši nazad sjecivo.
— To ce koštati mnogo novaca. Više nego si mi ikad platio.
— Spreman sam na razumno povecanje, ne na neumjereno, pazi, vec razumno. Mi
cemo uvijek imati posla za tebe...
— Danas u deset sati je konferencija za štampu u ambasadi prekinu ga placenik. —
Kao i obicno, novinare i televizijske ljude ce odabrati u posljednji trenutak, a imena ce im
izvikati kroz vrata. Budi tamo, a sada mi daj svoj telefonski broj, kako bih ti mogao dati ime u
roku iduca dva sata.
Tony je to ucinio. — Koliko, dragi djecace? — upitao je.
Ubojica je spustio nož i rekao iznos u omanskim rijalima; u engleskom novcu to je
bilo tri tisuce funti, ili, ugrubo, pet tisuca americkih dolara. — Imam troškova — objasnio je.
— Mito treba platiti ili je onaj tko podmicuje mrtav.
— To je grozna svota! — viknu MacDonald.
— Onda zaboravi sve.
— Prihvaceno — sada ce Englez.
Khalehla je nervozno koracala hotelskom sobom. Premda se po šesti put odrekla
pušenja u trideset dvije godine života, sada je pušila jednu za drugom, dok su joj oci stalno
bježale k telefonu. Ni pod kakvim okolnostima ne može djelovati iz palace. Ta je veza vec
prilicno ugrožena. Proklet bio taj kurvin sin!
Anthony MacDonald — ništica, pijanac. neciji agent — ima svoju djelotvornu mrežu
u Muskatu, ali ni ona nije bez aduta, zahvaljujuci sobnoj kolegici u Radcliffeu, koja je sada
sultanova žena. Bože, kako se svijet kretao u manjim, vecim i sve poznatijim krugovima!
Njena majka, rodena Kalifornijka, upoznala je njenog oca, studenta, rodom iz Port Saida, dok
su oboje bili na prvoj godini u Berkeleyu. Zaljubili su se i vjencali. Plavokosa djevojka iz
Kalifornije i Egipcanin puti boje masline.
S vremenom, s Khalehlinim rodenjem, rasno iskljucivi djedovi i bake, s obje strane,
otkrili su da djeca, ipak znace nešto više nego što je to cistoca soja. Ograde su se srušile u
naglom naletu ljubavi. Cetvero starijih pojedinaca, dva bracna para spremna da preziru jedan
drugog, premostili su jaz kulture, kože i uvjerenja da bi našli radost u djetetu i drugim
zadovoljstvima koja su zajednicki dijelili. Postali su nerazdvojni, bankar i njegova žena iz San
Diega, i bogati izvoznik iz Port Saida sa svojom jedinom, arapskom ženom.
— Što ja radim? — viknu Khalehla samoj sebi. To nije vrijeme za razmišljanje o
prošlosti, sadašnjost je sve! Zatim je shvatila zašto su joj misli odlelujale. Pritisak je postao
prejak; trebalo je da nekoliko minuta posveti sebi i onima koje je voljela, pa makar samo da
shvati mržnju koja je posvuda.
Zazvonio je telefon. Prošlost je završena, gotovo, sadašnjost je sve! Potrcala je do
telefona pored kreveta i zgrabila slušalicu.
— Da?
— On je ovdje.
— Gdje?
— Ambasada.
— O, moj bože! Što se dogada? Što on radi?
— On je s dvojicom drugih...
— Trojica su, ne cetvorica?
— Vidjeli smo samo trojicu. Jedan je kod vrata medu prosjacima. Razgovarao je s
teroristima unutra.
— Amerikanac! Gdje je on?
— S trecim covjekom. Dvojica ostaju u sjeni; samo se prvi covjek pokazuje. On je
onaj što odlucuje, ne Amerikanac.
— Što želiš time reci?
— Mislim da se on dogovara s njima kako da udu.
— Ne! — kriknu Khalehla. — Ne smiju — on ne smije, ne može! Zaustavite ih,
zaustavite ga!
— Takva bi naredenja trebala da dodu iz palace, madame...
— Takva naredenja dolaze od mene! Receno vam je. Zatvor je bio jedna stvar, ali ne
ambasada, nikad ambasada, ne za njega! Podite i uzmite ih, zaustavite ih, ubijte ih ako
morate! Ubijte ga!
— Požuri! — viknuo je Arapin u haljama svom kolegi ispred daskama osiguranog
restorana, stavivši okidac mašinske puške u položaj za vatru. — Sada su naša naredenja da ih
uhvatimo, zaustavimo, zaustavimo Amerikanca. Da ga ubijemo, ako moramo.
— Njega ubijemo? — upita iznenadeni funkcioner iz palace.
— To su naredenja. Ubiti ga!
— Naredenja su zakasnila. Nestali su.
ULTRA MAKSIMALNA SIGURNOST
NEMA PREPREKA
NASTAVI
Lik u tamnoj sterilnoj prostoriji stade doticati slova tastature s ljutitom preciznošcu.
Razbio sam Langleyev pristupni kod i to je ludnica! Ne CIA, jer veza ništa ue
sakriva. Umjesto toga, ludilo je na strani subjekta. Otišao je u ambasadu! Ne može
preživjeti. Pronaci ce ga — u toaletu, kod jela s priborom ili bez njega, shvatit ce njegovo
jedinstveno reagiranje na neku rijec ili tvrdnju. Predugo je izbivao! Uzeo sam u obzir svaku
mogucnost a sve moje veze i strojevi pružaju malo nade. Možda smo prebrzo donijeli sud.
Možda naš nacionalni Mesija nije više od budale, ali, uostalom, sve su Mesije krstili
budalama i idiotima dok se ne bi dokazalo suprotno. To je moja nada, moja molitva.
11
Trojica pobjeglih zatvorenika puzali su u mraku kroz staru, mahovinom obraslu
kanalizaciju sve do rešetkastog otvora na kamenom tlu istocnog dvorišta ambasade. Boreci se,
ogrebanih ruku i nogu, okrvavljeni, izbili su na dnevno svjetlo da bi se susreli s prizorom za
koji je Evan Kendrick zaželio cijelim bicem da ostane u tami. Šezdeset ili više talaca
dovedeni su s krova u dvorište radi mršavog dorucka i pranja. Latrina se sastojala od drvenih
taraba s kružnim rupama iznad kutija sa zemljom; muškarci su bili odijeljeni od žena velikim
prozirnim platnom koje su strgali s jednog od prozora ambasade. Poniženje je bilo potpuno jer
su stražari, muškarci i žene, prolazili amotamo pored talaca, muških i ženskih, smijuci se i
šaleci se glasno na temu fizioloških poteškoca kroz koje su prolazili njihovi zarobljenici.
»Toaletni« papir, koji su, dražeci ih, držali izvan dosega drhtavih ruku prije nego bi ga najzad
urucili, sastojao se od ispisaka ambasadinih kompjutera.
Preko puta, na jasnom vidiku preplašenih, poniženih ljudi na daskama, taoci su
oblikovali red koji je vodio do dugih uskih stolova s nizovima metalnih tanjura, na kojima se
nalazio suh kruh s malim komadicima sumnjiva sira. Izmedu tanjura bili su prljavi vrcevi sa
sivkastobijelom tekucinom, vjerojatno razvodnjenim kozjim mlijekom, koje su skupine
terorista pored stolova tocili u drvene zdjele. Tu i tamo bi nekom taocu odbili tanjur ili
zaimacu mlijeka; molba je bila uzaludna; završila bi šamarom ili udarcem šake, ili zaimacem
u lice, kad bi uzvici bili suviše glasni.
Odjednom, dok su se Kendrickove oci prilagodavale jarkom svjetlu, mladi zatvorenik,
djecak od cetrnaest ili petnaest godina, sa suzama koje su mu tekle licem, iskrivljenih crta,
prkosno je vikao. — Vi ušljiva kopiladi! Moja je majka bolesna! Ona povraca od ovog smeca!
Dajte joj nešto pošteno, vi kurvini sinovi...
Djecakove je rijeci skratio udarac cijevi puške po licu, od cega mu je naprsnuo lijevi
obraz. Umjesto da ga pokori, udarac ga je još više raspalio. Nagnuo se preko stola, zgrabio
košulju covjeka s puškom i strgao mu je s grudi; metalni tanjuri i bokali popadaše sa stola. Za
nekoliko sekundi su teroristi bili nad njim, odvlaceci ga od bradata muškarca kojeg je htio
baciti na pod, rvajuci se s njim. Udarali su ga kundacima i nogama dok mu se tijelo savijalo
na kamenu podu. Nekoliko drugih muških talaca, ciji su bijes i hrabrost izazvali mladicevi
postupci, pojurilo je naprijed vicuci slabim, hrapavim glasovima; ruke su im žalostivo mahale
protiv arogantnih, mnogo jacih neprijatelja. Ono što je uslijedilo bilo je divljacko gušenje
minipobune. Kako su taoci padali tako su ih tukli sve do nesvijesti, udarali ih nogama kao
trupla životinja koja obraduju u klaonici.
— Životinje! — zacu se glasno od jednog starca koji je držao hlace i nesigurno hodao
od drvenih dasaka, netaknute odlucnosti i dostojanstva. — Arapske životinje! Arapski
divljaci! Zar nitko od vas nema ni traga civiliziranog poštenja. Da li vas premlacivanje
bespomocnih ljudi cini herojima Islama?
— Dosta! — naredio je Azra, grabeci brzim koracima naprijed. Slijedio ga je
Kendrick koji se nije bio kadar savladavati, misleci kako je prije nekoliko sekundi htio
strgnuti MAC-10 s ramena Plavoga i zapucati u teroriste. Stojeci iznad okrvavljena djecaka,
Azra je nastavio neusi-ljenim glasom. — Lekcija je naucena; budete li je previše tumacili
otupit cete one koje želite poduciti. Odvedite ove ljude u ambulantu, doktoru talaca... i nadite
djecakovu majku. I nju odvedite tamo i dajte joj hranu.
— Zašto, Azra? — prosvjedovao je Palestinac. — Takva pažnja nije bila iskazana
mojoj majci! Nju su...
— Ni mojoj — cvrsto ga prekinu Plavi, zaustavivši covjeka. — A pogledaj nas sada.
Odvedi dolje tog djecaka i ostavi ga s majkom.
Kendrick je s jedva zatomljenim bijesom gledao dok su odnosili okrvavljena tijela. —
Ucinio si kako treba — rekao je Azri na engleskom; rijeci su mu bile hladno neobavezujuce,
govorio je kao tehnicar. — Covjeku nije uvijek stalo, ali treba znati kad treba stati.
Novi princ terorista proucavao je Evana tamnim ocima. — Mislim ono što kažem.
Pogledaj nas sada. Smrt naših cini nas drugacijima. Jedan dan smo djeca, sutra smo odrasli,
bez obzira na godine, a strucnjaci smo u pitanjima smrti jer nas uspomene nikad ne ostavIjaju.
— Razumijem.
— Ne, ne razumiješ, Amal Bahrudi. Tvoj je rat ideološki. Za tebe je smrt politicki cin.
Ti strastveno vjeruješ, u to ne sumnjam — ali ipak, ono u što ti vjeruješ je politika. To nije
moj rat. Ja nemam ideologije vec je to preživljavanje, tako da mogu išcupati smrt za smrt — i
još preživjeti.
— Zbog cega? — upita ga Kendrick, odjednom jako zainteresiran.
— Cudno zvuci, ali da bih živio u miru, što je bilo zabranjeno mojim roditeljima. Da
svi živimo u svojoj zemlji, koja nam je ukradena, predana našim neprijateljima i koju su
platile bogate zemlje ne bi li ublažile svoju krivnju zbog zlocina protiv jednog naroda, zlocina
koji nisu bili naši. Sada smo žrtve; možemo li uciniti manje nego se boriti?
— Ako ti misliš da to nije politika, predlažem ti da opet razmisliš. Ti ostaješ
pjesnikom, Azra.
— S nožem i puškom kao i sa svojim mislima, Bahrudi. Preko puta, u dvorištu, nasta
novo komešanje. Dva su lika istrcala iz ulaza u zgradu, jedan je bio žena s velom, a drugi
muška-rac s pramenovima bijele kose. Zaya Yateem i Ahbyahd, onaj kojega zovu Bijeli,
pomisli Evan, stojeci ukoceno, odvojeno. Pozdravljanje izmedu brata i sestre bilo je cudno;
službeno su se rukovali, gledajuci jedno u drugo, a zatim se zagrliše. Ahbyahd je bio manje
služben, pa je obgrlio rukama najmladeg i najsnažnijeg clana Operativnog vijeca, ljubeci ga u
oba obraza. — Imaš nam mnogo toga za reci — uzviknu terorist zvan Bijeli.
— Slažem se — suglasi se Azra, okrenuvši se Evanu Kendricku — i to zahvaljujuci
ovom covjeku. On je Amal Bahrudi iz Istocnog Berlina, kojega je Mahdi poslao nama u
Muskat.
Iznad vela, Zayin nagli, cak siloviti pogled, proucavao je Evanovo lice. — Amal
Bahrudi — ponovila je. — Cula sam to ime, dakako. Mahdijevi konci dosižu velike
udaljenosti. Vi ste daleko od svog podrucja.
— To nije baš ugodno — odgovori joj Kendrick kulturnim dijalektom Riyadha — ali
su drugi pod paskom, prati im se svaki korak. Mislilo se da bi trebalo da ovamo dode netko
neocekivan, a Istocni je Berlin pogodno mjesto za odlazak na put. Ljudi ce se zaklinjati da si
još tamo. Kad je Mahdi pozvao, ja sam odgovorio. Istini za volju, ja sam prvi uspostavio vezu
s njegovim ljudima u vezi vašeg ovdašnjeg problema, što ce vam objasniti vaš brat. Mi možda
imamo razlicite ciljeve, ali svi napredujemo suradujuci jedni s drugima, osobito kad su nam
racuni placeni.
— Ali vi — sada ce Ahbyahd, namršten — Bahrudi od Istocnog Berlina, onaj koji se
krece bilo gdje, posvuda. Vas su pronašli?
— Tocno je ca me prati glas da mogu svagdje — odgovori Evan, dopustivši si
nagovještaj osmijeha. — Ali taj moj ugled nece porasti zbog onoga što mi se ovdje dogodilo.
— Izdali su vas, znaci? — upita ga Zaya Yateem.
— Da. Ja znam tko je to i ja cu ga naci. Njegovo ce tijelo zaplutati u luci...
— Bahrudi nas je izbavio — prekine Azra. — Dok sam ja mislio, on je radio.
Zaslužuje taj ugled koji ima.
— Hajdemo unutra, moj najdraži brate. Tamo cemo razgovarati.
— Moja najdraža sestro — sada ce Plavi. — Mi ovdje imamo izdajnika, Amal je
došao da nam to kaže — to i još nešto. Oni snimaju fotografije i krijumcare ih vani, prodajuci
ih! Ako budemo ovo preživjeli, lovit ce nas godinama... naša je aktivnost zabilježena da je
citav svijet može gledati i pratiti.
Sestra je sada pomno gledala u brata; tamne su joj oci iznad zara ispitivacki sjale. —
Fotografije? Snimljene skrivenim kamerama s vrlo kompliciranim mehanizmima i da to nitko
ne primijeti? Zar mi medu našom bracom i sestrama ovdje imamo tako dobre znalce
fotografije, a vecina njih jedva cita?
— On je vidio fotografije. U Istocnom Berlinu!
— Unutra cemo razgovarati.
Dvojica Engleza su sjedila ispred velikog stola u britanskoj ambasadi, dok je umorni
ataše, još u kucnom ogrtacu, cinio najbolje što je mogao da ostane budan. — Da, momci —
rekao je, zijevajuci.
— Oni ce doci ovamo svakog trenutka, a ako mi dopustite da vam to kažem, nadam se
da ima smisla u onome što nam govorite. MI6 je na sedam nacina zahvacen ovdašnjom drhtavicom,
a nisu ocarani ako im dvojica njihovih Brita oduzmu nekoliko dragocjenih sati sna.
— Moj prijatelj Dickie, bio je u Grenadirima1! — uzviknu Jack.
— Ako on misli da postoji nešto što vam treba reci, mislim da bi trebalo da obratite
pažnju na to. Na koncu, zašto smo mi ovdje?
— Da zaradite novac za vaše firme? — ponudi ataše odgovor.
— Dobro, dakako, to je manji dio — odgovori mu Jack. — Ali mi smo prvo Englezi i
nemojte to zaboraviti. Mi ne želimo vidjeti kako carstvo tone u zaborav. Je li tako, Dickie?
— To se vec dogodilo — uzvrati ataše, zauzdavajuci novi napad zijevanja. — Prije
cetrdeset godina.
— Vidite — upadne Dickie — moj prijatelj Jack radi s feroznim metalima, a ja sam u
tekstilu, pa po nacinu kako se taj peder obukao, nasuprot onome što je prije imao na sebi —
mogu zakljuciti da...
— MI6 ima informaciju — prekinu ga ataše s tupim izrazom covjeka poluuništena
ponavljanjem. — Brzo ce ovamo.
Tako je i bilo. Ni pet sekundi nakon atašeove primjedbe, dvojica neobrijanih ljudi u
razdrljenim košuljama, ušli su u kancelariju.
— Jeste li vi ta gospoda zbog koje smo ovdje? — upita jedan obracajuci se Dickieu i
Jacku.
1 U britanskoj armiji, pripadnik seniorske pješadijske regimente, tz. Household Brigade (op. prev.)
— Richard Harding meni slijeva — rekao je ataše. — I John Preston, zdesna. Mogu li
otici?
— Žao mi je, staro momce — odgovori drugi muškarac, koji je prišao stolu i otvorio
veliku omotnicu koju je donio sa sobom. Mi smo ovdje jer si nas ti pozvao. To ti daje pravo
da ostaneš.
— Previše si ljubazan — jetko ce covjek iz ambasade. — Medutim, nisam vas ja
pozvao, ja sam samo prenio informaciju za koju su dvojica britanskih gradana inzistirala da je
prenesem.
To mi daje pravo da malo odspavam, jer ja i nisam u vašoj liniji djelovanja.
— Zapravo — sada ce Jack Preston — Dickie je inzistirao, ali sam ja uvijek osjecao
da u vrijeme krize ne treba previdjeti nijedan kamicak ili instinkt, a Dickie Harding, bivši
grenadir, znate — imao je neke vrlo profinjene instinkte... u prošlosti.
— Prokletstvo, Jack, to nije u nikakvoj vezi s instinktima, radi se o onome što je nosio
na sebi. Želim reci da se pod tim materijalom svaki tip može oznojiti zimi u Highlandsu, a ako
je sjaj na njegovoj košulji ukazivao na svilu ili poliester, on bi se sasvim sigurno ugušio.
Pamuk. Cisti pamuk koji diše jedina je tkanina za ovu zimu. A krojacki gledano na njegov
ansambl, dakle, rekao sam ti...
— Hocete li mi dopustiti, sir? — Nakon što su mu oci nakratko odlutale do stropa,
Covjek iz MI6 izvukao je hrpu fotografija iz omotnice i stavio ih izmedu Prestona i Hardinga,
presjekavši dijalog. — Hocete li ovo pogledati i vidjeti ima li itko koga prepoznajete?
Zadatak je bio obavljen za jedanaest sekundi. — To je on! uzviknu Dickie.
— Tako je — suglasio se Jack.
— A vi ste obojica caknuti — rekao je covjek iz MI-6. — Zove se MacDonald i on je
koktelaš, društvena pijanica iz Kaira. Otac njegove žene posjeduje kompaniju za koju on radi
— firma koja proizvodi dijelove za automobile — a poslali su ga ovdje jer je savršeno dupe, a
predstavu vodi drugi po komandi u kairskoj filijali. Toliko o instinktima u ovo doba dana. Da
li da vas upitam gdje ste proveli noc?
— Samo trenutak — umiješao se drugi MI-šestaš, koji je uzeo uvecanu fotografiju za
pasoš i stao je proucavati. — Prije godinu ili nešto više, naš vojni, stacioniran u ambasadi
stupio je u kontakt s nama i htio da se održi sastanak u vezi s E.E.1 problemom, za koji je
mislio da je u nastajanju.
— Što? Kakva su to slova? — upita ataše.
— 'Procjena opreme' — što se cita kao špijunaža. Nije htio mnogo reci preko telefona,
dakako, ali je rekao da cemo se zapanjiti kad saznamo za sumnjivog. »Napuhnuta pijancina,
Englez koji radi u Kairu«, ili slicnim rijecima. Da li bi to mogao biti taj covjek?
— Što se dogodilo na sastanku? — upita ataše, nagnuši se naprijed.
— Nije održan. Naš je vojni ubijen u luci, prerezali su mu vrat, pored skladišta. To su
nazvali razbojstvom, jer mu ništa nisu ostavili u džepovima.
— Mahdi? — uzviknu Zaya Yateem, sjedeci iza stola u prostoriji koja je prije tri
tjedna bila ured americkog ambasadora. — Treba da mu jedno od nas dovedete u Bahrain?
Veceras?
1 Kratica od engl. equipment evaluation, procjena opreme, što u brit. obavještajnom žargonu znaci neku tajnu
akciju (op. prev.)
— Kao što sam rekao vašem bratu — odgovori Kendrick, koji je sjedio u stolici pored
Ahbyahda, nasuprot ženi. — Napute su vjerojatno bile u pismu koje je trebalo da vam
predam...
— Da, da — Zaya je govorila brzo, nestrpljivo. — Objasnio mi je to za vrijeme onih
nekoliko trenutaka koje smo proveli zajedno. Ali vi se varate, Bahrudi. Ja nemam nacina da
izravno doprem do Mahdija — nitko ne zna tko je on.
— Držim da vi možete do nekoga tko dopire do njega.
— Prirodno, ali bi to moglo uzeti jedan a možda i dva dana. Putevi do njega su
zamršeni. Treba telefonski nazvati pet puta, a deset puta pet se prenosi neupisanim brojevima
u Bahrainu, a samo jedan od njih može doprijeti do Mahdija. Nadam se da ste sve ovo
razumjeli.
— A što se dogada u slucaju hitnosti?
— Nisu dozvoljene — upleo se Azra, naslonjen na zid pored suncem osvijetljena
katedralskog prozora. — Rekao sam ti to.
— A to je, moj mladi prijatelju, zaista smiješno. Ne možemo raditi ono što djelotvorno
radimo, a da ne pomišljamo na neocekivano.
— Tako je. — Zaya Yateem je kimnula glavom, a zatim je polako zatresla. —
Medutim, moj brat nije u krivu. Od nas ocekuju da u stanju hitnosti izdržimo tjednima, ako
moramo. Inace nam, kao vodama, ne bi povjerili naše zadatke.
— Vrlo dobro — nato ce kongresmen iz Colorada, osjecajuci kako mu se znoj cijedi
niz vrat unatoc hladnom jutarnjem povjetarcu koji je nadirao kroz otvorene prozore. — Onda
objasnite Mahdiju da veceras nismo u Bahrainu. Ja sam ucinio svoj dio, ukljucujuci, vjerujem,
i spašavanje života vašeg brata.
— U pravu je u vezi s tim, Zaya — složio se Azra, odgurnuvši se od zida. — Sada bih
bio leš u pustinji.
— Zbog cega sam vam zahvalna, Bahrudi, ali ne mogu uciniti nemoguce.
— Mislim da bi bilo bolje da pokušate. — Kendrick baci brz pogled na Ahbyahda
pored sebe, a onda se okrene sestri. — Vaš Mahdi se prilicno potrudio i potrošio para da me
dobije ovdje, što po mom mišljenju znaci da je on u nekoj hitnosti.
— Vijest o vašem zarobljavanju mogla bi objasniti što se dogodilo — rekao je
Ahbyahd.
— Da li vi uistinu mislite da ce omanske snage sigurnosti pustiti glas da su me uhvatili
samo da priznaju kako sam im pobjegao?
— Svakako ne — odgovori Zaya Yateem.
— Mahdi drži konce vaše novcarke — doda Kendrick. — A mogao bi utjecati i na
moje, što ja ne volim.
— Naše su zalihe male — sada ce Ahbyahd. — Trebaju nam brzi camci iz Emirata, ili
ce sve što smo ucinili biti nizašta. Umjesto da opsjedamo, mi cemo se naci u stanju opsade.
— Možda ima nacina — rece Zaya, koja je naglo ustala, držeci ruke na stolu, dok su
joj tamne oci iznad zara besciljno lutale u mislima. — Jutros smo najavili konferenciju za
štampu; svi ce je gledati a zacijelo i sam Mahdi. U jednom trenutku za vrijeme mog govora
spomenut cu da šaljemo hitnu poruku našim prijateljima. Poruku koja zahtijeva hitan
odgovor.
— Za kakvo je to dobro? — upita je Azra. — Sve se komunikacije prate, mi to znamo.
Nijedan od Mahdijevih ljudi nece riskirati da stupi u vezu s nama.
— I ne moraju — prekinu ga Evan, nagnuvši se naprijed. — Ja razumijem što kaže
tvoja sestra. Odgovor ne mora biti verbalan; nije potrebna nikakva komunikacija. Mi ne
tražimo upute, mi ih dajemo njima. To je ono o cemu smo ti i ja razgovarali prije nekoliko
sati, Azra. Ja poznajem Bahrain. Izabrat cu mjesto i s njim upoznati jednog od vaših
kontakata ovdje u Muskatu; reci cu mu da je to hitna poruka o kojoj je govorila tvoja sestra za
vrijeme konferencije za štampu. — Kendrick se okrenuo Yateemi. — To je ono na što ste
mislili, zar ne?
— Nisam domislila — prizna Zaya — ali ovo je izvedivo. Moja se misao samo bavila
ubrzanjem nacina kako da se dopre do Mahdija. Ovo je prihvatljivo.
— To je rješenje! — uzviknu Ahbyadh. — Bahrudi nam ga je dao!
— Ništa nije riješeno u ovom trenutku — rekla je žena s velom i opet sjela. — Postoji
problem kako da mog brata i gospodina Bahrudija prebacimo u Bahrain. Kako se to može
uciniti?
— O tome se vec povelo racuna — odgovori Evan, dok mu se udaranje u prsima sve
više ubrzavalo; bio je iznenaden nacinom kako se savladavao i svojim neusiljenim glasom. —
Rekao sam Azri da imam telefonski broj koji vam necu dati — ali s nekoliko rijeci dobit cemo
avion.
— Samo tako? — uzviknu Ahbvadh.
— Naš dobrocinitelj ovdje u Omanu ima metode o kojima niste ni sanjali.
— Presrecu sve telefonske pozive, i u dolasku i u odlasku usprotivi se Azra.
— Što ja kažem možda mogu i cuti, ali ne što kaže osoba koju zovem. U to sam
siguran.
— Specijalni uredaj? Scrambler? — upita Yateem.
— To je dio naše opreme u Evropi. Jednostavni cunj koji se pritisne u govorni dio
slušalice. Iskrivljavanje je potpuno osim na direktnoj vezi.
— Telefonirajte — rece Zaya i ustane. Brzo je zaobišla stol, što je ucinio i Kendrick,
sjednuvši na njenu stolicu. Držeci ruku preko brojeva, Evan je birao broj.
— Da? — Ahmatov glas se cuo prije drugog zvonjenja.
— Avion — rece Kendrick. — Dvojica putnika. Gdje? Kada?
— Moj bože! — prasnuo je mladi sultan Omana. — Cekaj da razmislim.... Aerodrom,
dakako. Postoji zaokret na cesti cetvrt milje prije prostora za teret. Netko ce vas pobrati u
garnizonskim kolima. Recite im da su ukradena kako biste prošli pored stražara.
— Kada?
— To ce uzeti vremena. Posvuda je veliko osiguranje, a treba to organizirati. Možeš li
mi reci odredište?
— Dvadeset drugo slovo rascjepljeno u dva.
— V... rascjepljeno — iskrivljeni I — Iran?
— Ne. Po brojevima.
— Dvadeset i dva... B?
— Da.
— Bahrain!
— Da.
— To pomaže. Telefonirat cu na nekoliko mjesta. Kad ti to treba?
— Na vrhuncu svecanosti ovdje. Moramo izaci u pometnji.
— To ce biti oko podneva.
— Što god ti kažeš. Usput, ima doktor — on ima nešto što mi može trebati za zdravlje.
— Pojas s novcem, dakako. Bit ce ti nekako urucen.
— Dobro.
— Zaokret prije tovarnog podrucja. Budi tamo.
— Bit cemo. — Evan je spustio slušalicu. — Bit cemo na aerodromu u podne.
— Aerodrom? — viknu Azra. — Zgrabit ce nas!
— Na putu prije aerodroma. Netko ce ukrasti garnizonska kola i oni ce doci po nas.
— Ja cu dogovoriti da vas vozi jedan od naših kontakata ovdje u gradu — rekla je
Zaya Yateem. — Njemu cete reci lokaciju u Bahrainu, sastajalište. Imate barem pet sati prije
nego cete otici.
— Trebat ce nam odjeca, tuš i malo odmora — rekao je Azra. Ne mogu se sjetiti kad
sam posljednji put spavao.
— Ja cu malo procunjati naokolo — rece Kendrick, ustavši. Možda naucim nešto.
— Što god želite, Amal Bahrudi — odgovori mu Zaya Yateem, prišavši. — Vi ste
spasili život moga dragog brata, a za to ne postoje primjerene rijeci koje bi izrazile moju
zahvalnost.
— Samo me odvedite do tog aerodroma do podne — odgovori Kendrick, s toplinom u
glasu. — Iskreno receno, želim se vratiti u Njemacku što je prije moguce.
— Do podne — suglasila se teroristkinja.
— Weingrass ce biti ovdje oko podneva! — uzviknu Mossadov oficir, obracajuci se
Ben-Amiju i peteroclanoj jedinici iz brigade Masada. Bili su u podrumu kuce u Jabal Sa'aliju.
na nekoliko minuta udaljenosti od redova grobova u kojima su prije nekoliko stoljeca zakopali
engleske gusare. Primitivni kameni podrum bio je pretvoren u kontrolni centar izraelske
obavještajne službe.
— Kako ce doci ovamo? — upita Ben-Ami, koji je skinuo ghotru s glave. Blue jeans i
široka tamna košulja bili su mu prirodniji. Pasoš mu je izdat u Jeruzalemu, a to nije jedan od
najdobrodošlijih dokumenata.
— Ne treba sumnjati u Emmanuela Weingrassa. On nesumnjivo ima više pasoša nego
što ima bejgela na Trgu Jabotinsky, u Tel Avivu. Rekao nam je da ništa ne radimo dok on ne
dode. »Apsolutno ništa«, bile su njegove rijeci.
— Mi gubimo vrijeme! — rece Yaakov. — Trebalo bi da izvidimo situaciju kod
ambasade. Proucili smo planove; postoji pol tuceta nacina kako da udemo i izidemo s mojim
ocem.
Glave se okrenuše i oci otvoriše, gledajuci u mladog vodu nazvanog Plavi. —
Razumijemo — rekao je oficir Mossada.
— Žao mi je. Nisam to mislio reci.
— Ti jedini od nas imaš pravo to reci — sada ce Ben-Ami.
— Ne bi trebalo da je tako. Opet se ispricavam. Ali zašto bismo mi cekali na tog
Weingrassa?
— Zato jer on isporucuje, moj prijatelju, a bez njega možda mi necemo.
— Tako! Vi ljudi u Mossadu okrecete flipflop1. Sada Amerikancu želite pomoci, a ne
našem prvobitnom cilju! Prokletstvo, da, mom ocu!
— Rezultat bi mogao biti jedan i isti, Yaakove...
— Ja nisam Yaakov — zagrmio je mladi voda. — Za vas sam samo Plavi — sin oca
koji je u Auschwitzu gledao kako razdvajaju njegova oca i majku prije nego su ih odvukli u
prostoriju u kojoj je iz tuševa izlazio plin. Ja svog oca želim vani i sigurnog i mi to možemo
uciniti! Koliko taj covjek još mora propatiti? Djetinjstvo užasa, sve dok nisu stigli saveznici.
Zatim, poslije, blagoslovljen s tri sina, ali su mu dvojicu ubili, moju su bracu ubili, zaklali su
ih u Sidonu prljave svinje — teroristicki Arapi! A sada bi trebalo da brinem o jednom
americkom kauboju, politicaru koji želi biti herojem kako bi mogao glumiti u filmovima i
imati svoju sliku na kutijama s cerealijama?
— Na temelju onoga što sam cuo — mirno ce Ben-Ami — ništa od toga nije tocno. Taj
Amerikanac riskira svoj život bez pomoci od svojih, bez izgleda na buduce nagrade, ako
preživi. Kao što naš prijatelj ovdje kaže, on radi ono što radi iz razloga koji nisu mnogo
drugaciji od tvojih
— Dodavola s njim! Kažem da idemo na ambasadu!
— Ja kažem ne — rekao je oficir i polako stavio pištolj na stol. — Vi ste sada pod
komandom Mossada i slušat cete naredenja.
— Svinje! — vikao je Yaakov. — Vi ste svinje, svi vi!
— Tako je — nato ce Ben-Ami. — Svi mi.
10,48 h — omansko vrijeme. Kontrolirana konferencija za štampu je završila.
Reporteri i televizijski snimatelji su spremali bilježnice i opremu, cekajuci da ih izvedu kroz
predvorje ambasade do vanjskih vrata, uz koja je patroliralo stotinjak mladih muškaraca i
žena s velovima, koji su marširali naprijed-natrag s oružjem spremnim na paljbu. Unutar
konferencijske dvorane, medutim, debeli se muškarac kroz stražare progurao usrdnim i
kicenim rijecima i prišao stolu za kojim je sjedila Zaya Yateem. Dok su mu puške bile
uperene u glavu, obratio se Zayi.
— Ja dolazim od Mahdija — prošaptao je — koji placa svaki šiling što dugujete.
— I vi? Hitna situacija u Bahrainu mora da je zaista vrlo hitna.
— Oprostite...
— Je li pretražen? — Zaya upita stražare, koji su potvrdili. Pustite ga.
— Hvala, madame — kakva hitnost u Bahrainu?
1 Elektronski uredaj koji uz primjenu odgovarajuceg pulsa uzima jedno od dva stabilna stanja; potpuna promjena
mišljenja, politike, itd. (op. prev.j
— Mi to ocito ne znamo. Jedan od naših ide veceras tamo da mu kaže, pa ce nam se
vratiti s vijestima.
MacDonald je buljio u oci iznad vela, osjecajuci kako mu se u ogromnim prsima
nadima oštra, šuplja bol. Što se dogada? Zašto ga Bahrain zaobilazi? Koje su odluke
donesene koje su njega iskljucile? Zašto? Što je ucinila ta prljava arapska kurva? — Madame
nastavi Englez polako, odmjerenim rijecima. — Ta je hitnost u Bahrainu novi momenat, dok
ja vodim brigu oko drugog pitanja, koje je jednako ozbiljno. Naš bi dobrocinitelj htio da bude
razjašnjeno — odmah razjašnjena prisutnost žene, Khalehle, ovdje u Muskatu.
— Khalehla? Medu nama ovdje nema žene koja se tako zove; ali, uostalom, imena su
beznacajna, zar ne?
— Ne ovdje, ne ovdje, vec vani i u kontaktu s vašim ljudima zapravo s vašim vlastitim
bratom.
— Mojim bratom?
— Tocno. Trojica pobjeglih zatvorenika trcali su da se sastanu s njom na putu za Jabal
Sham, da se sastanu s neprijateljem?
— Što vi govorite?
— Ja ne govorim, madame, ja zahtijevam. Mi zahtijevamo objašnjenje. Mahdi izricito
zahtijeva objašnjenje.
— Ja nemam pojma o cemu vi govorite! Tocno je da su trojica zatvorenika pobjegla,
jedan je od njih moj brat, a drugi su Yosef i drugi emisar našeg dobrocinitelja, covjek koji se
zove Bahrudi, iz Istocnog Berlina.
— Istocni — madame, vi ste prebrzi za mene.
— Ako ste vi zaista od Mahdija, iznenaduje me da ne znate za njega. — Yateem je
zastala, a njene velike prodorne oci stadoše lutati po MacDonaldovu licu. — S druge strane,
vi biste mogli biti od bilo koga.
— Dok sam u Muskatu, ja sam Mahdijev jedini glas! Nazovite Bahrain pa cete to sami
cuti, madame.
— Vi sasvim dobro znate da takvi pozivi nisu dozvoljeni. — Zaya je puknula prstima
prema stražarima; oni su pojurili do stola. Povedite ovog covjeka i odvedite ga u sobu vijeca.
Onda probudite mog brata i Yosefa, i pronadite Amala Bahrudija. Saziva se novi sastanak.
Odmah!
Odjeca koju je Evan odabrao za sebe bila je mješavina teroristickog koda oblacenja:
neizglacane hlace khaki boje, prljava trenirka americkog stila i tamna košulja otkopcana do
sredine prsiju. Ako izuzmemo njegove godine i oci, po izgledu je bio slican vecini fanatickih
pohabanaca koji su osvojili ambasadu. Njegova je zamracena put cak skrivala njegove godine,
a oci mu je skrivao štitnik kape od tkanine. Da bi dogotovio sliku koju je htio o sebi, nož s
koricama su mu prišili na jaknu, a u desnom džepu mu je bila izbocina od revolvera.
»Povjerljivom« se vjerovalo; spasio je život Azre, princa terorista, pa se slobodno kretao po
zauzetoj ambasadi, od jednog mucnog prizora do drugog, od jedne skupine zaplašenih,
iscrpljenih ljudi lišenih nade do druge.
Nada. To je bilo sve što je mogao dati, znajuci da je u krajnjoj analizi ona možda
lažna, ali ju je morao davati, dati im nešto za što bi se mogli uhvatiti, o cemu bi barem mogli
razmišljati u najmracnijim i najstrašnijim trenucima noci.
— Ja sam Amerikanac! — šaptao je šokiranim taocima gdje bi ih god našao trojicu ili
više zajedno, dok su mu oci budno pratile pohabance, koji su mislili da vrijeda njihove
zarobljenike naglim, cujnim izljevima ljutnje. — Nitko vas nije zaboravio! Cinimo sve što
možemo! Ne brinite zbog toga što vicem na vas. Moram.
— Hvala bogu! — bio je stalni prvotni odgovor, iza koga su slijedile suze i opisi
strahota, ukljucujuci i javno smaknuce sedmorice osudenih talaca.
— Sve ce nas pobiti! Baš ih briga! Prljave životinje ne brigaju o smrti — našoj ili
njihovoj.
— Ucinite sve što možete da sacuvate mir! Ja vam to ozbiljno kažem! Nastojte ne
pokazivati strah, to je vrlo, vrlo važno. Nemojte se suprotstavljati, ali nemojte ni puzati pred
njima. Kad vas vide preplašene, to je za njih isto što i narkotik. Upamtite to.
U jednom je trenutku Kendrick naglo zastao i glasno stao grditi skupinu od petorice
Amerikanaca. Njegov lutajuci pogled uhvatio je jednog od osobnih cuvara Zaye Yateem;
covjek je išao brzo prema njemu.
— Ti! Bahrudi!
— Da.
— Zaya te odmah želi vidjeti. Hajde, soba vijeca!
Evan je išao za stražarom preko krova, pa se nakon tri reda stepenica obreo u drugom
hodniku. Skinuo je kapu, koja je sada bila mokra od znoja, a onda su ga poveli do otvorenih
vrata velikog ureda ambasade. Ušao je unutra i za cetiri sekunde njegov se svijet rasprsnuo
cuvši posljednje rijeci koje se ikad nadao da ce cuti.
— Dobri Kriste! Ti si Evan Kendrick!
12
— Meen ir rahgill da?1 — rece Evan, paralizirana uma i tijela, muceci se da hoda
neusiljeno, obrativši se Zayi. — Tko je taj debeli covjek što je progovorio engleski?
— On kaže da je od Mahdija — odgovori Azra, koji je stajao izmedu Yosefa i
Ahbyadha.
— Što hoce reci?
— Cuo si ga. Kaže da si ti netko tko se zove Kendrick.
— Što je to? — upita Evan na engleskom, obracajuci se Anthonyju MacDonaldu,
trudeci se ocajnicki da se sabere, da ostane staložen dok se prilagodavao novonastaloj
situaciji. MacDonald! Nedotupavna društvena pijanica iz britanske kolonije u Kairu. — Ja se
zovem Amal Bahrudi, kako se vi zovete?
— Ti prokleto dobro znaš tko sam ja! — viknuo je Englez, prijeteci kažiprstom po
zraku, gledajuci jednog po jednog u cetvoricu arapskih vijecnika, osobito u Zayu Yateem. —
On nije Amal-tko-bilo i on nije od Mahdija! On je Amerikanac koji se zove Evan Kendrick!
— Ja sam studirao na dvama americkim sveucilištima — rece Evan, nasmiješivši se
— ali me nitko nije zvao Kendrick. Druga imena, da, ali ne Kendrick.
— Ti lažeš!
— Obratno, trebalo bi da ja kažem da vi lažete cim tvrdite da radite za Mahdija.
Pokazali su mi fotografiju svakog Evropljanina u njegovu — da kažemo — povjerljivu
namještenju, a vi zacijelo niste medu njima. Ja bih se toga neosporno sjetio jer — da opet
kažemo — vi imate vrlo upadljivo lice i figuru.
— Lažac! Varalica! Ti radiš s kurvom Khalehlom, s neprijateljem! Rano jutros, prije
zore, bila je na putu da se sastane s tobom!
— O cemu vi govorite? — Kendrick baci pogled na Azru i Yosefa.
— Ja nisam nikad cuo za Khalehlu, niti kao neprijatelja niti kao kurvu, a prije zore
smo moji prijatelji i ja trcali da spasimo živote. Nismo imali vremena za ljubakanja,
uvjeravam vas.
— Ja vam kažem da on laže! Bio sam tamo i vidio je! Sve sam vas vidio!
— Vi ste nas vidjeli? — upita ga Evan, nabranih obrva. — Kako?
— Ja sam se odvezao s ceste...
— Vidjeli ste nas i niste nam pomogli? — Kendrick mu ljutito upadne u rijec. — I vi
kažete da ste se od Mahdija?
— U tome je u pravu, Englezu — rece Zaya. — Zašto im niste pomogli?
— Trebalo je neke stvari saznati, eto zašto! A sada sam ih saznao. Khalehla... on!
— Vi patite od izuzetnih fantazija, ma kako se god zovete. Medutim, jedne se možemo
odmah riješiti. Mi smo na putu za Bahrain da se sastanemo s Mahdijem. Povest cemo vas s
nama. Veliki ce covjek biti nesumnjivo oduševljen što vas opet vidi, buduci da ste mu tako
važni.
1 Tko je taj covjek? (arap.)
— Slažem se — cvrsto ce Azra.
— Bahrain? — grmio je MacDonald. — Kako cete dovraga stici tamo?
— Želite li reci da vi to ne znate? — upita ga Kendrick.
Emmanuel Weingrass, kojemu su se grudi bolno nadimale od ponovnog napadaja
kašlja, izišao je iz limuzine ispred groblja kod Jabal Sa'alija. Okrenuo se vozacu, koji je držao
vrata i progovorio s poštovanjem, pretjeranim britanskim akcentom. — Ja cu se moliti nad
svojim engleskim precima — tako ih malo to cini, znate. Vratite se za jedan sat.
— Howar? — upita ga covjek, podigavši jedan prst. — Iss'a?1 ponovi na arapskom,
upotrebljavajuci rijec za sat vremena.
— Da, moj islamski prijatelju. To je hodocašce koje vršim svake godine. Možete li to
razumjeti?
— Da, da! El sallah. Allahoo Akbar! — odgovori mu vozac, brzo kimajuci glavom;
rekao je da razumije molitve i da je Alah velik. U ruci je držao i novac, više novaca nego je
ocekivao, znajuci da ce ga još više biti kad se vrati za jedan sat.
— Sada me ostavi — dodao je Weingrass. — Želim biti sam — sihni fihahlee.
— Da, da! — Covjek je zatvorio vrata, potrcao do svog sjedišta, pa se odvezao.
Manny si je dopustio kratki grc, još jedan vibrirajuci kašalj koji se nametnuo prethodnom, pa
pogledao oko sebe da bi podesio svoje držanje; onda se preko groblja uputio do kamene kuce
koja je stajala na polju udaljena nekoliko stotina metara. Poslije deset minuta uveli su ga u
podrum, gdje je izraelska obavještajna služba postavila svoju komandnu postaju.
— Weingrass! — viknuo je oficir Mossada. — Drago mi je što te opet vidim!
— Ne, nije ti drago. Nisi sretan ni kad me vidiš ni kad me cuješ preko telefona. Ti ne
znaš ništa o poslu koji radiš, ti si samo racunovoda — i to loš.
— Hajde, Manny, ne pocinjimo...
— A ja kažem da odmah pocnemo — prekinu ga Weingrass, gledajuci u Ben-Amija i
petoricu clanova Masadine jedinice. — Da li itko od vas izroda ima whiskyja? Znam da ovaj
zohlah nema dodao je, govoreci da je Mossadov covjek jeftini škrtac.
— Cak ni vina — odgovori mu Ben-Ami. — To nije ukljuceno u našu opskrbu.
— Nema sumnje da vam je opskrbu osigurao ovaj ovdje. U redu, racunovodo, kaži mi
sve što znaš. Gdje je moj sin, Evan Kendrick?
— Ovdje, ali to je sve što znamo.
— To je uobicajeno. Vi ste uvijek tri dana iza sabata.
— Manny...
— Smiri se. Stat ce ti srce a ja ne želim da Izrael izgubi svog najgoreg racunovodu.
Tko mi može reci više?
— Ja mogu reci više! — viknuo je Yaakov. — U ovom trenutku trebalo bi da
proucavamo ambasadu — to je trebalo uciniti prije nekoliko sati. Mi moramo obaviti posao
koji nema nikakve veze s vašim Amerikancem!
— Tako, osim jednog racunovode imate i usijanu glavu — nato ce Weingrass. — Još
nešto?
1 Jedan sat? Je li tako? (arap.) (op. prev.)
— Kendrick je ovdje bez sankcije — odgovori mu Ben-Ami. Ovdje su ga doveli pod
pokrivacem, tajno, ali je sada prepušten sam sebi. Ako ga uhvate, nitko ga nece priznati kao
svojeg.
— Odakle vam ta informacija?
— Jedan od naših ljudi u Washingtonu. Ja ne znam tko ili iz kojeg ministarstva ili
ustanove.
— Trebala bi vam telefonska knjiga. Koliko je siguran ovaj telefon? — upita Weingrass,
sjednuvši za stol.
— Bez garancije — odvrati Mossadov oficir. — Instaliran je na brzinu.
— Za što manje šekela koliko je bilo moguce, siguran sam u to.
— Manny!
— Oh, zaveži. — Weingrass je izvukao notes iz džepa, prelistavao stranice i prikovao
pogled za ime i broj. Uzeo je slušalicu i birao broj. Za nekoliko je sekundi govorio.
— Hvala vam, moj stari prijatelju u palaci, što ste tako ljubazni. Moje je prezime
Weingrass, beznacajno za vas, dakako, ali ne i velikom sultanu, Ahmatu. Prirodno je da ja
nikako ne bih htio uznemiravati njegovu uglednu osobu, ali ako mu nekako dobacite rijec da
sam ja zvao, možda bi on uzvratio veliku uslugu. Dopustite mi da vam dadem broj, mogu li?
— Manny je to ucinio, žmirkajuci u brojke na telefonu. — Hvala vam, moj dragi prijatelju, i
mogu li reci, u vezi s ovim, da je ovo najhitnija stvar i da bi vas sultan mogao pohvaliti zbog
vaše marljivosti. Opet vam hvala.
Nekada poznati arhitekt je spustio slušalicu i naslonio se na leda stolice, duboko dišuci
da bi smirio uzburkanu jeku koja je eruptirala u njegovim grudima. — A sada cekajmo —
rekao je, gledajuci u oficira Mossada. — I nadajmo se da naš sultan ima više mozga i novaca
od tebe... Moj bože, on se vratio! Nakon cetiri godine me cuo i moj sin se vratio!
— Zašto? — upita Yaakov.
— Mahdi — rece Weingrass tiho, ljutito, gledajuci u pod.
— Tko?
— Saznat ceš, usijana glavo.
— On nije uistinu tvoj sin, Manny.
— On je jedini sin kojeg sam ikad htio... — Zazvonio je telefon. Weingrass dograbi
slušalicu i stavi je uz uho.
— Da?
— Emmanuel?
— Svojedobno, kad smo se našli u Los Angelesu, bio si znatno manje služben.
— Slava Alahu, necu nikad zaboraviti. Prošao sam pregled kad sam se vratio ovamo.
— Kaži mi, ti mladi smrdljivce, jesu li ti ikad dali prolaznu ocjenu za onu tezu iz ekonomije
na trecoj godini.
— Samo B1, Manny. Trebalo je da te poslušam. Rekao si mi da je napišem što je
moguce zamršenije — da oni vole zamršenosti.
— Možeš li govoriti? — sada ce Weingrass, naglo ozbiljna glasa.
1 Slicno našem »vrlo dobar« (op. prev.)
— Ja mogu, ali možda ne možeš ti. S ovog je kraja sve elektrostaticno. Razumiješ li?
— Da. Naš zajednicki znanac. Gdje je on?
— Na putu za Bahrain s još dvoje ljudi iz ambasade — trebalo je da bude samo još
jedan osim njega, ali je to izmijenjeno u posljednjem trenutku. Ja ne znam zašto.
— Zato jer ima kobac koji vuce do nekoga drugog, najvjerojatnije. Jesu li to svi?
Ahmat je nakratko zašutio. — Ne, Manny — mirno je rekao. Postoji jedan drugi u
koga se ne smiješ uplitati niti znati za nj na bilo koji nacin. To je žena a ime joj je Khalehla.
Govorim ti to jer ti vjerujem i trebalo bi da znaš da je ona tamo, ali nitko drugi ne smije
saznati; njeno bi otkrivanje bilo katastrofa.
— Toga su puna usta, mladi prijane. Kako ja prepoznajem ovaj problem?
— Nadam se da nece biti potrebe za to. Ona je sakrivena u pilotskoj kabini, koja ce
ostati zakljucana sve dok ne stignu u Bahrain.
— To je sve što mi kažeš?
— O njoj, da.
— Moram se pokrenuti. Što možeš uciniti za mene?
— Poslati te drugim avionom. Cim bude mogao, naš ce me prijatelj nazvati i reci mi
što se dogada. Kad tamo stigneš, javi mi se; evo kako. — Ahmat je Weingrassu dao broj svog
privatnog »skrambliranog« telefona.
— Mora da je nova centrala — rece Manny.
— To nije centrala — odgovori mu mladi sultan. — Hoceš li biti uz ovaj broj?
— Da.
— Nazvat cu te cim organiziram. Ako postoji komercijalni let koji uskoro polazi, bilo
bi najjednostavnije da te ubacimo unutra.
— Žao mi je, to ne mogu.
— Zašto ne?
— Sve mora biti slijepo i gluho. Sa sobom imam sedam paunova.
— Sedam?...
— Da, a ako misliš da ce biti nezgoda — poput katastrofa — osloni se na te vrlo
inteligentne ptice plavog i bijelog perja.
— Mossad? — prošaptao je Ahmat.
— Tako nešto.
— Sveto govno!
Mali mlažnjak »rockwell« sa šest putnickih sjedišta poletio je ka sjeverozapadu, na
visini od dvanaest tisuca metara, na osam stotina milja dugacak put do šeikata Bahrain.
Uznemiravajuce mirni, samouvjereni Anthony MacDonald sjedio je sam u prvom redu sa dva
sjedišta. Azra i Kendrick su sjedili zajedno u posljednjem redu. Vrata do pilotove kabine bila
su zatvorena, a prema rijecima covjeka koji ih je docekao u »ukradenim« garnizonskim
kolima i proveo ih kroz teretni terminal do kraja aerodroma i aviona, ta ce vrata ostati
zatvorena sve dok putnici ne napuste avion. Nitko ih nece vidjeti; na Bahrainskom
medunarodnom aerodromu u Muharraqu docekat ce ih netko tko ce ih ispratiti kroz
pogranicnu službu.
Evan i Azra su nekoliko puta pretresli svoj plan, a kako terorist nije nikad prije bio u
Bahrainu, bilježio je — prvenstveno lokacije i kako se pišu. Kendricku je bilo imperativno da
se on i Azra odijele — barem na jedan sat. Razlog je bio Anthony MacDonald, covjek koji je
najvjerojatnije bio Mahdijev agent. Englez bi mogao biti precac do Mahdija, a ako jest, Evan
ce napustiti krunskog princa terorista.
— Sjeti se, mi smo zajedno pobjegli iz Jabal Shama, svuda ce biti uzbuna zbog nas,
svi ce imati naše fotografije. Ne možemo se izlagati riziku da nas zajedno vide na dnevnom
svjetlu. Nakon sumraka je opasnost manja, ali i tada moramo biti oprezni, moramo poduzeti
mjere opreza.
— Koje mjere opreza?
— Za pocetak, valja kupiti razlicitu odjecu: ovo što imamo na sebi oznaka je
nižeklasnih grubijana, što je u redu za okolnosti u Muskatu, ali ne i ovdje. Uzmi taksi do
Manamaha, to je središte u koje se stiže preko nasipa na velikom otoku, i uzmi sobu u hotelu
Aradousu u Wadi Al Ahdu. U predvorju je trgovina za muškarce; kupi zapadnjacko poslovno
odijelo, a kod brijaca se ošišaj. Napiši to sve!
— Napisao sam. — Azra je pisao brže.
— Registriraj se pod imenom... Kad razmislim, Yateem je uobicajeno prezime u
Bahrainu, ali ne izlažimo se riziku.
— Ime moje majke, Ishaad?
— Njihovi su kompjuteri prepuni. Uzmi prezime Farouk, kao i svatkov drugi. T.
Farouk. Ja cu stici za sat-dva.
— Što ceš ti raditi?
— Što drugo?! — rece Kendrick, spreman da kaže istinu. — Bit cu uz tog engleskog
lašca koji tvrdi da radi za Mahdija. Ako on na neki nacin radi, a njegove su komunikacije
prekinute, vecerašnji ce sastanak biti lako dogovoriti. Ali, iskreno, ja mu ne vjerujem, a ako je
lažac, što sam uvjeren, moram saznati za koga radi.
Azra je pogledao u covjeka kojega je znao kao Amala Bahrudija, pa mirno progovori.
— Ti živiš u zamršenijem svijetu nego ja. Mi znamo svoje neprijatelje; mi uperimo oružje u
njih i nastojimo ih ubiti, jer bi inace oni ubili nas.
— Moraš se infiltrirati i stalno misliti na mogucnost da postoje izdajice; mjere opreza
se toliko ne razlikuju.
— Infiltracija nije teška kad se tisuce oblace kao mi, govore kao mi. To je pitanje
stava; mi pretpostavljamo koji je neprijateljev. A što se tice izdajica, nismo uspjeli u Muskatu,
to si nas ti naucio.
— Ja?
— Fotografije, Bahrudi.
— Svakako. Oprosti. Misli su mi otišle drugamo. — Otišle su, ali to se više ne smije
dogoditi, pomisli Kendrick. Mladi ga je terorist cudno gledao. Morao je otkloniti svaku
sumnju. — Ali, govoreci o tim fotografijama, tvoja ce sestra morati osigurati dokaz da je stala
na nogu cijelom tom izdajnickom poslu. Predlažem druge fotografije. Leševi ispred razbijene
kamere, s izjavama na trakama, koje mogu cirkulirati — priznanja na traci, dakako.
— Zaya zna što treba uciniti; ona je najjaca medu nama, najposvecenija ideji. Nece
mirovati sve dok ne rasturi svaku sobu, ne istraži svakog brata i sestru. Metodicno.
— Rijeci, pjesnice! — oštro ga ukori Evan. — Možda ti to ne razumiješ. Ono što se
dogodilo u Muskatu — što je nepažnjom omoguceno da se dogodi — moglo bi djelovati na
operacije na drugim mjestima.
— U redu, u redu! — odrvati Azra, kimajuci, ne želeci slušati daljnje kritike. — Moja
ce se sestra za sve pobrinuti. Ja mislim da ona nije bila uvjerena u to sve dok nije vidjela što
možeš uciniti preko telefona. Brzo ce poduzeti akcije koje mora, uvjeravam te.
— Dobro! Sada se odmori, ljutiti pjesnice. Ispred sebe imamo dugo poslijepodne i
vecer.
Kendrick se sasvim opustio u naslonjacu, kao da se pripremio da odrijema, ali su mu
poluotvorene oci bile na stražnjem dijelu velike celave glave Anthonya MacDonalda, u prvom
redu. Bilo je mnogo toga o cemu je trebalo razmišljati, toliko je toga trebalo uzeti u obzir, da
nije imao vremena za analiziranje, cak ni da pokuša analizirati. Obavljeno je pet poziva, deset
puta pet neupisanim brojevima u Bahrainu a samo jedan može doprijeti do Mahdija. Zaya
Yateem, koja je znala o cemu govori. Pedeset poziva, pedeset telefonskih brojeva — jedno
medu pedeset nepoznatih muškaraca i žena koje zna gdje je Mahdi, tko je on!
Stvorio je urgentnu situaciju na nacin na koji mu je Manny Weingrass uvijek govorio
da je stvori kad bi pregovarao s mogucim klijentima koji nisu htjeli ili nisu mogli
komunicirati jedan s drugim. Reci prvom glupanu da moraš imati odgovor do srijede ili
odlazimo u Rijadh. Kazi drugom clownu da ne može cekati do iza cetvrtka jer ima vraški puno
posla u Abu Dhabiju koji je naš samo ako se tamo pojavimo.
Ovo nije bilo isto, dakako, vec varijacija tehnike. Teroristicki lideri u ambasadi u
Muska-tu bili su uvjereni da je kod njihova dobrocinitelja, Mahdija, nastala neka hitna
situacija, cim je uredio da istocnoberlinski »Amal Bahrudi« dovede jednoga od njih u
Bahrain. Zbog toga je snagama Mahdija bilo receno na medunarodnoj televiziji da je »hitna
poruka« upucena »prijateljima« i da zahtijeva »hitan odgovor«.
Manny, jesam li to ucinio kako treba? Ja ga moram pronaci ubiti ga zbog onoga što je
ucinio svima namal
Emmanuel Weingrass, razmišljao je Evan, dok su mu se oci stale zatvarati; mrtva
težina sna stade se spuštati.
— Ja se protivim ovoj pomocnoj operaciji i želim da to bude zabilježeno — rekao je
Yaakov, kodno ime Plavi, dok su se uspinjali u mlažnjak na dalekom kraju aerodroma u
Muskatu. Emmanuel Weingrass se odmah pridružio pilotu, vezavši se u susjednom sjedištu;
dok je osiguravao pojas, kašljao je mirno, duboko. Mossadov je oficir ostao, on ima posla u
Omanu; njegov je pištolj bio u posjedu vitkog Ben-Amija, koja ga je držao izvan futrole sve
dok peteroclana jedinica nije zauzela mjesta u avionu.
— Tvoja ce primjedba biti arhivirana — odgovori mu Ben-Ami, dok je avion jurio
stazom. — Molim te da nastojiš shvatiti da postoje stvari koje nam ne mogu biti kazane radi
dobra svih nas. Mi smo vojnici, a oni koji donose odluke su visoka komanda. Oni vrše svoj, a
mi naš posao, što ce reci da slušamo naredenja.
— Podsjecam vas, gospodine Ben-Ami — javio se kod Narancasti. — Prošla tri tjedna
mi smo se obucavali za jedan jedini zadatak, zadatak za koji svi mi vjerujemo da ga možemo
obaviti, usprkos dubokih sumnji kod kuce. Mi smo spremni; vrhunski smo pripremljeni za
njega, a onda odjednom promjena bez objašnjenja i sada smo na putu za Bahrain da ulovimo
covjeka kojega ne poznajemo, na temelju plana koji nikad nismo vidjeli.
— Ako uopce postoji plan — sada ce kod Crni — a ne obican dug koji Mossad duguje
starcu koji želi naci jednog Amerikanca, nežidovskog »sina«, koji nije njegov.
Weingrass se okrenuo oko sebe; avion se brzo uspinjao, tako da je brzi uspon
djelomicno zagušio motore. — Slušajte me vi, graškoglavci! — vikao je. — Ako je taj
Amerikanac otišao u Bahrain s ludim arapskim teroristom, to znaci da za to ima prokleto
dobar razlog. To vam vjerojatno nije palo na pamet, vama mišicavcima, intelektualnim
kockarima, ali Muskat nisu isplanirali ti podljudski yo-yo-si1 koji se igraju s oružjem.
Mozgovi, ako mi oprostite jednu opskurnu izreku, nalaze se u Bahrainu, i eto za kim traga on,
koga želi uloviti!
— Vaše objašnjenje, ako je istinito — nato ce kod Bijeli — ne ukljucuje i plan,
gospodine Weingrass. Ili cemo oko toga nabacivati kocku?
— Izgledi mogu biti i gori, mudroglavi, ali ne, necemo. Cim prizemljimo i otvorimo
trgovinu, ja cu nazivati Muskat svakih petnaest minuta dok ne budemo imali informaciju koja
nam je potrebna. Tada imamo i plan.
— Kako? — upita Plavi ljutito, sumnjicavo.
— Stvorit cemo ga, vrucoglavce.
Krupni je Englez stajao u ukocenoj nevjerici dok se terorist Azra stao udaljavati s
bahrainskim funkcionerom. Tihi covjek u uniformi docekao je mlažnjak »rockwell« iza
posljednjeg servisnog hangara na aerodromu u Muharraqu. — Cekajte! — viknuo je
MacDonald, bacajuci divlje poglede na Evana Kendricka koji je stajao pored njega. —
Stanite! Ne možete me ostaviti s tim covjekom. Rekao sam vam, on nije ono što kaže da jest!
On nije jedan od nas!
— Ne, on nije — suglasio se Palestinac, zaustavivši se i pogledavši preko ramena. —
On je iz Istocnog Berlina i spasio mi je život. Ako vi govorite istinu, uvjeravam vas da ce
spasiti i vaš.
— Vi ne možete...
— Ja moram — prekine ga Azra, okrenuvši se funkcioneru i klimnuvši.
Bahrainac, bez komentara bilo u rijecima bilo u izražaju, obratio se Kendricku: — Kao
što možete vidjeti, moj pomocnik izlazi iz hangara. On ce vas otpratiti kroz drugi izlaz. Dobro
došli u našu zemlju.
— Azra! — viknuo je MacDonald, ciji je glas zaglušila grmljavina mlaznih motora.
— Polako, Tony — rekao je Evan kad im se približio drugi bahrainski funkcionar. —
Ulazimo ilegalno i netko bi te mogao ustrijeliti.
— Ti! Ja sam znao da si ti! Ti si Kendrick!
— Dakako da jesam, a ako netko od naših ljudi ovdje u Bahrainu sazna da si
upotrijebio moje ime, tvoja ljupka, opijena Cecilia ona jest Cecilia, zar ne? — postat cu
udovica prije nego uzmogne zamoliti novo pice.
— Krista mi, ja to ne vjerujem. Prodao si svoju firmu i vratio se u Ameriku! Rekli su
mi da si postao nekakav politicar!
— Uz Mahdijevu pomoc mogao bih postati i predsjednik.
1 Nekad vrlo popularna lopta na elasticnoj vezici koja se vraca u ruku nakon bacanja, pa slijedi smjer ruke (op.
prev.)
— O, tako ti nebesa!
— Nasmiješi se, Tony. Ovaj covjek ne voli ono što radi, a ja ne bih htio da pomisli
kako smo nezahvalni. Nasmiješi se, ti debeli kurvin sine!
Khalehla, u tamnim hlacama, letackoj jakni i oficirskoj kapi sa štitnikom, stajala je
pored repa mlažnjaka »harrier«, promatrajuci dogadaje udaljene nešto više od tridesetak
metara. Izveli su mladog palestinskog ubojicu nazvanog Plavi; americki kongresmen i
MacDonald izlazili su s drugim uniformiranim covjekom, koji ih je sprovodio kroz labirint
prolaza u teretnom dijelu, izbjegavajuci pogranicne službe. Taj Kendrick, taj ociti konformist
s nekim strašnim povodom za ovu akciju, bolji je nego je mislila. Ne samo da je preživio
užase ambasade — nešto što je smatrala nemogucim prije devet sati i zbog cega ju je obuzela
panika — vec je sada odijelio teroristu od teroristickog agenta. Što mu je na pameti? Što radi?
— Požurite! — pozove pilota, koji je razgovarao s mehanicarem pored desnog krila.
— Hajdemo!
Pilot kimnu, pa se njih dvoje uputiše prema izlazu rezerviranom za letacko osoblje
koje je vec završilo sa sigurnosnim formalnostima. Ahmat, mladi sultan Omana, pritisnuo je
svu dugmad koju je imao pod svojom komandom u Muskatu. Trojica putnika iz mlažnjaka bit
ce odvedena do otvorena prostora na nižem dijelu aerodroma, daleko iza linije taksija, a svaki
vozi pripadnik tajne policije Bahraina. Nikome od njih nije saopcena informacija, vec
jednostavno naredenje: izvijestiti o odredištu svakog putnika.
Khalehla i pilot su se brzo pozdravili i svatko je krenuo svojim putem; on do centra
kontrole leta, da bi dobio instrukcije za povratni let u Muskat, ona do oznacenog dijela
otvorenog platoa, gdje ce »uhvatiti« Amerikanca i slijediti ga. Morat ce upotrijebiti svu svoju
vještinu da bi ostala izvan vidika dok prati Kendricka i MacDonalda. Tony bi je primijetio
istog trena, a ocito budni Amerikanac mogao bi je pogledati dvaput i sjetiti se mracne, prljave
ulice u Shari el Mishkwiyisu i žene s oružjem u ruci. Cinjenicu da nije bilo upereno u njega
vec u cetvoricu ljudi u toj ulici smeca, koji su je pokušali orobiti ili još gore, možda ne bi lako
progutao covjek koji živi na rubu izuzetne opasnosti. Cilj i paranoja su se pod jakim pritiskom
spajali u beskrajnim zakucima svijesti. Bio je naoružan, a jedna eksplozivna slika mogla bi
izazvati siloviti odgovor. Khalehla se nije bojala za svoj život; osam godina obuke,
ukljucujuci cetiri na silovitom Bliskom istoku, naucili su je da predvida, unaprijed misli, da
ubije prije nego bude ubijena. Rastuživala ju je pomisao da taj pošteni covjek ne bi trebalo da
umre zbog onoga što cini ali je sasvim moguce da mu ona bude krvnikom.
Došla je do odredenog mjesta prije putnika iz omanskog mlažnjaka. Promet u zoni s
oznakama Dolasci bio je strašan; limuzina s nijansiranim staklenim prozorima, taksiji,
dostavna vozila svih vrsta. Kakofonija je zaglušivala ispod niskog betonskog stropa. Khalehla
je pronašla zasjenjeno mjesto izmedu dva visoka, pokretna ormara za teret i cekala.
Prvi koji je izišao bio je terorist zvan Azra, u pratnji uniformiranog funkcionera. Taj je
pozvao taksi, koji je dojurio do grubo odjevena mladica na rubu nogostupa. Ušao je u kola i
nešto procitao s papira u ruci, dajuci vozacu napute.
Poslije nekoliko minuta Amerikanac i Anthony MacDonald stupili su na plocnik.
Nešto nije u redu! pomisli Khalehla u trenu. Tony se ponašao kao svojedobno u Kairu! Svaki
pokret njegova ogromnog tijela odavao je uzrujanost, uzbudenje, trošio je energiju uzaludno
pokušavajuci privuci pažnju; stalne promjene izraza lica bile su one u pijanca koji zahtijeva
poštovanje — sve u suprotnosti s vrhunskim samosvladavanjem potrebnim operativcu pod
dubokim pokrivacem. Sve je to bilo krivo!
A onda se dogodilo! Kad je taksi dojurio do plocnika, MacDonald je odjednom lupio
svojim ogromnim torzom u Amerikanca, odbacivši ga u pokrivenu ulicu, ispred jureceg
taksija. Kendrick se odbio o pokrov motora, tijelo mu je poletjelo u zrak, zatim palo natrag.
Kocnice zaškripaše, zacuše se zviždaljke, a kongresmen iz Colorada bio je nabijen, zapravo
savijen oko smrskanog vjetrobrana malih japanskih putnickih kola. Dobri bože, on je mrtav!
pomisli Khalehla, trceci plocnikom. A onda se pokrenuo — obje je ruke pokrenuo kad se
pokušao podici, ali je opet pao.
Khalehla je dojurila do kola, proletjevši kroz cvor policajaca i bahrainskih tajnih
agenata koji su nagrnuli na mjesto dogadaja. Bacila se na Kendricka koji se grcevito micao i
izvukla pištolj iz letacke jakne. Obratila se uniformiranom covjeku, s oružjem uperenim u
njegovu glavu.
— Zovem se Khalehla i to je sve što treba da znate. Ovaj je covjek moje vlasništvo i
ide sa mnom. Dobacite to ostalima i izvedite nas odavde ili cu vas ubiti.
Lik je tako uzbudeno utrcao u sterilnu sobu da je zalupio vratima iza sebe, i zamalo se
spotaknuo žureci do opreme. Drhtavih ruku, ukljucio je svoj uredaj.
ULTRA MAKSIMALNA SIGURNOST
NEMA PREPREKA
NASTAVI
Nešto se dogodilo! Prodor ili rashod, lovac ili lovljeni. Posljednji izvještaj govori o
Bahrainu ali bez pojedinosti, jedino da je subjekt bio u stanju izuzetne zabrinutosti,
zahtijevajuci da ga tamo odmah prebace avionom. Dakako, to navodi na pretpostavku da je
pobjegao iz ambasade, ili je izišao na trik, ili uopce uije bio u njoj. Ali zašto Bahrain? Sve
je suviše nekompletno, kao da subjektova sjena drži dogadaje u mraku zbog svojih osobnih
razloga — što nije nemoguce, uzevši u obzir sve što se dogodilo tokom prošlih nekoliko
godina, i sudsku moc Kongresa i raznih specijalnih tužilaca.
Što se dogodilo? Što se sada dogada? Moji uredaji vrište za informacijom, ali im
ništa ne mogu dati! Faktor u imenu bez specificnih referenci samo bljuje enciklopedijske
historijske podatke koji su odavno uneseni — i kasnije dopunjavani — putem photoscama.
1 Ponekad mislim da me moji talenti porazuju, jer ja vidim iznad faktora i jednadžbi i
nalazim vizije.
Pa ipak on je pravi corjek! Moji mi uredaji to kažu, a ja im vjerujem.
13
Evan se borio protiv cvrsto stegnute trake oko lijevog ramena, a onda posta svjestan
peckanja koje se širilo kroz gornji dio prsiju i oštra mirisa medicinskog alkohola. Otvorio je
oci i zapanjeno ustvrdio da sjedi u krevetu, oslonjen ledima na nekoliko jastuka. Bio je u
ženskoj spavacoj sobi. Toaletni stolic s niskom, zlatom obrubljenom stolicom pored zida
stajao je s lijeve strane. Ispred velikog trostranog ogledala s bordurama od sicušnih žarulja
bile su male ukrašene bocice s losionima i parfenima. Zid ravno ispred kreveta, udaljen šestsedam
metara, sastojao se od niza zrcalastih ormarica. Zdesna, pored stolica uz krevet, bio je
stol za pisanje boje slonovace, s još jednom zlatno obrubljenom stolicom.
Izrezbarena su vrata bila zatvorena, ali je mogao cuti glasove iza njih, muški i ženski
glas. Okrenuo je zglavak da pogleda na sat; nije ga bilo. Gdje je on? Kako je tu došao? O,
Kriste. Aerodromski prolaz, plato... Gurnut je u kola — dvoja jureca kola — i gomila se
okupila oko njega, on je šepesao, odveli su ga. Azra! Azra ceka na njega u Hotelu Aradousl...
A MacDonald! Nestao! Sve se raspalo! Blizu panike, samo nejasno svjestan kasnog
poslijepodnevnog sunca koje je prodiralo kroz prozor, odbacio je pokrivac i izvukao se iz
kreveta, nesiguran, trgajuci se od bolova, stežuci zube svakim pokretom koji bi ucinio, ali se
mogao kretati, a to je jedino bilo važno. Osim toga bio je gol a odjednom su se otvorila vrata.
— Drago mi je da ste mogli ustati — rekla mu je žena maslinaste puti dok se Kendrick
bacio natrag u krevet pod peche pokrivac, dok je ona zatvarala vrata. — To potvrduje
doktorovu dijagnozu; on je upravo otišao. Rekao je da ste gadno natuceni, ali rendgen ne
pokazuje slomljene kosti.
— Rendgen? Gdje smo mi i tko ste dovraga vi, lady?
— Znaci da me se ne sjecate?
— Ako je ovo — ljutito uzviknu Evan, pokazujuci rukom po sobi — vaš skromni
piedaterre u Bahrainu, uvjeravam vas da vas nikad ranije nisam vidio. Ovo nije mjesto koje se
lako zaboravlja.
— To nije moje — rekla je Khalehla, tresuci glavom s tragom osmijeha, prišavši
donjem dijelu kreveta. — Ovo pripada clanu kraljevske porodice, emirovu rodaku, starijem
covjeku s mladom ženom — svojom najmladom — koji su sada u Londonu. On je prilicno
bolestan, što objašnjava medicinsku opremu u prizemlju. Položaj i novac posvuda omogucuju
privilegije, a osobito ovdje u Bahrainu. Vaš prijatelj, sultan Omana, omogucio vam je ovo.
— Ali je netko prije toga njemu omogucio da sazna što se dogodilo.
— To sam bila ja, dakako...
— Ja vas znam — prekinuo je Kendrick, namrštivši se. — Samo se ne mogu sjetiti
otkuda ili kako.
— Nisam bila ovako odjevena, a ugledali smo se pod jednako neugodnim
okolnostima. U Muskatu, u tamnom, prljavom prolazu koji služi kao ulica...
— Grad truleži! — uzviknu Evan, široko otvorenih ociju, ukocene glave. El-Baz. Vi
ste žena s oružjem; pokušali ste me ubiti.
— Ne, nije istina. Ja sam se štitila od ulicnih nasilnika, trojice muškaraca i djevojke.
Kendrick je nakratko zatvorio oci. — Sjecam se toga. Dijete u odrezanim hlacama
khaki boje.
— Nije to bilo dijete — usprotivila se Khalehla. — Bio je to ovisnik, narkoman,
jednako razdražen kao i njegova djevojka, a oboje bi me ubili da plate svojim arapskim
dobavljacima što im je trebalo. Ja sam vas pratila, ništa više, ništa manje. Informacija, to je
moj posao.
— Za koga?
— Za ljude za koje radim.
— Kako ste saznali za mene?
— Na to necu odgovoriti.
— Za koga vi radite?
— U širem smislu, za organizaciju koja nastoji naci rješenja za višestruke užase
Bliskog istoka.
— Izraelce?
— Ne — mirno je odgovorila Khalehla. — Moji su korijeni arapski.
— To mi ne govori prokleto ništa, ali me vraški plaši.
— Zašto? Zar je jednom Amerikancu tako nemoguce pomisliti da bismo mi Arapi
možda željeli pronaci primjerena rješenja!
— Upravo sam došao iz ambasade u Muskatu. Što sam tamo vidio nije bilo lijepo —
za Arape lijepo.
— Ni nama. Medutim, mogu li citirati jednog americkog kongresmena koji je za
govornicom Predstavnickog doma, povodom bliskoistocnih dogadanja, rekao da se »terorist
ne rada, njega stvaraju«.
Iznenaden, Evan je strogo pogledao ženu. — To je jedini komentar koji sam ikad dao
za Congressional Record1. Jedini.
— Da li još vjerujete u ono što ste rekli?
— Da — odgovorio je Kendrick, oklijevajuci, kao da ispituje svoj odgovor. — Nitko
tko nije prošetao kroz jad i bijedu izbjeglickih logora ne može misliti da iz njih može proisteci
nešto što bi bilo kakotako normalno. Ali ono što sam vidio u Muskatu otišlo je predaleko.
Zaboravimo na vrištanje i divlje pjevanje; bilo je tamo nešto ledenohladno, metodicna
brutalnost koja je uživala u sebi. Te životinje uživaju u sebi i u onome što rade.
— Vecina tih mladih životinja nikad nije imala kucu. Njihove su najranije uspomene,
uspomene na šalabazanje kroz prljavštinu logora i nastojanje da se nade hrana ili odjeca za
mladu bracu i sestre. Samo ih mali broj nešto zna ili ima neku naobrazbu. To njima nije bilo
na raspolaganju. Bili su izrodi u vlastitoj zemlji.
— Kažite to djeci Auschwitza i Dachaua! — rekao je Evan u mirnom, hladnom bijesu.
— Ti su ljudi živi. Oni su dio ljudske rase.
— Šah-mat, gospodine Kendrick. Ja nemam odgovora, jedino sram.
— Ja ne želim vaš sram. Ja želim izici odavde.
— Vi niste u stanju da nastavite ono što radite. Pogledajte se. Iscrpljeni ste, a povrh
svega.
1 Publikacija »Kongresni dokumenti« koja se tiska nekoliko puta godišnje, a uglavnom je namijenjena javnoj
upotrebi (op. prev.)
S plahtom preko prsiju, Kendrick se nastojao osloniti na rub kreveta. Govorio je
polako. — Imao sam pištolj, nož i sat, izmedu nekoliko drugih vrijednih predmeta. Htio bih ih
natrag, molim vas.
— Ja mislim da bi trebalo da porazgovaramo o situaciji...
— Nemamo o cemu razgovarati — rekao je kongresmen. — Apsolutno ništa.
— Pretpostavimo da vam kažem da smo pronašli Tonya MacDonalda?
— Tony?
— Ja radim iz Kaira. Željela bih da mogu reci da smo odavno doprli do njega,
medutim to ne bi bila istina. Prvi nagovještaj koji sam imala bio je rano jutros, prije zore.
Pratio me u kolima bez svjetala...
— Na cesti iznad Jabal Shama? — upita Evan prekidajuci je.
— Da.
— Onda ste vi Cawley ili nešto slicno. Cawley — neprijatelj, izmedu ostalog.
— Moje je ime Khalehla, prva se dva sloga izgovaraju kao francuska luka Calais; a ja
sam doista njegov neprijatelj, ali ne i drugo, što mogu lako zamisliti.
— Vi ste me, znaci, slijedili?
— Da.
— Znaci da ste znali za »bijeg«.
— Opet, da.
— Ahmat?
— On ima povjerenja u mene. Naše je prijateljstvo vec odavno stvoreno.
— Onda ima vjeru i u ljude za koje radite.
— Ja na to ne mogu odgovoriti. Rekla sam da ima povjerenja u mene.
— To je cik-cak izjava — dvije cik-cak izjave.
— Ovo je cik-cak situacija.
— Gdje je Tony?
— U hotelu Tylos, u Vladinoj ulici, pod imenom Strickland.
— Kako ste ga našli?
— Preko taksi poduzeca. Na putu se zaustavio pored trgovine sportskim potrepštinama
za koju sumnjaju da ilegalno prodaje oružje. Naoružan je... Kažimo da je vozac bio voljan
suradivati.
— »Kažimo«?
— To ce biti dovoljno. Ako se MacDonald pomakne, vi cete biti odmah informirani.
Vec je jedanaest puta telefonirao.
— Kome?
— Covjek ce otici u centralu za otprilike jedan sat, kad nazivanja popuste dobit ce
imena. Imat cete ih cim ih dobije.
— Hvala. Trebaju mi ti brojevi.
Khalehla je povukla malu rococo stolicu ispred toaletnog stolica i sjela nasuprot
Kendricku. — Kažite mi što vi radite, kongresmenu. Dopustite mi da vam pomognem.
— Zašto bih? Ne želite mi vratiti moj pištolj, nož ili sat — ni stanoviti dio odjece koji
ste dosad zacijelo prodali. Cak mi ne želite reci za koga radite.
— Što se tice vašeg pištolja, noža, sata, vaše novcarke i pojasa s nekih pedeset tisuca
americkih dolara, vašeg zlatnog upaljaca i zgužvane kutije americkih cigareta koje nisu za
izvoz — što je bilo vrlo glupo s vaše strane — vi to možete sve dobiti, ako me samo uvjerite
da ono što radite nece rezultirati pokoljem dvjesta trideset šest Amerikanaca u Muskatu. Mi
Arapi ne možemo dozvoliti takvu mogucnost; dovoljno smo prezreni zbog strašnih stvari na
koje ne možemo utjecati. Što se tice toga za koga radim, zašto bi to vama bilo važnije nego
vašem prijatelju i mom prijatelju Ahmatu? Vi mu vjerujete, on meni vjeruje. Tako mi možete
i vi vjerovati. A jednako B jednako C. Prema tome, A je jednako C. Usput, vaša je odjeca
isparena, oprana i izglacana. Nalazi se u prvom ormaru s lijeve strane.
Evan cudno oslonjen na rubu kreveta, zagledao se u napregnutu mladu ženu, malcice
odijeljenih usana — To je vraški dobro receno, lady. Ja cu morati razmisliti o vašoj alfabetnoj
logici.
— Ja ne znam vaš plan, ali necete imati mnogo vremena.
— Izmedu jedanaest i trideset i ponoci — sada ce Kendrick, bez namjere da otkrije
bilo što osim vremenskog razmaka. — Jedan mladic je bio sa mnom u avionu. On je terorist iz
ambasade u Muskatu.
— Registrirao se u hotelu Aradous na Wadi Al Ahdu kao »T. Farouk«.
— Kako?...
— Još jedan vozac sklon suradnji — odgovori mu Khalehla, dopustivši si širi osmijeh.
— Kažimo tako — dodala je.
— Bez obzira na to za koga radite, ti imaju puno podataka na mnogo mjesta.
— Zašto ne nazovete svog prijatelja u Aradousu? U hotelu je kupio odjecu, a posjetio
je i frizera. Držim da su to bile vaše upute. Nazovite ga, olakšajte mu muke.
— Vi ste gotovo suviše kooperativni — poput vozaca.
— Zato jer ja nisam vaš neprijatelj i želim suradivati. Nazovite Ahmata, ako želite. On
ce vam reci sasvim isto. Usput, kao i vi, i ja imam broj s tri petice.
Kao da je neki nevidljivi veo bio dignut s lica Arapkinje. Upadljivo lijepo lice, pomisli
Evan, zadržavajuci se na velikim smedim ocima koje su pokazivale brigu i znatiželju. Pa ipak
je u sebi opsovao što je takav amater, što ne zna razlikovati istinito od lažnog! Izmedu
jedanaest i trideset i pola noci. To je nulti sat, trideset-minutni raspon kad ce uhvatiti vezu,
vezu s Mahdijem. Može li vjerovati ovoj izuzetno djelotvornoj ženi koja mu je rekla samo
toliko i ništa više? A onda opet, zar bi on to mogao sam? Ona ima broj s tri petice... kako ga je
dobila? Odjednom se soba stala okretati oko njega, a svjetlo sunca kroz prozore pretvorilo se
u eksplozivna prštanja narancaste boje. Gdje su bili prozori?
— Ne, Kendrick! — uzviknu Khalehla. — Ne sadal Nemojte sada kolapsirati!
Telefonirajte, ja cu vam pomoci! Vaš prijatelj mora znati da je sve u redul On je terorist u
Bahrainu! On nema kuda poci — vi morate telefonirati!
Evan osjeti snažne pljuske po licu, oštre udarce koji su ucinili da mu krv navre u glavu
koja se odjednom našla kao u zipci u Khalehlinoj desnoj ruci, dok je lijevom rukom posegla
za cašom na stolicu pored kreveta. — Popijte ovo! — naredila mu je, držeci cašu na njegovim
usnama. Ucinio je kako mu je receno. Tekucina je eksplodirala u njegovu krilu.
— Isuse! — zagrmio je.
— Votka i brandy jakosti sto dvadeset1 — rekla je Khalehla, smijuci se. — To mi je
dao britanski MI-šestaš koji se zvao Malvyn. »Daj nekome tri od ovoga i možeš mu prodati
sve što je na policama«, tako mi je rekao Malvyn. Mogu li vam nešto prodati, kongresmenu?
Na primjer, telefonski poziv?
— Ne kupujem. Nemam novaca. Vi ga imate.
— Telefonirajte, molim vas — opet ce Khalehla, pustivši svog zarobljenika i
povukavši se na zlatno obrubljeni toaletni stolac. Mislim da je to strašno važno.
Kendrick je stresao glavom, nastojeci se usredotociti na telefon. — Ja ne znam broj.
— Imam ga ovdje. — Khalehla posegnu u džep svoje letacke jakne i izvuce komad
papira. — Broj je pet-devet-pet-devet-jedan.
— Hvala vam, madame sekretarico. — Evan je ispružio ruku prema telefonu, nagnuo
se i uhvatio slušalicu, osjecajuci pri tome tisucu bolova. Dovukao ga je u krilo. Iscrpljenost se
širila tijelom, zahvacajuci svaki dio; jedva se mogao kretati, jedva birati broj. Azra? — rekao
je, cuvši glas teroriste. — Jesi li proucio mapu Manamaha? Doci cu po tebe u hotel u deset
sati. — Kendrick je zastao, bacivši strelovit pogled na Khalehlu. — Ako zbog bilo kojeg
razloga budem sprijecen pa zakasnim, docekat cu te na ulici kod sjevernog dijela džamije
Juma, koja se spaja s ulicom Al Khalifa. Naci cu te. Razumio? Dobro. — Drhteci, Kendrick je
spustio slušalicu.
— Ceka vas još jedan telefonski poziv, kongresmenu.
— Dajte mi nekoliko minuta. — Kendrick se naslonio na jastuke. Bože, kako je
umoran!
— Zaista bi trebalo da odmah telefonirate. Morate reci Ahmatu gdje ste, što ste ucinili,
što se zbiva. On to ocekuje. On zaslužuje da to cuje od vas, ne od mene.
— U redu, u redu. — Uz ogroman napor, Evan se opet nagnuo naprijed i uzeo telefon
koji je još bio na krevetu. — U Bahrainu je direktno biranje. Zaboravio sam. Koji je kodni
broj za Muskat?
— Devet-šest-osam — odgovori mu Khalehla. — Najprije nula-nula-jedan.
— Trebalo bi da prokleti racun za ovo prebacim na Muskat rece Kendrick, birajuci
brojeve, jedva kadar da vidi brojeve.
— Kad ste posljednji put spavali? — upita ga Khalehla.
— Prije dva — tri dana.
— Kad ste posljednji put jeli?
— Ne mogu se sjetiti... A vi? I vi ste bili prilicno zauzeti.
— Ni ja se ne mogu sjetiti... O, da, jela sam. Kad sam otišla iz el Sharija el
Mishkwiyisa, zaustavila sam se kod one strašne pekarnice na trgu i kupila nekoliko baklava s
narancama. Više radi toga da vidim tko je tamo nego što...
Evan podigne ruku; zvonila je sultanova ukopana privatna linija.
— Iwah?
1 Alkoholna snaga dokazanog alkohola mjerena skalom kod koje je snaga alkohola 100 stupnjeva (op. prev.)
— Ahmate, ovdje je Kendrick.
— Osjecam olakšanje.
— Ja sam razocaran.
— Što? O cemu govoriš?
— Zašto mi nisi rekao o njoj?
— Njoj? O kome?
Evan je dodao slušalicu iznenadenoj Khalehli.
— Ja sam, Ahmate — rekla je, zbunjena. Osam sekundi kasnije, pošto se glas
iznenadenog i ljutitog mladog sultana mogao cuti u cijeloj prostoriji, Khalehla je nastavila. —
Ili je trebalo uciniti ovako ili pustiti da štampa sazna da je americki kongresmen sa pedeset
hiljada dolara doletio u Bahrain, ne prošavši kroz carinu. Koliko bi potrajalo prije nego bi se
saznalo da je doletio avionom koji je dala kraljevska kuca Omana? A koliko bi još potrajalo
pa da se stanu raspredati price o njegovoj misiji u Muskatu?... Poslužila sam se tvojim
imenom razgovarajuci s bratom emira kojeg poznajem godinama i on se pobrinuo za mjesto
za nas... Hvala ti, Ahmate. Evo ga.
Kendrick je uzeo slušalicu. — Ona je kolacic, moj stari-mladi prijatelju; držim da mi
je bolje ovdje, nego gdje sam mogao biti. Samo me nemoj više iznenadivati, okay?.. Zašto
tako šutiš?... Zaboravi to, ovdje je raspored i upamti, nikakvog uplitanja osim ako ja ne
zatražim! Našeg momka iz ambasade imam u hotelu Aradous; a situacija s MacDonaldom, o
kojoj pretpostavljam da znaš... Khalehla je kimnula, a Evan brzo nastavi. — Dakle, držim da
znaš. On je pod paskom ovdje u Taylosu; dobit cemo popis telefonskih poziva oko kojih se
angažirao, kad prestane pozivati. Usput, obojica su naoružani. — Iscrpljen, Kendrick je onda
opisao specificnosti sastajališta onako kako su prenesene agentima Mahdija. — Mi trebamo
nešto, Ahmate, jednog covjeka koji ce nas odvesti njemu. Ja cu osobno sve preokrenuti dok
ne dobijem informaciju, jer je na drugi nacin ne možemo dobiti.
Kendrick je spustio slušalicu i pao na jastuke.
— Potrebna vam je hrana — sada ce Khalehla.
— Pošaljite po Kineza1 — odgovori joj Evan. — Vi imate pedeset tisuca, ne ja.
— Pobrinut cu se da vam kuhinja nešto pripravi.
— Meni? — Poluzatvorenih kapaka, Kendrick je gledao u ženu maslinaste puti na
smi-ješnoj zlatno obrubljenoj rococo stolici. Bjeloocnica njenih tamnosmedih ociju bila je
nabijena krvlju, a ocne šupljine plave od iscrpljenosti. — A što je s vama?
— Ja nisam važna.
— Još malo pa cete se srušiti s tog vašeg liliputanskog prijestolja, kraljice majko.
— To ce proci, hvala vam — rece Khalehla; uspravila se i prkosno treptala.
— Buduci da mi ne želite dati moj sat, recite koliko je sati?
— Cetiri i deset.
— Sve je na mjestu — rekao je Evan, zakrenuvši nogama na pod, ispod pokrivaca — i
uvjeren sam da ova nametljivo civilizirana kuca može organizirati i budenje u odredeno
vrijeme. Ako vi cedno pogledate na drugu stranu, ja cu dograbiti rucnik iz pretpostavljam
najvece kupaonice u Bahrainu, i naci sebi drugi krevet.
1 Amer. slang kad se želi poruciti hranu iz kineskog restorana; pojesti nešto na brzinu (op. prev.)
— Mi ne možemo napustiti ovu sobu osim da napustimo kucu.
— Zašto ne?
— Takva su utanacenja. Emiru nije stalo do mlade žene svoga rodaka; prema tome,
oskvrnuce izazvano vašom osobom ograniceno je na njene odaje. Vani su stražari koji paze na
to naredenje.
— Ja u to ne vjerujem!
— Nisam ja stvarala pravila, ja sam vam samo nabavila mjesto gdje cete biti.
Dok su mu se oci zatvarale, Kendrick se okrenuo natrag na krevet, pa otkotrljao do ne
baš blizog ruba, držeci pokrivac kao znak svoje udaljenosti. — U redu, gospodice Kairo.
Ukoliko se ne želite i dalje sklizati s te smiješne stolice ili pasti licem na pod, evo vašeg
odmarališta. Prije nego popustite, dvije stvari: nemojte hrkati i pobrinite se da u osam i
trideset budem na nogama.
Poslije dvadeset mucnih minuta, buduci da više nije mogla držati otvorene oci, poslije
dva pada sa stolice, Khalehla se uvukla u krevet.
Nevjerojatno se dogodilo, nevjerojatno jer nijedno to nije ocekivalo, niti je bilo
traženo, niti je itko od njih dvoje cak izdaleka razmatrao tu mogucnost. Dvoje zaplašenih,
iscrpljenih ljudi osjecalo je prisutnost drugoga i, više usnuli nego budni, privukoše se bliže,
dodirujuci se; zatim su polako, krzmajuci se, pružajuci ruke, stegli jedno drugo: odijeljene
usne su iskale, tražile, osjecale ocajnicku potrebu za mokrim dodirom koji im je obecavao
smirenje. Vodili su ljubav u naletu pomame, ne kao stranci koji imitiraju životinje, vec kao
muž i žena koji su komunicirali i nekako znali da mora doci do dodira topline, ugode, u
svijetu koji je poludio.
— Pretpostavljam da bi trebalo da kažem da mi je žao — rekao je Evan, s glavom na
jastucima, dok su mu se prsi nadimale kao da gutaju svoj posljednji udah zraka.
— Molim te, nemoj — tiho ce Khalehla. — Meni nije žao. Ponekad... ponekad se svi
moramo podsjetiti da smo dio ljudske rase. Nisu li to bile tvoje rijeci?
— U drugacijem kontekstu, mislim.
— Ne baš. Ne kad doista razmisliš o tome... Hajde spavaj, Evane Kendrick. Više necu
izreci tvoje ime.
— Što to znaci?
— Spavaj.
Tri sata poslije, gotovo na minutu, Khalehla je ustala iz kreveta, pokupila svoju odjecu
s bijelog tepiha i, bacivši pogled na besvjesnog Amerikanca, tiho se obukla. Nešto je napisala
na papiru s kraljevskim zaglavljem i stavila ga blizu telefona, na stolic pored kreveta. Zatim je
prišla toaletnom stolu, otvorila ladicu i izvukla Kendrickove stvari, ukljucujuci pištolj, nož,
sat i pojas s novcem. Sve je stavila na pod pored kreveta, osim napola upotrebljene kutije s
americkim cigaretama, koju je zgužvala i gurnula u svoj džep. Prišla je vratima i tiho izašla.
— Esmah! — prošaptala je uniformiranom bahrainskom stražaru, govoreci mu jednom
rijecju da sluša njena naredenja. — Treba ga probuditi tocno u osam i trideset. Ja cu doci u
ovu kraljevsku kucu da vidim je li to ucinjeno. Razumiješ li?
— Iwah, iwah! — odgovori stražar, ukocena vrata i kimajuci glavom u znak
poslušnosti.
— Možda ce ga netko pozvati preko telefona, pitajuci za »posjetioca«. Poziv treba
presresti, informaciju zabilježiti, staviti je u kovertu i gurnuti je ispod vrata. Ja cu to urediti s
vlastima. To su samo imena i telefonski brojevi ljudi s kojima posluje njegova firma.
Razumio?
— Iwah, iwah!
— Dobro. — Khalehla je obzirno, ali vrlo vidljivo stavila u stražarev džep bahrainske
dinare u vrijednosti od pedeset americkih dolara. On je njen do kraja života ili barem za
iducih pet sati. Onda je sišla ukrašenim zavojitim stepeništem i prišla izrezbarenim ulaznim
vratima, koja joj je otvorio drugi stražar. Izašla je na plocnik na kojemu je vladala živost,
tražeci pogledom telefonsku govornicu. Ugledala je jednu na uglu i potrcala do nje.
— Ovaj ce poziv biti prihvacen, uvjeravam vas, operatoru — rekla je Khalehla, davši
broj za koji joj je bilo receno da ga dade samo u slucaju velike hitnosti.
— Da? — Glas udaljen pet tisuca milja bio je opor, odsjecan.
— Moje je ime Khalehla. Vjerujem da ste vi osoba kojoj se moram obratiti.
— Nitko drugi. Telefonist je rekao »Bahrain«. Potvrdujete li i vi to?
— Da. On je ovdje. Bila sam s njim nekoliko sati.
— Što se tamo zbiva?
— Zakazan je sastanak izmedu jedanaest i trideset i ponoci blizu džamije Juma i Ulice
Al Khalifa. Trebalo bi da sam tamo, gospodine. On nije opremljen; on to ne može sam.
— Nikako, lady!
— On je nevješt kad su ti ljudi u pitanju! Ja mogu pomoci!
— Tako možete i nas uplesti, što ne dolazi u obzir, a vi to znate jednako dobro kao i
ja! A sada, nestanite od tamo!
— Mislila sam da cete to reci... sir. Ali mogu li vam, molim vas, objasniti što ja
smatram negativnom vjerojatnocom jednadžbe u ovoj posebnoj operaciji?
— Ne želim cuti ništa od tih avetinjskih govana! Maknite se od tamo.
Khalehla se trgnula kad je Frank Swann zalupio telefonskom slušalicom, u
Washingtonu, D.C.
— Aradous i Tylos, obojicu ih poznajem — rekao je Emmanuel Weingrass u telefon,
u malom sigurnom uredu na aerodromu u Maharraqu. — T. Farouk i Strickland — dobra
nebesa, ja u to ne mogu povjerovati! Taj pijani sunovrat iz Kaira?... Oh, oprosti, Stinkeru1,
zaboravio sam. Mislim na onaj francuski jorgovan iz Alžira, to sam htio reci. Nastavi. —
Weingrass je zabilježio informaciju iz Muskata, koju mu je dao mladi covjek prema kojem je
poceo osjecati sve vece poštovanje. Poznavao je ljude koji su imali dvostruko više godina od
Ahmata i tri puta više iskustava, ali koji bi poklekli pod teretom koji sada nosi sultan od
Omana. — Okay, sve sam stavio na papir... Hej, Stinkeru, ti si pravi momak. Izrastao si da
budeš pravi mensch. Dakako, ti si sve to vjerojatno naucio od mene.
— Jednu sam naucio od tebe, Manny, vrlo važnu stvar. A to je da se sa svime valja
suociti onako kako jest i ne nalaziti isprike. Pa bilo to za veselje ili bol, rekao si. Rekao si mi
da osoba može živjeti s neuspjehom, ali ne i s isprikama koje su mu oduzele pravo da ne
uspije. Dugo mi je trebalo dok sam to shvatio.
1 Amer. slang: teška ili vrlo neugodna osoba ili situacija; u smislu »budalina«, »blesan« (op. prev.)
— To je vrlo lijepo od tebe, mladi prijatelju. Prenesi to na dijete koje ocekuješ, kako
citam. Nazovi to Weingrassovim dodatkom deset zapovjedi.
— Ali, Manny...
— Da?
— Molim te ne nosi u Bahrainu jednu od tih žutih ili crvenih leptir-kravata s tockama.
One te nekako oznacuju, ti znaš što ja mislim.
— Sada si moj krojac?... Bit cu u kontaktu, mensch. Poželi nam svima dobar lov.
— Želim, moj prijatelju. Više od icega htio bih da sam s vama.
— Ja to znam. Ne bih bio ovdje da to ne znam — da to naš prijatelj ne zna. —
Weingrass je spustio slušalicu i okrenuo se šestorici ljudi iza sebe. Sjedili su na stolovima i
stolicama; nekolicina je držala dodatna, manja oružja, drugi su provjeravali baterije u rucnim
radioaparatima, ali su svi pažljivo gledali u starog covjeka i slušali ga. — Razdvajamo se —
rekao je. — Ben-Ami i Sivi ce sa mnom do Tylosa. Plavi, ti vodiš druge u hotel Aradous... —
Manny je zastao, jer ga je opet zgrabio nagli napad kašlja; lice mu se zacrvenilo a mršavo
tijelo se jako treslo. Ben-Ami i clanovi jedinice Masada izmijeniše poglede; nitko se nije
pomakao, jer je svaki instinktivno znao da ce Weingrass odbiti svaku pomoc. Ali im je jedno
bilo svima jasno — gledaju u covjeka koji umire.
— Vode? — upita Ben-Ami.
— Ne — odsijece Manny, kojemu se napad smirivao. — Ušljiva prehlada u prsima,
ušljivo vrijeme u Francuskoj... U redu, gdje smo stali?
— Trebalo je da ja povedem ostale do hotela Aradous — odgovori mu Yaakov, kodno
ime Plavi.
— Nabavite si neku pristojnu odjecu, a ne da vas izbace iz predvorja. Ovdje na
aerodromu ima trgovina, bit ce dovoljne ciste jakne.
— Što cemo raditi u Aradousu? — Plavi je ustao sa stola na kojem je sjedio.
Manny pogleda na svoje zabilješke, a onda na mladog vodu. U sobi dva-nula-jedan je
covjek koji se zove Azra.
— Arapski za »plavo« — zacu se glas Crvenog, koji je dobacio pogled Yaakovu.
— On je clan teroristickog vijeca u Muskatu — rece Narancasti.
— Kažu da je vodio grupu koja je napala kibuc Teverva, blizu Galileje, ubivši trideset
dvoje ljudi, ukljucujuci devetero djece.
— On je postavio bombe u tri naselja na Zapadnoj obali — dodao je Sivi — i digao u
zrak apoteku, a prije toga je na zidu sprejem ispisao »Azra«. Poslije eksplozije zid su sastavili
od komada kao puzzle1, i bilo je tamo. Ime Azra. Vidio sam ga na televiziji.
— Svinja — tiho ce Yaakov, udešavajuci remenje oružja ispod jakne. — Kad
stignemo do Aradousa, što onda radimo? Dajemo mu caj i kolace ili samo medalju za
humanost?
— Vi ostajete izvan njegova vidika! — oštro odgovori Weingrass.
— Ali ne dopustite da on pobjegne iz vašega. Dvojica od vas uzimaju sobe pored njegove;
pazite na vrata. Ne uzimajte cašu s vodom, ne odlazite u toalet, samo pazite njegova
vrata, neprekidno. Druga ce dvojica zauzeti položaje na ulici, jedan ispred, a drugi pored izla-
..
1 Djecja igra: slika sastavljena od niza komada kojima treba naci mjesto (op. prev.)
za za službenike. Medusobno budite u radiovezi. Stvorite jednostavne šifre, šifre od jedne
rijeci — na arapskom. Ako on pode, vi polazite za njim, ali neka ni na tren ne posumnja da ste
tamo. Upamtite, on je jednako dobar kao vi; i on mora preživjeti.
— Da li ga mi potajice pratimo na privatnu veceru? — upita kdd Plavi sarkasticno. —
Ovo je plan bez najosnovnijih elemenata!
— Elementi dolaze od Kendricka — odvrati Manny. — Ako ih uopce ima — dodao je
meko, sa zabrinutošcu u glasu.
— Što? — Ben-Ami je ustao sa stolice, ne u ljutnji, vec zapanjen.
— Ako sve bude po voznom redu, on ce doci po Arapina u deset sati. S teroristom iz
Muskata pored sebe, on ocekuje da ce uspostaviti kontakt s jednim od Mahdijevih agenata, s
nekim tko ce ga dovesti ili do samog Mahdija ili do nekoga tko to može uciniti.
— Na kojoj osnovi? — s nevjericom u glasu upita ga Ben-Ami iz Mossada.
— Zapravo, osnova nije loša. Mahdijevi ljudi misle da je iskrslo neko stanje nužde,
hitnosti, ali ne znaju o cemu se radi.
— Amater! — dreknuo je kod Crveni iz jedinice Masada. — Bit ce tamo zamjenika i
pomocnika, pa njihovih rezervi. Što mi dovraga radimo ovdje?
— Vi ste ovdje da uzmete zamjenike, rezerve i njihove zamjenike! — viknuo je
Weingrass. — Ako ja treba da vam kažem što treba da potražite i kamo da gledate, vratite se
kuci i pocnite opet sve od pocetka sa skautima u Tel Avivu. Vi pratite; vi zašticujete; vi
uzimate loše prijane. Vi cistite stazu za tog amatera koji je stavio život na kocku. Taj Mahdi
je kljuc, a ako vi to niste dosad shvatili, ja tu više ne mogu ništa uciniti. Jedna njegova rijec,
najbolje s pištoljem na njegovoj glavi, i u Omanu sve staje i prestaje.
— To nije bez svojih vrijednosti — nato ce Ben-Ami.
— Ali je bez smisla! — viknu Yaakov. — Kažimo da taj Kendrick stigne do vašeg
Mahdija. Što tada radi, što kaže? — Kod Plavi je prešao na karikiranje jednog americkog dijalekta.
— Kažimo, pardneru, 'a dobio paklenski dobar posao za tebe, drugaru. Ti opozovi tvoje
glupave razbojnike i 'a cu ti dati svoje kožnate cizme. Smiješno! Ustrijelit ce ga u glavu istog
trena kad ga upitaju »kakva je to nužda.«
— Ni to nije bez svojih vrijednosti — ponovi Ben-Ami.
— Kakve pravnike imam oko sebe! — viknu Manny. — Mislite da je moj sin glup, da
je izgradio gradevinsko carstvo na pizdinom dimu? Istog casa kad bude imao nešto konkretno
— ime, lokaciju, kompaniju — on razgovara s Muskatom, a naš zajednicki prijatelj, sultan,
poziva Amerikance, Britance, Francuze i svakog drugog u koga vjeruje i tko je otvorio radnju
u Omanu, i oni krecu na posao. Njihovi ljudi ovdje u Bahrainu zatvaraju obruc.
— A što cete vi raditi? — upita donekle utišani ali još izazivacki raspoloženi Yaakov.
— Stavljam u kavez debelu lisicu koja je proždrla mnogo kokoši u kokošinjcu za koji
nitko nije znao — glasio je Weingrassov duhoviti odgovor.
Kendrickove se oci naglo otvoriše. Zvuk, struganje — upad u tišinu spavace sobe, koji
nije ni u kakvoj vezi s prometom izvana. Zvuk je bio bliži, osobniji, nekako intiman. Pa ipak
to nije bila žena, Khalehla; ona je otišla. Zatreptao je na trenutak gledajuci udubljene jastuke
ispod sebe, i usprkos svemu što mu je svijest sastavljala, odjednom je osjetio tugu. Bilo mu je
stalo do nje, tih nekoliko sati koje su proveli zajedno, osjetio je toplinu koja je vladala izmedu
njih i možda bila samo dio njihove pomamne ljubavi, ali oni ne bi vodili ljubav da nije bilo
tog osjecaja topline.
Koliko je sati? Okrenuo je zglavak — nije bilo njegova sata. Prokletstvo, kuja ga još
drži! Preokrenuo se na krevetu i oslonio se nogama na pod, ne obaziruci se na pokrivac na
sebi. Stopalama je stao na tvrde predmete; pogleda dolje na tepih od krzna polarnog medvjeda
i opet zatrepce. Sve što je bilo u njegovim džepovima bilo je tu — sve osim kutije s
cigaretama, koje je u tom trenutku jako želio. A onda mu je pogled privukao zlatno obrubljeni
papir na stolicu pored kreveta. Podigao ga je.
Mislim da smo oboje bili ijubazni jedno prema drugome, kada je svakome od nas
trebalo malo Ijubaznosti. Nikakvih žaljenja osim jednog. Više te necu vidjeti. Zbogom.
Bez imena, bez adrese, samo Ciao, amico. Tek toliko, pozdrav, kao izmedu dva broda
koji prolaze jedan pored drugog u Perzijskom zaljevu ili dvoje ljudi koji su svašta pretrpjeli, a
uzdržavaju se od izražavanja osjecaja koje gaje jedno spram drugoga, u kasnom
poslijepodnevu u Bahrainu. Ali više nije bilo poslijepodne. Podigao je sat; bilo je sedam i
pedeset pet; spavao je gotovo cetiri sata. Osjecao je glad, a godine koje je proveo u pustinji, u
planinama i na brzacima naucili su ga da se okani težeg putovanja uz prazan stomak. Evan je
odbacio pokrivac s kreveta, omotao ga oko sebe i pošao preko sobe. Stao je; na podu je bila
omotnica. To je bio zvuk koji je cuo, omotnica gurnuta ispod vrata, zapravo silom ugurana
zbog debelog tepiha. Podigao ju je, otvorio i procitao. Popis šesnaest imena, adresa i
telefonskih brojeva. MacDonald! Popis njegovih telefonskih poziva i razgovora u Bahrainu.
Jedan korak bliže Mahdiju!
Evan je otvorio vrata; on i uniformirani stražar brzo su izmijenili pozdrave na
arapskom. — Vi ste sada budni, gospodine. Nije vas trebalo uznemiravati prije osam i
trideset.
— Ja bih vam sada bio najzahvalniji kad biste me uznemirili s malo hrane. Žena je
rekla da bih mogao dobiti nešto za jelo iz vaše kuhinje.
— Svakako, što god želite, sir.
— Što god možete naci. Meso, rižu, kruh... i mlijeko. Htio bih malo mlijeka. Sve što je
prije moguce, molim vas.
— Vrlo brzo, sir! — Stražar se okrenuo i pojurio hodnikom prema stepeništu. Evan je
zatvorio vrata i zastao na trenutak da se snade u sada zamracenoj sobi. Upalio je svjetiljku na
rubu beskrajnog bureaua, a zatim se preko tepiha debelih dlaka uputio do drugih vrata koja su
vodila u jednu od najluksuznijih kupaonica u Bahrainu.
Istuširao se, obrijao i izišao iz kupaonice, sada odjeven u kratki cupavi kupaonicki
haljetak. Pošao je do ormara gdje je Khalehla rekla da je njegova odjeca — »isparena, oprana
i izglacana«. Otvorio je vrata s ogledalom i jedva prepoznao cudnu mješavinu odjece koju je
uzeo u ambasadi u Muskatu; sad su ti odjevni predmeti izgledali kao dotjerana paravojnicka
uniforma. Ostavio je sve na vješalicama osim uškrobljene košulje kojom je zaogrnuo naslon
stolice, vratio se do kreveta i sjeo, zureci u svoje stvari na podu.
Zazvonio je telefon. Za trenutak se zagledao u aparat pitajuci se... tko? Ima
MacDonaldov popis; bio je to jedini poziv za koji mu je Khalehla rekla da ga može ocekivati.
Khalehla? Je li promijenila mišljenje? Osjetivši navalu neocekivanih osjecaja zgrabio je
slušalicu i brzo je prinio uhu. Poslije osam sekundi zaželio je više od svega da to nije ucinio.
— Amreekanee — rekao je ravnomjerni, monotoni muški glas, koji je odavao mržnju.
— Ti napusti tu kraljevsku kucu prije jutra i ti si mrtav covjek. Sutra ti ideš mirno tamo
odakle si došao, tamo gdje pripadaš.
14
Emmanuel Weingrass je prinio usnama mikrofon i progovorio. — Krenite i upamtite
da liniju držite otvorenu. Ja moram sve cuti!
— Ako mi oprostite, Weingrass — odgovori mu Ben-Ami iz sjene preko Vladine
ulice. — Osjecao bih se nekako sigurnijim kad bi naš kolega Sivi takoder cuo. Vi i ja nisamo
tako prilagodeni ovim situacijama kao ti mladi ljudi.
— Oni nemaju mozga u svojoj kolektivnoj glavi. Mi imamo dva.
— Ovo nije shul1, Emmanuele, ovo je ono što se zove teren, a može biti vrlo
neugodno.
— Ja imam potpuno povjerenje u tebe, djecace Benny, sve dok mi garantiraš da se ovi
djecji radioaparati mogu cuti kroz celik.
— Oni su jasni poput bilo koje elektronske bube koja je ikad nacinjena, uz dodatnu
funkciju izravne transmisije. Samo treba gurati pravu dugmad.
— Ne mora svatko — nato ce Weingrass — vi morate. Nastavite, mi cemo proslijediti
cim cujemo što taj MacDonald-Strickland kaže.
— Prvo pošaljite Sivog, molim vas. — Izišavši iz sjene blizu platnenog nadsvoda nad
ulazom u hotel Tylos, Ben-Ami se pridružio živoj vrevi oko ulaza. Ljudi su dolazili i odlazili,
vecinom muškarci, vecinom u zapadnjackoj odjeci, a uz njih i nešto žena iskljucivo odjevenih
na zapadnjacki nacin. Ben-Ami se stopio s vrevom i ušao unutra. Nekoliko trenutaka kasnije,
kroz pozadinsku galamu hotelskog predvorja, moglo ga se cuti kako bira broj; zažmirivši od
razdraženosti, Manny je držao radio izmedu sebe i mnogo višeg, mišicavog Sivog. Prve rijeci
iz sobe 202 nisu se dobro cule, a onda je progovorio agent Mossada.
— Shaikh Strickland?
— Tko je to? — Englezov oprezni šapat sad je bio jasan; Ben-Ami je prilagodio radio.
— Ja sam dolje... Anah henah littee gdhrah...2
— Jebena prokleta crna budalo! — vikao je MacDonald. — Ja ne govorim taj
buckuriš. Zašto zoveš iz predvorja?
— Iskušavao sam vas, g. Strickland — brzo ce Ben-Ami. — Covjek pod stresom cesto
se odaje. Mogli ste me pitati kamo me vodi moje poslovno putovanje i možda tako dovesti do
narednog koda. Onda bih znao da vi niste covjek...
— Da, da, razumijem! Hvala Kristu što si ovdje! Dugo ti je trebalo. Ocekivao sam te
prije pola sata. Trebalo bi da mi nešto imaš reci. Reci mi!
— Ne preko telefona — sigurnim glasom mu odgovori Mossadov uljez. — Nikad
preko telefona, trebalo bi da to znaš.
— Ako ti misliš da bih te samo tako pustio da udeš u moju sobu...
— Ja ne bih da sam na tvome mjestu — opet ga prekinu Ben-Ami. Mi znamo da si
naoružan.
1 Škola (jidiš) (op. prev.)
2 Cekam na vas dolje (arap.) (op. prev.)
— Znate?
— Znamo za svako oružje koje se proda ispod pulta.
— Da...da, svakako.
— Otvori vrata, ali s lancem na njima. Ako moje rijeci budu netocne, ubij me.
— Da... vrlo dobro. Siguran sam da to nece biti potrebno. Ali shvati me, tko jesi da
jesi, jedan krivi slog i ti si leš!
— Ja cu podesiti svoj engleski. Shaikh Strickland.
Sicušno zeleno svjetlo stade treptati na malom radiju u Weingrassovoj ruci. — Što je
dovraga ovo? — upita Manny.
— Direktna transmisija — odgovori mu Sivi. — Dajte ga meni. Komandos Masade
uzme aparat i pritisne dugme. — Reci.
— On je sam! — rekao je Ben-Amijev glas. — Moramo raditi brzo, uzeti ga sada!
— Ne idemo nikamo, a osobito ne brzo, ti umobolnice iz Mossada! — odvrati mu
Weingrass. — Cak oni mutanti iz Konzularnih operacija State Departmenta mogu razumjeti
ono što im se govori, ali ne sveti Mossad! Oni cuju samo svoje glasove, i možda Abrahamove,
ako je on dobio kodni prsten iz kutije zobenih pahuljica.1
— Manny, to mi ne treba — rekao je Ben-Ami polako, bolno.
— Potrebne su ti uši, eto što ti treba, ganza macher!2 Taj sunovrat ocekuje kontakt od
Mahdija svakog trenutka — od nekoga tko nece zvati iz predvorja, vec ce poci ravno u
njegovu sobu. On zna rijeci koje ce navesti MacDonalda da otvori vrata — tada se mi
pridružujemo zabavi i uzimamo obojicu! Što si ti imao na pameti? Razbiti vrata zahvaljujuci
ljubaznosti Neandertalca ovdje pofed mene?
— Pa, da...
— Nije cudo što ste vi idioti zajebali stvar u Washingtonu. Mislili ste da je Password 3
Mossadova šifra a ne televizijska predstava.
— Manny!
— Podignite svoje tajno dupe na drugi kat! Mi cemo tamo biti za dvije minute, u redu,
Tinker Bell?4
— Gospodine Weingrass — sada ce Sivi. Mišici njegove vitke cvrste vilice bijesno su
se napinjali kad je ugasio radio. — Vi ste vjerojatno najneugodniji covjek koga sam ikad
susreo.
— Oj, kakve rijeci! U Bronxu bi te izmlatili zbog toga — ako bi deset mojih irskih ili
talijanskih drugara moglo izici na kraj s tobom. Hajdemo! — Manny se uputio preko Vladine
ulice.
Hotelski je hodnik bio dug, sag istrošen. Bilo je vrijeme vecere i vecina gostiju je bila
izvan hotela. Weingrass je stajao na jednom kraju; pokušao je pušiti Gauloise 5, ali ju je zgnje-
1 U nekim pakovanjima americkih proizvodaca zobnih pahuljica za djecu nalaze se elementi raznih »šifri« koje
treba riješiti i poslati radi nagrade (op. prev.)
2 Hebrejski slang u smislu »genije«, »vrhunski talenat« — rugalica, dakako (op. prev.)
3 Password je engl. rijec za »lozinku«
4 Petljanac (amer. slang) (op. prev.)
5 Vrst francuskih vrlo jakih cigareta (op. prev.)
cio, i bacio, progorivši tepih, jer mu je cigareta izazvala uništavajucu huku u grudima. Ben-
Ami je bio pored najudaljenijeg lifta, uvijek prisutni uzrujani hotelski gost koji ceka na ono
što nikad nece doci. Kod Sivi je bio najbliži sobi 202, neupadljivo oslonjen na zid pored vrata,
pet metara dijagonalno preko hodnika od »gospodina Stricklanda«. Bio je profesionalac;
zauzeo je pozu mladog covjeka koji žudljivo ocekuje neku ženu koja se možda želi susresti s
njim, a doimao se kao da s njom razgovara kroz vrata.
Dogodilo se i Weingrass je bio impresioniran. Uniformirani vratar s Tvlosova
nadsvodenog ulaza odjednom je izišao iz lifta; u ruci je držao kapu sa zlatnim pletenicama.
Došao je do sobe 202. Stao je, pokucao, cekao da se lancima zatvorena vrata djelomicno
otvore, pa je progovorio. Lanac je bio skinut. Odjednom, s agresivnom brzinom dostojnom
olimpijskog atlete, Sivi se odmakao od zida i poletio prema dva lika na vratima, izvukavši
istodobno pištolj s nekog nevidljivog mjesta. Dva prigušena hica ispaljena su iz komandosova
pištolja; automatik u ruci Anthonya MacDonalda bio je izbijen, a s njim su otišla i njegova
dva prsta.
Weingrass i Ben-Ami pojuriše do vrata i uletješe u sobu, zalupivši ih za sobom.
— Moj bože, pogledajte me! — vrištao je Englez na podu, zgrabivši svoju okrvavljenu
desnu ruku. — Isuse Kriste! Ja nemam...
— Donesi mu rucnik iz kupaonice — mirno naredi Sivi, obracajuci se Ben-Amiju.
Mossadov agent je ucinio kako mu je rekao mladi covjek.
— Ja sam samo glasnik! — vikao je vratar, vrteci se pored kreveta, zaplašen. — Imao
sam samo priopciti poruku!
— Ðavola si ti glasnik — nato ce Emmanuel Weingrass. — Ti si savršen, ti kurvin
sine. Ti vidiš tko dolazi, tko odlazi — ti si njihove proklete oci. O, ja želim razgovarati s
tobom.
— Ja nemam ruku! — sada je vriskao debeli MacDonald, kojemu je krv u sicušnim
potocima tekla niz podlakticu.
— Evo! — rekao mu je Ben-Ami, koji je kleknuo i rucnikom omotao Englezovu ruku.
— Ne cini to — naredio je Sivi; zgrabio je rucnik i bacio ga na pod.
— Ti si mi rekao da ga donesem — protestirao je Ben-Ami, smeten.
— Promijenio sam mišljenje — rekao je Sivi, kojemu je glas odjednom bio hladan.
MacDonaldovu je ruku držao dolje, pa je krv sada curila iz njegova dva obogaljena prsta. —
Krv — nastavio je komandos Masade, govoreci mirno Englezu — osobito krv iz desne ruke
— iz aorte koja je dovodi iz srca — nema kamo otici osim na ovaj pod. Citaš li me,
khanzeer? Razumiješ li me, svinjo? Kaži nam što moramo znati ili ce ti isteci život. Gdje je
taj Mahdi? Tko je on?
— Ja ne znam! — viknuo je Anthony MacDonald, kašljuci, dok su mu suze tekle niz
obraze i podvoljke. — Kao i svi ostali, ja biram telefonske brojeve — netko od njih tada mene
nazove. To je sve što znam!
Komandos je naglo okrenuo glavu. Bio je obucen da cuje i osjeca vibracije koje drugi
ne cuju i ne osjecaju. — Bacite se dolje! — oštro je prošaptao Ben-Amiju i Weingrassu. —
Otkotrljajte se do zida! Iza stolica, bilo cega!
Hotelska vrata se otvoriše s treskom. Trojica Arapa u cistim bijelim haljama, lica
skrivenih tkaninom, navrli su kroz otvoreni prostor i gotovo istodobno otvorili vatru iz svojih
mašinskih pištolja s prigušivacima. Njihovi su ciljevi bili ociti: MacDonald i vratar Tylosa,
cija su prostrta tijela, uz vrisak, udarala poput cekica s komprimiranim zrakom pod rafalom
metaka, sve dok se iz njihovih okrvavljenih usta više ništa nije culo. Odjednom ubojice
postadoše svjesni drugih u sobi; okrenuše se, oružjem presjekoše zrak u traženju novih meta,
ali oni nisu bili dorasli Sivom iz brigade Masada. Komandos je odjurio nalijevo od otvorenih
vrata, ledima se oslonio na zid i brzo izvukao Uzi1 iz remena ispod jakne. Produženim
rafalom oborio je trojicu krvnika. Nije bilo smrtnih refleksa. Sve su lubanje bile raznesene.
— Van! — viknuo je Sivi, poletjevši do Weingrassa, kojega je podigao na noge. — Do
stubišta pored liftova!
— Ako nas zaustave — dodao je Ben-Ami trceci prema vratima — mi smo trojica
koje je obuzela panika zbog pucnjave.
Vani, nešto kasnije, dok su hvatali dah u uskoj ulicici koja je vodila do bulevara
Shaika Hamada, Sivi je odjednom stao psovati, više sebe nego svoje kompanjone. —
Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo! Morao sam ih ubiti!
— Nisi imao izbora — smirivao ga je Mossadov agent. Svi smo mogli biti mrtvi.
— Ali da je samo jedan od njih ostao živ mogli smo toliko saznati — žalio je covjek iz
jedinice Masada.
— Nešto smo saznali, Tinker Bell — rekao je Weingrass.
— Hocete li prestati s tim!
— Zapravo, to je izraz ljubaznosti i privrženosti, mladicu...
— Što smo saznali, Manny?
— MacDonald je previše govorio. U panici je Englez rekao ljudima preko telefona
ono što nije trebalo da kaže, pa su ga morali ubiti zbog olabavjelih usana.
— Kako se to odnosi na vratara? — upita Sivi.
— Potrošna roba. On je otvorio MacDonaldova vrata za Mahdijev streljacki stroj.
Vaše je oružje izazvalo pravu buku, ne njihovo... A sada kad znamo o MacDonaldovim
ustima i njegovom smaknucu, možemo pretpostaviti dvije vitalne cinjenice — poput faktora
pritiska kad projektiraš suviše istureni balkon na zgradi, jedna težina smještena izvan centra,
na drugom mjestu gravitacije izvan centra.
— O cemu to dovraga govoriš, Manny?
— Moj djecace, Kendrick je bolje radio nego on to vjerojatno shvaca. Mahdi se
uplašio. On doista ne zna što se dogada, a ubijajuci velika usta ucinio je da mu to sada više
nitko ne može reci. Pogriješio je, nije li to nešto? Mahdi je pogriješio.
Zabezeknut, Kendrick je buljio u telefon u svojoj ruci, a onda ga je u bijesu odgurnuo
od sebe — u bijesu, nemoci i strahu. »Ti napustiš tu kraljevsku kucu prije jutra i ti si mrtav
covjek... Vrati se mirno tamo odakle si došao, gdje pripadaš.« Ako mu je trebala bilo koja
konacna potvrda da se približava Mahdiju, sad ju je imao, bez obzira na to koliko se on sad
dobro osjeca. On je prakticki bio zarobljenik; jedan korak izvan elegantne gradske kuce i
odmah bi ga ustrijelili ljudi koji cekaju da se pojavi. A naredenje da se vrati tamo odakle je
došao teško da bi se moglo ozbiljno shvatiti. Prihvatio je cinjenicu da bi se oklijevalo ubiti
americkog kongresmena, cak i onoga cijem bi se prisustvu u Bahrainu moglo uci u trag, koji
...............
1 Izraelski Uzi Pistol proizveden je iz istoimenog automata, tako da je dužina cijevi skracena na 108 mm. Ima
šaržer od 25 ili 32 metka, kalibra 9 mm, dug je 240 mm, te ima masu 1077 grama; ovdje je vjerojatno rijec o automatu »uzi«
(op. prev.)
opet vodi do užasa Muskata, gdje je on svojedobno radio. No, bombardirani Oman, što bi
zahtijevalo sve veci broj Amerikanaca, ne bi bio u Mahdijevu interesu — ali Mahdi ne može
cak dozvoliti kongresmenu da se vrati u Washington. Usprkos odsutnosti snažnih dokaza, on
je znao previše onog što bi drugi, mnogo iskusniji u crnim vještinama, mogli iskoristiti;
Mahdijevo se rješenje moglo jednostavno proniknuti. Znatiželjni Amerikanac koji se upleo u
sve ovo bit ce još jedna žrtva tih strašnih vremena — zajedno s ostalima, dakako. Pokolj na
aerodromskom terminalu; avion srušen u zraku; bomba u kavani — toliko mogucnosti, a
najvažnije je da medu ubijenima bude covjek koji je previše saznao.
Na kraju je kao što je zamislio na pocetku. On i Mahdi. On ili Mahdi. Sada je izgubio,
kao što je izgubio u gradevini s tisucama tona betona i celika koji su se srušili na njega.
Zacu se oštro kucanje na vratima. — Odkhul — rekao je na arapskom, govoreci
posjetiocu da ude, dok je instinktivno podigao oružje s bijelog tepiha. Ušao je stražar koji je
strucno balansirao veliki poslužavnik na dlanu lijeve ruke. Evan je gurnuo pištolj ispod
jastuka i ustao dok je vojnik nosio hranu na bijeli stol.
— Sve je spremno, sir! — uzviknuo je stražar, s ne malom pobjedom u glasu. — Ja
sam osobno odabrao svaku stvar kako bih se uvjerio u njenu izvrsnost. Moja mi žena kaže da
je trebalo da budem kuhar a ne ratnik...
Kendrick zapravo nije cuo ostatak ratnikove ode samom sebi. Umjesto toga, kao da ga
je hipnotizirao izgled tog covjeka. Bio je visok, više od sto osamdeset centimetara, imao je
ramena koja izazivaju poštovanje, a bio je zavidljivo uskog pasa. Osim tog iritirajuceg pasa,
bio je Evanove velicine ili blizu nje. Kendrick je bacio pogled na cistu uštirkanu odjecu na
naslonjacu, a zatim opet na slikovitu crvenoplavu uniformu kuhara-ratnika. Zapravo ne
razmišljajuci, Evan je posegao za skrivenim oružjem dok je vojnik, zujeci poput nekog
talijanskog cuciniere supremo1, stavljao vrele tanjure na stol. Jedina misao koja je stalno jurila
Kendrickovom sviješcu svodila se na to da ce cista teroristicka odjeca biti meta za salve
metaka, ali ne i uniforma bahrainskog kraljevskog gardiste, osobito ne onog koji izlazi iz
kraljevske kuce. Zapravo, nije imao alternative. Ako ne ucini nešto, ujutro je mrtav. Zaobišao
je veliki krevet, stao iza stražara, pa svom snagom udario ruckom pištolja u vojnikovu
nemirnu glavu.
Stražar je pao na pod, u nesvjestici. Evan je sjeo za stol i jeo brže nego je ikad jeo u
životu. Nakon nekoliko minuta, vojnika je vezao i zacepio mu usta, pa ga odvukao na krevet,
a onda se ogledao u ogledalu na ormaru. Iskusni prsti krojaca bi vjerojatno uklonili nabore na
crvenoplavoj uniformi, ali kad se svemu dodaju mrak i sjene vecernjih ulica, uniforma je bila
prihvatljiva.
Razbacao je sve iz ormara sve dok nije našao plasticnu vrecicu za shopping, pa je u
nju ugurao svoju odjecu iz Muskata. Pogledao je na telefon. Znao je da ga ne smije
upotrijebiti. Ako preživi ulicu, može Azru nazvati s drugog telefona.
Skinute jakne, s futrolom preko ramena, Azra je ljutito koracao po sobi hotela
Aradous, nagrizan sumnjom i mislima o izdaji. Gdje je Amal Bahrudi — covjek s plavim
ocima koji je sebe nazivao Bahrudijem? Je li on zapravo netko drugi, netko koga je glupi,
napuhnuti Englez nazvao »Kendrickom«? Je li sve to zamka, zamka sa ciljem da uhvate clana
organizacijskog vijeca Muskata, zamka radi hvatanja terorista poznatog kao Arapski Plavi?...
Ako je hotel Aradous stupica, on ne može ostati u sobi kao u kavezu; ipak, ako nije stupica,
mora ostati tamo gdje ga se može naci.
1 Glavni kuvar (tal.) (op. prev.)
Telefon je zazvonio i Azra poleti do aparata. — Da?
— Kasnim ali sam na putu. Oni su me našli; zamalo su me ubili na aerodromu, ali sam
pobjegao. Možda su sada vec i tebi ušli u trag.
— Što?
— Rupa u sistemu. Izadi, ali nemoj proci kroz predvorje. Postoji stubište za slucaj
nužde. Ono je na južnom kraju hodnika, mislim. Sjeverno ili južno, jedno ili drugo. Upotrijebi
ga i prodi kroz kuhinju restorana do izlaza za namještenike. Izaci ceš na Wadi Al Ahd. Prijedi
preko ulice, ja cu te docekati.
— Ti si ti, Amal Bahrudi? Mogu ti vjerovati?
— Nijedan od nas nema izbora, nije li tako?
— To nije odgovor.
— Ja nisam tvoj neprijatelj — slagao je Evan Kendrick. — Mi nikad necemo biti
prijatelji, ali ja ti nisam neprijatelj. Ja to ne mogu sebi priuštiti. A ti gubiš vrijeme, pjesnice,
mada je to dio i mog vremena. Bit cu tamo za pet minuta. Požuri!
— Idem.
— Budi oprezan.
Azra je spustio slušalicu i pošao po oružje. Uzeo je mali automatik »heckler i koch
P9S«1, kleknuo, povukao lijevu nogavicu i umetnuo automatik u unakrsne remene smještene
ispod stražnjeg dijela koljena. Ustavši, uzeo je veci i snažniji pištolj »mauser parabellum«2 i
stavio ga u futrolu osiguranu na ramenu, pa mu pridodao ukoriceni lovacki nož. Obukao je
kožnu jaknu, pošao k vratima, pa brzo izišao na hodnik.
Krenuo je nadesno, do južnog kraja hodnika, dok su mu oci samo djelomicno opazile
zatvaranje jednih vrata, ne otvorenih, vec samo malko razmaknutih. Beznacajno, neoprezan
gost; zapadnjacka žena koja nosi previše kutija pošto se vratila s obilaska trgovina. A onda,
buduci da nije ugledao znak za izlaz stepeništem, naglo se okrenuo da provjeri s druge strane,
sjevernog dijela hodnika. Druga vrata, koja su bila otvorena samo nekoliko centimetara,
zatvorena su brzo, tiho. Šum prvih vrata više nije bio beznacajan. Pronašli su ga! Njegova je
soba pod paskom. Od koga! Tko su oni? Azra je nastavio hodati, sada prema sjevernom kraju
hodnika, ali se istog trenutka kad je prošao druga vrata okrenuo i naslonio na zid, izvukao nož
s dugackim sjecivom i cekao. Za nekoliko sekundi, vrata su se otvorila; on se brzo našao pred
okvirom vrata i odmah se suocio s covjekom za koga je znao da mu je neprijatelj, jako
osuncani, mišicavi covjek otprilike njegovih godina — pustinjska mu je obuka bila ispisanapo
cijelom tijelu; izrealski komando! Umjesto oružja, iznenadeni je Židov držao radio u ruci; nije
bio naoružan!
Azra je gurnuo nož ravno prema Izraelcevu vratu. Munjevitom kretnjom Izraelac mu
je promijenio smjer; onda ga je terorist gurnuo dolje i zasjekao Jevrejev clanak; radio je pao
na pod prekriven debelim sagom, dok je Azra zalupio vratima; cuo se samo klik automatske
brave.
Stežuci zglavak, Izraelac je izbacio desnu nogu i zahvatio Palestincevu lijevo koljeno.
1 Veliki zapadnonjemacki vojnicki pištolj u dva kalibra. P9S je kalibra 9 mm i .45 ACP; cijev je s poligonalnim
presjekom, s indikatorom metka u cijevi. Proizvodi ga tvornica »Heckler & Koch«, jedan od najvecih proizvodaca vojnog
vatrenog oružja u svijetu (op. prev.)
2 Automatski pištolj koji se razvio od brze magazinske puške, kalibra 9 mm; dobio ime po P.P. von Mauseru (1838-
1914), njemackom izumitelju vatrenog oružja (op. prev.)
Azra je posrnuo; drugi celicni prst ga je uhvatio postrance po vratu, a još jedan ga je
udario u rebra. Ali je to bio pravi kut; Izraelac je izgubio ravnotežu! Terorist se bacio
naprijed, dok mu je nož bio produžetak ruke s kojim je udario ravno u komandosov trbuh.
Prsla je krv i prekrila Azrino lice, dok je Izraelac, kodno ime Narancasti iz brigade Masada,
pao ledimice na pod.
Palestinac se s mukom borio da ustane, dok su mu oštre munje bolova sjekle rebra i
koljeno, a tetive u vratu bile gotovo parazlizirane. Odjednom, bez prethodnog šuma ili koraka,
vrata su se s treskom otvorila; strahovit udarac smrskao je mehanizam brave. Drugi komandos
— mladi, kojemu su jake gole ruke nabrekle silinom, a bijesne oci strelovito analizirale prizor
ispred sebe — pojurio je s rukom iza desnog džepa, gdje je u tobolcu imao pištolj. Azra se
bacio na Izraelca i tresnuo s njim o vrata, koja su se zatvorila. Pištolj Plavog poletio je u
spirali preko poda, pa je Izraelac imao slobodnu ruku kojom je presreo Palestincevu kad je
ovaj silno zamahnuo dolje krvavim nožem. Izraelac je kao cekicem udario koljenom u
teroristov grudni koš dok je njegovu ruku okretao u smjeru kazaljke sata, potiskujuci ga
prema podu. Pa ipak, Palestinac nije ispuštao nož! Odvojili su se, oslonjeni na koljena, zurili
jedan u drugoga; dva para ociju nadmetala su se u preziru i mržnji.
— Hoceš ubijati Židove, pokušaj mene ubiti, svinjo! — viknuo je Yaakov.
— Zašto ne? — odgovori mu Azra i mahne nožom naprijed ne bi li privukao Izraelca.
— Vi ubijate Arape! Ubili ste mi majku i oca, to je kao da si ti povukao obarac!
— Ti si ubio moja dva brata u patrolama kod Sidona!
— Možda i jesam! Nadam se da je tako! Bio sam tamo! Poput dvije poludjele
životinje, mladici su se bacili jedan na drugoga. Krv je prskala iz probodena mesa, ligamenti
su bili trgani, kosti su pucale, dok su iz jednog i drugog borca prodirali grleni krici osvete i
prezira. Konacno se dogodilo, a kraj je bio vulkanski kao i pocetak, erupcija; cista, okrutna
snaga bila je pobjednik.
Nož je završio duboko u teroristovu vratu; covjek iz brigade Masada još ga je
zaokrenuo i utjerao do balcaka.
Iscrpljen i okupan krvlju, Yaakov se odgurnuo od tijela svog mrtvog neprijatelja.
Pogledao je u svog ubijenog druga, Narancastog i zatvorio oci. — Shalom — prošaptao je. —
Nadi mir koji svi tražimo, moj prijatelju.
Ali nije bilo vremena za oplakivanje. Treba maknuti tijela njegova druga i neprijatelja.
Ubojica Azra je mrtav! Sada mogu odletjeti natrag u Muskat, moraju. Njegovu ocu! U
bolovima, Plavi je odšepesao do kreveta i povukao pokrivac, otkrivši mašinski pištolj »uzi«
svoga druga. Uzeo ga je, nespretno ga prebacio ispod ramena, pa pošao k vratima da provjeri
stanje u hodniku.
U dalekim sjenama Wadi Al Ahda, Kendrick je znao da više ne može cekati, a ne
smije riskirati ni da telefonira. Medutim, ne može ostati medu grmljem nasuprot Aradousu i
ništa ne uciniti! Vrijeme tece a Mahdijev kontakt ocekuje da ce naci Azru, novo okrunjenog
vladara terorista, na mjestu sastanka. Sada je sve to jasno, shvatio je. Njega su pronašli, ili
kroz dogadaje na aerodromu, ili kroz curenje informacija u Muskatu — uspaniceni ljudi iz
prošlosti s kojima je razgovarao, ljudi koji su, za razliku od Mustafe, odbili da se sastanu s
njim a možda su ga i izdali radi vlastite sigurnosti, kao što je jedan od njih ubio Mustyja zbog
istih razloga.
Mahdijeva je strategija bila jasna. Izolirati Amerikanca i cekati da terorist sam dode na
mjesto sastanka. Uzeti mladog ubojicu i tako onemoguciti stupicu, jer nema stupice bez Amerikanaca,
to je samo jedan potrošivi Palestinac. Ubijte ga, ali najprije saznajte što se dogodilo
u Muskatu.
Gdje je Azra? Prošlo je trideset sedam minuta otkad su razgovarali; Arapin, zvani
Plavi, kasni trideset dvije minute! Evan je jedanaesti put pogledao na sat i tiho psovao. Mora
se pokrenuti, mora nešto uciniti! Pronaci gdje je Azra, jer bez teroriste nema ni stupice za
Mahdija. Mahdijev se kontakt nece pokazati nekome koga ne pozna, nekome koga nije
prepoznao.
Kendrick je bacio plasticnu vrecicu s odjecom iz Muskata u najgušcu unutrašnjost
grmlja koje je granicilo s plocnikom Wadi Al Ahda. Prešao je preko bulevara prema ulazu za
poslugu, u stavu uspravnog kraljevskog gardiste, nabusitom stavu covjeka koji ide
kraljevskim poslom.
Ušao je i prošao kroz kuhinju, došao do južnog stepeništa i oprezno krenuo na drugi
kat. Izvukao je pištolj ispod jakne i otvorio vrata. Hodnik je bio prazan, što nije ni cudilo jer je
bio vecernji sat kad su bogati posjetioci Bahraina u kaficima i skrivenim kockarnicama.
Hodajuci uza zid došao je do sobe 202. Osluhnuo je; nije bilo nikakvog šuma. Tiho je
pokucao.
— Odkhuloo — rekao je glas na tihom arapskom, ne obracajuci se nikom posebno, ali
govoreci više nego jednoj osobi da ude.
Cudno — krivo, pomisli Evan s rukom prema kvaci. Zašto množina, zašto više nego
jedan? Okrenuo je kvaku, smaknuo se iza zida i desnom nogom otvorio vrata.
Tišina — kao da je soba prazna pecina, avetinjski šum nekog uredaja za snimanje koji
se uprazno okrece. Cvrsto stežuci oružje, Kendrick je uz vratnicu oprezno uklizao u sobu... O,
tako ti nebesa! Ono što je vidio djelovalo je na nj da se sledio od užasa! Azra, u cudnoj pozi,
ležao je pored zida, s nožem duboko u vratu, širokih ociju u smrti, dok mu je krv još
potocicima tekla niz prsa.
— Vaš prijatelj, svinja, je mrtav — rekao je mirni tihi glas iza njega.
Evan se naglo okrenuo i ugledao mladog covjeka, krvavog poput Azre. Ranjeni
ubojica oslonio se na zid, jedva sposoban stajati, a u ruci mu je bio mašinski pištolj »uzi«. —
Tko ste vi? — prošapce Kendrick. — Što ste dovraga ucinili? — dodao je, sada viknuvši.
Covjek je brzo odšepesao do vrata i zatvorio ih, s oružjem uperenim u Evana. — Ubio
sam covjeka koji moje ljude ubija kad god ih nade, koji bi bio i mene ubio.
— Dobri Kriste, ti si Izraelac!
— Ti si Amerikanac.
— Zašto si to ucinio? Što ti radiš ovdje?
— To nije moj izbor.
— To nije odgovor!
— Moja su naredenja da ne dajem odgovore.
— Morao si ga ubiti? — uzviknu Kendrick, okrenuvši se prema iznakaženom Azri.
— Da upotrijebim njegove rijeci, »zašto ne?«. Oni ubijaju našu djecu u školskom dvorištima,
dižu u zrak avione i autobuse pune naših gradana, gadaju starce u glavu samo zato što
su Židovi. Zašto? Zato što smo Židovi koji konacno žive na malom uskom traku spržene
divlje zemlje koju smo mi ukrotili. Mi! Ne drugi.
— On nikad nije imao ni prilike...
— Poštedi me, Amerikance! Znam što slijedi i to me ispunjava gadenjem. Na kraju je
opet kao što je i bilo. Nakon svega svijet i dalje želi okrivljavati Židove. Nakon svega što nam
je ucinjeno, mi smo i nadalje mrski sijaci teškoca i nemira. Dakle, cuj ovo, ti amateru koji se
upliceš, mi ne želimo vaše komentare, ili vašu krivnju, ili vaše sažaljenje. Mi samo želimo
ono što nam pripada! Mi smo izmarširali iz logora, peci i plinskih komora da bi zatražili ono
što je naše.
— Prokleta budalo! — zagrmi Evan i kretnjom pokaže na krvavo tijelo teroriste. —
Zvuciš poput njega! Poput njega! Kad cete svi vi prestati?
— Kakva je to tebi razlika? Vrati se svom sigurnom stanu i blještavom klubu u
pokrajini, Amerikance. Ostavi nas same. Vrati se kamo pripadaš.
Da li je to bilo zbog ponovljenih rijeci koje je cuo prije manje od jednog sata preko
telefona, ili su to bile naglo oživjele slike kaskadskih blokova koji su se rušili na sedamdeset
osam drugih bespomocnih osoba što su vriskale od užasa, ili je to bila konstatacija da mu
Mahdi izmice, nikad nece znati. U tom je trenutku samo znao da se bacio na iznenadenog,
ranjenog Izraelca, dok su mu se obrazima slijevale suze od bijesa. — Ti nabusito kopile! —
viknuo je, istrgao »uzi« iz stegnute ruke mladica i bacio ga preko sobe, a onda je oslabljenog
komandosa cvrsto pritisnuo na zid. — Koje pravo ti imaš da mi govoriš što treba raditi i gdje
treba ici? Mi trošimo živote i novac, iscrpljujemo mozak i energiju u nastojanju da vam
utocimo malo razuma, ali ne, nitko od vas se ne kani pomjeriti ni za centimetar! Možda bi
trebalo da vas ostavimo same pa da se izmasakrirate, neka se zeloti medusobno pokolju, tako
da ostane netko tko ce imati barem malcice razuma u glavi! — Odjednom se odmakao od
komandosa, potrcao preko sobe i podigao »uzi«. Vrati se k Izraelcu, s oružjem zlokobno
uperenim u njega. — Tko si ti i zašto si ovdje?
— Moje je kodno ime Plavi. To je moj odgovor i ne kanim davati...
— Kodno ime što?
— Plavi.
— Oh, Kriste... — prošapce Evan, bacivši pogled na mrtvog Azru. Okrenuo se
Izraelcu i bez ikakvog komentara vratio mašinski pištolj zabezeknutom komandosu. — Samo
naprijed, dalje — rekao mu je tiho. — Pucaj u jebeni svijet. Sasvim mi je svejedno. — Nakon
tih rijeci, Kendrick je otišao do vrata i izišao iz sobe.
Yaakov je zurio za Amerikancem, pa u zatvorena vrata, te u leš presamicen na podu
pored zida. S lijevom je rukom spustio oružje, a desnom je iz pojasa izvukao snažni
minijaturni radio. Pritisnuo je dugme.
— Itklem — javio se glas Crnog izvan hotela.
— Jesi li stupio u vezu s drugima?
— Kod C je stupio. Oni su ovdje — ili da kažem da ih vidim kako sada šetaju Al
Ahdom. Naš stariji kolega je s C; S je s najstarijim, ali s tim, posljednjim nešto nije u redu. S
ga drži. Što je s tobom?
— Sada ti nisam od koristi, možda poslije.
— Narancasti?
— Otišao je...
— Što?
— Nemam vremena. I svinja je otišla. Subjekt ce izici iz hotela svakog casa; on je u
crvenoplavoj uniformi. Prati ga. Zovi me u moju sobu; bit cu tamo.
Kao u magnovenju, Evan je prešao preko Wadi Al Ahda i zaputio se ravno u grmlje
gdje je odbacio svoju plasticnu vrecicu. Bez obzira na sve, buduci da je došao dovle, ne može
se vratiti. Samo jedan covjek, stalno je ponavljao u sebi. Mahdi! On ga mora pronaci!
Plasticna je vrecica bila gdje ju je odbacio, a sjena grmlja bila je primjerena njegovu
cilju. Klecuci u najdubljem grmlju, on je polako promijenio odjecu. Zakoracio je na plocnik i
zaputio se na zapad prema ulici Shaik Isa i džamiji Juma.
— Itklem — rekao je Yaakov u radio ležeci na krevetu u sumornoj sobi, s cvrsto
vezanim rucnicima oko rana; toplo i mlako, mokro rublje bilo je porazbacano po pokrivacu.
— Ovdje je S — javio se Sivi. — U kako si lošem stanju?
— Rezovi, uglavnom. Nešto gubitka krvi. Proci ce.
— Onda se slažeš da ja preuzmem dok se ne oporaviš?
— Tako je odredeno.
— Htio sam to cuti od tebe.
— Cuo si.
— Moram još nešto cuti. Sad kad je svinja uklonjena, želiš li da prekinemo i vratimo
se u Muskat? Ako je tvoj odgovor da, ja to mogu nametnuti.
Yaakov je zurio u strop; uskovitlani sukobi su bješnjeli u njemu; uši su mu još bile
vrele od pozlijedujucih Amerikancevih rijeci. — Ne — rekao je kao da se preslušava. —
Otišao je suviše daleko, riskira previše. Ostanite s njim.
— O W. Rado bih ga ostavio iza sebe. S tobom, možda...
— On to ne bi nikad dopustio. Tu je okolo njegov »sin«, sjecaš li se?
— Imaš pravo. Zaboravi na ovo. Mogao bih dodati da je nemoguc.
— Kaži mi nešto što ne znam...
— Hocu — prekine ga kod Sivi. — Subjekt je odbacio uniformu i upravo je prošao
pored nas ulicom. W ga je opazio. On hoda kao mrtvac.
— Vjerojatno i je.
— Odjava.
Na putu prema Jumi Kendrick je promijenio mišljenje. Instinkt mu je govorio da se na
putu prema džamiji drži gomile. Kad skrene sjeverno od širokog Bab Al Bahraina, okrenut ce
pravo do velikog trga Bab Al u ulicu Al Khalifa. Misli su ga bombardirale, ali su bile
razbacane, nepovezane, nejasne. Ulazio je u labirint, toga je bio svjestan, ali je takoder znao
da ce unutar tog kovitlaca biti muškarac ili više njih koji promatraju, cekaju da se pojavi mrtvi
Azra. To mu je bila jedina prednost, ali je bila znatna. On je znao koga i što traže, a oni nisu
znali njega. Kružit ce oko sastajališta poput jastreba koji se sprema u lov po zemlji, sve dok
ne ugleda nekoga, pravu vrst nekoga, koji zna da može izgubiti život ako teroristu ne dovede
Mahdiju. Taj ce se covjek izdati, možda ce cak zaustavljati ljude da im se zagleda u oci,
obuzet sve jacom tjeskobom kako budu prolazile minute. Evan ce pronaci tog nekoga i
izolirati ga — uhvatiti ga i slomiti ga... Ili se samo zavarava, zaslijepljen tom svojom
opsesijom? To više nije bilo važno, ništa nije bilo važno, samo korak za korakom po tvrdom
plocniku, pletuci put kroz nocnu vrevu Bahraina.
Gomila. Osjetio je to. Ljudi su se uvrevili oko njega. Ruka mu je dotakla rame! Brzo
se okrenuo i ispružio ruke da se oslobodi tog stezanja. Odjednom je osjetio oštar vrh igle kako
mu ulazi u meso negdje u donjem dijelu kicme. Onda je zavladao mrak. Potpuni.
Telefon je zazvonio u Yaakovljevoj sobi. — Da?
— Oni su dohvatili Amerikanca — rekao je kod Sivi. — Još bliže našoj temi, oni
postoje!
— Gdje se to dogodilo? Kako?
— To nije važno, ionako ne znamo ulice. Ono što je važno jest cinjenica da mi znamo
kamo su ga odveli!
— Vi što? Kako? I nemoj mi reci da to nije važno!
— Weingrassova zasluga. Prikletstvo, bio je to Weingrass. Znao je da više nece
izdržati pješice, pa je Arapinu koji je bio izvan sebe dao deset tisuca dolara za njegovu krntiju
od taksija! Taj al harmmee ce šest mjeseci biti pijan! Upali smo unutra i slijedili subjekt i
vidjeli kako se sve dogodilo.
— Gdje subjekta — govno! — Kendricka drže?
— U zgradi zvanoj Sahalhuddin u ulici Tujjar...
— Tko je njen vlasnik?
— Kako se po svemu cini, šest firmi je okupiralo taj kompleks. Sad je pitanje kako da
to suzimo...
— Neka netko dode po mene — naredi Yaakov.
— I tako ste pronašli Mahdija, kongresmenu — rekao je tamnoputi Arapin u cistoj
bijeloj halji s bijelom svilenom ghotrom na glavi, s obrubom od safira na kruni. Bili su u
velikoj prostoriji s kupolastim stropom prekrivenim mozaickim plocicama; prozori su bili
visoki i uski, namještaj oskudan, nacinjen sav od tamnog poliranog drveta; veliki stol od
ebanovine više je bio nalik oltaru ili prijestolju nego funkcionalnoj radnoj površini. Prostorija
je odisala atmosferom džamije, kao da su to odaje nekog visokog svecenika cudnog ali
mocnog reda, u zemlji udaljenoj od ostatka svijeta. Jeste li sada zadovoljni? — nastavi Mahdi
iza stola. — Ili ste vjerojatno razocarani što sam i ja covjek poput vas — ne, ne poput vas ili
bilo koga drugog, ali ipak covjek.
— Ti si ubojica, kurvin sine! — Evan je nasrnuo iz masivne stolice s ravnim
naslonom, ali su ga zgrabila dvojica stražara sa strane i bacila natrag na stolicu. — Ubio si
sedamdeset osam nevinih ljudi — muškaraca, žena i djece koji su vrištali dok se zgrada rušila
na njih! Ti si smece!
— To je bio pocetak rata, Kendricku. Svi ratovi imaju žrtve koje nisu ogranicene samo
na borce. Ja držim da sam pobijedio u toj vrlo znacajnoj bici — nestali ste pune cetiri godine,
a kroz to sam vrijeme ja izuzetno napredovao; to je napredak koji možda ne bih ostvario da
ste vi bili ovdje. Ali kad sam cuo o vama znao sam da ste se vratili. Bili ste ispred mene, kako
ono kažu, u veseloj trci sve do prije devet sati, Amal Bahrudi.
— O?
— Sovjeti nisu bez ljudi koji rado pristaju na dodatnu zaradu, Evro-Arapin, ubijen je
prije nekoliko dana u Istocnom Berlinu... Kendrickovo ime izlazi na površinu; mrtvi Arapin
plavih ociju i naglašenih zapadnjackih crta odjednom je u Muskatu — jednadžba je bila do
krajnosti maštovita, gotovo nevjerojatna, ali logicna. Morali su vam pomoci, vi niste iskusni u
tim stvarima.
Evan je zurio u upadljivo lice s visokim jagodicama i vatrenim pogledom, koji mu je
netremice uzvracao. Tvoje oci — rekao je Kendrick, tresuci glavom, odstranivši posljednje
ucinke droge koju su mu ubrizgali na ulici. — Ta ravna maska od lica, vec sam te vidio.
— Dakako da jesi, Evane. Misli. — Mahdi je polako skinuo ghotru, otkrivši glavu
uskoprstenaste crne kose, prošaranu pramenjem sive boje. Sada su podignute obrve
naglašavale visoko glatko celo; bilo je to lice covjeka koji se lako prepušta opsesijama. Jeste
li me vidjeli u jednom irackom šatoru? Ili možda na podiju u nekoj heraldici Srednjeg zapada?
— Isuse Kriste! — prošaptao je Kendrick, kojemu su sada slike dolazile u žarište. —
Došao si nas posjetiti u Basrahu prije sedam ili osam godina i rekao nam da ceš nas uciniti
bogatim ako se odreknemo jednog posla. Rekao si da postoje planovi da se razbije Iran, da se
uništi šah i da ne želiš nikakav modernizirani aerodrom u Iraku.
— Dogodilo se. Istinsko islamsko društvo.
— Gotovo! Ti sigurno vec prodaješ njihove izvore nafte. Ti si covjek islama kao i moj
djeda, Škotlandanin. Ti si iz Cikaga — to je heraldika Srednjeg zapada — a izbacili su te iz
Cikaga prije dvadeset godina jer cak ni tvoje crnacko izborno tijelo — koje si iskrvario
nasuho — nije moglo trpjeti tvoja fašisticka sranja! Uzeo si im milijune i došao ovamo širiti
svoje smece i stvarati nove milijune. Weingrass je znao tko si dovraga ti i rekao ti je da skineš
masku. Rekao ti je da si mulj, dvoslojni mulj, ako se tocno sjecam.
— Weingrass je — ili je bio — Židov — mirno ce Mahdi. — Imao je puna usta mene
jer mu je izbjegla velicina koju je ocekivao, ali je stala meni cvjetati. Židovi mrze uspjeh u
bilo koga tko nije njihove vrste i soja. Zato su oni svjetski agitatori...
— Koga ti dovraga zavaravaš? Nazvao te pokvarenim Shvartzehom1 što nema nikakve
veze s bijelcima ili crncima, ili bilo kime drugim! Ti si gnoj i mržnja, al Falfa, ili kako god si
se nazvao, a boja tvoje kože uopce nije važna... Poslije Riyadha — te vrlo važne bitke —
koliko si drugih ubio, poklao!
— Samo koliko je bilo potrebno u našem svetom ratu da održimo cistocu rase, kulture
i vjere u ovom dijelu svijeta. — Usne Mahdija iz Cikaga, država Illinois, oblikovale su
polagan, hladan osmijeh.
— Ti si prokleti, jebeni hipokrit! — viknuo je Kendrick, opet jurnuvši sa stolice, s
rukama kao dvjema pandžama, nastojeci dohvatiti halje ubojice-manipulatora. Druge su ga
ruke zgrabile prije nego je mogao dotaci Mahdija; bacili su ga na pod i istodobno udarili u
želudac i u kicmu. Kašljuci, pokušao je ustati; dok je bio na koljenima stražar slijeva ga je
držao za kosu i povukao mu glavu unazad, a covjek zdesna mu je hitro stavio nož, postrance,
na vrat.
— Tvoje su kretnje žalostive kao i tvoje rijeci. Mi smo na putu da ovdje izgradimo
kraljevstvo i nema ništa što paralizirani Zapad može uciniti protiv toga. Mi nagonimo ljude
protiv ljudi snagama koje oni ne mogu nadzirati; mi temeljito dijehmo i osvajamo, a da sami
ne ispalimo ni hitac. A ti, Evan Kendrick, bio si nam od velike koristi. Imamo tvoje
fotografije snimljene na aerodromu kad si doletio iz Omana; i fotografije tvog oružja, tvojih
lažnih papira i tvog pojasa s novcem, a posljednje brojanje novca cini se da iznosi stotine
tisuca dolara. Mi imamo dokumentirani dokaz da si ti, americki kongresmen koji se služi
imenom Amal Bahrudi, uspio uci u ambasadu u Muskatu, gdje si ubio vodu po imenu Nassir,
a poslije i mladog borca za slobodu koji se zvao Azra — i sve to za vrijeme dragocjenog
primirja s kojim su se svi suglasili. Nagla promjena raspoloženja zahvatit ce takozvane
demokracije — ratoborni gigant je opet nešto ucinio ne misleci na živote svojih vlastitih ljudi.
1 Na jidišu crncuga, crncina (op. prev.)
— Ti... — Evan je skocio, zgrabivši zglavak koji je držao nož; dobio je udarac u donji
dio vrata, dok su ga drugi udarci opet prikovali za pod.
— Smaknuca ce biti ubrzana — nastavio je Mahdi — izazvana podmuklim
aktivnostima jednog kongresmena. Uslijedit ce kaos i krvoprolice, sve zbog drskog
Amerikanca, sve dok se ne nade rješenje, naše rješenje — moje rješenje. Ali se ništa od svega
toga nece ticati mog gosta, kongresmena. Vi cete išceznuti s lica zemlje, zahvaljujuci
nesumnjivo i vašoj strašnoj zbunjenoj vladi, koja ce groznicavo poricati svoju upletenost.
Nece biti corpusa delicti, nigdje i nikakvog traga o vama. Sutra, s prvim svjetlom, povest ce
vas avionom iznad mora. Za tvoje golo tijelo bit ce privezana oderana krvava svinja i bit cete
baceni medu sprudove Qatara preplavljene morskim psima.
15
— Ovdje nema ništa! — viknuo je Weingrass; stajao je i pregledavao papire na stolu u
blagovaonici bahrainskog funkcionera kojega je poznavao još od vremena kad je Kendrickova
grupa izgradila otocni klub na arhipelagu prije više godina. — Nakon svega što sam ucinio za
tebe, Hassane, nakon svih tih malih i ne baš malih honorara koje sam gurao na tvoju stranu,
ovo je što mi daješ?
— Više toga dolazi, Emmanuele — odgovorio je nervozni Arapin, nervozan jer su
Weingrassove rijeci culi Ben-Ami i cetvorica komandosa, koji su sjedili u dnevnoj sobi.
Pozvan je lijecnik koji je sašio i povio Yaakova koji je odbio da leži; umjesto toga, sjedio je u
naslonjacu.
— Što dolazi i kada? Ovo su kompanije, i proizvodi i usluge koje prodaju. Ja moram
vidjeti imena, ljude!
— To je ono što dolazi. Nije lako uvjeriti ministra za industrijske propise da napusti
svoju kucu u dva sata ujutru i ode u svoj ured da izvrši nezakonito djelo. To su tajni
dokumenti.
— O daj zaveži i donesi mi whisky.
— Ti si nepopravljiv, moj stari prijatelju. Mogu li vam nešto ponuditi, gospodo? —
upita Hassan, prošavši ispod ulaznog svoda sobe za dnevni boravak.
— Kardamon kava je više nego dovoljna — odgovori mu Ben-Ami. — Osim toga je
vrlo ukusna.
— Ima i alkohola — kao što ste, dakako, zakljucili slušajuci gospodina Weingrassa.
Ovo je religiozna kuca, ali mi svoja uvjerenja ne namecemo drugima.
— Hvala vam, ali bez alkohola, gospodine Hassane — rece Sivi. — Sa srecom, nocas
nas još ocekuje posao.
— Uz još vecu srecu meni nece odsjeci ruke — mirno ce Arapin, uputivši se prema
kuhinji. Zaustavio se, prekinut zvukom zvonca na prednjim vratima. Stigao je kurir.
Cetrdeset osam minuta poslije, s kompjuterskim ispisima razbacanim preko stola
blagovaonice, Weingrass je proucavao dvije stranice, navracajuci se stalno s jedne na drugu.
— Kaži mi o toj firmi Zareeba, Limited.
— Naziv je iz sudanskog jezika — odgovorio je kurir funkcioner, obucen u arapske
halje, koji je odbio da bude predstavljen bilo kome. — Ugrubo, to se prevodi kao zašticeni
logor okružen kamenjem ili gustim biljem.
— Sudan?...
— To je država u Africi.
— Ja znam što je to. Khartoum.
— To je glavni grad...
— Nebesa, mislio sam da je to Buffalo! — neugodnim glasom mu je Weingrass upao
u rijec. — Kako to da navode toliko filijala?
— To je holding kompanija;1 njihovi interesi su vrlo široki. Ako neka kompanija želi
licence za višestruki izvoz i uvoz, njih ce najlakše osigurati korporativni kišobran neke vrlo
solidne firme.
— Tko upravlja tom kompanijom?
— Postoji upravni odbor sastavljen od direktora...
— Uvijek postoji takav odbor. Pitao sam te tko vodi kompaniju.
— Iskreno, to zapravo nitko ne zna. Glavni izvršni rukovodilac je jedan prijateljski
prijan, pio sam kavu s njim, ali se ne cini da je baš posebno agresivan, ako znate što hocu reci.
— Znaci da ima netko drugi.
— Ne bih znao...
— Gdje je popis direktora?
— Ravno ispred vas. To je ispod stranice vama zdesna. Weingrass je podigao stranicu
i uzeo onu ispod. Po prvi put u toku dva sata on je sjeo, dok mu je nemirni pogled ponovno
pretraživao imena. — Zareeba... Khartoum — govorio je tiho; njegovo izbrazdano lice
naborano ponavljanim grimasama odavalo je covjeka koji se ocajnicki želi necega dosjetiti.
Konacno je uzeo olovku i zaokružio ime, zatim gurnuo stranicu preko stola ukocenom
bahrainskom funkcioneru koji je još stajao.
— On je crnac — rekao je kurir.
— Tko je ovdje bijelac a tko je crnac?
— To se obicno može reci po crtama lica. Dakako, stoljeca afro-arapskog miješanja
donekle to otežavaju.
— Odakle je on došao?
— On je useljenik, tu je navedena njegova zemlja porijekla.
— Tu kaže »skriveno«.
— To se obicno odnosi na osobu koja je pobjegla iz autoritarnog režima, obicno fašistickog
ili komunistickog. Mi štitimo takve ljude ako doprinose našem društvu. Ocigledno, on
doprinosi.
— Sahibe al Farrahkhaliffe — rekao je Weingrass, naglašavajuci svaki dio imena. —
Koja je to nacionalnost?
— Nemam pojma. Dijelom africka, ocito; dijelom arapska, još ocitije. To je spojivo.
— Krivo, momak! — uzviknuo je Manny, privukavši pažnju sviju u objema prostorijama
— To je cisti Amerikanac alijas-prevara! Ako je to netko za koga mislim da jest, onda
je to crni kurvin sin iz Cikaga, kojega su odlopatali njegovi vlastiti ljudi! Oni su prevareni jer
je on bankario s njihovim novcem — nekih dvadeset milijuna, usputice — u susretljivim
bankama s ove strane Atlantika. Prije osamnaest, dvadeset godina bio je gorljivi vjerski fanatik
s nježnošcu parnog valjka i zvao se Al Farrah — njegov jebeni ego mu nije dopustio da
odbaci taj dio svoje prošlosti, dio vjerskih zborova i aleluja. Mi smo znali da se velika
gloksinija2 nalazi u upravnom odboru direktora neke debele korporacije, ali nismo znali koje.
Osim toga, tragali smo u krivom smjeru. Khartoum? Dodavola! Južni dio Cikaga! Evo vašeg
Mahdija.
1 Kompanija koja ima najviše dionica u jednoj ili više kompanija (op. prev.)
2 Jedna od nekoliko tropskih biljaka roda Sinningia, koja se gaji zbog velikih bijelih, crvenih ili ljubicastih
zvonolikih cvjetova (op. prev.)
— Jeste li sigurni u to? — upita ga Hassan, koji je stajao pod nadsvodenim dijelom
stropa.
— Ja sam siguran — mirno ce Weingrass. — Trebalo je da to kopile ustrijelim u onom
šatoru u Basrahu.
— Oprostite? — Bahrainski je funkcioner bio vidljivo potresen.
— Nije važno....
— Nitko nije izišao iz zgrade Sahalhuddin! — rekao je kod Sivi, koji je pošao prema
drugoj sobi.
— Jesi li siguran?
— Platio sam šofera taksija koji je bio voljan da prihvati znatnu svotu novca, s tim što
ce ga dobiti još više ako pristane na moj uvjet. Nazivam ga svakih nekoliko minuta na javni
telefon. Njihova dvoja kola su još tamo.
— Možeš li mu vjerovati? — upita Yaakov sa stolice.
— Imam mu ime i broj dozvole.
— To ne znaci prokleto ništa! — prosvjedovao je Manny.
— Rekao sam mu da cu ga, ako slaže, pronaci i ubiti.
— Povlacim izjavu, Tinker Bell.
— Hocete li vi....
— Zaveži. Koji dio Sahalhuddina posjeduje kompanija Zareeba?
— Gornja dva kata, ako se ne varam. Donje katove iznajmljuju njihove filijale.
Zareeba posjeduje tu zgradu.
— Pogodno — nato ce Weingrass. — Možete li nam nabaviti najnovije strukturalne
planove, ukljucujuci i sigurnosne sisteme za slucaj požara i svega ostalog.
— U ovo doba? — uzviknu funkcioner. — Prošla su tri sata izjutra! Ja ne bih znao
kako...
— Pokušaj s milijun dolara, americkih — blago ga prekinu Manny. — Poslat cu ih iz
Pariza. Moja rijec.
— Što?
— Razdijeli ga kako ti drago. Tamo je moj sin. Dobavi ih.
Mala je prostorija bila tamna, samo svjetlo bijele zrake mjesecine koja je sjala kroz
prozor visoko na zidu — previsok da bi ga se doseglo, jer nije bilo namještaja osim niske
ležaljke s rasparanim platnom. Stražar mu je ostavio bocu sa seeber-too ahbyadhom,
omamljujucim lokalnim whiskyem, što mu je bio prijedlog da se s onim s cime se ima suociti
suoci u stanju pijane omame. Bio je u iskušenju; bio je preplašen, strah ga je proždirao,
izazivajuci takvo znojenje da mu je košulja bila mokra. Ostaci bijesa zaustavili su ga da otvori
bocu i ispije ju — on ce se boriti do posljednjeg trenutka sa svom snagom i silovitošcu koju
smogne, nadajuci še, možda, u podsvijesti, da ce tako metak sve brzo završiti.
Kriste, zašto je uopce i pomišljao da bi on to mogao obaviti? Što ga je navelo da
pomisli kako je kvalificiran da ucini ono što su mnogo iskusniji ljudi smatrali samoubilackim
postupkom? Dakako, pitanje je odgovor: bio je opsjednut. Izgarali su ga vruci vjetrovi mržnje;
da nije pokušao izgorio bi u njima. A njegov neuspjeh nije potpun; izgubio je život ali samo
zato jer je postigao mjeru uspjeha. Dokazao je postojanje Mahdija! On je isjekao stazu kroz
gustu džunglu prevare i manipulacije. Drugi ce ga slijediti; to tješi.
Opet pogleda ponovo bocu, tu bijelu tekucinu koja ce ga izbaciti iz kolotecine.
Nesvjesno je tresao glavom naprijed i natrag. Mahdi je rekao da su mu kretnje jednako
samilosne kao i rijeci. Nijedno nece biti samilosno u tom avionu koji ce letjeti iznad sprudova
Qatara.
Svaki je vojnik brigade Masada provjerio plasticnu traku oko lijevog zglavka da se
uvjeri je li kapsula cijanida u malom plasticnom mjehuricu. Nijedan nije nosio papire ni bilo
kakav trag prepoznavanja; njihova »radna« odjeca, sve do cipela na nogama i jeftine dugmadi
od školjki na hlacama, bila je odgovarajuceg porijekla: kupili su je Mossadovi agenti u
Benghaziju, u Libiji, pravom središtu teroristickog regrutiranja. Izrael si nije mogao priuštiti
da bude odgovoran za pokolj dvije stotine trideset šest americkih talaca, a avet izraelskog
uplitanja treba izbjeci cak na racun samoubojstva svakog covjeka upucenog u jugozapadnu
Aziju.
Tujjar je bio napušten, ulica i svjetiljke bih su zamagljeni džepovima izmaglice koja je
stizala iz Perzijskog zaljeva. Zgrada poznata kao Sahalhuddin bila je u mraku osim nekoliko
osvijetljenih ureda na gornjem katu; pet katova niže, sumracni rasap neonskog svjetla u
predvorju zgrade iza staklenih ulaznih vrata nekako je osvijetljavao covjeka koji se dosadivao
citajuci novine. Uz plocnik bijahu parkirana mala plava kola i crna limuzina. Dvojica
privatnih uniformiranih stražara neusiljeno su stajala ispred vrata, što je znacilo da se
vjerojatno i uz stražnji dio zgrade muvaju stražari. Tako je bilo: jedan covjek. Sivi, Crni i
Crveni vratili su se do poluraspadnutog taksija dvjesta metara zapadno, kod ugla ulice Al
Mothanna. Unutra, na stražnjem sjedištu, bio je ranjeni Yaakov; ispred, Ben-Ami i Emmanuel
Weingrass. Arhitekt je još pod slabim svjetlom ploce s instrumentima proucavao strukturalni
plan zgrade. Kod Sivi je informirao kroz otvoreni prozor? Yaakov im je davao instrukcije.
— Ti, Crni i Crveni, uztnite stražare i udite. Sivi, ti ih slijediš s Ben-Amijem i režeš
žice...
— Stani, orlovski izvidacu — rekao je Weingrass, okrenuvši se na prednjem sjedištu.
— Ovaj relikt Mossada pored mene ne zna prokleto ništa o alarmnim sistemima osim možda
kako da ih ukljuci.
— To nije sasvim tocno, Manny — protestirao je Ben-Ami.
— Ti ceš slijediti prekodirane žice gdje su one namjerno izmijenjene i vode do lažnih
spremišta baš za ljude poput tebe. Ti bi tamo zapoceo talijansku svecanost! Ja idem s njima.
— Gospodine Weingrass — javi se kod Plavi sa stražnjeg sjedišta. — Pretpostavimo
da se zakašljete — da dobijete jedan od napada koje..
— Necu — jednostavno odgovori — Rekao sam vam, tamo je moj sin. Hajdemo!
Da je u to doba noci u Tujjaru bio nezainteresirani promatrac, minute koje su uslijedile
dojmile bi ga se kao zamršeni pokreti velikog sata, u kojem jedno nazubljeno kolo okrece
drugo koje, opet, šalje pokret natrag u mahniti moment sile mehanizma, bez zubaca koji bi se
izmakli iz slijeda ili ucinili krivi pokret.
Kodovi Crveni i Crni su uklonili dvojicu privatnih stražara ispred zgrade prije nego su
bili svjesni neprijateljske nazocnosti na udaljenosti od sto metara od njih. Crveni je skinuo
jaknu, nekako se utisnuo u tuniku jednog od stražara, stavio kapu sa štitnikom i brzo potrcao
do staklenih vrata, gdje je lako pokucao, držeci se lijevom rukom za stražnjicu, moleci u sjeni
komicnim kretnjama cuvara da ga pusti da se olakša. Neugodnost u crijevima je univerzalna
nevolja; covjek unutra se nasmijao, spustio novine i pritisnuo dugme na stolu. Šumnik se
aktivirao; kodovi Crveni i Crni su utrcali u zgradu, i prije nego je nocni recepcionar shvatio
grešku koju je ucinio, vec je onesviješten ležao na mramornom podu. Slijedio je kod Sivi,
vukuci olabavljela stražara kroz lijeva vrata, koja je uhvatio prije nego su se zatvorila, a iza
njega se pojavio Emmanuel Weingrass, koji je u ruci držao jaknu koju je odbacio Crveni. Na
mig, kod Crni je istrcao po drugog stražara dok je Weingrass držao vrata. Pošto su sada svi
bili unutra, Crveni i Sivi su zavezali i zapušili usta trojici ljudi iza velikog stola recepcije dok
je Crni izvukao dugacku štrcaljku iz džepa; skinuo je plasticni omot, provjerio kolicinu
tekucine pa je svakom Arapinu ubrizgao u bazu vrata. Trojica komandosa su onda odvukla
trojicu nepokretnih službenika Sahalhuddina do najudaljenijeg kraja ogromnog predvorja.
— Sklonite se sa svjetla! — prošaptao je Crveni, a naredbu je uputio Waingrassu. —
Otidite tamo do liftova!
— Što?...
— Cujem nešto vani!
— Cuješ?
— Dvojica ili trojica ljudi, možda. Brzo!
Tišina. A izvan debelih staklenih vrata, dvojica ocito pijanih Amerikanaca nesigurno
su svladavali plocnik; rijeci poznate melodije tiho su, više govorili nego pjevali. Do stolova
kod Morya, do mjesta koje tako volimo...
— Kurvin sine, ti si ih cuo? — upita Weingrass, impresioniran.
— Odi otraga — rekao je Sivi Crnome. — Znadeš li put?
— Procitao sam i pregledao planove — dakako da znam. Cekat cu na tvoj signal i
uzeti posljednjega. Moj je magicni eliksir još napola pun. — Crni je nestao u južnom hodniku
dok je Sivi trcao predvorjem Sahalhuddina; Weingrass je bio ispred njega jer se uputio prema
celicnim vratima koja su vodila u prizemlje zgrade.
— Govno! — uzviknuo je Manny. — Zakljucana su!
— Što se moglo i ocekivati — rekao je Sivi i izvukao malu crnu kutiju iz džepa.
Otvorio je i rekao: — To nije problem. — Komandos je izvukao žele poput kita, pritisnuo ga
oko brave i umetnuo tri centimetra dug upaljac. — Udaljite se, molim vas. Nece eksplodirati,
ali je jaka vrucina.
Weingrass je iznenadeno gledao kako je želatina najprije postala užareno crvena pošto
se upalila, a onda je postala najplavija plava koju je ikad vidio. Celik se rastopio pred
njegovim ocima i cijeli mehanizam brave je ispao. — Ti si nešto, Tinkeru...
— Ne govorite to!
— Hajdemo — suglasio se Manny. Pronašli su sigurnosni sistem; bio je u velikoj
celicnoj ploci na sjevernom dijelu podzemnog kompleksa Sahalhuddina. — Ovo je vrlo
suvremen cuvar — objavio je arhitekt i iz lijevog džepa izvukao rezac žice. — Dva lažna
spremnika otpadaju na svakih šest vodica — svaki vodic pokriva od pet do osam hiljada
kvadratnih metara moguceg ulaza — što, uzimajuci u obzir velicinu zgrade, znaci vjerojatno
ne više od osamnaest žica.
— Osamnaest žica — ponovio je Sivi, zavlaceci. — To znaci šest lažnih spremnika...
— Ako prerežemo jednu od njih, imat cemo detonirajuci zvuk sastava rockmuchacha 1
koji ce tresti cijelu ulicu.
1 Amaterski, gromoglasni latinoamericki rock sastavi koji sviraju na najbizarnijim ali strahovito glasnim sredstvima
što proizvode zvuk (op. prev.)
Manny je izvukao malu baterijsku svjetiljku i dlijeto iz džepa. — Hajde, provali plocu;
imamo otprilike osamdeset do devedeset sekundi da prerežemo dvanaest vodicnica. Možeš li
to sebi predstaviti? To jeftino kopile, Hasan, rekao je da su ove baterije slabe. Brzo!
Komandos je ugurao dlijeto ispod brave na ploci i snagom triju normalnih osoba
pritisnuo naprijed, otvorivši plocu. — Dajte mi svjetiljku! — rekao je. — Vi nadite žice!
Emmanuel Weingrass se kretao zdesna nalijevo, a snop svjetla je osvijetljavao svaku
obojanu žicu. Osam, devet, deset... jedanaest. — Gdje je dvanaesta? — viknuo je Manny. —
Mora biti još jedna! Bez nje ce se sve alarmirati!
— Ovdje. Ovdje je znak! — Sivi je gotovo kriknuo, dodirnuvši sedmu žicu. — Odmah
je pored trece lažne vodicnice. Niste je vidjeli!
— Imam je! — Weingrass je odjednom kolapsirao od naleta kašlja; presamitio se na
podu, naprežuci se van granica svoje izdržljivosti da zaustavi napad.
— Samo naprijed g. Weingrass — blago ce Sivi, dodirnuvši tanko starcevo rame. —
Neka izide. Nitko vas ne može cuti.
— Obecao sam da necu.
— Postoje obecanja koja ne možemo održati jer je to izvan naše kontrole, sir.
— Prestani biti tako jebeno uctiv! — Manny je iskašljao posljednji grc i nespretno,
bolno ustao. Komandos mu namjerno nije htio pomoci. — Okay, vojnice-djecace — rekao je
Weingrass, duboko dišuci. — Ovo je mjesto sigurno — s naše tocke gledišta. Hajdemo
pronaci mog djecaka.
Kod Sivi je ostao na mjestu. — Usprkos vaše manje nego velikodušne licnosti, sir, ja
vas poštujem — rekao je Izraelac. — A za dobro sviju nas, ne mogu vam dopustiti da nas
pratite.
— Zbog cega?
— Mi ne znamo što je na gornjim katovima...
— Ja znam, ti kurvin sine! Moj je djecak gore!... Daj mi oružje, Tinker Bell, ili cu
poslati telegram izraelskom Ministarstvu za obranu i reci ministru da ti posjeduješ farmu
svinja! — Weingrass je odjednom udario komandosa u goljenicu.
— Nepopravljiv! — promrmljao je Sivi ne maknuvši nogu. — Nemoguc!
— Hajde, bubbelah.1 Mali pištolj. Ja znam da imaš jedan.
— Molim vas nemojte ga upotrijebiti dok vam to ja ne kažem rekao je komandos,
podigavši lijevu nogavicu. Iza koljena je imao privezan mali revolver. — Hajde, idemo!
Ben-Ami, koji je stezao »uzi« u sjeni ulaza u Sahalhuddin, bio je u kontaktu s radiom.
— Ali zašto je on s tobom? — upita agent Mossada.
— Zato jer je nemoguc! — odgovori mu uzrujani glas Sivog.
— To nije odgovor! — inzistirao je Ben-Ami.
— Nemam drugog. Aut. Stigli smo do šestog kata. Kontaktirat cu s tobom kad bude
izvodivo.
— Razumio.
1 Nesposobnjakovic, petljalo (jidiš) (op. prev.)
Dvojica komandosa su stala s jedne i druge strane širokih dvostrukih vrata s desne
strane odmorišta; treci je stajao na drugoj strani hodnika, pored jedinih drugih vrata, ispod
kojih je prodiralo svjetlo dok je Emmanuel Weingrass oklijevajuci zaostao na mramornom
stubištu.
— Sada! — prošaptao je kod Sivi; obojica su ramenima, s treskom otvorili vrata i
odmah se bacili na pod kad su se dvojica Arapa u haljama, svaki u svom kutu sobe, okrenuli i
ispalili svoje repetirajuce oružje. To se nije moglo mjeriti s »uzijima«; obojica su pali nakon
dva rafala iz izraleskih mašinskih pištolja. Treci i cetvrti covjek stadoše bježati, jedan, u
bijelim haljama, iza ogromnog stola od ebanovine, drugi s lijeve strane.
— Stanite! — viknuo je Sivi. — Ili ste obojica mrtvi! Tamnoputi muškarac u
skupocjenoj abi stajao je nepokretno prikovavši zažareni pogled na Izraelca. — Imate li neku
predodžbu o tome što ste ucinili? — upita tihim, prijetecim glasom. — U ovoj je zgradi
najbolje osiguranje u Bahrainu. Vlasti ce biti ovdje za nekoliko minuta. Vi cete položiti oružje
ili biti ubijeni.
— Gle, zdravo, smece! — uzviknuo je Emmanuel Weingrass, ušavši u sobu uz napor
karakteristican za stare ljude kojima noge više ne rade kao što su nekad radile, osobito nakon
velike uzbudenosti. — Taj sistem nije baš tako dobar, osobito kad izvodac ugovori taj posao s
podizvodacem.
— Vi?
— Tko drugi? Trebalo je da te upucam u Basri prije šest godina. Ali sam znao da ce se
moj djecak vratiti da te pronade, ti izmetu zemlje. To je bilo samo pitanje vremena. Gdje je
on?
— Moj život za njegov.
— Ti nisi u položaju da pregovaraš...
— Možda jesam — upadne mu Mahdi u rijec. — On je na putu prema neoznacenom
aerodromu, odakle ce ga avion odvesti nad more. Odredište — sprudovi Katara.
— Morski psi — rekao je Weingrass mirno, u hladnom bijesu.
— Uvijek tako. Jedna od prirodnih pogodnosti. A sada, da li pregovaramo? Samo ih ja
mogu zaustaviti.
Stari arhitekt, cije se slabašno tijelo sada treslo, zurio je u visokog crnca u haljama;
odgovorio mu je zategnutim glasom. — Pregovaramo... tako ti svemoguceg boga bolje ti je da
održiš obecanje ili cu te loviti s vojskom placenika.
— Uvijek si bio tako melodramatican Židov, zar ne? — Mahdi je bacio pogled na sat.
— Vrijeme je. Kao što je obicaj na takvim letovima, nema nikakvih radioveza zemljazrak,
nikakvih kasnijih pregleda aviona. Oni polijecu s prvim svjetlom. Kad budete vani ja cu
nazvati; avion nece poletjeti, ali cete otici vi i vaša mala vojska kojagodjest.
— Nemoj ni pomisliti na neki trik, ti lopto od govana... Pregovarajmo.
— Ne! — Sivi je strelovito izvukao nož i pojurio na Mahdija; zgrabio mu je halje i
bacio ga preko stola. — Nema pregovora, nema dogovora, nema nikakvih pregovora. U ovom
trenutku postoji samo tvoj život! — Sivi je gurnuo vrh noža u meso ispod lijevog oka covjeka
iz Cikaga. Mahdi je vrisnuo kad mu se krv skotrljala licem u otvorena usta. — Nazovi odmah
ili najprije gubiš oko, zatim drugo! Poslije toga ti nece biti važno koje ce biti slijedece mjesto
u koje cu ti zarjerati nož; ti to neceš moci vidjeti. — Komandos je zgrabio telefon sa stola i
bacio ga pored okrvavljene glave. — To je tvoj pregovor, smece! Daj mi broj. Ja cu ga birati
za tebe — da bih se uvjerio da je to neki aerodrom a ne neki privatni garnizon. Daj mi broj!
— Ne — ne, ne mogu!
— Sjecivo ide unutra!
— Ne, stanite! Nema aerodroma, nema aviona!
— Izgubi svoje prvo oko, lašcu!
— On je ovdje! Moj bože, prestanite! On je ovdje!
— Gdje? — sad je zagrmio Manny, jurnuvši do stola.
— Zapadno krilo... u hodniku s desne strane je stepenište, malo stovarište ispod
krova...
Emmanuel Weingrass nije više slušao. Pojurio je iz sobe, vicuci svom snagom koja je
bila u njemu. — Evane! Evane!...
On halucinira, pomisli Kendrick; osoba iz prošlosti, koja mu je tako draga, poziva ga,
ohrabruje ga. Jedinstveni privilegij osudena covjeka, mislio je. S ležaja je pogledao na prozor;
mjesecina se povlacila, svjetlo joj je slabilo. Nece vidjeti drugu mjesecinu. Uskoro nece biti
nicega osim mraka.
— Evane! Evane!
Tako nalik Mannyu. Uvijek je bio tamo gdje ga je njegov mladi prijatelj trebao. I evo
ga ovdje, na kraju, da ga utješi. O, Kriste, Manny, nadam se da si nekako saznao da sam se
vratio! Da sam te konacno poslušao. Našao sam ga, Manny! I drugi ce, ja to znam! Molim te
budi malo ponosan na mene...
— Prokletstvo, Kendrick! Dovraga, gdje si ti?
Taj glas nije halucinacija! Niti udaranje koraka po uskom stepeništu! I drugih koraka!
Isuse Kriste, je li on vec mrtav? — Manny?... Manny? — vrisnuo je.
— Evo ga! To je ta soba! Razbij je, mišicoglavce!
Vrata male prostorije otvorila su se s treskom kao zaglušujuci pucanj munje.
— Prokletstvo, djecace! — viknu Emmanuel Weingrass, ugledavši Kendricka kako
teturavo silazi s ležaja. — Je li ovo nacin ponašanja jednog uglednog kongresmena? Mislio
sam da sam te bolje nauclo!
Sa suzama u ocima, otac i sin se zagrliše.
Svi su bili u Hassanovoj zapadnjackoj sobi za dnevni boravak na prilazu grada. Ben-
Ami je monopolizirao telefon pošto ga je Weingrass ostavio poslije dugackog razgovora s
Muskatom, s mladim sultanom Ahmatom. Pet metara dalje, oko velikog blagovaonickog
stola, sjedila su sedmorica funkcionera koji su predstavljali vlade Bahraina, Omana,
Francuske, Ujedinjenog kraljevstva, Zapadne Njemacke, Izraela i Palestinske oslobodilacke
organizacije. Kao što je bilo dogovoreno, nije bilo predstavnika iz Washingtona, ali se nije
trebalo nicega plašiti u pogledu zaštite tajnih americkih interesa. Emmanuel Weingrass je
sjedio za stolom, izmedu predstavnika Izraela i covjeka iz PLO-a.
Evan je sjedio pored ranjenog Yaakova. Govorio je Plavi. Slušao sam vaše rijeci u
Aradousu — rekao je blago. — Razmišljao sam o njima.
— To je sve što bih te zamolio.
— Teško je, Kendrick. Mi smo toliko propatili, ne ja, dakako, vec naši ocevi i majke,
djedovi i bake...
— I generacije prije njih — doda Evan. — To ne porice nitko tko ima zrno
inteligencije ili osjetljivosti. Ah su propatili i oni. Palestinci nisu odgovorni za pogrome ili
holokaust, ali buduci da je tzv. slobodni svijet bio ispunjen krivnjom — kao što je itekako
trebao biti — oni su postali nove žrtve a da ne znaju zašto.
— Ja znam. — Yaakov je polako kimnuo glavom. — Cuo sam vjerske zanesenjake na
Zapadnoj obali i u Gazi. Slušao sam Meira Kahanea1 i slicne, i oni me toliko plaše...
— Tebe plaše?
— Dakako. Oni upotrebljavaju rijeci koje su bile upotrebljavane protiv nas, kako
kažete, generacijama... Pa ipak, oni ubijaju! Ubili su mi dva brata i bezbrojne druge.
— To jednom mora prestati. Sve je to tako strašan gubitak.
— Moram razmisliti.
— To je pocetak.
Ljudi oko blagovaonickog stola odjednom su ustali. Kimnuli su jedan drugom i, jedan
po jedan, izišli kroz sobu za dnevni boravak do prednjih vrata, pa pošli do svojih službenih
kola, ne pokazujuci da znaju za nazocnost bilo koga drugog u toj kuci. Domacin, Hassan,
pojavio se ispod nadsvoda i obratio svojim posljednjim gostima. Spocetka je bilo teško cuti
njegove rijeci, jer se Emmanuel Weigrass presavio od napada kašlja. Evan stade ustajati.
Yaakov, tresuci glavom, stegao je Kendrickovu ruku. Evan je shvatio; kimnuo je i opet sjeo.
— Americka ambasada u Muskatu bit ce napuštena za tri sata, teroristima je garantiran
siguran prolaz do broda u luci koji je osigurao Sahibe al Farrahkhaliffe.
— Što ce se dogoditi s njim! — ljutito ce Kendrick.
— U ovoj sobi i jedino u ovoj sobi bit ce na to odgovoreno. Napucen sam od
kraljevske kuce da kažem da to nece ici dalje. Je li to shvaceno i prihvaceno?
Sve su glave klimnule.
— Sahibe al Farrahkhaliffe, vama poznat kao Mahdi, bit ce smaknut bez sudenja, zbog
svojih zlocina protiv covjecanstva, jer su to takvi odvratni zlocini da ne zaslužuju
dostojanstvo jurisprudencije. Kao što Amerikanci kažu, mi cemo to uciniti na »naš nacin«.
— Mogu li govoriti? — upita Ben-Ami.
— Dakako — odgovori mu Hassan.
— Utanaceno je za mene i moje kolege da se avionom vratimo u Izrael. Buduci da
nitko od nas nema pasoša ili papira, emir se pobrinuo za specijalni avion i postupak. Moramo
biti na aerodromu za jedan sat. Oprostite nam zbog naglog odlaska. Dovidenja, gospodo.
— Oprostite nama — nato ce Hassan, kimnuvši — što vam ne možemo zahvaliti na
dostojan nacin.
— Imate li ikakvog whiskya? — upita Crveni.
— Sve što želite.
— Bilo koji. Ceka nas dugo i strašno putovanje natrag, a ja mrzim letenje. Plaši me.
1 Americki rabin koji je doselio u Izrael i voda je najekstremnije izraelske vjerske desnice koja vodi politiku
izbacivanja svih Arapa s podrucja Izraela (op. prev.)
Evan Kendrick i Emmanuel Weingrass su sjedili iedan pored drugoga u naslonjacima
u Hassanovoj dnevnoj sobi. Cekali su na svoje instrukcije od užurbanog, smetenog americkog
ambasadora, kojemu je dozvoljen kontakt samo putem telefona.
— Ahmat mora da je u nebesima od olakšanja — rece Evan, pijuci brandv.
— Nekoliko ga stvari drže na zemlji. Cini se da postoji grupa koja ga se želi otarasiti,
poslati ga natrag u Države jer misle da je previše mlad i neiskusan da obavlja svoje poslove.
Nazvao ih je svojim arogantnim trgovackim princevima.
— To je jedna stvar. Što ima još?
— Postoji i druga skupina koja je htjela sve uzeti u svoje ruke, dignuti ambasadu u
zrak ako moraju, bilo što samo da dobiju natrag svoju zemlju. To su petljanci koji ne mogu
bez mašinskih pištolja; osim toga, to su oni koje su regrutirale Konzularne operacije da te
izvedu s aerodroma.
— Što kani s njima?
— Ne baš osobito mnogo, ukoliko ne želiš da ti ime izvikuju s minareta. Ako ih
pozove, oni ce izvrištati svoje veze sa State Departmentom, pa ce svi ludaci na Bliskom istoku
imati drugi razlog postojanja i vike.
— Ahmat zna bolje. Pustimo ih same.
— Postoji posljednja stvar a on je mora sam obaviti. On mora dignuti u zrak onaj brod
i ubiti svakoga od te prljave kopiladi.
— Ne, Manny, to nije nacin. Ubijanja ce se tako samo nastaviti i nastaviti...
— Krivo! — viknuo je Weingrass. — Ti se varaš! Primjere treba pokazivati i
pokazivati sve dok oni ne saznaju cijenu koju moraju platiti! — Odjednom je starog arhitektu
zgrabio produženi, cegrtavi kašalj koji je izvirao iz najdubljih šupljina u prsima. Lice mu se
zacrvenjelo, a vene u vratu i celu bile su modre i raširene.
Evan je stegnuo rame starog prijatelja da ga ispravi. — O tome cemo govoriti kasnije
— rekao je kad se kašalj smirio. — Ja želim da podeš natrag sa mnom, Manny.
— Zbog ovog? — Weingrass je obrambeno zatresao glavom. To je samo prehlada u
prsima. Ušljivo vrijeme u Francuskoj, to je sve.
— Nisam mislio na to — slagao je Kendrick, nadajuci se da je to ucinio uvjerljivo. —
Potreban si mi.
— Zbog cega?
— Možda cu krenuti u nekoliko projekata i treba mi tvoj savjet. — To je bila druga
laž, slabija, pa je brzo dodao: — Osim toga, moju kucu treba potpuno preinaciti i urediti.
— Mislio sam da si je upravo sagradio.
— Imao sam posla s drugim stvarima i nisam joj posvecivao pažnju. Nacrt je strašan;
ne mogu vidjeti pola onoga što bi trebalo da vidim, planine i jezera.
— Ti nisi nikad bio osobito dobar u citanju eksterijerne shematike.
— Trebaš mi. Molim te.
— Imam posla u Parizu. Moram poslati novac, dao sam rijec.
— Pošalji moj.
— Kao jedan milijun, na primjer?
— Deset, ako hoceš. Ja sam ovdje a ne u trbuhu nekog morskog psa... Ja te ne kanim
moliti, Manny, ali si mi doista potreban.
— Dobro, možda tjedan ili dva — odvrati raspaljivi starac. Trebaju me i u Parizu,
znaš.
— Velika vecina ce popadati u cijelom gradu, ja to znam — odgovori mu Evan blago,
osjecajuci olakšanje.
— Što?
Na srecu zazvonio je telefon, spasivši Kendricka od ponavljanja onog što je rekao.
Stigla je instrukcija.
— Ja sam covjek kojeg nikad niste susreli, s kojim nikad niste razgovarali — rekao je
Evan u slušalicu javnog telefona u zrakoplovnoj bazi Andrews, u Virginiji. — Ja krecem do
brzaca i planina, gdje sam bio proteklih pet dana. Je li to razumljivo?
— Razumio — odgovori mu Frank Swann, zamjenik direktora Konzularnih operacija
State Departmenta. — Cak necu ni pokušati zahvaliti vam.
— Nemojte.
— Ne mogu. Ja vam cak ne znam ime.
ULTRA MAKSIMALNA SUGURNOST
NEMA PREPREKA
NASTAVI
Lik je sjedio savijen nad tastaturom. Oci su mu bile žive, svijest budna, premda mu je
tijelo bilo napregnuto od iscrpljenosti. Disao je duboko kao da ce mu svaki dah održati
funkciju mozga. Nije spavao gotovo cetrdeset osam sati, cekajuci na razvoj dogadaja u
Bahrainu. Bio je mrak, zamracenje, prekid komunikacija... tišina. Mali krug osoba u State
Departmentu i Centralnoj obavještajnoj agenciji, onih-koji-moraju-znati, možda takoder
duboko diše, pomisli, ali nisu prije. Bahrain je predstavljao nepovratni, tvrdi rub konacnosti,
nejasnog kraja. Više ne. Prošlo je, subjekt je u avionu. Pobijedio je. Lik nastavi tipkati.
Naš je covjek uspio. Moji su uredaji ekstaticni, jer, premda su se odbili obavezati,
upucivali su da bi mogao uspjeti. Na svoj neživi nacin vidjeli su moju viziju.
Subjekt je stigao jutros pod dubokim pokrivacem misleci da je sve gotovo, da ce mu
se život vratiti u abnormalnu normalu, ali se vara. Sve je na mjestu, sve je zabilježeno.
Sredstva moraju biti nadena i bit ce nadena. Munja ce udariti i to ce biti udarac koji
mijenja naciju. Za njega je to samo pocetak.
DRUGI DIO