www.pravokutnik.

net

NASLJEDNO PRAVO

GLAVA 1. – NASLJEDNOPRAVNO UREĐENJE

I PRAVNO UREĐENJE NASLJEĐIVANJA ZBOG OSTAVITELJEVE SMRTI

A Pojam nasljednog prava

Pravni poreci uspostavljaju pravno uređenje nasljeđivanja (nasljednopravno uređenje),

uređujući pravnu sudbinu onoga što nakon smrti fizičkih osoba preostaje od položaja koji su za
života imale u pravnim odnosima i to normama nasljednog prava. Te norme uspostavljaju i
uređuju za svakoga mjerodavno pravno sljedništvo (sukcesiju) što ga uzrokuje smrt svake fizičke
osobe (successio mortis causa), odnosno nasljeđivanje. Snagom normi nasljednog prava sve što
nakon smrti neke osobe ostane od položaja koji je ona za svoga života zauzimala u pravnim
odnosima kao pravni subjekt prelazi zbog njezine smrti na druge pravne subjekte i to isto
normama nasljednog prava. Time se kriza što je smrt osobe izaziva u onim njezinim pravnim
odnosima koji nisu prestali njezinom smrću, prevladava uključivanjem tih odnosa u širi društveni
proces nasljeđivanja društvenih dobara. Nasljedno pravo u objektivnom smislu (kraće
nasljedno pravo) – je skup materijalnopravnih normi građanskog prava koje za svakoga
mjerodavno uređuju pravnu sudbinu onoga što nakon smrti fizičkih osoba preostane od položaja
koji su za života imale u pravnim odnosima. S tim normama su svojom funkcijom tijesno
povezane posebne postupovne norme, koje određuju način postupanja javne vlasti (sudova ili
drugih tijela vlasti) u tzv. nasljednim stvarima utječući tako na ostvarivanje normi nasljednog
prava (materijalnopravnih i kolizijskih). Uređenje još nadopunjuju kolizijske norme
međunarodnog privatnog prava koje rješavaju sukobe domaćeg i stranih nasljednih prava u
slučajevima s međunarodnim elementom. U širem smislu o normama svih ovih triju vrsta u
pravnom poretku neke države se govori kao o nasljednom pravu te države. Naziv nasljedno
pravo se rabi i za nasljedno pravo u subjektivnom smislu ili opet kraće nasljedno pravo. To je
ono subjektivno pravo koje svojeg nositelja ovlašćuje da bude nasljednik umrle osobe pa da u
pravnim odnosima ima za svakoga mjerodavan pravni položaj njezinog nasljednika, odnosno
sveopćeg sljednika (univerzalnog sukcesora) zbog njezine smrti. U svakodnevnom govoru

1
 www.pravokutnik.net

ponekad se nasljedno pravo rabi i za druga subjektivna prava koja se zbog smrti fizičke osobe
stječu temeljem normi objektivnog nasljednog prava (npr. pravo na zapis, izdvajanje iz ostavine i
sl.)

B Svrha pravnog uređenja nasljeđivanja

Temeljna socijalna svrha je uključivanje pravnih dobara pojedinaca u proces

nasljeđivanja društvenih dobara, odnosno u proces nasljeđivanja u društvenom smislu. Taj
proces stalno teče u društvu jer se svaki novi ljudski naraštaj nadovezuje na prethodne i to ne
samo u biološkom već i društvenom smislu, odnosno nasljeđivanje društvenih dobara kako
materijalnih tako i nematerijalnih. Putem biološkog nasljeđivanja održava se i razvija ljudska
vrsta, a putem društvenog ljudska civilizacija i kultura. Za ona dobra koja pripadaju
kolektivitetima, proces nasljeđivanja društvenih dobara teče nekako prirodno po prirodnim i
društvenim zakonima stoga nema potrebe za normama. Član zajednice sudjeluje u takvom
nasljeđivanju, a da ga redovito nije ni svjestan iako se služi zajedničkim dobrima zajednice
(govori njezinim jezikom, služi se zajedničkim dobrima, služi se akumuliranim znanjem i sl.)
Njegov će se doprinos tim dobrima uključiti u ukupni fond zajedničkih dobara pa će opet
postupno prijeći na one koji postanu članovi te zajednice. Tako se u pogledu zajedničkih dobara
stalno odvija proces nasljeđivanja među naraštajima. Ovo nasljeđivanje je društvena ustanova,
ali nije i pravna pa stoga to nasljeđivanje ne treba biti i nije uređeno pravnim normama. No
drugačije je s onim dobrima koji pripadaju pojedincima jer se njihovo nasljeđivanje ne može
odvijati prirodno pa stoga pravne norme uspostavljaju takvo uređenje kojim će se dobra koja
pripadaju pojedincima uključivati u proces nasljeđivanja društvenih dobara. Odnosi strogo
osobne naravi prestaju smrću subjekta, no poželjno je i potrebno da se nastave oni koji nisu takve
naravi. Pravni odnosi u društvu su također društvena dobra pa je potrebno da i oni budu
uključeni u proces nasljeđivanja u društvenom smislu. Da bi se to osiguralo u pravnim porecima
se uspostavlja nasljednopravno uređenje. Stvari i subjektivna prava, obveze i sve drugo što u
pravnim odnosima pripada fizičkim osobama, a nije strogo osobne naravi, nakon smrti svojeg
dosadašnjeg nositelja preostaje kao ostavina pa djelovanjem normi nasljednog prava prelazi na
drugog pravnog subjekta – nasljednika umrle osobe postavši time njegovo nasljedstvo. O tome
što se pritom zbiva u pogledu uključenih pojedinaca u taj proces, mišljenja se razilaze. Prema

2
 www.pravokutnik.net

jednima, nasljeđivanjem nasljednik nastavlja ostaviteljevu osobnost u pravnim odnosima

preostalima nakon ostaviteljeve smrti (personalističke koncepcije nasljednog prava) jer je u
tim odnosima nasljednik pravno ista osoba s ostaviteljem. Drugi ističu da se nasljeđivanja svodi
na nasljednikovo stjecanje ostaviteljeve imovine, odnosno na njegovo stjecanje ostavine kao
cjeline, odnosno na stjecanje ostaviteljevih stvari, prava i dr. preostalih u ostavini (imovinska
koncepcija nasljeđivanja). Norme nasljednog prava određuju kojim će osobama pripasti ono što
je nakon smrti neke fizičke osobe preostalo kao njezina ostavina, ovlašćuju ih da zbog njezine
smrti steknu subjektivno nasljedno pravo, da postanu njezini nasljednici pa da dobiju u pravnim
odnosima onaj pravni položaj koji pripada nasljednicima umrle osobe kako bi se prevladala kriza
zbog smrti fizičkih osoba u onim pravnim odnosima u kojima su do tada sudjelovale. Ova uloga
nasljeđivanja je veoma važna, ali i osjetljiva jer treba uvažavati volju umrloga o nasljedniku
(građanskopravno načelo dispozitivnosti), ali i činjenicu da je za svoga života bio povezan
obiteljskim i sličnim vezama s nekim osobama. Nasljedno pravo i jedno i drugo uzima u obzir
pri određivanju pretpostavaka pod kojima netko dolazi u obzir da bude nasljednik umrloga u
prvom redu itd. Kada je ispravno uređeno nasljeđivanje, to pozitivno utječe na društveno
poželjno ponašanje pripadnika društva za njihova života jer ih na rad, štedljivost i uopće dobro
gospodarenje, potiče spoznaja da će ono što za njihova života stvore, steknu i uštede, nakon
njihove smrti pripasti onim osobama koje su za njihova života bile im bliske i/ili da će služiti
svrsi kojoj su to namijenili.

C Kratak pregled dosadašnjeg razvoja i glavnih tendencija suvremenog razvoja

1. Opći razvoj

Dok je sve bilo zajedničko, pravno reguliranog nasljeđivanja nije bilo. Pojavom
individualnog vlasništva nastala je i potreba da se pravnim normama uredi nasljeđivanje tih
dobara. Naravno, pravna ustanova nasljeđivanja nema jednako važnu ulogu u svim pravnim
porecima. Tamo gdje se nasljeđivala vlast u društvu, nasljeđivanje je bilo od ogromne važnosti
(robovlasnički poreci, a vrhunac se ističe u feudalnom razdoblju) No, nasljeđivanje nije izgubilo
na važnosti ni u pravnim porecima građanskog društva gdje se ne nasljeđuje vlast u društvu
(barem ne neposredno), ali pojedinci mogu imati velike imetke, mogu im pripadati i glavna

3
 www.pravokutnik.net

sredstva za proizvodnju pa se to nasljeđivanjem prenosi na članove obitelji umrloga ili na druge

njemu bliske osobe, mahom pripadnike istog društvenog sloja. Pravna ustanova nasljeđivanja
zadržana je i u socijalizmu, ali s nevelikom društvenom ulogom, budući da su ti poreci bili
kolektivistički koncipirani pa je uzak krug dobara mogao pripadati pojedincima. Kasnije
promjene utjecale su i na povećanje društvene važnosti nasljeđivanja. Nasljednopravno uređenje
služi nastavljanju pravnih odnosa ostavitelja, a ne njihovoj promjeni pa se ističe kako ono
pomaže održavanju i reproduciranju postojećeg društvenog poretka. Ono pridonosi da se u
robovlasništvu reproduciraju robovlasnički odnosi, u feudalnom feudalni itd. Socijalisti su
razumljivo kritizirali ovu karakteristiki nasljeđivanja i tražili da ga se izmijeni i da ostavine
prelazi u ruke države. Suvremeni razvoj pravne ustanove nasljeđivanja je u gotovo svim pravnim
porecima obilježen stezanjem kruga potencijalnih zakonskih nasljednika (tzv. nasmiješeni
nasljednici) i oporezivanjem nasljedstva. Daleki srodnici se izostavljaju iz kruga potencijalnih
zakonskih nasljednika, jer ako ostavitelja ne naslijede osobe koje je sam odredio za svoje
nasljednike, niti ga naslijede njegovi bliski srodnici, ostavina pripada društvenoj zajednici
(općini, državi i sl.) Oporezivanjem nasljedstva postiže se: a) prikupljaju se sredstva za
alimentiranje onih društvenih funkcija što ih je ranije vršila porodica ili pojedinci, ali ih sada sve
više na sebe preuzima društvena zajednica (odgoj, obrazovanje itd.), b) postiže se sličan rezultat
kakav se postiže i sužavanjem kruga potencijalnih zakonskih nasljednika. Porez je veći što je
nasljednik ostavitelju dalji. Nasljednici koji su s ostaviteljem bili u bliskoj obiteljskoj vezi ne
plaćaju nikakav ili minimalan porez na nasljedstvo, dok je taj porez sve veći što je ta veza dalja.
Daleki srodnici praktički otkupljuju (u ekonomskom, ali ne i pravnom smislu) od društvene
zajednice ono što im je pripalo nasljeđivanjem. Time je postignuto ono čemu se težilo, odnosno
spriječeno je (bar u znatnoj mjeri) da nasljeđivanje bude izvorom društveno neopravdanog
bogaćenja. Neki su išli i dalje i predlagali ukidanje (privatnog) nasljeđivanja čime bi ostavina
pripala državi, općini i sl. Prvi su to proveli sovjeti 1918. godine dekretom „O ukidanju
nasljeđivanja“. Ipak ukidanje nije bilo dugog vijeka jer je nakon revolucije otpao glavni razlog
zbog kojeg je nasljeđivanje bilo ukinuto (pojedinci nisu mogli više biti vlasnici važnijih
sredstava za proizvodnju), a javili su se novi dobri razlozi za uvođenje nasljeđivanja. Nakon
ponovnog javljanja nasljednopravnog uređenja, svi pravni poreci socijalističkog pravnog kruga
imali su zajedničke osobine s obzirom na nasljednopravno uređenje koje se jesu razlikovale, ali
ipak ne bitno sadržajno od uređenja u pravnim porecima kontinentalnoeuropskog pravnog kruga.

4
 www.pravokutnik.net

Razlike su više bile u nijansama i naglascima pojedinih zakonskih rješenja, a i po krugu dobara
koja su dolazila u obzir da nasljeđivanjem pređu na ostaviteljeve nasljednike.

2. Posebno o razvoju nasljednog prava u Hrvatskoj

Ukidanjem feudalnih (urbarskih) odnosa 1848. godine i uvođenjem OGZ-a kao i drugih
austrijskih zakona i carskih patenata, hrvatski pravni sustav ulazi u suvremeni sloj
kontinentalnoeuropskog pravnog kruga što izaziva goleme promjene i u nasljednom pravu. OGZ
uspostavlja jedinstveno nasljednopravno uređenje, načelno jednako za sve osobe i stvari, što je
potpuno suprotno dotadašnjem uređenju. Ukidanjem feudalnih odnosa, uspostavom pravne
jednakosti svih građana te postupnim napuštanjem života u kućnim zadrugama, svatko je dobio
mogućnost da nasljeđuje i da bude nasljeđivan. Ujedno su i sve vrste stvari i subjektivnih prava,
do tada uskraćivanih mnogima, sada mogli pripadati svim fizičkim osobama pa su bile
potencijalni objekti stjecanja putem nasljeđivanja. Iako je OGZ isprva bio nametnut, on se
kasnije u hrvatski pravni poredak uključio kao hrvatski zakon. Bio je to glavni izvor našeg
građanskog pa tako i nasljednog prava sve do nakon 2. svjetskog rata kada je stavljen van snage.
Stvaranjem nove socijalističke Jugoslavije nasljeđivanje nije bilo ukinuto, ali se nasljednopravna
pravila OGZ-a isprva nisu primjenjivala jer se zauzelo stav da nisu u skladu s novim pravnim
poretkom. Nakon razdoblja ugledanja na sovjetsko pravo i na narodna pravna shvaćanja,
pristupilo na drugačiji način nasljednopravnom uređenju. U želji da se uspostavi kakva takva
pravna sigurnost u nasljednopravnim pitanjima posegnulo se za primjenom OGZ-a uz poštovanje
i ograničenje prema sudskoj praksi razvijanoj primjenom načela sovjetskog prava. Time se nije
postigla željena pravna sigurnost pa se pristupilo zakonskom uređenju nasljeđivanja. Donesen je
Zakon o nasljeđivanju koji uspostavlja novo nasljednopravno uređenje i daje mu retroaktivno
djelovanje. Novo uređenje nije slijedilo tradiciju OGZ-a nego je bilo izgrađeno sintezom dvoga:
a) jedno (dominantno) bila su pravila nalik na ona iz nekih nasljednopravnih uređenja iz
kontinentalnoeuropskog pravnog kruga (osobito švicarskog i francuskog), b) drugo (skromnijeg
utjecaja) bila su neka pravila iz socijalističkog pravnog kruga. Rezultat je bio osebujan, ali i
uspješan (zanemari li se nedostatno reguliranje pravnog položaja nasljednika, nesklad
materijalnopravnih i postupovnih normi te izvjestan raskorak s dostignućima suvremene pravne
doktrine). Novo uređenje nije zadavalo veće probleme sudovima i nije se bitno razlikovalo od

5
 www.pravokutnik.net

nasljednopravnih uređenja iz europskog pravnog kruga. Kada je bilo uspostavljeno, isprva je bilo
zajedničko za cijelu ex-Yu, no nakon 1971. godine nasljeđivanje prelazi iz savezne u republičku
zakonodavnu nadležnost. Sve republike i pokrajine (osim Hrvatske) su donijele svoje zakone o
nasljeđivanju, preuzevši pravila iz saveznog Zakona o nasljeđivanju, s nevelikim
modifikacijama. Hrvatska nije tako postupila i umjesto da donese svoj Zakon o nasljeđivanju,
preuzela je u svoje zakonodavstvo pročišćeni tekst bivšeg saveznog Zakona o nasljeđivanju pa je
taj zakon postao i zakonom Republike Hrvatske, a kasnije ga se nadopunilo i pravilima o
međunarodnoj oporuci. Nakon osamostaljenja pokazalo se kako nije potrebno nasljednopravno
uređenje bitno mijenjati jer je on već ranije prema svojim bitnim osobinama pripadao europskom
pravnom krugu. No razloga za novi Zakon o nasljeđivanju iz 2003. godine je bilo mnogo. U pola
stoljeća od kada je stupio na snagu jugoslavenski Zakon o nasljeđivanju, mnogo se toga
izmijenilo, a pokazali su se i neki nedostaci koje je trebalo ispraviti. Stoga se pristupilo izradi
novog Zakona o nasljeđivanju, unatoč otporima. Stoga 2003. godine Republika Hrvatska ima
novi Zakon o nasljeđivanju koji je u velikoj mjeri preuzeo pravila iz bivšeg Zakona, ali
dopunjujući ga spoznajama pravne znanosti i iskustvima sudske prakse.

3. Književnost o nasljednom pravu u nas

Je, je, kak da ne! :P

D Opće i posebna uređenja nasljeđivanja

Neke osobitosti (naročito osobitosti nekih ostavitelja, nekih vrsta objekata ili nekih
okolnosti u kojima dolazi do sukcesije mortis causa) ponekad zahtijevaju i neko osobito uređenje
nasljeđivanja. Zato se u nekim pravnim porecima susreće pojava da pored općeg uređenja
nasljeđivanja (općeg nasljednog prava), postoje i neka posebna uređenja za nasljeđivanje
nekih određenih vrsta ostavitelja ili za stjecanje putem nasljeđivanja nekih određenih vrsta stvari
ili prava. U takvom slučaju su pravila posebnog uređenja nasljeđivanja lex specialis pa se
nasljeđivanje u pogledu onoga na što se ta posebna pravila odnose, odvija prvenstveno prema
pravilima posebnog uređenja, a tek supsidijarno djeluju pravila općeg uređenja nasljeđivanja.

6
 www.pravokutnik.net

II NAČELA PRAVNOG UREĐENJA NASLJEĐIVANJA

Pravno uređenje nasljeđivanja u bitnome slijedi opća načela građanskog prava, ali je unutar
područja njihova djelovanja izgrađeno i po specifičnim nasljednopravnim načelima.

A Načelo nasljeđivanja zbog smrti

Nastupanje smrti je ona pravna činjenica koja uzrokuje nasljeđivanje. Do nasljeđivanja

svake pojedine fizičke osobe dolazi zbog njezine smrti (mortis causa) i u trenutku njezine smrti.
Bilo da je izvjesno da je nastupila smrt neke osobe, bilo da se predmnijeva temeljem odluke o
proglašenju nestale osobe umrlom, otvorilo se nasljedstvo te osobe, odnosno nastala je situacija u
kojoj se tu osobu može naslijediti. Budući da je uzrok nasljeđivanja svake osobe njezina smrt, to
znači da za njezina života nitko još nije njezin nasljednik, niti je za svoga života ta osoba
ostavitelj. Za vrijeme njezinog života neki mogu imati više ili manje utemeljenu nasljednu nadu,
odnosno očekivanje da će je naslijediti, ali do tada im ne pripada nikakvo nasljedno pravo.
Koliko god nasljedna nada bila utemeljena, nitko nije ovlašten za života neke osobe išta
zahtijevati kao njezin budući nasljednik, niti je ovlašten pobijati njegova pravna raspolaganja
kojima se umanjuje korist kojoj se nada u slučaju nasljeđivanja, niti je ovlašten raspolagati
svojom nasljednom nadom (npr. ne može valjano ugovoriti da prodaje nasljedstvo i sl.) To
proizlazi iz načela da se osobu nasljeđuje zbog njezine smrti, odnosno tek nakon što smrt
nastupi, a i iz općeg načela dispozitivnosti pa stoga nitko nije ograničen ikakvim nasljednim
nadama nekih osoba u svojim raspolaganjima za života. Suprotna shvaćanja potječu iz doba kada
su prava osobito na nekretninama pripadala obitelji, a ne pojedinim osobama. Tada je neki od
članova obitelji bio nositelj prava, ali u izvjesnom smislu bio je upravitelj obiteljskih dobara.
Tada su i drugi članovi obitelji imali neko pravo na onome što je bilo njegovo, pripadalo im je
nasljedno pravo. Suvremeni pravni poreci težeći oslobađanju pojedinca, uklonili su ove
obiteljske vezanosti učinivši svakog pojedinca samovoljnim pravnim subjektom. No, uvjerenja
se teško mijenjaju i treba proći mnogo vremena, stoga je i naš Zakon o nasljeđivanju ugradio
neka rješenja kroz koja ta uvjerenja mogu izživjeti, a da ne naruše načelo. Zakon o nasljeđivanju
omogućava da predak u sporazumu sa svojim potomcima njima za svoga života ustupi i među

7
 www.pravokutnik.net

njima raspodjeli imovinu koju u tom trenutku ima, što je u nekom smislu anticipirano
nasljeđivanje.

B Načelo obvezatnosti neposrednog sveopćeg sljedništva

Radi nastavljanja pravnih odnosa ostavitelja potrebno je da nakon njegove smrti neka
osoba (ili nekoliko njih) zauzme ono mjesto u pravnim odnosima koje je u trenutku svoje smrti
zauzimao ostavitelj. Stoga je prema suvremenim nasljednopravnim uređenjima obvezatno da
nakon ostaviteljeve smrti netko preuzme ostaviteljevu ulogu u pravnim odnosima, odnosno da na
njega prijeđe sve što je nakon njegove smrti od te uloge preostalo u njegovoj ostavini,
uključujući i ostaviteljeve obveze i druge pravno relevantne entitete (posjed, ponudu i sl.) Zbog
prijelaza ostavine na nasljednika, suvremeni poreci određuju nasljeđivanje primjenom načela
sveopćeg sljedništva zbog ostaviteljeve smrti (univerzalna sukcesija mortis causa). Ukoliko budu
ispunjene sve pretpostavke određene nasljednopravnim normama, temeljem nasljednog prava
nasljednik će naslijediti ostavinu ostavitelja. Ukoliko nema nasljednika ili se nasljednik odrekne
nasljednog prava tada ostavitelj nema nasljednika, no budući da usucapio pro herede više ne
postoji ostavina će pripasti javnopravnom subjektu (općini, odnosno gradu) koji je u tom slučaju
ostaviteljev sveopći pravni sljednik te ima pravni položaj kao da je ostaviteljev nasljednik. Valja
istaknuti kako ostavina prelazi neposredno na ostaviteljevog sveopćeg sljednika (nasljednika ili
odgovarajućeg javnopravnog subjekta). Između ostavitelja i njega nema posrednika, nema
nikoga kome bi prvo pripala ostavina, a tek potom da on bude dužan prenijeti ostavinu
nasljedniku, pošto prethodno utvrdi tko je nasljednik, koliko iznose ostaviteljevi dugovi, ispuni
zapise, plati porez na nasljedstvo i sl. Ovo načelo također ne isključuje mogućnost singularne
sukcesije, odnosno mogućnost stjecanja pojedinih stvari iz ostavinske mase ili stjecanja na račun
vrijednosti ostavine. Do njih može doći u pravilu tek posredno, odnosno posredstvom
ostaviteljevog univerzalnog sukcesora, nasljednika ili javnopravnog subjekta kojemu je pripala
ošasna ostavina, ako ostavitelj oporukom odredi zapise (damnacione legate) i/ili naloge. Ipak po
našem nasljednopravnom uređenju može zbog ostaviteljeve smrti doći i do neposrednih
pojedinačnih sljedništva temeljem prava na izdvajanje iz ostavine koja na temelju zakona
pripadaju nekim osobama. Naše nasljedno pravo daje ostaviteljevim potomcima pravo na
izdvajanje iz ostavine njihovog doprinosa, a onim članovima njegove uže obitelji koji su s njima

8
 www.pravokutnik.net

zajedno živjeli pravo na izdvajanje iz ostavine kućanskih predmeta. Ta prava na izdvajanje iz

ostavine zapravo su svojevrsni zakonski zapisi (legati) i to vindikacijskog tipa (neposredno
izazivaju stvarnopravne učinke, odnosno odmah prelaze na njihove ovlaštenike pa ako su to
stvari odmah prelaze u njihovo vlasništvo pa ako bi im to netko uskratio imaju pravo na
vlasničku tužbu). Ovdje nema stjecanja posredstvom univerzalnog sukcesora mortis causa
određenog dijela ostavine, odnosno neke određene stvari preostale u ostavini, odnosno
ostavinskoj masi.

C Načelo slobode raspolaganja za slučaj svoje smrti, ograničene u korist obitelji

Načelo dispozitivnosti vrijedi i na području nasljednopravnog uređenja. Sa svim onim što

mu pripada u pravnim odnosima, ako to nije strogo osobne naravi, svatko je slobodan raspolagati
u svojim pravnim poslovima pa i za slučaj smrti i to unutar granica tuđih prava i zakonskih
ograničenja. Ta sloboda implicira i slobodu oporučivanja. U slučaju ostaviteljeve smrti dolazi do
sveopćeg sljedništva što nitko ne može svojim pravnim poslom isključiti. Unutar okvira koje je
postavilo prethodno načelo, ostavitelj je u pravilu slobodan očitovanjem svoje volje utjecati na
univerzalnu sukcesiju, ali to može činiti jedino svojom valjanom oporukom. Njezina valjanost će
ovisiti o tome je li svojim oporučnim raspolaganjem poštovao zakonom određenu zaštitu interesa
članova svoje uže obitelji. Na tragu rimskopravne tradicije, nasljeđivati se može temeljem
oporuke ili temeljem zakona jer je svaki pojedinac pripadnik uže ili šire obitelji. Pravnim
uređenjem oporučnog nasljeđivanja uvažava se ostaviteljeva sloboda rsapolaganja za slučaj
smrti, a zakonskim nasljeđivanjem ostaviteljeve obiteljske veze i interesi članova njegove
obitelji. Ova dva pravna temelja nasljeđivanja ipak nisu ravnopravna. Nasljeđivanje ostavitelja
se u prvom redu odvija kao oporučno nasljeđivanje, a tek supsidijarno dolazi u obzir
nasljeđivanje temeljem zakona. Temeljem oporuke ne može se naslijediti ako ona nije valjana,
odnosno u mjeri u kojoj nije valjana. Oporučno raspolaganje nije valjano u onoj mjeri u kojoj
članovima ostaviteljeve uže obitelji ne ostavlja ni nužni dio. Stoga nužni nasljednici uvijek
nasljeđuju jer su oporučne odredbe koje su suprotne striktnim zakonskim odredbama pobojne.
Nužni nasljednici su ovlašteni pobijati valjanost ostaviteljevih oporučnih raspolaganja koja su
suprotna njihovom nužnom nasljednom pravu pa tako ishoditi da im unatoč drukčijem
ostaviteljevom raspolaganju pripadne njihov nužni dio. Osoba koju je ostavitelj oporukom

9
 www.pravokutnik.net

odredio za svojeg nasljednika, moći će tada naslijediti samo onoliki dio nasljednog prava koliki
nisu stekli nužni nasljednici. Naše nasljedno pravo nije usvojilo pravilo rimskog prava po kome
nemo pro parte testatus, pro parte intestatus, decedere potest nego je moguća kumulacija
pravnih temelja nasljeđivanja. Zahvaljujući tome oporučno i zakonsko nasljeđivanje (uključujući
nužno, koje je podvrsta zakonskog) ne samo da nisu uvijek suprotstavljeni jedno drugome, nego
često teku zajedno, prožimaju se i uzajamno nadopunjuju.

D Načelo zatvorenog broja pravnih temelja nasljeđivanja

Umrlu fizičku osobu nasljeđuje onaj tko zbog njezine smrti stekne nasljedno pravo te na
temelju toga postane nasljednik te eosobe, a to se pravo može steći temeljem oporuke ili
temeljem zakona (pod čime se misli na zakonom određene pretpostavke koje trebaju biti
ispunjene u pogledu neke osobe da bi nasljeđivala ostavitelje) Stoga postoje dva pravna temelja
nasljeđivanja (oporuka i zakon) i ne može se nasljeđivati temeljem ugovora o nasljeđivanju jer
je takav ugovor ništetan, a isto tako su ništetni i neki drugi ugovori usmjereni na nasljednopravne
učinke (ugovori o budućem nasljedstvu, zapisu ili nekoj drugoj koristi, ugovori kojima bi se
netko nešto obvezao u pogledu sadržaja svoje oporuke i sl.). To da se nasljeđivati ne može
temeljem ugovora nije smetnja nikome da za svoga života valjano ustupi i raspodjeli svoju
imovinu članovima svoje obitelji jer to raspolaganje, strogo gledano, i nema nasljednopravni
karakter iako stvara situaciju nalik na anticipirano nasljeđivanje. Moguće je i valjano ugovaranje
doživotnog i dosmrtnog uzdržavanja jer ti ugovori nisu usmjereni na postizanje nasljednopravnih
učinaka pa nisu nasljednopravne nego obveznopravne naravi pa su zato i uređeni putem ZOO.

E Načelo ravnopravnosti osoba u jednakim odnosima s ostaviteljem

Opće načelo građanskog prava o jednakosti svih građanskopravnih subjekata vrijedi i

ovdje. Dok su se prije diskriminirale neke kategorije osoba pri nasljeđivanju, danas su sve fizičke
osobe kod nasljeđivanja ravnopravne. Za razliku od ranijih uređenja, naše nasljedno pravo je
gotovo sasvim odustalo od vezanja ičijeg nasljednog prava uz posebne prilike i potrebe pojedinih
nasljednika. Iznimka je napravljena jedino kod nužnog nasljeđivanja jer je određeno da

10
 www.pravokutnik.net

ostaviteljevi roditelji, posvojitelji i ostali preci dolaze u obzir kao nužni nasljednici jedino ako su
trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život.

F Načelo ipso iure stjecanja

Stjecanje do kojeg dolazi zbog ostaviteljeve smrti zbiva se ipso iure, samim djelovanjem
pravnih normi bez ikakvog posebnog čina stjecanja. Ovo načelo primjenjuje se za stjecanje: a)
subjektivnog nasljednog prava i b) svega onoga što nasljednik stječe temeljem svojega
nasljednog prava. Čim ostaviteljevom smrću bude otvoreno nasljedstvo, odnosno čim nastane
situacija u kojoj se može nasljeđivati, odmah se ta mogućnost i ostvaruje. Odmah se po sili
zkaona zbiva svo troje: pozivanje na nasljedstvo (delatio, delacija), stjecanje nasljednog prava i
stjecanje nasljedstva (acquisitio hereditatis) Ostaviteljeva prava i obveze sadržane u ostavini
postaju već u trenutku ostaviteljeve smrti nasljednikova prava i obveze. pa ih načelno uzevši
nasljednik može izvršavati odmah kao i štititi od tuđih nedopuštenih zahvata. Ovo načelo
primjereno je u prvom redu stjecanju subjektivnog nasljednog prava (nasljeđivanju), ali je
njegova primjena protegnuta na stjecanje prava i na zapise i podzapise. Onaj tko ima pravni
temelj u oporučnoj odredbi po sili zakona postaje u trenutku otvaranja nasljedstva (ostaviteljeve
smrti) ovlaštenik prava na zapis (zapisovnik), odnosno na podzapis (podzapisovnik) čime ujedno
stječe i pravo da od opterećene osobe (opterećenika) zahtijeva ono što mu pripada temeljem
njegova prava na zapis ili na podzapis. Isto tako se ipso iure stječu i prava na izdvajanje iz
ostavine koja pripadaju nekim članovima ostaviteljeve obitelji.

G Načelo dragovoljnosti nasljeđivanja

Nitko nije dužan biti ostaviteljev nasljednik protiv svoje volje. Nasljeđuje se isključivo
dragovoljno. No ovo načelo treba dovesti u sklad s načelo nasljeđivanja ipso iure po kojem se
postaje ostaviteljevim nasljednikom, a da se nije imalo ni priliku očitovati svoju volju želi li se to
ili ne, a često čak i da se u trenutku stjecanja nasljednog prava i nasljedstva nije ni znalo da ga se
stječe. Ova načela su usklađena time što se uz svako subjektivno nasljedno pravo, ujedno ipso
iure stječe i pravo na odricanje. Pravo na odricanje od nasljedstva je preobražajno pravo.
Iskoristi li nasljednik to svoje pravo i odrekne se od nasljedstva uzet će se (fikcija) da on nije

11
 www.pravokutnik.net

stekao to nasljedno pravo kojeg se odrekao pa da nikada ni nije bio ostaviteljev nasljednik.
Primjena ovog načela protegnuta je i na stjecanje prava na zapise i podzapise. Ako se valjano
odrekne prava na zapis, odnosno podzapis uzet će se da nije ni stekao pravo na zapis ili podzapis
kojeg se odrekao. No ovo načelo ne djeluje u pogledu onog sveopćeg sljedništva do kojeg dolazi
zbog smrti osobe koju nitko nije naslijedio (nitko nasljedno pravo nije stekao ili ga se odrekao, a
nitko drugi nije postao nasljednikom). Ostavina takve osobe je ošasna i ovdje ulogu sveopćeg
sljednika dobiva zakonom određeni javnopravni subjekt (općina, odnosno grad). Na nj po sili
zakona prelazi ošasna ostavina želio on to ili ne. Time općina ili grad ne stječe nasljedno pravo,
ali dobiva u pravnim odnosima položaj ostaviteljevog nasljednika čega se ne može odreći.

III PRAVNI IZVORI NASLJEDNOG PRAVA

Građansko pravo suvremenih država Europe ponajviše izvire iz zakonodavstva. Tako su i

kod nas glavni izvori Ustav i zakoni, a i međunarodni ugovori. Izvjesnu ulogu igraju i dopunski
izvori prava (sudska praksa i pravna znanost). Za razliku od normi ostalih segmenata našeg
građanskog prava, nasljednopravne norme nemaju svoj izvor u pravnim pravilima bivšeg prava
koje je u staroj Jugoslaviji bilo na snazi 06.04.1941. niti u pravnim običajima ako se zanemari
mogućnost njihovog posrednog djelovanja putem sudske prakse i pravne znanosti.

A Ustav

Čl. 48. st. 4. Ustava jamči pravo nasljeđivanja kao jedno od temeljnih sloboda i prava
čovjeka i građanina iz skupine gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava. Ovo ustavno jamstvo
predstavlja ustavni temelj cijelog uređenja nasljeđivanja u našem pravnom poretku.

B Međunarodni ugovori

Međunarodni ugovori mogu uređivati i nasljeđivanje, a nerijetko to i čine. Republika

Hrvatska je vezana većim brojem međunarodnih ugovora (dvostranih ili višestranih –
međunarodnih konvencija, paktova, sporazuma i sl.) koji svojim normama uređuju nasljeđivanje
nekih kategorija osoba, ili/i nekih vrsta stvari, subjektivnih prava i dr., preostalih nakon

12
 www.pravokutnik.net

ostaviteljeve smrti. Sukladno Ustavu, međunarodni ugovori imaju jaču pravnu snagu od zakona
pa ih zakonske norme ne mogu staviti izvan snage niti izmijeniti, ni prešutno ni izričito.

C Zakoni

Glavni izvor predstavlja Zakon o nasljeđivanju koji je stupio na snagu 03.04.2003., a

primjenjuje se od 03.10.2003. godine. On pretendira svojim općim odredbama cjelovito urediti
nasljeđivanje u našem pravnom poretku. Radi toga sadrži materijalnopravne i postupovne norme
našeg nasljednog prava. Materijalnopravne norme primjenjuju se na slučajeve u kojima je
ostaviteljeva smrt nastupila pa je otvoreno nasljedstvo 03.10.2003. ili kasnije. Postupovne
odredbe primjenjuju se u svim slučajevima u kojima do 03.10.2003. sud još nije donio rješenja o
nasljeđivanju koje je pravomoćno, niti je nasljeđivanje konačno uređeno sporazumom, diobom
ili na drugi način, bez obzira kada je otvoreno nasljedstvo. Time je i bivši Zakon o nasljeđivanju
također izvor prava, ali samo njegove materijalnopravne odredbe i one se primjenjuju na sve
slučajeve nasljeđivanja u kojima je ostaviteljeva smrt nastupila prije 03.10.2003. No, Zakon o
nasljeđivanju ne sadrži kolizijska pravila nasljednog prava, odnosno norme koje rješavaju sukobe
našeg nasljednog prava i nasljednih prava stranih pravnih poredaka do kojih dolazi u slučajevima
s međunarodnim elementom, a ni norme koje za takve slučajeve određuju jesu li za odlučivanje
nadležni naši ili strani sudovi (odnosno druga tijela javne vlasti). Te norme sadrži Zakon o
preuzimanju Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim
odnosima (ZRS). Zakon o nasljeđivanju ne uspijev urediti ni materijalnopravni ni postupovni
aspekt nasljeđivanja pa su pojedina pitanja nasljeđivanja ili ona koja utječu na nasljeđivanje
uređena odredbama nekih drugih zakona (npr. OBZ, ZPP, ZV i dr.) Kada odredbe tih zakona
samo nadopunjuju nasljednopravno uređenje koje je uspostavio Zakon o nasljeđivanju, one staju
uz bok njegovim odredbama, no ako posebno uređuju neka pitanja koja su već uređena općim
odredbama Zakona o nasljeđivanju tada imaju prednost kao lex specialis kod primjene pred
općim odredbama. Postavlja se pitanje može li se nasljeđivanje uređivati i podzakonskim
propisima. Odgovor je u načelu pozitivan, ali jedino pod pretpostavkom da su posrijedi
podzakonski propisi zakonske snage (uredbe sa zakonskom snagom predsjednika Republike i
Vlade) ili da temeljem zakona utemeljenog na Ustavu, uređuju nasljednopravna pitanja.

13
 www.pravokutnik.net

Podzakonski propisi, uključujući uredbe Vlade za provedbu zakona, mogu biti izvor nasljednog
prava jedino ako su uskladu s Ustavom, obvezujućim međunarodnim ugovorom i zakonom.

D Dopunski izvori

Redovito se kao dopunski izvori spominju i pravna pravila bivšeg prava (do 06.04.1941.),
običajno pravo, sudska praksa i pravna znanost. Budući da pravna pravila bivšeg prava i običajno
pravo ne mogu biti dopunski izvori našeg nasljednog prava kao mogući dopunski izvori dolaze u
obzir jedino sudska (i javnobilježnička) praksa i pravna znanost.

IV RAZGRANIČENJE DOMAĆEG OD STRANIH MJERODAVNIH PRAVA

Budući da svaka država svojim normama uređuje nasljeđivanje postavlja se pitanje koje
je od njih mjerodavno za pojedini slučaj nasljeđivanja. Na svijeti postoje barem onoliko
nasljednopravnih uređenja koliko postoji i država, a i nasljednopravna uređenja samih država
nisu jedinstvena nego se sastoje od nasljednopravnih uređenja federalnih jedinica. Dok
postupovne norme sudovi i tijela vlasti moraju primjenjivati, sa materijalnopravnim odredbama
moguća su drugačija rješenja (slučajevi koji sadrže tzv. međunarodni element). Tako se može
dogoditi da je ostavitelj stranac, ostavina je na području neke druge države, oporuka je
sastavljane prema odredbama stranog pravnog poretka). U granicama svojeg suvereniteta države
određuju čije će nasljedno pravo biti mjerodavno u takvim slučajevima. Prvenstveno, odgovor na
to pitanje treba potražiti u međunarodnim ugovorima koji vežu državu. Ukoliko međunarodnog
ugovora nema, razgraničenje domaćeg od stranog prava provode kolizijske norme, odnosno
zakonske norme o sukobu zakona (kod nas ZRS). Sud koji je nadležan za postupanje u vezi s
nasljeđivanje u slučaju s međunarodnim elementom prosuđivat će taj slučaj prema
materijalnopravnim normama nasljednog prava one države koje je prema kolizijskim pravilima
za tu prosudbu mjerodavno. To mogu biti norme domaćeg ili stranog nasljednog prava, a ukoliko
kolizijske norme određuju primjenu stranog nasljednog prava, njihovo neprimjenjivanje bila bi
pogrešna primjena materijalnog prava sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze. Za rješavanje
sukoba normi našeg sa stranim nasljednim pravom, primijenjeno je personalno načelo
državljanstva. Svakoga se nasljeđuje prema pravu one države čiji je on bio državljanin u

14
 www.pravokutnik.net

trenutku svoje smrti (lex patriae ostavitelja). Stoga će naš sud prosuđivati nasljeđivanje
ostavitelja koji je u trenutku svoje smrti bio hrvatski državljanin prema hrvatskom nasljednom
pravu, a ostavitelja koji je tada bio državljanin neke strane države prema normama
nasljednopravnog uređenja te države. Ako je ostavitelj u trenutku smrti bio bez državljanstva
(apolit) ili nije moguće utvrditi njegovo državljanstvo, sud će nasljeđivanje tog ostavitelja
prosuđivati prema nasljednom pravu one države u kojoj je on imao stalno prebivalište u
trenutku svoje smrti, a ako ga nije imao ili se ne može utvrditi prema normama one države u
kojoj je imao boravište, a ako ni to ne može utvrditi prema nasljednopravnim normama našeg
nasljednog prava.

B Nadležnost

Nadležnost je određena ZRS-om ovisno o tome je li ostavitelj u trenutku svoje smrti bio
hrvatski državljanin, strani državljanin, apolit ili ako se ostavitelju državljanstvo ne može utvrditi
i to samo ako ovo pitanje nije uređeno međunarodnim ugovorom ili posebnim zakonom. U
svakom slučaju, hrvatski sud je isključivo nadležan u pogledu ostaviteljevih nekretnina koje su
na području Republike Hrvatske. Ako je ostavitelj bio hrvatski državljanin, hrvatski sud je
isključivo nadležan u pogledu ostaviteljevih nekretnina koje su na području Republike
Hrvatske, a u pogledu onih u inozemstvu nadležan je jedino ako prema pravu države gdje se
nalaze nekretnine nije za to nadležan sud te države ili drugo tijelo njezine vlasti. Isto tako i u
pogledu svega ostaloga što je u sastavu ostavine (pokretnine, prava i dr.) s tom razlikom da u
pogledu toga nadležnost hrvatskog suda nije isključiva niti za ono što se nalazi na njezinom
teritoriju. Ako je ostavitelj bio strani državljanin hrvatski sud je isključivo nadležan u pogledu
nekretnina na teritoriju Republike Hrvatske (no ne i onih koje su u inozemstvu), a u pravilu
je nadležan (no ne isključivo) i u pogledu ostaloga što se nalazi u Republici Hrvatskoj. Nije
nadležan jedino ako u državi ostavitelja sud nije nadležan za raspravu pokretne imovine
državljana Republike Hrvatske. Iako je ostavitelj bio bez državljanstva ili mu se državljanstvo ne
može utvrditi ili je imao status izbjeglice, hrvatski sud je opet isključivo nadležan za nekretnine
koje se nalaze na njezinom teritoriju, ali ne i onih koje su u inozemstvu. U pravilu je nadležan i u
pogledu ostaloga što se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ili je ostavitelj u vrijeme svoje
smrti imao prebivalište u Hrvatskoj. Ukoliko treba primijeniti strano nasljedno pravo ne vrijedi

15
 www.pravokutnik.net

načelo da sud poznaje pravo (iura novit curia). Nadležni sud ne može odbiti da odlučuje o nekom
slučaju, pozivajući se na nepoznavanje mjerodavnih pravnih normi stranog prava. Tada sud mora
saznati sadržaj mjerodavnog stranog prava od Ministarstva pravosuđa, a stranke su ovlaštene
dokazivati sadržaj stranog prava, ali jedino javnom ispravom.

GLAVA 2. – OTVARANJE NASLJEDSTVA

I OSTAVITELJEVA SMRT KAO UZROK OTVARANJA NASLJEDSTVA

Smrt osobe uzrokuje otvaranje njezinog nasljedstva. Nasljedstvo se otvara smrću svake
fizičke osobe iza koje je preostala ostavina. Osoba koja je umrla, a iza nje je ostala ostavina je
ostavitelj. Zbog ostaviteljeve smrti i u trenutku kada je ona nastupila (ili se po zakonu
predmnijeva da je nastupila) otvara se njegovo nasljedstvo. To znači da je nastala situacija u
kojoj je ono što je nakon ostaviteljeve smrti preostalo od položaja koji je on u tom trenutku
zauzimao u pravnim odnosima (ostavina), može prijeći na njegove sveopće pravne sljednike
(redovito nasljednike), a nastupaju i ostali nasljednopravni učinci (npr. stjecanje prava na zapise,
prava na izdvajanje iz ostavine i dr.)

A Smrt kao pravna činjenica

Uz činjenicu smrti fizičke osobe vezan je cijeli niz pravnih učinaka, koje uzrokuje ili ona
sama ili djelujući zajedno s još nekim drugim pravnim činjenicama. Zbog činjenice smrti otvara
se nasljedstvo. U trenutku kada je smrt nastupila ovisi i tko će biti ostaviteljev nasljednik jer
subjektivno nasljedno pravo može zbog ostaviteljeve smrti steći samo onaj tko je preživio
trenutak te smrti. O trenutku smrti ovisi i sastav ostavine jer u ostavini preostaje ono što je bilo
ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Od trenutka smrti počinje teći i većina rokova o kojima
ovise neka prava nasljednika, odnosno mogućnost ostvarivanja prava. Za svaku osobu koja je
rođena živa, smatra se da je na životu, dok god se ne utvrdi suprotno. Nastupanje smrti mora biti
nesumnjivo utvrđeno, stoga se i vode evidencije o njima (matica umrlih) kako bi se omogućilo
svima koji na tome imaju neki pravni interes da saznaju za smrt i trenutak smrti svake umrle
osobe te da to dokažu kad god to bude potrebno (utvrđena ili dokazana smrt). No ponekad se

16
 www.pravokutnik.net

javljaju slučajevi kada je vrlo vjerojatno da je smrt nastupila, ali to nije moguće nesumnjivo
utvrditi (nema mrtvog tijela, nije moguća identifikacija i sl.) Da bi se prevladala ta neizvjesnost,
pravni poredak omogućuje stvaranje oborivih predmnjeva o smrti. Ako se takva predmnjeva
stvori, ona će izazivati jednake pravne učinke kao da je smrt dokazana. No ukoliko bude
oborena, time se ujedno obara i predmnjeva o tim učincima. Naš pravni poredak normama
uređuje utvrđivanje (dokazivanje) smrti, a i stvaranje predmnjeve smrti kao i njezino obaranje.
Uređuje i prikupljanje podataka o tome, njihovo evidentiranje i uporabu.

B Utvrđivanje i predmnijevanje smrti i trenutka smrti

1. Utvrđivanje (tzv. dokazivanje) smrti po službenoj dužnosti

Utvrđivanje svakog pojedinog smrtnog slučaja provodi se zbog različitih razloga

(sprečavanje zaraza, epidemija, otkrivanje kaznenih djela i sl.) Smrtni slučajevi utvrđuju se u
javnom interesu pa evidenciju o tome ustrojava i provodi država preko tijela nadležnih za
poslove opće uprave. Tim ustrojstvom treba se postići da nijedan smrtni slučaj ne izmakne
utvrđivanju. Cijeli državni teritorij (uključujući brodove i zrakoplove) prekriven je mrežom
državnih matica koje se vode za svako naseljeno mjesto po matičnim područjima. Oni su dužni
utvrditi svaki smrtni slučaj na području svoje nadležnosti osim ako za certifikaciju nije propisana
posebna nadležnost nekog drugog tijela. Smrt osoba koje se nalaze na liječenju utvrđuju liječnici
koje je određena zdravstvena ustanova posebno odredila, dok sve ostale slučajeve neposredno
utvrđuju za to nadležna teritorijalna tijela upravne vlasti (mrtvozornici). Oni su dužni utvrditi
svaki smrtni slučaj, a zakonom je propisana dužnost da im se prijavi smrt. Mrtvozornik ili
liječnik pregledom tijela utvrđuje je li smrt nastupila, a podatke o mjestu, vremenu i uzroku smrti
prikuplja i od ukućana umrloga i ostalih osoba, koristeći pritom i medicinsku dokumentaciju o
liječenju umrloga. Ako se konstatira smrt, ispunit će se prijava o smrti i potvrdu o smrti koja se
dostavlja nadležnom matičaru najkasnije u roku od tri dana od obavljenog pregleda. Temeljem
prijave i potvrde, matičar će upisati podatke o smrti u maticu umrlih.

17
 www.pravokutnik.net

2. Utvrđivanje smrti u sudskom postupku za dokazivanje smrti

Budući da su mogući slučajevi da pojedina smrt ostane necertificirana ili neevidentirana u

matici umrlih ili da se iz nekog razloga ne može služiti podacima iz matice umrlih (npr. propala
su oba primjerka matice umrlih), postoji mogućnost da se na prijedlog zainteresiranih osoba
provede pred nadležnim sudom poseban postupak za dokazivanje smrti čiji bi rezultat trebalo biti
sudsko rješenje kojim bi mjerodavno bilo utvrđeno da je određena osoba mrtva i od kada je
mrtva. Sam postupak je izvanparničan i pokreće se na prijedlog (zahtjev) ovlaštene osobe. Iako
se pokreće samo na prijedlog, nakon pokretanja vodi se po inkvizitornom načelu pa sud nije
vezan prijedlozima stranaka. Zakon u načelu ne ograničava sud u tome koje će sve dokaze
provesti pa sud treba provesti sve dokaze za koje nađe da je potrebno s obzirom na okolnosti
konkretnog slučaja. No, određen je minimum dokaza koji se moraju provesti. Sud je uvijek
dužan oglasiti da se vodi postupak za dokazivanje smrti određene osobe, saslušati predlagatelja i
skrbnika osobe čija se smrt dokazuje. U oglasu sud navodi bitne okolnosti slučaja te poziva
osobu čija se smrt dokazuje da se javi sudu ako je živa. Ujedno se pozivaju i svi oni koji nešto
znaju o tome je li odnosna osoba živa ili mrtva, da to jave sudu u roku od 30 dana. Nakon
proteka oglasnog roka, sud će saslušati predlagatelja i skrbnika te provesti odnosno nadopuniti
dokaze, kako one koje je sam prikupio putem oglasa ili na drugi način tako i one koje su
predložili predlagatelj i skrbnik kao i one koje mu je predložio državni odvjetnik. Sud obvezno o
pokretanju postupka obavještava državnog odvjetnika, osim ako se postupak ne vodi upravo na
njegov prijedlog. Sud nije potpuno slobodan kod ocjenjivanja provedenih dokaza i može
rješenjem utvrditi smrt i trenutak smrti jedino ako je to u provedenom postupku „nesumnjivo
utvrđeno“. Ako to uspije, rješenjem se konstatira da je nastupila smrt kao i dan, a po mogućnosti
i sat kada smrt nastupila. Ako to ne uspije, sud prijedlog odbija. No neće ga odbiti ako može
utvrditi smrt, ali ne i trenutak u kome je smrt nastupila i tada sud donosi rješenje kojim se
konstatira da je smrt određene osobe nastupila, a glede trenutka kada je ona nastupila postoji
oboriva predmnjeva da je smrt nastupila onog dana za koji se utvrdilo da ga umrli nije preživio.
Protiv svakog rješenja dozvoljena je žalba koju može izjaviti predlagatelj, zakonski zastupnik
osobe čija se smrt utvrđuje i državni odvjetnik. Budući su pogreške moguće, nije nemoguće da se
pravomoćno rješenje preinači ili ukine, ako se utvrdi da je osoba živa ili da nije živa, ali da je
njena smrt nastupila u nekom drugom trenutku. Ukidanje ili preinačenje rješenja također se

18
 www.pravokutnik.net

obavlja rješenjem u postupku koji se pokreće ili na prijedlog one osobe čija je smrt bila utvrđena
ili na prijedlog državnog odvjetnika ili na prijedlog bilo koje osobe koja ima pravni interes na
tome da se ranije rješenje ukine ili preinači. Ako je predlagatelj upravo ona osoba čija je smrt
bila utvrđena, sud će odmah nakon utvrđivanja njezina identiteta bez ikakvog daljnjeg postupka
ukinuti rješenje kojim je smrt bila utvrđena. Ako je predlagatelj neka druga osoba, sud će
provesti dokaze pa će ovisno o rezultatima dokazivanja prihvatiti prijedlog za ukidanje odnosno
preinačenje ranijega rješenja ili će ga odbiti. Ova mogućnost naknadnog ukidanja i preinačenja
približava ovaj postupak glede učinaka rješenja postupku za proglašenje nestale osobe umrlom.

3. Uspostavljanje predmnjeve o smrti u sudskom postupku za proglašenje nestalih osoba

umrlima

Mogući su slučajevi da se neka osoba trajno izgubi iz vida onima s kojima je bila
redovito u socijalnom kontaktu (obitelj, susjedi i sl.) Gledano s njihova stajališta oni ne raspolažu
nikakvim ili barem ne dovoljno vjerodostojnim podacima o tome je li ta osoba još uvijek živa te
se tada javlja neizvjesnost (npr. bračni drug ne zna je li u braku ili ne i sl.) Pravna sigurnost se
tada može postići uz pomoć predmnjeve o životu, odnosno o smrti. Takvom se predmnjevom
služe oni pravni sustavi koji su izgrađeni temeljem pandektarnog prava pa tako postoji i kod nas.
No, da bi predmnjeva smrti djelovala potrebno je provesti izvanparnični postupak za proglašenje
nestale osobe umrlom. I ovaj postupak, kao i onaj ranije opisani, uređuje Zakon o proglašenju
nestalih osoba umrlima i o dokazivanju smrti. Uspostavljena predmnjeva proizvodi sve pravne
učinke kao i utvrđenje smrti. Naravno, moraju biti ispunjene neke materijalne i formalne
pretpostavke (odnosno materijalnopravne i procesnopravne pretpostavke) za to. Materijalne
pretpostavke su: a) nestalost određene osobe i b) protek određenog roka bez vijesti o njenom
životu. Na ovim pretpostavkama se temelji predmnjeva smrti jer iako nestanak neke osobe ne
mora nužno značiti da ona više nije živa, on omogućuje i takav zaključak i to s to većom
vjerojatnošću što je više vremena proteklo od rođenja te osobe, odnosno od kada je ona nestala.
Osoba je nestala ako je odsutna iz svoga prebivališta ili boravišta, a oni s kojima je bila u
redovitom socijalnom kontaktu (rodbina, obitelj, susjedi i dr.) nemaju nikakvih vijesti iz kojih bi
se moglo zaključiti da je ta osoba još na životu. Nestalost može biti opća i posebna. Ona je
opća ako ju nije moguće povezati s nekim konkretnim događajem koji bi mogao izazvati smrtnu

19
 www.pravokutnik.net

opasnost. Posebna nestalost je ona za koju se zna da ju je uzrokovao takav događaj kojemu je
imanentna neka smrtna opasnost (brodolom, zrakoplovna nesreća, rat, potres i sl.) Po našem
zakonu postoji opća nestalost ako je od rođenja nestale osobe proteklo 60 godina ili je inače
prema okolnostima slučaja vjerojatno da nestala osoba nije više na životu. Posebna nestalost
postoji ako je neka osoba nestala u brodolomu, zrakoplovnoj nesreći ili drugoj prometnoj
nesreći, požaru, poplavi, lavini, potresu ili kakvoj drugoj neposrednoj smrtnoj opasnosti,
odnosno tijekom rata u vezi s ratnim događanjima. Uz ovu pretpostavku potreban je još i protek
roka (vremena bez vijesti o tome da je nestala osoba živa) za uspostavu predmnjeve smrti.
Rokovi su duži za slučajeve opće nestalosti, a kraći za slučajeve posebne nestalosti. Kod posebne
nestalosti postoji veći stupanj vjerojatnosti da nestala osoba više nije živa nego kod opće. U
slučajevima opće nestalosti potrebno je da bez vijesti o životu nestaloga protekne najmanje pet
godina od onoga dana kada je prema posljednim vijestima nesumnjivo još bio na životu pa da
time budu ispunjene obje materijalne pretpostavke za nastanak predmnjeve smrti. Kod posebne
nestalosti rokovi su znatno kraći i iznose 6 mjeseci kod svih slučajeva posebne nestalosti, osim
rata gdje rok iznosi godinu dana od dana prestanka neprijateljstava. No da bi se uspostavila
predmnjeva smrti potrebno je još i sudsko rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom koje
se može donijeti jedino ako su ispunjene materijalne pretpostavke. Time su pretpostavke
postojanja predmnjeve smrti, pored materijalnopravnih još i procesnopravne (formalne),
odnosno moraju biti zadovoljeni svi oni zahtjevi koje procesno pravo postavlja za donošenje i
djelovanje rješenja o proglašenju nestaloga umrlim. To su zahtjevi procesnog prava glede
pokretanja ovog posebnog izvanparničnog postupka za proglašenje nestalog umrlim, obaveznoga
javnog oglašavanja te načina rješavanja u ovom postupku. Postupak se pokreće isključivo na
prijedlog ovlaštene osobe (svatko tko ima pravni interes i državni odvjetnik) Ako sud nađe da
ima mjesta provođenju postupka, izdat će oglas u kojem će navesti bitne okolnosti slučaja i
pozvat će nestalu osobu da se javi te svaku drugu osobu kojoj su poznate bilo kakve vijesti o
životu nestale osobe da to javi sudu u roku od tri mjeseca jer će se inače nestala osoba proglasiti
umrlom. Taj javni oglas (sudski edikt) temeljni je element postupka za proglašenje nestale
osobe umrlom. Ako se nestali ne javi na taj oglas u roku od tri mjeseca od njegova objavljivanja
u Narodnim novinama, sud će saslušati predlagatelja i skrbnika nestale osobe, provesti potrebne
dokaze te donijeti rješenje kojim odlučuje o prijedlogu. Ako nađe da prijedlog nije osnovan, sud
rješenjem prijedlog odbija, a ako nađe da je osnovan, donijet će rješenje kojim će tu nestalu

20
 www.pravokutnik.net

osobu proglasiti umrlom. Rješenjem se osniva predmnjeva smrti kao i predmnjeva o trenutku
smrti te osobe. Za predmnijevani trenutak smrti sud će rješenjem odrediti dan, mjesec i godinu, a
po mogućnosti i sat, za koji je u provedenom postupku našao da je vjerojatno nastupila smrt
nestale osobe, odnosno da ona vjerojatno nije preživjela taj dan. Ako mu to ne uspije, odredit će
predmnijevani trenutak smrti rješenjem prvi dan koji pada nakon isteka materijalnog roka za
predmnijevanje smrti. Ako je sud osnovao predmnjevu smrti, a nije rješenjem odredio trenutak
smrti, Zakon o nasljeđivanju određuje da će se kao trenutak smrti smatrati onaj dan kada je
rješenje o proglašenju nestale osobe umrlom postalo pravomoćno. Da bi to rješenje djelovalo,
ono mora dakako biti i pravomoćno, a kada postane pravomoćno predmnjeva smrti koja je njime
osnovana proizvodit će sve pravne učinke koji su vezani uz činjenicu smrti, i to već od onog
trenutka za koji se predmnijeva da je trenutak smrti. Ovako uspostavljena predmnjeva, oboriva je
i može se dokazivati suprotno. Ovo se dokazuje u sudskom postupku za ukidanje ili preinačenje
rješenja o proglašenju nestaloga umrlim koji će se provesti ako ga pokrene zainteresirana osoba
ili državni odvjetnik. No ako sama osoba koja je proglašena umrlom podnese zahtjev sudu da se
ukine rješenje, sud će nakon utvrđenja njezinog identiteta bez daljnjeg postupka ukinuti to
rješenje. Bude li predmnjeva smrti oborena, obaraju se i svi pravni učinci te predmnjeve pa će se
uspostaviti ono stanje koje bi postojalo da se smrt nije predmnijevala. Ako ta predmnjeva bude
oborena i rješenje bude preinačeno samo glede trenutka smrti, učinci smrti djelovat će od toga
„novoga“ trenutka smrti.

C Sredstva za dokazivanje činjenice smrti i časa smrti

Pravni poredak ne priznaje dokaznu snagu nikakvim podacima koji ne potječu iz nekoga
od izvora koje je on uspostavio, a ujedno veže i predmnijevu istinitosti za one podatke o smrti i
trenutku smrti koje potječu iz tih izvora. S jedne strane, mogućnost dokazivanja smrti i trenutka
smrti ograničena je samo na dokazna sredstva koja proizlaze iz uspostavljenog sustava
prikupljanja, evidentiranja i uporabe podataka o tim činjenicama. S druge strane, sloboda
ocjenjivanja dokazne vrijednosti tih podataka ograničena je postojanjem predmnjeve o njihovoj
istinitosti. Činjenica smrti i trenutka smrti neke osobe može se dokazivati jedino: a)
maticom umrlih, odnosno onim javnim ispravama koje tijelo nadležno za vođenje matice umrlih
izdaje na temelju podataka upisanih u tu maticu, b) pravomoćnim rješenjem suda kojim je u

21
 www.pravokutnik.net

postupku dokazivanja smrti utvrđena smrt te osobe i c) pravomoćnim rješenjem suda kojim je
proglašena umrlom odnosna osoba u postupku za proglašenje nestale osobe umrlom.

1. Dokazivanje maticom umrlih

Predstavlja redoviti način dokazivanja smrti. U suvremenim pravnim porecima vode se

evidencije o osobnom i obiteljskom statusu svih fizičkih osoba (osobna stanja građana) u vidu
matice rođenih, vjenčanih i umrlih. Činjenica smrti i trenutka smrti evidentira se u matici umrlih
(i u matici rođenih), a temeljem upisanih podataka mogu se izdavati javne isprave koje će
poslužiti kao sredstva za dokazivanje smrti i trenutka smrti. Te isprave su izvaci iz državnih
matica i potvrde kao isprave trajne vrijednosti. Uspostavljena je opća dužnost prijavljivanja
činjenice smrti nadležnom matičaru, a onaj tko je dužan prijaviti smrt, treba to uraditi u roku od
tri dana od trenutka smrti, odnosno pronalaska mrtvog tijela, a svakako prije sahrane. U praksi će
činjenicu smrti redovito prijaviti onaj mrtvozornik koji je utvrdio da je smrt nastupila. Istinitost
podataka u državnim maticama postiže se time što državne matice vodi tijelo javne vlasti
postupajući po striktno propisanom postupku (pogotovo kod upisa) te što se upis u državne
matice može obaviti jedino temeljem određenih temelja za upis, uz eventualnu provjeru
istinitosti. Prijavitelj smrti mora matičaru podnijeti ispravu koja je zakonom predviđena kao
mogući temelj za upis smrti u maticu umrlih. To su od nadležnih tijela (mrtvozornika i drugih)
izdane potvrde o smrti i zapisnici o nalasku leša, pravomoćna rješenja suda donesena u gore
opisanim postupcima. Temelj za upis smrti predstavljaju i odgovarajući izvaci iz inozemnih
državnih matica.

2. Dokazivanje pravomoćnim rješenjem suda donesenim u postupku za dokazivanje smrti

Ono što je glede smrti i trenutka smrti utvrđeno rješenjem za svakoga je mjerodavno pa
se svatko može pozivati na to rješenje, a ne samo osoba na čiji je prijedlog proveden postupak za
dokazivanje smrti. Takvom rješenju ne može se suprotstaviti protudokaz. Jedino je moguće
ishoditi u sudskom postupku za dokazivanje msrti ukidanje ili preinačenje takvog pogrešnog
rješenja, a ta mogućnost postoji unatoč pravomoćnosti. Ako sud udovolji tom zahtjevu i ukine
odnosno preinači ranije rješenje, nakon pravomoćnosti novoga rješenja biti će mjerodavno ono

22
 www.pravokutnik.net

što je tim novim rješenjem utvrđeno o smrti i trenutku smrti odnosne osobe. Pravomoćno
rješenje doneseno u ovom postupku već je samo po sebi sredstvo da se dokaže smrt i trenutak
smrti odnosne osobe. No takvo rješenje je i isprava koja je temelj za upis tih podataka u maticu
umrlih. Nakon upisa u maticu, svatko će se moći služiti tim podacima kao što se može služiti i
onima koji su na bilo kojoj drugoj osnovi upisani u maticu umrlih. Ako pravomoćno rješenje
bude ukinuto ili preinačeno, sud će pravomoćno rješenje o ukidanju ili preinačenju dostaviti
nadležnom matičaru kako bi se na osnovi njega ispravili podaci o smrti i času smrti, upisani u
maticu umrlih.

3. Dokazivanje pravomoćnim rješenjem suda donesenim u postupku za proglašenje nestale

osobe umrlom

Vrijedi sve kao i u gore navedenom slučaju (mutatis mutandis).

II OSTAVINA

A Pojam i naziv

Ostavina je ono što nakon smrti osobe preostaje od položaja koji je ona u tom trenutku
zauzimala u pravnim odnosima. Ostavina nastaje u trenutku u kojem je fizičkoj osobi prestao
pravni subjektivitet, odnosno u trenutku njezine smrti. Za svoga života nitko nema ostavinu jer
ona još ne postoji. Naziv ostavina se rabi u nekoliko različitih značenja pa se tako ponekad rabi i
u smislu koji svodi ostavinu samo na pravna dobra koja su u njoj sadržana (kao da ostavina može
sadržavati jedino ostaviteljeva dobra, a ne i njegova dugovanja) Takva uporaba naziva ne
odgovara suvremenom nasljednopravnom uređenju prema kojem ostavinu čine i ostaviteljeva
pravna dobra i ostaviteljeva dugovanja. Zajednički naziv za ostaviteljeva pravna dobra koja su
preostala nakon njegove smrti bio bi ostavinska masa, a ne ostavina. Svakako treba razlikovati
ostavinu i ostavinsku masu. Bitna razlika je u tome da se pod pojmom ostavine misli i na
ostaviteljeva pravna dobra i na njegova dugovanja, dok se pod pojmom ostavinske mase misli
jedino na ostaviteljeva pravna dobra. Ponekad se poistovjećuje ostaviteljevu imovinu s njegovom
ostavinom, što je neprimjereno. Ostaviteljevom smrću je prestala postojati ostaviteljeva imovina,

23
 www.pravokutnik.net

a sve ono što je od nje preostalo postalo je dijelom njegove ostavine. U sastavu njegove ostavine
su se našla ostaviteljeva pravna dobra, a među njima i ona koja su imovinske naravi
(ostaviteljeve stvari, ostaviteljeva imovinska prava, posjed) Poistovjećivanje toga s ostavinom
svakako treba izbjegavati. Ako se želi istaknuti imovinski element sastava ostavine, primjereniji
bi naziv bio ostavinska imovinska dobra, odnosno ostaviteljeva imovinska dobra preostalA u
ostavini, odnosno kraće ostaviteljeva imovinska dobra.

B Mogući sastav ostavine

1. Uopće

Budući da je redovito u pravnim odnosima ostavitelju pripadao neki broj subjektivnih

prava i obveza, a možda i neki drugi pravni entiteti slični pravima (npr. posjed) ili obvezama
(npr. ponuda koju je postavio i koja još uvijek obvezuje), u sastavu ostavine mogu biti stvari,
subjektivna prava, obveze, a i drugi pravni entiteti koji su mu u trenutku smrti pripadali i
to jedino ako su takvi da mogu preći na njegova nasljednika. Na nasljednika ne može prijeći
ono što je bilo ostaviteljevo, ali nije nasljedivo (strogo osobna prava i strogo osobne obveze)
pa prestaje postojati smrću svojeg dotadašnjeg nositelja. Na nasljednika ne može prijeći ni ono
što jest nasljedivo, ako nije slobodno za nasljeđivanje jer već u trenutku smrti netko stječe na
posebnom pravnom temelju različitom od nasljeđivanja (npr. ugovor o doživotnom uzdržavanju)
Da bi nešto bilo u sastavu ostavine potrebno je kumulativno ispunjenje: a) da je pripadao
ostavitelju u trenutku njegove smrti, b) da je nasljediv, c) da je slobodan za nasljeđivanje.
Ostavina svakog pojedinog ostavitelja je preostatak od položaja koji je on u trenutku svoje
smrti imao u pravnim odnosima, a sastoji se od onih stvari, prava, obveza i drugih pravnih
entiteta koji su mu u tim odnosima tada pripadali, a nasljedivi su i slobodni za
nasljeđivanje.

2. Pripadanje ostavitelju u trenutku smrti

Ono što ostavitelju u trenutku smrti nije pripadalo ne može biti u sastavu njegove
ostavine. Zato npr. u sastav ostavine umrlog (izvan)bračnog druga ulazi samo njegov suvlasnički

24
 www.pravokutnik.net

dio u (izvan)bračnoj stečevini, a ne i ono što je u njoj dio drugoga (izvan)bračnoga druga i bez
obzira što se možda u pogledu nečega što jest (izvan)bračna stečevina samo jednoga od njih vodi
kao osobu kojoj to pripada. Nije u sastavu ostavine ni ono što je doduše pripadalo ostavitelju, ali
ne u trenutku njegove smrti jer mu je već prije toga prestalo pripadati no od toga postoje neke
iznimke. Naime, u nekim će slučajevima doći do naknadnog popunjavanja sastava ostavine onim
što je nekada bilo ostaviteljevo, ali je on za života time besplatno raspolagao u nečiju korist tako
da mu to u trenutku smrti više nije pripadalo. To se naknadno popunjavanje sastava ostavine
događa tzv. vraćanjem darova. Kod nas do vraćanja darova može doći ako je darom bio
povrijeđen nužni dio, a drugi kada sunasljednik vrati dart u ostavinu da bi izbjegao
uračunavanje. Zbog toga pored onoga što je već u sastavu ostavine, potencijalno je u njoj i ono
što bi moglo naknadno ući u ostavinu (vratiti se u ostavinu). Zapravo to vraćanje i nije
nadopunjavanje ostavine nečim čega u njoj nije bilo u trenutku ostaviteljeve smrti jer je već od
toga trenutka u ostavini bila i mogućnost da odnosni objekti budu u nju vraćeni. Ostvarivanje te
mogućnosti samo izgleda kao naknadno nadopunjavanje imovine.

3. Nasljedivost

Nasljedivost je sposobnost nekih pravnih entiteta da budu predmetom

nasljednopravne sukcesije. Nasljedivost (kao i otuđivost) je jedan oblik prometne sposobnosti,
ali se ne podudara s otuđivošću. Nasljedivost je pravilo, a nenasljedivost iznimka iako česta.
Nasljedive su u pravilu sve stvari, sva subjektivna prava, sve obveze kao i svi ostali pravni
entiteti koji u pravnim odnosima mogu pripadati pojedincima, a nenasljediva su samo ona za
koja to: a) proizlazi iz njihove pravne naravi ili b) tako određuju posebni propisi. Zbog pravne
naravi, biti će nenasljedivo neko pravo samo ako mu je priroda strogo osobna što znači da je
vezano uz određenu osobu i može postojati samo kao pravo upravo te osobe. Kao i prava, strogo
osobna narava neke obveze čini je nenasljedivom, a to vrijedi i za ostale pravne entitete.
Nenasljediva su mnoga imovinska prava, obveze i drugi neimovinski pravni entiteti. To je
dovelo do vrlo raširenog pravnog uvjerenja da je nenasljedivo sve ono što je neimovinske, a da je
nasljedivo sve ono što je imovinske naravi (ima vrijednost izrazivu u novcu) pa da je ostavina
zapravo preostatak od ostaviteljeve imovine. Iz toga uvjerenja je poteklo i pravilo da ono što je
bilo u imovini ulazi u sastav ostavine, a ono drugo nije nasljedivo. No ovo pravilo ne vrijedi za

25
 www.pravokutnik.net

sve. Ako se usporedi mogući sastav ostavine s mogućim sastavom imovine vidjet će se da se
ostavina u mnogo čemu ne podudara s njegovom imovinom. Prvenstveno, u ostavinu će ući i
ostaviteljeve obveze, neka ostaviteljeva prava koja nisu imovinske naravi te razni drugi pravni
entiteti koji ne samo da nisu subjektivna imovinska prava, nego uopće nisu subjektivna prava, a
ni obveze. Zbog toga je sastav ostavine širi od sastava imovine, što ukazuje da je ostavina
ostatak nečega što je šire od imovine, naime od ukupne pozicije koju je u pravnim odnosima
imao ostavitelj. S druge strane, sastav ostavine je uži od sastava imovine, jer u ostavinu ne ulaze
ni sva ostaviteljeva imovinska prava koja su u trenutku njegove smrti bila u sastavu njegove
imovine. Neka prestaju unatoč svojoj imovinskoj naravi (pravo plodouživanja, uporabe i
stanovanja i sl.) Nenasljedivo je ono što nikako ne može prijeći na nasljednika, a to je sve ono
što je strogo osobne naravi. Odgovor na pitanje je li nešto nasljedivo ili ne, ne prosuđuje se
prema kriteriju pravne naravi jer će se taj kriterij primjenjivati jedino ako ne postoji poseban
propis o nasljedivosti. Zakonodavac ponekad iz raznih pravnopolitičkih razloga postavlja
posebna pravila o nasljedivosti pojedinih vrsta prava, obveza i sl.

4. Sloboda za nasljeđivanje

Slobodno za nasljeđivanje je jedino ono što u trenutku ostaviteljeve smrti nitko ne stječe
na nekom pravnom temelju, različitom od pravnog temelja nasljeđivanja. U trenutku
ostaviteljeve smrti može doći do stjecanja kojima ostaviteljeva smrt nije uzrok, nego je početni
rok. Ono što je objekt takvog stjecanja nije slobodno za nasljeđivanje pa ne ulazi u sastav
ostavine nego pripada stjecatelju. Takvo stjecanje na pravnom temelju različitom od
nasljeđivanja ima prednost pred nasljeđivanjem.

C Sastav ostavine

1. Ostaviteljeva pravna dobra i njegova dugovanja

Jednu skupinu ostavine čine dobra koja su u trenutku ostaviteljeve smrti bila
ostaviteljeva pravna dobra, a ta skupina se naziva i ostavinska masa u kojoj se može razlikovati:
a) ostaviteljeva imovinska dobra (stvari, odnosno prava vlasništva stvari, subjektivna imovinska

26
 www.pravokutnik.net

prava te pravima slični entiteti kao što su posjedi stvari, posjedi prava, ponude, zahtjevi radi
ostvarenja ili zaštite) i b) ostaviteljeva neimovinska dobra, odnosno točnije dobra koja nisu
imovinske ili nisu isključivo imovinske naravi (autorska prava, zahtjevi koje je ostavitelj
postavio radi ostvarenja ili zaštite nekih svojih neimovinskih prava i sl.) Drugu temeljnu
skupinu elemenata sastava ostavine čine ostaviteljeva dugovanja, odnosno: a) obveze koje su
bile ostaviteljeve te b) obvezama slični pravni entiteti i koji su pravno relevantno pripadali
ostavitelju (npr. ponuda koju je stavio i koja ga je vezala, zahtjev koji je postavljen protiv njega i
sl.).

2. Povezanost

Sva ostaviteljeva pravna dobra kao i dugovanja povezani su u ostavini vezom koja je
postojala za vrijeme njegova života. Veza je bila ista osoba koja je sudjelovala u različitim
ulogama u pravnim odnosima pa je u njima bila nositelj prava, obveza i dr. Čak i kada
sudjelovanje neke osobe u jednom pravnom odnosu nije neposredno bilo povezano s njezinim
sudjelovanjem u nekim drugim pravnim odnosima (npr. osnivanje založnog prava na tražbini iz
jednoga pravnog odnosa radi osiguranja dugovanja u drugom odnosu) veza među njima je
postojala posredstvom te osobe kao subjekta tih odnosa. Da bi se pravni odnosi umrloga nastavili
s njegovim nasljednikom, ta veza se ne prekida. Ono što je sva njegova pravna dobra i obveze
povezivalo za vrijeme života, bilo je pripadanje istom subjektu, a nakon smrti ih povezuje
pripadanje u sastav iste ostavine. Ova povezanost ostavine u cjelinu bila je već davno zapažena,
ali nije uvijek bila jednako ocjenivana. Po jednom starijem shvaćanju, povezanost tih prava i
obveza ima takav karakter da je ostavina bila universitas iuris, odnosno da je kao cjelina
samostalan objekt prava, različit od elemenata njegova sastava. Danas je manje ili više opće
prihvaćeno mišljenje da ostavina nije universitas iuris, ali i da nije samo zajednički naziv za
međusobno ničim povezane stvari, prava i druge pravne entitete. Među svima njima postoji veza
koja od ostavine stvara cjelinu u smislu jednoga socijalnog organizma. Ona ne radi od ostavine
samostalan pravni objekt, no zadržava povezanost tih elemenata kakva je postojala za vrijeme
ostaviteljeva života. Zahvaljujući toj povezanosti, ostavina se ne raspada. Unatoč
ostaviteljevoj smrti u pravnim odnosima se zadržava koliko je to moguće situacija koja je nalik

27
 www.pravokutnik.net

na onu kakva je postojala za ostaviteljeva života, što ublažuje krizu koja zbog smrti pravnog
subjekta nastaje u pravnim i drugim socijalnim odnosima.

D Vrijednost ostavine

Povezanost ostavine omogućuje da se govori i o vrijednosti te ostavine, kao o ukupnoj

vrijednosti svega što ona sadrži. Pri tome se misli na onu vrijednost koja je odrediva u novcu. Tu
vrijednost ne daje ostavini sve što se nalazi u njezinom sastavu, nego jedino ono što je imovinske
naravi, odnosno u ostavini sadržana imovinska prava i imovinske obveze. Naprotiv, neimovinska
prava, neimovinske obveze, kao i drugi neimovinski entiteti iz sastava ostavine (posjed, proteklo
vrijeme zastare i sl.) ne utječu na vrijednost ostavine. Zbroj vrijednosti svih imovinskih prava
iz sastava ostavine je ostavinska aktiva, a zbroj vrijednosti (negativnih) imovinskih obveza
je ostavinska pasiva. Saldo ostavinske aktive i pasive je čista vrijednost ostavine koja može
biti pozitivna, ali i negativna.

E Osiguravanje ostavine i utvrđivanje njezinog sastava

Redovito se neko vrijeme nakon ostaviteljeve smrti još ne zna kome, odnosno kome je
sve ostavina pripala zbog ostaviteljeve smrti, a i oni kojima je pripala često to ne znaju ili ne
znaju što ona sve sadrži ili se iz bilo kojeg razloga nisu u stanju odmah brinuti o stečenom. Zbog
toga će često biti potrebno ostavinu osigurati za onoga kome je ona pripala ma tko to (sve) bio.
Zbog toga je javna vlast (u pravilu sud) ovlaštena, ali i dužna izvršiti popis ostaviteljeve imovine,
odnosno popis onoga što je preostalo u ostavini, odrediti i provesti mjere za osiguranje
ostavine (predaja na čuvanje, pečaćenje te privremene mjere osiguranja stvari i prava, a može se
postaviti i skrbnik ostavine) Bude li provedena ostavinska rasprava te doneseno rješenje o
nasljeđivanju, njime će se utvrditi sastav ostavine. Rješenje o nasljeđivanju će sadržavati pored
ostaloga i oznaku nekretnina s podacima iz zemljišnih knjiga potrebnima za upis, kao i oznaku
pokretnih stvari i drugih prava za koja je sud utvrdio da ulaze u ostavinu. Nakon pravomoćnosti
rješenja o nasljeđivanju, predmnijevat će se da je njime istinito utvrđeno i ono što čini sastav
ostavine. Ta predmnjeva se može obarati u parnici, ali na to su ovlaštene jedino osobe koje nisu
„vezane“ pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. Bude li naknadno, nakon pravomoćnosti

28
 www.pravokutnik.net

rješenja o nasljeđivanju, pronađeno nešto što je u trenutku ostaviteljeve smrti pripadalo

ostavitelju i preostalo u ostavini, a nije obuhvaćeno rješenjem, može se novim rješenjem, u
pravilu bez provođenja ostavinske rasprave, utvrditi da i to pripada u ostavinu.

III OBAVJEŠTAVANJE SUDA O OTVARANJU NASLJEDSTVA

O tome da je neka osoba umrla (ili proglašena umrlom) treba biti obaviješten sud kako bi
mogao pokrenuti ostavinski postupak. Obavijestiti sud o tome da je neka osoba umrla te mu
predati ispravu o tome ovlašten je svatko, ali je to dužan napraviti matičar nadležan za upis smrti
te osobe u maticu umrlih. On bi trebao sastaviti smrtovnicu te je dostaviti sudu ili ako to nije u
stanju, sudu dostaviti barem izvadak iz matične knjige umrlih. Smrtovnicu sastavlja po posebnim
pravilima nadležni matičar. Smrtovnica je javna isprava, namijenjena da služi sudu kao
polazište za pokretanje i vođenje ostavinskog postupka. Ona svakako treba sadržavati
podatak da je osoba umrla, a po mogućnosti još i podatke od interesa za vođenje ostavinskog
postupka koje je matičar prikupio o obitelji, ostavini, oporuci i gdje ju se čuva te o nekim
daljnjim činjenicama od interesa za vođenje ostavinskog postupka i odlučivanje u njemu.
Smrtovnica je namijenjena sudu pa mu je matičar dostavlja neposredno ili posredstvom osobe na
čiji poticaj ju je sastavio.

GLAVA 3. – NASLJEDNO PRAVO

I SUBJEKTIVNO NASLJEDNO PRAVO – POJAM I SADRŽAJ

Nasljedno pravo u subjektivnom smislu je subjektivno pravo koje svojeg nositelja

(nasljednika) ovlašćuje da bude nasljednik umrle osobe pa da zbog njezine smrti dobije i
ima za svakoga mjerodavan pravni položaj njezinog nasljednika (pozitivna sastavnica
sadržaja subjektivnog nasljednog prava). Nasljedno pravo ovlašćuje svojeg nositelja da ako to
nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima svakoga drugoga isključi od ikakvog
sudjelovanja u onome od čega se sastoji pravni položaj ostaviteljevog nasljednika (negativna
sastavnica sadržaja subjektivnog nasljednog prava okrenuta prema svakoj trećoj osobi koja bi
izvršavala ikakva prava ili obveze koje pripadaju ostaviteljevom nasljedniku kao takvom).

29
 www.pravokutnik.net

Negativna sastavnica proizlazi iz pravne naravi subjektivnog nasljednog prava kao apsolutnog
prava, odnosno kao prava koje je za svakog mjerodavno koje djeluje prema svima (contra
omnes) pa ga je svatko dužan poštovati te se suzdržavati od samovlasnog zadiranja u pravni
položaj nasljednika. Oba dvije sastavnice subjektivnog nasljednog prava određuje objektivno
nasljedno pravo, a ne volja ostavitelja. Ostavitelj je ovlašten odrediti osobu kojoj treba zbog
njegove smrti pripasti nasljedno pravo, ali sadržaj njezinoga nasljednog prava samo u nekoj
mjeri ovisi o volji ostavitelja jer pravni položaj nasljednika uređuju norme objektivnog
nasljednog prava. Samo ako su te norme dispozitivne naravi, ostavitelj može na nasljedno pravo
svojeg nasljednika utjecati oporučnim odredbama kojima to pravo ograničava ili opterećuje (s
uvjetom, rokom ili nalogom i sl.)

II OBILJEŽJA NASLJEDNOG PRAVA

A Apsolutnost

Nasljedno pravo je apsolutno pravo, odnosno ono djeluje prema svima i sve osobe su
dužne poštivati nasljednikovo pravo, suzdržavati se od akata kojima bi ga povrijedile. One ne
smiju za sebe izvršavati neka prava ili obveze koje pripadaju ostaviteljevom nasljedniku kao
takvom, ponašajući se kao da su one na to ovlaštene nasljednim pravom iako nisu. Bude li nekim
aktom to povrijeđeno, on može ishoditi zaštitu i podići nasljednički zahtjev (hereditas petitio).
Ostvarenjem tog zahtjeva, nasljednik će i faktično zadobiti položaj u pravnim odnosima koji mu
kao nasljedniku pripada čime će i suzbiti povredu svojeg nasljednog prava.

B Jedinstvenost

Sadržaj nasljednog prava se ne može dijeliti, ono je jedinstveno. Tko je nasljednik

(nositelj nasljednog prava) ima sva prava i obveze koje čine pravni položaj nasljednika te prava
da svakoga trećega isključi iz tog položaja. Zbog smrti jednoga ostavitelja nastaje samo jedno
nasljedno pravo, ali ono može nastati za više osoba i onda se dijeli na alikvotne dijelove,
nasljedne dijelove računski određene razmjerom prema cijelom nasljednom pravu. Sve te osobe
su sunasljednici, a svaki od njih je svojim nasljednim dijelom ovlašten na sve na što svojeg

30
 www.pravokutnik.net

nositelja ovlašćuje nasljedno pravo. Radi zajedničkog izvršavanja nasljednog prava među njima
se uspostavlja poseban odnos – nasljednička zajednica. Nasljedno pravo bi nekolicini
nasljednika moglo pripasti ako ga ostavitelj ograniči uvjetom, rokom ili nalogom i tako da oni
budu ostaviteljevi nasljednici sukcesivno, odnosno da jedan od njih bude nasljednik, a potom
drugi. Tada bi prvi bio prethodni, a drugi potonji nasljednik. I u takvom slučaju bi se održala
jedinstvenost nasljednog prava i prvo bi prethodni nasljednik bio ovlašten na sve na što
nasljednika ovlašćuje nasljedno pravo, a potom bi na to bio ovlašten potonji nasljednik.

C Neprometnost

Nasljedno pravo je tijesno povezano uz nasljednikovu osobu i ne predstavlja prometno

pravo i njime se, u pravilu, ne može raspolagati pravnim poslovima inter vivos. Ostavitelj
(zapravo budući ostavitelj) može za slučaj svoje smrti oporukom odrediti da će zbog njegove
smrti nasljedno pravo nastati za neku osobu. Inače ne može valjano raspolagati nasljednim pravo
koje će nastati zbog njegove smrti, osim što može ugovoriti sa svojim potomkom i bračnim
drugom da se taj unaprijed odriče nasljedstva koje bi mu pripalo nakon smrti tog pretka. Drugih
mogućnosti za valjano raspolaganje nasljednim pravom, odnosno svojim nasljednim dijelom,
među živima nema. Svaki sunasljednik je ovlašten svojem sunasljedniku ustupiti svoj „nasljedni
dio“, ali to nije ustupanje nasljednog prava niti je ustupanje nasljednog dijela, već je to ustupanje
udjela u nasljedničkoj zajednici u kojoj su se sunasljednici našli u pogledu dobara koja su stekli
naslijedivši ostavitelja.

D Nasljedivost

Iako nije u prometu, nasljedno pravo je nasljedivo. Nakon smrti nasljednika, njegovo
nasljedno pravo prelazi na onu osobu (ili osobe) koja nasljeđuje njega. Zajedno s nasljednim
pravom prelazi i njemu sporedno pravo na odricanje od nasljedstva, ako ono još postoji.

31
 www.pravokutnik.net

III PREDMET NASLJEDNOG PRAVA

A O problemu predmeta nasljednog prava i njegovom odrazu na učenje o nasljednom

pravu

Najosjetljivija tema u vezi s nasljednim pravom jest pitanje što je predmet (objekt)
nasljednog prava, odnosno u pogledu čega nasljedno pravo ovlašćuje svoga nositelja. Prema
personalističkim koncepcijama nasljeđivanja predmet subjektivnog nasljednog prava je
ostaviteljeva osoba (pravna osobnost), a tek posredstvom nje ostavina. Prema pobornicima
imovinske koncepcije, predmet je ostaviteljeva imovina koja je nakon njegove smrti preostala
kao ostavina. Iako su ova pitanja izgledala lagano, problemi su se javili kada je trebalo
odgovoriti na pitanje u kojem smislu treba shvatiti da je ostavina predmet nasljednog prava te
kako nasljednik stječe ostavinu i ono što ona sadrži. U početku se smatralo kako je ostavina
universitas iuris i kao takva objekt stvarnopravnog pripadanja. Kada je suvremena pravna
znanost utvrdila da je nemoguće da u tom smislu ikome pripada nekakvo pravno jedinstvo (tzv.
skupna stvar), ostavina kao cjelina nije mogla igrati ulogu zasebnog pravnog objekta koji bi bio
različit od stvari i prava iz njezinog sastava i koji bi nekom pripadao u stvarnopravnom smislu pa
je stoga nemoguće da nasljedno pravo svojeg nositelja ovlašćuje u pogledu ostavine kao cjeline
bilo u smislu prava na stjecanje ostavine kao cjeline ili u smislu prava vlasništva ostavine. Nakon
rušenja tog učenja postavilo se pitanje koji je onda objekt toga prava. Odgovor je spušten na
jednu razinu niže i isticalo se kako su neposredni objekti nasljednog prava sve one stvari i prava
koja su nakon ostaviteljeve smrti preostala kao njegova ostavina. Ovakav odgovor je bio nužan
ako se željelo vjerovati imovinskoj koncepciji i uvažiti činjenica da ostavina nije i ne može biti
universitas iuris. No pojavile su se nove teškoće, jer ako je objekt subjektivnog nasljednog prava
svako pojedino od prava iz sastava ostavine, tada to znači da nasljednik biva nositeljem dvaju
prava u pogledu istog objekta (nasljednog prava, a i onog prava koje je objekt njegovog
nasljednog prava, npr. prava vlasništva one stvari koju je stekao na temelju svojeg nasljednog
prava.) Budući da je to nepoznato sustavu građanskih prava, zaključilo se da subjektivno
nasljedno pravo (ius successionis) uopće ne postoji. I stvarna i obvezna i druga subjektivna prava
vežu se neposredno uz pravnog subjekta i ne postoji još jedno subjektivno pravo koje bi ih
povezivalo s pravnim subjektom. Ako se sagleda pravna realnost, jasno je kako subjektivno

32
 www.pravokutnik.net

nasljedno pravo ipak postoji jer se oko njega spori pred sudom, odriče ga se i sl. Da nasljedniku
zaista pripada subjektivno nasljedno pravo vidi se i putem specifične pravne zaštite toga prava od
povreda (hereditas petitio) koji nasljednik može postaviti onoj osobi koja vrijeđa njegovo
subjektivno nasljedno pravo time što za sebe posjeduje onu stvar ili izvršava ono pravo koje
pripada nasljedniku kao takvom ako to ta osoba čini prisvajajući sebi nasljedno pravo. Postojanje
subjektivnog nasljednog prava vidljivo je i iz mogućnosti odricanja nasljedstva, odnosno svojeg
subjektivnog nasljednog prava.

B Pravni položaj ostaviteljevog nasljednika kao predmet nasljednog prava

Specifični pravni položaj nasljednika predmet je subjektivnog nasljednog prava.

Nasljedno pravo ovlašćuje svojeg nositelja da bude nasljednik umrle osobe pa da ima u
pravnim odnosima za svakoga mjerodavan pravni položaj njezinog nasljednika, a da
svakoga drugog od toga isključi.

IV NASLJEDNIK I OSTALE OSOBE KOJE MOGU SUDJELOVATI U

NASLJEĐIVANJU OSTAVITELJA

A Ostaviteljev nasljednik

Ostaviteljev nasljednik je osoba koja je nositelj subjektivnog nasljednog prava

stečenog smrću ostavitelja. Sada je nasljednik nositelj onih prava koja su pripadala ostavitelju,
on je sada dužnik onih obveza koje su bile ostaviteljeve, on je osoba koju se može tužiti i od koje
se može tražiti ono što bi se moglo tražiti od ostavitelja, a i on je ovdje da bi riješio neke
probleme nastale zbog ili u povodu ostaviteljeve smrti (npr. pokop i sl.) Nasljednici nisu one
osobe koje su ostaviteljevi pravni sljednici na temelju nekog pravnog posla usmjerenog na
obveznopravne učinke. Budući da nemaju nasljedno pravo, nisu ostaviteljevi nasljednici ni one
osobe koje su zbog njegove smrti postale njegovi pojedinačni pravni sljednici (zapisovnici,
nositelji prava na izdvajanje iz ostavine) Iz tog razloga nasljednici nisu ni one osobe koje su
postale njegovi sveopći pravni sljednici, ali ne zato što imaju nasljedno pravo već zato što je
izostalo nasljeđivanje ostavitelja pa su oni stekli njegovu ošasnu ostavinu te imaju položaj

33
 www.pravokutnik.net

nasljednika. Naravno, nasljednici nisu i osobe koje su se valjano odrekle nasljedstva.

Pseudonasljednici su oni koji se pravomoćnom sudskom odlukom mogu legitimirati kao
ostaviteljevi nasljednici iako to zapravo nisu jer je odluka pogrešna, no iz činjenice da se mogu
legitimirati kao da to jesu, mogu proizići pravni učinci.

B Više nasljednika istog ostavitelja

Kada nasljedno pravo pripadne dvoje ili više osoba, u pravilu im pripada kao
sunasljednicima na alikvotne dijelove (nasljedni dio) Svaki od sunasljednika je ovlašten na sve
svojim dijelom nasljednog prava našto ovlašćuje nasljednika nasljedno pravo (jedinstvenost
nasljednog prava). No upravo zbog činjenice što to pravo pripada nekolicini sunasljednika,
među njima se temeljem zakona uspostavlja poseban odnos – nasljednička zajednica kroz koju
oni ostvaruju sadržaj nasljednog prava. Nasljedno pravo može pripasti nekolici i u slučaju
sukcesivnog nasljeđivanja.

C Druge osobe koje mogu sudjelovati u nasljeđivanju ostavitelja

U nasljeđivanju mogu posredno posredstvom nasljednika sudjelovati i zapisovnici,

odnosno osobe koje su zbog ostaviteljeve smrti stekle pravo na zapis, odnosno pravo da im
nasljednik izvrši neku određenu činidbu na teret onoga što nasljeđivanjem dobiva. Isto tako, no i
posredstvom zapisovnika mogu sudjelovati i podzapisovnici, odnosno osobe koje su zbog
ostaviteljeve smrti stekle pravo na podzapis i time stekli pravo da im određenu činidbu izvrši
zapisovnik na teret onoga što dobiva temeljem svojeg prava na zapis. A posredstvom svih njih u
nasljeđivanju mogu sudjelovati i pod-podzapisovnici, odnosno osobe koje su temeljem
podzapisovnikovog prava na podzapis stekle pravo da im podzapisovnik izvrši određenu činidbu.
Kao pravni temelj za stjecanje prava na zapis, podzapis, pod-podzapis itd. dolazi u obzir samo
odredba ostaviteljeve volje koja mora biti očitovana u valjanoj oporuci. Ako je neka od tih
osoba bila opterećena takvim tuđim pravom da preda određenu stvar ili prenese određeno pravo
iz sastava ostavine, tada će kada se to ispuni onaj čije je pravo time ispunio time u pogledu te
stvari ili tog prava postati ostaviteljev pojedinačni sljednik za slučaj smrti (singularni sukcesor
mortis causa) Ali ako je nositelj nekog od tih prava bio opterećen tuđim pravom da ovlašteniku

34
 www.pravokutnik.net

tog prava preda neku stvar koja nije bila u sastavu ostavine ili da mu prenese neko pravo koje
nije bilo u sastavu ostavine ili da mu učini neku drugu činidbu tada će kada to ispuni onaj čije je
pravo ispunio time vrijednosno sudjelovati u nasljeđivanju ostavitelja. Posredno u nasljeđivanju
mogu sudjelovati i osobe koje su korisnici oporučnih naloga, odnosno oni u korist kojih je
ostavitelj oporukom opteretio svojeg nasljednika, zapisovnika i dr. nalogom da im izvrši
određenu činidbu na tert onoga što dobiva na temelju svojeg prava (nasljednog prava, prava na
zapis i dr.) Korisnici takvog naloga ne dobivaju time pravo zahtijevati ispunjenje te činidbe
(nalog djeluje kao raskidni uvjet pa bi opterećeni mogao izgubiti nasljedno pravo, pravo na zapis
i sl.), ali bude li im ona izvršena sudjelovati će posredstvom toga u nasljeđivanju ostavitelja
onako kao što u tome sudjeluju posredno i zapisovnici i dr. U nasljeđivanju će sudjelovati i
osobe koje zbog smrti ostavitelja steknu na temelju zakona pravo na izdvajanje iz ostavine
vlastitog doprinosa i/ili pravo na izdvajanje predmeta kućanstva, ako se tim pravima posluže. Ta
prava nastaju u trenutku ostaviteljeve smrti za njihove ovlaštenika kao svojevrsni zakonom
određeni zapisi (zakonski zapisi) vindikacijskog tipa. Ostvarenjem tih prava njihovi ovlaštenici
bivaju ostaviteljevi pojedinačni pravni sljednici za slučaj smrti.

V STJECANJE NASLJEDNOG PRAVA

A Osnivanje nasljednog prava

1. Sustav stjecanja

Nasljedno pravo će steći osoba (osobe) koja ispunjava sve pretpostavke što ih za to
zahtijeva pravni poredak. Koje su to pretpostavke, ovisi o tome je li pravni poredak usvojio
sustav stjecanja akvizicijom ili ipso iure. Razlika je u ulozi koju prilikom stjecanja nasljednog
prava ima stjecateljeva volja da bude ostaviteljevim nasljednikom. Prema sustavu akvizicije
(prihvata) za stjecanje je potrebno da pored objektivnih pretpostavki nasljeđivanje bude
ispunjena i jedna subjektivna, odnosno da je stjecatelj očitovao svoju valja da prihvaća biti
ostaviteljev nasljednik. Po tom sustavu se stjecanje subjektivnog nasljednog prava odvija kroz
dvije faze (pozivanje na nasljedstvo i nastup, odnosno prihvat nasljedstva). Otvaranjem
nasljedstva počinje faza pozivanja na nasljedstvo (delacije, delatio hereditatis) one osobe koja

35
 www.pravokutnik.net

ispunjava sve objektivne pretpostavke za to da bude ovlaštena steći nasljedno pravo (objektivne
pretpostavke nasljeđivanja). Ona u ovoj fazi još nema nasljedno pravo (ius successionis) nego je
time što ispunjava sve objektivne pretpostavke nasljeđivanja pozvana na stjecanje nasljednog
prava (ona je delat kojemu pripada pravo biti ostaviteljev nasljednik – ius succedendi) Stjecanje
joj je ponuđenu i tu ponudu treba prihvatiti pozitivnom nasljedničkom izjavom. Ona
predstavlja očitovanje volje za prihvaćanjem nasljedstva (akvizicije, aditio hereditatis) Izvršenje
tog čina je subjektivna pretpostavka nasljeđivanja. Njime se njezino dotadašnje pravo da
postane ostaviteljev nasljednik (ius succedendi) pretvara u njezino nasljedno pravo (ius
successionis), a ona od delata postaje ostaviteljevim nasljednikom od trenutka u kojem je bila
pozvana da ga naslijedi (odnosno od otvaranja nasljedstva). Prema sustavu stjecanja nasljednog
prava eo ipso (ipso iure) to pravo se stječe po samoj pravnoj normi, ispunjenjem objektivnih
pretpostavaka koje su određene normama objektivnog nasljednog prava i nije potrebna
nasljednička izjava čime se cijeli proces ubrzava. Ukoliko ta osoba ne želi biti nasljednikom,
svojeg nasljednog prava se može odreći što će djelovati retroaktivno te će se fingirati da ga
nikada nije ni stekla. Bez obzira na njezino znanje ili neznanje da je nasljedno pravo stekla i
kakvo je ono, ta osoba je zbog ostaviteljeve smrti stekla nasljedno pravo te je time postala
ostaviteljev nasljednik.

2. Pretpostavke osnivanja nasljednog prava

Zbog ipso iure stjecanja, pretpostavke su isključivo objektivne. Nakon otvaranja

nasljedstva, nasljedno pravo će steći ona osoba kod koje su ispunjene sve objektivne
pretpostavke u trenutku otvaranja nasljedstva, a one su: a) osoba mora postojati, b) sposobna je
naslijediti i c) ima pravni temelj za naslijediti tog ostavitelja, a on je toliko jak da nitko nema jači
pravni temelj od njezinog.

a) Postojanje stjecatelja

U trenutku otvaranja nasljedstva ostavitelja (u trenutku smrti) mora postojati stjecatelj,

bilo kao fizička ili pravna osoba. Ako stjecatelj nije u trenutku stjecateljeve smrti još postojao
kao i onaj koji nije nadživio ostavitelja, taj ne može steći nasljedno pravo zbog smrti ostavitelja.

36
 www.pravokutnik.net

Izuzeci su napravljeni u slučaju zametka fizičke osobe za koje vrijedi fikcija da će se začeto, ali
nerođeno dijete u trenutku otvaranja nasljedstva tretirati kao već rođeno dijete ako se radi o
njegovim probicima. Slično je i sa zakladama koje se nakon ostaviteljeve smrti osnivaju
temeljem ostaviteljeve volje očitovane u oporuci pa će one nastati tek kada se ispune sve
pretpostavke koje za to određuju propisi o zakladama. Stjecanju nasljednog prava ne stoji na
putu neznanje gdje se stjecatelj nalazi jer je mjerodavno jedino postoji li on ili ne u trenutku
otvaranja nasljedstva ostavitelja. Ukoliko boravište nasljednika nije poznato, predviđeno je
pozivanje takvog nasljednika oglasom kao i postavljanje skrbnika osobi nepoznata boravišta.

b) Sposobnost za nasljeđivanje

Za stjecanje nasljednog prava sposoban je u pravilu svaki pravni subjekt, a sama

sposobnost se podudara uglavnom s općom pravnom sposobnošću, no ipak je i donekle uža od
nje. Naslijediti ostavitelja nije sposoban onaj pravni subjekt koji je: a) apsolutno nesposoban
za nasljeđivanje, b) nedostojan (relativno nesposoban) za nasljeđivanje upravo tog ostavitelja.

1 Apsolutna neposobnost za nasljeđivanje

a) Uopće

Aposlutno nesposoban za nasljeđivanje je onaj pravni subjekt koji ne može biti nositelj
nasljednog prava. Iako povijest poznaje takve slučajeve, danas su to samo rijetki slučajevi.
Izuzetak bi mogao postojati glede pravnih osoba, ako bi posebnim zakonom bila isključena
pravna sposobnost nekih pravnih osoba da nasljeđuju.

b) Posebno o nesposobnosti stranaca

Strani državljani su samo pod pretpostavkom uzajamnosti (reciprociteta) sposobni

nasljeđivati po normama hrvatskog nasljednog prava. Ako naši državljani nisu sposobni
nasljeđivati prema pravu njihove države, onda ni državljani te države nisu sposobni nasljeđivati
prema našem nasljednom pravu. Postojanje uzajamnosti se predmnijeva, no osoba koja ima

37
 www.pravokutnik.net

pravni interes može dovesti ovu predmnjevu u pitanje. Mjerodavan podatak o postojanju
uzajamnosti se dobiva od ministarstva zaduženo za vanjske poslove.

2. Nedostojnost (relativna nesposobnost)

Nedostojan za nasljeđivanje je onaj pravni subjekt koji ne može biti nasljednik

nekog određenog ostavitelja iako je sposoban biti nositeljem nasljednog prava. Nedostojnost
je jedna vrsta civilne kazne zbog čina kojima se nedostojna osoba ogriješila o ostavitelja. Zbog
načela nulla poena sine lege, svi ti čini moraju biti predviđeni zakonom, a ona ogrješenja koja
nisu propisana zakonom mogu imati neke druge pravne posljedice, ali ne uzrokuju nedostojnost.
Nedostojnost nastupa po sili zakona, a ne na temelju ostaviteljeve volje, no ostavitelj može
utjecati na nju svojim oprostom. Razlozi nedostojnosti su limitativno određeni u zakonu i oni
su: a) nedostojan za naslijediti ostavitelja je ona tko ga je namjerno usmrtio ili je to pokušao,
makar pokušaj bio i neprikladan, osim ako je djelo počinjeno u nužnoj obrani ili krajnjoj nuždi.
Nedostojan je i počinitelj kao i supočinitelji te poticatelji i pomagatelji. Kazneno djelo (dovršeno
ili pokušaj) mora biti utvrđeno pravomoćnom presudom, no nedostojan je i onaj koji je za to
djelo pomilovan ili kojeg se ne goni zbog zastare ili amnestije. b) nedostojan je i onaj koji je
ostavitelja silom ili prijetnjom natjerao ili prijevarom naveo da napravi ili opozove oporuku ili
neku oporučnu odredbu ili ga je spriječio da to učini. Ukoliko su postupci bili namjerni,
pretendent na nasljedstvo je nedostojan jer je radio protiv ispunjenja ostaviteljeve posljednje
volje. Oni ga čine nedostojnim i onda kada se time nije uspjelo postići što je želio, dakle i onda
kada je ostavitelj, npr. kasnije valjano oporučio bez sile i sl. c) nedostojan je i onaj koji je uništio
ili sakrio ostaviteljevu oporuku s namjerom da spriječi ostvarenje ostaviteljeve posljednje volje
kao i onaj koji je krivotvorio oporuku. Učinci su isti kao i pod b). d) nedostojan je i onaj koji se
teže ogriješio o svoju zakonsku obvezu uzdržavanja ostavitelja kao i onaj koji nije htio
ostavitelju pružiti nužnu pomoć koju mu je mogao pružiti bez opasnosti za vlastiti život ili je
ostavitelja ostavio u prilikama koje su opasne za život i zdravlje. Nedostojna osoba gubi i nužno
nasljedno pravo pa se ostavitelja nasljeđujekao da nedostojni ne postoji. Nedostojnost ne smeta
potomcima nedostojnoga pa oni mogu ostavitelja nasljeđivati kao da je njihov nedostojni predak
umro prije ostavitelja. Učinak nedostojnosti nastupa ipso iure pa stoga sud na nedostojnost treba
paziti po službenoj dužnosti. No, na nedostojnost koja je nastala zbog povrede obveze

38
 www.pravokutnik.net

uzdržavanja ili nepružanja nužne pomoći i napuštanja ostavitelja bez pomoći sud ne pazi po
službenoj dužnosti nego jedino na zahtjev osobe koje imaju pravni interes na tome da se
utvrdi nedostojnost potencijalnog nasljednika. Nedostojnost nestaje ako ostavitelj valjano
oprosti nedostojnome što može uraditi jedino u obliku propisanom za oporuke. Oprost
nedostojnosti je očitovanje ostaviteljeve volje učinjeno u obliku oporuke koje je usmjereno da
ukloni odgovornost neke osobe prema ostavitelju za onaj čin koji je razlog njezine nedostojnosti.
Oprost je po svojoj pravnoj prirodi isto što i oporuka jer je očitovanje ostaviteljeve volje
temeljem kojeg će ga moći naslijediti osoba koja bi inače za to bila nedostojna.

c) Pravni temelj nasljeđivanja

Pravni temelj nasljeđivanja (pravna osnova, naslov, titulus nasljeđivanja) je ona

pravna činjenica ili skup takvih činjenica koja svojim postojanjem u pogledu neke osobe
ovlašćuje tu osobu da stekne nasljedno pravo pa da naslijedi ostavitelja. Objektivno
nasljedno pravo određuje koje su to činjenice, a o njima ovisi i krug osoba koje dolaze u obzir za
stjecanje nasljednog prava, odnosno krug potencijalnih nasljednika. Svi zakonodavci se pri
određivanju tih činjenica vode postulatom da ovlaštenje za naslijediti ostavitelja treba pripasti
onima koji su s ostaviteljem bili za života povezani bliskim vezama ili onima koje je ostavitelj
odredio za svoje nasljednike. Zbog toga postoji dvije vrste pravnih temelja nasljeđivanja: a)
zakon (odnosno zakonom određene, redovito obiteljske veze s ostaviteljem koje svojim
postojanjem ovlašćuju na stjecanje nasljednog prava) i b) očitovanja ostaviteljeve volje (odnosno
njegove odredbe kojima je određene osobe ovlastio da zbog njegove smrti steknu nasljedno
pravo). Osobe koje su na temelju zakona ovlaštene da naslijede ostavitelja zovu se ostaviteljevim
potencijalnim zakonskim nasljednicima, a ako steknu to pravo, ono se zove zakonsko nasljedno
pravo, a oni su ostaviteljevi zakonski nasljednici. Oni koje je ostavitelj oporučnom odredbom
ovlastio da ga naslijede, njegovi su potencijalni oporučni nasljednici. Po pitanju stjecanja
nasljednog prava ugovorom, hrvatsko nasljedno pravo propisuje ništetnost svakog ugovora o
nasljeđivanju, odnosno ugovora kojim je budući ostavitelj s nekim ugovorio da će ga zbog
njegove smrti naslijediti suugovaratelj ili neka treća osoba.

39
 www.pravokutnik.net

2. Odnos pravnih temelja nasljeđivanja

a) Odnos oporuke i zakona

Bez obzira na pravni temelj, sve osobe koje imaju neki pravni temelj potencijalni su
nasljednici. No neki pravni temelji jači su od druih pa onima koje ovlašćuju na stjecanje toga
prava daju prednost pred drugima. Zbog ostaviteljeve smrti će steći nasljedno pravo onaj od
njegovih potencijalnih nasljednika koji tada postoji i sposoban je naslijediti, a ima takav pravni
temelj nasljeđivanja da nitko nema jači od njegovog. Može postojati situacija gdje nekoliko
potencijalnih nasljednika istoga ostavitelja imaju jednako jake pravne temelje nasljeđivanja i
tada oni ostavitelja nasljeđuju simultano kao sunasljednici. U odnosu između zakona i oporuke,
oporuka je u pravilu jači pravni temelj od zakona. Zakonsko nasljeđivanje je uređeno pravilima
objektivnog nasljednog prava koja su dispozitivne naravi jer je ostavitelju dana mogućnost
oporučnog raspolaganja. Ako ostavitelj iskoristi tu slobodu te valjano oporuči, nasljeđivanje će
se odvijati na temelju njegove oporuke. Temeljem zakona će se odvijati nasljeđivanje jedino ako
ostavitelj nije oporukom nešto drugo odredio. No ovo pravilo o jačini oporuke ne vrijedi uvijek.
Na tragu načela slobode oporučnog raspolaganja, ograničene u korist obitelji, zakonom je
ograničena ta sloboda u korist nužnih nasljednika. Pravni temelj za stjecanje nužnog nasljednog
prava im daje kogentna, a ne dispozitivna pravila objektivnog nasljednog prava. Ostaviteljeva
raspolaganja koja vrijeđaju nužno nasljedno pravo neće biti valjana. Nužni nasljednici stoga
mogu pobijati ona ostaviteljeva raspolaganja koja su u suprotnosti s njihovim nužnim nasljednim
pravima. Stoga unutar kruga ostaviteljevih nasljednika postoji i uži krug, odnosno krug njegovih
potencijalnih nužnih nasljednika. Ipak, nužni dio je uvijek manji od dijela koji bi pripao
„običnim“ zakonskim nasljednicima. Upravo zbog postojanja nužnih nasljednika može se reći da
oporuka jest jači pravni temelj nasljeđivanja od onog temelja koji daju dispozitivna zakonska
pravila, no nije jači od onoga koji daju prisilna pravila. Nasljeđivanje zbog smrti istoga
ostavitelja može se odvijati kumulativno na temelju zakona i na temelju oporuke. U onom
obujmu u kome se nasljeđivanje ne odvija na jačem pravnom temelju, odvijat će se na drugom,
što znači da oporučni i zakonski nasljednici mogu biti sunasljednici. Tako će zbog smrti istog
ostavitelja neki stjecati dijelove nasljednog prava temeljem oporuke, a neki temeljem zakona. Do
te kumulacije dolazi i kada ostavitelj oporukom namijeni nasljedno pravo tako da time povrijedi

40
 www.pravokutnik.net

pravo nužnih nasljednika pa ovi pobijaju to oporučno raspolaganje u onom dijelu u kojem je ono
suprotno njihovom nužnom nasljednom pravu. Oni će tada steći temeljem zakona onoliki dio
nasljednog prava koliki im pripada kao njihov nužni dio, a on iznosi najviše 1/2, odnosno 1/3 od
onoga dijela kojeg bi dobili da nasljeđuju na osnovi dispozitivnih zakonskih pravila, a preostali
dio nasljednog prava pripasti će oporučnom nasljedniku. Zahvaljujući načelu kumulacije pravnih
temelja nasljeđivanja, ostavitelj može oporukom prilagoditi zakonsko nasljeđivanje postojećoj
situaciji u obitelji. On može i pustiti da mu nasljednici budu oni koje na to ovlašćuje zakon, a
svojom oporukom dati njihovom nasljednom pravu onakav sadržaj kakav odgovara prilikama
(npr. odrediti zapis ili način kako će se dijeliti nasljednička zajednica i sl.) Opet se pokazuje kako
se ova dva pravna temelja nasljeđivanja međusobno prožimaju i nadopunjuju.

b) Odnos više pravnih temelja koje daje zakon

Ovaj odnos određen je zakonskim nasljednim redom i on određuje koji od tih pravnih
temelja imaju prednost pred drugima jer određuje koji pravni temelji su jači, a koji slabiji.
Zakonski nasljedni red određuje i koliko će velik dio nasljednog prava steći pojedini zakonski
nasljednik kada nasljeđuje simultano s drugim zakonskim nasljednicima, odnosno kada više njih
imaju jednako jake pravne osnove.

c) Odnos više pravnih temelja koje daje oporuka

Odnos između više potencijalnih oporučnih nasljednika određen je odredbama

ostaviteljeve oporuke, a i pravilima po kojima se prosuđuje postoji li oporuka i je li valjana.
Ostavitelj može svojom oporukom ovlastiti nekoliko osoba da zbog njegove smrti steknu
nasljedno pravo, a njihov međusobni odnos urediti tako da oni na stjecanje toga prava budu
ovlašteni: a) simultano, b) sukcesivno, c) supsidijarno ili kombinacijom tih odnosa. O
simultanom nasljeđivanju se radi kada ostavitelj nekoliko osoba ovlasti da ga naslijede kao
sunasljednici i tada svakoj pripada dio nasljednog prava. O sukcesivnom nasljeđivanju se radi
kada je ostavitelj ovlastio nekoliko osoba na stjecanje nasljednog prava, ograničivši im to pravo
uvjetom, rokom ili nalogom. Neka od tih osoba je u takvom slučaju ovlaštena da prva stekne to
pravo (prethodni nasljednik), ali nastupanjem roka ili ispunjenjem uvjeta njeno pravo će

41
 www.pravokutnik.net

prestati, a steći će ga druga osoba (potonji nasljednik). O supsidijarnom nasljeđivanju se radi

ako je ostavitelj na stjecanje nasljednog prava ovlastio jednu osobu prvenstveno, a drugu samo
za slučaj da ona prva to pravo ne stekne (supstitut, zamjenik prvoj). Ako je oporučitelj oporukom
dao pravni temelj za stjecanje nasljednog prava jednoj osobi, ali je kasnije ponovno oporučio,
postavlja se pitanje odnosa ranije i kasnije oporučne odredbe jer nova oporuka sama po sebi ne
čini da ona ranija prestaje postojati. Novom oporukom je ostavitelj opozvao jedino ono što je
od sadržaja stare oporuke suprotno odredbama nove, ali je ostavio na snazi sve što nije ovima
suprotno. To znači da će osoba koja je ranijom oporukom bila ovlaštena da naslijedi ostavitelja,
moći nasljeđivati temeljem te oporučne odredbe ako nije odredbama nove oporuke netko drugi
ovlašten da stekne nasljedno pravo.

d) Odnos više jednako jakih pravnih temelja

Konkurencija više potencijalnih nasljednika koji svi (temeljem zakona ili oporuke) stječu
nasljedno pravo simultano (sunasljednici), uređena je po načelu jednakosti dijelova. Svi
sunasljednici koji nasljeđuju na jednako jakim pravnim temeljima pripadaju jednaki dijelovi
nasljednog prava, ako oporuka ili zakon ne određuje drugačije. Tako će jednake dijelove
nasljednog prava steći oni koji su na nasljeđivanje ovlašteni oporukom, kao što će jednake
dijelove steći i oni zakonski nasljednici koji su na nasljeđivanje ovlašteni jednakim činjenicama
koje zakon određuje za pravne temelje nasljeđivanja (npr. svi su ostaviteljeva djeca i sl.)

B Nasljeđivanje nasljednog prava

Nasljedno pravo je nasljedivo pa nakon smrti nasljednika ostaje u ostavini, odakle će

prijeći na onu osobu (ili osobe) koja nasljeđuje njega itd. Zajedno s nasljednim pravom prelazi na
nasljednikovog nasljednika i tom pravu sporedno (akcesorno) pravo na odricanje od nasljedstva
ako ono još postoji u trenutku otvaranja nasljedstva umrlog ostaviteljevog nasljednika itd. Tko
god da je nasljeđivanjem stekao nasljedno pravo i uz njega pravo na odricanje, može se poslužiti
tim pravom na odricanje, čime će nasljedno pravo kojeg se odrekao prestati kao da ni on, niti
njegovi prethodnici nisu bili nositelji tog nasljednog prava. Zajedno s nasljednim pravom, na
nasljednikova nasljednika prelaze i sva druga prava koja iz njega proizlaze, ovlašćujući svojeg

42
 www.pravokutnik.net

nositelja na ostvarivanje i zaštitu njegovog nasljednog prava i nasljedstva (npr. pravo na nužni
dio, pravo na zahtjev za poništajem oporuke, pravo zahtijevati uračunavanje darova i dr.) No ta
prava će prelaziti nasljeđivanjem jedino ako još postoje u trenutku kada se otvori nasljedstvo
njihovog dotadašnjeg nositelja.

VI RASPOLAGANJE NASLJEDNIM PRAVOM

A Odreknuće

1. Pravo na odricanje od nasljedstva

Pravo na odricanje od nasljedstva je sporedno pravo koje nastaje uz nasljedno

pravo te tako i pripada onoj osobi kojoj pripada i glavno pravo (jedino je glede svoga
prestanka samostalno jer ako ne bude iskorišteno prestat će dok će nasljedno pravo i dalje
postojati). Ono je također preobražajno pravo koje svojega nositelja (nasljednika) ovlašćuje da
jednostranim očitovanjem volje (izjavom) da ne želi biti ostaviteljev nasljednik učini da prestane
njegovo nasljedno pravo stečeno zbog smrti ostavitelja te da time nastane situacija kao da on
nikada i nije bio ostaviteljev nasljednik. Iako se naziva pravo na odricanje od nasljedstva,
izvršavanje toga prava uopće ne utječe na nasljedstvo (ne prestaje postojati ništa od sastava
nasljedstva) jer odricanjem ne prestaje ni jedno pravo, ni obveza nego utječe na nasljedno pravo.
Dok traje pravo na odricanje od nasljedstva njegov nositelj je ostaviteljev nasljednik, ali nije
definitivno jer još to može prestati biti. Zbog toga se o njemu govori kao o privremenom
nasljedniku. Ukoliko se on posluži tim pravom, njegovo nasljedno pravo prestaje ex tunc kao da
to pravo nikada nije ni stekao. Posljedice su različite i ovise o tome je li se odrekao nasljednog
prava koje mu pripada temeljem zakona ili oporuke. Ako se odrekne temeljem oporuke, umjesto
njega će u pravilu nasljeđivati zakonski nasljednici ako iz same oporuke ne proizlazi kakva druga
namjera oporučitelja (recimo da je prvopostavljenom nasljedniku odredio zamjenika za slučaj
ako se prvi odrekne nasljedstva) U slučaju zakonskog nasljeđivanja posljedice ovise o sadržaju
odricanja. Ako se zakonski nasljednik odrekao nasljednog prava u svoje ime tada se smatra kao
da nikad nije bio nasljednik pa će nasljedno pravo steći one osobe kojima bi to pravo pripalo
temeljem zakona da je ovaj nasljednik umro prije ostavitelja (njegovi potomci kad god se bude

43
 www.pravokutnik.net

moglo primjenjivati načelo predstavljanja). Ako se zakonski nasljednik odrekao nasljedstva u

svoje i u ime svojih potomaka tada će nasljedno pravo na osnovi zakona stjecati one osobe koje
bi ga stekle da su i ti potomci već bili mrtvi prije ostavitelja. Ako nitko nakon odricanja ne
stekne nasljedno pravo, umjesto nasljednika ostaviteljev univerzalni sukcesor mortis causa
postaje nadležna općina ili grad.

2. Ostvarivanje prava na odricanje davanjem negativne nasljedničke izjave

Volja za odricanjem proizvodit će učinke samo ako bude očitovana i to u granicama

valjanosti toga očitovanja. Nasljednik može tu volju relevantno očitovati isključivo izričito u
obliku nasljedničke izjave (negativne nasljedničke izjave – izjave o odreknuću) Nasljednička
izjava je izričito, jednostrano, strogo formalno i neopozivo očitovanje volje neke osobe o
tome želi li ona ili ne da joj zbog smrti nekoga ostavitelja pripada nasljedno pravo. Ovisno
o sadržaju očitovane volje, ona je pozitivna (izjava o prihvaćanju, o akviziciji nasljedstva) ili
negativna (izjava o odbijanju, o repudijaciji nasljedstva). Odricanje je moguće javno
ovjerovljenom izjavom ili izjavom danom na zapisnik kod suda do donošenja prvostupanjske
odluke. Samo odricanje vrijedi i za potomke onoga koji se odrekao, osim ako odricatelj nije
izričito izjavio da se odriče samo u svoje ime. Ovakva odredba uvedena je radi pravne sigurnosti
i pojačana još odredbom da ako su odricateljevi potomci malodobni, za ovo odricanje nije
potrebno odobrenje tijela nadležnog za poslove skrbništva (CSS). Nasljednička izjava je
valjana samo ako su ispunjene sve posebne pretpostavke, a one su: a) da je osoba poslovno
sposobna i tada može valjanu izjavu dati osobno ili preko svojeg ugovornog zastupnika koji
mora imati specijalnu punomoć, b) ako osoba nije poslovno sposobna, nasljedničku izjavu će
dati njezin skrbnik (osobno ili po svom ugovornom zastupniku koji ima specijalnu punomoć) i uz
odobrenje tijela javne vlasti nadležne za poslove skrbništva (CSS). Nasljednička izjava je valjana
ako je njezin sadržaj moguć, dozvoljen i dovoljno određen. Zbog nemogućnosti nije valjana ona
izjava kojom se netko odrekao nasljednog prava kojeg nije ni stekao ili koje još nije stekao (osim
kod anticipiranog odricanja od nasljednog prava). Rezerve uz nasljedničku izjavu nisu
dopuštene pa je nevaljana ona izjava koja je dana uz uvjet ili ako se njome odriče ili prihvaća
nasljedno pravo samo djelomično. Sadržaj mora biti određen, odnosno treba biti izričito
očitovano da se davatelj izjave prima ili odriče svojeg prava, a i mora biti određeno na koje

44
 www.pravokutnik.net

pravo se to odnosi (nasljedno pravo, pravo na ovaj ili onaj zapis i sl.) Ako se nečija nasljednička
izjava odnosi na nasljedno pravo, ali bez određenja odnosi li se njegova izjava na ono što mu
pripada temeljem zakona, oporuke ili kao nužni dio, smatra se da se izjava odnosi na nasljedstvo
na bilo kojem temelju. Očitovanje mora biti dano u nekom od propisanih oblika. Jedan je oblik
usmenog očitovanja dano na zapisnik pred ostavinskim ili bilo kojim drugim sudom ili pred
javnim bilježnikom koji djeluje kao povjerenik ostavinskog suda kojeg je potom nasljednik ili
njegov zastupnik potpisao, odnosno stavio na njega svoj rukoznak. Drugi način je podnošenje
sudu ili javnom bilježniku već gotovu javno ovjerovljenu ispravu koja sadrži nasljedničku
izjavu. Ako nisu ispunjeni ovi uvjeti, izjava je ništetna. Izjava mora biti dana slobodno, bez
mana volje (prijetnje, zablude, prijevare i sl.) pod prijetnjom pobojnosti. Na kraju, izjava je
neopoziva. Iako nitko nije dužan dati ni pozitivnu ni negativnu nasljedničku izjavu, jednom dana
postaje neopoziva, a valjana je i veže nasljednika. No odricanje od nasljedstva ne odnosi se na
naknadno pronađenu imovinu što mogućuje nasljedniku koji se već valjano odrekao nasljedstva,
da naknadno prihvati nasljedstvo u pogledu dijela ostavine o kojem se nije vodilo računa u već
okončanom ostavinskom postupku.

3. Prestanak prava na odricanje

Zbog pravne sigurnosti, pravo na odricanje traje najdulje do donošenja

prvostupanjske odluke u ostavinskom postupku i tada svakako prestaje. Do tada nasljednik
ima dovoljno vremena da se odrekne svojeg nasljednog prava ako ne želi biti ostaviteljevim
nasljednikom. Nasljedniku će to pravo prestati i ranije, odnosno kada da pozitivnu nasljedničku
izjavu jer se, zbog njezine neopozivosti, u biti odriče prava na odricanje. Dok se negativnu
nasljedničku izjavu mora dati izričito, prihvat nasljedstva se može izvršiti i konkludentnim
radnjama koje su pro herede gestio, odnosno onim postupcima iz kojih je vidljivo da ih je
poduzeo u svojstvu ostaviteljevog nasljednika. Zato se nakon toga on više ne može odreći
nasljednog prava pa je on definitivno nasljednik. No, nije pro herede gestio ako je samo poduzeo
nužne mjere da bi se ostavina očuvala ili mjere tekuće uprave (redovitog upravljanja) pa se i
nakon poduzetih mjera može odreći svojeg nasljednog prava.

45
 www.pravokutnik.net

B Anticipirano odreknuće (odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno)

Iako odricanje od nasljedstva koje nije otvoreno nema pravnog učinka, iznimno potomak
koji može samostalno raspolagati svojim pravima može se ugovorom s pretkom valjano odreći
nasljedstva koje bi mu pripalo nakon smrti njegovog pretka. Jednako tako, bračni drug može se
odreći nasljedstva koje bi mu pripalo nakon smrti drugog bračnog druga. Ako je ugovor o
odricanju valjan, anticipirano odreknuće djelovat će nakon što se otvori nasljedstvo pa osoba
koja je potpisala ugovor, neće stjecati nasljedno pravo pa čak ni njegovi potomci ako odricanje
vrijedi i za njih. Takvo odreknuće može biti učinjeno kao samostalan ugovor o odreknuću
nasljedstvo koje nije otvoreno, a i kao sastavni dio ugovora o ustupu i raspodjeli imovine za
života. Učinak je isti kao i u gore navedenim slučajevima odreknuća negativnom nasljedničkom
izjavom, odnosno nasljeđivanje će se odvijati kao da u trenutku otvaranja nasljedstva ne postoji
osoba koja je sklopila ugovor. Ako se nasljedstva odrekao potomak čije odricanje vrijedi i za
njegove potomke, fikcija nepostojanja vrijedi i za njih. Tako valjani ugovor djeluje na svako
nasljeđivanje (zakonsko, oporučno, nužno). Učinak ugovora o ustupu i raspodjeli biti će taj da
ono što je temeljem ugovora ustupljeno i podijeljeno neće ulaziti u ostavinu pa se neće uzeti u
račun prigodom izračunavanja vrijednosti ostavine, stoga u pogledu toga neće postojati ni pravo
na nužni dio, niti će se uračunavati onome kome je ustupljeno.

VII ZAŠTITA NASLJEDNOG PRAVA

A Uopće

Nasljedno pravo se štiti: a) utvrđenjem nasljednog prava u ostavinskom ili parničnom

postupku i b) nasljedničkim zahtjevom, odnosno nasljedničkom tužbom (hereditas petitio).
Utvrđenje tko je stekao nasljedno pravo ne služi stjecanju nasljednog prava i nasljedstva jer je
oboje stečeno već u trenutku ostaviteljeve smrti, nego da nasljedniku olakša i omogući
izvršavanje prava i obveza koje je stekao naslijedivši ostavitelja. On se mora legitimirati kao
nasljednik da bi mogao pravno raspolagati naslijeđenim stvarima i pravima (npr. prodaja
nekretnine, zalog stvari, naplata dužnikovog duga i sl.) Samo neka subjektivna prava koja mu
pripadaju kao nasljedniku moći će izvršavati neposredno bez obzira na druge osobe (npr. da rabi

46
 www.pravokutnik.net

stvari u neposrednom posjedu). S druge strane i ostaviteljevi vjerovnici će se pitati tko, odnosno
tko je sve naslijedio ostavitelja kako bi mogli naplatiti njegove dugove. Za to služi mjerodavno
uvjerenje koje se dobiva od nadležne javne vlasti (suda) koje služi kao legitimacija nasljedniku
da je on nasljednik određenog ostavitelja, odnosno da se nalazi u pravnom položaju nasljednika.
Iz sadržaja tog uvjerenja biti će vidljivo kakav je taj pravni položaj jer će pisati je li sam
naslijedio ili sa sunasljednicima, je li mu nasljedno pravo ograničeno i sl. Dva su učinka takvog
uvjerenja: a) njime nastaje predmnjeva da je onaj tko je u tom uvjerenju naveden kao nasljednik
zaista ostaviteljev nasljednik te da ima pravni položaj koji iz uvjerenja proizlazi (jedini
nasljednik, sunasljednik, uvjetni nasljednik i sl.), no predmnjeva je oboriva pa je može oboriti
onaj koji u parnici dokaže da njezin sadržaj nije istinit. S druge strane, ova predmnjeva ne djeluje
samo u pogledu ostaviteljevih prava, već i obveza i djeluje prema svima. b) drugi učinak je
zaštita koju uživa svaki treći koji je u dobroj vjeri sklapao pravne poslove s onom osobom koja
mu se legitimirala tim uvjerenjem ili je njoj ispunjavao svoje obveze prema nasljedniku i sl. Štiti
se dobra vjera trećega na štetu pravog nasljednika pa će svi poslovi koje je treći zaključio sa
pseudonasljednikom koji mu se legitimirao uvjerenjem, kao i ostali akti učinjeni tom
pseudonasljedniku proizvoditi učinke poput onih koje bi imali da su učinjeni pravom
nasljedniku.

B Utvrđivanje nasljednog prava

Mjerodavno utvrđenje osobe koja je stekla nasljedno pravo obavlja se: a)

rješenjem o nasljeđivanju koje se donosi u ostavinskom postupku nakon provedene ostavinske
rasprave i ponekad b) presudom kojom se nadomješta nepostojeće ili se ispravlja postojeće, ali
neistinito utvrđenje sadržano u rješenju o nasljeđivanju. Radi utvrđenja, ostaviteljev nasljednik
će morati postaviti zahtjev za utvrđenje nasljednog prava. Zahtjev za utvrđenjem nasljednog
prava je svaki nasljednikov zahtjev usmjeren na to da se njegovo nasljedno pravo mjerodavno
utvrdi.

47
 www.pravokutnik.net

1. Utvrđivanje rješenjem o nasljeđivanju

a) Rješenje o nasljeđivanju i predmnjeva istinitosti

Nakon otvaranja nasljedstva te primitka smrtovnice ili druge odgovarajuće isprave sud
pokreće ostavinski postupak i provodi ostavinsku raspravu koja redovito rezultira rješenjem o
nasljeđivanju. To rješenje će u svom bitnom dijelu biti deklaratorne naravi jer će se njime
utvrditi ono što se već zbilo u trenutku ostaviteljeve smrti, odnosno tko je zbog ostaviteljeve
smrti ipso iure postao njegov nasljednik i uz koje modalitete (veličina nasljednog dijela,
ograničenja, opterećenja i sl.) i koja su prava zbog ostaviteljeve smrti ipso iure stekle druge
osobe (npr. prava na zapis) Nakon pravomoćnosti rješenja, predmnijeva se da je istinito ono što
je njime utvrđeno o nasljednopravnim učincima ostaviteljeve smrti kao i o sastavu imovine. Ova
predmnjeva je oboriva, a može ju obarati osoba koja ima pravni interes. Predmnjeva će biti
oborena u parnici bude utvrđeno da je situacija drugačija od one koja kakva je utvrđena
rješenjem pa se uspije ishoditi pravomoćna presuda u tom smislu. No, ovu predmnjevu ipak ne
može obarati svaka osoba nego jedino ona koja postupovnim normama našeg nasljednog prava
nije vezana pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju. Ova predmnjeva djeluje prema svakome
osim prema osobama koje su je uspjele pobiti.

b) Zaštita trećih osoba

Ako činjenice utvrđene pravomoćnim rješenjem nisu istinite radi se o tobožnjem

nasljedniku (pseudonasljednik) i pod time se ne misli samo na tobožnjeg nasljednika u pravom
smislu riječi već i na onoga koji jest ostaviteljev nasljednik, ali koji stvarno ima drugačiju,
slabiju pravnu poziciju od one iz rješenja o nasljeđivanju (jer je recimo sunasljednik, a ne jedini
nasljednik, nasljedno pravo je uvjetovano i sl.) Ako je takav nasljednik primio ispunjenje
namijenjeno nasljedniku ili je raspolagao nasljednikovim pravima i obvezama postupao je
neovlašteno. No to se ne tiče trećih osoba koje su poslovale s njime oslanjajući se pritom na
rješenje o nasljeđivanju ako uživaju zaštitu svojeg povjerenja u istinitost pravomoćnog rješenja.
Da bi uživale zaštitu svojeg povjerenja, potrebno je da su se na tu predmjevu oslonile u dobroj
vjeri, ne znajući da je pravna situacija zapravo drukčija od one navedene u rješenju. Kada je

48
 www.pravokutnik.net

posrijedi neko njihovo stjecanje od tobožnjeg nasljednika, pored dobre vjere potrebno je i da je
to stjecanje naplatno jer besplatna stjecanja ne uživaju zaštitu. Ukoliko zaštita ne djeluje ili više
ne djeluje između pravog i tobožnjeg nasljednika (npr. pravi nasljednik ju je uspio oboriti
presudom), pravo nasljednik može zahtijevati usklađenje svojeg faktičnog položaja s pravnim.
Tada može zahtijevati od tobožnjeg nasljednika da mu preda, odnosno naknadi ono što je primio
od trećih na ime ispunjenja namijenjenih nasljedniku ili što je primio od trećih na ime naplate za
raspolaganja koja je učinio s nasljednikovim pravima ili obvezama. Ipak, to je isključivo pitanje
odnosa pravog i tobožnjeg nasljednika pa se ne tiče trećih osoba koje su poslovale s tobožnjim
nasljednikom ako uživaju zaštitu svojeg povjerenja.

2. Utvrđivanje presudom

Putem parnice će se utvrđivati nasljednik i veličina nasljednog prava te njegovi modaliteti

kada: a) rješenje o nasljeđivanju nije doneseno, a višega se iz postupovnih razloga ne može
donijeti te b) kada je rješenje o nasljeđivanju doneseno i pravomoćno, ali je pogrešno.

a) Nadomještavanje presudom

Nakon urednog obavještenja da je neka osoba umrla, sud će po službenoj dužnosti

pokrenuti ostavinski postupak, ali neće uvijek provoditi ostavinsku raspravu i donositi rješenje o
nasljeđivanju. Ukoliko ne budu ispunjene procesnopravne pretpostavke sud će donijeti rješenje
kojim će ostavinski postupak obustaviti. Kada to rješenje postane pravomoćno, postupak je
obustavljen i više ne postoji procesna mogućnost da se ipak provede ostavinska rasprava (osim u
slučaju naknadno pronađene imovine). Ukoliko rješenje o nasljeđivanju ne bude doneseno, to
nikako ne znači da nitko nije naslijedio ostavitelja, nego jedino to da se nasljednopravne
posljedice ostaviteljeve smrti više ne mogu utvrđivati rješenjem o nasljeđivanju. To ne utječe na
stjecanje nasljednog prava, a ne bi trebalo ni utjecati na mogućnost izvršavanja prava i obveza
ostaviteljevog nasljednika, no za neka će mu biti potrebna legitimacija. Ukoliko se nasljednik ne
može legitimirati rješenjem, a treće osobe mu počnu osporavati da je on nasljednik pa mu ne
poštuju prava koja mu pripadaju, nasljednik može protiv tih osoba ishoditi presudu kojom će sud
utvrditi da je on ostaviteljev nasljednik. Da bi to uspio, morati će dokazati da su u trenutku

49
 www.pravokutnik.net

ostaviteljeve smrti bile ispunjene sve pretpostavke da on naslijedi ostavitelja. Dokaže li to, sud će
protiv tih osoba donijeti presudu kojom će biti utvrđeno da je on naslijedio ostavitelja pa da mu
stoga pripadaju prava koja su mu bila osporena.

b) Ispravljanje presudom

Iako se rješenje donosi nakon provedene ostavinske rasprave i prikupljenih svih odlučnih
činjenica pa i rasprave svih relevantnih pitanja među strankama, pogreške su moguće. Stoga za
obaranje predmnjeve o istinosti onoga što je navedeno u pravomoćnom rješenju postoji
mogućnost parnice s tobožnjim nasljednikom. Uspije li pravi nasljednik u toj parnici, presudom
će biti utvrđeno da je on ostaviteljev nasljednik čime će nakon pravomoćnosti te presude biti
pobijena predmnjeva istinitosti onoga što je u pogledu toga bilo utvrđeno rješenjem. Ova
mogućnost je ograničena na način da rješenje mogu pobijati jedino oni koji nisu vezani
pravomoćnošću tog rješenja ili u obliku nemogućnosti da se riješe neka pitanja od
prejudicijelnog značenja za utvrđivanje tko je zbog ostaviteljeve smrti stekao nasljedno pravo
(npr. pitanja o kojima ovisi zakonsko nasljeđivanje kod obiteljskih veza i sl.) Ukoliko osoba sa
svojim zahtjevom ne uspije dokazati činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev, sud će
zahtjev odbiti. To će se događati jer mogućnost da se o nekim pitanjima raspravlja nije
neograničena. Svaka nepremostiva zapreka da se utvrdi neka činjenica od prejudicijelnog
značenja, ujedno je i nepremostiva zapreka tome da se utvrdi ono što ovisi o postojanju ili
nepostojanju te činjenice (npr. osoba koja bi željela putem parnice ishoditi utvrđenje da je zbog
ostaviteljeve smrti naslijedila ostavitelja kao izvanbračno dijete, neće moći to utvrđenje ishoditi
ako je već proteklo vrijeme u kojem se može putem parnice utvrđivati izvanbračno očinstvo i sl.)

C Nasljednički zahtjev

Nasljednički zahtjev, odnosno pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavitelja je

zahtjev kojim ostaviteljev nasljednik na temelju svojeg nasljednog prava, traži izručenje cijelog
ili dijela nasljedstva ili pojedinih stvari, prava ili čega drugog iz sastava nasljedstva od tzv.
posjednika ostavine, odnosno od osobe koja u pogledu toga bespravno igra ulogu ostaviteljevog
nasljednika.

50
 www.pravokutnik.net

VIII PRESTANAK NASLJEDNOG PRAVA

Nasljedno pravo je trajno poput stvarnih prava, stoga ne može prestati ni protekom
vremena ni zastarjeti. Svako trajno pravo postoji i pripada svojem nositelju dok ne nastupe one
pravne činjenice koje su pravnim normama predviđene kao pretpostavka prestanka (gubitka) tog
prava, a takvih u nasljednom pravu nema mnogo. Apsolutni prestanak nasljednog prava koje
je netko ipso iure stekao zbog ostaviteljeve smrti, nastupit će valjanim odreknućem od
nasljedstva. Nasljedno pravo koje je ograničeno raskidnim uvjetom ili završnim rokom prestat će
nastupom tog roka, odnosno ispunjenjem uvjeta i tada na mjesto dotadašnjeg nositelja nasljednog
prava stupa druga osoba koja je u takvom slučaju ostaviteljev sveopći sljednik za slučaj smrti
(potonji nasljednik, odnosno općina ili grad) Relativan prestanak nasljednog prava (prestanak
tog prava njegovom nositelju pri čemu to pravo postoji i dalje) zbit će se smrću dotadašnjeg
nositelja tog prava. Zbog njegove smrti to nasljedno pravo će prijeći na njegovog nasljednika,
odnosno ako nema nasljednika na onaj javnopravni subjekt koji stječe pravni položaj njegovog
nasljednika.

GLAVA 4. – OPORUČNO NASLJEĐIVANJE

I OPORUKA KAO PRAVNI TEMELJ NASLJEDNOPRAVNIH I DRUGIH

GRAĐANSKOPRAVNIH UČINAKA

A Sloboda oporučivanja i oporučno nasljeđivanje

1. Sloboda oporučivanja

Načelo dispozitivnosti građanskog prava omogućava da svaka fizička osoba slobodno

svojom voljom očitovanom u obliku oporuke odredi tko će je nakon smrti naslijediti, odnosno
tko će steći nasljedno pravo kao i odrediti modalitete nasljeđivanja. Oporuka je jednostrano,
izričito i osobno očitovanje oporučiteljeve posljednje volje (oporučitelja ili testatora),
upravljeno na raspolaganje za slučaj njegove smrti. Oporuka vrijedi nakon smrti i predstavlja
pravni temelj nastajanja nasljednopravnih i drugih građanskopravnih učinaka (npr. priznanje

51
 www.pravokutnik.net

duga u oporuci, oprost duga, otkaz ugovora, priznanje majčinstva ili očinstva i sl.) Da bi
oporuka mogla biti pravni temelj za postizanje ovih učinaka potrebno je: a) da postoji u
trnutku otvaranja oporučiteljeva nasljedstva (odnosno u trenutku smrti) i b) da nije nevaljana,
odnosno po zakonu ništetna ni poništena na zahtjev osobe ovlaštene za pobijanje. Ove odredbe
vrijede za cijelu oporuku, ali i za pojedine oporučne odredbe. Ako oporuka postoji i ako je
valjana, to ne znači da će odmah proizići pravni učinci, budući da postojanje pravnog temelja
nije jedina pretpostavka nasljednopravnih, a redovito ni drugih pravnih učinaka. Ti učinci neće
nastupiti dok nasljedstvo nije otvoreno, niti će nastupiti u pogledu osobe koja u trenutku
oporučiteljeve smrti ne postoji ili nije sposobna za nasljeđivanje ili se valjano odrekla prava koje
joj je oporukom namijenjeno. Za takvu oporuku koja, iako postoji i valjana je, ne proizvodi
pravne učinke, kaže se da je nedjelotvorna.

2. Oporučno nasljeđivanje

Oporučno nasljeđivanje je stjecanje subjektivnog nasljednog prava zbog

ostaviteljeve smrti koje se zbiva temeljem odredbi oporuke tog ostavitelja. Pored oporuke
trebaju biti ispunjene i ostale pretpostavke za stjecanje nasljednog prava (postojanje stjecatelja i
njegova sposobnost za nasljeđivanje). Stekne li na tom pravnom temelju nasljedno pravo,
određena osoba je postala nasljednik ostavitelja-oporučitelja i to njegov oporučni nasljednik.

B Postojanje oporuke i njezina valjanost

1. Postojanje oporuke

Oporuka postoji samo kao jednostrano, izričito i osobno očitovanje oporučiteljeve

posljednje volje, upravljeno na raspolaganje za slučaj smrti. Ako nema očitovanja o tim
osobinama, oporuka ne postoji. Oporuka je jednostrani pravni posao. Nije oporuka onaj pravni
posao koji nastaje spajanjem ponude i prihvata jer tako nastaje ugovor. Razlikovanje je važno jer
se kod nas može naslijeđivati temeljem oporuke, ali ne i temeljem ugovora. Zato ništetan ugovor
o nasljeđivanju ne može kovertirati u oporuku, a ne mogu to ni pojedini njegovi elementi
(ponuda i prihvat). No moguće je da nekoliko osoba oporuči tako da se njihova jednostrana

52
 www.pravokutnik.net

očitovanja volje (oporuke), nalaze sva u jednoj te istoj ispravi (zajednička oporuka, a ne ugovor
o nasljeđivanju, a ne radi se ni o tzv. zamjenitoj oporuci, odnosno oporuci dvaju ili više
oporučitelja koji oporukom raspolažu jedni u korist drugih) Kod zajedničkih oporuka postoji
nekoliko jednostranih očitovanja volje koja su sva oblikovana u jednoj ispravi, ali ne da bi bila
spojena u ugovor, nego je svako od njih po sebi već gotov pravni posao, odnosno oporuka koja
se nalazi u istoj ispravi pored oporuka drugih osoba. Oporuka nastaje samo izričitim očitovanjem
volje, a ono koje nije izričito uopće ne postoji kao oporuka. Oporuka je osobno očitovanje volje
što znači da oporuka treba biti izvorna volja oporučitelja, stoga se ne može prepustiti donošenje
odluke drugoj osobi u oporuci (npr. neka me naslijedi osoba koju će odrediti moj stric, ali je
moguće da se u oporuci odredi da oporučitelja naslijedi nećak koji će imati najbolji uspjeh na
studiju, a koji će to biti neka utvrdi stric prema podacima iz službenih evidencija odnosnih
fakulteta) Oporuka ne postoji ako je krivotvorena (odnosno ako je osoba različita od oporučitelja
napravila lažnu oporuku), već samo njezin privid. Jednako se radi o krivotvorenoj oporuci kada
je oporučitelj poduzeo sam akt, ali kod toga nije očitovao svoju volju nego tuđu jer se netko
njime poslužio kao sredstvom za očitovanje svoje volje (npr. prisila na potpis i sl.) Iako
očitovanje oporučiteljeve volje mora biti osobno (nema oporuke preko punomoćnika), moguće je
da u izradi oporuke sudjeluje osoba koja obavlja neke tehničke poslove za oporučitelja, odnosno
koja mu pomaže da očituje svoju volju (npr. pridržavanje ruke kod potpisa) Ponekad je takva
pomoć i izričito propisana zakonom (sudjelovanja tumača kod nijemog oporučitelja te
sudjelovanje suda, drugih tijela javne vlasti i javnog bilježnika kod sastavljanja javne oporuke i
sl.) Oporuka je očitovanje posljednje volje jer oporučitelj nikada nije njome vezan (učinci
nastupaju tek nakon smrti). Sastavni dio slobode oporučivanja je i sloboda opozivanja, mijenjana
i nadopunjavanja već učinjene oporuke u cijelosti i djelomično i te slobode se ne može odreći.
Očitovanja koja nisu učinjena s namjerom da se njima raspolaže za slučaj svoje smrti (cum
animo testandi) uopće nisu oporuke. Zbog toga nisu oporuke ni očitovanja dana za školski
primjer, šalu itd. Nisu oporuke ni ona očitovanja koja su učinjena da bi se raspolagalo, ali inter
vivos, a ne mortis causa. Zato darovanje među živima nije oporuka niti kada je zaodjenuto u
oblik oporuke, a nisu oporuke ni ona očitovanja koja su učinjena u cilju raspolaganja mortis
causa, ali ne da bi se raspolagalo oporukom, nego nekim drugim pravnim poslom mortis causa.
Zato ugovor o darovanju za slučaj smrti nisu oporuke pa se pravila o oporukama ne mogu
primjenjivati na njih, niti na ponude ili na prihvate koji ih tvore.

53
 www.pravokutnik.net

2. Valjanost oporuke

Pravni poredak će priznat moć izazivanja pravnih učinaka samo onim očitovanjima volje
koja su određene kvalitete. Da bi oporuka ili oporučna odredba bila valjana, odnosno proizvodila
pravne učinke, nije dovoljno da ona postoji već ne smije biti ništetna, odnosno poništena. Da bi
oporuka ili oporučna odredba bila valjana potrebno je: a) da ju je učinio oporučitelj koji je
sposoban za oporučivanje, b) da je njome očitovao svoju volju bez mana koje štete valjanosti
oporuke, c) da je to očitovanje učinio u nekom od oblika predviđenih za valjano oporučivanje i
d) da je sadržaj tog očitovanja raspolaganje za slučaj smrti koje je moguće i dopušteno.

II OPORUČNA SPOSOBNOST

Oporučna sposobnost (sposobnost za pravljenje oporuke, sposobnost za

oporučivanje, testamenti factio activa) je svojstvo fizičke osobe da očitovanjima svoje volje
može valjano oporučiti. Ona nije poseban slučaj opće poslovne sposobnosti nego posebna
pravna sposobnost, stoga je odlučno samo je li oporučitelj u trenutku oporučivanja imao
oporučnu sposobnost. Naše nasljedno pravo traži dva uvjeta: a) uzrast (objektivni kriterij) i b)
mentalne sposobnosti (subjektivni kriterij). Kod nas, valjanu oporuku bi mogla napraviti osoba
koja je navršila 16 godina i sposobna je za rasuđivanje. U suprotnom, oporuka je ništetna i na
to sud pazi po službenoj dužnosti. Subjektivni kriterij oporučne sposobnosti je ispunjen ako
je oporučitelj: a) svjestan svojih postupaka, odnosno sposoban je da shvati da oporučuje i kakve
će to imati pravne posljedice (intelektualna komponenta mentalne sposobnosti) i b) sposoban
je da postupa u skladu s tom sviješću (voljna komponenta mentalne sposobnosti). Sposobnost
za oporučivanje se predmnijeva, no moguće ju je oboriti. Oporučna sposobnost stranog
državljanina prosuđuje se prema odnosnim propisima one države čiji je on bio državljanin u
trenutku svoje smrti (ZRS) Ako je osoba bila apolit ili se državljanstvo ne može utvrditi,
oporučna sposobnost se prosuđuje prema propisima one države u kojoj je u trenutku smrti imao
prebivalište, odnosno boravište. Ako se ništa od ovog ne može utvrditi, u obzir dolaze hrvatske
nasljednopravne norme (ZRS).

54
 www.pravokutnik.net

III OPORUČIVANJE BEZ MANA VOLJE

Za valjanu oporuku, oporučitelj mora oporučiti slobodno, bez mana volje. Ako je
oporučitelj bio natjeran prijetnjom ili silom da je napravi ili se odlučio napraviti je zbog toga što
je bio prevaren ili što se nalazio u zabludi, oporuka je nevaljana. Ostale vrste mana volje ne
utječu da valjanost oporuka (nesporazum se ne može pojaviti jer je oporuka jednostran pravni
posao, a u slučajevima svjesnog nesklada volje i očitovanja oporuka nije ni nastala) Oporuka je
nevaljana zbog sile ako ju je oporučitelj napravio zato što je prema njemu ili nekoj drugoj osobi
bilo primijenjeno neko zlo (ugrožen život, tijelo ili neko drugo značajno dobro), a bilo mu je
stavljeno u izgled da će to zlo prestati ako oporuči onako kako je oporučio. Kod prijetnje se zlo
još ne primjenjuje, nego se prijeti mogućnošću primjene. Oporuka će zbog prijetnje biti
nevaljana ako ju je oporučitelj napravio zato što je netko kod njega izazvao opravdani strah da
će njemu ili nekoj drugoj osobi biti naneseno neko zlo (ugrožen život, tijelo ili neko drugo
značajnije dobro) ako ne oporuči onako kako je oporučio. Oporuka će zbog zablude biti
nevaljana ako je oporučitelj oporučio onako kao što je oporučio zbog toga što se nalazio u bitnoj
poslovnoj zabludi ili u bitnoj zabludi o pobudi (oporučitelj ima krivu predodžbu o nekoj od
bitnih činjenica, a bitne mogu biti jedino one činjenice koje se odnose na predmet oporučivanja,
osobe, odlučne okolnosti ili pobude) Sa zabludom je izjednačeno i neznanje, odnosno
odsutnost bilo kakve predodžbe o nekoj od bitnih činjenica. Prijevara je zabluda koju je
namjerno izazvala ili održavala druga osoba. Oporuka će biti nevaljana zbog prijevare ako
neka druga osoba namjerno navela na oporučivanje time što je kod njega izazvala ili održavala
neispravnu predodžbu o nekoj od bitnih činjenica. Da bi oporuka bila nevaljana zbog prijetnje,
sile ili prijevare, nije neophodno da je ta potekla od one osobe u čiju je korist oporučitelj
oporučio, može biti i neka treća osoba i to bez obzira je li onaj u čiju korist je oporučitelj tako
oporučio za to znao ili nije. Nije valjana oporuka, odnosno one njezine odredbe koje su učinjene
zbog nečije sile, prijetnje ili prijevare. Takva oporuka (odnosno oporučna odredba) je pobojna.
Ako su samo neke oporučne odredbe pobojne to sa sobom ne povlači nevaljanost i ostalih
oporučnih odredaba ako one mogu opstati i bez njih. Poništenje oporuke ili pojedinih odredaba
zbog prijetnje, sile, prijevare ili zablude može zahtijevati samo osoba koja za to ima pravni
interes i to u roku od godine dana od kada je doznala za postojanje uzroka nevaljanosti, ali
najkasnije 10 godina od proglašenja oporuke. Subjektivni rok od godine dana ne može početi

55
 www.pravokutnik.net

teći prije proglašenja oporuke. Prema osobi koja je prouzročila mane volje kod oporučitelja ili je
za njih znala ili morala znati, poništenje oporuke može se zahtijevati u roku od 20 godina od
dana proglašenja oporuke. Pravo na pobijanje ostvaruje se putem suda u ostavinskom postupku
ili parnici. Ovlaštenik toga prava koji ne sudjeluje u ostavinskoj raspravi, svoje pravo ostvaruje u
parnici. No, onaj koji sudjeluje u ostavinskoj raspravi trebao bi u njoj staviti svoj zahtjev da se
oporuka poništi. Stavljanjem zahtjeva prekida se tok onoga prekluzivnog roka sa čijim istekom
mu prestaje pravo na pobijanje oporuke. Ako činjenice o kojima ovisi opravdanost toga zahtjeva
nisu sporne, ostavinski sud (odnosno javni bilježnik) sam će odlučiti o tom zahtjevu, no ako su
sporne prekinut će ostavinsku raspravu i uputiti stranke na parnicu. Potom će ostavinski sud
(javni bilježnik) svoju odluku temeljiti na rezultatu te parnice u kojoj će se riješiti prethodno
pitanje. No ako su sporna samo pravna pitanja (npr. je li samim time što mu je ograničena
poslovna sposobnost oporučitelj i oporučno nesposoban), o njima će odlučiti sam ostavinski sud
(javni bilježnik) u ostavinskom postupku. No ako ovlaštena osoba ne stavi zahtjev u ostavinskom
postupku, iako je sudjelovala u ostavinskoj raspravi i bila u mogućnosti da takav zahtjev stavi,
nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju ga više neće moći staviti iako još prekluzivni rok
nije istekao pa još ima pravo da ga pobija zbog procesnih pravila o vezanosti sudionika
ostavinske rasprave onim što je utvrđeno pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju te o
ograničenoj mogućnosti da se prava naknadno ostvaruju u parnici.

IV VALJANI OBLIK (FORMA) OPORUKE

A Uopće

Kod nas se predviđa nekoliko redovitih oblika te izvanredan oblik oporuke. Redoviti
oblici predviđeni su za oporučivanje u bilo kojim okolnostima i ovdje se traže određene
formalnosti. No zahtjev za ispunjenjem svih ovih formalnosti u svakom pojedinom slučaju
ponekad bi onemogućilo valjano oporučivanje što bi išlo na štetu slobode oporučivanja. Tada se
može oporučiti u izvanrednom obliku kada se također traže formalnosti, ali koje su znatno lakše
jer su primjeren izvanrednim prilikama u kojima se oporučitelj nalazi. Oporuka učinjena u
izvanrednom obliku prestati će biti valjana ako oporučitelja ne zadesi smrt još dok traju
izvanredne okolnosti, odnosno unutar određenog kratkog roka od njihova prestanka. Oporuka

56
 www.pravokutnik.net

koja je nastala uz sudjelovanje za to nadležnih tijela javne vlasrti, odnosno javnih bilježnika
kopji su postupajući na propisan način uz poštivanje procesnih propisa pomogli oporučitelju da
njegova volja dobije oblik javne isprave, naziva se javna oporuka. Javne oporuke idu u prilog
vjerodostojnosti, ali ne može se uvijek zahtijevati javna oporuka, u najmanju ruku zbog
omogućavanja oporučitelju čuvanje tajnosti oporuke i njezinog sadržaja. Stoga, nasljedno pravo
omogućuje oporučivanje i u obliku privatnih oporuka, odnosno onih koje nastaju bez
sudjelovanja javne vlasti ili javnog bilježnika. U nekim slučajevima, oporuka se ipak mora
napraviti uz njihovo sudjelovanje (nepismeni, odnosno za čitanje i pisanje nesposobni
oporučitelji moraju oporuku, osim izvanrednu, napraviti u javnom obliku. Oblici oporuka mogu
biti pisani ili usmeni. Pisane oporuke su one kod kojih je oporučitelj svoju volju očitovao
napisanim riječima (u obliku javne ili privatne isprave) Ukoliko se oporučuje usmenim riječima,
ona ima usmeni oblik. Zbog mogućnosti situacija gdje se ne može uvijek oporučiti pismeno i
naše nasljedno pravo je zadržalo usmeno oporučivanje za izvanredne situacije u kojima nije
moguće oporučiti u nijednom drugom valjanom obliku. Iako je oporučitelj načelno slobodan u
izboru oblika oporuke, nije u tome uvijek sasvim slobodan. Izvanredan oblik je predviđen
samo za valjano oporučivanje u točno određenim okolnostima. Za valjanost oporuke nije
odlučno u kojem je obliku oporučitelj želio oporučiti, nego u kojem je obliku zaista oporučio.
Ako onaj oblik što ga je oporučitelj želio dati oporuci nije valjan, ali su prigodom oporučivanja
ispunjene sve formalnosti koje se traže za neki drugi, valjani oblik, njegova oporuka ima taj
drugi oblik (pravilo o konverziji oporuka koje je propisano izričito samo za međunarodnu
oporuku, ali ono postoji kao opći postulat građanskog prava.)

B Oblici oporuka prema Zakonu o nasljeđivanju

Oporuka može biti valjano učinjenja u bilo kojem od zakonom predviđenih redovitih
oblika, a ako se oporučitelj u trenutku oporučivanja nalazi u nekim određenim izvanrednim
okolnostima, tada i u izvanrednom obliku, predviđenom za valjano oporučivanje u tim
okolnostima. Kod nas postoje: a) redovite oporuke i to u pisanim oblicima (dva oblika pisane
javne kada oporuka ima oblik javne isprave i dva oblika pisane privatne kada oporuka ima oblik
privatne isprave) i b) izvanredne oporuke u usmenom obliku.

57
 www.pravokutnik.net

1. Javna oporuka

Javna oporuka je redoviti, javni i pisani oblik oporuke. Oporuka ima oblik javne
oporuke ako je oporučitelj svoju volju očitovao u obliku javne isprave koju mu je sastavila za to
ovlaštena osoba. Ovlaštene osobe su: sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općinskom sudu
ili javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni, odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik
Republike Hrvatske. Osoba koja je ovlaštena za sastavljanje javnih oporuka nije sposobna
sastaviti valjanu oporuku u slučaju da je ona oporučiteljev potomak, posvojenik ili potomak
posvojenika, predak ili posvojitelj, srodnik u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja, bračni
drugovi svih tih osoba kao i sam oporučiteljev bračni drug. Javnom oporukom ništa ne smije biti
namijenjeno ovlaštenoj osobi koja tu oporuku sastavlja kao i njezinom bračnom drugu, potomku,
pretku, pobočnom srodniku do zaključno četvrtog stupnja kao ni bračnom drugu neke od osoba.
Ako bi takve odredbe postojale, one su ništetne, no ne utječu na valjanost ostalih odredbi te
oporuke. Za valjanost se traži i postupanje na propisani način, odnosno prolaženje kroz nekoliko
faza koje se ne smije razdvajati, nego jedna mora slijediti za drugom jer je to jedinstveni akt.
Prva faza je utvrđivanje identiteta oporučitelja, a također i svjedoka i tumača kada su potrebni
za sastavljanje javne oporuke. Identitet se utvrđuje osobnom iskaznicom ili putovnicom ili
svjedočenjem dvojice poslovno sposobnih svjedoka istovjetnosti. Druga faza je formuliranje
sadržaja oporuke i tu ovlaštena osoba sastavlja oporuku prema kazivanju oporučitelja. Ovlaštena
osoba mora saslušati oporučitelja, upozoriti ga na propise koji ga ograničavaju u raspolaganju,
kao i uopće savjetovati ga, ali nikako ne smije vršiti pritisak na oporučitelja. Nakon toga
sastavlja se zapisnik o sastavljanju oporuke gdje je sastavni dio i navođenje svih radnji koje su
poduzete, kao i podaci o svim drugim okolnostima koje su od važnosti za eventualnu kasniju
ocjenu postojanja i valjanosti oporuke. Ako oporučitelj želi unijeti sadržaj za kojeg ovlaštena
osoba smatra da neće biti valjan, ovlaštena osoba ga mora upozoriti, ali ako oporučitelj ustraje
onda ovlaštena osoba ne može odbiti sastavljanje takve oporuke. Treća faza se sastoji u
potpisivanju teksta svoje oporuke koja se događa nakon što ovlaštena osoba oporučitelju pročita
sastavljenu oporuku. Četvrta faza je ovjera zapisnika koji sadrži oporučiteljevu oporuku.
Ovlaštena osoba ovjerava taj zapisnik stavljajući na nj svoju potvrdu da su pred njom izvršene
sve potrebne radnje i stavljajući svoj potpis. Time oporučiteljeva oporuka, sadržana u zapisniku
postaje javna oporuka. Zapisnik pripada oporučitelju pa će mu ga ovlaštena osoba predati, ako

58
 www.pravokutnik.net

oporučitelje ne izrazi želju da oporuka ostane na čuvanju kod ovlaštene osobe. Ako oporuku ne
može pročitati sam oporučitelj, onda mu je čita ovlaštena osoba. Nadalje, kad oporučitelj može
umjesto potpisa staviti svoj rukoznak, prethodno izjavivši da je to njegova oporuka.
Oporučivanje se tada odvija u nazočnosti i pod kontrolom dvojice svjedoka oporuke koji se
također trebaju potpisati na oporuci. Za valjanost takve oporuke, potrebno je da oba svjedoka
oporuke budu apsolutno i relativno sposobna za tu funkciju. Apsolutno je za to sposoban jedino
onaj svjedok koji je: punoljetan, poslovno sposoban, znade čitati i pisati te razumije jezik na
kome sud ureduje prilikom sastavljanja oporučiteljeve oporuke. Relativno je sposoban svjedok
kojeg njegova obiteljska veza s oporučiteljem ne čini nesposobnim za svjedoka te oporuke,
odnosno nije oporučiteljev potomak, posvojenik i njegovi potomci, njegovi pretci i posvojitelji,
srodnik u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja, bračni drug svih tih osoba kao ni sam
bračni drug oporučitelja. Sve suprotne odredbe će biti ništetne. Ako je oporučitelj nijem, gluh,
gluhoslijep ili se ne služi uredovnim jezikom, obvezno mora nazočiti tumač i svjedoci tumača.
To su oporučni svjedoci koji pored svojstava što ih trebaju imati da bi bili apsolutno i relativno
sposobni za svjedoke, trebaju imati i dodatno svojstvo, odnosno da poznaju jezik odnosno
znakove kojim se oporučitelj sporazumijeva. Tumač potpisuje zapisnik kao i dva svjedoka
tumača. Ako je potrebno, javna oporuka se može sastaviti i izvan uredovnih prostorija ovlaštene
osobe (ako je oporučitelj npr. nepokretan i sl.) O sastavljenoj javnoj oporuci ovlaštena osoba će
bez odgode poslati obavijest u Hrvatski upisnik oporuka.

2. Međunarodna oporuka

Svako nasljednopravno uređenje propisuje pretpostavke za valjanost oporuke, no i

kolizijske norme također mogu priznati valjanost oblika i onim oporukama koje su učinjene
prema stranim nasljednopravnim uređenjima. Naš ZRS postavlja valjanost ovih oporuka vrlo
široko, ali se ipak može dogoditi da je oporuka napravljena prema pravilima o obliku iz nekog
nasljednopravnog uređenja koje ZRS ne priznaje. Kako bi se manje više unificirala pravila došlo
se na ideju da se pravila o obliku oporuka ujednače. Radi ostvarenja te ideje održana je
konferencija u Washingtonu 1973. na kojoj su države sudionice usvojile Konvenciju o
jednoobraznom zakonu o obliku međunarodne oporuke. Republika Hrvatska je odredbe ove
Konvencije unijela u Zakon o nasljeđivanju 2003. godine. Kod međunarodne oporuke,

59
 www.pravokutnik.net

oporučivanje u ovom obliku ne sadrži sastavljanje teksta isprave. To prethodi aktu oporučivanja
pa je potpuno svejedno da li je tekst isprave sastavio sam oporučitelj ili mu je to učinio netko
drugi. Akt oporučivanja počinje podnošenjem teksta isprave nadležnom tijelu vlasti, kako bi
njegovim djelovanjem ta isprava postala javnom ispravom u kojoj je očitovana, u međunarodnu
oporuku oblikovana, oporučiteljeva volja. Stoga oporučivanje počinje podnošenjem isprave
onome tko je nadležan provesti postupak i pritom je nebitno gdje je oporuka sastavljena, gdje se
nalazi ostavina, oporučiteljevo državljanstvo kao i njegovo prebivalište odnosno boravište. Za
sastavljanje međunarodne oporuke ovlaštene su iste osobe kao i za sastavljanje javne oporuke.
Ovlaštenoj osobi oporučitelj će podnijeti na ovjeru već sastavljenu ispravu, pisanu na bilo koji
način, bilo kojem jeziku i pismu i od bilo koga. Čin oporučivanja se mora odvijati uz
sudjelovanje, ne samo ovlaštene osobe, nego i dvojice oporučnih svjedoka koji trebaju biti i
apsolutno i relativno sposobnosi. Oporučivanje započinje time što oporučitelj podnosi ovlaštenoj
osobi u nazočnosti svjedoka ispravu izjavljujući da je to njegova oporuka i da je on upoznat s
njezinim sadržajem gdje sadržaj ne mora biti poznat ni ovlaštenoj osobi, a ni oporučnim
svjedocima. Nakon toga oporučitelj pred ovlaštenom osobom i svjedocima potpisuje oporuku ili
ako ju je već ranije potpisao izjavljuje da priznaje i potvrđuje potpis na toj oporuci kao svoj. Ako
oporučitelj nije u stanju potpisati oporuku to nije smetnja da valjano oporuči u ovom obliku jer
može ovlaštenoj osobi priopćiti razlog zbog kojega nije u stanju staviti svoj potpis na oporuku, a
ona će to zabilježiti na oporuci. Oporučitelj može tražiti da ga druga osoba u njegovo ime
potpiše. Zatim će se u oporučiteljevoj nazočnosti potpisati ovlaštena osoba i svjedoci na kraju te
oporuke, a ovlaštena osoba će na kraju oporuke staviti i datum kada je oporuku potpisala i taj
datum je datum oporučivanja što može biti važno za npr. ocjenu je li oporučitelj bio oporučno
sposoban u trenutku oporučivanja. Ako se poštuje ovaj postupak, oporučiteljeva posljednja volja
je dobila valjani oblik međunarodne oporuke. Ovlaštena osoba je dužna na propisanom obrascu
izdati potvrdu da je on pred njom propisno načinio međunarodnu oporuku. Jedan primjerak
zadržava ovlaštena osoba, a druga se daje oporučitelju. Valjano ispostavljanje potvrde stvara
predmnjevu da je oporuka na koju se potvrda odnosi valjana međunarodna oporuka. Ipak
predmnjeva je oboriva pa je njezin učinak u tome da teret dokaza pada na onoga tko tvrdi da
oporuka nema valjani oblik. Ako ovlaštena osoba nije izdala potvrdu ili je nije izdala valjano ili
ako potvrda više ne postoji to ne šteti valjanosti one oporuke koja je valjano učinjena kao
međunarodna oporuka, nego samo ne postoji predmnjeva. Na zahtjev oporučitelja ovlaštene

60
 www.pravokutnik.net

osobe mogu svakoj pisanoj oporuci dati oblik međunarodne oporuke sukladno odredbama
Zakona o nasljeđivanju o međunarodnoj oporuci što vrijedi i za javne oporuke. Nevaljanost
oporuke kao međunarodne neće utjecati na njezinu valjanost kao oporuke u nekom drugom
obliku (npr. ona bi možda mogla biti valjana kao vlastoručna oporuka ili kao pisana oporuka
pred svjedocima)

3. Vlastoručna oporuka

Oporuka može imati i oblik vlastoručne oporuke (holografska oporuka) što predstavlja
redoviti, privatan i pisani oblik oporuke. Oporuka ima taj oblik ako ju je oporučitelj
vlastoručno napisao i potpisao. Ukoliko osoba nosi protezu, vlastoručnu oporuku može napisati
i putem proteze, ali ne smije putem računala, pisaćeg stroja i sl. Kod potpisa nastaje problem
ukoliko se netko potpiše parafom, a ne punim imenom i prezimenom. Sudska praksa je
ocijenila da povreda ove dužnosti ne može imati za posljedicu nevaljanost vlastoručne oporuke
ako potpis kojega je oporučitelj stavio ne ostavlja mjesta sumnji tko je autor te da je on
stavljanjem tog potpisa zaista želio izraziti svoju bezuvjetnu suglasnost s tekstom kojeg je
potpisao. Zato mogu biti valjane i one oporuke koje su potpisane i samo imenom ili nadimkom
(npr. vaša mama). No neće biti valjana nepotpisane vlastoručne oporuke ili one koje su potpisane
samo parafom kao skraćenim potpisom ili faksimilom i sl. Vlastoručna oporuka će redovito biti
napisana na listu (ili listovima) papira, ali bude li napisana i na bilo čemu drugome prikladnom
za pisanje to neće samo po sebi biti uzrokom njezine nevaljanosti (npr. na zidu, komadu drveta, u
nekoj knjizi i sl.) Za valjanost vlastoručne oporuke je korisno, ali ne i nužno da su u njoj
naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena.

4. Pisana oporuka pred svjedocima

Oporučitelj može svoju oporuku načiniti i u obliku pisane oporuke pred svjedocima
(alografska oporuka) koja je redovit, privatan i pisani oblik oporuka. Oporuka ima taj oblik ako
je oporučiteljeva volja očitovana u vidu isprave za koju je oporučitelj pred svjedocima izjavio da
sadrži njegovu oporuku i potpisao je. Od vlastoručne oporuke se razlikuje što je čin oporučivanja
drugačiji. Kod vlastoručne se akt satoji u vlastoručnom pravljenju oporuke, dok ovdje pisanje

61
 www.pravokutnik.net

prethodi aktu oporučivanja, a taj se sastoji od formalnosti koje pisani sastavak pretvaraju u
oporučiteljevu privatnu ispravu – njegovu oporuku. Nije potrebno da je sam oporučitelj napisao
oporuku niti je neophodno da je pisan rukom. Upravo zato je uporaba ovog oblika oporuke
veoma česta. Za nastanak ove vrste oporuke potrebno je: a) da je oporučitelj sposoban čitati i
pisati, b) da kod oporučivanja sudjeluju dva sposobna svjedoka oporuke, c) da oporučitelj pred
njima izvrši čin oporučivanja, odnosno da izjavi da je taj sastavak njegova oporuka te ga potom
potpiše pri čemu se potpisivanje treba prostorno i vremenski nadovezivati na tu oporučiteljevu
izjavu i potom da svjedoci nakon oporučitelja stave svoje potpise na oporuku potvrđujući time da
je oporučitelj pred njima dao tu izjavu i stavio potpis.

5. Usmena oporuka

Usmena oporuka je privatan, izvanredan i usmeni oblik. Usmena oporuka može biti
valjana: a) ako je oporučitelj svoju volju očitovao usmeno, b) tome su bila nazočna najmanje
dva svjedoka, sposobna da budu svjedocima usmene oporuke, a da se c) oporučitelj pritom
nalazio u takvim izvanrednim okolnostima da zbog njih nije mogao valjano oporučiti niti u
jednom drugom obliku i d) ovaj oblik oporuke nije izgubio valjanost protekom vremena.
Sposobni svjedoci su oni koji bi bili sposobni (apsolutno i relativno) i za svjedoke javne oporuke,
s time da svjedoci usmene oporuke mogu biti i oni koji ne znaju ili ne mogu čitati i pisati. Radi
osiguranja vjerodostojnosti, ništetne su svake odredbe usmene oporuke kojima je nešto
namijenjeno svjedocima pri njezinu sastavljanju, njihovim bračnim drugovima, njihovim
precima i potomcima, njihovim srodnicima u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja i
bračnim drugovima svih njih. No za sve navedene osobe ne vrijedi zabrana da budu oporučnim
svjedocima kod usmene oporuke kao što takva zabrana vrijedi kod javne, međunarodne i pisane
oporuke pred svjedocima. Uloga svjedoka je važna i nakon akta oporučivanja jer oni moraju bez
odgode napisati sadržaj oporučiteljeva očitovanja i što prije ga predati sudu ili javnom bilježniku
na čuvanje ili ga usmeno ponoviti pred sudom ili javnim bilježnikom iznoseći kada, gdje i u
kojim prilikama je oporučitelj očitovao svoju posljednju volju. Propust ove dužnosti svjedoka, ne
utječe na valjanost usmene oporuke, ali će stvoriti problem saznanja da je oporučitelj oporučio i
kako je oporučio. Usmeni oblik oporuke prestaje biti valjan kada protekne 30 dana od prestanka
izvanrednih okolnosti u kojima je napravljena.

62
 www.pravokutnik.net

C Pregled valjanih oblika prema Zakonu o nasljeđivanju

Tablica je na str. 148.

D Nevaljanost oblika oporuke

Iako je oporuka formalan pravni posao, po našem nasljednopravnom uređenju nije

ništetna, nego je samo pobojna. Određeno je da se zbog nedostatka u obliku poništenje oporuke
može zahtijevati nakon otvaranja nasljedstva samo od strane one osobe koja za to ima pravni
interes i to u roku od godine dana od kada je saznala za oporuku, a najdulje za 10 godina od
proglašenja oporuke. Rok od godine dana ne može početi teći prije proglašenja oporuke.

V MOGUĆ I DOPUŠTEN SADRŽAJ OPORUKE

A Uopće

1. Oporučne odredbe i njihova valjanost

Oporuka sadrži jednu ili više oporučnih odredbi, odnosno oporučiteljevih raspolaganja
koja je oporukom učinio za slučaj svoje smrti. Te odredbe čine sadržaj oporuke bez obzira na to
potječu li iz istog ili iz nekoliko različitih akata oporučivanja te imaju li isti oblik ili ne.
Oporučiteljeve poruke, savjeti, emocije i sl. nisu raspolaganja za slučaj smrti pa stoga nisu ni
oporučne odredbe. Valjane mogu biti jedino one oporučne odredbe koje su moguće jer se može
ispuniti ono što je njima određeno, a one koje nisu moguće su ništetne. Valjanost tih odredbi
ovisi i o pravnom kriteriju njihove dopuštenosti, odnosno nedopuštenosti. U vezi s dopuštenošću
oporučnih odredbi javljaju se pitanja u nekoliko pogleda.

63
 www.pravokutnik.net

2. Predmet dopuštenog oporučnog raspolaganja

Oporučitelj je u načelu slobodan za slučaj svoje smrti oporukom raspolagati svime čime
je ovlašten raspolagati i pravnim poslovima među živima. U suprotnom, odredbe o tome bi bile
ništetne.

3. Sadržaj dopuštenih oporučnih raspolaganja

U pogledu onoga čime je slobodan raspolagati za slučaj svoje smrti, oporučitelj je

ovlašten svojom oporukom izazivati one pravne učinke koje i inače može izazivati jednostranim
očitovanjem svoje volje (odreći se nekog prava, priznati očinstvo, priznati dug, otkazati neki
trajni odnos i sl.) kao i nasljednopravne učinke. Kod nasljednopravnih učinaka zakon predviđa
moguće učinke kao i granicu dokle seže oporučiteljeva volja da svojom oporukom utječe na
nasljednopravne učinke vlastite smrti. Iako je u načelu svatko slobodan urediti vlastito
nasljeđivanje, sloboda oporučivanja nije analogna slobodi ugovaranja (dozvoljeno je sve osim
onoga što je u suprotnosti s Ustavom, prisilnim propisima i moralom društva). Oporukom se za
slučaj smrti može odrediti jedino ono što je zakonom dopušteno pod prijetnjom ništetnosti.
Razlog je taj da nasljednopravni učinci nastupaju prema svima, a ne samo inter partes. Stoga,
oporučna odredba koja je usmjerena na postizanje nasljednopravnih učinaka mora pripadati
jednoj od zakonom predviđenih vrsta inače je nedopuštena i to ništetna.

4. Osobe u čiju korist su oporučna raspolaganja dopuštena

Oporučitelj je načelno slobodan oporukom valjano raspolagati u korist bilo koje osobe.
Iznimke su postavljene kod oporučivanja u javnom obliku kada oporučitelj ne može raspolagati u
korist osobe koja je prigodom oporučivanja u nekom javnom obliku imala ulogu sastavljača
javne oporuke kao i u korist svih ranije navedenih osoba u tom slučaju.

64
 www.pravokutnik.net

5. Zaštita članova uže obitelji i granica dopuštenosti inače dopuštenih oporučnih

raspolaganja

Oporučiteljevo raspolaganje ne smije prijeći onu granicu koja je radi zaštite članova uže
obitelji postavljena zakonom (nužni dio). Ako oporučne odredbe vrijeđaju nečije nužno
nasljedno pravo, one nisu dopuštene pa nisu ni valjane. No nisu i ništetne nego su pobojne.
Nužni nasljednik ima pravo pobijanja u onom obujmu u kojem je to potrebno da bi se uklonila
povreda njegovoga nužnoga nasljednog prava. Ukoliko se nužni nasljednik tim pravom ne
posluži (nakon proteka roka za pobijanje) one će konvalidirati, s učinkom od trenutka otvaranja
nasljedstva.

B Vrste dopuštenih oporučnih odredbi usmjerenih na nasljednopravne učinke

Oporučitelji su slobodni odredbama Zakona o nasljeđivanju učiniti svoja oporučna

raspolaganja te time oblikovati nasljednopravne učinke koje bi zbog njihove smrti imali
nastupiti.

1. Određivanje (postavljanje) nasljednika

Određivanje nasljednika je oporučna odredba usmjerena na to da bude pravni temelj na

kojem će osoba koja je njoma određena za nasljednika biti ovlaštena zbog oporučiteljeve smrti
da stekne nasljedno pravo, odnosno neki dio toga prava.

a) Određivanje osobe nasljednika

Da bi odredba o postavljanju nasljednika bila valjana, oporučitelj oporukom mora

jednoznačno odrediti osobu koju ovlašćuje biti mu nasljednikom. Ta osoba mora biti oporukom
određena ili barem odrediva. Odrediva je ako oporuka sadrži podatke temeljem kojih se može
utvrditi tko bi temeljem oporukom očitovane posljednje volje imao biti njegovim nasljednikom.
Dakle, ne mora uvijek biti ime i prezime, no mora biti dovoljno podataka da se nedvojbeno
utvrdi osoba koja treba biti nasljednikom (npr. moja kći ili osoba koja mi je pomogla u toj

65
 www.pravokutnik.net

situaciji i sl.) Ako se ni uz primjenu pravila o tumačenju oporuke ne uspije odrediti nasljednik,
onda se ta odredba ne može ispuniti, stoga je i ništetna. Oporučitelj može i nekoliko osoba
odrediti za svoje nasljednike tako da nasljedno pravo steknu simultano (sunasljednici). No
moguće je supsidijarno i sukcesivno nasljeđivanje. Uz pomoć oporučne odredbe o supstituciji
oporučitelj može odrediti više osoba za svoje nasljednike tako da nasljedno pravo ili neku kvotu
toga prava namijeni prvenstveno nekoj od njih, a drugoj ili drugima tek supsidijarno, odnosno za
slučaj da ona prva ne naslijedi (nije živa, nedostojna je ili se valjano odrekla). Uz pomoć odredbi
o roku i uvjetu oporučitelj može više osoba odrediti za svoje nasljednike tako da one stječu
nasljedno pravo sukcesivno, odnosno prvo da ga stekne jedna od njih, pa da njeno nasljedno
pravo prestane istekom nekoga roka ili ispunjenjem uvjeta pa da nakon toga nasljedno pravo
stekne druga osoba. Moguće su i kombinacije, npr. da oporučitelj odredi više osoba za svoje
sunasljednike, a odredi i zamjenike za slučaj da koji od potencijalnih sunasljednika ne naslijedi i
sl. Ako oporučitelj nije odredio zamjenike, niti je nasljedno pravo učinio ovisnim o nekom roku
ili uvjetu, tada su osobe određene oporukom simultani oporučiteljevi nasljednici (sunasljednici).

b) Određivanje veličine nasljednog dijela

Oporučitelj može, ali i ne mora odrediti koliki dio nasljednog prava namjenjuje osobi
koju je odredio za svojeg nasljednika. Ako nije odredio ništa o veličini i samo jednog nasljednika
time mu je namijenio cijelo nasljedno pravo. Ako je nekoliko osoba odredio kao sunasljednike,
odnosno svima njima nasljedno pravo, svaka od tih osoba je ovlaštenja na stjecanje jednakoga
dijela toga prava kao i ostale, a ako koja od njih ne naslijedi kvote ostalih će se time povećati.
Ako oporučitelj želi da nasljednik stekne samo određeni dio nasljednog prava, veličinu toga
dijela mora odrediti oporukom. Ovdje mu stoje na raspolaganju dvije različite metode
određivanja: a) razlomkom ili na sličan način (npr. postotkom) ili b) odrediti što će pojedinom
nasljedniku pripasti iz ostavinske mase na ime njegovog nasljednog prava (određivanje
nasljednika ex re certa) Koliko iznosi nasljednički dio, izračunava se iz odnosa vrijednosti onih
stvari i/ili prava koja bi taj nasljednik trebao dobiti iz ostavinske mase prema vrijednosti cijele
ostavinske aktive (npr. ako Ivo naslijedi oporukom od djeda Ante kuću za odmor koju ima na
otoku Krku i koja vrijedi milijun kuna, dok cijela ostavinska aktiva iznosi milijun i 200 tisuća
kuna, tada je zbog omjera vrijednosti 10:12, odnosno 5:6, unuk Ivo stekao 5/6 nasljednog prava)

66
 www.pravokutnik.net

Određivanje nasljednika ex re certa implicira povezivanje odredbe o određivanju nasljednika s

odredbom o diobi nasljedstva među sunasljednicima. Nedostatak ove vrste određivanja
nasljednika jest da se može javiti sumnja je li oporučitelj odredio nasljednika ex re certa ili je
odnosnoj osobi namijenio nešto zapisom kojeg je nasljednik dužan ispuniti. Kod nas je
omogućeno oporučivanje na ovaj način jer se uvažava činjenica da upravo to odgovara načinu na
koji većina ljudi razmišlja kada oporučuje. Ukoliko ovako određena osoba ne stekne svoj dio
nasljednog prava, dio koji joj je bio namijenjen u pravilu će pripasti zakonskim nasljednicima.
Oporučitelj to može spriječiti time da određenom postavljenom oporučnom nasljedniku odredi
zamjenika (supstituta) koji će tada oporukom biti ovlašten da naslijedi onaj dio nasljednog prava
koji je bio namijenjen oporučnom nasljedniku koji nije naslijedio.

2. Iznasljeđenje, isključenje i lišenje nužnog dijela

Iznasljeđenje je oporučna odredba usmjerena na to da oduzme pravni temelj na kojem bi

iznaslijeđena osoba inače bila ovlaštena da zbog oporučiteljeve smrti stekne nasljedno pravo,
odnosno dio tog prava. Ako je određeno samo djelomično iznasljeđenje neke osobe, tada će i
učinak toga nastupiti jedino u pogledu onog dijela nasljednog prava za koji je oporučitelj
iznaslijedio zakonskog nasljednika, a ne i u pogledu onog dijela na koji se iznasljeđenje ne
odnosi. Iznasljeđivanje je isto kao i određivanje nasljednika pa je za valjano iznasljeđenje
potrebno isto što i za valjano određivanje nasljednika. Oporučitelj može, pod određenim
pretpostavkama svoga potencijalnog nužnog nasljednika: a) kazniti iznasljeđenjem i b) lišiti
nužnog nasljednika njegovog nužnog dijela u korist njegovih i svojih potomaka. Isključenje i
lišenje nužnog dijela posebni su slučajevi iznaslijeđenja. No, isključenje kao i lišenje nužnog
dijela mora biti oporukom eksplicitno određeno. No, oporučitelj ne može ovime isključiti svaku
univerzalnu sukcesiju mortis causa, pod prijetnjom ništetnosti. Oporučiteljeva odredba o
iznaslijeđenju može biti valjana jedino u pogledu nasljednog prava. Isto tako, oporučitelj nije
ovlašten svojom odredbom u oporuci spriječiti da u situaciji kada ga nitko ne nasljeđuje,
njegovim univerzalnim sukcesorom postane općina, odnosno grad pod prijetnjom ništetnosti.

67
 www.pravokutnik.net

3. Određivanje zapisa (legata)

a) Određivanje zapisa

Određivanje zapisa je oporučna odredba usmjerena na to da bude pravni temelj na

kojem će određena osoba (zapisovnik, legatar, honorat) zbog ostaviteljeve smrti steći pravo
da od ostaviteljevog nasljednika (opterećenika, onerata) zahtijeva ispunjenje određene
činidbe koju će taj biti dužan ispuniti na teret i u granicama čiste vrijednosti onoga što će
steći naslijedivši ostavitelja. Sve vezano za određivanje nasljednika vrijedi i za određivanje
zapisovnika. Ako postoji sumnja je li oporučitelj neku osobu odredio za zapisovnika ili
nasljednika ex re certa, vrijedi pravilo da će u tako određenoj osobi gledati zapisovnika, osim
ako se ustanovi da je oporučiteljeva volja bila da mu ta osoba bude nasljednika. Iako oporučitelj
može za zapisovnika odrediti bilo koju osobu, granica su osobe u čiju korist uopće ne može
valjano oporučno raspolagati (slučaj javnih oporuka) Oporučitelj mora odrediti objekt zapisa,
odnosno činidbu koju će zapisovnik imati pravo zahtijevati od opterećenika. Zapis treba biti
određena činidba koja mora biti moguća, dopuštena, određena ili barem odrediva. Sadržaj
činidbe može biti dare, facere i praestere. Opterećenikova činidba će imati i neki svoj predmet
(tzv. objekt drugog reda), odnosno stvar ili pravo koje opterećenik treba prenijeti ili glede kojega
treba nešto trpjeti ili propustiti. Predmet činidbe može biti neka stvar ili pravo iz ostavinske
mase, a u pogledu takvih predmeta oporučitelj može odrediti i tzv. neposredan zapis, odnosno
zapisovnika ovlastiti na stjecanje određene stvari ili prava iz ostavine bez posebnog određivanja
opterećenika. Sloboda određivanja zapisa ide i šire, pa oporučitelj može zapisom ovlastiti i na
takvu činidbu kojoj je objekt neka stvar ili pravo koje pripada opterećeniku neovisno o
nasljeđivanju, štoviše može ovlastiti zapisovnika da od opterećenika potražuje činidbu čiji objekt
niti postoji u ostavinskoj masi, niti uopće pripada opterećeniku, nego će ga opterećenik trebati
nabaviti da bi glede njega mogao zapisovniku izvršiti odnosnu činidbu. Opterećenik može biti
jedino osoba koja temeljem oporuke nešto stječe zbog ostaviteljeve smrti, redovito nasljednik
(oporučni ili zakonski), ali bi mogao biti i zapisovnik (onda se govori o podzapisu), odnosno čak
i podzapisovnik. Osobu koju opterećuje neki zapisom oporučitelj ne mora izričito odrediti
oporukom (iako može). Ako oporukom ne odredi tko je opterećenik, tada je to nasljednik (bilo
temeljem zakona ili oporuke). Ako postoji više sunasljednika, u pravilu su svi opterećenici, ali

68
 www.pravokutnik.net

oporučitelj može odrediti i da je opterećenik nekog zapisa samo jedan ili samo nekoliko od više
sunasljednika. Oporučitelj ne može odrediti zapis tako da bude na štetu njegovih vjerovnika. Ako
bi ipak tako postupio ta njegova odredba ne bi štetila tražbinama njegovih vjerovnika jer uvijek
tražbine oporučiteljevih vjerovnika imaju prednost pred pravima zapisovnika da ispunjavaju
ispunjenje zapisa. Oporučitelj zapisima ne smije povrijediti pravo na nužni dio, a suprotna
odredba bila bi pobojna u onoj mjeri u kojoj ona vrijeđa pravo na nužni dio. Oporučitelj može i
regulirati odnos među više zapisa, odnosno odrediti privilegirati neke zapise. O tome bi se radilo
kada bi oporukom bilo određeno da u slučaju kada nije moguće ispuniti sve oporukom određene
zapise jer tražbine oporučiteljevih vjerovnika iscrpljuju vrijednost s kojojm opterećenik odgovara
za ostaviteljeve dugove i za zapise – opterećenik treba, nakon podmirenja dugova, ispuniti
privilegirane zapise koliko je to najviše moguće u granicama njegove odgovornosti.
Privilegiranim zapisom se ujedno smanjuje i povreda nužnog dijela. Zbog toga će privilegirani
zapis biti privilegiran i u slučaju kada bi trebalo zapise smanjivati zbog toga što je njima
povrijeđen nužni dio nužnog nasljednika jer će se privilegirani zapis umanjiti samo ako
vrijednost zapisa ne dostiže da se namiri nužni dio.

b) Određivanje podzapisa

Podzapis je zapis kojim je oporučitelj opteretio svojeg zapisovnika. Određivanje

podzapisa je oporučna odredba usmjerena na to da bude pravni temelj na kojem će
određena osoba (podzapisovnik, honorat) zbog ostaviteljeve smrte steći pravo da od
zapisovnika (opterećenika) zahtijeva ispunjenje neke određene činidbe koju će joj ta osoba
biti dužna ispuniti na teret i u granicama svoga zapisa. I podzapisovnika može oporučitelj
opteretiti nečijim pravom na podzapis, pravom na pod-podzapis itd. U pogledu određivanja
podzapisa vrijedi mutatis mutandis isto što i za zapise.

69
 www.pravokutnik.net

4. Određivanje zamjenika (supstituta)

a) Obična zamjena (vulgarna supstitucija)

Može se dogoditi da oporučitelja neće htjeti ili moći naslijediti osoba koju je odredio za
svojeg nasljednika. Tada oporučitelj može odrediti zamjenika (supstituta) kome će pripasti
nasljedstvo za slučaj da određeni nasljednik umre prije njega, odrekne se nasljedstva ili da bude
nedostojan da ga naslijedi, a isto vrijedi i za zapise, naloge i ostala raspolaganja. Time se
uspostavlja obična, tzv. vulgarna supstitucija. Ovakvom oporučnom odredbom, supstitut
dobiva nasljedno pravo supsidijarno. Kao i za nasljednike, ova pravila vrijede i za zapise,
podzapise i npr. korisnike naloga. Ovakva oporučna odredba je u biti odredba uz negativni
suspenzivni uvjet. Ispunjenje toga negativnog suspenzivnog uvjeta naziva se supstitucijski
slučaj, točnije nastupanje supstitucijskog slučaja. Ako oporučitelj nije posebno odredio za koji
slučaj je postavio zamjenika, to znači da postoji supstitucijski slučaj kada prvenstveno ovlaštena
osoba nije stekla ono što joj je bilo namijenjeno bez obzira na razlog zašto ona nije stekla. No,
oporučitelj može postaviti zamjenika i samo za neki određeni slučaj nestjecanja prava od strane
osobe kojoj je ono prvenstveno namijenjen. Oporučitelj može istoj osobi odrediti i nekoliko
zamjenika alternativno, odnosno svakoga za drugi supstitucijski slučaj (npr. neka me naslijedi A,
a ako A ne bude na životu, neka me umjesto njega naslijedi B, ali ako A bude nedostojan, neka
me naslijedi C) Oporučitelj može odrediti i nekoliko zamjenika za isti supstitucijski slučaj pa će
svi oni biti ovlašteni steći pravo umjesto prvenstveno ovlaštene osobe i to kao sunasljednici,
odnosno kao ovlaštenici istoga zapisa, podzapisa i dr. On može zamjenike odrediti i supsidijarno,
odnosno za jedan supstitucijski slučaj odrediti nekoga zamjenika ili zamjenike, a drugoga ili
druge odrediti za zamjenika tom zamjeniku itd. Naravno, moguće su različite kombinacije u
određivanju zamjenika.

b) Povjerbena zamjena (fideikomisarna supstitucija)

To je odredba po kojoj bi nasljedno pravo, odnosno pravo na zapis i sl., koje je

oporučitelj namijenio nekoj osobi, trebalo zbog oporučiteljeve smrti pripasti prvo toj osobi, a
nakon njezine smrti drugoj, pa eventualno nakon smrti te osobe trećoj itd. Razlika prema

70
 www.pravokutnik.net

vulgarnoj supstituciji je u tome što obični zamjenik stječe umjesto o osobe koja je bila
postavljena za nasljednika, odnosno zapisovnika i sl., ali to pravo nije stekla, dok kod ove
supstitucije to pravo stječe zbog oporučiteljeve smrti prvo osoba kojoj je ono oporukom
namijenjeno, a nakon njezine smrti će ga steći onaj tko je određen da nakon nje bude nositelj
istoga prava (on to pravo ne stječe umjesto, već nakon nje) Povjerbena zamjena je kod nas
zabranjena pa bi takva oporučna odredba bila i ništetna.

5. Ograničenje uvjetima i rokovima

Oporučitelj je ovlašten u pojedinim oporučnim odredbama odrediti uvjete ili rokove te

time ograničiti učinke tih oporučnih odredba. Ovdje se uvjeti prosuđuju prema općim pravilima
građanskog prava, ako nasljednopravnim nije nešto posebno rečeno. Kada su oporuci dodani
nevaljani uvjeti, oni su ništetni i smatra se kao da ne postoje. To ne utječe na valjanost ostalih
oporučnih odredaba pa ni onih koje je oporučitelj bio uvjetovao takvim uvjetima. Kada je
oporučnom odredbom nasljedno pravo neke osobe učinjeno ovisnim od ispunjenja uvjeta ili
isteka roka, posljedica je sukcesivno nasljeđivanje. Ako oporučitelj nasljedniku nasljedno pravo
ograničiti raskidnim uvjetom ili konačnim rokom, ispunjenjem uvjeta odnosno istekom roka
postavljeni nasljednik će prestati biti nasljednikom pa će oporučitelja naslijediti njegovi zakonski
nasljednici. Ako oporučitelj postavi nasljednika uz suspenzivan uvjet ili uz početni rok tada će
nasljeđivati njegovi zakonski nasljednici, ali s ispunjenjem uvjeta odnosno istekom roka,
nasljednikom postaje ona osoba koja je oporukom određena. Jednaki učinak će imati i oporučna
odredba kojom je ista okolnost određena za uvjet nasljednog prava dvoje nasljednike, samo što je
u odnosu prema jednom raskidan, a u odnosu prema drugom odgodan uvjet (tzv. dvostruki
uvjet) Takav učinak ima i odredba kojom je oročeno nasljedno pravo jedne osobe tako da će joj
prestati nasljedno pravo istekom toga roka, a drugoj osobi istekom tog istog roka nastati. U svim
ovim slučajevima oporučitelja nasljeđuje jedna osoba, a potom druga. One nasljeđuju sukcesivno
čime dobivaju poseban položaj prethodnoga i potonjega nasljednika. Ako je oporukom određeno
pravo na zapis ili podzapis uz ograničenje rokom ili uvjetom, to može dovesti do sukcesivnog
stjecanja tih prava. Zbog zabrane fideikomisarne supstitucije, postavlja se pitanje nije li time
zabranjeno svako ograničavanje nasljednog prava, zapisa i podzapisa uvjetom i rokom jer
uzrokuje sukcesivno nasljeđivanje, odnosno sukcesivno stjecanje zapisa i podzapisa. Odgovor je

71
 www.pravokutnik.net

negativan, budući da je zakonom izričito određeno da oporučitelj može u pojedinim oporučnim

odredbama odrediti rokove ili uvjete. Ipak gdje je granica? Kao odredba o fideikomisarnoj
supstituciji, može se tretirati samo ona odredba kojom se nasljedno pravo, pravo na zapis ili
podzapis namjenjuje nekome uz ograničenje rokom ako je taj rok smrt onoga tko je naslijedio,
odnosno stekao pravo na zapis ili podzapis. Svi ostali slučajevi ne bi podlijegali zabrani.

6. Opterećivanje nalozima

Određivanje naloga je oporučna odredba usmjerena na to da osobu u čiju je korist

je oporučitelj namijenio nasljedno pravo, pravo na zapis ili podzapis i sl., optereti dužnošću
da ispuni oporukom određenu činidbu na teret vrijednosti onoga što ona na temelju
oporučnog raspolaganja stječe za slučaj smrti. Nalog je nalik zapisu s jedne, a uvjetu s druge
strane. Postoji opterećena osoba (onerat) koja je dužna ispuniti određenu činidbu, ali pozicija
koju ima onaj u čiju korist bi opterećena osoba trebala tu činidbu ispuniti je bitno različita.
Zapisovnik stječe temeljem odredbe o zapisu pravo da mu opterećenik ispuni određenu činidbu
pa može od njega zahtijevati ispunjenje te činidbe, nalog ne daje korisniku naloga pravo da
zahtijeva činidbu od opterećene osobe. On je samo korisnik naloga, osoba koja će imati neku
korist kada nalog bude ispunjen, ali nije i ovlaštenik prava na ispunjenje činidbe određene
nalogom. Nalog nalikuje uvjetu, i to raskidnom prema učinku koji će nastupiti ne bude li na
vrijeme ispunjen. Ipak, nalog se razlikuje od raskidnog uvjeta po tome što neispunjenje naloga
nema tako striktno djelovanje kakvo ima ispunjenje raskidnog uvjeta. Ako nalogom opterećeni
ne ispuni ono što mu je oporukom naređeno, korisnik naloga nije taj koji bi bio ovlašten
zahtijevati ispunjenje. Na ispunjenje naloga se može siliti, ali siliti ne može korisnik naloga,
nego oporučiteljev nasljednik (ako je nalogom opterećeni neki od sunasljednika, može ga siliti
bilo koji od ostalih sunasljednika), odnosno izvršitelj oporuke ako takav postoji. No,
neispunjenje naloga djeluje i kao ispunjenje negativnog, raskidnog uvjeta, što znači da će
opterećena osoba izgubiti ono što joj je oporučitelj namijenio svojom oporukom (nasljedno
pravo, pravo na zapis i sl.) uz opterećenje nalogom ako na vrijeme ne ispuni činidbu određenu
nalogom. Opterećena osoba to neće izgubiti ako nije kriva što nije točno ispunila upravo ono što
joj je bilo nalogom određeno ako se točnom ispunjenju naloga približila koliko je najviše
moguće, odnosno ako ga je ispunila onako i onoliko koliko joj je to u postojećim okolnostima

72
 www.pravokutnik.net

bilo najviše moguće. U slučaju da uopće nije moguće ikakvo pa ni približno ispunjenje naloga,
osoba opterećena nalogom smije zadržati ono što joj je ostavljeno, osim ako iz ostaviteljeve volje
ne proizlazi suprotno ili ako svojom krivnjom ne može ispuniti nalog. Ako su oporučnim
odredbama dodani nalazi koji nisu valjani (nemogući i nedopušteni) oni su ništetni i smatra se
kao da ne postoje (pro non scripto) To neće utjecati na valjanost ostalih oporučnih odredbi pa
tako ni onih kojima je oporučitelj raspolagao uz opterećenje takvim nalogom. Isto tako, i nalozi
neće biti valjani ako su napravljeni u korist onih osoba u čiju korist oporučitelj ne može valjano
raspolagati (kod javne oporuke)

7. Raspolaganje u dopuštenu svrhu i osnivanje zaklada

Oporučitelj može oporukom odrediti da se neka stvar ili pravo ili dio ostavine ili cijela
ostavina upotrijebi za postignuće neke dopuštene svrhe radi čega može oporukom odrediti i
osnivanje pravne osobe. Ipak, sredstva ne mogu sama djelovati u društvenim odnosima jer to
mogu jedino pravni subjekti. Zato ta sredstva moraju pripasti nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi koje
će biti dužne to uporabiti upravo u tu svrhu. Tu oporučitelj ima dvije mogućnosti: a) može
oporukom već postojećoj osobi povjeriti postizanje određene svrhe i namijeniti joj za to
određena sredstva, odnosno kao tzv. nesamostalnu zakladu i b) može oporukom odrediti
osnivanje zaklade u pravom smislu, tzv. samostalnu zakladu radi postizanja određene svrhe te da
ujedno njoj namijeni sredstva za to. Nesamostalna zaklada nije pravni subjekt i nema samostalnu
egzistenciju pa pripada nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi, no nije potpuno nesamostalna jer tvori
unutar sredstava fizičke ili pravne osobe poseban fond koji je ta osoba dužna rabiti isključivo u
onu svrhu u koju je oporučitelj odredio. Ovisno o sadržaju, nesamostalna zaklada može se
pojaviti kao oporučna odredba o određivanju osobe nasljednika uz nalog ili kao odredba kojom
je u korist te osobe određen zapis (odnosno podzapis) opet uz takav nalog. Za valjanost takve
oporučne odredbe, uz dopuštenost svrhe, potrebno je i sve ono što je inače potrebno za valjanost
onih oporučnih odredbi čiji karakter ima. Ukoliko se osniva samostalna zaklada, takva
oporučna odredba nužno sadrži dvoje: a) pravni temelj za osnivanje zaklade i b) raspolaganje
imovinom u korist te zaklade koje može imati karakter određivanja nasljednika ili zapisovnika,
odnosno podzapisovnika. To nisu dvije odredbe već dva elementa iste odredbe jer nijedan ne
može djelovati bez drugog. Zaklada kao pravna osoba ne može postojati bez imovine, a ne može

73
 www.pravokutnik.net

se ni nasljednikom imenovati nešto što nije pravni subjekt. No oporučiteljeva odredba o

osnivanju zaklade je samo pravni temelj jer moraju još biti ostvarene i pretpostavke predviđene
posebnim zakonom (Zakon o zakladama i fundacijama), odnosno odobrenje i registracija od
nadležnog tijela javne vlasti. Nadležno tijelo će prosuditi je li dopuštena svrha koja je određena
oporukom pa će odobriti ili odbiti osnivanje zaklade. Odobri li osnivanje, zaklada će djelovati ex
tunc, odnosno kao da je zaklada postojala od trenutka oporučiteljeve smrti. Da odobrenje ne
djeluje unatrag, zaklada ne bi mogla postati nasljednikom, zapisovnikom i sl., pa ne bi mogla ni
nastati unatoč odobrenju jer bi joj nedostajao supstrat – imovina. Odbije li nadležno tijelo
odobriti osnivanje zaklade nije ni nastala zaklada koju je odredio oporučitelj pa nije ni postala
nasljednikom, podzapisovnikom i sl. jer je postojanje subjekta pretpostavka za stjecanje
nasljednog prava, a isto tako i prava na zapis, odnosno podzapis.

8. Oprost nedostojnosti

Oprost nedostojnosti je očitovanje ostaviteljeve volje učinjeno u obliku oporuke,

koje je usmjereno da ukloni odgovornost neke osobe za čin koji je razlog njezine
nedostojnosti da naslijedi tog ostavitelja. Oprost može biti: a) posebna (specijalna) – odnosno
ona kojim ostavitelj oprašta nedostojnome određeni čin koji je razlog nedostojnosti i b) opća
(generalna) – odnosno ona koja je dana bez navođenja koji se čin oprašta. Ako kod posebne
oprosti postoji još jedan razlog nedostojnosti, taj razlog djeluje i dalje. Valjanim općim oprostom
će prestati nedostojnost za nasljeđivanje ostavitelja koji je nedostojnome oprostio, uzrokovana
bilo kojim činom za koji je oporučitelj znao, ali ne i činom za koje on nije znao. Oprost
nedostojnosti da bi djelovao mora biti učinjen na način i uz pretpostavke koje se traže za
valjanost oporuke.

9. Određivanje izvršitelja oporuke

Izvršitelj oporuke je oporukom određena osoba koja će nakon smrti oporučitelja

obavljati poslove potrebne da bi se izvršilo ono što je oporukom određeno. Izvršitelj može biti
jedino poslovno sposobna fizička ili pravna osoba. Hoće li itko biti izvršitelj i tko će to biti,
može odrediti jedino oporučitelj. Oporukom se može odrediti i djelokrug izvršitelja oporuke.

74
 www.pravokutnik.net

Ako nije oporučitelj što drugačije odredio, izvršiteljeva dužnost je da u ime i za račun
nasljednika vodi brigu i poduzima što je potrebno za očuvanje ostavine, da njome upravlja, da u
ime i za račun nasljednika poduzima što je potrebno za isplatu dugova i zapisa, vodeći u svakom
pogledu brigu da oporuka bude izvršena onako kako je oporučitelj htio. Ako je više izvršitelja, a
oporučitelj nije odredio način kako će oni izvršavati svoju dužnost, oni obavljaju zajedno
povjerene im dužnosti. Naravno, oporuka mora biti valjana da bi određivanje izvršitelja oporuke
djelovalo.

10. Određivanje odnosa među sunasljednicima

Pravni položaj sunasljednika određen je normama objektivnog nasljednog prava, a one

odredbe koje uređuju položaj sunasljednika prema vani (prema trećima), striktne su naravi, dok
one koje uređuju odnose među sunasljednicima uglavnom su dispozitivne. Ništetna bi bila
oporučiteljeva odredba kojom bi zabranio nasljednicima da ikad razvrgnu zajednicu. Oporukom
je oporučitelj ovlašten odrediti da se neki dar što ga je učinio pojedinom sunasljedniku, ne
uračuna u njegov zakonski dio, isto kao i u pogledu zapisa i podzapisa koje je namijenio nekom
od sunasljednika. Oporukom se može odrediti i kako se interno među sunasljednicima dijele
dugovi koje oni moraju trećima solidarno podmiriti.

C Tumačenje sadržaja oporuke

Pravno relevantan sadržaj oporuke spoznaje se tumačenjem gdje nasljedno pravo zbog
specifičnosti oporuke postavlja neka posebna pravila dok se opća pravila primijenjuju samo
supsidijarno. One odredbe kojima se ispravnom primjenom pravila za njihovo tumačenje ne
može jednoznačno utvrditi sadržaj (nerazumljive su, protuslovne ili dvosmislene), ne mogu se
ispuniti pa su zbog toga ništetne. Osnovno pravilo tumačenja jest da se treba utvrditi prava
namjera (volja) oporučitelja. Težište nije na onome što je očitovano, nego na onome što se zaista
oporukom htjelo (subjektivno načelo tumačenja, za razliku od objektivnog koji se koristi kod
tumačenja pravnih poslova zbog pravne sigurnosti) Objektivno značenje izraza kojima se
oporučitelj poslužio nije relevantno utvrdi li se da ih je on primijenio u nekom drugom značenju.
Zato se kod tumačenja oporuke može koristiti i podacima koji nisu sadržani u oporuci ako oni

75
 www.pravokutnik.net

otkrivaju pravo značenje oporučnih odredbi. No tu treba biti oprezan jer se tumačenjem ne smije
preći granica postojanja oporučiteljeve oporuke, nadopunjujući je nečim čega u njoj nema. Ako
se ne može utvrditi prava volja oporučitelja u pogledu neke oporučne odredbe, odnosno ako bi
bila jednako moguća dva različita tumačenja postoje dvije mogućnosti: u korist i na štetu
zakonskih nasljednika. Ovdje je postavljeno posebno pravilo da u dvojbi o pravoj oporučiteljevoj
namjeri treba se držati onog što je povoljnije za oporučnog, a ne zakonskog nasljednika (načelo
favor testamenti) Posebno pravili je postavljeno za slučaj kada se ne može utvrditi prava volja
oporučitelja, a oporučna odredba bi se podjednako dobro mogla tumačiti u dva različita smisla –
jedan u korist, a drugi na štetu osobe kojoj se oporukom nameće neka obveza. Tada vrijedi
pravilo da u dvojbi o pravoj oporučiteljevoj namjeri treba se držati onoga što je povoljnije za
osobu koja je oporukom nečim opterećena. Stoga, ako bi se odredbe o zapisu, podzapisu ili
nalogu mogle shvatiti na dva načina, treba ih uzeti kao nevaljane jer to ide u prilog opterećene
osobe.

D Nevaljanost sadržaja odredbe

Oporuka ili pojedina odredba čiji je sadržaj nemoguć (uključujući i nerazumljiv) ili je
nedopušten nevaljana je (npr. oporučitelj je raspolagao tuđim pravom ili je raspolagao svojom
obvezom bez pristanka vjerovnika i sl.) Posljedica toga je ništetnost oporuke ili odredbe koja
nastupa po samom zakonu, a sud je uzima u obzir po službenoj dužnosti. Ako je sadržaj oporuke
nedopušten zbog suprotnost s nužnim dijelom, oporuka je pobojna u onoj mjeri u kojoj je to
potrebno radi otklanjanja povrede na nužni dio. Ako nije posebno propisano, ništetnost i
pobojnost oporuka ili pojedinih odredbi uređeno općim pravilima građanskog prava.

VI OPOZIV OPORUKE

Oporučitelju uvijek pripada pravo opozvati oporuku, u cjelini ili djelomično očitovanjem
danim u bilo kojem obliku u kojem se može napraviti oporuka (sloboda oporučnog
raspolaganja). Opoziv oporuke je jednostrano očitovanje oporučiteljeve volje upravljeno na
to da prestane postojati cijela oporuka ili pojedine njezine odredbe (animus revocandi) Da
bi opoziv bio valjan, u pravilu trebaju biti ispunjene sve pretpostavke koje se traže i za valjanost

76
 www.pravokutnik.net

oporuka. Da bi opoziv postojalo potrebno je u pravilu isto što i za postojanje oporuke, ali opoziv
ne mora uvijek biti učinjen izričito jer bi mogao biti učinjen i nekim zakonom predviđenim
konkludentnim radnjama. Oporuka ili oporučna odredba može se valjano opozvati
očitovanjem volje da je se opozove (u cijelosti ili djelomično) učinjenim u obliku: a) izričitog
opoziva oporukom, b) prešutnog opoziva oporukom, c) konkludentne radnje uništenja isprave i
d) konkludentne radnje raspolaganja predmetom oporučne odredbe, a e) predmijevat će se da su
opozvana oporučna raspolaganja učinjena u korist oporučiteljevog bračnog druga ako je brak
prestao temeljem pravomoćne presude nakon što je oporuka sastavljena. I na kraju, kod nas je
moguće valjano opozvati oporuku u nekom od oblika koji su pravilima stranih pravnih poredaka
predviđeni za valjano oporučivanje ako bi se prema propisima našeg prava o sukobu zakona i
oporuke koje su učinjene u takvom obliku smatrale valjanima (ZRS) Izričiti opoziv oporuke
može biti učinjen kao samostalna oporuka ili kao jedna od odredbi nove oporuke. Prešutan
opoziv je onaj koji je učinjen u obliku oporuke, ali tako da je oporučitelj načinio novu oporuku
čiji je sadržaj u suprotnosti sa sadržajem ranije oporuke. Ipak, nova oporučna odredba opoziva
samo onu stariju s kojom je u suprotnosti, ali ne i one starije odredbe koje joj nisu suprotne.
Oporučitelj može opozvati tu novu oporuku, ali učinak nije sasvim isti kao kod opozivanja
izričitog opoziva jer ranija oporuka opet u načelu ponovno dobiva snagu, ali je ipak ne dobiva u
slučaju ako se dokaže da oporučitelj to nije htio. Čin uništenja, odnosno opoziva oporuke
uništenjem isprave može se sastojati u njezinom tjelesnom uništenju (trganje, spaljivanje i sl.),
ali i u poništenju njezina teksta (npr. precrtavanjem) No opozvana je samo ona oporuka ili
odredba koja je uništena s namjerom opozivanja i to ako ju je uništio osobno oporučitelj ili netko
po njegovom nalogu te ako je njegova volja tada imala one kvalitete koje se traže za valjanost
oporučivanja. Svako kasnije oporučiteljevo voljno raspolaganje stvarju ili pravom koje je
nekome bio namijenio svojom oporučnom odredbom djeluje kao opoziv tog njegovog
oporučnog raspolaganja. Takvim faktičnim ili pravnim raspolaganjem nastupa nemogućnost
ispunjenja oporučne odredbe, a oporučitelj time opoziva oporučnu odredbu koja je suprotna
njegovom kasnije raspolaganju. To je od praktične važnosti jer onaj kome je oporukom bilo
namijenjeno nešto čime je oporučitelj faktično ili pravno raspolagao, nema pravo ni na naknadu
od oporučiteljevog nasljednika. Ako isti predmet naknano opet pripadne oporučitelju pa bude
ponovno uspostavljena mogućnost ispunjenja oporučne odredbe koja se na njega odnosi, ona
ipak ne može proizvoditi pravne učinke budući da je opozivom prestala postojati. Predmnijeva

77
 www.pravokutnik.net

o opozivu oporučnih odredbi nastaje kada oporučitelj oporuči u korist neke osobe s kojom je
bio u braku, ali je taj brak prestao temeljem pravomoćne presude, a takvim prestankom braka
nastaje zakonska predmnjeva da je oporučitelj opozvao one odredbe svoje oporuke kojima je
raspolagao u korist svojeg bivšeg bračnog druga. Ako oporučitelj želi da te odredbe ostanu na
snazi, tu volju treba očitovati u obliku oporuke što će onda djelovati u granicama postojanja i
valjanosti te oporučne odredbe. Naravno, ako oporučitelj oporuči u korist osobe s kojom je bio u
braku nakon prestanka braka, to neće priječiti pravne učinke tako sastavljene oporuke.

VII POSTUPANJE S OPORUKOM

A Čuvanje oporuke

Nakon sastavljanja u bilo kojem obliku, oporuka ima oblik isprave. Ta isprava pripada
oporučitelju pa o njemu ovisi kako će je čuvati. Ako se oporuka preda na čuvanje drugoj
(fizičkoj ili pravnoj) osobi, pravni temelj toga čuvanja biti će ugovor o ostavi (depozitu).
Nakon oporučiteljeve smrti ugovor o ostavi se nastavlja s oporučiteljevim nasljednicima, ali s
time da ostavoprimac neće predati oporuku nasljednicima, nego sudu radi njezina proglašenja.
Ostavoprimac podliježe općoj dužnosti predavanja oporuke sudu, a kada ispuni tu dužnost, to
ima učinak kao da je predao oporuku oporučiteljevim nasljednicima. Oporučitelj može predati
oporuku na čuvanje i tijelu javne vlasti nadležnom za čuvanje oporuka, odnosno onome tko
čuvanje oporuka obavlja kao javnu službu (javni bilježnik). Tada nastaje također odnos ostave,
ali s javnopravnim elementima pa nema mjesta za ikakvo posebno ugovoranje. Ako se
oporučitelj odluči predati oporuku na čuvanje tijelu nadležnom za čuvanje oporuka, to tijelo
mora oporuku primiti na čuvanje. Tako se može predati na čuvanje svaki pismeni sastavak koji
bi prema svojim vanjskim obilježjima mogao biti oporuka. Nadležni za primiti oporuku na
čuvanje onome tko ih čuva obavljajući to kao javnu službu su općinski sudovi, javni bilježnici, a
u inozemstvu hrvatskim državljanima i (diplomatsko)konzularna predstavništva. Nadležne osobe
ne smiju odbiti primitak oporuke na čuvanje ako oporuku preda oporučitelj ili osoba koju je on
za to ovlastio. Oporuka se na čuvanje može predati otvorena ili zatvorena. Nakon primitka,
oporuka se čuva s posebnom pažnjom odvojeno od ostalih spisa, a o primitku oporuke će se bez
odgađanja poslati obavijest u Hrvatski upisnik oporuka. Oporuka predana na čuvanje je samo

78
 www.pravokutnik.net

objekt ostavoprimčevog neposrednog posjeda i ne pripada ostavoprimcu (čuvaru) pa je zato

dužan vratiti oporuku kad god oporučitelj to zatraži. Kao ni predajom na čuvanje, tako ni
vraćanjem oporuke ne nastaje nikakav pravni učinak koji bi se odnosio na postojanje ili valjanost
te oporuke. Opozivom ostave, oporučitelj ne opoziva i svoju oporuku, nego ona i dalje postoji.

B Dužnost predaje oporuke nakon oporučiteljeve smrti

Svatko tko posjeduje ispravu u koju je oblikovana nečija oporuka, dužan je nakon
oporučiteljeve smrti predati tu ispravu bilo kojem (najbližem) općinskom sudu radi proglašenja,
a i svatko tko zna da je ostavitelj sastavio oporuku te gdje se ona nalazi, dužan je o tome
obavijestiti općinski sud. Ostavinski sud dužan je bez odgađanja zatražiti sve podatke iz
Hrvatskog upisnika oporuka o mogućim oporukuma umrle osobe, a od osobe i tijela kojima je
oporuka povjerena na čuvanje, da mu je dostave. Svjedoci usmene oporuke moraju obavijestiti
sud ili javnog bilježnika o tome da je oporučitelj pred njima usmeno oporučio i koji je sadržaj
njegove oporuke. Mogu to učiniti pismeno (sastavljanjem i dostavljanjem isprave sudu ili
javnom bilježniku) ili usmeno na zapisnik (tzv. zapisnik o usmenoj oporuci) Tako o
oporučiteljevoj usmenoj oporuci nastaje isprava, bilo privatna (sastavljena od svjedoka) ili javna
(sastavljena od suda ili javnog bilježnika) u kojoj će biti naveden sadržaj oporučiteljeve volje.
Ako svjedoci usmene oporuke propuste obaviti ovu dužnost to neće štetiti ni postojanju ni
valjanost te oporuke, budući da propust trećih osoba (svjedoka) ne smije biti smetnja provođenju
oporučiteljeve volje te će se svjedoke naknadno saslušati. Zapisnik o naknadnom saslušanju
zamijenit će onu ispravu o usmenoj oporuci koja nedostaje.

C Rekonstrukcija oporuke

Ako isprava bude uništena, izgubljena, sakrivena ili zametnuta, a da to nije oporučiteljev
vanjski znak za opoziv oporuke, ona i dalje pravno postoji ako ispunjava pretpostavke za to, a
nedostaje samo tekst uobličen u ispravu. Ta smetnja se može ukloniti rekonstrukcijom oporuke
ili kako to Zakon o nasljeđivanju naziva, dokazivanjem uništene, izgubljene, sakrivene ili
zametnute oporuke. Oporuku je nadležan rekonstruirati sud, ali samo na zahtjev
zainteresirane osobe na kojoj leži teret dokazivanja da je oporučitelj oporučio, u kojem obliku

79
 www.pravokutnik.net

i s kojim sadržajem, ali samo u onom dijelu sadržaja koji se odnosi na tu osobu, a ne oporuku
kao cjelinu. Ona treba dokazati da je isprava uništena i sl., ali da to nije bilo očitovanje
oporučiteljeve volje kojim valjano opoziva tu oporuku uništenjem isprave. Ako nema spora o
relevantnim činjenicama pa svi zainteresirani sudionici ostavinskog postupka očituju svoju
suglasnost, oporuku će rekonstruirati ostavinski sud, odnosno javni bilježnik kao povjerenik
suda. Onaj tko je dao svoju suglasnost za rekonstrukciju oporuke, nije time vezan pa kasnije
može u parnici dokazivati da oporuka pravno ne postoji ili nije valjana. U ovom postupku se ne
ocjenjuje pravno postojanje ili valjanost oporuke, osim što se utvrđuje da oporučitelj nije
oporuku opozvao uništenjem isprave. Zato jedino glede ovoga zainteresirana osoba koja je
valjano dala suglasnost za rekonstrukciju ne bi mogla kasnije tvrditi suprotno. Nakon saslušanja
svih zainteresiranih osoba i provođenja dokaza koje su one predložile mora se utvrditi da postoji
suglasnost o svemu relevantnome te se sastavlja zapisnik kojim se rekonstruira oporuka te ga se
proglašava kao oporuka. Ako postoji spor oko pravnorelevantnih činjenica, oporuka će se morati
rekonstruirati u parnici. Ako je ostavinski postupak okončan, parnica se mora pokrenuti da bi se
oporuka rekonstruirala. Kada tužitelj dokaže u parnici sve one činjenice koje su relevantne za
rekonstrukciju oporuke, sud će oporuku rekonstruirati presudom. Pravomoćna presuda će u
svemu zamijeniti ispravu koja nedostaje te će se s njom postupati kao što bi se postupalo i s
oporukom.

D Proglašenje oporuke

Nakon ostaviteljeve smrti javno se proglašava njegova oporuka, odnosno ono što bi
prema svojim vanjskim obilježjima mogla biti njegova oporuka. Proglašenjem se javno
objavljuje postojanje i sadržaj isprave koja navodno sadrži ostaviteljevu oporuku čemu se daje
potreban publicitet te se zainteresiranima omogućuje da saznaju za navodnu ostaviteljevu
oporuku i njezin sadržaj kako bi mogli tome primjeriti svoje daljnje postupke. Tek nakon
proglašenja, ta isprava može biti u ostavinskom i parničnom postupku predmet rasprave i
odlučivanja je li to zaista oporuka ili nije, je li valjana i sl. Od proglašenja počinju teći rokovi u
kojima je moguće oporuku pobijati (bez obzira na to što su zainteresirane osobe možda i ranije
znale za oporuku i okolnosti pod kojima je ona napravljen)

80
 www.pravokutnik.net

E Upis u Hrvatski upisnik oporuka

Da bi se problem neznanja o postojanju oporuke smanjio, ustanovljen je Hrvatski upisnik

oporuka. To je javni upisnik koji vodi Javnobilježnička komora po pravilima koja je za to
propisao pravilnikom ministar pravosuđa. U njega se za sve što ostavlja dojam nečije oporuke,
mogu unijeti slijedeći podaci: a) da je navodna oporuka sastavljena, b) da je i gdje je
pohranjena, c) da je proglašena. U upisnik se ne upisuje sadržaj oporuka niti se oporuke mogu u
njega pohranjivati. Upisi se u pravilu ako zakonom nije što drugo određeno, obavljaju samo na
zahtjev oporučitelja. Upis pravno ništa ne mijenja, niti je ostaviteljevom oporukom postalo nešto
što to nije, niti je postalo nešto valjano, niti je od privatne oporuke nastala javna i sl. Prije
oporučiteljeve smrti podaci iz upisnika se ne mogu nikome staviti na raspolaganje osim
oporučitelju ili osobi koju je on za to ovlastio posebnom punomoći. Nakon ostaviteljeve smrti
ostavinski sud (odnosno javni bilježnik) dužan je bez odgode zatražiti sve podatke iz Hrvatskog
upisnika oporuka o mogućim oporukama umrle osobe. Nakon proglašenja oporuke, nadležno
tijelo koje ju je proglasilo dužno je o tome poslati obavijest u upisnik koja se odmah upisuje.

GLAVA 5. – ZAKONSKO NASLJEĐIVANJE

I UOPĆE

Zakonsko (intestatno) nasljeđivanje je stjecanje subjektivnog nasljednog prava zbog

ostaviteljeve smrti koja se zbiva neposredno na temelju zakona jer u trenutku otvaranja
nasljedstva u pogledu stjecatelja postoje one pravne činjenice koje su zakonom određeni
pravni temelj nasljeđivanja ostavitelja, što određuju norme objektivnog nasljednog prava.
Zakonsko nasljeđivanje u pravilu pripada osobama koje su s ostaviteljem povezane nekim
zakonom određenim obiteljskim vezama. Kada ostavitelj ništa ne odredi (ili valjano ne odredi)
svojom oporukom, njega temeljem zakona nasljeđuju oni koji su s njima bili za života povezani
onim obiteljskim vezama koje se redovito smatraju najbližima. Nasljeđivanje temeljem zakona
događati u slučajevima u kojima se otvorilo neko nasljedstvo, ali nitko temeljem oporuke nije
stekao nasljedno pravo (oporuka ne postoji, nije valjani, oporučni nasljednik je nedostojan ili se

81
 www.pravokutnik.net

valjano odrekao nasljednog prava i sl.), a i u slučajevima u kojima je oporučni nasljednik stekao
samo neki dio nasljednog prava pa preostali dio tog prava stječe zakonski nasljednika ostavitelja.

II KRUG POTENCIJALNIH ZAKONSKIH NASLJEDNIKA

A Uopće

Ovaj krug formira se normama objektivnog nasljednog prava, određujući koje obiteljske
veze s ostaviteljem ovlašćuju na stjecanje nasljednog prava temeljem zakona. Kao i u drugim
pravnim porecima i kod nas je zakonsko nasljeđivanje uređeno uz poštovanje obiteljske
pripadnosti (načelo obiteljske pripadnosti), ali uz ograničavanje kruga potencijalnih zakonskih
nasljednika. Nisu svi pripadnici ostaviteljeve obitelji njegovi zakonski nasljednici, nego samo
oni koji su s njime bili povezani zakonom određenim obiteljskim vezama. Isto tako, istaknuto je
načelo uzajamnosti pa krugu potencijalnih zakonskih nasljednika pripadaju jedino oni kojima bi i
taj ostavitelj bio potencijalni zakonski nasljednik. Primijenjeno je i načelo ravnopravnosti kod
nasljeđivanja pa jednake obiteljske veze s ostaviteljem jednako ovlašćuju na nasljeđivanje. Kod
nas kao potencijalni zakonski nasljednici mogu se javiti samo osobe koje su u ostaviteljem
u trenutku smrti bile povezane: a) krvnim srodstvom, b) građanskim srodstvom, c) bračnom
vezom i d) izvanbračnom vezom.

B Krvno srodstvo s ostaviteljem i pripadnost krugu njegovih potencijalnih zakonskih

nasljednika

Ovdje je krug ograničen, ali ipak i prilično širok. Od ostaviteljevih krvnih srodnika u ovaj
krug ulaze: a) njegovi srodnici iz ravne loze, kako silazne (potomci – descendenti) tako i uzlazne
(preci – ascendenti) i to svi bez razlike te b) ostaviteljevi srodnici iz pobočnih linija (kolaterali),
ali samo oni koji su potomci ostaviteljevih roditelja ili su potomci ostaviteljevih djedova i baka.
Ostali kolaterali, bez oporuke, nisu pozvani na nasljeđivanje. Problem kod nasljeđivanja se javlja
kod nasljeđivanja izvanbračnih srodnika pa tamo neophodno mora biti utvrđeno majčinstvo ili
očinstvo.

82
 www.pravokutnik.net

C Građansko srodstvo s ostaviteljem i pripadnost krugu njegovih potencijalnih zakonskih

nasljednika

Koji će od građanskih srodnika ulaziti u ovaj krug (srodnici po posvojenju) ovisi o

propisima Obiteljskog zakona koji uređuju pravne posljedice posvojenja. Između posvojitelja i
njegove obitelji (bračnog druga i srodnika) s jedne, te posvojenika i njegovih potomaka s druge
strane, posvojenjem dolazi do uzajamnog ulaženja u krug potencijalnih zakonskih nasljednika
kao da je riječ o krvnom srodstvu. Posvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti posvojenika
i njegovih krvnih srodnika pa stoga posvojenik i njegovi potomci izlaze iz kruga potencijalnih
zakonskih nasljednika svojih krvnih srodnika, kao i oni iz njihovih. No ukoliko dijete posvoji
njegova maćeha ili očuh tada time ne prestaju obiteljska prava i dužnosti između posvojenika i
onog njegovog roditelja koji je u braku s posvojiteljem kao ni s krvnim srodnicima tog roditelja.
Tada posvojenik ostaje u krugu zakonskih nasljednika svojeg roditelja koji je u braku s
posvojiteljem kao i njegovih (krvnih i građanskih) srodnika.

D Bračna veza s ostaviteljem i pripadnost krugu njegovih potencijalnih zakonskih

nasljednika

Da bi bračni drug bio ovlašten naslijediti ostavitelja, on mora u trenutku smrti biti s njim
u valjanom braku. Bračni drugovi iz razvedenih i poništenih brakova nisu bračni drugovi pa nisu
ni ovlašteni potencijalni zakonski nasljednici. Čak i ako se nalazi u valjanom braku u trenutku
smrti, nadživjeli bračni drug nije ovlašten zakonski naslijeđivati ako: a) je ostavitelj još za života
podnio tužbu za razvod, poništaj ili sporazumni zahtjev za razvod braka, a nakon njegove smrti
se utvrdi da su bili osnovani, b) brak preživjelog bračnog druga s ostaviteljem bude proglašen
nepostojećim ili poništen poslije ostaviteljeve smrti, a iz uzroka za čije je postojanje nadživjeli
bračni drug znao ili morao znati u vrijeme sklapanja braka i c) je zajednica života nadživjelog
bračnog druga s ostaviteljem trajno prestala krivnjom nadživjelog bračnog druga ili u sporazumu
s ostaviteljem. U slučaju izvatka iz matice vjenčanih vrijedi predmnijeva, a tko tvrdi suprotno
dužan je to i dokazati.

83
 www.pravokutnik.net

E Izvanbračna veza s ostaviteljem i pripadnost krugu njegovih potencijalnih zakonskih

nasljednika

Izvanbračni drug dolazi kao potencijalni zakonski nasljednik ako je izvanbračna

zajednica s ostaviteljem bila zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca koja je trajala dulje
vrijeme (neodređeno, ali se uzima u obzir propis OBZ-a od tri godine) te je prestala
ostaviteljevom smrću, a u pogledu te izvanbračne zajednice bile su ispunjene sve pretpostavke
koje bi trebale biti ispunjene i da bi brak tih osoba bio valjan.

III ZAKONSKI NASLJEDNI RED

A Uopće

Zakonski nasljedni red uspostavlja hijerarhiju među pravnim temeljima

nasljeđivanja čime određuje prioritet po kome pripadnici kruga potencijalnih zakonskih
nasljednika dolaze u obzir da steknu subjektivno nasljedno pravo, odnosno da naslijede
ostavitelja. Ostavitelja će moći naslijediti jedino onaj (ili oni) među pripadnicima kruga
njegovih potencijalnih zakonskih nasljednika koji ima tako jak pravni temelj za nasljeđivanje
toga ostavitelja, da ni jedan drugi pripadnik toga kruga koji postoji u trenutku ostaviteljeve smrti,
sposoban je za nasljeđivanje i nije se odrekao nasljedstva, nema tako jak pravni temelj
nasljeđivanja kao što je njegov (njihov). Tko od potencijalnih zakonskih nasljednika ima jači
pravni temelj, određuje upravo zakonski nasljedni red. Zakonski nasljedni red razvrstava sve
potencijalne zakonske nasljednike u temeljne skupine – u pojedine nasljedne redove među
kojima uspostavlja redoslijed prvenstva pri nasljeđivanju, uz primjenu načela isključivosti. Time
je za cijelu skupinu nasljednika koji pripadaju istom nasljednom redu, određeno mjesto u tom
redoslijedu prvenstva. Unutar svakog pojedinog nasljednog preda također je uspostavljen red
prvenstva pravnih temelja nasljeđivanja o kojem ovisi koji će od potencijalnih zakonskih
nasljednika iz toga nasljednog reda zaista moći steći nasljedno pravo i koliko će velik dio toga
prava moći steći. Odnose jačine pravnih temelja nasljeđivanja unutar pojedinog nasljednog
reda, određuju pravila o konkurenciji, predstavljanju i prirastanju. Pravila zakonskog

84
 www.pravokutnik.net

nasljednog reda vrijede za svako zakonsko nasljeđivanje (nužno i zakonsko temeljem

dispozitivnih zakonskih pravila, odnosno zakonsko nasljeđivanje u užem smislu)

B Razvrstavanje potencijalnih zakonskih nasljednika u pojedine nasljedne redove

1. Parentelarni sustav

Po ovom sustavu, ostaviteljevi srodnici se razvrstavaju u skladu s prirodnom građom

obitelji. Parentelarni sustav uvažava činjenicu da se svaka obitelj (u smislu krvnih srodnika)
sastoji od niza generacija, kojemu se ne može sagledati početak kao i da su svi pripadnici obitelji
međusobno povezani svojim podrijetlom. Obitelj se stoga sastoji od parentela (lat. parens-tis –
roditelji), odnosno skupina koje se sastoje od jedne osobe kao zajedničkog pretka (rodonačelnika
parentele) i svih potomaka toga pretka (članova parentele) Svatko je preko svojih najbližih
predaka pripadnik dviju najužih parentela (jedne očeve i jedne majčine) Kao pripadnik svake od
tih parentela on je povezan sa svojim ocem, odnosno majkom kao rodonačelnikom parentele, a
preko njih i sa svim onim svojim pobočnim srodnicima koji su potomci toga rodonačelnika
(braća i sestre, njihovom djecom, djecom njihove djece itd.) Najčešće će to biti zajednički
potomci obaju rodonačelnika pa će se parentele podudarati, ali to ne mora uvijek biti slučaj
(polubraća, polusestre, odnosno polukrvna braća i polukrvne sestre) Kao što svatko vuče lozu od
svojih roditelja, tako i njegovi roditelji vuku lozu od svojih roditelja pa su članovi i njihovih
parentela. Time je svatko preko svojih roditelja uključen u četiri šire parentele (parentela djeda iz
očeve loze, parentela bake iz očeve loze, parentela djeda iz majčine loze i parentela bake iz
majčine loze). Time je povezan u iste parentele sa svojim djedovima i bakama kao
rodonačelnicima parentele, ali i sa svim onim svojim pobočnim srodnicima koji su potomci
djedova i baka (stričevi, ujaci, tetke kao i sa svim njihovim potomcima) itd. Razvrstavanje
ostaviteljevih krvnih srodnika u nasljedne redove slijedi ovakvu građu obitelji jer istom redu
pripadaju oni njegovi srodnici koji su mu jednako bliski prema parentelarnoj građi obitelji. I.
nasljedni red čine: ostaviteljevi potomci, odnosno članovi parentele kojoj je sam ostavitelj
rodonačelnik, II. nasljedni red čine dvije parentele: parentela ostaviteljevog oca kao
rodonačelnika te parentela ostaviteljeve majke, III. nasljedni red čine četiri parentele: a) u lozi
ostaviteljevog oca parentela ostaviteljevog djeda i parentela ostaviteljeve bake i b) u lozi

85
 www.pravokutnik.net

ostaviteljeve majke parentela ostaviteljevog djeda i parentela ostaviteljeve majke. IV. nasljedni
red čini osam parentela (pradjed i prabaka) U svaki od njih ulaze parentele kojima su
rodonačelnici ostaviteljevi preci i to uvijek za po jedan stupanj srodstva udaljeni od prethodnih, a
članovi parentele su svi potomci odnosnoga rodonačelnika koji nisu već uvršteni u bližu
parentelu. I unutar tih redova se prema porijeklu rodonačelnika razlikuju loze, unutar njih
podloze, unutar ovih pod-podloze itd. No, nasljedni redovi i parentele se ne poklapaju jer se krug
potencijalnih zakonskih nasljednika ne poklapa uvijek sa srodnicima.

2. Pojedini nasljedni redovi

U prvi nasljedni red svrstani su svi oni ostaviteljevi krvni srodnici koji su njegovi
potomci (djeca, unuci, praunuci itd.) Njima je pridodan ostaviteljev posvojenik s potomcima te
ostaviteljev bračni, odnosno izvanbračni drug. U drugi nasljedni red svrstani su svi ostaviteljevi
krvni srodnici koji pripadaju parentelama njegovih roditelja – roditelji i svi potomci roditelja,
odnosno ostaviteljev posvojitelj i svi potomci posvojitelja. Ovdje je svrstan i ostaviteljev bračni,
odnosno izvanbračni drug za slučaj da nije ovlašten naslijediti u I. nasljednom redu. U treći
nasljedni red svrstani su ostaviteljevi srodnici iz parentele njegovih djedova i baka, odnosno
djedovi i bake sa svojim potomcima. Ovdje se nasljedni red u potpunosti podudara s trećim
redom krvnih srodnika, prema parentelarnom kriteriju razvrstavanja. U četvrti i daljnje
nasljedne redove (prema Zakonu o nasljeđivanju broj nasljednih redova je neograničen)
svrstani su jedino rodonačelnici odgovarajućeg stupnja, ali ne i članovi njihovih parentela jer oni
ostaviteljevi srodnici koji potječu od njegovih pradjedova i prabaka, odnosno još od daljnjih
predaka nisu ovlašteni da nasljeđuju ostavitelja pa i ne pripadaju krugu potencijalnih zakonskih
nasljednika. Tako se četvrti nasljedni red sastoji isključivo od ostaviteljevih pradjedova i
prabaka, peti od ostaviteljevih šukundjedova i šukunbaka itd.

C Odnos između pojedinih nasljednih redova

Ovaj odnos određen je načelom isključivosti čime je uspostavljen slijed redova

(successio ordinum) jer po njemu potencijalni nasljednici svrstani u prvi nasljedni red imaju
prvenstvo kod nasljeđivanja, iza njih oni svrstani u drugi nasljedni red, iza ovih oni svrstani u

86
 www.pravokutnik.net

treći itd. No, negativna strana ovog načela čini da bliži nasljedni red isključuje od nasljeđivanja
potencijalne nasljednike svrstane u sve dalje nasljedne redove pa nitko iz daljih nasljednih
redova ne može naslijediti ako je naslijedio makar i jedan pripadnik nekoga bližeg nasljednog
reda. Pozitivna strana ovog načela čini da u slučaju kada ostavitelja ne naslijedi nitko iz
prethodnoga nasljednog reda mogu ga naslijediti njegovi potencijalni nasljednici iz sljedećeg
nasljednog reda. Ovdje je kod načela isključivosti napravljena iznimka ako je situacija takva da
bi ostavitelja u I. nasljednom redu trebalo naslijediti jedino njegov bračni, odnosno izvanbračni
drug i umjesto toga da ga taj sam naslijedi u I. nasljednom redu, ostavitelja će moći nasljeđivati
njegovi potencijalni nasljednici iz II. nasljednog reda kao i bračni odnosno izvanbračni drug.
Ovakvo rješenje ne vrijedi za slučaj odricanja u II. nasljednom redu pa ostavitelja nasljeđuje sam
bračni, odnosno izvanbračni drug u I. nasljednom redu.

D Odnosi unutar svakoga pojedinoga nasljednoga reda

1. Konkurencija i njezino rješavanje

Zbog konkurencije unutar svakoga nasljednoga reda, norme objektivnog nasljednog

prava postavljaju posebna pravila za rješavanje konkurencije unutar svakog pojedinog
nasljednog reda. To su pravila o: a) prednosti pri nasljeđivanju, b) predstavljanju, c) jednakosti
nasljedničkih dijelova i d) prirastanju nasljedničkih dijelova.

a) Prednost

Norme objektivnog nasljednog prava određuju koji od potencijalnih nasljednika u

svakom pojedinom redu ima prednost pri nasljeđivanju i koliko dio nasljednog prava im je
namijenjen (nasljednička kvota) U I. nasljednom redu prednost imaju ostaviteljeva djeca i
njegovi posvojenici te (izvan)bračni drug pri čemu je svakome od njih namijenjen jednaki dio
nasljednog prava. U II. nasljednom redu prednost imaju ostaviteljevi roditelji (odnosno
posvojitelji) i ostaviteljev (izvan)bračni drug tako da je jedna polovina nasljednog prava
namijenjena roditeljima/posvojiteljima i to na jednake dijelove svakome, a druga polovina
ostaviteljevom bračnom, odnosno izvanbračnom drugu. U III. nasljednom redu prednost pri

87
 www.pravokutnik.net

nasljeđivanju ostavitelja imaju njegovi djedovi i bake pri čemu je jedna polovina nasljednog
prava namijenjena djedu i baki iz očeve loze (svakome pola od toga), a druga djedu i baki iz
majčine loze (svakome po pola od toga) U četvrtom i svim daljnjim nasljednim redovima
vrijede pravila iz III. nasljednog reda jer se tamo nalaze samo rodonačelnici parentela.

b) Predstavljanje

Ako neki od potencijalnih zakonskih nasljednika ne naslijedi ostavitelja, onaj dio

nasljednog prava koji mu je bio namijenjen moći će umjesto njega steći njegovi potomci po
tzv. načelu predstavljanja (reprezentacije) Ovo načelo određuje tko ima prednost pri
nasljeđivanju unutar istoga nasljednog reda, kada su potencijalni nasljednici toga reda
međusobno u odnosu predaka i potomaka. Ono proizlazi iz primjene parentelarnog sustava
razvrstavanja zakonskih nasljednika u redove te granjanja parentela na stabla rodonačelnikovih
potomaka i njihovo dalje grananje. Načelo predstavljanja ima dvije strane: a) pozitivnu koju
čini pravilo da umjesto onoga potencijalnog zakonskog nasljednika koji nije naslijedio,
nasljeđuju njegovi potomci i b) negativnu koju čini pravilo da potomak ne može naslijediti ako
na temelju zakona nasljeđuje njegov predak. Ova dva pravila zajedno djeluju kao načelo
predstavljanja i određuju kojem od potomaka onoga potencijalnog zakonskog nasljednika koji
nije naslijedio (iako je imao prioritet prema pravilima o konkurenciji) norme objektivnog
nasljednog prava daju pravni temelj da naslijedi ostavitelja. Ovo načelo daje prednost bližima
ispred daljih potomaka koji su također ostaviteljevi potencijalni nasljednici. Od potencijalnih
zakonskih nasljednika istog nasljednog reda ovlašteni su ostavitelja naslijediti jedino oni njegovi
potomci preci kojih ga nisu naslijedili. Oni su ovlašteni naslijediti ostavitelja umjesto svojeg
pretka koji je potencijalni nasljednik istoga nasljednog reda, ali nije naslijedio ostavitelja. Stoga
oni mogu steći onoliko dio nasljednog prava koliko bi stekao njihov predak da je naslijedio
ostavitelja. Ovdje se javlja pitanje nasljeđuju li potomci temeljem svojeg prava (iure proprio) ili
nasljeđuju temeljem prava svojeg pretka kojeg predstavljaju (alieno iure) Ovo načelo je bilo
izgrađeno na učenju ovog drugog mišljenja, ali dovodilo je do nepravednih rješenja. Stoga je
prihvaćeno (i kod nas) prvo mišljenje, odnosno da potomci nasljeđuju temeljem svojeg prava jer
su ostaviteljevi srodnici, a ne zbog predstavljanja pretka koji nije naslijedio ostavitelja. Odatle
proizlazi pravilo da na njihovo nasljeđivanje ne utječu razlozi zbog kojih njihov predak nije

88
 www.pravokutnik.net

naslijedio pa „nedostojnost ne smeta potomcima nedostojnoga i oni nasljeđuju kao da je on umro

prije ostavitelja.“

c) Prirastanje nasljedničkih dijelova

Načelo predstavljanja ne može uvijek riješiti sudbinu nasljednog prava. Ne može onda
kada potomci onih koji imaju prednost pri nasljeđivanju nisu uopće potencijalni zakonski
nasljednici tog nasljednog reda, a ni kada to jesu ne mogu ili ne žele naslijediti ostavitelja. Tada
se sudbina toga dijela nasljednog prava rješava tako što on prirasta dijelovima onih koji su u
odnosnom nasljednom redu najbliži osobi kojoj je odnosni dio bio prvenstveno namijenjen
(načelo priraštaja ili akresencije) Zbog toga prirastanja oni stječu za toliko uvećane dijelove
nasljednog prava.

d) Jednakost nasljedničkih dijelova

Po načelu jednakosti dijelova svim onim zakonskim nasljednicima istoga ostavitelja koji
ga nasljeđuju temeljem jednakih činjenica, pripadaju jednaki dijelovi nasljednog prava. Tako su
npr. jednaki dijelovi sve ostaviteljeve djece, a jednaki su i dijelovi svih ostaviteljevih unuka od
istoga djeteta. Dijelovi ostaviteljevih unuka od različite djece ne moraju biti jednaki jer oni ne
nasljeđuju temeljem jednakih već različitih činjenica. Kada umjesto nekog potencijalnog
zakonskog nasljednika koji nije naslijedio, nasljeđuju njegovi potomci po načelu predstavljanja,
onoliki dio nasljednog prava koji je bio njemu namijenjen, stječu oni njegovi potomci koje na to
ovlašćuje pozitivna i negativna strana načela reprezentacije. Ako ih je više, dolazi do primjene
ovog načela. A kada ostavitelja ne nasljeđuje neki njegov potencijalni zakonski nasljednik pa
dolazi do prirastanja njemu namijenjenog nasljednog prava drugim nasljednicima, to prirastanje
se zbiva uz primjenu načela jednakosti tako da nasljednički dio koji prirasta dvojici (npr.
ostaviteljevom djedu i baki) njima prirasta na jednake dijelove jer oni nasljeđuju temeljem
jednakih činjenica.

89
 www.pravokutnik.net

2. Nasljeđivanje u prvom nasljednom redu

Ovdje su svrstani pripadnici one parentele kojoj je on rodonačelnik te njegov

(izvan)bračni drug. Prednost pri nasljeđivanju imaju ostaviteljeva djeca i posvojenici i
ostaviteljev (izvan)bračni drug, a svakome od njih pripada po jednaki dio nasljednog prava. Ako
neko od ostaviteljeve djece ne naslijedi ostavitelja, umjesto njega će naslijediti oni potomci tog
potencijalnog nasljednika koje određuje načelo reprezentacije. Ako ostaviteljevo dijete koje ga
nije naslijedilo nema potomaka ili oni nisu mogli ili nisu htjeli naslijediti, tada nema
predstavljanja, nego će nasljedni dio namijenjen tom djetetu, prirasti ostaviteljevoj djeci koja ga
nasljeđuju na temelju zakona (odnosno njihovim potomcima koji nasljeđuju umjesto kojeg
djeteta) i ostaviteljevom (izvan)bračnom drugu i to svima podjednako. Ostaviteljev (izvan)bračni
drug će zbog njegove smrti nasljeđivati zajedno s ostaviteljevom djecom (odnosno daljnjim
ostaviteljevima potomcima koji nasljeđuju umjesto djece) pri čemu mu pripada jednako veliki
dio nasljednog prava kao svakom ostaviteljevom djetetu. Ako ostaviteljev (izvan)bračni drug ne
naslijedi ostavitelja, dio koji mu je zakon namijenio prirast će nasljedničkim dijelovima
ostaviteljeve djece i to svakom djetetu jednako, odnosno onima koji su njihovi potomci pa
nasljeđuju po načelu predstavljanja (svakome po onoliko koliko određuje primjena načela
predstavljanja i podjele na stabla, podstabla, grane, grančice itd. one parentele čiji rodonačelnik
je ostavitelj) Zakon ne daje ostaviteljevom (izvan)bračnom drugu pravni temelj da ostavitelja
naslijedi u I. nasljednom redu ako bi ga nasljeđivao kao jedini nasljednik iz toga reda jer
ostavitelja ne nasljeđuje niti jedan od njegovih potomaka. Tada (izvan)bračni drug ide u II.
nasljedni red, osim ako bi (izvan)bračni drug bio jedini nasljednik I. nasljednog reda zato što su
se ostaviteljevi potomci odrekli nasljednog prava. Tada je ovlašten sam naslijediti u I.
nasljednom redu i tako biti jedini zakonski nasljednik ostavitelja.

3. Nasljeđivanje u drugom nasljednom redu

U drugi nasljedni red svrstani su ostaviteljevi srodnici iz parentela kojima su

rodonačelnici ostaviteljevi roditelji, odnosno posvojitelji, potomci roditelja ili posvojitelja (braća,
sestre,) i njihovi potomci (nećaci, pranećaci) U II. nasljedni red svrstan je i ostaviteljev
(izvan)bračni drug koji nije naslijedio u I. nasljednom redu. U ovom nasljednom redu prednost

90
 www.pravokutnik.net

pri nasljeđivanju imaju ostaviteljevi roditelji i ostaviteljev (izvan)bračni drug, pri čemu je jedna
polovina nasljednog prava namijenjena na jednake dijelove ostaviteljevima roditeljima, odnosno
posvojiteljima, a druga ostaviteljevom (izvan)bračnom drugu. Ako ostavitelja ne nasljeđuje
(izvan)bračni drug zato što je umro prije ostavitelja ili iz nekog drugog razloga, tada ona
polovina nasljednog prava koja je njemu bila namijenjena, prirasta dijelovima ostaviteljevih
roditelja, odnosno posvojitelja pa im pripada cijelo nasljedno pravo na jednake dijelove. Ako
ostavitelj nije imao roditelje, odnosno posvojitelje, a imao je (izvan)bračnog druga koji ga
nasljeđuje tada prema našem pravu koje favorizira (izvan)bračnog druga potomci roditelja
(ostaviteljeva braća i sestre, odnosno njihovi potomci) ne mogu ostavitelja naslijediti primjenom
načela predstavljanja. Ako neki od ostaviteljevih roditelja ne naslijedi, taj dio prirasta drugom
roditelju (ili posvojitelju), a ako niti taj ne nasljeđuje ostavitelja, njima namijenjeni dijelovi
prirastaju dijelovima ostaviteljevog (izvan)bračnog druga pa taj stječe cijelo nasljedno pravo.
Ako ostavitelj nije imao (izvan)bračnog druga koji ga nasljeđuje tada postoji mogućnost da
potomci ostaviteljevog roditelja (posvojitelja), odnosno braća i sestre i njihovi potomci po načelu
predstavljanja naslijede umjesto jednog od njih ili oboje. Ako nema potomaka koji bi ostavitelja
nasljeđivali umjesto ostaviteljevog roditelja koji ga ne nasljeđuje, tada dio namijenjen tom
roditelju prirasta drugom ostaviteljevom roditelju pa taj stječe cijelo nasljedno pravo.

4. Nasljeđivanje u trećem nasljednom redu

Ovdje su svrstani ostaviteljevi srodnici iz onih četiriju parentela kojima su rodonačelnici

ostaviteljevi djedovi i bake, odnosno djed i baka iz očeve loze i djed i baka iz majčine loze. Ako
je riječ o posvojiteljima, onda njihovi roditelji te potomci djedova i baka (stričevi, ujaci, tetke i
sl.) Prednost pri nasljeđivanju imaju rodonačelnici parentela njegovih srodnika kojima je
namijenjeno nasljedno pravo i to prema podjeli po lozama. ¼ nasljednog prava stječe djed po
očevoj lozi, ¼ baka po očevoj lozi, ¼ djed po majčinoj lozi i ¼ baka po majčinoj lozi. Ne
nasljeđuju li neki ostaviteljev djed ili baka, tada umjesto njega po načelu predstavljanja
nasljeđuju njegovi potomci. No, ako ne nasljeđuju ni potomci tog djeda, odnosno bake, dio
nasljednog prava koji je bio namijenjen tom djedu, odnosno baki koja ne nasljeđuje (1/4) prirasta
unutar iste loze, a ako ni taj drugi djed/baka ne nasljeđuje ostavitelja nasljeđuju po načelu
predstavljanja potomci tog drugog djeda/bake. Ako ostavitelja ne nasljeđuje nitko iz jedne od

91
 www.pravokutnik.net

dviju loza njegovih srodnika, tada polovica nasljednog prava koja je bila namijenjena toj lozi, a
bila joj je namijenjena ½ prirasta ostaviteljevim srodnicima iz druge loze i to po jednak dio
djedu kao i baki iz te druge loze (1/4+1/4=1/2 nasljednog prava) Ako koji od njih ne nasljeđuje,
umjesto njega nasljeđuju njegovi potomci po načelu predstavljanja, a ako ni oni ne nasljeđuju –
dio namijenjen tom djedu odnosno baki (zajedno s onim što mu je priraslo), prirasta drugom
djedu odnosno baki druge loze što onda daje cijelo nasljedno pravo. U slučaju da ni taj djed/baka
ne nasljeđuje ostavitelja, nasljeđuju potomci tog djeda/bake po načelu predstavljanja.

5. Nasljeđivanje u četvrtom i daljnjim nasljednim redovima

Ovdje u obzir dolaze samo rodonačelnici parentela, ali ne i njihovi potomci. Stoga, ako
netko od rodonačelnika ne nasljeđuje, njemu namijenjeni dio ne mogu steći njegovi potomci jer
se oni uopće ne nalaze u krugu potencijalnih zakonskih nasljednika. Tada će dio nasljednog
prava namijenjen nekom ostaviteljevom pretku prirastati drugim precima, prema pravilima
načela prirastanja. Ovdje se nasljedno pravo dijeli na 1/8 (rodonačelnici su pradjedovi i prabake
iz majčine i očeve loze) Dio namijenjen onim ostaviteljevim pradjedovima/prabakama koji ne
naslijede ostavitelja, prirasta dijelovima drugih koji su im po parentelarnom ustroju najbliži. To
znači da prvenstvo prirasta drugom pradjedu/prabaki iste loze (majčine, očeve) Ako ni drugi taj
pradjed/prabaka ne nasljeđuju ostavitelja, njima namijenjeni dijelovi prirastaju na jednake
dijelove drugom paru pradjedova/prabaka i druge podloze te loze. U svakom daljnjem
nasljednom redu svim ostaviteljevim precima namijenjen je po jednaki dio nasljednog prava. U
slučaju da pojedini predak ne nasljeđuje, dio koji mu je namijenjen prirasta drugima po istom
obrascu kao što prirasta u IV. nasljednom redu. Kada ni u daljnjim nasljednim redovima nema
nikoga tko bi stekao nasljedno pravo, ostavina je ošasna pa općina/grad postaje ostaviteljev
sveopći sljednik za slučaj smrti, koji će imati pravni položaj nasljednika.

92
 www.pravokutnik.net

GLAVA 6. – NUŽNO NASLJEĐIVANJE

I UOPĆE

Osobama koje se nalaze u krugu potencijalnih zakonskih nasljednika i to u tako bliskim

obiteljskim vezama s ostaviteljem, nasljednopravna uređenja pružaju zaštitu od prekomjernog,
neopravdanog ostaviteljevog raspolaganja koje bi išlo protiv njihovih interesa i očekivanja u vezi
s nasljeđivanjem. Zaštita im se pruža u okviru pravne ustanove nužnog nasljeđivanja. Za slučaj
smrti člana obitelji, striktnim normama objektivnog nasljednog prava je nekim preživjelim
članovima te obitelji zajamčeno subjektivno pravo na nužni dio makar i protivno drukčijim
ostaviteljevim pravnim raspolaganjima. Nužni nasljednik i protiv ostaviteljeve volje postaje
njegovim nasljednikom (osim u slučajevima opravdanog iznasljeđenja), odnosno njegovim
sveopćim (univerzalnim), a ne pojedinačnim sljednikom zbog smrti. Oporučitelj ipak može
odrediti i da će nužni nasljednik svoj nužni dio primiti u određenim stvarima, pravima ili u
novcu, ali time neće promijeniti pravnu narav subjektivnog prava. Ako ostavitelj tako odredi, ova
oporučna odredba će imati karakter odredbe o diobi nasljedstva među sunasljednicima, a nužni
nasljednik te stvari, prava ili novac dobiva na ime svojeg nužnog dijela. Dobivši to, on ne
prestaje biti ostaviteljevim nasljednikom kao što to diobom nasljedstva ne prestaju biti ni ostali
ostaviteljevi nasljednici. Nužno nasljedno pravo je vrsta zakonskog nasljednog prava i štiti samo
onoga koji bi da nije iznaslijeđen naslijedio ostavitelja na temelju zakona. Ako netko ne bi
mogao naslijediti ostavitelja na temelju zakona (općih dispozitivnih zakonskih odredbi) taj ga
neće moći naslijediti ni temeljem striktnih. Nužni nasljednik će zbog ostaviteljeve smrti steći
svoj nužni dio nasljednog prava ako su ispunjene pretpostavke pod kojima bi on na temelju
zakona naslijedio ostavitelja da ga taj nije nedopušteno (prekomjerno ili neopravdano)
iznaslijedio izričito ili prešutno. Nužni nasljednik je svojim nužnim nasljednim pravom zaštićen
od ostaviteljevih oporučnih, a i nekih drugih njegovih besplatnih raspolaganja koja prelaze
granicu dopuštenoga jer su prekomjerna (zadiru u veličinu ili vrijednost nužnog dijela), no time
se ne mijenja zakonski nasljedni red jer svi ostaju u istim nasljednim redovima i kada nasljeđuju
kao nužni nasljednici.

93
 www.pravokutnik.net

II KRUG POTENCIJALNIH NUŽNIH NASLJEDNIKA

Ovaj krug je u biti uži krug potencijalnih zakonskih nasljednika, a pripadnost tome krugu
ovisi o postojanju određene bliske obiteljske veze s ostaviteljem, ali ne uvijek samo o njoj jer
treba razlikovati apsolutne od relativnih potencijalnih nužnih nasljednika. Apsolutni nužni
nasljednici su neki od ostaviteljevih potencijalnih zakonskih nasljednika koji samom činjenicom
da se s ostaviteljem nalaze u nekoj od zakonom predviđenih bliskih obiteljskih veza, ulaze u krug
nužnih nasljednika. Relativni nužni nasljednici pripadaju krugu ostaviteljevih potencijalnih
nužnih nasljednika jedino ako je, pored toga što se s ostaviteljem nalaze u nekoj od zakonom
predviđenih bliskih obiteljskih veza (no ne toliko bliskih kao i apsolutni) u pogledu njih još
ispunjena i dodatna pretpostavka, a to je da su trajno nesposobni za rad i da uz to još nemaju ni
nužnih sredstava za život. Kod nas u krug potencijalnih nužnih nasljednika pripadaju kao
apsolutni: a) ostaviteljevi potomci (posvojenici i njihovi potomci) i b) ostaviteljev (izvan)bračni
drug. Kao relativni nužni nasljednici mogu se pojaviti: a) ostaviteljevi roditelji (posvojitelji) i
b) ostali preci (djedovi, bake, pradjedovi, prabake itd.) ako su trajno nesposobni za rad i nemaju
sredstava za život.

III NUŽNI DIO

A Pravo na nužni dio

Striktne norme objektivnog nasljednog prava jamče nužnim nasljednicima stjecanje

nužnog dijela nasljednog prava određene: a) veličine i b) vrijednosti

1. Veličina nužnog dijela

Ostaviteljevim potomcima (posvojenicima i njihovih potomcima) te (izvan)bračnom

drugu zajamčena je jedna polovina subjektivnog nasljednog prava koje bi stekli zbog
ostaviteljeve smrti temeljem zakona da ga nasljeđuju preko općih, dispozitivnih zakonskih normi
o zakonskom redu nasljeđivanja. Ostalim potencijalnim nužnim nasljednicima zajamčena je
jedna trećina subjektivnog nasljednog prava koje bi stekli da nasljeđuju temeljem zakona.

94
 www.pravokutnik.net

Oporučna raspolaganja koja ne prelaze tu granicu nisu prekomjerna pa nisu nedopuštena,

odnosno pobojna. Ukoliko raspolaganja prelaze granicu, ona su pobojna jer predstavljaju
nedopuštena iznaslijeđenja nužnog nasljednika (izričita ili prešutna) u cilju da ih se svede u
granice dopuštenoga.

2. Vrijednost nužnog dijela

a) Uopće

Osim jamstva da će steći određeni dio nasljednog prava, nužnom nasljedniku je

zajamčeno da će mu na račun tog njegovog nužnog dijela iz ostavine pripasti u nasljedstvo
imovinska dobra određene vrijednosti. Nužni nasljednik ima pravo dobiti iz ostavine onoliku
vrijednost koliko na njega otpada kada se obračunska vrijednost ostavine podijeli s veličinom
njegovog nužnog nasljednog prava. Ukoliko su ostaviteljeva raspolaganja oporukom ili bilo
kojim drugim besplatnim pravnim poslom takva da vrijeđaju nužni dio nedopuštena su i pobojna
kako bi nužni nasljednik stekao nužni dio ostavine bez ograničenja (uvjetima, rokovima,
nalozima) i neokrnjene vrijednosti.

b) Izračunavanje vrijednosti nužnog dijela

Temelj za obračunavanje vrijednosti nužnog dijela je vrijednost ostavine, ali ne njezina

čista već obračunska vrijednost. Čista vrijednost ostavine je ona koju ostavina zaista ima, dok
je obračunska vrijednost često veća jer ona predstavlja onu vrijednost koju bi ostavina imala da
je ostavitelj nije umanjio svojim besplatnim pravnim raspolaganjima. Stoga obračunska
vrijednost ostavine obuhvaća čistu vrijednost i vrijednost svih besplatnih raspolaganja koje je
ostavitelj učinio iako nije bio na to zakonom obvezan. Obračunska vrijednost ostavine
izračunava se po strogo propisanim pravilima. Polazna točka je izračunavanje vrijednosti
ostavinske aktive, odnosno vrijednosti imovinskih dobara (stvari i imovinskih prava) koja su
preostala u ostavini pa će postati nasljednikovo nasljedstvo. Neće se uzeti u obzir vrijednost
onoga što ne ulazi u nasljedstvo jer je iz ostavine izdvojeno temeljem nečijih prava na izdvajanje,
a ni vrijednost ostaviteljevih tražbina koje su očito nenaplative. Tako izračunatoj ostavinskoj

95
 www.pravokutnik.net

aktivi pribrojit će se vrijednost ostaviteljevih darova (u širem smislu), odnosno vrijednost

onoga čime je ostavitelj za života besplatno raspolagao u nečiju korist, a da to nije bila njegova
zakonska obveza. Pribrojit će se vrijednost darova koje je ostavitelj učinio nužnom nasljedniku te
vrijednost darova koje je učinio ostalim osobama, ali samo onih darova koji bi došli u obzir za
vraćanje u slučaju da je povrijeđeno pravo na nužni dio. Zato će se vrijednost darova učinjenih
zakonskim nasljednicima pribrojiti bez obzira na to kada su im ti darovi učinjeni, dok će se
vrijednosti darova učinjenih trećim osobama pribrojiti jedino ako su im darovi bili učinjeni
godinu dana prije ostaviteljeve smrti. Uopće se neće pribrojiti vrijednost darova koji spadaju u
kategoriju manjih, uobičajenih darova, niti vrijednost onih darova koje je ostavitelj učinio za
postignuće općekorisnih svrha kao ni darova koji se temeljem zakona ne uračunavaju
nasljedniku u njegov nasljedni dio. Od svega ovoga odbit će se vrijednost pasive (negativna
vrijednost ostaviteljevih dugova), a i vrijednost troškova ostaviteljeva pogreba, te popisa i
procjene imovine.

B Uskrata prava na nužnio dio – opravdana iznasljeđenja

Ovdje u obzir dolazi: a) opravdano isključenje nasljednika i b) opravdano lišenje

nužnoga dijela.

1. Opravdano isključenje nužnih nasljednika

Isključenje nasljednika (exheredatio nota causa) je ono iznasljeđenje kojim ostavitelj

kažnjava osobu koja je njegov potencijalni nužni nasljednik za neke njene postupke,
onemogućavajući joj da ga naslijedi makar i kao nužni nasljednik, bilo u potpunosti, bilo
djelomično. Ostavitelj isključuje nužnog nasljednika izričitim očitovanjem volje u obliku
oporuke koje može biti potpuno ili djelomično. Samo isključenje može djelovati samo u
granicama postojanja i valjanosti oporučne odredbe o isključenju. Da bi takva odredba bila
valjana potrebno je da je razlog isključenja u oporuci izričito naveden, da razlog objektivno
postoji i to u trenutku kada je ostavitelj oporučio i da je to jedan od razloga koji su zakonom
predviđeni kao razlozi opravdanog isključenja. Ti razlozi su: a) potencijalni nasljednik se
povredom neke svoje zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegovog obiteljskog odnosa

96
 www.pravokutnik.net

s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju, b) potencijalni nasljednik je namjerno počinio

neko teže kazneno djelo (kao neposredni počinitelj, supočinitelj, poticatelj ili pomagač) prema
ostavitelju, ostaviteljevom (izvan)bračnom drugu, djetetu (bračna, izvanbračna, posvojena) ili
roditelju, c) potencijalni nasljednik je počinio kazneno djelo protiv Republike Hrvatske ili
vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, d) potencijalni nasljednik se odao neradu i
nepoštenom životu. Postojanje razloga za isključenje nikada se ne predmnijeva pa u slučaju
spora o opravdanosti isključenja teret dokaza da je isključenje opravdano leži na onome koji se
na isključenje poziva. Ako je iznasljeđenje bilo samo djelomično, iznaslijeđeni može steći onaj
dio nužnoga dijela za koji nije iznaslijeđen pa će taj dio nasljednoga prava steći on, a preostali
dio će se stjecati kao da je on umro prije ostavitelja.

2. Opravdano lišenje nužnoga dijela

Lišenje nužnoga dijela (exheredatio bona mente) je takvo iznasljeđenje kojim se

omogućuje daljnjim ostaviteljevim potomcima da oni zbog ostaviteljeve smrti steknu i ono
što bi inače pripalo lišeniku kao njegov nužni dio. Lišenje nije usmjereno na kažnjavanje
lišenika, nego na zaštitu interesa lišenikovih potomaka koji su maloljetni ili su nesposobni za rad
i nemaju nužnih sredstava za život. Ostavitelj može lišiti nužnoga dijela samo svojeg potomka, a
ne i nekog drugog svog potencijalnog nužnog nasljednika i to samo u korist njegovih, dakle i
svojih potomaka (djed u korist unuka), tzv. korisnika lišenja. To će se učiniti oporučnom
odredbom kojom će ostavitelj odrediti da određenog svog potomka lišava nužnog dijela (ako ga
ne želi lišiti u potpunosti, odredit će oporukom kolikoga ga dijela lišava) te koji lišenikovi
potomci će biti korisnici tog lišenja, odnosno ovlašteni da steknu onaj dio nužnoga nasljednog
prava kojega namjenjuje njima umjesto lišeniku. Ako ostavitelj želi da im pripadnu nejednaki
dijelovi, morat će i to odrediti. Lišenje je opravdano: a) lišenik je prezadužen ili rasipnik i to u
trenutku otvaranja nasljedstva i b) zbog lišenja nasljeđuje ostaviteljevo dijete koje je u trenutku
otvaranja nasljedstva maloljetno ili je nesposobno za rad i nema nužnih sredstava za život,
odnosno unuk od ranije umrloga djeteta koji je maloljetan ili je nesposoban za rad i nema nužnih
sredstava za život. Tim potomcima stoga treba uzdržavanje, a ono dolazi u obzir ako je lišenik
prezadužen ili rasipnik. Lišenje nije kazna za lišenika, a još manje za njegove vjerovnike
(lišenikovi vjerovnici mogu paulijanom pobijati njegovo eventualno odricanje od nasljedstva),

97
 www.pravokutnik.net

stoga je moguće da lišenik ipak naslijedi ostavitelja. Lišenik će zbog ostaviteljeve smrti steći
onaj dio nužnog dijela kojega nije lišen (ako je lišenje bilo djelomično), a steći će i onaj dio
nužnog dijela u pogledu kojeg lišenje nije više opravdano (npr. potomci su postali punoljetni i
imaju sredstava za život)

IV STJECANJE NUŽNOG NASLJEDNOG PRAVA

Da bi neka osoba stekla nužno nasljedno prava ipso iure potrebno je da ona postoji, da je
sposobna da naslijedi i da ima pravni temelj za naslijediti toga ostavitelja kao njegov nužni
nasljednik koji je toliko jak da nitko nema jači od njezinoga (a daju mu ga striktne norme koje
jamče nužno nasljeđivanje)

V ZAŠTITA NUŽNOG DIJELA OD POVREDA

A Povreda nužnog dijela ostaviteljevim besplatnim pravnim raspolaganjima

1. Povrede veličine i povrede vrijednosti nužnog dijela

Nužni dio je povrijeđen u pogledu veličine ako je ostavitelj svojom oporukom tako
raspolagao da od nasljednog prava za nužnog nasljednika ne bi ostao ni onoliki dio koliki mu
pripada kao njegov nužni dio, a u pogledu vrijednosti ako imovinska dobra koja su oporukom
namijenjena nužnom nasljedniku zajedno s darovima (u širem smislu) koje je on dobio od
ostavitelja te mu se oni uračunavaju, svojom vrijednošću ne dosižu onu koja na tog nužnog
nasljednika otpada kada se obračunska vrijednost ostavine podijeli s veličinom njegovog nužnog
nasljednog prava.

2. Pobojnost ostaviteljevih pravnih raspolaganja koja vrijeđaju nečiji nužni dio

Sva ostaviteljeva besplatna raspolaganja koja vrijeđaju nužni dio nisu ništetna ex lege,
nego samo pobojna pa će svoje djelovanje izgubiti samo ako i ukoliko ih nužni nasljednik s
uspjehom pobije u odgovarajućem postupku.

98
 www.pravokutnik.net

B Pravo nužnog nasljednika da pobija ostaviteljeva besplatna pravna raspolaganja kojima

je povrijeđen njegov nužni dio

1. Uopće

Iz subjektivnog nužnog nasljednog prava proizlazi za nužnog nasljednika pravo da pobija

besplatna raspolaganja koja je ostavitelj učinio drugim osobama i to u onoj mjeri u kojoj ona
vrijeđaju njegov nužnio dio u pogledu veličine i/ili vrijednosti. Pravo pobijanja je subjektivno
pravo preobražajne naravi pa je na njemu odluka hoće li se njime i poslužiti. Ovo je također i
strogo osobno pravo i u načelu nije nasljedivo. Tek ako se nužni nasljednik ovim pravom i
posluži pa stavi zahtjev pred sudom, odnosno javnim bilježnikom to njegovo pravo na pobijanje
postaje nasljedivo pa će zbog smrti nužnog nasljednika prijeći na njegove nasljednike. Pravo
pobijanja djeluje u dva smjera: a) kao pravo zahtijevati svoj nužni dio (odnosno pravo tražiti
umanjenje raspolaganja oporukom kojima je njegov nužni dio povrijeđen, tzv. pravo na
redukciju oporuke) i b) pravo tražiti vraćanje darova (u širem smislu besplatnih raspolaganja)
kojima je ostavitelj povrijedio vrijednost njegovog nužnog dijela. Ako se nužni nasljednik odluči
na pobijanje, tada više ne ovisi o njegovoj volji koja će raspolaganja pobijati jer je red umanjenja
i vraćanja zakonom određen (prvo na red dolaze raspolaganja oporukom pa tek ako nužni dio i
tada ne bi bio podmiren, vraćaju se darovi) Pravo pobijanja je zastarivo pa pravo na redukciju
oporuke zastarjeva tri godine od dana proglašenja oporuke, a pravo tražiti vraćanje darova
zastarjeva tri godine od dana ostaviteljeve smrti, odnosno od dana pravomoćnosti rješenja o
proglašenju ostavitelja umrlim ili rješenja o utvrđivanju njegove smrti. Nakon nastupanja zastare,
nužni nasljednik ne može više pobijati ostaviteljeva besplatna raspolaganja ako mu bude
suprotstavljen prigovor zastare. Ako nužni nasljednik uspije sa svojim zahtjevom, pravni temelji
ostaviteljevih darova će izgubiti svoje djelovanje ex nunc pa će ih obdareni biti dužan vratiti u
ostavinu odakle će prijeći nužnom nasljedniku u nasljedstvo. Time će se dopuniti nužni dio i
ukloniti njegova povreda. Ako se nužni nasljednik ne posluži svojim pravom na pobijanje,
ostaviteljeva besplatna raspolaganja proizvode pravne učinke kao da su valjana.

99
 www.pravokutnik.net

2. Pobijanje ostaviteljevih oporučnih raspolaganja – pravo na redukciju oporuke

Nužni nasljednik ima pravo pobijati ona oporučna raspolaganja u onom obujmu u kojem
ona vrijeđaju njegovo nužno nasljedno pravo u pogledu veličine i/ili u pogledu vrijednosti
nužnog dijela. Ovaj zahtjev će se ostvarivati u ostavinskom postupku, a iznimno u parnici i biti
će upravljen da se utvrdi kako je povrijeđeno njegovo nužno nasljedno pravo i da se ponište
oporučna raspolaganja u onom opsegu u kojem vrijeđaju njegovo pravo. Ako nekoliko oporučnih
raspolaganja vrijeđa nužni dio, sva se ona (bez obzira jesu li učinjena u jednoj ili više postojećih
oporuka) umanjuju u istom omjeru bez obzira na njihovu narav i na njihov opseg osim ako iz
oporuke proizlazi nešto drugo. Oporučna raspolaganja će se umanjivati u onom opsegu u kome
je to neophodno radi uklanjanja povrede nužnog dijela pa će u preostalom dijelu ostati na snazi
umanjena oporučna raspolaganja.

3. Pobijanje ostaviteljevih darova – pravo na vraćanje darova

Ovim pravnim institutom, nužni nasljednik ima pravo pobijati ostaviteljeva besplatna
raspolaganja koja nisu učinjena oporukom već nekim drugim besplatnim pravnim poslovima,
jednostranim ili dvostranim. Ovim pravom se nužni nasljednik može poslužiti jedino ako ni
potpuno umanjenje oporučnih raspolaganja ne uklanja povredu vrijednosti njegovog nužnog
dijela. Ipak ne dolaze svi darovi u obzir za pobijanje već samo oni koje je ostavitelj učinio
svojim zakonskim nasljednicima i bez obzira na to kada ih je učinio te darovi koje je ostavitelj
učinio drugim osobama, no samo u zadnjih godinu dana prije ostaviteljeve smrti. Ovdje zahtjev
ide u obliku tužbe kroz parnični postupak kako bi nužni nasljednik putem parnice ishodio
poništenje darovanja (u mjeri u kojoj vrijeđa nužni dio) Ali ako vraćanje dara zahtijeva od
ostaviteljevog nasljednika koji je obdarenik jer je dobio dar od ostavitelja, ostvarenje toga ide
kroz ostavinski postupak, odnosno parnicu kao što je to i sa zahtjevom za redukciju oporuke (uz
razliku za početak tijeka zastarnog roka) Kada u obzir dođe vraćanje darova, oni se vraćaju
obrnutim redom od onoga kojim su bili učinjeni, a darovi učinjeni istodobno se vraćaju
razmjerno. Ako je za uklanjanje povrede nužnog dijela dovoljno da obdarenik samo djelomično
vrati dar, vratit će samo koliko je potrebno da bi se dopunio nužni dio, odnosno samo
odgovarajući idealni dio toga dara. Pravni položaj obdarenika prigodom vraćanja dara

100
 www.pravokutnik.net

(odgovornost za stanje dara, pripadanje plodova, naknada troškova) ovisiti će o njegovom

poštenju odnosno nepoštenju. Pošten je onaj obdarenik koji nije znao niti je s obzirom na
okolnosti imao dovoljno razloga za posumnjati da odnosni dar vrijeđa nečiji nužni dio. Glede
dara koji je dužan vratiti obdarenik ima položaj poštenog posjednika do dana kad je saznao za
zahtjev za povrat dara jer se poštenje predmnijeva, no ona je oboriva i mora je dokazati onaj koji
tvrdi suprotno.

VI UTVRĐIVANJE NUŽNOG NASLJEDNOG PRAVA

Osoba koja je ostaviteljevom smrću stekla nužno nasljedno pravo, stekla ga je ipso iure
postavši time ostaviteljevim nasljednikom, a da je to postala i koliki je dio njezina nužnog
nasljednog prava utvrđuje se redovito rješenjem o nasljeđivanju, a ponekad i presudom. No,
utvrđivanje nužnog nasljednog prava je specifično jer ga prati pravo na ranije opisano pobijanje.
Ako se on njime ne posluži nastaje drugačija pravna situacija. Ako nužni nasljednik ne bi
zahtijevao nužni dio te ishodi njegovo utvrđenje, a time ujedno i odgovarajuće umanjenje
oporučnih raspolaganja, ostala bi na snazi ona oporučna raspolaganja koja vrijeđaju njegov nužni
dio pa bi pravna situacija bila kao da on nije stekao svoj nužni dio nasljednog prava.

A Utvrđivanje nužnog dijela i uklanjanje njegove povrede rješenjem o nasljeđivanju

Onaj tko želi ostvariti svoje nužno nasljedno pravo, mora zahtijevati svoj nužni dio,
odnosno staviti zahtjev upravljen na to da se utvrdi njegovo nužno nasljedno pravo. To će uraditi
davanjem nasljedničke izjave kojom će očitovati svoju volju biti ostaviteljevim nužnim
nasljednikom. Davanjem takve izjave, nužni nasljednik zahtijeva dvoje: a) nužni dio, odnosno
utvrđenje da je zbog ostaviteljeve smrti stekao određeni dio nasljednog prava kao svoj nužni dio,
a time ujedno i b) odgovarajuće umanjenje raspolaganja oporukom kojima je taj nužni dio
povrijeđen (redukciju oporuke) Ovo pravo je zastarivo. Ishodi li nužni nasljednik da se
pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju utvrdi njegov određeni nužni dio nasljednog prava u
pogledu toga će djelovati predmnjeva istinitosti povezana sa zaštitom trećih osoba. Ako je to
utvrđenje pogrešno u rješenju o nasljeđivanju, neće biti moguće obarati predmnjevu njegove

101
 www.pravokutnik.net

istinitosti drugačije osim u parnici usmjerene na ispravljanje presudom takvog netočnog

utvrđenja.

B Utvrđivanje nužnog dijela i uklanjanje njegove povrede presudom

Utvrđivanje nužnog dijela putem parnice, nužni nasljednik može ishoditi jedino u onim
slučajevima i pod onim pretpostavkama pod kojima je i inače moguće presudom nadomjestiti
nepostojeće, odnosno ispraviti pogrešno utvrđenje nasljednog prava u pravomoćnom rješenju o
nasljeđivanju. Nužni nasljednik ovim pravom se mora poslužiti u okviru zastarnih rokova inače
sa svojim zahtjevom neće uspjeti ukoliko mu bude suprotstavljen prigovor zastare.

VII ZAŠTITA NUŽNOG NASLJEDNOG PRAVA

Zaštita nužnog nasljednog prava (kao i svakog drugog subjektivnog nasljednog prava)
ostvaruje se zahtjevom za utvrđenje nasljednog prava u ostavinskom ili parničnom postupku ili
nasljedničkim zahtjevom (nasljedničkom tužbom)

GLAVA 7. – IZOSTANAK NASLJEĐIVANJA I PRELAŽENJE OŠASNE OSTAVINE

I UOPĆE

Ako nitko ne stekne subjektivno nasljedno pravo ili ako ga se svi nasljednici valjano
odreknu tada izostaje (privatno) nasljeđivanje. Tada ostavina nije postala ničije nasljedstvo, nego
je postala ošasna (bona vacantia) U ovim slučajevima pravni poreci određuju da će ta ostavina
prijeći na zakonom određene javnopravne subjekte, a oni će postati ostaviteljevi sveopći pravni
sljednici. Oni nemaju samo to pravo već i dužnost koju ne mogu izbjeći.

102
 www.pravokutnik.net

II STJECANJE OŠASNE OSTAVINE

A Uopće

Pravna narav ošasne ostavine je osebujna jer se prema nekim autorima ovdje radi o
nekom prioritetnom pravu javnopravnog subjekta na prisvojenje (okupaciju) ostavine koja je bez
nasljednika. Drugi autori ističu da je to u biti nasljeđivanje u pravom smislu riječi, no oba
gledišta je teško prihvatiti. Stoga stjecanje ošasne ostavine treba shvatiti kao pravni institut sui
generis, izgrađen upravo za osebujnu situaciju da je ostavitelj umro, a nitko nije postao njegovim
nasljednikom.

B Sveopće sljedništvo ostavitelja putem stjecanja ošasne ostavine u našem pravnom

poretku

Time što je na nju prešla nečija ošasna ostavina, općina/grad je dobila u pravnim
odnosima položaj koji je u svakom pogledu poput onoga koji bi u tim odnosima imao
ostaviteljev nasljednik s tom razlikom da se ona toga ne može odreći. Po sili zakona prelaze: a)
nekretnine i s nekretninama izjednačena subjektivna prava na općinu/grad na čijem se području
nalaze, b) pokretnine i s njima izjednačena subjektivna prava na općinu/grad gdje je ostavitelj u
trenutku smrti imao prebivalište, a ako nije imao, onda se gleda boravište ostavitelja u trenutku
smrti. Ako nije imao ni boravište, onda pokretnine i s njima izjednačena prava prelaze na onu
općinu/grad gdje je ostavitelj u trenutku smrti bio upisan u knjigu državljana. Stjecanje se
odvija ipso iure i ono je derivativno (izvedeno). Činjenica da je ostavitelj umro bez nasljednika
i da je ostavina postala ošasna pa da ju je stekla općina/grad utvrđuje se rješenjem koje se
donosi u ostavinskom postupku (tzv. rješenje o predaji ostavine općini, odnosno gradu) Radi
razloga pravne sigurnosti predviđen je poseban postupak u slučaju kada nije poznato tko su
ostaviteljevi nasljednici. Tada se javnim oglasom objavljenim u Narodnim novinama i na
oglasnoj ploči suda kao i na drugi prikladan način treba pozvati sve osobe koje se smatraju
ostaviteljevim nasljednicima da se u roku 6 mjeseci od objave oglasa jave sudu/javnom
bilježniku koji vodi ostavinski postupak. Ako se nitko ne javi donosi se gore navedeno rješenje i
ono će tim rješenjem biti utvrđeno imat će samo snagu pravne predmnjeve o tome što se po sili

103
 www.pravokutnik.net

zakona zbilo u trenutku ostaviteljeve smrti. Tim utvrđenjem ne dolazi ni do kakve promjene u
pogledu pravnih učinaka koji su već nastupili po sili zakona. Nasljednik koji se nije javio u
predviđenom roku nije izgubio ono što je ipso iure stekao temeljem svojeg nasljednog prava, niti
donošenjem rješenja o predaji, niti pravomoćnošću tog rješenja. On je ostaviteljev nasljednik,
stoga općina/grad izvršava prava, obveze i dr. koje ne pripadaju njoj, nego njemu. Jedinica
lokalne samouprave je samo posjednik ostavine (nasljedstva), odnosno osoba koja se nalazi u
faktičnom položaju nasljednika ponašajući se kao da joj taj položaj pripada, iako joj ne pripada.
Nasljednik je ovlašten da bilo kojem posjedniku ostavine postavi svoj nasljednički zahtjev
(hereditatis petitio) zahtijevajući što je njegovo jer je ostaviteljev nasljednik. Ukoliko
općina/grad ne bi dobrovoljno izručila ono što je njegovo, on će to moći ishoditi putem parnice.
Radi razloga pravne sigurnosti, ne smije dugo trajati situacija u kojoj se temeljem rješenja samo
predmnjeva stjecanje ošasne ostavine. Stoga, nakon zastare nasljedničkog zahtjeva, nasljednik
više ne može ishoditi da mu tzv. posjednik ostavine izruči ono što pripada ostaviteljevom
nasljedniku, a to vrijedi i kada je posjednik ostavine općina/grad.

GLAVA 8. – PRAVNI POLOŽAJ OSTAVITELJEVOG NASLJEDNIKA

I UOPĆE

Osoba koja stekne nasljedno pravo i time postane ostaviteljevim nasljednikom dobiva u
pravnim odnosima ostavitelja specifičan pravni položaj ostaviteljevog nasljednika u kojima će
imati onu ulogu koja je bila ostaviteljeva u trenutku njegove smrti, a i morati će rješavati neke
probleme koji nastaju zbog i u vezi s ostaviteljevom smrću. Stoga se položaj ostaviteljevog
nasljednika u velikoj mjeri podudara s položajem koji je ostavitelj imao u pravnim odnosima, ali
se i ponešto razlikuje. Pravni položaj ostaviteljevog nasljednika sastoji se od: a) nasljedstva
(svih pravnih dobara i dugovanja ostavitelja koja su iz ostavine prešla na nasljednika postavši
time njegovo nasljedstvo), b) nekih daljnih prava i obveza koje su nastale za njega zbog toga što
je naslijedio ostavitelja. Nasljednik je redovito i nositelj većeg ili manjeg broja vlastitih prava i
obveza koje mu pripadaju neovisno o tome da je on naslijedio ostavitelja. Budući da i jedna i
druga prava, obveze i dr. pripadaju istoj osobi (nasljedniku), ona utječu jedna na druge. Isto tako,
pravni položaj nasljednika koji je sam nositelj cijelog nasljednog prava razlikuje se od položaja

104
 www.pravokutnik.net

sunasljednika, pravni položaj nasljednika čije je nasljedno pravo ograničeno rokom ili uvjetom,
razlikuje se od položaja onoga kome nasljedno pravo nije ograničeno na taj način. Ako u slučaju
ošasne ostavine ostavina prijeđe na nekoliko jedinica lokalne samouprave (što će se dogoditi ako
ostavina sadrži nekretnine), sve te jedinice dobile su u pravnim odnosima pravni položaj
sunasljednika.

II DOLAŽENJE U PRAVNI POLOŽAJ OSTAVITELJEVOG NASLJEDNIKA

U pravni položaj ostaviteljevog nasljednika dolazi osoba koja je zbog ostaviteljeve smrti
stekla subjektivno nasljedno pravo. U ovom pogledu postoji ogromna razlika sustava
nasljeđivanja uručbom s jedne strane te sustava ipso iure nasljeđivanja s druge strane. Ove
razlike nisu slučajne i proizlaze iz različitih gledanja na nasljeđivanje i na karakter povezanosti
ostaviteljevih prava i obveza u ostavinu. Zbog ipso iure stjecanja nasljedstva, nasljednik u
trenutku smrti dolazi u pravni položaj nasljednika i nije mu potreba nikakva uručba nasljedstva
niti bilo koji čin suda. Ipak, onaj koji je došao u pravni položaj nasljednika bez svojeg
sudjelovanja i bez svoje volje nije odmah definitivno u tom položaju jer isprva vlada
neizvjesnost (hoće li ga se možda odreći)

III PRAVNI POLOŽAJ OSTAVITELJEVOG NASLJEDNIKA

Pravni položaj ostaviteljevog nasljednika tvori ono od čega se sastoji nasljednikovo

nasljedstvo i prava i obveze koja su nastala za nasljednika zbog toga što je ostaviteljev
nasljednik.

A Položaj s obzirom na nasljedstvo

1. Nasljedstvo

Obično se tvrdi da je nasljedstvo istovjetno s ostavinom, odnosno da su nasljedstvo i

ostavino samo dva naziva za isto, no to nije sasvim točno. Iako se nasljedstvo u velikom broju
slučajeva podudara s ostavinom, to ne mora uvijek biti tako. Nasljedstvo nastaje od ostavine pa

105
 www.pravokutnik.net

ima iste osobine kao ostavina, ali sastav nasljedstva može biti manji od sastava ostavine pa na
nasljednika neće uvijek prijeći sve iz sastava ostavine. Sastav nasljedstva se podudara sa
sastavom ostavine, uz odbitak onoga što iz ostavine nije prešlo na nasljednika zbog relativne
nenasljedivosti ili zbog izdvajanja iz ostavine. Relativno nenasljedivo pravo je ono pravo koje
je u pravilu nasljedivo, ali ne za osobu nasljednika (odnosno nasljednik mora biti posebno
kvalificiran za stjecanje pojedinih prava, imati neka posebna svojstva ili nasljeđivati na nekom
određenom posebnom pravnom temelju. Npr. pravo na licenciju koje može prijeći na nasljednika
samo ako nastavlja ostaviteljevu djelatnost) U nasljedstvo neće prijeći ni ono iz ostavine što bude
izdvojeno temeljem nečijeg prava na izdvajanje.

b) Vrijednost

Pravni položaj nasljednika redovito ima vrijednost koja se može izraziti u novcu,
odnosno imovinsku vrijednost. Vrijednost u prvom redu ovisi o vrijednosti nasljedstva, ali i o
onim nasljednikovim pravima i obvezama koje nikada nisu bile u sastavu ostavine pa nisu ušle u
sastav nasljedstva, ali su postale nasljednikove zbog toga što je nasljednik. Vrijednost aktive
nasljedstva je granica nasljednikove osobne odgovornosti za nasljednikove obveze (dugove) pa
za te obveze on ne odgovara većom vrijednošću od zbroja vrijednosti stvari i imovinskih prava
koja su u njegovu imovinu ušla time što je naslijedio dužnika tih obveza. Čista vrijednost
nasljedstva (vrijednost aktive nasljedstva umanjena za negativnu vrijednost pasive nasljedstva,
odnosno obveza) je granica nasljednikove odgovornosti za zapise i naloge koji njega terete.
Vrijednost nasljedstva bitno utječe na nasljednikov pravni položaj, ali se te dvije veličine ne
podudaraju uvijek. Vrijednost nasljednikovog pravnog položaja nije samo vrijednost njegovog
nasljedstva, nego je povećavaju i smanjuju ona nasljednikova prava i obveze koje nikada nisu
bile u sastavu ostavine pa nisu ušle u sastav nasljedstva, ali su nasljedniku pripale zato što je
ostaviteljev nasljednik. Tako se negativna vrijednost troškova pokopa kao i negativna vrijednost
zapisa i naloga koji terete nasljednika pridružuje negativnoj vrijednosti onih obveza koje su
prešle na nasljednika pa zajedno s njom tvori pasivu nasljednikovog pravnog položaja. Isto tako
se i vrijednost prava koja su nastala za nasljednika (ako su imovinske prirode) pridružuje aktivi
njegovog nasljedstva pa zajedno s njom čini aktivu vrijednosti pravnog položaja nasljednika. Tek
saldo vrijednosti te aktive i pasive predstavlja čistu vrijednost nasljednikovog pravnog položaja.

106
 www.pravokutnik.net

c) Povezanost

Povezanost svih prava, obveza i svega ostaloga u ostavini ne prekida se zato što je
ostavina postala nečije nasljedstvo, što je jasno na primjeru separatio bonorum. Međusobna
povezanost svega navedenog zahvaća i ostale elemente nasljednikovog pravnog položaja,
odnosno i ona prava i obveze koja nisu pripadala ostavitelju nego ih je nasljednik stekao jer je
nasljednik. Tako je cijeli pravni položaj svojevrsna cjelina u onom smislu u kojem je i ostavina.

2. Položaj u pogledu naslijeđenih dobara

Zbog ipso iure stjecanja, nema načelno zapreke da nasljednik odmah izvršava svoju
pravnu vlast u pogledu naslijeđenih stvari, da izvršava ono na što ga naslijeđena prava ovlašćuju,
da nastavi posjedovati stvari i stvarne služnosti itd. Neke zapreke mogu biti postavljene mjerama
osiguranja ostavine kao i uspostavom posebne uprave ostavinom od strane izvršitelja oporuke.

3. Položaj u pogledu naslijeđenih dugovanja

a) Uopće

Na nasljednika obveze prelaze onakve kakve su i bile kod ostavitelje (u pogledu svih
glavnih i sporednih činidaba) Stoga ostaviteljevi vjerovnici mogu od dužnikovog nasljednika
zahtijevati ispunjenje obveza koje su zbog dužnikove smrti prešle na njegovog nasljednika. Tako
se nastavljaju pravni odnosi i nadilazi poremećaj u pravnim odnosima koji je neminovno nastao
smrću dužnika. Od trenutka kada su ostaviteljeve obveze prešle na nasljednika, ostaviteljevi
dugovi su postali nasljednikovi dugovi pa on za njih odgovara, a zajedno s dugovima na
nasljednika je prešla i odgovornost za njih. Nasljednik za te dugove odgovara onako kako je
odgovarao i ostavitelj. Ako je odgovornost bila ograničena i nasljednikova odgovornost je
ograničena, a ako su neke obveze bile samo naturalne ta da za njih ne odgovara ni nasljednik. I
ostaviteljeva stvarnopravna odgovornost za obveze (vlastite i tuđe) nastavlja se nakon njegove
smrti. Za one obveze za koje je ostavitelj odgovarao stvarnopravno, odnosno određenom stvari
ili pravom, tako odgovara i onaj tko je vlasnik one stvari ili nositelj onoga prava koje je

107
 www.pravokutnik.net

opterećeno tom odgovornošću. Ako je ostaviteljev nasljednik stekao tu stvar ili pravo naslijedivši
ostavitelja, on time odgovara, ali samo toliko dugo dok stvar ili pravo koja je opterećena tom
odgovornošću, ne prestane biti njegova.

b) Osobna odgovornost za naslijeđene dugove naslijeđenom i vlastitom imovinom

Za obveze za koje je ostavitelj odgovarao osobno (tj. cjelokupnom svojom imovinom) ta

njegova osobna odgovornost se nastavlja kod njegovog nasljednika. U pravilu se za obveze za
koje je ostavitelj osobno odgovarao, osobno odgovara i u slučaju nasljednika, odnosno nasljednik
odgovara i svom ostalom svojom imovinom. To se naziva i odgovornost pro viribus hereditatis
(odgovornost za nasljedstvo) Ostaviteljevi vjerovnici mogu svoje tražbine namirivati iz bilo
kojih nasljednikovih stvari i imovinskih prava, a ne samo iz onih stvari i prava koja je nasljednik
stekao nasljeđujući ostavitelja. No, uvažava se činjenica da te obveze ipak nije napravio sam
nasljednik pa se pravni poredak brine da nasljednik time što je naslijedio ne dođe u lošiji položaj
od onoga što bi ga imao da uopće nije naslijedio. Zato je nasljednikova osobna odgovornost
ograničena ex lege i to do granice vrijednosti onoga što je stekao naslijedivši dužnika.
Granica nasljednikove osobne odgovornosti uza ostaviteljeve obveze je vrijednost aktive
nasljedstva. Nasljednik je dužan podmirivati ostaviteljeve obveze, svaku pojedinu u cijelosti i to
glavnu činidbu zajedno sa svim sporednima (kamate, penali, troškovi i dr.) dok se ne dosegne
postavljena granica. On za te obveze odgovara svime što je u njegovoj imovini, ali ne odgovara
za više od vrijednosti aktive nasljedstva.

B Položaj s obzirom na prava i obveze koje nastaju za ostaviteljevog nasljednika

Zbog ostaviteljeve smrti ponekad za nasljednika nastaju neka nova subjektivna prava, a
nerijetko i nove obveze. Prava i obveze koje su nastale za ostaviteljevog nasljednika jer je njegov
nasljednik tvore zajedno s nasljedstvom pravni položaj nasljednika. Pritome naslijeđena i
novostvorena prava i obveze mogu biti u jednakom odnosu prema ostalim nasljednikovim
pravima i obvezama: ili su i jedna i druga objedinjena ili su i jedna i druga od njih odvojena.

108
 www.pravokutnik.net

2. Posebno o nasljednikovom položaju u pogledu nekih obveza koje za njega nastaju jer je
naslijedio ostavitelja

Temeljem oporučnih odredaba, za nasljednika nastaju obveze iz ostaviteljevih zapisa i

obveze iz ostaviteljevih oporučnih naloga, a i temeljem zakona za nasljednika nastaju neke
obveze jer je nasljednik. Nasljednik je dužan pokopati ostavitelja gdje će morati podmiriti
troškove pokopa, a i troškove popisa i procjene ostavine, troškove ostavinskog postupka te
platiti porez na nasljedstvo.

a) Položaj u pogledu ostaviteljevih zapisa

Nasljednik je obvezan zapisovniku ispuniti zapis koji je oporukom valjano određen pa

zapisovnik ima pravo od njega zahtijevati ispunjenje činidbe određene takvim zapisom.
Nasljednik nije obvezan ispuniti zapis koji je utrnuo pa ne proizvodi pravne učinke. Zapis je
utrnuo (pao) ako je zapisovnik umro prije ostavitelja ili je nedostojan ili se odrekao prava na
zapis ili je ispunjenje zapisom određene činidbe postalo nemoguće zbog okolnosti za koje
nasljednik nije odgovoran. Kada nasljednik mora ispuniti zapis, između njega i zapisovnika
nastaje specifičan nasljednopravni odnos koji je poput obveznopravnog (zapisovnik ima pravo
tražiti od nasljednika ispunjenje dužne činidbe, a nasljednik mora tu činidbu ispuniti) Jednako
kao i kod jednostranoobveznih odnosa, u pravnom odnosu koji nastaje temeljem zapisa,
zapisovnik ima tražbinu, a nasljednik dug i odgovornost. Ako ispunjenje činidbe postane
nemoguće zbog okolnosti za koje je nasljednik odgovoran, nasljednikova dužnost ispunjenja
činidbe pretvara se u odnos odgovornosti za štetu.

Odgovornost

Nasljednik odgovara zapisovniku za ispunjenje zapisa i ta odgovornost je osobna. Ona se

pridružila nasljednikovoj osobnoj odgovornosti za dugove, ali dolazi tek iza nje. Za sve dugove
odgovara cijelom svojom imovinom, ali ne preko vrijednosti aktive nasljedstva. Nasljednik će
odgovarati za zapise jedino ako i ukoliko ispunjavanje ostaviteljevih obveza ne iscrpi
nasljednikovu odgovornost. Nasljednikova odgovornost za zapise predstaje zastarom

109
 www.pravokutnik.net

zapisovnikovog zathjeva koji zastarijeva u roku od tri godine od dana kad je zapisovnik saznao
za svoje pravo i bio ovlašten zahtijevati ispunjenje zapisa, a najkasnije pet godina od dana kad je
mogao zahtijevati ispunjenje zapisa. Tijek zastarnog roka može zastati i biti prekinut jer se ovdje
na zastaru primjenjuju opća pravila o zastari po ZOO.

b) Položaj u pogledu ostaviteljevih oporučnih naloga

Nasljednik je obvezan ispuniti ostaviteljeve naloge koji su valjano određeni oporukom.

Iako je pravni položaj isti kao i u slučaju zapisa, kod naloga se nasljednik ne nalazi u pravnom
odnosu sa korisnikom naloga, dok u slučaju zapisa se nalazi sa zapisovnikom. Korisnik naloga
nema pravo zahtijevati od nasljednika ispunjenje činidbe. Nasljednik mora korisniku ili
korisnicima naloga ispuniti upravo onu činidbu koju mu je ostavitelj oporukom naložio. Kao i
kod zapisa, nasljednik je odgovoran samo čistom vrijednošću stečenog nasljedstva. Ako ne
ispuni nalog zbog toga što je dosegnuta gornja granica njegove odgovornosti, zbog toga mu neće
radi neispunjenja prestati njegovo nasljedno pravo.

c) Položaj u pogledu zakonske obveze naknaditi socijalnu pomoć koju je primao ostavitelj

Ako je nasljednik bio temeljem zakona dužan uzdržavati ostavitelja, njegovom smrću za
nasljednika nastaje obveza da naknadi ono što je ostavitelj primio temeljem rješenja CSS-a na
ime stalne pomoći ili stalnog smještaja. Za njega nastaje ta obveza makar ostavitelj za života nije
imao obvezu da naknadi ono što je primio i makar mu se imovno stanje znatno popravilo. Pravo
potraživanja ima ministarstvo nadležno za poslove socijalkne skrbi, a nasljednik ju je dužan
platiti i za to osobno odgovara.

IV SJEDINJENJE PRAVNIH POLOŽAJA I NJIHOVO RAZDVAJANJE

A Sjedinjenje pravnih položaja

Svaki nasljednik ima de facto dva položaja – jedan koji je stekao kao nasljednik
ostavitelja i drugi koji ima kao svoj vlastiti da nije naslijedio ostavitelja. Budući da u svakoj od

110
 www.pravokutnik.net

tih dviju uloga nasljednik sudjeluje u pravnim odnosima kao nositelj prava, obveza i drugih
pravnih entiteta postavlja se pitanje ima li on u tim odnosima dva odvojena pravna položaja ili se
ta dva pravna položaja sjedinjuju u jedinstveni pravni položaj. Zbog nasljeđivanja ipso iure,
možemo reći da je pravni položaj nasljednik jedinstven i ostaje jedinstveno dok ne bude
razdvojen odvajanjem pravnog položaja koji on ima kao ostaviteljev nasljednik od položaja koji
ima u pravnim odnosima neovisno o tome da je naslijedio tog ostavitelja. Zbog sjedinjenja
pravnih položaja, događaju se i određeni pravni učinci: a) ostaviteljev nasljednik biva i
vlastitom, a ne samo naslijeđenom imovinom osobno odgovoran za dugove koje je naslijedio, b)
tražbine koje je imao prema ostavitelju, prestaju sjedinjenjem dužnika i vjerovnika u istoj osobi
kao naslijeđene tražbine koje je ostavitelj imao prema njemu pa prestaju sjedinjenjem te c)
nasljednikovi vjerovnici mogu svoje tražbine koje imaju na bilo kojem pravnom temelju prema
nasljedniku, namirivati i iz onih imovinskih dobara koja je on stekao naslijedivši ostavitelja baš
kao što ih mogu namirivati i iz bilo kojih drugih njegovih imovinskih dobara.

B Razdvajanje pravnog položaja nasljednika

1. Odvajanje

Pravni položaj nasljednika će biti odvojen o njegovog vlastitog pravnog položaja i u

izvjesnom smislu osamostaljen ako i dok je: a) ostavina pod upravom izvršitelja oporuke ili b)
skrbnika ostavine ili c) na zahtjev ostaviteljevih vjerovnika (separatio bonorum) Odvajanjem
pravnog položaja nasljednika o njegovog vlastitog pravnog položaja prestaju pravni učinci koje
je izazvalo sjedinjenje tih pravnih položaja i to kao da nikada nisu nastupili (ex tunc) Odvojenost
traje sve dok ne prestane dužnost izvršitelja oporuke ili skrbnika ostavine, odnosno dok ne bude
stavljeno izvan snage rješenje o odvajanju ostavine.

2. Posljedice odvojenosti

Dok su ta dva pravna položaja odvojena, svaki od njih je neovisan o drugome pa prava iz
jednoga ne utječu na obveze iz drugoga. Nasljednik tada redovito nije ovlašten da sam izvršava
naslijeđena prava niti da raspolaže njima, nego će to činiti netko drugi umjesto njega (npr.

111
 www.pravokutnik.net

skrbnik ostavine) Za to vrijeme tražbine koje je ostavitelj kao vjerovnik imao protiv nasljednika
kao dužnika nisu sjedinjene s nasljednikovim obvezama pa nisu prestale sjedinjenjem.

c) Posljedice u pogledu naslijeđenih dugovanja

Za vrijeme odvojenosti, nasljednik osobno odgovara za naslijeđene dugove isključivo s

naslijeđenim stvarima i imovinskim pravima. Nasljednikova osobna odgovornost za ostaviteljeve
dugove svoji se na odgovornost cum viribus hereditatis (sredstvima ostavine). Iz tih stvari će se
namirivati i tražbine nasljednika prema ostavitelju kao dužniku jer ostaviteljeve obveze prema
nasljedniku nisu prestale sjedinjenjem s nasljednikovim tražbinama. S druge strane, za vrijeme
separacije nasljednik za vlastite dugove odgovara isključivo vlastitim stvarima i pravima, a ne i
naslijeđenima i nasljednikovi vjerovnici ne mogu se namirivati iz onih stvari i prava koja je on
stekao naslijedivši ostavitelja nego samo iz onih koja je on stekao na nekom drugom pravnom
temelju.

d) Posljedice u pogledu prava i obveza koje nastaju za nasljednike

Nasljednikova odgovornost za zapise je u slučaju separacije svedena na cum viribus

hereditatis pa nasljednik za zapise odgovara samo onim stvarima i imovinskim pravima koja je
stekao u nasljedstvo. Ovdje ipak postoji prednost kod odgovornosti za dugove pa nasljednik u
prvom redu odgovara za dugove ostavitelja, a za zapise jedino onim što od naslijeđenih stvari i
prava preostane nakon podmirenja ostaviteljevih dugova.

3. Slučajevi odvojenosti

a) Ostavina pod upravom izvršitelja oporuke

Izvršitelj oporuke je osoba kojoj je ostavitelj oporukom povjerio dužnost da se brine o

izvršavanju njegove posljednje volje, a ona je tu dužnost prihvatila. Ustanova izvršitelja oporuke
je specifična (sui generis) nasljednopravna ustanova. Ostavitelj može brigu oko izvršavanja
oporuke povjeriti osobi od povjerenja. Izvršitelj oporuke će, ako prihvati tu dužnost, a ne

112
 www.pravokutnik.net

ostaviteljevi nasljednici, upravljati ostavinom, odnosno dobrima i dugovima iz njezina sastava.

Nasljednik će za to vrijeme biti suspendiran od mogućnosti da izvršava svoju pravnu vlast ako bi
se to kosilo s ovlastima izvršitelja oporuke. Stoga, dokle god traje dužnost izvršitelja oporuke
pravni položaj nasljednika biti separiran, no stvari, subjektivna prava, obveze i drugi pravni
entiteti koje je stekao nasljedstvom neće prestati biti njegovi, ali će biti pod upravom izvršitelja
oporuke, čime će u granicama ovlasti izvršitelja oporuke biti odvojeni od ostalih nasljednikovih
prava, obveza i dr.

2 Stupanje na dužnost

Sud, odnosno javni bilježnik, čim sazna da je ostavitelj odredio neku osobu za izvršitelja
svoje oporuke, treba tu osobu pozvati da se u određenom roku očituje prihvaća li tu ulogu ili ne.
Ta osoba će stupiti na dužnost ako očituje svoj pristanak ili se njezin pristanak predmnijeva.
Predmnjeva postoji ako je osoba koja je oporukom određena za izvršitelja oporuke bila na
proglašenju oporuke, a nije izričito izjavila da tu dužnost ne prihvaća i ova predmnjeva je
neoboriva. Na dužnost stupa u trenutku svojeg prihvaćanja i od tada nastaje i odgovornost za
valjano i uredno obavljanje ove dužnosti. Ako oporukom određeni izvršitelj oporuke odbije
dužnost, nitko neće biti izvršiteljem oporuke jer ni sud nije ovlašten postaviti izvršitelja oporuke.

3 Djelovanje

Djelokrug izvršitelja oporuke ovisi o ostaviteljevoj volji očitovanoj oporukom, a

podredno o dispozitivnim zakonskim odredbama koje određuju njegov djelokrug ako ga nije
odredio oporukom ostavitelj. Ostavitelj može oporukom odrediti koje su dužnosti izvršitelja, a
ako ih je više, onda će odrediti dužnosti i ovlasti svakog od njih. Ako nije određen djelokrug,
zakon određuje da je dužnost izvršitelja oporuke da vodeći u svakom pogledu brigu da oporuka
bude izvršena onako kako je to oporučitelj htio, a u ime i za račun nasljednika vodi brigu i
poduzima što je potrebno za očuvanje ostavine i njome upravlja te u ime i za račun nasljednika
poduzima što je potrebno za isplatu dugova i zapisa. Ako oporučitelj nije drugačije odredio, a
postoji više izvršitelja, svi moraju dužnost izvršitelja vršiti zajedno. Ako se ne mogu usuglasiti
sud ili javni bilježnik će po službenoj dužnosti ili na zahtjev nekog od njih ili nasljednika,

113
 www.pravokutnik.net

odrediti radnje koje treba poduzeti i ovlastiti nekog od izvršitelja oporuke da ih poduzme. Kada
izvršitelj nastupa u ime i za račun nasljednika dužan je postupati pažnjom dobrog domaćina.
Budući da se sa nasljednikom ne nalazi u odnosu mandata, ako je potrebno može i mora istupati i
protiv nasljednika, a on djeluje pod nadzorom ostavinskog suda, odnosno javnog bilježnika koji
ga jedino može i opozvati ako utvrdi da njegovo djelovanje nije u skladu s oporučiteljevom
voljom ili zakonom. Radi legitimacije pred trećima, sud ili javni bilježnik će mu na njegov
zahtjev izdati potvrdu o njegovu svojstvu izvršitelja oporuke i o ovlastima koje kao takav ima s
uputom svakome da se njegova očitovanja volje učinjena u okviru tog djelokruga uzimaju kao da
su ostaviteljeva. Osobe koje su u dobroj vjeri postupale prema očitovanjima takve osobe ne
odgovaraju za štetu koja bi iz toga proizašla za nasljednike. Izvršitelj oporuke djeluje pod
nadzorom suda i polaže račun sudu, a ne nasljednicima. Račun treba položiti kad god to sud
zatraži, a obvezno kada mu prestane dužnost. Izvršitelju pripada pravo na naknadu troškova i na
primjerenu nagradu za trud o čijoj visini određuje sud i koja se isplaćuje na teret raspoloživog
dijela ostavine.

4 Prestanak dužnosti

Dužnost prestaje kada izvršitelj obavi zadatak koji mu je bio postavljen, što može biti i
prije okončanja ostavinske rasprave, ali i kasnije. Njegova dužnost prestaje prije ako je izvršenje
zadatka postalo nemoguće, u slučaju njegove smrti (položaj nije nasljediv) ili ako izgubi punu
poslovnu sposobnost, odnosno ako ga sud (javni bilježnik) opozove. Nakon prestanka dužnosti,
izvršitelj mora vratiti potvrdu o svom svojstvu i podnijeti račun, a odgovarat će za svaku štetu
koja bi proizašla iz radnje koju bi on nakon opoziva izvršio kao da je izvršitelj oporuke.

b) Ostavina pod upravom skrbnika ostavine

Skrbnik ostavine je osoba koja je odlukom nadležnog tijela vlasti (sud, javni bilježnik)
povjereno da prava i obveze od kojih se sastooji ostavina izvršava umjesto i za račun onih koji su
zbog ostaviteljeve smrti postali njegovi nasljednici ma tko oni bili (čak i za općinu/grad) Skrbnik
ostavine je skrbnik za posebni slučaj i postavlja ga se prema odredbama OBZ-a. Iako se naziva
skrbnik ostavine, on nije skrbnik ostavini jer ostavina nije osoba. On je skrbnik onim osobama

114
 www.pravokutnik.net

koje su zbog smrti ostavitelja postale njegovi nasljednici bez obzira na to tko su te osobe i koliko
ih je te na kojem pravnom temelju su to postale. To nije općeniti skrbnik, već skrbnik za poseban
slučaj čija je dužnost da umjesto tih osoba i za njihov račun izvršava ona prava i obveze koje im
pripadaju kao ostaviteljevim nasljednicima. Kada skrbnik ostavine izvršava svoju dužnost, on u
biti nastupa u ulozi koju ima nasljednik i time je pravni položaj nasljednika razdvojen dok ne
prestane skrbništvo nad ostavinom.

2 Postavljanje skrbnika ostavini

Skrbnika ostavine postavlja sud/javni bilježnik rješenjem. Zakon nije taksativno nabrojao
sve situacije u kojima je sud ovlašten i dužan postaviti skrbnika ostavine, nego je određeno da
kad su nasljednici nepoznati ili nepoznatog boravišta, odnosno nedostupni, kao i u ostalim
slučajevima kada je to potrebno, sud će postaviti prvremenog skrbnika ostavine. Postoji li
potreba da se u nekom konkretnom slučaju postavi skrbnik ostavine ili ne, ocjenjuje ostavinski
sud/javni bilježnik po službenoj dužnosti, no zainteresirane osobe mogu stavljati i prijedloge.
Kada se osobu odredi za skrbnika ostavine, on ujedno postaje i privremeni skrbnik prema
odredbama OBZ-a i sud/javni bilježnik mora o postavljanju obavijestiti CSS koje ima prema
tako postavljenom skrbniku sve ovlasti kao da ga je samo postavilo pa ga može i razriješiti i
neku drugu osobu postaviti za skrbnika ostavine. Skrbnik će djelovati pod nadzorom CSS-a
kojemu će podnositi izvješće o svom radu i o stanju ostavine. CSS je dužan razmotriti izvješće i
u slučaju potrebe poduzeti odgovarajuće mjere radi zaštite dobrobiti štićenika. Skrbnik ima pravo
na mjesečnu naknadu, ovisno o njegovu radu i zalaganju u zaštiti štićenikovih prava i dobrobiti,
a također i pravo na naknadu opravdanih troškova. Skrbnik odgovara za štetu koju je skrivio u
obavljanju svoje dužnosti.

3 Djelovanje

Skrbnik ostavine ne zastupa nijednog nasljednika pojedinačno, nego sve njih zajedno ma
tko oni bili. On ih ne zastupa kao osobe, odnosno u svim njihovim poslovima, nego jedino u
njihovoj ulozi ostaviteljevog nasljednika. Djelokrug skrbnika zakonom je određen i on je
ovlašten da u ime nasljednika tuži ili bude tužen, da naplaćuje tražbine ili isplaćuje dugove i

115
 www.pravokutnik.net

uopće da zastupa nasljednike u izvršavanju njihovih prava i obveza što ih imaju kao nasljednici.
Sud/javni bilježnik je ovlašten da odredi posebne dužnosti i prava skrbnika ostavine. U
redovitom upravljanju ostavinom, skrbnik je samostalan, no za poslove koji prelaze redovito
poslovanje, nužno je odobrenje CSS-a.

4 Prestanak skrbništva

Nakon što prestane potreba za skrbnikom ostavine, CSS će donijeti rješenje o prestanku
skrbništva. Nakon što to rješenje bude konačno, skrbnik mora položiti račun te će nasljednicima
(odnosno općini/gradu) predati ostavinu kojom je upravljao.

c) Ostavina odvojena na zahtjev ostaviteljevih vjerovnika

Ako ostaviteljevim vjerovnicima prijeti opasnost da svoje tražbine protiv ostavitelja neće
moći namiriti od nasljednika jer će im zbog sjedinjenja pravnih položaja konkurirati tražbine
nasljednikovih vjerovnika tada im je zakonom dano pravo na tzv. odvajanje ostavine (separatio
bonorum) Tada nasljednikovi vjerovnici nemaju više pravo da svoje tražbine protiv nasljendika
namiruju iz imovinskih dobara koje je dužnik stekao naslijedivši ostavitelja. Pravo na odvajanje
ostavine nastaje za svakog ostaviteljevog vjerovnika u trenutku otvaranja nasljedstva, a ne bude
li iskorišteno stavljanjem zahtjeva za odvajanje prestat će protekom tri mjeseca od otvaranja
nasljedstva. Pravo na odvajanje ostavine ostvaruje se u ostavinskom postupku i određuje se
rješenjem. Za vrijeme odvojenosti, nasljednik ne smije ni pravno ni faktično raspolagati s
naslijeđenim imovinskim pravima pod prijetnjom ništetnosti. Svi učinci separacije djeluju ex
nunc i stoga ostaju valjana ona raspolaganja koja je nasljednik učinio prije odvajanja. I faktična
raspolaganja su također nedozvoljena pa ako i nasljednik ipak poduzme, odgovarat će za štetu
koju je time nanio. Može se odlučiti i da se stvari iz sastava odvojene ostavine trebaju nekako
posebno čuvati ili da se ostavini postavi skrbnik. Kada tražbine svih vjerovnika-separatista budu
u cijelosti namirene ili barem osigurane (založnim pravom, jamstvom ili kako drugačije), prestali
su razlozi zbog kojih je odvajanje ostavine bilo određeno pa će tu mjeru ukinuti. Zajedno s
odvajanjem ukinut će se i one mjere koje su bile s tim u vezi određene. Dok traje separacija,

116
 www.pravokutnik.net

nasljednikovi vjerovnici se ne mogu namirivati iz ostavine, a ostaviteljevi vjerovnici se mogu

namiriti samo iz ostavine, što ima svoje prednosti i svoje mane.

V FAKTIČNO ZAUZIMANJE POLOŽAJA OSTAVITELJEVOG NASLJEDNIKA

A Tzv. posjed ostavine

Tko zauzima položaj ostaviteljevog nasljednika, izvršavajući prava i obveze od kojih se

sastoji pravni položaj nasljednika kao da je on nasljednik (pro herede gestio) faktično se nalazi u
položaju nasljednika bez obzira ima li nasljedno pravo koje ga na to ovlašćuje ili ga nema. Ta
faktična strana postoji i pravno je relevantna. No unatoč sličnosti sa posjedom stvari i prava, po
svojoj pravnoj naravi to nije nekakav posjed pravnog položaja nasljednika ili posjed nasljedstva
kao cjeline, odnosno ostavine kao cjeline, budući da ništa od toga nije u stanju da kao pravna
cjelina (universitas iuris) bude objektom stvarnopravnog pripadanja drugoj osobi. Činjenicu da
se netko nalazi u položaju ostaviteljevog nasljednika zbog sličnosti s posjedom stvari i prava,
često se naziva posjedom ostavine ili nasljedstva, a osobu koja se nalazi faktično u tom položaju
– posjednikom ostavine, odnosno nasljedstva. Ovi nazivi potječu iz doba kada se ostavina
smatrala kao universitas iuris pa da je se može kao takvu i posjedovati. Uporaba ovih naziva ne
bi smjela navesti na zaključak da posjed ostavine ima pravne učinke poput posjeda stvari ili
prava.

B Slobodno zauzimanje položaja nasljednika

1. Izvršavanje naslijeđenih prava i obveza

Kada se nasljeđuje ipso iure, nasljednik je ovlašten odmah nakon ostaviteljeve smrti
faktično zauzeti onaj pravni položaj u pravnim odnosima koji mu pravno pripada. Stoga se
govori o načelu slobodnog zauzimanja položaja nasljednika. Faktično zauzeti položaj nasljednika
ovlašten je samo onaj koji se u tom položaju već pravno nalazi jer je ostaviteljev nasljednik i to u
granicama svojeg nasljednog prava. Ni nasljednik preko te granice, a nenasljednik uopće, nisu
ovlašteni izvršavati prava i obveze nasljednika. Glavna odlika sustava nasljeđivanja ipso iure bi

117
 www.pravokutnik.net

trebala biti operativnost jer već od trenutka smrti ostavitelja treba izvršavati prava i obveze
nasljednika. Cilj kojem se teži biti će postignut samo ako nakon ostaviteljeve smrti ne bude
nastajao vakuum u pravnim odnosima. Zato će biti manja pogreška ako se u položaju nasljednika
faktično nađe osoba koja nije nasljednik pa ona izvršava prava i obveze nasljednika, nego da se
ta prava i obveze neko vrijeme uopće ne izvršavaju. Ako dođe do pogreške i osoba koja nije
nasljednik faktički zauzme položaj nasljednika, pravi nasljednik joj može staviti nasljednički
zahtjev (hereditas petitio) te ishoditi da mu ta osoba (odnosno posjednik ostavine) prepusti
položaj u pravnim odnosima koji mu kao nasljendiku pripada, a kojeg je ona neovlašteno, iako
možda pošteno, zauzela.

2. Posebno o ostvarivanju i zaštiti naslijeđenih prava i posjeda od tuđih zahvata

Od trenutka kada je naslijedio ostavitelja, nasljednik je ovlašten svakome stavljati

zahtjeve radi ostvarivanja i zaštite svakog naslijeđenog dobra, prava vlasništva naslijeđenih
stvari i ostalih naslijeđenih subjektivnih prava kao i sličnih pravnih entiteta, osim kada je to
stavljeno u dužnost izvršitelja oporuke ili skrbniku ostavine. Te zahtjeve je nasljednik ovlašten
stavljati svakome, ali ako ih ne stavi trećim osobama već onima koji za sebe tvrde da su
naslijedile ostavitelja to je nasljednički zahtjev pa ih treba prosuđivati po posebnim pravilima o
nasljedničkim zahtjevima.

C Ograničenja posebnom upravom ostavinom i mjerama osiguranja

U ovim slučajevima, nasljednik je ograničen u raspolaganju naslijeđenim pravima i

obvezama, odnosno u slučajevima kada je temeljem oporuke ili odluke donijete u ostavinskom
postupku uspostavljena posebna uprava ostavinom. Temeljem oporuke je to slučaj kada se uvodi
izvršitelj oporuke, a temeljem odluke u ostavinskom postupku kada je postavljen skrbnik
ostavine. Dok ta posebna uprava traje, nasljednik je suspendiran od izvršavanja naslijeđenih
prava, obveza i dr. Situacija se mijenja prestankom ovlasti izvršitelja oporuke, odnosno skrbnika
ostavine i od tog trenutka nasljednik može i treba slobodno izvršavati prava i obveze koje mu
kao takvom pripadaju. Ako ostaviteljev nasljednik neće kroz neko vrijeme faktično zauzeti
položaj koji mu pravno pripada ili ga neće zauzeti u pogledu svega što je bilo u ostavini te je

118
 www.pravokutnik.net

postalo njegovo nasljedstvo ili će biti sporno tko je ostaviteljev nasljednik i sl., postoji opasnost
da bi netko mogao bespravno prisvojiti nešto od onoga što je preostalo u ostavini i sl. Za takve
slučajeve je javna vlast (sudovi/javni bilježnici, odnosno nadležna upravna vlast) ovlaštena na
poduzimanje mjera za osiguranje ostavine (predaja stvari na čuvanje, postavljanje privremenog
skrbnika ostavine i dr.) Te mjere načelno ne utječu na nasljednikov pravni položaj jer su
poduzete samo radi zaštite, no ipak ograničavaju nasljednika u faktičnom izvršavanju svojih
prava i obveza u pogledu onoga što je predmetom mjere. Npr. isključen je od neposrednog
posjedovanja stvari koje su povjerene na čuvanje nekoj osobi pa je njegov posjed tih stvari u biti
posredan.

VI USKLAĐIVANJE FAKTIČNOG S PRAVNIM POLOŽAJEM OSTAVITELJEVOG

NASLJEDNIKA – NASLJEDNIČKI ZAHTJEV

A Problem usklađenja nasljednog prava, pravnog i faktičnog položaja nasljednika

Osoba koja je zbog smrti ostavitelja stekla nasljedno pravo, treba pravno dobiti u pravnim
odnosima onaj položaj koji joj pripada temeljem tog njenog prava, a treba i faktično taj položaj
zauzimati u tim odnosima (odnosno steći tzv. posjed ostavine) Ako ta usklađenost nije potpuna
postoji opasnost da neće biti ispunjena svrha nasljeđivanja. Po sustavu ipso iure nasljeđivanja
isključena je mogućnost da dođe do nesklada između nasljednog prava i pravnog položaja
nasljednika, ali se lako može dogoditi nesklad između nasljednog prava i pravnog položaja
nasljednika s jedne i faktičnog položaja nasljednika s druge strane. Faktičnom zauzimanju
položaja nasljednika ne prethodi nikakvo utvrđivanje tko je stekao nasljedno pravo, nego će u taj
položaj stupiti onaj koji smatra da je nasljednik pa će već od trenutka smrti izvršavati prava i
obveze iz sastava ostavine. Uređenjem ipso iure daje se prednost općem interesu da se pravni
odnosi faktično nastave odmah nakon ostaviteljeve smrti, ispred pojedinačnog interesa onoga tko
jest ostaviteljev nasljednik da se ti odnosi odmah nastave upravo s njime. Naravno da ne smiju
biti zanemareni ni interesi nasljednika pa se za slučaj ugroženosti interesa nasljednika mogu
aktivirati učinkovita sredstva da se interesi zaštite i ostvare. Za slučaj da postoji sumnja o tome
tko je nasljednik ili ako više osoba pretendira na nasljedstvo, postoji mogućnost postavljanja
skrbnika ostavini koji će izvršavati nasljednikova prava i obveze toliko dugo dok ne bude

119
 www.pravokutnik.net

uklonjena sumnja ili spor. Ako bi se ipak dogodilo da položaj nasljednika faktično zauzme netko
tko nema nasljedno pravo, nositelj nasljednog prava ima na raspolaganju sredstvo za uklanjanje
nesklada između njegovog nasljednog prava i pravnog položaja nasljednika s jedne strane i
faktičnog položaja s druge strane. To sredstvo je pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik
ostavitelja, odnosno nasljednički zahtjev kojim se onaj koji ima nasljedno pravo pa se nalazi u
pravnom položaju nasljednika može poslužiti da bi ishodio neka se faktično stanje uskladi s tim
njegovim pravnim položajem.

B Pojam i narav nasljedničkog zahtjeva

Nasljednički zahtjev (lat. hereditatis petitio) specifičan je zahtjev nasljednopravne

naravi kojim nasljednik temeljem svojeg nasljednog prava traži izručenje cijelog ili dijela
nasljedstva ili pojedinih stvari, prava ili čega drugog iz sastava nasljedstva od tzv.
posjednika ostavine, odnosno od osobe koja u pogledu toga vrijeđa nasljednikovo nasljedno
pravo jer bespravno igra ulogu nasljednika, onemogućujući time onome tko jest nasljednik
da u pogledu toga bude i u faktičnom položaju koji mu pravno pripada temeljem
nasljednog prava. Pravna narav ovog zahtjeva je sporna. Klasično učenje govori da je ovo
zahtjev nasljednika utemeljen na njegovom nasljednom pravu koje svojeg nositelja ovlašćuje da
mu pripada ostavina kao cjelina. Po drugom učenju, nasljednički zahtjev nema specifičan pravni
temelj u nasljednikovom subjektivnom nasljednom pravu jer nasljednik prema njima nije nositelj
ikakvog nasljednog prava, već je to samo naziv za zbroj svih zahtjeva koje nasljednik ima kao
nositelj prava iz ostavine, odnosno nasljedstva. Ovo učenje pokazuje nedostatke jer se nasljednik
može poslužiti nasljedničkim zahtjevom i kada se ne može poslužiti nekakvim singularnim
zahtjevom što pokazuje kako ovaj zahtjev ima svoje specifično i samostalno područje djelovanja.
Pravni temelj nasljedničkog zahtjeva je stoga subjektivno nasljedno pravo i upravljen je na ono
što tzv. posjednik ostavine treba učiniti (upravljen je na činjenje druge strane) kako bi se
nasljednikov faktični položaj uskladio s pravnim. Osobitost nasljedničkog zahtjeva posljedice su
njegove specifične pravne naravi i funkcije koju obavljai zbog toga se te specifičnosti pojavljuju
kod svih nasljedničkih zahtjeva pa i onda kada ih zakonodavac nije izričito propisao zakonom.
Ako zakonodavac želi da nasljednički zahtjev u nekom pravnom poretku nema neku od tih svojih
karakteristika, treba to posebno propisati i tada će zahtjev biti lišen odnosne karakteristike, ali

120
 www.pravokutnik.net

time neće prestati biti nasljednički zahtjev jer njegove karakteristike nisu uzrok nego posljedica
specifične pravne naravi takvog zahtjeva.

2. Odnos nasljedničkog zahtjeva i zahtjeva na utvrđenje nasljednog prava

Nasljednički zahtjev se razlikuje od zahtjeva na utvrđenje nasljednog prava kako po

predmetu (objektu) tako i po sadržaju. Predmet nasljedničkog zahtjeva je nešto od čega se sastoji
pravni položaj nasljednika (naslijeđena stvar, naslijeđeno subjektivno pravo i dr.) dok je predmet
zahtjeva za utvrđenje nasljednog prava samo nasljedno pravo koje je neka osoba stekla zbog
ostaviteljeve smrti, odnosno one činjenice o kojima ovisi njezino nasljedno pravo. Sadržaj
nasljedničkog zahtjeva je činjenje posjednika ostavine, dok je sadržaj zahtjeva za
utvrđivanje nasljednog prava utvrđivanje tko je zbog ostaviteljeve smrti stekao nasljedno
pravo u kojem obujmu i s kojim sadržajem. Ipak među ova dva zahtjeva postoji veza, a ona je
zahtjev onoga tko jest ostaviteljev nasljednik. Zato je pitanje je li on ostaviteljev nasljednik
odlučujuće za uspjeh njegovog nasljedničkog zahtjeva. Onaj tko postavlja nasljednički zahtjev
neće uvijek morati dokazivati da je nasljednik (neće morati dokazivati ako je to među strankama
nesporno, pravomoćno utvrđeno ili u njegovu korist djeluje predmnjeva da je on nasljednik) U
svim ostalim slučajevima će trebati dokazivati da jest ostaviteljev nasljednik. Ponekad će se to
moći raspraviti kao prethodno pitanje, no često će biti neophodno da onaj koji postavlja
nasljednički zahtjev postavi i zahtjev na utvrđenje, bilo kao samostalan zahtjev ili kumuliran sa
nasljedničkim zahtjevom. Postupovni propisi doduše neće dozvoliti stavljanje zahtjeva na
utvrđenje samostalno ako postoji mogućnost da se odmah istakne i nasljednički zahtjev upravljen
na činjenje. Ovakva veza čini da nemogućnost postavljanja zahtjeva na utvrđenje djeluje
limitirajuće na mogućnost postavljanja nasljedničkog zahtjeva.Veza između ova dva zahtjeva
često će se pokazivati i u slučajevima kada će osoba protiv koje je usmjeren nečiji nasljendički
zahtjev, zahtijevati utvrđenje svojeg nasljednog prava kao obranu od tuđeg nasljedničkog
zahtjeva.

121
 www.pravokutnik.net

3. Odnos nasljedničkog zahtjeva i tzv. singularnih zahtjeva

Ovi zahtjevi se razlikuju po svojem pravnom temelju. Pravni temelj nasljedničkog

zahtjeva jest nasljedno pravo, dok je pravni temelj svakog singularnog zahtjeva ono pojedinačno
pravo čijem ostvarenju ili zaštiti služi taj zahtjev (npr. temeljem prava vlasništva svake pojedine
stvari vlasnik je ovlašten na podizanje vlasničkih tužbi, na temelju svake pojedinačne tražbine,
vlasnik je ovlašten zahtijevati ispunjenje i sl.) Nasljednički zahtjev često konkurira sa
singularnima i to se događa kada su ispunjene sve pretpostavke prema kojima bi nasljednik
mogao u pogledu nekog prava koje mu pripada zato što je nasljednik, postaviti istoj osobi i
nasljednički i singularni zahtjev jer je nasljednik nasljeđivanjem stekao svaku pojedinu stvar koja
je preostala u ostavini i sl. Pa ako bi neka osoba uskratila predati vlasniku stvar u posjed čiji je
on vlasnik zbog nasljeđivanja, nasljednik bi mogao toj osobi upraviti nasljednički i vlasnički
zahtjev. Budući da bi u oba slučaja zahtijevao istu činidbu (izručenje stvari) otvara se pitanje
kako treba ovaj spor prosuđivati, po pravilima za nasljedničke zahtjeve ili po pravilima za
odnosni singularni zahtjev. Ovo pitanje može biti jako važno jer npr. nasljednički zahtjev
zastarijeva, a vlasnički ne. Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome svojata li suprotna osoba,
posjednik ostavine nasljedno pravo ili ne. Ako svojata, upotrijebit će se nasljednički zahtjev, a
ako ne onda vlasnički.

C Subjekti nasljendičkog zahtjeva

1. Aktivno legitimirane osobe

Aktivno legitimirana je svaka osoba koja je ostaviteljev nasljednik, odnosno univerzalni

sukcesor ostaviteljevog nasljednika jer se nasljednički zahtjev postavlja temeljem nasljednog
prava prema pasivno legitimiranoj osobi.

2. Pasivno legitimirane osobe

Pasivno legitimirana je svaka osoba koja igrajući ulogu nasljednika faktično izvršava
neka prava, obveze i/ili bilo što drugo što pripada nasljedniku (tzv. posjednik ostavine iako naziv

122
 www.pravokutnik.net

nije adekvatan) No, samo izvršavanje nije dovoljno nego je za pasivnu legitimaciju potrebno da
ta osoba svojim posjedovanjem ostavine vrijeđa tuđe nasljedno pravo. Takva osoba se naziva
possessorom pro herede jer posjeduje ostavinu pozivajući se na svoje navodno nasljedno pravo.
Stoga pasivno legitimirana je ona osoba koja posjeduje ostavinu kao da je ostaviteljev nasljednik,
bilo da joj uopće ne pripada nasljedno pravo na koje se poziva, bilo da ima nasljedno pravo, ali
posjeduje ostavinu preko granice koje joj to njezino nasljedno pravo daje. Nasljednik pasivno
legitimirane osobe je isto tako legitimiran za upravljanje nasljedničkog zahtjeva, no pitanje je je
li legitimirana i ona osoba kojoj je npr. ta osoba nešto prodala ili darovala iz ostavine. Odgovor
je u načelu pozitivan, no ako je pasivno legitimirana osoba bila pseudonasljednik koji se
neistinitim, ali pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju legitimirao kao nasljednik tada njezin
pojedinačni sljednik nije pasivno legitimiran ako su prilikom stjecanja bile ispunjene
pretpostavke po kojima je stjecanje od takvog nasljednika pod zaštitom. Ako druga osoba ne
svojata nasljedno pravo, nema mjesta nasljedničkom zahtjevu. Tako npr. ako druga osoba tvrdi
da ne treba ispuniti neku obvezu zbog zastare, time ona ne vrijeđa njegovo nasljedno pravo pa
nema mjesta nasljedničkom zahtjevu.

D Zahtjev, protuzahtjevi i prigovori

1. Predmet nasljedničkog zahtjeva

Predmet nasljedničkog zahtjeva mogu biti sva ona prava, obveze i dr. od kojih se sastoji
pravni položaj nasljednika i to oni koji su dijelovi nasljedstva, a i oni koji su zbog smrti
ostavitelja nastali za nasljednika. Ni ostavina, ni nasljedstvo ni pravni položaj nasljednika nisu
kao cjeline objekti prava pa se nasljednički zahtjev ne može postaviti u pogledu tako nečega kao
cjeline, nego će nasljednik svoj zahtjev postaviti u pogledu pojedinačno navedenih segmenata
svoga pravnog položaja (jednog ili više njih) Za vrijeme dok se u položaju nasljednika nalazio
posjednik ostavine redovito nastupaju neke promjene u sastavu i stanju onoga što je pravno
pripadalo nasljedniku. Ovdje je riječ o pozitivnim (prirast, poboljšanje, povećanje vrijednosti),
ali i negativnim promjenama (propast, oštećenje, opterećenje ili umanjenje) Zbog toga se javlja
pitanje u pogledu čega se može postaviti nasljednički zahtjev, odnosno da li u pogledu onoga što
je postojalo i kakvo je to bilo u trenutku kada je nasljednik stekao ili uz sve promjene. Pozitivne

123
 www.pravokutnik.net

promjene povećavaju predmet nasljedničkog zahtjeva jer nasljednik može zahtijevati supstanciju
u onom stanju u kojem se ona nalazi u trenutku stavljanja zahtjeva kao i sav prirast, dok
negativne promjene ne umanjuju predmet njegova zahtjeva jer može zahtijevati naknadu onoga
što je propalo, umanjilo i sl. Ipak, ovo vrijedi samo načelno jer pravni poreci štite poštenog
posjednika ostavine, onemogućujući da mu se zahtjev postavi u pogledu cijelog objekta jer se
neće moći zahtijevati plodovi, naknada štete za ono što je propalo i sl.

2. Sadržaj nasljedničkog zahtjeva

a) Glavni zahtjev

Sadržaj je zahtijevanje predaje predmeta tog zahtjeva i ovdje se misli na zahtjev

pasivno legitimiranoj osobi da izvrši onu činidbu (radnju) koja je potrebna i podesna da bi
nasljednik u pogledu određenog predmeta svojeg zahtjeva i faktično došao u onaj položaj
koji mu pravno pripada. Ovdje je riječ o predaji u širem smislu, odnosno u širem smislu od
stvarnopravnoga. Kada se nasljednički zahtjev postavlja u pogledu stvari, taj zahtjev će biti
usmjeren na predaju stvari u stvarnopravnom smislu, odnosno zahtjev za predaju će biti
upravljen na ono što je potrebno i podesno za to da nasljednik i faktično dobije sve što mu
pripada kao nasljedniku, a što će to u pojedinom slučaju biti, ovisit će o okolnostima.

b) Utjecaj poštenja ili nepoštenja pasivno legitimirane osobe

Ne bi bilo pravedno u slučajevima kada je posjednik ostavine bio pošten, odnosno kada
nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da zauzima položaj
nasljednika bez pravnog temelja, zahtijevati od njega sve koristi i poboljšanja te teret umanjenja i
oštećenja. Poštenje se uvijek predmnijeva, a na nasljedničke zahtjeve se na odgovarajući način
primjenjuju pravila stvarnog prava koja uređuju vlasničke zahtjeve za povrat stvari. Prema tim
pravilima znatno se razlikuje položaj poštenog od nepoštenog posjednika. Najširi nasljednički
zahtjev može se postaviti nepoštenom posjedniku i od njega nasljednik može tražiti predaju
svih stvari i prava koja taj faktično ima u stanju koje upravo postoji, a i naknadu za sve ono što je
od predmeta zahtjeva propalo, pogoršalo se ili nestalo ako se to ne bi dogodilo da je nasljednik

124
 www.pravokutnik.net

imao faktični položaj nasljednika u pogledu objekata koji mu pravno pripadaju. Od poštenog
posjednika nasljednik može zahtijevati predaju svega što mu ne pripada, ali ne i naknadu za
ono što je oštećeno ili uništeno.

c) Zastara nasljedničkog zahtjeva

Zastarni rokovi pogoduju poštenim pasivno legitimiranim osobama. Protiv poštenog

posjednika ostavine nasljednički zahtjev zastarijeva u subjektivno određenom roku od godine
dana, od dana kada nasljednik sazna za vlastito pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije
istekom objektivnog roka od deset godina koji za zahtjev koji se upravlja oporučnom
nasljedniku počinje teći od proglašenja oporuke, a za onaj koji se upravlja zakonskom
nasljedniku u trenutku ostaviteljeve smrti. Protiv nepoštenog posjednika, nasljednički zahtjev
zastarijeva u roku od 20 godina. Zastara nastupa istekom posljednjeg dana roka i u svemu
ostalom vrijede opća pravila o zastari prema ZOO. Zastarni rokovi nisu prekluzivni pa tijela
ostavinskog postupka nisu dužna ni ovlaštena paziti na njih po službenoj dužnosti.

d) Sporedni zahtjevi

Od poštenog posjednika ostavine, nasljednik nije ovlašten zahtijevati: a) plodove i

dijelove stvari koji su na temelju zakona postali vlasništvo poštenog posjednika ostavine, b)
naknadu za uporabu, c) naknadu za ostale koristi koje je imao dok je pošteno posjedovao kao
nasljednik (ako su te koristi bile primjeren nasljednom pravu za koje je pošteni posjednik
vjerovao da mu pripada) Od nepoštenog posjednika, nasljednik ima pravo zahtijevati da mu:
a) naknadi sve štete koje su nastale na stvari za vrijeme dok ju je nepošteno posjedovao, odnosno
štetu zbog propasti stvari koja je u to doba nastupila, b) predaju svih koristi (odvojene plodove,
odvojene dijelove, koristi od uporabe) koje je od te stvari imao za vrijeme dok ju je nepošteno
posjedovao, odnosno da naknadi sve ono što ne može predati, c) naknadi zanemarene koristi,
odnosno sve one koje je predmet nasljedničkog zahtjeva mogao dati, ali je to posjednik ostavine
propustio. Sporedni zahtjevi zastarijevaju u roku od tri godine i počinju teći od dana predaje
nasljedniku.

125
 www.pravokutnik.net

e) Protuzahtjevi suprotne strane

Posjednik ostavine ovlašten je nasljednikovom nasljedničkom zahtjevu suprotstaviti svoj

protuzahtjev u pogledu troškova koje je imala dok se umjesto njega faktično nalazila u položaju
nasljednika. Riječ je u prvom redu o troškovima koje je ta osoba imala za ono što nasljednik od
nje zahtijeva. Budući da je položaj nasljednika svojevrsna cjelina to bi nasljedničkom zahtjevu,
iako je upravljen samo na jedan segment te cjeline, bilo moguće suprotstaviti protuzahtjev i
glede ostalih troškova što ih je posjednik ostavine imao igrajući ulogu nasljednika (troškovi
podmirenja ostaviteljevih obveza i sl.) Pošteni posjednik ima pravo od nasljednika zahtijevati
naknadu nužnih i korisnih troškova koje je imao te pravo retencije dok mu oni ne budu
naknađeni. Naknadu nužnih troškova ima pravo tražiti bez obzira na to da li bi ih imao i sam
nasljednik, a isto tako i sve objektivno korisne troškove, bez obzira na to jesu li oni osobno
korisni za nasljednika. Pošteni posjednik ostavine ne može zahtijevati naknadu luksuznih
troškova, ali može prije nego što vrati stvar odvojiti i sebi uzeti ono što joj je tim troškovima
dodao, ako se to može učiniti bez oštećenja same stvari. Nepošteni posjednik ima pravo
zahtijevati samo nužne troškove, ali one nužne koji bi bili nužni i vlasniku. Zastarni rok za
protuzahtjeve je tri godine, a počinje teći od dana predaje stvari.

f) Prigovori suprotne strane

Ako posjednik ostavine ustvrdi da nasljednički zahtjev nije opravdan, on može staviti
takve prigovore koji nasljednički zahtjev negiraju, ukidaju ili zaustavljaju. Negirajući
prigovori su oni kojima se poriče da postoje činjenice na kojima se temelji nasljednički zahtjev
(npr. da podnositelj zahtjeva nije nositelj nasljednog prava) Prigoda za uspješno poricanje da
podnositelju zahtjeva pripada nasljedno pravo na kojem on temelji svoj zahtjev nije
neograničena. Npr. oporuka se može pobijati samo u određenom roku, a isto tako se samo u
određenom roku može pobijati valjanost odreknuća od nasljednog prava, dok nakon što se
postalo vezan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, ne može više s uspjehom tvrditi da je
pravna situacija drukčija od one što je rješenjem utvrđeno. Česti negirajući prigovori su tzv.
singularni prigovori kojima pasivno legitimirane osobe tvrde da ona ima neko subjektivno
pravo u pogledu objekta nasljedničkog zahtjeva. Ukidajući prigovori bili bi oni kojima se ne

126
 www.pravokutnik.net

poriču one činjenice na kojima podnositelj temelji svoj zahtjev, nego se tvrdi da je zahtjev sada
neopravdan zbog toga što je u međuvremenu situacija tako izmijenjena da je nasljednički zahtjev
izgubio svoju osnovu iako ju je ranije imao (npr. prigovor zastare) Zaustavljajući prigovori
bili bi oni kojima se ne poriče postojanje činjenica na kojima se temelji zahtjev, niti se tvrdi da je
utemeljenost tog zahtjeva ukinuta, nego se tvrdi da je nasljednički zahtjev još preuranjen, jer da
postoji neko pravo pasivno legitimirane osobe na temelju kojega ona još nije dužna udovoljiti
tom zahtjevu (npr. pravo retencije poštenog posjednika)

E Ostvarivanje nasljedničkog zahtjeva

1. Izvansudsko ostvarivanje

Nasljednik svoj zahtjev može postaviti izvansudski, a posjednik ostavine tom zahtjevu
može i izvansudski udovoljiti. Zbog nasljeđivanja ipso iure, funkcija nasljedničkog zahtjeva je
uklanjanje nesklada između faktičnog i pravnog položaja nasljednika, a ne uklanjanje dijelova
sudskog rješenja o uručenju nasljedstva nekoj osobi koja nije nasljednik.

2. Ostvarivanje putem suda

Nasljednički zahtjev, pa i onaj koji je stavljen u obliku tužbe, često konkurira sa

singularnima. Razlikovanje je li tužba nasljednička ili kakva druga, odnosno je li njome
iniciran spor o tome tko se ima pravo nalaziti u položaju nasljednika ili kakav drugi spor (npr.
spor o vlasništvu) izvanredno je važno. Praktične poteškoće proizlaze iz toga što nije lako
ustanoviti je li u nekom konkretnom slučaju tužba utemeljena na nasljednom pravu ili na nekom
drugom pravu (npr. pravu vlasništva) Tužiteljev navod o tome, ako i postoji, nije za ovu ocjenu
ni od kakve koristi jer sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog
zahtjeva, a ako ju navede sud nije vezan (ZPP) Na sudu je da neovisno o navodima tužitelja
prosudi koji je pravni temelj spora o tužbenom zahtjevu. Sud će to moći prosuditi jedino uzevši u
obzir ne samo tužbeni zahtjev nego i sadržaj prigovora tuženika. Mogućnost ostvarivanja
nasljedničkog zahtjeva putem parnice nije neograničena, budući da postoje materijalnopravna
pravila o pravnom temelju nasljedničkog zahtjeva, predmetu, sadržaju i roku, ali i postupovna

127
 www.pravokutnik.net

pravila propisuju ograničenja. Pravni temelj nasljedničkog zahtjeva je nasljedno pravo, dakle tko
podiže nasljedničku tužbu čini to pozivajući se na svoje nasljedno pravo, a za koje tvrdi da mu je
povrijeđeno od strane posjednika ostavine. Stoga, ako tužitelj u parnici ne bude imao uspjeha
pozvati se na svoje nasljedno pravo, od nasljedničkog zahtjeva ne bude bilo ništa. Postupovno
ograničenje mogućnosti vođenja parnice proizlazi odatle što se povodom svakog smrtnog slučaja
pokreće ostavinski postupak čija je glavna svrha da pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju
utvrdi tko je (tko je sve) stekao nasljedno pravo. To djeluje na mogućnost pozivanja na nasljedno
pravo u dva smjera. S jedne strane, u parnici se može pozivati na svoje nasljedno pravo onaj za
koga je pravomoćnim rješenjem utvrđeno da je to pravo stekao pa i u slučaju kada mu to pravo
možda i ne pripada. Onaj kome možda nasljedno pravo i pripada, ali koji nije naveden u
rješenju na nasljedno pravo se ne može pozivati dokle god ne uspije ishoditi da njegovo
nasljedno pravo bude pravomoćno utvrđeno. Zbog toga se mogu razlikovati tri različite
situacije.

b) Nasljednička tužba kada se nasljednik može pozvati na pravomoćno utvrđenje svog

nasljednog prava

U ovom slučaju nasljednik može pozivom na svoje nasljedno pravo postaviti svoj
nasljednički zahtjev u obliku tužbe protiv posjednika ostavine.

c) Nasljednički zahtjev u slučaju kada nije utvrđeno tko je ostaviteljev nasljednik

U ovom slučaju, nasljednik mora prvo ishoditi utvrđenje svojeg nasljednog prava i ovdje
su moguće dvije različite situacije. Jedna je kad još postoji mogućnost da se u ostavinskom
postupku provede ostavinska rasprava i donese rješenje o nasljeđivanju i ona kada ta mogućnost
više ne postoji. U prvom slučaju, nasljednik mora prvo ishoditi pravomoćno rješenje o
nasljeđivanju i tek onda ući u parnicu s posjednikom ostavine i postaviti nasljednički zahtjev.
Drugi slučaj nastaje kada je sud pravomoćno obustavio ostavinski postupak (ako ostavinska
masa sadrži samo pokretnine i s njima izjednačena prava, a nijedna od osoba pozvanih na
nasljedstvo ne zahtijeva da se ostavinski postupak ipak provede), budući da se nakon
pravomoćnosti rješenja o obustavi taj postupak više ne može voditi (osim ako se naknadno

128
 www.pravokutnik.net

pronađe nešto što također pripada u ostavinu) Ovdje nasljednik može postaviti svoj nasljednički
zahtjev u parnici, ali u toj parnici mora ishoditi presudu kojom će biti utvrđeno njegovo
nasljedno pravo. Tada će presuda nadomjestiti izostalo utvrđenje nasljednog prava, što
znači da će nasljednik tužbom tražiti dvoje: a) utvrđenje svog nasljednog prava (koliko veliki
dio i uz koje modalitete) i b) ono na što bi i inače bio usmjeren njegov nasljednički zahtjev
(glavni i sporedni)

d) Nasljednička tužba kada je već pravomoćno utvrđeno da nasljedno pravo pripada

drugoj osobi

Budući da je pravomoćno rješenje o nasljeđivanju javna isprava, u parničnom će

postupku djelovati predmnjeva istinitosti sadržaja tog rješenja. Da bi se onaj tko zaista jest
ostaviteljev nasljednik mogao uspješno pozvati na svoje nasljedno pravo, trebat će protiv
neistinito utvrđenoga podići tužbu na utvrđenje svog nasljednog prava te u parnici s njime oboriti
predmnjevu koja postoji u korist ovoga, ishodivši presudu kojom će biti utvđeno da je nasljednik
on, a ne osoba navedena u rješenju. Nasljednik ne može u sporu uspjeti preko granice svojih
materijalnopravnih ovlasti, ali ni tada neće moći uspjeti ako ne postoji postupovna mogućnost da
u parnici obori predmnjevu istinitosti onoga što je pravomoćnim rješenjem utvrđeno. Samo
iznimno se može voditi parnica da bi se utvrdilo kome zaista pripada nasljedno pravo, odnosno
samo onda ako tužitelj nije vezan onim što je pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju
utvrđeno. Ako uspije sa svojim zahtjevom, ta osoba će svoj nasljednički zahtjev temeljiti na
tome da mu nasljedno pravo pripada onako kako je to pravomoćnom presudom utvrđeno.

GLAVA 9. – PRAVNI POLOŽAJ SUNASLJEDNIKA

I UOPĆE

Kada zbog ostaviteljeve smrti nekoliko osoba simultano stekne nasljedno pravo time što
svaka od njih stekne po neki dio tog prava kao svoj nasljedni dio, one su sunasljednici. Svi
sunasljednici su se ipso iure našli u pravnom položaju nasljednika. No da bi se ispunila svrha

129
 www.pravokutnik.net

nasljeđivanja s dvije ili više osoba u položaju nasljednika, posebno je uređen međusobni odnos
sunasljednika u tom položaju, kao i njihov odnos prema trećima.

II OSOBITOSTI PRAVNOG POLOŽAJA SUNASLJEDNIKA

A Položaj sunasljednika s obzirom na nasljedstvo

Kad god ostavitelja simultano naslijedi nekoliko osoba, oni po sili zakona uspostavljaju
zajednica sunasljednika i to zajednica jednog tipa u pogledu naslijeđenih dobara (stvari, prava i
sličnih entiteta), a drugog tipa u pogledu naslijeđenih obveza. Kroz te zajednice održava se
specifična veza među onim što je bilo ostaviteljevo, koliko je i dok je potrebno da bi se što lakše
prevladala situacija koja je nastala zbog postojanja sunasljednika.

1. Položaj u pogledu naslijeđenih dobara

a) Nasljednička zajednica

Nasljedničke zajednice su pravne zajednice tipa zajedničkog vlasništva. Predmet

svake nasljedničke zajednice je nešto iz sastava nasljedstva (pojedina naslijeđena stvar, pravo ili
neki slični pravni entitet) Svim suvlasnicima-zajedničarima pripada predmet nasljedničke
zajednice, no niti jednom neposredno jer svakome pripada udio u nasljedničkoj zajednici pa mu
tek posredstvom toga pripada predmet te zajednice. Veličina udjela nije određena, ali je
odrediva, a temeljno mjerilo je veličina nasljednog dijela svakog pojedinog sunasljednika. Udio
pojedinih sunasljednika može se povećavati ili smanjivati, ovisno o njihovim pravnim poslovima
kojim jedni drugima prenose (ustupaju) svoj udio u zajednici. Svaki sunasljednik može svoj udio
u zajednici prenijeti na svoje sunasljednike (pojedine, neke ili sve) i tada prestaje biti zajedničar
u toj zajednici, no time mu ne prestaje subjektivno nasljedno pravo pa on i dalje ostaje
sunasljednik. Nasljednička zajednica uspostavlja se temeljem zakona kad god ostavitelja
naslijede dvije ili više osoba kao sunasljednici i to u trenutku smrti ostavitelja (ipso iure sustav
nasljeđivanja) Subjekti svake nasljedničke zajednice su sunasljednici-zajedničari, a nasljednička
zajednica nije samostalan subjekt (nije pravna osoba), nego je njen subjekt složen od svih

130
 www.pravokutnik.net

sunasljednika koji imaju udio u toj zajednici. Predmet svake nasljedničke zajednice je neko
naslijeđeno dobro (pojedina stvar, pravo ili slični pravni entitet) Među sunasljednicima se
uspostavlja onoliko nasljedničkih zajednica koliko je stvari, prava i drugih naslijeđenih
dobara prešlo iz ostavine na njih. Daljnja sudbina svake od tih nasljedničkih zajednica
neovisna je o sudbini ostalih, ona se ne mora trajno održati ni među svim sunasljednicima, niti u
pogledu svakog segmenta nasljedstva. Svakom pojedinom zajedničaru prestaje njegovo
sudjelovanje u nasljedničkoj zajednici u pogledu pojedinog naslijeđenog dobra kada on prestane
imati ikakav udio u njoj, ali zajednica i dalje postoji ako sudjeluju barem dva sunasljednika-
zajedničara. Nasljednička zajednica u pogledu pojedinog naslijeđenog dobra prestaje
postojati: a) ako je to dobro prestalo pripadati suvlasnicima-zajedničarima (propalo je, otuđeno i
sl.), b) ako se broj zajedničara u pogledu tog dobra sveo na jednoga (bilo zato što su se drugi
odrekli ili ustupili svoje udjele u zajednici), c) ako su zajedničari u pogledu tog naslijeđenog
dobra proveli potpuno razvrgnuće njihove zajednice. Ako je nasljednička zajednica prestala
postojati u pogledu neke naslijeđene stvari, prava i sl., to ne povlači za sobom prestanak
nasljedničkih zajednica u pogledu ostalih segmenata nasljedstva. Dok će jedna ili više zajednica
prestati npr. razvrgnućem, ostale će i dalje trajati tako dugo dok ne prestanu na neki od mogućih
načina.

1. Upravljanje i raspolaganje predmetom zajednice

Ostaviteljeva stvar, pravo ili drugo naslijeđeno dobro u pogledu kojeg postoji
nasljednička zajednica, zajedničko je i pripada svim sunasljednicima onako kako je pripadalo
ostavitelju. Svaki od njih je dobro ovlašten rabiti, koristiti, posjedovati itd. u granicama ovlasti
koje su s ostavitelja prešle na sunasljednike. Ipak, nijedan sunasljednik nije to ovlašten sam,
nego su to jednako ovlašteni i svi ostali sunasljednici-zajedničari. Ako bi jedan od sunasljednika
prisvajao samostalno pravo rabljenja, korištenja i sl. on bi imao položaj poslovođe bez naloga,
osim ako naravno nije nešto posebno određeno zakonom, oporukom ili sporazumom
sunasljednika. Svi sunasljednici odlučuju jednoglasno što može biti prepreka efikasnom
upravljanju, a to se može prevladati postavljanjem neke osobe za upravitelja koja će u njihovo
ime upravljati. Odluka o upravitelju treba biti donesena jednoglasno i ona se može u svako doba
promijeniti ili opozvati. U granicama svog djelokruga, upravitelj će umjesto njih upravljati i

131
 www.pravokutnik.net

raspolagati predmetom nasljedničke zajednice. O onome što nisu stavili u djelokrug upravitelja,
mogu i dalje odlučivati jedino svi sunasljednici jednoglasno.

2. Ustupanje udjela sunasljedniku

U trenutku nasljeđivanja svaki sunasljednik sudjeluje u svakoj nasljedničkoj zajednici s

onolikim udjelom koliki odgovara njegovom još neutvrđenom dijelu nasljednog prava. Pravni
temelj za ustupanje udjela u nasljedničkoj zajednici biti će pravni posao, odnosno ugovor o
prijenosu (ustupanju) nasljednog dijela. Sadržaj ovog ugovora je prenošenje udjela u
nasljedničkoj zajednici na sugovornika i može biti ugovoreno u pogledu svih ili samo nekih
zajedničkih stvari, prava ili sličnih pravnih entiteta. Opet, to može biti ugovoreno u cijelosti ili
djelomično, naplatno ili besplatno, neograničeno ili ograničeno. Za valjanost ugovora moraju biti
ispunjene sve pretpostavke valjanosti ugovora i mora biti sklopljen u pisanom obliku i ovjeren od
suca nadležnog suda ili u obliku javnobilježničkog akta ili solemniziran (potvrđen) po javnom
bilježniku ili je ustupitelj svoju volju da ustupi očitovao u obliku nasljedničke izjave, a druga
strana je tu njegovu ponudu prihvatila. Učinak ugovora ovisi o tome je li suugovornik kojem se
ustupa nasljedni dio ustupiteljev sunasljednik ili neka treća osoba. Ako je riječ o sunasljedniku,
temeljem ugovora će onaj udio u svima ili u nekim nasljedničkim zajednicama prijeći na drugog
sunasljednika, a prijenos će se zbiti konsenzualno bez obveze izvršenja ikakvog čina stjecanja.
Ako je riječ o trećoj osobi, učinak ugovora neće biti prijenos udjela u nasljedničkoj zajednici na
suugovornika. Temeljem tog ugovora za ustupitelja će samo nastati obveza da ono što će u diobi
nasljedničke zajednice dobiti na račun udjela koji je predmet njihovog ugovora prenese
suugovorniku nakon provedene diobe. Kod prijenosa između sunasljednika, preneseni udio
sunasljedniku biti će od utjecaja kod diobe nasljedničke zajednice.

3. Odnos sunasljednika-zajedničara prema trećima

Budući da je svaka ona ostaviteljeva stvar, pravo ili što drugo zajednička, sunasljednici-
zajedničari u pogledu toga postupaju prema trećima kao da su jedna osoba. Iako sunasljednici
mogu valjano pravno raspolagati predmetom svoje zajednice jedino zajednički, ponekad će i iz
pravnih raspolaganja koje je poduzeo samo pojedini sunasljedni-zajedničar (ili više njih, ali ne

132
 www.pravokutnik.net

svi) proizići željeni pravni učinci za treće osobe. To će biti: a) ako je sunasljednik koji je
raspolagao imao nalog za to od svih ostalih, odnosno ako su naknadno odobrili to njegovo
raspolaganje i b) ako u korist poštenih stjecatelja djeluju pravila o zaštiti njihovog povjerenja u
pravnom prometu (pravila o stjecanju pokretnina, nekretnina i stjecanje od tobožnjeg nasljednika
koji se legitimirao pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju) U postupcima koji se vode pred
tijelima vlasti u pogledu zajedničkih dobara, aktivno i pasivno su legitimirani svi zajedničari
zajedno, odnosno ona osoba koja upravlja u ime svih njih. Iz predmeta nasljedničke zajednice
svoje tražbine mogu prisilno namirivati jedino vjerovnici koji imaju ovršnu ispravu protiv
ostavitelja ili protiv svih sunasljednika-zajedničara.

b) Pretvaranje nasljedničke zajednice u zajednicu tipa suvlasništva

Nasljedničke zajednice tipa zajedničkog vlasništva pretvaraju se u zajednice tipa

suvlasništva utvrđenjem veličine nasljednih dijelova sunasljednika. Kada se pravomoćnim
rješenjem o nasljeđivanju ili pravomoćnom presudom koja to rješenje zamjenjuje ili ispravlja,
utvrdi veličina nasljednih dijelova sunasljednika, njihovi se dotadašnji udjeli u nasljedničkim
zajednicama pretvaraju po sili zakona u alikvotne dijelove prava na naslijeđenim dobrima.
Sunasljednici bi mogli svojom zajedničkom odlukom o veličini njihovih nasljednih dijelova,
pretvoriti sve svoje zajednice tipa zajedničkog vlasništva u zajednice tipa suvlasništva. Od
trenutka pretvorbe pa do razvrgnuća te zajednice, sunasljednici upravljaju i raspolažu svojim
stvarima kao suvlasnici, osim onim što je povjereno na upravljanje i raspolaganje izvršitelju
oporuke ili skrbniku ostavine.

c) Razvrgnuće (dioba)

Nikoga se ne može siliti da u pogledu naslijeđenih dobara sudjeluje u nasljedničkoj

zajednici kao ni zajednici suvlasničkog tipa ako to ne želi. Zato striktna pravila objektivnog
nasljednog prava priznaju svakom sunasljedniku pravo na diobu koje je preobražajno pravo i
ovlašćuje osobu da istupi iz zajednice, kako pojedine (u pogledu određene stvari, prava ili
drugog pravnog entiteta) tako i iz nekoliko zajednica (tzv. djelomično razvrgnuće) ili iz svih
zajednica u kojima se nalazi sa svojim sunasljednicima (tzv. potpuno razvrgnuće) Ovo pravo

133
 www.pravokutnik.net

nikada ne zastarijeva, a ništetna bi bila oporučna odredba koja bi to zabranjivala. Iniciranje

sunasljednik ostvaruje jednostranim očitovanjem svoje volje, zahtjevom za razvrgnuće kojeg
upravlja svim sunasljednicima. Ovdje se primjenjuju posebna pravila objektivnog nasljednog
prava, a posredno i pravila o razvrgnuću suvlasništva i pravila o učincima tog razvrgnuća.
Razvrgnuće treba provesti bez odgađanja, osim kada bi to bilo na štetu drugih sunasljednika, ali i
tada ako se s obzirom na okolnosti ne bi moglo razumno očekivati da će se prilike tako izmijeniti
da razvrgnuće ne bi bilo na štetu drugih. Dioba ima dva međusobno povezana učinka: s jedne
strane će svaki sunasljednik izgubiti svoj dotadašnji udio u nasljedničkoj zajednici, odnosno
alikvotni dio koji mu pripada u toj zajednici, a s druge strane će svaki umjesto toga steći neki
dio onoga što je bilo predmetom te zajednice, odnosno tražbinu na isplatu vrijednosti tog dijela.
To će biti izvedeno stjecanje, a nakon što bude provedeno, sunasljednici koji su sudjelovali u
diobi jedni drugima će odgovarati za materijalne i pravne nedostatke onoga što je pojedini od
njih diobom stekao, odnosno trebao steći. Dioba ne smije biti na štetu trećih osoba niti na štetu
onih sunasljednika koji nisu sudjelovali u diobi. Dioba se provodi temeljem sporazuma
sunasljednika (dobrovoljno razvrgnuće) ili temeljem sudske odluke (sudsko razvrgnuće)

2. Dobrovoljno razvrgnuće

Ovdje svi sunasljednici moraju biti suglasni da se: a) razvrgnuće obavi (nitko ne smije
prigovoriti da je dioba zatražena u nevrijeme, odnosno da zbog ograničenja njegovog prava na
diobu onaj koji diobu zahtijeva nije još ovlašten na stavljanje tog zahtjeva), b) da je predmet
diobe zaista predmet njihove nasljedničke zajednice (nitko ne tvrdi da je to isključivo njegovo
pravo), c) koje su sve osobe sunasljednici u pogledu tog predmeta (ne smije postojati
nesuglasnost o tome tko je sve sunasljednik te nije li već istupio iz zajednice u pogledu odnosnog
dobra), d) po kojem će se kriteriju provesti dioba i e) način razvrgnuća. Ako su o svemu ovome
sporazumni, taj sporazum će biti pravni temelj diobe. Za valjanost ovog sporazuma ne traži se da
on ima neki poseban oblik, osim kada zahtjev za određenim oblikom ne proizlazi iz vrste objekta
koji se dijele (ako je riječ o nekretnini, sporazum mora biti u pisanom obliku)

134
 www.pravokutnik.net

3. Sudska dioba

Dioba odlukom suda se provodi ako to zatraži neki od sunasljednika, a mora se provesti
kadgod među sunasljednicima nema suglasnosti makar o jednom od ranije navedenih pitanja.
Pravni temelj diobe će biti odluka suda, osim ako se dioba provodi u ostavinskom postupku jer
tada može doći u obzir i rješenje javnog bilježnika koji provodi ostavinski postupak kao
povjerenik suda. Sud/javni bilježnik kod odlučivanja o diobi nije slobodan u određivanju načina
diobe jer je vezan strogim zakonskim odredbama, posredno valjanim sporazumom stranaka o
načinu diobe ako on postoji, a moguć je i dopušten, nadalje pravom na diobu isplatom koje neki
sunasljednik ima temeljem pravnog posla ili zakona, nadalje oporučnim odredbama o diobi ako
postoje i valjane su te dispozitivnim zakonskim pravilima o načinu razvrgnuća. Kriterij podjele
među sunasljednicima će se uspostaviti utvrđivanjem veličine nasljedničkih dijelova
sunasljednika pri čemu će se uzeti u obzir i ustupanje udjela u toj zajednici do kojih je u
međuvremenu došlo.

b) Pravo na diobu isplatom

Prvo pravilo koje treba poštovati kod provođenja sudske diobe jest da je sud/javni
bilježnik dužan odrediti diobu isplatom kad god nekom od sunasljednika pripada pravo da
zahtijeva takav način diobe, a on se tim svojim preobražajnim pravom poslužio, stavivši zahtjev
za diobu isplatom najkasnije do okončanja diobe. Ovo pravo ima suvlasnik ako je to posebno
određeno zakonom, pravnim poslom (oporukom ili sporazumom svih sunasljednika) ili ako učini
vjerojatnim da postoji osobito ozbiljan razlog za takav način diobe. Pravo na diobu isplatom
norme našeg objektivnog nasljednog prava daju sunasljedniku koji je živio ili privređivao u
zajednici s ostaviteljem koji može zahtijevati neka mu pripadne predmet nasljedničke
zajednice, a on da sunasljednicima-zapisovnicima vrijednost njihovih udjela isplati u
novcu. No, ovo pravo mu pripada samo pod pretpostavkom da pripadanje upravo njemu
predmeta kojeg zahtjeva iziskuje opravdana potreba (s tim da poljoprivrednik ne treba
dokazivati opravdanost potrebe kada zahtijeva poljoprivredno zemljište i stvari koje služe
obavljanju poljoprivredne djelatnosti) Pravo na diobu isplatom ima i onaj sunasljednik koji nije
ostaviteljev potomak ili bračni drug, ali je živio s ostaviteljem u istom kućanstvu koji može

135
 www.pravokutnik.net

zahtijevati da mu pripadnu kućanski predmeti koji nisu znatnije vrijednosti, a služe za

zadovoljavanje njegovih svakodnevnih potreba, s time da mu se vrijednost tih predmeta
uračunava. Pravo na diobu isplatom može proizlaziti za neke ovlaštenike i iz odredbi drugih
zakona, pa tako i iz odredbi Zakona o vlasništvu o diobi suvlasništva. Sunasljednik koji ishodi
temeljem svog prava na diobu takvu odluku, morati će ostalim sunasljednicima platiti određeni
iznos u određenom roku. Te tražbine koje su za njih nastale temeljem te odluke, pojačane
založnim pravom koje na dobrima koja su pripala dužniku nastaju temeljem zakona. Ako im
dužnik ne bi u roku izvršio svoju obvezu, ostali sunasljednici mogu birati ili da ga putem suda
sile na izvršenje te novčane obveze pri čemu mogu, ali i ne moraju realizirati svoje založno
pravo ili od njega mogu zahtijevati da vrati ono što je stekao takvom diobom pa da se potom
među sve njih dijeli onako kako to odgovara veličini njihovih nasljednih dijelova.

c) O ostalim pravilima za sudsku diobu

Sud/javni bilježnik će odrediti realnu diobu onih objekata koji nisu podijeljeni prilikom
zadovoljavanja osnovanih zahtjeva za diobu isplatom ako je realna dioba moguća. U pogledu
nekretnina i prava nad nekretninama realna dioba se provodio geometrijskom podjelom tih
nekretnina, dok se realna dioba pokretnina i s njima izjednačenih prava provodi fizički (diobom
na dijelove) Kada se zajedno provodi dioba više nasljedničkih zajednica među istim osobama,
tada se realna dioba provodi po ekvivalentu, odnosno tako da se svakom od zajedničara dade iz
te skupine onoliko dobara koliko po vrijednosti odgovara njegovom alikvotnom dijelu. Kada to
nije moguće zbog nastajanja manjih razlika u vrijednosti, sud će one koji su dobili veću
vrijednost nego što im pripada, obvezati da razliku isplate u novcu onima koji su dobili manju
vrijednost, tzv. dioba po ekvivalentu uz nadoplatu. Sud/javni bilježnik odredit će civilnu diobu
onih predmeta nasljedničke zajednice koji nisu djeljivi realno (realna dioba faktično nije moguća
ili bi se njome znatno umanjila vrijednost) Ona će se provesti prodajom na javnoj dražbi ili na
drugi prikladan način s time da će se dobiveni iznos podijeli među sunasljednicima razmjerno
njihovim suvlasničkim dijelovima.

136
 www.pravokutnik.net

d) Uračunavanje (collatio) u nasljedni dio

Uračunavanje u nasljedni dio (collatio bonorum) je pravni institut koji uređuje pravne
odnose među sunasljednicima kod razvrgnuća (diobe) njihove zajednice tako da uzima u račun i
neka besplatna raspolaganja koja je ostavitelj učinio u korist pojedinih sunasljednika (darovi)
Sunasljedniku koji je naslijedio temeljem oporuke u pravilu se ne može uračunavati ono što je
inače besplatno dobio od ostavitelja, a uračunavat će mu se jedino ono za što je tako ostavitelj
odredio svojom oporukom. Zakonskom nasljedniku u načelu će se moći uračunati ono što je
inače besplatno dobio od ostavitelja, osim ako je ostavitelj izričito odredio da mu se određeno
dobro neće uračunati.

2) Predmet uračunavanja sunasljedniku koji je naslijedio temeljem zakona

Zakonskom nasljedniku se može, osim ako je ostavitelj drugačije odredio, uračunati

u nasljedni dio: a) vrijednost darova koje je primio od ostavitelja, b) vrijednost onoga što je taj
nasljednik ostao dužan ostavitelju i c) vrijednost zapisa što mu ih je ostavitelj namijenio svojom
oporukom. To se može uračunati zakonskom nasljedniku čak i u slučaju kada to nije od
ostavitelja neposredno primio on, nego osoba umjesto koje je on ostavitelja naslijedio jer je ona
npr. umrla prije ostavitelja, nedostojna je za nasljeđivanje, odrekla se svog nasljednog prava i sl.
Ovdje se pod darom ne smatra samo ono što je netko stekao temeljem ugovora o darovanju, nego
i sve ono što je dobiveno temeljem nekog ostaviteljevog besplatnog raspolaganja različitog od
oporuke na koje nije bio zakonom obvezan. Opet, neće se uračunavati: a) vrijednost plodova i
drugih koristi koje je nasljednik imao od darova sve do ostaviteljeve smrti, b) vrijednost
uobičajenih manjih darova, c) vrijednost darova učinjenih u obliku troškova obaveznog
uzdržavanja, d) vrijednost darova učinjenih u obliku troškova školovanja nasljednika, e) darovi
za koje ostavitelj nije želio da ih se uračuna nasljedniku pa je tu volju očitovao ili se iz okolnosti
može zaključiti da je to bila volja ostavitelja. Vrijednost dara za uračunavanje prosuđuje se
po cijeni koju bi taj dar imao u trenutku ostaviteljeve smrti da se tada nalazio u onom stanju u
kojem je bio kada ga je ostavitelj napravio nasljedniku, a eventualni priraštaji (plodovi i druge
koristi) i umanjenja do kojih je došlo u međuvremenu ne uzimaju se u obzir. A za prosudbu
vrijednosti dara koji se sastoji u osiguranju ostaviteljevog života u korist obdarenoga, propisano

137
 www.pravokutnik.net

je da se obdarenom nasljedniku može uračunati osigurnina samo ako je ona manja od zbroja
premija koje je ostavitelj platio osiguravatelju, a ako je veća – nasljedniku se neće uračunati
osigurnina, nego samo zbroj uplaćenih premija. Nasljednikovi dugovi ostavitelju kao vjerovniku,
također dolaze u obzir da ih se uračuna tom nasljedniku u kojem slučaju vrijedi u pogledu njih
isto što i u pogledu darova. Zakonskom nasljedniku može se uračunati i vrijednost zapisa koji je
ostavitelj odredio u korist tog nasljednika, ako iz oporuke ne proizlazi da je ostavitelj želio da
nasljednik-zapisovnik dobije taj zapis pored onoga što mu pripada temeljem njegovog
nasljednog prava.

3. Provođenje uračunavanja

Uračunavanje u nasljedni dio provodi se pri diobi, a na zahtjev za to ovlaštene osobe

(svaki od sunasljednika-zajedničara, odnosno nasljednici takvih sunasljednika) Zahtjev za
uračunavanje nije samostalan zahtjev, nego je to zahtjev u sklopu provođenja diobe
nasljedničke zajednice. Stoga ni takav zahtjev ne zastarijeva pa ga se može staviti sve do
okončanja diobe nasljedničke zajednice. Uračunavanje u nasljedni dio se u pravilu provodi samo
računski, kao tzv. idealna kolacija tako da ono što se nasljedniku uračunava ostaje njegovo i on
to ne mora vratiti u ostavinu, nego se vrijednost toga uzima u račun pa pri diobi nasljedničke
zajednice on dobiva manje nego što bi mu inače pripalo. Može se dogoditi da vrijednost
predmeta nasljedničke zajednice nije dovoljna da bi svi ostali sunasljednici mogli odatle dobiti u
onolikoj vrijednosti koja odgovara vrijednosti onoga što se njihovom sunasljedniku uračunava.
Tada će im se dati koliko je najviše moguće (sve što je preostalo kao zajedničko), svakome
razmjerno njegovom udjelu u zajednici koja se razvrgava. Ni u takvom slučaju neće onaj kome je
trebalo nešto uračunati biti dužan da među zajednička prava vrati ono što mu je trebalo biti
uračunato. Postoji i mogućnost da se idealnu kolaciju onoga što je sunasljednik dobio kao dar,
zamijeni tzv. realnom kolacijom, odnosno da se uračunavanje umjesto računski, provede tako
da sunasljednik-obdarenik darovanu mu stvar vrati ostavini da bi se taj dar tretiralo kao da je bio
u ostavini te je prešao u nasljedstvo sunasljednicima pa se u pogledu njega među njima
uspostavila nasljednička zajednica koju se sada razvrgava. Ako se time posluži i vrati dar, on mu
se neće uračunati u nasljedni dio. Vraćeni dar će se smatrati za naknadno pronađeni sastavni dio
ostavine pa će biti predmetom nasljedničke zajednice svih sunasljednika. Pri diobi te

138
 www.pravokutnik.net

nasljedničke zajednice sudjelovat će i sunasljednik koji je dar vratio, razmjerno svom udjelu. U
pogledu troškova koje je učinio za taj dar i u pogledu oštećenja koja je dar u međuvremenu
pretrpio, tretirat će ga se kao poštenog posjednika jer se njegovo poštenje predmnijeva. No
dokaže li se da je bio nepošten, položaj će mu biti poput položaja nepoštenog posjednika kada
vraća stvar vlasniku, ali će moći zadržati sve plodove i koristi koje je od tog dara imao do
ostaviteljeve smrti jer oni nisu predmet uračunavanja.

2. Položaj u pogledu naslijeđenih dugovanja

U pogledu nedjeljivih obveza (odnosno onih s nedjeljivom činidbom) takva zajednica

neizbježno postoji već temeljem općih pravila obveznog prava o nedjeljivim obvezama. U
pogledu djeljivih obveza pravila nasljednog prava uspostavljaju zajednicu među sunasljednicima
kao sudužnicima. Prema nasljednom pravu, te obveze postaju solidarne obveze svih
sunasljednika, a u odnosu prema trećima one postaju nepodijeljene. Na postojanje ovih zajednica
neće nimalo utjecati dioba nasljedničkih zajednica u pogledu naslijeđenih dobara.

b) Pravni položaj sunasljednika prema vjerovnicima

Vjerovnik može zahtijevati ispunjenje činidbe od bilo kojeg sunasljednika. Svaki od

sunasljednika duguje vjerovniku (vjerovnicima) ispunjenje cijele činidbe, ali onoliko koliko od
nje ispuni neki sunasljednik, toliko se smanjuje i dug ostalih. Ako to želi, vjerovnik može
zahtijevati ispunjenje obveze od jednog sunasljednika, nekolicine ili više njih. Može zahtijevati
da mu nedjeljivu činidbu ispune svi zajedno ili da mu od djeljive činidbe svaki ispuni po neki
dio, a koliki ovisi o vjerovnikovoj volji. Ovdje se odgovarajuće primjenjuju pravila obveznog
prava o solidarnim i nedjeljivim obvezama.

2. O odgovornosti

Ako je ostavitelj za neku svoju obvezu odgovarao osobno (tj. cijelom svojom imovinom)
u pravilu za tu obvezu odgovara svaki njegov nasljednik (sunasljednik) također osobno, ali samo
do visine vrijednost svog nasljednog dijela i to bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Stoga

139
 www.pravokutnik.net

će vjerovnici ostaviteljevih obveza koje su prešle na njegove nasljednike, moći od pojedinog

sunasljednika naplatiti i više nego što na njega otpada s obzirom na međusobni odnos
sunasljednika, ali ne preko granice vrijednosti koju je taj sunasljednik stekao nasljeđivanjem.
Drugačije će biti ako bude i dok bude pravni položaj sunasljednika odvojen od njegovog općeg
pravnoj položaja jer tada sunasljednici neće za naslijeđene obveze i dr. odgovarati osobno (pro
viribus hereditatis), ali ograničeno, nego će za njih odgovarati naslijeđenim dobrima (cum
viribus hereditatis) U slučaju da je ostavitelj za neku obvezu (svoju ili tuđu) odgovarao
stvarnopravno (npr, kao založni dužnik, prenositelj-fiducijant), za tu obvezu tako odgovaraju i
oni kojima je pripala ta stvar, odnosno pravo (stvarno pravo prati stvar bez obzira u čije ruke
stvar došla)

c) Pravni položaj sunasljednika u međusobnom odnosu

Interno se naslijeđena obveza dijelu među sve sunasljednike i to onako kako je ostavitelj
odredio svojom oporukom, a ako takve odredbe u oporuci nema ili ona nije valjana, tada na
svakog sunasljednika otpada onoliki dio koliki je razmjeran njegovom nasljednom dijelu. To
vrijedi i za djeljive i za nedjeljive obveze jer se kod njih negativna vrijednost obveza dijeli na sve
sunasljednike. Ako je neki od sunasljednika podmirio veći dio naslijeđene obveze nešto što po
internoj podjeli otpada na njega, taj dio obveze nije prestao ispunjenjem, nego je u pogledu njega
nastupila zakonska subrogacija te on ima pravo regresa od ostalih sunasljednika.

B Položaj sunasljednika s obzirom na prava i obveze koje nastaju za ostaviteljevog

nasljednika

a) Položaj u pogledu ostaviteljevih zapisa

Obveza ispuniti zapise može, ali i ne mora teretiti sve sunasljednike što ovisi o oporuci.
Ako zapis tereti samo jednog sunasljednika, zapisovnik ima pravo zahtijevati od njega ispunjenje
zapisa. Isto vrijedi ako je oporučitelj odredio zapis na teret nekoliko sunasljednika. Ako nema
takve oporučne odredbe, zapisovnik ima pravo tražiti ispunjenje zapisa od svih sunasljednika.
Ako su obvezo ispunjenja zapisa određena dvojica ili više sunasljednika, odnosno svi, tada među

140
 www.pravokutnik.net

u njima u pravilu ne nastaje pravna zajednica kao sudužnika tog zapisa, ako je činidba koju
trebaju ispuniti zapisovniku djeljiva. Ako je ostavitelj propustio oporukom valjano odrediti tko je
opterećen takvim zapisom, dug se među sve sunasljednike dijeli u razmjeru njihovih nasljednih
dijelova. Ako su određena dvojica ili više sunasljednika, dug se među opterećene sunasljednike
dijeli u razmjeru njihovih nasljednih dijelova, osim ako se iz oporuke može zaključiti da je
oporučitelj htio da odgovaraju na drugi način. Među sunasljednicima koji su opterećeni istim
zapisom nastat će zajednica sudužnika ako djeljiva činidba koja je određena tim zapisom nije, a i
kada je ona djeljiva, ali je ostavitelj svojom oporučnom odredbom uspostavio solidarnost među
sunasljednicima kao oneratima tog zapisa. Sunasljednici opterećeni zapisom dužni su
zapisovniku ispuniti upravo onu činidbu koja je određena oporukom i to u cijelosti. Iznimno, u
vezi s uklanjanjem povrede nečijeg nužnog dijela može biti umanjena dužnost opterećenog
nasljednika ispuniti zapisom određenu činidbu na temelju odluke suda, odnosno javnog
bilježnika zbog uklanjanja povrede nečijeg nužnog dijela. Na zahtjev ovlaštenika, odredit će se
koliki dio činidbe koja je bila određena zapisom, treba opterećeni sunasljednik ispuniti
zapisovniku. Ako to okolnosti nalažu odredit će se potpuno umanjenje zapisa pa će tada
opterećeni sunasljednik uopće prestati biti dužan ispuniti ga.

2. Odgovornost

Opterećeni sunasljednik odgovara osobno za ispunjenje zapisa, no do visine vrijednosti

onoga što je stekao nasljeđivanjem. Ako se obveza iz zapisa nije podijelila među sunasljednike
pa pojedini sunasljednik odgovara za zapis nepodijeljeno ili solidarno s ostalim sunasljednicima,
vrijede pravila o solidarnim obvezama. No, i tada je odgovornost svakoga od njih za zapise
ograničena vrijednošću onoga što je stekao zbog ostaviteljeve smrti. Zapisovnici se mogu
namirivati tek nakon što budu podmirene tražbine ostaviteljevih vjerovnika ili bar osigurane jer
obveze iz zapisa dolaze naknadno. I u slučaju kada je pravni položaj sunasljednika odvojen od
njihovog općeg pravnog položaja u pravnim odnosima tražbine ostaviteljevih vjerovnika imaju
prednost pred tražbinama zapisovnika.

141
 www.pravokutnik.net

b) Položaj u pogledu ostaviteljevih oporučnih naloga

Ovdje je pravni položaj u pravilu jednak kao i u slučaju zapisa, samo što se na ispunjenje
naloga nikoga ne može siliti pa će neispunjenje naloga djelovati poput ispunjenja raskidnog
uvjeta iako ne tako striktno.

c) Položaj u pogledu zakonske obveze naknaditi socijalnu pomoć koju je primao ostavitelj

Ako ova obveza nastaje za nekoliko sunasljednika, oni su solidarni dužnici te obveze.
Onaj ili oni koji tu obvezu ispune, imat će pravo od svakog sudužnika te obveze zahtijevati
naknadu onog dijela duga koji na toga otpada, a na svakoga bi otpadao po jednaki dio duga, ako
drukčije ne proizlazi s obzirom na razmjer njihovih nasljednih dijelova. Za ovu obvezu
odgovaraju pro viribus hereditatis, no ako je njihov pravni položaj sunasljednika odvojen od
položaja kojeg inače imaju u pravnim odnosima, odgovornost je cum viribus hereditatis.

2. Položaj sunasljednika u pogledu prava koja su za njih nastala jer su naslijedili

ostavitelja

Kada zbog smrti ostavitelja stječe njegov nasljednik neka nova prava (npr. pravo da
nastavi postupak koji je ostavitelj pokrenuo tužbom za poništaj braka) postavlja se pitanje kome
od više sunasljednika pripada to pravo, odnosno kako će oni izvršavati takvo pravo (jednoglasno,
nekolicina od njih, samo jedan i sl.) Odgovor bi trebao proizlaziti iz zakona koji je odredio
nasljedivost takvih prava ili iz odredaba ostaviteljeve oporuke. Ako tamo nema odgovora, trebalo
bi slijediti svrhu kojoj bi trebalo služiti davanje tog prava nasljedniku, odnosno sunasljednicima
pa stremiti njezinom optimalnom ostvarenju.

III SJEDINJENJE PRAVNIH POLOŽAJA I NJIHOVO RAZDVAJANJE

Kada sunasljednici naslijede ostavitelja ne dolazi odmah do objedinjavanja pravnog

položaja koje te osobe inače imaju u pravnim odnosima sa pravnim položajem ostavitelja.
Naime, među njima u pogledu naslijeđenih dobara nastaju nasljedničke zajednice, a dok god

142
 www.pravokutnik.net

traje nasljednička zajednica predmet te zajednice se ne uključuje neposredno u pravni položaj ni

jednog od sunasljednika-zajedničara. To uključenje se zbiva tek nako diobe nasljedničke
zajednice i to jedino u pogledu onoga što je pojedini sunasljednik dobio diobom. Tada će tek
nastupiti pravni učinci koje uključenje izaziva. Obveze se pak odmah uključuju u pravni položaj
svakog od sunasljednika i sunasljednici se odmah nalaze u nekoj od dužničkih zajednica u
pogledu tih obveza, no odgovornost je ograničena pro i cum viribus hereditatis.

IV SUNASLJEDNICI I NJIHOVO FAKTIČNO ZAUZIMANJE POLOŽAJA

NASLJEDNIKA

Zauzimanju faktičnog položaja nasljednika ne bi smjela smetati činjenica da je ostavitelja

naslijedilo više sunasljednika. Ukoliko bi neki od sunasljednika djelovao samostalno kao jedini
nasljednik bez suglasnosti ostalih, on bi djelovao kao poslovođa bez naloga s odgovarajućim
posljedicama koje iz toga proizlaze iz izvanugovornih obveznih odnosa. Od trenutka smrti
ostavitelja, svaki je od sunasljednika ovlašten trećima stavljati vlasničke i druge zahtjeve radi
ostvarenja i zaštite svakog prava koje je nasljeđivanjem prešlo s ostavitelja na sunasljednike
(osim kada je to stavljeno u dužnost izvršitelja oporuke ili skrbnika ostavine) pod pretpostavkom
da su mu to ostali sunasljednici naredili ili ga na to ovlastiti ili su to naknadno odobrili, odnosno
da stavljanje tog zahtjeva ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi.
Sunasljednik je od trenutka kada je naslijedio ostavitelja ovlašten svakom stavljati zahtjeve radi
zaštite posjeda stvari i prava, osim kada je to stavljeno u dužnost izvršitelja oporuke, odnosno
skrbnika ostavine. No ne može se u postupku za smetanje posjeda ostvarivati svoje pravo na
zaštitu posjeda protiv svojih sunasljednika jer bi se njihov spor pred sudom mogao rješavati
jedino odlučivanjem o njihovom pravnom odnosu, a u sporovima zbog smetanja posjeda se o
tome ne može odlučivati.

V SUNASLJEDNICI I USKLAĐIVANJE FAKTIČNOG S NJIHOVIM PRAVNIM

POLOŽAJEM NASLJEDNIKA – NASLJEDNIČKI ZAHTJEV

Za stavljanje nasljedničkog zahtjeva ovlašten je svaki od sunasljednika. Sunasljednik je

aktivno legitimiran za stavljanje nasljedničkog zahtjeva protiv posjednika ostavine protiv:

143
 www.pravokutnik.net

a) svakoga tko u pogledu nekog segmenta pravnog položaja nasljednika potpuno bespravno igra
ulogu ostaviteljevog nasljednika, b) protiv sunasljednika koji se u pogledu nekog segmenta
pravnog položaja nasljednika ponaša kao da je on jedini ostaviteljev nasljednik, odnosno kao da
on jest jedan od sunasljednika, a aktivno legitimirana osoba to nije.

GLAVA 10. – PRAVNI POLOŽAJ NASLJEDNIKA POD ROKOM ILI UVJETOM

I SUKCESIVNO NASLJEĐIVANJE OSTAVITELJA I PRAVNI POLOŽAJ

NASLJEDNIKA

Ukoliko nečije nasljedno pravo bude ograničeno uvjetom ili oporučnim nalogom to će
možda, a bude li ograničeno nekim rokom, to će sasvim izvjesno uzrokovati sukcesivno
nasljeđivanje ostavitelja. Zbog ostaviteljeve smrti obvezatno neka osoba ili više njih biva njegov
sveopći sljednik. Ako je ostavitelj oporukom odredio svojeg nasljednika uz ograničenje njegovog
nasljednog prava završnim rokom (dies ad quem) ili raskidnim (rezolutivnim) uvjetom, odnosno
nalogom (teretom) – ostaviteljev nasljednik će biti prvo osoba čije je nasljedno pravo tako
ograničeno, a nakon proteka roka ili ispunjenja uvjeta, smijenit će ga druga osoba u ulozi
nasljednika. A ako je oporukom odredio nasljednika uz ograničenje njegovog nasljednog prava
početnim rokom (dies a quo) ili odgodnim (suspenzivnim) uvjetom, nasljednik će prvo biti neka
druga osoba, a nakon proteka roka, odnosno ispunjenja uvjeta, biti će to onaj čije je nasljedno
pravo bilo ograničeno tim početnim rokom ili odgodnim uvjetom. Tako će zbog smrti ostavitelja
temeljem ograničenog nasljednog prava, dvojica sukcesivno biti nasljednici: prvo će to biti jedan
kao ostaviteljev prethodni nasljednik, a potom ako se uvjet ispuni, odnosno nakon isteka roka,
drugi kao ostaviteljev potonji nasljednik.

II OSOBITOSTI PRAVNOG POLOŽAJA NASLJEDNIKA KOME JE NASLJEDNO

PRAVO OGRANIČENO ROKOM, UVJETOM ILI NALOGOM

Činjenica da će potonji nasljednik sasvim sigurno (kod ograničenja rokom) ili možda
(kod ograničenja uvjetom ili nalogom) smijeniti prethodnoga, daje osebujno obilježje pravnom
položaju jednog i drugog. Isprva će nasljednik biti samo onaj koji je prethodni nasljednik i on će

144
 www.pravokutnik.net

izvršavati prava i obveze nasljednika, ali će kod toga biti ograničen dužnošću sačuvati za
potonjega ono što će njemu pripasti ako postane nasljednik. Za vrijeme prethodnog nasljednika,
potonjemu pripada nasljedno pravo, no ograničeno pa on samo očekuje da postane nasljednik,
odnosno ima tzv. pravo čekanja. To ga ovlašćuje da zahtijeva određivanje mjera za osiguranje
njegovog prava od neovlaštenog djelovanja prethodnog nasljednika, a ako potonji nasljednik
umre ne dočekavši istek rok, odnosno ispunjenje uvjeta, njegovo će ograničeno nasljedno pravo
prijeći na njegove nasljednike, a s njim i pravo čekanja. Nakon isteka završnog roka ili
ispunjenja raskidnog uvjeta, prethodnom nasljedniku prestaje njegovo nasljedno pravo, a
dotadašnji čekatelj se preobražava u nasljednika (potonjeg) pa dobiva onaj pravni položaj koji je
namijenjen ostaviteljevom nasljedniku. Ponekad će do smjenjivanja prethodnog nasljednika doći
fingiranjem ispunjenja uvjeta (uzima se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno
načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen) Suprotno, u nekim
slučajevima potonji nasljednik neće smijeniti prethodnoga iako se uvjet ostvario (uzima se da
uvjet nije ispunjen ako njegovo ispunjenje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči strana
u čiju je korist određen) U svim tim slučajevima, nasljedno pravo prethodnog nasljednika
prestaje biti ograničeno i time se pravni položaj nasljednika mijenja i postaje onakav kakav bi
bio da mu nasljedno pravo i nije bilo ograničeno.

B Položaj s obzirom na nasljedstvo

Od trenutka smrti ostavitelja pa do isteka roka, odnosno ispunjenja uvjeta, naslijeđena

dobra pripadaju prethodnom nasljedniku, ali je ograničen pravom potonjeg nasljednika. Ovdje se
prethodni nasljednik u pogledu naslijeđenih dobara nalazi u pravnom položaju prethodnog
vlasnikqa stvari. Njegove ovlasti su ograničene na one koje bi u pogledu naslijeđenih dobara
imao da je njihov plodouživatelj (ususfruktuar) Ovlašten je da se u svakom pogledu služi
naslijeđenim dobrom u skladu s njihovom namjenom, ali čuvajući pritom njihovu supstancu
(sućanstvo) Nije ovlašten ni pravno ni faktično raspolagati tim dobrima, osim u granicama u
kojima će supstanca tih dobara biti sačuvana za potonjeg nasljednika. Ako bi prethodni
nasljednik ipak raspolagao, takva raspolaganja bila bi ništetna, no naplatna raspolaganja u korist
trećih osoba koje uživaju zaštitu svojeg povjerenja u pravnom prometu proizvela bi pravne
učinke u korist tih osoba. Pravo čekanja potonjeg nasljednika ovlašćuje ga na: a) zahtijevanje

145
 www.pravokutnik.net

određivanja jedne ili više privremenih mjera osiguranja i b) da se u pogledu knjižnih prava koja
su bila ostaviteljeva u zemljišnoj knjizi upiše njegovo nasljedno pravo, ograničeno odgodnim
uvjetom odnosno početnim rokom. Isto vrijedi i u pogledu ostalih javnih upisnika (brodova,
zrakoplova i sl.) Istekom roka, odnosno ispunjenjem uvjeta prethodni nasljednik prestaje biti
nasljednik pa mu od tog trenutka (ex nunc) više ne pripadaju naslijeđena dobra. On zadržava sve
plodove i druge koristi koje je od njih imao, ali sama naslijeđena dobra više nisu njegova.
Potonjem nasljedniku mora izručiti stvari u posjed, a i dati naknadu za sva ona umanjenja i
oštećenja za koje odgovara, no ima pravo zahtijevati naknadu troškova od potonjeg nasljednika.

2. Položaj u pogledu naslijeđenih dugovanja

Sve od trenutka smrti pa do isteka roka, odnosno ispunjenja uvjeta, nasljednik je onaj koji
je prethodni nasljednik pa su na njega zato i prešle ostaviteljeve obveze. On duguje ono što je
dugovao ostavitelj i za to osobno odgovara. Budući da potonjeg nasljednika njegovo uvjetno ili
oročeno nasljedno pravo ovlašćuje na to da zahtijeva osiguranje od štetnog djelovanja
prethodnog nasljednika, on može zahtijevati i osiguranje od opasnosti da će prethodni nasljednik
na teret ostavinskih dobara podmiriti više dugova nego što je nasljednik odgovoran. Nakon
ispunjenja uvjeta, odnosno isteka roka, potonji nasljednik postaje dužnik svih naslijeđenih
obveza koje prethodni nasljednik nije podmirio, a one nisu još preostale ni iz nekog drugog
razloga. Sada potonji nasljednik duguje ono što je dugovao ostavitelj i za to odgovara u
granicama vrijednosti naslijeđenih imovinskih dobara. Budući da je prethodni nasljednik za
vrijeme dok je bio nasljednik podmirivao obveze ostavitelja, postavlja se pitanje ima li on sada
od potonjeg nasljednika pravo tražiti naknadu za to. Odgovor je samo u slučaju ako je obveze
podmirivao iz vlastitih, a ne iz naslijeđenih stvari i imovinskih prava.

C Položaj u pogledu prava i obveza koje nastaju za onoga tko je naslijedio ostavitelja

I onaj čije je nasljedno pravo ograničeno rokom ili uvjetom može biti opterećen jednim ili
više zapisa. No, za vrijeme trajanja roka, odnosno trajanja uvjeta, ta obveza tereti prethodnog
nasljednika koji ju je dužan ispuniti i za nju odgovara. Odgovornost mu počinje dospijećem
zapisovnikovog zahtjeva, a prestaje zastarom ili dosizanjem praga odgovornosti opterećenog

146
 www.pravokutnik.net

nasljednika. Potonji nasljednik još nije odgovoran za ništa i samo može zahtijevati određivanje
privremenih mjera za osiguranje od opasnosti da bi prethodni nasljednik mogao iz naslijeđenih
dobara izvršiti zapisovnicima više nego što je nasljednikova odgovornost za zapise. I u svemu
ostalom vrijede ranije navedena pravila.

b) Položaj u pogledu ostaviteljevih oporučnih naloga

Osoba koja je ostavitelja naslijedila postavši njegovim prethodnim nasljednikom dužna je

ispuniti nalog(e), koji su dospjeli za ispunjenje. To je dužna učiniti, a i odgovorna je za to. No
korisnik naloga nema pravo zahtijevati ispunjenje naloga jer se na ispunjenje naloga ne može
siliti pa zato odgovornost za ispunjenje naloga ne znači mogućnost prisilnog izvršenja naloga.
Ako prethodni nasljednik ne ispuni nalog nakon njegova dospijeća, a još nije dosegnuta granica
nasljednikove odgovornosti, time će se redovito izazivati pravne posljedice poput ispunjenja
raskidnog uvjeta (prestat će njegovo nasljedno pravo) Nasljedno pravo mu ipak neće prestati ako
se ispunjenju naloga približio toliko koliko je to u postojećim okolnostima bilo najviše moguće.
Zbog toga što zbog neispunjenja naloga može prestati nasljedno pravo prethodnog nasljednika, u
razdoblju do isteka roka odnosno ispunjenja uvjeta može i nekoliko puta doći do izmjene
nasljednika, odnosno do višestrukog sukcesivnog nasljeđivanja ostavitelja. Ako prethodni
nasljednik zbog neispunjenja naloga prestane biti nasljednikom, umjesto njega nasljednik će
postati osoba koja bi to postala još u trenutku ostaviteljeve smrti da taj koji je sada izgubio svoje
nasljedno pravo nije tada imao jači pravni temelj za stjecanje nasljednog prava od njezinoga.
Sada je ta osoba prethodni nasljednik pa je ona opterećena nalogom koji je teretio prethodnika, a
ako ga ni ona ne ispuni, umjesto nje će prethodni nasljednik postati neka druga osoba itd. Svaki
put će između tih osoba nastajati odnosi koji nastaju kada potonji nasljednik smijeni prethodnoga
i tako sve dok nalog ne bude izvršen, odnosno dok izvršenje ne postane nemoguće.

c) Položaj u pogledu zakonske obveze naknaditi socijalnu pomoć koju je primao ostavitelj

Vrijedi sve ono što je bilo izloženo u pogledu duga i odgovornosti prethodnog i potonjeg
nasljednika. U slučaju kada za nasljednika nastaju neka nova prava ta će prava isprva pripasti
prethodnom, a tek nakon isteka roka ili ispunjenja uvjeta, potonjem nasljendiku

147
 www.pravokutnik.net

III SJEDINJENJE PRAVNIH POLOŽAJA I NJIHOVO RAZDVAJANJE

A Stanje do isteka roka, odnosno ispunjenja uvjeta

Sjedinjenje izaziva one pravne učinke koje inače uzrokuje (prethodni nasljednik odgovara
za naslijeđene obveze i vlastitom imovinom do visine naslijeđenog dijela, tražbine koje je
prethodni nasljednik imao prema ostavitelju prestaju sjedinjenjem i obrnuto itd.) Zbog pravne
sigurnosti, istekom roka ili ispunjenjem uvjeta prestaje prethodni nasljednik biti nasljednik ex
nunc pa mu od tog trenutka više ne pripadaju naslijeđena dobra, ali pravni učinci koji su nastupili
dok je bio prethodni nasljednik, nastupili su definitivno. Ako je neke od njih izazvao iako na to
nije bio ovlašten pa za to odgovara, bit će dužan na naknadu štete koju je potonjem nasljedniku
počinio, ali to neće dokinuti one pravne učinke koji su već nastupili. Potonji nasljednik za
vrijeme čekanja ima pravo poduzeti privremene mjere osiguranja prema propisima ovršnog
prava, a u obzir dolazi i postavljanje skrbnika ostavine u kojem će se slučaju pravni položaj
nasljednika odvojiti od vlastitog pravnog položaja što ga prethodni nasljednik ima inače u
pravnim odnosima. U slučaju odvajanja, nastupit će sve pravne posljedice koje inače odvajanje
ima, kako u pogledu naslijeđenih dobara i dugovanja tako i u pogledu onih prava i obveza koje
nastaju za nasljednika jer je naslijedio ostavitelja.

B Stanje nakon isteka roka, odnosno ispunjenja uvjeta

Pravni položaj nasljednika se od trenutka kada se potonji nasljednik u njemu našao, u

pravilu sjedinjuje s njegovim vlastitim pravnim položajem što tada izaziva učinke sjedinjenja.
Naravno, i njegov se pravni položaj može razdvojiti sa svim posljedicama odvajanja.

IV FAKTIČNO ZAUZIMANJE POLOŽAJA NASLJEDNIKA I NASLJEDNIČKI

ZAHTJEV

Od trenutka smrti, prethodni nasljednik je nasljednik i ima pravo faktično zauzeti položaj
nasljednika, a ako mu netko to uskraćuje može se poslužiti nasljedničkim zahtjevom. Potonji
nasljednik u ovom trenutku još nema nikakva prava jer još nije nasljednik. O trenutka kada

148
 www.pravokutnik.net

potonji nasljednik postaje nasljednik (istekao je rok, ispunio se uvjet, prethodni nasljednik nije
ispunio nalog) on se našao u pravnom položaju nasljednika i ovlašten je u taj položaj doći i
faktično. Ako mu to uskraćuje prethodni nasljednik ili netko drugi, ima pravo postaviti
nasljednički zahtjev.

GLAVA 11. – PRAVNI POLOŽAJ NUŽNOG NASLJEDNIKA

I UOPĆE

Pravni položaj nužnog nasljednika u bitnome se ne razlikuje od položaja zakonskog ili

oporučnog nasljednika, ali je osobit zbog zakonskih jamstva dijela nasljednog prava, određene
veličine i vrijednosti kao njegov nužni dio.

II OSOBITOSTI PRAVNOG POLOŽAJA NUŽNOG NASLJEDNIKA

Zbog ostaviteljeve smrti njegova dobra iz sastava ostavine (stvari, prava i dr.) prelaze u
nasljedstvo onih koji su stekli nasljedno pravo pa tako i nužnog nasljednika. Po sili zakona se u
pogledu naslijeđenih dobara uspostavljaju specifične zajednice svih sunasljednika (nasljedničke
zajednice) kao pravne zajednice sunasljednika u pogledu svakog pojedinog naslijeđenog dobra. I
nužni nasljednik je odmah kada je naslijedio ostavitelja također po sili zakona postao
sudionikom tih zajednica. Postao je to odmah, bez obzira na to što još nije zahtijevao svoj nužni
dio pa još nije utvrđeno da mu pripada njegov nužni dio te koliko je taj dio velik. S utvrđenjem
veličine nužnog dijela koji pripada nužnom nasljedniku, mijenja se dotadašnja pravna situacija
utoliko što se mijenja tip zajednice. One zajednice koje među sunasljednicima postoje u pogledu
naslijeđenih dobara, pretvaraju se u zajednice suvlasničkog tipa i od tada svi sunasljednici pa i
nužni nasljednici, upravljaju i raspolažu naslijeđenim dobrima po pravilima po kojima suvlasnici
upravljaju i raspolažu svojom stvari, osim slučajeva kada postoji izvršitelj oporuke ili skrbnik
ostavine. Često će ulogu ostaviteljevog nasljednika nastojati igrati netko tko se neće obazirati na
pravo nužnog nasljednika, osobito dok taj ne zahtijeva svoj nužni dio ili će mu čak odricati
njegovo nasljedno pravo nakon što je nužni nasljednik zahtijevao svoj nužni dio. No nužni
nasljednik jest nositelj nasljednog prava pa stoga onaj tko bi u pogledu naslijeđenih dobara

149
 www.pravokutnik.net

izvršavao ovlasti koje pripadaju i nužnom nasljedniku (a nije na to ovlašten kao izvršitelj
oporuke ili kao skrbnik ostavine) postupao bi u svojstvu poslovođe bez naloga što bi za sobom
povlačilo odgovarajuće posljedice.

b) Posebno o položaju u pogledu naslijeđenih imovinskih dobara

Zahtjev nužnog nasljednika da se i u pogledu vrijednosti koja mu pripada podmiri njegov

nužni dio, ujedno je i njegov zahtjev da se razvrgnu zajednice u kojima se sa sunasljednicima
našao u pogledu imovinskih dobara koja su zbog ostaviteljeve smrti prešla u njihovo nasljedstvo.
Radi uklanjanja povrede vrijednosti njegovog nužnog dijela provest će se razvrgnuće svih takvih
zajednica da bi nužnom nasljedniku odatle pripalo onoliko koliko na njega otpada kada se
obračunska vrijednost ostavine podijeli s veličinom njegovog nužnog nasljednog prava. Ta dioba
će se provoditi tako da će nužni nasljednik u prvom redu dobiti one stvari i imovinska prava koja
mu je ostavitelj namijenio oporukom i to će mu se uračunati u njegov nužni nasljedni dio (isto
vrijedi i za jedan ili više zapisa) Ako ostavitelj nije oporukom ništa namijenio nužnom
nasljedniku ili mu je nešto namijenio, ali manje od nužnog dijela, nužni nasljednik će trebati u
diobi zajednica sa sunasljednicima dobiti na ime svojeg nužnog dijela još daljnja imovinska
dobra u vrijednosti kolika je potrebna da bi njegov nužni dio bio podmiren u potpunosti makar to
bila i sva naslijeđena dobra. Namirivanje nužnog dijela ima u svakom slučaju prednost pa tek
ako nešto preostane, može se taj ostatak dijeliti među ostale sunasljednike prema općim
pravilima o diobi i uračunavanju.

2. Vraćanje darova radi podmirenja nužnog dijela

U slučaju da nužni dio ne bi bio nužnom nasljedniku u potpunosti podmiren ni da mu

pripadnu sva naslijeđena imovinska dobra, u obzir dolazi vraćanje darova u širem smislu. Ovime
se darovi vraćaju u ostavinu i pridružuju se dobrima koja nužni nasljednik dobiva na ime svog
nužnog dijela pa i oni postaju njegovo nasljedstvo, a njihova vrijednost se uračunava nužnom
nasljedniku u njegov nasljedni dio. Darovi se vraćaju obrnutim redom od onoga kojim su bili
učinjeni pri čemu se oni učinjeni istodobno vraćaju razmjerno. Kada tim obrnutim redom
vraćanja bude dostignuta onolika ukupna vrijednost naslijeđenih stvari, imovinskih prava te

150
 www.pravokutnik.net

vraćenih darova da je nužni dio u potpunosti podmiren (dopunjen) prestaje i vraćanje darova.
Ako je za uklanjanje povrede nužnog dijela dovoljno da obdarenik djelomično vrati dar, vratit će
ga samo u mjeri koliko je potrebno da bi se dopunio nužni dio, odnosno samo odgovarajući
idealni dio tog dara.

2. Položaj u pogledu naslijeđenih obveza

Sa stajališta ostaviteljevih vjerovnika sasvim je svejedno je li netko naslijedio temeljem

zakona, oporuke ili kao nužni nasljednik. Onaj tko je nasljednik, njihov je dužnik umjesto
ostavitelja. No u odnosu prema sunasljednicima i onima koji su dobili darove od ostavitelja to
nije svejedno jer nužnom nasljedniku pripada njegov nužni dio u punoj, neokrnjenoj vrijednosti.
Stoga nakon što ispuni vjerovnicima ono što im kao nasljednik duguje i za što odgovara, nužni
nasljednik može na svoje oporučne sunasljednike i osobe koje su od ostavitelja dobile darove
koji dolaze u obzir za vraćanje prebaciti konačni teret ispunjenja ostaviteljevih obveza ukoliko je
to potrebno da bi mu njegov nužni dio pripadao u neumanjenoj vrijednosti. Za onoliko koliko bi
ispunjavanje ostaviteljevih obveza okrnjilo vrijednost njegovog nužnog dijela, nužni nasljednik
ovlašten je regresirati se od svojih sunasljednika, a ako i ukoliko je to potrebno može ishoditi da
obdarenici vrate darove u ostavinsku masu.

B Položaj nužnog nasljednika s obzirom na prava i obveze koje nastaju za nasljednika

I ostaviteljev nužni nasljednik može biti obvezan ispuniti zapise i za to odgovara čistom
vrijednošću onoga što je naslijedio. Budući da nužnom nasljedniku pripada njegov nužni dio u
neokrnjenoj vrijednosti, to može dovesti do umanjenja zapisa kojima je on opterećen ako
vrijeđaju vrijednost njegovog nužnog dijela. Zapis je ostaviteljevo raspolaganje oporukom koje
je podložno mijenjanju ako i ukoliko vrijeđa pravo na nužni dio. Zapis će se umanjiti na zahtjev
nužnog nasljednika onoliko koliko je potrebno da ne bi vrijeđao vrijednost njegovog nužnog
dijela. Ako više zapisa terete nužnog nasljednika, sve će ih se umanjiti u istom omjeru, osim ako
ostavitelj neke zapise nije privilegirao odredivši da ih treba ispuniti prije ostalih. Ako ih je tako
privilegirao, umanjivat će se u prvom redu ostali zapisi, a privilegirani jedino ako i ukoliko

151
 www.pravokutnik.net

vrijednost ostalih zapisa nije dovoljna da bi se namirio nužni dio. Ako zapis bude umanjen, nužni
nasljednik je dužan ispuniti samo umanjenu činidbu i za to je odgovoran.

b) Položaj u pogledu oporučnih naloga

I ovdje je pravni položaj nužnog nasljednika u načelu jednak svim drugim nasljednicima
(oporučnim ili zakonskim) No budući da se ipak radi o nužnom nasljedniku, može doći do
umanjenja naloga ako i ukoliko oni vrijeđaju nužni dio i ovdje vrijedi isto što i za umanjenje
zapisa. Ovdje je nužni nasljednik u boljoj poziciji jer njegovo nužno nasljedno pravo ne može
prestati zato što nužni nasljednik nije ispunio ostaviteljev nalog (naturalna obveza)

c) Položaj u pogledu zakonske obveze naknaditi socijalnu pomoć koju je primao ostavitelj

Nužni nasljednik ima obvezu naknaditi socijalni pomoć i odgovara za to, osim ako bi
ispunjenje te obveze okrnjilo vrijednost njegovog nužnog dijela pa se tada ima pravo regresirati
od svojih sunasljednika ako i ukoliko je to potrebno da bi mu njegov nužni dio pripadao u
neumanjenoj vrijednosti.

2. Položaj nužnog nasljednika u pogledu prava koja su nastala za nasljednika

Kao (su)nositelj on ima pravo izvršavati sva prava koja su nastala za nasljednika kao i u
slučaju zakonskih i oporučnih nasljednika, osim ako zakonom nije drugačije određeno, niti to
proizlazi iz svrhe kojoj bi trebalo služiti davanje tog prava nasljedniku.

III SJEDINJENJE PRAVNIH POLOŽAJA NUŽNOG NASLJEDNIKA I NJIHOV

RAZDVAJANJE

Vrijedi sve kao i ranije izloženo. No, budući da su nužni nasljednik i njegov nužni dio u
opreci s pravima i pretenzijama drugih osoba, može se očekivati da će u praksi slučajevi
odvojenosti biti češći nego inače jer će često biti potrebno da do rješenja spornih pitanja između
nužnog i ostalih nasljednika bude uspostavljena uprava skrbnika ostavine.

152
 www.pravokutnik.net

IV NUŽNI NASLJEDNIK I NJEGOVO FAKTIČNO ZAUZIMANJE POLOŽAJA

NASLJEDNIKA – NASLJEDNIČKI ZAHTJEV

Svaki nasljednik (pa tako i nužni) ovlašten je odmah nakon smrti ostavitelja, bez
intervencije suda, zauzeti onaj položaj u pravnim odnosima koji mu pravno pripada kao
nasljedniku. To će ponekad biti teško ostvarivo zbog opreke s drugim osobama, njihovim
nasljednim pretenzijama i pravima. Da bi to ipak uspio, nužni nasljednik ima na raspolaganju
nasljednički zahtjev, kao i svaki drugi (su)nasljednik. Ipak, često će mu se poricati da je
naslijedio ostavitelja. Zbog toga će uspjeh njegovog nasljedničkog zahtjeva ovisiti o utvrđenju
njegovog nužnog nasljednog prava, a nemogućnost da ishodi to utvrđenje onemogućit će
nužnom nasljedniku da uspije sa svojim nasljedničkim zahtjevom. Svi nasljednički zahtjevi, pa
tako i oni nužnog nasljednika, zastarijevaju u propisanim rokovima. Ipak, umanjenje
raspolaganja oporukom može se zahtijevati u roku od tri godine od proglašenja oporuke, a
povrat dara u roku od tri godine od ostaviteljeve smrti, odnosno od dana pravomoćnosti
rješenja o proglašenju ostavitelja umrlim, odnosno o utvrđenju njegove smrti. Ako mu
zastari pravo traženja umanjenja oporučnih raspolaganja i vraćanja darova, to će biti prepreka
njegovom nasljedničkom zahtjevu (ako je istaknut prigovor zastare) čak i kada nasljednički
zahtjev još nije zastario.

GLAVA 12. – PRAVO NA ZAPIS

I UOPĆE O ZAPISIMA

Sustav sveopćeg sljedništva za slučaj smrti ne isključuje mogućnost da u nasljeđivanju

ostavitelja sudjeluju neke osobe kao njegovi pojedinačni sljednici u pogledu pojedinih stvari i/ili
prava. Pravo na zapis je subjektivno pravo nasljednopravne naravi koje će pod zakonom
određenim pretpostavkama, zbog ostaviteljeve smrti nastati za neku osobu, dajući joj
pravni temelj na kojem će na nju zbog smrti ostavitelja prijeći neko pravo vlasništva ili
koje drugo subjektivno pravo iz sastava ostavine ili će za nju nastati neko pravo na teret
vrijednosti nasljedstva. Time će ovlaštenik ovog prava postati pojedinačni sljednik
ostavitelja. Prema tome ovlašćuju li na stjecanje u stvarnopravnom ili obveznopravnom

153
 www.pravokutnik.net

smislu, razlikuju se vindikacijski i damnacijski zapisi. Vindikacijski zapis (legatum per

vindicationem) je subjektivno pravo koje nastaje zbog smrti ostavitelja, a svojeg nositelja
(zapisovnika, honorata) ovlašćuje neposredno u pogledu određenog dobra iz sastava
ostavine. Pravo na vindikacijski zapis je poput ostalih stvarnih prava apsolutno koje djeluje
prema svakome, a svojem nositelju daje neposrednu pravnu vlast u pogledu dobra iz sastava
ostavine koje je predmet tog prava. Budući da suvremeno nasljedno pravo samo rijetko određuje
ovakve vrste zapisa (nastaju temeljem zakona, tzv. zakonski zapisi zbog toga što proturječe
univerzalnom općem sljedništvu za slučaj smrti), kod nas za neke osobe pod određenim
pretpostavkama nastaju neka specifična prava izdvajanja iz ostavine koja su po svojoj pravnoj
naravi vindikacijski zapisi. Damnacijski zapisi (legatum per damnationem) je subjektivno
pravo koje nastaje zbog smrti ostavitelja, a svojeg nositelja ovlašćuje da od zapisom
opterećenog nasljednika (opterećenika, onerata) zahtijeva ispunjenje određene činidbe na
teret vrijednosti koju je on stekao time što je naslijedio ostavitelja. Njihov međusobni odnos
je odnos vjerovnika i dužnika. Ako ostavitelj oporukom odredi jedan ili više zapisa, ovlaštenici
će participirati u nasljeđivanju ostavitelja, ali ne neposredno, nego posredstvom činidbe zapisom
opterećenog nasljednika.

II PRAVO NA ZAPIS (LEGAT)

B Obilježja

1. Relativnost

Pravo na zapis je relativno pravo koje zapisovnik ima u odnosu prema opterećenom
nasljedniku. Taj odnos uspostavlja se oporučnom odredbom o zapisu gdje se određuje osoba
kojoj je namijenjeno neko pravo na zapis, nasljednika prema kojem će djelovati to pravo te
sadržaj i predmet toga prava. Budući da je njihov odnos sličan obveznopravnom, u pogledu
svega što nije posebno uređeno normama objektivnog nasljednog prava na odnos zapisovnika i
opterećenika na odgovarajući se način primjenjuju opća pravila obveznog prava.

154
 www.pravokutnik.net

2. Prometnost i nasljedivost

Pravo na zapis je u prometu i nasljedivo, ali tek nakon ostaviteljeve smrti. Do tada ono
još ne postoji, a nikakvo pravno raspolaganje budućim pravom na zapis nije dopušteno. Pošto
pravo na zapis nastane, ono je u prometu kao što su to i tražbine vjerovnika pa u pravilu nema
zapreke da onaj tko je stekao neko pravo na zapis, s tim pravom slobodno raspolaže, u granicama
mogućeg i dopuštenog. Zapisovnik se svog prava na zapis može odreći, može ga cedirati,
založiti, staviti u prijeboj s nekim opterećenikovim potraživanjem od njega itd. Ono je tada i
nasljedivo, poput tražbina.

C Pravni odnosi temeljem prava na zapise

a) Zapisovnik

Ostavitelj oporučnom odredbom može odrediti jednog ili više zapisovnika istog zapisa
tako da neki dolaze u obzir za stjecanje zapisa u prvom redu, a drugi da su im zamjenici za slučaj
da ovi prvi ne steknu pravo na zapis ili ga se odreknu. Drugi način je određivanje više osoba kao
suzapisovnika (simultano) Ako osoba koja je određena za zapisovnika umre prije ostavitelja ili
se odrekne zapisa, odnosno postane nedostojna, oporučna odredba o zapisu neće proizvoditi
nikakav pravni učinak. Ako pravo na zapis bude namijenjeno nasljedniku, onda će mu se taj dio
uračunati, no sunasljednici nemaju pravo zahtijevati uračunavanje ako iz oporuke proizlazi da je
oporučitelj htio da nasljednik dobije zapis uz svoj dio. U slučaju da je ostavitelj neki zapis
namijenio osobi kojoj je nešto dugovao, postavlja se pitanje je li time oporučitelj želio ispuniti
svoju obvezu zapisovniku kao vjerovniku (tzv. legatum debiti) ili mu je neovisno o postojanju te
obveze koju će trebati ispuniti njegov nasljednik namijenio i pravo na zapis. Ovdje vrijedi
pravilo da kad je oporučitelj ostavio zapis svom vjerovniku, vjerovnik ima pravo zahtijevati
ispunjenje zapisa i ispunjenje tražbine, osim ako iz oporuke ne proizlazi da je oporučiteljeva
namjera bila drukčija.

155
 www.pravokutnik.net

b) Opterećenik

Opterećenik zapisa je ona osoba (ili osobe) koja je obvezna zapisovniku ispuniti činidbu
koju mu duguje na temelju njegovog prava na zapis. Opterećenik može biti samo osoba koja je
zbog smrti ostavitelja postala njegov sveopći sljednik, odnosno nasljednik ili nasljednici, a ako
nitko nije naslijedio ostavitelja, zapis je dužna ispuniti ona općina/grad koja tada stječe ošasnu
ostavinu i pravni položaj nasljednika. Ako ih je nekoliko, sve dolaze u obzir kao opterećenici
ostaviteljevih zapisa. Ipak, ostavitelj može oporučnom odredbom odrediti i samo jednu ili samo
neke od njih za opterećenike pojedinog zapisa i tada zapis ne tereti ostale sunasljednike. Ako
ostavitelj nije oporukom valjano odredio koji je od više sunasljednika opterećen obvezom
ispunjenja zapisa, obveza tereti sve oporučne i zakonske nasljednike, uključujući i nužne
razmjerno njihovim nasljednim dijelovima. Na postojanje prava na zapis neće utjecati činjenica
da je opterećenik zapisa umro prije ostavitelja ili se odrekao nasljedstva ili je nedostojan da
naslijedi jer je tada opterećenik zapisa onaj (oni) tko je zbog ostaviteljeve smrti stekao nasljedno
pravo (oporučno, zakonsko, nužno) pa je naslijedio ostavitelja, a ako ih je nekoliko svi su oni
opterećenici tog zapisa, razmjerno svojim nasljednim dijelovima.

2. Sadržaj i predmet

Sadržaj prava na zapis čini ovlaštenje zapisovnika da od zapisom opterećenog

nasljednika zahtijeva neku činidbu, a korelat toga je opterećenikova obveza, odnosno dug
ispuniti tu činidbu na teret koristi koju dobiva nasljeđivanjem ostavitelja. Opterećenik za taj dug
odgovara osobno, ali je ograničena visinom čiste vrijednost onoga što je stekao naslijedivši
ostavitelja. Kada je na ispunjenje nekog zapisa obvezano više nasljednika, svi oni za to
odgovaraju razmjerno svojim nasljednim dijelovima, osim kada se iz oporuke može zaključiti da
je oporučitelj htio da odgovaraju na drugi način. Pravo na zapis može biti ograničeno rokovima i
uvjetima i nalozima (legatum sub modo), a i podzapisima (sublegatima) Predmet zapisovnikovog
prava i opterećenikove obveze je činidba koju je opterećenik dužan ispuniti zapisovniku.
Ostavitelj može ovlastiti zapisovnika da od opterećenika zahtijeva ispunjenje činidbe koja je
moguća, dopuštena, određena ili odrediva. Može biti pozitivna činidba (davanje stvari ili
činjenje) ili negativna (trpljenje ili propuštanje) Činidba može biti i tako određena da je

156
 www.pravokutnik.net

opterećenik treba izvršiti u pogledu nečega što nije u nasljedstvu, ali će izvršenjem te činidbe na
zapisovnika prijeći korist (u potpunosti ili djelomično) koju je opterećenik dobio naslijedivši
ostavitelja. Ostavitelj može odrediti i tzv. neposredan zapis (direktan legat), odnosno da stvar ili
pravo treba pripasti zapisovniku, a ne odrediti tko je opterećenik tog zapisa. Iako to izgleda kao
da će zapisovnik određenu stvar ili pravo steći bez posredovanja opterećenika pa da se u biti radi
o vindikacijskom zapisu, zapis je damnacijski jer takvo određivanje zapisa znači samo da će
činidbu predaje/prijenosa one stvari/prava koja je predmet neposrednog zapisa, dugovati
zapisovniku (suzapisovnicima) onaj tko će biti ostaviteljev nasljednik na bilo kojem pravnom
temelju, a ako bude više nasljednika, tu ćinidbu će dugovati svi oni razmjerno svojem
nasljednom dijelu.

D Stjecanje prava na zapis

Pravni temelj osnivanja je oporučna odredba odgovarajućeg sadržaja, odnosno usmjerena

na to da temeljem nje određena osoba zbog ostaviteljeve smrti stekne pravo zahtijevati
ispunjenje određene činidbe od ostaviteljevog nasljednika. Pravo na zapis može se steći jedino
temeljem oporučne odredbe, a ugovor o zapisu bio bi ništetan. Za stjecanje prava na zapis uz
pravni temelj potrebno je da ovlaštenik postoji u trenutku otvaranja nasljedstva da je sposoban
steći pravo na zapis. Njegovo se postojanje i sposobnost prosuđuju jednako kao što se prosuđuju
postojanje i sposobnost nasljednika. Pravo na zapis stječe se ipso iure, bez ikakvog posebnog
čina stjecanja. Stjecatelj prava na zapis ovlašten je odreći se tog prava i vrijedi sve ono što vrijedi
i za odricanje od nasljednog prava. Ako se ovlaštenik odrekne prava na zapis, ovo pravo
apsolutno prestaje i ne stječe ga nitko drugo, osim ako je ostavitelj oporukom postavio zamjenika
zapisovniku. Pošto zapisovnik stekne pravo na zapis, to je njegovo subjektivno pravo poput
tražbina obveznopravne naravi pa to pravo može prenijeti na drugoga onako kao što se na
drugoga prenose tražbine. Nakon što zapisovnik stekne pravo na zapis, ono će zbog njegove
smrti prijeći na njegovog nasljednika jednako kao i tražbine.

157
 www.pravokutnik.net

E Nedjelotvornost odredbe o osnivanju zapisa

Valjano određen zapis ne proizvodi pravne učinke (utrnjuje, pada) ako: a)

zapisovnik umre prije ostavitelja, b) odrekne se zapisa ili je c) nedostojan. Tada pravo na zapis
prestaje apsolutno, a predmet zapisa ostaje osobi koja ga je bila dužna ispuniti osim kada iz same
oporuke ne proizlazi neka druga oporučiteljeva namjera. Zapis neće proizvoditi pravne učinke ni
kad je oporučitelj otuđio ili potrošio predmet zapisa ili je taj predmet inače prestao postojati za
života oporučitelja ili je slučajno propao iza njegove smrti. Ako je nemogućnost ispunjenja
zapisa nastupila nakon ostaviteljeve smrti, a opterećenik za tu nemogućnost odgovara, dužan je
naknaditi štetu zapisovniku po pravilima koja reguliraju naknadu štete nastale neispunjenjem
obveze.

F Ostvarivanje prava na zapis

Stjecanjem ovlaštenja tražiti od opterećenika ispunjenje dužne činidbe, zapisovnik nije

time stekao i pravo na zapis. Pravo na zapis nastaje ipso iure, ali će se ostvarivati na
zapisovnikov zahtjev. U pravilu je ovlašten ispunjenje tražiti odmah, ali ako je njegovo pravo na
zapis ograničeno nekim početnim rokom ili odgodnim uvjetom, ovlašten je zahtijevati ispunjenje
tek kada taj rok istekne ili se taj uvjet ispuni. Pravo na zapis ostvaruje se ispunjenjem činidbe
koja je predmetom tog prava prema pravilima o ispunjenju obveza. Pravo na zapis će biti
ostvareno pošto ona činidba koju zapisovnik ima pravo zahtijevati bude ispunjena u cijelosti.
Ako je npr. to činidba predaje stvari, pravo na zapis će biti ispunjeno kada zapisovniku bude ta
stvar predana u posjed.

2. Zastara prava zahtijevati ispunjenje zapisa

Zahtjev radi ostvarenja prava na zapis zastarijeva u roku od tri godine od dana kada je
zapisovnik saznao za svoje pravo i bio ovlašten zahtijevati ispunjenje zapisa (subjektivni rok), a
najkasnije u roku od pet godina od dana kada je zapisovnik mogao zahtijevati ispunjenje zapisa
(objektivni rok) I ovdje se primjenjuju opća pravila o zastari (prekid i zastoj zastare)

158
 www.pravokutnik.net

G Umanjenje zapisa

Opterećenik je ovlašten zahtijevati umanjenje zapisa: a) zbog naslijeđenih dugova, b)

zbog povrede njegova prava na nužni dio, c) zbog umanjivanja onih oporučnih raspolaganja koja
su išla u njegovu korist, ali su umanjena zbog povrede nečijeg prava na nužni dio. Na njegov
zahtjev će sud/javni bilježnik odlukom umanjiti one činidbe koje bi temeljem oporukom
određenih zapisa on bio dužan ispuniti drugim osobama. Kada nekoliko zapisa tereti istog
opterećenika, u pravilu će se svi zapisi koji ga terete umanjiti u istom omjeru, osim ako je
ostavitelj neki zapis privilegirao. Tada će opterećenik u granicama čiste vrijednosti onoga što je
naslijedio, trebati ispuniti taj privilegirani zapis po mogućnosti u cijelosti, bez obzira na to što
će ostali zapisi zbog toga biti djelomično ili potpuno neispunjeni. Oporučitelj može oporukom
odrediti i pravilo po kojem će se njegovi zapisi umanjivati u slučaju da ne bude dovoljno
vrijednosti za ispunjenje svih zapisa (npr. da se neki umanjuju u većem, a drugi u manjem
omjeru)

2. Umanjenje zapisa zbog naslijeđenih dugova

Zapisi ne bi smjeli štetiti oporučiteljevim vjerovnicima, niti smanjivati mogućnost za

ispunjenje tih tražbina pa bez obzira što oporučitelj odredi, tražbine vjerovnika imaju prednost
pred pravima zapisovnika. Nasljednik mora prvo ispuniti obveze vjerovnicima ostavitelja, a
zapise ako i ukoliko još nije dosegnuo krajnju granicu svoje odgovornosti. Nitko nije dužan
ni ispuniti zapise preko vrijednosti koju je stekao naslijedivši ostavitelja. Stoga, kada vrijednost
onoga što je nasljednik stekao naslijedivši ostavitelja nije dovolja za podmirenje svih
naslijeđenih dugova i zapisa, nasljednik je ovlašten ishoditi umanjenje oporučnih raspolaganja,
odnosno da se zapisi koji ga terete umanje onoliko koliko je potrebno da bi ih se svelo u granice
njegove odgovornosti.

3. Umanjenje zapisa zbog povrede vrijednosti opterećenikovog nužnog dijela

Nužni nasljednik nije dužan ispuniti zapise u kojoj bi oni umanjivali njegovo nužno
nasljedno pravo pa je i ovdje ovlašten ishoditi umanjenje raspolaganja oporukom koja ga

159
 www.pravokutnik.net

prekomjerno terete, odnosno umanjenje zapisa (umanjenje činidaba koje bi temeljem oporučnih
odredbi trebao ispuniti zapisovnicima i to onoliko umanjenje koliko je potrebno da bi se uklonila
povreda vrijednosti njegovog nužnog dijela pa i umanjenje na ništa. U pravilu će se svi zapisi
umanjivati u istom omjeru, osim ako je ostavitelj svojom oporukom neki zapis privilegirao.

4. Umanjenje zapisa zbog umanjenja oporučnih raspolaganja koja su išla u korist

opterećenog nasljednika

U pravilu bi sve zapise koji terete nasljednika trebalo umanjiti u istom omjeru u kojem je
umanjen njegov nasljedni dio, ali ako je ostavitelj svojom oporukom nešto drugo valjano
odredio, umanjivanje zapisa će se vršiti prema ostaviteljevoj oporučnoj odredbi.

H Utvrđivanje prava na zapis

Pravo na zapis utvrđuje se kao i nasljedno pravo, odnosno rješenjem o ostavinskom

postupku nakon provedene ostavinske rasprave ili posebnim rješenjem o zapisu. Neovisno o
obliku na njega se primjenjuju pravila koja vrijede za rješenja o nasljeđivanju pa je učinak
pravomoćnosti u oba slučaja onakav kakav i nastupa pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju
(predmnjeva istinosti i zaštita trećih osoba), a takva je mogućnost i nadomještanja i ispravljanja
presudom. Putem parnice će se pravo na zapis utvrđivati (presudom): a) kada nije doneseno
rješenje o nasljeđivanju koje bi sadržavalo utvrđenje zapisa, niti je doneseno potrebno rješenje o
zapisu, a više ga se ne može donijeti pa ga treba nadomjestiti presudom, b) kada je rješenje o
nasljeđivanju doneseno i pravomoćno, ali je pogrešno pa se netočno utvrđenje mora ispraviti
presudom. I ovdje na odgovarajući način vrijedi sve što vrijedi i za utvrđivanje nasljednog prava
putem parnice.

I Prestanak prava na zapis

Apsolutni prestanak nastupa valjanim zapisovnikovim odreknućem. Ako je pravo na

zapis bilo ograničeno raskidnim uvjetom ili završnim rokom prestat će nastupom tog roka,
odnosno ispunjenjem uvjeta. Relativan prestanak prava na zapis (prestanak tog prava

160
 www.pravokutnik.net

njegovom nositelju pri čemu to pravo postoji i dalje) dogodit će se: a) njegovim prijenosom s
dotadašnjeg nositelja na drugu osobu po pravilima po kojima se i tražbine prenose s jednog
vjerovnika na drugoga, b) smrću dotadašnjeg nositelja tog prava što uzrokuje prijelaz tog prava
na njegovog nasljednika, odnosno ako nema nasljednika na onaj javnopravni subjekt koji stječe
pravni položaj njegovog nasljednika.

III PRAVO NA PODZAPIS

Jednako kao što se nasljednik može opteretiti jednim ili više zapisa u korist drugih osoba,
tako se i zapisovnik može opteretiti jednim ili više rpava na podzapise u korist nekih drugih
osoba. Pravo na podzapis je subjektivno pravo koje zbog smrti ostavitelja ovlašćuje svojeg
nositelja (podzapisovnika, sublegatara) da od time opterećenog zapisovnika zahtijeva
ispunjenje određene činidbe na teret vrijednosti njegovog prava na zapis. Kod nas se ne
govori o podzapisu, nego o zapisima koje treba izvršiti zapisovnik, misleći pod time i na
podzapisovnike i na njihova prava. Budući da su to samo inačice prava na zapise, za podzapise
vrijedi na odgovarajući način ono što vrijedi i za zapise. Ostavitelj može i podzapisovnika
opteretiti jednim ili više podzapisa (pod-podzapisa) u korist nekih drugih osoba itd. Tako može
vrlo širok krug osoba sudjelovati u nasljeđivanju ostavitelja, ali samo posredno i vrijednosno.

GLAVA 13. – PRAVA NA IZDVAJANJE IZ OSTAVINE

I UOPĆE

Zbog ostaviteljeve smrti mogu na temelju zakona za neke osobe nastati i prava na
izdvajanje iz ostavine nekih imovinskih dobara: a) pravo na izdvajanje kućanskih predmeta,
b) pravo na izdvajanje vlastitog doprinosa ostaviteljevoj imovini. To su subjektivna prava
nasljednopravne naravi, odnosno nasljedna prava u širem smislu, zakonski legati vindikacijskog
tipa u korist osoba koje ispunjavaju pretpostavke koje zakon za to traži. Stjecanjem prava na
izdvajanje, ovlaštenik je ujedno stekao i pravo da ga se odrekne, s učinkom kao da ga nikada nije
ni stekao. Temeljem prava na izdvajanje za ovlaštenika se izdvajaju ona imovinska dobra koja su
predmetom tog prava (određene stvari, idealni dijelovi) Budući da je posrijedi prelaženje prava, a

161
 www.pravokutnik.net

ne izvorno stjecanje osoba na koju tako prijeđu biti će u pogledu njih ostaviteljev pojedinačni
sljednik mortis causa. Stjecanje prava na izdvajanje se također odvija ipso iure, ali ima prednost.
Zbog smrti ostavitelja nastaje ostavina pa kada u sebi sadrži imovinska dobra koja su predmet
nečijeg prava na izdvajanje, u prvom redu će ih na temelju tih prava steći njihovi ovlaštenici, a
potom će ono što preostane, zajedno sa svim ostalim iz sastava ostavine, prijeći na nasljednika
temeljem nasljednog prava. Kada stjecanje temeljem prava na izdvajanje kućanskih
predmeta konkurira stjecanju istih imovinskih dobara temeljem prava na izdvajanje
vlastitog doprinosa, prednost ima stjecanje temeljem prava na izdvajanje kućanskih
predmeta. Prvo će kućanske predmete steći ovlaštenici prava na njihovo izdvajanje, potom će
ovlaštenici prava na izdvajanje vlastitog doprinosa steći od preostalih stvari i imovinskih prava
onoliki dio koji im pripada. Ostatak će prijeći na nasljednike i postati njihovo nasljedstvo. Često
se događa da se u ovom slučaju radi o istim osobama i tada oni stječu i predmet prava na
izdvajanje i svoj nasljedni dio, ali jedno odvojeno od drugoga. Zbog odvojenosti stjecanja,
ono što je od imovinskih dobara izdvojeno iz ostavine na temelju nekog prava na
izdvajanje ne uzima se u račun pri izračunavanju nužnog dijela i ne uračunava se u
nasljedni dio nasljedniku koji je to stekao.

II PRAVO NA IZDVAJANJE IZ OSTAVINE KUĆANSKIH PREDMETA

A Uopće

Pripadnici obiteljske zajednice koji žive u zajedničkom kućanstvu, služe se inventarom

tog kućanstva (namještaj, kućanski aparati, posteljina, posuđe i sl.) rabeći ih kao da su
zajedničke, makar to i nisu. Te stvari redovito nisu zajedničke, no vlasnici su ih izričito ili
prešutno dali do opoziva na zajedničku uporabu i ostalim članovima obiteljske zajednice. Time
nisu prestale ovlasti vlasnika tih stvari pa o njihovoj volji ovisi opseg, modaliteti i trajanje
uporabe tih stvari. Nakon smrti ostavitelja, njegovi nasljednici ne moraju biti osobe koje su s
njime živjele u istom kućanstvu, stoga pod zakonom određenim pretpostavkama za neke članove
ostaviteljeve obiteljske zajednice nastaje pravo na izdvajanje pojedinih kućanskih predmeta.
Stoga umjesto da ostaviteljeva prava vlasništva prijeđu na nasljednike, na ovlaštenike prelazi
pravo na izdvajanje kućanskih predmeta.

162
 www.pravokutnik.net

B Ovlaštenici

Ovlaštenicima tog prava mogu postati jedino oni koji zadovoljavaju dvostruki
kriterij obiteljske veze i zajedničkog kućanstva: a) nadživjeli ostaviteljev (izvan)bračni drug i
potomci bilo kojeg stupnja srodstva koji su b) živjeli s ostaviteljem u istom kućanstvu u času
njegove smrti. Niti jedan od ovlaštenika nema jači pravni temelj za stjecanje prava na izdvajanje
od ostalih pa pravo na izdvajanje mogu steći i daljnji ostaviteljevi potomci iako ga stječu i oni
bliži. Predmetom prava na izdvajanje mogu biti stvari iz sastava ostavine ako su: a)
namijenjene tome da služe zadovoljavanju svakodnevnih potreba ovlaštenika tog prava
(posteljina, pokućstvo, kućanski aparati i sl.) i b) služe toj namjeni te c) nisu znatnije vrijednosti.

C Sadržaj

Ovo pravo je zakonski zapis vindikacijskog tipa i daje svom stjecatelju neposredno pravo
na predmetu izdvajanja.

D Stjecanje prava na izdvajanje

Prava na izdvajanje osnivaju se temeljem zakona zbog i u trenutku ostaviteljeve smrti kao
prava onih osoba koje zadovoljavaju zakonske pretpostavke da budu ovlaštenici tih prava i u
pogledu zakonom određenih stvari iz predmeta ostavine.

E Učinak

Pravo na izdvajanje stječe se ipso iure i nije potrebno izvršiti nikakav čin stjecanja, a
kada pravo stječe nekoliko osoba u pogledu iste stvari, sve su one stekle predmet tog prava na
jednake dijelove, bez obzira na to u koliko su bliskom odnosu s ostaviteljem bile. Da bi se
stjecatelj mogao legitimirati, postojanje ovog prava može se utvrđivati u postupku pred
sudom/javnim bilježnikom i tada vrijedi isto što i inače vrijedi za utvrđivanje nasljednopravnih
učinaka te za zahtjeve nasljednopravne naravi.

163
 www.pravokutnik.net

III PRAVO NA IZDVAJANJE IZ OSTAVINE VLASTITOG DOPRINOSA

OSTAVITELJEVOJ IMOVINI

A Uopće

Članovi obiteljske zajednice zajedno privređuju i surađuju u privređivanju, no nositelji

subjektivnih prava i obveza mogu biti samo pojedinci, fizičke ili pravne osobe, što obitelj nije.
Bilo bi nepravedno ako se niti nakon otvaranja nasljedstva ne bi uzimalo u obzir da su pojedini
članovi obiteljske zajednice svojim radom ili drukčije pridonosili povećanju imovine ostavitelja
koja je sada preostala u ostavini. Stoga zakonom propisani ovlaštenici imaju pravo na izdvajanje
onolikog dijela ostaviteljevih imovinskih dobara koji odgovara vrijednosti njihovog doprinosa
njegovoj imovini. Ostvare li oni to svoje pravo, samo ono što preostane u ostavini prelazi u
nasljedstvo njegovih nasljednika (odnosno u slučaju ošasne ostavine, općinu/grad)

B Ovlaštenici

U obzir dolaze: a) ostaviteljevi potomci bez obzira na stupanj srodstva i ima li neki
njihov predak također pravo na izdvajanje svojeg doprinosa ako su b) živjeli u zajednici s
ostaviteljem. Ovdje ne treba imati na umu samo zajedničko kućanstvo već i zajednička
gospodarska djelatnost ostavitelja i potomaka. U obzir dolaze i slučajevi kada potomak npr.
samo daje/šalje svoju zaradu ostavitelju kao svoj doprinos obitelji i sl.

C Predmet

Ovdje dolaze u obzir sva ostaviteljeva imovinska dobra koja su nakon njegove smrti
preostala u ostavini, a ne samo određene stvari ili imovinska prava koje je ostavitelj stekao
zahvaljujući doprinosu ovlaštenika ovoga prava. Predmet prava na izdvajanje vlastitog doprinosa
ostaviteljevoj imovini nije cijela ostavina, nego samo imovinska prava iz njezinog sastava.
Ostali segmenti ostavine (npr. ostaviteljeva neimovinska dobra i obveze, nisu objekti toga prava)

164
 www.pravokutnik.net

D Sadržaj

Pravo na izdvajanje ovlašćuje svojeg nositelja na stjecanje alikvotnog dijela svih

ostaviteljevih imovinskih dobara koja su u sastavu ostavine, odnosno alikvotnog dijela svakog
prava vlasništva svih stvari u sastavu ostavine, kao i alikvotnog dijela svakog drugog imovinskog
prava u sastavu ostavine. Ipak, u trenutku stjecanja prava, odnosno smrti ostavitelja još nije
poznato koliko je velik alikvotni dio imovinski dobara stekao nositelj prava na izdvajanje, nego
je to tek odredivo prema kriteriju kojeg postavlja zakon. Veličina alikvotnog dijela koji se
izdvaja ovisi o tome: a) koliko je bilo veliko povećanje vrijednosti imovine ostavitelja za
trajanja njegove životne zajednice s potomkom koji je ovlaštenik tog prava i b) koliko je velik
bio ovlaštenikov doprinos tom povećanju.

E Stjecanje prava na izdvajanje

Pravo na izdvajanje iz ostavine vlastitog doprinosa je zakonski vindikacijski zapis koji

zbog i u trenutku smrti ostavitelja nastaje temeljem zakona u korist ostaviteljevog potomka koji
dolazi u obzir kao stjecatelj toga prava ako je on svojim radom ili davanjima pridonio povećanju
vrijednosti ostaviteljeve imovine koja je preostala u ostavini. Povećanje vrijednosti imovine je
zakonska pretpostavka za nastanak prava na izdvajanje, ali predmet tog prava nije ostaviteljeva
imovina, niti ostavina kao cjelina, niti sve što je u njezinom sastavu, nego imovinska dobra koja
su preostala u ostavini.

F Ostvarivanje prava na izdvajanje

Ovo pravo je nastalo u trenutku smrti ostavitelja, no ono će biti ostvareno tek utvrđenjem
veličine alikvotnog dijela koji je temeljem tog prava izdvojen. Koliko je velik taj dio treba
utvrditi prema pravilima za utvrđivanje i nasljednog prava pa će tako pravomoćnom odlukom
biti utvrđeno da je i koliko je velik alikvotni dio izdvojen temeljem prava na izdvajanje vlastitog
doprinosa. U pravilu će se to utvrditi pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju u ostavinskom
postupku, a iznimno u parnici. Veličina će se utvrđivati u postupku jedino na zahtjev nositelja
prava na izdvajanje, a dok takav zahtjev ne bude postavljen nitko se ne treba niti može obazirati

165
 www.pravokutnik.net

na njegovo pravo na izdvajanje pa će se smatrati da je ostavina prešla na nasljednike neumanjena

tim njegovim pravom. Mogućnost ostvarivanja ovog prava ograničena je prekluzivnim
rokom, odnosno pet godina od dana otvaranja nasljedstva. Ako u tom roku ovlaštenik ne
stavi zahtjev za utvrđenje prava na izdvajanje vlastitog doprinosa, odnosno utvrđenje veličine
alikvotnih dijelova imovinskih dobara koja su mu na temelju njegovog prava izdvojena iz
ostavine, nema mogućnosti da se to pravo na izdvajanje i ostavi pa se nasljeđivanje ostavitelja
odvija kao da ovo pravo nije ni nastalo.

G Učinak ostvarenja

Pravo na izdvajanje stječe se ipso iure bez ikakvog čina stjecanja s učinkom od trenutka
smrti ostavitelja. Stjecatelj alikvotnih dijelova imovinskih dobara iz sastava ostavine našao se u
suvlasničkom odnosu s nasljednicima glede stvari iz sastava ostavine, kao i odgovarajući odnos u
pogledu imovinskih prava iz njezinog sastava. Taj odnos ne mora vječno trajati i redovito će
prestati diobom. Prigodom diobe bit će u nekim slučajevima mjesta primjeni prava sunasljednika
koji su živjeli ili privređivali u zajednici s ostaviteljem, na diobu isplatom. Na zahtjev
sunasljednika koji je živio ili privređivao u zajednici s ostaviteljem, a i zapisovnika (pravo na
izdvajanje je zakonski zapis), sud može kada to iziskuje opravdana potreba da se njemu ostave
pojedine stvari, pokretne, nepokretne ili skupine stvari koje bi inače pripale u dio ostalih
suvlasnika, a da im on za vrijednost tih stvari isplati iznos novca u roku koji odredi sud prema
okolnostima (iznimka je predviđena za poljoprivrednika) Za osiguranje svojih potraživanja,
ostali suvlasnici imaju zakonsko založno pravo na onome što je njemu pripalo u toj diobi. Ako
im nakon dospijeća ne bude bio isplaćen taj iznos, oni će biti ovlašteni zahtijevati naplatu svoje
tražbine ili ponovnu uspostavu suvlasničkog odnosa u pogledu stvari ili odgovarajući odnos u
pogledu prava koje je njemu bilo pripalo pri diobi isplatom.

166
 www.pravokutnik.net

GLAVA 14. – UGOVORI O NASLJEĐIVANJU I U VEZI S NASLJEĐIVANJEM

I UOPĆE

Ugovarati neposredne nasljednopravne učinke (npr. ugovoriti da će jednog ugovaratelja

nakon njegove smrti naslijedit onaj drugi i sl.) u većini suvremenih nasljednopravnih poredaka
nije dopušteno. Iako bi to bilo u skladu s načelom dispozitivnosti, to ipak nije poželjno kada je
riječ o ugovaranju nasljednopravnih učinaka i nekih učinaka u vezi s nasljeđivanjem.
Prvenstveno, to bi omogućavalo samoograničenje slobode ugovorom jer ugovori obvezuju obje
strane za razliku od oporuke koja je jednostrana i oporučitelja nikada ne vežu jer može do kraja
života po svojoj volji raspolagati predmetom bilo koje svoje oporučne odredbe, a i donijeti novu
oporuku. Zbog toga, mogućnost sklapanja ugovora s nasljednopravnim učincima dopušteno je
samo iznimno i to samo unutar uskog kruga osoba, pod posebno određenim pretpostavkama i sl.

II NIŠTETNI UGOVORI USMJERENI NA NASLJEDNOPRAVNE UČINKE

Kod nas ugovori o nasljeđivanju i u vezi s nasljeđivanjem načelno nisu dopušteni pa su

ništetni. Ipak postoje razlike jer su ugovori nekih vrsta ništetni beziznimno, dok su neki drugih
vrsta u pravilu ništetni, ali bi pod nekim pretpostavkama mogli biti valjani. Beziznimno su
ništetni svi: a) ugovori o nasljeđivanju, b) ugovori o zapisu, c) ugovori o sadržaju oporuke, d)
ugovori o pravnom raspolaganju nasljedstvom ili zapisom kojem se netko nada od sugovornika
ili još žive treće osobe, odnosno ugovori usmjereni na otuđenje ili bilo kakvo pravno
raspolaganje onim za što se očekuje da će nakon smrti ostavitelja jedan od ugovornika steći
temeljem nasljednog prava ili prava na zapis. Neki pravni poslovi u vezi s nasljeđivanjem su u
pravilu ništetni, ali bi mogli biti valjani ako ispunjavaju zakonom određene posebne
pretpostavke. Tako je to s: a) ugovorima o odreknuću od nasljedstva koje još nije otvoreno, b)
ugovorima o ustupu i raspodjeli imovine za života i c) ugovorima o ustupanju nasljednog dijela
prije diobe.

167
 www.pravokutnik.net

III DOPUŠTENI UGOVORI S NASLJEDNOPRAVNIM UČINKOM

A Ugovor o odreknuću od nasljedstva koje još nije otvoreno

Iako je pravilo da je ovaj ugovor ništetan, on može biti valjan ako se sa svojim pretkom, a
isto tako i sa svojim bračnim drugom, valjano ugovori odreknuće od nasljedstva (zapravo
odreknuće od nasljednog prava) koje bi se imalo steći zbog suugovornikove smrti. Bitni sadržaj
ovog ugovora je odricanje od nasljednog prava koje bi inače nastalo nakon otvaranja nasljedstva
sukontrahenta. To odricanje može biti ugovoreno: a) u vlastito ime i u ime svojih potomaka ili
kao b) odreknuće isključivo u vlastito ime. Predmnijeva se da je ugovoreno odreknuće u
vlastito ime i u ime svih svojih potomaka pa nije potrebno izričito očitovati da ono vrijedi i za
potomke. Ako se odricatelj želi odreći isključivo u vlastito ime, to mora učiniti izrijekom, odmah
ili naknadno. Odreknuće od nasljedstva može biti ugovoreno besplatno, ali i uz naknadu. Uz
opće pretpostavke za valjanost ugovora, ovdje moraju biti ispunjene i neke zakonom propisane
pretpostavke za valjanost upravo ovih ugovora. Stoga da bi ovaj ugovor bio valjan, on mora biti
sklopljen između za to posebno kvalificiranih osoba (između bračnih drugova ili između pretka i
njegovog potomka bilo kojeg stupnja koji je sposoban samostalno raspolagati svojim pravima,
odnosno koji je potpuno poslovno sposoban) Za valjanost ovaj ugovor mora imati i poseban
oblik, odnosno mora biti u pisanom obliku i ovjeren od suca nadležnog suda ili u obliku
javnobilježničkog akta, odnosno u pisanom obliku koji je solemniziran po javnom bilježniku.
Valjani ugovor proizvoditi će učinke nakon otvaranja nasljedstva, osim ako je ugovorena
naknada koja nastupa odmah, a ostali učinci tek nakon otvaranja nasljedstva.

B Ugovor o ustupu i raspodjeli imovine za života

Ako neka osoba želi još za života besplatno (sasvim ili uz neke terete) prenijeti svoja
imovinska dobra na pripadnike svoje obitelji, tu želju može ostvariti i zaključenjem ugovora o
darovanju. No, ako želi za života definitivno urediti pitanje nasljeđivanja, morat će zaključiti
ovaj ugovor jer kod darovanja postoji mogućnost vraćanja dara ako je povrijeđen nužni dio i sl.
Ovaj ugovor je pravni posao sui generis i sadrži dva elementa od kojih je jedan
obveznopravnog, a drugi nasljednopravnog karaktera. Obveznopravni element je ugovor

168
 www.pravokutnik.net

ustupitelja i njegovih suugovornika da on njima (svima ili nekima) ustupa besplatno (eventualno
uz neke terete) svoja imovinska dobra (stvari na kojima ima pravo vlasništva, imovinska prava) i
to sva koja ima u tom času ili neka od njih, cijela ili samo neke alikvotne dijelove.
Nasljednopravni element je odreknuće svih ustupiteljevih suugovorcnika (uključujući i onih
kojima se ništa ne ustupa) od nasljednih prava koja bi za njih mogla nastati zbog smrti ustupitelja
u pogledu svega što je tim ugovorom ustupljeno. Upravo taj nasljednopravni element čini od
običnog ugovora o darovanju, ugovoro ustupu i raspodjeli imovine za života.

2. Bitni sadržaj

Bitni sadržaj ovog ugovora je suglasno očitovanje volje ustupitelja i njegovih

sukontrahenta: a) o tome što im on od svoje postojeće imovine ustupa, b) kako to među njih
raspoređuje, c) da oni to dobivaju u pravilu besplatno (može biti određena i protučinidba), d) da
to dobivaju za života ustupitelja i e) da nakon smrti ustupitelja ovo što im je ugovorom
ustupljeno ne ulazi u sastav ostavine, niti se uzima u izračun prilikom izračunavanja njezine
vrijednosti, odnosno vrijednosti nasljedstva.

3. Pretpostavke valjanosti

I ovdje se uz opće traže i posebne pretpostavke za valjanost ugovora. Krug s kojim se

može valjano zaključiti ovaj ugovor ograničen je na ustupiteljeve potomke i njegovog bračnog
druga. Ako se ugovor sklopi sa osobama izvan ovog kruga može biti valjan jedino ako je
sklopljen upravo s onima iz tog kruga koji će zbog njegove smrti biti temeljem zakona ovlašteni
da ga naslijede, odnosno ako je sklopljen s njegovim precima umjesto kojih će oni nasljeđivati
po načelu predstavljanja. Svi se oni moraju sporazumjeti o ustupu i raspodjeli jer njihov
pristanak implicira i odricanje od budućih nasljednih prava glede onoga što se ugovorom ustupa.
Nije neophodno da prigodom ugovaranja budu nazočni svi ostaviteljevi potomci i bračni drug jer
će ugovor biti valjan i ako mu naknadno pristupe oni koji isprva nisu sudjelovali kod ugovaranja
ili se nisu složili. Ako ugovor nije bio sklopljen sa svim onim osobama s kojima ga je trebao
sklopiti, naknadno će konvalidirati ako te osobe otpadnu kao nasljednici, odnosno ako umru prije
ostavitelja, a nemaju svojih potomaka, odreknu se, budu nedostojne ili opravdano isključene.

169
 www.pravokutnik.net

Ako ugovor nije sklopljen s osobama s kojima je trebao biti sklopljen, nevaljanost djeluje
različito ovisno o tome nedostaje li pristanak nekog od potomaka ili bračnog druga. I ovdje za
valjanost ugovora se traži pisani oblik ovjeren od suca nadležnog suda (općinskog), odnosno
sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili sastavljen u pisanom obliku i solemniziran od
javnog bilježnika. Ako se suglasnost (potomka ili bračnog druga) daje naknadno, ona mora biti
učinjena u nekom od ovih oblika. Ako se ne poštuje oblik, ugovor je ništetan.

4. Pravni učinci valjanog ugovora

Učinci proizlaze iz obveznopravnog i nasljednopravnog elementa ovog ugovora.

Obveznopravni element ima učinak: a) pravnog temelja za besplatno prenošenje ostaviteljevih
imovinskih dobara na suugovornike određene ugovorom (učinak ugovora o darovanju), a uz to
ovaj ugovor će za života imati ako je njime određeno i učinak b) pravnog temelja na kojem će
nastati ona prava koja je ustupitelj pridržao za sebe, svojeg (izvan)bračnog druga ili neku treću
osobu (npr. služnost plodouživanja ili stvarni teret na nekretnini koju je ustupio), c) pravnog
temelja na kojem će nastati nalozi (tereti) kojima bivaju opterećene osobe (pojedine, neke ili sve)
kojima je ustupitelj svoja imovinska dobra ustupio i među njih raspodijelio i d) pravnog temelja
na kojem će nastati obveze što ih takve osobe preuzimaju na sebe u pogledu odgovornosti za
ostaviteljeve dugove. Temeljem zakona nastat će i e) međusobna odgovornost onih kojima je
tim ugovorom nešto ustupljeno za materijalne i pravne nedostatke onoga što im je ustupljeno.
Ovi učinci nastaju odmah nakon zaključenja ako nije nešto drugo o tome određeno.
Nasljednopravni učinci valjanog ugovora nastupit će tek kada se otvori nasljedstvo (smrću
ostavitelja). Ono što je temeljem tog ugovora ustupljeno i raspodijeljeno neće se uzimati u obzir
pri nasljeđivanju, a ustupiteljev nužni nasljednik neće moći zahtijevati vraćanje ustupljenih
imovinskih dobara u ostavinu bez obzira na to što inače postoji mogućnost pobijanja besplatnih
raspolaganja ostavitelj ako ona vrijeđaju nužni dio. Vrijednost onoga što je ustupljeno
potomcima, odnosno bračnom drugu neće se uračunavati u njihov nasljedni dio. Prigodom
izračunavanja obračunske vrijednosti nasljedstva radi izračunavanja vrijednosti nužnog dijela
neće se pribrajati vrijednost onoga što je tako ustupljeno. Ovim ugovorom može nastati opasnost
da vjerovnici ustupitelja neće moći podmiriti svoje tražbine prema ustupitelju, stoga oni mogu

170
 www.pravokutnik.net

pobijati ovaj ugovor po pravilima za pobijanje dužnikovih besplatnih pravnih radnji učinjenih na
štetu vjerovnika (actio Pauliana)

5. Posljedice nevaljanosti

Ako ovaj ugovor bude ništetan (ex lege ili povodom pobijanja) on će eventualno
konvertirati u ugovor o darovanju jer će ustupiteljevo besplatno raspolaganje imati karakter
darovanja ako nisu ispunjene pretpostavke koje ga kvalificiraju za valjanost ugovora o ustupu i
raspodjeli. Ako se s ovim ugovorom nisu suglasili svi koji su to trebali, ovo besplatno
raspolaganje ima karakter i učinke ugovora o darovanju. No postoji razlika ako nedostaje
suglasnost potomaka, odnosno bračnog druga. Kada ovaj ugovor nisu sklopili svi potomci
ustupitelja koji su to trebali ili se ustupitelju nakon ustupa i raspodjele rodilo dijete ili se
naknadno pojavio neki potencijalni nasljednik koji je bio proglašen nestalim ili umrlim, ovaj
ugovor apsolutno konvertira u ugovor o darovanju. Stoga osnovica za ocjenu vrijednosti nužnih
dijelova svih osoba (i onih koje su bile dale suglasnost za raspodjelu) bit će izračunata tako da će
se ipak uzeti u obzir i ono što je ostavitelj želio ustupiti, ali je samo darovao. Svi koji su
prikraćeni u svom nužnom dijelu pa i oni koji su se složili s ustupom imaju pravo zahtijevati
namirenje svojeg nužnog dijela vraćanjem u ostavinu onoga što je ostavitelj namjeravao ustupiti.
Isto tako, svi oni koji temeljem zakona nasljeđuju ostavitelja pa i oni koji su dali suglasnost za
raspodjelu mogu zahtijevati da se njihovim zakonskim sunasljednicima uračuna u zakonski dio i
ono što su primili na ime ustupa i raspodjele. Ako na ovaj ugovor nije pristao jedino
(izvan)bračni drug ustupitelja, tada sporazum samo relativno konvertira u ugovor o darovanju
jer konvertira u darovanje samo u pogledu tog (izvan)bračnog druga koji nije pristao na ustup i
raspodjelu, no u pogledu svih ostalih to j i dalje ugovor o ustupu i raspodjeli imovine sa svim
odgovarajućim posljedicama. Stoga ovdje jedino ustupiteljev (izvan)bračni drug, a ne i ostali
nužni nasljednici koji su se suglasili sa ustupom, ima pravo da mu se kao osnovica za
izračunavanje vrijednosti njegovog nužnog dijela posluži obračunska vrijednost ostavine u koju
je ubrojena i vrijednost svih onih ustupljenih imovinskih prava. Samo on(a) ima pravo tražiti ako
je potrebno vraćanje onoga što je bilo ustupljeno i samo on(a) ima pravo tražiti da se njegovim
zakonskim sunasljednicima uračuna u njihove zakonske dijelove i sve ono što su dobili temeljem
ovog ugovora.

171
 www.pravokutnik.net

6. Opoziv

Ustupitelj ima pravo opozvati ugovor u pogledu onog svojeg potomka ili
(izvan)bračnog druga koji ne ispunjava preuzete obveze i tu ima pravo jednostranim
očitovanjem svoje volje opozvati ugovor ako: a) ako ta osoba ne daje ustupitelju ili kome
drugome ono uzdržavanje koje je temeljem ugovora bio dužan davati ili b) ako nije isplatio
dugove ustupitelja čija mu je isplata naložena ovim ugovorom. Tada učinak opoziva nastupa
samim očitovanjem volje ustupitelja. Ako se ne radi o neispunjavanju obveze koja ustupitelju
daje pravo na jednostrani opoziv ugovora, ustupitelj može opozvati taj ugovor u pogledu tog
potomka ili (izvan)bračnog druga i tražiti da vrati ono što je dobio, ali učinak može nastupiti
jedino odlukom suda koji će prosuditi ima li u postojećim okolnostima mjesta vraćanju onoga što
je dano ili ustupitelj može zahtijevati samo ispunjenje obveze. Zbog obveznopravnog elementa
ugovora o darovanju, ovaj ugovor je moguće opozvati i pod pretpostavkama pod kojima je
moguće opozvati i ugovor o darovanju (osiromašenje ustupitelja i grube nezahvalnosti
obdarenika, odnosno potomka te (izvan)bračnog druga koji je nešto dobio temeljem tog ugovora)

c) Djelovanje opoziva

Opoziv ugovora o ustupu i raspodjeli imovine djeluje samo u odnosu prema određenom
potomku, odnosno (izvan)bračnom drugu dok u pogledu svih ostalih taj ugovor još traje. Nakon
opoziva, prestali su i nasljednopravni učinci ugovora pa će osoba moći steći nužno nasljedno
pravo ako ima pravni temelj za to. Ono što je drugima ustupljeno smatrat će se darom pa će se
uzimati u obzir prilikom izračunavanja obračunske vrijednosti ostavine pa će nužni nasljednik
imati pravo zahtijevati i vraćanje onoga što su svi ostali sukontrahenti stekli temeljem ovog
ugovora u ostavinu ako je to potrebno da bi se otklonila povreda nužnog dijela. Sve što je osoba
prema kojoj djeluje opoziv dobila, mora vratiti temeljem pravila o stjecanju bez osnove jer je
nestao pravni temelj za stjecanje. Njegov položaj je poput položaja onih koji se nisu suglasili s
ustupom i raspodjelom, ali ova osoba za razliku od onih koji se nisu suglasili ne može tražiti da
se njegovim zakonskim sunasljednicima uračuna u zakonski dio ono što su oni dobili temeljem
ugovora s ustupiteljem.

172
 www.pravokutnik.net

C Ugovor o ustupanju nasljednog dijela prije diobe

Svaki od sunasljednika može ugovorom o prijenosu (ustupanju) nasljednog dijela,

zaključenim u zakonom propisanom obliku, drugom sunasljedniku ustupiti svoj udio u
nasljedničkoj zajednici, bilo svoj udio u svima ili u samo nekim nasljedničkim zajednicama u
kojima sudjeluju. Bez ikakvog daljnjeg čina, ustupljeni dio prestaje pripadati sunasljedniku-
ustupitelju u onij mjeri u kojoj je ustupljen sunasljedniku-primatelju čime se povećava
primateljev udio u nasljedničkoj zajednici. Ako se ugovor sklopi s osobom koja nije
sunasljednik, nasljednik je obvezan da nakon izvršene diobe preda suugovorniku ono što će mu
tom diobom pripasti, a do tada suugovornik nema nikakvo pravo u pogledu nasljednog dijela.
Dok traje nasljednička zajednica, ono što je zajedničko ne pripada nijednom zajedničaru samome
pa je s tim moguće valjano raspolagati samo zajednički i to među sunasljednicima, a ne i trećima.
U nasljednički zajednicu ne mogu ni na kojem temelju ući osobe koje nisu nasljednici.
Obveza se stoga može ispuniti tek nakon diobe nasljedničke zajednice i tada dospijeva obveza da
preda svome suugovorniku sve što je dobio diobom. Dok to ne prenese svojem suugovorniku, on
ima samo obveznopravni zahtjev prema njemu (tražbinu), ali nema nikakvo neposredno pravo na
ono što mu taj treba prenijeti.

IV O UTJECAJU UGOVORA O DOŽIVOTNOM I O DOSMRTNOM UZDRŽAVANJU

NA NASLJEĐIVANJE

Ovi ugovori nisu usmjereni na postizanje neposrednih nasljednopravnih učinaka, stoga su

i obveznopravne naravi. Razlika između ova dva ugovora s jedne strane te ugovora o
nasljeđivanju i zapisu s druge strane izvanredno je važna jer prva dva ugovora su dozvoljena,
dok su ostala dva ugovora ništetna. Nakon smrti ostavitelja koji je za svoga života valjano
zaključio ugovor o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanju s nekim od davatelja uzdržavanja, bit
će zbog toga sastav njegove ostavine manji nego što bi inače bio. Ono što je temeljem ugovora o
dosmrtnom uzdržavanju za svog života već prenio na davatelja uzdržavanja više nije njegovo u
trenutku njegove smrti pa ne ulazi u sastav ostavine. A ako je s nekim sklopio valjan ugovor o
doživotnom uzdržavanju tada je ono što na temelju tog ugovora daje kao naplatu za to
uzdržavanje doduše još njegovo u trenutku njegove smrti, ali ipak ne ulazi u sastav njegove

173
 www.pravokutnik.net

ostavine. Što sastav ostavine bude manji, manje će toga doći u obzir da zbog smrti ostavitelja
bude predmetom prava na izdvajanje iz ostavine kao i da prijeđe iz ostavine u nasljedstvo. Ako
su ovi ugovori valjani, nasljednik protiv toga ne može ništa poduzeti niti pozivajući se na svoje
pravo na nužni dio jer stjecanje temeljem ovih ugovora nije dar, nego je to stjecanje naplate za
uzdržavanje primatelja uzdržavanja. Stoga ono što je temeljem ovih ugovora stečeno ne ulazi u
izračun obračunske vrijednosti ostavine niti se mora vratiti zbog povrede nužnog dijela. Čak
štoviše, ako je davatelj uzdržavanja bio neki ostaviteljev zakonski nasljednik, ono što je stekao
temeljem ugovora ne može mu se niti uračunati u njegov nasljednik dio jer to nije dar.

GLAVA 15. – OSTAVINSKI POSTUPAK

I POSTUPCI U NASLJEDNIM STVARIMA

U vezi s nasljeđivanje pravni poreci povjeravaju određenu ulogu tijelima javne vlasti (u
pravilu sudovima) te propisuju njihovu nadležnost i način postupanja u tzv. nasljednim
stvarima. Ovdje je riječ o specifičnim pravilima izvanparničnog postupka koja određuju
postupanja javne vlasti u: a) sastavljanju javnih oporuka, njihovom čuvanju i opozivanju te b)
pri vođenju ostavinskog postupka, odnosno postupka usmjerenog na mjerodavno utvrđivanje i
zaštitu nasljednopravnih učinaka smrti.

II OSTAVINSKI POSTUPAK

Ostavinski postupak pokreće se povodom smrti svake osobe, a potom se redovito i dalje
vodi da bi se utvrdilo i zaštitilo ostavinu te utvrdilo tko je nasljednik, je li za neke osobe nastalo
pravo na izdvajanje iz ostavine, prava na zapise, podzapise i sl. Takva funkcija je karakteristična
za ostavinske postupke koji se vode u pravnim porecima gdje se nasljeđivanje provodi ipso iure.
U takvim porecima je bitna funkcija ostavinskog postupka utvrđenje (deklaracija)
nasljednopravnih učinaka koji su već nastupili. Ostavinski postupak uređen je Zakonom o
nasljeđivanju, a međunarodna nadležnost hrvatskih sudova za provođenje ostavinskog postupka
određena je ZRS-om. Ostavinski postupak je izvanparnični postupak i uređen je po
načelima koja su svojstvena ostavinskom postupku: a) načelo oficioznosti (sudovi postupaju

174
 www.pravokutnik.net

po službenoj dužnosti, prostor za dispoziciju stranaka je sužen), b) načelu inkvizitornosti

(istražno načelo koje kaže da je inicijativa za prikupljanje procesnog materijala na sudu/javnom
bilježniku koji moraju po službenoj dužnosti ispitati sve činjenice koje mogu biti od utjecaja na
donošenje odluke), c) načelo hitnosti te s tim povezano neinzistiranje na kontradiktornosti,
usmenosti i neposrednosti (ne treba uvijek biti usmene rasprave u interesu hitnosti postupanja),
d) načelo supsidijarne primjene odredbi parničnog postupka, e) načelo upućivanja stranaka da
sporna prethodna pitanja riješe izvan ostavinskog postupka (u ostavinskom postupku se u pravilu
neće rješavati sporovi stranaka o činjenicama, a i o nekim pravnim pitanjima koje su od
prejudicijelnog značenja za donošenje odluke ostavinskog suda, nego će uputiti stranke da ta
pitanja riješe u parnicima ili upravnim postupcima pa će potom svoju odluku temeljiti na
pravomoćno utvrđenim odgovorima iz tih postupaka), f) načelo dvostupanjskog postupanja (u
ostavinskom postupku odlučuje se rješenjima protiv kojih je u načelu dopuštena žalba), g) načelo
socijalnosti (posebne zaštite nesposobnih osoba), h) načelo isključenja javnosti te i) načelo
snošenja vlastitih troškova postupka. Pojedini ostavinski postupak može na razini prvog
stupnja proći kroz nekoliko stadija: a) stadij otvaranja ostavinskog postupka, b) stadija
pripremanja ostavinske rasprave, c) stadij ostavinska rasprava (raspravljanje ostavine), d) stadij
donošenja konačnog rješenja. Razinu prvog stupnja će redovito pratiti i razina drugog stupnja
ostavinskog postupka (odlučivanje o pravnim lijekovima) Javna vlast dužna je poduzimati i neke
radnje izvan ostavinskog postupka koje služe otvaranju i provođenju postupka (tzv. prethodne
radnje) Nakon pokretanja postupka, ostavinski sud će biti taj koji će odlučivati o poduzetim
prethodnim radnjama, a neke će moći i sam provesti ili odrediti njihovo provođenje.

B O nadležnosti

Ovdje treba riješiti pitanje tko je nadležan za provođenje postupka (hrvatske vlasti ili ne),
a ako jesu hrvatske vlasti tko od njih (pitanje apsolutne nadležnosti, odnosno jesu li nadležni
sudovi ili upravna tijela) U pravilu su nadležni sudovi, a samo iznimno tijela upravne vlasti.
Nadalje se još postavljaju i pitanja mjesne i funkcionalne nadležnosti i sl. Pravila o nadležnosti
za vođenje postupka su striktne naravi pa stranke u postupku ne mogu svojim sporazumom
mijenjati nadležnost suda u postupku. Sudovi, a isto i druga tijela vlasti, dužni su voditi računa o

175
 www.pravokutnik.net

svojoj nadležnosti. Sud koji primi smrtovnicu ili izvadak iz matice umrlih, odnosno s njima
izjednačenu ispravu, ispitat će je li nadležan za ostavinski postupak.

2. Međunarodna nadležnost – razgraničenje nadležnosti hrvatskih sudova od stranih

sudova (tzv. međunarodna nadležnost)

Nadležnost hrvatskih sudova, odnosno drugih tijela javne vlasti za vođenje postupka
određuju i pravila o međunarodnoj nadležnosti (kolizijske norme) Ona su izrgađena na načelu
da je za vođenje postupka nadležan sud one države na čijem se području nalazi ostavinska masa
(forum rei sitae), no postoje i iznimke od toga. Iz ovog načela proizlazi pravilo da je hrvatski
sud uvijek nadležan za vođenje ostavinskog postupka u pogledu onoga što se od ostavine
nalazi u Republici Hrvatskoj, a da nikada nije nadležan za vođenje ostavinskog postupka u
pogledu onoga što se od ostavine nalazi izvan države. No krutost ovog pravila je ublažena pa
nadležnost hrvatskih sudova ovisi i o državljanstvu ostavitelja i o vrsti objekta
nasljednopravnog stjecanja. Ako je ostavitelj u trenutku smrti bio hrvatski državljanin,
hrvatski sud je nadležan voditi postupak u pogledu svega iz sastava ostavine što se nalazi u
Republici Hrvatskoj, a u pogledu onoga što se nalazi u inozemstvu, naš sud je nadležan kada za
to nije nadležna vlast strane države ili ona odbija provesti ostavinski postupak (supsidijarna
nadležnost) Ako je ostavitelj u trenutku smrti bio strani državljanin, naš sud je nadležan za
vođenje postupka samo u pogledu onoga što se iz sastava ostavine nalazi u Republici Hrvatskoj,
a nipošto u pogledu onoga što se nalazi u inozemstvu. Ako je ostavitelj u trenutku smrti bio
apolit ili mu se državljanstvo ne može utvrditi ili je imao status izbjeglice, hrvatski sud je
uvijek nadležan voditi postupak u pogledu svega što se od ostavine nalazi u Republici Hrvatskoj.
Ako je takav ostavitelj imao prebivalište u Republici Hrvatskoj, naš sud je nadležan još i za
vođenje postupka u pogledu onih pokretnina koje se nalaze u inozemstvu. Razgraničenje
nadležnosti sudova ne smije poistovjetiti s razgraničenjem djelovanja nasljednopravnih normi.
Sud koji je nadležan za vođenje postupka uvijek će postupati po postupovnim pravilima
domaćeg prava. No, ako kolizijske norme propisuju primjenu stranih materijalnih
nasljednopravnih normi, onda su te strane norme mjerodavno pravo i nadležni sud mora po njima
prosuđivati nasljednopravne učinke koji su nastupili zbog smrti ostavitelja.

176
 www.pravokutnik.net

3. Apsolutna nadležnost – razgraničenje nadležnosti sudova od nadležnosti ostalih tijela

vlasti

Tradicionalno su za vođenje ostavinskog postupka nadležni sudovi pa je tako i kod nas

redovito nadležan sud opće nadležnosti (redoviti sudovi) No radi hitnosti i učinkovitosti
postupanja, u nadležnost tijelima upravne vlasti povjereno je obavljanje prethodnih radnji (npr.
sastavljanje smrtovnice i poduzimanje nekih mjera zaštite) Obavljajući ih, oni samo pomažu u
provođenju ostavinskih postupaka, a što oni pritom poduzmu, nadležni sud može ukinuti ili
izmijeniti.

4. Stvarna i funkcionalna nadležnost

Ostavinski postupak se u prvom stupnju provodi pred ostavinskim sudom (općinskim

sudom), odnosno javnim bilježnikom kao povjerenikom suda. Prvostupanjski ostavinski
postupak provodi u općinskom sudu sudac pojedinac ili sudski savjetnik. Ako javni bilježnik
djeluje kao povjerenik suda na njega važe na odgovarajući način propisi kao i za sudove, ako
zakonom nije nešto drukčije propisano.

5. Mjesna nadležnost

Mjesno nadležan je onaj općinski sud na čijem je području ostavitelj u vrijeme smrti imao
prebivalište ili barem boravište. Ako se to ne može utvrditi, nadležan je onaj sud na čijem se
području nalazi pretežni dio ostavinskih dobara koja su u Republici Hrvatskoj. A ako se
nikakva dobra ne nalaze na našem teritoriju, mjesno je nadležan sud prema mjestu gdje je
ostavitelj upisan u knjigu državljana. Za određivanje privremenih mjera za osiguranje ostavine
je pored ostavinskog suda nadležan i sud na čijem je području ostavitelj umro, a i sud na
čijem se području nalaze ostavinska dobra.

177
 www.pravokutnik.net

C Prethodne radnje

Da bi se osigurala prava nasljednika ili osoba koje imaju neka prava u pogledu ostavine
ili u vezi s nasljeđivanjem, javna vlast (upravna, sudska) će trebati poduzimati neke zakonom
predviđene radnje, neovisno o ostavinskom postupku (prethodne radnje) To su: a) sastavljanje
smrtovnice, b) proglašenje oporuke, c) popis ostavine, d) osiguranje ostavine. Poduzimanje tih
radnji neovisno je u izvjesnom smislu o ostavinskom postupku jer može prethoditi otvaranju,
može s njim koincidirati pa čak i slijediti nakon pravomoćnog okončanja. Neovisnost prethodnih
radnji od ostavinskog postupka nije ni trajna ni apsolutna. Nakon pokretanja ostavinskog
postupka o daljnjoj sudbini već poduzetih prethodnih radnji odlučivat će ostavinski sud koji ih
može ukidati i mijenjati, odnosno može i sam neke provesti (npr. sastaviti ili nadopuniti
smrtovnicu i sl.)

2. Sastavljanje smrtovnice

Nakon što matičar upiše u maticu umrlih podatak o smrti neke osobe, odnosno
proglašenju neke osobe umrlom, sastavit će smrtovnicu i dostaviti je sudu ili će je predati osobi
na čiji ju je poticaj sastavio da bi ona smrtovnicu predala sudu. Sastavljanje smrtovnice je
zapravo niz radnji koji se sastoje od prikupljanja potrebnih podataka, sastavljanja isprave
(smrtovnice) te potom dostavljanje te smrtovnice sudu, odnosno njezina predaja osobi na čiji je
zahtjev sastavljena. Smrtovnica bi trebala sadržavati podatke o umrlome, njegovim vjerojatnim
nasljednicima, ostavini i nekim drugim relevantnim činjenicama. Bitni dio sadržaja smrtovnice
sastavlja matičar temeljem podataka sadržanih u matici umrlih, a daljnji sadržaj sastavlja
temeljem podataka koje je prikupio od srodnika umrloga, od osoba s kojima je umrli živio kao i
od drugih osoba koje su mu ih mogle pružiti. Ove podatke matičar prikuplja bez posebnog
provjeravanja, stoga one predstavljaju samo informacije koje će poslužiti kao polazište za
vođenje ostavinskog postupka jer će se pravnorelevantne činjenice utvrđivati tek pred sudom ili
javnim bilježnikom. Zbog toga cijeli sadržaj smrtovnice nema jednaki značaj pa tako onaj dio
koji je sastavljen temeljem matice umrlih ima dokaznu snagu javne isprave (predmnijeva
istinitosti) i dokazuje smrt i trenutak smrti neke osobe. Drugi dio smrtovnice nema dokaznu
snagu. Ako matičar ne uspije prikupiti sve podatke koje bi trebala sadržavati smrtovnica, unijet

178
 www.pravokutnik.net

će samo bitne podatke koje sadrži matica umrlih. I takvu nepotpunu smrtovnicu će dostaviti sudu
ili će je predati osobi na čiji zahtjev je smrtovnicu sastavio da bi je ona predala sudu, a ostavinski
sud će tijekom rasprave obavijestiti o onome što smrtovnici nedostaje pa će to unijeti u zapisnik.

3. Proglašenje oporuke

Proglašenje oporuke je čin u nadležnosti suda koji se obavlja po posebnim postupovnim

pravilima, a za to sudu treba biti predana oporuka. Onaj tko posjeduje ispravu u koju je navodno
oblikovana nečija oporuka dužan ju je nakon smrti oporučitelja najbližem općinskom sudu radi
proglašenja, a i svatko tko zna da je ostavitelj sastavio oporuku te gdje se ona nalazi dužan je o
tome obavijestiti sud. Ostavinski sud je dužan bez odgode zatražiti sve podatke i od Hrvatskog
upisnika oporuka o mogućim oporukama umrle osobe. Čin proglašenja je javan i obavlja se na
ročištu pred sudom/javnim bilježnikom pred najmanje dva svjedoka. Tada se otvara isprava za
koju se smatra da je u nju oblikovana oporuka, glasno se pročita nazočnima pa se na nju stavi
potvrda o obavljenom proglašenju. O proglašenju se vodi zapisnik, a nakon proglašenja sud koji
ju je proglasio (ako to nije bio ostavinski sud) mora ostavinskom sudu dostaviti prijepis, odnosno
presliku te oporuke i svojeg zapisnika o njezinom proglašenju. Stvarno nadležni za proglašavanje
oporuke su općinski sudovi, a mjesno svi općinski sudovi. Čim sud sazna za smrt oporučitelja,
mora proglasiti sve što bi prema vanjskim obilježjima mogla biti oporuka bez obzira ocjenjuje li
se da je to zaista ostaviteljeva oporuka i je li valjana ili ne. I usmenu oporuku je potrebno
proglasiti, a to se radi na način da se javnim čitanjem isprave o usmenoj oporuci koju su sastavili
i vlastoručno potpisali svjedoci usmene oporuke, proglasi takva oporuka. Ako takva isprava ne
postoji, odvojeno će se saslušati svjedoci usmene oporuke pa će zapisnik o saslušanju tih
svjedoka proglasiti po odredbama koje vrijede za proglašenje pisane oporuke. Ako je oporuka
bila učinjena u pisanom obliku, ali je njezin tekst nestao, uništen ili je izgubljen, oporuku je
moguće rekonstruirati, a zapisnik o rekonstrukciji koji sadrži oporuku će se proglasiti. Jedino ako
je oporuka bila rekonstruirana presudom, neće se posebno proglašavati tu oporuku, budući da je
presuda već proglašena.

179
 www.pravokutnik.net

4. Mjere osiguranja ostavine

Zbog ipso iure nasljeđivanja, nasljednik često ni ne zna da je naslijedio. Stoga je

potrebno poduzeti neke mjere dok nasljednik i faktično ne zauzme položaj koji mu pravno
pripada. Mjere koje dolaze u obzir su: a) predaja stvari na čuvanje u hitnim slučajevima, b)
određivanje na zahtjev stranke privremenih mjera prema Ovršnom zakonu, c) postavljanje
privremenog skrbnika ostavine, d) pečaćenje, e) zadržavanje ostavine. Mjere za osiguranje
ostavine određuju sudovi, ali i neka druga tijela javne vlasti (upravne) Nakon pokretanja
ostavinskog postupka, sud/javni bilježnik može tijekom cijelog postupka određivati te mjere kao
i mijenjanje i ukidanje onih koje je odredio on sam, ili neki drugi sud ili drugo tijelo javne vlasti.

b) Popis ostaviteljeve imovine

1. Sudski popis

Popis ostaviteljeve imovine je mjera koju poduzima ostavinski sud radi zaštite prava i
interesa koje nasljednici i druge osobe imaju u pogledu imovinskih dobara koja su nakon
ostaviteljeve smrti preostala u ostavini. Popis se obavlja temeljem rješenja ostavinskog suda. Po
službenoj dužnosti će se odrediti i provesti popis: a) ako se ne zna postoje li nasljednici ili
gdje borave, b) ako su nasljednici osobe koje zbog malodobnosti, duševne bolesti ili drugih
okolnosti ne mogu same voditi brigu o svojim pravima i interesima, c) u drugim opravdanim
slučajevima. Sud može narediti popis i na zahtjev ostaviteljevih nasljednika, zapisovnika ili
vjerovnika. Popis treba sadržavati: a) sve stvari (pokretne i nepokretne) iz sastava ostavine i to
one koje su bile u neposrednom posjedu umrloga u trenutku njegove smrti i one koje neka druga
osoba neposredno posjeduje, a ostavitelj ih je posjedovao posredno, b) ostaviteljeve tražbine, ali
i dugove, a posebno neplaćene poreze, doprinose i druga javna davanja. Popis će obaviti sudski
službenik ili javni bilježnik kojeg je odredio sudac ili sudski savjetnik koji vodi sudski postupak
u nazočnosti dviju punoljetnih osoba, a ako je potrebno i uz sudjelovanje vještaka.

180
 www.pravokutnik.net

2. Policijski popis

Popis može obaviti i policija ako to zahtijevaju posebne okolnosti u kojima je ostavitelj
umro, a osobito ako prijeti opasnost da bi dio ostavine mogao biti otuđen ili izgubljen. Taj popis
policija će dostaviti matičaru nadležnom za upis činjenice smrti, a on ga je dužan dostaviti
ostavinskom sudu. Ako se prilikom popisivanja nađu ili inače u ostavini stvari za čije držanje,
čuvanje ili prijavljivanje postoje posebni propisi (npr. oružje) s njima će se nakon obavljenog
popisa postupiti prema tim propisima (npr. postupak u slučaju smrti vlasnika oružja propisuje
Zakon o oružju)

3. Prigovor na popis ostavine

Nakon popisa, stranke u postupku mogu staviti prigovor na popis u kojem slučaju sud
može ako smatra potrebnim narediti sudskom službeniku ili javnom bilježniku da ponovno obavi
popis.

c) Predaja stvari na čuvanje u hitnim slučajevima

Predaju stvari poduzet će policijski službenici ili druge osobe koje ureduju u ime javne
vlasti (npr. vatrogasci) ako je slučaj hitan, a nasljednici su nepoznati ili odsutni, odnosno poznati
su i nazočni, ali nisu sposobni upravljati tim stvarima, a nemaju zakonskog zastupnika koji bi to
činio umjesto njih, odnosno ako druge okolnosti nalažu naročit oprez. Stvari će se predati na
čuvanje „pouzdanoj osobi“, fizičkoj ili pravnoj koja je dužna o tome izdati potvrdu, a ta osoba
kojoj je potvrda izdana mora odmah obavijestiti sud na čijem području se te stvari nalaze i
predati mu potvrdu koju mu je izdao postavljeni čuvar. Taj sud je ovlašten ovu mjeru izmijeniti
ili ukinuti, a dužan je obavijestiti ostavinski sud o svim mjerama koje su poduzete radi osiguranja
ostavine. Nakon pokretanja ostavinskog postupka, ostavinski sud će odlučivati o daljnjoj sudbini
mjera osiguranja. Gotov novac, vrijednosne papire, dragocjenosti, štedne knjižice i druge važne
isprave ne predaju se na čuvanje pouzdanoj osobi nego sudu ili javnome bilježniku na čijem se
području nalaze i oni moraju o tome izdati potvrdu i dalje se nastavlja kao i ranije opisanom
slučaju. Onaj tko je stvar predao na čuvanje, postupao je pritom kao poslovođa bez naloga pa će

181
 www.pravokutnik.net

njegov odnos s ostaviteljevim nasljednikom trebati prosuđivati prema pravilima obveznog prava.
Njegov pak odnos s čuvarom jest sličan odnosu koji bi nastao da su te stvari povjerene čuvaru na
temelju ugovora o ostavi pa se zato i ovdje mogu shodno primjenjivati pravila o ostavi,
pogotovo pravila o ostavi u nuždi.

d) Pečaćenje

Ako ocijeni da je to svrhovito, sud može odrediti da se prostorije u kojima se nalaze

stvari iz sastava ostavine, zapečate te će odrediti osobu koju će obvezati da bez odgađanja prijavi
svako oštećenje pečata nadležnoj policijskoj upravi i sudu. Pečaćenje može odrediti i sud koji
nije ostavinski, ali skidanje pečata može dopustiti samo ostavinski sud, odnosno javni bilježnik
kao povjerenik suda.

e) Određivanje privremene mjere prema Ovršnom zakonu na zahtjev stranke

Sud je na zahtjev ovlašten odrediti privremene mjere prema Ovršnom zakonu, no ne i po

službenoj dužnosti i to ako predlagatelj učini vjerojatnim opasnost da bi se bez takve mjere
promijenilo postojeće stanje ili da je takva mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak
nenadoknadive štete koja prijeti. Tada sud može određivati te privremene mjere prije pokretanja
ostavinskog postupka i tijekom njega sve do pravomoćnog okončanja.

D Pokretanje i opća pravila za provođenje ostavinskog postupka

1. Pokretanje ostavinskog postupka

Ostavinski postupak pokreće sud po službenoj dužnosti kada primi dokaz da je osoba
umrla ili proglašena umrlom (smrtovnica ili izvadak iz matice umrlih, odnosno pravomoćno
rješeenje o proglašenju nestale osobe umrlom ili dokazane smrti) Kao dokaz služi istrana isprava
ili sudska odluka kojom je dokazana ili predmnijevana smrt te osobe ako je ta isprava po učinku
izjednačena s domaćom. Ostale isprave o smrti nemaju dokaznu snagu. Mjerodavnu ispravu
može sudu dostaviti bilo koja osoba, no matičar koji je nadležan za upis činjenice smrti u maticu

182
 www.pravokutnik.net

umrlih mora obavijestiti sud o smrti osobe. Uz obavijest dužan je dostaviti i smrtovnicu.
Ostavinski postupak ne mora proći kroz sve stadije jer može biti obustavljen i ranije kada se
ispostavi da se nasljedstvo nije ni otvorilo kao i u slučajevima kada bi za daljnje vođenje
postupka bio potreban zahtjev ovlaštene osobe, a ona nije postavila taj zahtjev.

2. Opća pravila za provođenje ostavinskog postupka

Od pokretanja, sud/javni bilježnik dužan je voditi postupak težeći cilju zbog kojeg se
postupak vodi pazeći da prava stranaka budu što prije utvrđena i osigurana. Pravila ostavinskog
postupka proizlaze iz načela po kojima je ostavinski postupak uređen. Uz ranije navedena načela,
djeluju još i načela svojstvena svim izvanparničnim postupcima te opća načela postupovnog
prava (načelo zakonitosti, ekonomičnosti, zabrane zlouporabe procesnih ovlaštenja i sl.) kao i
opća pravila ustavnog poretka.

b) O utvrđivanju i dokazivanju odlučnih činjenica

Tijela postupka ovlaštena su i dužna utvrđivati činjenice koje su bitne za odlučivanje kao
i one koje stranke u postupku nisu iznijele kao i izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile
(inkvizitorno načelo) Ako će za odlučivanje u ostavinskom postupku biti potrebno zaključivati
temeljem činjenica koje su sporne, zbog izvanparničnog karaktera postupka, to neće biti moguće,
stoga se stranke moraju uputiti na parnicu.

c) O odlučivanju i pravnim lijekovima

1. Rješenja

U postupku sud odlučuje rješenjima kao i javni bilježnik. Rješenjima se odlučuje tijekom
postupka o procesnim pitanjima, a i konačne odluke u postupku imaju oblik rješenja (rješenje o
nasljeđivanju i dr.) kao i drugostupanjske odluke.

183
 www.pravokutnik.net

2. Redoviti pravni lijekovi

Protiv rješenja prvostupanjskog tijela dopuštana je samostalna žalba u roku od 15 dana

od dostave rješenja, osim kada je zakonom isključeno pravo na samostalnu žalbu (npr. protiv
rješenja kojim ostavinski sud povjerava/oduzima vođenje postupka javnom bilježniku nije
dopuštena žalba) O žalbama se u pravilu odlučuje samo ako su podnesene unutar žalbenog roka,
ali sud drugog stupnja može uzeti u obzir i žalbu koja je nepravodobno podnesena ako se time ne
vrijeđaju prava drugih osoba koja se zasnivaju na pobijanome rješenju. Žalba ima suspenzivno
djelovanje, osim ako zakonom nije drugačije određeno (npr. žalba protiv rješenja o postavljanju
skrbnika ostavine ne odgađa njegovu provedbu) Žalba u ostavinskom postupku može biti i
remonstrativan i devolutivan pravni lijek. U pravilu o žalbi odlučuje drugostupanjski sud, ali
kada prvostupanjski sud primi žalbu pa ustanovi da je opravdana može i sam preinačiti pobijano
rješenje ako je žalba dopuštena i pravodobna, a preinakom rješenja se ne bi vrijeđala prava
drugih osoba koja su na tom rješenju utemeljena. Prvostupanjski sud nije ovlašten odbiti žalbu,
niti odbaciti ako ustanovi da je podnesena nakon isteka žalbenog roka. Kad god sam ne udovolji
žalbi, dužan ju je dostaviti sudu drugog stupnja (županijski sud) Županijski sud će žalbu uvijek
odbaciti ako ustanovi da je nedozvoljena, a redovito ako je i prekasno podnesena. Ako je ne
odbaci, ulazi u meritum i ocjenjuje njezinu osnovanost i u skladu s tim donosi odluku. On može
preinačiti prvostupanjsko rješenje ili ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno provođenje
postupka. Ako žalba nije osnovana, ona se odbija čime prvostupanjsko rješenje postaje
pravomoćno.

b) Prigovor protiv rješenja javnog bilježnika

Kada je rješenje donio javni bilježnik, protiv tog rješenja dopušten je prigovor u roku
osam dana. O prigovoru odlučuje sud koji može pobijano rješenje javnog bilježnika održati na
snazi u cijelosti ili djelomično ili ukinuti pobijano rješenje u cijelosti ili djelomično. Ako ga
ukine (odnosno u dijelu u kojem ga ukine), sud će provesti radnje koje smatra potrebnima pa će
odlučiti o ukinutom dijelu rješenja. Ta sudska odluka će biti sudsko rješenje prvog stupnja protiv
kojeg je dozvoljena samostalna žalba u roku od 15 dana od dostave.

184
 www.pravokutnik.net

3. Izvanredni pravni lijekovi

Izvanredni pravni lijekovi poput ponavljanja postupka ili revizije nisu dozvoljeni, osim
teško primjenjivog zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

E Pripremanje ostavinske rasprave (pripremne radnje)

1. Ispitivanje nadležnosti

Nakon primitka mjerodavne isprave, sud će ispitati je li nadležan za provođenje postupka.

Ustanovi li da nije nadležan, rješenjem će se oglasiti nenadležnim i obustaviti postupak ako
uvidi da je provođenje nadležna neka inozemna vlast. U suprotnom, dostaviti će predmet
nadležnom sudu. Tijekom cijelog postupka sud je dužan paziti na svoju nadležnost.

2. Povjeravanje vođenja ostavinskog postupka javnom bilježniku

Nakon pokretanja ostavinskog postupka, sud će javnom bilježniku povjeriti da taj

postupak provede kao povjerenik suda i to odlukom o povjeravanju kojim će odrediti i rok za
provođenje postupka. Ujedno će se dostaviti i smrtovnica ili druga odgovarajuća isprava. Javni
bilježnik u pravilu ne smije odbiti provođenje postupka kao povjerenik suda osim iz osobito
opravdanih razloga o čemu odlučuje sud koji mu je postupak i povjerio. Ako što drugo nije
posebno propisano, javni bilježnik djeluje po propisima koji važe za sudove, a i može provoditi
sve radnje i donositi sve odluke kao i sudovi, osim ako zakonom nije drugačije određeno. Ti
slučajevi su: a) kada je zbog spora potrebno postupak prekinuti, javni bilježnik mora uputiti
stranke na parnicu, b) ako je postavljen zahtjev za odvajanje ostavine od imovine nasljednika ili
zahtjev za diobom kod koje će se nasljednicima koji su živjeli ili privređivali s ostaviteljem dati i
u njihov dio uračunati neke ostaviteljeve stvari, a nema suglasnosti svih stranaka u postupku,
javni bilježnik mora vratiti spis sudu. Nadzor nad njegovim radom obavlja sud koji mu je posao
povjerio i može uvijek kada za to postoje važni razlozi oduzeti javnom bilježniku daljnje
provođenje postupka i sam ga provesti ili povjeriti drugom javnom bilježniku.

185
 www.pravokutnik.net

3. Briga za stranke koje se ne mogu brinuti same za svoja prava i interese

Ostavinski sud je dužan osobito paziti da se zaštite i ostvare prava osoba koje se zbog
malodobnosti, duševne bolesti ili drugih okolnosti nisu sposobne brinuti o svojim pravima i
interesima. Ta dužnost postoji u pogledu začetog, ali još nerođenog djeteta, malodobnih osoba,
punoljetnih osoba bez ili s ograničenom poslovnom sposobnošću te u pogledu osoba kojima je
boravište nepoznato. Ako sud ustanovi da se očekuje rođenje djeteta koje bi bilo pozvano na
nasljedstvo, dužan je o tome obavijestiti CSS kako bi mu ono eventualno postavilo skrbnika.
Dok skrbnik ne bude postavljen o pravima nerođenog djeteta brinut će se jedan od njegovih
roditelja. I nakon toga, sud će se morati i dalje brinuti za njega onako kao što je i inače dužan
brinuti se za osobe koje zastupaju njihovi zakonski zastupnici. Za ostale osobe, sud mora paziti
da su uredno zastupane po skrbniku. Ako nisu, mora obavijestiti CSS, no ako bi redovan
postupak za postavljanje skrbnika trajao suviše dugo pa bi zbog toga mogle nastati štetne
posljedice po stranke, sud je ovlašten i sam postaviti stranci privremenog zastupnika i o tome
obavijestiti CSS. Ako sud primijeti da zastupnici ovih osoba ne izvršavaju svoje dužnosti kako bi
trebali, mora o tome obavijestiti CSS kako bi ono moglo postupati po ovlastima koje ima u
takvim slučajevima.

4. Briga za odsutne osobe

U pravilu sud ovu brigu vrši obavještavanjem CSS-a kako bi ono moglo odsutnoj osobi
postaviti skrbnika za poseban slučaj. Nakon toga, ostavinski sud s njim vodi postupak pazeći na
njegov rad onako kao što i inače pazi na rad roditelja i skrbnika. Ako bi redoviti postupak za
postavljanje skrbnika trajao suviše dugo i ako postoji opasnost štete za stranke, sud može sam
postaviti odsutnoj osobi privremenog zastupnika. U tom slučaju mora obavijestiti CSS, ali i
objaviti javni oglas u Narodnim novinama, na oglasnoj ploči suda, a prema potrebi i na drugi
prikladan način i u tom oglasu navesti pored svih neophodnih podataka i upozorenje da će
postavljeni privremeni zastupnik u tom postupku zastupati odsutnu stranku dok se ona ili njen
punomoćnik ne pojavi pred sudom, odnosno dok CSS ne obavijesti sud da je postavilo skrbnika.

186
 www.pravokutnik.net

5. Privremeno odlučivanje o ostavini

O ostavini tijekom postupka odlučuje ostavinski sud svojim rješenjima kojima ne

okončava postupak, nego privremeno štiti ostavinu ma čija bila te uređuje izvršenje prava i
obveza u pogledu nje.

a) Posebna uprava

Uspostavlja se nad ostavinom time što ju se povjerava na upravljanje: a) izvršitelju

oporuke ili b) skrbniku (privremenom) ostavine

1. Pozivanje izvršitelja oporuke i nadzor nad njegovim djelovanjem

Nitko nije dužan prihvatiti dužnost izvršitelja oporuke koju je oporučitelj oporukom
odredio. Predmnijevat će se da nije prihvatio dužnost izvršitelja oporuke ako nije bio prisutan
proglašenju oporuke pa ga je sud/javni bilježnik obavijestio o imenovanju izvršiteljem te ga
pozvao da se u određenom roku očituje prihvaća li tu dužnost, a on nije u tom roku izjavio da je
prihvaća. Ova kao i ranije obrađena predmnijeva je neoboriva.

2. Postavljanje privremenog skrbnika ostavine

Ostavinski sud/javni bilježnik može postaviti ostavini i skrbnika koji će time biti ovlašten
i dužan da u ime svih ostaviteljevih nasljednika nastupa u ulozi koju bi oni trebali imati u
pravnim odnosima i u postupcima pred sudovima i tijelima vlasti kao ostaviteljevi sveopći
sljednici mortis causa. Sud postavlja skrbnika ostavine po službenoj dužnosti prema ranije
definiranim uvjetima. U pogledu polaganja računa i nagrade privremenom skrbniku ostavine,
vrijede na odgovarajući način pravila koja zakon postavlja za izvršitelja oporuke.

187
 www.pravokutnik.net

c) Odvajanje ostavine (separatio bonorum) od imovine nasljednika

Odvajanje se određuje rješenjem koje sud donosi na zahtjev osobe koja ima pravo na to
odvajanje. Nadležan za odlučivanje je stvarno nadležni sud, ali odvajanje bi mogli vjerovnici
ostavitelja ishoditi i od suda na čijem se području nalazi imovina ostavitelja. Javni bilježnik
može odrediti odvajanje samo ako postoji suglasnost svih stranaka u postupku, u suprotnom
vraća spis sudu koji odlučuje o odvajanju. Tko zahtijeva odvajanje nije dužan dokazati svoju
tražbinu prema ostavitelju, dovoljno je samo da je učini vjerojatnom, ali ako nema ovršnu
ispravu niti je pokrenuo postupak radi ostvarenja svoje tražbine, sud će mu u rješenju odrediti
rok u kojem treba pokrenuti postupak radi ostvarenja svoje tražbine, u suprotnom će rješenje o
odvajanju staviti izvan snage. Na zahtjev ostaviteljevih vjerovnika sud može odrediti čuvanje
odvojene ostavine, a trošak su dužni snositi vjerovnici na čiji zahtjev je čuvanje određeno.
Ocijeni li potrebnim, sud može odvojenoj ostavini postaviti i skrbnika i time uspostaviti posebnu
upravu nad tom ostavinom. Žalba protiv rješenja o odvajanju ne odgađa njegovu provedbu.

d) Zadržavanje ostavine

Zadržavanje ostavine, odnosno zadržavanje pokretnina iz sastava ostavine (tzv.

prelevman) je mjera sui generis kojom domaći sud štiti prava i interese domaćih pravnih
subjekata u slučaju kada za raspravljanje nije nadležan on, nego tijelo vlasti (sud) neke strane
države. Ova mjera se primjenjuje ako s odnosnom državom nije sklopljen neki međunarodni
ugovor koji drugačije uređuje pitanje predaje stvari koje su nakon smrti njezinog državljana
preostale u Republici Hrvatskoj. Ova mjera se može primijeniti jedino u pogledu pokretnina
jer je za nekretnine uvijek nadležan naš sud. Prije same predaje će se prvo omogućiti
domaćim osobama da u pogledu pokretnih stvari istaknu svoje pretenzije kao nasljednici,
zapisovnici ili vjerovnici. Ako bi trebalo predati stvari ostavitelja koje nisu ukupno veće
vrijednosti od 20 tisuća kuna, s predajom će se čekati tri mjeseca od ostaviteljeve smrti. Ako je
vrijednost veća od 20 tisuća kuna, sud na čijem je području ostavitelj umro, mora objaviti javni
oglas kojim će pozvati sve navedene osobe da se u određenom roku (ne manje od 30 dana, niti
više od 6 mjeseci) prijave tom sudu. Do isteka oglasnog roka čekat će se s predajom, a nakon
toga ostaviteljeve pokretnine se predaju vlastima strane države. Jedan primjerak tog oglasa

188
 www.pravokutnik.net

dostavlja se i najbližem diplomatskom ili konzularnom predstavništvu odnosne države u

našoj zemlji. Ako se netko javi, sud će odlučiti da privremeno zadržava stvari koje su potrebne
za moguće udovoljavanje pretenzijama nasljednika, zapisovnika ili vjerovnika. Za domaće
nasljednike i zapisovnike zadržavanje će imati učinak da će se sačekati pravomoćna odluka
stranog suda o njihovim pravima, a potom će se strana odluka izvršiti iz zadržanih stvari. Ostatak
će se predati vlastima strane države. Za domaće vjerovnike će stvari biti zadržane dok
potraživanja koja ti vjerovnici imaju prema ostavitelju ne budu u cijelosti podmirena ili
osigurana, a ostatak će se predati vlastima strane države.

6. Obustava ostavinskog postupka

Ako je već u pripremnom stadiju vidljivo da nema mjesta daljnjem vođenju postupka,
sud/javni bilježnik već u tom stadiju mora donijeti rješenje kojim obustavlja postupak.

C Ostavinska rasprava

Rasprava je središnji stadij postupka u kojem sud raspravlja sva pitanja u vezi s
nasljednopravnim učincima ostaviteljeve smrti radi donošenja konačne odluke. Sam postupak ne
mora uvijek doći do stadija rasprave. Do rasprave će doći: a) kad su nakon smrti ostavitelja u
ostavini preostale nekretnine i/ili stvarna prava na nekretninama (po službenoj dužnosti), b) kada
ostavina sadrži samo pokretnine i s njima izjednačena prava, rasprava se provodi samo na
zahtjev osobe za koju je vjerojatno da je nasljednik. Ako nakon smrti nije preostala nikakva
ostavina, smrću te osobe nije se ni otvorilo nasljedstvo, umrla osoba nije ostavitelj pa se neće
provoditi rasprava makar to i netko zahtijevao.

2. Zakazivanje i pozivanje

Ako se postupak ne obustavi, zakazuje se ročište na koje se pozivaju sve „zainteresirane

osobe“, odnosno one koje prema podacima iz smrtovnice i sl. bi mogle imati neposredan pravni
interes na tome da sudjeluju u ostavinskoj raspravi (vjerojatno je da su nasljednici) Tijelo koje
vodi postupak samo odlučuje koga će zvati na raspravu, ali mora pozvati zakonske nasljednike i

189
 www.pravokutnik.net

izvršitelja oporuke. Poziv se obavlja dostavom poziva koji će sadržavati i obavijest da je

pokrenut ostavinski postupak, ali i eventualno postojanje nekog teksta koji je navodno
ostaviteljeva oporuka, odnosno zahtjev da dostave izjave svjedoka usmene oporuke ili da
naznače tko su bili svjedoci navodne usmene oporuke. Poziv sadrži obavijest da do okončanja
rasprave postoji mogućnost davanja nasljedničke izjave, a da će se o njihovim pravima odlučivati
temeljem onih podataka koji su dostupni ako ne dođu na raspravu. Ako su nasljednici nepoznati
ili im je nepoznato boravište ili su u inozemstvu ili su inače nedostupni, a nemaju
opunomoćenika pa im nije moguće dostaviti poziv, poziv se obavlja oglasom na oglasnoj ploči
sud i objavom u Narodnim novinama, a po potrebi i na drugi prikladan način. Oglasom će se
pozvati sve osobe koje polažu pravo na nasljedstvo da se u roku od 6 mjeseci jave sudu/javnom
bilježniku, a nakon proteka roka provest će se rasprava temeljem podataka kojima raspolažu i
izjave skrbnika postavljenog onima koji su nepoznati ili im je boravište nepoznato ili su
nedostupni.

3. Predmet i provođenje ostavinske rasprave

Predmet rasprave su sva pitanja koja su važna za donošenje odluke u postupku, osobito
ona koja se odnose na pravo na nasljedstvo, veličinu nasljednog dijela te prava na zapise, ali i
druga. Ovdje se mora omogućiti zainteresiranim osobama da se očituju o pravu na nasljedstvo,
veličini nasljednog dijela, izdvajanja iz ostavine i sl. Ne inzistira se na načelu kontradiktornosti
niti usmenosti postupka pa se u obzir uzimaju i pisane izjave stranaka koje stignu do donošenja
odluke. Zainteresirane osobe se ne može siliti na ikakva očitovanja pa ni na davanje nasljedničke
izjave i onda se odlučuje temeljem podataka s kojima se raspolaže.

b) Nasljednička izjava

Nasljednička izjava može biti dana u usmenom obliku na zapisnik pred ostavinskim ili
bilo kojim drugim sudom ili pred javnim bilježnikom s time da ga treba potpisati (staviti
rukoznak) nasljednik ili njegov zastupnik. Drugi oblik je pisano očitovanje u obliku javno
ovjerovljene isprave na kojoj je javno ovjerovljen potpis osobe koja daje nasljedničku izjavu.
Ako je daje opunomoćenik, opunomoćiteljev potpis mora biti ovjerovljen na specijalnoj

190
 www.pravokutnik.net

punomoći. Izjava mora biti predana ostavinskom sudu, odnosno javnom bilježniku. Ako
nasljednik u nasljedničkoj izjavi ne izjavi odnosi li se njegova izjava na ono što mu pripada
temeljem zakona ili oporuke ili kao nužni dio, smatra se da se izjava odnosi na nasljedstvo na
bilo kojem temelju.

c) Provođenje ostavinske rasprave

O radnjama poduzetima u postupku sastavlja se zapisnik koji potpisuju stranke ako su

bile nazočne radnji u postupku, sudac/sudski savjetnik/javni bilježnik koji je sastavio zapisnik i
zapisničar. O manje važnim izjavama stranaka i obavijestima koje sud prikuplja može se umjesto
zapisnika staviti samo bilješka na spisu koju potpisuje osoba koja ju je sastavila. Iako je vođenje
rasprave u rukama suda/javnog bilježnika, on ipak ne smije bez zahtjeva stranaka ulaziti u ona
pitanja čije pokretanje ovisi o volji samih pravnih subjekata (npr. je li povrijeđeno nečije pravo
na nužni dio) jer su njegove ovlasti procesnog karaktera i ne ukidaju prava stranaka.

4. Upućivanje na parnicu zbog spora o činjenicama

Glavni cilj cijelog postupka je da bude okončan rješenjem koje daje odgovor na pitanje
koji su nasljednopravni učinci nastupili zbog ostaviteljeve smrti. No za taj odgovor treba
odgovoriti i na niz prethodnih pitanja koji ovise o činjeničnom stanju konkretnog slučaja. Ako
među sudionicima postupka činjenice nisu sporne, sud će temeljem tih činjenica i normi
nasljednog prava izvesti svoj zaključak o učincima ostaviteljeve smrti. Ako nastane spor, sud će
morati uputiti sudionike ostavinske rasprave na to da međusobno sporna činjenična pitanja riješe
u parnici pred parničnim sudom ili u upravnom postupku pred nadležnim upravnim tijelom. Ako
se stranka koja osporava neku činjenicu ne posluži ovim pravom, u ostavinskom postupku će se
ta činjenica uzeti kao nesporna. Ostavinski sud će rješenjem uputiti na parnicu, odnosno na
postupak pred tijelom upravne vlasti, onu stranku u sporu čije pravo smatra manje vjerojatnim i
pritom će joj odrediti rok koji ne može biti dulji od 30 dana u kojem treba pokrenuti parnicu,
odnosno upravni postupak i o tome obavijestiti ostavinski sud. Ako stranka ne postupi prema
ovom rješenju, ostavinski postupak će se dovršiti bez obzira na zahtjeve glede kojih je stranka
upućena na parnicu/postupak. Ako se stranka uputi na parnicu/postupak, ostavinski sud će morati

191
 www.pravokutnik.net

donijeti i rješenje o prekidu postupka koji će se nastaviti nakon uklanjanja spora o činjenicama.
Sud će prekinuti postupak i uputiti stranke na parnicu/postupak ako su među strankama
sporne činjenice o kojima ovisi neko njihovo pravo, a osobito ako su sporne činjenice: a) o
kojima ovisi nasljedno pravo (valjanost ili sadržaj oporuke ili odnos nasljednika i ostavitelja na
temelju kojega se po zakonu nasljeđuje), b) o kojima ovisi veličina nasljednog dijela, vrijednost
nužnog dijela ili uračunavanje u nasljedni dio, c) o kojima ovisi opravdanost isključenja nužnih
nasljednika ili postojanje razloga za nedostojnost, d) je li se neka osoba odrekla nasljedstva.
Nema mjesta prekidanju postupka niti kada je iskrsnuo spor o činjenicama čije postojanje zakon
predmnijeva, općepoznatim činjenicama, odnosno ako se sporne činjenice mogu utvrditi
temeljem javnih ili javno ovjerovljenih isprava. Oni koji tvrde suprotno toj predmnijevi, uputiti
će se na parnicu, ali će se temeljem predmnijeve o postojanju tih činjenica donijeti rješenje o
nasljeđivanju. Isto tako, prekid postupka će se odrediti i kada su sporne činjenice o kojima ovisi
sastav ostavine ili predmet zapisa. Prije prekida postupka u ovom slučaju, prethodno će se ispitati
ima li mjesta donošenju djelomičnog rješenja o nasljeđivanju. Prekid postupka se neće odnositi
tada na ono što je obuhvaćeno djelomičnim rješenjem o nasljeđivanju. Kada su među strankama
sporne činjenice o kojima ovisi pravo na oporukom određeni zapis ili drugo pravo, sud će uputiti
stranke na parnicu/postupak, ali neće prekidati ostavinski postupak.

G Rješenje o nasljeđivanju i druge konačne odluke u ostavinskom postupku

Kada sud/javni bilježnik dođe do uvjerenja da daljnje raspravljanje ostavine više nije
potrebno radi postizanja cilje te rasprave, zaključit će je i donijeti konačnu odluku – rješenje
(konačno rješenje) Ovdje nadležno tijelo može donijeti nekoliko odluka: a) rješenje o
nasljeđivanju, b) djelomično rješenje o nasljeđivanju, c) rješenje o predaji ošasne ostavine, d)
rješenje o naknadno pronađenoj imovini. Iako će tim rješenjima biti utvrđeno i uređeno i pravo
na zapise, ponekad će iz pragmatičnih razloga o nekim zapisima biti doneseno i e) posebno
rješenje o nasljeđivanju. U širem smislu se sva ta rješenja o meritumu ponekad naziva – rješenja
o nasljeđivanju i zapisu ili skraćeno – rješenja o nasljeđivanju. Ako rezultat rasprave nije takav
da bi se moglo donijeti odluku o meritumu, a nema razloga za daljnje vođenje postupka, tijelo
koje vodi postupak donijet će rješenje o obustavi postupka.

192
 www.pravokutnik.net

2. Rješenje o nasljeđivanju

Rješenje o nasljeđivanju je konačna, meritorna i u svojem bitnom dijelu

deklaratorna odluka kojom ostavinski sud/javni bilježnik utvrđuje da je zbog smrti
ostavitelja određena osoba (ili više njih) postala nasljednikom, a i koji su još učinci nastupili
zbog smrti tog ostavitelja.

b) Sadržaj

Kao i sve druge konačne odluke sudova i rješenje će se sastojati od uvoda, pravorijeka
(izreke, dispozitiva) i obrazloženja. Najvažniji dio je izreka jer sadrži utvrđenje suda o
učincima smrti ostavitelja, a sastoji se od utvrđenja (deklaracije) nasljednopravnih učinaka
ostaviteljeve smrti što je bitni dio tog rješenja, a redovito i od daljnjih odredbi suda/javnog
bilježnika. Sadržaj bitnog dijela pravorijeka zakonom je određen, no ne mora svaki pravorijek
sadržavati sve što zakon propisuje jer će to ovisiti o okolnostima konkretnog slučaja. Ipak, glavni
dio pravorijeka svakog rješenja o nasljeđivanju obvezno mora sadržavati barem ono što je
sud/javni bilježnik ustanovio u pogledu osobe ostavitelja, dobra iz sastava ostavine, tko je
nasljednik i na kojem pravnom temelju, a ako ima više nasljednika i koliko su im veliki nasljedni
dijelovi (izraženi razlomkom), a je li i nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i u čiju korist.
Osim toga, pravorijek će morati sadržavati i sve što je sud utvrdio o ostalim učincima smrti
ostavitelja (npr. pravo na zapise, podzapise, na izdvajanje iz ostavine i sl.) Pravorijek može
sadržavati i nebitni dio koji nije deklaratorne naravi i u njemu sud/javni bilježnik mora odrediti
da se nakon pravomoćnosti rješenja u zemljišnoj knjizi provedu potrebni upisi u skladu s
pravilima zemljišnoknjižnog prava i u drugim javnim upisnicima u skladu s odgovarajućim
propisima. Odredit će se i da se nakon pravomoćnosti ovlaštenim osobama predaju pokretnine
koje su pohranjene kod suda, javnog bilježnika ili po njihovu nalogu kod treće osobe, a i inače bi
trebao odlučiti da se ukinu nepotrebne mjere osiguranja. Ako je oporukom naloženo ispunjenje
obveza, sud će odrediti nužne mjere osiguranja. Na kraju, pravorijek rješenja o nasljeđivanju će
sadržavati i odredbu o troškovima postupka.

193
 www.pravokutnik.net

c) Dostavljanje

Rješenje o nasljeđivanju s uputom o pravnom lijeku dostaviti će se svima onima za koje

je tim rješenjem utvrđeno da su nasljednici ili zapisovnici bez obzira jesu li sudjelovali u raspravi
ili ne. Ako rješenje sadrži i utvrđenje nečijih prava na izdvajanje iz ostavine ili nekih drugih
učinaka (npr. osnivanje zaklade) treba ga dostaviti i odgovarajućim osobama. Rješenje treba
dostaviti i svim osobama koje su tijekom postupka istaknule neke svoje zahtjeve u pogledu
nasljedstva i time se omogućuje osobama da istaknu žalbu protiv rješenja. Nakon što pravorijek
postane pravomoćan, nasljednici će se moći legitimirati kao nasljednici, a zapisovnici kao
zapisovnici. Ako pravorijek sadrži i odredbu koja se tiče zemljišne knjige, odnosno javnih
upisnika i sl., rješenje treba dostaviti i onima koji to trebaju provesti, ali oni nisu stranke u
postupku pa nemaju pravo na žalbu. Pravomoćno rješenje mora se dostaviti i poreznoj upravi
zbog oporezivanja nasljedstva.

d) Djelovanje utvrđenja – predmnijeva istinitosti

Radi ostvarenja svrhe rješenja o nasljeđivanju, odnosno da se nasljednici i zapisovnici

mogu legitimirati kao nasljednici ili zapisovnici, postavljena je zakonska predmnjeva da je
pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju istinito utvrđeno sastav ostavine, tko je nasljednik,
koliki nasljedni dio mu pripada, je li mu nasljedno pravo ograničeno ili opterećeno i kako te
postoje li prava na zapise i koja. Ova predmnjeva djeluje prema svakome, ali je u pravilu
oboriva. Mjesta za obaranje ima samo izvan subjektivnih i objektivnih granica djelovanja
pravomoćnosti. Predmnjeva je oboriva za sve osobe koje uopće nisu vezane pravomoćnošću tog
rješenja (nisu sudjelovale u postupku – subjektivna granica pravomoćnosti), a za one osobe
koje su vezano pravomoćnošću, oboriva je u pogledu onoga čime nisu vezane, odnosno u
pogledu onoga o čemu se u tom postupku nije ni odlučivalo (objektivna granica
pravomoćnosti) Onaj (nebitni) dio pravorijeka koji sadrži odredbu o provođenju upisa u
zemljišne knjige/javne upisnike ili odredbe da se predaju pohranjene pokretnine, o nužnim
mjerama osiguranja služi nakon pravomoćnosti kao nalog tijelima javne vlasti da te naloge
provedu, no ne može ih se siliti ovršnim putem. Odredbe koje su usmjerene fizičkim osobama ili
pravnim osobama kojima su stvari bile predane na čuvanje moći će se ostvarivati ovršnim putem

194
 www.pravokutnik.net

nakon ispunjenja ovršnih pretpostavaka, a isto se tako i odredbe kojima se neke sudionike
obvezuje na plaćanje troškova postupka drugima, mogu provesti ovršnim putem.

3. Djelomično rješenje o nasljeđivanju

Kada su među strankama sporne činjenice o kojima ovisi sastav ostavine, ali se taj spor
odnosi samo na nešto iz njezina sastava, dok je drugo nesporno, sud/javni bilježnik dužan je
donijeti djelomično rješenje o nasljeđivanju u kojem će utvrditi nasljednike i zapisovnike i ono
što je nesporno da je u sastavu ostavine.

4. Rješenje o predaji ošasne ostavine gradu ili općini

Ako ostavitelja nitko ne naslijedi, sud/javni bilježnik neće donijeti rješenje o

nasljeđivanju nego rješenje o predaji ošasne ostavine gradu ili općini. Cilj, oblik, sadržaj ovog
rješenja u potpunosti odgovara rješenju o nasljeđivanju.

5. Rješenje o naknadno pronađenoj imovini

Ovdje se misli na svako pravno dobro (stvar, subjektivno pravo i sl.) koje je iz ostavine
umrle osobe prešlo u nasljedstvo njegovog nasljednika, bez obzira je li to dobro imovinske ili
neimovinske naravi, a i bez obzira je li se za nj saznalo nakon pravomoćnosti rješenja o
nasljeđivanju ili ranije, dovoljno je da u rješenju nije navedeno kao dio ostavine. Ako je bila
provedena rasprava, nakon što sud/javni bilježnik bude upoznat s postojanjem naknadno
pronađene imovine u pravilu se neće ponovno provoditi rasprava, nego će se donijeti novo,
dopunsko rješenje o nasljeđivanju (o naknadno pronađenoj imovini) kojim će se naknadno
pronađenu imovinu rasporediti temeljem prije donesenog rješenja o nasljeđivanju. Drukčije će
biti jedino ako se u raspravi neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili ako je ustupio svoj
nasljedni dio sunasljedniku jer će tada trebati otvoriti postupak i omogućiti i njemu da dade
nasljedničku izjavu i u pogledu te naknadno pronađene imovine jer kod nas odricanje od
nasljedstva nema učinka na naknadno pronađenu imovinu. Ako se i u pogledu te imovine
nasljednik koji se odrekao jednako izrazi, novopronađena imovina se raspoređuje temeljem

195
 www.pravokutnik.net

ranijeg rješenja o nasljeđivanju. Ako ne, donosi se novo rješenje, ali s time da će u pogledu nje
biti utvrđeno da je nasljednik onaj koji se u pogledu nje nije odrekao nasljedstva niti ga je
ustupio. Ako rasprava nije bila provedena, situacija je drukčija jer ovdje ni nema rješenja o
nasljeđivanju. Tada će se po službenoj dužnosti naknadno provesti rasprava ako među naknadno
pronađenom imovinom ima nekretnina ili s njima izjednačenih prava. Ako ne, rasprava će se
provesti samo na zahtjev zainteresiranih osoba. Naknadno provedena rasprava trebala bi
rezultirati rješenjem o nasljeđivanju u kojem bi naknadno pronađena imovina bila navedena kao
ostaviteljeva dobra koja su preostala u sastavu ostavine.

6. Posebno rješenje o zapisu

Ovo je u biti djelomično rješenje o nasljeđivanju kojim je samo utvrđeno postojanje

prava na zapise u korist određene osobe ili više njih. Ono je konačna i meritorna odluka, ali
njome nisu utvrđeni svi učinci smrti ostavitelja, nego samo postojanje i sadržaj nečijeg prava na
zapis. Ostale učinke određuje se rješenjem o nasljeđivanju, odnosno rješenjem o predaji ošasne
ostavine. O zapisima se u pravilu ne odlučuje posebnim rješenjima već rješenjima o
nasljeđivanju. No da zapisovnici ne čekaju nepotrebno na donošenje rješenja o nasljeđivanju
kada je već moguće utvrditi postojanje zapisa u njihovu korist, predviđena je mogućnost da sud
donese posebno rješenje o zapisu ne čekajući da rasprava omogući donošenje rješenja o
nasljeđivanju. Posebno rješenje o zapisu može donijeti sud/javni bilježnik ako to zahtijeva
zapisovnik, a još nije zaključena ostavinska rasprava, ali je već neosporno da oni koji su
nasljednici ne osporavaju postojanje i sadržaj tog prava na zapis u korist osobe koja
zahtijeva donošenje ovog rješenja. Budući da posebno rješenje o zapisu nije ništa drugo nego
djelomično rješenje o nasljeđivanju i za njega vrijedi sve što vrijedi i za rješenja. Pravorijek
rješenja o nasljeđivanju neće onda sadržavati i utvrđenje ovog zapisa koji je već ranije utvrđen
posebnim rješenjem, ali će trebati uputiti na to posebno rješenje o zapisu.

7. Rješenje o obustavi ostavinskog postupka

Ako u bilo kojoj fazi postupka bude vidljivo da nema mjesta daljnjem vođenju postupka,
donosi se rješenje kojim se odlučuje da se ne provodi daljnja rasprava. To rješenje će biti

196
 www.pravokutnik.net

konačno, ali ne i meritorno jer njime nije odlučeno o suštini, nego samo o procesnom pitanju.
Daljnji postupak će sud/javni bilježnik obustaviti uvijek kada iz podataka kojima raspolažu
proizlazi da nema nasljednopravnih učinaka pa se nema zašto voditi postupak. To će biti uvijek
kada se ispostavi da je ostavitelj ipak živ, odnosno da osoba koja je umrla nije ostavila
ostavinu. Ovo rješenje će se donijeti i kada je ostavitelj zaista mrtav i kada ostavina postoji,
no sud nema ovlast za vođenje ostavinske rasprave (ako u ostavini nema nekretnina i s
njima izjednačenih prava, a ne postoji zahtjev ovlaštene osobe za provođenje postupka)
Ukoliko dođe do obustave postupka, sud/javni bilježnik će o tome obavijestiti CSS ako među
navodnim nasljednicima ima osoba koje nisu sposobne da se same brinu o svojim pravima i
interesima, a nemaju roditelje ili druge zakonske zastupnike. Ako je postupak obustavljen zato
što ostavina ne sadrži nekretnine ili s njima izjednačena prava, a određene su mjere osiguranja
ostavine, mjere će se ukinuti kako bi osobe pozvane na nasljedstvo mogle slobodno ostvarivati
prava koja im pripadaju. Zbog ipso iure nasljeđivanja, obustava postupka ne briše
nasljednopravne učinke koji su nastali zbog smrti ostavitelja. Nasljednici su svejedno stekli svoje
nasljedstvo kao da je doneseno rješenje o nasljeđivanju. No, vjerojatno će naići na poteškoće
kada će htjeti ostvarivati svoja prava prema trećima jer se neće moći legitimirati kao nasljednici.
Zato su ovlašteni tražiti provođenje ostavinske rasprave, a rasprava će se morati provesti ako se
naknadno pronađe imovina ostavitelja koja sadrži nekretnine i s njima izjednačena prava.

H Pravomoćnost rješenja

Pravomoćno je ono rješenje protiv kojeg više nema žalbe. Pravomoćnost nastupa istekom
žalbenog roka ako nitko od ovlaštenika nije podnio žalbu. Prije roka pravomoćnost nastupa ako
su se ovlaštenici odrekli prava na žalbu, odnosno ako su žalbu povukli. Rješenje postaje
pravomoćno kada drugostupanjski sud odbije žalbu i potvrdi rješenje protiv kojeg je ona bila
podnesena.

2. Djelovanje pravomoćnosti – vezanost pravomoćnim rješenjem

Dva su aspekta pravomoćnosti: procesni (ne bis in idem) i materijalnopravni (res

iudicata pro veritate habetur - smatra se istinitim sve što je sud utvrdio svojim pravomoćnim

197
 www.pravokutnik.net

rješenjem) Pravomoćnim rješenjema vezane su osobe koje su kao stranke sudjelovale u

ostavinskoj raspravi ili su na nju bile uredno pozvane. Ostale osobe mogu putem parnice ishoditi
ispravljanje tog utvrđenja ako ono nije istinito. I prema tim osobama djeluje predmnijeva
istinitosti rješenja, ali je u odnosu na njih ta predmnijeva oboriva. Zbog objektivnih granica
pravomoćnosti, osobe koje su sudjelovale u raspravi nisu vezane rješenjem u pogledu: a)
prava koja bi za njih proizlazila iz naknadno pronađene oporuke, b) prava čije je utvrđenje
ovisilo o tome kako će neko sporno pitanje biti riješeno u parnici/upravnom postupku na koji ih
je ostavinski sud uputio ili ih je trebao uputiti ako to pitanje nije bilo riješeno prije
pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, c) kada su ispunjene pretpostavke za ponavljanje
postupka. Ono što je rješenjem utvrđeno za njih je res iudicata, ali ostalo mogu obarati.

I NAKNADNO ISPRAVLJANJE ONOGA ŠTO JE UTVRĐENO PRAVOMOĆNIM

RJEŠENJEM O NASLJEĐIVANJU

1. O ispravljanju putem parnice

Ako se u parnici od strane osoba koje nisu vezane rješenjem o nasljeđivanju uspije
dokazati neistinitost rješenja o nasljeđivanju, sud će utvrditi presudom da tužitelju pripad
nasljedno pravo (u cijelosti ili djelomično), a pravomoćna presuda će oboriti predmnijevu iz
rješenja u pogledu onoga što je suprotno rješenju. Postupak se vodi protiv onih osoba u čiju
korist glasi utvrđenje čija istinitost se osporava. Pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju
uopće nisu vezane osobe koje nisu sudjelovale u raspravi, niti su bile na nju uredno
pozvane (ako su bile pozvane, vezane su bez obzira što se nisu odazvale pozivu suda) Stoga
rješenjem nisu vezani tzv. novi nasljednici, odnosno oni nasljednici koji se nisu naknadno javili.
Osoba koju ne veže pravomoćno rješenje o nasljeđivanju ili zapisu, a koja smatra da ima pravo
kao nasljednik ili zapisovnik, može to svoje pravo ostvarivati samo u parnici. Ako se nakon
pravomoćnosti rješenja pronađe ostaviteljeva oporuka, osobe kojima temeljem te oporuke
pripadaju neka prava nisu vezane rješenjem, bez obzira na svoje sudjelovanje u raspravi. Ipak
sud neće ponovno voditi raspravu, nego će obavijestiti zainteresirane osobe o proglašenju
oporuke i upozoriti ih da svoja prava temeljem oporuke mogu ostvarivati u parnici. Te osobe će
moći podići tzv. tužbu o nasljednom pravu protiv onoga u čiju je korist doneseno rješenje o

198
 www.pravokutnik.net

nasljeđivanju. Sudionici nisu vezani rješenjem ni onda kada su u pogledu ostavinske

rasprave ispunjene pretpostavke pod kojima bi u parničnom postupku bilo dozvoljeno
ponavljanje postupka. Prema tim pravilima moraju postojati uvjeti za ponavljanje postupka, a
stranka je na odnosni razlog već bezuspješno upozoravala ili se bez svoje krivnje na njega nije
mogla pozvati u prijašnjem postupku, ali jedino ako nije istekao prekluzivni rok za stavljanje
takvog zahtjeva. Ako ni u parničnom postupku nema mjesta ponavljanju, ni sudionik ostavinskog
postupka ne može pokrenuti parnicu protiv onih u čiju korist je doneseno pravomoćno rješenje o
nasljeđivanju. Sudionici ostavinskog postupka nisu vezani rješenjem ni u slučaju kad im je
ostavinski sud priznao pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici ili im je to pravo trebao
priznati. Ovdje putem parnice može rješavati samo ono sporno pitanje u pogledu kojega je bio
ili trebao biti upućen na parnicu/upravni postupak. U pogledu svega ostaloga je vezan
pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju.

2. O ispravljanju izvanrednim pravnim lijekovima

Protiv rješenja u ostavinskom postupku ne postoje izvanredni pravni lijekovi. Njihovu

ulogu imaju tužbe kojim se putem parničnog postupka mogu ishoditi presude koje će ispraviti
pogrešna utvrđenja nasljednopravnih učinaka ostaviteljeve smrti sadržana u pravomoćnim
rješenjima o nasljeđivanju i sl.

GLAVA 16. – OPOREZIVANJE NASLJEDSTVA

I UOPĆE

Nasljeđivanje se oporezivalo i u nekim od najstarijih pravnih poredaka, a i danas je

široko primijenjeno. Protivnici oporezivanja su isticali kako se nasljeđivanjem mijenja samo
subjekt imovine i da nema stvaranja nikakvih novih vrijednosti ili nove gospodarske aktivnosti, a
smrt je gubitak za one koji su s umrlim bili u bliskim vezama. Ipak, oporezivanje se provodi i
ističe se argument da se nasljeđivanjem gomila preveliko bogatstvo kod pojedinaca, da se njime
održava postojeće i stvaraju nove razlike među članovima društva, što izaziva nezadovoljstvo
mnogih i da je stoga potrebno pravedno raspodijeliti nacionalna bogatstva. Suvremeni porezni

199
 www.pravokutnik.net

sustavi oporezivanje nasljedstva uređuju dvostruko progresivno: što je nasljedstvo vrijednije, a

blizina srodstva ostavitelja i nasljednika manja, visina porezne stope se progresivno
povećava. Porez na nasljedstvo može biti uređen kao porez na nasljedstvo kod ostavitelja
(porezna obveza tereti ostavinu, a ne izravno nasljednike, a ne igra ulogu tko su nasljednici,
koliko ih je i koja je blizina njihovog srodstva s ostaviteljem) ili kao porez na nasljedstvo kod
nasljednika (kao kod nas gdje se ne uzima da je porezni obvezni „ostavitelj“, odnosno ostavina
već nasljednici) Negdje postoji i mješoviti sustav koji kombinira elemente ova dva sustava.
Porez na nasljedstvo kod nas je uređen zajedno s porezom na darovanje, budući da se u oba
slučaja besplatno stječu imovinska dobra. No ne postoji jedinstveni propis već porez na
nasljedstvo uređuju tri propisa (Zakon o porezu na promet nekretnina, Zakon o financiranju
jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (za pokretnine) i Zakon o područjima
posebne državne skrbi)

II POREZ NA NASLJEDSTVO NEKRETNINA

Oporezuje se promet nekretnina, odnosno svako stjecanje vlasništva nekretnina koje leže
na području Republike Hrvatske. Porezni obveznik je nasljednik ili zapisovnik bez obzira je li
se radi o domaćoj ili stranoj fizičkoj ili pravnoj osobi. Ako više nasljednika stječe idealni dio,
svaki od njih je porezni obveznik. Ako se nasljednik odrekne nasljedstva ili ga ustupi
sunasljedniku, ne plaća porez na ono što je bio stekao pa se toga odrekao ili ustupio, a porezni
obveznik tada postaje osoba koja je stekla zbog tog odreknuća, odnosno ustupanja. Porezna
obveza nastaje pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju i porezni obveznik tada mora prijaviti
nastanak porezne obveze ispostavi Porezne uprave na području gdje se nalazi nekretnina u roku
od 30 dana od dana nastanka. Porezna osnovica je tržišna vrijednost koju nekretnina ima u
trenutku stjecanja, ovdje se misli cijena nekretnine koja se postiže ili se može postići na tržištu
u trenutku stjecanja nekretnine. Ona se u pravilu određuje temeljem isprava o stjecanju, ali
porezna uprava može i sama procjenom utvrditi tržišnu vrijednost nekretnina. Stopa poreza je
pet posto prometne vrijednosti nekretnine. Oslobođeni su poreza na promet nekretnina pri
nasljeđivanju, darovanju i uopće svakom besplatnom stjecanju nekretnina bez obzira na koje se
pravnom temelju zbivalo: a) bračni drug, potomci i preci te posvojenici ostavitelja ili darovatelja,
b) braća i sestre, njihovi potomci te zetovi i snahe ostavitelja ili darovatelja kada naslijede ili

200
 www.pravokutnik.net

dobiju na dar poljoprivredno zemljište ako im je poljoprivreda osnovni izvor prihoda, c) isto kao
i pod b) ako su s ostaviteljem ili darovateljem živjeli u gospodarskoj zajednici (u smislu ovog
Zakona gospodarskom zajednicom smatra se zajedničko stjecanjee prihoda i imovine te
raspolaganje prihodima i imovinom koja se nasljeđuje ili daruje) u vrijeme izgradnje građevine,
stjecanja druge nekretnine, ostaviteljeve smrti ili primitka dara, d) bivši bračni drugovi kada
uređuju svoje imovinske odnose u vezi s razvodom braka. I temeljem posebnog Zakona o
područjima posebne državne skrbi, e) na nasljedstva i darovanja ne plaćaju porez fizičke osobe s
prebivalištem u područjima posebne državne skrbi, ako su predmet nasljeđivanja ili darovanja
nekretnine koje se nalaza na tom području. Porezni obveznik je dužan iznos poreza koji mu je
određen rješenjem o utvrđivanju porezne obveze platiti u roku od 15 dana od dana dostave.

III POREZ NA NASLJEDSTVO POKRETNINA

Ovaj porez predstavlja jedan od županijskih poreza i njime se oporezuje stjecanje

nasljeđivanjem kao i drugim besplatnim stjecanjima pokretnina kojima je pojedinačna tržišna
vrijednost veća od 50 tisuća kuna na dan utvrđivanja porezne obveze te gotovog novca,
novčanih tražbina i vrijednosnih papira. Ovaj porez se ne plaća ako se na naslijeđene ili darovane
pokretnine plaća PDV. Obveznici su isti kao i prethodnom slučaju, obveza nastaje u istom
trenutku, a obveza se mora prijaviti nadležnom poreznom tijelu prema prebivalištu ili
uobičajenom boravištu ili sjedištu poreznog obveznika. Osnovica je iznos gotova novca, a za
druge predmete tog poreza njihova tržišna vrijednost na dan nastanka porezne obveze (npr.
vrijednosni papiri), ali samo čista vrijednost, naime umanjena za iznos dugovanja i troškova što
otpadaju na imovinu na koju se plaća taj porez. Stopa je pet posto i postoje široka oslobođenja:
a) nasljednici prvog nasljednog reda gdje se računa i bračni drug kada nasljeđuje u drugom
nasljednom redu, b) zetovi i snahe ako su s ostaviteljem živjeli u zajedničkom domaćinstvu u
trenutku smrti ostavitelja, c) preci kada nasljeđuju svoje potomke, d) ostali nasljednici drugog
nasljednog reda ako su živjeli u zajedničkom domaćinstvu i e) Republika Hrvatska, jedinice
samouprave, javne ustanove, vjerske zajednice, zaklade i fondacije, Crveni križ i druge
humanitarne organizacije temeljem posebnih propisa. Porezna obveza dospijeva u roku od 15
dana od dana dostave rješenja o utvrđivanju porezne obveze.

201