Professional Documents
Culture Documents
-Seminarski rad-
SADRŽAJ
1. UVOD
2. MATEMATIČKA LOGIKA
3. POJAM I VRSTE SISTEMA LINEARNIH JEDNAČINA
4. KUBNA FUNKCIJA
5. RAST I OPADANJE FUNKCIJE
6. METOD PARCIJALNE INTEGRACIJE
7. ZAKLJUČAK
8. BIBLIOGRAFIJA-LITERATURA
Seminarski Poslovna matematika Strana 3 od 16
1. UVOD
2. MATEMATIČKA LOGIKA
Osnovno sredstvo sporazumjevanja mađu ljudima je jezik. Razlikujemo više vrsta jezika
sporazumjevanja, kao što su npr. slikarski, muzički, govorni i književni jezik.
Matematički jezik je najviši oblik naučnog jezika.
Za razliku od npr. slikarskog jezika, matematici je potreban jezik pomoću kojeg se izražavamo i
sporazumjevamo bez dvosmislenosti i nedorečenosti. Zadatak matematičke logike je
proučavanje, istraživanje i stalna dogradnja takvog matematičkog jezika, tj. jezika simbola kao
sredstva za razvijanje mišljenja, rasuđivanja, zaključivanja i komuniciranja u matematici.
Najsličniji matematičkom jeziku su govorni i književni jezik. Osnovu ovih jezika čine glas,
slovo, riječ, i rečenica. Nešto slično važi i za matematički jezik u kome osnovu čine matematički
izrazi (riječi) ili termini. Najprostiji matematički izrazi su konstante i promjenjive.
Konstante su potpuno određeni matematički objekti, tj. veličine kojima se vrijednost ne mijenja,
na primjer: -8, 0, 2, 2/3, 5, ..... itd.
Promjenjive su simboli (znaci i slova) koji mogu predstavljati bilo koji element iz nekog datog
skupa. Dati skup se naziva oblast definisanosti (domen) promjenjive. Konstante kojima se
zamjenjuju promjenjive nazivaju se vrijednosti promjenjivih.
Primjer:
1) x, z, y, a, b, c, .... su oznake za promjenjive
2) 2) n je oznaka z aprirodan broj. Vrijednosti promjenjive n su konstante 1, 2, 3, ....
Primjer:
1) Izrazi su: 8+7,3x-4, 5x/(x+1), (x+2)y i slično
2) nisu izrazi: 2+, x(y+), i lsično
Dakle izrazi su riječi ili sklopovi riječi koji ne čine rečenicu. Izrazi se sastoje od jedne
promjenjive ili od jednog znaka konstante, ili od više promjenjivih ili znakova konstanti
povezanih znacima operacija, uz upotrebu zagrada kao pomoćnih simbola.
Vrijednost matematilkog izraza je konstanta koja se dobije nakon što se u zrazu svi simboli
promjenjive zamjene odgovarajućim vrijednostima (konstantama) i izvrše naznačene operacije.
Matematičke formule su rečenice koje su ili (1) istinite ili (2) neistinite ili (3) takve da se za njih
može nedvosmisleno i jednoznačno utvrditi vrijednost istinitosti. Za prve važe ovi principi:
1) principi isključuju tećeg, što znači da ne postoji izraz koji bi bio ni istinit ni neistinit
2) princip kontradikcije, što znači da nema iskaza koji je i istiniti neistinit.
Primjer:
1) Iskazi su formule . 2+3=5, 4>1+2, 4<1+2, 2+3=7, X+X=2X, X+X=3X....i sl.
2) Nisu iskazi formuleX+2=5, X+Y=Z i sl.
Seminarski Poslovna matematika Strana 5 od 16
Matematičke formule koje sadrže promjenjive kojima vrijednost nije defninisana i za koje se
zbog toga ne može jednostavno utvrditi vrijednost istinitosti koje su neodređeni izrazi i nazivaju
se iskazane formule, iskazane funkcije, ili predikati. Predikati postaju iskazi kada se u njima na
mjesto promjenjive uvrste konstante, tj. vrijednost promjenjivih. Za predikate sa jednom, dvije,
tri... promjenjive se kaže da su dužine : jedan , dva tri.... itd.
Primjer:
1) Predikatu su ove formule: X+2=5, X>5, X+Y=Z, X+X=3X i slično
Svaki izraz se može obilježiti slovom. Ova slova se nazivaju iskazana slova, npr. p, q, r, s, a, b,...
Ako je neki iskaz p tačan ili istinit, onda se vrijednost njegove istinitosti označava ovako: τ p=T
ili τ p =1 (tau od p jednako te ili jedan)
Ako je p netačan iskaz onda se njegova istinitost vrijednuje sa ili 0, tj piše se ili τ p= ili
τ p=0
U matematici se tačan izraz naziva stav, a iskaz je prošlost ako sadrži sam jenu informaciju.
Dva ili više prostornih iskaza povezanih znacima logičkih operacija tvre složeni iskaz. Osnovni
među njima su oni koji povezuju dva prosta iskaza, izuzev negacije koja se odnosi na jedan
iskaz. U nastavku dajemo definicije ovih osnovnih sloenih iskaza.
Konjukcija datih iskza p i q je iskaz u oznaci p^q (p i q), istinit onda i samo onda ako su oba data
iskaza istinita.
Tablica vrijednosti istinitosti za konjukciju za sve moguće varijante vrijednosti istinitosti iskaza
p i q:
pqp^qTTTTT
^ T
ili kraće:
T T
Disjunkcija datih iskaza p i q je iskaz u oznaci pq ( p ili q), istinit onda i samo onda ako je bar
jedan od datih iskaza istinit, odnosno neistinit onda i samo onda ako su oba data iskaza neistinita.
Ovako definisana funkcija javlja se pod nazivom inkluzivna (uključiva) dsfunkcija, jer je istinita
i onda kada su oba data iskaza istinita.
Ekskluzivna (isključiva) disjunkcija datih iskaza p i q iskaz u oznaci p q (ili p ili q), istinit onda
i samo onda ako je samo jedan od datih iskaza istinit.
p q pq pq
T T T
T T T
T T T
Implikacija datih iskaza p i q je iskaz u oznaci pq, neistinit onda i samo onda ako je p istinit a q
neistinit iskaz.
pq se može čitati ovako:
p implicira q,
iz p slijedi q
p je dovoljan uslov az aq
q je potreban uslov za p
p je uzrok za q, a q je posljedica za p
p je pretpostavka, a q je tvrdnja.
Ekvilencija datih iskaza je iskaz u oznaci pq istinit i samo onda ako dati iskazi imaju jednake
vrijednosti istinitosti. pq se može čitati ovako:
p je ekvivalentno sa q
iz p slijedi q, a iz q slijedi p
ako p onda q i obrnuto
p je dovoljan i potreban uslov z aq i obrnuti, itd.
p q pq
T T T
T
T
T
Ekvivalencija iskaza p i q se može definisati kao koljukcija implikacija pq i pq, tj. važi
pq = (pq) ^ (qp)
Negacija datog iskaza p je iskaz p (ne p), koji je neistinit kada je p istinit i obratno.
Tablica vrijednosti istinitosti za negaciju:
p p
T
T
Seminarski Poslovna matematika Strana 7 od 16
Vezivanjem prostih iskaza, označenih iskaznim slovima p, q, .... pomoću znakova ligičkih
operacija dobili smo složene iskaze. Vezujući ove složene iskaze pomoću znakova logičkih
operacija dobijamo još složenije. Svi ovi iskazi se nazivaju iskazne formule ili logičke formule.
Ako se kvantitativno želi izraziti za koje vrijednosti promjenjivih je istinita iskazana funkcija ili
predikat, onda se mogu koristiti tzv. kvantifikatori ili kvantori (količnici).
Ako iskaz počinje kvantifikacijom „za svako“ onda se riječ „za svako“ označavaju sa i
nazivaju univerzalnim kvantifikator (kvantor).
Ako iskaz počinje kvantifikacijom „za neko“ ili „postoji bar jedan“ onda se ove riječi označavaju
sa i nazivaju egzistencijalni kvantifikator (kvantor).
U vezi s kvantorima, pored ostalih, značajne su ove formule kao zakoni predikatskog
(kvantifikatorskog) računa.
( x) P(x) (x) P(x); (x) P(x) ( x) P(x)
Kvantori, zajedno sa riječimai, ili, ako,.... onda, nije, predstavljaju potpun spisak osnovnih riječi
pomoću kojih se u matematici polazeći od izvjesnih rečenica, grade nove složene rečenice.
Seminarski Poslovna matematika Strana 8 od 16
Formulu F(xi) = G(xi), i=1, 2, ..., n nazivamo jednakost, pri čemu su x, oznake za nepoznate
(promjenjive) veličine. Provjeru tačnosti jednakosti vršimo tako što umjesto x zamjenimo
konstante, a zatim uporedimo brojne vrijednosti izraza F(xi) i G(xi) istinit a formula za bilo koji
skup vrijednosti promjenjljivih xi (a to se može konstatovati i bez neposrednog uvrštavanja
konstanti na mjesto promjenjivih), a onda se da F(xi)=G(xi) kaže da je identička ili bezuslovna
jednakost, kraće rečeno identičnost (identitet).
Ovakve jednakosti se bez zamjene konstanti umjesto promjenjivih mogu svesti na oblik.
Ako jednakost F(xi) = G(xi) istinita samo za određene strukture vrijednosti nepoznatih (pa makar
ih bilo i beskonačno mnogo) dakle ne za bilo koji odnos vrijednosti nepoznatih, onda za
F(xi)=G(xi) odnosno za P(xi)-G(xi)=0 kažemo da je uslovna jednakost ili jenačina. Jednačina se
može svesti na oblik 0=0 tek nakon uvrštenja vrijednosti nepoznatih za koje je istina zadovoljena.
Vrijednost promjenjivih za koje je tačna jednakost P(xi)=0 nazivamo riješenje. Ako je svako
riješenje jednačine P(xi)=0 ujedno i riješenje jednačine Q(xi)=0, onda se za ove jednačine kaže
da su ekvivalentne.
Jednačina u kojoj se nepoznate pojavljuju samo u obliku stepena sa eksponentom 1. razdvojene
znacima + i - naziva se linearna jednačina. Opšti oblik linearne jednačine sa n nepoznatih je:
A1X1 + A2X2 + ....AnXn + B = 0
A1, A2, ...An su oznake za koeficijete nepoznatih X1, X2, ... Xn;
B je oznaka za slobodni član
Osim kada se jednačine riješavaju kao funkcije, pri riješavanju jednačina sa više nepoznatih
susrećemo se sa skupom (sistemom) jednačina koje sadrže iste nepoznate. Po pravilu je broj
jednačina u sistemu jednak broju nepoznatih ali može biti i manji ili vići.
Opšti oblik sistema od m linearnih jednačina sa po n nepoznatih X1, X2, .... Xn može se prikazati
ovako:
A11X1 + A12X2 + ... + A1nXn = B1
A21X1 + A22X2 + ... + A2nXn = B2
...
Am1X1 + Am2X2 -+ ... + AmXn = Bm
Pri čemu su:
A1 oznake za koeficijent nepoznatih x1(i = 1,2, ..., m: j = 1,2, ...,n)
B1 ozake za takozvane slobodne članove (kostante)
Ako je bar jedan od Bi različit od nule za sistem S se kaže da je nehomogen, a ako su svi B=0
onda se za sistem S kaže da je homogen.
Sistemu S se može pridružiti odgovarajući matrični oblik:
pri čemu je A oznaka za matricu sistema (matrica koficijenta sistema), X oznaka za vektor
nepoznatihh, a B vektor slobodnih članova.
N-torka (X12, X20 ... Xn0) se naziva riješenje sistema ako se zamjenom članova ove n-torke
umjesto xi (i=1,2,.... n) datim redom u date jednačine, svaka jednačina transformiše u identičnost,
tj. u oblik u kome je brojna vrijednost lijeve jednaka vrijednosti desne strane jednačine. Riješenje
sistema je prema tome presjek skupova riješenja svih njegovih jednačina.
Neki sistem S može biti saglasan, tj. da ima riješenja ili nesaglasa, da nema riješenja. Ako je
sistem saglasan može da ima jedno riješenje pa se kaže da je sistem određen, amože da ima više
Seminarski Poslovna matematika Strana 10 od 16
riješenja pa se kaže da je sistem neodređen. Ako ima više riješenja onda ih ima beskonačno
mnogo.
Riješavanje sistema jednačina podrazumjeva postupak određivanja riješenja koja zadovoljavaju
sve jednačine sistema. Rezultat postupka u slučaju ne saglasnih sistema je zaključak da sistem
nema riješenja.
Postoji više načina da se odredi da li i koliko riješenja ima posmatrani sistem. Za pouzdano
utvrđivanje saglasnosti odnosno nesaglasnosti sistema linearnih jednačina možemo se poslužiti
poznatim Kroneker-kapelijevim stavom koji u slobodnoj integraciji glasi ovako:
Proširenom matricom sistema, onda je sistem sagalsan sako i samo ako je r(A,b)= r(A), a
nesaglasan ako je r(A,b)r(A) onda je r(A,b)-r(A)=1.
4. KUBNA FUNKCIJA
Kubna funkcija je cijela racionalna funkcija oblika y=ax³ + bx² + cx +d. Razmotrimo specijalni
slučaj ove funkcije. Domen ove funkcije je skup svih realnih brojeva, tj D1=R.
A B
Y Y
y=ax³
a 0
X X
X
y=ax³
a0
Ako je funkcija y=f(x) derivabilna u intervalu (a,b) tada se prema znaku prvog izvoda može
zaključiti da li data funkcija y=f(x) raste ili opada u tom intervalu.
Neka bude f´(x) 0 za svako x(a,b). Uzmimo dvije proizvoljne vrijednosti x1 i x2 iz intervala
(a,b) ineka je x2 x1. Prema Lagranžovoj teoremi o srednjoj vrijednosti postoji tačka iz
intervala (x1, x2) za koju je ispunjena jednakost.
Važi i obrnuto , tj. ako je funkcija monotono rastuća u intervalu (a,b) tada je f´(x)0, za svaki x
tog intervala.
Ako je funkcija monotono opadajuća u intervalu (a,b) tada je f´(x)0, za svaki x iz tog intervala.
Neka bude funkcija y=f(x) monotono rastuća u intervalu (a,b) i neka su x i x+x dvije
proizvoljne tačke iz tog intervala. Tada važi:
f(x+x) f(x), za x 0
f(x+x) f(x), za x 0
Iz ovih nejednakosti se dobija da je:
f(x+x) - f(x) 0
x
Nezavisno od znaka x.
Na primjer, funkcija f(x) = x ³ je strogo monotono rastuća funkcija, a njen izvod u tački x = 0
jednak je nuli.
∫udv = uv - ∫vdu
Primjer:
1. ∫xeª dx
u=x dv = eªdx
du = dx v = eª
∫eªdx = xeª - ∫eªdx = xeª - ∫eªdx = xeª + C
2. ∫inxdx
u = in x dv = dx
du = dx v=x
x
∫inxdx = x in x - ∫dx = x in x - x + C
3. ∫eªcos xdx
u = cos x dv = eªdx
du = - sin xdx v = eª
1 sin x 1
∙ ∙
log x x √x³ ∙ 1
7. ZAKLJUČAK
8. BIBLIOGRAFIJA-LITERATURA