Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Look up keyword
Like this
8Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
IDEAL - ForMA - SIMBOL --- Winckelmann - Wolfflin - Warburg

IDEAL - ForMA - SIMBOL --- Winckelmann - Wolfflin - Warburg

Ratings: (0)|Views: 475 |Likes:
Published by Ante Vranković
Skripta za ispit iz Teorije likovnih umjetnosti kod prof. Pelca
Skripta za ispit iz Teorije likovnih umjetnosti kod prof. Pelca

More info:

Categories:Topics, Art & Design
Published by: Ante Vranković on Apr 04, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

02/15/2014

pdf

text

original

 
IDEAL – FORMA – SIMBOL
J. J. 
Winckelmann
- Heinrich
Wölfflin
- Aby
Warburg
 
I. -Johann Joachim Winckelmann 
(
1717. – Trst, 1768 
.)
 
J. J. Winckelmann
je
pionir definicije stila 
kao
 ujedinjujuće kategorijeizraza i ukusa
za likovno stvaralaštvo pojedinog vremenskograzdoblja.
1
Njegova periodizacijagrčke umjetnosti prema načelimaorganičkog rasta u tri najvažnije faze:
rani stil, visoki stil, kasni stil
, prvi je pokušajsistematizacije spomeničkog materijala prema formalnim odlikama. Prvi je definirao uzlet ipad antičke umjetnosti.
2
 Za razliku od „skribenata“ koji se oslanjaju na pisanja prethodnika, Winckelmann usvojem radu uvijek polazi od spomenika. Njegova genijalnost očitovala se u tome da je umoru skulptura, reljefa i gema prepoznao originale, odijelio ih od kopija, te da ih je priličnotočno okvirno datirao. Prvi je ustanovio razliku između grčke, grčko-rimske i rimskeumjetnosti. Prednost je davao grčkoj, koju je smatrao idealom ljepote i savršenstva. To jemišljenje bilo suprotno dotadašnjim shvaćanjima, pa i onom Pirenesijevom,
3
koji je u svojemspisu
Razmišljenja o starom i suvremenom Rimu
iz 1745. iznio stajalište da je grčkuumjetnost rimska nadmašila svojom uzvišenošću i sjajem.
Winckelmann je bio prvi povjesničar umjetnosti koji se nije bavio umjetnošćukao umjetnik, nego ju je samo proučavao, i to mu je bilo jedino zanimanje
. Zato gamnogi smatraju ocem povijesti umjetnosti, pa i Kultermann navodi kako je Winckelmann„zasnovao prvu fazu povijesti umjetnosti“. W. je imao mnogo koristi od svojeg prijateljstva sR. A. Mengsom, baš kao što će kasnije Konrad Fidler i Heinrich Wölfflin imati koristi odpoznanstva sa slikarom Hansom von Maeesom i kiparom Adolfom von Hildebrandtom.
Winckelmannov je duh duh istraživalačkog uma, racionalizma i prosvjetiteljstva
.Bio je fanatik struke ogromne radne izdržljivosti, što mu je omogućilo da od siromašnaučitelja postane jedan od najuglednijih intelektualaca svoga doba.Od 1751. boravi u Rimu, gdje upoznaje vodećeg klasicističkog slikara toga vremena,Ant. Rafaela Mengsa, kao i Roberta Adama koji kasnije postaje vodeći klasicistički arhitekt.U spisu „
O nasljedovanju grčkih djela u slikarstvu i kiparstvu
“ (1. izdanje od svega50 primjeraka izašlo je 1755.), Winckelmann bezrezervno idealizira i preporučuje grčka djelakao jedini pravi uzor kojeg bi valjalo nasljedovati. Razlog tome je njegova odbojnost premastanovitoj površnosti rokokoa njegova vremena, koji je upravo tada bio u punoj snazi. StogaWinckelmannov „povratak Grčkoj“ valja shvatiti slično kao Rousseauov „povratak prirodi“kako bi se došlo do onog što predstavlja jezgru čovjekova dostojanstva, harmonije i duhovneslobode, koja je tijekom vremena onečišćena raznim surogatima.
1
Kasnije je pojam proširen u geografskom i individualnom smislu.
2
Njegova shema rani stil, visoki stil, kasni stil, postala je kanonskim načinom gledanja na umjetnost svih epoha.
3
Giovanni Battista Piranesi, genijalni talijanski grafičar, arheolog i arhitekt, najslavniji po grafikama posvećenim rimskim starinama(
Rimske starine
, 1756.).
 
Poticaj na promatranje umjetničkih djela
(Napisano u Rimu, 1759.)
Marljivost može postojati i bez talenta, kao i talent bez marljivosti.Mladi Winckelmannova vremena, umjetnici, prepušteni sami sebi, često vole napravitiskicu s pomoću hrpe odasvud sabranih figura, nego da sami izmisle 1 vlastitu.Ljepota ponajprije počiva u jednostavnom.Namjera umjetnika i mislilaca iz starine bila je s malim naznačiti mnogo.W. drži da: „Umjetnik mora ideju kovati u vatri, ali izvoditi je mora hladno.“Linija koja opisuje lijepo, u pravilu je eliptična (ne kružna). Oblik tj. forma istinskeljepote leži u dijelovima u kojima nema prekidanja. Grcima je to, jedno i drugo bilo jasno, očemu svjedoče linije profila kovanica njihovih polisa.Bernini, kojeg Winckelmann naziva „
veliki kvaritelj umjetnosti
“, nije obraćao pažnjuna tu liniju, jer da je u prirodi, koja mu je bila uzor, nije opazio.Winckelmann smatra da „Tko nije upoznao najljepša djela antike, ne može doista znatišto je lijepo. Bez tog poznavanja naša se poimanja stvaraju pojedinačno i prema našojsklonosti.“Dakle, Winckelmann smatra da je antika stvorila opći
kanon ljepote
. Kao sljedbenikatog kanona u svoje vrijeme on navodi Ant. Rafaela Mengsa, s kojim je prijateljevao u Rimu, ikoji je, kao najcjenjeniji umjetnik tog vremena, bio medij kojim je W. širio svoje ideje.
Značaj ovog Winckelmannova eseja je u tome da on u njemu svoje poimanjeumjetničke vrijednosti temelji na promatranju odlika umjetničke forme 
.
 
U takvom pristupu Winckelmanna će velikim dijelom slijediti i H. Wölfflin.
Razmišljanja o nasljedovanju grčkih djela u slikarstvu i kiparstvu
(Dresden, 1755.; klasicizam „službeno“ traje od 1760.)
Winckelman drži da je „utjecaj blagog i čistog podneblja djelovao pri oblikovanjutijela antičkih Grka, kao i tjelovježba, s kojom se počinjalo već u ranoj mladosti. Sve je totijelu davalo
plemenitu formu
“, kakvu su i grčki kipari davali svojim kipovima, beznapuhnutosti i suvišnih zadebljanja.“Škola“ za umjetnike bila je gimnazij (vježbaonica) gdjesu se mladići vježbom bavili nagi. Ta mjesta su posjećivali filozofi (Sokrat), ali i umjetnici(Fidija), koji su studirali obrise koje tijela ostavljaju u pijesku. Doista, nagost je u to vrijemebila neusporedivo uobičajenija nego 1755., o čemu svjedoči i činjenica da su se kršćani,muškarci i žene, u prvim stoljećima jedni pored drugih krstili u krsnom bazenu nagi. Stoga jejasno da su grčki umjetnici imali mnogo više prilike promatrati prirodnu ljepotu tijela, te nabazi brojnih iskustava pronaći ono idealno, tj. „
koncentrirani sukus 
“ ljepote. Winckelmann iz
 
toga logično zaključuje: „ 
Ne slijedi li iz toga da ljepotu grčkih kipova treba otkrivati prije
 
nego ljepotu u prirodi, da je ona mnogo prodornije i manje rasuta nego ova posljednja?Stoga je studij prirode u najmanju ruku duži i teži put prema poznavanju savršene ljepotenego studij antike. Mladim umjetnicima, koje je vazda poticao da lijepo traže ponajprije uprirodi, Bernini nije pokazao baš najkraći put 
.“Winckelman smatra da je zajednička odlika grčkih remek djela „ 
plemenita
 
jednostavnost i smirena uzvišenost u stavu i izrazu 
.“
 
Drži da je tome tako čak i u slučaju glasovite
Laokoonove grupe
4
kod koje, unatočtemi koja se prikazuje, „
nema strasti, ni na licu, ni u postavi figure.
“ To i jest razlog zbogkojeg nam Laokoonov jad, po W., dolazi do dna duše: „
patnja tijela i uzvišenost duše 
(koja se
 
4
The statue of the
Laocoön Group
, is sculpture in marble now in the Vatican Museums. The statue is attributed by Pliny the Elder to three sculptors from theisland of Rhodes: Agesander, Athenodoros and Polydorus. It shows the Trojan priest Laocoön and his sons being strangled by sea serpents.The statue wasprobably originally commissioned for the home of a wealthy Roman. It was unearthed in 1506 near the site of the Domus Aurea of the Emperor Nero
(Wikipedija).
 
ogleda u tjeskobnoj a ne strastvenoj patnji), 
uravnoteženo su raspoređeni u istoj jačini
 
cijelom građom figure 
.
 
“ Upravo u takvom,
odmjerenom prikazu patnje
, W. nalazi dokazsuperiornosti Grka nad umjetnikom njegova doba: „
Izrazita je suprotnost, upravo najdaljaoprečnost ovome, prost ukus današnjih, posebno mladih umjetnika. Njih ništa neće oduševitiukoliko ne uključuje neobične položaje tijela i radnje popraćene drskom vatrenošću
“. Stogazaključuje:
Laokoon je umjetnicima Rima bio upravo ono što je i nama: Polikletov kanon – savršeno pravilo umjetnosti.“
Winckelmanna kod Grka fascinira još nešto:
Na mramorima starih otkriva sesamosvijest i samopouzdanje majstora, pa se ni na djelima nižeg ranga ne mogu lako uočitimjesta na kojima je otklesano previše ili premalo. Zacijelo, sigurnu i nepogrešivu ruku Grka,vodila su neka određenija i pouzdanija pravila nego što su naša
.“ Winckelman drži da jetajna nepogrešivosti grčkih kipara možda bila ona do koje je došao i „
Fidija novog doba
– Michelangelo. On bi model od voska s kojim je bio zadovoljan polagao u posudu s vodom, tebi ga postupno podizao sve do površine. Tako je dobivao „izohipse“ te je u svakom časutočno mogao znati koliko je na kojem mjestu potrebno otklesati, da bi se dobila savršenaforma. „
To je staza koje je Michelangela dovela do besmrtnosti. Slavno ime i velike nagrade,dopuštale su mu da uzme sebi dovoljno vremena kako bi mogao raditi s potrebnombrižljivošću.“
– zaključuje.Pred kraj spisa, Winckelmann se osvrće i na nasljedovanje djela antičkog slikarstva, pakaže: „
Već su drugi primijetili da je Poussin studirao Aldobrandinsku svadbu
(NozzeAldobrandine),
te da postoji velika sličnost između glava na slikama Guida Renija i glava napoznatom mozaiku koji prikazuje Otmicu Europe.
 
Od nasljedovatelja antike u slikarstvuWinckelman osobito apostrofira „
slavnog Rubensa, najsjajnijeg među velikim slikarima, kojise usudio poći još neutrtom stazom tog slikarstva u svojim velikim, uzvišeno poetskimdjelima.“
Nizozemski pejzažisti su, priznaje, u prednosti nad antičkim - zbog tehnike slikanjau ulju.Spis „
Razmišljanja o nasljedovanju
…“, Winckelmann zaključuje konstatacijom: „
Sveumjetnosti imaju dvostruku svrhu: pružiti zadovoljstvo i poučavati. Kist kojim se umjetnik služi, treba da bude umočen u razum: više nego što privlači oko, on mora poticati narazmišljanje
.
5
U tom smislu Winckelmann osobito ističe alegoriju, te smatra da suumjetnicima nužni priručnici s tumačenjima alegorija, poput Ripine
Ikonologije
(1593.)
Rippa
: Iconologia
II. – Heinrich Wölfflin
5
Ludwig Giesz [Gic] u svojoj „Fenomenologiji kiča“ (str. 94 i 104), kaže da „Umjetničko djelo ne treba uljuljkivati već, naprotiv da …podbode na krajnju budnost.“, te da ono (za razliku od kiča koji uljuljkuje) „uvijek sadrži zahtjev: „Moraš promijeniti svoj život.“.“Sv. Pavao bi rekao: «Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom» (2 Kor 5,20).

Activity (8)

You've already reviewed this. Edit your review.
Kristina Obad liked this
1 thousand reads
1 hundred reads
Izabela Čuni liked this
alibaba363 liked this
Izabela Čuni liked this
haralampije73 liked this

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->