Elektronski novac Mujović Ajla

Sadržaj:

1. Uvod....................................................................................................................................................2
2. Elektronsko poslovanje........................................................................................................................2
3. Elektronski novac................................................................................................................................3
3.1. Definicije I osnovne odlike elektronskog novca..........................................................................3
3.2. Faktori koji utiču na razvoj elektronskog novca..........................................................................8
4. Digitalni novac....................................................................................................................................9
4.1. Pojam digitalnog novca...............................................................................................................9
4.2. Karakteristike savremenih platnih sistema.................................................................................10
5. Elektronsko plaćanje..........................................................................................................................11
5.1. Vrste elektronskog plaćanja.......................................................................................................12
5.1.1. Negotovinski system..........................................................................................................12
5.1.2. Gotovinski sistemi.............................................................................................................14
6. Problemi u plaćanju elektroničkim novcem.......................................................................................16
6.1. Anonimnost kupca.....................................................................................................................16
6.2. Problem dvostruke potrošnje.....................................................................................................17
6.2.1. Prevencija dvostruke potrošnje..........................................................................................17
6.2.2. Detekcija dvostruke potrošnje............................................................................................17
7. Protokoli plaćanja elektroničkim novcem..............................................................................................17
7.1. Autentifikacijski SSL protocol.......................................................................................................17
7.2. Protokoli plaćanja elektroničkim novcem.......................................................................................18
7.2.1. Protokol bez anonimnosti........................................................................................................18
7.2.2. Protokol s anonimnošću...........................................................................................................19
7.2.3. Konačni oblik protokola..........................................................................................................19
7.3. Komercijalni protokoli elektroničkog plaćanja...............................................................................20
7.3.1. CyberCash...............................................................................................................................20
7.3.2. eCash.......................................................................................................................................20
7.3.3. PayPal......................................................................................................................................20

1
Elektronski novac Mujović Ajla

1. Uvod

Novac je kulturno–istorijska i društveno–ekonomska pojava koju je ljudsko društvo, na

određenom stepenu svog razvoja, prihvatilo kao medijum razmene, merilo vrednosti i sredstvo za
plaćanje. U primitivnoj robnoj razmeni funkciju opšteg ekvivalenta obavljale su različite robe
(naturalni novac), koje su kasnije zamenjene novcem pune materijalne vrednosti iskovanim od
plemenitih metala. Problem sa skladištenjem novca vekovima je bio taj da novac, u stvari, nema
nikakvu funkciju ako ne cirkuliše. Vrednost — realna ili imaginarna — i cirkulacija su blisko
međusobno povezane i od vitalnog su značaja za suštinu novca."

Novac je mnogo više od komadića metala ili ukrašenog šarenog papira. On predstavlja jedinicu
vrednosti iza koje stoji opštepriznati autoritet, obično nacionalna vlada. Međutim, novac i
kupone mogu emitovati manji državni entiteti i korporacije različite veličine i reputacije. Banke
mogu i same biti autoritet u slučaju blagajničkih čekova i drugih instrumenata. Koncept
putničkog čeka pomogao je pri daljoj razradi koncepta novca. Putnički ček je samo komad
papira, ali iza njega stoji obaveza za isplatu „realnog" novca — koga definiše vlada ili
ekvivalentni organ — uvek kada donosilac čeka to zatraži.

„U kakvoj je ovo vezi sa kompjuterizovanim bankarstvom? Ideje o novcu evoluirale su sve do

konačnog shvatanja da je novac samo informacija. Naravno, novac je obaveza da se plati ili da se
isporuči roba ili usluge, ali ako podaci na konkretnoj obligaciji potiču iz pouzdanih i
opštepriznatih izvora, transakcije će se odvijati samo na bazi informacije."

Kako globalna informaciona infrastruktura raste, neminovno je da će se novac njome kretati u

nekom obliku i razmenjivati za robu i usluge. Do ovoga je već došlo, u ograničenom obimu, na
privatnim mrežama, ali Internet već ubrzava ova kretanja na novi i bezbedan način. Avgusta
1995. godine računovodstvena firma Deloitte–Touche sprovela je anketu među bankarskim
rukovodiocima u Sjedinjenim Državama da bi se ispitalo njihovo mišljenje o mogućem uticaju
on–line bankarstva na njihovo poslovanje. Ovi rukovodioci su zaključili da će 50% bankarskih
ogranaka u Sjedinjenim Državama biti zatvoreno. Ovi ogranci korišćeni su za skladištenje
gomila novčanica i novčića u teškim, osiguranim trezorima kako bi novac mogao odmah da se
izda trgovcima ili vlasnicima računa, kada oni to budu zahtevali. Ovi ogranci, kao i osoblje koje
radi u njima, predstavljaju jedan od najvećih troškova za jednu banku. Šta se dešava sa ovim
ograncima ako se novac zaista definiše samo kao informacija? Odgovor je očigledan: oni postaju
suvišni!

2
Elektronski novac Mujović Ajla

2. Elektronsko poslovanje

Definicije osnovih termina elektronskog poslovanja na zapadu u poslednjih nekoliko

godina popularno koriste termine koji počinju sa slovom "e" i koji označavaju različite nove
tehnike i tehnologije poslovanja na Internetu. Pojmovi sa slovom "e" (electronic - elektronsko),
uključujući i termin elektronsko poslovanje, u poslednje vreme isključivo se vezuju za Internet
terminologiju.

E-Commerce (Electronic Commerce EC - elektronska trgovina) je kupovina ili prodaja dobara ili
usluga putem Interneta, naročito putem servisa World Wide Web. U praksi se ovaj termin često
koristi umesto novijeg termina e-business, što znači poslovanje putem Interneta. Termin e-
Commerce može se definisati i kao proces upravljanja on-line finansijskim transakcijama od
strane pojedinaca ili kompanija. Ovaj proces uključuje kako maloprodajne, tako i veleprodajne
transakcije. Termin On-line je sinonim za Internet (biti na liniji = biti na Internetu). Fokus e-
Commerce-a je u sistemima i procedurama pomoću kojih dolazi do razmene različitih
finansijskih dokumenata i informacija.

3. Elektronski novac
3.1. Definicije I osnovne odlike elektronskog novca

Najveće tehnološko dostignuće u razvoju bankarstva je pojava elektronskog novca, a

samim tim i elektronskog bankarstva. Novac je, u savremenoj interpretaciji, ″informacija″. Kroz
njega se markira pravo nekog subjekta u odnosu na robu i usluge koje egzistiraju u jednom
društvu. Elektronski novac se definiše kao specifična "monetarna informacija" koja se putem
elektronskog impulsa u "realnom vremenu" prenosi između transaktora koji obavljaju plaćanja.
Elektronski novac odnosno elektronsko plaćanje je razmjena materijalnih sredstava putem
telekomunikacionih infrastruktura, kakve su intranet sistemi banaka ili pak Internet. Ovakav
novac u osnovi je virtuelan i predstavljen je brojčanim sistemom koji postoji u memoriji
računara, te kao takav ne poznaje geografske granice i može se praktično u trenutku prebaciti na
velike udaljenosti. Premda je češće u upotrebi pojam "elektronski novac", terminološki je
precizniji naziv ″digitalni novac″, jer se prvi može koristiti i u analognim komunikacijama.

Elektronski novac omogućava kupovinu roba i usluga pomoću računara u okviru

komercijalnih računarskih mreža (npr. Interneta) ili poslovnih bankarskih mreža (npr. SFIFT-a).
Praktično, elektronski novac u svakodnevnim transakcijama zamjenjuje gotovinu i čekove. S
druge strane, poslovnim subjektima omogućava da mimo uobičajenih kanala direktno posluju
putem računarskih mreža. Velika prednost elektronskog nad običnim novcem je u tome da je on
informacija u računaru koja može da se programira. Ova razlika omogućava da elektronski novac
3
Elektronski novac Mujović Ajla

postane pametni novac u obliku tzv. "pametnih kartica". Dominantni oblik elektronskog novca je
elektronski transfer sredstava na tački prodaje (EFT/POS) pomoću instaliranih terminala u
trgovačkoj i uslužnoj mreži. Drugi oblik korišćenja elektronskog novca moguć je preko
bankomata, koji omogućavaju podizanje gotovine, polaganje depozita, prenos na druge račune i
plaćanje sa različitih računa. Takođe, sve je veće korišćenje personalnih računara u kućama
korisnika što je dovelo do pojave homebanking sistema koji omogućavaju raspolaganje
finansijskim sredstvima iz kuće, bez odlaska u banku.

Novim instrumentima omogućava se najpre udaljen ulaz na račune, njihovo korišćenje u

svim varijantama i podizanje gotovine, da bi posle unapređenja samih instrumenata došlo do
stvaranja potpuno novih instrumenata i aranžmana plaćanja, elektronskog novca koji se javlja u
formi neke vrste elektronskog novčanika ili mrežnog elektronskog novca koji se distribuira preko
zatvorene ili otvorene mreže. Sam elektronski novac u formi "elektronskog novčanika" bazira se
na prethodno izvršenim uplatama monetarnih vrijednosti koje su registrovane na mikročipovima
elektronskih kartica, a mogu biti upotrebljene za plaćanje roba i usluga. Postojeći tipovi ovog
novca još uvek nisu zakonska sredstva plaćanja u onom smislu u kome je to gotov novac iza
koga stoje centralna banka i država i koji primaju svi, već samo onaj krug učesnika koji je
uključen u određeni aranžman plaćanja usled čega mogu nastajati značajni pravni i monetarni
problemi. U svjetskom bankarskom sistemu danas se gotovo sve novčane transakcije obavljaju u
digitalnom obliku, putem raznovrsnih interbank mreža. Jedna od najvećih takvih mreža je CHIPS
(Clearing House Interbank Payments System) i ona je još daleke 1994. godine ostvarila gotovo
120 miliona transakcija, u ukupnoj vrednosti od 500 triliona dolara. I dok se bankarski sistemi
elektronskim novcem služe decenijama, pojedinačni potrošači tek od nedavno imaju mogućnost
da koriste elektronski novac na smislen način. Rastuća snaga i sve niža cijna kućnih računara, u
sprezi sa velikim napretkom u telekomunikacionim tehnologijama, koja je omogućila globalno
povezivanje po izuzetno niskim cijenama, učinili su da digitalni transfer sredstava postane
realnost za milione ljudi širom sveta. Kao rezultat toga, svjedoci smo nezaustavljivog razvoja
digitalne ekonomije.

Da bi sistem digitalne valute mogao da ostvari svoju namenu, neophodno je ispunjenje

nekih uslova, a to je prije svega postojanje mogućnosti trenutnog sravnavanja sredstava i
obezbeđenje pune bezbednosti transakcija, kroz snažan sistem enkripcije. Neophodni su i velika
brzina prenosa podataka, jednostavan i ekonomičan pristup servisima, kao i personalni računari
sa odgovarajućim softverom. Budući da su velika brzina prenosa informacija u savremenim
telekomunikacionim sistemima podrazumeva, najznačajniji problem predstavlja bezbjednost
podataka koji se prenose digitalnim putem, budući da i najmanja greška ili neopreznost mogu
potpuno da uruše kompletnu transakciju. Tehnologije digitalne enkripcije i potpisa (vidljivih i
nevidljivih) upravo omogućuju postojanje elektronskog novca. Ovi sistemi uključuju,
jednostavno rečeno, dvije vrste ključeva za šifriranje: privatni, koji je poznat samo vlasniku
sredstava i javni, koji je dostupan svima. Informacije koje privatni ključevi šifriraju, javni mogu
da dešifruju i obrnuto. Banke i klijenti koriste svoje ključeve da šifriraju (radi zaštite) i potpisuju

4
Elektronski novac Mujović Ajla

(u cilju identifikacije) blokove digitalnih podataka koji predstavljaju novčana sredstva. Banke
″potpisuju″ novčane naloge koristeći se privatnim ključevima, a tako potpisane naloge stranke i
deponenti proveravaju koristeći se bančinim javnim ključem. S druge strane, klijenti se privatnim
ključem služe tokom polaganja depozita ili podizanja novca, da bi banka putem javnog ključa
korisnika proverila verodostojnost takvog naloga.

U osnovi, postoje dvije vrste elektronskog novca: identifikovan i anoniman (digitalni

novac u užem smislu). Identifikovan je onaj elektronski novac koji sadrži informaciju o
identitetu osobe koja njime manipuliše i koji, slično kreditnim karticama, banci omogućuje da
precizno prati cirkulaciju novčanih sredstava na tržištu. Anoniman e-novac ″radi″ slično
papirnom novcu: kada se takav novac jednom povuče sa računa, više ne postoji način da mu se
uđe u trag, odnosno da se vodi evidencija o njegovoj transakciji, što je u prvom slučaju lako
izvodljivo. Dalje, obje vrste se mogu rasčlaniti na još dvije kategorije. Kada se koristi tzv. onlajn
e-novac, tokom svake transakcije je neophodno uspostaviti vezu sa bankom (putem modema ili
mreže), tako da u procesu prenosa sredstava uvek učestvuju tri elementa: kupac, banka i
prodavac. Kada se pak koristi oflajn elektronski novac, transakcija se može obaviti bez direktnog
upliva banke.

Oflajn novac je najkompleksnija forma elektronskog novca, najviše zbog toga što je
povezan sa problemom dvostruke potrošnje. Naime, elektronski novac se, budući da je digitalni
zapis, može umnožavati u bezbroj kopija koje se ni po čemu ne razlikuju od originala. Takve
kopije bi bilo nemoguće identifikovati, pa bi u jednom hipotetičkom, trivijalnom e-money
sistemu, korisnik preko noći mogao da umnoži svoje bogatstvo do neslućenih razmjera.
Dovoljno bi bilo da se jedan isti e-novac kopira i potom potroši na dva mesta i već kroz nekoliko
sati - novčani saldo bi probio plafon. U onlajn sistemu se taj problem rješava jednostavno: tokom
svake transakcije se identitet elektronskog novca provjerava direktno u bankarskom računaru,
koji vodi strogu evidenciju o toku novčanih sredstava i uredno bjeleži sve pakete novca koji je u
jednom trenutku negdje utrošen. U vrlo kratkom roku prodavac dobija od banke podatak da li
novac koji mu je ponuđen ima realnu osnovu, odnosno da li je prethodno već negde iskorišten.
Jasna je potpuna analogija sa proverom validnosti kreditnih kartica tokom gotovinskog plaćanja.
Evidencija potrošnje e-novca u oflajn sistemu je složenija i odvija se na nekoliko načina. Jedna
varijanta uključuje korišćenje naročitih memorijskih kartica sa čipovima, u kojima se bilježe sve
transakcije i vodi evidencija o sredstvima koja su utrošena (tzv. Observer čipovi). Ako bi
korisnik sa takvom karticom pokušao da ista sredstva kopira i potroši ih dva puta, Observer čip
bi obustavio transakciju. Budući da je kartica zaštićena od upisivanja podataka, korisnik ne bi
imao mogućnost da koriguje podatke iz evidencije, a da pritom ne izazove trajno oštećenje
memorijske kartice.

Drugi način kojim se u oflajn sistemu onemogućava dvostruko trošenje je dosta složeniji i
uključuje nešto drugačiji sistem konstrukcije e-novca. U tom slučaju, koji se suštinski ne
razlikuje od sistema identifikovanog e-novca, u kod digitalnog novca i rutinu za šifrovanje se
upisuju informacije o identitetu osobe koja njime manipuliše, tako da bi svaki paket bio

5
Elektronski novac Mujović Ajla

praktično potpisan i identifikacija prekršioca bi bila sasvim jednostavna; svakako bi bilo i manje
pokušaja nelegalnog kopiranja, budući da bi korisnik bio svjestan da može biti lako uhvaćen. Pri
tome, razlika između oflajn identifikovanog i oflajn anonimnog enovca bi, u ovom sistemu, bila
u tome što bi banka u prvom slučaju imala informacije o vlasniku sredstava, bez izuzetka, dok bi
se u drugom slučaju ti podaci pojavili samo kada bi korisnik pokušao da novac kopira, a ukoliko
bi se transakcija obavila legalnim putem, taj novac bi ostao "neobeležen". Prednost ovakvog
sistema je u manjim troškovima implementacije, budući da korisnicima u tom slučaju ne bi bile
potrebne nikakve memorijske kartice. Postoji jasna tendencija da se papirna valuta (novac,
čekovi, obveznice) zamjeni elektronskom (kreditne kartice, digitalni novac) u što većoj meri, što
se odvija brzinom koja mnogim bankama širom sveta zadaje velike glavobolje tokom adaptacije,
koja nije ni jednostavna ni jeftina. U novčanicima budućnosti će papirne novčanice, čekovi i
kovanice ustupiti mjesto memorijskim karticama i kompaktnim PDA uređajima za sinhronizaciju
podataka preko satelita. Pitanje nije da li će se to dogoditi, već jedino ostaje da se vidi kada.

Istoga dana kada je objavljeno spajanje Bank America i Nations Bank, predsednik Banc
One, Džon Mek Koj (John B. McCoy), koji je jednom izjavio da će u budućnosti u bankarskoj
industriji postojati samo pet–šest velikih banaka, obelodanio je planove o spajanju njegove
banke, sa First Chicago NBD Corp. Sve je ovo usledilo samo nedelju dana nakon objavljivanja
planova osiguravajućeg i brokerskog giganta, Travelers Group, da se poveže sa Citicorp–om,
drugom po veličini bankom u Sjedinjenim Državama. Slična pregrupisavanja počela su i u
Evropi: setimo se ujedinjenja najvećih švajcarskih banaka u United Bank of Switzerland.
Odjednom je svet finansija, umesto gomile razbacanih delića, počeo da poprima oblik džinovske
slagalice, a delovi se polako uklapaju jedan u drugi.

Gotovina je već dobila čitavu jednu novu dimenziju. Firma MasterCard, na primer,
investirala je milione dolara u razvoj sistema za elektronski novac zvanog Mondex.
„Inteligentne” Mondex kartice imaju ugrađene mikročipove na koje mogu da se smeste ne samo
„elektronski dolari”, već takođe i još pet drugih valuta, kratka medicinska istorija, pa čak i lični
elektronski „ključ” koji može da otvori sve — od vašeg stana do vaše kancelarije.

U centru ovog novog sveta nalazi se konflikt između konsolidacije i dezintermedijacije

(tj. uklanjanja posrednika, kao što su banke, iz finansijskih transakcija). U taboru
dezintermedijacije — koga predvode sovtferske firme poput Majkrosofta (Microsoft) i Intuita
(Intuit) — veruju da će budućnost pripadati kompanijama koje ovladaju tehnologijom nove ere,
firmama koje pružaju investitorima maksimalnu kontrolu nad njihovim finansijama putem
sofisticiranih proizvoda, koji balansiraju rizik i prinos. Suprotni tabor — koga predvode Mek
Kol i drugi — tvrdi da budućnost pripada ogromnim finansijskim institucijama koje će
„pakovati” investicije i pružati investitorima usluge „od kolevke pa do groba”: od osiguranja,
preko kredita za kupovinu automobila, do avio–karata.

Jedno je izvesno: banke dobijaju opasne konkurente u vidu softverskih firmi kao što su
Microsoft i Intuit, a softver postaje osnova svega. Jedna od ključnih tačaka u ovim „mega–

6
Elektronski novac Mujović Ajla

poslovima” jeste ideja da će „inteligentni” softver preoblikovati odnos između banaka i klijenata.
Preko „inteligentnog” softvera računari u novoj Citigroup ili Bank America će pretraživati
račune u potrazi za boljim načinom zarade, kako za račun klijenta tako i za račun banke, a banke
će ovakvu efikasnost koristiti za ulazak u najprofitabilnije oblasti finansijskog sveta —
investiciono bankarstvo, garantovanje akcija i osiguranje.

Ideja koja je u osnovi ove revolucije, jeste da su tehnologija i finansije postali jedno te
isto. Po rečima Viljema Niskanena (William Niskanen), predsednika CATO instituta iz
Vašingtona, „razlika između softvera i novca nestaje”.

Karakteristike papirnog novca su svima nama dobro poznate. On je, recimo, lako
prenosiv, opšteprihvaćen, i lako se skladišti. Ako nemate poverenja u banke, možete ga sakriti u
neki sef ili kovčeg. Ali, papirni novac ima i svoje nedostatke. Ako ga izgubite možete se zauvek
oprostiti s njime; ako ga čuvate on može preko noći da izgubi vrednost.

Razmotrimo sada elektronski novac. Ideja je sasvim jednostavna: umesto da smeštamo

vrednost na papir, možemo da je „upakujemo” u jedan niz cifara koji je mnogo prenosiviji i (što
je još značajnije) mnogo „inteligentniji” od papirnog novca. Šta podrazumevamo pod pojmom
„inteligentni novac”? S obzirom na karakteristike elektronskog novca, on se može kontrolisati
mnogo preciznije od papirnog novca. Pretpostavimo da ste svom sinu, studentu, poslali ček na
400 dinara. Kako je on ovaj novac zaista potrošio? Na knjige … ili na pivo? Kod elektronskog
novca postoji mogućnost autorizacije i praćenja transakcija, tako da „tradicionalne” banke mogu
da postanu suvišne.

Umesto da šaljete ček, novac možete poslati elektronskom poštom preko Interneta, u
šifrovanom obliku. Ovim ćete sebi uštedeti trud oko balansiranja čekovne knjižice na kraju
meseca (softver za lične finansije će se sam postarati za to). Vaš sin može da smesti novac gde
god želi — na svoj prenosni računar, na kreditnu karticu, pa čak (u ne tako dalekoj budućnosti) i
na mikročip koji mu je „usađen” ispod kože. Najbolje od svega je to što možete „programirati”
novac tako da se on može trošiti samo za određene namene. Možete isprogramirati da izvesna
suma novca bude utrošena za knjige, nešto za hranu, a ostatak, recimo, za bioskop. Ukoliko ne
odvojite nešto novca za provod u lokalnom kafiću, vaš sin će morati da nađe nekog drugog da
mu plati piće.

„Inteligentni”, digitalni novac može takođe da razreši i neke druge probleme papirnog
novca. Ako izgubite digitalni novac, na primer, moći ćete momentalno da ga zamenite naređujući
vašem računaru da poništi nestale „elektronske novčanice” i da ih zameni novim. Pored toga, za
razliku od papirnog novca koji prestaje da donosi kamatu u momentu kada ga podignete sa
računa, elektronski novac može da donosi kamatu sve do trenutka kada ga potrošite.

Mnogi smatraju da je najbolja stvar u vezi s elektronskim novcem ta što on može lako da
se prati, čime će se konačno raščistiti sa čitavom kategorijom kriminala baziranog na papirnom
novcu. Osnivač firme DigiCash, Dejvid Čaum (David Chaum), kaže da je papirni novac izvor

7
Elektronski novac Mujović Ajla

svih zala. On tvrdi da će mogućnost praćenja elektronskog novca značiti kraj za izvesne vrste
kriminala: „Da li bi kidnaper primio otkup u vidu čeka? Jednom kada se izgradi infrastruktura
digitalnog novca, inkrementalni troškovi zamene papirnog novca su mali. A društvena korist
može biti zapanjujuća.”

Čaum, međutim, podrazumeva da će elektronske transakcije biti praćene — što je još

uvek predmet brojnih rasprava u teoriji elektronskih finansija. Jedna grupa teoretičara,
predvođena Čaumom, smatra da elektronski novac treba da bude „jednosmerno anoniman”, tako
da ljudi koji vrše transfer novca mogu uvek da vide gde on odlazi, dok ljudi koji primaju novac
ne bi znali odakle on dolazi. Ovakav jednosmerni transfer rešava neke probleme papirnog novca,
pošto je lakše pratiti gde se novac troši i zašto.

Elektronski novac, takođe, može da bude dvosmerno anoniman — zbog toga će biti
nemoguće pratiti ga, što će predstavljati pravi raj za organizovani međunarodni kriminal.

Elektronski novac ne poznaje granice. Revolucija u oblasti elektronskog novca prilično

olakšava izvesne oblike evazije poreza. Ove inovacije čak dovode u pitanje i ulogu centralnih
banaka kao arbitara nacionalne novčane mase. Ako ovakve inovacije postanu opšteprihvaćene,
javnost neće više morati da se oslanja na centralne banke kao direktne izvore medijuma razmene.
Ovo je pogotovo uočljivo u slučaju elektronskog novca.

3.2. Faktori koji utiču na razvoj elektronskog novca

Spremnost trgovaca da primaju elektronski novac biće uslovljena veličinom provizija

koje uzimaju emitenti ili operatori, troškovima terminala i smanjenjem troškova rukovanja
gotovinom. Što se tiče potrošača i trgovaca, ključni faktor biće njihova spremnost da usvoje novu
tehnologiju. Većina posmatrača veruje da će širenje proizvoda na bazi elektronskog novca biti
umereno u kratkom i srednjem roku ali da će, gledano na duži rok, ono biti mnogo ekstenzivnije.

S obzirom na njihovu potencijalnu upotrebu i rast, proizvodi bazirani na karticama bili su

dizajnirani tako da olakšaju plaćanja u svakodnevnim transakcijama na malo pa će, prema tome,
predstavljati bliski supstitut banknotama i kovanom novcu. Modeli bazirani na softveru koristili
bi se za obavljanje plaćanja sa distance preko računarskih mreža, pre svega Interneta. Verovatno
je da će one zameniti kako gotovinu, tako i (do izvesne mere) druge bezgotovinske instrumente
plaćanja, kao što su čekovi ili nalozi za prenos.

Kreditne kartice, elektronski novac i mobilni telefoni – to će biti instrumenti koji

ugrožavaju upotrebu papirnatih novčanica. Ali, koliko smo daleko od budućnosti bez novčanica i
novčića? Prema stručnjacima koji predviđaju „beznovčano društvo“, ta budućnost nam je već
pred vratima, a prelazak na virtuelni novac planiran je za 2015. godinu.

8
Elektronski novac Mujović Ajla

To potvrđuje izveštaj firme „Apacs“, engleske asocijacije za usluge plaćanja. Međutim,

analitičari i industrija su nešto oprezniji, i boje se da bi trenutna kriza koja je zahvatila svet
mogla usporiti ovaj proces. Agonija gotovog novca čini se nepopravljivom. Prema najnovijim
podacima koje je izdala Centralna evropska banka, od 2002. godine ritam rasta transfera novca
koji nije bio u kešu iznosio je sedam procenata godišnje, 37 procenata ukupno.

S druge strane, niko ne voli karticom da plaća ili da potpisuje račun da bi kupio mleko ili
cigarete. Pravi izazov je ubediti potrošače da napuste upotrebu novčanica čak i za male
svakodnevne kupovine. Rešenje se, kažu eksperti, zove „contactless“, što znači bez ličnog
kontakta: u bankomat ili u kreditnu karticu ugradi se čip koji, kada prođe kroz čitač, odmah skida
sumu ukoliko ona iznosi nekoliko evra. Dovoljno je jednom provući karticu kroz mašinu, i
plaćanje je izvršeno.

„Plaćanja ’contactless’ predstavljaju novu granicu“, potvrđuje Aleandro Zolo, iz

britanske asocijacije ABI. Možda bi rešenje za suzbijanje otpora prema drugačijem načinu
plaćanja bio mobilni telefon.

„Zamišljati svet bez novca danas zvuči kao naučna fantastika“, objašnjava Zolo. Ali, ako
uzmemo u obzir da se u razvijenom delu Evrope već trećina plaćanja obavlja bez gotovine, nije
nerealno predviđanje da bar u razvijenijim zemljama Evrope neće moći da se izbegne nastavak
ovog trenda i život bez novčanica.

4. Digitalni novac
4.1. Pojam digitalnog novca

Digitalni novac je jedan od najreklamiranijih Internet koncepata. Brojni mediji

najavljivali su revoluciju elektronskog novca, a njima je vešto dirigovao David Chaum, osnivač
firme DigiCash. Međutim, reklama je jedno a realnost nešto drugo - i pored buke u medijima,
stvarna prisutnost digitalnog novca na tržištu je marginalna. Delom su za ovo zaslužni i mediji
koji, pored pisanja o revoluciji i dezintermedijaciji, nisu učinili mnogo da nametnu ovaj koncept
elitnom bankarskom društvu i regulatorima.

Interesantna novina u oblasti elektronskog novca jeste pokretanje modela elektronskog

novca od strane Citicorp–a. Na bazi vlastite tehnologije Citicorp–a, direktor odeljenja za nove
tehnologije u ovoj banci, Shlomo Rosen, 1995. godine razvio je i patentirao ovaj ambiciozni
poduhvat pod isto tako ambicioznim nazivom — elektronski monetarni sistem (Electronic
Monetary System — EMS). Namera je da se stvori jedan sveobuhvatan platni sistem koji će
moći da obavlja kako transakcije na veliko tako i transakcije na malo, a koji će biti podržan od
strane najvećih američkih banaka.

9
Elektronski novac Mujović Ajla

Elektronski novac može se efikasno koristiti za elektronsku trgovinu samo ako postoji
infrastruktura visokog tehničkog nivoa. Velika brzina prenosa podataka je osnovni preduslov za
istovremeni prenos informacija o proizvodima potencijalnim klijentima. Pristup mora biti
jednostavan i ekonomičan. Domaćinstva moraju biti opremljena personalnim računarima sa
odgovarajućim softverom. Kada su ispunjeni ovi tehnički uslovi, na red dolazi rešavanje
problema bezbednosti.

4.2. Karakteristike savremenih platnih sistema

Novi platni sistemi zasnovani na digitalnom novcu biće uspešni samo ako ih prihvati veliki
broj ljudi. Ovo prihvatanje uveliko će zavisiti od odnosa troškova i koristi koje će novi platni
sistemi pružati stranama koje u njima učestvuju. Primarni cilj potrošača je da na što jednostavniji
način obave kupovinu. Njima treba omogućiti plaćanje od kuće na što jednostavniji i efikasniji
način. Trgovac bi trebalo da snosi troškove transakcije plaćanja. Sa druge strane, on će profitirati
usled poboljšanja imidža (inovativni trgovac) i, verovatno, usled većeg obima prodaje. On će,
takođe, biti u mogućnosti da smanji broj prodajnih objekata i zaposlenog osoblja. Konstruktori
sistema odgovorni su za razvoj platnih sistema. Oni će profitirati od honorara i provizija.
Međutim, uslov za to jeste šire prihvatanje i upotreba njihovog sistema. Finansijske institucije
nastupaju u svojstvu posrednika. One će prikupljati pazar od trgovaca i biće odgovorne za kliring
transakcija i pružanje pomoćnih usluga (obuka korisnika, rešavanje problema). Njihovi prihodi
sastojaće se od provizija za usluge. Finansijske institucije mogu da promovišu izvesne sisteme.
Međutim, veliki broj finansijskih institucija (obično manje institucije na regionalnim tržištima)
verovatno će imati poteškoća prilikom uključivanja u ovakve sisteme zbog visokih troškova i
nedostatka stručnog osoblja. „Centar poverenja“ će kontrolisati digitalne potpise i ključeve. On
će biti odgovoran za integritet podataka koji se prenose i za autentičnost strana u transakciji.
Centar poverenja pomaže izgradnji poverenja u izvesni platni sistem. Prihodi ovog centra sastoje
se od honorara i provizija.

Otvoreni sistemi moraju imati adekvatne mere bezbednosti pri obavljanju elektronskih
plaćanja. Bezbednost se može postići kriptografskim metodama i transakcionim brojevima.
Treba omogućiti velikom broju potrošača da istovremeno obavljaju transakcije plaćanja. Sistem
mora da funkcioniše sa velikim brojem potrošača i da bude konstruisan tako da se lako može
proširiti. Prema tome, elastičnost sistema je vrlo bitna. Sistem treba da omogući i sitna plaćanja
(mikro–plaćanja). Odgovarajući sistem računovodstva mora biti efikasan i efektivan, a troškovi
po jednoj transakciji plaćanja moraju biti niski. Sistem mora biti transparentan, a upotreba
sistema jednostavna. Sistem treba da omogući da i domaćinstva (sitni trgovci) primaju uplate
elektronskog novca. Postoje polemike oko toga da li sistem treba da omogući praćenje
elektronskog prenosa podataka i elektronskih plaćanja. To bi, sa jedne strane, omogućilo analizu
informacija o plaćanju i konstruisanje detaljnog profila potrošača. Sa druge strane, međutim,
treba uvažiti činjenicu da veliki broj potrošača želi da ostane anoniman.

10
Elektronski novac Mujović Ajla

Digitalne ‘novčanice’ sastoje se od izvesnog broja bitova. Prema tome, postoji mogućnost
kopiranja ovih novčanica i njihovog puštanja u opticaj. Ovaj fenomen poznat je pod nazivom
‘problem dvostrukog trošenja’. Prema tome, platni sistem mora da poseduje mehanizme za
prepoznavanje i prevenciju ponovljenih plaćanja istim digitalnim novčanicama.

5. Elektronsko plaćanje

Sistemi zasnovani na digitalnim novčanicama imaju problem u vezi s nominalnom

vrednošću. Da bi se platio izvestan iznos moraju postojati digitalne novčanice sa odgovarajućom
vrednošću, ili sistem mora biti sposoban da ‘vrati kusur’ u obliku novih novčanica. Alternativno
rešenje je da sve novčanice imaju istu, najmanju moguću nominalnu vrednost (npr. jedan cent, pa
čak i manje). U tom slučaju bilo bi potrebno da se u opticaju nalazi ogroman broj digitalnih
novčanica, čiju autentičnost treba neprestano proveravati.

Veoma je bitno omogućiti konvertibilnost elektronskog novca u ‘pravi’ novac uvek kada
potrošač to želi. Poverenje u neku elektronsku valutu znači da treba da postoji stabilan ‘devizni
kurs’ između elektronske i realne valute. Ako su ovi kursevi nestabilni, ukazaće se mogućnost
profitiranja po osnovu arbitražnih transakcija što bi, za uzvrat, smanjilo poverenje u elektronski
novac zbog fluktuacije njegove vrednosti. Elektronski novac se skladišti na računarskim fiksnim
diskovima ili na nekom drugom medijumu. U slučaju kvara na konkretnom medijumu moraju
postojati mehanizmi za povratak na originalno stanje pre kvara.

Značaj elektronskog novca povećava se sa povećanjem značaja Internet trgovine.

Predstavljanje realnog novca u elektronskom obliku nužno zahteva preslikavanje karakteristika
realnog novca, kao što su anonimnost, autentičnost i mogućnost sitnih plaćanja.

U zavisnosti od načina implementacije digitalnog novca, postoje različite kriptografske

metode i organizacioni preduslovi za izbegavanje upotrebe falsifikovanog novca. U suštini,
postoje dve različite vrste novca zasnovanog na digitalnim novčanicama:

Upotrebom specifičnih kriptografskih metoda može se postići anonimnost digitalnog novca.

U tom slučaju ni finansijska institucija, ni trgovac, ne mogu uspostaviti vezu između potrošača i
novčanica koje je on koristio. Finansijska institucija zna kom potrošaču su novčanice prenete na
početku.

Novčanice sa mogućnošću identifikacije potrošača omogućavaju finansijskoj instituciji da

identifikuje potrošača i da prati plaćanja u kojima je data novčanica bila korišćcena.

Pored toga, proces plaćanja može biti on–line i off–line. Kada je u pitanju on–line plaćanje,
autentičnost novčanica mora biti proverena odmah. To znači da se neka digitalna novčanica
koristi samo jednom. Finansijska institucija mora da proveri autentičnost korišćenjem spiska svih

11
Elektronski novac Mujović Ajla

novčanica koje su emitovane. U slučaju off–line plaćanja, digitalne novčanice se mogu koristiti
više puta. U cilju izbegavanja dvostrukog trošenja neophodno je smestiti informacije o korisniku
ili korisnicima na samu novčanicu kako bi se provera mogla obaviti kasnije. Anonimnost može
biti garantovana, a finansijska institucija će koristiti ove informacije samo u slučaju otkrivanja
dvostrukog trošenja.

Trenutno na Internetu postoji nekoliko sistema elektronskog novca zasnovanih na

„digitalnim novčcanicama“ (digitalni novac). Najpoznatiji on–line sistemi su E–Cash firme
DigiCash; i NetCash, sistem koji je razvijen na Univerzitetu južne Kalifornije. Najpoznatiji of–
lajn sistemi su Mondex i VisaCash.

5.1. Vrste elektronskog plaćanja

Klasične, neelektroničke, vrste plaćanja mogu se podijeliti na dvije grupe: notacijsko ili
negotovinsko i simboličko ili gotovinsko. Vrste elektroničkog plaćanja su ekvivalent nekog od
klasičnih načina plaćanja.

5.1.1. Negotovinski system

Kod negotovinskog načina plaćanja kupac koji ima otvoren račun u banci koristeći jedan od
oblika bezgotovinskog plaćanja trgovcu predaje elektronički nalog za prebacivanje sa svog
računa na račun trgovca. Dokument preko kojeg se daje nalog može biti e-ček, kreditna kartica,
debitna kartica itd.

5.1.1.1. E-ček

Elektronički ček je elektronički ekvivalent klasičnog papirnatog čeka. Kupac ga izdaje trgovcu, a
trgovac ga polaže u svoju banku koja obavlja naplatu od banke izdavatelja e-čeka. Proces naplate
teče na sljedeći način:
Banka kupcu izdaje e-ček potpisan digitalnim potpisom banke. Kupac upisuje u e-ček iznos i
datum, potpisuje ga svojim digitalnim potpisom I predaje trgovcu. Trgovac izdaje robu
kupcu.Trgovac upisuje na ček svoj broj računa i prosljenuje e-ček svojoj banci, potpisujući ga
svojim digitalnim potpisom.
Trgovčeva banka provjerava potpis trgovca i potpis banke izdavatelja I prosljenuje ček banci
izdavatelju na naplatu. Banka izdavatelj provjerava svoj digitalni potpis i digitalni potpis kupca
na prispelom čeku, provjerava stanje novca na računu i prebacuje novac s računa kupca na račun
trgovca (ako je sve u redu).

12
Elektronski novac Mujović Ajla

E-ček predstavlja rizik za trgovca. Razlog je tome što prodavač ne može znati ima li kupac na
svom računu u banci dovoljno novca za pokriće čeka. Osim toga, kupac može falsificirati
digitalni potpis. Ako želi biti siguran, trgovac mora imati on-line vezu s bankom izdavateljem
čeka što bitno komplicira i poskupljuje transakciju jer banaka može biti mnogo.

5.1.1.2. Kreditna kartica

Plaćanje kreditnom karticom je klasični, neelektronički, način plaćanja. Kako se kreditnom

karticom plaća prijenosom informacije, moguće je njome plaćati u sustavima koji omogućavaju
elektronički prijenos poruke. Plaćanje kreditnom karticom zbog velike je raširenosti kartica
postalo najzastupljeniji način plaćanja na Internetu. Proces plaćanja kreditnom karticom teče na
sljedeći način:
1. Banka izdaje kupcu kreditnu karticu.
2. Kupac šalje trgovcu podatke sa svoje kartice (broj kartice, ime nositelja, datum
isteka valjanosti).
3. Trgovac preko on-line sustava provjerava valjanost kartice kod banke izdavatelja ili neke
druge autorizacijske institucije.
4. Ako je kartica valjana, trgovac šalje autorizacijskoj instituciji iznos koji kupac želi platiti. Ako
se iznos može naplatiti, dobiva odobrenje za naplatu.
5. Nakon što je dobio odobrenje, bilježi kod sebe broj transakcije koji je dobio skupa s
odobrenjem. Trgovac predaje kupcu robu.
6. Banka kupca obavlja transakciju s bankom trgovca (kliring).
7. Kartičar periodično plaća trgovcu za sve uspješno autorizirane transakcije.
8. Kupac periodično dobije račun od kartičara za sve troškove koje je napravio u toku meseca.
Plaćanje kreditnom karticom preko Interneta ima nekoliko nedostataka:
· Sigurnost transakcije – ako se treća strana (lopov) dokopa broja kartice može
neovlašteno trošiti raspoloživi novac.
· Cijena transakcije – postupak autorizacije i naplate košta negdje oko 20 centi
plus 3–5% od vrijednosti transakcije, tako da nije isplativ u slučajevima malih
iznosa.
· U trenutku naplate trgovac mora imati on-line vezu s bankom, kako bi
provjerio valjanost kartice.
· Transakcija je moguća samo izmenu kupca i trgovca, nije moguća izmenu
dviju fizičkih osoba.
· Banka - izdavatelj kartice - raspolaže svim podacima o iznosima, mjestima i
vremenima plaćanja pa skladištenjem tih podataka može pratiti klijentove
potrošačke navike, narušavajući tako njegovu privatnost.

5.1.1.3. Debitna kartica

13
Elektronski novac Mujović Ajla

Debitna kartica je vrlo slična kreditnoj kartici. Razlika je u tome da kupac mora u trenutku
kupnje imati novac na računu. Trgovac preko on-line veze s bankom istodobno provjerava
valjanost kartice i odmah prebacuje novac s računa kupca na svoj račun. Debitne kartice obično
su zaštićene 4-znamenkastim brojem (engl. personal identification number, kratica PIN), tako da
je u slučaju krane lopov ne može neovlašteno koristiti. Četveroznamenkasti PIN dovoljan je
sigurnosni element u slučaju kada ga se mora osobno ukucavati na tipkovnici bankomata, no u
slučaj kada se on predaje elektronički nije dovoljan. Način plaćanja debitnom karticom ne
omogućava naknadno prekidanje uplate, kao što je to moguće kod kreditnih kartica.

5.1.2. Gotovinski sistemi

Za razliku od negotovinskog sustava gdje novac zapravo nikada ne napušta banku ili banke, u
gotovinskom sustavu sama reprezentacija novca nosi njegovu vrijednost. Ovo znači da se iznos
na računu umanjuje čim se e-novčanica podigne iz banke. U slučaju da se e-novčanica izgubi,
vlasnik bez nje ostaje trajno. Ova vrsta e-novca analogna je klasičnoj gotovini i zato se obično
naziva e-gotovina.

5.1.2.1. E-gotovina

E-gotovina ima karakteristike slične "materijalnoj" gotovini. "Materijalne" gotovina je

univerzalno prihvaćena, prihvaćena je za plaćanja pravnih i fizičkih osoba, kupac pri uporabi
ostaje anoniman, verifikacija autentičnosti novčanice lako se obavlja pri samoj kupnji, nije
potreban račun u banci, prenosiva je izmenu fizičkih i pravnih osoba, korisnici ne moraju biti
poslovno sposobni (npr. punoljetni). Osim navedenih dobrih strana, gotovina ima i važne
nedostatke: relativno visoki troškovi vezani uz proizvodnju i distribuciju, nepraktičnost fizičkog
nošenja veće količine, nepogodnost za mala plaćanja (mikroplaćanja, manja od 1 USD), na
raspolaganju je ograničen broj nominacija, neupotrebljivost u području digitalne ekonomije, lako
ga je ukrasti, može se krivotvoriti, postoji više valuta, a konverziju prate troškovi.
E-gotovina mora zadržati dobre strane, a eliminirati što je više moguće loših osobina klasične
gotovine. Idealna e-gotovina mora zadovoljiti sljedeće zahtjeve:
· mora biti omogućeno jednostavno pretvaranje prave gotovine odnosno nekog drugog oblika
novčane vrijednosti u e-gotovinu i obrnuto
· mora se onemogućiti krivotvorenje e-novčanice
· mora se onemogućiti plaćanje dva puta istom e-novčanicom
· mora se sačuvati anonimnost kupca
· mora biti omogućena off-line provjera autentičnosti
· mora biti moguć prijenos bez dozvole treće strane (npr. banke)
· mora biti upotrebljiv bez računa u banci
· mora se omogućiti usitnjavanje u željene iznose
· mora biti neinteraktivan

14
Elektronski novac Mujović Ajla

· mora biti jednostavan i nezahtjevan za računalne resurse

Postoji nekoliko modela e-gotovine. Najčešće spominjani su Chaumov i Brandsov model. Oba
ova modela ispunjavaju prva četiri zahtjeva. Chaumov model predvina detekciju dvostruke
potrošnje, a Brandsov njezino sprječavanje hardverskim sklopom. Samo Brandsov model
omogućava i usitnjavanje. Ni jedan ni drugi model ne predvinaju mogućnost prijenosa izmenu
osoba bez posrednika (banke). Kod prijenosa e-gotovine izmenu dva sudionika javljaju se dva
problema:
· pri svakom prijenosu e-novčanica "raste", pošto se na nju dodaju podaci o novom vlasniku,
· s obzirom na to da se polaganje novca u banku odlaže na neodreneno dugo vrijeme, odgana se i
potencijalna detekcija višestruko potrošene novčanice.

5.1.2.2. Plaćanje e-gotovinom

E-gotovina se sastoji od e-novčanica koje su ekvivalenti papirnatih novčanica I kovanica.

Prije nego što može raspolagati s e-gotovinom, kupac je mora podignuti u banci. Prilikom
plaćanja trgovcu mora biti omogućena provjera autentičnosti novčanice. Postoje dva modela,
ovisno o tome ima li trgovac on-line vezu s bankom u trenutku plaćanja ili ne.
On-line
Ako trgovac ima on-line vezu s bankom u trenutku kupnje, tada promet e-gotovine teče na
sljedeći način. Kupac podnese banci nalog za izdavanje e-novčanice. Banka zaprima zahtjev i
provjerava identitet podnositelja zahtjeva. Ako je provjera uspješna, banka umanjuje saldo na
računu podnositelja zahtjeva i izdaje e-novčanicu u zahtijevanom iznosu, s jedinstvenim
serijskim brojem i digitalnim potpisom banke s bančinim privatnim ključem. U bazu podataka
bilježi se serijski broj novčanice. Kupac odlazi u virtualnu trgovinu gdje kupuje robu ili usluge
od trgovca te mu predaje elektroničku novčanicu. Trgovac kontaktira banku i traži provjeru
ispravnost dobivene novčanice. Ako je novčanica ispravna, trgovac je odmah polaže na svoj
račun i kupcu daje robu.
Off-line
U off-line sustavu trgovac nema vezu s bankom u trenutku plaćanja, pa stoga mora imati način
provjere autentičnosti e-novčanice na licu mjesta. Način plaćanja u offline sustavu teče na
sljedeći način. Kupac podnese banci nalog za izdavanje enovčanice. Banka zaprima zahtjev,
provjerava identitet podnositelja zahtjeva i ako je provjera uspješna, umanjuje se saldo na računu
podnositelja zahtjeva te izdaje enovčanicu u zahtijevanom iznosu s jedinstvenim serijskim
brojem i digitalnim potpisom banke s bančinim privatnim ključem. U bazu podataka zabilježi se
serijski broj novčanice. Kupac posjećuje virtualnu trgovinu gdje kupuje robu ili usluge od
trgovca, te predaje trgovcu e-novčanicu. Trgovac provjerava ispravnost bančinog potpisa uz
pomoć bančinog javnog ključa. Trgovac izdaje robu kupcu i zatim polaže novac u banku. Banka
provjerava autentičnost potpisa izdavatelja i provjerava je li novčanica već ranije položena. Ako
je sve u redu, uvećava se iznos na računu trgovca.

15
Elektronski novac Mujović Ajla

6. Problemi u plaćanju elektroničkim novcem

U prethodnom je poglavlju predstavljen način plaćanja e-gotovinom. Predstavljeni model je

jednostavan i ima mnoge nedostatke. S obzirom na to da banka u trenutku izdavanja novčanica
kupcu zna njegov identitet, može za svaku izdanu novčanicu uz serijski broj u bazi podataka
zabilježiti datum i vrijeme, te identitet kupca. Nakon što trgovac položi novac u banku, banka
može točno znati kada, gdje i za koji iznos je kupac nešto kupio, što znatno narušava privatnost
kupca. S obzirom na to da su e-novčanice samo podaci (na disku ili u memoriji na kartici), kupac
bi mogao pojedinu novčanicu jednostavno kopirati i njome platiti dva puta u dvije različite
trgovine. Tada bi onaj trgovac koji je kao drugi pokušao položiti novac naišao na odbijanje
banke da mu prizna tu novčanicu. Isto tako bi trgovac mogao novčanicu umnožiti prije polaganja
u banku, i položiti je više puta. Ovaj problem zove se problem dvostruke potrošnje i ključan je u
razmatranju modela e-gotovine. Kako bi se moglo provjeriti je li novčanica već ranije položena u
banku, trgovac mora položiti gotovinu u istu onu banku koja ju je izdala, u banku koja sa
bankom izdavateljem ima on-line vezu ili negdje mora postojati centralni registar svih novčanica
u optjecaju.

6.1. Anonimnost kupca

Kako bi se banci onemogućilo stvaranje baze podataka s identitetom i serijskim brojem

novčanice, može se prepustiti kupcu da generira serijski broj novčanice, koji će zatim tehnikom
prikrivanja sakriti od pogleda banke, te će takvu novčanicu predate banci na slijepi potpis. S
obzirom na to da banka potpisuje novčanicu čiji joj je sadržaj nepoznat, primjenjuje se tehnika
"podijeli i odaberi" (engl. cut and choose). U modelu koju je predložio D. Chaum, kupac priredi
n novčanica s istim iznosom, ali svaka od njih nosi drugi serijski broj. Svih n novčanica podnese
banci na potpis, a banka odabere n-1 i za njih od kupca zahtijeva da ih "otkrije". Ako pregled
pokaže da je svih n-1 novčanica stvarno na iznos koji je kupac rekao, i ako su serijski brojevi na
njima ispravni, banka tada "na slijepo" potpisuje onu jednu preostalu novčanicu. Na ovaj način je
onemogućeno kupcu da prevari banku, pošto ne može znati kojih n-1 novčanica će banka
pregledati. Tehnikom slijepog potpisa kupcu je garantirana anonimnost, a novčanica koju je
dobio nosi ispravan potpis bankovnim tajnim ključem. Za veliko osiguranje protiv prevare kupca
banka mora zahtijevati velik broj novčanica n, što za posljedicu ima opsežnu komunikaciju s
kupcem. S. Brands je predložio korištenje restriktivnog slijepog potpisa. Restriktivni slijepi
potpis omogućava potpisniku da ograniči sadržaj koji potpisuje, a da taj sadržaj ne vidi. Kupac je
na taj način "prikrio" svoj identitet, a da nije kompromitirao sadržaj novčanice. Usto, Brandsov
sustav omogućava proizvoljne vrijednosti novčanice, čija se vrijednost smanjuje pri svakom
plaćanju. Ove dvije osobine Brandsov model egotovine čine boljim rješenjem.

16
Elektronski novac Mujović Ajla

6.2. Problem dvostruke potrošnje

Problem dvostruke potrošnje može se riješiti na dva načina:

-prevencijom dvostruke potrošnje
-detekcijom dvostruke potrošnje

6.2.1. Prevencija dvostruke potrošnje

Prevenciju dvostruke potrošnje moguće je izvesti ako se elektronički novac nalazi pod nadzorom
promatrača - softvera ili hardvera u koje izdavatelj e-novca (banka) ima povjerenja. Ovo je
praktično izvedivo ako se koristi hardverska izvedba elektroničkog novčanika, u kojemu je kao
poseban modul implementiran promatrač koji instalira banka i koji vodi brigu o tome da se jedna
te ista novčanica nikada ne može izdati dva puta. Problem kod ovakvog promatrača je taj što
kupac u njega ne može imati povjerenja. Može slutiti da promatrač o njemu i njegovim
potrošačkim navikama skuplja podatke koje može proslijediti banci.

6.2.2. Detekcija dvostruke potrošnje

Ako ne postoji promatrač, ne postoji ni mogućnost sprječavanja dvostruke potrošnje. Ono što se
može učiniti je otkriti slučaj kada se to dogodi kao i identitet krivca. Pretpostavimo da je identitet
svakog kupca sadržan u samoj e-novčanici, ali tako da su za njegovo otkrivanje potrebna barem
dva različita ključa, od velikog broja mogućih. Prilikom svake kupnje trgovac će od kupca
zatražiti da mu generira jedan od ključeva, koji će zabilježiti na novčanicu. Kada trgovac položi
novčanicu u banku, banka će imati ovaj ključ, ali kako samo jedan nije dovoljan, ne može otkriti
identitet kupca. Ako kupac pokuša istu novčanicu potrošiti na drugom mjestu, drugi trgovac opet
će zatražiti ključ te će ga upisati u novčanicu. Kada i druga novčanica dospije u banku, banka će
usporedbom serijskih brojeva ustanoviti da je jedna te ista novčanica potrošena dva puta i imat
će za nju dva ključa. Ako su ova dva ključa jednaka, to znači da je trgovac pokušao prevariti
banku položivši dva puta jednu te istu novčanicu, a ako su različiti, znači da je kupac dva puta
potrošio istu novčanicu I na osnovu njih će banka otkriti identitet kupca i prema njemu poduzeti
sankcije.

7. Protokoli plaćanja elektroničkim novcem

7.1. Autentifikacijski SSL protocol

Glavna primjena SSL (Secure Sockets Layer) protokola je zaštita komunikacija preko Interneta
gdje osigurava privatnost, autentičnost i integritet poruka koje se prenose izmenu dvije strane.

17
Elektronski novac Mujović Ajla

SSL se koristi pri prijenosu osjetljivih informacija (e-mail poruke, privatne informacije), ali i za
obavljanje sigurnih transakcija preko Interneta (prijenos brojeva kreditnih kartica, elektroničkog
novca). Protokol mora biti podržan na obje strane u komunikaciji - npr. pretraživač (browser) i
poslužitelj (server) podržavaju SSL protokol i posjeduju svoje certifikate. Certifikat je skupina
bitnih informacija koje identificiraju pretraživača (ili korisnika) i poslužitelja. Privatnost (tajnost)
poruka koje izmjenjuju dvije strane u komunikaciji SSL protokolom osigurava se kriptiranjem.
Autentičnost i integritet poruka SSL protokol osigurava korištenjem digitalnog potpisa uz svaku
poruku koja se izmjeni u komunikaciji. Prednost SSL protokola je što nije vezan za odreneni
informacijski servis (npr. WWW), već se koristi kao dodatak izmenu pouzdanog prijenosnog
sloja (TCP) I aplikacijskog sloja (HTTP, FTP, ...).

7.2. Protokoli plaćanja elektroničkim novcem

U opisanim protokolima plaćanja elektroničkim novcem sudjeluju tri strane: kupac, trgovac i
banka. Sustavi kojima se obavlja plaćanje elektroničkim novcem neka su, zbog jednostavnosti,
on-line sustavi kod kojih se provjera valjanosti elektroničke novčanice u banci može obaviti
odmah po primitku novčanice. Svaki od protokola može se podijeliti u tri faze:
1. podizanje novca iz banke (engl. withdrawal)
2. plaćanje (engl. payment)
3. polaganje novca u banku (engl. deposit)
Ranije su opisani problemi anonimnosti kupca pri transakcijama s e-gotovinom. Protokoli
plaćanja e-gotovinom mogu se, s tog gledišta, podijeliti u dvije skupine: protokol s anonimnošću
i protokol bez anonimnosti kupca čiji opis slijedi.

7.2.1. Protokol bez anonimnosti

1. podizanje novca iz banke:
- kupac šalje zahtjev banci za odrenenom količinom elektroničkog novca
- banka oblikuje elektroničku novčanicu (sa serijskim brojem) te stavlja digitalni potpis
- banka šalje elektroničku novčanicu kupcu te umanjuje njegov račun
2. plaćanje:
- kupac šalje elektronički novac trgovcu
- trgovac provjerava digitalni potpis banke na primljenoj novčanici
3. polaganje novca u banku:
- trgovac šalje elektroničku novčanicu banci
- banka provjerava potpis na novčanici
- banka usporenuje serijski broj novčanice s postojećima u bazi uporabljenih elektroničkih
novčanica
- banka unosi serijski broj novčanice u bazu uporabljenih novčanica
- banka uvećava račun trgovca
- banka šalje odgovor trgovcu

18
Elektronski novac Mujović Ajla

- trgovac šalje kupljenu robu kupcu

U drugoj točki podizanja novca iz banke, banka stavlja digitalni potpis na elektroničku
novčanicu čime se onemogućava krivotvorenje novčanica. Pri stvaranju elektroničke novčanice
generira se i serijski broj novčanice pomoću kojeg se onemogućava višestruko korištenje iste
novčanice, odnosno njeno umnožavanje. Banka zapisuje serijski broj kod primitka novčanice te
svako njeno sljedeće pojavljivanje s istim serijskim brojem označava je kao nevažeću. Banka
može zapamtiti vezu izmenu kupca i serijskog broja novčanice i time ugroziti privatnost kupca i
pratiti njeno kretanje. Taj nedostatak je ispravljen u protokolu s anonimnošću.

7.2.2. Protokol s anonimnošću

Ovaj protokol, za razliku od prije opisanog, osigurava anonimnost kupca I onemogućava banku
da prati kretanje e-novčanice u sustavu plaćanja e-novcem. Ta karakteristika se ostvaruje
mehanizmom slijepog potpisa s djelomičnim uvidom u sadržaj e-novčanice. Jedina razlika ovog
protokola i protokola bez anonimnosti je prva faza u kojoj se vrši podizanje novca iz banke:
1. podizanje novca iz banke:
- kupac oblikuje n e-novčanica koje nose jednaki iznos, ali različiti serijski broj
- kupac prikriva n e-novčanica
- kupac šalje n prikrivenih e-novčanica banci na digitalni potpis
- banka šalje zahtjev kupcu za otkrivanje n-1 slučajno odabrane e-novčanice
- kupac otkriva banci n-1 e-novčanicu
- banka provjerava valjanost n-1 e-novčanice
- banka potpisuje neotkrivenu e-novčanicu
- banka šalje potpisanu e-novčanicu kupcu te umanjuje račun kupca
- kupac provjerava potpis banke
Druga i treća faza ovog protokola identične su drugoj i trećoj fazi protokola bez anonimnosti.
Osiguranje anonimnosti dolazi od toga da kupac sam kreira elektroničku novčanicu sa serijskim
brojem te je banka prikrivenu potpisuje što znači da nije u mogućnosti pročitati taj serijski broj i
kasnije dovesti u vezu novčanicu I kupca. Menutim, i ovaj protokol ima nedostatak - nije
moguće identificirati osobu koja je pokušala upotrijebiti istu novčanicu više puta ili u nekoliko
transakcija. Ispravljanjem i tog nedostatka dobije se konačni oblik protokola.

7.2.3. Konačni oblik protokola

Konačni oblik protokola zadržava anonimnost kupca, ali samo do trenutka kada je ista
elektronička novčanica upotrijebljena u dvije ili više transakcija. Tada (i samo tada) je moguće
identificirati kupca pomoću identifikacijske informacije koja se ugranuje u elektroničku
novčanicu.
Konačni oblik protokola plaćanja elektroničkim novcem ispunjava sve preduvjete za njegovu
implementaciju: krivotvorenje novčanice se sprječava digitalnim potpisom banke u kojoj se
nalaze bankovni računi kupca i trgovca, slijepi potpis s djelomičnim uvidom u sadržaj
dokumenta osigurava anonimnost kupca, a višestruka potrošnja sprječava se mehanizmom
identifikacijske informacije.

19
Elektronski novac Mujović Ajla

7.3. Komercijalni protokoli elektroničkog plaćanja

Razvojem Interneta počeli su se javljati mnogi prijedlozi za standarde elektroničkih plaćanja.

Neki komercijalni sustavi koriste sustave kreditnih kartica, drugi čekove, treći obračunavaju
kupnju preko telefonskog računa kupca itd. Čini se da najsvjetliju budućnost imaju sustavi
elektroničkog plaćanja koji koriste e-gotovinu. Postoji (ili je postojalo) nekoliko komercijalnih
sustava za elektroničko plaćanje, ovdje su spomenuti PayPal, CyberCash i eCash.

7.3.1. CyberCash

Tvrtka je bila osnovana 1994. godine i specijalizirala se poglavito za mikroplaćanja

(engl. micropayments). Posao je s vremenom stagnirao i 2001. su proglasili stečaj.
Da bi se koristio CyberCash protokolom, kupac se morao koristiti klijent programom "The
Wallet" koji je bio besplatan i mogao se jednostavno pribaviti i ugraditi, dok je trgovac morao
imati svoj (trgovački) račun kod kompanije kreditnih kartica i svoj "terminal ID" za primanje
Internet transakcija kod njihovih postojećih banaka.

7.3.2. eCash
eCash sustav je stvoren unutar tvrtke DigiCash, tvrtke pionira u području elektroničkog plaćanja
koju je osnovao D. Chaum. DigiCash tvrtka je bankrotirala 1998. nakon čega ju je kupila tvrtka
eCash Technologies. eCash je skup protokola i metoda korištenih za obavljanje financijskih
transakcija preko računarskih mreža poput Interneta. Protokol je baziran na korištenju
"elektroničkih kovanica", tj. znakovnog niza koji sadrži podatke o vrijednosti, serijski broj dan
od banke koja podržava eCash tehnologiju te digitalni potpis banke. "Elektroničke kovanice" (1
eBuck = 1 USD) u transakcijama služe kao osnovna jedinica plaćanja. U slučaju da ne postoji
dovoljan broj manjih kovanica, kupac zahtjeva od banke da mu razmijeni jednu veću na dvije
manje kovanice od kojih jedna ima iznos isti kao račun koji treba podmiriti. Nakon obavljanja
plaćanja, odreneni broj digitalnih "kovanica" se prenosi preko Interneta, od kupca do trgovca.
Krajnji rezultat je umanjivanje broja kovanica na disku kupca za plaćeni iznos I uvećavanje broja
kovanica na disku trgovca.

7.3.3. PayPal
PayPal je jedini sustav u masovnoj primjeni. Omogućava pretvaranje novca s kreditne kartice ili
bankovnog računa u e-novac, te slanje istoga e-poštom tvrtkama ili osobama primateljima u 55
zemalja svijeta (zasad ne i u Hrvatsku). Osim slanja enovca, korisnici mogu stvoriti i virtualnu
debitnu karticu, te plaćati direktno na račune u bankama. Broj korisnika je velik i danas je oko
100 milijuna, s izrazito brzim porastom. Veliki uspjeh PayPal-a leži u činjenici da se njihov
koncept e-novca oslanja na postojeću infrastrukturu banaka i kreditnih kartica, te da mu je
korištenje jako jednostavno. PayPal e-novac se šalje e-poštom, vrlo jednostavno se pretvara u
pravi novac (račun u banci, kreditna kartica i sl.), a neograničeno je prenosiv izmenu fizičkih

20
Elektronski novac Mujović Ajla

osoba, bez ikakve potrebe posjedovanja računa u banci, kreditne kartice i sl. Za transakcije e-
novca preko PayPal-a dovoljno je samo imati adresu e-pošte.

21