Adam Katz

Postmoderni kulturalni studiji: Kritika

Kulturalni studiji i akademizam

1. Kulturalni studiji u akademskom su svijetu naprednih kapitalističkih zemalja transformirali

predmet svoga proučavanja u humanistički. Naprimjer, u odjeljenju za engleski jezik,
kulturalni studiji narušavaju preimućstvo vladajućih kategorija literarnih studija (“kanon”,
homogeni “period”, formalna obilježja žanra, literarni objekt kao autonoman i
samosadržajan) u cilju “čitanja” svih tekstova kulture i istraživanja proizvodnje subjekata.
Interes je usmjeren na granice disciplinarnoga, metode koje obezbjeđuju ove granice,
razvijene modele interpretacije i kritike, naprimjer na “ekonomiju” i “politiku” – modele koji
nadvladavaju formalna obilježja teksta. Ustvari, granice između “visoke kulture” i “masovne
kulture” relativizirane su, tako da je moguće da tekstovi budu upućeni prema svojim
društvenim djelovanjima, prije negoli prema “nerazdvojivim” literarnim, filozofskim ili
nekim drugim vrijednostima.

2. Dvije najznačajnije kategorije koje su podržavale ove institucionalne promjene su

“ideologija” i “teorija”. Altiserovska i postaltiserovska razumijevanja ideologije, koja ne
definiraju ideologiju kao sistem ideja ili “pogleda na svijet” nego kao proizvodnju subjekata
koji postojeći društveni svijet prepoznaju kao jedini mogući i “razuman”, omogućavaju
čitanje teksta na način u kojem rad ideologije određuje njegovu strukturu i korištenje.
Marksističke i poststrukturalističke teorije, isključivanjem i uključivanjem koje omogućuje
artikulaciju, usmjeravaju kritičke namjere na uvjete mogućih diskurza. U oba slučaja, kritika
je moguća ukoliko je čitanje usmjereno razotkrivanju “nevidljivih” mogućnosti tumačenja,
prikrivenih u navodnom jedinstvu teksta.

3. Podržavam napore da se društvene nauke transformiraju u kulturalnu kritiku. Dokazat ću da

je u osnovi ovih promjena korištenje pedagoških institucija i prakse u kasnom kapitalističkom
društvu. Ako pedagogiju razumijemo, kako predlažem, kao intervenciju u proizvodnji
subjekata, onda će ishod sukoba oko “kulture” i “kulturalnih studija” odrediti da li će ili ne
društvene nauke postati mjesto na kojem će biti moguća proizvodnja suprotnih subjekata.
Historijski, društvene nauke su bile mjesto na kojem su suprotnosti subjekata podržavanih od
kasne kapitalističke kulture bile upućivane i “upravljane”. Središnji koncept literarnog
kriticizma poslije Drugog svjetskog rata, kakav je, naprimjer, “ironija”, ima funkciju
reduciranja suprotnosti do “složenosti” i “iracionalnosti” “realnosti”, pa tako miri subjekte tih
suprotnosti.

4. Nedavne promjene u akademskom svijetu djelimične su i kontradiktorne. Djelimične su u

smislu da stariji ili “tradicionalni” pristupi literarnim studijima ostaju nedirnuti ovim
razvojem ili se samo neznatno “prilagođavaju”. Kontradiktorne su u smislu da su se kulturalni
studiji prilagodili vladajućoj praksi, proizvodeći nove načine fetišiziranja teksta i čuvanja
konzervativnih pogleda na subjekt. Na neki način, kulturalni studiji nastavljaju ohrabrivati
ideologijsku funkciju modernih društvenih nauka u promijenjenom društvenom okruženju.
5. Desnica napada ove promjene, procjenjujući da (...) humanističke nauke iznevjeravaju svoju
obavezu objektivnosti i univerzalnih vrijednosti zapadne kulture. Moj argument je da su ove
obaveze i vrijednosti uvjetovane društvenim razvojem koji je socijalizirao subjekte na nove
načine dok je globalnu socio-ekonomsku moć koncentrirao unutar uvijek promjenjivog broja
transnacionalnih korporacija. Intelektualne i političke tendencije, koordinirane od kulturalnih
studija, odgovaraju na ove transformacije dopuštajući akademskom biznisu da nastavlja kao
neobičan, osiguravajući osvježeni i time korisniji modus legitimizacije za kapitalističko
društvo.

6. Kontradikcije ovih promjena u načinu proizvodnje znanja treba razumjeti unutar okvira
potreba društvenog poretka kasnog kapitalizma. Pojavljivanje “teorije” i (post)altiserovskih
tumačenja ideologije reflektira se i doprinosi promišljanju liberalnog humanizma (u obje
njegove verzije, “klasičnoj” i socijal-demokratskoj) kao legitimiranje ideologije kapitalizma.
Diskreditiranje liberalnog humanizma, prvo pod pritiscima antikolonijalnog revolta a zatim
kao rezultat antihegemonijskih sukoba u naprednom kapitalističkom “centru”, izazvalo je
duboku krizu autoriteta i hegemonije u kasnom kapitalističkom društvu. Ovo je
diskreditiranje također izazvalo potrebu za novim ideologijama legitimizacije, oslobođenim
od onoga što sada može biti shvaćeno kao “naivnost” liberalnog humanističkog
univerzalizma, šire viđenog kao pokrića za rasističke, seksističke i antidemokratske
institucije.

7. Institucionalne tendencije koje su proizvele konstelaciju praksi koje “kulturalni studiji” imaju,
učestvuju i u napadu na liberalna tumačenja i u razvoju novih diskurza legitimizacije.
Liberalni humanizam, dominantan u akademskom svijetu, sve više biva viđen kao
nelegitiman, zato što ovisi o prevaziđenoj ideji individualnosti, to jest, modernoj ideji
neposrednosti prema kojoj je privilegirani tekst protumačen od subjekta koji zna. Prema
ovom tumačenju, literatura je opozicija nauci i tehnologiji, mjesto na kojem ono što je
suštinsko “ljudskoj prirodi” može biti sačuvano ili vraćeno u lice društvene realnosti, gdje
ova “ljudska suština” (“sloboda”) predstavlja rizik. Metode koje su više “naučne” (kao što je
semiologija), koje pretpostavljaju hegemoniju “nove kritike” u američkom akademizmu,
većinom kroz korištenje načina analize posuđenih iz strukturalističke antropologije i
lingvistike, same su bile diskreditirane postmodernim teorijama kao konzervativni diskuri
zainteresirani za očuvanje granica među disciplinama (na primjer, kroz klasifikaciju žanrova)
i očuvanje empirističke ideje tekstualnosti.

8. Kulturalni studiji rezultat su kombiniranja uvoda u “teoriju” i “politizacije” teorije

omogućenih ovim društvenim i institucionalnim promjenama. Postmoderni napad na
“vladajuće narative” (“teoriju”) bio je odgovor na diskreditiranje strukturalizma i marksizma
u konzervativnom političkom okruženju, kroz pokušaj redefiniranja “politike” kao otpora
individualnog subjekta dominaciji smještenoj u diskurzivnim i disciplinarnim formama koje
konstituiraju subjekt. Ovo je kulturalnim studijima otvorilo mogućnost za novu liniju razvoja,
tako da lokalno zamjenjuje globalno kao okvir analize i deskripcije, odnosno, “redeskripcija”
zamjenjuje objašnjenje kao svrhu teorijskog istraživanja. Pokazat ću da niz diskurza koji su
“očvrsli” u ono što ja zovem “postmoderni kulturalni studiji” predstavljaju definitivnu
subordinaciju kulturalnih studija na ovoj liniji razvoja. To jest, ideologijski sukobi proizašli iz
mjesta kao što su Birmingham School for Cultural Studies i Tel Quel-a sada su stabilizirani na
 projektu drugačijeg tipa: projektu cjelokupne rekonstrukcije liberalizma na način prikladan
društvenim odnosima kasnog kapitalizma.

Problematika kulturalnih studija

9. Ove suprotne tendencije – s jedne strane, kulturalni studiji kao objašnjenje uvjeta moguće
produkcije i reprodukcije subjektiviteta; s druge strane, kao opis “iskustva” – logički se
preklapaju od početka. Stuart Hall u “Cultural Studies: Two Paradigms” pravi razliku između
“kulturalističke” paradigme, koju povezuje sa radom Raymonda Williamsa i E. P.
Thompsona i "strukturalističke” paradigme, koju povezuje sa radom strukturalista kao što je
Claude Levi-Strauss i marksizmom Luisa Althussera. Prema Hallu, odlika “kulturalističke”
paradigme je da insistira na razumijevanju kulture kao sistema značenja otjelovljenih u
društvenoj praksi a ne kao zbira privilegiranih tekstova. Snaga “strukturalističke” paradigme,
međutim, u tome je što kritizira humanizam i iskustvenost “kulturalističke” paradigme:
strukturalistička paradigma decentralizira iskustvo, pokazujući ga kao posljedicu socijalnih
struktura koje ne mogu biti reducirane na “materijal” iskustva: “Velika snaga strukturalizma
je naglasak na određenim uvjetima”.(67)

10. Važnost teorije u opasnosti je između “kulturalizma” i “strukturalizma”. Ono što

“strukturalistička” paradigma brani, suprotno “kulturalističkoj”, jeste nužnost obezbjeđivanja
objašnjenja uzroka socijalnih i kulturalnih fenomena. Teorija zahtijeva naznake totaliteta koje
mogu omogućiti razumijevanje specifičnosti socijalnog fenomena kao posljedice tog
totaliteta; u tom slučaju iskustvo ne sadržava u sebi uvjete vlastitoga razumijevanja. Iskustvo
je prije nešto što treba objasniti. “Kulturalistička” paradigma, međutim, pretpostavlja
mogućnost uspostavljanja hijerarhije među određenostima, uzimajući kao polaznu tačku
aktivnosti subjekata u kojima su socijalni uvjeti i socijalna svijest “smiješani” na nedefiniran
način. U isto vrijeme Hall tvrdi da snaga kulturalizma korespondira sa slabostima
strukturalizma. To jest, strukturalizam ne može da računa na one fenomene koje kulturalizam
privilegira. On insistira na afirmativnim momentima razvoja svjesne borbe i organizacije kao
nužnog elementa u analizi historije, ideologije i svjesnosti, nasuprot stalnom degradiranju u
strukturalističkoj paradigmi.

11. Hallova diskusija o ovim sadržajnim paradigmama dio je historijske priče o pojavi i razvoju
kulturalnih studija. Prema Hallu, kulturalni studiji javljaju se kao posebna problematika kroz
intervencije u literarnim studijima, posebno kod Richarda Hoggarta i Raymonda Williamsa.
Strukturalistička intervencija, međutim, konstituirala je moćan izazov ovoj paradigmi, čineći
rad sličnog usmjerenja nemogućim. Hall zatim namjerava naznačiti kurs budućih kulturalnih
studija koji bi koristio “snagu” i izbjegao “slabosti” oba pristupa i išao dalje od obiju
paradigmi pokušavajući promisliti specifičnosti različitih praksi i oblik artikuliranog jedinstva
koji one čine.

12. Kako su kulturalni studiji sačinjeni od suprotstavljenih teorijskih diskurza, koji su nužni ali i
ograničeni, jasno je da je neka vrsta konceptualne transformacije ili “epistemološkog prekida”
neophodna. Rješenje ne može biti u “kombinaciji” snaga i slabosti dviju suprotstavljenih
teorija nego u uspostavljanju novih polazišta i razvoju nove paradigme “na kritički način”
(Marx i Engels 105). Pokušaj kombiniranja rezultata inkompatibilnih polazišta u praksi je
kapitulacija “kulturalističke” paradigme, problem koji je Hall već naglasio. Posljedica takvog
 pokušaja bio bi teorijski eklekticizam, uvijek nesposoban da na konzistentan način usporedi
društvene fenomene kao posljedice apstraktnijih uslova. To znači, na kraju, da kategorije koje
“strukturalizam” privilegira, paradigme “teorije”, “različitih nivoa apstrakcije”, “uvjeta
mogućnosti”, i tako dalje, moraju biti polazna tačka, ako kulturalni studiji žele odgovoriti
zadacima koje im Hall postavlja u svom eseju.

13. Hallov odgovor ovoj “krizi” kulturalnih studija, dijelom naznačen u “Cultural Studies: Two
Paradigms”, ali potpuno razvijen u The Hard Road to Renewal i drugdje, odgovor je
Gramsciju, posebno njegovom naglašavanju “hegemonije”. Korist od Gramscija je, prema
Hallu, dvostruka; prvo, u njegovom razumijevanju “konjunkture” kao specifične kombinacije
razlika i uvjetovanosti; drugo, u njegovoj kritici neke vrste “ekonomskog redukcionizma”
koji vidi kulturalne i ideologijske fenomene kao direktan izraz neke klasne pozicije dok još
vezuje ove fenomene za društvene borbe sukobljenih grupa. To jest, kategorija “hegemonije”
omogućava nam da vidimo političku dominaciju koja okružuje domen društvenog i
kulturalnog života (što je suprotno od restriktivne artikulirane borbe u vezi sa državom).

14. Hallovo korištenje kategorija hegemonije i “artikulacije” ne rješava samo od sebe problem
uvjetovanosti, niti obezbjeđuje elemente za rješenje. Ono i dalje ostavlja dvije strane
jednakosti – klasnu dominaciju, s jedne strane, te reprodukciju uvjeta te dominacije, s druge –
neartikuliranima. Ako su dominantna ideologija i kultura instrumenti za osiguravanje klasne
dominacije na ma koliko indirektan ili umjeren način, onda analiza i kritika ideologije i
kulture mora slijediti iz teorijskog razumijevanja potreba, kapaciteta i problema s kojima se
suočava vladajuća klasa u specifičnom odnosu prema ostalim klasama sa suprotnim i/ili
sličnim interesima. U tom slučaju, značaj ili sadržaj ideologijskih borbi ili borbi oko
reprezentacija i značenja ne može biti u “ovim borbama samima nego u kontradikciji između
snaga i odnosa proizvodnje i klasnih borbi koje određuju. Drugim riječima, čovjek još djeluje
u okviru ekonomskog determinizma (ali ne nužno u ekonomskom “redukcionizmu”).

15. Ako, dakle, ideologijska borba ne može biti “prečitana” do klasnih interesa i klasnih borbi,
nego je u stvari mjesto konstrukcije ovih interesa i borbi, onda nam ostaje “diskurzivna” vrsta
redukcionizma; društvene pozicije su rezultat pozicija konstruiranih kroz diskurzivnu
artikulaciju i ideologijske borbe (u tom slučaju, naravno, pitanje ko se bori, i oko čega,
postaje visoko problematično). Čak i ako Hall, u esejima o kojima govorim, eksplicitno
odbacuje ovu vrstu pozicije, koju povezuje sa poststrukturalizmom i posebno sa lakanovskim
i fukoovskim pristupima, ostaje mu ono što je ultimativno eklektička pozicija: s jedne strane,
i specifičan oblik društvene dominacije iz čega ništa nužno ne slijedi; a s druge, borbe oko
značenja i reprezentacije čiji pokazatelj ili značaj ne može biti određen od struktura izvana ka
sukobima samim.

16. Primjer za tenziju koja određuje Hallov rad možemo vidjeti u njegovoj raspravi o vrsti pitanja
koja Gramscijev pristup postavlja ljevici u tačerijanskoj (thatcherite) Engleskoj. Hall u Hard
Road to Renewal tvrdi sljedeće:
Gramsci uvijek insistira na tome da hegemonija nije ekskluzivno ideologijski fenomen. Ne može biti
hegemonije bez “odlučujućeg jezgra ekonomije”. S druge strane, nemojte pasti u zamku starog
mehaničkog ekonomizma i vjerujte da, ako se samo možete održati, možete nastaviti svoj život.
Priroda moći u modernom svijetu je da je ona također konstruirana u odnosu prema političkim,
moralnim, intelektualnim, kulturalnim, ideologijskim i spolnim pitanjima. Pitanje hegemonije uvijek je
 pitanje novog kulturalnog poretka. Problem sa kojim se suočava Gramsci u vezi sa Italijom dovodi nas
sada u vezu sa Britanijom: koja je priroda ove nove civilizacije? Hegemonija nije stanje stvari koje je
postavljeno zauvijek. To nije formacija koja uključuje svakoga. Ideja “historijskog bloka” zapravo je
različita od one o mirnim, homogenim, vladajućim klasama. Ona zahtijeva sasvim drugačiju
koncepciju toga kako društvene snage i pokreti u svojoj različitosti mogu biti artikulirani u strategijske
alijanse. Da biste konstruirali novi kulturalni poredak morate, umjesto odražavanja već formirane
kolektivne volje, uvesti novu, odnosno uspostaviti novi historijski projekt. (170)

I “ekonomski” i “kulturalno-ideologijski” aspekt društvene dominacije ovdje se mogu

prepoznati, ali na način koji ih apsolutno odvaja i čini nemogućim teoretiziranje njihovih
odnosa. Dva moguća smjera akcije postavljena u odlomku su da se reflektira postojeća
kolektivna volja koju treba tražiti u “ekonomiji” ili da se uspostavi nova kolektivna volja.
Ideja “ekonomije” kao nečega za šta se može “držati” pretpostavlja ekonomski
redukcionizam koji Hall nepromišljeno odbija: to jest, prihvata ideju “ekonomskog” kao
nečeg samosadržajnog i nezavisnog. U tom slučaju, kako natjecateljske klase proizilaze iz
“ekonomije” one više nisu “klase” u bilo kojem smislu, nego su prije pozicije koje se bore za
moć u političkim, moralnim, intelektualnim, kulturalnim, ideologijskim i spolnim pitanjima.
Rigidna antinomija reproducirana je u “izboru” između reflektiranja već formirane
kolektivne volje i uspostavljanja nove. Mogućnost konstruiranja nove kolektivne volje iz
sukoba smještenih u ekonomskoj strukturi, sukoba koji su artikulirani u odnosu sa drugim
kulturalnim strukturama, gdje elementi takve volje proizlaze kao rezultat odvojenih arena
borbe, ovdje je isključena. Umjesto toga, kolektivna volja može biti “uvedena” kroz sintezu
pozicija imanentnih ovim borbama.

17. Ovo postaje vidljivije u Hallovim zaključnim poglavljima u The Hard Road to Renewal. On
tvrdi da
glasačka politika, u stvari, bilo koja vrsta politike – ovisi o političkom identitetu i identifikaciji.
Ljudi prave identifikacije simbolički: kroz društveni imidž, u svojoj političkoj imaginaciji. Oni
“vide sebe” kao ovakve ili onakve osobe. Oni “zamišljaju svoju budućnost” u ovom ili onom
scenariju. Oni ne misle o glasanju samo u smislu toga koliko imaju, u svojim tzv. “materijalnim
interesima”. Materijalni interesi utiču na to. Ali su uvijek ideologijski definirani. (261)

Još jednom, referira se na važnost materijala, ultimativnih klasnih interesa, i Hall također
spominje da ljudi imaju sukobljene “interese” isto kao i sukobljene “identitete”. Tvrdnja da
su i ekonomsko i ideologijsko “važni” – sami po sebi, opće mjesto zaključka, može voditi
do dvaju mogućnosti fundamentalno suprotnog smjera. Jedna mogućnost je teoretizirati
materijalne interese društvenih klasa i angažirati ideologijski sukob u svrhu osvjetljavanja
kontradiktornosti čija struktura ideologija i “identiteta” zatim čini produkciju sukobljenih
klasa osviješteno mogućom. Druga mogućnost je konstruirati “imidže” i “identitete” koji su
odmah dostupni i razumljivi unutar okvira ovih kontradiktornosti, spašavajući tako
subjektovo odobrenje za društveni poredak koji ih proizvodi. Ova kasnija mogućnost postaje
neizbježna posljedica politike “borbe za popularne identitete”(282). To pokazuje značajnijim
Hallovo reduktivno razumijevanje “materijalnih interesa” nego reprodukciju svih društvenih
i institucionalnih uvjeta proizvodnje “efektivnih” subjekata.

18. Način na koji ove kontradiktornosti mogu biti razriješene u savremenim kulturalnim studijima
može se vidjeti u Understanding Popular Culture Johna Fiskea. Fiske je kritičan prema
radikalnim tumačenjima kulture koja se fokusiraju na način na koji kapitalistička kultura
 funkcionira da bi reproducirala dominaciju vladajuće klase, po cijenu pokušaja tumačenja
raznolikih načina kojima subordinirane grupe prisvajaju resurse dostupne unutar dominantne
kulture da steknu više moći u odnosu na suprotstavljene. Fiske zdvaja između “radikalnog” i
“progresivnog” i tvrdi da kritika kulture koja mjeri kulturalnu praksu prema standardima
“radikalnosti” (sistemska transformacija) nije sposobna da usporedi ili podrži široku
raznolikost sukobljenih praksi koje podrazumijevaju ili ograničavaju moć dominantne grupe,
bez nužnog izazivanja njihove dominacije. Takva kritika zato gubi mogućnost, u ovom
historijskom trenutku, prema Fiskeu – jedinu mogućnost koja zbilja postoji – da
“intervenira” u progresivnoj artikulaciji “popularnog” da bi omogućila njen radikalan oblik u
budućnosti. U isto vrijeme, Fiske objavljuje da je “popularno” samo potencijalno
progresivno, ne i nužno takvo. Ima mnogo “popularnih” praksi koje imaju i progresivnu i
reakcionarnu dimenziju. On također priznaje da je veza između progresivne i popularne
artikulacije i radikalnih politika često duga, teška za produkciju i analizu ili nepostojeća.
Problemi koji su ovdje izneseni mogu biti postavljeni i strožije. Ako popularno definiramo
kao neku vrstu “gerilskog ratovanja” ili “omekšavanja” tekstova dominantne kulture, koje
povećava moć subordiniranih subjekata u vezi sa specifičnom artikulacijom odnosa moći,
onda ne samo da je nemoguće teoretizirati veze između progresivnosti i radikalnosti, nego
sva razlika između “progresivnog” i “reakcionarnog” gubi značenje. Upravo zato što se
čovjek ne može kretati koncepcijski ili politički, iz lokalnih odnosa moći ka sistemskim
transformacijama. Ako se poduzme takvo preobraćanje kao polazna tačka, biće nemoguće
izmjeriti strukturalne posljedice; to jest, one imaju efekta kao ojačavanje ili slabljenje odnosa
moći drugdje, i nema načina da se ovo teoretizira unutar lokalnog preobrata. Tako, kad Fiske
povezuje “progresivno” sa popularnim, i tumači ga najmanje kao potencijalni “stadij” u
pokretima ka radikalizaciji, njegova tvrdnja o “progresivnosti” nužno je vanjska njegovoj
teoretskoj poziciji. Drugim riječima, ona je “posuđena”, ili iz kulturalne zdravorazumnosti ili
iz onih “radikalnih” teorija koje Fiske kritizira, i koje same dolaze iz suštinski različitog
sistema vrijednosti praksi koje uključuje u svoju tvrdnju o “popularnom” (na primjer,
radikalne teorije tvrde da se globalnom dominacijom upravlja iz lokalnih moći).

19. Graeme Turner, u British Cultural Studies, obraća se Fiskeovom radu kao primjeru načina na
koji je rastuća tendencija moći unutar kulturalnih studija (pod uticajem de Certeaua)
fokusiranjem na popularni “obrnuti” otpor dominaciji možda otišla “predaleko”. Sa novim
načinom upotrebe kategorije “zadovoljstva”, koja referira na prostor izvan ideologijske
dominacije, Turner tvrdi da su kulturalni studiji u opasnosti da uzdižu radije nego da
kritiziraju dominantnu ideologiju i kulturu. Turner tvrdi da je
bitno naglasiti da zadovoljstvo popularne kulture ne može biti izvan hegemonijskih ideologijskih
formacija; zadovoljstvo mora biti primijenjeno na načine na koje je hegemonija osigurana i upravljana.
(221)

Turnerova vlastita analiza pozitivnih efekata “okreta ka Gramsciju” u kulturalnim studijima

podržava istu teoretsku inkoherenciju koja vodi ka Fiskeovim zaključcima. Turner tvrdi da
hegemonija nudi suptilnije i fleksibilnije rješenje od prethodnih formacija zato što ona teži ka
dominaciji kao nečemu što je osvojeno, ne automatski isporučeno klasnoj strukturi. Kad Althusserova
promišljanja ideologije mogu biti optužena za rigidnost koja diskreditira bilo kakvu mogućnost
promjene, Gramscijeva verzija može se koncentrirati tačno na objašnjavanje procesa promjena. To je
mnogo optimističnija teorija koja podrazumijeva gradacijski historijski sistem buržoarske hegemonije
sa interesima radničke klase. (212)
 Ako ostavimo po strani pitanje kako se slaže buržoaska hegemonija sa interesima radničke
klase i kako to osigurava “optimističan” pogled, ova “optimističnija” teorija moguća je zato
što (kao i Hall), Turner etablira rigidnu i karikaturalnu dihotomiju između dominacije kao
“automatski isporučene” i dominacije kao “izvojevane”. Sa takvim “oružjem”, da li je
dominacija “pobjeda”? Ako ta “pobjeda” vladajuće klase ili hegemonijskog bloka kao
rezultat privilegirane pozicije njihove kontrole nad značenjima proizvodnje i daje vladajućoj
klasi legitimitet, ipak ostaje problem teoretiziranja promjena u dominaciji kao rezultata
procesa determiniranih klasnom strukturom, kao dominacije koja je “izvojevana” sa
vladajuće, već okupirane, pozicije. U ovom slučaju, moguće je tumačiti “popularnu kulturu
kao polje oko kojeg politička moć pregovara i legitimira” (Turner 213), sve dok ne postane
jasno ko je uključen u “pregovore” i pod kakvim uvjetima. Kad teorija popularne kulture
oznani klasni esencijalizam koji vezuje sve kulturalne izraze sa klasnim osnovama (213),
jedino tada se “pobjeda” dominacije može smatrati pobjedom na nedeterminiranom terenu
koji je konstituiran na takav način da konstituenti ne mogu biti odmah identificirani, niti
uvjeti pojedinih izraza mogu biti specificirani. Drugim riječima, moguće je uspostaviti ideju
sistemske dominacije bez razumijevanja uslova koji određuju kulturalnu praksu kao rezultat
općeg sistema dominacije, prije nego kao necjelovite i povratne entitete.

20. Okretanje Gramsciju u savremenim kulturalnim studijima, okret je od marksizma i svih

drugih teorija koje vide pojedinačno kao posljedicu opće strukture. Ovakav poredak potvrđen
je u novijem tekstu Stuarta Halla “Cultural Studies and its Theoretical Legacies” – gdje Hall
tvrdi da je značaj Gramscija za kulturalne studije u tome što je “radikalno premjestio” (281,
naglašeno u originalu) cijelu marksističku problematiku. Ovaj okret od teorije, napravljen od
zamjene Althusserovog “rigidnog” i “determiniranog”, Gramcsijevim “fleksibilnijim” i
“suptilnim” pristupom, također je značajan za Turnerovu “optimističku” reprezentaciju
progresa. Turner tvrdi da je naglasak na “kreativnoj moći popularnog” doveo do “završnog
okreta” od “izbjegavanja otpora… vodeći ka oživljavanju kategorija efektivnosti ukupne
ideologije” (224). Ovaj okret nužno rezultira evaluacijom kategorija dominacije svakog
sadržaja, tako da je Turnerov diskurz (kao i Fiskeova ideja “progresivnosti”) malo više nego
neteoretizirana “podloga” razumijevanjima “neodređenih” ideologijskih sukoba koji bi se u
suprotnom pojavili (kako Turner strahuje) kao potpuno apologetski.

(Post)disciplinarni kulturalni studiji

21. Ove "rezolucije" kontradikcija, konstitutivne za kulturalne studije, omogućile su njihovu

artikulaciju unutar postmarksističke, postmoderne problematike. Ne može se reći da su
postmoderni kulturalni studiji u cjelini homogeno polje proizvodnje ideologije. Oni su
ustvari konstituirani kroz tenzije i antagonizme. Oni mogu prevazići artikulaciju
postmodernih kategorija, ili čak i životnost i upotrebljivost same ideje postmodernizma. Ovo
ne znači da je polje postmodernih kulturalnih studija po prirodi pluralno i netotalitarno.
Sukobi i konflikti unutar glavnog toka postmodernih humanističkih nauka danas prevazilaze
relativnu snagu kvalificiranih, onih koji tvrde da imaju legitimno znanje. Legitimno znači da
je dati projekt privlačan u smislu institucionalnih resursa. Sukobi i konflikti su prema tome
nužni za cirkulaciju i validnost ideologijskih diskurza; globalno govoreći, onda, moguće je
govoriti o unificiranom polju ideologijske proizvodnje u kojem su razlike samo pojavne.
22. Tako, na primjer, Angela McRobbie, u tekstu o razvoju kulturalnih studija, slavi fleksibilnost
novih tendencija u kulturalnim studijima, tendencija koje traže distanciranje od
«fiksiranih» teoretskih modela:
tu je veći stepen otvorenosti u većini doprinosa (doprinosa svesci Cultural Studiesa u kojoj je esej
McRobbijeve «Zaključak») nego nekoliko godina ranije, kad je pritisak da se izabere objekt studija u
konceptualno označenom prostoru, prvo pod uticajem Althussera, a potom i Gramscija, donosio
kulturalnim studijima nivo i rigidnost. (McRobbie, 724.)

Ambivalentno je autoricino slavljenje ove «otvorenosti». Ranije u istom eseju ona izražava
sumnju da «ono što je sad prošlo, sa marksizmom, i dijelom kao odgovor političkoj
zbunjenosti i nemoći ljevice, je osjećaj hitnosti (koji je karakterizirao kulturalne studije u
ranijem historijskom momentu)» (720). McRobbie ne teoretizira odnos između nove
«otvorenosti» i ovog gubitka «hitnosti». Ona radije vidi promjene koje opisuje kao
«neodlučne», mješavinu «dobiti» i «opasnosti». Ova nova diskurzivnost dozvoljava ili daje
spekulativan «spisateljski» pristup, čije sam opasnosti već naglasio, ali i prednosti;
reflektivan i inspirativan način koji nedostatak tiranije teorije, kako je bila tumačena, čini
mogućim» (724)

23. U isto vrijeme, «zbunjenost» i «nemoć» ljevice, koji figuriraju u objašnjenju McRobbijeve o
«nestanku» marksizma, i sami nestaju u njenom viđenju nove «otvorenosti» u kulturalnim
studijima. Ona ovo pripisuje zamjeni jednoga diskurza drugim: zamjenom unificiranog
klasnog subjekta tumačenjem «identiteta» kao kontingentnog i uvijek pluralnog, kako smatra
Ernest Laclau. Ovo, očito, nema veze sa slabošću ljevice. Naprotiv, McRobbijeva tvrdi da
«kolaps marksizma ne treba shvatiti kao obilježje kraja socijalističke politike, ustvari to je
početak nove ere. Era u kojoj su mogućnosti pluralističke demokratije prije ojačane nego
oslabljene, sad je nadohvat» (724)

24. Snaga Laclauovog diskurza, prema McRobbijevoj, jednostavno je posljedica njegovog većeg
udubljivanja u socijalne mehanizme nego što je marksističko: ona s odobravanjem citira
Laclauovu tvrdnju da ide «iza» marksizma. Ovakvim pozicioniranjem veće mogućnosti
objašnjenja Laclauovog diskurza, McRobbie nije u stanju da izjednači «socijalizam» sa
»pluralističkom demokratijom», nego može afirmirati ultimativno dobre efekte nove
otvorenosti u kulturalnim studijima: to jest, ako je «pluralizam» ekvivalentan progresu u
«socijalizmu» onda ovaj mora također imati pravo na veći pluralizam unutar kulturalnih
studija.

25. Postoji, prema McRobbijevoj, ne samo problem nedostatka političke hitnosti u savremenim
kulturalnim studijima, nego i problem “nejasnosti” u Laclauovom računanju formiranja
subjekta. U stvari, Laclau ne može računati na “stvarni proces stvaranja identiteta”.
Obavezivanje na historijske specifičnosti dozvoljava Laclau da ne bude određen. On ne može
otkriti prakse ili mehanizme oblikovanja identiteta zato što su one, kao i njihovi subjekti,
proizvedene unutar određenih socijalnih i historijskih uvjeta. Ovo dozvoljava visok nivo
apstrakcije u njegovoj političkoj filozofiji. Ali rad na transformaciji koji je implicitan u
njegovim analizama konkurentan je kritičkim radovima kojima doprinosi obimom (725).

26. Drugim riječima, problem sa Laclauovim diskurzom je njegov nivo “apstrakcije”. Rješenje
ovog problema, za McRobbijevu, je produciranje “konkretne” i “specifične” analize, koja će
 biti “konkurentna” Laclauovim tvrdnjama. McRobbijeva objašnjava ovu tvrdnju na kraju
svog eseja, koji poziva na detaljnije, etnografske studije, “svakodnevnog života”. “Ovdje
želim da završim pozivom za identitet etnografije u kulturalnim studijima, za iznošenje
interaktivnih istraživanja sa grupama i pojedincima koji su više nego publika teksta” (730).
Iako to ona ne kazuje eksplicitno, slijedi da bi takve “konkretne”, “detaljne” studije, također
odolijevale izjašnjavanju o političkim efektima kulturalnih studija jer bi bile više direktno
vezane za “stvarni proces” “oblikovanja identiteta”, koji se nalazi u “pokretnim, fluidnim
formacijama” (730) svakodnevnog života (i tako ne može biti “ugrabljen” od “apstraktnosti”
teorijskih diskurza).

27. U kontekstu apsolutnog privilegiranja Laclaua kod McRobbie, i prihvatanju njegove tvrdnje
da živimo u postmarksističkom svijetu, nemoguće je ozbiljno uzeti njezino retoričko
poštovanje “otvorenosti” savremenih kulturalnih studija. Umjesto toga, ona opisuje zamjenu
jednih ograničenja drugima: “osjećaj” otvorenosti je jednostavno privilegiranje novih
ograničenja, od strane onih koji od njih imaju koristi, onih čija relativna moć je podržana i
povećana uspostavljanjem ovih ograničenja. To jest, McRobbie uspostavlja sistem “snaga” i
“slabosti” savremenih diskurza u kulturalnim studijima koji odražava transformaciju
političke ekonomije diskurza, i polazi sa tačke “najvrednijih” diskurza unutar političke
ekonomije.

28. Problem legitimizacije ovih “vrijednih” diskurza objašnjava “paniku” kojom je McRobbijeva
bila “zahvaćena” pri prvom čitanju. Počela je “da gubi osjećaj za to zbog čega je objekt
proučavanja konstituiran kao objekt proučavanja. Zašto to raditi? “(721) Napetost oko
gubitka objekta, tvrdim, napetost je profesionalca oko nemogućnosti uspostavljanja
institucionalne legitimizacije kulturalnih studija kao (ne)polja proučavanja i njihovog
radikalnog karaktera (koji konstituira jedinu legitimizaciju njihovog postojanja kao kritike
dominantnih formi znanja).

29. U ovom smislu, narativni konstrukti McRobbijeve, kao i Cultural Studies, imaju svrhu
produciranja “identiteta” napravljenog od različitih vrsta rada u kulturalnim studijima. Ova
potreba za identifikacijom računa na nekritičku valorizaciju pluralizma (kao suprotnog
poretku i kritici). Uprkos širokom kriticizmu i očito dubokoj “napetosti” oko sadašnjega
stanja kulturalnih studija, ona ne nalazi posebnoga doprinosa onome šta misli da treba
kritizirati. U stvari, jako se trudi da nas ubijedi da opći kriticizam koji primjenjuje na efekte
upoznavanja i dekonstrukcije unutar kulturalnih studija nije primjenjiv na bilo koji posebni
tekst (ili drugdje) kako bi se stvarno iskoristila ova dekonstrukcija: ona ekplicitno isključuje,
na primjer, Gayatri Ch. Spivak i Homi Bhabhu iz “formalizma” kome teži ova
dekonstrukcija. Ovo, naravno, podrazumijeva njezinu očitu kritiku dekonstrukcije kao
ideologijskog diskurza, zato što tada problem ne bi bio tu sa svojim političkim efektima,
nego u svom značaju za pojedince.

30. Nasuprot ovoj “otvorenosti”, svrha njezinog kritiziranja “dekonstrukcije”, kao što je
učestvovanje u uklanjanju marksizma sa teoretskih i političkih pozicija, uspostavljanje je
niza uključivanja i isključivanja koji bi podržali sadašnju konstituciju političke ekonomije
institucionalnih vrijednosti. Ne previše “apstrakcije”, ne previše “formalizma”, bez
“marksizma”, i tako dalje. Kao suprotnost “tiranskom” režimu “teorije”, kojeg bi se
McRobbie htjela riješiti, uključivanja i isključivanja se mjere, ne protiv determiniranosti
 političke efektivnosti koja je rigorozno teoretizirana, nego radije protiv neteoretiziranih ideja
njihove “određenosti” “stvarnim procesom formiranja identiteta”. Svako ko je sada isključen
iz pluralističke institucije kulturalnih studija mogao bi onda na određenom nivou biti
uključen, ne pod uslovom da kritički reartikulira projekt kulturalnih studija, nego prije
praveći pomak, bivajući “bliže” detaljima svakodnevnog života, otkrivajući neke zatamnjene
aspekte procesa oblikovanja identiteta.

31. Zato ću se pozvati na diskurz McRobbijeve kao “značajan” u smislu da se on poziva na

relativne vrijednosti predstavljene u diskurzima unutar političke ekonomije. “Značajnim”
diskurzima suprotstavio bih “kritičke”, one koji su zainteresirani za način na koji diskurzi
funkcioniraju da bi reproducirali tu političku ekonomiju, to jest, da uspostave vladajući
sistem vrijednosti. Značajni diskurzi, kao što je onaj koji trenutno dominira u kulturalnim
studijima, značajni su u smislu zbira različitih objekata na koje računaju (detalji
svakodnevnog života) i također autorefleksivni, tako da su manje zainteresirani za teoretski i
politički efekt nego za njihovu institucionalnu vrijednost. Naravno, jedan tip značaja
podržava drugi: najvredniji institucionalni diskurzi biće oni sa “investicijom” na nekom
polju, koji mogu proizvesti najveći “zaokret”. Kao što sam sugerirao prije, ovo će dobiti
oblik “otkrića” nekog “interesantnog” objekta, ili tradicije tekstova, koji su prethodno bili
odbačeni ili potcijenjeni. Ove operacije čuvaju “novost” i važnost polja, i tako ga
“legitimiziraju” prema važećim akademskim standardima. Isto tako, diskurzi koji su suviše
“formalistički”, “neugodni” su jer su previše nalik tradicionalnim literarnim studijima, dok
“marksistička” problematika uključuje previše toga i omogućuje konstituiranje unificirane
političke ekonomije diskurza prijeteći koherenciji polja i njegovoj prihvatljivosti unutar
liberalnog akademskog diskurza. Konačno, eklektički pluralizam zahtijeva ponovno
razumijevanje političke djelotvornosti kao intervenciju u lokalnim procesima “oblikovanja
identiteta” kao što je onaj koji je predvidio Laclau, dok će se bez tvrdnje da rade “nužan”
posao kulturalni studiji pojavljivati suviše blizu tradicionalnim humanističkim studijima
(previše “formalistički”) i tako nevažnima.

32. Kategorija “kulture”, kako se tumači u savremenim diskurzima i premještanje kategorije

“ideologije”, omogućili su rekonstrukciju kulturalnih studija na način koji sugerira
McRobbijeva. Prema marksističkom tumačenju, “ideologija” referira na one diskurze koji
doprinose reprodukciji kapitalističkih društvenih odnosa “educiranjem” pojedinaca o
poželjnosti ovih odnosa; to jest, ideologija radi proizvodeći subjekte zatijevane od
kapitalističkih društvenih odnosa. Ovo podrazumijeva odnos determinacije između
proizvodnih odnosa i zakona klase i mehanizma koji garantira ili reproducira te odnose i
pravila.

33. Branitelji postmodernih kulturalnih studija, u međuvremenu, privilegiraju kategoriju

“kulture” posebno zato što ona podrazumijeva odnose determiniranosti. Kako Michel Ryan
tvrdi u Politics and Culture:
drugo ime za tu granicu između razuma i materijalnosti koje sam opisala kao formu može biti kultura, zato
što je kultura uopće uklopljena u sve što potpada pod društvenu ili historijsku stranu materijalnog, i ona
također može biti ime za sve što potpada pod retorički i reprezentativni dio razuma. Kultura uključuje
domene retorike i reprezentacije, isto kao i domene proživljenog iskustva, institucija i obrazaca društvenog
života. (8)
 Za Ryana, korisnost kategorije kulture je u tome što ona ruši granice između idealnog i
materijalnog, između “retorike” i “realnosti”, između “kulturalnih” i “izvankulturalnih”
(društvenih) odnosa. Postaje nemoguće kritizirati bilo koji kulturalni proces zbog njegove
uloge u reproduciranju postojećih odnosa eksploatacije: “Svrha naglašavanja kulturalnosti ili
retoričnosti stvari kao što su razmjena i gradnja jeste da obilježi njihovu ulogu u elaboraciji
političke moći i njihovu plastičnost kao društvenih oblika koji mogu promijeniti i dodati
nove sastojke”. (17). U ovom slučaju, svaka posebna kulturalna forma može biti jednako
važna u podržavanju nekih odnosa moći a tako i kao područje intervencije: u isto vrijeme,
svaka kulturalna forma jednako je otvorena kao polje s nekim novim sadržajem. Tako,
naprimjer, postojeće stanje može jednostavno postati instrument emancipacije potlačenih
klasa kao što je sada sredstvo za potlačivanje.

34. Ryan dolazi do svog “poststrukturalističkog pristupa kulturi” dijelimično preko kritike
modela hegemonije birmingemske škole, koja “još implicira da je primarni pokretač
kulturalne aktivnosti vladajuća klasa” (18). Suprotno tome, “poststrukturalistički pristup
kulturi pozitivnije naglašava popularne snage i njihov potencijal. A to može biti prošireno na
kulturalnu sferu. Radije nego da budu tumačene jednostavno kao instrument hegemonije,
kulturalne forme mogu se čitati kao polja političkih razlika, gdje se dominacija i otpor, otpor
pozitivnoj moći nadređenih i obrnuta dominacija, potencijalna snaga podređenih, susreću”
(19). Drugim riječima, svaki oblik dominacije sadrži neki modus potencijalno djelotvornog
otpora. U stvari, dominacija sama nije ništa drugo nego otpor otporu. Kako, prema ovim
argumentima, dominacija nije dominacija sa nekom svrhom, na primjer, da bi odbranila neke
interese, ne može se uspostaviti prioritet između jednog i drugog načina otpora, niti se može
računati na posljedice bilo kojeg vida otpora.

35. Prema normativnim1 kulturalnim studijima (appreciative cultural studies), značenja

identiteta i sukoba oko njih imanentni su samim identitetima. U ovom slučaju, kako tvrdi
McRobbie,

[k]ad je kontingencija kombinirana sa jednakošću i kad nijednoj društvenoj grupi nije garantirano vladajuće
mjesto emancipacijske snage, tada oblik relacijske hegemonije može da proširi područje demokratskih
antagonizama kroz serije socijalnih izmještanja (724).

Ako nijedna grupa ili praksa ne može biti privilegirana nad drugima, onda problem područja
i djelotvornosti kritike mora biti proširen. Kritika u ime čega? Da bi se adresiralo ovo pitanje
nužno je zauzeti stranu, ući u konflikt oko konstrukcije emancipatorske snage. Ako
emancipatorska politika ne računa ni na šta drugo do na ad hoc aranžmane između
“popularnih snaga” onda se moment kritike i natjecateljstva može izbjeći. To jest, svaka
praksa koja može biti umiješana potencijalno je bitna i korisna kao i bilo koja druga, ili bar
nema načina da se to porekne. U ovom slučaju, ako se različite prakse “kombiniraju” uvijek
postoji mogućnost da će one “dodati” nešto rezultatima emancipatora. Ili ne. U svakom
slučaju, nema osnova za kritiku kao centralni element političke borbe.

1
U originalu stoji, dakle, "appreciative cultural studies". Pojam smo preveli imajući u vidu njegovu kolonijalnu
konotaciju kojom se, u duhu stanovite političke korektnosti, uvažavaju tekstualne i ine vrijednosti drugih kultura.
Kod autora pojam se razumijeva u opoziciji naspram pojma "critical cultural studies". Prim. ur.
36. Ono što u ovom kontekstu može biti valorizirano jeste sama neodređenost kulturalnih studija.
Kako pišu Grossberg, Nelson i Treichler, “kulturalni studiji moraju ostati otvoreni prema
neočekivanom, neosmišljenom, čak i prema nepozvanim mogućnostima. Niko se ne može
nadati da će kontrolirati ovaj razvoj” (Grossberg). “Njihova metodologija, neodlučnost koja
ih prati od početka, najbolje se može prikazati kao brikolaž”(2). Oni zatim definiraju
kulturalne studije:
Kulturalni studiji su interdisciplinarno, transdisciplinarno polje koje operira na napetosti između obuhvatanja
širokog, antropološkog i užeg humanističkog koncepta kulture. Razlikuju se od tradicionalne antropologije i
razvili su se do analize modernih industrijskih društava. Ovi studiji su tipično interpretativni i vrijednosni po
svojoj metodologiji, ali za razliku od tradicionalnog humanizma, odbacuju ekskluzivno viđenje kulture kao
visoke kulture i tvrde da svaki oblik kulture treba proučavati u odnosu na druge kulturalne prakse i
društvene i historijske strukture. Kulturalni studiji obavezni su proučavati cjelokupnu umjetnost društva,
vjerovanja, institucije i komunikativne prakse. (4)

Zasnivanjem kulturalnih studija kao operiranja na napetosti između inkompatibilnih

tumačenja (“širokog, antropološkog”, koji je takoreći strukturalni i historijski, i “užeg,
humanističkog” to jest, iskustvenog), Grossberg eklekticizam savremenih kulturalnih studija
tumači kao oblik različitosti apstrahirane iz rigoroznih natjecanja oko značenja “kulture” i
“kulturalnih studija”. Nadalje, oni se slažu sa Raymondom Williamsom da riječ “kultura” u
isto vrijeme priziva simbolički i materijalni domen i da studiji kulture uključuju, ne
privilegiranje jednoga nad drugim, nego istraživanje njihovih odnosa” (4). Neodređenost
kulturalnih studija reflektira neodređenost kulture same: u oba slučaja, specifične
“artikulacije” mogu se producirati bez nužnog odnosa prema širem polju ekonomskih i
političkih odnosa. Kao i kod McRobbie, istraživači na polju kulturalnih studija slobodni su
da istražuju vlastito područje znanja, drugim riječima, da akumuliraju intelektualni kapital u
različitim disciplinama i interesima između njih, bez “produktivne napetosti” između
različitih znanja, nekada čak u takmičarskom obliku, ili upravljanim transformacijom
disciplina, manje-više cjelokupnom strukturom disciplinarnog znanja.

37. Postmoderne filozofske i teorijske kategorije i pretpostavke suštinske su za konstituiranje

onoga što ću zvati “mainstream” ili “normativnim” kulturalnim studijima. Postmodernizam
razumijem kao zbir svih onih diskurza i praksi vođenih sumnjom da je stvarnost
konstituirana neograničenom višestrukošću heterogenih oblika. Ne ograničavam polje
postmodernizma, kao ni kulturalne studije, na one diskurze koji otvoreno podržavaju ovu
sumnju, ili o sebi misle kao o “postmodernistima”. Radije vidim postmodernizam
konstituiran političkom ekonomijom natjecateljskih pozicija čija je funkcija da proizvedu
legitimizaciju onih područja znanja i praksi koji su vođeni privilegiranjem heterogenosti.
Uključio bih u kategoriju “postmodernizma”, zatim, diskurze koji sebe smatraju
indiferentnim ili čak negostoljubivim prema postmodernizmu. Na primjer, napad Jürgena
Habermasa na postmodernizam, zasnovan na njegovim shvatanjima komunikativne
racionalnosti i projekta moderniteta, situiranjem unutar okvira međusobnog prilagođavanja
različitih oblika etabliranog znanja i diskurza, reproducira uvjete rasprave konstituirane
postmodernizmom: rasprave koja je u stvari borba oko novog modusa liberalizma,
prikladnog za globalni poredak i krizu kasnog kapitalizma. Habermasov diskurz ispunjava
ovu funkciju tumačenjem uvjeta mogućnosti komunikacije kao imanentne specifičnim i
autonomnim komunikacijskim situacijama i formama. Ustvari, legitimizacija i hegemonija
 postmodernih kulturalnih studija unutar polja kulturalne kritike ovisi o postojanju ranga
takmičarskih pozicija koje, kao u logici tržišta kod Marxa, “čine prosjek” na “duge staze”.

38. Diskurzi postmodernih kulturalnih studija nesposobni su da teoretiziraju rigorozne politike

institucija u koje su smješteni. Necjelovitost i kontradikcije ovih diskurza najvidljiviji su u
odnosu prema pitanju oduzimanja politike otpora tim institucijama, posebno kad je riječ o
akademskim institucijama. Tako, na primjer, Grossberg naglašava od početka njihovog
“Uvoda” da obim u kojem su prezentirane emanira u vidu “buma kulturalnih studija” (1) u
međunarodnim okvirima. Kasnije, tvrde da “nam izgleda da budućnost kulturalnih studija u
Sjedinjenim Državama pokazuje najveću potrebu za promišljanjem i debatom” (10). Ovo je
razumljivo, zato što su, kako argumentiraju ranije, Sjedinjene Države one u kojima je “bum
posebno jak” te je “kreirao značajne mogućnosti ulaganja” (1)

39. Oni nastavljaju da “prijetnja ne dolazi iz institucionalizacije per se, jer kulturalni studiji su
oduvijek imali institucionalan oblik unutar i van akademije” (10). “Pitanje za američke
praktičare je koja vrsta rada će biti identificirana sa kulturalnim studijima i koje društvene
posljedice će to imati… Previše ljudi bavi se jednostavnim preimenovanjem onoga što su već
radili da bi uzeli učešća u obimu kulturalnih studija” (10-11) to jest, prepreka nije
institucionalna situacija, sa svojim ograničenjima i mogućnostima – nego politika
intelektualne svojine i autorska prava nove (ne)discipline. “Multi”, “ne” i čak “anti”
disciplinaran karakter kulturalnih studija, omogućava formiranje prostora akumulacije
institucionalnog kapitala čija “nepopravljivost” ih također oslobađa od pristupačnosti kritici
njihovih institucionalnih pozicija. Sve dotle dok „socijalni efekti“ prolaze, već smo vidjeli da
je ovo čitav kontingent i zato ne može biti teoretiziran ili kritiziran na bilo koji sistematičan
način.

40. Ono što Grossberg i ostali ne razmatraju su moguće upotrebe institucija “slobodnog
plutanja”, neutvrđen karakter kulturalnih studija. Drugim riječima, oni ne vide da “post”
disciplinarna pozicija kulturalnih studija koju slave, ustvari, dozvoljava akademizmu da
osigura prostor za “radikalne” diskurze bez ikakvog pritiska, da transformira postojeću
disciplinarnu strukturu. Pitanje koje ovdje treba postaviti nije, naravno, negiranje
legitimizacija i nužnosti rada unutar institucija kasnog kapitalizma (kao što je univerzitet).
To je prije prepreka poistovjećivanju “institucionalizacije” sa “institucionalnošću” u
postmodernim kulturalnim studijima, skupa sa institucionalnim i ideologijskim formama
koje naturaliziraju ovaj nesklad. Drugim riječima, postoji razlika između rada unutar i protiv
dominantnih institucija i postajanja dijelom tih institucija. Rad protiv institucija iznutra
zahtijeva uključivanje različitih institucionalnih formi koje reproduciraju institucionalnu moć
i uopće dominaciju vladajuće klase, dok postajanje “institucionaliziranim” ispunjava potrebu
institucije za novim modusima reproduciranja dominacije. Odnos između kulturalnih studija
i vladajućih disciplina, prema Grossbergu i drugima, nastaje u odnosu poštovanja zbog svoga
ultimativnog “laissez-faire” pristupa institucionalnim formama i njihovim upotrebama.
Nasuprot tome, tvrdim da je nužno okupirati pozicije unutar disciplina da bi se istražile
kontradikcije između tvrdnji o univerzalnosti i uže specijaliziranosti, te da bi se izazvala
odvojenost i legitimitet institucija.

41. Ovi savremeni diskurzi lokalnog i specifičnog nalaze podršku u “temeljnim” tekstovima
postmodernizma: posebno onima Jeana Baudrillarda, Gillesa Deluezea i Felixa Guattarija,
 Jacqesa Derride, Michaela Foucaulta, Jacquesa Lacana i Jean-Francoisa Lyotara. Usprkos
razlikama među njihovim tekstovima, svi ovi teoretičari razvijaju opravdanje za
privilegiranje lokalnog i specifičnog, ili bilo čega što je nesužavajuće ili onespokojavajuće za
globalne strukture i procese. Na primjer, Derridaova ideja “brikolera”, prema Grossbergu i
ostalima, prototipu praktičara kulturalnih studija, po kojoj je ideja prakse sastavljanje
komadića u novu cjelinu, cjelinu od dijelova koji su bili ostavljeni neartikuliranima od strane
dominantnih institucija i znanja. Dva su aspekta ove koncepcije najvažnija za moju diskusiju:
prvo, otpor totalizirajućoj apstrakciji, koji može identificirati strukture dominantnih
institucija i njihove načine operiranja; i, drugo, privilegiranje imanencije lokalnih konstrukta
i “jedinstvene” kombinacije heterogenih elemenata koji ne mogu biti anticipirani ili planski
postavljeni.

Kritika univerzalizma i politika identiteta

42. Ovi diskurzi osiguravaju potrebnu legitimizaciju za “vandisciplinarni” prostor i

institucionalne interese privilegirane postmodernim kulturalnim studijima. Drugim riječima,
kategorije “heterogenosti” i “razlike” operiraju u postmodernim kulturalnim studijima u
interesu institucionalnog reformizma i uspostavljanja političke ekonomije institucionalnih
vrijednosti, sposobnih da legitimiziraju i zaštite već urađeno. Djelotvornost ovih kategorija,
opoziciona i antihegemonijska snaga prema diskurzima koji su prethodno prevedeni u
humanističke, kritika je liberalnog humanizma koji oni objezbjeđuju. Ova je kritika izvor
njihove očite radikalnosti, a isto tako i otpora prema njemu i njegovoj sadašnjoj
legitimizaciji. Ona je dorasla do preosmišljavanja tvrdnji o univerzalnosti koje je proizveo
liberalni humanizam. Naprimjer, postmoderni teoretičari ukazuju na način na koji je
liberalno humanističko shvatanje subjektivnosti promijenilo njegovu diskurzivnu i
institucionalnu konstrukciju, dok feministice ukazuju kako je implicitna muškost ovog
“univerzalnog” modusa subjektivnosti.

43. U isto vrijeme, postmodernizam je asimilirao marksizam u kritiku liberalizma, eliminirajući

ga tako kao vladajući diskurz u kulturalnim studijama. Baudrillard, naprimjer, tvrdi da
marksistička kategorija rada tumačena ahistorijski, kao baza društvenih odnosa, jednostavno
reproducira apstraktni liberalni subjekt, koji samo treba biti “oslobođen” vanjskih
ograničenja (u ovom slučaju, vladavine kapitala) da bi shvatio “svoju” pravu prirodu i želju.
Postmoderni kulturalni studiji, slijedeći analize Laclaua i Mouffea, tvrde da razumijevanje
proleterijata kao jedinstvenog subjekta “za sebe” nije samo nesposobno da se nosi sa
stvarnom heterogenošću proleterijata (što postavlja pitanje validnosti same kategorije), nego
i ohrabruje “avangardne” politike zasnovane na stvarnim, objektivnim interesima “vještačke”
klasne svijesti radničke klase.

44. Širenje kritike liberalizma na marksizam omogućilo je postmodernim kulturalnim studijima

uspostavljenje teorijskog prostora u kojem mogu tvrditi da imaju “okupiran” postojeći
diskurz za društvo i kulturu, i da time legitimiziraju svoju institucionalnu “nezavisnost”.
(Angela McRobbie, naprimjer, tvrdi sa olakšanjem da se “debata oko budućnosti marksizma
u kulturalnim studijima još nije dogodila. Umjesto toga, velika debata oko moderniteta i
postmoderniteta je lagodno zauzela to mjesto” (719). Ova naglašena “nefleksibilnost”
antimarksizma inzistirala je na tome da kulturalni studiji osiguravaju najčišći mogući dokaz
da sve nije “iza lijevog i desnog” nego postaje snaga liberalnog centra, koja osigurava nove
 načine za potiskivanje revolucionarnog znanja. Nasuprot tvrdnjama Baudrillerda, Laclaua i
Mouffea, kategorija rada u marksizmu ne projicira “identitet” nego prije računa na osnove
kapitalističkog društvenog uređenja i tako objašnjava koji se subjekti bore i zašto, ma kako
oni sebe “identificirali”. Pretpostavljena “antiautoritarna” opozicija zainteresirana je za
prevenciju takvih znanja, prevenciju od objelodanjivanja i omogućavanja društvene
transformacije.

45. Naprimjer, podrška jedinstvu radničke klase, a time i specifičnoj vrsti “homogenizacije”
revolucionarnih praksi radničke klase ne treba biti protumačena kao a priori obaveza ili
moralni imperativ, nego kao teoretizacija uslova mogućnosti kombiniranih i transformiranih
praksi pod historijski determiniranim uslovima. Takvo shvatanje ne “odriče” heterogenost
radničke klase, ili isključuje bilo koju posebnu kombiniranu praksu. Ono prije uzima ovu
heterogenost kao područje kritike historijskih ograničenja bilo koje prakse. Nadalje,
marksistička tumačenja su zainteresirana za uključenje u vlastite institucionalne uvjete
mogućnosti; drugim riječima, nije u pitanju primarna odbrana marksizma kao “boljeg“
diskurza ili teorije od postmodernizma. U pitanju je upotreba marksizma u odnosu na
totalitet političkih i društvenih snaga. Marksizam kao način kritike tako nije zainteresiran za
jednostavno “dokazivanje” da je “još” značajna pozicija među mnogim drugim dostupnim
akademskim pozicijama i drugdje, nego je prije zainteresiran za ulazak u utrku sa drugim
pozicijama naglašavanjem njihove složenosti u globalnim kapitalističkim interesima i
institucijama. Istina marksizma je njegova borba protiv svih praksi koje podržavaju postojeće
društvene odnose koristeći prethodeće klasne antagonizme.

46. Postmoderna kritika “univerzalnog” liberalnog humanističkog subjekta formulira se u kritici

“destabilizacije” diskurzivnih kategorija (kao što je esencijalizirana forma identiteta), o
kojima taj subjekt ovisi. Ovi diskurzi koriste “destabilizaciju” – sposobni su da promišljaju
njezinu složenost sa namjerama krize kasnog kapitalizma da razvije subjektivitete prikladne
promijenjenim historijskim uvjetima. Tvrdim da su pojavljivanje kolektivnih načina prakse i
javnih mehanizama za proizvodnju radne snage proizveli krizu liberalnog humanističkog
subjekta. Drugim riječima, cilj i “model” kulturalnih kategorija kasnog kapitalizma nije više
pojedinac, vlasnik imovine, promišljen u “klasičnom” liberalizmu, nego subjekt koji cirkulira
i djeluje u institucijama kasnog kapitalizma uključujući ekstenzivne udjele rada i tako
objektivizirajući zadatke i subjektivne kapacitete. “Vrednovani” subjekt pod tim uslovima
nije više autonomna individua sposobna da ima “svoju” vlastitu imovinu, što ga lično
određuje, nego onaj/ona koji je sposoban/sposobna da se smjesti u široku raznolikost
suštinski nepromjenjivih kolektivnih praksi koje su indiferentne prema ličnim kvalitetima
individualnog, osim ako “individualne razlike” ne korespondiraju sa klasifikacijom
određenom potrebama institucija i stabilnošću sistema.

47. U ovom slučaju, “destabilizacija” liberalnog subjekta jedan je aspekt procesa koji također
uključuje “restabilizaciju” individue pod uslovima postavljenim od kolektiviziranih struktura
kasnog kapitalizma. Kategorija “brikolera”, na primjer, omogućava privilegiranje
individualističkih modela “slobodne” aktivnosti koji uzimaju u obzir instutucionalna
ograničenja kasnog kapitalizma. Zato je ova kategorija tako korisna za legitimizaciju
kreiranja “ostrva” vandisciplinarne prakse za subjekt postmodernih kulturalnih studija, to jest
pettit bourgeous intelektualne namjere da napravi njezin/njegov monopol proizvodnje i
legitimizacije vrijednih znanja, da se pozicionira unutar institucija kasnog kapitalizma.
 Unutar ovoga okvira također je moguće vidjeti da “razlike” ili pluralizirani “identiteti”,
privilegirani u postmodernim kulturalnim studijima, pomažu u segmentu “heterogenosti”
dijelova globalne radne snage; heterogene u odnosu na različite potrebe globalnog
kapitalističkog poretka. Tvrdim da postmoderno “univerzaliziranje” kritike “univerzalizma”
jednostavno ima jednu apsolutnu historijsku formu univerzalnosti koja je nastala u interesu
pružanja otpora mogućnostima proizvodnje novih modela univerzalnosti, na osnovi svjesne
realizacije kolektivizacije društvenih odnosa.

48. Logična posljedica vladajuće tendencije u kulturalnim studijima je, tako, zamjena klasa
“identitetima” kao snagama društvene transformacije. “Identitet”, kao proizvod identifikacije
unutar uobičajenih uvjeta i sukoba, obilježava prostor kontradikcije, prije nego
transcedencija klasne politike. Društveni identiteti, posebno oni artikulirani oko kategorija
rase, roda i spolnosti, u kulturalnim studijima najčešće se spominju kao proizvodi
reprezentacije novih oblika kolektivne radne snage uobličene u kasnom kapitalizmu.
Ulaskom ranije isključenih grupa ili klasa u ekonomske i kulturalne institucije kapitalističkog
poretka i povoljnije uvjete borbe koje ta činjenica osigurava, kategorije kao što su “žena” ili
“crnac”, koje su bile znakovi subordinacije grupa, označavaju se sada kao “inferiorne”,
“vanjske” socijalnom poretku. Ove kategorije dobivaju novo značenje, reprezentaciju.
Zahtijeva se eliminiranje zastarjelih oblika autoriteta u interesu demokratizacije svih
društvenih odnosa. Ova promjena nije vraćena unutar globalnih analiza te namjerava
reproducirati tačno one kategorije koje su ovi sukobi problematizirali i učiniti isto u
apstrakciji, iznad svega za razvoj odnosa i snaga proizvodnje.

49. Drugim riječima, kulturalni studiji su konstituirani suprotnostima artikuliranim

privilegiranim kategorijama “iskustva” i “identiteta”. Kulturalni studiji i srodne političke i
intelektualne tendencije artikuliraju kontradiktornu situaciju subordiniranih klasa,
intelektualnog rada i oslobađajuće politike u uvjetima uspostavljenim režimom privatnog
vlasništva, onako kako ono postaje ovisno o javno organiziranoj reprodukciji radne snage.
Kulturalni studiji nikad nisu prevazišli ove kontradikcije, što objašnjava činjenicu da, kao što
je očito u radu Stuarta Halla, svaki novi „identitet“ ili „problem“ konfrontiran kulturalnim
studijima (feminizam, rasa, lingvistički preokret itd.) prouzrokuje “krizu” koja suprotnosti
uvećava (vidjeti, na primjer, diskusiju u “Cultural Studies and its Theorethical Legacies”).
Nadalje, svaka takva “kriza“ dolazi umjesto omogućavanja ustaljene kritike na osnovnim
pretpostavkama kulturalnih studija, umjesto osnaživanja hegemonije kulturalista ili
iskustvene strane kulturalnih studija. Tako uzdizanje kulturalnih studija u procesu postajanja
etnografije “identiteta”, kod McRobbijeve, na neki način vraća kulturalne studije praksama
koje je inicirao Richard Hoggart u The Uses of Literacy i Speaking to Each Other, gdje
radnici “destabiliziraju” akademski diskurz analizirajući kulturu radničke klase sa kojom se
akademski diskurz identificira sa distance.

50. Ali kategorije kao što je “nestabilnost” (osnova za oblikovanje i konsolidaciju “identiteta”,
prema postmodernim kulturalnim studijima) dobivaju na značaju samo ako se mjere prema
nekom standardu “stabilnosti”, to jest prema subordinaciji značenja zahtijevanih vladajućom
klasom. Tako to ima značenje jedino u vezi sa globalnim klasnim sukobima. Uzeti
“destabilizaciju” kao nužno “progresivan” pokret znači ne prepoznati njezin značaj.
Vladajuća klasa sama zahtijeva takvu “de-stabilizaciju” da bi osvježila i reformirala svoje
modele reprodukcije odnosa eksploatacije o kojima joj ovisi egzistencija.
51. Dakle, sama mogućnost ustanovljavanja kriterija prema kojima jedna vrsta socijalne
promjene može biti smatrana “poželjnijom” od neke druge, zamišljena je kao rezultat
zamjene “klase” “identitetom”. Suprotno ekonomskim shvatanjima klase koja pisci kao Hall
prihvataju da bi ih obezvrijedili, marksizam razumije klase ne samo kao pozicije unutar
ekonomskog sistema nego i u odnosu prema antagonističkim mogućnostima koje ovise o
ustroju socijalnog, političkog i kulturalnog poretka koji slijedi iz klasne borbe. Primat moći
radničke klase u marksističkoj teoriji i praksi, kao što sam već argumentirao, nije rezultat
prihvatljivog stepena patnje koju je iskusila radnička klasa, niti moralnih kvaliteta koje
posjeduje, nego je rezultat činjenice da proleterijat “organiziran kao vladajuća klasa”
predstavlja potencijal za eksploataciju društvenih snaga proizvodnje koje je stvorio
kapitalizam u interesu slobode, demokratičnijih i ravnopravnijih društvenih odnosa.

52. Zamjena “klase” “identitetom” i “ideologije” “kulturom” zahtijeva napad na konceptualnu

apstrakciju. Postmodernizam shvata apstrakciju kao gledište dominacije, tako da namjerava,
prvo, da uspostavi kritičku poziciju van objekta istraživanja, i drugo, da reducira unutarnju
heterogenost objekta na jedan aspekt ili kategoriju koja je glavna. Politički, ovo je
postavljanje stroge granice tumačenju na osnovu nesvodljivosti iskustva ugnjetavanih i
njegovog narušavanja putem uključivanja ili nipodaštavanja samoreprezentacija koje
ugnjetavane grupe same proizvode.

53. Apstrakcija ne implicira potiskivanje razlike ili heterogenosti. Ona prije osigurava čitanje
heterogenosti na liniji hijerarhije kontradikcija. To, naposljetku, omogućuje politiku
zasnovanu na kritici i takmičenju, kroz identifikaciju i analizu društvenih mogućnosti koje se
formiraju u nejednakosti i kombiniranoj opoziciji prema drugim mogućnostima. Ono što
postmodernizam shvata kao raznolikost samoreprezentacija, a od kojih nijedna ne može
ustvrditi “korektnost”, može biti pokazano kao posljedica subordinacije jedne društvene
mogućnosti drugoj koja pritom registrira njezine posljedice: na primjer, subordinacija
radikalnijih feminizama hegemonijski liberalnim, koji moraju odgovoriti pritisku prošlog
“decentriranjem” vlastitog autoriteta. Značaj konceptualne apstrakcije, dakle, leži u nužnosti
poređenja mogućnosti globalne transformacije koja se javlja unutar pojavne i “očigledne”
lokalne “samoreprezentacije”.

Postmoderni kulturalni studiji i povratak liberalizma

54. Postmodernizam je krajnje neprijateljski prema strukturalnoj transformaciji koju potpomažu

totalizirajući oblici znanja. On je zato u stanju da prepozna odnose moći koji su, kako tvrdi
Foucault, unutarnji subjekti u oblikovanju identiteta. Međutim, nije u stanju da uspoređuje
socio-ekonomske odnose određene odnosima pluraliziranih identiteta i subjektiviteta koje
postmoderna kritika želi konstruirati. To je zato što „reprezentacije“ čita kao “pojedinačne
ekvivalente” koji jedino mogu biti razmijenjeni jedni za druge. On također ne može
uspoređivati procese transformacije kojima “pojedinačno” ili razmjena “pojedinačnoga”
postaje odredište u reprodukciji “generalnog”.

55. Postmodernizam podržava neku vrstu pluralističke politike zasnovane na

autoreferencijalnosti svake specifične političke prakse i slučajnosti artikulacije koja povezuje
jednu vrstu prakse sa drugom. U isto vrijeme, on podržava tumačenje pedagogije koje računa
na beskorisnost kasnog kapitalističkog akademizma. Postmodernizam kreira liberalnu
 pedagogiju, sposobnu da kritizira liberalno razumijevanje znanja koje su razvili borci protiv
establišmenta iz 60-ih. Ovi sukobi iznose na vidjelo kompliciranost tvrdnji o neutralnosti i
univerzalnosti koje su konstruirali predstavnici glavnog toka unutar akademija sa praksama
rasizma, seksizma i militantnog kapitalizma. Kao odgovor ovoj opasnosti, postmodernizam
je razvio pedagogiju uključivanja, zasnovanu na umnažanju identiteta, kao opoziciju
pedagogiji kritike zasnovane na podrazumijevanju subjekata u postojećim društvenim
odnosima kroz njihove osobite i nespojive “identitete” ili subjektivnosti.

56. Kao što sam sugerirao ranije, postmodernizam je kritika specifičnih, historijski određenih
oblika liberalizma (klasičnih i socijaldemokratskih), koji se više ne pokazuje korisnom
strategijom legitimizacije za menadžment kasnog kapitalizma. To znači da postmoderna
kritika univerzalnog subjekta klasične liberalne teorije i univerzalnog subjekta društvenih
prava socijalne demokratije, ustvari, opisuje unutarnju homogenost subjekta u prostoru
reprezentacije. Kao opreka pravu slobode date klasičnom liberalnom subjektu ili pravu
zadovoljenja datom socijaldemokratskom subjektu, postmoderni liberalni subjekt ima pravo
formiranja identiteta i reprezentacije sa određenom društvenom vrijednošću: da kažemo
drugačije, “pravo priznanja”. Dekonstrukcija identiteta i reprezentacije izbjegava sirovi
biološki i humanistički esencijalizam prethodnih liberalizama ali ne atribuira ni jedan
poseban subjekt bilo kojim fiksnim identitetom. Čuvanjem kategorije “identiteta” u cjelini
kao “nestabilnog” područja politike, postmodernizam jednostavno dopušta veću fleksibilnost
podržavanjem oblika politike koji omogućuje odbacivanje i prisvajanje identiteta u skladu sa
globalnim fluktuacijama i promjenama artikulacije “privatne individualnosti” i kolektivnih ili
javnih vidova subjektivnosti. Subjekt je za postmodernizam već po sebi u mnoštvu diskurza i
odnosa, uvijek je situiran (ne kao klasični liberalni subjekt). Ova situacija je sama po sebi
apstrahirana iz globalizacije kapitalističkih odnosa i uključuje hitno prisvajanje materijala
iskustva (osiguravanje identiteta) kroz lokalnu artikulaciju “identiteta”.

57. Kasni kapitalizam, zasnovan na javno organiziranoj reprodukciji kolektivne radne snage,
zahtijeva nove vidove liberalizma da bi se suprotstavio i obrnuo tok krize u hegemoniji,
vidljive i antihegemonijskim sukobima postratne ere. To je delegitimizacija
socijaldemokratskih modela kriznog menadžmenta, prvo, pod pritiskom antikolonijalnih
pokreta i “socijalnih” pokreta 60-ih, a, potom, i neokonzervativne ofanzive globalnih
kapitalista rekonstuirane u 80-ima, koji su proizveli potrebu za renoviranim postmodernim
liberalizmom. Promjena postmodernog koncepta demokratije (zasnovana na hitnosti i
nepovratnosti reprezentacija), koji su uveli Laclau i Mouffe i koji je prilagođen
postmodernim kulturalnim studijima, proizvod je pratećih efekata sukoba između
proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Institucionalizacija znanja u skladu je sa
kolektivnim modusima reprodukcije radne snage u kasnom kapitalizmu; konsekventnim
monopolom opozicionih znanja petit-bourgeosie situiranim unutar institucija kasnog
kapitalizma; slomom radikalnih ciljeva opozicionih pokreta iz 60-ih i iscrpljivanjem
materijalnih resursa za oživljavanje radikalnih projekata, te institucionalizacijom “identiteta”
proizvedenih ovim projektom. U ovim uslovima, kapitalistički liberalizam smatra da
preduvjeti oslobođenja nisu u borbi za aboliranje i transformaciju dominantne institucije i
znanja, nego u specifičnoj artikulaciji koja uspostavlja “oslobođene zone” u prostoru koji su
te institucije i značaj učinili dostupnim.
58. Ovaj novi, postmoderni liberalizam, zahtijeva teorije postmoderniteta kao novu logiku
društvenog upravljanu različitim jezičkim igrama i postmoderne teorije javne sfere (kao
artikulacije razlika) koje su dobivene iz sukoba između proizvodnih snaga i odnosa i klasne
borbe, te određuju “politiku” kao bojište u kojem su “identiteti” i “iskustva” konstruirani.
Postmoderni kulturalni studiji, drugim riječima, povezuju postmarksistička tumačenja
društvenog poretka i “komunikativne” teorije “demokratije” da bi ustanovili amorfnu
“progresivnu” politiku koja može centralizirati konflikt između društvenih snaga kao polja
društvene promjene.

59. Na kraju, postmoderni mainstream ili normativni kulturalni studiji, institucionalna su i

kulturalna forma koja učestvuje u zahtijevanim (post)liberalnim modifikacijama pedagoških i
drugih institucija. Njihova “postdisciplinarnost” korespondira sa postmodernim liberalnim
politikama identiteta, koje zahtijevaju “fleksibilne” moduse znanja. Ova tvrdnja ne treba biti
protumačena kao podržavanje postojećih disciplina koje su segmentacija znanja. Radi se o
kritici privatizacije teorije i depolitizaciji pedagogije, kritici koja je povezana sa kolektivnim
projektom znanja upravljanim teoretskim razlozima. Ako se objašnjenje ili teorija jedino
proširi na tačku u kojoj se identiteti neproblemski afirmiraju, onda kategorija “iskustva”
može biti uvedena i tek tada postaje moguća proizvodnja fleksibilnog institucionalnog
prostora koji “opoziciju” može obnoviti potrebama dominantnih institucija u populističkom
maniru, a to, uglavnom vodi ka lokalnim promjenama (i promjenama koje, iznad svega,
omogućavaju instituciji da razvije prilagodljivije oblike autoriteta).

60. Projekt kritičkih kulturalnih studija zainteresiran za proizvodnju opozicionih subjektivnosti

mora uključiti trajnu kritiku savremenih pokušaja ponovnog uspostavljanja disciplina, čime
bi se prevazišla kriza. U ovom slučaju, neophodno je zauzeti pozicije unutar disciplina, u
odnosu na sukobe između subordinacije znanja, kapitalističke eksploatacije i težnje
institucionalnih znanja da služe emancipaciji. Konačno, ovaj stav podrazumijeva
transdisciplinarni karakter kulturalnih studija (ili bilo kojeg emancipatorskog znanja), dok
teoretiziranje odnosa između ekonomije, politike i kulture obezbjeđuje resurse za natjecanje i
ostvarivanje specijaliziranih znanja. Svrha tih znanja, konačno, jeste da objelodane globalne
društvene sukobe koji određuju svaku lokalnu “artikulaciju” u interesu proizvodnje svijesti
revolucionarne klase.

61. Smjer kulturalnih studija (koji je također nastavljanje postojećih tendencija), prema
”normativnim” diskurzima je posljedica upliva procesa privatizacije socijalnih institucija.
Kritički, opozicioni kulturalni studiji bili bi zainteresirani za kritiziranje (re)privatizacije
kategorija “roda”, “rase”, “spolnosti” i ostaloga, kroz njihovu artikulaciju kategorijama
“identiteta”, “razlike” i “iskustva”. Klasna osnova reprivatizacije je nova petit-bourgeoisie,
koja treba da predstavlja kolektivnu radnu snagu, ali na način prihvatljiv dominantnim
institucijama. One, zauzvrat, dozvoljavaju postliberalno, “multikulturalističko”, ponovno
pravljenje institucija, da bi se integrirale potlačene grupe i isključile radikalne mogućnosti
otvorene ovom “integracijom”, te proizveli “složeniji” tipovi radne snage u formi individua
sposobnih da se nose sa sukobima, predstavljajući ih kao “raznolikosti”.

62. Historijsko-materijalistički, kritički kulturalni studiji bili bi zainteresirani za kritiku i

promjenu – prije svega pojašnjavanjem – kontradikcije između (privatne) individualnosti i
(kolektivne) subjektivnosti, koja odražava krizu hegemonije u kasnom kapitalizmu. U ovom
slučaju, kategorija “kulture” neće više (kao što jeste) biti mjesto gdje se neodređenost
materijalnog i idealnog podvrgava postepenoj artikulaciji koja odražava fluktuaciju u
“odnosima moći” (tumačenim kao samostalna dinamika ili logika društvenoga). Kategorija
“kulture” omogućila bi teoretizaciju načina na koje kasna kapitalistička eksploatacija biva
reproducirana kroz postojeće društvene institucije i diskurze. Ovo je urgentan pokret ka
pedagogiji usmjerenoj omogućavanju konceptualizacije načina potčinjavanja koji interese
vladajuće kapitalističke klase predstavljaju kao “opće interese”, a koji je neophodan uvjet
mogućnosti za proizvodnju svijesti proleterske klase.

(Iz Cultural Logic: An electronic journal of marxist theory & practice. ISSN 1097-3087,
Vol. 1, No. 1, Fall 1997. http://eserver.org/clogic/1-1/katz.html, dostupna 17.maja 2003.)

Prijevod s engleskog Šejla Šehabović

Literatura
Baudrillard, Jean. The Mirror of Production. Trans. Mark Poster. St. Louis: Telos Press, 1975.

Fiske, John. Understanding Popular Culture. Boston: Unwin Hyman, 1989.

Grossberg, Lawrence, Cary Nelson and Paula Treichler, eds. Cultural Studies. New York: Routledge, 1992.

Habermas, Jurgen. The Philosophical Discourse of Modernity. Trans. Frederick Lawrence. Boston: MIT
Press, 1987.

Hall, Stuart. The Hard Road to Renewal. London: Verso, 1988.

-----. "Cultural Studies: Two Paradigms." Media, Culture, Society, no. 2 (1980): 57-72.

-----. "Cultural Studies and its Theoretical Legacies." In Grossberg, et al. eds.: 277-294.

Hoggart, Richard. The Uses of Literacy. New Jersey: Transaction, 1992.

-----. Speaking to Each Other. New York: Oxford University Press, 1970.

Marx, Karl, and Frederick Engels. Selected Correspondence: 1846-1895. New York: International Publishers,
1942.

McRobbie, Angela. "Post-Marxism and Cultural Studies: A Postscript." In Grossberg, et al., eds.: 719-730.

Ryan, Michael. Politics and Culture. Baltimore: John Hopkins University Press, 1989.

Turner, Graeme. British Cultural Studies: An Introduction. Boston: Unwin Hyman, 1990.