Presuda Protiv Srbije za Bosanski Genocid Mogla je Biti Drugačija da su

Ranije Otkriveni Tajni Dokumenti

Rachel Irwin i Merdijana Sadović
Radio Slobodna Evropa
10. april 2011.

Ono što je završne riječi na suđenju bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije,
generalu Momčilu Perišiću donekle stavilo u drugi plan je odluka Tribunala da skine oznaku
povjerljivosti Vrhovnog savjeta odbrane Jugoslavije sa velikog broja sudskih dokaza i ostalih
dokumenata - uključujući i zapisnike sa sastanaka.

Odluka Haškog tribunala da objavi niz zaštićenih dokumenata i zapisnika sa sjednica

Vrhovnog savjeta odbrane Jugoslavije iz perioda od 1992. do 1995., koji su do sada bili
brižljivo skrivani od očiju javnosti, iznenadila je mnoge. Naravno, odmah se postavilo pitanje
koliko su ti dokumenti zaista važni i koji su pravi motivi Srbije da se ne protivi ovakvoj odluci
Tribunala.
Podsjetimo, u junu 2003. godine Tužilaštvo Haškog tribunala je tražilo od Srbije da dostavi
zapisnike sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane, kako bi se mogli koristiti na suđenju bivšem
predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću. Srbija je pristala, ali samo pod uslovom da se
velikom broju tih zapisnika i ostalih dokumenata dodijeli oznaka tajnosti, jer bi njihovo
objelodanjivanje, kako su naveli, moglo naškoditi interesima nacionalne sugurnosti ove
zemlje.

Sudije Haškog tribunala su pristale na ovaj uslov i od tada je samo vrlo mali broj ljudi imao
uvid u ove dokumente. Sve ovo se, naravno, dešavalo prije presude Međunarodnog suda
pravde u Hagu kojom je Srbija oslobođena direktne odgovornosti za genocid u Bosni i
Hercegovini.

Bivši glavni tužilac u slučaju protiv Miloševića, sir Geoffrey Nice, bio je jedan od rijetkih koji su
imali pristup svim zaštićenim dokumentima. Evo šta on kaže o njihovom značaju:

„To je jako važno. Ovi dokumenti su neki od najznačajnijih koje smo tražili i dobili u slučaju
protiv Miloševića. Oni su, naravno, bili u potpunosti dostupni sudijama, tužilaštvu i odbrani koji
su radili na ovom slučaju. Ti dokumenti su bili važni jer se radi o zapisnicima sa sjednica
Vrhovnog savjeta odbrane, na kojima je najčešće bio Milošević, potom Lilić i Bulatović, kao i
komandant vojske i drugi visoki zvaničnici. Oni tačno pokazuju kako je Srbija podržavala ono
što se dešavalo u Bosni, kako je pružana podrška vojsci bosanskih Srba i kakvu su ulogu u
tome imale paravojne formacije."

Što se tiče samog sadržaja zaštićenih dokumenata, uključujući i one koji će uskoro biti
dostupni javnosti, Nice kaže:

„Neki dijelovi zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane su već objavljeni, jer Srbija nije
tražila da se baš svi ovi dokumenti zaštite, već samo njihovi najzanimljiviji dijelovi. Naravno,
bilo bi pogrešno pretpostaviti da će ti zaštićeni dijelovi pružiti potpune odgovore na sva
otvorena pitanja, ili da će pokazati da je presuda Međunarodnog suda pravde u slučaju Bosne
i Hercegovine protiv Srbije bila pogrešna. Sve što se može reći je da ovi dokumenti pružaju
mnogo potpuniji uvid u ono što se dešavalo, i da postoji mogućnost da bi odluka koju je
Međunarodni sud pravde donio bila drugačija da su ovi dokumenti bili bili dostupni javnosti
prije donošenja presude.”

Uzroci odbijanja Srbije

Mnogi posmatrači smatrali su da je upravo tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije za

genocid pred Međunarodnim sudom pravde bila glavni razlog zbog kojeg Srbija nije željela da
zapisnici Vrhovnog savjeta odbrane postanu javni, jer se bojala da bi oni mogli naštetiti Srbiji
u ovom procesu. Jedan od njih je i britanski historičar Marko Attila Hoare, koji već duži niz
godina prati rad Haškog tribunala.

“Mislim da se Srbija protivila objelodanjivanju ovih zapisnika prije nego što je Međunarodni
sud pravde donio svoju presudu zato što se plašila da bi to moglo povećati šanse da se Srbija
proglasi krivom za genocid u Bosni i Hercegovini.
Mnogi smatraju da je odgovornost Srbije za genocid u Srebrenici veća od one koju je
ustanovio Međunarodni sud pravde, ali pošto tim koji je zastupao Bosnu i Hercegovinu u tužbi
protiv Srbije nije imao pristup zaštićenim dijelovima zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane, to
pitanje će uvijek ostati otvoreno. I zbog toga jako važno to što će barem neki od tih zaštićenih
dokumenta uskoro biti dostupni javnosti”, smatra Marko Attila Hoare.

Šta je tačno u ovim dokumentima, i koliko su oni zaista inkriminirajući za samu Srbiju, u ovom
trenutku teško je reći, i vjerovatno će slika biti jasnija nakon presude Perišiću, kada budu
objavljeni bar neki od njih. Ali, Geoffrey Nice upozorava da očekivanja ne trebaju biti
prevelika.

„U zapisnicima sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane sigurno nećete naći otvoreno priznanje
da su vršene kriminalne radnje, niti išta slično. Čak ćete u nekim pasusima koji će uskoro biti
dostupni javnosti naći neke dijelove koji na prvi pogled donekle idu u korist Miloševiću, da li
zato što su učesnici ovih sastanaka zaista činili neke pozitivne stvari, ili zato što su znali da
ono što govore ulazi u zapisnik, pa su stoga bili dosta oprezni - teško je reći”, kaže Nice.

Ipak, već i iz kratkog opisa dokumenta koji će uskoro biti objavljeni može se naslutiti da se
radi o vrlo važnim dokazima.

Presretnuti razgovori

Jedna od teza tužilaštva u slučaju protiv Perišića je da su oficiri Vojske Jugoslavije, koji su
služili u Bosnia i Hercegovini za vrijeme rata bili potčinjeni Perišiću, jer su im plate stizale iz
personalnih centara Vojske Jugoslavije u Beogradu.

U prilog tome govore i zaštićeni dokumenti koji su korišteni na ovom suđenju, iz kojih se vidi
da su oficiri Vojske Republike Srpske tražili od Vojske Jugoslavije penzije, kao npr. Vinko
Pandurević, ili, kao u slučaju Stanislava Galića, nadoknadu za nekorištenje godišnjeg odmora
u periodu od 1991. do 1994.

Podsjetimo, Vinka Pandurevića je Haški tribunal nepravomoćno osudio na 13 godina zatvora

za zločine u Srebrenici, a Stanislava Galića na doživotnu zatvorsku kaznu zbog opsade
Sarajeva.

Na listi zaštićenih dokumenata koji će uskoro postati javni nalaze se i brojni presretnuti
razgovori između oficira Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije, koji bi mogli rasvijetliti
odnos vojnog i civilnog vrha Srbije prema ratu u Bosni i Hercegovini.

Jedan od značajnijih dokumenata, čini se, mogao bi biti i odgovor na zahtjev generala Ratka
Mladića, upućen Perišiću 16. septembra 1993., u kojem on traži da se Vojsci Republike
Srpske pošalje 50 brodskih raketa tipa KRP-15, kako bi ih oni modificirali i pretvorili u rakete
pogodne za upotrebu na kopnu.

Odgovarajući na pitanje zašto je Tribunal upravo sada odlučio objelodaniti sve ove
dokumente, Frederick Swinnen, savjetnik tužioca pri Tribunala, kaže:

„Svi zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane Srbije, koje je koristilo tužilaštvo tokom
suđenja Perišiću, trebali bi biti dostupni javnosti. Ovi dokumenti koje je dala Srbija isprva su,
na njen zahtjev, bili zaštićeni. Kada se suđenje Perišiću počelo privoditi kraju, tužilaštvo je od
Srbije zatražilo da promijeni status ovih dokumenata i da se s njih podignu zaštitne mjere.
Vlasti u Beogradu su se konačno s tim saglasile u martu ove godine.”
Mnogi poznavaoci rada Haškog tribunala bili su iznenađeni činjenicom da se ni Srbija ni
Perišićeva odbrana nisu protivili podizanju zaštitnih mjera sa dokumenata korištenih na
suđenju Perišiću, uključujući i zapisnike sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane.

Američki historičar Robert Donia, koji je svjedočio u procesima protiv Miloševića i Perišića, ne
misli da ovim potezom Srbija pokušava dobiti dodatne poene i povećati svoje šanse da uđe u
Evropsku uniju, čak ako preostala dva haška bjegunca, Ratko Mladić i Goran Hadžić, ne budu
u dogledno vrijeme uhapšeni.

“Očigledno je da se stav vlasti u Srbiji prema ovim dokumentima tokom proteklih godina
promijenio, te je možda to uzrok njihove odluke da se ne protive podizanju zaštitnih mjera sa
nekih zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane. S druge strane, možda smatraju da u
tim dokumentima nema ničeg značajnog što bi im moglo naštetiti. Mislim da vlasti u Srbiji
svakodnevno čine stvari koje bi ih mogle prikazati u pozitivnom svjetlu i donekle ih osloboditi
odgovornosti zbog toga što Mladić i Hadžić još uvijek nisu uhapšeni, ali malo je vjerovatno da
je ovo jedna od tih stvari. Mislim da podizanje zaštitnih mjera sa zapisnika sjednica Vrhovnog
savjeta odbrane nije toliko važno Evropskoj uniji da bi to opravdalo saglasnost Srbije da se te
zaštitne mjere podignu. Mislim da se ovdje radi o tome da sadašnja vlada Srbije želi povući
jasnu liniju između načina na koji ona tretira ove dokumente i načina na koji su to činile
prethodne vlade“, zaključuje Donia.