Professional Documents
Culture Documents
Grčke
www.sajt.com.hr
1. Kronologija
2
www.sajt.com.hr
Geometrijski period
Arhajski period
Klasika
-“najbolja”, “prvorazredna”
-izraz se koristio i u vojsci za prve redove
-5. i 4. st. pr. Kr.
-povijesno gledano obuhvaća period kada je Grčka bila mozaik nezavisnih država
slobodnih od straha od strane dominacije nakon Perzijskih ratova.
Helenizam
-naziv - njemački autor 19. st. - prema nazivu za helenizirane Židove (koji su prihvatili
grčke običaje) - helenistoi
-nastupa sa ~ Aleksandrom V. (Makedonskim)
-sa njim Grčka civilizacija ulazi u rimsku civilizaciju
146 g. pr. Kr. - Grčka postaje rimska provincija
3
www.sajt.com.hr
2. Geometrijski period
4 faze:
-protogeometrijski period 1050 - 900g.pr.Kr.
-rani geometrijski period 900 - 850g.pr.Kr.
-srednji geometrijski period 850 - 750g.pr.Kr.
-kasni period 750 - 700g.pr.Kr.
4
www.sajt.com.hr
-U prvoj polovici 9.st. javlja se meandar (naziv je dobio po rijeci Meandar u Maloj Aziji
koja teče krivudavo). To je tipičan ukras za ovo razdoblje. Počinje se javljati i
kompleksnija geometrijska dekoracija koja ispunjava cijelu posudu (horor vacui - strah
od praznog prostora).
-Osim meandra počinju se javljati i cik cak linije, trokutici, koncentrični krugovi, svastike
itd. One frizove koji nisu tako ukrašeni premazuje se firnisom tako da je samo mali dio
posude ostavljen u originalnoj boji.
-U Ateni i Argolidi se javlja rani geometrijski stil. U Ateni traje od oko 900.pr.Kr. do
oko 860.pr.Kr, dok u Argolidi i Korintu traje malo duže što znači da Atena prednjači u
inovacijama
5
www.sajt.com.hr
-traje od oko 850.g.pr.Kr do oko 750.g.pr.Kr; najranije završava u Ateni, a nešto kasnije
u Korintu i nekim drugim centrima
-Zoniranje posuda sve više uzima maha, trake su sve gušće i pliće, pa posude počinju
nalikovati košarama (bar što se Atene tiče). Međutim, najkarakterističnije je to da se
pojavljuje prvi puta nakon dugo vremena figuralna dekoracija. Najprije su to životinjske
figure.
-Dipilonska amfora (~770.g.pr.Kr.) je visoka 165 cm i podsjeca na košaru.
Životinjski friz se nalazi na vratu posude, dok prizor između drški prikazuje
prothezis - scenu izlaganja tijela sa ženskim figurama koje nariču za
pokojnikom s rukama na glavi.To je najvažniji friz, pojava ljudske figure je
još uvijek kontroverzna - neki kažu da je to znak povratka mikenske tradicije,
neki da je to utjecaj orijenta. Dipilonska amfora je služila kao nadgrobni
spomenik.
-“Dipilonske vaze” - opceniti naziv za specifičnu keramiku sa nekropole
pokraj Dipilonskih vrata
-Praktički se u grčkoj geometrijskoj umjetnosti kasnog srednjeg geometrijskog
perioda i kasnog geometrijskog perioda javljaju tri scene sa ljudskim figurama
- scena izlaganja pokojnika, scena sa pogrebnom procesijom koja korača
prema mjestu ukopa i scena trke kola u čast pokojnika.
-Ovakvi nadgrobni krateri su bili rezervirani za najviše pozicionirane članove društva,
pripadnike ratničke aristokracije...
-Što više odmičemo prema kraju geometrijskoga perioda to sve veću površinu posuda
zauzima figuralna dekoracija.
-Atenski geometrijski krater je još jedan krater koji je služio kao nadgrobni spomenik.
Potječe iz druge polovice 8.st.pr.Kr. Ovdje vidimo scenu pogrebne procesije, kola vuku
tijelo pokojnika i tu je sama procesija sa osobama koje tuguju i trka kola u čast
pokojnika.
-Po prvi put se u grčkoj umjetnosti javljaju i motivi koji nemaju veze sa svijetom mrtvih,
nego se javljaju narativne scene koje su preuzete iz grčke oralne, odnosno već pismene,
književnosti (krajem srednjeg i početkom kasnog geometrijskog perioda se počinju epovi
zapisivati).
-dijeli se na I i II
-U ovo vrijeme je grčko kopno bili siromašno i započelo se kolonizacijom (masovna je
započeta 80-ih godina 8. st. pr. Kr., krajem srednjeg geometrijskog perioda).
-Počinju se javljati teme mitološkog ili literarnog karaktera. Na fragmentu jednog
geometrijskog kotla iz 8.st.pr.Kr. gdje jedan friz zauzima prikaz broda i ratnika kojim se
dijelom bore na suhome, a dijelom na brodu. Ovaj prikaz bi se mogao povezati sa
utjecajem Homerove Ilijade.
6
www.sajt.com.hr
-Još uvijek je to samo siluetno slikarstvo koje koristi najjednostavniju paletu boja, kasnije
se počinju prikazivati i detalji.
-Onog trenutka kada figuralna dekoracija gotovo u potpunosti izbaci geometrijsku tada
praktički završava geometrijski period. To se događa krajem 8. st. pr. Kr. kada započinje
najstariji dio arhajskog perioda, odnosno, orijentalizirajući period grčke umjetnosti.
Nestorov pehar
7
www.sajt.com.hr
8
www.sajt.com.hr
2.6. Graditeljstvo
9
www.sajt.com.hr
10
www.sajt.com.hr
3. Arhajski period
-Arhajski period je dobio naziv prema grčkoj riječi arhaios, što bi značilo, star ili drevan,
što u doslovnom prijevodu znači razdoblje stare ili drevne grčke umjetnosti. Kod naziva
"stara umjetnost" se misli da to razdoblje koje prethodi onoj najboljoj, klasičnoj grčkoj
umjetnosti.
-Arhajska grčka umjetnost se dijeli na tri razdoblja: stariji, srednji i mlađi arhajski period.
-Ne postoji potpuno suglasje kod znanstvenika za koje se točno razdoblje može koristiti
naziv arhajski period - postoje dvije grupe znanstvenika - oni koji smatraju da se za
početak arhajskog perioda može uzeti razdoblje od oko 750.g.pr.Kr, ali vecina smatra da
je početak negdje oko 700.g.pr.Kr. pri čemu se za najstariju fazu arhajskog perioda
mogao koristiti naziv orijentalizirajuci period.
-Stariji arhajski period se podudara sa razdobljem grčke kulture i umjetnosti koji je još
definiran nazivom orijentalni ili orijentalizirajući stil grčke umjetnosti koji se okvirno
datira u 7. st. pr. Kr. (od oko 700. do oko 590. g. pr. Kr.).
-Orijentalizirajuci jer se u tom trenutku Grčka ponovno okrece Istoku, ponovno su
uspostavljene trgovačke veze koje su prekinute pred kraj mikenske civilizacije.
-Pojava ovog stila se prati preko dvaju elemenata - preko pojave divljih zvijeri (lavova,
fantastičnih bića kao što su sfinge, grifoni, meduze, itd.) i biljne dekoracije (palmete,
lotosi, itd.). Pojava tih dviju kategorija dekoracije označava početak arhajske umjetnosti i
orijentalizirajućeg stila.
-Osim što su oslikavali orijentalne motive, obrise i detalje su i urezivali (rovašenje,
incizija). Te tehnike su preuzeli sa importirane feničke robe, sa brončanih feničkih
posuda čiji su frizovi bili urezani; najstariji primjerci nemaju tehnike urezivanja.
-Od sve grčke keramike iz ovog starijeg arhajskog perioda najvažnija je korintska te
atenska (atička) keramika. Sve grčke pokrajine su imale radionice takve robe, no,
korintske i atenske radionice su imale najveću važnost i najveći utjecaj na druge
radionice.
-Protoaticka skupina vaza - pretece velike tradicije oslikavanja vaza koja ce se uskoro
razviti u Atici, pokrajini oko grada Atene; druga porodica orijentalnih posuda poznata je
pod imenom protokorintskih vaza i naznačuje kasniju lončarsku proizvodnju u Korintu
(živahni životinjski motivi i dokaz su tijesnih veza sa Bliskim istokom) npr.
protokorintska bočica za mirise u obliku sove.
-Atena i Korint su imali keramičarske četvrti.
-Luksuzno crnofiguralno posuđe je korišteno u posebnim prigodama, npr. banket ili
simpozij koji se održavao u aristokratskim kucama, a sudjelovali su samo muškarci koji
su tu jeli, pili, sudjelovali u društvenim igrama, npr. Kotabos - popije se vino iz posude, a
sa zadnjih nekoliko kapi se gađa neki predmet ili osoba u prostoriji.
11
www.sajt.com.hr
-Korintska keramika s kraja 8. i 7. st. pr. Kr. (730. - 630.g.pr.Kr) se naziva protokorintski
stil na kojem se dešavaju revolucionarne promjene u odnosu na geometrijski period.
-Nakon tog prvog, početnog razdoblja upotrebe oslikavanja posuda isključivo primjerima
siluetnog slikarstva, bilo animalnim, bilo vegetabilnim motivima, od početka 7. st. pr. Kr.
korintski slikari uvode novu tehniku ukrašavanja i oslikavanja. Počeli su šilom urezivati
detalje kao što su obrisi figura, dijelove ili detalje odjeće, ratničke opreme, detalje glave
itd. Tu su tehniku preuzeli sa importirane , najvecim dijelom feničke luksuzne robe.
-Uz upotrebu osnovne tamne crne boje, oni uvode u upotrebu crvenu i ljubičastu.
-Tipovi posuda na kojima se javlja su pretežito posude malih dimenzija kao što su
aribalosi, alabastroni (posudice za držanje parfema, pomasti, miomirisnih ulja), skifosi,
mali pehari, pikside, te kozmetičke cilindrične kutije. Od većih posuda su češće oinohore,
krčazi ili pokali. Pretežno su to posude manjih dimenzija, ne više od 7-8 cm.
-Jedna od možda najpoznatijih, i najljepših, primjeraka protokorintskog
slikarstva je čuvena Chigi vaza, koja se naziva po zbirci u kojoj se
svojevremeno nalazila (nađena u etrurskoj grobnici), a datira u sredinu 7. st.
pr. Kr. Tu su do maksimuma upotrijebljena crvena i bijela boja, a manje
ljubičasta. To je veća posuda podijeljena u tri glavna friza figuralnog
karaktera. Posuda je rekonstruirana jer je bila sačuvana samo u
fragmentima. Na vrhu je prikaz dviju vojski koje se sukobljavaju. U sredini
je prikaz lova gdje vidimo ratnike sa kopljima koji napadaju jednog lava. Sa
strane je figura grifona. Na dnu je još jedna scena lova gdje psi progone
svoju lovinu, jednoga zeca, i jednog lovca koji čuči u zasjedi iza jednoga drva. Sada su
prikazani svi detalji ratničke opreme. Ovakvi su prikazi bili dragocjeni za poznavanje
grčkog naoružanja tog vremena.
-U protokorintskom slikarstvu nema narativnog stila, najčešce su to samo prikazi
orijentalnih motiva, divljih životinja itd....
-Pri kraju 7. st. pr. Kr. protokorintski stil još ima prevlast na tržištu, no, zbog masovne
produkcije gubi na kvaliteti. Ovo je otprilike vrijeme kada atenski majstori prihvaćaju
tehniku urezivanja i neke elemente protokorintskog slikarstva, u prvom redu frizove sa
životinjama i nadnaravnim, mitološkim bićima. Tada slijedi razvoj atenskog slikarstva i
onda konačna prevlast atenskog crnofiguralnog slikarstva koja će se dogoditi u 6. st. pr.
Kr.
-Protokorintski stil završava negdje krajem 7. st. pr. Kr. iako se nastavlja u 6. st. pr. Kr.,
no, sada se naziva korintski stil.
-Jedan primjer protokorintskog stila - posuda koja je pronađena u etruščanskom
Cerveteriu, a potpisana je od strane grčkoga slikara Eurytiosa. Datira se oko 600. g. pr.
Kr. To je jedan tipični korintski figuralni krater, uz friz sa konjanicima imamo iznad
prikaz gozbe, Eurytios i Heraklo na simpoziju, koji je ipak više bio karakterističan za
etruščansku umjetnost, pogotovo za zidno slikarstvo, iako nije stran ni Grcima. Na ovoj
posudi vidimo nešto što će pred kraj 7. st. pr. Kr. postati vrlo popularno - ispisivanje
natpisa.
-Jedan od najljepših prikaza grčkih banketa je onaj pronađen u jednoj grobnici kod
Pestuma u Italiji koja se datira oko 480/470.g.pr.Kr. (rana klasika) - jednostavna grobnica
12
www.sajt.com.hr
od vapnenačkih ploča koje su oslikane, zove se Grobnica skakača u vodu zbog jednog
karakterističnog prikaza na ploči poklopnici, na bočnim stranama su prikazi simpozija.
13
www.sajt.com.hr
mladoženja Pelej ispred svoje kuće kako dočekuje uzvanike, redom grčke bogove. Kraj
njega je ispisano i njegovo ime, pa i svih tih božanstava, npr. Dioniz... Pomoću boje se
radi distinkcija između muških i ženskih figura. Slikar je očito bio svjestan svoje veličine,
i taj njegov potpis je zapravo garantirao kvalitetu. Natpisima se imenuju figure, scene i
građevine. Zato su ovakve posude, prave biblije grčke mitologije.
-Najvažniju atensku crnofiguralnu vazu je oslikao atenski slikar Kleitias koji je, u paru
sa keramičarom Ergotimos-om, potpisao 5-6 posuda. Na
posudi se dva puta javljaju imena ovih dvaju majstora. Ova
Francois vazu, koju je pronašao talijanski arheolog Allesandro
Francois, po kojemu je dobila ime, je pronađena na
etruščanskom nalazištu Vulci u srednjoj Italiji na području
današnje Toskane. Danas se čuva u arheološkom muzeju u
Firenci. Posuda je visoka oko 67 cm i podijeljena u sedam
frizova. Na vratu kratera je prikazana scena lova na kalidonskog
vepra, motiv iz Arkadije u čijem lovu sudjeluju neki od
najvećih grčkih junaka kao što su Tezej, Meleagar, itd. Ispod
njega se odvija trka dvokolica u Patroklovu čast, koji je bio
Ahilov prijatelj. U borbi su zamijenili oklope i ovaj je poginuo umjesto njega. Glavni
friz, jedini koji ide cijelom posudom prikazuje istu scenu koju smo vidjeli kod Sofila,
vjenčanje Peleja i Tetive, prikazan vrlo slično. Na pročelju jedne zgrade Pelej dočekuje
uzvanike. Ispod toga je friz iz trojanskog kruga sa Ahilom koji progoni Trojane. Još jedan
friz sa sfingama, grifonima i životinjskim figurama te friz sa borbom pigmejaca i
ždralova. Na drugoj strani Francois vaze se nalazi iskrcavanje Tezeja i atenskih djevojaka
i mladića nakon povratka sa Krete gdje je ubio minotaura. Zatim borba Kentaura i Lapita
na Peritojevu vjenčanju. Friz sa prikazom povratka Hefesta, kojega je Hera bacila sa
Olimpa na koji se on vraća na muli. Upotrijebljena boja je crna, mjestimice crvena i
ljubičasta. Pošto sama posuda nije velika a podjeljena je u 7 frizova, oni su poprilično
minijaturni. Vaza se datira u 570.g. pr. Kr.
-Lydos, jedan kontroverzni majstor, čija se signatura pojavljuje na dva fragmenta s
pripisanim velikim brojem posuda. Njegova se djelatnost datira negdje u sredinu 6. st. pr.
Kr, oko 550. g. pr. Kr. Uglavnom je oslikavao veće posude na način da gotovo cijelu
površinu trbuha posude ispunja samo jedan friz sa vrlo velikim figurama koje su
poredane po principu izokefalije (sve su iste visine). Na jednom njegovom krateru je
prikazana scena koju smo vidjeli maloprije na Francois vazi, povratak Hefesta na Olimp.
Okružen je Menadama, Satirima, Silenima, dok on jaše na
magarcu.
-Nakon njega slijedi najveći atenski majstor crnofiguralnog
slikarstva, Exekias čija se djelatnost stavlja u razdoblje od 540-
530g. pr. Kr.. Majstor od kojega ostao možda najveći broj posuda s
njegovim potpisom. Postoji ogromna skupina posuda oslikanih od
strane nepoznatih majstora koja se zajednički zove „grupa E“ po
Exekiji jer su oslikane u njegovom stilu. Grupa E se datira otprilike
u 550-530g.pr.Kr. Od samih Exekiasovih posuda jedna od
najpoznatijih je amfora koja se danas čuva u Vatikanu. Prikazani
su Ahil i Ajaks kako kockaju pod Trojom.
14
www.sajt.com.hr
Exekias je majstor koji nije imao premca u svoje doba, a njegovo se vrijeme smatra
vrhuncem razvoja atenskog crnofiguralnog slikarstva. Prvi je u unutrašnjosti posuda
počeo postavljati cijele kompozicije. Jedan od takvih najpoznatijih primjera je ovaj kiliks,
kalež na visokoj nozi sa širokim tijelom i dvije karakteristične ručice, a datira se u
otprilike 540.g.pr. Kr. U njegovoj je unutrašnjosti prikazan jedan
brod na kojemu je Dioniz. Vidimo bijelo jedro a iz jarbola izbija
vitica vinove loze, dok sa strane plivaju dupini. Ta scena je vezana
uz mit kada je jednom prigodom Dioniz prerušen u smrtnika
putovao brodom, mornari su ga pokušali oteti i iskoristiti za
svoje seksualno zadovoljstvo. No, Dioniz je bio milostiv prema
njima te ih je pretvorio u dupine, ali poštedio je kapetana, koji ga je
jedini bio prepoznao i pokušao zaustaviti mornare.
Amfora koja mu je pripisana sa prikazom Ahila koji ubija amazonsku kraljicu
Pentezijelu. I još jedna koja mu je pripisana i slične je forme i koncepcije slikovnog polja
kao ona iz Vatikana. Kad su tu i stilske karakteristike onda nije preteško jednu ovakvu
posudu pripisati Egzekiji. Prikazuje Ahila koji oštri bodež spremajuci se za
samoubojstvo.
-Jedan od rijetkih umjetnika koji se možda kvalitetom može staviti rame uz rame sa
Egzekijom je Amasis. To je ime koje nalazimo na nekih 8-9 posuda. Njegova se
djelatnost stavlja oko 550. ili 540. g. pr. Kr. Slikar Amasis je zapravo dobio ime (tj
pseudonim) po keramičaru Amasisu s kojim je radio. Uveo je scene iz svakodnevnog
života npr. Menade i Dioniz - npr. jedan mali aribalos, posudica za ulje, koju osim žena
koriste atlete. Odatle je ovaj prikaz hrvača u središnjem frizu, dole je prikaz lavova koji
napadaju jednog bika, a gore je prikaz Dioniza sa kantarosom i Satira odnosno Menada.
-Nikosthenes je imao golemu produkciju, preko 120 posuda koje je potpisao. Pripada
samom kraju crnofiguralnog slikarstva.
-Majstor kojim završava crnofiguralni i počinje crvenofiguralni stil poznat nam je pod
pseudonimom slikar Andokides. Taj majstor se
ne potpisuje, jedino što znamo je da se pojavljuje u
radionici atenskog keramičara Andokida. Velik
dio posuda izrađenih u Andokidovoj radionici
pripada famoznom bilingvalnom slikarstvu. Riječ
je o takvim primjercima posuda koje su, s jedne
strane oslikane crnofiguralnim, a s druge crveno
figuralnim stilom, dakle posude na kojima se
kombiniraju dvije tehnike. Taj novi
crvenofiguralni stil najvjerovatnije je otkriven u toj radionici. I to vjerojatno od tog
slikara kojeg nazivamo slikar Andokidesa. Crnofiguralni stil je sa svojom tehnikom
urezivanja u jednom trenutku postao ograničenje slikarima poput Egzekija i Amazisa.
Nije bilo lako prikazati sve rafinirane detalje odjeće, nabore, draperije, igru tijela i
draperije koja ga pokriva, ta tehnika slikanja kistom i urezivanja šilom nije dopuštala.
Rješenje je bilo slijedeće - obrnuti tehniku. Osnova sada postaje crna, a figure postaju
crvene, u boji pozadine, u boji terakote. Ostaje otvoreno pitanje je li slikar Andokida
oslikavao isključivo ove strane oslikane crvenofiguralnim slikarstvom ili i one rađene u
crnofiguralnoj tehnici. Danas se pomišlja da je on autor cjelokupnog slikarstva, dok se
nekoć mislilo da je on majstor crvenofiguralne strane, a netko drugi autor druge
15
www.sajt.com.hr
-Orijentalni utjecaji na području grčke skulpture mogu se pratiti od negdje oko sredine 7.
st. pr. Kr., oko 650. g. pr. Kr. Oni se manifestiraju najprije kroz pojavu motiva
orijentalnog podrijetla, u kamenoj plastici, bilo na nadgrobnim spomenicima, bilo na
arhitektonskoj skulpturi. Manifestiraju se i u materijalu od kojega je izrađena grčka
skulptura toga vremena.
-Kultne skulpture geometrijskog perioda su bile izrađene od drva, to su ksoana statue. Do
prijelaza sa drvene na kamenu kultnu skulpturu dolazi negdje sredinom 7. st. pr. Kr.
-Zanimljivo je da najraniji primjerci grčke monumentalne skulpture u kamenu, bilo da je
riječ o vapnencu, bilo da je riječ o mramoru, potječu sa grčkih otoka, sa Kiklada i Krete.
To je slučaj prvenstveno zbog blizine Istoka.
-kora - naziv za mladu, neudanu djevojku, bila smrtnica ili božica; neki znanstvanici
smatraju da su te djevojke vezane uz Artemidin kult, drugi smatraju da su to djevojke
podrijetlom iz Korije.
-kuros - nagi mladic, imaju mnogo vecu popularnst nego kore usprkos nagom
prikazivanju, tada očito vrijedi ideal mladog muškarca pa se zato tako prikazuje, neki
smatraju da je to ideal vladajuce aristokracije koja je tako htjela izraziti svoju
prvprazrednost.
-dedalskim stilom se može imenovati kompletna skulptura starijeg arhajskog razdoblja
(od 660 - 590/80.g.pr.Kr), osim izrazito cilindrične forme, polosa, izraženi elementi su i
duguljasta, trokutasto oblikovana glava, nisko čelo, tipično orijentalna frizura. To je
16
www.sajt.com.hr
najraniji stil u grčkoj monumentalnoj skulpturi. Dedal je bio grčki kipar koji je živio na
Kreti i izrađivo prve takve skulpture.
-I za kurose i za kore vrijedi da prije sredine 7. st. nema govora o njihovoj pojavi. 8.st i
prvu polovicu 7.st obilježavaju uglavnom sitne brončane statuete koje su velikim dijelom
pronađene u grčkim svetištima.
-Jedan od primjera te sitne brončane plastike je kuros iz oko 650.g.pr.Kr., visine 20-ak
cm koji je pronađen u Apolonovu svetištu u Delfima.
-Najstariji kurosi u kamenom mramoru se datiraju negdje oko sredine 7. st. pr. Kr., a
najraniji je kip sa otoka Delos. Kip sa Delosa se datira u 660/50.g.pr.Kr, pronađen u
svetištu Artemide i Apolona i najvjerojatnije prikazuje božicu Artemidu. Visok je 1,75m i
taj je kip posvetio kipar Nikandra sa otoka Naxosa. (u skripti pise kuros??)
-Kuros pronađen na rtu Sounion, krajnjoj jugoistočnoj točki Atike, datira se negdje oko
610. g. pr. Kr. u kraj 7. st. pr. Kr., a visok je 3,05 m. On je nadnaravne visine što ukazuje
da je lako moguće da je riječ o nekoj kultnoj ili zavjetnoj statui koja prikazuje božanstvo
(rt Surion je bio posvećen Posejdonu).
-Kurose iz starijeg arhajskog perioda prepoznajemo po relativno lošoj fizionomiji,
muskulaturi, velikim bademastim očima, dugoj orijentalnoj frizuri, izradi
abdomena, lošoj izradi inkarnata itd. Ti najraniji primjerci nemaju do kraja
definiran arhajski osmijeh.
-Dva čuvena kurosa sa samog kraja starijeg arhajskog perioda, to su dva brata,
Kleobis i Biton, potječu iz Delfa. Njihove frizure podsjećaju na egipatske,
baze na kojima te statue stoje, i ovdje je već naznačen taj arhajski osmijeh.
Visoki su 2,16 i 2,18 m.
-Moskoforos ili Nosač teleta - mlađi muškarac koji na leđima nosi tele, žrtvenu životinju.
Potječe sa atenske Akropole, a datira se negdje oko 570. g. pr. Kr. Odjeven je u tanku
prozirnu odjeću, vjerojatno neku ritualnu haljinu. Ova statua je stradala tijekom perzijske
okupacije Atene 480. g. pr. Kr. Ima šupljine u očima, jer su tu bili umeci od staklene
paste. Arhajski osmijeh je prisutan. Zbog radnje ruke mu ruke nisu u klasičnom položaju,
ali položaj nogu odaje klasičan obrazac kurosa. Visok je 1,65 m.
-Kuros iz sredine 6. st. pr. Kr. sa otoka Melosa, visine 2,14 m.
-Kurose iz srednjeg arhajskog perioda je jedino moguće razlikovati po
realističnijoj izradi, odnosno, smanjivanju visine, vjernijoj reprodukciji
fizionomije, boljem poliranje statue, no arhajski osmijeh i gotovo
identična frizura su još uvijek prisutni.
-Kuros koji je služio kao nadgrobna statua, podignuta mladiću Kroisosu,
ratniku koji je umro junačkom smrcu u prvim redovima bitke. Statua je
pronađena u Anavysossu, malom mjestu u Atici. On se datira u drugu
polovicu 6. st. pr. Kr (~530.g.pr.Kr), već u početak kasnog arhajskog
perioda. Visok je 1,94 m.
-Statua mladica Aristodikosa je specifična po kratkoj
frizuri. Nema više dugačkih uvojaka već se kosa skraćuje ili se uvojci
spletu oko glave, što je nova moda kasno arhajskog perioda. Položaj ruku
simetričan, lagano odmaknut od tijela. Još uvijek je lijeva noga iskoračena.
No izrada torza, prepona, koljena je realističnija u istom statuarnom
17
www.sajt.com.hr
Kore
18
www.sajt.com.hr
-To je statua božice Artemide pronađenu na otoku Delosu na čijem je podnožju sačuvan
zavjetni natpis koji govori da je jedan Nikandra, grk sa otoka Naksosa dao izraditi tu
statuu. Uočavamo trokutastu formu glave, taj pojas, koji odvaja torzo od
donjeg dijela, dugu haljinu i priljubljene ruke, kao kod primjeraka u
spirelato tehnici.
-Božica iz Auxerrea, gradića u Francuskoj, po kojem je i dobila naziv.
Ova božica iz Auxerrea je visoka 65 cm. To je ispod polovice prirodne
visine. Smatra se da je ona druga po starosti, izrađena negdje oko 630. g.
pr. Kr. Opet za Dedalski stil karakteristično duguljasto lice, nisko čelo,
velika usta, velike bademaste oči, pojas, dugačka, potpuno ravna haljina,
stopala čvrsto na zemlji, priljubljena, golema. Geometrijska dekoracija
urezana u kamenu, na haljini. Simetrični položaj ruke je razbijen gestom
polaganja desne ruke na grudi. Čuva se u Louvru.
-Jedna od poznatijih peplos kora iz Atene koja se datira u srednji arhajski period u ruci
drži šipak, plod koji je seplurkalni simbol, simbol koji se često pojavljuje u rukama
božanstava ili se pojavljuje kao terakotna plastika u ulozi grobnog priloga. Ovo je prikaz
starije žene visine 1,92m, datira se u 580/570g.pr.Kr.
-Jedna od najstarijih jonskih peplos kora potječe iz jonske oblasti u Grčkoj iz ruševina
Herina hrama na Samosu. Cilindrične je forme s kružnom plintom*, rađena u
nadnaravnoj visini, a po natpisu znamo da je posvetio jedan Keramis božici Heri.
-Kurosi i kore na atenskoj akropoli često stoje na stupovima, u povišenim položajima; oni
na Samosu stoje najčešce na okruglim bazama.
-Peplos kora pronađena na području Atike zajedno sa nadgrobnim natpisom koji točno
govori ime mlade djevojke, natpis koji objašnjava termin kora kao termin za mladu,
neudatu djevojku, ima ostatke bojanja, na glavi krunu od lotosa.
-Jedna peplos kora, ima jako puno ostataka boje, crvena kosa i bojene šarenice te zelena
boja za haljinu. Imala je rupice na ušnim repicama gdje su stajale prave naušnice i kanal
oko vrata gdje je stajala raskošna ogrlica, koje su odnijeli Perzijanci. Rađena je u visini
od 120 cm
-Peplos - duga, teška haljina od vune, pada potpuno ravno ili u teškim naborima.
-Hiton - lagana, prozračna haljina od lana; ono što kasnije Rimljani nazivaju tunika.
-Himation - vuneni ogrtač, prebačen preko jednog, obično desnog ramena, i onda se
provlači ispod pazuha lijeve ruke i ide preko hitona.
19
www.sajt.com.hr
-Peplos kore se pojavljuju ranije, već negdje u drugoj polovici 7. st. pr. Kr. dok se oko
570. ili 560. pojavljuju prve hiton kore.
-Hiton kora, visine 2,25m, sa atenske Akropole se pripisuje atenskom majstoru Antenoru.
On je uz Kritiju i Nesjota jedan od najvažnijih umjetnika sa kraja 6. i početka 5. st. pr.
Kr. On je potomak, najvjerojatnije unuk grčkog slikara Nearhosa. Kora se stavlja u
525.g.pr.Kr.
-Jedna od osoba koja je dala najveci doprinos na području izučavanja grčke skulpture
arhajskog perioda je znanstvenica Gisele Richter. Pokušala je rekonstruirati evoluciju
arhajske skulpture, polazi od toga da oni kurosi i kore kod kojih je naturalistička crta
slabije izražena pripadaju starijem razdoblju, a oni sa sve prirodnijim prikazivanjem tijela
posljednjim desetljecima arhajskog perioda.
20
www.sajt.com.hr
Dorski hram
21
www.sajt.com.hr
oko njega simetrično šire drugi motivi. U ovom slučaju su to prikazi Trojanaca i Grka u
borbi. Ukupno se nalazi deset figura sa jedne i druge strane Atene. Jedna se datira malo
ranije, a druga malo kasnije. Ovo je jedini grčki hram kod kojega je jedan zabat rađen u
jednom, a drugi u drugom stilu. Istočni, glavni zabat, je mlađi izrađen iza 490. g. pr. Kr. i
on je rađen u rano klasičnom stilu. Zapadni, sporedni zabat, je nešto stariji i rađen u
kasno arhajskom stilu. Sve figure na zapadnom zabatu imaju arhajski osmijeh iako su
prikazani u snažnoj i dramatičnoj borbi, a na istočnom je izraz lica primjereniji.
Modelacija fizionomije je izraženija.
Jonski hram/građevina
-Sifnijska riznica je jedna relativno mala građevina tipa hram u Antama. Nije imala
jonske stupove nego 2 karijatide. Grad-država Sifnos je podigao riznicu u Delfima i
posvetio bogu Apolonu, zaštitniku tamošnjeg proročišta. Ona je jedna od najstarijih
jonskih građevina na grčkom kopnu, datira se u kasnoarhajski period (525/20.g.pr.Kr).
Jedan od elemenata dekoracije te građevine je neprekinuti jonski friz. To je najljepši i
najuspjeliji prikaz te vrste u grčkoj arhajskoj umjetnosti kod kojega je postignuta možda
najbolja uravnoteženost između svjetla i sjene. Iako je taj primjer dvodimenzionalan, u
tipičnom arhajskom stilu, pokret ruku i nogu ne prati pokret glave i sl. S obzirom da
građevina ima četiri strane, i on se dijeli na četiri scene. Najznačajnije su na sjevernoj i
istočnoj strani. Na istočnoj strani su prikazani grčki bogovi koji gledaju borbu Grka i
Trojanaca. Na sjevernom frizu je prikazana scena gigantomahije (borbe grčkih bogova sa
Gigantima, sinovima majke zemlje, Gee) - gotovo sigurno su ovaj friz radila dva majstora
jer su pronađeni grafiti. Uz neke od figura su ispisana imena, a friz je bio bojan. Friz je s
gornje strane bio uokviren tipičnom jonskom dekoracijom - traka koju ispunjavaju motivi
astragala i kimationa.
-Metopa jednoga dorskoga hrama (peripter) sagrađenog doslovce na ruševinama
mikenske palače u gradu Mikeni iz kraj 7. st. pr. Kr. Na njima se očituju iste
karakteristike kao na božici i Auxerea, Artemidi sa Delosa itd.
22
www.sajt.com.hr
3.6. Graditeljstvo
Dorski stil
-Kao prvi arhitektonski stil javlja se dorski stil. Nema nikakve sumnje da je on postojao u
eri drvenog graditeljstva, ali budući da nemamo tih građevina, stupove, trabeaciju i
ostalo, mi možemo samo nagađati.
-Dorski stil je dobio nosi takav naziv jer se najprije javlja u onim oblastima Grčke koje su
nastanjivali Dorani. Na Peloponezu, na Siciliji i južnoj Italiji.
-Dorski red se javlja na samom početku ere kamenog graditeljstva, vjerojatno već krajem
7. st. pr. Kr. 630. ili 620. g. pr. Kr.
-Glavne odlike dorskog stila su slijedeće: hram se gradi na jednoj platformi od tri
stepenice, stereobatu (prve dvije) i stilobatu (posljednja stepenica). Stupovi nemaju bazu,
oni mogu biti monolitni, a mogu biti iz više dijelova tambura. Imaju između 14 i 20
kanelira koje bi se izrađivale nakon što bi se tamburi poslagali jedan na drugi i zato su
fino uslojene. Dorski stup završava dorskim kapitelom, a njega karakteriziraju dva
elementa, ehinus (jastučasti završetak) i abakus (kvadratni pločasti završetak na koji
naliježe arhitrav, odnosno, greda. Zatim slijedi entablatura ili epistil koji se sastoji od
arhitrava (grede), dorskog friza i zabata ili timpanona. Dorski arhitrav uglavnom nema
profilacije. Dorski friz karakteriziraju triglifi i metope, s tim da tu imamo još niz drugih
elemenata kao što su regule, mutule itd. I zatim dolazi zabat sa svojom kornižom
(simom), sa bočnim i glavnim akroterima (koji je tu na najvišem mjestu) i zabatnom
skulpturom. Kod najranijih dorskih hramova, skulptura je izrađena od terakote jer su
drevni drveni hramovi imali drveno krovište, pa je kraće strane trebalo zaštititi
terakotnom plastikom da ona ne bi nastralada od atmosferilija. Kada se prešlo na kameno
graditeljstvo, jedno vrijeme je ta terakotna zabatna skulptura ostala u upotrebi. Zatim je
ona prešla na vapnenačku.
-Što se tiče tlocrta, dorski hram se najčešće javlja u tri tlocrtne varijante, to su hram u
antama, prostilni hram te peripterni hram. Najčešći su dorski peripterni hramovi, okruženi
kolonadom stupova.
23
www.sajt.com.hr
-Tlocrti dvaju hramova u gradu Paestumu (grčkoj koloniji Poseidoniji) u južnoj Italiji.
Tamo je praktički rođena arheologija, tu su započela iskapanja već u drugoj polovici 18.
st. Za nas su važna dva hrama, prvi i drugi Heraion (Herin hram). Prvi se još naziva i
bazilikom koji je posvećen Heri, i drugi koji se još naziva i Posejdonov/Neptunov hram
(~460g.pr.Kr). Tlocrt prvog Herinog hrama prikazuje eksperimentalnu fazu u dorskom
stilu. Na kraćim stranama ima 9, a na dužim 18 stupova, ima pronaos sa tri stupa u
antama, dvobrodnu celu, opistodom praktički bez stupova. To je niska i zdepasta
građevina građena oko 560. g. pr. Kr. Stoljeće mlađi drugi hram nastao je u klasično
doba. To je heksastilni peripter sa 6 na kraćim i 14 stupova na dužim stranama. Pronaos
sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela. Klasični hram je
elegantniji, sa manjim kapitelima, tanjim stupovima i nešto nižim zabatnim trokutom.
Spadaju u krug odlično sačuvanih dorskih hramova.
24
www.sajt.com.hr
reda dvokatnih dorskih stupova. (Prvi hram u grčkoj arhitekturi koji ima dvokatne dorske
stupove). Hram je bio sagrađen od vapnenca koji je bio presvučen finim slojem štukature
i zatim su bili okrečeni u žarku bijelu boju. Metope uopće nisu pronađene, ni kamene ni
terakotne, pa su pretpostavili da su bile izrađene od oslikanog drva.
-Najstariji dorski hram pored drugog Herinog hrama na Samosu je Apolonov hram u
Thermonu u Etoliji, datira se u posljednju četvrtinu 7. st. pr. Kr. Hram za kojega sasvim
sigurno znamo da je bio građen od cigle, kamena, i da je imao drvenu kolonadu stupova.
On ima 5 stupova na kraćim, a 15 na dužim stranama. Ima opistodom sa dva stupa u osi,
ne u antama, i izduženu celu koja je bila podijeljena u dva dijela. U njegovim ruševinama
je pronađeno nekoliko terakotnih metopa, na kojima su oslikane ravne drvene površine.
-Još jedan koji je datiran u slično vrijeme je i Herin hram u Olimpiji. Podignut je oko
600.g.pr.Kr., u srednjearhajskom periodu. Sačuvano je nekoliko stupova i temelji.
Izvorno je imao drvene stupove i to nalazimo u Pauzanijevom putopisu (Perigezes del
Helades, “Vodič po Heladi”), koji je pohodio Olimpiju i kaže da se u opistodomu
Herinog hrama još uvijek nalaze dva stupa od hrastovine. Stupovi vanjske kolonade
pokazuje različite proporcije, što ukazuje na to da su zamijenjeni. Dorski heksastilni
peripter sa 6 stupova na kracoj i 16 na duljoj strani.
-Najčešći tip dorskog hrama tijekom arhajskog perioda je tlocrt periptera, hrama koji je
okružen kolonadom stupova. Unutrašnjost je najčešće koncipirana od predvorja, pronaosa
koji ima tlocrt sa dva stupa u antama, cele i opistodoma sa dva stupa u antama. Cela
može biti jednobrodna sa kontraforima, dvobrodna, trobrodna sa običnim stupovima ili
dvokatnim stupovima. I ovaj će se obrazac slijediti sve do kraja 5. st. pr. Kr.
Jonski stil
-Glavna razlika između jonskog i dorskog stupa je u tome što jonski stup ima bazu. Ta
baza može, a ne mora imati plintu, četvrtastu osnovu, ali uključuje više profilacija koje se
nazivaju torusi (poluobličasti profil koji izlazi izvan njega) i trohili (kanal u obliku slova
u). Zatim je stup mnogo vitkiji i ima do 40 kanelira što doprinosi eleganciji. Stup
završava jonskim kapitelom sa volutama. Nadgrađe kod dorskog hrama je masivnije i
više u odnosu na nadgrađe jonskog hrama, i zato je jonski lepršaviji i prozračniji. Gornji
dio je sličan kao kod dorskog, s time što je kod jonskog hrama arhitrav stepenasto
profiliran, friz neprekinut (nepodijeljen na triglife i metope), pa govorimo o jonskom
frizu, a zabatna polja su bila nešto malo niža. Prvo su u zabat stavlja skulpture od
terakote, a zatim od bjelokosti. U kasnijoj fazi od kamena i mramora.
25
www.sajt.com.hr
-Jonski stil se javlja oko 570. najranije i to u oblastima Grčke odnosno srednjem dijelu
zapadne obale Male Azije kojeg su nastanjivali Jonjani.
-Najstariji jonski hramovi se pojavljuju na zapadnoj obali Male Azije, u dijelovima Grčke
koja se zove istočna Jonija - gradovi u kojima su na vlasti tirani, možda je gradnja velikih
svetišta bila motivirana političkim razlozima
-Za primjer jonskog hrama možemo uzeti Erehteion, iako je to hram iz klasičnog
razdoblja. Iznimno zanimljiva građevina, bogato ukrašena, ne samo s jonskim
himationom, i jonskim volutama, već ima i traku sa akantima, palmetama, karakteristični
stepenasti arhitrav. Datira se u 421-405.g.pr.Kr, graditelj je vjerovatno Mneziklo.
-Prvi među jonskim hramovima je bio treći Herin hram na otoku Samosu koji je
sagrađen oko 570. ili 560. g. pr. Kr. Zbog terena na kojem se nalazio, ubrzo je počeo
tonuti i morao je biti demoliran, na čijem je mjestu nastao četvrti Herin hram.
Treći i četvrti Herin hram su imale duboki pronaos i ogromnu trobrodnu celu, tako da se
ovoj trostrukoj kolonadi stupova pridruživalo još nekoliko redova po dva stupa te se na
taj način na pročelju formirala duboka šuma stupova kroz koju se ulazilo u celu. Ovdje je
očito posrijedi utjecaj orijentalnog graditeljstva, s jedne strane egipatskih hramova, ali i
nekih dijelova perzijskih prijestolnica. Po svojim dimenzijama je veća građevina od
dorskih peripterosa, čak po površini odgovara jednom nogometnom igralištu, 52,5 x 100
m (93x50 - zadaca). Stupovi su bili visoki preko 18 m s nadgrađem. Svi su u lošem stanju
i prava rekonstrukcija je otežana. Treći hram je na pročelju imao 8, na začelju 9, a na
dužim stranama 21 stup. Kod četvrtog obnovljenog je broj porastao na 24. Građen je u
tlocrtu dipterosa.
-Pod utjecajem trećeg Herinog hrama je oko 550.g.gpr.Kr. nastao čuveni Artemizion u
Efezu, a smatra se jednim od sedam svjetskih čuda. Njega je podigao čuveni Lidijski
kralj Krez koji je prema predaji bio najbogatiji vladar svoga vremena. On je dimenzijama
nadmašivao treći Herin hram, 55 x 115 m.Sagrađen je na mjestu jednog starijeg svetišta
čije su ostatke otkrili austrijski arheolozi 80-ih godina prošlog stoljeća. Bio je građen od
lokalnog vapnenca, no zidovi su bili obloženi mramornim pločama, a svi kapiteli su bili
građeni od mramora. Imao je 3 reda stupova na pročelju, 2 na ostalim. To je zaista bilo
zdanje s kojim se niti jedan grčki hram toga vremena mogao mjeriti. Podigli su ga
arhitekti Gersifron, Metagen i Teodorus sa Samosa. Hram je stradao oko 350. g. pr. Kr., a
zapalio ga je jedan stanovnik Hefeza (Herostrat), a kad su ga pitali zašto, kazao je da bi
njegovo ime ostalo zabilježeno u povijesti.
26
www.sajt.com.hr
Stupovi su bili visoki gotovo 19 m, sa brojem koji je odgovarao trećem Herinom hramu,
8, 9 i 21. Tamburi su bili ukrašeni u dubokom reljefu klasičnog arhajskog stila. Zabatna
skulptura je bila rađena od bjelokosti i koja je vjerojatno prikazivala božicu Artemidu.
Imamo jedan novac iz vremena cara Klaudija, prva polovica 1. st., prikazan je
Artemizion koji se obnavljao i tu je prikazano pročelje. Iako se ovdje vidi 6 stupova, ali
se vide otvoreni prozori. Ispred se nalazio kip Artemide Efeške koja je poznata po
velikom broju dojki koje vise po njenom tijelu.
27
www.sajt.com.hr
28
www.sajt.com.hr
-U posljednjim desetljećima 6. st. pr. Kr., 530 ili 515. g. pr. Kr. u Atenskim radionicama
dolazi do otkrića novog slikarskog stila kod kojega figure ostaju u crvenkastoj osnovi a
pozadina crna. Ovaj stil je, za razliku od crnofiguralnog koji koristi i tehniku urezivanja,
pravi slikarski stil. Crvenofiguralni stil u početku koristi tehniku urezivanja, no kroz
desetljeće-dva ga potpuno izbacuje i kao takav ostaje u upotrebi sve do helenizma.
Vrijeme njegove uporabe ide od 520-ih godina do oko 300-e g. pr. Kr.
Do tog otkrića, rekli smo, je došlo u Andokidesovoj radionici.
-Crvenofiguralni stil se može podijeliti u nekoliko faza. Najstariji period
crvenofiguralnog slikarstva se naziva strogi crvenofiguralni stil. Strogi stil nije povezan
sa strogim stilom u ranoj klasičnoj skulpturi, jer taj naziv zamjenjuje naziv rani
crvenofiguralni stil, odnosno razdoblje od oko 520. do 480. g. pr. Kr., odnosno, kasno
arhajski period. Druga faza u razvoju crvenofiguralnog slikarstva je u periodu od oko
480. do 450. g. pr. Kr., što je zapravo vremenski rano klasični stil. Zatim je treća faza
visoki stil (visoka klasika) od 450. do 420. g. pr. Kr. Četvrti je bogati stil i onda kasni
(zreli) crvenofiguralni stil koji je više obrtnički.
-Što se tiče tipova posuda, gotovo da nema razlike u odnosu na crnofiguralni stil. To su
posude velikih dimenzija, amfore, hidrije, krateri, vrčevi tipa velikea, oinohoe, međutim
to su i posude manjih dimenzija, kupe, pehari, kiliksi
29
www.sajt.com.hr
30
www.sajt.com.hr
31
www.sajt.com.hr
32
www.sajt.com.hr
33
www.sajt.com.hr
-Prava je prijelomnica između arhajskog i klasičnog perioda jedan važan događaj, grčko-
perzijski rat. Grčko-perzijski radovi traju od oko 490. pa do 450. g. pr. Kr., ali se rat
poslije toga više ne odvija na tlu Grčke.
Prvi grčko-perzijski rat se svodi na bitku na Maratonskom polju 490. g. pr. Kr. Perzijanci
su došli s flotom i iskrcali se, dok su im se suprotstavili Atenjani. Drugi su im Grci
krenuli u pomoć, ali se bitka dogodila tako brzo da nisu stigli na vrijeme. Atenjani su,
naravno, pobijedili Perzijance koji su se okrenuli natrag prema Perziji. Ta jedna bitka
označava prvu fazu rata, a druga velika sudbonosna faza je 480. i 479. g. pr. Kr. kada car
Kserks sa cijelom svojom vojskom prelazi preko Helesponta, prolazi kroz Tesaliju, i onda
se u čuvenim Termopilima događa bitka u kojoj Spartanci prave odstupnicu grčkoj vojsci
i tamo pogiba spartanski kralj Leonida i svi njegovi vojnici. Perzijanci prolaze do Atene
koja se evakuira, neki Atenjani se pokušavaju spasiti na atenskoj Akropoli, međutim,
bivaju pobijeni. Perzijanci uništavaju i oštećuju hramove koji su se tu nalazili ili bili u
izgradnji. Uništavaju zavjetne statue kora i kurosa. Iste te godine je bila bitka kod
Salamine 480. g. pr. Kr., da bi slijedeće 479. g. pr. Kr. ujedinjena grčka vojska kod
Plateje, jednog grada u srednjoj Grčkoj, strahovito potukla perzijsku vojsku da se ona
više nikada nije vratila kući.
To su sudbonosni trenuci za Grke. Grci, koji do tada praktički nisu nikada bili ujedinjeni,
oni se pred tom vanjskom opasnošću ujedinjavaju. I na neki način, ti događaji
predstavljaju kraj arhajskog perioda i navješćuju jedno novo razdoblje procvata grčke
kulture koja se naziva klasično doba.
34
www.sajt.com.hr
4. Klasični period
-Kronološki, rana klasika traje od 480. g. pr. Kr. do 450. g. pr. Kr. Visoka klasika traje od
oko 450. g. pr. Kr. do 420. g. pr. Kr. Potom slijedi treći stil klasične umjetnosti koji se
naziva bogata klasika i datira se od oko 420. g. pr. Kr. pa do 380. g. pr. Kr. To je
razdoblje kraja obnove atenske Akropole, vrijeme gradnje dvaju manjih zdanja na njoj,
Erehteiona i hrama Atene Nike Apteros. To je post-Fidijino razdoblje i vrijeme vrlo
zanimljivih stilističkih promjena u grčkoj umjetnosti. Potom imamo posljednji period koji
se naziva kasna ili zrela klasika koja se datira od negdje 380. g. pr. Kr. do 330. g. pr. Kr. i
dolaska Aleksandra Velikog. Ne možemo reći da klasična umjetnost tada prestaje, već se
ona malo produžava i možemo reći da traje do kraja 4. st. pr. Kr.
4.1. Skulptura
-Naziv strogi stil za ovo razdoblje dolazi zbog nove facijalne ekspresije koja se uvodi u
grčkoj plastici iza 480.g.pr.Kr. Povjesničari umjetnosti smatraju da je to odraz stvarne
ozbiljnosti trenutka u kojem se Grci nalaze (grčko-perzijski ratovi). Drugo objašnjenje je
da je to izraz onoga što ce Grci biti od tog trenutka, izraz novog vremena i ideala.
-Važnija karakteristika grčke klasične skulpture je da, za razliku od arhajske skulpture,
nju dobrim dijelom poznajemo preko rimskih kopija. Kurose koje smo vidili su originali.
Kritijin dječak je original. Međutim, velik broj narednih skulptura nisu originali, već
rimske kopije. Treba imati na umu da pod riječju kopija mi neznamo je li to direktna
kopija, neka verzija, adaptacija. Ne znamo koliko to vjerno prikazuje original.
-Jedan od razloga zbog kojeg nisu sačuvani originali klasičnog perioda je što je najveci
broj skulptura nastalih u doba klasike izrađen u tehnici izgubljenog voska - brončane
skulpture. Bronca je bila vrijedan materijal, kipovi su uništavani jer se bronca talila, a i
zato što su prikazivali likove koji su neprihvatljivi za kršcanstvo. Kopije su najčešce
rađene u mramoru.
-Kod rimskih kopija se može reci kada su nastale na temelju stila izrade očiju (gole
bjeloočnice - prije Hadrijanova vremena, šarenice na bjeloočnicama - nakon Hadrijanova
vremena), a onda opet i na temelju izgleda, npr. da li zalaze pod gornji kapak.
-Tehnika izgubljenog voska - majstor prvo izrađuje drveni kostur, zatim se kostur
oblaže terakotom, tj oblikuje se figura u glini, zatim bi se model presvlačio tanki slojem
voska, onda bi se opet presvlačio slojem gline, učvršcivao se metalnim dijelovima za
drvenu jezgru, zatim se model grijao uslijed čega se topi vosak koji se propušta u donjem
dijelu kipa, zatim se u šupljinu između dva terakotna sloja lijeva kipuca bronca i kad se
ohladi razbija se vanjski sloj terakote i dobiva se šuplji brončani kip. Majstor eventualno
naknadno dodaje neke djelove, npr. štit, koplje, kaciga, u istom ili nekom drugom
materijalu.
-U ranoj klasici tehnika izgubljenog voska gotovo u cjelosti dominira, u razdoblju visoke
klasike, osim tehnike izgubljenog voska popularna je i hrizelefantinska tehnika u kojoj je
35
www.sajt.com.hr
najveci virtuoz bio Fidija. Tek u razdoblju kasne klasike mramor počinje sve više
dobivati na popularnosti - jedan od najvecih majstora u ovoj tehnici je Skopas.
-40-ih godina prošlog stoljeca postojala su dva glavna pristupa u proučavanju grčke
skulpture klasičnog perioda - neki smatraju da se grčka skulptura klasičnog perioda ne bi
smjela proučavati na temelju rimskih kopija, ali je taj pristu napušten.
-Fidija, Atenjanin koji je radio za cijelu Grčku. Nije bio samo kipar, bavio se i
arhitekturom i slikarstvom, prvih 20-ak godina svog rada posvetio je gotovo isključivo
slikarstvu. Djeluje krajem rane klasike između 460. i 430. g. pr. Kr. Radio je u svim
tehnikama a njegova najznačajnija djela nastaju u hrizelefantinskoj tehnici* (mramor,
drvo, bjelokost, plemeniti materijali, drago kamenje), ali najveci broj djela radi u tehnici
izgubljenog voska. On je zaslužan za brojne stvari, od novog lepršavijeg stila, što se
posebno vidi na ženskim skulpturama na zabatu Partenona, prozračnija draperija, i to je
uvod u bogati stil. Prvi razbija osovinsku koncepciju zabatnih polja. Njegova najpoznatija
djela su statue ženskih božanstava. On je tu bio nenadmašan. U suprotnosti sa Polikletom
koji je bio jednako nenadmašan kad je riječ o muškim figurama. Jedno od njegovih
najvažnijih djela je Atena Promahos ili Atena stražarica koja je bila postavljena na
atenskoj Akropoli u tehnici bronce, izrađena od plijena nakon bitke kod Plateje. To je kip
koji sa bazom ima visinu od 15m i navodno, kad bi sunce sijalo u njezin štit, to je toliko
sjalo da se vidjelo u svakom kutku Atike. Nažalost, taj kip nije sačuvan. Izgled te
sklupture možemo projicirati iz rimskih kopija. Akefalna Atena Promahos iz
Hadrijanovog doba koja se danas čuva u Madridu. Ovdje nedostaje podignuta desna ruka
oslonjena na koplje, štit u desnoj ruci i glava sa kacigom. Odjevena je bila u teški peplos i
kožni ogrtač koji je bio prebačen preko ramena. Ona i stilski i izradom spada u kraj rano
klasičnog perioda.
Postoje dvije teorije o Fidijinoj smrti - jedna kaže da je umro u Ateni, optužen i bačen u
tamnicu, druga teorija kaže da je svoje posljednje djelo - Zeusa Olimpijskog izradio u
Olimpiji, da je došao u sukob i bio ubijen.
-Jadan od najranijih primjera tehnike izgubljenog voska je skulptura boga Apolona iz
Pireja.
-Jedan od rijetkih izuzetaka, original brončane skulpture, pronađena kraj
brodoloma, kraj rta Artemizion u Grčkoj. Remek djelo rano klasičnog
perioda, izuzetna studija anatomije muškog tijela. Lijevom, ispruženom
rukom cilja metu, a desna je u punom zamahu. Nezna se što je držao u
ruci, pa bi mogao biti Zeus ili Posejdon. Prikazan je u nadprirodnoj
veličini (2,10 m)
-Kao prilog ovome ide jedan kipić iz Dodone, gdje je prikazan Zeus koji baca munju -
vrlo sličan ovoj statui.
-Jedan od najvećih grčkih kipara rano klasičnog perioda je bio Agelat iz Argosa čije je
najpoznatije djelo bilo Zeus koji baca muju. Kip nije poznat u rimskim kopijama. Za
njega Plinije kaže da je bio učitelj Fidiji, Polikletu i Mironu.
36
www.sajt.com.hr
37
www.sajt.com.hr
Nemejskog lava preko podlaktice lijeve ruke, možemo zaključiti da je rimska kopija toga
Herakla.
Najpoznatije Mironovo djelo je zasigurno Diskobolos. Jedna od najčešće kopiranih statua
u rimskoj umjetnosti - barem 60-ak rimskih kopija. Jedna od najboljih kopija, tzv.
Diskobolos Lanceloti koji se čuva u nacionalnom muzeju u Rimu. Prikaz tijela je u
trenutku najveceg fizičkog napora, glava prati pokret tijela, ali je za tu radnju malo
nedefinirana.
Uz Diskobolosa je jedno od važniji djela koje možemo
rekonstruirati grupa Atena i Marsija. Pauzanije kaže da je
stajala na atenskoj Akropoli, i to je jedna čudesna kompozicija
gdje je izražen kontrast između smirene Atene, sa njenim
klasičnim atributima i nagle, divlje Marsije. Pauzanije opisuje
kako je Atena bacila frulu, a satir Marsije je pokušava uzeti,
centar radnje je sama frula; Atena je shvatila da sviranje frule
izaziva ružne grimase na licu pa je odbacuje. Sumski satir
Marsija je pokušava dosegnuti, ali se boji Atenine reakcije, želi
frulu da bi izazvao Apolona u natjecanju u sviranju.
Za Mirona vrijedi da njegove likove često krasi više arhajska nego ranoklasična
ekspresija lika. Izvorna skulptura je bila visoka 1,80m izrađena u bronci.
-Velik je broj spomenika reljefnog kiparstva, npr. Umorna (Umiruca?) Atena sa atenke
akropole, prikazana oslonjena na koplje, zamišljena, u haljini sa potpuno vertikalnim
naborima
-Dijelovi reljefne oplate, vjerojatno jednog žrtvenika, nazvan Ludovisi tron, datiran oko
470/80.g.pr.Kr, vjerojatno izvorno iz Magne Graecie pronađen u Rimu. Najzanimljiviji
detalj je sa prikazom ženske figure i dvoje koje joj pomažu, možda je riječ o prikazu
rađanja Afrodite iz morske pjene.
38
www.sajt.com.hr
-Visoka klasika je vrhunac grčke klasične civilizacije, stavlja se između 450-ih i 420-ih
godina, ali je ovako stroga kronološka periodizacija nemoguca jer su neka djela koja
prikazuju naznake visokolasičnog stila nastala vec 460-ih godina.
-Fidija je majstor od kojega nam je preko rimskih kopija sačuvano najviše djela. Bio je
najpoznatiji u prikazivanju ženskih božanstava, pogotovo Atene. Najveći broj njegovih
ženskih figura prikazuje Atenu. U usporedbi sa Polikletom od kojega nam je sačuvana
samo jedna ženska figura, od Fidije imamo 4 ili 5. Među rimskom plastikom carskog
perioda jako je puno skulptura koje se stilski dovode u vezu s njime, s njegovim krugom
učenika. Razdoblje njegovog djelovanja je 460 - 430.g.pr.Kr.
Dvije skulpture, jako važne, no slabe poveznice sa Fidijom, pronađene su u jednom
brodolomu uz obale Kalabrije uz mjesto Riace. (vidi str. 38)
Tiberski Apolon se pripisuje Fidijinoj školi, neki ga čak pripisuju Fidiji ali najvjerojatnije
ga je izradio neki njegov učenik.
Kasselski Apolon (čuva se u Švicarskoj u Kasselu), rimska mramorna kopija Fidijinog
Apolona koji odvraća skakavce. On je stajao na atenskoj Akropoli gdje je prema
vjerovanju Atenjana odagnao najezdu skakavaca. Pomalo ženskastih linija i odlika glave
po čemu je Fidijin stil prepoznatljiv. Datiran je 460.g.pr.Kr.
Takozvani Hermes Ludovisi, još jedna mramorna rimska kopija za koju se vjeruje da je
nastala prema brončanom originalu Fidije. Naziv je dobio prema zbirci u kojoj se nalazio.
Jedan simpatični gospodin, malo razodjeven, raščupan, pripit. Riječ je o atenskom
pjesniku Anakreontu. Još jedna rimska mramorna kopija prema brončanom originalu,
Fidija je većinu svojih djela radio u bronci. Kad bi se malo usredotočimo na ovu glavu,
vidimo da je gospodin zaista prikazan u pijanstvu. On recitira stihove, i uz pomoć pisanih
navoda, ova rimska verzija se dovodi u vezu sa Fidijinim originalom. Nalazi se u
Gliptoteci u Kopenhagenu.
Fidijine najčuvenije ženske statue su Atena Lemnija i Atena Partenos. Atenu Lemniju su
posvetili Atenjanima koji su kao kolonizatori otišli na otok Lemnos. Prikazana je kao
mlada djevojka sa šljemom u desnoj i kopljem u lijevoj ruci, u dugom peplosu, preko
desnog ramena je imala prebačenu egidu (kožni ogrtač). To je zgodan primjer
rekonstrukcije mramorne kopije prema torzu koji se čuva u Dresdenu i glavi koja se čuva
u Bologni iz dvije različite zbirke. Povezana je figura, torzo i glava, te je dobivena
rekonstrukcija Atene Lemnije. Uobičajeno se datira oko 450.g.pr.Kr.
Atena Partenos, ta čuvena krizolefantinska statua, visoka preko 12 m(nezna se jeli
to visina same statue ili je i postamenat u njoj), sa postamentom od 3 metra.
Stajala je u celi Partenona, od zlata, bjelokosti i drvenih ploča kao jezgre. Sama
figurica Nike u dlanu desne ruke je bila visoka 1,80 m. 1.150 kg zlata je
upotrebljeno za izradu peplosa, kaciga sa 2 grifona i sfingom, i cijelim nizom
prikaza. Na bazi u reljefu je bilo prikazano rođenje Pandore, a reljef je bio
izrađen i na rubovima sandale - scena kentauromanije. Fidija je bio optužen da
je pronevjerio određenu količinu zlata za izradu odjece ali je oslobođen jer je
dijelove od zlata aplicirao tako da se u svakom trenu mogu skinuti, navodno na
Periklov nagovor.
39
www.sajt.com.hr
-Fidijino remek djelo je definitivno bio Zeus Olimpijski, hrizelefantinska statua visoka
oko 12 metara. Prikazivala je Zeusa na tronu, u celi Zeusova hrama u Olimpiji. Na novcu
iz vremena cara Hadrijana imamo njen prikaz i to je važno jer sama statua nije sačuvana.
Car Teodozije II. je 426. naredio uklanjanje te statue, prenošenje u
Konstantinopolis (gdje je vjerojatno i stradao u požaru) i rušenje
hrama. Zato je ovaj prikaz na novcu iz vremena cara Hadrijana od
ogromne važnosti. Novac je kovan 137. n. Kr., a statua je nastala oko
430. Za potrebu izrade ove skulpture, Fidija je u Olimpiji dao sagraditi
radionicu koja je bila jednaka celi hrama Zeusa Olimpijskog. Točno je
mogao vidjeti kako će ona stajati unutar hrama. Ta je skulptura bila
rađena od drvene jezgre, gornji dijelovi tijela, kao i Atena Partenos, od
bjelokosti, haljina od zlata, tron je bio građen od cedrovine i
bjelokosti. U lijevoj ruci je imao žezlo a u desnoj ruci položenoj na
naslonjač je opet bio kip Nike (visoka ~1.80m). Na ovim naslonjačima
su bile prikazane cijele serije prikaza u punoj plastici, u punom
volumenu. Na bazi je bila prikazana scena rađanja Afrodite iz morske pjene, na
naslonjaču smrt Niobine djece. Neki od tih prikaza su poznati kasnije iz rimskih
reprodukcija, ali samu rimsku kopiju nemamo.
50-ih godina prošlog stoljeca su arheolozi otkrili ostatke Fidijine radionice, a unutar nje
su pronađeni ostaci bjelokosti, ostaci kalupa i matrica preko kojih su izrađivani dijelovi
zlatnog lima od kojeg su rađene obuca i odjeca.
-Koliko god se govorilo da je Fidija imao vrhovni nadzor pri izgradnji Partenona,
činjenica je da je njegov skulpturalni program bio toliko obiman da on to nije mogao
izvesti sam. Smatra se da je Fidija izradio nacrte, ali je pitanje da li su ih realizirali ili i
njegovi učenici, ili samo učenici jer se na temelju nekih natpisa na Akropoli može gotovo
sigurno reci da su neki gotovi djelovi dekoracije počeli stizati tek oko 430-ih godinakada
bi Fidija trebao biti u Olimpiji ili je mrtav.
40
www.sajt.com.hr
41
www.sajt.com.hr
Ta glava nosi potpis atenskog kopiste Apolonija. Kad bismo je išli usporediti sa onom
glavom na kipu u muzeju u Napulju, onda bi vidjeli da nisu identične. Na tim statuama je
sačuvan samo odbljesak originala, jer su vrlo česti kopisti prilagođavali te statue
trenutnom ukusu i modi.
-Krezil je dobio treću nagradu u Efezu. On je majstor koji se dosta često spominje u
izvorima, ali nemamo baš njegovih djela sačuvanih u rimskim kopijama. Bio je Fidijin
učenik i suradnik, ali i samostalan majstor. Sigurno
njegovo djelo je herma sa glavom Perikla sa kacigom
na glavi koja je zabačena malo unatrag. Kopija se
danas čuva u Vatikanu. Navodno je Krezil prikazao
Perikla sa ovom kacigom zato što je imao jajastu
glavu, pa je njome ublažio jajasti oblik glave. Iz
izvora znamo da je on zaista portretirao Perikla, a
budući da ova herma nosi legendu sa Periklovim
imenom, pripisana je njemu. Vjeruje se da ovo ipak
nije bio portret u pravom smislu riječi, više idealizirani prikaz. Datirana je između 429. i
425.g.pr.Kr.
42
www.sajt.com.hr
Herma sa Hermesom - bile su dvije, jedna od njih je stajala u Efezu, natpis pokazuje da je
to kopija Alkamenovog djela. Brada i kovrče iznad cela asociraju na skulpture rane
klasike
Skulptura Aresa Borghezea, jedna mramorna rimska kopija koja je po svoj
prilici nastala prema Alkamenovu originalu iz posljednje četvrtine 5. st. pr.
Kr. Nazvana je po zbirci u kojoj je nađena. Iz izvora znamo da je Alkamen
izradio Aresa.
-Alkamen radi na tragu Fidije, draperija njegovih figura tj. nabori su teški,
okomiti. U bogatoj klasici draperija je krajnje prozračna.
-Nije sigurno da je karijatide sa Erehtejona radila Alkamenova radionica, ali
kako je bio atenski majstor i Fidijin učenik, očekivalo bi se da je s Agorakritom
sudjelovao u gradnji Erehtejona. Erehtejon spada u bogatu klasiku - ima 2 cele, 3 trijema,
cele su na različitim visinama, dekoracija oko vrata.
-Balustrada hrama Atene Nike Apteros (mali jonski hram na JZ dijelu Akropole) za
razliku od hrama koji je izrađen u doba visoke klasike, je nastala u bogatoj klasici,
prikazuje procesiju božica pobjede koje se dolaze pokloniti Ateni koja je u sjedecem
položaju. Ne zna se tko je izgradio balustradu. Fragment ograde na kojem je prikazan
trenutak kada se jedna Nika saginje jer joj se otkopčala sandala, prikazana u prozračnoj
haljini, stilski je usporediva sa Pajonijevim djelom.
-Hera Borghese - draperija priljepljena uz tijelo, otkrivena prsa, haljina spada s ramena...
Ne zna se po kojem je grčkom originalu nastala, ali je sigurno iz 20-ih godina 5.st.pr.Kr
-Afrodita (tip Venera Genetrix) - pripisuje se Kalimahu. Rimska statua nastala prema
brončanom originalu, koju je izradio kopista Arkezilaj, koristila se za prikazivanje božice
Venere Genetrix, tj. Venere praroditeljice Julijevskog roda. Stajala je na Cezarovom
forumu u Rimu u hramu Venere Genetrix. S obzirom na draperiju, erotsku dimenziju, stil
izrade glave, nema sumnje da su ovakve rimske kopije rađene prema grčkom originalu.
*-Pojava korintskog stila je važna novina u bogatoj klasici.
43
www.sajt.com.hr
-u 4.st. Grčka polako gubi svoju političku i ekonomsku važnost koju je imala u
5.st.pr.Kr., dolazi do slabljenja grčkih polisa, razdoblje građanskog rata koji započinje sa
Peloponeskim ratom.
-338.g. je u bitci kod Heroneje makedonska falanga, na čelu sa Filipom II. potukla Grke i
dio Grčke dolazi u saveznički položaj prema Makedoniji. Ovakva zbivanja se odražavaju
i u umjetnosti tog vremena.
-Nekadašnji ethos, prikazivanje snažnih emocija zamjenjuje prikazivanje tragičnih, tužnih
emocija, tj pathos (patetika) kao rezultat zbivanja u grčkom svijetu.
-Skulptura se pomalo humanizira, tj. približava se stvarnoj naravi čovjeka, tako da prikazi
božanstava više nemaju nadnaravi karakter nego su nalik ljudima, ne samo kroz
psihološki karakter nego i kroz scena kroz koje se prikazuju, pojavljuju se u
nesvakidašnjim situacijama, npr. Apolon koji ubija guštera, Hermes koji vezuje sandalu...
Umjetnici sada prikazuju ljudsko tijelo onako kako ga vide.
-Sada se izrađuju portreti pravih povijesnih osoba, ali tek nakon njihove smrti.
-Pojava skulpture u kamenu je u odnosu na prošla razdoblja brojnija, ali je upak u 4.st
najveci broj djela u tehnici izgubljenog voska.
-Glavna razlika grčke skulpture 4.st, od 360-ih g. pa do kraja 4.st je u bitno drugačijim
proporcijama u odnosu na 5.st. Kipovi se odlikuju bitno elegantnijim proporcijama,
manje naglašenoj muskulaturi, nema više prevelike mišicavosti kao kod Polikleta, nema
zatvorenih, četvrtastih figura. Iako su muške, figure često imaju gotovo ženske
proporcije, sužene su i glave su im smanjene.
-Za razliku od Polikletovog kanona gdje je glava bila 1/7 tijela, u 4.st glava je 1/8 tijela i
sada figure djeluju još monumentalnije.
-Atenska škola je nastala na temelju Fidijine i škola njegovih sljedbenika, npr. Kefisodot,
Praksitel, Leohar...
-O Kefisodotu starijem (Kefisodot mlađi je Praksitelov sin) nema
pisanih izvora, ali se može zaključiti da je bio Praksitelov otac. Njegova
djelatnost se može staviti između 380-ih i 350-ih g.pr.Kr. a jedino
njegovo sačuvano djelo je Irene s malim Plutom koje je bilo izrađeno u
tehnici izgubljenog voska. Kefisodot je bio jedan od majstora koji je
sudjelovao u izradi skulptura za novonastalu arkadsku akropolu
Megalopolis (Arkadija je središnja pokrajina na Peloponezu, bila je pod
dominacijom Spartanaca čiju su moc skršili Tebanci i odlučili osnovati
novi grad).
Kefisodot je sa Ksenofontom izradio golemu statuu sjedeceg Zeusa sa Artemidom i Tihe,
božicom srece kao personifikacijom samoga grada.
-Ksenofont je sa Parosa, autor je djela Tihe s malim Plutom.
-S obzirom na ratove u Grčkoj, umjetnici pokušavaju stvoriti sliku lažne vedrine,
optimizma pa izrađuju statue koje imaju lažnu simboliku - božica Tihe je personifikacija
srece, a Pluto simbolizira bogatstvo. Irene je božica mira.
-Postoji predaja da je Kefisodot stariji izradio djelo Hermes s malim Dionizom. Ovo se
ne može sigurno provjeriti, možda je ovo Praksitelovo djelo atributirano Kefisodotu (u
skripti piše čak da je Kefisodot napravio stariju verziju Hermesa s malim Dionizom).
Hermes s malim Dionizom je otkriven 1877.g. u Olimpiji u ruševinama Herinog hrama, a
44
www.sajt.com.hr
Pauzanije opisuje da se tamo i nalazi ovaj kip koji je djelo Praksitela. Nije sigurno jeli
ovo original ili kopija jer je Praksitel radio u mramoru. Neki znanstvenici su zastupnici
teorije da je ovo kopija i to helenistička iz oko 11.st.pr.Kr.; postoji jedan helenistički
majstor koji se zove Praksitel - najvjerojatnije je ovo kopija originala onog prvog
Praksitela
-Praksitel je radio djela i u mramoru i u bronci. Iz izvora znamo da je preferirao ona
svoja djela koja je oslikao atenski slikar Nikija.
-Jedna od najvažnijih značajki Praksitelovih figura je zakrivljenost linije, naglašena je
linija obrnutog slova S. I kod njegovih djela vrijeli mala glava na elegantnom tijelu
-Umjetnici 4.st. sve više rade u kamenu pa je ponekad teško reci da li je u pitanju grčki
original u kamenu ili rimska kopija.
Baza kipa iz Mantineje je možda jedino preživjelo Praksitelovo djelo, vjerojatno se može
dovesti u vezu sa jednim Pauzanijevim opisom ali nema potpisa majstora. Sačuvani
reljefi na bazi upucuju na to da je rađen u duhu Praksitelovog stila. Od 4 sačuvane su tri
strane, na jednoj je Apolon, u sredini rob sa nožem i Marsija. Na drugoj strani imamo
prikaz 3 muze. Njihove glave se mogu dovesti u vezu sa Praksitelovim stilom, samo je
pitanje da li ih je izradio on sam ili je napravio nacrte koje je realizirao netko od njegovih
učenika.
-Ova baza pokazuje da su dvije skulpture nađene u Herkulaneju, tzv. Velika i Mala
Herkulanka, verzije Praksitelovih djela. Ove dvije figure, elegantne, malih glava, potpuno
pokrivene odjećom. Odjevene u duge hitone i ogrnute himatijonom po ukusu kasne
klasike i drapirane prema modi kasne klasike. Naime, stilski su ove glave na pragu
Afrodite Knidske i još nekih drugih Praksitelovih uradaka. Zato je mišljenje da su to
originali prema kojima su nastale rimske verzije, kopije.
Jedno od poznatijih Praksitelovih djela je Apolon Saurokton koji se sprema
ubiti guštericu. Na rimskoj kopiji iz Louvrea dvije grane služe kao
potporanj, zakrivljenost figure, prema Plinijevom opisu se u jednoj ruci
nalazi strijela (ponekad kod rimskih kopija može biti zamjenjena kamenom).
Druga dobro očuvana kopija Apolona Sauroktona se čuva u Vatikanskim
muzejima, razlike su uočljive ali je motiv isti.
Postoji još jedna brončana rimska verzija Apolona koja se čuva u Rimu i dio
skulpture koja se čuva u Muzeju fine umjetnisti u Clevelandu.
Praksitelova djelatnost se smješta između 360. i 330.g.pr.Kr.
-Afrodita Knidska je najpoznatije Praksitelovo djelo, obnažena,
zbog nje su mnogi hodočastili u Knid, poznata u velikom broju
rimskih kopija (50-ak). Ovaj kip je u to vrijeme izazivao sablazan,
trebao je biti načinjen za otočki polis Kos ali su ga odbili preuzeti
zbog toga što je gola, a su ga kupili građani Knida. Postoji priča da
je helenistički kralj Nikodem bio voljan izbrisati dug Knida ako mu
daju ovaj kip i iako im je dug bio ogroman, oni su to odbili. Ova
45
www.sajt.com.hr
46
www.sajt.com.hr
Kopija Herakla Epitrapesiosa koji sjedi na stijeni, toljaga kraj nogu, drži pehar u desnoj
ruci; u prijevodu ovo znači „stolni Heraklo“, Lizip ga je izradio u srebru i navodno
poklonio Aleksandru Velikom i on ga nosi sa sobom na svoja osvajanja. Poziva na
sladostrasti stola, tj. neumjerenost u jelu i picu.
Hermes koji veže sandalu - rimska kopija. Vjerovatni izgled originala postoji
na novcu. Na jednom prikazu vezuje sandale sa obje ruke (novac), na drugom
se nalaktio (kip), na jednom gleda prema nozi (novac), na drugom naglo
okrece glavu u lijevo (kip).
Statua koja prikazuje Sokrata, maloga, ružnoga, zdepastoga, ćelavog, duge
šiljaste brade. Sokrat je započeo kao Fidijin učenik, sudjelovao je u radu na
Partenonu kao jedan od kipara. Kasnije se opredijelio za filozofiju. Prema
izvorima, njegovu portretnu statuu je izradio Lizip.
47
www.sajt.com.hr
tako da se pretvorio u labuda. Ona nesvjesna posljedica je prigrlila labuda, lijevom rukom
podiže odjeću sa sebe. Ovdje je desna polovica torza razodjevena i opet naglašena ta
erotska dimenzija, čeznutljiv pogled uperen u visinu. Autorstvo je sa dosta razloga
pripisano Timoteju kao i prethodna statua.
Dvije konjaničke ženske figure sa Asklepijeva hrama u Epidauru, koje se dovode u vezu
sa Timotejem. Lijevo su figure aura - personifikacije vjetra, povjetarca. Desno figure
Amazonki. Ove lijeve su u funkciji ugaonih akroterija tog istočnog zabata Asklepijeva
hrama, a konjaničke figure Amazonki vjerojatno sa zapadnog zabata. Ovo je prvi puta u
grčkoj umjetnosti da se prikazuje jedna takva figura koja je personifikacija vjetra i
povjetarca - vjerojatno Timotejeva osobna inovacija.
-Leohar je atenski majstor za generaciju mlađi od Praksitela, radi u svim tehnikama, ali
najviše u bronci, jako malo djela mu se može atribuirati.
Apolon Belvederski je do II. svjetskog rata bio atribuiran Praksitelu, zatim Leoharu.
Figura božice Artemide - prikazana kao lovkinja, čuva se u Versaillesu, pripisuje se
Leoharu
Leoharu se pripisuje i figura Sofokla, jer je on prema izvorima izradio njegovu portretnu
statuu, a kasna klasika je period kada se po prvi puta u grčkoj umjetnosti masovno
počinju izrađivati portreti i portretne statue živih ljudi. Ne bilo koga, nego velikih
filozofa, pjesnika, govornika. Prema izvorima je Leohar izgradio statuu Sofokla, a ti se
javni ljudi lako prepoznaju prema svojim portretima. Ovo je definitivno Sofoklo.
-Skulptura Zeusa sa Ganimedom - Ganimed je dječak, a Zeus se spušta u liku orla i grabi
ga, često kopirana skulptura u rimsko doba, postoje sumnje da je ovo Lizipovo djelo.
-Grupa koja je stajala u Olimpionu u Olimpiji u malom jonskom tolosu kojeg je dao
podici Aleksandar Veliki u čast svoje obitelji, tj. u njegovoj celi je na polukružnoj bazi
stajala peteročlana grupa, u hrizelefantinskoj tehnici, koja je prikazivala Aleksandra,
njegovu baku i djeda, oca i majku.
-Skopas - nije bio samo kipar nego i arhitekt, projicirao hram Atene Aleje u Tegeji koji
je najznačajniji hram 4.st.pr.Kr. u kopnenoj Grčkoj. Taj hram je kombinacija jonskog i
korintskog stila, prvi dorski peripter kod kojeg se pojavljuju u unutrašnjosti korintski
stupovi. Skopas je projicirao obje zabatne kompozicije ovog hrama, ali su ostali samo
fragmenti. Na prednjem zabatu je prikazan lov na kalidonskog vepra. Hram je uništen u
požaru 395.g.pr.Kr.
Odlike Skopasove umjetnosti su male glave, gotovo četvrtaste forme, duboko usađene
oči, glave uperene prema gore sa transcendentalnim izrazom. Skopas je najviše od svih
kasnoklasičnih majstora utjecao na umjetnost nadgrobnog reljefe. Djelovao je između
370. i 340.g.pr.Kr.
Sudjelovao je u izradi Mauzoleja u Halikarnasu, u obnovi Artemiziona u Efezu.
I u Hrvatskoj postoje figure koje se mogu smatrati rimskim kopijama pojedinih grčkih
originala, npr. kopija Skopasova Herakla koji je, danas poznat pod nazivom Heraklo
Lansdowne, a radi se o fragmentima ogromnog Heraklova kipa nađenog kod ??. Heraklo
Lansdowne je iz Hadrijanove vile u Tivoliju.
Menada je jedno od Skopasovih djela koje se često spominje u izvorima. Prikazuje ženu,
dionizijevu pratilju, koja se prema predaji prepušta različitim užicima. Ona je prikazana
48
www.sajt.com.hr
odjevena, ali ono što drži odjeću na okupu je jedna vezica, sve drugo se razbacalo po
tijelu, prikazana je u transu, visoko podignute glave.
Skopas preferira motive u kojima može prikazati krajnosti ljudske psihe.
4.2. Arhitektura
-Hram Atene Afaje na otoku Egini je jedino grčko zdanje hramskoga tipa koje je građeno
na izmaku jedne i na početku druge ere. Ova građevina pokazuje osnovne značajke
arhitekture klasičnog doba, pri čemu mislim na njezin tlocrt. Taj je hram nastao na
ruševinama jednog starijeg, heksastilnog dorskog periptera, koje je stradalo u požaru.
Dakle, 6 na kraćim i 12 stupova na dužim stranama, klasičnog tlocrta pronaosa,
opistodoma i cele. To konkretno znači pronaos sa dva stupa u antama, opistodom ili
riznica na stražnjem dijelu sa dva stupa u antama i trobrodna cela podijeljena sa dva reda
dvokatnih stupova. Ono što ovu građevinu svrstava u subarhajski period je izgled zabatne
kompozicije na zapadnoj, sporednoj, strani. Na licima tih figura se očituje arhajski
osmijeh, prikazane su u nezgrapnom pokretu. Na mlađem, istočnom zabatu, koji ide u
490. ili 480. g. pr. Kr. stvari idu drugačije. Figure nemaju arhajski osmijeh, već stroži,
ozbiljniji izraz lica, naborana čela, lagano otvorena usta kao da se spremaju nešto
izgovoriti. Na taj način su grčki umjetnici ih po prvi puta pokušali na novi način
psihološki okarakterizirati, ne kroz arhajski osmijeh, već kroz jedan strogi izraz lica koji
dolikuje samoj radnji. Ako Atena stoji u sredini, a oko nje borba, ranjeni i priklani ratnici,
malo je taj arhajski osmijeh čudnovat. To je razlog zašto taj rano klasični period nosi
naziv strogi stil. Taj termin strogi stil se upotrebljava kada se govori o skulpturi rano
klasičnog perioda, bilo samostojećoj, bilo arhitektonskoj. I taj istočni zabat Afajinog
hrama na otoku Egini je zapravo jedan on najranijih navještaja te rano klasične
umjetnosti. Inače, sam hram je bio građen u vapnencu, presvučen slojem štukature,
nadgrađe mu je bilo bojano, a donji dio okrečen u bijelo. Metope nedostaju, vjerojatno
zbog toga što su bile od drveta. Skulpture su rađene u punom volumenu, i bile su bojane.
-Zeusov hram u Olimpiji. Razlika se očituje u veličini gabarita, i jednom stupu na dužoj
strani kojega Zeusov hram ima više. Najveći broj dorskih hramova u rano klasičnom i
visoko klasičnom periodu je građen upravo u tom omjeru. To je bio jedan obrazac koji se
smatrao vrhuncem u razvoju dorskoga stila i te se proporcije očituju u tome što je broj
stupova na dužim stranama iznosio dvostruko veći broj od stupova na kraćim stranama +
još jedan dodatni stup. Podignut je oko 470. g. pr. Kr. u svetištu u Olimpiji. Projektirao
ga je Libon, lokalni arhitekt. Ono je preuzelo funkciju glavnog svetišta u Olimpiji, i to
starog Herinog hrama kojega smo spominjali ranije. Hram je građen u tlocrtu dorskog
heksastilnog periptera, vrlo je sličan tlocrtu Afajinom hramu na Egini, drugom Heraionu
u Paestumu, a po broju stupova se nalazi između njih. Na kraćim stranama 6, a na dužim
13. Pronaos sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela sa
dva reda dvokatnih stupova. Bio je građen u lokalnom vapnencu, štukatiran, bio je
obojen. Figure u zabatnim poljima i metope su bile izrađene od mramora. Kao što je
Partenon najvažnije zdanje iz visoke klasike, tako je i Zeusov hram razdoblja rane
49
www.sajt.com.hr
klasike. Cijelim svojim vanjskim plaštom, ovaj hram je imao dorski friz, ali metope nisu
bile izrađene u reljefu.
Dvanaest metopa koje su prikazivale Heraklova junačka djela su krasile dorski friz iznad
pronaosa i opistodoma. Iznad dva stupa pronaosa i iznad dva stupa opistodoma. Po šest sa
svake strane. Ovo zdanje je poznato po tome što je iza 432. g. pr. Kr. u njegovoj celi
postavljen čudesni Fidijin kip sjedećega Zeusa Olimpijskog koji je u helenističko doba
dobio titulu jednoga od sedam svjetskih čuda. Kip koji je izrađen u visini od 12 m - ako
ga zamislimo uspravnoga, on bi probio krov toga zdanja. Ovim je djelom Fidija nadmašio
samoga sebe, odnosno, kip Atene Partenos.
Na istočnom zabatu je bila prikazana scena pred trku kvadrigama između dvojice junaka
Enomaja i Pelopa. U sredini je bio prikazan Zeus. Na drugom zabatu je bila prikazana
borba Kentaura i Lapita a u sredini je bio prikazan lik Apolona. Autori ove zabatne
plastike i metopa nisu poznati. Pauzanija, grčki pisac, koji u prvoj polovici 2. st. n. Kr.
pohodi Olimpiju, spominje i ovaj hram, spominje brončane rešetke na početku pronaosa
kroz koji se ulazilo u samo zdanje, dvojicu majstora koji su izradili zabate. Njihova
imena su Paionije i Alkamen Stariji. Prema onome što danas povjesničari umjetnosti
znaju, čini se da nije moguće to autorstvo pripisati njima jer su to majstori čija djelatnost
pada u kraj 5. st. pr. Kr. Po svoj prilici je do Pauzanija došla kriva informacija koju je on
kasnije nehotice prenio. Prava istina je da mi ne znamo tko su autori. U relativno
recentnoj literaturi su navedena imena ove dvojice autora, kao da je to neporeciva
činjenica - no nije tako. Po svoj prilici su majstori došli iz Atene, glava Apolona se
poklapa sa stilom jedne glave sa Atenske Akropole (glava plavog Efeba), pa je vjerojatno
riječ o nepoznatim atenskim majstorima. Ta dva zabata su važna zato što su te figure
prikazane u strogom stilu. Na licima je izražen Ethos, unutrašnja snaga koja se
manifestira kroz naborana čela, lagano otvorena usta, u ozbiljnom i strožem izrazu lica.
Jasno je, tu ne treba puno objašnjenja, da se vidi da su Zeus i Apolon glavni likovi koji
odlučuju ishod.
-Hram E u gradu Selimusu na Siciliji. To je bila bogata grčka kolonija u zapadnom dijelu
Sicilije. Za ovaj se hram vjeruje da je bio posvećen božici Heri, pa se naziva i Heraion.
Dosta dobro sačuvan, iako je to jedan od primjera građevine koja je kompletno
obnovljena od strane arheologa. Jasno se vide dijelovi koji su originalni, a koji su
rekonstruirani. Ovaj je hram bio sačuvan samo u svom stereobatu i stilobatu te podignut
od svojih elemenata. Jedan je od najvažnijih dorskih rano klasičnih hramova sa prostora
Sicilije. Datira se u prvu polovicu 5. st. pr .Kr.
-Možda mnogo važniji primjer je u južnotalijanskoj pokrajini Lukaniji, gradu koji se
izvorno nazivao Posejdonija (Paestum). Hram koji je u literaturu ušao kao Neptunov ili
Posejdonov hram. Sasvim je sigurno da je bio posvećen božici Heri. S obzirom na prvi
50
www.sajt.com.hr
Herin hram koji je podignut tijekom srednjeg arhajskog perioda, čudnovato zdanje s 9
stupova na kraćim stranama i 18 na dužim sa dvobrodnom celom itd, koji se naziva prvi
Heraion, ovaj se naziva drugi Heraion. On je manje više građen paralelno sa Partenonom
iako je započet nešto malo ranije, isto tako završen, ali recimo da se druga faza gradnje
poklapala. Na njemu se manifestiraju utjecaji sa Partenona, odnosno, iskustva sa matične
Grčke. Hram je dosta dobro sačuvan i spada u red najbolje sačuvanih dorskih hramova.
Nešto je duži od Afajinog hrama. On na kraćim stranama ima 6 stupova, sve su to
heksastilni peripteri, međutim, na dužim ima 14. Ono što povezuje ovo zdanje sa
51
www.sajt.com.hr
jednog grčkog hrama nazivamo pseudoperipteros. Vrlo je zanimljiv izgled zidnog plašta.
On je bio riješen tako da su između tih dorskih stupova, otprilike na pola visine, na
postoljima bile postavljene goleme (preko 7 m visoke) skulpture Atlasa, sa rukama
podignutim ispod glave u položaju kao da drže težinu tog golemog arhitrava, koji je bio
riješen od velikog broja kamenih blokova. No, ipak, težinu građevine drže polustupovi.
Jedan od tih golemih Atlasa je sastavljen od svojih izvornih dijelova i polegnut u okolici
samog zdanja, tako da se turisti mogu uvjeriti u veličinu tih figura. On dimenzijama
nadmašuje i Partenon, a nikada nije bio dovršen.
52
www.sajt.com.hr
Novi, mlađi, Partenon u osnovi ima potpuno identičan tlocrt. Prilikom njegove gradnje,
elementi starog zdanja nisu uništeni, nego su mnogi od tih elemenata iskorišteni za novi
Partenon. Zbog njegovog postojanja je ta platforma neuobičajeno visoka za jedan grčki
hram. Njegov tlocrt je identičan, ali su dimenzije građevine mnogo veće, kao i broj
stupova. Novi Partenon je također amfiprostilan peripter, samo ne sa 6 stupova na kraćim
i 4 stupa u pronaosu i opistodomu, nego sa 8 stupova na kraćim i 6 stupova u pronaosu i
opistodomu. Četiri stupa u riznici i dvokatni dorski stupovi, postavljeni u obliku grčkog
slova PI. Odmah prilikom početka gradnje je bilo jasno da se u celu toga hrama želi
postaviti jedan ogroman Atenin kip. Samim time se povećavaju gabariti cijele građevine.
53
www.sajt.com.hr
Paestumu). No, Partenon je najvažniji primjer iz same Grčke. Dorski hram mora imati
dorski friz iznad arhitrava, no unutrašnji dio građevine iznad pronaosa, pa vrhom zida
cele i iznad opistodoma, pa ponovno vrhom, iznad cele, ide jonski friz. Sam taj friz je
dugačak gotovo 160 m. Međuprostor između vanjske perijastaze stupova i ovoga se
rješava kasetiranim stropom. Lako je bilo vidjeti ove metope i dorski friz gledajući izvana
građevinu. Međutim, jonski nije bilo lako vidjeti, dobro nakriviti glavu da biste vidjeli što
se gore nalazi. Jonski dijelovi hrama, koje je kasnije napomenuo, su friz, lezbički
kimation i, vrlo važno, četiri stupa u stražnjoj prostoriji, djevičanskoj riznici. Arhitekti su
i na to mislili, pa su taj friz lagano nagnuli za nekoliko stupnjeva prema vani. To je jedno
vrhunsko zdanje nastalo u suradnji Iktina, Kalikrata i Fidije.
-Nakon dovršetka Partenona u svom arhitektonskom dijelu, započet je rad na
monumentalnom ulazu na plato Akropole - Propilejima. To je tip građevine koji je
široko rasprostranjen na grčkom teritoriju još od mikenskih vremena (primjerice Tirint). I
današnji Propileji su imali svoga prethodnika, stare Propileje, koji su stajali na ulazu na
plato Akropole. Oni su građeni paralelno sa Partenonom, negdje u doba Atenskog
državnika Temistokla - 480-ih godina prije Krista - koji su teško oštećeni jer su bili
utvrđeni (zbog naleta Perzijanaca). Smisao Propileja je u tome da zakloni pogled na plato
Akropole i da prikaže da se iz pepela starih Propileja izdignulo jedno još veće zdanje.
Novi Propileji su izgledom slijedili stare, u svom središnjem dijelu su dobili izgled
pročelja jednoga dorskoga heksastilnog hrama. Središnji par stupova je ipak malo
razmaknut zbog prolaza, a vanjskom pročelju
odgovara unutarnje pročelje. Visinska razlika je
svladana stepenicama, a dva reda po tri jonska
stupa je nosilo kasetirani stop. Izvorno su trebali
imati dva krila, portika, kroz kojih bi se ulazilo
u dvije prostorije - jedna bi bila pinakoteka,
galerija slika, a druga gliptoteka, u kojoj bi se
prezentirale skulpture, biste i sl. Međutim, zbog
peloponeskog rata, taj dio nije nikada realiziran.
U njima su bile kline ležaljke, budući da je to bila jedna dvorana za gozbe.
Propileji nisu imali zabatne skulpture i metope. To je bila samo javna građevina. No kada
bi se došlo na plato, onda bi posjetitelji ostali zapanjeni. Kroz Propileje su prolazile
famozne Panatenejske povorke sa svim Atenjanima i Atenjankama. Kao i kod Partenona,
Propileji su izgrađeni od penteličkog mramora. Nakon što je sagrađen Partenon, već
slijedeće, 437. g. pr. Kr. (dakle, Partenon još nije imao skulpture), pod vodstvom
arhitekta Mnezikla, gradnja Propileja traje do 432. g. pr. Kr.
-Slijedeći hram na atenskoj Akropoli je hram Atene Nike Apteros, sagrađen na mjestu
jednog starijeg zdanja. On je bio potpuno rastavljen na sastavne dijelove od strane
Turaka, u jeku kandijskog rata, i od njega su sagradili bastion. Nakon ostamostaljenja
grčke, grčki arheolozi su anastilozom* vratili izvorne dijelove. Dobili smo jedan mali
amfriprostilni, tetrastilni jonski hram koji je ujedno najbolje "sačuvani" hram. Mi znamo
izgled prijašnjih građevina, i moguće ih je rekonstruirati, ali one nisu sačuvane kao takve.
Ovdje imamo građevinu koja je, osim krova, gotovo u cijelosti sačuvana. Hram Atene
Nike Apteros je bio posvećen božici Ateni, beskrilnoj donositeljici pobjede. Tu je
zapravo riječ o sinkretističkom kultu Atene i božice pobjede, Nike. To je varijanta jednog
starijeg egipatskog božanstva Nit, pobjede, koja je preuzeta od strane Grka. Ovdje je
54
www.sajt.com.hr
55
www.sajt.com.hr
spuštalo stubištem u odaje koje su postavljene u osi tih dvaju trijemova. Južna prostilna
fasada je sa 6 vitkih jonskih stupova, iz koje se ulazilo u Ateninu celu.
Hram je bio posvećen većem broju božanstava, no nismo sigurni sto posto kome su sve
bile posvećene određene odaje. Ono što je sigurno je da se kroz prostilni trijem ulazilo u
Atenino svetište, da su u stražnjem dijelu bile odaje posvećene Erehteju i Hefestu, a
možda i još nekim božanstvima. Trijem sa karijatidama - figure kora u funkciji nosača
stupova, ekvivalent figurama Atlasa. Ovdje su one jedan element koji je preuzet iz
arhajskog perioda. Osim ovih karijatida i onih iz Sifnijske riznice, nemamo baš neke
druge primjere. One su rađene u bogatom stilu. Partenon, Propileji, hram Atene Nike
Apteros, kronološki pripadaju visokoj klasici. Ova građevina pripada stilu bogate klasike.
Sada vidite kako se ovaj hram svrstava tu, kroz tu strašnu bogatu dekoraciju. Jonski
stupovi ukrašeni trakama sa palmetama, jonskim kimationom, ehinusom koji je izveden
jonskim kimationom, bogata dekoracija vrhom zida, na antama u obliku jonskog i
lezbičkog kimationa, trake sa astragalom itd. Na nekim drugim građevinama se taj bogati
stil manifestira u kombinaciji dorskoga i jonskoga, te pojavi novog stila u grčkom
graditeljstvu - korintskog stila.
-Hram Atene i Hefesta, još se naziva i Hefastaion (Hephaisteion) ili Tezeion (Theseion).
Diže se na zapadnom dijelu atenske Agore, gradskog trga. Zbog metopa, na kojima su
prikazana Tezejeva junačka djela, ima i taj drugi naziv. Budući da je bio sagrađen u ulici
u kojoj su stanovali kovači, čiji je zaštitnik Hefest, a u Ateni, čija je zaštitnica božica
Atena, odatle njegovo pravo ime. U celi su se nalazile njihove
statue, koje je izradio Fidijin učenik Alkamen (jedan od
najvažnijih majstora bogate klasike). Hram je građen u tlocrtu
dorskog periptera, sa 6 stupova na kraćim i 13 na dužim.
Trobrodna je cela, dorski friz, metope su djelomično sačuvane,
a zabat nije. Kako autori tvrde, ovo je najbolje sačuvani dorski
hram. Ovaj se hram započeo graditi prije Partenona, 440 g. pr.
Kr., građen od penteličkog mramora, i po tome bi bio prvi
hram koji bi bio građen od mramora. Na njemu su primijenjena
ista matematička načela kao i kod Partenona (nakrivljenja,
platforme, i sl.), samo u manjem postotku. Ovdje se nalaze dva
stupa u pronaosu, u antama. Ovdje vidimo mjesto na kojemu se
nalazio jonski friz. Išao je iznad pronaosa i prebacivao se na
vanjsku perijastazu stupova, isto tako s druge strane, iza opistodoma i na vanjsku
perijastazu stupova. Ovaj hram je jedan u skupini zdanja koja su gotovo identičnog
tlocrta (heksastilni dorski peripteri) kao i Posejdonov hram na rtu Sunion, Aresov u
Aharmi kod Atene i Nemezin u Ramosu kod Atene. Stoga se pomišlja da su svi djelo
istoga arhitekte. Građeni su između 450. i 430. g. pr. Kr.
Sad smo na graditeljstvu bogatog stila od 420. do 380. pr. Kr. Glavno obilježje grčkog
graditeljstva bogate klasike je pojava četvrtog stila u grčkom graditeljstvu - korintski
stil. Redoslijedom pojavljivanja, on je četvrti nakon dorskog, eolskog i jonskog. Eolski je
56
www.sajt.com.hr
grobljem Korinta, uočio košaru kroz koju je izrastao akantus i pod tim utjecajem je
izradio prvi prototip korintskog kapitela. On se sastoji od košarastog donjeg dijela -
kalatosa - i akantusa koji je konkavno zakrivljen i ima rozetice. Na uglovima se izvijaju
vitice. To otkriće je pomoglo da se riješe pitanja neadekvatnosti jonskih stupova
(posebice kod malih građevina).
57
www.sajt.com.hr
-Razdoblje kasne klasike je vrijeme kada se nakon dugo vremena javlja zamah u gradnji
teateara širom Grčke i izvan nje. Jedno od najpoznatijih kazališta je Teatar u Epidauru,
glavnom svetištu boga Asklepija, kapaciteta za oko 14.000 gledatelja, u kojem se i dan
danas gledaju predstave. Sagradio ga je Poliklet mlađi, iza 390. g. pr. Kr. Orkestra je
odmaknuta u odnosu na gledalište, a kasnije, u helenističko doba će ona dobiti približno
oblik polukruga i maksimalno približiti gledalištu. Grčki teatri su građeni na prirodnim
padinama, a rimski su rađeni umjetno. Te su scenske zgrade imale bogato raščlanjene
arhitektonske kulise, fasade, itd.
58
www.sajt.com.hr
su građene u jonskom stilu, na obali Male Azije, pa se govori da je to bio prikaz jonske
renesanse gdje je do sada dominirao dorski stil. Mauzolej je bio nadgrobni spomenik,
veličanstvenih razmjera. Mnoge pojedinosti nisu poznate, jer je sama građevina loše
sačuvana, osim temelja. Rekonstrukcija se bazira na izvješćima pisaca, nekim drugim
zapisima i ostacima dekoracije. Po svemu sudeći, to je bila građevina čije su stranice
mjerile 66 x 77 m. Bila je, pretpostavlja se, visoka oko 50 m. Vrh visokog postolja je
krunio friz, na kraćim stranama je bilo 9, a na dužim 11 jonskih stupova, zagrobna cela.
Onda jedan čudnovato riješen krov, ne dvoslivni sa trokutastim zabatom i timpanonima,
nego piramidalna konstrukcija na čijem je vrhu bila kvadriga sa likovima Mauzola i
njegove žene. Ovaj spomenik je po imenu vlasnika postao eponim za sve slične
spomenike te vrste - mauzoleje - mjesta štovanja lika i djela pokojnjeg vlastodršca.
Plinije Stariji, čuveni enciklopedista, spominje podatak da su na mauzoleju u Halikarnasu
radila četvorica najvećih grčkih majstora. Istočnu stranu je radio Skopas, zapadnu
Leohar, južnu Timotej a sjevernu Brijaksid. Svako je bio zadužen za izradu jednog dijela
friza i za skulpture koje su gradile interkolumne. Neki od tih dijelova friza su pronađeni
na mjestu i tu se uočavaju stilske karakteristike. Mnogi dijelovi su u British Museumu.
Kvadriga kruni cijelu građevinu. Građevina se gradila dugo, znamo da je započela oko
370-ih g. pr. Kr., a znamo da u vrijeme prolaska Aleksandra Velikog nije još bio
sagrađen. Gradnju je nastavila Mauzolova žena Artemizija, no nakon njene smrti njihovi
rođaci. Ovo je jedno od sedam svjetskih čuda.
-Grad Prijena za kasno klasično doba ima vrijednost Mileta za rano klasično doba. To je
grad u Joniji na koji je apliciran Hipodamski plan pravilne gradske planimetrije usprkos
činjenici da se on nije nalazio na takvom prostoru gdje bi se to jednostavno apliciralo.
Grad je smješten na strmom terasastom prostoru, i trebamo promatrati izohipse. Razlika
između gornjih i donjih dijelova grada je preko 150 m. Glavne komunikacije u smjeru
istok-zapad su zaista protočne, no smjer sjever jug je niz stubišta i odmorišta. U središtu
su glavni sadržaji, gradom dominira Akropola. Grad i Akropola su bili spojeni sistemom
fortifikacija. Hram Atene Polias, Pitejevo djelo se tu nalazi i on je od veće važnosti.
Hram Atene Polias koji je jedan od najboljih primjera jonske renesanse, ali i uopće
peripteralnog tlocrta kasno klasičnog doba. Jedan mali hram sa 6 na kraćim i 11 na dužim
stranama sa dva stupa u pronaosu, jednostavnom
malom celom i naznačenim portikom u stražnjem
dijelu. Oltar se nalazi između građevine i propileji
koji su vodili do samoga zdanja. Ovdje je riječ o
jonskom peripterosu koji je građen od vapnenca.
Stupovi imaju plintu, nekoliko torusa (poluoble
profilacije) i trohila (kanalići), ima bazu, relativno
klasični izgled kapitela sa ehinusom. Entablatura
je vrlo zanimljiva, praktički nema friza. Imamo
trotraki arhitrav, jonski kimation, zupce i bogato
raščlanjeni korniž sa simom u koju su uključene
lavlje protome. Jedna mala građevina, dimenzija 17 m x 35 m dužine. To je dvostruko
manji hram od Partenona, omjer je točno proračunat - 2:1.
-Asklepijev hram u Epidauru. Ne tolos, nego hram. On je dosta sličan, skraćen, 6 x 11
stupova, nema opistodoma, ali je imao relativno kvalitetnu karakteristiku zabatne plastike
59
www.sajt.com.hr
koju su radili čuveni majstori tog vremena, konkretno - Timotej. Dijelom on, ili drugi
majstori.
Od građevina kasne klasike bi još možda trebali izdvojiti jedan hram - hram Atene Aleje
u gradu Tegeji. Tegea je grad u srcu Peloponeza, malog značaja, no ovaj hram je rijedak
primjer klasične hramske arhitekture 4. st. pr. Kr. građen po uzoru na hramove nastale u
razdoblju visoke klasike. Arhitekt ove građevine je Skopas, koji je poznatiji kao kipar i
klesar, međutim, projektirao je i ovu građevinu i izradio modele kompletne arhitektonske
plastike. Za razliku od dorskih periptera 4. st. pr. Kr., on je primjer kombinacije svih triju
redova u grčkoj umjetnosti. Hram je po tlocrtu sličan Apolonovu hramu u Basama u
Figaliji. U pronaosu su 2 stupa u antama, u opistodomu su 2 stupa u antama, ova vanjska
kolonada ima 6x14 stupova koja je dorska. Unutar cele se nalazilo 7 korintskih
polustupova uza svaki od lateralnih zidova i plus toga je Skopas upotrijebio jonske
elemente kao što su jonski kimation na vrhu zida cele, odnosno lezbički kimation na dnu
zida cele. Ovo je jedan od onih primjera upotrebe korintskog stila na jednom klasičnom
dorskom peripteru. Na jednoj zabatu je bio prikaz hvatanja Kalidonijskog vepra (što smo
vidjeli na Francois vazi), a na drugome je bila prikazana borba Ahila i Telefa u Kaičkoj
ravnici.
-Telesterion u Eleuzini, gradu održavanja čuvenih Eleuzinskih misterija. Projektirao ju je
Iktin, no dovršena je nakon njegove smrti, početkom 4. st. pr. Kr. Ovaj tip građevine se
dovodi u vezu s Perzijom, gdje su ovakve dvorane sa nizovima stupova, potvrđene i u
Perzepolisu i drugim gradovima. U ovom slučaju je ova hipostilna dvorana sa 6 nizova
od 7 stupova, uokolo kojeg je raspoređeno gledalište koje je moglo primiti oko 4 i 5
tisuća gledatelja. Naprijed se nalazi portik na ulazu u samu građevinu.
60
www.sajt.com.hr
5. Helenizam
61
www.sajt.com.hr
62
www.sajt.com.hr
Otkrili su poznati svjetionik na otoku Pharosu, koji je postao uzor sličnim takvim
kasnijim građevinama, ostatke ptolemeidske palače, itd.
Najvažnije što proizlazi iz svega toga je ta enormna produkcija umjetničkih dijela s
velikim rasponom stilova, pogotovo na području skulpture.
-Ne možemo govoriti o oštrom rezu između klasične i helenističke epohe, ni u
sadržajnom, ni u kronološkom smislu. Dokaz tome su mnogi spomenici, tako da u
povijesti umjetnosti postoje kategorije i nazivi koji to definiraju, a glase: Lizipovo
naslijeđe, Praksitelovo naslijeđe, Pauzijino naslijeđe, Skopasovo naslijeđe, itd. Tu je riječ
o spomenicima rano helenističkog perioda na kojima se jasno manifestiraju utjecaji i
uzori tih kasno klasičnih majstora. Pogotovo dvaju najvećih a to su Sikijonski majstor
Lizip i Atenski majstor Praksitel. O nekim elementima tog Lizipovog i Praksitelovog
naslijeđa nam govore i pisani izvori. Rimski pisac i enciklopedist Plinije, pa i Pauzanije,
spominju brojne umjetnike koji su bili epigoni (jedina zadaća im je bila da rade po
predlošcima svojih velikih učitelja i prethodnika).
-Skulptura Tihe iz Antiohije je interesantna zato što sama skulptura
predstavlja Tihe, božicu sreće. To je personifikacija samoga grada,
budućeg blagostanja. Ona je sačuvana u rimskim kopijama, ne u
originalu. Vrijednost kopija, odnosno originala, je u tome što znamo
sasvim pouzdano da je tu kopiju sagradio Lizipov učenik Eutikid.
Utjecaj velikog majstora se jasno vidi. Skulptura Tihe je Lizipovskih
proporcija, male glave, plemenitih, dostojanstvenih crta. Ona sjedi na
jednoj stijeni, podignutom nogom stoji na leđima jednog mladog
riječnog boga koji personificira rijeku. Ona u podignutoj desnoj ruci
drži palminu granu, a na glavi ima krunu u obliku gradskih zidina. Skulptura, iako je
zapravo Lizipovskih karakteristika, ona je postala "arhe" tip, odnosno obrazac po kojemu
su u različitim varijantama izrađivane personifikacije različitih gradova.
-Skulptura Temis iz Ramusa (Rhamnous) je nastala od ruke jednoga helenističkog
majstora Kairestratosa. Ona je nastala po uzoru na statuu božice Nemese, božice osvete,
čuvenu Agoraklitovu statuu koja je stajala u svetištu te božice u istom tom gradu
Ramusu. To je statua odjevena u dugi hiton sa ahimationom slično posloženim. Ove dvije
skulpture su primjeri naslijeđa velikih majstora, odnosno predložaka preuzetih iz grčke
klasične umjetnosti.
-Lizip, majstor koji je jako dugo živio, a prema onome što nam svjedoče pisani izvori,
jedan je od onih grčkih majstora koji je doživio neuobičajeno duboku starost. Postoji
legenda da je on od svakog svog djela odvajao jedan zlatni novčić sa strane te da je nakon
njegove smrti pronađeno u radionici jedna takva škrinjica sa 1500 zlatnika. To bi značilo
da je za života napravio 1500 djela. Naravno, od tih 1500 djela mi u rimskim kopijama
imamo jedva dvadeset. Međutim, početak njegove djelatnosti spada u 360. g. pr. Kr., a
sasvim sigurno znamo da posljednja njegova djela nastaju 308. i
309. g. pr. Kr., što je čak iza Aleksandrove smrti. Kronološki
gledano, njegova posljednja djela nastaju na početku helenističkog
perioda.
-Čuveni brončani krater iz Dervenija, iz antičke Makedonije, na
čijim su vanjskim stjenkama izrađeni prikazi Dioniza, Menada i
Satira. Tu se nalazi natpis koji spominje ime majstora iz Larise koji
ga je izradio. Ova posuda nije bila izvorno namijenjena za svrhu
63
www.sajt.com.hr
urne. Ono što bi mi sada mogli dubljom analizom ustvrditi je to da su figure, pogotovo
Dioniza koji je ovdje u prvom planu, ali i figure Menada i sl. rađene u tipičnom
lizipovskom likovnom jeziku.
-Aleksandrov sarkofag je pronađen u Sidonu, gradu koji se danas nalazi u Libanonu, na
nekropoli toga grada. Naziv Aleksandrov nosi zato što je na ovim dužim stranama
njegova sanduka prikazan Aleksandar u scenama bitke. Prilično naivan prvi zaključak bi
bio da je u njemu sahranjen i sam Aleksandar, međutim, to nije slučaj, jer se u izvora
sasvim navodi na kakav način i u kakvoj grobnici je on bio sahranjen. Sama činjenica da
je ovdje prikazan Aleksandar uz trojstvo samoga sarkofaga pokazuju da se on stavlja u
sam kraj 4. ili u sam početak 3. st. pr. Kr. Autor ili grupa autora koji su ga izradili, po
svoj prilici su pripadali atenskoj školi. Tu je riječ o Praksitelovim epigonima, o
64
www.sajt.com.hr
65
www.sajt.com.hr
veći broj figura, sve prikazane u jednom baroknom stilu - snažnih torza u dinamičnom
pokretu s temama patnja, smrt, stradanje junaka.
-Umirući Gali su rodonačelnik, najstariji prikazi takve vrste skulpture, jer su vrlo brzo po
uzoru na nju nastale slične skulpture. Takve grupe su recimo Baskvino grupa, grupa od
koje danas raspolažemo likom snažnog Menelaja sa kacigom na glavi, koji lijevom
rukom pridržava mrtvo tijelo Patrokla. Pomišlja se da je ta dvofiguralna kompozicija
izvorno mogla biti okružena figurama ranjenih i umirućih junaka.
-Zatim imamo Ahila i Pentezileju, vrlo slična kompozicija, Ahil koji rukama drži mrtvu
amazonsku kraljicu Pentezileju.
-Imamo cijeli niz drugih grupa, od kojih je vama najpoznatija jedna - Laokontova
grupa. Ona tematski, sadržajno i formativno pripada helenističkoj baroknoj grupi. Priča
vam je vjerojatno poznata - prikazuje trojanskog svećenika Laokonta i njegova dva sina,
na koje je Apolon poslao zmije, jer su uočili da je uvlačenje Trojanskog konja u Troju
varka...
Grupa koja se danas čuva u Vatikanu, jedna jedina, zanimljiva utoliko što je Plinije
spominje i kaže da ju je vidio u palači cara Tita, to može biti 79. ili 81.g. pr. Kr. Plinije
kaže i da su autori te grupe, trojica rodskih majstora: Agesandar, Atenodor, Poliodor -
grčka imena. Sretan nalaz iz 50-ih godina prošlog stoljeća iz okolice Napulja je pokazao
da Plinije nije izmislio imena. Dokazano je i to da su to imena kopista.
-U okolici Napulja je bila jedna spilja, Sperlonga, u kojoj su pronađeni bogati ostaci
jednog skulpturalnog programa koji je ukrašavao tu spilju. On je uključivao čak četiri
neohelenističke grupe (nastale u rimsko doba, na samom kraju kasnog republikanskog,
odnosno početka ranog carskog perioda). U jednoj grupi je bio prikazan Diomer, zatim
ostaci Paskvido grupe, Menelaja i Patrokla, ostaci grupe koja prikazuje osljepljivanje
Polifema, i tzv. Scila grupe (zapravo pramac jednog broda s kojeg ta morska neman,
Scila, povlači mornare i proždire ih). Sperlonga je zanimljiva zato što je uz nju pronađen
natpis na grčkom jeziku koji su postavila trojica majstora na kojem se jasno čitaju imena
- Agesandoros, Atenodoros i Poliodoros. Sada se zna da su oni kopisti i da je Laokontova
grupa kopija nastala po originalu iz 200. g. pr. Kr.
-Mi ne raspolažemo originalom niti jedne od tih
helenističkih grupa, a njihov odraz u reljefu je čuvani
Pergamski oltar, odnosno reljef s scenama
gigantomahije na čuvenom Zeusovom oltaru u Pergamu.
Pergamski oltar je jedan od najvažnijih pergamskih
spomenika, i uopće jedan od najvažnijih helenističkih
spomenika. To je remek djelo helenističke umjetnosti
koje ima istu vrijednost, barem teži tome, kao Partenon za
klasičnu umjetnost. Danas se pročelje tog oltara nalazi
rekonstruiran u berlinskim muzejima jer su uglavnom
njemački arheolozi istraživali područje pergamske
Akropole.
To je jonska građevina podignuta na jednom visokom stepenastom postolju. Gradnja je
započela u vrijeme vladara Eumena II., a nastavljena u vrijeme Atala II. Na tom
spomeniku su radile čak 2 generacije velikih majstora. Najvažniji sadržaj Pergamskog
oltara je friz sa gigantomahijom koji sa sve četiri strane, osim sa prednje gdje se nalazi
monumentalno stubište, opasuje građevinu. Praktički, iznad tog stepenastog postolja
66
www.sajt.com.hr
ispod zone sa jonskim stupovima se nalazi friz, ne iznad stupova nego ispod frizova. Taj
friz prikazuje borbu grčkih bogova sa Gigantima, ne na način kao što je to bilo u grčkoj
umjetnosti klasičnog ili arhajskog doba, gdje su giganti bili prikazani kao ratnici, već su
ovdje prikazani dijelom u antropomorfnom, a dijelom u teriomorfnom obličju. Imaju
ljudski torzo, ali zmijolike repove i druge čudovišne elemente. Taj je friz uključivao i
natpise sa imenima prikazanih bogova i imenima majstora.
Postoji mogućnost da je projekt samog Zeusovog oltara u Pergamu izradio jedan rodski
arhitekt po imenu Menekrat, međutim, nismo do kraja sigurni u tu mogućnost.
Na platformi od nekoliko stepenica, koju krasi friz sa gigantomahijom, stajali su jonski
stupovi koji su sa četiri strane zatvarali jedno veliko otvoreno dvorište. Unutar toga
dvorišta je stajao žrtvenik na otvorenome, a jonska kolonada je nosila jedan unutrašnji
friz u visini entabature. Taj friz je prikazivao mit o rođenju Heraklovog sina Telefa jer su
se pergamski vladari željeli pokazati kao da su oni tobožnji potomci Heraklova sina
Telefa koji se borio u trojanskom ratu na strani Troje. Te figure bogova i Giganata na tom
frizu sa gigantomahijom su zapravo izrađene u istom bogatom baroknom stilu, bogatih
baroknih torza kao što je slučaj sa većinom helenističkih baroknih grupa.
-Paralelno sa tim baroknim stilom, na kojega je očito veliki utjecaj imao Skopas,
pogotovo u kasnom helenističkom periodu, javljaju se drugi stilovi poput rokoko stila,
sladunjavih stilova. Tako da su u umjetnosti kasnog helenizma vrlo česti prikazi grupa,
grupnih skulptura, ali takvi koji uključuju likove Afrodite i Satira u nekakvim šaljivim
pozama, Satir koji se udvara Afroditi, ili Nimfi ili poziva na ples i sl.
-Ono čemu teži helenistička skulptura je prikazivanje svih slojeva društva, što nikada
prije nije bio slučaj u grčkoj umjetnosti. U grčkoj umjetnosti klasičnog ili arhajskog doba
nije se prikazivala žena na tržnici ili tako nešto, već heroine, božice, ali ne i žene u
svakodnevnim životnim situacijama. Rijetki su bili prikazi djece, a sada imamo i prikaze
malih negroida, primjere malih dječačića koji se tuku, dječaka koji vadi trn iz noge,
čuveni spinario, dječaka koji se hrvaju, zatim dječaka džokeja na konjima, itd.. Sve su to
primjeri žanr stila. Možda najupečatljiviji su primjeri figura starijih žena i starijih
muškaraca na tržnici, odnosno starog ribara prikazanog sa svojom lovinom, gdje je on
realistički prikazan sa svojom mlohavom kožom, kompletno naznačenim dijelovima
degradacije tijela uzrokovanog starošću tijela, propadanjem kože i sl.
-Jedan od važnih vrsta helenističke skulpture je portretna statuarna plastika. Ona se
pojavljuje već u kasno klasično doba kada nastaju statue mnogih grčkih kulturnih
radnika, filozofa, književnika i drugih. Taj se običaj nastavlja u helenističkom razdoblju.
Pored grčkih dramaturga, filozofa i pjesnika, u helenističkom se razdoblju vrlo rijetko
67
www.sajt.com.hr
68
www.sajt.com.hr
Rodsku luku, izrađen u bronci, prikazivao je boga Heliosa – boga Sunca, visine 31 metar.
Predaja kaže da je dvadesetak godina na stvaranju toga djela radio rodski majstor Hars.
Nažalost kip nije dugo stajao na svome mjestu jer je uskoro, još u helenističkom periodu,
stradao kod jednog snažnog potresa, pao je u more i tu stajao sve dok Rodos u 10. ili 11.
st. nije došao pod arapsku vlast. Tada ju je kupio jedan židovski trgovac i prodao
Arapima na istok. Čudesno jedno djelo, sama činjenica da je od bronce, visine 31 m, da
su ispod njegovih nogu na krakovima lukobrana prolazili brodovi i ulazili u luku. To
naprosto fascinira.
-Jedan drugi spomenik na području graditeljstva, to je svjetionik na otoku Farosu ispred
Aleksandrije koji je doživio sličnu sudbinu mnogo kasnije. O njemu se nešto zna na
temelju pisanih izvora, na temelju svjedočanstva jednog andaluzijskog Maora iz 11. st.
Podignut početkom 3. st. pr. Kr. od strane jednog arhitekta koji se zvao Sostrat iz Knida.
Svjetionik je bio visok 440 stopa (132 m), sagrađen u tri dijela. Donji dio je bio
kvadratnog tlocrta 30x30m. Središnji je bio oktogonalan, a gornji cilindričan. Na vrhu
svjetionika je gorila vatra čime je osiguravao prolaz brodovima, davao upute
moreplovcima za ulazak u tu, inače, jako nezgodnu aleksandrijsku luku. Njegove su
ostatke pronašli prije 5 ili 6 godina.
-Rano helenistički period je razdoblje intenzivne urbanizacije. Aleksandar Veliki je
tijekom svojih prvih godina osvajanja Perzijskog carstva, pa i kasnije, osnovao 70 novih
naselja, taj podatak svjedoči o živoj urbanističkoj aktivnosti. Npr. Aleksandrija koja je
ključan i najvažniji primjer. Ona će vrlo brzo prerasti u prijestolnicu ptolomejskog
Egipta, jer je njime vladala dinastija Ptolomeida čiji je osnivač je Aleksandrov general
Ptolomej. Posljednji potomak te loze, zapravo je Kleopatra. Uz Aleksandriju bi se tu još
mogao svrstati i grad Prijena, spomenut je vec u kontekstu kasne klasike, no tada je
nastao Pitejin projekt, lokalnog jonskog arhitekta rodom iz Prijene, ali je izgradnja trajala
duboko u helenistički period. Na Prijeni se mogu vidjeti odlike jednog helenističkog
grada - konkretno, središnji gradski trg, agora - kojeg okružuju građevine javnoga
karaktera, prije svega široki portici (koji mogu biti prizemne građevine, građevine na kat,
inkorporiranim prodavaonicama ili bez njih).
-Jedan helenistički grad, bila to Prijena, Milet ili Atena, nije se mogao zamisliti u 3. ili 2.
st. pr. Kr. ako nije imao središnji dio - agoru - središnji trg, barem sa tri ili čak četiri
strane okruženu porticima. Kada kažem portik, onda koristim rimski naziv portikus.
Grčka riječ za tu građevinu je stoa. Danas imamo jednu građevinu te vrste koja je u
cijelosti rekonstruirana, to je Stoa Atala II u Ateni. Atal II - pergamski vladar koji vlada
u razdoblju od 150. do 140. g. pr. Kr. i koji je toliko bogat te iz političkih i ideoloških
razloga financira gradnju jedne takve građevine u Ateni. Ona je rekonstruirana nakon
istraživanja američkih arheologa na atenskoj Akropoli 1930-ih godina. Taj je zahvat bio
dosta kontroverzan, i danas se izbjegava takav pristup, odnosno, anastiloza ili potpuno
nova izgradnja jednog antičkog spomenika.
69
www.sajt.com.hr
To danas nije primjerena metoda, vi možete vratiti ili eventualno ponovno izgraditi neke
dijelove građevine za koje imate sasvim sigurne, čvrste elemente. Ovdje je mnogo toga
rekonstruirano, a da takvi elementi ne postoje. No, građevina izgleda impresivno. Ona je
dugačka, duž jedne svoje strane ima 21 dućan, a sa ove druge strane se tom redu dućana
pridodaje i dvostruka kolonada. Isti takav tlocrt je i na katu. To je građevina koja ima
prizemlje i kat. U prizemlju su vanjski stupovi dorski, unutrašnji jonski, a na katu su
vanjski jonski, a unutrašnji su egipatski. Građevina ima krov na dvije vode i stubišta na
svojim krajevima. Koliko je god ta njena rekonstrukcija bila neopravdana, kada danas
prolazite njome, vi vidite kako su te građevine bile jednostavne arhitekture, a krajnje
funkcionalne s izuzetno dekorativnim karakterom. Šetnice su bile natkrivene. Dućani u
okviru tih stoa imaju funkciju kakvu kasnije u rimskom graditeljstvu imaju taberne u
okviru rimskih foruma. Tu je rimsko graditeljstvo posegnulo iz prakse helenističkog
graditeljstva i to je ta nit koja ih veže.
-To nije jedini spomenik koji su Atalidi poklonili Ateni. Na padinama južno od Atene
poklonili gradu jednu grupnu kompoziciju čiji točan broj ne možemo niti naslutiti.
Sastojala se iz četiri odvojene grupe figura. Jedna grupa je prikazivala borbu Grka i
Amazonki. Jedna je prikazivala borbu bogova sa Gigantima, jedna bitku na Maratonu, a
četvrta bitku pergamske vojske sa Galima u Maloj Azije. Oni veličaju svoje kraljevstvo,
svoje političke uspjehe, kroz kulturu i umjetničke spomenike - u srcu jedne Atene. Time
su pergamski kraljevi htjeli kazati - ono što je bila Atena u 5. st. pr. Kr., njene zasluge u
borbi protiv Perzijanaca, njezina veličanstvena pobjeda na Maratonskom polju - to smo
danas mi. Mi smo spasili grčki svijet od Gale u Maloj Aziji. U čast toga nastaju umirući
Gali na pergamskoj Akropoli, to su takozvani Veliki Gali, a ova višefiguralna grupa u
podnožju atenske Akropole su takozvani Mali Gali, jer su figure bile građene u visini
jednog lakta, što znamo iz izvora. Toliko mnoštvo figura bi bilo financijski i umjetnički
zahtjevno, dok su Umirući Gali rađeni u prirodnoj veličini.
-Za helenističko su razdoblje karakteristični hramovi manjih dimenzija i manjih gabarita.
To je opća karakteristika helenističkog graditeljstva. Tu se ono nastavlja na kasno
klasično doba, bez hramova velikih dimenzija, redovno manjim zdanjima, koja nerijetko
gube ovu zadnju prostoriju, riznicu. Jedan od takvih hramova s početka 4. st. i jedan od
najstarijih takvih primjera je Asklepijev hram u Epidauru. Koliko god da se hramovi
reduciraju po dužini, po visini (u gabaritima), svetišta postaju veća. Gradi se po nekoliko
malih hramova jedan pored drugog. Oni se okružuju trjemovima. Ako teren to zahtijeva
visinske se razlike rješavaju stubištima, propilejima i sl. Na taj način, usprkos malim
gabaritima samih hramova, dobivamo kompleksna i izuzetno monumentalna, prostrana
svetišta.
-Dva svetišta kao tipičan primjer su Atenino svetište u gradu Lindosu na Rodosu i
Askeplijevo svetište na otoku Kosu.
Bitne karakteristike - hramovima se prilazi preko monumentalnih veličanstvenih stubišta,
nerijetko kroz Propileje. Ulazi se kroz drugo dvorište, pa druge propileje, pa u hram.
Hram je opasan sa tri strane trjemovima koji prostorima nadoknađuju gubitak prostora
unutar samog hrama. Na njima se odlažu darovi zajednica, gradova ili pojedinaca. Ako
ste se došli pokloniti Asklepiju na otoku Kosu i moliti se za oko, onda ćete nešto
pokloniti i to će biti stavljeno na trijem. Ako ozdravite, vi ćete se vjerojatno doći
ponovno zahvaliti, pa ćete možda još nešto donijeti. Na taj način su ova svetišta postajala
pravi muzeji na otvorenom (preteče prvih muzeja). Ljudi su nerijetko dolazili, i mi u
70
www.sajt.com.hr
izvorima imamo sačuvan jedan tekst koji opisuje dolazak dviju žena u Asklepijevo
svetište na otoku Kosu. One pričaju "A vidi onog tamo dječačića koji davi gusku, vidi
onu krasnu sliku". One uživaju u umjetničkim djelima. Ispada kao da su došle, ne iz
nekih vjerskih pobuda, već diviti se sadržaju hrama.
-Npr. drugi Artemidin hram u Efezu, ogromni jonski dipteros čija je obnova zašla
duboko u helenistički period. Apolonov hram u Didimi kod Mileta, sličnog tlocrta,
samo što je umjesto cele imao jedno duboko ukopano dvorište, obnovljen u
helenističkom razdoblju.
-Jedan svakako interesantan primjer je čuveni Olimpeion u Ateni, hram Zeusa
Olimpijskog. Riječ je o hramu koji je započet u doba Tizistratida, obitelji koja je vladala
Atenom prije uspostavljanja robovlasničke demokracije, prije 504. g. pr. Kr. Kako je
njihov posljednji pripadnik Hipija bio ubijen u atentatu kojega su izvršili Aristogiton i
Harmonije, gradnja je prekinuta. On je započet je u kasno arhajsko doba, a 170-ih g. pr.
Kr. sirijski kralj Antioh III, takmičeći se sa Atalidima, nastavlja izgradnju toga zdanja.
Kako se rimljani ubrzo obračunavaju s njime i skidaju ga s prijestolja, tako gradnja
ponovno staje, da bi nekih 130-ih g. n. Kr. gradnju nastavio i završio car Hadrijan. Tako
da je njegova gradnja započeta krajem 6. st. pr. Kr., a završena u doba cara Hadrijana,
time je prošlo 700 godina od početka do završetka. On je ogroman hram u tlocrtu
dipterosa, ali u korintskom stilu. Korintski stil ranog helenizma ravnopravno participira
sa jonskim i dorskim, da bi u kasnom stilu postao najpopularniji.
71