You are on page 1of 9

METODOLOGIJA NAUČNO ISTRAŽIVAČKOG RADA

Osnovne naučne kategorije: pojam, sud, zaključak, definicija, divizija, dinstinkcija,


deskripcija, eksplanacija, predviđanje, naučno otkriće, dokaz, opovrgavanje, naučni problem,
hipoteza, teorija, zakon, verifikacija i naučne činjenice.

Pojam – skup oznaka, odnosno element suda. Po shvaćanju psihologističke teorije, opet,
pojam je neka vrsta apstraktne predodžbe. Dapače, pojam je sve to – i element suda i skup
oznaka i apstraktna predodžba, i riječ i misao o suštini ili bit onoga što mislimo. Svaki od
pojmova ima i svoj opseg i svoj sadržaj. S obzirom na sadržaj imamo:
korelativnih
zamjenskih
disparatnih.

Sud – označava spoj dvaju pojmova, i to spoj u kojem se o odnosu jednog pojma prema
drugom nešto tvrdi ili odriče. Ovisno o tome da li se o odnosu dvaju pojmova nešto tvrdi ili
odriče, sudovi mogu biti: istiniti ili neistiniti.

Zaključak – je skup od najmanje dva suda. Drugim riječima, sudovi su elementi zaključka,
povezani strukturiranom složenom misli. U toj strukturi i sudovi i zaključak imaju svoju
posebnu ulogu. Sudovi iz kojih se izvode novi sudovi se pri tome označavaju pretpostavkama
ili premisama, a novi sud koji se iz premisa izvodi označava se kao zaključak ili konkluzija.

Definicija – označava sud kojim se nedvosmisleno određuje sadržaj jednog pojma. Ona
također mora odgovarati određenim zahtjevima. Mora biti adekvatna, odnosno ni preširoka ni
preuska, ne smije biti negativna, tj. mora utvrđivati što jest, a što nije, treba biti jasna.

Divizija ili dioba – se označava postupkom kojim se dolazi do diobenih članova, nižih
pojmova od kojih je sastavljen svaki konkretni pojam, i koji ulaze u opseg toga pojma.
Divizijom se ljudi služe u svakodnevnom životu, ali i u nauci.

Naučno otkriće – Otkrića mogu biti ona do kojih se dolazi u svakodnevnom životu i naučna.
Kada su u pitanju otkrića iz svakodnevnog života, ona su imanentna svakom čovjeku. Kod
naučnog otkrića, stvari stoje nešto drugačije. Ono, najjednostavnije podrazumijeva svaku
novu spoznaju u granicama jedne nauke. Kod njega se, sukladno tome, ne otkrivaju
„pravilnosti“ ili „zakonitosti“ koje su imanentne svakodnevnim otkrićima – nego zakoni.

Dokaz – je logička forma dokazivanja, odnosno postupka čija je svrha utvrđivanje istinitosti
nekog suda. U tom se postupku sud, koji se želi dokazivati, označava terminom teza ili
tvrdnja dokazuju. Dokazivanje je proces zaključivanja koji se od zaključivanja razlikuje samo
po redosljedu radnji. Kod zaključivanja se, naime, zaključak iz danih premisa izvodi po
poznatom postupku, a kod dokazivanja je dan poznati zaključak.
Naučni zakon – predstavlja potvrđeni opći hipotetički stav koji se odnosi na veći broj pojava.
Naučni zakoni su po svom karakteru apstraktni, a imaju i historijski karakter, posebno je to
istaknuto kod društvenih nauka.

Tipologija naučnih zakona može se razlikovati prema predmetu, ovisno od autora:


prema predmetu: funkcionalne i funkcionalno-generičke zakone
prema gnoseološkoj funkciji: deskriptivne i eksplikativne
prema stepenu važenja: stroge, vjerovatne ili statičke
prema području važenja: univerzalne, opće i posebne.

Naučna teorija – podrazumijeva niz ideja pomoću kojih objašnjavamo pojave, procese, stanja
i ponašanja u društvu.

Naučna deskripcija ili opis istraživane pojave je prvi korak, ali i prvi cilj naučne spoznaje.
Ona je, zapravo, simboličkim jezikom nauke iskazan neposredni doživljaj i prvi dojam u
odnosu na predmet istraživanja. Deskripcijom, drugim riječima, postižemo opći uvid u
pojavu.

Naučno predviđanje – smisao svake naučne teorije se može svesti na tri temeljne zadaće.
Ono, prije svega, treba što svestranije i što tačnije opisati predmet svoga istraživanja. S druge
strane, njena je obaveza predmet svoga istraživanja što temeljnije objasniti. Na koncu, zadaća
naučne teorije je i što tačnije predvidjeti promjenu i razvoj istraživane pojave. To, drugim
riječima, znači da je bitni cilj naučnih istraživanja i predviđanja.

Klasifikacija nauke – samo po sebi klasifikacija je bitna odrednica svih sfera čovjekovog
individualnog i društvenog života. Danas se može govoriti i o različitim pristupima, ali i
oblicima klasifikacije nauke, a to, drugim riječima, znači i različitost pristupa u otkrivanju
interakcijskih veza između pojedinih dijelova nauke. Zbog čega klasifikacija nauke? Odgovor
je relativno jednostavan. Ona je neophodna zbog najmanje nekoliko razloga, a prije svega
zbog:
- velikog broja pojava u svim područjima nauke,
- obilja primjene prirodnih zakona i procesa,
- mnoštva naučnika,
- „zatrpanosti“ naučnim informacijama.

Naučnoistraživački rad – sistematska stvaralačka aktivnost kojom se, primjenom naučnih


metoda, stječu nove naučne spoznaje, odnosno stvaralački koristi postojeće znanje za nove
primjene. Prema UNESCO-voj klasifikaciji mogu se razlikovati tri vrste naučnoistraživačkog
rada i to:
- fundamentalna
- primijenjena
- razvojna istraživanja.

Naučna metoda – riječ metoda je grčkog porijekla(methodos=put, način, istraživanje) i


označava planski postupak ispitivanja i istraživanje neke pojave, odnosno način rada za
ostvarivanje nekog cilja na filozofskom, naučnom, političkom ili praktičnom području.
Naučna metoda je način i put do naučne spoznaje o pojavama u prirodi i društvu.
Metodologija je, naprotiv, a kao bitni dio ili grana logike, nauka i to nauka o metodama
naučnog istraživanja. Kao logička disciplina ona, izučava metode, razvija njihova logička
načela, ali i nastoji sistematizirati i ocijeniti istraživačko iskustvo jedne nauke itd.

Opće metode naučne spoznaje dijele se u dvije grupe:


1. Opće filozofske metode – Ona je još apstraktnija, općenitija, te se njima analiziraju same
naučne metode i pretpostavke na kojima se zasnivaju. Ona može imati naučni karakter.
Filozofske metode proizlaze iz brojnih filozofskih teorija. Kada se u filozofiji primjenjuju
naučni postupci onda ona postaje dijelom naučne spoznaje i kao takva zauzima posebno
mjesto u naučnoj klasifikaciji. Najčešće prisutna klasifikacija filozofskih metoda u
metodologijama je ona koja ih svrstava u sljedeće grupe: apstraktna dijalektička metoda,
metafizička metoda, dijalektičko-materijalistička metoda.
2. Opće naučne metode – One se primjenjuju u konkretnim naučnim disciplinama, te u tome
što naučna metoda obuhvaća bitna obilježja svih metoda koje se primjenjuju inače u naučnim
istraživanjima. Naučna metoda, u kojoj su zastupljena obilježja naučnih postupaka i tehnika,
je tekovina razvitka naučne spoznaje. Metoda nije nešto zatečeno niti nešto konačno, metoda
je rezultat dugotrajnog razvoja nauke. U opće naučne metode ubrajamo: sistematska metoda,
aksiomatska metoda, metoda modeliranja, statistička metoda, komparativna metoda, metoda
idealnih tipova i povijesna metoda.

TIPOLOGIJA NAUČNIH DJELA

NAUČNA DJELA STRUČNA DJELA NAUČNO-STRUČNA DJELA


1. Monografija 1. Stručni članak 1. Udžbenik
2. Naučni članak 2. Prikaz 2. Enciklopedija
3. Naučna studija 3. Elaborat 3. Leksikoni
4. Doktorska disertacija 4. Ekspertiza 4. Praktikumi
5. Patenti 5. Recenzija 5. Riječnici
6. Zbornici radova
7. Bibliografija.

Naučno djelo – je ono djelo koje se primjenom naučnih metoda i postupaka otkrivaju
određene nepoznate činjenice, zakonitosti i teorije, a koje čitalac primjenom istog postupka
može provjeriti ili doći do istog rezultata, odnosno zaključka.

Monografija – je naučno djelo u kojem se iscrpno, sveobuhvatno razmatra određeno pitanje,


predmet, proces ili biografija neke ličnosti.

Naučni članak – pisani istraživački rad koji sadrži originalne naučne rezultate istraživanja a
koji se objavljuje u publikaciji koja je dostupna naučnoj javnosti. Istraživač u naučnom članku
predstavlja javnosti problem istraživanja. Autor članka mora predočiti metode koje je koristio
u svom istraživanju.

Naučna studija – je zaokružena naučnoistraživačka cjelina s teorijskim i praktičnim


doprinosom koja donosi nove i originalne naučnoistraživačke rezultate. Naučna studija je
uglavnom pisani rad većeg broja istraživača koja je rezultat dugogodišnjeg istraživanja, a koja
po svojoj složenosti može biti izrazito kompleksna.
Doktorska disertacija – originalno naučno djelo koje je zasnovano na fundamentalnim i
primijenjenim istraživanjima, a koje uz primjenu različitih naučnih metoda omogućava
otkrivanje novih naučnih činjenica, pojava, zakonitosti i teorija. Doktorska disertacija
predstavlja bitan doprinos nauci kako u teorijskom tako i praktičnom smislu. One se pišu pod
mentorstvom stručne osobe iz oblasti koja se istražuje, a nakon završetka autor pred
komisijom brani postavljanje hipoteze iskazane u doktorskoj radnji.

Patenti – su naučni izumi ili pronalasci čiji autori su zadržali ekskluzivno pravo korištenja u
određenom vremenskom razdoblju putem pravnog akta. Patenti predstavljaju važan izvor
informacija u nauci, posebno se to odnosi na tehničke, biotehničke i medicinske nauke.

Stručno djelo – pisani rad koji ne sadrži nove ili originalne naučne rezultate, već je
utemeljeno i obrađuje poznate činjenice i teorije u određenoj oblasti. Cilj stručnih djela je
popularizacija već postojećih naučnih spoznaja o nekoj pojavi, pitanju, procesu ili odnosu.

Stručni članak – je rad koji u svom sadržaju ne sadrži originalne rezultate istraživanja,
odnosno nije vezan za fundamentalna i primijenjena istraživanja. Takav članak je uglavnom
rezultat razvojnih istraživanja u kojem se iznose već poznati, odnosno tuđi rezultati
istraživanja na nov i drugačiji način koji su korisni u širenju naučne spoznaje.

Prikaz – predstavlja stručnu i kritičnu analizu određenog naučnog ili stručnog rada. Najčešće
se radi o iznošenju stavova ili značajnih činjenica o određenoj knjizi ili članku, te
predstavljanje istih naučnoj javnosti. Stručni prikaz sadrži motiv za pisanje, sintetički prikaz i
kritičku ocjenu djela.

Elaborat – je pisano stručno djelo u kojem se na metodološki način obrađuje zacrtani predmet
istraživanja ili pojava. Ova vrsta radova često sadrži grafičke i tabelarne priloge koji imaju
svrhu da temeljitije izraze činjenice samog istraživanog predmeta. Kao klasičan primjer
ovakvog stručnog djela su investicijski elaborati, elaborati o opravdanosti osnivanja određenih
javnih ustanova, kao što su univerziteti, bolnice i slično.

Ekspertiza – predstavlja vrstu stručnog djela u kojem neki priznati i ovlašteni eksper,
stručnjak ili vještak iznosi svoj stručni rad o nekom predmetu na temelju provedenog
ispitivanja.

Recenzija – po svojoj definiciji predstavlja neovisnu, kritičku ili stručnu ocjenu određenog
naučnog ili stručnog djela koju je napisao eksper iz date oblasti. Pod riječju „kritički“
podrazumijevamo objektivno opisivanje djela poslije stručne analize svih njegovih dijelova.
Recenzija ne znači pretjerano i bez osnova hvalisanje djela, ali niti pretjerano isticanje
nedostataka djela. Kod odabira recezenta treba izbjegavati da recezent bude iz ustanove iz
koje je i autor naučnog ili stručnog djela. Praksa u BiH je sasvim drugačija. Recenzije
uglavnom pišu poznanici ili prijatelji samog autora teksta čime se opravdano sumnja u
objektivnost samog recezenta. Časopisi sa inozemnim referencama izbjegavaju da autor i
recezent budu iz istog mjesta, te da za jedan tekst, u pravilu, traže dva neovisno stručna
mišljenja(recenzije), a ako se takva dva stručna mišljenja razlikuju u samoj ocjeni teksta,
izdavač prije puštanja u štampu traži i treću recenziju kako bi bio siguran da ono što će biti
štampano ima kvalitetu.
Struktura recenzije je sastavljena od četiri cjeline: uvod, opis teme, ocjena rukopisa,
zaključak.
Naučno-stručna djela – Između naučnih i stručnih djela postoji dosta jasna razlika i crta
razgraničenja. Ipak, razlikovanje među njima je izvršeno na logici idealnih tipova. Drugim
riječima, navedene se razlike prave polazeći od idealnih, očišćenih situacija. Teško je danas
pronaći naučno djelo, a da u njemu nema i elemenata stručnog djela.

Udžbenik – je osnovno nastavno sredstvo koje se koristi u školama i na fakultetima, a u kojem


se đacima i studentima, na sistemski i primjeran način, izlaže određeno gradivo prema
utvrđenom nastavnom planu i programu jedne discipline ili predmeta.

Enciklopedija – pod njom se podrazumijeva djelo koje, slijedeći abecedni poredak, na sažet i
sistematski način daje pregled pojedinačnih ili skupnih grana ljudskog znanja. Razlikujemo
dvije vrste enciklopedija:
1. opće ili univerzalne enciklopedije, koje sadrže abecednim redom dan, sažet i sistemski
pregled svih grana ljudskih znanja, kulturnih i drugih tekovina.
2. specijalne enciklopedije koje obrađuju samo jedno područje ljudskog znanja. Takve su,
primjerice, medicinska, pomorska, pravna i druge enciklopedije.

Leksikon – vodi podrijeklo od grčke riječi leksikon, koja znači riječnik, knjiga u kojoj su
abecednim redom poredani i protumačeni različiti pojmovi. Sukladno tome se može reći da
leksikoni nisu ništa drugo nego određena vrsta enciklopedijskih rječnika, dakle rječnika u
kojima je određena masa pojmova, naziva, riječi i predmeta, pojava i činjenica poredana
abecednim redom.

Praktikum – također specifična vrsta udžbenika, odnosno priručnika, namijenjenog


studentima, ali i istraživačima i posebnim ljudima. Najjednostavnije kazano, oni predstavljaju
vrstu instruktivnih priručnika, odnosno vodiča u kojima se na jednostavan i jasan način iznose
postupci, zadaće i operacije kojima se, tačno utvrđenim redosljedima, rješavaju određeni
problemi.

Rječnik – definira se kao korisno pomagalo u naučnom i istraživačkom radu, priručnik koji
naučniku pomaže razumjeti, ili bolje razumjeti, riječi koje tokom rada susreću. Postoji veći
broj rječnika. Najznačajniji među njima su: jednojezični, dvojezični, mnogijezični, te
biografski rječnici.

Zbornici radova – su naučno-stručna djela koja objedinjuju radove više autora u vezi s nekom
užom tematikom. Povodi nastajanja takvih radova mogu biti različiti: obljetnice, simpoziji,
naučni skupovi itd.

Bibliografija – tip stručno-naučnog djela za koji se koristi veći broj naziva. Takvi su,
primjerice, registar, index, biblioteka, katalog itd. No, neovisno o tome, izvjesno je da se
bibliografija može shvatiti na 2 načina. U užem smislu riječi ona podrazumijeva određeni
popis knjiga i drugih publikacija, koji može biti izrađen prema različitim kriterijima. U širem
smislu riječi, podrazumijevamo naučno sakupljanje tekstova, njihovo proučavanje i
sistematiziranje.
FAZE IZRADE NAUČNOG I STRUČNOG DJELA

Naučno istraživanje podrazumijeva proces koji je po svim svojim osobinama složen i


kompleksan. On obuhvaća međusobno povezane radnje s ciljem dolaska do spoznaje o
određenom pitanju, problemu ili odnosu. Takve radnje nazivamo fazama izrade stručnog ili
naučnog djela. Šest faza razvoja su:
1. izbor i definisanje predmeta istraživanja
2. postavljanje hipoteza i varijabli
3. izrada projekta istraživanja
4. prikupljanje i obrada empirijskih podataka
5. naučno tumačenje i interpretacija podataka
6. pisana obrada(izvještaj) o rezultatima istraživanja.

Podobnost istraživača za naučni i stručni rad ogleda se kroz njegovu originalnost i


stvaralačku maštu. Kada se radi o naučnom djelu većeg obima, izbor teme nije jednostavan
zadatak, prije svega zbog činjenice da naučnoistraživački rad pretpostavlja iscrpno, svestrano
i savjesno sistematično istraživanje, ispitivanje i proučavanje određenog pitanja.

Hipoteza je teorijski stav ili misaona pretpostavka o predmetima koji se istražuju, o njihovim
svojstvima, strukturi, funkciji i odnosu s drugim predmetima i pojavama.
Izrada projekta istraživanja za istraživača ima veoma veliko praktično značenje. Projekat
istraživanja, odnosno plan pisanja djela, kompozicija, svojevrstan je kompas istraživaču,
autoru djela. Projekat naučnog istraživanja, posebno ako se radi o složenim istraživačkim
poduhvatima, pravi se u dvije faze, odnosno izrađujemo dva tipa projekata za isto istraživanje.
U prvom slučaju se radi o idejnom, a u drugom izvedbenom projektu.

Proces prikupljanja podataka podrazumijeva posebno značajnu radnju, a to je sređivanje


prikupljenog materijala. Sređivanje prikupljanog materijala je radnja koja podrazumijeva
selekciju, analizu i sintezu relevantnih činjenica do kojih se došlo u toku prethodne radnje, a u
tome će nam najbolje pomoći zabilješke koje smo vodili prilikom proučavanja pisanog
materijala. U ovoj fazi istraživač počinje sa tumačenjem i interpretacijom prikupljenog i
obrađenog materijala koji će poslužiti kao potvrda ili opovrgavanje ranije postavljene
hipoteze..

Naučno tumačenje i interpretacija dobivenih podataka je visokointelektualan posao. Pisanje


izvještaja naučnog istraživanja predstavlja ulazak najodgovornijeg, ali i najtežu fazu naučnog
istraživanja. Svi napori naučnog istraživanja i sve analize koje su korištene u istraživačkom
procesu usmjerene su ka sintezi, odnosno ka izradi naučnog djela. Osnovni cilj je upoznavanje
javnosti s onim do čega je istraživač došao, odnosno rezultatim aistraživanja. Od bitnog
značaja je da izvještaj detaljno ukaže na metode koje su korištene u istraživanju i kako je
došao do postignutih rezultata. Tokom pisanja izvještaja naučnog istraživanja, istraživač
nužno mora vladati prikupljenom naučnom građom, posjedovati intelektualne sposobnosti kao
što su: moć koncentracije, sposobnost intenzivnog razmišljanja, sposobnost zaključivanja i
uopćavanja i sl., te vladati tehnikom i sposobnošću pismenog izražavanja.
FAZE

Studija slučaja – je tehnika prikupljanja podataka koja je karakteristična za sve društvene


nauke, a posebno se koristi u antropološkim, sociološkim i etnološkim istraživanjima. Nije
moguće koristiti metodu studije jednog slučaja kako bi ispitali bosanskohercegovačko
društvo.

Anketa – jedan od najraširenijih metoda prikupljanja podataka. Pod anketom


podrazumijevamo pismeno prikupljanje podataka o stavovima i mišljenjima koje se provodi
na reprezentativnom uzorku. Osnovna njena prednost je što omogućava zahvaćanje velikog
broja ispitanika. Putem ankete, koja se provodi na reprezentativnom uzorku, moguće je
saznati što „prosječni“ građani BiH misle o nekom problemu, kao i stavove pojedinih
podgrupa(muškarci, žene, stari, mladi itd.) o nekoj pojavi. U anketi dobijemo vrlo usko
znanje, ali o velikoj populaciji, dok studijom slučaja možemo otkriti „dubinu“m dobiti
opsežno znanje o nekoj zajednici.

Četiri najčešća oblika ankete:


1. direktni dodir s ispitanikom
2. anketiranje grupe
3. poštanski anketni list(dostavljanje anketnih listića ispitanicima putem pošte sa
adresiranom kovertom koju će ispitanik vratiti)
4. telefonsko anketiranje(ispitati raspoloženje javnosti vezano za određena pitanja
političkog karaktera)

Za uspješnu anketu prva pretpostavka je da pitanja budu jasna i nedvosmislena, što i nije
tako jednostavno postići. Prilikom provedbe anketiranja potrebno je računati s različitim
vrstama grešaka koje se mogu pojaviti. Klasičan primjer greške u konstrukciji uzorka desio se
1936.

Godine u predviđanju ishoda američkih predsjedničkih izbora. Prema istraživanjima „The


Literary Digesi“ kandidata Roosevelta i protukandidata Londona, gdje je Roosevelt prema
istraživanjima dobio 40.9%, što znači gubitak pozicije. Međutim, Roosevelt je na tim
izborima osvojio 60.2% glasova i osvojio predsjednički mandat. Istraživački tim je pogriješio
zato što je spisak vlasnika automobila(oko 55%) i telefonskih pretplatnika(oko 40%), vidimo
da je bogatiji sloj bio za Londona, dok je siromašniji, odnosno socijalni za Roosevelta.
Anketni list – je zapravo, tehničko sredstvo kojim se provodi anketa, odnosno prikupljaju
podaci o predmetu istraživanja. Anketni list se sastoji od niza pitanja u vezi s predmetom
istraživanja na koji se traži odgovor. Anketni list je instrument za prikupljanje podataka,
činjenica i stavova o samom predmetu ispitivanja. Uloga anktnog lista u prikupljanju
podataka je višestruka. Kao prvo, anketni list se predstavlja u formi posebnih pitanja. Drugo,
uloga anketnog lista je da pomogne anketaru da na brz i efikasan način dođe do stavova i
odgovora ispitanika o određenom pitanju.
Anketni list u pravilu sadrži dva dijela:
a. zaglavlje – u njega se unose podaci o ispitaniku-ime(ako je anketa javnog karaktera),
spol, dob, obrazovni nivo, nacionalna i vjerska pripadnost itd. Ono se nalazi na samom
početku anketnog lista,
b. centralni dio anketnog lista sadrži 2 komponente:
lijevu – u kojoj su ispitna pitanja
desnu – koja je predviđena za upisivanje odgovora od strane ispitanika.Kolon
koja je predviđena za odgovor može biti prazna ili neka druga varijanta, ponudi
se više odgovora a samo 1(tačan) da se zaokruži.

Oblik pitanja u anketi može imati formu: otvorenih i zatvorenih.


Osnovna obilježja otvorenih pitanja je da se u njima ne nude odgovori, već daje potpuna
sloboda ispitaniku da sam kreira svoj odgovor.
Osnovno obilježje zatvorenih pitanja(ili kako ih još zovemo „pitanja fiksnog izbora“)
ispitaniku nude određeni broj mogućih odgora između kojih se ispitanik treba da oprijedjeli i
da odgovor s kojim se slaže označi.

Uzorak – pod njim podrazumijevamo dio ukupne populacije koja se podvrgava anketnom
ispitivanju. Da bi rezultati ispitivanja održali stvarno mišljenje populacije koja je predmet
ispitivanja, uzorak mora biti nužno reprezentativan, odnosno takav uzorak treba da posjeduje
sva svojstva grupe koju predstavlja. On se može pojaviti u 2 oblika:
1. Slučajni – kada u ispitivanju odabiremo dio populacije koji će biti podvrgnut
ispitivanjima na temelju slučajnog odabira.

2. Stratificirani – konstruira se na specifičan način. S obzirom da se ukupna populacija


dijeli na slojeve na temelju određenih specifičnosti, npr. Po spolnoj, dobnoj,
profesionalnoj ili drugim stratifikacijskim svojstvima, onda se od jedne takve
stratifikacijske grupe vrši „slučajni“ odabir kao uzorak za anketiranje. Ovaj oblik
ankete je dosta pouzdan i često se koristi u naučnim istraživanjima.

Intervju – po svojim karakteristikama, određeni vid ankete, jer koristimo pitanja kako bi došli
do odgovora o predmetu kojeg istražujemo. Intervju, po svojoj definiciji, je prikupljanje
podataka i obavijesti o nekoj pojavi ili događaju putem usmenog razgovora. Razlika između
ankete i intervjua je u tome što se kod anketiranja podaci i obavijesti prikupljaju pismenim
putem(najčešće anonimno) dok kod intervjua usmenim putem. Budući da se kod intervjua
podaci prikupljaju u direktnom dodiru osobe koja vrši intervju sa osobom koja se intervjuira,
ova tehnika je dosta življa i osjetljivija od ankete.

Klasifikacija(lat. Classis – razred) po svom određenju predstavlja sredstvo za otkrivanje


određene veze ili reda među pojavama, stvarima, pojmovima ili stavovima. U tom smislu
klasifikaciju definiramo kao sistemsku, dosljednu i potpunu podjelu jednog općeg pojma na
njegove posebne dijelove prema nekoj unutarnjoj vezi. Osnovni kriterij u postupku
klasifikacije je rastavljanje pojma na temelju općenitosti i složenosti na niže njegove dijelove.
Klasifikacija je jedna od najstarijih tehnika koja je prisutna u svim naučnim disciplinama.
U nauci su prisutne dvije vrste klasifikacije:

1. Formalno-logička podrazumijeva podjelu općeg pojma na one koji su svojim obimom


uži ili po rangu niži pojmovi.

2. Dijalektička podrazumijeva sveobuhvatnu i stvarnu povezanost njenih članova u


dijalektičko jedinstvo raznovrsnosti, te u dijalektičku polarizaciju svakog člana
podjele s njemu odgovarajućim članom.

Citati – citat je izvadak iz već objavljenog teksta nekoga drugog autora, u kojem se od riječi
do riječi, doslovno, prenose njegove definicije, zaključci, naučne činjenice, ideje, podaci,
stavovi, informacije, ilustracije i sl. uz vrlo jasno i precizno navođenje podataka o tome od
koga su autora i iz kojeg su bibliografskog izvora preuzeti. Citat se od osnovnoga teksta
odvaja navodnicima, a ako se citira i unutar citata, za takav se citat upotreljavaju
pulunavodnici. Citirane je neophodno svaki put kad čitaocu treba staviti do znanja da su
upotrebljene misli ili rezultati nekog drugog autora.

You might also like