Mladen Lojkić

MASONI
PROTIV
HRVATSKE
Hrvatski herostrati u službi masonstva

Zagreb, veljača 2010.

 Kazalo sadržaja

Prolog …………………………………………………………………………….. 7
Recenzija I ……………………………………………………………………….. 9
Recenzija II ……………………………………………………………………… 13
Proslov …………………………………………………………………………… 17
Tko je gospodar svijeta? ………………………………………………….. 17
Religija zlatnog teleta ……………………………………………………... 19
Hrvatska kao neželjeno čedo …………………………………………….. 20
Neslomljiva sveza hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom ……….. 21
Posebnost geopolitičkog položaja hrvatskih zemalja ……………….. 22
Značajan srpski lobi u Velikoj Britaniji ……………………………….. 23
Političko nehrvatstvo i kozmopolitizam hrvatskih masona ………. 25
I. DIO ………………………………………………………………………………… 26
I. Sotonska doktrina masonstva ………………………………………….. 27
Masonstvo je skinulo krinke …………………………………………… 27
Židovski cionisti …………………………………………………………. 29
Ponovo rođeni kršćanski cionisti …………………………………….. 30
II. Masonstvo kao velevlast ………………………………………………… 33
Dualni karakter Hrvata …………………………………………………. 33
Začetak masonstva u Hrvatskoj ………………………………………. 34
Kraj Draškovićevog masonstva ………………………………………. 37
Novo masonsko bratstvo Iluminati …………………………………… 38
Podjela masonstva ……………………………………………………….. 40
III. Iluzija Ilirizma …………………………………………………………… 42
Masonstvo Ilirskih provincija …………………………………………. 42
Liberalizam i slavistika …………………………………………………. 43
Početak sustavnog srpskog hegemonizma ………………………….. 45
Ilirski preporod …………………………………………………………… 46
Hrvatski herostrat Ljudevit Gaj ………………………………………. 48
IV. Masonski projekti XIX. Stoljeća ……………………………………. 52
Europa poslije masonskih revolucija ………………………………… 52
Marksizam i cionizam ………………………………………………….. 53
Hrvati u dvojnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji ……………………… 56
Politička misija masonstva u Hrvatskoj …………………………….. 59
Hrvatski vukovci ……………………………………….………………… 61
V. Nasuprot kraljevstvu Sotone ……………………………………………. 64
Pape protiv masonstva ………………………………………………….. 64
Protivnici masonstva u Hrvatskoj ……………………………………. 65
Kontroverze Strossmayera i Starčevića …………………………….. 67
II. DIO ……………………………………….………………………………………. 72
I. Masonstvo početkom XX. Stoljeća ……………………………………. 73
Okultizam i modernizam ……………………………………………….. 73
Prve masonske elitističke organizacije ………………………………. 75
Utjecaj B'nai B'ritha na prevrat u Rusiji ……………………………. 76
Srbija u masonskom zlosilju …………………………………………… 78
 II. Velikosrpsko masonstvo Hrvata ……………………………………… 81
Srbi i Hrvati ………………………………………………………………. 81
Masonstvo u Hrvatskoj do Prvog svjetskog rata ………………….. 82
Hrvatska unitaristička mladež …………………………………………. 85
Hrvatski herostrat Frano Supilo ………………………………………. 89
Hrvatski domoljubni vapaj …………………………………………….. 91
III. Prvi svjetski rat ………………………………………………………….. 94
Ubojstvo Franje Ferdinanda …………………………………………… 94
Italija i SAD na strani Antante ………………………………………… 95
Uloga masonstva u raspadu Austrougarske Monarhije ………… 97
Ostavština Prvog svjetskog rata ………………………………………. 100
IV. Masonska nakaza - Kraljevina Jugoslavija ………………………. 104
Temelji Novog svjetskog poretka …………………………………….. 104
Velikosrpski teror nad Hrvatima ……………………………………… 106
Masonstvo Kraljevine SHS ……………………………………………. 108
Srbizacija Jugoslavije …………………………………………………… 111
Politički zaokreti Stjepana Radića ……………………………………. 113
V. Masonska opsjena Drugog svjetskog rata …………………………. 117
Marksistički komunizam ……………………………………………….. 117
Hitlerov nacizam …………………………………………………………. 118
Na ljutu ranu - ljuta trava ……………………………………………… 122
Doktrina Ustaškog pokreta …………………………………………….. 124
Atentat na Aleksandra Karađorđevića ………………………………. 125
Antikatolicizam jugoslavenskog masonstva uoči Drugog
svjetskog rata ……………………………………………………………… 127
VI. Rat u Jugoslaviji kroz režiju masonstva ………………………….. 131
Američko masonstvo prema Jugoslaviji …………………………….. 131
Mačekovo jugoslavenstvo ……………………………………………… 133
Angloameričko masonstvo u jugoslavenskom puču …………… 134
Nezavisna Država Hrvatska ……………………………………………. 136
Masonstvo i NDH ……………………………………………………….. 138
III. DIO ………………………………………………………………………………. 141
I. Pobjednici Drugog svjetskog rata ……………………………………… 142
Željezni zastor …………………………………………………………….. 142
Trinaesto pleme Izraela …………………………………………………. 144
Elitistički ustroj masonstva …………………………………………….. 146
Vrh masonske piramide ………………………………………………… 148
II. Gospodari “života i smrti” ……………………………………………… 150
Cionistička velevlast SAD-a …………………………………………… 150
Pseudokršćanski fundamentalisti u sustavu tajnih službi ………. 154
Kolonizacija svijeta oko Sovjetskog euroazijskog sidrišta …….. 156
III. Masonsko - komunistička zbiljnost Hrvatske ………………... 159
Preobrazba “oslobodilačkog pokreta” ……………………………….. 159
Britansko masonstvo i ratni gubitnici ……………………………….. 160
Hrvati i Srbi kao nejednakopravni narodi u Jugoslaviji ………... 161
Masonski napad na Katoličku crkvu u Hrvatskoj ……………… 164
IV. Osveta masonstva nad blaženim Alojzijem Stepincem ……… 166
Stepinac protiv masonstva ……………………………………………… 166
Stepinac i NDH …………………………………………………………… 167
Suđenje i smrt kardinala Stepinca ……………………………………. 169
 Pšenično zrno je isklijalo ……………………………………………….. 172
V. Jugotitoizam ………………………………………………………………… 175
Tamnica hrvatskog naroda …………………………………………….. 175
Deklaracija i Krleža …………………………………………………….. 177
Najveći hrvatski herostrat, Tito ……………………………………….. 179
Tito, nesvrstani mesija ………………………………………………….. 181
Titovo masonstvo ………………………………………………………… 183
Hrvatsko proljeće ………………………………………………………… 184
Slom komunističke Jugoslavije ……………………………………….. 186
IV. DIO ………………………………………………………………………………. 188
I. Globalizacija kao Novi svjetski poredak ………………………………. 189
Urušavanje komunističkog sustava …………………………………… 189
Tranzicija ………………………………………………………………….. 191
Šok Južnoafričke Republike …………………………………………… 192
Poslije 11. rujna ………………………………………………………….. 193
U susret globalnom udaru ……………………………………………… 195
II. Vrijeme Tuđmanizma …………………………………………………… 198
Ipak Hrvatska …………………………………………………………….. 198
Hrvatska kroz masonske ucjene ………………………………………. 201
Masonstvo u Republici Hrvatskoj ……………………………………. 202
Arhitekti podvala i opsjena ……………………………………………. 204
Državnik dr. Franjo Tuđman ………………………………………….. 208
III. Rashrvaćena Hrvatska …………………………………………………. 212
Hrvatski kralj Herod …………………………………………………….. 212
Hrvatska prepuštena sudištu Pilata …………………………………… 214
Pripomoćne poluge masonstva u Hrvatskoj ……………………. 216
Ropska Hrvatska …………………………………………………………. 219
IV. New Age …………………………………………………………………….. 221
Čovječanstvo na raskrižju ……………………………………………… 221
Chicago boy Obama …………………………………………………….. 224
Hrvatski fenomeni ……………………………………………………….. 225
Križ u Hrvata ……………………………………………………………… 227
Otkrivenje ………………………………………………………………….. 228
Osnovni korišteni knjigopis ………………………………………………….. 232
Korišteni parcijalni podatci s internetskih portala …………………… 234
Pogovor …………………………………………………………………………… 235
Kazalo imena ……………………………………………………………………. 238
Bilješka o autoru ……………………………………………………………….. 246
 Knjiga je posvećena
100. obljetnici pjesme “1909”., A. G. Matoša
PROLOG

O autoru i njegovim knjigama

Kad sam sjeo i počeo pisati obitelji gospodina Mladena Lojkića božićnu čestitku, malo
sam zastao i počeo razmišljati i postavio sebi pitanje: koja je to čudnovata sila koja nas je već
nakon prvog susreta, negdje krajem 2006. godine, toliko približila? Brzo sam odgonetnuo i
opazio da je to čežnja za pravom istinom, da je to krepost domoljublja. Otvoreni znanstveni
rad nas je tako povezao i ujedinio kao da se poznajemo od rođenja.
Povezala nas je Božja ljubav koja se očituje u iskrenom traženju istine na svim razinama
ljudskog djelovanja. Istina zbližava ljude, obitelji, cijeli svijet. Istina je nezaustavljiva, ona
uvijek na koncu pobjeđuje, jer je ona sam Trojedni Bog koji se rodio kao malo dijete u Isusu
Kristu. To je ta velika tajna koja ljude ujedinjuje i čini sretnima.
Čitajući knjige gosp. Lojkića (Vladari svijeta, Kletva kralja Zvonimira, U klopci
demona, kao i ovu poslijednju Masoni protiv Hrvatske) na pamet mi je došla misao koju je
napisao naš sveti Jeronim, koji je sam za sebe rekao da je Dalmatinac, a glagoljaši su ga zvali
Hrvačaninom: Ignorantio est mater malorum omnium - Neznanje je majka svih zala.
Sveti Jeronim je bio čovjek izvanredne inteligencije, pamćenja, silnih radnih
sposobnosti, preiskrene duše, govorio je što osjeća i misli. Upravo zbog toga stekao je brojne
neprijatelje. Nije bježao zbog borbe. Kao pravednik se trošio za Krista i za Crkvu. Vatreno je
propovijedao o svetosti života.
Kada je gospodin Lojkić pisao svoje izvanredno vrijedne knjige, nije mislio na svetog
Jeronima, ali ga je u svojoj iskrenosti i težnji da kaže istinu i tako pomogne ljudima u otkriva-
nju istine - vjerno slijedio. Vidi se da je autor knjiga hrabra osoba, a tu hrabrost mu ulijeva
istina koju iznosi pred čitatelje.
Danas Hrvatska treba dobre i poštene povjesničare jer u suvremenom svijetu visoke
civilizacijske temeljne vrjednote, od kojih jedino čovjek može živjeti, stavljene su u pitanje.
Stvara se mentalitet društva gdje je sve dopušteno ne obazirući se na ljudsku savjest. U klimi
takvog mentaliteta oblikuju se nova shvaćanja, običaji i životna praksa koji bi htjeli diktirati
stavove ljudskoj savjesti bez obzira na objektivna načela ljudskog života. Načela koja su do
sad vrijedila kao temeljna istina života, imala bi se, kažu neki, mijenjati prema novom stilu
života, jer se sve mijenja, pa i čovjek. Tako ima povjesničara koji pišući povijest ispuštaju
istinu koja njima ne ide u prilog.
Ljudska povijest je sveta i zadaća je svećenika i intelektualaca da upoznaju povijest
naroda u kojem djeluju kako bi Božje djelo bilo uzveličano u povijesti jednoga naroda. No, to
je moguće samo ako spoznamo i branimo povijesne istine i ne dopuštamo da se povijest
iskrivljuje. Povijest se mora pisati istinito jer se u njoj očituje Božje djelo. Tako se kroz
istinitu povijest može čitati Božje djelovanje u pojedinom narodu i u svijetu. Povijest stoga
treba braniti od izmišljotina koje rade labilne duše.
Mladen Lojkić, pisac četiriju izvanrednih knjiga, svojim oštrim umom zapažanja stavlja
pred nas pojedine povijesne teme s kojima na svoj način obogaćuje čitatelje nastojeći uvijek
iznova ispravljati napisane neistine u hrvatskoj povijesti. On jednostavno pišući iznosi
povijesne istine koje su uvijek interesantne. Otkrivati istinu nešto je najdraže.
Čitatelj se ne može oteti tekstu Lojkićevih knjiga dok ih ne pročita. Teško je opisati sve
ono što je napisano u njegovim knjigama, jer knjige su prepune podataka o kojima se inače

7
ne piše mnogo i često. Njih treba čitati, o pročitanom razmišljati i proučavati, da bi se čovjek
njima obogatio...

pater Svetislav Krnjak

8
RECENZIJA

MASONSKI RAT PROTIV

BOGA I ČOVJEKA

Knjiga Mladena Lojkića “Masoni protiv Hrvatske” nastavak je jednog nadahnutog i

izuzetno vrijednog rada na otkrivanju povijesne istine, kao i istine u povijesti, a koji je
hrvatskome narodu prijeko potreban da bi se mogao snaći u prisutnoj kakofoniji laži u koju je
stavljen. Za jedan narod je od presudnog značenja da otkrije svoj smisao postojanja, da uvidi
koje poslanje u povijesti ima, jer narod otuđen od svoje povijesti nema mogućnosti uvida u
vlastiti bitak te takav postaje nedefinirana masa koju se lako može modelirati po određenom
kalupu. Odnosno, u našem konkretnom slučaju, po kalupu koji je napravljen u radionicama
masonskih loža. Točnije, po kalupu centralne majke-lože u Londonu koja izrađuje temeljni
model po kojem se dalje ovaj obrazac zla širi kroz paukovu mrežu masonerije u koju je
uhvaćen praktički cijeli svijet.
Nažalost, i Hrvatska se dala uplesti u tu mrežu zla te je time kao država učinila jedan, u
biti, samoubilački akt, jer dozvoliti djelovanje jedne organizacije koja kao svoj svjetonazor
deklarira brisanje država i poništenje različitosti naroda te se ujedno i hvali time da gradi
Novi svjetski poredak gdje će cijeli svijet biti jedna jedinstvena država bez granica i bez
narodnosnih identiteta, a s jednom jedinstvenom i svima prihvatljivom religijom. Time što se
sugerira da je potrebna jedna sinteza, čak i nadogradnja, svih postojećih religija, istodobno se
implicira da ni jedna od njih nije “ona prava” koja bi mogla zadovoljiti potrebe cijelog
čovječanstva. Masonstvo sebe vidi kao avangardu čovječanstva na putu prema
samoostvarenom savršenstvu, kao ono najbolje od najboljeg što ljudski rod može dati, te se
istovremeno nameće kao tražitelj i stvaratelj (graditelj) te nove, čovječanstvu navodno
prijeko potrebne i spasonosne religije kojom će se ostvariti masonska utopija tzv. hrama
čovječanstva izgrađenog po nacrtima Velikog arhitekta univerzuma.
Istodobno, na razini politike i državništva kao umijeća upravljanja i vođenja države,
sama činjenica da države svijeta toleriraju unutar sebe postojanje jedne organizacije čije je
unutarnje djelovanje tajno i koja je hijerarhijski navezana na centralu u jednoj drugoj državi,
već govori dovoljno samo za sebe koliko je ta organizacija moćna, a samim time i opasna bez
potrebe da se ide do duhovnometafizičke razine.
Naime, prihvatiti postojanje i djelovanje jedne takve organizacije od strane države
sukladno je dozvoliti pristup i djelovanje jednog deklariranog i potvrđenog razaratelja obitelji
u svoju kuću. Osobno vjerovati i zagovarati obitelj u pravom smislu riječi, a istodobno pri-
hvatiti nekoga tko umjesto obitelji zagovara npr. nekakvu komunu gdje nema granica između
bračnih parova nego je sve jedna velika obitelj i svatko je svačiji muž i žena. Kada bi naš
susjed, koji ima obitelj, ženu i djecu, prihvatio da u njegov dom dođe živjeti onaj tko obitelj
kao takvu smatra nečime lošim i preprekom ostvarenju njegovog ideala poput spomenute
komune, te metodički radi na uništenju obitelji i uspostavi nečeg drugog, kako se danas kaže
“alternativne obitelji”, s punim pravom bi smatrali tog našeg susjeda u najmanju ruku
neodgovornim čovjekom, ako ne i maloumnikom. Čovjeka bi se, onako narodski, proglasilo
ludim. Svi bi se pitali: “Kako to dozvoljava?”. Ili: “Zašto ne potjera tog zlikovca van, na
cestu, i zaprijeti mu da se ne usudi ponovno pojaviti pred kućnim pragom!”. Ako bi taj naš
susjed progledao i naredio uzurpatoru da izvoli otići, a ovaj to ne bi htio poslušati, ne znam
koji bi normalan čovjek mogao zamjeriti uporabu sile prema tom nametniku i uništavatelju

9
obitelji? I to sve do likvidacije istog, jer ovdje se radi o legitimnoj obrani integriteta obitelji, a
obitelj je organska cjelina, jedno jedinstveno tijelo oformljeno sakramentom braka gdje je i
izrijekom navedeno “sada ste jedno tijelo”, pa tako muž kao glava obitelji ima puni le-
gitimitet i pred Bogom i pred ljudima obraniti tu svetinju koja mu je povjerena kao što svatko
od nas ima legitimno pravo na obranu vlastitog života. Ne samo da se ima legitimitet, dakle
pravo, nego i obavezu koja stavlja pred njega odgovornost za grijeh propusta, nedjelovanja,
ukoliko ne učini sve što može u svojim mogućnostima.
Kako je to samo jednostavno i razvidno na ovakvom jednostavnom primjeru obiteljske
zajednice. Ista stvar vrijedi i za državu sa legitimnim obnašateljem vlasti kao glavom kuće i
narodom kao povjerenim mu tijelom.
I, postavlja se onda pitanje, kako je moguće da jedna ovako zdravorazumska politika
zaštite povjerenih života nije na djelu, nego upravo suprotno od toga? Kako je moguće da
jedna država, sa svim svojim institucijama, vojskom, policijom, pripadnim tajnim službama,
sveučilištima i tko zna čime sve ne, nije u stanju spoznati tako banalnu činjenicu da
masonerija predstavlja razarajući element po državu? Element protiv kojeg bi se trebalo
djelovati svim legitimnim sredstvima koja državi stoje na raspolaganju.
Imamo tako situaciju da danas, npr., unutar MUP-a RH postoji oformljen poseban odjel
koji se bavi navijačkim skupinama poput BBB, Torcide, Kohorte i kako li se sve već ne
nazivaju. Procijenjeno je da njihovo djelovanje zaslužuje izdvojenu pažnju do te mjere da se i
unutarnje-organizacijski tome specijalistički pristupa. Dakle, skupine impulzivnih i slabo
obrazovanih mladića koje su prilično labavo i anarhično organizirane oko zajedničke ideje
fanatičkog navijanja za pripadajući klub i koje se unutar sebe dogovaraju i planiraju različita
djelovanja, ali djelovanja koja imaju svoj maksimum u dnevnom huliganstvu i nikada ništa
više od toga, predstavljaju sigurnosnu prijetnju za MUP RH do te mjere da se infiltriraju
unutar redova huligana, prate i snimaju ih, sve u svemu, obrađuju ih kako to samo policija
zna. S druge strane, jedna skupina inteligentnih i obrazovanih zrelih ljudi, ljudi koji su jako
dobro organizirani i hijerarhijski ustrojeni, ljudi na pozicijama moći i ugleda, ljudi koji su di-
rektno povezani s istim takvim ljudima izvan državnih granica, e, oni za MUP RH ne
predstavljaju nikakvu prijetnju nego im se čak pruža i posebna zaštita kako bi nesmetano
mogli raditi kako im odgovara.
Kako je tako nešto moguće? Da li je to plod slučajnosti ili se tu radi o promišljenom
djelovanju kojim se potpomaže djelatnost državno destruktivnih snaga?
U potrazi za odgovorima na sva ova pitanja dolazimo do Mladena Lojkića i njegovog
stvaralaštva jer samo kroz autore i djela takvog profila može se dokučiti kako je moguća
jedna takva apsurdna i po svakoj zdravoj logici nedopustiva situacija kakva je maloprije
opisana. Kako je moguća ova stvarnost u kojoj živimo i gdje država umjesto da bude nama
svima na korist, postaje službenicom masonerije i pripadnih svjetskih centara moći.
Tako, kada u knjizi čitamo kako je 14. lipnja 1995. godine održana osnivačka skupština
Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske, to ujedno znači da je masonerija
prethodno dobro pripremila teren za svoj dolazak. Odnosno, da kažemo to izravno, to znači
da su bili sigurni da njihova djelatnost neće biti ni na koji način ugrožena od strane nadležnih
državnih institucija - njihovi ljudi već su bili pozicionirani na takvim mjestima da se to moglo
s priličnom sigurnošću garantirati.
Isti princip vrijedi i za idući podatak iz knjige gdje piše kako od 1997. Hrvatska ima
svoju Veliku ložu Hrvatske što nam govori da je izvršen ritual prenošenja svjetla iz nadležne
lože, a taj ritual i to svjetlo nisu ništa drugo doli sama demonska manifestacija proizašla kroz
pripadnu ritualnu praksu. Odnosno, svaka Velika loža sa pripadnim masonima iniciranima u
najviše stupnjeve, ima svojeg osobnog demona, zloduha, s kojim izabrani članovi direktno
komuniciraju i preko kojega postižu svoje svjetovne ciljeve. Najveća većina masona nije

10
upućena u ovu demonološku dimenziju njihove sekte, nego naivno vjeruju proklamiranim
načelima za javnu uporabu. Također kao i u slučaju prije sa državom, ovaj ritualni unos
demona pod krinkom “svjetla” govori nam da je prethodno osigurano da na to da neće
primjereno djelovati ona najvažnija institucija koja jedina i može na primjereni način te
demone ugroziti - Crkva. Znači, posredno ili neposredno, odgovorni ljudi u Crkvi su
blokirani u prikladnom djelovanju. Izvedena je diverzija na duhovnoj bojišnici.
Kao što na osnovu određenih pokazatelja dajemo dijagnozu o čovjekovom
zdravstvenom stanju, tako i na osnovu ovih podataka možemo dijagnosticirati kakvo je stanje
naroda, države ili Crkve. Ne treba tu biti u strahu pred iznošenjem te dijagnoze jer jasno nam
je poručeno da nas samo istina može osloboditi, a istina je često jako nezgodna i
uznemirujuća. Posebno onima koji se osjete pogođenima njezinom britkom oštricom, a ne
žele prihvatiti i svoj udio odgovornosti za nastalo stanje.
Knjiga “Masoni protiv Hrvatske” čitatelju pruža odgovore i na ova, ali i na cijeli niz
drugih problema i pitanja, te je odlično štivo kako za one koji se prvi put susreću s tematikom
masonerije, tako i za one koji su jako dobro upućeni u cijelu stvar jer u knjizi mogu pronaći
izuzetno vrijedne informacije tematski i sistematski složene, kao i autentične autorove
opservacije na cijelu tematiku. Time ova knjiga postaje neizostavnim dijelom svake ozbiljne
biblioteke, bilo kućne, bilo javne, te se svojom vrijednošću nameće kao bitan kamenčić u
mozaiku mukotrpnog hrvatskog pregalaštva za istinu i slobodu nasuprot Golijata laži i
porobljavanja. Točno onako kako bi trebao raditi svako kome je Bog udijelio talente - iste
uložiti i višestruko ih oploditi. U Lojkićevom slučaju to oplođivanje datih mu talenata je
spasonosno za njegov narod i sigurno je da u Božjoj providnosti plodova na koncu neće
nedostajati, ma koliko svima nama sada situacija izgledala beznadnom i katastrofalnom.
Upravo u vremenu kada su zakazale sve velike i moćne institucije, kako države, tako i
same Crkve, hrabrost i nepotkupljivost nadahnutih pojedinaca je ono što je najviše potrebno.
Tu do punog izražaja dolazi jedna točka iz famoznih “Protokola sionskih mudraca” u kojoj se
govori kako nema veće opasnosti za judeo-masonske planove porobljavanja svijeta od
iskazivanja osobne inicijative. Mladen Lojkić kontinuirano iskazuje upravo to - svoju osobnu
inicijativu, ali još i više od toga, jer je kao pravi kršćanski vjernik podložio svoju volju volji
Očevoj. Kako i stoji u od Gospodina danoj nam molitvi: “Budi volja Tvoja, kako na nebu,
tako i na zemlji.” Također, time što je judeo-masonerija priznala da opasnost prijeti jedino od
strane pojedinaca izvan sustava, posredno se pokazuje kako se već tada, prije barem 120.
godina, imalo pod nadzorom ili barem neutralizacijom praktički sve institucije, sve
relevantne organizacije i udruženja. Bilo posredno, bilo neposredno, za krajnji rezultat man-
je-više svejedno.
Kada masonerija i zlo u cjelini izgleda svemoćnim i sveprisutnim, dolaze do izražaja
ljudi Božji, oni istinski posvećeni poslanju svetosti na koju smo svi pozvani, oni koji ne drhte
pred pozemljarskom moći nego kroz svoju vjeru znaju da je situacija upravo obrnuta - da se
sve zle sile koje se kriju u pozadini masonerije neizmjerno boje tih i takvih Božjih slugu jer
su itekako svjesni kako su svoju pozemljarsku moć izgradili na staklenim nogama laži. Boje
se i strepe te strukture, jednako ljudske i demonske, pred samo jednim zazivom imena Isusa
Krista, onoga koji je pobijedio smrt i nas ljude oslobodio od okova grijeha te nam dao mjesto
u Njegovom kraljevstvu nebeskom.
Naravno, upravo stoga jer je ta duhovna dimenzija odlučujuća, jer je vjera u Krista
spasonosna, sva djelatnost masonerije i svih ostalih pripadajućih antikristovskih struktura
svodi se na odvraćanje ljudi od Puta, Istine i Života. To je ključ po kojem se gledajući plodo-
ve nečijih djelatnosti prepoznaje jesu li ti plodovi dobri ili loši. Ovo je posebno bitno u ovom
vremenu diktature relativizma koja na priznaje nikakve apsolutne autoritete, odnosno, samo
na jedan elegantan način ne priznaje Boga i Njegove zakone koje smo primili na našu korist.

11
Izbacivši Boga iz jednadžbe života, događa se točno ono što je Dostojevski sažeo napisavši
da ukoliko Boga nema - onda je sve dozvoljeno.
Onda nije ni čudo dolazimo do radikalizacije današnje situacije u smislu da se masonska
tiranija u mekanim rukavicama sve više pretvara u tiraniju željezne šake. Samo je sada riječ o
jednoj sintezi tehnološko-znanstveno-birokratskog aparata kojim se masonstvo koristi i koji
se osjeća dovoljno snažnim da počinje javno postavljati uvjete i norme koji udaraju u temelje
integriteta ljudske osobe. Tako se otvoreno najavljuje postavljanje implantata u mozak,
različiti oblici integracije mikroprocesora s ljudskim tijelom, tzv. čipiranje, ali i stvari poput
radikalnih svjetonazorno-kulturoloških pomaka gdje se utvrđuje kako “privatnost više nije
društvena norma jer je u međuvremenu evoluirala” (Mark Zuckerberg, osnivač i vlasnik
Facebook-a). Naravno, i danas već standardni zahtjevi za homoseksualnim “brakovima” i
slične izopačenosti koje se podvode pod “normalno” dio su cijelog procesa prema “vrlom
novom svijetu” masonske utopije.
Također, paralelno s takvim izjavama o nestanku privatnosti kao društvene norme, kroz
namještene terorističke napade nameće se uvođenje novih skenera koji snimaju ljudsku
golotinju tako da se intima i privatnost i silom zakona otmu čovjeku i to je sve skupa dio
postupnog stezanja okova do potpune zarobljenosti, a ako mi ovdje u Hrvatskoj to želimo
izbjeći, jedini način je očuvanje nacionalnog suvereniteta i nezavisnosti, odbijanje bilo
kakvih integracija u EU, istupanje iz NATO-a, WTO-a i svih ostalih globalističkih
izmišljotina proizašlih iz judeo-masonskih radionica u funkciji porobljavanja naroda kao
kolektiva i čovjeka kao pojedinca.
Odabir je jasan: ili sloboda ili ropstvo. Sredine nema, nikad je nije ni bilo i nikada je
neće biti. Služiti dva gospodara nije moguće - pa odaberimo onda ono što jedino vrijedi.
Knjiga Mladena Lojkića “Masoni protiv Hrvatske” predstavnik je ove dobre opcije,
ispravne opcije, hrvatske državotvorne opcije te, na koncu i najvažnije: Božje opcije.
Hvala mu iz sveg srca na njegovom dosadašnjem doprinosu i neka ga Gospodin
blagoslovi u njegovom daljnjem radu i zaštiti od svih zlih nakana.

Bog i Hrvati
Zagreb, 15. siječanj 2010.
Marko Francišković

12
RECENZIJA

Prodane duše vladaju Hrvatskom

Mladen Lojkić, sada već afirmirani publicist intrigantnih političko-strateških tema,

ostvaruje i četvrtu knjigu takve tematike - Masoni protiv Hrvatske (Vlastita naklada, Zagreb
2010.). To je knjiga rasčlambe uzroka i posljedica zbog kojih se Hrvatska poslije proglašenja
neovisnosti i krvavo izvojevane slobode, poslije čiste pobjede u obrambenom Domovinskom
ratu, najednom našla osiromašena, osramoćena i ucijenjena te zatočena u okrutnom
gospodarskom, političkom i međunarodno-pravnom ropstvu.
Na svjetskoj pozornici kapitala koncentrirani su najbogatiji, koje danas vodi treća
generacija potomaka masonstva, okupljenih u Trilateralnoj komisiji te poput hobotnice
djeluju kroz Bilderberg grupu, nadzorni Komitet 300 i podstrukture Rotary klubovi, Lions
klubovi, Helsinški odbor i Otvoreno društvo, koji svoje krakove neprestano drže u Hrvatskoj.
Lojkić smatra, a kroz poglavlja knjige Masoni protiv Hrvatske to i dokazuje, da su vladari
svijeta i Novog svjetskog poretka imali znatnog utjecaja na političko-zemljopisno
rastrojavanje Hrvatske, te sudjelovali u iskorijenjivanju hrvatskog naroda zbog njegova
katoličanstva i stoljetnih čvrstih veza sa Svetom Stolicom.
Masonstvo štuje Velikog arhitekta Svemira za svoga boga, a mnogi masoni nisu ni
svjesni da je to lucifer, upozorava Lojkić. Dopuštajući vjerske zablude, oni koji su na samom
vrhu piramide dobro znaju o čemu se radi. Novi svjetski poredak stvara novog amoralnog
čovjeka, jer sve svodi na hedonizam i religiju zlatnog teleta. Uz napomenu da se ne može
služiti dvojici gospodara, Bogu i knezu ovoga svijeta, Lojkić navodi podatak da se formalni
nastavak organizacije masona u Hrvatskoj potvrdio u lipnju 1995. na osnivačkoj skupštini
Velike lože starih i novoprihvaćenih slobodnih zidara 1 . Iste godine, 16. studenog 1995. u
Zagrebu, nedaleko gradskog poglavarstva, tadašnji je gradonačelnik Branko Mikša otkrio
spomenik u obliku mramorne piramide s vrhom od nehrdajućeg čelika. Prvi pisani spomen
Zagreba datira iz 1094. godine, pa je obelisk varkom povezan s obljetnicom 900 godina za-
grebačke nadbiskupije. Autor, arhitekt Branko Silađin izjavio je, da igrom sunčeve svjetlosti
vršak znamena otkriva gotovo mističan ugođaj te da znamen u obliku piramide simbolizira
težnju k savršenstvu, k neuhvatljivoj budućnosti. Autor naziva svoj rad Granit koji pamti i
navodi da se radi o znaku koji bi trebao biti čitljiv svima koji dolaze s Mosta slobode 2 . Dakle,
univerzalni simbol masonstva u prvom planu, zagrebačka katedrala u zaleđu, na očigled
onima koji dolaze u Zagreb iz pravca zrakoplovne luke Pleso. Znakovito, ako se međusobno
zbroje brojke 16.11.1995. nadnevka otkrivanja Granita koji pamti, rezultat je karakteristična
masonska brojka 33. Očito, obelisk, mjesto i otkrivanje vrlo su pomno planirani. A bilo je to
samo tri mjeseca poslije uspješne osloboditeljske akcije Oluja, kad su se masoni u Zagrebu
javno obznanili.
U samom podnaslovu Hrvatski herostrati u službi masonstva te kasnije u knjizi, autor
navodi i opisuje osobe koje tako naziva. Grk Herostrat 3 godine 356. pr.n.e. zapalio je
prelijepi hram i postao istoznačnica za častoljubive ljude koji želi steći slavu na bilo koji
način, pa makar rušilački i zločinom. Upravo takve raščlanjuje Lojkić, one iza kulisa politike,

1
Mladen Lojkić: Masoni protiv Hrvatske, Vlastita naklada, Zagreb 2010. str. 35
2
Komunalni vjesnik grada Zagreba, 30. studenog 1995., naslovnica
3
Bratoljub Klaić: Rječnik stranih riječi, NZ MH, Zagreb 1978.

13
zaplotnjačke dogovore i kreatore nepravdi. Poseban primjer takvog herostrata je Josip Broz
Tito, mason, kojim se Lojkić posebno bavi. Titova zločinačka nedjela obilježila su pola
stoljeća teškog i krvavog vremena na prostorima obitavanja Hrvata. Simbolika bijelih
rukavica vrlo je važna kod slobodnih zidara i ona predstavlja čistoću duha onoga koji ih
nosi. Tijekom svih masonskih rituala obavezno ih je na rukama nosio veliki majstor. Tito je
nosio bijele rukavice dok je na svom Galebu krstario svim morima i oceanima svijeta. 4
Općenito Lojkić smatra da je komunizam čedo masonstva, logičan u slijedu stvaranja Novog
svjetskog poretka, a od osamostaljenja Hrvatske s novom maskom. Naime, mnogi bivši
komunistički dužnosnici i njihovi biološki nasljednici, opstali su i danas na hrvatskoj
političkoj pozornici, samo preodjenuti kao humanisti, sociolozi, liberali, demokrati,
kozmopoliti...
Autor se bavi djelovanjem Bilderberg grupe, kao stožernim vladarima svijeta. Grupa
svjetskih vođa nije neka izmišljena Lojkićeva fikcija. Potvrđuje to i članak iz Večernjeg
lista, 5 pod naslovom 'Tajno društvo' želi stvoriti jednu naciju i upravljati svijetom, U članku
se opisuje sastanak u Ateni u svibnju 2009. na kojem se okupilo oko 130 članova američke i
europske elite, u najvećoj tajnosti, pod neviđenim mjerama sigurnosti, na kopnu, moru i u
zraku. Raspravljali su navodno o svjetskim i gospodarskim pitanjima, a vijesti s tog sastanka
su posve izostale. Pristup novinarima bio je najstrože zabranjen. Poznato je samo da su na
sastanku bili najutjecajniji svjetski političari i gospodarstvenici, među inim Henry Kissinger,
Richard Holbrooke i Robert Zoellick iz Amerike te iz Europe Carl Bildt, nizozemska kraljica
Beatrix, predsjednik Središnje EU banke Jean Claude Trichet te predsjednik Europske
komisije J. Manuel Barosso. Zanimljivo, uz taj se članak našla i fotografija J.B.Tita, u
partizanskoj uniformi na crvenoj podlozi, s pitanjem: Poznajete li ovoga čovjeka? Nedavno je
i Hrvatski list 6 pod naslovom 'Bilderbergeri' kroje i hrvatsku sudbinu upozorio na knjigu
Superklasa Davida Rothkopfa, suradnika Henry Kissingera, u kojoj se Bilderberg grupa
opisuje kao 'vrh vrha' svjetske superklase. U navedenom članku, kao dio elitne skupine,
spominje se britanski lord Peter Carrington koji je krojio hrvatsku sudbinu. Na bilderberškim
skupovima pojavljivao se i predsjedavao svih godina u vrijeme Domovinskog rata i još neko
vrijeme poslije toga (1990. -1998.). Također i lord Paddy Ashdown, oličenje politike koja
Hrvatsku i Hrvate optužuje za dvostruku agresiju - na BiH i na tzv. republiku srpsku krajinu 7 ,
apsurdno - na legalni hrvatski državni prostor. Od onih koji su bitno utjecali na noviju
hrvatsku povijest, kao prvi među prvima, navodi se George Soros, još i danas kontrolor
glavnine hrvatskog medijskog prostora. Sve to potvrđuje da Mladen Lojkić u knjizi Masoni
protiv Hrvatske ne izmišlja, ni ne fantazira, već razložno i argumentirano ukazuje upravo na
ono što danas djeluje u svijetu i protiv katoličke Hrvatske.
Knjiga Masoni protiv Hrvatske, kao i dosadašnje Lojkićeve knjige, upravo je nabita
podacima i izvorima. Na odgovornost za sužanjski položaj hrvatske države, za šutnju i
kukavičluk, Lojkić proziva hrvatsku inteligenciju. Mnoge domaće političare smatra žrtvama
nezrelih emocija, sebičnih zlonamjernosti, nesposobnosti, taštine i povijesno dokazane
naivnosti. Upravo je četvrto poglavlje, pitanje opstojnosti Hrvatske i njezine sudbine, sigurno
najvažniji i najdojmljiviji dio knjige. Lojkić u tom dijelu najizravnije ukazuje na nužno
potrebno domoljublje, tradiciju, nacionalne junake, na moralne zasade s posebnim naglaskom
na kršćanske vrijednote.

4
Isto kao 1, str. 315
5
Večernji list, 19.5.2009., str. 18
6
Hrvatski list, 17. prosinca 2009., str. 46-49
7
Autor teksta namjerno piše malim slovima nazive srpskih paratvorevina

14
 Autor tvrdi da masonstvo nije samo nadomjestak raznih deista, agnostika i okultista za
religiju, već je to religija Antikrista. 8 Za masonstvo Veliki arhitekt Svemira predstavlja
početak i kraj istine, jer želi savez svih religija, odnosno nad-religiju. Masonstvo Boga vidi
kao jedinstvenog Velikog arhitekta Svemira kojeg štuju sve religije, a ne kao Trojedinoga
Boga Oca, Sina i Duha Svetoga objavljena po Isusu Kristu. Stoga svojim prešutnim
odobravanjem, indiferentizmom, kršćanin koji je pristupio masonstvu sudjeluje u ozbiljnoj
vjerskoj zabludi, vrijeđa jedinog pravog Boga. 9 Slobodno zidarstvo kroz Novi svjetski
poredak je misionar novog liberalnog poretka, društva lišenog Krista i Crkve. Slobodno
zidarstvo ima urotničku narav. U Americi je sve počelo odgojem i prisilom, na način da se
uklanjaju kršćanska načela iz škola. Tako se širi i po Europi, a suvremeni smo svjedoci da je
zahtjev za uklanjanje križeva stigao i u Hrvatsku. Jesu li hrvatski vodeći političari samo
lakomisleni ili su prodane duše? Lojkić kao uvjereni katolik i odgovoran domoljub još
jednom snažnom knjigom upozorava na ozbiljnost situacije. Na kraju, za sve sumnje i
nejasnoće, čitatelja upućuje na Knjigu otkrivenja. 10 Posve razložno i opravdano.

Fatimska Djevica - poruka u Zagrebu, 20. rujna 1996.:

Ne boj se malo stado.
Ono što se dogodilo u ovoj Naciji postaje znak za sve.
Ja sam označila čas njihova poraza. 11

Damir Borovčak,
katolički publicist i analitičar

8
Isto kao 1. str. 386
9
John Salza: Masonstvo bez maske, Verbum, Split 2009., str. 46.
10
Biblija, napr. HBD, KS, Zagreb 1987. str. 1153-1166
11
Svećenicima Marijinim predragim sinovima, SMP, Zagreb 1998, str. 683-4

15
 1909.

Na vješalima. Suha kao prut.

Na uzničkomu zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,

Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih

I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,

Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam komu, žbir u uzama!

A. G. Matoš

16
 PROSLOV

Tko je gospodar svijeta?

S pravom se moramo zapitati tko ustvari vlada Hrvatskom, tko je njen gospodar? Je li
Hrvatska poput ostalih tranzicijskih država postala sužanj jačega i tko je taj jači? Činjenica je
da prijelazno razdoblje u “istinsku demokraciju” nije ništa drugo već put u surovi
kolonijalizam pod imenom globalizacija. Globalizacija (naziv osmišljen krajem 20. stoljeća
koji je zamijenio pojam “međunarodni odnosi”) je ustvari potpuna gospodarska, politička,
vojna i kulturna hegemonija jačega nad slabijim, odnosno apsolutna kontrola centra moći nad
zavisnim državama i narodima pomoću globalnih korporacija i servisa: MMF-a, Svjetske
banke (WB), Svjetske trgovinske organizacije (WTO), WHO-a, IMF-a, IATA-e, UNIDO-a,
UNICEF-a, ILO-a, itd. Na taj način se demokracija preobrazila u otvoreno tržište i
globalizaciju, a oslobađanje od komunističkog sustava u vojnu okupaciju NATO saveza.
Hrvatska je, poglavito nakon smrti predsjednika dr. Tuđmana, želeći se dodvoriti
“demokratskom svijetu” te dokazati kako i ona pripada tom svijetu, lakomisleno pojurila
prema Zapadu te pod okriljem multikulturalnosti, rasprodajući svoje “obiteljsko srebro”,
upala u kanđe multinacionalnih globalnih kompanija. Taj ishitreni bijeg iz komunističkog
ropstva doveo je Hrvatsku u novo ropstvo, ne samo dužničko i ekonomski ovisno, već i
političko ropstvo, ropstvo ponovnog gubitka državnosti, gubitka kulturnog, povijesnog,
religioznog i jezičnog identiteta, kao i gubitka nacionalnih sloboda. Takav vid neoliberalne
ekonomije kojemu se nekritički predala Hrvatska vrši sustavnu depolitizaciju svjetske
trgovine, umanjuje ulogu nacionalnih država kao korektora ekonomije, razvlašćuje državu
kao lošeg gospodara, suzbija svaki vid protekcionizma i omogućuje najbogatijima sve veću
koncentraciju ukupnog svjetskog kapitala. Isti model opravdava nejednakost među ljudima
jer potiče ekonomski rast koji više ne prati socijalna prava zaposlenika te jaz između
ekonomskog i socijalnog postaje sve dublji. Multinacionalne kompanije praktički vladaju
svijetom dok države sve više postaju “nužde satire”, s tom razlikom što gospodari svijeta na
čelu tih financijskih, trgovinskih, gospodarskih i političkih korporacija gotovo isključivo
dolaze iz odabranih nacionalnih i svjetonazorskih okruženja.
Tko rukovodi tim dojmljivim procesom kojim države postaju sve manje sustavi moći
dok se svjetsko bogatstvo koncentrira na sve manje subjekata, tko dirigira slagalicom
funkcioniranja čitavog čovječanstva? Taj koncept “jednosvjetskog idealizma” danas suvereno
vodi treća generacija potomaka svjetskog masonstva, Trilateralna komisija (The Trilateral
Commission). Prva generacija potomaka suvremene masonerije je Okrugli stol (The Round
Table), a druga generacija potomaka su CFR - Vijeće za vanjske odnose (Council of Foreign
Relations), RIIA - Kraljevski institut za međunarodne poslove (The Royal Institute of
International Affairs) i IPR - Institut za pacifičke poslove (The Institute of Pacific Relations).
Svim postojećim međunarodnim organizacijama (institucijama UN-a, tajnim službama i dr.)
poput hobotnice gospodari Nevidljiva svjetska vlada (Bilderberg grupa), a nadzire ju Komitet
300.
Ispod tih strukturalnih upravljačkih institucija nalaze se pojedine elitističke organizacije
i klubovi koji su ispružena ruka okultističkih masonskih loža (Rockefeller Foundation, Kis-
singer Associates, Rimski klub, sotonsko bratstvo Skull and Bones itd.). Te okultne elitiste
slijede čitave plejade samodopadnih, otvorenih, humanitarnih, podaničkih društava (Rotary
klub, Lions klub, Helsinški odbor, Otvoreno društvo i sl.). Na najnižoj, najširoj i najbrojnijoj

17
razini nalaze se mnogobrojne organizacije koje financiraju svjetski “filantropi”, nevladine
udruge i čudesni borci za pojedina prava, često i nakaznih skupina i vrsta, mediji koji su pod
strogim nadzorom svjetskih gospodara, te svi vjerni psi, samodopadni i sebeljubivi podanici i
konformisti koji obično nisu svjesni prave naravi svojih gospodara, one okultne i demonske.
Ta narav je metafizika koja ne niječe postojanje Boga, ali želi izgraditi Novi svjetski
poredak bez Boga. Masonstvo je ustvari pobuna čovjeka protiv Boga, iako toga svi masoni
nisu niti svjesni. Njihov deizam priznaje jedno monoteističko Vrhovno Biće, ali to nije
kršćanski Bog, već pod krinkom štovanja osnivača raznih religija (Zarathuštra, Isus Krist,
Muhamed, Budhha i sl.) oni štuju isključivo Sotonu, jer njihov monoteistički pojam
cjelokupne religioznosti znači da Boga i Sotonu smatraju istim bićem nazivajući ga Veliki
arhitekt Svemira ili Veliki graditelj Svemira. Taj pojam univerzalnog Vrhovnog Bića
ukorijenio se među nižim članovima masonskih loža, dok oni slobodni zidari na samom vrhu
hijerarhijske piramide jako dobro znaju da je njihov bog isključivo Lucifer, koji je pošto je
zbačen na zemlju i osuđen na shizofrenu narav postao Sotona.
Upravo ti demonski izopačeni gospodari suvereno rukovode svim multinacionalnim
korporacijama na Zemlji, vladaju državama i državnicima, bankarskim i trgovinskim kućama,
medijima, kulturnim i humanitarnim institucijama i sl. Oni nezaustavljivo stvaraju jednu
svjetsku državu s jednom vladom i jednim središtem moći, jednu sinkretističku, univerzalnu
pseudoreligiju, Novi svjetski poredak. Svoj cilj ostvaruju vrlo dojmljivo, raznim
gospodarskim, financijskim i vojnim ucjenama i pritiscima ruše vladajuće garniture u
nacionalno ili vjerski homogenim državama. Pod krinkom kvazidemokracije sve ono što je
nacionalno, moralno i katoličko prikazuju kao kriminalno, zaostalo i desničarsko, te putem
svakojakih globalističkih europejaca, često niti svjesnih svojeg poslanja, zamjenjuju
nacionalne vlade i umjesto njih na čelo država dovode svoje zombizirane podanike. Proces
ide dalje, upravo kao što su nekada rušili domaću aristokraciju, danas zamjenjuju domaće
vlasnike poduzeća, medija, banaka, te postavljaju svoje upravitelje sveučilišta, kazališta i
drugih društvenih i kulturnih institucija. U takvoj konfuziji duhovnog, sekulariziranog,
ekonomskog i političkog rastrojstva, masonstvo pomoću dirigiranih medija, umjetnosti,
glazbe, filma itd. stvara novog amoralnog čovjeka, čovjeka strasti i nastranosti, čovjeka
animalizma i nihilizma, globalističke ovisnosti i potrošačke manipulacije.
Stvaranje Sotoninog kraljevstva na Zemlji, odnosno Novog svjetskog poretka, osmislio je
sam Sotona pošto je bio izgnan iz Raja. On je postao Knez demona, poglavica zlih duhova.
Kao takvog ga prepoznaju i mnoge poganske religije u svojim mitovima i bilježe taj isti rat na
nebu. Indijski Indra, kralj bogova; Surya, bog sunca; Agni, bog vatre i svi drugi bogovi hindu
Olimpa, otjerani su iz neba i zbačeni na zemlju. Vulkan, bog vatre, u rimskoj mitologiji
zbačen je s neba, kao i grčki bog Feton. Svoje kraljevstvo Sotona gradi uz pomoć poganskih
bogova, ustvari svoje vojske palih anđela-demona. Njegov prvi uspjeh bio je kod prvih ljudi,
Adama i Eve, kada su naši praroditelji protjerani iz Raja i istočnim grijehom zaražuju čitav
budući ljudski rod. Sotona nalazi svog namjesnika u velmoži Nimrodu, u Babilonu gdje
sasvim sigurno možemo tražiti začetke demonskog masonstva. Nakon rušenja babilonskog
tornja, središte urote osvajanja svijeta i masonske zavjere protiv Boga seli se u drevni Egipat,
u ezoteriju, hermetizam i sotonizam egipatske mitologije. Masonsku zavjeru prepoznajemo i
u okultizmu kralja Salomona i mnogim drugim najvećim vladarima našeg planeta, koji su
sanjali upravo Sotonin san, san o vladanju čitavim svijetom. Na kraju vremena u tom kra-
ljevstvu svjetskog jedinstva, kakvo grade današnji Sotonini namjesnici, masonski vlastodršci,
vladat će zemljom sam Antikrist, čovjek grijeha, zlikovac i osobiti Kristov protivnik.

18
Religija zlatnog teleta

Masonstvo je spoj salomonske i pitagorske struje i poglavito je angažirano u službi

ostvarenja starozavjetnih ideala Izraela, poput Salomonovog simboličkog zmaja kojega su os-
mislili Salomonovi mudraci i putem kojega su htjeli vladati čitavim svijetom. Sva simbolika,
terminologija, masonski rituali i legende potječu iz židovske religije i kulture. Masonske
riječi u ritualima su hebrejske, kalendar i masonska era su židovski, a tri velika majstora
(meštra) pri izgradnji Hrama (kralj Salomon, tirski kralj Hiram i graditelj Huram Abi) imaju
glavne uloge pri inauguraciji člana ili majstora svake lože. Pored Židova, u najvišim
stupnjevima masonskih loža je prevladajuća anglikanska elita, pošto je Anglikanska crkva
izrasla iz masonskog tkiva i čiji je najveći neprijatelj, kao i masonstvu, Sveti Otac i Katolička
crkva. U Velikoj Britaniji svi su pripadnici kraljevske obitelji slobodni zidari, svi lordovi,
gotovo svi anglikanski biskupi i svećenici, kao i golema većina britanskog parlamenta i
vlade. Pored Židova i anglikanaca, masoni postaju i pripadnici ostalih religija (muslimani,
budisti, sikhi, hindusi), kao i pripadnici kršćanskih crkava, poglavito svećenici i vjernici
protestantskih vjerskih zajednica. U tom šarenilu potpuno različitih ljudskih osobina, religija i
svjetonazora, svima njima njihov pravi bog postaje Veliki arhitekt Svemira, odnosno Knez
ovoga svijeta, kako apostol Ivan naziva Sotonu.
Masonstvo novog vijeka možemo podijeliti na englesko i francusko masonstvo.
Englesko masonstvo je monarhističko, monoteističko i kapitalističko, dok je francusko
republikansko, ateističko i socijalističko. Čiste židovske masonske lože pripadaju
nacionalnom židovskom Redu B'Nai B'Rith (Sinovi Saveza). Ali u jednome su potpuno isti,
sva masonstva su anti-kršćanska, ili, preciznije rečeno, izrazito antikatolička. London, kao
moderni Babilon, za masonstvo je postao ono što je Rim za katolike. Englesko masonstvo je
stvorilo SAD, čiji su Senat i Kongres pod apsolutnom kontrolom cionističko-masonske elite.
Doslovno je američki Pentagon pod stalnom okupacijom istih elitista koji u Bilderberg grupi
određuju kandidate za predsjednika SAD-a, kako iz redova republikanaca tako i iz redova
demokrata. Svi kandidati su obično visokopozicionirani masonski dužnosnici, najčešće
pripadnici sotonističkog bratstva Lubanja i kosti (Skull and Bones), ili marljivi masonski
poslušnici. Kod samog odabira kandidata unaprijed se već preferira budući pobjednik,
zavisno u kojemu su smjeru vladari svijeta odredili kurs vanjske politike SAD-a. Također i u
Velikoj Britaniji, kao i u svim anglosaksonskim i nordijskim zemljama, masonstvo je stvarna
velevlast, kako u parlamentima, tako i u samim vladama. U Europskom parlamentu, bez
obzira na većinu demokršćanskih stranaka (izbori 2009. su to također potvrdili) više je od
60% parlamentaraca masona. Što nam to govori? Da je i Europa poput SAD-a postala
pretežito masonska!
Danas je na svijetu preko šest milijuna masona, od toga tri milijuna u SAD-u i milijun u
Velikoj Britaniji. Oni su čuvari jednosvjetskog procesa koji užurbano stvara jedinstvenu
globalističku državu na Planetu, s jedinstvenom svjetskom vladom u kojoj bi bila
koncentrirana sva vojna i ekonomska moć, s jednim narodom i jednim jezikom (engleskim,
pošto je neslavno završio pokus s esperantom). Masoni s pregačama, oni na najvišim
inauguracijskim stupnjevima, odnosno okultisti, ezoterici, magi, nekromanti i ostali sotonski
mistici ili njihovi vjerni podanici, u pravilu su na čelu svih službenih svjetskih organizacija
(OUN, koja je produžena ruka masonstva, još se deklaracijom od 10. prosinca 1948. godina
odrekla Boga), trgovinskih i novčarskih institucija, multinacionalnih korporacija, elitističkih
klubova, filantropskih i humanitarnih organizacija i sl.
Koncentracija svjetske političke i ekonomske moći svakim danom je očitija. Vladari
svijeta, provodeći ideologiju Novog doba (New Age) i religiju zlatnog teleta, sebi priskrbljuju

19
pregolemo bogatstvo, a svi ostali, koji im se ne znaju ili ne žele oduprijeti, sve više postaju
medijski programirani kiborzi, amorfna masa zakovana u svojim malim životima i zadojena
nakaznim hedonizmima, multikulturalnim i sekulariziranim “vrednotama”, istočnjačkom
“filozofijom”, poganskim i blasfemičnim kultovima i sljedbama, “znanstvenom”
parapsihologijom i sl. Religijom zlatnog teleta stvorili su kult novca i kult čovjeka, gdje
čovjek sve više postaje novi bog iznad kojega je samo Veliki arhitekt Svemira. Upravo je tu
sprega kulta novca i čovjeka s kultom đavla, jer njihovu pohlepu za zlatom, za neslućenim
bogatstvom i moći, omogućuje upravo njihov bog, Sotona. Što mu oni za uzvrat moraju dati?
Samo prodati svoju dušu! Primjerice, javnosti je možda poznato da najbogatija obitelj na
Planetu, ikona bavarskih iluminata, Rothschild, posjeduje đavolji talisman, o kojemu ovisi
njihovo bogatstvo i koji im omogućuje konstantno umnožavanje tog bogatstva.
U zadnjim vremenima kult čovjeka će stvoriti Antikrista, konkretno biće koje će se htjeti
obogotvoriti. On će sa svojim sljedbenicima biti politički vladar čitavog svijeta, a sam će se
izdavati za Mesiju, kakvog Židovi još i danas očekuju. Nadahnut Sotoninom mržnjom prema
Kristu progonit će Crkvu kao tlačiteljicu slobode, htjet će uništiti Boga, ne samo kao pojam,
već i samoga Boga kao svoga protivnika. Apostol Ivan nas uči da će arkanđeo Mihael ubiti
Antikrista na Maslinovoj gori, kada će i završiti ljudska povijest. Međutim, vrijeme
Antikristovih prethodnika već je otpočelo. Da li ih prepoznajemo?
Kada shvatimo luciferijansku narav vladara svijeta, lakše ćemo razumjeli zašto vjernički
hrvatski narod kroz čitav novi vijek, izuzev Svete Stolice, gotovo da nikad nije imao
političkog prijatelja i saveznika, zašto je tlačen i sustavno uništavan na vjetrometini ratnih
sukoba i osvajanja, na križištu vjera, kultura i civilizacija. Tada su nam jasniji svi oni razlozi
zbog kojih hrvatski narod nikada nije ostvario nacionalno ujedinjenje i stvaranje vlastite
države, već se programirano uništavao, stavljao se pod vlast nekoliko gospodara i u nekoliko
država. Vidljivi netrpeljivi antagonizam vladajućeg masonstva prema hrvatskom narodu
počeo je odmah pošto je 1717. godine postalo potpuno izvjesno da se Ujedinjeno Kraljevstvo
više nikada neće vratiti u okrilje Katoličke crkve, te je Sotonin duh masonerije izašao u
javnost, obznanivši ujedinjenje četiriju masonskih loža i osnivanje Velike lože Engleske.
Masonstvo je skinulo svoje krinke i 1737. godine se otkriva i na europskom kopnu, u tada
najkatoličkijoj zemlji Francuskoj. Izlaskom masonskih tajnih organizacija u javnost bilo je
izvjesno da hrvatske zemlje čekaju još teža vremena na nejedinstvenom teritoriju, još veća
dijaspora i asimilacija njenog naroda. Okruženi moćnim susjedima i pod tuđim državnim
tvorevinama, Hrvati sve više gube osjećaj za vlastitu državu, ratuju pod tuđim barjacima te
stalno traže svoj spas u zloćudnim koalicijama sa susjednim narodima i državama.
Jedina pobjeda Hrvatske protiv masonskih grabežljivaca i svjetskog središta moći
dogodila se pod vlašću dr. Franje Tuđmana uspostavom suverene hrvatske države. Hrvatska
je kod masonskih vladara svijeta doživljena kao neželjeno čedo, te izazvala surovu sablazan,
a sam predsjednik Tuđman doživljen je kao avet prošlosti. Međutim, i Hrvatska je nakon dr.
Tuđmana morala kapitulirati pred masonskim zlosiljem, za utjehu, kao posljednja među
katoličkim zemljama.

Hrvatska kao neželjeno čedo

Činjenica je da su kroz svu noviju povijest vladari svijeta imali znatnog utjecaja na
oblikovanje političkogeografskog rastrojstva Hrvatske, kao i na sustavno iskorjenjivanje
hrvatskog naroda. Prema hrvatskom narodu gajili su isključivo negativne porive, od zatajene

20
licemjerne nesklonosti do jasne netrpeljivosti i neprijateljstva, pa čak i do neskrivene mržnje.
Razloge takvog ponašanja masonskih vlastodržaca prema Hrvatskoj trebamo tražiti u
nekoliko bitnih čimbenika:

- Neslomljiva sveza hrvatskog naroda sa Svetom Stolicom

Hrvati su primili kršćanstvo još u apostolsko vrijeme. Poznato je da je sveti Toma na

svom misionarskom putu u Indiju pokrštavao Hrvate po Mezopotamiji i Perziji, a Pavlov
učenik Tit po rimskoj dijecezi Dalmaciji. Hrvatska je s papinskim Rimom još od 641. godine
imala poseban položaj, postala je dio Patrimonium Sancri Petri, pošto je Porgin otac potpisao
ugovor s papom Ivanom IV. i bizantskim carem Heraklijem. To je ujedno bio i prvi pisani
ugovor Svete Stolice sa svjetovnim vladarima, presedan za buduću papinsku državu.
Logičkim slijedom ugovora papa Agaton je 679. godine na grobu svetog Petra izjavio
hrvatskom vladaru da će se Bog Hrvata boriti za njih i biti im od pomoći, a Petar, učenik
Kristov, obdarit će ih pobjedom ako ijedan poganski narod provali u hrvatsku zemlju.
Hrvatski vladari su tijekom čitave povijesti čvrsto stajali uz Svetu Stolicu i uz rimske pape.
Kada se 878. godine hrvatski knez Zdeslav zbog političkog oportunizma stavio u okrilje
Bizanta, ubrzo je izgubio prijestolje i život, a naslijedio ga je Branimir, uvjereni pristaša
rimskog Pape. Posebnost veze Hrvata sa Svetom Stolicom službeno je potvrđena 1248.
godine kada papa Inocent IV. donosi konačnu potvrdu uporabe hrvatskog jezika i hrvatskog
pisma glagoljice u crkvenim bogoslužjima. To je značilo da hrvatski jezik službeno postaje
četvrti službeni jezik, pored latinskog, hebrejskog i grčkog, u crkvenoj liturgiji.
Za vrijeme velikog zapadnog raskola dvopapinstva Hrvati nikada nisu stali uz
avinjonske ili pizantske pape, već su ostajali vjerni rimskoj obedijenciji. Podsjetimo se i toga
da se za Hrvatsku za vrijeme bana Petra Berislavića papa Lav X. govorio da je ona Predziđe
kršćanstva (Antemurale christianitatis), a teško bi bilo uopće nabrojiti sve one znamenite
teologe, znanstvenike, književnike, filozofe i dr. s područja hrvatskih zemalja koji su ostavili
duboki trag pri Svetoj Stolici, kao i u samom Rimu. Sjetimo se samo četvorice rimskih papa s
područja hrvatskih zemalja: sveti Kajo (283.- 296.) iz Solina, Papa Ivan IV. Dalmatinac
(Anastazije) (640.- 642.) također iz Solina, papa Nikola V. (Tomo Parenić) (1447.- 1455.)
podrijetlom iz Biograda i papa Siksto V. (Srećko Perić) (1585.- 1590.) iz Kruševice u Boki
kotorskoj. Svakako je najveći “trn u peti” masonskim luciferijancima bio taj što je Drava
postala neosvojiva tvrđava za prodor krivovjernog protestantizma u hrvatske zemlje. Tek
kada se Hrvatska 1790. godine podvrgla Ugarskom namjesničkom vijeću, morala je dopustiti
slobodu vjere kalvinističkoj i luteranskoj crkvi, ali to sjeme kukolja nikada nije dalo toliko
željenog ploda među hrvatskim narodom.
Katolička crkva je hrvatskom narodu prečesto bila jedina životna tješiteljica i duhovna
uzdanica, jedina čvrsta uporišna točka u bremenitim vremenima tuđinskih zatirača svake
hrvatske misli, a poglavito u Titovoj zločinačkoj Jugoslaviji. Iz te komunističke tvorevine
spomenimo zločin protiv Boga i čovječnosti, montirani proces nadbiskupu Alojziju Stepincu
u kojemu se iščitala podmukla sprega Titovih jurišnika i slobodnih zidara. Bila je to osveta ne
samo Stepincu što nije htio odvojiti hrvatsku Crkvu od svog zaštitnika Vatikana, već iznad
svega osveta hrvatskom narodu. Dokazano ozloglašeni masonski antiklerikalci, Viktor Novak
i Duško Brkić, osmislili su besramnu optužnicu koju potpisuje Titov vjerni štićenik Jakov
Blažević. Čitav “demokratski” masonski svijet je samozatajno šutio i blagonaklono
odobravao taj monstruozni Titov zločin. Ali zato se taj isti svijet žestoko uskomešao nakon
što je papa Ivan Pavao II. 2. listopada 1998. godine u nacionalnom Marijinom svetištu Mariji
Bistrici proglasio hrvatskog kardinala blaženim. S pravom se trebamo pitati zašto najveći

21
hrvatski duhovni poglavar, čiji duh vječno poput vojske anđela čuvara lebdi iznad Hrvatske,
koji je toliki nehrvatski puk, pretežito židovski i srpski, spasio od ustaškog progona, koji se
nije klanjao niti jednom režimu, izaziva toliki prijepor i osudu među masonskim
vlastodršcima i njihovim vjernim podanicima? Jednostavno zato što je odlučno osuđivao
masonstvo poistovjetivši ga s nemani, što je dijagnosticirao komunizam kao masonsko-
judejsko čedo, što je govorio samo istinu svom ljubljenom puku, a hrvatski vjernički puk ga
je oduševljeno slijedio i slijediti će ga do završetka svijeta.
Sveta Stolica se uvijek znala odužiti svom vjernom hrvatskom narodu. Prva je priznala
suverenitet države Hrvatske napaćenom katoličkom puku i zbog toga, slijedom neraskidive
sveze s tim istim pukom, doživjela ponovnu osudu svih tih povampirenih demonijaka
neoliberalnog, globalističkog i multi-kulturalnog svijeta. Zbog svega toga nikada se ne smije
posumnjati u hrvatski narod koji je u golemoj većini, od svog pokrštavanja do danas, uvijek
izabirao samo jednu stranu, onu Kristovu, jer ne može se služiti dvama gospodarima, Bogu i
Knezu ovoga svijeta.

- Posebnost geopolitičkog položaja hrvatskih zemalja

Još za vrijeme rimskih careva Honorija i Arkadija, Rimsko carstvo je podijeljeno

prirodnom granicom na Drini. Paralelno su se razvijala dva različita svijeta, Zapad i Orijent,
u kojemu su Hrvati kao graničari čuvali međe Zapada prema srednjobalkanskom masivu iz
kojega su prodirali Bizantinci, Bugari, Turci, a kasnije Srbi. Međutim, hrvatski teritorij bio je
geopolitički nejedinstven, dok je okruženje hrvatskih zemalja na Zapadu bilo geopolitički
homogeno; Apeninski poluotok (Italija), Alpski masiv (negdašnje habsburške nasljednje zem-
lje) i Panonska nizina (Mađarska). Takav nejedinstven geopolitički položaj Hrvatske
prouzročuje hrvatsku koalicijsku politiku s homogenim susjedima koja je karakteristična za
njezinu čitavu povijest. Godine 1102. Hrvati ulaze u personalnu uniju s Ugarskom. Kada je
1526. godine kod Mohača slomljena mađarska država, Hrvati ponovo čine pogrješku i,
umjesto svoga vladara, biraju pred Novu godinu 1527. Ferdinanda Habsburškog za svoga
kralja. Kada se 1918. u Prvom svjetskom ratu raspala Austro-Ugarska, priznaju 1. prosinca
srpskog regenta Aleksandra Karađordevića za kralja i stupaju u zajedničku državu Srba,
Hrvata i Slovenaca.
Hrvatska je u svim tim ujedinjenjima bila u izrazito podaničkom i pokorničkom
položaju, a stvarni vlastodršci su činili sve da ju raskomadaju na dijelove, politički
minimaliziraju, etnički unište i asimiliraju. Habsburzi joj otimaju Vojnu krajinu i planski
doseljavaju Vlahe iz Osmanlijskog Carstva kojima daju stanovite privilegije. Nakon uvođenja
dualizma u Monarhiju 1867. godine, Austrija i Mađarska dijele i tu već oguljenu Hrvatsku
(Hrvatsku bez povijesnih zemalja pod vlašću Osmanlija i Talijana). Mađarska dobiva
Hrvatsko primorje, dok je Austrija zadržala Dalmaciju. Mađari sanjaju Veliku Mađarsku od
Tatra do Jadrana, kako je formulirao Lajos Kossuth, pri čemu je put do Jadrana mogao voditi
samo preko “mrtve Hrvatske”. Osokoljuju i huškaju došljake posrbice, sada već
hegemonistički nastrojene svetosavske Srbe, protiv Hrvata, dozvoljavaju im izlaženje
četničkog i zločinačkog lista Srbobran, a sve s ciljem uništenja hrvatskog nacionalnog bića.
Konačna kapitulacija hrvatskog čovjeka događa se stvaranjem Kraljevine SHS, kada Srbi prvi
puta u povijesti politički prelaze Honorijevu liniju dvaju svjetova, povijesnu, kulturnu i
konfesionalnu razdjelnicu Zapada i Orijenta.
Hrvati, podijeljeni na svom nepovoljnom geopolitičkom položaju, 900 godina bez
vlastite države, postupno su i izgubili smisao za samostalnom vlašću, smisao im postaje
negacija vlasti, a otuda i sve manji smisao za vlastitu državu. Taj slabašan osjećaj za vlastitu

22
državu kod Hrvata se reflektirao kao vrlo snažan osjećaj za tuđu dinastiju. Čak su i dinastiju
Karađordevića vrlo lako prigrlili. Upravo su iz tog razloga Habsburgovci stoljećima vješto
koristili i zloupotrebljavali Hrvate u svojim ratovima i sukobima, smatrajući potpuno
pogrešno da njihova odanost carskom dvoru znači i njihov dragovoljni pristanak na sužnjički
položaj Hrvatske u toj neprirodnoj tvorevini. Kralj Aleksandar u još većoj tamnici hrvatskog
naroda, Kraljevini SHS, ništa nije naučio na krivim prosudbama Beča, već čini još veće
pogrješke. Kod Srba je taj odnos države i dinastije potpuno različit. Oni imaju vrlo jak osjećaj
za vlastitu državu, koja uz svog partnera Srpsku pravoslavnu crkvu ima permanentnu
hegemonističku zadaću u posrbljavanju nesrpskog pučanstva i širenja nacionalne države, a
sve u ime srpstva i svetosavlja. Njihov osjećaj za dinastiju je nikakav. Njima je monarh samo
državni organ koji dok korisno služi širenju velikosrpstva vrijedi, a ako ne, biva prognan ili,
što je još uobičajenije bilo kod Srba, skraćen za glavu.
Hrvatski narod, koji je u svim tim kataklizmičkim vremenima odisao velikom kulturnom
sposobnošću, izvanrednom vojničkom spremnošću, koji se svojom žilavošću othrvao svim
tim koalicijskim uzurpatorima, zadržao je vlastitu individualnost i fizionomiju, zavidnu
ustrajnost, i odolio svim nemilostima svoje zemlje i svoje povijesne sudbine. Takav narod s
izraženim nacionalnim i katoličkim jastvom, koji je sudbinski bio predodređen za nestajanje,
stekao je izvanrednu ustrajnost kojom je prkosio svim uzurpatorima i instinktivno slijedio
politiku uvjetovanu svojom geopolitičkom okolinom. Stoga nije mogao biti miljenik
masonskih vladara, poglavito kada znamo da su obično na čelu hegemonističkih politika bili
upravo ti vladari.

- Značajan srpski lobi u Velikoj Britaniji

Hegemonističke pretenzije srpskog svetosavskog naroda prema Hrvatima počele su

obnavljanjem Pećke patrijaršije 1557. godine. Obnovio ju je turski vezir Mehmed Sokolović,
podrijetlom Hrvat, koji svog brata Makariju postavlja za prvog srpskog patrijarha.
Osmanlijskim prodiranjem na Zapad pomiče se i granica srpskog ekspanionizma pa Srpska
pravoslavna crkva preobražava došljake Vlahe, Morlake, Cincare i dr. u srpski narod. Pošto
su novonastali Srbi kao neredoviti vojnici čuvali turske osvojene granice i vojevali na turskoj
strani, Turci preferiraju Pravoslavnu crkvu u odnosu na Katoličku. Zato i Hrvati katolici,
djelomice i krstjani, s čitavim katoličkim biskupijama prelaze na pravoslavlje i postaju Srbi.
Srbi već u 19. stoljeću prolaze kroz proces potpune nacionalne homogenizacije kada
potpomognuti Rusijom, kao i već izrazito snažnim masonstvom u Velikoj Britaniji i
Francuskoj, stvaraju vlastitu državu. Znakovito je to da su svi vođe srpskih ustanaka bili
slobodni zidari. Tada se prvi puta u povijesti može upotrijebiti pojam “etničkog čišćenja”
pošto su stotine tisuća albanskih, turskih i bosanskih muslimana zvjerski izmrcvareni ili
protjerani iz nastale kneževine. Ostalo stanovništvo je posrbljeno. Utjecajni ministar
Kneževine Srbije Ilija Garašanin donosi 1844. godine ekspanzionistički program daljnjeg
širenja srpske dominacije na područja koja Srbi uopće nisu nastanjivali, ili su predstavljali
neznatan broj pučanstva, pod nazivom Načertanije. Srpska nacionalna samosvijest Bal-
kanskim ratovima pretvara se u masovnu psihologiju dominantnog naroda, naroda koji prije
svega zna što je to vlast i što je to država, državotvornog naroda s izrazitim smislom za
vladanje. Balkanskim ratovima Srbija pripaja Kosovo, Makedoniju, dijelove Bugarske,
dobiva moćne zapadne saveznike u Velikoj Britaniji i Francuskoj kojima su također
uzmičuće Osmanlijsko carstvo i konzervativna Austrougarska monarhija bili politički
neprijatelji. Masonstvo na velika vrata ulazi u Srbiju kao vodilja srpskim nacionalistima u
stvaranju Velike Srbije, prelasku Srbije preko tisućljetne granice svjetova u hrvatske zemlje i

23
uništenju hrvatskog nacionalnog bića. U kreaciji britanskih masona, čiju je palicu pokretao
proengleski Škot Robert William Seton-Watson, stvorene su obje zločinačke Jugoslavije.
Sveza britanskog i srpskog masonstva postajala je svakim danom sve čvršća, kao i sveza
između obje Jugoslavije i Velike Britanije. Pošto je u obje Jugoslavije časnički, obavještajni i
diplomatski kor bio pretežito srpski, stvorila se kultura bliskosti između Engleza i Srba. To
visokopozicionirano srpsko masonstvo stoga je vrlo lako u središtu europske masonerije, u
Londonu, stvorilo neslomljivu percepciju o Srbima kao narodu koji je u oba svjetska rata bio
na savezničkoj strani, naspram genocidnim Hrvatima koji su čvrsto stajali uz Austrijske i
Njemačke osvajače. Britansko masonstvo je sklonilo 1941. srpskog kralja i političko vodstvo
u London i ondje je osnovalo izbjegličku vladu. Slijedom te sveze, krunskom kraljeviću
Aleksandru Karadorđeviću, sinu izbjegličkog jugoslavenskog kralja Petra II., koji se rodio
1945. godine u hotelu Claridge u apartmanu koji je britanska vlada proglasila jugoslavenskim
ozemljem, krsna kuma je bila sadašnja britanska kraljica. Kraljeviću je nakon školovanja na
Britanskoj kraljevskoj vojnoj akademiji uslijedila karijera u britanskoj vojsci. Kasnije se
Aleksandar Karadorđević s osobitim kraljičinim vezama posvetio poslovnoj karijeri, tako da
danas obitelj Karađorđević pripada masonskom nadzirućem Komitetu 300, udruženju tri
stotina najbogatijih obitelji na svijetu koje kontrolira rad svih službenih i elitističkih svjetskih
organizacija.
Danas je u Velikoj Britaniji između 50 i 70 tisuća Srba, uključujući i njihove potomke,
naspram manje od 10 tisuća osoba drugih naroda s prostora bivše Jugoslavije (pretežito
Bošnjaka). Najveća emigracija zabilježena je poslije Drugog svjetskog rata. Naime, Britanci
su pod svojim nadzorom poslije Drugog svjetskog rata imali u logoru u Eboliju, u južnoj
Italiji, preko 20.000 četnika. Premda su četnici službeno svrstani u neprijateljsko osoblje, na
njih se gledalo kao na probritansko orijentirane ljude. Jasno je da niti jedan nije izručen
Titovim krvnicima, a oko 8.000 njih je potražilo utočište u Britaniji. Ti bilingvalni Srbi
gotovo su srasli s Donjim domom Britanskog parlamenta, s britanskim torijevcima,
laburistima, a poglavito s medijima. U sprezi s britanskim masonstvom, koje je jedina
velevlast u Velikoj Britaniji, dočekali su raspad Jugoslavije, Domovinski rat, rat u Bosni i
Hercegovini, slanje mirovnih snaga na okupirana područja i sl. Konzervativni prvak i osobni
tajnik princa Michaela od Kenta, John Kennedy (rođen kao Radoje Gvozdenović); John
(Jovan) Zametica s Međunarodnog instituta za strateška pitanja, inače predavač na Westmi-
nsterskom sveučilištu; časnik Mike Stanley (Miloš Stanković), sin četničkog izbjeglice, kao
glavni časnik za vezu između UN-a i bosanskih Srba, i mnogi drugi srpski lobisti švrljali su
zajedno s britanskim lordovima Carringtonom i Owenom, političarima, ministrima i
“mirotvorcima”, i ostalim masonskim službenicima po prostorima bivše Jugoslavije, obilato
novčano nagrađivani od Miloševićevog i Karađićevog zločinačkog režima. Kako se rat
razbuktavao, postajalo je sve teže razlikovati politička stajališta britanskih političkih
misionara od apologeta režima u Kninu i na Palama.
Srpski masonski lobi u Britaniji u mirnodopskom razdoblju srastao je kao prst i nokat s
britanskim teokratskim luciferijanskim sustavom u ostvarivanju konačnog cilja, izgradnje
Novog svjetskog poretka, hranjen pomalo benignim strahom od buduće uloge ujedinjene
Njemačke u svijetu, od njenog strateškog predvodništva u Europi. Na Hrvatsku se vazda gle-
da kao na Njemačkog saveznika, kao na metastazu na europejskom globalističkom
masonskom tkivu koju nužno treba, ako se već ne može ukloniti, potpuno izolirati i
minizirati.

24
- Političko nehrvatstvo i kozmopolitizam hrvatskih masona

Poznato je da su sve masonske lože diljem svijeta zadržavale svoj nacionalni karakter,
iako je svima istovjetni cilj Novi svjetski poredak, odnosno jedinstvena svjetska država s jed-
nom vladom i jednim središtem moći. Međutim, sve te nacionalne lože željele su za svoje
članove, za svoju antikatoličku i antimonarhističku državu što veći komadić vlasti u toj budu-
ćoj državi svjetskog jedinstva. Prva masonska loža u Hrvatskoj Ratno prijateljstvo (L'Amitie
de la Guerre) osnovana je 1759. godine u Glini, da bi uskoro nastale brojne lože s više od
tisuću članova, koje 1775. godine u Zagrebu osnivaju Velika loža Hrvatske. Nakon Prvog
kongresa slobodnih zidara održanog u Beču 1784. godine, raspušta se Velika loža Hrvatske te
se osniva jedinstvena Velika loža u Habsburškoj monarhiji koja je sastavljena od četiri
Provincijske lože. Hrvatske lože potpadaju pod Ugarsku provincijsku ložu i ubrzo se pod
utjecajem ilirizma i srpskog masonstva nadahnjuju južnoslavenstvom i panslavizmom.
Pošto je masonerija inscenirala Prvi svjetski rat ubojstvom austrougarskog
prijestolonasljednika Franje Ferninanda, bogobojaznog čovjeka i odanog katolika, nimalo
sklonog slobodnim zidarima, hrvatske masonske lože još se više okreću srpskoj
hegemonističkoj politici. Dok su srpski masoni zajedno sa srpskim nacionalistima
osmišljavali plan Velike Srbije, hrvatski masoni predvođeni njenim prvacima dr. Adolfom
Mihalićem i Hinkom Hinkovićem (rođenog u židovskoj obitelji kao Heinrich Moses) smatrali
su se anacionalnim osobama koje vjeruju samo u masonsku religiju okultizma, ezoterije,
gnosticizma i magije. Ono što je još pogubnije za hrvatski narod je to što su hrvatski masoni
izrazili svoj odgovor na proces stvaranja Velike Srbije tako da su zastupali tezu da su Hrvati i
Srbi jedan narod te da je potpuno svejedno hoće li se stvoriti Velika Srbija ili Velika Hrvatska
i kako će se ta država i njen narod zvati. Na tragu te kozmopolitske politike dr. Mihalić,
osnivač nekoliko masonskih loža u Hrvatskoj i masonskog lista Šestar koji je vrvio
antikatoličkim, antihrvatskim, ezoterijskim i sotonističkim sadržajima, izjavljuje da on nije
hrvatski mason, da je samo rođen u Hrvatskoj i da je njegova nacionalnost slobodni zidar.
U Zagrebu je 9. lipnja 1919. godine održana skupština svih loža s područja Kraljevine
SHS te je osnovana Velika loža Srba, Hrvata i Slovenaca - Jugoslavija, sa sjedištem u
Beogradu, koja postaje članica francuske Velike lože Orijenta. Velika loža Jugoslavije, kojoj
su pripadale gotovo sve hrvatske lože, vodi intenzivnu velikosrpsku i antikatoličku politiku.
Ono što se moglo uočiti je to da su se u srpskim i židovskim ložama u Jugoslaviji nalazili
vodeći predstavnici čitavog društva, od političara, intelektualaca, umjetnika do
gospodarstvenika, dok su u hrvatskim ložama, među članovima Hrvatima, prevladavali
mahom zavisni intelektualci i službenici na vodećim funkcijama u državi. Hrvata političara
gotovo da nije bilo u masonskim ložama jer su oni bili u oporbi, a masoneriju su shvaćali kao
paralelni sustav velikosrpske hegemonije. Znakovito je i to da su članovi hrvatskih
masonskih loža većinom bili iz obitelji nehrvata, iz obitelji gdje je samo jedan roditelj Hrvat,
ili od potomaka jugounitarističkih ili masonskih predaka.
Masonstvo u Titovoj komunističkoj tvorevini nije ugašeno. Ono službeno nije postojalo,
ali su starojugoslavenski masoni zauzimali najutjecajnije položaje u politici, diplomaciji, a
posebice u znanosti, sveučilištima i kulturi. Kontinuitet masonstva u Hrvatskoj potvrđen je
14. lipnja 1995. godine kada je održana Osnivačka skupština Velike lože starih i prihvaćenih
slobodnih zidara Hrvatske, a od 1997. Hrvatska ima i Veliku ložu Hrvatske koju je priznalo
više od stotinu Velikih loža iz čitavog svijeta. Kozmopolitizam ostaje glavna značajka
suvremenog hrvatskog masonstva, sada ne toliko okrenut Orijentu, već prema novom
hegemonizmu globalističke “istinske demokracije”, prema europejskoj multikulturalnoj
kaljuži, prema sužanjstvu New Age-a.
Autor

25
 I. DIO

26
 I. SOTONSKA DOKTRINA MASONSTVA

Masonstvo je skinulo krinke

Na blagdan Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1717. godine, četiri londonske masonske lože
odlučile su izaći u javnost osnovavši svoju Veliku ložu u pivnici Goose and Gridrion u kojoj
su izabrali svog velikog meštra. Praktički je tog dana službeno objavljen rat Bogu i smrt Isusu
Kristu i Duhu Svetome. Da bi se masonska okultna društva uopće pojavila u javnosti, morale
su se dogoditi određene predradnje. Kao prethodnica javnoj masoneriji osnovana je početkom
17. stoljeća u Njemačkoj mistična sekta Red ruže i križa (Antiquus Mysticusque Ordo Rose
Crucis, A.M.O.R.C.), čiji su se sljedbenici nadahnjivali židovskom Kabalom, magijom,
alkemijom, okultizmom, ezoterijom i spiritizmom. Za rozenkrojcere je Bog samo sveopća
kozmička snaga, a naučavanje o reinkarnaciji i karmi daje posljednje objašnjenje čovjekove
“kozmičke svijesti”. Doktrina o reinkarnaciji nije ništa drugo do Luciferova doktrina “pos-
tanka bogom” koju Sveto pismo naziva magijom, a u “znanstvenom” svijetu poznata je kao
evolucija.
Pod anglikanskim engleskim vladarom Karlom II. rozenkrojceri uz pomoć slobodnog
zidarstva 1660. godine ostvaruju svoju pogansku doktrinu evolucije utemeljenjem
Kraljevskog londonskog društva za usavršavanje prirodnog znanja (The Royal Society of
London for the Improvement of Natural Knowledge), ili jednostavno Kraljevskog društva
(The Royal Society). Dva stoljeća poslije će istaknuti mason Charles Darwin evoluciju
obogotvorenja ponuditi čovječanstvu kao biološki koncept, uz sveopću pokornost toj
masonskožidovskoj dogmi koju je poput oštrice usmjerio na kršćansku Europu. Nakon
tajnovitog požara u Londonu 1666. godine za koji se sumnja da su ga podmetnuli slobodni
zidari, a za kojega su optužili Svetu Stolicu, anglikanski krivovjerci ponavljaju neviđeni
masakr nad katolicima, poglavito nad svećenstvom. Naime, za vrijeme vladavina tiranina i
bludnika Henrika VIII. (1509.-1547.), kao i njegove nezakonite kćeri Elizabete I. (1558.-
1603.), smaknuto je, najčešće spaljeno na lomači, više od trideset tisuća katolika (papa Pavao
VI. proglasio je svetima četrdeset mučenika iz Engleske i Walesa iz tih zlopatničkih
vremena). One katoličke crkve koje nije uništio podmetnuti požar, ulične horde su zapalile.
Obnovu Londona preuzelo je Kraljevsko društvo, društvo demonskog masonstva, sastavljeno
od “najuglednijih” engleskih znanstvenika, cjelokupne kraljevske obitelji, kao i anglikanskog
svećenstva. London od tada dobiva obrise masonskih i đavoljih oznaka i kodova, a mason-
stvo završava svoj proces stvaranja simbolike i rituala, koji se zadržao do današnjeg dana.
Požarom u Londonu počinje doba modernog masonstva.
Pošto je 1701. godine engleski parlament donio zakon kojim su samo pripadnici
Engleske crkve mogli polagati pravo na prijestolje, a niti supruga niti suprug
prijestolonasljednika ni u kojem slučaju nisu mogli biti katoličke vjere (taj zakon postoji i
danas, gdje suprug ili supruga engleskog vladara može biti bilo koje vjere, pa čak i ateist, ali
nikako katoličke), proveden je akt o submisiji. Oni preostali katolički svećenici koji su
preživjeli anglikansku inkviziciju, a koji na vrijeme nisu potpisali dokumente o submisiji,
zajedno su sa svim svojim župljanima, ženama i njihovom djecom bili pogubljeni. Engleska
je postala moderni Babilon, gdje se kao u jedinoj državi na Zemlji spojila vlast vjerskog
poglavara sa svjetovnom vlašću. Kada više nije bilo nikakve mogućnosti da će se Britansko
kraljevstvo (1707. god. došlo je konačnog ujedinjenja Engleske i Škotske) vratiti u okrilje
Svete Stolice, kada je dvorac francuskog kralja Luja XIV. bio pod opsadom čarobnjaka,

27
demonijaka, rozekrojcera, pomahnitalih alkemičara, kabalista i otpalih svećenika, a diljem
Europe, potpomognut reformacijom, zagospodario je masonski duh u vidu crkvenog
partikularizma i regalizma te nepovjerenja prema Svetoj Stolici, masonstvo je slavodobitno
skinulo krinke 1717. godine i pokazalo se tom sve više raskršćanjenom svijetu.
Od otkrića Amerike, današnju “obećanu zemlju” Sjedinjene Američke Države
naseljavali su razni pustolovi, razbojnici, ljudi sumnjiva morala, a od samog početka gotovo
planski, i slobodni zidari. Vješto su u svakoj državi SAD-a organizirali svoju vlast. Tako već
pedeset godina prije nego što je masonerija u Londonu prvi puta izašla u javnost, u državi
Južnoj Karolini je donesen državni ustav koji se isključivo temeljio na strogim masonskim
pravilima. Na guvernera Južne Karoline snažno je utjecao veliki majstor John Locke, filozof
tzv. britanskog empirizma. I danas je glavni grad Južne Karoline, Charleston, najveće
masonsko uporište SAD-a. Gotovo je svima poznato da je prvi predsjednik SAD-a, koji nam
se smiješi s novčanice od jednog dolara, George Washington, bio samo jedan od dvadesetak
američkih predsjednika koji su položili masonske prisege. Kamen-temeljac na poznatoj
zgradi američkog Capitola, američkog Kongresa, položio je predsjednik Washington u
obrednoj masonskoj pregači i bijelim rukavicama. Prilikom polaganja temeljnog kamena
koristio je masonski alat, a samo polaganje podsjećalo je na masonsku ceremoniju. Spomenik
Georgeu Washingtonu, poznati golemi obelisk (obelisk je simbol masonstva), slobodni zidari
su “posvetili” u svom ritualnom obredu. Stoga nas i ne čudi što je glavni grad SAD-a,
Washington, urbanistički postavljen prema strogo iscrtanim tlocrtnim masonskim simbolima i
kodovima (pentagram, Luciferovo oko itd.)
Od “otkrivanja” masonstva proces stvaranja Novog svjetskog poretka, odnosno
Sotoninog kraljevstva, kreće nezaustavljivim jednosmjerom. Kako su se pojavom masonstva
u javnosti organizirano rušile katoličke dinastije, po istom scenariju su se s vremenom rušile i
katoličke kompanije i nacionalne države, a na njihovo mjesto dolazili masonskojudejski
oligarsi, danas u masonskoj Sparti, SAD-u, popularno zvani neokonzervativcima. SAD
dobivaju posebnu ulogu u masonskom svijetu, postaju svjetski policajac koji je permanentno
u bar jednom ratnom sukobu. Tom ratničkom zemljom upravlja se iz istog masonskog
obeliska, Washingtona D. C, u kojemu se nalazi svjetsko sjedište najmoćnije masonske
organizacije Vrhovno vijeće škotskog obreda (Supreme Council of the Scottish Rite). Korijeni
Drevnog i prihvaćenog škotskog obreda, ili skraćeno Škotskog obreda sežu u daleku prošlost.
Međutim, taj Red sa trideset i tri stupnja masonske hijerarhije dobiva na golemom značaju u
SAD-u u 19. stoljeću, kada je general južnjačke vojske Albert Pike osnovao rasističku
organizaciju Ku-Klux-Klan kao tajni projekt Škotskog obreda.
Masonski bog Veliki Arhitekt Svemira, kao Božji “prvorođenac” Lucifer, postaje
lučonoša buduće sinkretističke univerzalističke pseudoreligije koja nezaustavljivo zamjenjuje
kršćanstvo. Na taj način jednosvjetski proces stvaranja jedne svjetske države u kojoj bi sva
moć i bogatstvo bili u rukama malobrojnih masonskih elitista, koliko god prije tri stoljeća iz-
gledao kao puka iluzija, danas postaje sasvim izvjestan. Putem nametnutih sukoba i ratova,
programiranih ekonomskih kriza i financijskih šok terapija, države kao političke institucije
postaju financijski i materijalno ovisne od svjetskoj vladajućoj kasti i postaju sužanj đavoljih
korporacija. MMF, kao najmoćnija masonska organizacija, pod motom slobodnog tržišta,
liberalne ekonomije i razvlašćenja državnog vlasništva, ciljano osigurava zavisnost i ropstvo
država prema svjetskim grabežljivcima. SAD, u kojima je masonstvo velevlast, imaju na sve
odluke MMF-a pravo veta. Najmoćniji svjetski grabežljivci, sa svojim multinacionalnim
korporacijama, kako bi lakše upravljali hedonističkim i prostodušnim pukom kojemu su puna
usta demokracije, globalizacije, multikulturalnosti, liberalizma i sličnih floskula, sponzoriraju
razne satelitske obitelji, čije kompanije postaju spona između “njih nedohvatljivih” i stvarnog
svijeta u kojem živi robotizirani čovjek. Primjerice, poznato je da je najmoćnija obiteljska

28
dinastija unutar američkog ustroja, Rockefeiler, sponzorirala obitelj Bush čija je dinastija,
ponajčešće zaslugama visokih masona škotskog obreda, bivših predsjednika SAD-a, Georgea
Herberta Walkera Busha i njegovog sina Georga Walkera Busha, postala značajan ekonomski
čimbenik, poglavito u vojnoj industriji.
Pitanje je koliko će se one malobrojne države, poput Putinove Rusije, Irana, zemalja
Južne Amerike, Sirije, Libije, Kube, Sjeverne Koreje itd., moći još nositi s čudovišnom eko-
nomskom i vojnom doktrinom vladara svijeta? Trenutni uspjesi i nezavisnost pojedinih
država od vladara svijeta ne smiju nas zavarati. Doktrina šoka putem ekonomske i fiskalne
nestabilnosti, kao i izazivanja ekonomskih kriza u kojima se vrtoglavo i turbulentno mijenjaju
cijene strateških proizvoda, samo požuruje nove ovisnosti i nova sužanjstva. U najmno-
goljudniju zemlju Kinu, u kojoj je politički komunizam urodio surovim državnim
kapitalizmom, naveliko je već ušao masonski kapital, poglavito židovski. U Iranu se, po
iskušanom receptu, nakon predsjedničkih izbora 2009. godine uvezlo “događanje naroda”, a
Rusija je sa svih strana opkoljena proturaketnim obrambenim postrojenjima. Doslovno su
zbunjujuća tumačenja američkih neokonzervativaca o razlozima postavljanja tih raketa u
Poljsku i Češku kao sprječavanja opasnosti od nuklearnog napada neke “izopćene države”
(Sjeverne Koreje ili Irana). Da je proturaketni štit tomu svrha, valjda bi bilo logično da je
postavljen bliže Iranu ili Sjevernoj Koreji, primjerice u Turskoj u kojoj je masonstvo također
velevlast, ili u drugim američkim satelitima: Kuvajtu, Kataru ili najlogičnije u Izraelu. Očito
je da je zadnji scenarij masonskih okultista za pokoravanje Rusije i vojna opcija, ako prije
toga Rusija ne klone pomoću šok terapije (npr. nerealnom cijenom plina i nafte na svjetskom
tržištu) kojom bi se nakon ekonomske krize pod vlašću nekog novog Jeljcina vratili židovski
oligarsi i učinili i od te zemlje podanicu masonstva, sastavnicu Novog svjetskog poretka.
Neslućeno bogatstvo u rukama malobrojnih, koji su kompaktna inicijacijska univerzalna
uprava iznad masonskih loža čitavog svijeta, dovelo je do toga da je glorifikacija čovjeka
došla tako daleko da ga se smješta na oltar i obogotvoruje. Masonska doktrina spasenja je
ustvari samoobogotvorenje, vrlo slično kako naučavaju i židovski kabalisti. Žeđ za novcem
pretvara se u žeđ za apsolutnom vlašću. Neograničena vlast, štujući “kult novca i čovjeka”,
sve više žudi za Luciferovim otkupljenjem, koji će, kako oni vjeruju, na svršetku vremena
stvoriti svoje kraljevstvo na Zemlji i pobijediti samog Krista. Za vladare svijeta istinska i
prava filozofska religija je vjerovanje u Lucifera koji je bog svjetla i bog bogova. Oni vjeruju
u pogansku doktrinu da je Lucifer dobrotvorni bog koji je ljude podučio znanosti, poput
Prometeja, prijatelja ljudi, u kojega su vjerovali pogani, koji im je dao vatru i podučio ih svim
zanimanjima.

Židovski cionisti

U zadnjim vremenima, kada čitav planet bude u rukama najokultnijih oligarha, na vlast
će doći najveći zlikovac, Antikrist. On će se predstavljati bogom, Mesijom kojeg Židovi
čekaju dva tisućljeća, i mnogi će Židovi u njega povjerovati. Antikrist, uz pomoć svog
gospodara Sotone, činit će opsjenarska čudesa i mnoge će narode također zavesti svojom
kratkotrajnom vladavinom (tri i pol godine), a vladat će despotski, nemilosrdno progoneći
kršćane i sve one koji mu ne budu pružali božanske počasti. O podrijetlu, domovini i
narodnosti toga velikog zlikovca Sveto pismo ne kaže ništa, ali još se među prvim kršćanima
provlačilo mišljenje da će Antikrist biti Židov i čedo javne bludnice. Neki kršćanski oci,
poput svetog Ireneja, nagađali su da će biti potomak starog židovskog plemena Danova.
Poznato je da je staro židovsko koljeno Danovo bilo najzloglasnije i najbezbožnije, tako da

29
im je kralj Jeroboam morao na žrtvenik postaviti zlatno tele kojemu su se Danovci klanjali
kao svome bogu. U prilog pretpostavci Antikrista kao Danovca ide i to što sveti Ivan u
Otkrivenju, pri nabrajanju izraelskih plemena iz kojih će 144 tisuće izabranika sjediti u raju
Božjeg jaganjca, ne navodi koljeno Danovo, i to, prema mnijenju svetog Ireneja, upravo zbog
velikog zlotvora koji će se iz njega poroditi. 1
Od izlaska masonstva u javnost, paralelno sa stvaranjem Novog svjetskog poretka,
osmišljen je i povratak Židova u Palestinu koji osim židovskih cionista podupiru i kršćanski
cionisti zvani ponovo rođeni kršćani. Zašto su ta dva procesa toliko neodvojiva jedan od
drugog? Izrael je za Židove ne samo obećana zemlja koju je Bog u savezu s Abrahamom
njima namijenio, već je Izrael i zemlja Mesijina dolaska. Budući da Židovi nisu prepoznali
iskupiteljski smisao golgotske žrtve, odbacili su tajnu Otkupljenja u ime zemaljskog cara,
stvoritelja hilijastičkoga židovskog carstva. Mesija se prema židovskom shvaćanju očekuje iz
doma Davidova, kao knez mira, spasitelj i kralj Židova u obnovljenom Jeruzalemskom
hramu. Sveti Pavao nas uči kako će Božji protivnik zasjesti u hramu Božjem, Ćiril
Jeruzalemski navodi da će Antikrist ponovo izgraditi Jeruzalemski hram, dok mnogi crkveni
oci zaključuju da će Antikrist imati sjedište u tom hramu. Jasno se dakle vidi sukladnost
ciljeva vladara svijeta i cionista. Otkrivenje (Ap 11, 1-13) središte posljednjih događanja
stavlja u Jeruzalem, na mjesto Kristovog prvog dolaska i njegovog razapinjanja. U Palestini u
kojoj se rodio Krist počet će rat kod Armagedona i završit će ljudska povijest.
Da čitav proces žurno ide svom svršetku jasno raspoznajemo iz činjenice da krajem 19.
stoljeća gotovo da nije ni bilo Židova u Palestini, do Prvog svjetskog rata bilo ih je svega 9 %
od ukupnog pučanstva, a danas Židovi imaju svoju militantnu državu Izrael s glavnim
gradom Jeruzalemom. Kao zadnja faza čitavog procesa, osim stvaranja jedne svjetske države,
odnosno jedne nadvlade, izgradnja je Jeruzalemskog hrama. Izgradnjom Hrama znati ćemo
da živimo u posljednim vremenima, jer tada trebamo očekivati Antikrista. Naravno da istinski
kršćanin može shvatiti tu golemu čežnju židovskog patničkog naroda, kojega je Bog toliko
ljubio, za dolaskom drugog Mesije, za ovozemaljskim kraljevstvom Izraela u kojemu će
Židovi vladati čitavim svijetom, odnosno za ostvarenjem zemaljskog raja u kojemu Židovi ne
bi izgubili svoju izabranost, pa i za izgradnjom Hrama. Mesijanska ideja je originalna
židovska ideja i čitava povijest se isprepliće likom Mesije, Mesije otkupitelja grijeha i Mesije
zemaljskog cara. Upravo u temeljnom postavku Mesije kao ovozemaljskog vladara koji će
vladati čitavom Zemljom vladari svijeta su vješto iskoristili neuništivi, gotovo mistični
židovski narod, koji u svojoj krvi nosi poseban emotivni naboj Božje providnosti. Oni su
uvjereni da će njihovog poglavara svjetske nadvlade, Antikrista, Židovi priznati kao svoga
Mesiju.

Ponovo rođeni kršćanski cionisti

Nove saveznike židovskim cionistima u poticanju naseljavanja Židova u Palestinu,

stvaranju isključivo židovske države u Palestini, kao i u izgradnji Jeruzalemskog hrama,
osmislili su i stvorili masonski demonijaci. Danas se ti saveznici nazivaju ponovo rođeni
kršćanski fundamentalisti (cionisti). Praktički je kršćanski cionizam nastao i prije nego što je
Theodor Herzl osnovao moderni židovski cionizam, a pojavio se u anglikanskim krugovima u
Engleskoj početkom 17. stoljeća, stoljeće prije nego što su se masonske lože pokazale
javnosti. Masonstvo je ubrizgalo ideju “izgubljenog plemena Izraela”, odnosno vjerovanje da

1
Nikola Batisić - Nikolaj A. Berdjajev: Antikrist u Hramu, Naklada Bošković, Split. 2009., str. 61.

30
su upravo kršćanski anglikanski cionisti taj Božji narod, a sve u svrhu gušenja antisemitizma
u Engleskoj, pošto su masonske lože sve više dobivale današnju sliku spoja i harmonije
judejstva i anglikanstva. Poznati britanski imperijalisti bili su kršćanski cionisti, a među
njima je svakako najznačajniji lord Arthur Balfour, ministar vanjskih poslova koji je 2.
studenog 1917. godine uručio lordu Walteru Rothschildu, predsjedniku engleske federacije
židovskih cionista, čuvenu Balfourovu dekleraciju kojom je Židovima darovao domovinu u
Palestini.
Bujanje fundamentalističkih sekti i kultova ponovo rođenih pokrenula je CIA pedesetih
godina 20. stoljeća, prema projektu braće Rockefeller - Nelsona, Laurancea i Davida. Sve je
počelo tzv. pravom istinom kojom su kršćanski prevoditelji Biblije preplavili u misijama
ruralna područja Južne Amerike. Njihov organizirani ustroj pokrenut je u SAD-u za vrijeme
predsjednika Richarda Nixona 1969. godine, nakon Drugog vatikanskog koncila kada se nisu
ispunila očekivanja masonskih elitista da Katolička crkva bude u neku ruku saveznik
vlastodršcima te spartanske države. Događaji koji su uslijedili poslije šokantnih terorističkih
napada 11. rujna 2001. godine i demagoško manipuliranje tim događajem od strane jednog
pripadnika ponovo rođenih kršćana, predsjednika Georgea W. Busha, kršćanski cionizam su
pretvorili u ozbiljnu političku snagu. Procjenjuje se da je danas samo u SAD-u oko trideset
milijuna pripadnika tih bljutavih mješavina krivovjernih sekti, odnosno kršćanskih
fundamentalista. 2
Svakako su najznačajniji među njima: pripadnici Scientološke crkve kojoj pripada
većina hollywoodskih jet-settera, Pentekostalne crkve (njoj pripada obitelj Bush), Baptističke
crkve koja sama priznaje da među njenim članovima ima oko 500.000 masona, Crkve
ujedinjenja kontroverznog “velečasnog” Moona, Jehovini svjedoci, itd. Njih je CIA kao svoje
obavještajne organizacije infiltrirala u društveno političku zbilju zemalja u tranziciji,
poglavito u Hrvatsku za vrijeme Domovinskog rata. Poznato je da su pripadnici ponovo
rođenih kršćanskih evangelista pretežito s američkog juga gdje se i poslije Američkog
građanskog rata gaji rasistička mržnja prema crncima, katolicima i, ironično, prema Židovima
kao prema “inferiornim” skupinama. Što to onda spaja te ortodoksne protestantske
nacionaliste i antisemite s židovskim cionistima? Isto poslanje o sudnjem danu. Kršćanski
cionisti također ubrzavaju dolazak zadnjih vremena, vjerujući da je on ostvariv samo ako će
se čitav židovski narod vratiti u Izrael, ako će se država Izrael protezati na čitavom teritoriju
Palestine (stoga nam je jasan njihov izričit i isključiv stav o nepriznavanju nikakve au-
tonomije za Palestince na području pojasa Gaze i Zapadne obale), i ako će Židovi izgraditi
treći Jeruzalemski hram. Tada slijedi Kristov drugi dolazak kada se Židovi moraju obratiti na
kršćanstvo. Oni koji se ne obrate nestat će u zadnjem boju na Armagedonu. Upravo do
drugog Kristovog dolaska poslanje je svim cionistima isto, a na svršetku svijeta Židovi
umjesto Krista očekuju svog Mesiju. To je i sljubilo antisemitske ponovo rođene
fundamentalističke evangeličke karizmatike, često i one najkorumpiranije, s
najortodoksnijom židovskom desnicom, kao i čelništvom izraelske stranke Likud. Jedni i
drugi šute o tim zadnjim vremenima, vjerujući u svoje viđenje ostvarenja proroštva.
Taj sklad ljubavi između dviju oprečnih cionističkih organizacija, nadahnjivan i hranjen
od svojih mentora vladara svijeta, završit će izgradnjom novog biblijskog Salomonovog hra-
ma. Međutim, na mjestu nekadašnjeg Salomonovog hrama izgrađeno je najveće muslimansko
svetište, Kupola na stijeni, džamija al-Aqsa, za koje muslimani vjeruju da se s tog mjesta
Muhamed uzdigao Alahu na nebo. To sveto mjesto za muslimane postalo je najveće mjesto
prijepora, koje i jedni i drugi cionisti imaju namjeru srušiti. Znakovit je bio veliki požar u tom
svetištu 21. kolovoza 1969. godine, po mnogima podmetnut. U svakom slučaju mnogo je

2
F. William Engdahl: Stoljeće rata 2, Detecta, Zagreb, 2008., str. 172., 182., 204., 210.

31
planova za rušenje al-Aqse, kao i za preuzimanje pripadajuće zemlje. Židovski cionisti potiho
kupuju zemljišta oko Brda hrama. Tijekom predizborne kampanje za izraelski Knesset 28.
rujna 2000. godine, kontroverzni Ariel Sharon s tisuću policajaca je prijetio Palestincima sa
svetog Brda Hrama, njegove pristaše iskopali su tunel do samog islamskog svetišta, a
kršćanski evangelisti su zajedno sa židovskim teroristima osnovali Zakladu jeruzalemskog
hrama (The Jerusalem Temple Foundation) čije brošure uključuju sasvim određenu
“pripremu” za izgradnju Hrama. Na čelu Zaklade je naftaš i ponovo rođeni kršćanski cionist
Terry Risenhoover, prijatelj bivšeg američkog predsjednika Reagana. Tajnik za međunarodna
pitanja Zaklade je Stanley Goldfoot, “nacist” i bivši član terorističke skupine Stern Gang koja
je u srpnju 1946. godine postavila bombu u hotelu Kralj David u Jeruzalemu i time usmrtila
stotinjak Britanaca. Ako je za mnoge neokonzervativce novi svjetski rat započeo 11. rujna
2001. godine, rušenje svete islamske džamije al-Aqse bit će svima znak da su u pravu i da
smo vrlo blizu strašnoga Božjeg suda. 3
Isto ono što povezuje masonske okultiste sa židovskim cionistima, “ovozemaljski raj” u
kojemu će vladati Antikrist, odnosno lažni židovski Mesija, povezuje i masonstvo s ponovo
rođenim kršćanima. Pogledamo li naučavanje samo jedne od tih najaktivnijih nakaznih sekti,
Jehovinih svjedoka, vidjet ćemo da za njih Isus nije Bog ni čovjek, već Jehovin glasnogov-
ornik u kojemu je arkanđeo Mihael uzeo svoje privremeno ljudsko tijelo. Kako su Jehovini
svjedoci prepravili i iskrivili mnogo tekstova Novog zavjeta, tako i neke tekstove tumače
doslovno. Primjerice, 144.000 kršćana će primiti nebesku nagradu (Otk 14, 1-3) nakon
Armagedona, to jest bitke velikog dana Boga Svemogućega, a nakon toga slijedi tisućljetno
Kristovo kraljevstvo koje će uspostaviti raj na cijeloj Zemlji. Za njih to znači da će nakon
Amargedonskog boja Jehovini svjedoci biti jedini pošteđeni i vladat će u smirenoj sreći na
zemlji, a onih 144.000 “pomazanih”, najzaslužnijih Jehovinih svjedoka postat će duhovna
stvorenja i otići u nebo. Vjernici drugih religija za njih su okorjeli grješnici, poglavito
poglavari katoličkih crkava (vukovi prerušeni u ovce), koji će biti posve uništeni, jer za
Jehovine svjedoke duša nije besmrtna. 4
Upravo naglasak na “Kraljevstvo - raj na čitavoj Zemlji” je osnovna poveznica ponovno
rođenih evangelističkih propovjednika s masonerijom. Stoga nije nimalo čudno što danas
ponovo rođeni fundamentalisti imaju sve značajniju ulogu među elitnim neokonzervativcima,
odnosno u masonskom piramidalnom ustroju vladanja Zemljom. Tako ponovo rođeni krš-
ćanski cionisti, židovski cionisti i njihovo mentorstvo masonstvo, istim osmišljenim i
brutalnim metodama, običnom čovjeku neprepoznatljivim, i jednakim žarom i tlapnjama, žele
doći do zajedničkog cilja. U tom zemaljskom kraljevstvu umjesto Jehovinog glasnogovornika
Isusa, ili židovskog Mesije, masonski okultisti očekuju vladavinu Antikrista, nadahnutog
lažnim prorokom, Sotonom. Kraljevstvo Antikrista na Zemlji, prema Svetom pismu, bit će
stvarno uspostavljeno, ali nakon kratke vladavine drugim Kristovim dolaskom svi zakrinkani
okultistički moćnici, kao i njihovi podanici, završiti će u vječnom ognju.

3
F. William Engdahl: Stoljeće rata 2, Detecta, Zagreb, 2008., str. 216.- 219.
4
Jean Vernette: Sekte, Verbum, Split, 2004., str. 46. i 49.

32
 II. MASONSTVO KAO VELEVLAST

Dualni karakter Hrvata

Izlaskom masonstva u javnost Europa više nije bila ista. Poznato je da je do tog vremena
središte oko kojeg se kretala čitava kršćanska civilizacija bila liturgija, a čitava umjetnost i
kultura Zapada izvirala je iz potrebe Crkve da veliča i promiče ljudsko spasenje u Kristu i po
Kristu. Zaokret je bio prestrašan. Masonstvo je osmišljenim liberalizmom otkinulo svu um-
jetnost, filozofiju i znanost od Crkve. Sotona se uz pomoć rastuće masonerije uvlačio na dvor
kršćanskih vladara Europe, poglavito u protestantskim zemljama, Velikoj Britaniji, Švedskoj,
Prusiji i Nizozemskoj. Masonske lože vrvile su osebujnom klijentelom, od okultista,
kabalista, čarobnjaka, alkemičara i nekromanta, do raznih egzibicionista i anarhista. Postupno
masonstvo preuzima i katoličke dvorove, gdje katolički monarsi po uzoru na protestantske
crkve žele upravljati Crkvom u svojoj monarhiji. Epicentar tog regalizma kao surove
katoličke kataklizme nastaje u Francuskoj. Slijede ga njemačke zemlje, a ukorijenjava se i u
Habsburškoj monarhiji pod imenom jozefinizam.
Paralelno s epidemijom regalizma stigao je Descartesov racionalizam koji je odbacio
Božju objavu i nezaustavljivo vodio u vjerski skepticizam. Skepticizam je otvorio vrata
pravoj koloniji hedonističkih slobodnjaka koji se okreću isključivo ovozemaljskim
materijalnim porocima. Demonsko masonstvo iznjedrilo je i novi “proizvod”, deizam, koji se
iz Engleske proširio na sve države Europe. Za razliku od ateizma, deizam je djelovao
“profinjenije” jer on nije nijekao Božju opstojnost, ali ju je zamagljivao i udaljavao od
čovjeka. Deizam ne vjeruje da se Bog prikazao čovjeku kroz riječi iz Biblije i ne vjeruje da se
čovjek može približiti Bogu kroz bilo kakvu religiju. Za njih je Bog samo stvorio kozmos,
navio ga poput sata i distancirao se od njega. Napokon je sve završilo u agnosticizmu.
Logičan slijed je kasnije vodio u scijentizam, religiju bez imalo transcendencije koja je
trebala zamijeniti kršćanstvo. Kao zadnji korak masonstvo je ponudilo sveopći modernizam s
kojime se Crkva bori još i danas. Modernizmom masonstvo jednostavno želi pokoriti
Katoličku crkvu koju nije uspjelo srušiti svim ranijim filozofsko-teološkim izmišljotinama i
pokusima. Modernizam, pod izravnim utjecajem njemačkog protestantizma, nastoji
“racionalizirati” kršćansku vjeru i iz nje odstraniti sve dogme i nadnaravne elemente.
U tom masonskom raskršćavanju Europe, Hrvati su kao “nevažan općesvjetski narod”
preživljavali svoju patničku sudbinu u Habsburškoj Monarhiji i u Turskom Carstvu. Njima su
tuđinci pisali povijest, jer sami nikada nisu stali pred zrcalo i sačinili svoju etnopsihološku
analizu, smještajući ih u etnogenezu Slavena, jednog miroljubivog naroda, naroda tamburice.
Hrvati su na vjetrometini sukoba i ratova, na križištu vjera i civilizacija, uporno dokazali
svoju malodušnost, manjak energije i samopouzdanja, klonulost i nedostatak ideala. Otuda i
nagodbenjaštvo kao stalna sklonost hrvatskog političkog mentaliteta, od ugovora s papom
Agatonom do Daytona, a poglavito ono iz 1102. godine. Osim toga, Hrvati su skloni iselja-
vanju, ali nikada u novom svijetu nisu osnovali niti jednu koloniju, a kamoli državu koja bi
bila hrvatski obilježena. Za razliku od Srba koji imaju neodoljivu snagu asimilacije i koji su s
čarobnom bizantskom hipnozom asimilirali sve nehomogene narode u svom okruženju,
Hrvati su činili upravo suprotno. U iseljeničkom svijetu su se “solidarizirali” s ostalim
narodima, te se internacionalizirali i asimilirali. Primjerice, dva milijuna Iraca u SAD-u
uvijek će biti dva milijuna Iraca, dok je dva milijuna Hrvata u SAD-u vrlo brzo postalo dva
milijuna Amerikanaca. Iz toga razloga je “narod zemlje” (bizantski car Konstantin

33
Porfirogenet je tvrdio da ime “Hrvat” dolazi od toga što su Hrvati imali puno zemlje)
danomice postajao narod sa sve manje zemlje.
Postoji i druga strana tog dualističkog karaktera Hrvata. Iz tog latergičnog hrvatskog
karakternog okvira svakako je izlazila sfera hrvatske umjetnosti, poglavito književnosti, kada
su u zanosu ljubavi, zanosu mržnje, zanosu žrtve, ili zanosu razočaranja napisana najvrjednija
djela svjetske književnosti. Još je nešto odudaralo od tog malodušnog nagodbenjaštva. To je
vojnička umješnost Hrvata. Kao što je povijest često potvrđivala, Hrvati su uz Nijemce
najbolji vojnici, s tim da se Nijemci bore s više stege, a Hrvati s više strasti. Ta obrambena
nepobjedivost Hrvata ojačana je svetim Petrom i ugovorom s papom Agatonom 679. godine,
a također je nedvojbeno vezana uz ne-napadačku narav Hrvata. Tu svoju vojničku sposobnost
konačno su Hrvati dokazali u veličanstvenim pobjedama u Domovinskom ratu.
Taj nagodbenjački narod ima još jednu istaknutu mentalnu crtu, a to je čvrsta vjera.
Upravo je ta privrženost Svetoj Stolici sačuvala hrvatski narod od potpunog uništenja mason-
skih grabežljivaca. Međutim, oni Hrvati koji su prihvatili islamsku vjeru također su postali
najčvršći muslimanski vjernici. Hipotetički, da su Hrvati svojedobno osnovali svoju na-
cionalnu katoličku crkvu spriječili bi osnivanje Crkve bosanske i pitanje je bi li se uopće
krstjanski pokret u Bosni značajnije razvio. Na taj način bi poput pravoslavnih crkava Hrvat-
ska katolička crkva priznala osmanlijsku vlast, a Hrvati bi sačuvali polovicu izgubljene
zemlje i naroda. Isto tako si možemo postaviti pitanje glede protestantizma. Da su Hrvati
protestantizam prihvatili, umjesto što su bili najžešći njegovi protivnici, danas bi Hrvati imali
mnogo prijatelja na Zapadu i Hrvatska bi već odavno bila ravnopravni član Europske unije.
Ali to više ne bi bila ista Hrvatska, najtvrđi bedem masonskim grabežljivcima, država
Antemurales Christianitatis. Vjernost Hrvata Vatikanu zasigurno je razlog njihove “zle
sudbine” od Zvonimira do Tuđmana i “štetnih” ugovora s tim istim Vatikanom, ali samo su
Hrvati, kako kaže veliki Tin Ujević, papskiji od pape. 5

Začetak masonstva u Hrvatskoj

Kada su se slobodni zidari pokazali javnosti 1717. godine, sa zaprepaštenjem se utvrdilo

da je čitava mreža dobro organiziranih tajnih društava postojala u svakom gradiću Engleske,
Škotske, Walesa i Irske. Godine 1725. javno se proglašava Velika loža Irske s velikim
meštrom grofom od Rosse, dok se u Škotskoj tek 1737. prvi puta javno okupila Velika loža
Škotske. S britanskog otočja, uz potporu kraljevske obitelji i Anglikanske crkve, organizirano
masonstvo dolazi na kopno Europe. Nije slučajno što im je na prvom udaru bila upravo
katolička Francuska, tada bedem katolicizma. Masoneriju je u Francuskoj organizirao
nesuđeni britanski kralj Jakov III., Andrew Michael Ramsay, koji je postao i veliki meštar
pariške slobodnozidarske lože 1737. godine. Masonstvo se vrlo rano organiziralo i u
Habsburškoj Monarhiji. Naime još 1731. godine engleski poslanik lord Chesterfield uveo je u
ložu Franza od Lothringije. Pošto su španjolski Habsburgovci izumrli 1700. godine, a 1740.
vodio se i rat za austrijsko prijestolje jer više nije postojala muška loza Habsburgovaca
(glavni razlog njihovog izumiranja je incest jer su sklapali brakove unutar svoje obitelji),
Marija Terezija udala se upravo za tada već visoko pozicioniranog masona Franju Stjepana
Lotarinškog. Od tada Beč postupno gubi sva svoja prepoznatljiva samorodna obilježja
mijenjajući ih judejsko-masonskim sinkretizmom. Anacionalna i razaračka devijacija počela

5
Petar Vučić: Židovstvo i hrvatstvo, Croatiaprojekt, Zagreb, 2001., str. 222., 228.- 231.

34
se širiti na sve zemlje Monarhije, čineći kao takva dalekosežni razdor u nacionalnoj svijesti
hrvatskog naroda.
Sveta Stolica je vrlo brzo uvidjela vezu između masonstva i sotonizma te se žestoko
odupirala “đavoljem modernizmu” toga vremena. Još je papa Klement XII. uvidio veliku
opasnost masonstva i jasno ih svrstao u najveće neprijatelje svakog pozitivnog kršćanstva, a
poglavito Katoličke crkve. Smatrao ih je također odgovornim za pojavu reformacije u Europi,
odnosno za odvajanje anglikanske i luteranske protestanske zajednice od Katoličke crkve.
Papa Klement XII. je ekskomunicirao masonstvo i proglasio ih neprijateljima kroz stoljeća,
izdajući 1738. godine bulu In Eminenti Apostolatus Specula. Zanimljivo je da zaslugom
masona Franje Stjepana Lotarinškog papina bula protiv masonstva nije niti proglašena u
Monarhiji. Stvarala se percepcija u višim slojevima društva da masonstvo nije nikakva
opasnost po društveni poredak i tradicionalne duhovne vrednote. Ta percepcija je poput
metastaza zahvatila hrvatsko plemstvo koje je, prečesto iz samoljubivog egoizma, a
djelomično i iz pogrešnog vjerovanja da će se putem članstva u masonskim ložama Hrvatska
lakše oduprijeti carskom apsolutizmu, postalo oruđe masonskih okultista u stvaranju
Sotoninog kraljevstva na Zemlji.
Početak masonstva u hrvatskim zemljama pojavljuje se utemeljenjem bečke lože Tri
počela (Aux trois canons, Zu den drei Kanonen) 1742. godine. Jedan od utemeljitelja lože bio
je i grof Sigismund Gondola-Gundulić koji je postao njen starješina 1744. godine. U tu ložu
je primljen i grof Kažimir Drašković (obitelj Drašković dala je niz hrvatskih masona). Ipak,
prva loža koja je utemeljena na hrvatskom tlu, a ujedno je i prva masonska loža kod južnih
Slavena, je loža Ratno prijateljstvo ( L 'Amitié de la Guerre, Zur Keigsfreundschaft), ute-
meljena u Glini 1759. godine. Tu ložu je osnovalo hrvatsko plemstvo, a bila je pod jakim
utjecajem francuskog masonstva, tako da su se i svi ritualni obredi obavljali na francuskom
jeziku. Njezin prvi veliki majstor bio je grof Ivan Drašković kojega slobodno možemo
nazvati ocem hrvatskog masonstva. Grof Ivan Drašković utemeljio je 1773. godine i ložu
Razboritost (Prudentia).
U Varaždinu su osnovane dvije lože: 1772. godine, na poticaj grofa Draškovića,
Savršeni savez (Union parfaite) koja je radila na latinskom jeziku, s velikim majstorom
grofom Stjepanom Niczkyijem, i 1775. godine loža Sloboda (Libertas) koja je radila na
njemačkom jeziku, s velikim majstorom grofom Ladislavom Erdôdyijem. Grof Stjepan
Niczky bio je veliki župan Križevačke županije koji je pored lože Savršeni savez u Varaždinu
utemeljio i ložu u Križevcima i ložu Budnost u Osijeku. Grof Ivan Drašković utemeljio je u
Otočcu 1777. godine ložu Nepobjediva ruka vojske (L'Invincible aux bras Armes), a u
Karlovcu 1780. godine utemeljuje ložu Hrabrost U Petrovaradinu je 1785. godine grof
Andrej Hadik osnovao ložu Poštenje (Probitas).
Već u prvim godinama organiziranog masonstva u Hrvatskoj masonske lože brojile su
preko tisuću članova, uglavnom aristokracije, vojničkih časnika, državnih službenika i gdje
kojeg pripadnika nižeg svećenstva. Postupno se masonske lože počinju organizacijski
udruživati te se u dvorcu Brezovica kraj Zagreba 1775. godine osniva nova hrvatska Velika
loža (Latomia Libertatis sud Corona Hungariae in Provinciam redacta), pod čijom su
zaštitom radile četiri lože: u Zagrebu, Glini, Varaždinu i Križevcima. Na čelu te nezavisne
hrvatske velike lože bio je veliki majstor, a na čelu okruga (u Glini i Zagrebu) stajao je
zastupnik velikog majstora (comendator). Koncem 1779. godine na trećoj Skupštini Velike
lože Hrvatske u dvorcu Klenovniku prihvaćena je Konstitucija kojom je proglašena
nezavisnost od stranih loža, a usvojeni su novi Statut i Rituali. Na temelju Draškovićevih
opservacija utvrđen je način primanja svakog novog člana kao i način svečanog prisezanja.
Kod prisege je svaki kandidat prisezao svojoj masonskoj braći na vječno prijateljstvo i ljubav,
te čuvanje masonske tajne koju ni u kom slučaju ne može odati profanima, u koje spada i

35
njegova najuža obitelj, uz pristanak na najgore uništenje ako drugačije postupi. Veliki majstor
je prigodom inicijacije prijetio kandidatu za slučaj izdaje neizbježnom osvetom, od koje ga,
kako mu je izričito naglašeno, ne će moći zaštiti ni oltari, ni crkve, ni kraljevska prijestolja. 6
Konstituiranjem Velike lože Hrvatske, veliki majstor postao je grof Ivan Drašković, prvi
nadzornik postao je Aleksandar pl. Pastori, a drugi nadzornik pukovnik Knežević iz Gline.
Pod patronatom velike lože radilo je devet loža: Sloboda iz Varaždina, Mudrost iz Zagreba,
Ratno prijateljstvo iz Gline, Nepobjediva ruka vojske iz Otočca, Budnost iz Osijeka,
Velikodušnost iz Budimpešte, Šutljivost iz Bratislave, Zeleni lavovi iz Praga i Tri bijela
ljiljana iz Temišvara. Druga varaždinska loža Prijateljstvo nije se priključila Draškovićevom
sustavu, već je ostala raditi pod okriljem Velike zemaljske lože u Berlinu. Međutim Velika
loža Hrvatske nije dugo samostalno djelovala jer je na Prvom kongresu slobodnih zidara iz
Habsburške monarhije 1784. godine u Beču utvrđeno da će čitava Monarhija imati samo
jednu veliku ložu. Tu su delegati osnovali veliku ložu, sastavljenu od četiri provincijalne
lože. U Ugarsku provincijalnu ložu pristupile su sve lože iz Ugarske, Hrvatske, Slavonije i
Dalmacije.
Zanimljivo je aktivno članstvo zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, tada još
kanonika, u masonskoj loži Razboritost (Prudentia). Teško je dokučiti poriv kanonika
Vrhovca za pristup u članstvo masonstva. Očito se radilo i o neznanju o iskonskoj okultnoj
naravi, luciferijanstvu i stvarnim ciljevima masonstva. Činjenica je da samo masoni na na-
jvišem stupnju masonskih loža, pravi okultisti i demonijaci, poznaju ishodišni cilj masonstva,
dok masoni na nižim stupnjevima masonske ljestvice obično iz nekog cilja, prečesto i os-
obnog probitka, pristupaju masonstvu. Razloge svakako treba tražiti u sveopćem pokretu koji
je zahvatio čitavu Europu, a koji je krenuo od jakobinskih prosvjetitelja u doba Francuske
revolucije. Vrhovec nije prepoznao da je duhovni pokret prosvjetiteljstvo nastalo po
nadahnuću “nositelja svijetla” Lucifera. To vrijeme bilo je i doba približavanja svih južnih
Slavena i težnja za federalizacijom Habsburške monarhije. Vrhovec je znao da je bez članstva
u masonstvu to nemoguće ostvariti. Osim toga, kod dijela hrvatskog svećenstva, a tako i kod
kanonika Vrhovca, postajala je vječna dilema treba li stvoriti Starokatoličku hrvatsku crkvu
kojoj na čelu ne bi bio vatikanski Papa nego hrvatski poglavar, tako da se i u tom eventual-
nom otklonu od Svete Stolice kriju razlozi Vrhovčevog pristupanja masonstvu.
U svakom slučaju taj veliki humanist i graditelj, biskup Maksimilijan Vrhovec, ostat će
upamćen po mnogim crkvama i građevinama koje je dao izgraditi. Svakako je najznačajniji
zagrebački park Maksimir, svečano otvoren 1794. godine. Od hrastove šume nastao je
najstariji javni perivoj u ovom dijelu Europe. Možda je manje poznato da je Maksimir
projektiran od niza masonskih simbola i kodova. Nakon smrti biskupa Vrhovca uređenje
parka i brigu o njemu nastavio je nadbiskup dr. Juraj Haulik. Nadbiskup Haulik rodio se u
Trnavi u Slovačkoj, a nama Hrvatima posebice je omiljen svojom dragom rečenicom: “Rodio
sam se kao Slovak, a umrijet ću kao Hrvat.” Godine 1843. nadbiskup Haulik je dao izgraditi
crkvicu svetog Jurja i, koliko je to bilo moguće, ispravio je masonske tlocrte perivoja. U
Haulikovo vrijeme taj se zagrebački perivoj zvao Jurjaves, upravo po izgrađenoj crkvici.
Smrt dr. Haulika zagrebački slobodni zidari su željno očekivali i odmah nakon njegove smrti
promjenili su ime najljepšem zagrebačkom perivoju u Maksimir, prema njegovu utemeljitelju
biskupu Maksimilijanu Vrhovcu.

6
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 20.

36
Kraj Draškovićevog masonstva

Pristupanjem hrvatskih masonskih loža Ugarskoj provincijalnoj loži ubrzano je

rashrvaćenje hrvatskih masona koji će sve više naglašavati svoj kozmopolitizam i sve više se
odnarođivati od hrvatskog političkog i kulturnog bitka. Sve se to poklopilo s odlukom
Hrvatskog sabora da se Hrvatska podvrgne Ugarskom namjesničkom vijeću. Naime, nakon
požara u Varaždinu 1776. godine, tradicionalno glavni grad Zagreb ponovo je postao
upravnim središtem. Hrvatski staleži su u Hrvatskom namjesničkom vijeću, osnovanom
1767. godine (Vijeće su sačinjavali ban i pet savjetnika imenovanih od carskog dvora, a za-
sjedalo je u Varaždinu), vidjeli opasnost za tradicionalna prava Sabora te su se, uz svesrdnu
potporu ugarskih staleža, založili za ukidanje te ustanove. Tako je hrvatsko plemstvo, potpo-
mognuto hrvatskim masonima kojih je već znatan broj bilo i u Saboru, Hrvatsku 1790. godine
izručilo ugarskoj hegemoniji. U toj su odluci Mađari vidjeli ostvarenje svog sna o stvaranju
mađarske nacionalne države od Karpata do Jadrana.
Hegemonističke pretenzije Ugarske uskoro će izazvati permanenti sukob Hrvata i
Mađara koji će obilježiti hrvatsku politiku sve do propasti Habsburške monarhije. Pošto
hrvatski narod nije širiteljski ni osvajački, a poglavito ne asimilatorski, već je više
očuvateljski i etnički distanciran narod čiji se praetnikum sa 120.000 kvadratnih kilometara
sveo na reliquiae reliquiarum, počinje se okretati svom zlokobnom južnoslavenstvu.
Paradoksalan je dualni mentalitet Hrvata. S jedne strane imamo najviteškije junaštvo i
najčvršću vjeru, a na drugoj strani gotovo lirsku pasivnost, naivnu povodljivost i nekritičnost
prema svakom tuđincu koji želi ukrasti novi komad hrvatske zemlje. Hrvati kao politički
nemitotvorni narod koji svakome vjeruje bez imalo promišljanja i koji lako zaboravlja krivce
za sve zlo koje su mu učinili, pokleknut će pred novim uzurpatorom s istoka.
Praktički je nestalo Draškovićevog masonstva iz 18. stoljeća koje je bilo perjanica
hrvatske političke zbilje, koje je bilo hrvatsko, pomalo prostodušno, ali nezatrovano
okultizmom i ezoterijom. Hrvatsko masonstvo pod izrazitim utjecajem framasona počinje sve
više gubiti pridjev “hrvatsko”, da bi postupno potpuno zatajilo i teško posrnulo u svojoj
jugoslavenskoj ideji. Jasno da je tomu pridonijela i velikosrpska ideja stvaranja Velike Srbije
predvođena Srpskom pravoslavnom crkvom, čiju asimilatorsku politiku započinje u
Hrvatskoj patrijarh Arsenije Crnojević koji na poziv Habsburgavaca 1690. godine sa 36000
obitelji naseljava Hrvatsku i južnu Ugarsku. Srpska pravoslavna crkva, po svom pravilu Tko
pripada srpskoj pravoslavnoj crkvi, toj je Srbin, pretvarala je sve narode u svom okruženju u
Srbe (kako nekad Rašane, Zečane, Neretljane i Humljane, tako od osnivanja svojih
mitropolija i eparhija u 18. stoljeću u Hrvatskoj i Hrvate, Vlahe, Cincare, Rome itd.). Srbi su,
poput Židova, poistovjetili svoju vjeru s nacijom jer je njihovo pravoslavlje ustvari
svetosavlje u službi velikosrpstva. Prema tome njihova Pravoslavna crkva nije istinska
ekumenska Božja crkva kao većina Pravoslavnih crkava, budući da Srbi pretežito nisu
vjernici, a veći dio njih uopće nije niti kršten, već je njihova crkva politička hegemonistička
institucija. Stoga za većinu Srba vjerovanje u pravoslavlje nije vjerovanje u Božje poslanje,
već vjerovanje u svetosavsko srpstvo.
Ono s čim se stopila Srpska pravoslavna crkva u svojim osvajačkim ambicijama je
srpsko masonstvo. Slobodno zidarstvo se najprije pojavilo u predustaničkom Beogradu kra-
jem 18. stoljeća. Osnovao ga je beogradski vezir Mustafa-paša koji je gajio izrazitu naklonost
prema Srbima. Među najpoznatijim članovima masonskih loža bili su Petar Ičko, Janko
Kostić i Pavle Popović. Značajno je to da su svi oni bili vođe srpskih ustanaka. Karađorđe
Petrović, vođa Prvog srpskog ustanka, također je bio vrlo blizak masonskim organizacijama.
Međutim, svakako je najznačajniji srpski mason bio srpski iluminatist, jakobinac i reformator
Dositej Obradović koji je slobodnozidarski duh utkao u javni život i javno mnijenje srpstva,

37
povezujući ih na internacionalnom planu s masonstvom Zapada. Praktički od osnutka
Kneževine Srbije 1815. godine do danas, srpskom politikom dominiraju slobodni zidari koji
imaju golemo uporište u vladajućoj kasti Srbije, stvarajući neraskidive političke sveze sa
zapadnim masonskim svijetom.

Novo masonsko bratstvo Iluminati

Osim širenja masonskih loža diljem Planeta, razvijale su se i druge okultne sljedbe i
dogme usko povezane sa slobodnim zidarima. Jedan od najpaklenijih umova prosvjetiteljskog
vremena je pokršteni bavarski Židov rođen u Ingolstadtu, čudovišni Adam Weishaupt. On je
1776. godine osnovao demonsko društvo bavarskih iluminata. Taj red iluminata, “nositelja
svjetla”, vrlo lako povezujemo sa “Svjetlonošom”, odnosno Luciferom. Weishaupt s redom
iluminata postaje najveći prevratnik i anarhist, s neskrivenom mržnjom prema kršćanstvu,
Crkvi i autoritetu Svete Stolice, nadahnjujući se gnostičkim učenjima koje povezuje s
političkim rušilačkim idejama i prevratničkim programima. Kao strastveni sotonist,
Weishaupt je vrlo brzo postao najutjecajniji vrhovnik među slobodnim zidarima. Iluminati
vjeruju da upravo oni primaju znanje s onoga svijeta (poznato i od koga) kako bi oslobodili
ljudski um od ovozemaljskih okova, odnosno od nazadnog kršćanskog vjerovanja. Njihovo
naučavanje i žudnja je san o “zlatnom dobu”, “gradu ljubavi”, odnosno o Novom svjetskom
poretku.
Kako bi se to postiglo trebalo je srušiti kršćanski monarhistički sustav u svijetu i na
njegovo mjesto dovesti liberalnu buržoaziju. Osim toga, narode i države je potrebito
pretvoriti u suparničke tabore koji bi se razlikovali politički, vjerski i ekonomski, kako bi se
mogli isprovocirati sukobi i ratovi između njih. Iluminatna društva u takvim slučajevima
financiraju sve sukobljene strane. Primjerice za vrijeme Napoleonovih ratova četiri brata
Rothschild financirali su četiri različite strane. Jedan je financirao Napoleona, drugi Veliku
Britaniju, treći Habsburšku Monarhiju, a četvrti Rusiju. Ratovi iscrpljuju sve strane u sukobu,
pobjednike i pobijeđene, i tako osiromašene države potpadaju pod njihovu financijsku
ovisnost. U citadeli židovskih financijskih moćnika i iluminatne okultističke masonerije u
Franfurtu, kojima je suvereno vladao Mayer Amschel Rothschild, donosili su se pakleni
planovi rušenja pojedinih dinastija, kao što su ubojstvo francuskog kralja Luja XVI.,
švedskog kralja Gustava III. itd. Red se tijekom 18. stoljeća vrlo brzo proširio po čitavoj
Njemačkoj, Švicarskoj, Poljskoj, baltičkim zemljama, kao i Habsburškoj Monarhiji.
Da bi plan rušenja kršćanskih dinastija, kao i vladanja svijetom iz jednog okultnog
središta, postao općesvjetski, općenarodni i općenapredni, masonstvo se moralo izdići iz crne
magije i sotonizma i u pročelju ljušture odgojiti armade racionalista, skeptika, deista,
nihilista, agnostika i ateista. Na taj način nitko više ne može povezati intelektualnu
dominaciju “umnih ljudi” koja gradi kult čovjeka i kult materije s nečim transcendentnim i
onostranim. Na tom tragu nastaje u Francuskoj 1784. godine “duhovni pokret europske
inteligencije”, prosvjetiteljstvo, kojega je pruski filozof Immanuel Kant (1724.- 1804.) opisao
kao izlaz čovjeka iz vlastite nedoraslosti. Prosvjetiteljstvo, čije ime također potječe od
“nositelja svijetla” Lucifera, širilo je duh prosvjetiteljskog racionalizma i vjerskog
naturalizma. Prosvjetitelji (iluministi) su sebe smatrali intelektualnom elitom koja se bori
protiv iracionalnosti, praznovjerja i kršćanske tiranije prošlih stoljeća. Ortodoksija je za
iluministe bila predmetom izrugivanja, dokaz intelektualnog kukavičluka zaostalih duhova
prošlosti. Najistaknutiji predstavnici tog Luciferovog pokreta bili su “enciklopedisti”
Rousseau, Diderot, Montesquieu, Holbach, d'Alembert, dok za francuskog književnika,

38
povjesnika i filozofa Voltaira možemo konstatirati da je preuzeo ulogu “vrhovnog svećenika”
te “autetične sekte” okultnog framasonstva. “Opća religija čovječanstva” dobivala je svoje
jasne konture kao sinkretistička religija New Age-a, u kojoj se “bog” piše malim slovom, a
kroz deizam i agnosticizam se stvara Novi svjetski poredak.
Vođeni protukršćanskim duhom prosvjetiteljstva, katolički monarsi regalističke
orijentacije, od kojih su neki položili masonske prisege, još su se prije same službene
organizacije tog luciferijanskog pokreta okomili na Družbu Isusovu. Družba Isusova
smatrana je najvećom snagom kojom Papa raspolaže i stoga je bila omiljena meta masonskih
regalista. Isusovci, čiji je red osnovao 1521. godine sveti Ignacije Loyolski, razlikuju se od
ostalih redovnika jer ne žive odvojeno i povučeno od vanjskog svijeta kao ostali redovi, nego
odlaze među ljude propovijedati vjeru, pritom rješavajući razne probleme. Rozenkrojceri,
masoni, iluminati, kabalisti i ostali ezoterici imali su pravu fobiju od isusovaca kao
najčvršćeg bedema katolicizma, kao neustrašivih vojnika bez oružja, koji su poglavito
zaslužni za nedolazak luteranske kuge u Hrvatsku. Pod pritiskom svih tih ezoterika
regalistički monarsi postupno su ih istjerivali iz svojih zemalja: Portugala, Španjolske,
Francuske, Napulja itd. Naposljetku je Družbu pod žestokim pritiskom Burbonaca (francuske
kraljevske dinastije) ukinuo papa Klement XIV. 1773. godine.
Francuska revolucija 1789. godine samo je logična posljedica iluminizma koja je kao
najveći krik i bijes Sotone iracionalno prodrla u tad najkatoličkiju zemlju, Francusku. Na
zemlju je tada u svakom slučaju došao bar jedan od preteča Antikrista. Dok je tisuće vjernika
umiralo na stratištima zabranjuje se uporaba Biblije, a uvodi se desetodnevni radni tjedan
kako bi se izbrisao svaki trag Božjem danu, nedjelji. Ustoličuje se “božica razuma” u
katedrali Notre-Dame, a vođa revolucije, framasonski demonijak Maximilliene Robespierre,
umjesto Boga uvodi štovanje masonskog “vrhovnog bića”, bolje reći Sotone. Lučonoša
Lucifer svojim je bakljama zapalio čitav planet. I na čelu američke revolucije bili su
isključivo slobodni zidari poput, primjerice, Georgea Washingtona, Benjamina Franklina,
Jamesa Monroea, Alexandra Hamiltona, Paula Reverea, Johna Paula Jonesa, Benedicta
Arnolda itd. Sve druge revolucije u svijetu protiv Crkve i kršćanskih vladajućih dinastija
isključivo su vodili masoni: Benito Juarez, Simon Bolivar, Giuseppe Garibaldi, Sam Houston
i mnogi drugi.
Utjecaj Francuske revolucije iznjedrio je i hrvatskog prvog iluminata Ignjata
Martinovića, kao i njegovog suradnika Ivana Lackovića. Osobito je bio značajan Ignjat
Martinović, otpali katolički franjevac, podrijetlom Srbin. Pretvorio se u vjernog sljedbenika
istaknutih francuskih masona Jean-Jacauesa Roussaua, Montesquieua i d'Holbacha, te postao
fanatičan ateist i antiklerikalac. Predvodio je profrancuski “jakobinski” pokret u Ugarskoj,
utemeljitelj je Društva reformatora i Društva slobode i jednakosti s kojima je pripremao plan
za podizanje revolucije. Urotnička Martinovićeva slobodnozidarska skupina, Ivan Lacković,
Josip Haynoczy, Franjo Szentmariaji, grof Szigraj i sam Martinović, uhićena je 1794. godine,
dok je slobodni zidar Josip Kralj, osumnjičenik za sudjelovanje u Martinovićevoj uroti,
izvršio samoubojstvo. U Pešti, na Krvavom polju 1795. godine smaknuti su urotnici, a iste
godine je carskim patentom zabranjeno slobodno zidarstvo u Austriji i Ugarskoj. Zanimljivo
je da su za urotu bili osumnjičeni i neki drugi slobodni zidari iz Hrvatske, a među njima i
biskup Maksimilijan Vrhovac. Vrhovac je vjerojatno tada spalio prvi dio svog “Dnevnika”
(Diariuma) u kojemu je bilježio kontakte sa slobodnim zidarima. Potvrđeno je da je Vrhovac
za vrijeme svog trogodišnjeg boravka u Beču posjećivao Martinovića dva do tri puta
mjesečno.

39
Podjela masonstva

Masonstvo nije monolitna organizacija iako se svim njenim vrstama upravlja iz jednog
okultnog središta. Borba i nesuglasice između različitih skupina ne znači da im je krajnji cilj
različit, već je to isključivo borba za prevlast da u završnoj etapi čovječanstva, kada će
stvoriti jedna svjetska nadvlada, oni budu čelnici te vlade kojom će upravljati Antikrist.
Njena prvobitna podjela na framasone i anglosaksonsko masonstvo postoji i danas. Poznato
je da je francuski Grand Orient bacio kletvu na Veliku ložu Engleske, kao i obrnuto. Taj
sukob na višim instancama najzornije se mogao posvjedočiti dugotrajnom blokadom
Slovenije 2009. godine pristupnim pregovorima Hrvatske za prijem u članstvo Europske
unije. Naime, nije teško dokučiti da je hrvatsko političko vodstvo pod izrazitom kontrolom
francuskog (romanskog) masonstva, dok je slovensko (kao i srpsko) u izravnoj službi
anglosaksonskog masonstva koje je u svjetskim razmjerima kudikamo brojnije i značajnije, i
koje se protivi širenju romansko-germanskog geopolitičkog utjecaja na njima blisku
Hrvatsku. Janjičarsku ulogu anglosaksonske masonerije obnaša britanska tajna služba MI6.
Upravo taj odnos snaga nikako nije mogao shvatiti bivši predsjednik Vlade Republike
Hrvatske, dr. Ivo Sanader, iako je u svojoj pratnji, na čestim hodočašćima po masonskom
Zapadu, imao ljude koji su to svakako trebali znati. Uporno se borio protiv masonskog MI6,
iako mu je još pred sedam godina jasno rečeno da Hrvatska može ući u Europsku uniju tek
2017. godine, i to zajedno sa Srbijom (moguće i ranije ako se i u Srbiji steknu uvjeti).
Njegovu tvrdoglavost odlučno je riješio Alistair Summerland, koordinator MI6 za Balkan,
jednostavno mu naredivši: Odlazite u roku 24 sata! A priča oko Savudrijske vale ostala je
neispričana. Malo zrnce pijeska u masonskom svemiru, Slovenija, sa svojim suludim i
nakaznim zahtjevima uspjela je u svojoj nakani jer su čitav proces osmislili i vodili njezini
gospodari s jednim jedinim ciljem da se na tobože opravdan način zakoči Hrvatska u
pristupnim pregovorima. Slovenske stavove samo je zacementirala engleska kraljica Eliza-
beta II. prigodom posjeta Sloveniji kada je “zapišala” granicu Europske unije na jugoistoku
Europe.
Između mnogih masonskih podjela karakteristične su još dvije struje koje se bore za
prevlast. Prva struja su tzv. judeo-masoni, a druga tzv. prosvijetljeni masoni. Prosvijetljeni
masoni su iluminati koji su se proširili na sve narode svijeta, ali ipak dominiraju arijevci pa se
stoga u žargonu i zovu bavarski iluminati. U prvu struju, judeo-masone, od 1717. godine sve
značajnije prodire židovski duh. Danas su židovstvo i masonerija dva nerazlučiva pojma, dva
duha blizanca, poput poganskog boga Janusa s dva lica. Tako da svaki mason, ukoliko nije
Židov, u loži postaje “umjetni Židov”.
Židovski elitisti su sa svojim urođenim trgovačkim instinktom vrlo brzo nanjušili da je
masonerija, ne samo ideološki bliska njihovom svjetonazoru, već da se njom mogu poslužiti
da razbiju ograde koje su ih dijelile od ostalih ljudi. Tako su oni već nakon osnutka prve
velike lože u Engleskoj postali najvatreniji promicatelji masonerije. Prvo što su proveli kod
masonskih loža je načelo da se u ložu ne smije primiti niti jedan kršćanin koji Židove ne
gleda kao svoju braću. Ta slobodarska ideologija poništila je građanske i političke razlike
između obrezanih i krštenih, oslobodila je Židove iz geta i otvorila neslućene mogućnosti
njihovom razornom uplivu. Postupno Židovi zavladavaju masonstvom, poglavito u
anglosaksonskom masonstvu gdje se osuđuje svaki klerikalizam i ruši svaka vjera osim
židovske i gdje se vjerska tolerancija pretvorila u mržnju prema svemu katoličkom.
Pošto je englesko masonstvo širom otvorilo vrata Židovima, Židovi ne samo da
zauzimaju dominantna mjesta u ložama već i u engleskom Gornjem domu (lord Reading, lord
Lawson, lord Rothschild, lord Melchett, lord Mond, lord Beaconsfield itd.) Nakon Engleske,
francuski Veliki Orijent dolazi u ruke Židova, zatim švicarska Velika loža Alpina iz koje se

40
upravlja švicarskom masonerijom itd. Najveći otpor primanju Židova u masoneriju bio je u
njemačkim zemljama. Međutim pod pritiskom francuskog Velikog Orijenta i njemačko
masonstvo popušta te dopušta Židovima članstvo u ložama. U ložama Habsburške Monarhije
Židovi također postupno počinju dominirati, tako da je primjerice u Mađarskoj koncem Prvog
svjetskog rata bilo među ukupnim članstvom u ložama 95 % Židova.
Zanimljivo je zabilježiti već više puta spominjanu obitelj Rothschild koja je imala
visokopozicionirane članove masonskih loža u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Austriji.
Mnogi od njih su bili i veliki majstori pojedinih loža, štoviše barun Ferdinand Rothschild je i
osnivač masonske lože Ferdinand Rothschild Lodge u Wadesedonu u Engleskoj. Indikativno
kod te, jedne od najbogatijih obitelji na svijetu, je to što se muški članovi obitelji nikada ne
žene nežidovkama (po židovskom zakonu onaj je pravi Židov samo ako mu je majka
Židovka), dok se ženski članovi obitelji čak planski udaju za vladajuće i najutjecajnije obitelji
nežidova kako bi ih požidovili. Ako se ipak kojim slučajem pravovjerni Židov namjerava
oženiti nežidovkom, buduća žena obvezna je prije vjenčanja preći na židovstvo. Zoran
primjer je prelazak na židovstvo Ivanke Trump, kćerke milijardera Donalda Trumpa, zbog
udaje za novinskog magnata Jareda Kushnera.
Iako Židovi masoni imaju sve preduvjete da se u masonskim ložama osjećaju kao u
sinagogi, pošto samo mjesto sastajanja, loža, po ikonografiji i simbolima podsjeća na
sinagogu, a k tome se i zove kao židovsko mjesto bogoslužja, hram ili tempal, te iako su
zavladali masonerijom i podvrgli je svojim interesima, počeli su osnivati i svoje isključivo
židovske lože. Židovskih loža B'nai B'rith (Sinovi Saveza) danas u svijetu ima preko 600.
Sjedište im je u Chicagu, a diljem svijeta su povezane u distriktne velike lože. Distrikata je
danas 13, od kojih sedam u Americi i šest u Europi (Berlin, Bukurešt, Prag, Carigrad, Beč i
Krakow). Ne treba ni podsjećati da su članovi židovskih masonskih loža najbogatije,
najmoćnije i najuplivanije obitelji svijeta, bankari (Blumenthal, Meyer, Rothschild,
Seligmann, Salamon, Lehmann), veliki industrijalci (Lewisohn, Guggenheim, Ballin,
Rathenau, Friedländer-Fuld, Katzenstein, Warburg, Bleichröder itd.), zatim moćni rabini,
publicisti, suci i mnogi drugi. Na taj način su židovske lože B'nai B'rith stvarna velevlast
masonerije, jer ono što daje mješovita masonerija na raspolaganju je svim
visokopozicioniranim masonima, ali što daju židovske lože dostupno je smo židovskim
elitistima. Tako je židovstvo, koje je samo po sebi zatvoren krug, još više stisnulo svoje
redove u ložama B'nai B'rith, potenciralo je ekskluzivnost i neizmjernost te kroji sudbinu
svim državama i narodima, dok je mješovito masonstvo manje-više samo njihov izvršni
organ. 7

7
Emil Čić: Masonerija u Hrvatskoj-II dio, http://emailcic.exactpages.com/domagoj2.html

41
 III. ILUZIJA ILIRIZMA

Masonstvo Ilirskih provincija

Stvaranjem Napoleonovih Ilirskih provincija u južnim hrvatskim pokrajinama od 1806.-

1813. godine dolazi do pravog bujanja masonerije. Sve osnovane hrvatske masonske lože,
bez obzira da li pripadale talijanskom ili francuskom Velikom Orijentu, izrazito su bile
frankofilski nastrojene, kao i oduševljene načelima Francuske revolucije. Praktički se
Napoleon sa masonstvom služio kao svojim potajnim generalštabom u širenju liberalno-
masonskih ideja i kultiviranja carskog kulta po svim zemljama koje je okupirao, ne sluteći da
će ga upravo masonstvo i uništiti. Napoleonov brat Joseph Napoleon, španjolski kralj, bio je
veliki majstor francuskog Velikog Orijenta, dok mu je drugi brat Louis Napoleon bio njegov
zamjenik. Napoleonov šurjak i napuljski kralj Murat bio je veliki majstor napuljskog Velikog
Orijenta, dok je Napoleonov pastorak Eugene de Beauharnais bio veliki majstor Velikog
Orijenta Italije u Milanu. Napoleonovim ratovima zaratili su i masoni među sobom.
Napoleon je tako zaratio svoje masonske maršale Messenu, Murata, Soulta, MacDonalda i
Neya s masonima Kutuzovim iz Rusije, Blucherom iz Pruske, engleskim vojvodom od
Wellingtona i dr. Očito je bilo da je Napoleon ispunio masonsku zadaću i morao je otići.
Njegovi maršali su ga iskoristili i odbacili. Primjerice, nagovorili su ga da u cik zime krene u
samoubilački pohod na Rusiju, ili, noć prije odlučujućeg boja kod Waterlooa 1815. godine,
neprijatelj je od Napoleonovih maršala saznao planove i strategiju napada Napoleonove
vojske.
U Dalmaciji je i prije francuske okupacije bilo masonskih loža, ali to nisu bile posebne
lože već su pripadale loži u Veneciji. Slično je bilo u Istri i Rijeci gdje je također etnički
hrvatski element u masonskim ložama bio beznačajan. Prva masonska loža Eugen Napoleon
utemeljena je u Zadru 1806. godine punim imenom Loge De Saint Jean de Jerusalem Fran-
co-Dalmato sous le titre distinetif Eugene Napoleon a L'Orients de Zara. Loža je radila pod
zaštitom Velikog Orijenta Italije u Milanu, a od 1809. godine pod zaštitom Velikog Orijenta
Francuske u Parizu. Poslije Zadra pod pokroviteljstvom Velikog Orijenta Italije osnovana je
1806. godine i loža u Splitu kojoj su pripadala i braća iz Šibenika i Makarske. U Kotoru je
1807. osnovana loža Sveti Ivan, punim imenom Loge de St. Jean le titre distinctif des amis de
la victoir koja je pripadala Velikom Orijentu Francuske. U Dubrovniku je 1808. godine
utemeljena loža Ilirska zvijezda, a 1809. godine utemeljene su lože u Šibeniku, Rijeci i
Karlovcu.
Utemeljitelji svih loža u Ilirskim provincijama bili su francuski časnici i službenici, a
članovi su postajali i domaći ljudi, katolici, a poglavito pravoslavni. U ložama se govorilo
francuskim i latinskim jezikom, a ritualni obredi su se obnašali kao i u današnjem masonstvu.
Dio katoličkih svećenika je također pristupio u masonske lože. Međutim, uz iznimku većeg
dijela talijanskog katoličkog klera u zapadnoj Istri, hrvatski katolički kler je bio izrazito
protufrancuski i protumasonski raspoložen. Tako se nakon ukinuća Ilirskih provincija 1813.
godine i povratka austrijskih carskih vlasti, pod utjecajem hrvatskog katoličkog svećenstva
hrvatski puk obračunao s masonstvom. U Karlovcu su građani provalili u ložu i uz urnebesan
smijeh pobacali kroz prozor sve masonske materijale i simbole, u Kotoru su na Trgu svetog
Tripuna zapalili sav masonski alat, ambleme i spise itd. Iako su austrijske vlasti počele
progoniti slobodne zidare, duh masonerije nije nestao iz Hrvatske. Masoni iz hrvatskih
zemalja stavili su se na raspolaganje engleskoj masoneriji, a u Dalmaciji se osniva tajnovita

42
sljedba karbonara (masoni iz raspuštenih loža prelaze u karbonare) u kojoj je bilo najviše
Talijana, a koja putem pomoraca i trgovaca prenosi masonskoliberalni duh između dvaju
obala. Od 1824. godine konačno se u hrvatskim zemljama za duže razdoblje gubi svaki trag
masonerije, ali uskoro će sinovi i unuci slobodnih zidara, na čelu s Ljudevitom Gajom, na
liberalnom duhu Napoleonove Ilirije graditi ideju obnovljenog ilirizma u Ilirskom pokretu. 8

Liberalizam i slavistika

Francuska revolucija značila je početak kraja monarhizma i početak borbenog laicizma

koji će pod palicom sotonskog masonstva uskoro zavladati svijetom. Veliki masonski okultist
i engleski ministar George Canning precizno je u engleskom parlamentu 1828. godine zacrtao
sotonsku putanju ljudskog roda: “Bacit ću revolucionarne baklje na kontinent, podići sve
narode na poklik “živjela sloboda” i srušiti sve stare monarhije”. Masonski urotnici su
stvarno zapalili Europu novim revolucijama 1830., 1848. i 1871. godine. Pokušaj restauracije
doživio je neuspjeh i 19. stoljeće je ušlo u povijest kao stoljeće liberalizma koji je,
nesumnjivo, svoju ideologiju crpio iz prosvjetiteljstva. Religija je za liberalizam samo nešto
vezano uz intimu vlastite savjesti i stoga je bilo nužno sve učiniti da se crkva odvoji od
države, a religija gurne u privatnost. Prosvjetiteljski liberalizam nije pravio nikakve razlike
između istinske vjere kršćanstva i rastućih svakojakih krivovjernih religija, tako da su taj
vjerski naturalizam i sekularizacija društvenog života postupno stvarali vjersku ravnodušnost.
Liberalizam, kao jedno od masonskih čeda, vrlo je brzo došao u sukob s Crkvom, pritom
pokazujući svoje pravo lice u žestokim intelektualnim antireligioznim stavovima prema
kršćanskoj koncepciji čovjeka i svijeta. Čitava liberalna filozofija svijeta, bježeći od pitanja
“Zašto?”, od sveg onostranog, transcendentnog i nematerijalnog, svela se posve na pitanje
“Kako?”.
Ljudska znanost, filozofija i umjetnost postali su sluge okultne propagande. Masonstvo
je stvorilo liberalne racionaliste, pozitiviste i moderniste koji će svojom “mudrošću” rađati
nihiliste, ateiste i svakojake individualiste. Upravo takvu vojsku treba masonstvo da kroz
čitavu daljnju povijest čovječanstva izaziva strahovitu društvenu kataklizmu, sukobe i ratove,
divljaštvo i krvave meteže. Ti bezbošci će stvarati kulturu smrti u kojoj će ljudski materijalni
život uteći iz stege i nadzora duha i pasti na razinu puke animalnosti, a primjerice spiritizam,
kao moderni oblik nekromancije, smatrat će se znanošću, a magija i čarobnjaštvo
paranormalnim pojavama.
Nakon Napoleonovih ratova obitelj Rothschild je 1814. godine organizirala poznati
Bečki kongres na kojemu su prvi puta skrojene karte nove Europe. To je bio početak
ostvarenja plana Novog svjetskog poretka kojega će Rothschildovi nastaviti osnovavši poslije
Prvog svjetskog rata Ligu naroda, a institucionalno organiziranje jedinstvene svjetske države
završava se kada poslije Drugog svjetskog rata zajedno s obitelji Rockefeller osnivaju
Ujedinjene narode (David Rockefeller darovao je zemljište za zgradu UN-a). Hrvatska je
Bečkim kongresom dodatno raskomadana. Čitava Dalmacija s bivšom Dubrovačkom
republikom i Istrom došle su pod izravnu vlast Austrije. Ako se od Hrvatske zemlje izuzme
Vojna krajina koja nije bila pod jurisdikcijom Hrvatskog sabora i riječki kotar koji je bio pod
izravnom vlašću Ugarske, banskoj Hrvatskoj, koja je ionako bila u podređenom položaju
prema Ugarskoj, pripale su dvije odvojene enklave: Hrvatska od Gorskog kotara, granično s

8
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 43. i 27.

43
Karlovcem i Siskom do Varaždina i Slavonija od Virovitice do Petrovaradina, bez područja
uz rijeku Savu, Brod i Vinkovce.
U takvoj raskomadanoj i podijeljenoj Hrvatskoj katoličko svećenstvo se opiralo
liberalističkom nastojanju odvajanja Crkve od države te konfesionalnom zakonodavstvu koje
je vodilo izjednačavanju katoličanstva s drugim vjerama. Liberalna, tzv. napredna mladež,
kao najmoćnije masonsko oruđe, uz svesrdnu potporu Srpske pravoslavne crkve dolazila je u
sve veći raskorak s katoličkim klerom, što se s vremenom pretvorilo u otvoreno kritiziranje i
pritisak prema Crkvi. Ta “napredna mladež” je studirala po europskim sveučilištima,
poglavito u Pragu, rasadnici slavenske masonerije i bedemu protiv katolicizma, glavnom
gradu Češke, zemlje koja je duboko zaglibila u pangermanizam i izraziti masonski
antipapizam. Osim antagonizma prema Katoličkoj crkvi, bila je promicatelj slavenske
uzajamnosti “narodne Crkve”, kao i za tješnju suradnju sa Srbima, ili bolje reći politike
hrvatskog oslonca na Srbe.
Pod utjecajem negdašnje Napoleonove Ilirije, ilirizam kao humanistički pokret uzimao
je sve više maha u Hrvatskoj. Jasno je da je podmetnut od masonstva kao kukavičje jaje koje
je trebao razdrmati i demontirati Habsburšku Monarhiju. Dr. Ljudevit Bužimski, profesor na
Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu (1812.-1824.) prvi se zauzimao za ujedinjenje svih
hrvatskih zemalja u Ilirsko kraljevstvo, za narodni jezik u književnosti, a pošto je smatrao sve
Slavene jednim narodom, težio je za ujedinjenjem svih južnoslavenskih zemalja. U Hrvatskoj
je prvi pokušao izdati novine na hrvatskom jeziku liječnik Juraj Šporer iz Karlovca, sin
masona Josipa Šporera. Mason i biskup Maksimilijan Vrhovec je među prvima u sjevernoj
Hrvatskoj koji je također radio na tome da “ilirski”, tj. narodni jezik bude zajednički
književni i službeni jezik. Grof Janko Drašković, prvak ilirskog pokreta i član pariške
masonske lože Philanthropes reunis (L'union philantropique), u svom programskom djelu
Disertacija (1832.) predlaže da se predstavnici trojedne Kraljevine Hrvatske zauzmu za
stvaranje Velike Ilirije, koja bi obuhvaćala Bansku Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Vojnu
krajinu, Rijeku, Bosnu i Hercegovinu, Boku kotorsku, Korušku, Štajersku, Primorsku i
Kranjsku. Osim grofa Janka Draškovića mnogi su se slobodni zidari i karbonari priključili
Ilirskom pokretu.
Početkom 19. stoljeća razvila se slavistika kao međunarodna znanost, koja je za Hrvate
postala zlokobnija nego li ijedna politička sila koja je do tada radila na uništenju Hrvata. Iako
je za vrijeme humanističkog ilirizma u učenim krugovima vladao pankroatizam, odnosno
Hrvati su smatrani prvim i najstarijim slavenskim narodom, rasadnikom iz kojega se
rasplodiše drugi narodi, začetnici slavistike bili su nehrvati: Josip Dobrovsky (1753.-1829.),
Jernej Kopitar (1780.-1844.), Pavao Josip Šafarik (1787.-1861.) i Vuk Stefanović Karadžić
(1787.-1864.). Na temelju krivih etimologija, nepoznavanja hrvatske povijesti, nekritičnog
tumačenja vijesti cara Konstantina Porfirogeneta i pogrešne procjene etnografskog značenja
jezika, otvorilo su razdoblje znanstvenog filološko-povijesnog pansrbizma. U tom dobu
rađanja slavistike, kad će se Hrvati boriti na život i smrt s Bečom i Peštom, za jezik i ustav, i
provoditi narodno i književno jedinstvo na temelju štokavskoga-ijekavskog narječja, slavisti
će Hrvatima nijekati narodnu individualnost, štokavske Hrvate posrbljivati, a kajkavske
Hrvate poslovenjivati. 9

9
Mato Marčinko: Mučenička Hrvatska, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 2008., str. 332.

44
Početak sustavnog srpskog hegemonizma

Miloš Obrenović je 1815. godine poveo Drugi srpski ustanak te je podmićivanjem i

suradnjom s otomanskim vlastima uspio uspostaviti Srbiju kao polusamostalnu državu. Svog
suparnika Karađorđa, začetnika srpske dinastije Karađorđevića (poznato je da su
Karađorđevići posrbljena albanska obitelj iz katoličkog plemena Klimenta), ubio je na
spavanju 1817. godine i njegovu glavu poslao sultanu u znak odanosti. Vladao je Srbijom u
dva navrata (1817.-1839. i 1859.-1860.). Praktički od doba Miloša Obrenovića, pod
pokroviteljstvom britanskog masonstva, odnosno pod masonskom regenturom-britanskom
obavještajnom službom, počinje sasvim konkretan proces stvaranja Velike Srbije. Cilj je bio
jasan: otkinuti što veći komad od katoličke Habsburške Monarhije, posrbiti hrvatski narod i
stvoriti britansku filijalu, što veću Srbiju. Dok je u hrvatskim zemljama Ilirski preporod
okupljao šareno društvo intelektualaca, od istinskih domoljuba koji su ilirstvo smatrali
sinonimom za hrvatstvo, panslavističkih zanasenjaka i masonskih propovjednika, dotle se u
Srbiji stvarao svesrpski hegemonistički pokret koji je okupljao i hrvatske i bosanske posrbice.
U službi Srpske pravoslavne crkve, neuki Vuk Stefanović Karadžić, koji nikada nije išao
niti u kakvu školu, 1836. godine iznio je (vjerojatno i pod dojmom slaviste Šafarika koji je
držao kako su Hrvati jedno pleme Srba) “čuvenu” teoriju Srbi svi i svuda u kojoj konstatira
da su svi štokavci zapravo Srbi, bez obzira na vjeru, i da su prema tome Hrvati štokavci Srbi
“Rimskoga zakona” koji će se pomalo morati naviknuti da se zovu Srbima. Vuk negira
postojanje hrvatskog naroda, a to objašnjava i njegovu ljubav i suradnju sa Slovencem
Jernejom Kopitarom, ravnateljem bečke dvorske knjižnice, koji zajedno utvrđuju da su
kajkavski Hrvati zapravo Slovenci. Ministar u vladi kneževine Srbije, Ilija Garašanin, u svom
je Načertaniju (Program spoljašne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine) bio
još konkretniji, praktički je izložio program obnove Dušanovog carstva. Razradio je plan
posrbljivanja nesrpskog pučanstva i stvaranja velikog srpskog carstva. Smatrao je da će se,
nakon raspada Osmanlijskog Carstva radi sukoba interesa Rusije i Habsburške Monarhije, na
Balkanu stvoriti uvjeti Srbiji da uz potporu Francuske i Velike Britanije stvori veliko srpsko
carstvo.
Plan zločinačkog posrbljivanja svih naroda u okruženju, te stvaranje većinske srpske
nacije u budućoj masonskoj nakaznoj tvorevini Jugoslaviji, najvjerodostojnije možemo
vidjeti u samim srpskim izvorima. U Ustavima Knjaževine Srbije (tekst objavljen u Beogradu
1988. godine) piše: “Svaki u vreme obnarodovanja ovog ustava u serbskoj službi u Serbiji i
izvan Serbije nalazeći se činovnik ili služitelj hristijanskog vjeroispovijedanja, svaki, komu je
deset godina prošlo od kako se u Serbiji nalazi, ili koji nepokretna dobra u njoj ima, smatra
se Srbinom...” Konkretan primjer stvaranja Srba možemo vidjeti u jednom zanimljivom
tekstu objavljenom na Sedmom međunarodnom kongresu slavista 1973. godine. U tom tekstu
poznati srpski narodni učitelj Vasa Pelagić savjetuje druge učitelje u školama kako će poticati
posrbljivanje školske djece: “Ako bi se našli dobri ljudi koji bi, tom prilikom, dali djeci koji
krajcar, kako bi u njima probudili želju da kažu da su Srbi...” 10
U taj srpski lonac za posrbljivanje nikako nisu pristajali ići Židovi. Gotovo dva
tisućljeća Židovi su rasuti po čitavom svijetu, a uspjeli su sačuvati svoju kulturu, religiju,
samobitnost, svoj status Odabranog Božjeg naroda i svoju nadmoć nad drugim narodima.
Živjeli su i žive u različitim okruženjima i civilizacijama, a ostali su netaknuti i vezani jedni
na druge. To niti jednom drugom narodu nije uspjelo. Kulturna asimilacija je Židovima
nepoznat pojam jer nisu dopuštali da im se itko približi, niti su oni drugima pristupali. Ako su
se i pokrstili iz bilo kojeg razloga, uvijek su ostali Židovi (slučaj sa španjolskim maranima

10
Mirko Vidović: Fokus, 8. lipnja 2007.

45
koji su prisilno pokršteni, a koji su mnogo generacija poslije ponovo prešli na judaizam).
Biološka asimilacija također nije postojala kod Židova jer se jednostavno nisu miješali s
drugim narodima u okruženju. Ako primjerice proučavamo gene Židova koji žive stoljećima
razdvojeno, na sasvim drugoj strani svijeta, možemo vidjeti da su geni tih razdvojenih Židova
puno više međusobno sličniji od gena Židova i naroda u čijoj državi žive. 11
Poznato je da su Židovi u Turskom Carstvu bili povlaštena manjina, da su bili financijeri
turskih ratova i osvajanja, pa stoga nije ni čudno što se upravo u Carigradu nalazi Velika loža
XI. Distrikta Istoka. Međutim, tijekom Prvog srpskog ustanka 1805. godine, pošto su
pobunjenici zauzeli Smederevo, Šabac i Požarevac gdje do tada uopće nije bilo srpskog
pučanstva, Židovi su protjerani iz osvojenih gradova. Kada je Beograd pao u ruke
pobunjenika 1806. godine, sve sinagoge, trgovine i židovske kuće bile su uništene, a većina
Židova i Cincara je protjerana. Postupno su Židovi bili protjerani i iz unutrašnjosti ruralne
Srbije pošto im je bilo onemogućeno da bez prelaska na srpsku naciju i vjeru posjeduju
ikakvu nekretninu ili da se bave trgovinom. Na Berlinskom kongresu 1878. godine kojega su
organizirali slobodni zidari, Srbija je priznata kao država pod uvjetom da Židovima osigura
puna građanska prava. To Srbiji nije bilo teško pošto je samo u Beogradu još postojalo
Židova, i to svega 210 obitelji. Židovi praktički od Berlinskog kongresa ponovo počinju
dominirati na teritoriju Srbije, sljubljivati se s vlastodršcima i postajati “dvorski Židovi” koji
će biti glavni pokretači novih srpskih masonskih loža.

Ilirski preporod

U okruženju velikosrpskog imperijalizma i sustavne mađarizacije Hrvatske, iznikla je u

Hrvatskoj ideja ilirizma koja je nekima bila samo sjećanje na davni veliki hrvatski Ilirik, jer
surova je povijest mnogostruko umanjila hrvatski etnikum, dok je drugima služila za novo
rastrojstvo hrvatskog nacionalnog bića zaogrćući ga u plašt ilirskog slavizma. To rastrojstvo
Hrvatske pod budnim okom engleskog masonstva vršili su zajedno s panslavističkim
misionarima i prostodušni hrvatski domoljubi. Zašto je ta čudesna imaginarna ideja ilirizma
(1835.-1848.) pronašla plodno tlo upravo u hrvatskim zemljama? Poznato je da Hrvati svoju
svijest više temelje na individualizmu nego na kolektivizmu, još od vremena kada je dio
“plemenitih Hrvata” došao na današnje hrvatske prostore odvojen od slavenskog entiteta, te
je taj plemenitaški osjećaj (jedino Poljaci uz Hrvate od slavenskih naroda imaju povijesno
nasljedno plemstvo) usadio osjećaj vrsnoće i elitnosti. Stoga je paradoksalno da su Hrvati,
narod sa snažnim osjećajem elitne individualnosti, jedinstven narod u povijesti koji je bio
spreman odreći se i svoga imena i svoga narodnog jezika za volju izgradnje jedne sumanute
imaginarne ideje.
Ovaj Gajev ilirizam ni u kom slučaju nije bio ilirizam Bartola Kašića, kako često tumače
svakojaki slavistički znalci. Kašić je imao jasnu predodžbu tadašnjeg Ilirika. Njegov Ilirik bio
je sinonim za Hrvatsku koji se protezao od Drave do Jadrana, istočno do Drine, a na zapadu
bez nasljednih hrvatskih zemalja koje su kasnije pripale Habsburgovcima (Slovenije).
Činjenica je da se isusovac i misionar Bartol Kašić (1575.-1650.) pišući hrvatsko
jezikoslovlje 1600. godine po odobrenju pape Klementa VIII., a koje je bilo među prvima u
Europi, odrekao čakavskog govora rodnog zavičaja i izabrao općenitiji “bosanski govor”,
štokavicu. Isto tako, iako je poznavao glagoljašku tradiciju, “nadrastao” ju je te je u hrvatsko
jezikoslovlje uveo živi jezik i jednostavniju latinicu. Dvojbeno je zašto je Kašić uzeo

11
Petar Vučić: Židovstvo i hrvatstvo, Croatiaknjiga, Zagreb, 2001., str. 120.

46
bosansko narječje ijekavskog dijalekta za hrvatski jezik ako se zna da je u to vrijeme
ikavskim dijalektom govorila većina Hrvata u Hrvatskoj i Bosni, oko 66 % (u okolici Beogra-
da se također govorila štokavska ikavica te je Beograd nosio ime Biograd). Najčitaniju knjigu
svih vremena u Hrvata, velebni ep, Judita, Marko Marulić je napisao na čakavskoj ikavici.
Andrija Kačić Miošić, Matija Antun Relković, Matija Divković i mnogi drugi hrvatski pisci
pisali su na štokavskoj ikavici. U Kašićevom jezikoslovlju čiji je temelj štokavica pojedine
riječi bile iz čakavice i kajkavice koje je kasnije iz hrvatskog jezikoslovlja tendencionalno
izbacio Srbin Đuro Daničić, tajnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. 12
Vrlo je vjerojatno da je na Kašićevu odluku o uporabi štokavske ijekavice utjecala Sveta
Stolica koja je hrvatski jezik htjela nametnuti Srbima koji su u Bosni govorili sličnim jezikom
(štokavskim narječjem i ijekavskim dijalektom) te ih tako privući Katoličkoj crkvi. Osim toga
ne možemo se u potpunosti složiti da je Kašić nazvao hrvatski jezik ilirskim jezikom samo
zato što je u baroknom terminu kulturne Europe ljepše zvučalo linqua illyrica nego linqua
croatica. Očito je i to bilo pod utjecajem Vatikana. Međutim, dogodilo se upravo suprotno.
Nikada se Srbi nisu približili Vatikanu, već su iskoristili Kašićevo jezikoslovlje, nazvali taj
jezik srpskim zbog sličnosti jezika Srba i Hrvata u Bosni, te uz argument da su svi Srbi koji
govore srpskim jezikom, zapečatili otužnu povijest hrvatskog naroda.
Ljudevit Gaj je predodžbu Ilirika, odnosno zamišljene Velike Ilirije, vidio na čitavom
slavenskom jugu, od Slovenije do Bugarske, odnosno od Beljaka do Varne. Međutim, njegov
Ilirik nije bio hrvatski Ilirik, već slavenski. Zasigurno njegov slavenski ilirizam možemo
shvatiti i njegovim francusko-njemačkim podrijetlom u kojemu mu hrvatsko domoljublje nije
urođeno, kao primjerice dinarskim Hrvastima, poglavito ako se zna da do petog razreda
gimnazije gotovo da nije ni znao hrvatski jezik jer se u kući govorilo njemački. Osim toga
njegova pogrešna hipoteza o Slavenima kao potomcima Ilira, Tračana i Makedonaca,
zasnovana na tezi Hvaranina Vinka Pribojevića iz XVI. stoljeća, također daje dio odgovora
na čemu je Gaj gradio svoj ilirski zanos. U svakom slučaju, svojom budnicom Još Horvatska
ni propala napisanoj još 1833. godine, koja je bila najpopularnija pjesma u ono doba, a pjeva
se često još i danas, Gaj je probudio narod, ni sam vjerojatno ne znajući kuda će taj narod
odvesti. S budnicama i davorijama koje su tiskane početkom ilirskog preporoda izazvan je
sveopći domoljubni ushit, poput nacionalnog duha koji je izašao iz boce. Taj duh hrvatski
domoljubi nisu mogli kontrolirati, postao je predmetom manipulacije, da bi uskoro hrvatski
narod odveo u ralje svetosavske Srbije. Upravo je taj proces pokrenuo Ljudevit Gaj Bečkim
dogovorom 1850. godine s velikosrpskim folklornim nacionalistom Vukom Stefanovićem
Karadžićem kada je udaren temelj za razvoj dva “slična” jezika, jezika Bosne, kojime govore
Hrvati i Srbi. Praktički je od tada vlaška novoštokavska ijekavica postala standardom srpsko-
hrvatskog jezika i zadržala se do danas u tobože hrvatskom jeziku. Gaj je na taj način udario
temeljni kamen projektu engleskog masonstva “Jugoslavija”.
Zanimljivo je kako je polupismeni seljak Karadžić postao ocem srpske pismenosti. Na
njega je jako utjecao slovenski jezikoslovac Janez Kopitar koji je imao čudesnu ideju kako da
Srbiju odvoji od Rusije i približi Austriji. U Srbiji se govorilo slaveno-serbskim jezikom vrlo
sličnim ruskom i kad bi hrvatski jezik postao srpski, Hrvati bi postali dio srpskog identiteta, a
na taj način bi se Srbija približila Austriji. Srpski jezik je, po sugestiji Kopitara, Karadžić
stvorio jednostavno tako da je u postojeću slavensko-serbsku gramatiku Meletija Smotrickog
iz 1619. godine, umjesto slavensko-serbskih riječi, unosio narodne riječi iz Bosne. Prije nego
što je Karadžić počeo skupljati narodne pjesme kako bi sastavio Srpski pravopis, pročitao je
Razgovor ugodni fra Andrije Kačića Miošića. Osim toga Karadžić se služio i hrvatskim
rječnicima od Mikalje, Della Belle, Belostenca, Stullija i dr., tako da je u svoj pravopis

12
Emil Čić: Povijest hrvatskih neprijatelja, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2002., str. 236.- 249.

47
uglavnom unosio hrvatske riječi. Njegova jedina inovacija u Srpskome pravopisu iz 1818.
godine su mnogobrojni turcizmi. Praktički su tako Srbi ukrali Hrvatima jezik, a stvoreni jezik
nazvali srpskim čime su svjesno skovali političko sjedinjenje Hrvata i Srba kako ga je
zamislio utemeljitelj srpskog nacionalizma Vuk Stefanović Karadžić, pretvaranjem Hrvata u
Srbe katoličke vjere. Stvaranjem samostalne starohrvatske Crkve u tome bi u potpunosti i
uspjeli.
Za razliku od svih drugih slavenskih naroda koji su u pronalaženju svog književnog
jezika išli putem da izabiru ono narječje koje će se najviše razlikovati od ostalih susjednih ili
srodnih naroda, Hrvati su uporno od Ilirskog preporoda stremili i ustrajali na svom
samoubilačkom putu da im književni jezik bude što sličniji sa jezikom susjeda. Dok su svi
drugi isticali svoju različitost, hrvatski ilirci su isticali svoju jezičnu i etničku sličnost sa
Srbima. Slovenci su se vrlo brzo, pod nacionalnim dojmom Vodnikova i Prešernova
književnog kruga, odrekli svog Štajerca Stanka Vraza i krenuli svojim putem inzistirajući na
različitosti, Srbi su također Karadžićevu ijekavicu zamijenili ekavicom i sasvim otvoreno
nagoviještali velikosrpske ideje, jedino Hrvati ostaju vjerni ilirskoj iluziji i “svom” hrvatsko-
srpskom jeziku. Zbog toga je teško povjerovati da je fikcija Gajevog ilirstva, a kasnije
jugoslavenstva Strossmayera i Račkog, samo pragmatično sredstvo za izlazak iz austro-u-
garske potlačenosti. Hrvati se ponose ilircem Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim (1816.-
1889.) koji je 2. svibnja 1843. godine održao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku
(hrvatski je narod najdulje od svih europskih naroda zadržao u upravi latinski jezik, sve do
1848. godine). Svakako da je zaslužni Sakcinski bio svjestan nacionalnog imena svoga
naroda i jezika i ponosan na njega, ali i on za volju sloge Hrvata i Srba pristaje na nehrvatsko
ime hrvatskog jezika, te sam predlaže 1861. godine u Saboru naziv horvatsko-srpski jezik. 13

Hrvatski herostrat Ljudevit Gaj

Što mi danas znamo o jednom od najvećih hrvatskih herostrata, Ljudevitu Gaju (1809.-
1872.)? Što je bio više, preporoditelj, književnik ili tiskarski poduzetnik? Je li bio više
neshvaćeni umnik ili prevarant? Više Austrijanac, Rus, Jugoslaven ili Hrvat? Što reći o
čovjeku koji je uporno molio cara Franju Josipa da mu dodijeli neki orden, što reći o čovjeku
za čije ideje ne znamo čije su stvarno? Samim time, je li imaginarni ilirizam bio austrijanština
umotana u slavenske fraze usmjerena borbi protiv mađarske hegemonije u Hrvatskoj, u kojoj
je neuki Karadžić trebao poslužiti Habsburgovcima u ulozi trojanskog konja, ili je Gaj od
samog početka bio oruđe srpskog imperijalizma koji je isplanirano pokrenuo hrvatsku
inteligenciju prema krajnjem cilju svoje politike, sjedinjenju južnih Slavena, ali ne u
kraljevinu Iliriju, već u srpsko carstvo pod Karađorđevićima? Možda ima jednog i drugog, ali
Gajev osnovni poslodavac bila je britanska obavještajna služba.
U Gajevoj donkihotariji ilirskih i slavjanskih utopija, Antun Gustav Matoš vidi vješala i
piše “Jer Hrvatsku mi moju objesiše, / Ko lopova, dok njeno ime briše, / Za volju ne znam
kome, zbir u uzama!” Matoš ga smatra roditeljem onih naših političara, koji su pravili
nagodbe a nemaju pojma o državnim financijama. “On je”, kaže Matoš, “preteča onih koje
sarkastični Starčević naziva Slavoserbima”. “Slavoserbi”, citira Matoš Starčevića, “ne znače
toliko izvjesnu stranku našu ili tuđu, koliko sve mutikaše, praktičnjake, oportuniste, egoiste,
filistre i bildungsfilistre, snobove i poluljude, što pod zvučnom frazom kriju moralnu golotinju
i oskudicu svakog osvjedočenja...” Dr. Ante Starčević u raspravi Bi-li k slavstvu ili ka

13
Mato Marčinko: Mučenička Hrvatska, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 2008. str. 366., 368. i 382.

48
hrvatstvu? Iz 1867. godine napisao je: “...gdje je uma, tu ja ne mogu ni pomisliti nego da će
svako radje pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, nego li uz ime slavjansko, ime
izmišljeno, ime pod kojim nerazumeva se drugo nego nevolja i sramota...” Stoga su “razumni
Hervati” protiv onih “koji kažu da su Slavjani, Jugoslavjani” jer će i oni Hrvatsku “ako
bude prilike drugom dati”...Dok su doveršili ilirstvo, evo slavstva, jugoslavstva... zamamljuju
narod izmišljotinami, koje ako bi se izpunile vergle bi se narodu glave; ti ljudi pripljavljaju
Hervatom očitu propast... ”
Da je Gaj bio mutikaša, oportunist i egoist, vrlo lako možemo utvrditi iz njegovog
bogatog životopisa. Preporoditelj Ljudevit Gaj bio je i vlasnik tiskare u kojoj je od 1835. do
1848. tiskao glasovitu Danicu. Budući da je smatrao kako svaki obrazovani Hrvat treba znati
ćirilicu, još je 1837. godine tražio od austrijskih vlasti suglasnost za djelomično uvođenje
ćirilice u svoje novine. Od austrijskih vlasti dobivao je golema sredstva za tiskanje službenih
Narodnih novina i tiskanica, a od kralja Ferdinanda i zlatni prsten za “književne zasluge”
pošto ga je austrijska politika smatrala oruđem protiv mađarskog hegemonizma. Gaj to i
potvrđuje poslije 1848. godine kada postaje režimski čovjek Bachova apsolutizma.
Kamo je odlazio sav taj novac koji je dobivao predujmom teško je reći, ali Gaj ostaje
dužan na sve strane i nikome od svojih dobavljača ne izmiruje račune. Zbog neplaćanja
vjerovnicima izgubio je mnoge sudske sporove te traži pomoć diljem Europe. Rusija mu je
bila česta postaja budući da sa šefom ruske tajne policije cara Nikole I., grofom
Benkendorfom, tijesno surađuje od 1838. godine. Zbog pomoći Rusije obvezuje se Novine i
Danicu tiskati i ćirilovskim pismenima iako su se tome protivile austrijske vlasti (broj
Narodnih novina od 20. srpnja 1849. godine zaista je tiskan na ćirilici), a javno obećava da će
ćirilova azbuka i “stara slavenska vjeroispovijest” postati u Iliriji općenitom. Kad je Gaju
Rusija okrenula leđa, nije se libio tražiti pomoć od čuvenih europskih panslavista, bolje reći
kroatofoba. Opće poznata je njegova ucjena i iznuda od srpskog kneza Miloša Obrenovića na
račun “spašavanja narodnog” pokreta. Kada je bivši tajnik Matice hrvatske i prvi pro-
fesionalni hrvatski novinar Ivan Perkovac u javnosti obznanio sve Gajeve malverzacije, kao i
dug prema vjerovnicima od oko 250 000 forinti, Gaj je Perkovića svojim vezama strpao u
zatvor zbog klevete, a pritom proglasio stečaj svoje tiskare. Vještim manevrom Gaj dio
vjerovnika ucjenjuje te vjerovnici osnivaju tvrtku Gaj i društvo, na čijem čelu su bila
sedmorica Gajevih ljudi. Gaj tako i dalje ostaje na čelu svoje tvrtke, a nitko od vjerovnika
nikada nije dobio niti forinte. Pošto su Gajeve prevare postupno otkrivane u društvu, čemu je
puno pomogao slavni hrvatski ban Josip Jelačić, Gaj je u potpunosti diskreditiran te umire
neomiljen i odbačen od hrvatskog naroda. 14
Ono što svakako treba raščistiti je pitanje udjela Hotela Lambert (Hotel Lambert je bio
aristokratski masonski tabor poljske emigracije u razdoblju između 1833. i 1870., a ime je
dobio prema pariškoj palači pročelnika te organizacije, kneza Adama Jerzyja Czartoryskog) i
Gajevih iliraca u nastanku političkog plana poznatog kao Načertanije. Prve korake stvaranja
jednog jezika za sve južne Slavene učinio je Gajev bliski suradnik Vjekoslav Babukić koji
1841. godine dolazi u Beograd kako bi se uskladila jezična reforma na izgradnji jezičnog
jedinstva s osloncem na štokavski dijalekt. Ilirci su također bili jednako zainteresirani za
izjednačavanje pisma, s naglaskom na ćirilicu, što je zastupao i tada vodeći hrvatski lingvist
Ignjat Brlić.
Međutim, sasvim konkretni plan izgradnje Velike Srbije počeo je pregovorima tajnog
agenta kneza Czartoryskog, Františeka Zacha, sa Stjepanom Carom, specijalnim izaslanikom
Ljudevita Gaja, uz nazočnost Ilije Garašanina, u Beogradu u veljači 1844. godine. Plan je bio
da se na razvalinama Turskog Carstva osnuje jaka južnoslavenska država koja bi se znala
14
Emil Čić: Fokus, 11. kolovoz 2006. i Ljudevit Gaj-Forum.hr ,
http://www.forum.hr/showthread.php?t=100186

49
oduprijeti utjecajima Austrije i Rusije, a čvrsto se sljubiti s Engleskom i Francuskom. Osim
toga, buduća je država trebala biti izgrađena na temeljima srednjovjekovnog carstva cara
Stefana Dušana i u njoj bi Kneževini Srbiji pripalo pravo prvenstva na ujedinjenju južnih
Slavena, dok je Bosna trebala biti sastavni dio Srbije. Na temelju dogovora (Zach-Car), čiji je
plan pohrvaćeni Škot koji je za vrijeme Napoleonovih ratova prešao u Habsburšku službu,
Albert Nugent, predstavio engleskoj ambasadi u Istanbulu, František Zach završio je pisanje
svog Plana slavenske politike Srbije. Zachu su u pisanju pomogli njegov prijatelj Janko
Šafarik, nećak uglednog slovačkog slaviste i velikog srbofila Janka Pavla Šafarika, koji je
živio u Beogradu, Stefan Herković, direktor vojničke akademije u Požarevcu, Gajev
opunomoćenik i Garašaninov čovjek od povjerenja, te neki hrvatski ilirci. Zanimljivo je da je
Plan vlastoručno napisao Zach na srpskom jeziku, ćirilicom.
U skladu sa stavovima sporazuma sklopljenog sa Stjepanom Carem, poljski agent Zach
u svom Planu predlaže stvaranje južnoslavenske države na temeljima Kneževine Srbije koja
bi ubuduće zamijenila Tursku. On je s poštovanjem govorio o Gaju kao o čovjeku koji ne teži
stvaranju kraljevine Ilirije, nego Srpskog Carstva pod vladavinom dinastije Karađorđevića,
pošto Hrvati nisu nikada podupirali dinastiju Obrenovića. Ilirsko ime je samo maska za te
ciljeve. Prvi korak bi bilo ujedinjenje Bosne sa Srbijom uz očuvanje religijske slobode ta-
mošnjeg pučanstva. Zach je toj svojoj koncepciji ujedinjenja Bosne sa Kneževinom Srbijom
veliku ulogu povjerio bosanskim franjevcima, jedinom bedemu hrvatstva u osmanlijskoj
Bosni. Smatrao je da bi bilo nužno bosanske franjevce uputiti na djelovanje u Srbiji, kao i
postaviti ih na nekoj beogradskoj gimnaziji kao učitelje latinskog jezika, a samim time bi
preko franjevaca katolike iz Bosne približio Srbiji. Da bi plan uspio, Zach iznosi niz
predradnji koje se moraju dogoditi: od financijske potpore Ljudevitu Gaju, izdavanja srpskih
knjiga u Zagrebu u Matici ilirskoj, podjednakog korištenja latinskog i ćiriličnog pisma pod
opravdanjem da su Srbi i Hrvati jedan narod i da govore jednim jezikom, pa sve do veličanja
junačkih djela kneza Aleksandra Karađorđevića i sl.
Povjesnici do danas vode polemike kako je nastalo Načertanije? Nije sporno da ga je
napisao srpski ministar unutarnjih poslova Ilija Garašanin i u rukopisu ga predao knezu
Aleksandru Karađorđeviću krajem 1844. godine, ali isto tako da je Načertanije praktički
preslika Plana agenta Hotela Lambert u Beogradu gdje su praktički samo pojedini južno-
slavenski termini izbačeni ili zamijenjeni srpskim. Tako npr. u Zachovom Planu stoji: “Nova
južnoslavenska, srpska država na jugu davala bi Europi sve garancije...”, dok u
Garašeninom Načertaniju: “Nova srpska država na jugu davala bi Europi sve garancije...”
Dvojba je samo u idejnom tvorcu Načertanja. Je li Zachov Plan slavenske politike Srbije plan
masonskog bastiona Hotela Lambert, ili je pisan pod golemim utjecajem srpskog ministra, jer
sumnja se da je František Zach bio na tajnom platnom popisu srpske vlade? Autor Načertanja
je također znatno ograničio ulogu bosanskih franjevaca u sjedinjenju Bosne sa Srbijom koju
im je Zach namijenio, ali svakako je indikativno da autor niti jednim pojmom ne spominje
termin Hrvat, za razliku od ostalih naroda, npr. Bugara i Crnogoraca koji se u Načertanja
spominju. 15
Bog je zacijelo učinio Ljudevita Gaja dobrim čovjekom, ali žeđ za slavom i novcem te
tvrdokornost u jednoj iluzionističkoj samoubilačkoj ideji za budućnost Hrvatske, a koju nije
mogao, a niti htio spoznati taj “tuđinac”, podanik britanskog masonstva, učinili su od njega
najvećeg hrvatskog herostrata. Njegovom zaslugom ne samo da je počeo jezični križni put
hrvatskog naroda koji će završiti Bleiburgom u Novom Sadu 1954. godine, već i trajna
srbizacija Hrvatske, politička, društvena i kulturološka. Njegovo “slavno” ime i njegova
bogata ilirska ostavština zvjezdanim su se usponom uzdignuli na pijedestal u obje zločinačke
15
Piotr Zurek: Scinia slavonica 6, Nova interpretacija geneze Načertanja: Srbocentrizam Hotela Lambert i
Hrvati, str. 629.- 648.

50
Jugoslavije, da bi ga se kao “parnjaka” velikosrbinu Vuku Stefanoviću Karadžiću postavilo
“na oltar” jugoslavenske i hrvatske kulturne i jezične baštine. Prestrašno!
Danas, ništa se nije izmijenilo u slobodnoj Hrvatskoj. Rijetki su hrvatski domoljubni
povjesnici i književnici koji su spremni reći istinu o Gaju. Zašto? Znamo svi dobro tko
ustvari vlada Hrvatskom, kao i gotovo čitavim svijetom. Isto tako, dobro nam je poznato da
još uvijek panslavistički ideolozi, reciklirani komunisti, globalistički europejci, jednom
riječju podanici vladara svijeta, čvrsto poput krpelja drže katedre hrvatskih sveučilišta,
poglavito zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Gajeva ideja kraljevine Ilirije, odnosno Velike
Srbije, još uvijek je itekako aktualna, danas pod imenom Zapadnog Balkana. Iz Gajeve
imaginacije Hrvati su trebali nešto naučiti, a ne ponoviti istu pogrješku nakon Domovinskog
rata. Domovinski rat je povijesni primjer uzdizanja hrvatskog duha, ushita i zanosa hrvatskog
domoljublja, ali ako taj duh nije vazda budan njime će manipulirati oni koji snivaju svoje
snove i stvaraju svoje svjetove. Stoga, dok je Gajevo ime posvuda oko nas, dok ga ponosno
nose mnoge škole, čitaonice, ulice, trgovi, ustanove itd., sjetimo se njegove pjesme Još
Hrvatska ni propala koja je tekstom sasvim hrvatska, sasvim nejugoslavenska, prava parodija
Gajevih ilirskih i slavjanskih utopija.

51
 IV. MASONSKI PROJEKTI XIX.
STOLJEĆA

Europa poslije masonskih revolucija

Nakon burne 1848. godine, a poglavito poslije Pariške komune 1871. godine, u nekada
najkatoličkijoj zemlji Francuskoj, iluministički liberalizam i deistički romantizam, osim što
su stvorili vojsku racionalista, anarhista, razvratnika i ateista, stvarali su i čarobnjake,
spiritiste, magnetiste i mage. Sotona s punim pravom počinje opravdavati naziv, kako ga
apostol Ivan naziva, kneza ovoga svijeta, jer je on mesija tog masonskog svijeta u kojemu se
u skladnoj harmoniji isprepliću ogoljeli racionalistički materijalizam i demonski okultizam. U
toj revolucionarnoj euforiji masonska i ostala ezoterijska društva počinju sve više pokazivati
svoj iskonski demonski karakter. Oni doslovno žele uništiti Crkvu i restaurirati poganstvo.
Već su srušili temporalnu vlast Svete Stolice i ostavili papinstvo bez ikakvog jamstva.
Konačni im je cilj dokinuti i duhovnu moć rimskog pontifikata, s potpunim rušenjem
papinstva. Viša masonerija smješta svoje sjedište u Rim, nadomak Vatikanu, a u palači
Borghese smješta i Veliki Orijent, masonsku upravu i paladistički hram (Paladijum čine
najzaslužniji masonski majstori koji kontroliraju sva tajna društva).
Ludilo demonije “masonskog ekumenizma” i totalnog sinkretizma počinje harati
Europom i SAD-om. Po čitavoj Europi masonerija organizira sotonske procesije u kojima se
slavi njihov bog Sotona. Jednu takvu procesiju, u povodu stote obljetnice Francuske
revolucije, 1889. godine u Rimu, gotovo pred očima pape Leona XIII., organizirao je Ernesto
Nathan, Židov i visokopozicionirani mason, budući gradonačelnik Rima. Trijumfalna
masonska procesija nosila je barjake na kojima je bio lik Sotone i natpis Živio Sotona, naš
kralj. U procesiji je pjevana Himna Sotoni, pjesma talijanskog pisca Giosuea Carduccija. U
toj himni Carducci slavi poglavicu palih anđela, pjevajući o Sotoni koji je pobijedio Jehovu
svećenika, o hrđi koja je nagrizla Mihaelov mač i vjernom anđelu koji pada u ponor dok se
grom sledio u ruci Jehove... Tako je masonerija gotovo čitavoj književnosti nametnula
luciferijanski mit o nepravedno palom anđelu svjetlosti Luciferu i o Bogu kršćana koji je zao
i čiju Crkvu treba srušiti. Halucinacija romantizma posebice je bila naglašena u francuskoj i
ruskoj književnosti, a perjanice masonskog luciferijanstva bili su: Charles Pierre Baudelaire,
Alfred de Vigny, Ernest Renan, Honore de Balzac, Victor-Maria Hugo, Benjamin Constant,
Mihail Ljermontov i mnogi drugi. 16
Slavni hrvatski ban, grof Josip Jelačić Bužinski (1801.-1859.) ugušio je 1848. godine
masonsku revoluciju u Mađarskoj i Austriji te bar privremeno spasio razgradnju Habsburške
Monarhije i spriječio stvaranje Sjedinjenih Europskih Država čiju je viziju sasvim jasno
precizirao 28. veljače 1848. masonski list Monitor u Parizu. Razgradnjom Monarhije,
sustavom domina, srušile bi se ostale katoličke dinastije u Europi. Jelačić je ispravno
ocijenio, za razliku od hrvatskog herostrata i masonskog plaćenika Gaja koji je podupirao
masonske protugermanske revolucionare, da je za Hrvatsku najveća opasnost mađarska
hegemonija. Međutim, Jelačić svoju velebnu pobjedu nad masonskim urotnicima nikada nije
dovoljno kapitalizirao. Činjenica je da je Hrvatskoj vratio oteto Međimurje, ukinuo kmetstvo,
tiskao hrvatsku forintu, uveo hrvatski jezik u Hrvatski sabor kao službeni, da je njegovom
zaslugom Zagrebačka biskupija postala 1852. nadbiskupijom itd., ali sve je to bilo premalo.

16
Miro Glavurtić: Satana, Sion, Zagreb, 2002., str. 244. i 245

52
Sasvim sigurno je u tim revolucionarnim vremenima Hrvatska mogla pronaći svoj vlastiti put
i odrediti sama svoju sudbinu. Hrvatski sabor je trebao barem ujediniti sve hrvatske zemlje i
kao treća federativna jedinica ostati u trojednoj Monarhiji. Zašto se to nije dogodilo?
Jednostavno zato što je Jelačić bio gotovo usamljen u svojim težnjama, jer je halucinogeni
ilirski duh popunio glave hrvatskog plemstva i inteligencije. Umjesto da se hrvatski ilirci
predaju svojoj sudbini oni su samo napadali carski dvor, solidarizirajući se sa rev-
olucionarima i zanoseći se svojom Ilirijom pod krunom Karađorđevića.
Masonski moćnici nikada nisu oprostili Hrvatima zbog Jelačićevog odlučnog
zauzimanja u korist Monarhije i vraćanja u Beč kralja Ferdinanda V. jer je tim činom Jelačić
suzbio opću masonsku revoluciju u Europi i na neko vrijeme odgodio proces stvaranja
jedinstvene europske države. Iskonska patološka mržnja prema Hrvatima kao “kičmi
kršćanstva u Europi” (tim nazivom je dano proročanstvo ocu Petru Perici od Božje
službenice, blažene Terezije iz Konersreutha, Glasnik Srca Isusova i Marijina, br. 11/2006.,
str. 22.) dobila je dodatni epilog. Hrvati su postali narod koji se mora istrijebiti.

Marksizam i cionizam

Masonstvo je svoj antagonizam prema katoličkim Hrvatima prenijelo i na svoje nove

pokusne proizvode, komunizam i cionizam. Naime, nakon neuspjelog rasklopa Europe 1848.
godine, masonstvo je pokrenulo dva nova projekta, komunizam i cionizam, a kojima
dominiraju židovski ideolozi. Marksizam je postao novi masonski demagoški koncept
rušilačke ideologije namijenjen sirotinjskom i radničkom sloju društva pomoću kojeg se
željelo svrgnuti kršćanske dinastije i iskorijeniti Boga iz ljudskih duša. Zanimljivo je da nije
slučajno “stvoren” Karl Marx upravo u Njemačkoj, zemlji u kojoj se rodio i buntovnik Martin
Luther, u kojoj su nastali Luciferovi iluminati, u kojoj će despotski vladati i njegov “sudrug”
Adolf Hitler, a sve u zemlji uljudbe, civilizacije, zemlji zdrava razuma, tijela i duha.
Marx se rodio u židovskoj obitelji u gradu Trieru 1818. godine, a umro je u Londonu
1883. godine. Još u ranoj mladosti postao je okorjeli ateist. Mrzio je Boga smatrajući da i
sama pomisao o postojanju nekog božanstva iznad čovjeka nužno znači podčinjenje
pojedinca tom božanstvu. Kao mladi bogomrzitelj ubrzo je postao zanimljiv agentima
Antikrista, masoneriji i iluminizmu. Uz pomoć svojih masonskih sponzora spajao je ideje
poznatih agnostičkih i ateističkih filozofa stvorivši ideologiju demonskog marksizma.
Njegova teorija materijalizma oslanjala se na Darwinovu teoriju evolucije, racionalni ateizam
preuzeo je od Ludwiga Feuerbacha, determinističko shvaćanje povijesti kao dijalektičkog
razvoja od Hegela, ideju o vladajućoj klasi koja eksploatira radničku klasu od Friedricha
Engelsa, koncept logike povijesti i njezina dramatična razvitka preuzeo je iz talmudske
tradicije kojoj je i sam pripadao itd.
Spojem svih tih filozofija Marx je ponudio svoju surogat-religiju koja naoko posjeduje
čitav niz kršćanskih značajki, ali u potpuno izokrenutom obliku. Ta kvazireligija obećava
pravdu, otkupljenje, jednakost, radost, pa čak i svojevrsni zemaljski raj, i stoga je ponuđena
čovječanstvu kao zamjena za kršćanstvo. Marxov masonski program (poznato je da su
Marxov čuveni Manifest kao i ostala anarhistička filozofska djela pisana u masonskim
ložama u Londonu uz pomoć Društva pravednih), u kojemu je Marx imao ulogu mesije, pos-
jedovao je golemu moć, a u njega su hrlile horde, ne samo demonijaka, anarhista i bezbožaca,
već i prostodušnog puka. Neshvatljivo bi bilo kako neka ideologija može biti toliko privlačna
iako otvoreno poziva na teror, ubijanje i vješanje, da nismo sigurni kako je ovdje riječ o
đavoljem djelu. Povijest je dokazala kako je toj obespravljenoj radničkoj klasi marksizam

53
donio samo ropstvo, tamnice, rat i smrt. Umjesto da je marksizam stvorio “autentičnog
humanog čovjeka” čime je podlo privlačio mase, stvorio je ono za što je i osmišljen, “đavolju
dehumanizaciju čovjeka” u kojoj se više nije mogao razabrati niti ljudski lik. Zasigurno nas je
povijesno iskustvo marksizma moralo nečemu naučiti. Uzalud je bilo tisuću iluzija koje je
marksizam propovijedao, ostala je samo spoznaja da pravda nije moguća bez ljubavi i vjere u
Boga. 17
Taj sebeljubivi, raskalašeni i rasipni čovjek, Karl Marx, koji je sav svoj novac trošio na
vlastite užitke dok je svoju obitelj ostavio u neimaštini i bijedi, pokušao je i sam postati
božanstvo. Ali aureola božanstva, kao i sjaj slave, naglo su izblijedili pošto je izvršio
masonsko poslanje i posijao Sotonino sjeme diljem Zemlje. Umro je sam bez prijatelja, a na
pogrebu mu je bilo ukupno jedanaest ljudi. Ono po čemu bi se Hrvati trebali sjećati Marxa i
njegovog sudruga, besramnog ženskara Friedricha Engelsa, izuzev njihove rušilačke
ideologije pod kojom je ubijeno preko sto milijuna ljudi, od toga oko pola milijuna u
Hrvatskoj, njihova je neskrivena mržnja prema hrvatskom narodu, narodu kojega su smatrali
genocidnim, otpatkom naroda kako su ga nazivali, i koji prema njima na bilo koji način mora
nestati u velikoj svjetskoj oluji.
Nakon što je zaživio masonski koncept zločinačkog marksizma i raskršćanstva Zemlje,
pod okriljem masonskih loža B'nai B'rith (Sinovi Saveza) osmišljen je nacionalni pokret
Židova, cionizam. Ovdje je na vrlo perfidan način iskorišten bogobojazni, mistični i
neuništivi židovski narod, pun Božje providnosti, za koncept utemeljenja židovske države na
području Eretz Yisrael-a (Izraelske zemlje). Naziv “cionizam” je biblijski izraz (Psalam, 126,
1), odnosno Cion je tvrđava u starom Jeruzalemu. Izraz “cionizam” složio je 1885. godine
austrijski Židov, pisac, novinar i filozof Nathan Birnbaum. Na prvom cionističkom kongresu
u Baselu 1897. godine pod vodstvom prvog predsjednika Svjetske cionističke organizacije
(WZO) Theodora Herzla osmišljen je plan židovskog naseljavanja biblijskih granica Izraela,
odnosno Palestine, kao i stvaranja židovske države. Ništa neobično, ne znamo li da u
Palestini u to vrijeme uopće nije bilo Židova i da svaki pravovjerni Židov očekuje svog
pravog Mesiju u Hramu i u židovskoj državi na čitavoj “biblijskoj zemlji”. Upravo su tu
židovsku ortodoksiju kao oruđe iskoristili masonski okultisti za stvaranje države u kojoj će
umjesto Mesije zasjesti na kraljevski tron Antikrist.
Teodor Herzl u svom dnevniku je napisao kako je namjerno izazivanje antisemitizma
najbolje sredstvo za realizaciju cionizma, gdje među ostalom stoji: Presudno je da patnje
Židova...postanu gorima to će pomoći realizaciji naših planova...Imam odličnu ideju...navesti
ću antisemitiste da oduzmu židovsku imovinu...Antisemiti će nam pomoći na način da će po-
jačati progon i represiju na Židovima. Antisemiti će biti naši najbolji prijatelji. Pojedini
rabini su spoznali svu podlost i podvalu koje su sadržane u cionizmu, te se žestoko ogradili
od cionista kao heretika koji su osvajanjem uspostavili svoju državu Izrael. Međutim, svi ti
protucionistički rabini nisu uklonili uzrok tolikog otpada Židova u jednu takvu herezu kao što
je cionizam, a to je nepriznavanje Isusa Krista kao Mesije. Krist za njih nije ispunio
materijalno-svjetovna očekivanja Židova onoga vremena, nego je govorio kako Kraljevstvo
moje nije od ovoga svijeta (Iv 18, 36). Taj Kristov nematerijani pristup bio je suprotan
ondašnjoj farizejskoj doktrini. Nepristankom Židova na obraćenje na kršćanstvo taj se
materijalistički pristup samo dodatno razvijao, pa je cionizam samo logičan završetak tog
procesa. Židovi tako, odvojenošću od Krista, postali su nasukana olupina naroda koja gleda
na očuvanje čistoće svoje krvi, svoje cionističko poslanje da vladaju svijetom, te na talmudski

17
Donald de Marco - Benjamin Wiker: Arhitekti kulture smrti, Verbum, Split, 2007., str. 116.- 118.

54
interpretiranu religiju koja sve više umjesto uzvišenog slavljenja Jahve sve više slavi
pozemaljsko materijalno bogatstvo. 18
Velika je kušnja stavljena pred Židove i treba to imati na umu kada se procjenjuju
postupci židovskog naroda. Upravo najveće Sotonino zavođenje ide prema njima, kojim želi
od izabranog Božjeg naroda stvoriti đavolje izabranike kojima će biti proslavljen lažni mesija
- Antikrist. Odabir Židova, kojima će Sotona ponuditi pozemaljsko carstvo s lažnim mesijom,
potpuno je na tragu apsolutnog protivljenja Bogu koje je započelo palim anđelom. Osim toga,
u svom tom zlu što Sotona provodi prema Odabranom narodu, on još nešto želi, a to je
mržnja ne-židova prema Židovima. Na taj način će nad Židovima prevarenim cionizmom,
koji su na sebe uspjeli navući mržnju gotovo čitavog svijeta, puno lakše instalirati Antikrista
kao lažnog mesiju.
Heksagram, inače poznatiji kao Davidova zvijezda, postao je simbolom cionističke
države Izrael. Nema nikakvih dokaza da je kralj David nosio to obilježje, a koje je poteklo od
seksualne magije koje su prihvatili pojedini židovski svećenici proučavajući babilonsku
religiju u babilonskom sužanjstvu. Dva prožimajuća trokuta u heksagramu simbolički
prikazuju jedinstvo muškog i ženskog principa, kao kult obožavanja muškog i ženskog
spolnog organa. Taj heskagram, simbol babilonske magije od koje nastaje i nešto izmijenjena
Kabala, u sebi sadrži trostruku šesticu (šest točaka, šest linija i šest trokuta). To znači da je
cionizam svojom simbolikom sam sebe identificirao kao izravnog nasljedovatelja
protubožjeg magijsko-kabalističkog tajnog društva, od đavla umetnutog Odabranom narodu.
Nametanjem sugestije kako je David koristio hesagram automatski se sublimarno i nameće
mišljenje kako je Isus, kao izdanak Davidove loze, jednako tako obilježen Davidovim
bezbožništvom. 19
Na kongresu u Baselu, gdje su nazočili cionisti čitavog svijeta kao i veliki broj uglednih
rabina, osim što je osnovana Svjetska cionistička organizacija te razrađen plan osnivanja ži-
dovske države, navodno je napisano i kontroverzno djelo Protokoli sionskih madraca. U tom
uratku je razrađen detaljan plan prema kojem bi židovski moćnici destabilizirali kršćanske
države i zavladali svijetom, upravo po istom receptu kao u nakani masonstva. Fascinira
svježina teksta Protokola kao proročke knjige. Sve ono što je u njima predviđeno pred više
od sto godina danas je ostvareno. Zapanjujuće je kako se predvidjela politička, ekonomska i
društvena manipulacija narodima i državama, kao i konačna dominacija svjetskih gospodara
nad dužničkim i ropskim gojskim svijetom. Posebice je svaki čitač Protokola zaprepašten
naglaskom na važnost informacija, medija i tiska, znajući da je u to vrijeme tisak bio tek u
začetku, a o drugim medijima da niti ne govorimo. Danas nam je potpuno jasna moć javnog
priopćavanja (svi značajniji mediji, kako tiskani, tako i elektronski, preko sebeljubivih ili
zombiziranih podanika u rukama su masonstva) koja se ističe u Protokolima. Jer tko je
vlasnik medija, taj stvara javnu istinu. Tko ima “svoju istinu” kao javnu, taj ima i moć. Tko
ima moć, moć će mu donijeti i bogatstvo, a tko je bogat gospodar je svijeta.
Razumljivo je da židovski moćnici s gnušanjem odbacuju svaku pomisao da su
Protokoli kao sveopći cionistički program napisani na kongresu u Baselu. Međutim, možda ni
nije najvažnije je li to djelo cionista ili nekog antisemitskog urotnika, je li to sveopći
masonsko-judejski program kako zavladati svijetom ili je to podmetnuta krivotvorina i
antisemitski pamflet koji je imao za cilj potaknuti mržnju prema Židovima i masonima te
smanjiti njihov dominantan utjecaj u novčarskim i gospodarskim krugovima. Važno je samo
ispunjenje proroštva u tom uratku. Protokoli sionskih mudraca prvi puta su pretiskani u

18
Marko Francišković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 113., 679., 680. i
682.
19
Marko Francišković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 104.

55
Moskovskoj gubernijskoj tipografiji odmah nakon održavanja Prvog cionističkog kongresa
1897. godine. Tiskao ih je kršćanski pravoslavni obraćenik Sergej Aleksandrović Nilus koji
je navodno tekst Protokola dobio od jednog škotskog masona trideset i trećeg stupnja.
Zanimljivo je da je dolaskom na vlast u Rusiji Lenjinovih crvenih razbojnika Nilus proganjan
i zatvaran, a tiskanje i čitanje Protolola bilo je strogo zabranjeno. U Hrvatskoj su Protokoli
sionskih mudraca prvi puta objavljeni u franjevačkom časopisu Nova revija 1929. godine.
Da bi se uspješno kontrolirali svi osmišljeni domišljati masonski pokreti i udruženja,
masonstvo je osnovalo svoju elitističku tajnu organizaciju. Organizacija je utemeljena 1891.
godine u Londonu od strane najbogatijih i najmoćnijih masonskih okultista čitavog svijeta.
Na čelu te tajne organizacije bio je jedan od najbogatijih ljudi, britanski političar Cecil John
Rhodes (1853.-1902.) koji je svoje bogatstvo stekao djelotvornom kontrolom nad
južnoafričkom industrijom dijamanata pod imenom Britanska južnoafrička kompanija.
Zanimljivo je da je čak jedna zemlja dobila po njemu ime - Rodezija (danas Zimbabve).
Zatim su tu bili: savjetnik britanske kraljice Viktorije i savjetnik kralja Edwarda VII., lord
Vikont Esher, sir Patrick Duncan, lord Selborne, fedmaršal Jan Smuts, lord Lothian, lord
Brand, dinastije Rothschild, Astor, Payseur, Stead, Bret, Milner, Oppenheimer u Južnoj
Africi i Rockefeller, Morgan i Hamilton u SAD-u i drugi. Unutarnji tajni krug organizacije je
zvan Društvo izabranih, a vanjski krug suradnika nazvan je Društvo pomagača. Ova
masonsko-iluminatna elita uskoro je prerasla u krovnu tajnu organizaciju Okrugli stol koja je
već tada bila apsolutni gospodar na engleskom govornom području, računajući i sve britanske
kolonije, a postala je okosnica za skoro stvaranje novih elitističkih organizacija (RIIA u
Velikoj Britaniji, CFR u SAD-u, Bilderberg grupe, Trilateralne komisije, Komiteta 300 itd.).

Hrvati u dvojnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji

Kao posljedica revolucionarnih gibanja iz 1848. godine u Hrvatskoj se u potpunosti

razdvojio hrvatski puk na onaj koji je disao nacionalno i slijedio Jelačićev put za ujedinjene
hrvatskih zemalja i onaj podanički koji se zanosio ilirizmom i panslavizmom. U takvom
okružju oblikovala su se nova politička usmjerenja koja će se pokušati oduprijeti vladajućoj
kasti u Beču i Pešti i koja će obilježiti hrvatsku politiku sve do propasti Monarhije. Na jednoj
strani bili su osnivači JAZU, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i njegov prijatelj, prvi
predsjednik JAZU, povjesnik i teolog dr. Franjo Rački, prvaci Narodne stranke, ideolozi
južnoslavenstva koji su nastavili njegovati panslavističko i ilirsko utopijsko smušenjaštvo. Na
potpuno drugoj strani hrvatske političke scene bili su pokretači pravaštva koji su hrvatsku
vidjeli samo kao samostalnu državu, publicist i književnik dr. Ante Starčević i hrvatski vitez
Eugen Kvaternik. Treću grupaciju pokušali su u okviru Samostalne stranke voditi hrvatski
ban pučanin, pjesnik Ivan Mažuranić, zagrebački nadbiskup dr. Juraj Haulik, hrvatski
političar i književnik Ivan Kukuljević Sakcinski i drugi koji su bili za žurnu nagodbu s
Austrijom prije nego to učine Mađari.
Ratni porazi Monarhije u ratu s Pruskom prouzročili su u Monarhiji goleme unutarnje
političke teškoće što je dovelo 1867. godine do sporazuma carskog dvora s Mađarima, kao i
do stvaranja dvojne Austro-Ugarske države. Na taj način su Austrijanci sramno izdali
Jelačićevu vjernost habsburškoj kruni, te umjesto da se razmotri realna ideja trijalizma u
kojoj bi cjelovita Hrvatska bila državnopravna ravnopravna jedinica u zajedničkoj državi s
Austrijom i Mađarskom, Austrijanci su Hrvatsku i Slavoniju izručili velikomađarskoj
hegemoniji. Hrvatska je 1868. godine pod pritiskom morala sklopiti sramnu Hrvatsko-
ugarsku nagodbu koja je otvorila put mađarizaciji Hrvatske. Željezničkom prugom

56
Budimpešta-Rijeka počeo se ostvarivati mađarski san o državi od Tatra do Jadrana. Hrvatska
je bila ponižena jer na svim postajama, vagonima i službenim aktima natpisi su bili samo na
mađarskom jeziku, a svi službenici i zaposlenici na željeznici bili su isključivo Mađari.
U presudnom povijesnom razdoblju za sudbinu Hrvatske, Hrvatski sabor je 1848. godine
u svom ilirskom ozračju donio “nepromišljeni” zaključak da se na temelju narodnom, a ne hi-
storičnom ustupi dio Srijema (Iločki, Iriški i Rumski kotar) Vojvodini pod uvjetom da
Vojvodina stupi u savez s trojednom Hrvatskom. Iako je na Blagoveštenskom saboru u
Srijemskim Karlovcima 1861. godine srpski političar Jovan Subotić zastupao ujedinjenje
Vojvodine s Hrvatskom, poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe politička sudbina hrvatskog
Srijema krenula je u sasvim drugom smjeru. Uz izdašnu naklonost velikosrpskih elemenata u
Srijemu te uz potporu poluslužbenog beogradskog Vidovdana, peštanski vlastodršci su Srijem
u sklopu ujedinjene Vojvodine priključili Ugarskoj.
Austro-Ugarska, kao konfuzna višenacionalna država, već duboko nagrižena masonskim
panslavizmom, pogodovala je i ekspanziji srpskog hegemonizma. Mala kneževina Srbija,
bolesna srpskom opsjednutošću velikom nacijom, uz pomoć svoje ideološke majke Srpske
pravoslavne crkve širi srpstvo diljem Austro-Ugarske bez obzira na to je li na tom području
uopće bilo srpskog pučanstva. Patološki su dokazivali da srpskom narodu pripada čitavo
područje od Balkana do Jadrana, od Soluna do Pešte. U svrhu te bolesne ideje tiskaju
novinska glasila diljem Monarhije: Srbobran u Zagrebu, Srpsku reč u Sarajevu, Srpski list i
Srpski glas u Zadru, Srpski narodni vesnik u Zemunu, Srpski magazin u Dubrovniku, Srpsku
zoru u Beču, Srpski dnevnik u Budimpešti, Srpsku slobodu u Ženevi i dr. Osim toga, u duhu
Garašaninove velikosrpske politike, u jednoj knjizi zanimljivog naziva Za narod i školu -
srpski svet u reči i slici iz osamdesetih godina 19. stoljeća piše: “Srpske zemlje jesu: 1.
Kraljevina Srbija, 2. Stara Srbija, 3. Makedonija, 4. Crna Gora, 5. Bosna i Hercegovina, 6.
Dalmacija, 7. Istra, 8. Hrvatska, 9. Slavonija, 10. Srem, 11. Bačka, 12. Banat, 13. Zapadna
Bugarska.” 20
Srpski hegemonizam poglavito je bio naglašen u hrvatskim zemljama gdje su Srbi čvrsto
stajali uz strane vlastodršce, uz mađaronsku stranku u Banskoj Hrvatskoj te uz austrijske i
talijanske stranke u južnoj Hrvatskoj. Mađari su kao novooslobođena nacija bezuvjetno i
surovo koristili srpsku došljačku manjinu u Banskoj Hrvatskoj davajući im razne ovlasti i
pogodnosti, poglavito za vrijeme banovanja mađarskog Slavonca Dragutina Khuena
Hedervarvja, kao batinaše angažirane u policijskim postrojbama i progonitelje hrvatstva, ni
ne sluteći da će ih oni uskoro zamijeniti na vladajućem tronu. Tako je primjerice u doba
Hedervarvjeve strahovlade (1883.-1903.) u Hrvatskom saboru od režimskih zastupnika bilo
224 Hrvata i čak 130 Srba, dok je u oporbenim strankama bilo 104 Hrvata i samo dva Srbina.
Rascjepkana i nedržavotvorna Hrvatska, osim što je pogodovala invaziji pravoslavnog
življa, pogodovala je naseljavanju Židova. U južnu Hrvatsku naseljavali su se pretežito
Židovi Sefardi, a u sjevernu Židovi Aškenazi. U Dubrovačkoj Republici Židovi su već 1360.
godine organizirani u svoju općinu i bili su izjednačeni s ostalim strancima. Dolaskom Ži-
dova u Split u okviru Mletačke republike 1592. godine otvara se splitska luka i prva banka
kod južnih Slavena (druga je otvorena tek 1820. godine u Ljubljani), a Židovi imaju potpunu
slobodu i ne žive u getu, kako su u to vrijeme živjeli u svim gradovima Europe. U sjevernu
Hrvatsku Židovi se intenzivno naseljavaju krajem 19. stoljeća bježeći iz drugih dijelova
Monarhije (Češke, Moravske, Mađarske i Austrije) pošto su jedino u Hrvatskoj imali puna
građanska prava. Naime, Hrvatski sabor je 1873. godine zajamčio ravnopravnost Židovima, a
državna blagajna je čak izdvojila određena sredstva za gradnju sinagoga i židovskih škola.

20
Franjo Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji - Knjiga prva, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb.
1993., str. 34., 61., 62. i 66.

57
 Sa sigurnošću se može utvrditi da u hrvatskim zemljama nije bilo nikakvog
antisemitizma do Drugog svjetskog rata, izuzev sporadičnih pojava koje su dolazile od sitnih
trgovaca i obrtnika zbog gospodarskog propadanja u neravnopravnoj konkurenciji, te
eventualno od osiromašenih seljaka opterećenih židovskom lihvom i zajmovima. Za razliku
od ostalog dijela Monarhije, u Hrvatskoj također nije bilo niti jedne političke stranke s
antisemitskim obilježjima. Jedini pravi antisemitizam u Hrvatskoj bio je onaj srpski, kojega je
sustavno širio hrvatski Srbin iz Bjelovara, Milan Obradović, u svom antisemitskom glasilu.
Bez obzira na izrazitu naklonost hrvatskog puka prema Židovima, Židovi su se u hrvatskim
zemljama uglavnom dodvoravali vlasti, gotovo se sljubili s vlastodršcima, bilo da su to bili
Habsburgovci, Mlečani, Mađari, Francuzi ili Srbi, tako da su nosili epitet “dvorski Židovi”.
Većina Židova se nije niti trudila naučiti hrvatski jezik, nego su govorili njemački, mađarski
ili talijanski. Na izborima su u pravilu glasovali za režimske, protuhrvatske stranke, zajedno
sa zavisnim državnim činovnicima i Srbima. Otuda i njihov otklon od Hrvata postaje
konstanta.
Sigurno je utjecaj Židova među narodima bivše Jugoslavije bio daleko najveći u
nagodbenjačkom i malodušnom hrvatskom narodu koji je sve više upadao u klopku južnosla-
venstva i svoju političku autonomiju sve otvorenije nudio velikosrbima kao zamjenu za
mađarizaciju i germanizaciju Hrvatske. Židovski utjecaj je bio najmanji među Slovencima,
narodu upitne nacionalnosti, narodu koji se i prigodom stvaranja svoje države u borbi s
Bečom pozivao na hrvatsko državno pravo na sporna područja Štajerske i Kranjske. Razlog
tomu je taj što su Slovenci, koliko im god Hrvati osporavali intelekt, i mada, prema šaljivoj
dosjetki najvećeg hrvatskog filmskog djelatnika Antuna Vrdoljaka, nikada nisu napisali ili
snimili niti jedan humoristični uradak, pokazali izrazitu nacionalnu kompaktnost i snažno
razumijevanje trgovine, bankarstva i obrta. Upravo su od tih gospodarskih zanimanja i želje
za uspješnim poduzetništvom Hrvati vazda zazirali i gledali na ta zanimanja sa stanovitim
aristokratskim prezirom i omalovažavanjem. Umjesto tih zanimanja Hrvati su kroz čitavu
povijest bili odlični službenici, vojnici i umjetnici, a hrvatski seljak vješt poljoprivrednik
Tako su najvažniji gospodarski međuprostor Hrvati prepustili strancima, od kojih su Židovi
bili najvještiji i imali daleko najviše ambicije i iskustva, što će u novijoj povijesti imati
dalekosežne posljedice.
Očajnički krik u hrvatskom beznađu došao je od prvaka Stranke prava, stranke koja je
od 1861. godine i pada Bachova apsolutizma bila na čelu pokreta protiv Austrije i Mađarske,
Eugena Kvaternika, organiziranim ustankom protiv Austrije. Kvaternik, kao i njegov prijatelj
dr. Ante Starčević, nije poznavao pravu narav masonstva, već je bio član međunarodnog
revolucionarnog pokreta toga doba, tijesno povezan s revolucionarima iz Italije, Mađarske,
Rusije i Francuske. Međutim, kada je 1864. godine dogovarao s talijanskim revolucionarom
Giuseppeom Garibaldijem, ujedno i jednim od najpoznatijih masona toga vremena, da ovaj
dođe u Hrvatsku (Garibaldi je planirao sa 80.000 svojih pristaša iskrcati se u Dalmaciji, ali
mu to nije dozvolila talijanska vlada), ponuđeno mu je od velikog majstora Velikog Orijenta
Italije, Židova Adriana Lemmija da stupi u masonsko bratstvo. Kvaternik je kao naglašeni
katolik odbio taj prijedlog, tada shvativši da nema ništa zajedničko s ljudima koji žele uništiti
kršćanstvo, srušiti papinsku duhovnu i svjetovnu vlast, kao i s ljudima koji gaje neskrivene
talijanske pretenzije na hrvatsku obalu. Za razliku od Eugena Kvaternika, srpski knez Mihajlo
Obrenović, budući da je bio jedan od masonske braće, čitav život se inspirirao
revolucionarnim djelima svog prijatelja Giuseppea Garibaldija te na račun učmalog
Otomanskog Carstva širio svoju malu kneževinu.
Pošto je hrvatski mučenik i patnik Kvaternik shvatio da pomoć ne može dobiti od nikoga
izvana, jer svaki taj tuđinac za uzvrat traži novi komad Hrvatske (Garibaldi, Kossuth itd.), sa
svojim istomišljenicima Antom Rakijašom, Vjekoslavom Bachom, Petrom Vrdoljakom,

58
Antom Turkaljom i drugima okupio je dvjestotinjak naoružanih graničara i podigao ustanak
9. listopada 1871. godine u selu Broćancu odakle je prenešen u Rakovicu nedaleko Plitvičkih
jezera. Ustanak se ubrzo proširio na mnoga okolna sela, ali uskoro je stigla izdaja. Za 1000
dukata plaćenih od austrijskog dvora, Srbin Miloš Kosanović, koji se tobože priključio
ustanicima, dočekao je sa svojim plaćenicima u zasjedi vođe Rakovačkog ustanka i sramno
pobio čitavo vodstvo, zajedno s čelnikom urotničke Privremene narodne hrvatske vlade,
Kvaternikom. Srbi, kao odani austrijski poslušnici i nemili egzekutori, od tada dobivaju još
puno veće privilegije u odnosu na hrvatsko pučanstvo.

Politička misija masonstva u Hrvatskoj

Masonstvo je sedamdesetih godina 19. stoljeća u austrijskom dijelu Monarhije bilo

formalno zabranjeno. Međutim, masonstvo je itekako postojalo u Istri i Dalmaciji, kao i u
Bosni i Hercegovini. Treba istaći da su to većinom bili stranci, dok je Hrvata bilo neznatan
broj u masonstvu. Masoni pripadaju mađarskim, talijanskim i srpskim ložama, a poneki i
ložama diljem svijeta (Primjerice, zlatarski radnik Slavoljub Bulvan primljen je u ložu
Cleveland 211 u Chicagu). U Dalmaciji nakon propasti Napoleonove Ilirije, iako su
masonske lože likvidirane, masoni, kao i njihovi nasljednici, i dalje imaju tajne veze s
talijanskom masonerijom i postaju glavni bastion najprije autonomaštva, a poslije i otvorenog
iredentizma. Oni u Splitu, kao i u većini dalmatinskih gradova, kao izraziti talijanofili do-
miniraju na vlasti u općinskim vijećima. 21
Hrvatsko-ugarskom nagodbom u mađarskom dijelu Monarhije počinju se ponovo javno
organizirati masonske lože s jednim jedinim ciljem, odnarođivanje Hrvatske. Već se počet-
kom 1870. godine u Sisku utemeljuje slobodozidarski vjenčić, kojega osnivaju agent
dunavskog parobrodarskog društva Sigismund Feigl, Matas Laxa i Aleksandar Friedrich. Oni
su s još šest sisačkih trgovaca primljeni u mađarsku ložu Domoljublje (Vaterlandsliebe,
Honszeretet) u Baji. Pošto su mađarske vlasti 1872. godine odobrile sisačkim masonima
osnivanje samostalne lože, u Sisku počinje raditi loža pod imenom Ljubav bližnjega (Zur
Nachstenliebe), čija pravila potpisuje otac dr. Adolfa Mihalića, budućeg pravnika i banskog
savjetnika, najvećeg antiklerikalca i masona na hrvatskim prostorima. Za starješinu je izabran
Sigismund Feigel. Pravila ili Konstitucija sisačke lože Ljubav bližnjega napisana su na
njemačkom jeziku, a po imenima članova lože lako je zaključiti da su pretežito bili Židovi
(osim osnivača lože Feigla, Laxe i Fridricha, bili su tu Rosenberg, Rankel, Löwy, itd.), zatim
Mađari, a potom i Hrvati.
Zagrebački članovi sisačke lože Ljubav bližnjega, pod vodstvom urednika lista Agramer
Zeitung, Antuna Schlesingera, osnivaju u Zagrebu 1881. vjenčić u spomen na Ivana Draško-
vića, pod nazivom Prudentia (Zur Klugheit). Pod pokroviteljstvom Simboličke Velike lože
Mađarske 1990. godine se u Zemunu osniva loža Jutarnja zvijezda (Stella Orientalis), čiji je
prvi starješina bio Julius Stielly, dok su članovi lože većinom bili Mađari, Židovi (obitelji
Goldsteine, Neumanne i dr.) i Srbi. U peštanskoj loži Demokracija (Democratia) 6. ožujka
1892. godine primljeno je i isti dan unaprijeđeno i podignuto u stupanj majstora sedmero
zagrebačkih tražitelja. Bili su to Spiridon Brusina, Ivan Baleško, Robert Fischbach, Fran
Folnegović, Antun Duković, Adolf Mihalić i Edmund Kolmar, a jamci za njih bili su Ivan
Bojničić, član jedne mađarske lože od 1890. godine, i Antun Schlesinger. Obred primanja je
svečano obavljen u hramu ugarske Simboličke Velike lože i to na hrvatskom (ili srpskom)

21
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 59. i 31.

59
jeziku, a obavio ga je veliki majstor Georg (Đuro) von Joanovics (Joanović), što je ujedno
bilo prvi i zadnji puta da se obred u Velikom Orijentu Mađarske obnaša na hrvatskom jeziku.
Novoprimljena braća masonske lože Demokracija osnovala su pod pokroviteljstvom
Simboličke Velike lože Mađarske 1892. godine u Zagrebu ložu Hrvatska vila koja je bila prva
loža koja je radila na hrvatskom jeziku. Prvi starješina bio je dr. Ivan Bojničić, prvi nadzornik
Antun Schlesinger, drugi nadzornik Ivan Balaško, tajnik Adolf Mihalić, govornik Fran
Folnegović, dvernik Robert Fischbach i blagajnik Edmund Kolmar. Koliko god ta stožerna
loža u Hrvatskoj imala prividni hrvatski naboj, ona od samog osnivanja ima izraziti
unionistički značaj budući da su većina članova bili Židovi ili pokršteni Židovi (Šandor
Weiss de Polna, Julijus Huhm, Eugen Bothe, Edmund Kolmar, Robert Fischbach, Slavoljub
Bulvan, Samuel Kocian, Simon Frangeš, Antun Scheiesinger, Adolf Rosenfeld, Ignatz
Granitz, Ferdo Lux i drugi), i ostali mađaroni (unionisti). Paralelno s unionističkom politikom
lože, počinje čvršća sveza između masona iz Hrvatske i Srbije. Prigodom samog osnivanja
lože bio je nazočan, kao gost, mason iz Srbije Svetomir Nikolajević, a nakon smjenjivanja
Bojničića sa mjesta starješine Hrvatske vile, kada na njegovo mjesto dolazi Spiridion
Brusnica, odlučeno je da zbog harmonične suradnje triju naroda, Mađara, Srba i Hrvata, u
ložu kao počasni članovi uđu jedan Mađar iz Mađarske i jedan Srbin iz Srbije.
Osim što je masonstvo u Hrvatskoj pod krinkom anacionalnog plašta propovijedalo
unionističko i velikosrpsko-slavjansko poslanje, ono žestoko istupa protiv neprijateljice
Crkve. Ivan Bojničić, stipendist mađarske vlade i lektor mađarskog jezika na sveučilištu, kao
član mađarske lože Korvin Matyas, u božičnom je izdanju vladinog lista Agramer Zeitung
1880. godine, uređivanog po židovskom masonu Schlesingeru, objavio svoj osvrt na Strauss-
Renanovu školu (David Friedrich Strauss, Židov, njemački teolog i pisac poznat po
skandaloznom djelu O povijesnom Isusu i Ernest Renan, francuski filozof i književnik koji je
napisao kontroverzno djelo Život Isusov) u kojoj se naučavalo da Isus Krist nije Bog, da su
Isusova čudesa mit, da je Crkva neprijateljica prosvjete i fanatična širiteljica tmine, i druge
blasfemične budalaštine. Propagandu protiv kršćanstva poslije Bojničića među mnogim
masonskim apostolima nastavlja i rektor Sveučilišta u Zagrebu i profesor na Pravnom
fakultetu, mađaron Franjo Josip Spevec. On, osim što nastavlja koncept Strauss-Renanove
škole, propagira na sveučilištu ateizam, razvratnost i sl. 22
Masoni u Srbiji imaju posve drugačiji karakter. Dok su hrvatski masoni u izravnoj službi
strane političke misije, kako mađarske, tako i srpske, te je i hrvatski ban Khuen Hedervary
prema njima gajio neskrivene simpatije, dotle su srpski masoni isključivo u službi
velikosrpstva. Prva loža u Srbiji utemeljuje se 1876. godine. Svi su joj članovi Srbi, a nosi
naziv Svetost Balkana. Na njenom su čelu najutjecajniji predstavnici Radikalne stranke kao i
drugi srpski nacionalisti: Đorđe Milinović, Dragutin Milutinović, Mihajlo Valtrović i dr. Pod
pokroviteljstvom Velikog Orijenta Italije osnovana je 1881. godine loža Srpska zadruga čiji
su najistaknutiji članovi profesor Velike škole i autor prvog urbanističkog plana Beograda, u
kojemu dominiraju masonski kodovi i simboli, Emilijan Josimović i liječnik Lazar Paču.
Nakon osnivanja masonske lože Pobratim, u kojoj dominiraju Đorđe Vajfert, Stevan
Mokranjac, Andre Đorđević, Stanislav Binički, Živojin Mišić, a također i budući istaknuti
političari Kraljevine SHS, Milovan Milinović, Jovan Aleksijević, kao i poznati srpski
književnik Stevan Sremac, Srbija definitivno postaje središte masonske urote protiv Krista na
jugoistoku Europe.
Masonstvo postupno postaje glavni politički čimbenik u političkom rastrojstvu Hrvatske.
Masonska braća sve više zauzimaju visoka i utjecajna mjesta na hrvatskim sveučilištima,
Matici hrvatskoj, hrvatskim umjetničkim i kulturnim društvima i organizacijama i sl. (npr.

22
Ivan Mužić: O sekti masona, Matica Hrvatska Split, Split, 1999., str. 113. i 114.

60
veliki majstor Spiridon Brusnica bio je ravnatelj Prirodoslovnog muzeja). Njima je još od
osnivanja lože u Sisku glavna zadaća bila borba protiv, ne kršćanskog, već isključivo
katoličkog klerikalizma, na koji prema njima presudan utjecaj imaju isusovci. Osvrte protiv
Katoličke crkve objavljuju u svojim glasilima (Novi list je bio poznat po izrazito
antikatoličkom djelovanju), ali i tiskanjem masonskih knjiga. Prva knjiga, autora Simona
Frangeša: Slobodni zidari ili Framasoni, imala je zadatak da objasni javnosti kako slobodni
zidari nisu bezvjerci, uz obrazloženje da, ako su bezvjerci, ne mogu biti štovatelji Sotone što
im se predbacuje. Upravo je u tome podvala, jer kod sotonista, kao i kod ateista, glorificira se
čovjek, samo što sotonisti, odnosno masoni, materijalnost ne uzimaju kao “materijalizam”,
već kao pojam materije na tjelesnoj razini. Njihova fobija prema isusovcima doživjela je
vrhunac kada se obznanila vijest početkom 1899. godine da će se u Zagrebu osnovati
isusovački kolegij. Kada su isusovci stavili svoj samostan pod krov, u deliriju je počeo
masonski atak na isusovace tiskanjem i raspačavanjem raznih propagandnih brošura i letaka,
kao npr. knjižice Peroslava Kovačevića: Isusovci i odgoj omladine u Dalmaciji.
Slobodni zidari, osim što počinju dominirati na hrvatskom kulturnom i društvenom
prostoru, preuzimaju ključnu ulogu u hrvatskim političkim strankama. Za unionističke i
panslavističke stranke to je potpuno razumljivo, ali oni se ciljano ubacuju i u jedinu stranku
koja vidi sudbinu Hrvatske isključivo u okviru samostalne države, Stranku prava. Prvak
Stranke prava i saborski zastupnik, Fran Folnegović, primljen je u peštansku ložu
Demokracija, a također je bio i jedan od osnivača, a onda i glasnogovornik masonske lože
Hrvatska vila. Čim je Folnegović ušao u masonstvo počeo je propovijedati bratstvo s
Mađarima. Čak je tvrdio prilikom ulaska u peštansku ložu da ulazi u masonstvo uz odobrenje
dr. Ante Starčevića, dok je svojoj stranci, kao i hrvatskoj javnosti, nijekao da je mason. Jasno
je da je priču o odobrenju Starčevića za ulazak u masonstvo Folnegović izmislio, jer koliko
god Starčević bio protiv politiziranja Crkve, kao i naglašenog klerikalizma, on je istodobno
bio teist. Raskol u Stranci prava došao je ubrzo, kada je Folnegović 1895. godine javno
osudio spaljivanje mađarske zastave, čin koji je oduševljeno odobrila hrvatska nemasonska
javnost. Folnegovićev plan bio je jasan, usmjeriti stranku u režimsko-dualni okvir i prikloniti
je Khuenovim madžaronima. Dr. Starčević nakon tog Folnegovićeva istupa u Zagrebu, s
Josipom Frankom, Eugenom Kumičićem i Milanom Starčevićem napušta Stranku prava i
osniva Čistu stranku prava. Od tada je vizija Stračevićevog čistog hrvatstva, vizija da Hrvati
žive u vlastitoj državi, postajala sve udaljenija iluzija. 23

Hrvatski vukovci

Bečki književni dogovor, na kojemu su, pored Ljudevita Gaja, od Hrvata nazočili i Ivan
Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demetar, Ivan Mažuranić i Vinko Pacel, a koji su podlegli
Karadžićevim i Kopitarovim zamkama, značio je kulturno ujedinjenje južnih Slavena za čime
su težili ilirski zanesenjaci. Bio je to prvi, ali najvažniji korak za stvaranje Velike Srbije i,
pod okriljem masonstva, širenje hegemonističkog srpstva preko Arkadijeve linije. Međutim,
Bečkim dogovorom nije izrijekom naglašeno izgovorno pisanje (pod “južno narječje” mislilo
se na takvo pisanje), tako da su mnogi hrvatski pisci nastavili pisati korijenskim pravopisom,
npr. Ante Starčević, Fran Kurelac, Adolfo Veber Tkalčević i drugi. Starčević primjerice rabi
korijensku inačicu s djelomice ekavskim dijalektom, pritom se suprostavljajući Karadžićevoj
ijekavici. Osim toga Starčević je jasno uvidio da će zlokobna zabluda slavističkih iliraca o
jednom jeziku i jednom narodu Hrvata i Srba odvesti Hrvatsku u etničko istrebljenje. Stoga

23
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 42. i 43.

61
on smatra da hrvatski književni jezik mora biti sinteza hrvatskih narječja: štokavskog, čakav-
skog i kajkavskog, a Gajev dogovorni jezik smatra govedarskim blejanjem, štekcanjem i
hercanjem.
Nasuprot Starčevićevom pisanom izričaju, u Hrvatskoj raste sve veći broj pristaša
Karadžićeve ideologije i jezičnog pansrpstva. Svakako je najznamenitiji vukovac Đuro
Daničić koji svoje prve radove posvećuje “Srbima katoličke vjeroispovijesti”. Daničić
(1825.-1882.) je sin pravoslavnog svećenika, rođen kao Đorđe Petrović, koji je svoje ime
promijenio po senjskom uskoku, junaku iz narodne pjesme. On je uvjereni protagonist
jugoslavenskog svesrpstva, jezičnog jedinstva Hrvata i Srba i stanovišta da je u književnom
pogledu sve hrvatsko ujedno srpsko, a sve srpsko i hrvatsko. Znakovito je da je sve ono što
objavljuje u Zagrebu naslovljeno hrvatski ili srpski a sve objavljeno u Beogradu srpski ili
hrvatski. Očito su Hrvati bili “predobri” za glavnog tajnika JAZU (HAZU), pa su akademici
pozvali 1866. godine na tu funkciju Srbina, hrvatskog herostrata Đuru Daničića. Upravo se
tada sudbina gorko poigrala s hrvatskim jezikom, zacementiravši Gajeve izdajničke podvale.
Daničić se jednostavno zgražao nad kajkavskom riječju, jer kajkavski itekako odudara od
štokavskog zajedničkog narječja istočne Hercegovine, te je kao glavni urednik velikog
Akademijinog rječnika izbacio iz njega sve kajkavske riječi, uz ostanak samo nužnih
čakavskih riječi. Jer za tog herostrata srpski jezik je samo štokavski, stoga i zajednički jezik
mora biti samo štokavski.
Kako bi Khuenova vlada ugodila svojim vjernim sljedbenicima, Srbima mađaronima,
sastavila je 1892. godine odbor pristaša hrvatskih vukovaca kako bi se izradio pravopisni pri-
ručnik jedinstvenog hrvatsko-srpskog jezika. Odbor se odlučio za izgovorni pravopis po
srpskom uzoru, odnosno za fonetiku. Izrada pravopisnog priručnika povjerena je štokavskom
puristu, dr. Ivanu Brozu (1852.-1893.). Međutim, Brozov pravopis nosi ime Hrvatski
pravopis i postao je temeljac za pravopise u Republici Hrvatskoj u kojoj je u zadnjih
dvadesetak godina izašlo nekoliko raznih pravopisa različitih autora. Nakon Brozove rane
smrti, Brozov već pripremljeni tekst hrvatskog rječnika uzima njegov ujak Franjo Iveković
koji osam godina prepravlja tekst u duhu masonskih unitarista i Gajevih halucionista. Čak je
Iveković pokušao dodati u tiskari za naslov rječnika i srpski, ali pukim slučajem to nije uspio
zbog već ranijeg Brozovog ugovora.
Točku na “i” stavio je, pod utjecajem masonskog svejedinstva, izraziti srbofil i zastupnik
unionistočke mađaronske stranke u dva mandata, Virovitičan Tomislav Maretić. Zagovornik
kulta Vuka Karadžića u Hrvata, hrvatskog i srpskog jezičnog jedinstva i fonološkog
pravopisa, poglavito sklon istočnoj ijekavskoj štokavštini folklornog Karadžićeva tipa i
idealizator čistog narodnog jezika, Maretić je postao “slavan” po svoje dvije gramatike
objavljene 1899. godine: “akademskoj” (Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskog
književnog jezika) i gimnazijskoj (Gramatika hrvatskog jezika za niže razrede srednjih škola).
Te su gramatike bile konačan obračun s jezičnom koncepcijom hrvatskog standardnog jezika
zagrebačke filološke škole, kakvim je pisao i govorio dr. Ante Starčević. Bio je to ustvari
jezično-povijesni nihilizam hrvatskog književnog jezika kojim su odbačene sve hrvatske
književne baštine, štokavski purizam u kojemu je hrvatski herostrat Maretić izbacio iz
pravopisa preostale kajkavske i čakavske riječi što je dovelo do smiješnih i grotesknih
pokušaja štokavizacije kajkavskih i čakavskih toponima (“Dionice” umjesto “Delnice”,
“Spljet” umjesto “Split” i sl.). Hrvatske tvorenice je jezični unitarist Maretić također odbacio
na račun internacionalizama (npr. “povijest” i “glazba” na račun “historije” i “muzike”).
Izgovorni pravopis niti poslije 1892. godine nije u potpunosti pobijedio. Hrvatski
književnici, poglavito oni oko Matice hrvatske i Društva svetog Jeronima, te pravaške i neke
druge oporbene novine, pišu korijenskim pravopisom smatrajući ga čimbenikom hrvatske
posebnosti, ali i puno prihvatljivijim za hrvatski književni jezik. Uz žestoku kritiku

62
Maretićeve gramatike mnogi su sve do svoje smrti pisali korijenskim pravopisom, npr.
Vladimir Mažuranić, braća Radić itd.
Fonološki štokavski pravopis prepun internacionalizama i srbizama, pisan prema
Vukovom uzoru, uz manji prekid tijekom Nezavisne Države Hrvatske i uz pokušaje
ispravaka početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, uz određene korekcije vrijedi još i
danas. Vrijedno je zamijetiti da Hrvati do polupismenog velikosrbina Vuka i njegovog
srpsko-hrvatskog jezika nisu nikada u povijesti bili skloni uvođenju tuđica, što potvrđuje i
mali broj germanizama u hrvatskom jeziku iako su Hrvati bili četiri stoljeća pod
hegemonijom njemačkog jezika. Kod Srba je potpuno suprotno. Kao što su tijekom povijesti
posrbljivali druge narode pretvarajući ih u Srbe, tako su i “uzeli” od Hrvata jezik i pismo (do
Vuka su pisali crkveno-slavenskim). Srbi su vrlo skloni usvajanju internacionalizama i me-
đunarodnica jednostavno zato što niti nemaju svoga autohtonog jezika, pa se niti ne trude
pronaći inačice za internacionalizme, već im je jednostavnije internacionalizme posrbiti kao
što su radili i s narodima u okruženju, i smatrati ih srpskim riječima.
Tijekom sedamdeset godina zajedničke povijesti, Srbi su dodatno izvršili agresiju i nad
hrvatskim jezikom pa su se usporedo sa sustavnim uvođenjem srbizama u hrvatski jezik,
poglavito Novosadskim sporazumom, uvodili i anglicizmi. Jedan od rijetkih poznatih
hrvatskih povjesnika i književnika koji je do danas ostao vjeran korijenskom pisanju, Mato
Marčinko, još prije Domovinskog rata sastavio je Rječnik tuđica u hrvatskom jeziku. Tih
riječi-uljeza bilo je oko 10.000. Marčinko je rječnik uputio JAZU koja je u to vrijeme
prikupljala građu za najavljeni Rječnik hrvatskoga književnog jezika. Akademija je
Marčinkovu ponudu odbila uz obrazloženje da svoj rječnik uljeza sačuva za neko bolje
vrijeme. Očito da stvaranjem samostalne hrvatske države to vrijeme nije došlo. Svaki malo
veći pokušaj pohrvaćenja hrvatskog jezika nailazio je na osudu masonsko-slavističkih
podanika što je i rezultiralo jezičnom anarhijom s nekoliko različitih službenih pravopisa.
Osim toga pomalo je apsurdno slušati današnje jezičare kako brane stoljetnu tradiciju
fonološkog pravopisa. Čiju tradiciju?

63
 V. NASUPROT KRALJEVSTVU
SOTONE

Pape protiv masonstva

Devetnaesto stoljeće možemo okarakterizirati kao stoljeće masonsko-đavolje histerije

koja je čovječanstvu ostavila kostur za završni masonski program pobjede Antikrista nad
Kristom. Katolička crkva je jasno prepoznala vezu između masonstva i sotonizma te se
žestoko odupirala tom pomahnitalom “luciferijanskom modernizmu”. Nakon bule In
Eminenti Apostolatus Specula kojom papa Klement XII. 1738. godine ekskomunicira
slobodne zidare proglašavajući ih neprijateljima kroz stoljeća, te bule Inscrutabili u kojoj
papa Benedikt XIV. 1776. godine također osuđuje masonstvo, u 19. stoljeću slijedi čitava
serija bula i enciklika. Papa Pio VII. u osudi slobodnog zidarstva izdaje 1821. godine
encikliku Ecclesiam, papa Leon XII. 1825. godine encikliku Quo graviora, a papa Pio VII.,
1829. godine encikliku Traditti.
Papa Pio IX. u vremenima masonske histerične ekspanzije pokušava upozoriti svijet na
masonsku neimarsku religiju kojom slobodni zidari vješto manipuliraju i osvajaju Zemlju.
Pontifikat pape Pija IX. trajao je najduže u povijesti papinstva (1846.-1878.), a ostat će
poznat i po tome što kao Talijan nije htio predsjedavati nacionalnom ligom u “svetom ratu”
protiv Austro-Ugarske Monarhije. Zbog toga je 1848. godine morao pobjeći iz Rima pred
revolucionarima tajnog društva Mlada Italija koje je osnovao “uvaženi” mason, liberal i
nacionalist Giuseppe Mazzini, dok je na čelu revolucionara je bio masonski antiklerikalac
Giuseppe Garibaldi. Garibaldijeva opsesija je bila uništiti papinstvo i Katoličku crkvu, te je
pokušao još u dva navrata 1862. i 1867. godine osloboditi Rim od vlasti pape Pija IX. U
prvom je pokušaju bio ranjen, a u drugom ga je spriječila talijanska vlada bojeći se
međunarodnih posljedica. Protiv masonstva papa Pio IX. izdao je nekoliko bula: Qui pluribus
(1846.), Multiplices inter (1865.), Apostolica Sedis (1869.) i Et si multa (1873.). Bulom Et si
multa Papa prvi puta proglašava masonstvo djelom Sotone.
Papa Pio IX. je smatrao da je masonstvo mogao stvoriti i proširiti diljem svijeta samo
vječni neprijatelj Gospodnji, Sotona, te da je stoga masonstvo “dostojna kći” Sotone. Pošto je
papa Pio IX. sazvao Prvi vatikanski koncil 1869. godine, masonski luciferijanci istovremeno
u Napulju sazivaju svoj “ekumenski koncil”. U halucinogenom deliriju sa svog koncila slo-
bodni zidari vrište: Katolička religija je laž. Njezina vladavina je kriminal! Slobodni zidari su
neskriveno, gotovo očajnički, mrzili tog najvoljenijeg papu moderne povijesti, čija je slika
poput obiteljskog portreta visjela u mnogim kršćanskim domovima. Duhovnik svih tih
masonskih protukatoličkih provokacija bio je Židov Ernest Nathan, nezakoniti sin Mazzinija,
koji je na mjestu velikog majstora talijanskog Velikog Orijenta naslijedio Adriana Lemmija,
onoga koji je uporno nagovarao Kvaternika da ude u masonsko bratstvo. Ni mrtvoga papu
Pija IX. masonski okultisti i njihova čeljad, socijalisti, nisu ostavili na miru. Masonstvo je na
čelu s budućim gradonačelnikom vječnog grada Rima i vođom iredentističke masonske
organizacije Dante Alighieri koja je imala zadaću da u Istri i Dalmaciji odnarođuje Hrvate i
stvara Talijane, Nathanom, organiziralo demonstracije prilikom pokopa voljenog pape. Malo
je nedostajalo da razjarena luciferijanska gomila mrtvo tijelo Pape prigodom prijenosa iz
Laterna u Vatikan baci u rijeku Tiber.
Najveće upozorenje svekolikom ljudskom rodu na opasnosti kraljevstva Sotone i osudu
masonske sekte izrekao je papa Lav XIII. svojom enciklikom Humanum genus (ljudski rod)

64
20. travnja 1884. godine. Papa je rekao: “ljudski rod, nakon što se zbog đavolje zlobe udaljio
od Boga, Stvoritelja i davatelja rajskih darova, podijelio se na dvije različite i suprotne
strane, od kojih se jedna strastveno bori za istinu i vrlinu, a druga za one stvari koje su istini
i vrlini suprotne. Jedna je Kraljevstvo Božje na zemlji - odnosno, Crkva Isusa Krista; oni koji
žele pristati uz nju iz dubine svoje duše, zbog svog spasenja moraju služiti Bogu i njegovom
jedinorođenom Sinu, svim svojim umom i svojom snažnom voljom. Druga je kraljevstvo
Sotone, u čijoj su vlasti i moći svi koji su slijedili njegov žalosni primjer i onaj naših
prvobitnih roditelja...”
Nadalje, papa Lav XIII. u svojoj enciklici jasno daje do znanja tko gradi kraljevstvo
Sotone, da su to sljedbenici zla, slobodni zidari koji kuju urote i žele uporno nauditi Crkvi.
Papa otkriva narav masona koji se, poput nekoć manihejaca, skrivaju po skrovitim mjestima i
donose svoje sotonske planove, dok u javnosti proglašavaju milosrđe prema siromašnima i
običnom puku. Papa nadalje iznosi kako je plan masonstva Papi oduzeti svu duhovnu moć, a
instituciju rimskog pontifikata izbrisati s lica zemlje. Izjednačavanjem svih religija, pa i onih
najdevijantnijih, želi se uništiti Katolička crkva. Masonska sekta u posljednjih stotinu i
pedeset godina narasla je iznad svih očekivanja, zavladala je najrazličitijim slojevima
društva, postala tako moćna da je u pojedinim državama postala vladajućom silom.
Masonstvo se uvuklo u srca pojedinih vladara, kaže papa u enciklici, tako da su društva i
države odbacili kršćanske tradicije. Na primjer, u takvim društvima se brakovi sklapaju i
razvrgavaju kao građanski ugovori, a u obrazovanju djece ne smiju se uplitati nikakve
religije, već djeca kada odrastu izabiru religiju koja im se najviše dopada.
Papa među mnogim upozorenjima također govori i o slobodama u umjetnosti,
časopisima i novinama nečasnog sadržaja, pornografiji i razuzdanoj strasti koje zamjenjuju
mjesto s kršćanskim naučavanjem. Svi ti naturalisti i masoni odbacuju Božansko otkrivenje,
poriču prvobitni grijeh i ne priznaju da je naša slobodna volja oslabljena i naklonjena zlu te
da je stoga nemoguće voditi pošten život bez stalne borbe sa strastima i nagonima.
Umjetnošću laskanja i promičući javni napredak i slobodu, a pritom uvjeravajući mnoštva
kako je Crkva uzrokom nepravednog ropstva i bijede zbog koje pate, masoni zapravo
obmanjuju narod. Tom obmanom slobodni zidari pokreću podrivačke revolucije u kojima
stvaraju brojna komunistička i socijalistička udruženja koja promiču njihove planove.
Zavarani narod vapi za novim stvarima, no oni koji su se pobunili protiv poretka
ustanovljenog Božjom proviđnošću kažnjeni time što su bijedu pronašli upravo tamo gdje su
tražili slobodu i očekivano blagostanje.
“Iz rečenog je lako razumjeti što je masonska sekta i što ona želi. Njezina načela u
tolikoj su općoj suprotnosti s ljudskim razumom da ništa ne može biti izopačenije. Želja da se
uništi vjera i Crkva ustanovljena od Boga s obećanjem vječnog života, pokušaj da se ožive,
nakon osamnaest stoljeća, poganski običaji i institucije, velika je glupost i smjela bezbožnost.
Ne manje strašno i nepodnošljivo je preziranje darova udijeljenih putem Njegovih poslanika.
U ovom ludom i zastrašujućem pokušaju čovjek prepoznaje onu neukroćenu mržnju i
osvetnički bijes koji je protiv Isusa Krista planuo u Sotoninom srcu”, rekao je papa Lav XIII.

Protivnici masonstva u Hrvatskoj

Pošto je masonstvo sve više postajalo velevlast u Hrvatskoj, krajem 19. stoljeća se u
režiji masonske braće počela vršiti radikalna sekularizacija tradicionalnih institucija koje su
do tada bile pod pokroviteljstvom Katoličke crkve, poglavito laiciranje bračnog prava i
školskog sustava. U takvom ozračju ulaska masonstva u sve pore hrvatskog društva, gotovo

65
jedini koji su se odupirali nadirućem masonstvu bili su okupljeni oko pomalo kontroverznog
đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Dekan Pravnog fakulteta Aleksandar
Bresztyenszkv 1895. godine je među prvima javno objavio niz članaka protiv masonstva u
Katoličkom listu. Ti članci su uz Strossmaverovu potporu tiskani u nakladi njegove dioničke
tiskare kao posebna knjižica pod naslovom Bi li išli u framasone?
Hrvatski oporbeni političari i publicisti Šime Mazzura i Dinko Politeo u dogovoru s
biskupom Strossmayerom počeli su 1896. godine u listu Obzor veliku akciju protiv
masonstva. Hrvatsku javnost su uzbudile informacije izašle u Obzoru o članovima masonima
u ložama Hrvatska vila, Ljubav bližnjega i Jutarnja zvijezda. U tim osvrtima je posebice
naglašeno da su masoni neprijatelji kršćanstva i da su glavni među njima Židovi. O hrvatskim
ložama je rečeno da su one samo filijale velike mađarske lože koja zastupa interese Mađara i
pomađarenih Židova.
Među crkvenim ljudima osobito su se angažirali protiv masonstva svećenik Kerubin
Šegvić, kateheta Stjepan Hartmann i sveučilišni profesor na Bogoslovnom fakultetu Mirko
Marchetti. Šegvić (zločinačke komunističke vlasti su ga 1945. godine osudili na smrt
vješanjem samo zato što je zastupao tezu o neslavenskom podrijetlu Hrvata, a ista teorija je
bila omražena masonskoslavenskim komunističkim ideolozima) je 1896. godine u svom
jednom tekstu iznio kako masoni na višim stupnjevima hijerarhije imaju i fizički doticaj s
đavlom. Marchetti u svojoj knjizi iz 1898. godine pod imenom Slobodna zidanja jasno daje
do znanja da u Katoličkoj crkvi i za hrvatske masonske lože vrijedi načelo ekskomunikacije,
ali isto i za masonske pomagače. Naime, Marchetti navodi kako se sa “izopćenim” nije
slobodno niti družiti, niti razgovarati, niti mu pisati, niti s njime stanovati. Slobodna je samo
komunikacija između roditelja i djece, odnosno između supružnika, i podložnika sa svojim
glavarima. Osim toga “izopćeni”, uz to što ne smiju primati nikakve svete sakramente, ne
smiju se ni pokapati na kršćanskom groblju. 24
Najveći borac protiv uplitanja masonsko-židovske elite u sve sfere javnog života u
Hrvatskoj zasigurno je bio đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer (1815.-1905.). Rođen je
u kroatiziranoj njemačkoj vojničkoj obitelji, i uz dr. Antu Starčevića je bio prvo ime i
autoritet na hrvatskoj političkoj pozornici. U svojoj bespoštednoj borbi protiv masonstva, kao
i protestantizma uvezenog iz Mađarske, često je dolazio u sukob, ne samo s mađarskim
vlastima, već i sa Židovima. Razlog tomu je što je Židovima zamjerao izravno uplitanje u
Katoličku crkvu putem masonstva, kao i njihovu sljubljenost s hegemonističkim mađarskim
vlastodršcima. Zbog toga su svakojaki podanici vladara svijeta Strossmayera često
proglašavali antisemitom.
Nakon što je papa Lav XIII. 20. travnja 1884. godine izdao encikliku Humanum genus
protiv nadirućeg masonstva, prvi ju je u Hrvatskoj objavio upravo biskup Strossmayer u
Glasniku biskupija bosanske i srijemske. Na korizmenoj poslanici 1885. godine Strossmayer
je žestoko za oltarom osudio slobodne zidare, njihovo okultno djelovanje, čvrstu spregu sa
Židovima te naglasio da je njihov zajednički krajnji cilj uništenje katoličanstva i uspostava
svoje vlasti u amoralnom svijetu. Osim toga Strossnayer je u svojim službenim spisima,
poglavito u izvješćima o crkvenopolitičkim prilikama u Hrvatskoj upućenih Svetoj Stolici ili
bečkom nunciju, upozorovao na štetne posljedice što ih slobodni zidari imaju na javni život u
Hrvatskoj u vjerskom i ćudorednom pogledu. Među mnogim svojim pismima biskup
upozorava na tadašnje starješinstvo u bogoslovnom sjemeništu koje se ne smije zamijeniti jer
izvrsno odgaja mladi kler, a ukoliko dođe do smjene bio bi to trijumf bezbožne sekte
slobodnih zidara. On nadalje kritizira novi školski sustav koji je donesen po mjeri Židova i
framasona te izborni zakon prema kojemu samo 2 % stanovništva ima pravo izbora pa se

24
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 66.-42.

66
manipulacijama izabiru samo oni koji su po volji vlade. Stoga je uopće nedolično i
nepošteno, skoro zločinački, ići na izbore, na koje ionako idu samo zavisni državni činovnici,
a od slobodnih građana samo Židovi i slobodni zidari.
Biskup je učestalo osuđivao masonstvo i u korespondenciji s privatnim osobama,
osobito sa svojim prijateljem dr. Franjom Račkim. Tu korespondenciju je povodom stote
obljetnice smrti dr. Račkog uredio sveučilišni profesor i član JAZU Ferdo Šišić.
U pismu od 20. rujna 1886. godine Strossmayer govori o brakovima sa žudijama i
ateizmu na hrvatskim sveučilištima i pita se: “Zar je cijela Mađarska išta drugo, nego
kalvinizam, čifutizam i framasonizam?”
Na Svetu Stolicu tuži se u pismu od 24. kolovoza 1888. godine: “Što se nikad dost
požaliti ne može, jest, da se Sveta Stolica po židi i framasoni najgore vrsti ili bolje rekući po
onih, koji za židih i framasonih stoje, daje zavadati.”
Pismom od 16. listopada 1889. godine dodaje: “Nunciju sam u Beč javio, kako naši
svećenici na komandu glasuju za framasone.”
Dana 9. listopada 1889. godine upozorava bana Khuena Hedervaryja na neke odluke
podžupana Cuvaja, a Račkom šalje kopiju tog priopćenja:
“...očevidno da židi i framasoni, koji u javnoj štampi toliku premoć imaju, a u Osijeku
skoro isključivo gospodare, u savezu... prevelika je doista u javnoj štampi i u javnom
mnijenju premoć žudija i framasona, koju oni toliko za zator kršćanstva i kršćanskih naroda
upotrebljavaju... Ja znam da židi i framasoni osobito mene mrze, jer sa ljubavlju prema Bogu
i svetomu zvanju svomu spajam ujedno ljubav prema narodu svomu i domovini svojoj.”
Krajem 1893. godine piše: “Glede zagrebačke nadbiskupije Slobodni zidari i neprijatelji
crkve ostaju, a ne vidim, da bi dosadašnjim putem Sveti Otac papa pobijediti mogao. ” 25
Iz ovog malog izvatka Strossmayerovih pisama vidljivo je da je toliko osporavani biskup
bio najveći bastion protiv izgradnje kraljevstva Sotone, jedna rijetka svjetla luč koja je još
svijetlila u tamnoj luciferijanskoj prekrivki iznad čitave Hrvatske. Međutim, tu biskupovu
narav ne spominje gotovo nitko. Niti jedni, niti drugi. Ni oni koji se groze njegove zablude
južnoslavenstva, niti oni koji se njome diče i koriste je za razna slavjanska bratimljenja s
bizantskim susjedima. Ne spominju tu borbu ni oni koji ga slave kao velikog mecenu i
graditelja, niti Crkva kao uzvišenog katoličkog dušobrižnika. Zašto? Upitajmo se što bi bilo
danas s onim katoličkim svećenikom ili biskupom koji bi, kao nekad Strossmayer za oltarom
Đakovačke katedrale, žustro kritizirao masonsko-židovsku kliku (žide i framasone) koja
danas apsolutno gospodari svim segmentima društva na Zemlji, mnogo više nego u
Strossmayerovo vrijeme? Zar to nije dokaz straha pred pomahnitalim svjetskim
grabežljivcima, dokaz vladavine globalističkog despotizma, masonske strahovlade, koja na
lucidan način zombiziranom hedonističkom puku određuje graničnik u čijim okvirima smije
kliziti njegova kvazidemokracija.

Kontroverze Strossmayera i Starčevića

Zaviriti treba i na drugu stranu političkog, vjerskog i društvenog djelovanja Josipa Jurja
Strossmayera. Biskup je bio glavni pokretač austrijsko-hrvatske ideje južnoslavenstva te i
danas ova njegova opcija pobuđuje razne kontroverze. Njegova iluzija o zajednici svih južnih
Slavena, posebice Hrvata i Srba, svodila se na utopiju ravnopravnosti u kojemu bi Zagreb bio

25
Ivan Mužić: 0 sekti masona. Matica Hrvatska Split, Split, 1999., str. 108.-111.

67
stožerni grad takve zajednice. Rački i Strossmayer su smatrali da isključivi nacionalni pokreti
i sebična kratkovidna politika idu na štetu svih južnoslavenskih naroda. Strossmayerovo ju-
goslavenstvo vidjelo je političku sudbinu Hrvatske bitno drugačije od Gajevog ilirizma. Dok
je hrvatski unitaristički herostrat Gaj sanjao Veliku Srbiju, Strossmayerova politika se
odredila prvo na federalističko uređenje Monarhije u kojoj bi udružena Hrvatska (Bosnu i
Hercegovinu, kao i Srijem, Strossmayer je smatrao neotuđivim dijelom Hrvatske) bila
politički čimbenik ravnopravan Austriji i Mađarskoj. Takva Hrvatska bi se u prigodnom
trenutku udružila s ostalim južnoslavenskim zemljama, gdje bi nadmoćna hrvatska kultura
asimilirala bizantski nacionalni srpski korpus.
Strossmayer očito nije shvatio da je njegova zabluda južnoslavenstva ustvari nastavak
ilirskih halucinacija koja će tragično završiti za hrvatski narod. Njegovu ideju će vrlo brzo
iskoristiti svetosavski Srbi koji će ujediniti južnoslavenske narode kako je Strossmayer želio,
ali to ujedinjenje nikako neće biti po Strossmayerovom modelu. Osnivanjem JAZU, na čijoj
su svečanoj sjednici nazočili predstavnici svih južnoslavenskih naroda, te dovođenjem za
tajnika Akademije Srbina Đure Daničića, Strossmayer je Hrvatsku nesvjesno gurnuo u ralje
velikosrpskih hegemonista. A Hrvati, kao pasivan i neenergičan narod, bez samopouzdanja i
odlučnosti, samo je izabrao nove gospodare. Zapadna uljudba hrvatskog naroda raspala se
pred hordama priprostih bizantinaca.
Strossmayerova zabluda o južnoslavenstvu postala je očita kada mu ideja nije naišla ni
na kakav odjek među srpskim političarima. Ona je u Srbiji među srpskim političarima, pogla-
vito među Srpskom pravoslavnom crkvom, dočekana sa zaziranjem kao hegemonistička
namjera hrvatske buržoazije da srpstvu nametne latinsku, odnosno zapadnu civilizaciju. Srbi
su smatrali da je to pokušaj odnarođivanja srpstva i sprječavanje širenja srpske države na
račun Austro-Ugarske. Nisu njegovu ideju prihvaćali niti Srbi u Hrvatskoj gdje se inače
zaoštravao hrvatsko-srpski sukob jer su Srbi isključivo stajali uz protuhrvatske stranke
vlastodržaca, poglavito za vrijeme strahovlade Khuena Hedervaryja. Jednostavno, u svojoj
ekspanzionističkoj politici velikosrpstva, uz svoju svetosavsku isključivost, Srbi nisu nikada
bili spremni ništa žrtvovati “zajednici za volju”. Tu narav najbolje je prokomentirao Zagre-
pčanin, crnogorski povjesnik S. M. Štedimlija: “Nemoguće je u Načertaniju naći i jednu
jedinu riječ iz koje bi Garašaninova Srbija svoju državnost i samostalnost žrtvovala u korist
neovisnosti i samostalnosti jedne zajedničke države svih južnih Slavena.”
Ono po čemu je još značajan biskup J. J. Strossmayer je njegov predan rad na
ujedinjenju Katoličke i Pravoslavne crkve. Uočavajući činjenicu da za crkveni raskol nisu bili
krivi slavenski narodi, već da je to djelo grčko, Strossmayer je držao da bi upravo Slaveni
trebali napraviti korak k ujedinjenju. Ulogu ujedinjenja, koju je dodijelila Božja providnost,
Strossmayer je vidio u hrvatskom i ruskom narodu. Smatrao je da je jedino ruski narod
istinski slobodan, nezadojen masonstvom, te je kao pragmatik uvidio da će Rusija uskoro
postati puno više u svjetskim razmjerima nego što je tada značila. Njegova želja je bila da
Rusija postane politički jaka i stabilna u europskom koncertu velesila kako bi bila kadra
ispuniti crkveno poslanje ujedinjenja, ali i pridonijeti rješavanju pitanja slavenskih naroda u
Europi, posebice u Austro-Ugarskoj. Na tom tragu išao je njegov brzojav kojega je uputio 27.
srpnja 1888. godine rektoru kijevskog sveučilišta Sveti Vladimir prigodom 900. obljetnice
pokrštavanja Rusa. Rusko javno mnijenje koje je u to vrijeme živjelo u nekoj vrsti političke
izolacije vrlo brzo je pozdravilo Strossmayerov brzojav.
Biskupov brzojav gromko je odjeknuo u Austro-Ugarskoj. Napadali su ga sa svih strana
kao glavnog neprijatelja dualnog sustava s ciljem da ga eliminiraju iz političkog života Mo-
narhije. Glavni poticatelji hajke na Strossmayera bili su pripadnici političke elite Beča i Pešte
kojima nije odgovaralo jačanje slavenske uzajamnosti unutar Monarhije, poglavito ne jačanje
Rusije, a Strossmayer je u toj napadačkoj eliti prepoznao Židove i slobodne zidare. Najveći

68
sukob dogodio se 12. rujna 1888. godine u Bjelovaru, za posjeta cara Franje Josipa I.
Bjelovaru prigodom održavanja vojnih vježbi 13. i 14. rujna na Bilogori, između Bjelovara i
Daruvara. Car je u gradskoj vijećnici primao deputacije, a među crkvenim velikodostojnicima
bio je i J. J. Strossmayer. U međusobnom kratkom susretu car je vrijeđajući napao biskupa,
aludirajući na njegovu “bolest” zbog toga što je uputio brzojav u Kijev, a na sve uvrede
Strossmayer je mirno i dostojanstveno odgovarao valjanim argumentima. Taj susret ostat će u
povijesti poznat kao Bjelovarska afera. O Bjelovarskoj aferi pisao je Obzor prenoseći članak
iz peštanskih novina Pesti Hirlap u kojima među ostalom stoji: .....cijeli svijet znade, da
hrvatska opozicija životari samo pod uplivom Strossmayera i od njegova novca ... hvala
kralju što je stavio nogu na jednu od glava te panslavenske hydre, što je veleizdajno
djelovanje Strossmayerovo žigosalo na hrvatskom zemljištu.”
Usprkos beskrupuloznim napadima Strossmayer je ostao miran, ne napuštajući svoje
stavove. Njegovi dugogodišnji napori na ujedinjenju crkava nisu našli na razumijevanje ni u
Vatikanu ni kod pravoslavnih crkava. Biskup je istodobno bio napadan, kako od katoličkih,
tako i pravoslavnih preleta, koji su odbacivali njegove ideje svatko sa svojih pozicija i
stanovišta. Strossmayerova vizija ujedinjenog kršćanstva pokazala se sve više kao tlapnja i
iluzija, a san o “Božanskom izmirenju” Istoka i Zapada postajao je sve više samo san. 26
Glede Bjelovarske afere Strossmayera je najviše pogodila politička diskvalifikacija od
svog političkog “neprijatelja” dr. Ante Starčevića, objavljena u listu Hrvatska, sredinom rujna
1888. godine. Starčević je taj događaj u Bjelovaru nazvao simulacijom, “machiavelizmom” i
pravom komedijom, i logično je da je biskupa, dok ga “razapinju” sa svih strana, od Beča i
Pešte do masonske vrhuške koja je poput hobotnice zahvatila sve slojeve društva, strašno
pogodila ta izjava čovjeka čistog hrvatskog srca. Za razliku od Strossmayera, Starčević nije
spoznao pravu narav masonstva. Njemu je, kao i dr. Franji Tuđmanu, masonstvo bilo
pripomoćno bratstvo koje je “tu negdje” blizu vlasti ili uz vlast, a nikako sama velevlast. On
nije ni mogao spoznati stvarnu moć masonstva jer mu je glavna borba za hrvatsku državu bila
borba protiv tlačiteljica Austrije i Mađarske, gdje se masonstvo tek ušuljavalo u sami vrh
carskog dvora. Osim toga, Starčević je imao stanoviti otklon od Crkve kao institucije, a
upravo je Crkva bila najviše napadana od slobodnih zidara, pri čemu se masonski sotonin dim
uvlačio i u samu Crkvu, što Starčević nije mogao spoznati.
Dr. Ante Starčević (1823.-1896.) doktorirao je filozofiju, iako je bio bogoslov peštanske
bogoslovije koju je napustio postavši politički protivnik jednog dijela crkvenog klera u koje-
mu je vidio uzrok zaostalosti hrvatskog naroda. I pored toga što je Starčević bio iskreni
vjernik, njegov je antiklerikalizam uvjetovan time što je Crkva u Hrvatskoj bila podložna
Austriji, pa je stoga svećenstvu davao važno mjesto u javnom životu samo ako je bilo u
službi naroda. Pod geslom Bog i Hrvati gradio je viziju povijesne hrvatske države na njenim
etničkim prostorima. Srpsku naciju zapadno od Drine nije priznavao smatrajući ih
posrbicama, bivšim Hrvatima, a muslimane je držao pripadnicima hrvatskog plemstva,
cvijetom hrvatskog naroda. Za hrvatske zemlje i područja u Štajerskoj i Kranjskoj koje je od
hrvatskog korpusa otrgnuo češki kralj Otokar i dao ih Habsburgovcima smatrao je da trebaju
biti sastavni dio obnovljene Hrvatske (Starčević Slovence smatra alpskim (noričkim)
Hrvatima koji su prvi naselili hrvatsko područje, te govore hrvatskim narječjem). Zbog
njegovog neprestanog sukoba s carskim dvorom, bečkim apsolutizmom i mađarskim unioniz-
mom, carska vlast ga je često proganjala i zatvarala. Zanimljivo je da je nakon ulaska
austrijske vojske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine Starčeviću i njegovim pristašama bio
zabranjen ulazak u tu povijesnu hrvatsku zemlju kako ne bi među bosansko-hercegovačkim
pukom širio pravaške ideje. Zbog Starčevićevih zvonkih protuastrijskih i protuugarskih istupa

26
Željko Karaula: Bjelovarska afera 1888., Postdiplomski studij povijesti, Filozofski fakultet-Zagreb

69
u Hrvatskom saboru, Austrijanci su nazvali Hrvatski sabor divljim parlamentom Zvonimirove
krune.
Svoju nacionalnu ideologiju gradio je na pobijanju različitih integralističkih ideja
uvijenih u plašt jugoslavenstva i panslavizma, poput onih biskupa Strossmayera, u kojima je
vidio pogubnu opasnost za opstojnost hrvatskog naroda. Sve te zanesenjake i smušenjake
zadojene južnoslavjanstvom i panslavjanstvom Starčević smatra prodanim dušama i
hrvatskim robovima te ih naziva slavoserbima. Nitko prije Starčevića nije tako
dijagnosticirao kobni samoubilački ropski čimbenik u hrvatskom narodu koji silom hoće biti
rob, i stoga mu nitko ne može dati slobodu.
Starčević je bio hrvatski domoljub i nacionalist (zbog toga je za vrijeme komunističke
Jugoslavije bio prešućivan) kojemu je uzor bila Francuska, navodna štovateljica zakona
prema vlastitom narodu, a kasnije i Engleska. On je u duhu dijete masonske i terorističke
Francuske revolucije, demokrat i liberal poput Garibaldija, s tom razlikom što je bio protivnik
uporabe bilo kakve sile, stoga se i distancirao od Kvaternika i Rakovičkog ustanka. Prema
tomu, njegov državotvorni nacionalizam u duhu onog vremena je ustvari ljevičarski na-
cionalizam i ljevičarsko domoljublje. Starčević je sa svojim pristašama u Hrvatskom saboru
također zauzimao krajnje lijevo mjesto. To je potpuno razumljivo jer je u to vrijeme državo-
tvorni nacionalizam pokretala liberalno-masonska ljevica, dok je aristokraciji i zavisnim
službenicima pripadalo mjesto desnice. Vremenom je ljevica sklizila u protunarodni kozmo-
politizam, a desnica je prigrlila domoljublje. Međutim, za razliku od ideologija koje su se pod
kormilom masonstva suprotstavljale vjeri, kao npr. liberalizam, socijalizam, komunizam i
anarhizam, Starčević se u skladu s kršćanskom etikom poput glasa vapijućeg u pustinji
odupirao svim političkim zabludama u Hrvatskoj, a poglavito Strossmyerovoj dezorijentaciji.
Bez obzira je li Starčević bio desničar ili ljevičar, on s pravom nosi ime Otac domovine.
On nije poput Folnegovića bio član masonskog bratstva, iako je masonstvo vješto koristilo
Starčevićev antiklerikalizam usprkos tome što je i Starčević često kritizirao dvorske Židove
(često i njega podanici vladara svijeta smatraju antisemitom). On jednostavno nije mogao
znati da Francuskom i Engleskom gospodare slobodni zidari i da će se upravo te zemlje pod
vlašću okultnog masonstva uskoro pokazati kao najpodmukliji neprijatelji Hrvatske. Njegova
borba za hrvatsku državu bila je usredotočena na tadašnjeg najvećeg neprijatelja, carsku
Austriju i Strossmayerovo južnoslavenstvo. U svakom slučaju, Starčević i Strossmayer kao
politički protivnici obilježili su hrvatsku političku scenu krajem 19. stoljeća. Dok je Starčević
sanjao isključivo suverenu Hrvatsku, Strossmayer se zanosio iluzijama južnoslavenstva. Dok
je Strossmayer bio najodlučniji borac proziv masonstva, Starčević opasnost od te demonske
nemani nije uopće spoznao.
Kako dolikuje hrvatskim velikanima, Josip Juraj Strossmayer i dr. Ante Starčević pred
kraj života su se izmirili. Strossmayer, uvidjevši ekspanzionističku politiku velikosrpstva i
njihovu svetosavsku isključivost u kojoj nema niti mrvice odstupanja za bilo kakve
zajedničke ideje, razočarao se u svoju viziju južnoslavenstva. Najbolje to dokazuju njegove
riječi napisane prijatelju Račkom 10. travnja 1884. godine, a glase: “Narod nam je u
opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao - mislim Marković - da
dočim se mi ljuto borimo protiv Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje. Pak da bi to
barem bilo njemu na uhar, nego bi mogao onaj grob, kog Srbi nama kopaju, ujedno i njih
pokopati. Već o tome i vanjske novine pišu, to jest, kako su se Srbi sa Mađarima spojili samo
da nas utuku. To je glavna narav i glavna svrha njihove pomirbe sa Mađarima. Ufajmo se u
Boga i nikad duhom ne klonimo.” Zanimljivo i neobjašnjivo je to kako je hrvatska povijest

70
upamtila sve Strossmayerove projugoslavenske ideje, a posve zanemarila i zaboravila,
primjerice, ove citirane riječi koje su dokaz njegovog političkog otrežnjenja. 27
Starčević je pak pred kraj svog života, ogorčen na malodušnost i nagodbenjaštvo Hrvata,
izjavio kako “za hrvatski narod ne bi više ni vruć čašu hladne vode popio”. Nakon njihove
smrti masonstvo se gorko poigralo s najvećim antimasonom, biskupom Strossmayerom, ušlo
je kroz otvorena vrata u južnoslavensku utopijsku ideju, sraslo s tom idejom kao
metastazirani brat blizanac, te je kao oruđe velikosrpske politike uskoro od jednog utopijskog
glavinjanja stvorilo zločinačku državnu tvorevinu. Za ta dva hrvatska velikana, Strossmayera
i Starčevića, najveći hrvatski pjesnik A. G. Matoš rekao je sljedeće: “Najveći moderni narodi
nemaju većih ljudi umom i poštenjem od Starčevića i Strossmayera”, ali je i dodao da “mi
imamo više izdajica od cijele ostale Europe”.

27
Korespodencija Rački - Strossmayer, knjiga treća, uredio Ferdo Šišić, JAZU, Zagreb. 1930., str. 118.-119. i
Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina XX. stoljeća u hrvatskoj povijesti, P.I.P Pavičić, Zagreb, 2005., str. 55.

71
 II. DIO

72
 I. MASONSTVO POČETKOM XX.
STOLJEĆA

Okultizam i modernizam

U susret 20. stoljeću nije bilo nikakve dvojbe da stvarni vladari svijeta upravljaju
masonskim tajnim društvima. Masonska društva postala su kvasac modernog doba i počela se
osjećati gotovo superiorno pa više nisu ni dovoljno skrivali da je njihovo božanstvo Veliki
arhitekt Svemira zapravo Lucifer. Sotona je putem snažno organizirane masonske religije
zlatnog teleta iskaljivao sav bijes na Katoličku crkvu, čak i uvlačeći se u pukotine njenih
redova. Horde anarhista i revolucionara koje je stvorio trebale su srušiti Crkvu i uništiti Boga
iz ljudskih duša, a na oltar staviti čovjeka ili stroj. Budući da čovjek, kao Božje stvorenje,
neće dugo izdržati bez vjere u transcendentnost života, Sotona će na razvalinama kršćanstva
postupno stvarati svoju “crkvu”, anticrkvu poganskog sinkretizma. Upravo je zato u tom
vremenu racionalizma, liberalizma i materijalizma umiješao svoju objavu Lucifera koji
postaje najsvjetliji mit jedne pobune. U tomu mu pomažu masonska braća, kao spiritisti,
kabalisti i čarobnjaci.
Dva pionira hrvatskog spiritizma su Hinko Hinković (1854.-1929.) rođen u Vinici, u
židovskoj obitelji kao Heinrich Moses, poznati političar, odvjetnik i publicist, vodeći hrvatski
slobodni zidar, gnusni antiklerikalac i član Jugoslavenskog odbora i poznati svjetski spiritist,
znameniti Jaskanac, Gustav Gaj (1861.-1915.).
Harmonija okultizma i ateizma postaje fascinantna. Ljudska znanost, filozofija i
ekonomija postale su sluge okultne propagande. Stvoreni su racionalisti, pozitivisti i
modernisti koji svojom “mudrošću” rađaju nihiliste, ateiste i svakojake individualiste. Upravo
njih Sotona treba da promjeni svijet. Oni stvaraju kulturu smrti u kojoj se magnetizam i
hipnotizam smatraju znanošću, a vidovnjaštvo, telepatija, telekineza, levitacija, spiritizam kao
moderni vid nekromancije, magija, čarobnjaštvo i sotonizam paranormalnim pojavama. Jasno
je da u tim klopkama đavla svaki kršćanin mora prepoznati s koje strane dolaze ti fenomeni.
Svi ti fenomeni su realne opcije, ali samo Bog može činiti čuda, stvoriti od ničega sve.
Sotona to ne može, ali on je Adamovim grijehom dobio određenu vlast nad čovjekom. Sotona
je stvorenje, ali je čisti duh i stoga je toliko moćniji od čovjeka. On će mnogo prije nego
čovjek sagledati određene činjenice i kako će se one razvijati u budućnosti te se tako dobije
privid kako ima moć proricanja budućnosti. Tu moć dobio je od Boga prije pobune i zadržao
ju i dalje kako bi ljude stavljao na kušnju. Osim toga Sotona će oponašati Božja djela, poruke
Isusa Krista i raznih svetaca, on će se preodjenuti u anđela, voljenu osobu (poglavito u
spiritizmu) i sl., i na taj način će činiti opsjene koje će djelovati čudima koja će pogađati
ljudsku maštu i uobrazilju. Svoje vjerne apostole Sotona dariva tim posebnim moćima, a oni
za uzvrat sklapaju savez s njime. Ti apostoli su okultisti na višim stupnjevima masonske
piramide.
Sveti oficij je u više navrata raznim pismenima osuđivao spiritizam, magnetizam, kao i
ostale okultne pojavnosti. Još je na Drugom plenarnom koncilu u Balttimoru 1866. godine za-
ključeno kako se takve pojave, posebice u spiritizmu, ne mogu drugačije protumačiti nego
intervencijom samog Sotone. Obzirom da je spiritizam uzeo previše maha, ne samo u znan-
stvene svrhe, već iz znatiželje za predviđanjem i pretkazanjima, i u građanskim krugovima,
odlukom Svetog oficija iz 1898. godine osuđuje se praksa spiritizma, čak i kada je veza s
demonima isključenja, kada se na seanse dolazi samo iz radoznalosti ili se želi komunicirati

73
samo s dobrim duhovima. Naime, samo Bog može odlučiti mogu li se, kako i kada pojaviti
duše pokojnika, ali samo duše iz neba. Onim drugima, bezumnicima iz pakla, to nije nikada
omogućeno, tako da su u njihovim astralnim tijelima koja se pojavljuju na raznim seansama
isključivo demoni. Međutim, masonski okultisti na svojim seansama žele ukinuti važnu
teološku razliku između koncepcije raja i pakla. Oni obmanjuju da duhovi spiritizma nisu niti
anđeli niti demoni, već da je to neka eterična supstanca umrlih osoba. Halucinaciju
spiritizma, kao i drugih okultnih pojavnosti, više nije mogla spriječiti Sveta Stolica, pa ni
najeksplicitnija i najznačajnija osuda Svetog oficija od 24. travnja 1917. godine za vrijeme
pontifikata pape Benedikta XV.
Da bi kult čovjeka u potpunosti saživio, masonski okultisti su početkom 20. stoljeća
osmislili na temeljima scijentizma i protestantskog liberalizma novi dinamičan i relativan
pojam “modernizam” kojime su se koristili da označe sve suvremene pojave u književnosti i
drugim umjetnostima, odnosno ono što je novo, inovativno u odnosu na tradiciju. Naziv je
preuzet iz francuskog jezika, dok se u njemačkoj literaturi koristio termin “moderna”. Tim
izrazom su se označavali umjetnički pravci: naturalizam, dekadencija, impresionizam,
futurizam, ekspresionizam, dadaizam, neoromantizam, nadrealizam, simbolizam i
egzistencijalizam. Drugim riječima, pod pojmom “moderne” umjetnosti moglo se naći svašta:
neohelenizam, renesansa, pozitivizam, okultizam, spiritizam, alkemija, budizam, socijalizam,
ničeanstvo, anarhizam, odnosno sve ono što nije kršćansko i katoličko.
Modernizam je kao klopka ponuđen i katolicizmu kako bi, prema nekima, pomirio
katolicizam s modernim mentalitetom i time nadišao navodni jaz između vjere i znanosti, a u
praksi bi to značilo oduzeti vjeri dogme i nadnaravni sadržaj. Upravo je to cilj modernizma
koji je izrastao iz njemačkog protestantskog liberalizma, da se “modernizira” katolička vjera
iz koje bi se izbacila transcendentnost ili da se vjera poput protestantske “bezvjere” učini
prihvatljivom modernom čovjeku. Modernistička filozofija je bila imanentizam koji je
podizao takvu “religioznu svijest” na najviše mjesto kršćanskog života. Pod snažnim
utjecajem demonskog masonstva modernistička doktrina se postupno u dijelovima ušuljala u
Katoličku crkvu. Najvažniji lik tog pokreta bio je katolički teolog, herezijat Alfred Loisy
(1857.-1940.), koji se posvetio omiljenom predmetu modernističkog pokreta, egzegezi Svetog
pisma. Loisy je, između ostalog, zaključio da je prema Kristu “kraljevstvo” o kojemu govori
Evanđelje čisto eshatološki pojam te da je Crkva bila nepredviđena posljedica neostvarenog
“pogrešnog” Isusova vjerovanja u skori kraj vremena. 28
U vremenu gnjevnog modernističkog antiklerikalizma i masonskog okultizma Crkvom
je upravljao jedan od posljednjih papa koji je bio uzdignut na čast oltara, sveti Pio X. (1903.-
1914.). Papa Pio X. odlučno se suprotstavljao modernizmu koji je imao zapažen odjek u
crkvenim krugovima, poglavito u masonskim središtima, Francuskoj, Engleskoj i Italiji.
Svojom odlukom Lamentabili i enciklikom Pascendi ukazao je i osudio modernizam.
Disciplinska mjera velike učinkovitosti bila je zahtjev za “prisegom protiv modernizma”. Taj
odlučni papa prekinuo je krizu u Crkvi koju je izazvao još jedan đavolji proizvod,
modernizam. Međutim, sjeme masonskog modernizma nije iskorijenio, ponovo je isklijalo
sredinom prošlog stoljeća da bi sraslo s jednim dijelom katoličkog klera do današnjeg dana.

28
Jose Orlandis: Povijest kršćanstva, Verbum. Split, 2004. str. 169. i 171.

74
Prve masonske elitističke organizacije

Pošto su učinjene sve pretpostavke za stvaranje Novog svjetskog poretka u kojemu bi se

vladalo čitavom Zemljom iz jednog središta, masonstvo je početkom 20. stoljeća krenulo u
završni obračun sa svijetom. Glavni začetnici tog elitističkog plana bili su pripadnici Društva
izabranih i Društva pomagača (od 1910. godine pod imenom Okruglog stola) kojima je prvi
cilj bio uspostaviti apsolutnu vlast nad državama i narodima engleskog govornog područja.
Burskim ratovima 1899.-1902. godine (hrvatski iseljenici, kojih je nekoliko tisuća u Južnoj
Africi, ratovali su u tim ratovima isključivo na strani Bura protiv britanskih okupatora) prva
je pala Južnoafrička Unija pod izrazitu upravu britanskog masonstva gdje se pod dinastijom
Oppenheimer pljačka i genocid nastavlja do današnjeg dana.
Članovi Društva izabranih i Društva pomagača bili su najbogatiji ljudi iz čitavog
svijeta, iz zemalja bivših i tadašnjih kolonija Velike Britanije (iz Britanije, SAD-a, Južne
Afrike, Australije, Novog Zelanda i Indije). Sastanci su se održavali u Britanskim
Dominionima, ali i u Londonu na raznim collegeima Oxforda, od kojih ponajčešće na All
Soulsu. Na čelu masonskih elitista bio je tada najbogatiji čovjek svijeta Cecil Rhodes koji je
pokrenuo fondaciju za školovanje i stipendiranje Rhodes Scholarship. Posredstvom te
fondacije školovali su se većinom njihovi podanici, dobro odabrani i selektirani studenti iz
prekomorskih zemalja na sveučilištu Oxford, poglavito iz Indije i Egipta (Mohandas Gandhi
bio je prvi pokusni kunić, zatim Bill Clinton i mnogi drugi čelnici država). Cilj je bio za-
vladati dušama i mentalitetima pokorenih zemalja da bi nakon gubitka britanske vlasti u tim
kolonijama masonski elitisti ostali vladati poslušnim državama i narodima. Primjerice, Bri-
tanski imperij samo je politički oblikovan u Britansku zajednicu naroda (Commonwealth of
Nations) u kojemu su i danas masonski elitisti stvarna velevlast, a petnaest zemalja i dalje
priznaje britansku krunu za svoju državnu vlast. Stoga nas nije čudilo kako su upravo čelnici
zemalja Indije, Egipta i Jugoslavije osnovali Pokret nesvrstanih, kako bi pod masonskim
nadzorom držali velik broj tada opasnih i otrgnutih zemalja zadojenih komunističkim
despotizmom.
Društvo izabranih i Društvo pomagača je smrću Rhodesa 1902. godine dobio
nasljednika lorda Alfreda Milnera. Osnovna zadaća tajne Milnerove grupe (elitisti su jedno
vrijeme radili pod imenom Milner Group) bio je u potpunosti zavladati SAD-om, što je
potaklo da u SAD dolaze financijeri Rockefeller, J. P. Morgan i Edward Harriman koji
koristeći kapital obitelji Rothschild i Payseur izgrađuju vlastite korporacije i bankarske
imperije da bi uskoro u potpunosti upravljali američkom ekonomijom. Milnerova grupa
posebnu pozornost posvećivala je i promidžbi, upravo kako je najavljeno u kontroverznom
djelu Protokoli sionskih mudraca, tako da je uskoro kontrolirala sve važne medije u Velikoj
Britaniji i SAD-u.
Američki kongres je nepodijeljeno prihvatio sintagmu o Novom svjetskom poretku, bilo
da se radilo o Republikanskoj stranci koja je pretežito pod utjecajem francuskog masonstva,
ili Demokratskoj stranci koja je pod utjecajem britanskog masonstva. Za provedbu Novog
svjetskog poretka u SAD-u masonstvo je osnovalo tajno sotonističko bratstvo Skull and
Bones (Lubanja i kosti) kao studentsko društvo na prestižnom sveučilištu Yale. Bratstvo su
1832. godine osnovali generali William Huntington Russell i Alphonso Taft (1876. godine
postao je ministar rata, njegov sin William Howard Taft bio je jedini američki predsjednik
koji je obnašao i funkciju vrhovnog sudca, dok mu je unuk William Howard Taft III. bio
veleposlanik u Jugoslaviji od 1953.-1957.) prema inicijacijama Luciferovih Iluminata.
Odabranici se odabiru među “najuspješnijim” studentima, svake godine petnaest novih
članova, s time da ih je ukupan broj manji od 1 % od ukupne populacije studenata. To znači
da ih je do danas regrutirano manje od 3000 tisuće, od kojih ih je oko pet stotina živih.

75
Svakako da hrvatsku javnost najviše zanima predavač sa Sveučilišta Yale, “poznati” političar
i predsjednik HHO-a, Ivo Banac. Je li i on član tog društva?
Pripadnici te okultno-političke sekte sastaju se u svom dvorcu na Deer Islandu, na rijeci
St. Lawrence River, u hramu bez ijednog prozora. Svakako je najzanimljivi ritual lijeganja u
grob s lubanjom i kostima članova tog tajnog Luciferovog društva, gdje pravi smisao tog
rituala znadu samo oni. Među zapaženijim kadrovima Društva s Yalea su: otac i sin George
Bush, David Rockefeller, Henry Luce (Time), M. Stanley (Morgan Stanley), Henry P.
Davison (Morgan Guaranty Trust), Artemus Gates (Union Pacific, Boeing), Russell W.
Davenport (Fortune Magazine) i drugi istaknuti bivši predsjednici, kongresmeni, senatori ili
vlasnici multinacionalnih korporacija. 29
Članovi bratstva Skull and Bones obvezno se regrutiraju u tri daljnje masonske
elitističke organizacije, Bilderberg, CFR i Trilateral Commission. Zapanjuje podudarnost da
od osnivanja Društva izabranih i Društva pomagača, odnosno od početka 20. stoljeća, samo
jedan predsjednik SAD-a nije bio član tih elitističkih udruženja. Radilo se katoličkom
predsjedniku Johnu Fitzgeraldu Kennedyju, ali su masonski elitisti tu “grešku ispravili”.
Masonski elitisti pomno odabiru kandidate za budućeg predsjednika SAD-a, kako iz redova
Republikanske stranke tako i iz Demokratske stranke. Izborna utrka traje mjesecima,
prostodušni programirani američki puk s ushićenjem odabire svoga predsjednika s osjećajem
osobne važnosti i vjere u najsvjetliju demokraciju, ni ne sluteći da koga god odabere, taj je
već unaprijed pomno selektiran i kao takav odabran.
Do 1918. godine pape su izrekle dvanaest osuda protiv masonstva. U Zakoniku
kanonskog prava od 1917. godine, papa Benedikt XV. je u kanonu 2335 Codex iuris canonici
odrješito zabranio katolicima članstvo u masonskim ložama pod prijetnjom ekskomunikacije,
odnosno isključuje katolike masone iz zajednice vjernika i brani im crkveni pogreb. Sveta
kongregacija za nauk vjere izdala je u Rimu 26. studenog 1983. godine Dekleraciju o
masonskim udruženjima koju je potpisao kardinal Joseph Ratzinger: “Postavljeno je pitanje
je li izmjenjen stav Crkve prema masonskim udruženjima, s obzirom da se u novom Zakoniku
kanonskog prava ono izričito ne spominje...” Kardinal Ratzinger bio je izričit u svojem
daljnjem priopćenju da se ništa nije izmijenilo u odnosu crkve prema masonstvu. Ipak ostaje
određena dvojba, zašto se osuda masonstva ponovo nije izravno naglasila u novom Zakoniku
kanonskog prava, jer je novi kanon 1274. isuviše opće formuliran.

Utjecaj B'nai B'ritha na prevrat u Rusiji

Masonstvo se pod vodstvom Milnerove grupe (Okruglog stola) i B'nai B'ritha pomno
spremalo presložiti zemljopisne i političke karte Planeta. Osim što je trebalo srušiti kršćanske
dinastije u Europi, poglavito katoličku dinastiju HabsburgLothring u Austrougarskoj
Monarhiji, koju je, na zaprepaštenje masonstva, 1848. godine spasio katolički vitez ban barun
Josip Jelačić, kao i pravoslavnu dinastiju Romanovih u Rusiji, nužno je bilo i konačno
rasklopiti Osmanlijsko Carstvo. Plan se jedino mogao ostvariti programiranim masonskim
podrivanjem, kako iznutra “događanjem naroda” koji će revolucijom svrgnuti domaću
aristokraciju i na njeno mjesto dovesti masonsku elitu, tako i osmišljenim svjetskim ratom u
kojemu će masonske sile Velika Britanija i Francuska biti na strani napadnutog pravednika, a
poslije rata na strani pobjednika koji će svoju velevlast nametnuti pobijeđenima. Na
razvalinama Osmanlijskog Carstva Velika Britanija će kolonizirati većinu država pod
29
Semir Osmanagić: Piramida moći na Planeti, Lobanje,
http://www.alternativnahistorija.com/AH3.htm

76
turskom vlašću, a u Palestini, prema odluci Svjetske cionističke organizacije (WZO), pod
patronatom Velike Britanije, planiralo se stvoriti židovsku državu. Posredstvom podružnice
francuskog Velikog Orijenta u Londonu, dogovoreno je da nakon planiranih ratnih sukoba
Francuska pripoji Rajnsku oblast, Maroko, Elzas i Lotaringiju itd.
Judejski slobodni zidari zbog demontaže Osmanlijskog Carstva i stvaranja židovske
države na prostoru Palestine morali su učiniti stanoviti ustupak britansko-francuskom ma-
sonstvu pristankom na uništenje Austro-Ugarske. Naime, poznato je da su općenito židovskoj
eliti, trgovcima i bankarima najviše odgovarale višenacionalne države poput Austrougarske
Monarhije ili Sjedinjenih Američkih Država jer u tim državama nema tko čuvati specifični
nacionalni interes. Austrougarska Monarhija bila je apsolutno po mjeri svakog Židova što
dokazuje činjenica da je samo u Beču, glavnom gradu Monarhije, prije Prvog svjetskog rata
bilo preko dvjesto tisuća Židova. Čitav Beč je odisao u judejsko-slavenskom-masonskom
štihu potpuno izgubivši svoju samorodnost. Raspadom Monarhije najviše bi izgubili sami
Židovi. Osim toga židovski moćnici su se lako uvlačili i u sam vrh vlasti u državama na čijem
su čelu bili slabašni vladari, ali je u tim državama dolazilo često i do sukoba između
matičnog naroda i Židova. U nacionalnim državama koje su imale snažnu vlast pod
kontrolom domaćeg masonstva, primjerice u Velikoj Britaniji i Osmanlijskom Carstvu
(kasnije Turskoj), židovski moćnici, iako su kontrolirali financije i bankarstvo, nisu se mogli
približiti političkoj vlasti.
Prvi poduhvat rušenja kršćanske dinastije dogodio se u Rusiji. Glavni epigon rastrojstva
Rusije bilo je judejsko masonstvo B'nai B'rith, primjenjujući kao oruđe koncept “znanstve-
nog” socijalizma Karla Marxa, marksizam, ili bolje rečeno borbeni laicizam i antiteizam. Nije
slučajno što je to crveno sjeme našlo plodno tlo upravo u Rusiji. Pored toga što je židovska
elita imala dominantan utjecaj u tisku i bankarstvu, Rusija je zemlja golemog prostranstva
koje carska vlast u Sankt Peterburgu nije mogla kontrolirati. Pored Rusa i Židova, na tim
prostorima živjela je čitava plejada raznih naroda, vjera i civilizacija koja nije bila odana
njima dalekom caru. Osim toga, ruski čovjek je sanjar, pjesnik, boem, on nije previše marljiv,
nije intelektualac, nije imućan, i na takvog čovjeka lako je bilo utjecati.
Početkom 20. stoljeća, još prije revolucije 1905. godine petorica američkih Židova
milijardera (Mortimer, Schuster, Run, Levi i Schiff), članova masonske lože B'nai B'rith
(Sinovi Saveza) dogovorila su se o uništenju carske Rusije. Plan je bio da se umjesto carske
dinastije Romanovih na vlast dovede “oslobodilački pokret” bez obzira na tisuće židovskih
žrtava koje su se predviđale. Masonske lože su u Rusiji bile formalno zabranjene, ali su tajno
djelovale, a poslije 1905. godine bile su i legalno priznate. Uz izdašnu financijsku potporu
B'nai B'ritha dogodila se 1917. godine i čuvena Listopadska revolucija. U najvišem
partijskom organu, Politbirou, gotovo 90% članova bili su Židovi (Trocki, Zinovjev,
Kamljev, Sverdlov, Radek i dr.), a i sam Lenjin bio je sin Židovke, oženjen Židovkom i član
masonske lože L'Union de Belleville, Velikog Orijenta u Francuskoj. Potpuno je bilo jasno da
niti u Politbirou, kao ni u sovjetskoj vladi, nije bilo proletera i da stvarni proletarijat nije
došao na vlast. Proletarijat, u čije se ime navodno dogodila revolucija, samo je iskorišten za
pljačku bivše aristokracije, kao i za sva razbojstva i pogubljenja. Revolucija je bila židovsko-
masonska obmana običnog čovjeka. Stvarna vlast je bila diktatura u rukama partijske kaste na
Kremlju. Stoga nije čudno da se prema dekretu Sounarkoma od 1918. godine odredila smrtna
kazna bez istrage i suđenja za svakog koji širi ili čuva “đavolje” djelo Protokoli sionskih
mudraca. 30
Na masonskom proizvodu Vladimiru Iliču Lenjinu nakon što je umro od sifilisa
izvršena je obdukcija. Znanstvenici su tijekom obdukcije sa zaprepaštenjem ustanovili da je

30
A. S. Nilus: Protokoli sionskih mudraca, Proslov djela Ivana Mužića, Građa. Split. 1999., str. 13. i 137.

77
Lenjin živio s pola mozga, dok mu druga polovica nije bila u funkciji od rođenja. Znanstveno
je ustanovljeno da takav čovjek mora umrijeti još u djetinjstvu. Postavlja se samo pitanje tko
je upravljao tijelom Vladimira Iliča Lenjina i tko je u njemu živio? 31
Pokusna revolucija masonske lože B'nai B'rith je uspjela. U boljševičkom Sovjetskom
Savezu počela je totalna dehumanizacija čovjeka, njegove svijesti i uma, koja će se istim
scenarijima proširiti na čitav svijet. Gradile su se goleme tvornice s visokim dimnjacima u
kojima su radile tisuće radnika koji su otrgnuti sa sela, od svoje obitelji, svoje zemlje, svoje
tradicije, i postali samo sitno zrno u tim velebnim zdanjima. Trebalo je tog malog čovjeka
učiniti potpuno bezvrijednim, da shvati da on nije nitko i ništa, da mu se otme duša, vjera i
dostojanstvo, jer više se ne može ponositi nekim svojim vlastitim učinkom, rukotvorinom,
budući da je za stotine traktora, strojeva i dr. koji svakodnevno izlaze iz tvornice, njegov rad
potpuno beznačajan. Seljaku se oduzela sva njegova imovina, imanje, stoka i ni u čemu
svome više nije nalazio smisao življenja, već je bio pritisnut zvukom tvorničke sirene i
strahom od Sibira. Utjehu više nije nalazio ni u vjeri, u Bogu, jer su boljševički diktatori na
oltar umjesto Boga stavili stroj. Od žitnice Europe s plodnom zemljom crnicom napravljene
su pustare, tako da je onih nesretnika koji nisu postali robovi tvornica preko pet milijuna
samo u 1922. godini, a šest milijuna 1932., umoreno glađu. Osim toga, taj zločinački projekt
istrijebio je nekoliko desetaka milijuna kulaka, neistomišljenika i “reakcionara”, od kojih
42.800 duhovnih osoba, prognao milijune Kozaka, Tatara, Nijemaca, Poljaka, Čečena,
Ukrajinaca, Balta, Moldovaca itd.

Srbija u masonskom zlosilju

Najviše je dilema bilo kako rasklopiti Austro-Ugarsku. Elitisti Okruglog stola imali su
dva scenarija. Prvi je bio da poslije insceniranog međudržavnog sukoba Austro-Ugarska os-
tane krnja država, a koja bi bila u neku ruku protuteža Njemačkoj u srednjoj Europi. Od dijela
Austro-Ugarske (Bosne i Hercegovine i većeg dijela Hrvatske istočno od crte Virovitica-
Karlovac-Karlobag, što je kasnije samo potvrdio srpski zločinac Šešelj) zajedno s
Kraljevinom Srbijom stvorila bi se jaka srpska država koja bi imala oko 12 milijuna
stanovnika i zauzimala gotovo cijeli hrvatski Jadran. Druga opcija je bila potpuno
raskomadanje Austro-Ugarske, što su zastupali i istaknuti čehoslovački masonski političari
Tomaš Garrigue Masaryk i Edvard Beneš, te stvaranje južnoslavenske države pod potpunom
dominacijom Srba. Obje su opcije odgovarale Okruglom stolu, odnosno britanskom
masonstvu, jer je to značilo silazak Engleza posredstvom svoje ekspoziture Srbije na
Mediteran i oduzimanje od Germana strateški važnog geopolitičkog i prometnog čvorišta. Na
taj način Britanci bi sa saveznicima Talijanima držali arteriju svoga Carstva, kontrolu nad
Bliskim i Dalekim istokom.
Plan se počeo ostvarivati poslije svibanjskog prevrata 1903. godine u Srbiji kada je
četnička organizacija Ujedninjenje ili smrt (Crna ruka) pod zapovjedništvom pukovnika
Generalštaba Vojske Srbije i šefa obavještajne službe srpske vojske, masona Dragutina
Dimitrijevića Apisa, ubila srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu Dragu
Mašin. Urotnici su provalili u spavaću sobu kraljevske palače, izboli noževima kralja i
kraljicu, odrezali im prste s nakitom i izbacili njihova izmasakrirana tijela kroz prozor palače.
Poznato je da je kralj Aleksandar Obrenović bio naklonjen Austro-Ugarskoj što nikako nije
odgovaralo četničkoj organizaciji Ujedninjenje ili smrt i njihovom ekspanzionističkom planu

31
Igor Bunić: Partijsko zlato, Detecta, Zagreb, 2006., str. 105.

78
stvaranja Velike Srbije. Na vlast su urotnici doveli slobodnog zidara, kralja Petara I.
Karađorđevića, koji je niz godina živio u progonstvu gdje je stekao “britansku naobrazbu” i
koji je Srbiju nepovratno stavio u službu engleskog masonstva. Organizaciju Ujedninjenje ili
smrt, koja je imala za cilj ujediniti sve “srpske zemlje”, osnovali su osim pukovnika Apisa
još: Čedomir A. Popović, Velimir S. Vemić, Bogdan Rađenković, Ilija Radivojević, Lju-
bomir Jovanović-Čupa i Vojislav A. Tankosić. Zaštitni znak organizacije bila je bomba, nož,
otrov i mrtvačka glava nad prekriženim kostima. Toj tajnoj organizaciji koja je radila po
inicijacijama masonskih loža postupno su se pridruživali i drugi urotnici, od kojih mnogi nisu
bili masoni, ali ih je većina s vremenom postala.
Još je nešto išlo u prilog stvaranju zajedničke južnoslavenske države pod dominacijom
Srba, odnosno Velike Srbije. Poznato je bilo masonskim elitistima da je srpsko svetosavlje
opći remetilački faktor u širem okruženju pa je i s te strane masonstvu odgovaralo da se to
hegemonističko srpstvo očituje u granicama stvorene neprirodne države, poglavito nad
Hrvatima, nego da u slučaju samostalne srpske države remeti mir ostalih država u “regionu”
(omiljeni naziv bivšeg predsjednika Mesića). Provođenje tog plana Okrugli stol je povjerio
istaknutim masonskim srbofilima, škotskom povjesniku Robertu Wililiamu Seaton-Watsonu i
uredniku londonskog lista The Times, Henryju Wickhamu Steedu, koji su kao advocati
diaboli skrojili gorku sudbinu Hrvatske. Ta čuvena dvojka koja će imati veliku ulogu u
prekrajanju granica poslije Prvog i Drugog svjetskog rata, organizirala je u Srbiji masonsku
ložu znakovitog naziva Ujedinjenje koja je radila pod pokroviteljstvom francuskog Velikog
Orijenta, a čiji je starješina bio industrijalac Vaso Jovanović. Masonska loža Ujedinjenje
uskoro preuzima patronat nad četničkom organizacijom Ujedninjenje ili smrt. Masonski
koncept stvaranja države Jugoslavije bio je sve bliži, trebalo je još samo ubiti austrijskog
katoličkog prijestolonasljednika Franju Ferninanda i inscenirati svjetski rat.
Kako ga se s tim procesom ne bi moglo povezati, okultno masonstvo pomoću
organizacije Ujedninjenje ili smrt osnovalo je svoju ispostavu, revolucionarnu organizaciju u
Bosni i Hercegovini pod imenom Mlada Bosna (naziv je prvi upotrijebio njezin član, srpski
književnik Petar Kočić). Organizaciji su većinom pripadali mladi Srbi, masonski podanici i
masonski kandidati, koji u javnosti nisu bili izravno povezani sa slobodnim zidarima.
Posebice su se po svom radikalizmu isticali Vladimir Gačinović, Gavrilo Princip, Voja
Tankosić, Nedeljko Čabrinović i dr. Zanimljivo je da je toj terorističkoj organizaciji pripadao
i jedan hrvatski herostrat, kasnije proslavljeni mason i nobelovac Ivo Andrić.
Logično je da je revolucionarnu organizaciju Mlada Bosna oružjem i drugim
terorističkim potrepštinama opskrbljivala četnička organizacija Ujedninjenje ili smrt.
Stanoviti Spasoje Tadić, djed današnjeg predsjednika Srbije, Borisa Tadića, koji je kasnije
postao četnički zapovjednik, bio je glavni organizator organizacije Ujedninjenje ili smrt u
Crnoj Gori, a zadužen je bio i za nabavku oružja Mladoj Bosni. Očito je da je masonstvo “bi-
ološki nasljedno”, jer je današnji predsjednik Srbije, Boris Tadić, znakovit primjer pomno
odabranog novog srpskog masonskog miljenika od strane britanskog masonstva.
Jedini je cilj Mlade Bosne bio ubojstvo katoličkog prijestolonasljednika Franje
Ferdinanda. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, austrijski car Franjo Josip
nije bio spreman na temeljite reforme u onemoćaloj Monarhiji, za razliku od
prijestolonasljednika Franje Ferdinanda koji je Monarhiju htio urediti na bazi federativnog
uređenja u kojoj bi hrvatska federalna jedinica obuhvaćala hrvatski povijesni prostor sa
čitavom Bosnom i Hercegovinom. Jasno da takav scenarij ujedinjenja hrvatske povijesne
zemlje nikako nije odgovarao Milnerovoj grupi (Okruglom stolu), kao ni njenom podaniku,
imperijalističkoj Srbiji. Ubojstvom odanog katoličkog vjernika, prijestolonasljednika
Ferdinanda, koji nije bio nimalo sklon slobodnim zidarima, Židovima i raznim marksistima i
anarhistima, znalo se da će se pokrenuti veliki rat u kojemu će masonstvo učiniti dodatni

79
korak u izgradnji Novog svjetskog poretka. Najavu skorog ubojstva Franje Ferninanda javno
je obznanilo masonsko-hegemonističko glasilo Pijemont, koje je izdavala četnička
organizacija Crna ruka.
Iako je prije Prvog svjetskog rata u Srbiji bilo svega oko 7500 Židova, a od toga 6500 u
Beogradu, oni nakon dovođenja na vlast masonskog kralja Petra I. Karađorđevića uživaju sva
prava kao i kršćansko stanovništvo, posebice nakon Balkanskih ratova. Oni su u Beogradu na
najvišim društvenim položajima, koja su sačuvali još od turskih vremena (poznato je da su
kao financijeri Turaka bili povlaštena manjina), a njihov ugled i moć svakim danom bivao je
sve veći. Oni su jednostavno znali svoje posebne interese spojiti s općim državnim in-
teresima, sljubiti se s vlastodršcima, tako da dobivaju značajna priznanja od državnih vlasti.
Njih i političke stranke kandidiraju na svojim listama za Srpski parlament. Osim što imaju
svoju ložu B'nai B'rith u Beogradu koja je radila pod pokroviteljstvom Velike lože XI.
Diskrita Istoka u Carigradu, osnivaju i profanu ložu zanimljivog naziva, Srbija. Članovi lože
Srbija koji će imati znatnog udjela u stvaranju Kraljevine SHS bili su: vrhovni rabin i senator
Issak Alkalaj, dr. Bukić Pijade, povjesnik Ignjat Šlang, dr. Bukus Alkalaj, dr. David Alkalaj,
poslanik Radikalne stranke Šemajo Demajo, dr. Friedrich Pops, Nisim Benarojo, Jakov
Davičo, bankar Adolf Rešovski, Abraham Farhi, Rafailo Fine i drugi. 32

32
Emil Čić: Masonerija u Hrvatskoj- II. dio, http://emilcic.exactpages.com/domagoj2.html

80
 II. VELIKOSRPSKO MASONSTVO
HRVATA

Srbi i Hrvati

Najugledniji beogradski časopis vodeće intelektualne srpske elite koji je uređivao

ideolog južnoslavenstva u Srbiji, Jovan Skerlić, objavio je u kolovozu 1902. godine članak
srpskog novinskog nakladnika i političara Nikole Stojanovića pod nazivom Srbi i Hrvati. Taj
je članak kao svojevrsni nastavak Načertanija iz 1844. godine isti mjesec prenio i zagrebački
list Srbobran, glasilo Srpske samostalne stranke. Zanimljivo je da je jedan od pretiskivača tog
zločinačkog pamfleta bio velikosrbin Svetozar Pribičević, stožerni voda framasonske
Hrvatsko-srpske koalicije. Dio teksta tog velikosrpskog manifesta glasi: “Hrvati niti imaju
posebnoga jezika, ni zajednice običaja, ni čvrsto jedinstvo života, ni, što je glavno, svesti o
međusobnoj pripadnosti. Hrvati dakle nisu ni pleme, ni posebna narodnost. Oni se nalaze na
prelazu iz plemena u narodnost, ali bez nade da će sačinjavati ikada posebnu narodnost...
Hrvati obično ističu neku kulturnu nadmoć nad Srbima. Oni nemaju nikakvih specijalno
svojih pogleda na svet (u veri, običajima, vaspitanju itd.), nikakve nacionalne umetnosti ni
književnosti... Hrvati, dakle, nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu
srpska narodnost... Ta se borba mora voditi do istrage naše ili vaše. Jedna stranka mora
podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost
što žive svuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači
napredak...”
Hrvatski narod tada je dokazao da je narod, što mu je osporavao velikosrpski
člankopisac, i prvi puta u povijesti ustao je protiv svojih srpskih sugrađana, u vidu snažnih
demonstracija u Zagrebu pod vodstvom frankovaca. Protiv sugrađana koji su tek doživjeli
preobrazbu i od pravoslavnih Hrvata postajali ne samo Srbi, već i peta kolona velikosrpskog
imperijalizma, fanatični i zakleti protivnici svega što je hrvatsko, a sve to zaslugom jednog
tuđinca na hrvatskoj banskoj stolici, Khuena Hedervariya. Bio je to odgovor sugrađanima
koji su usred hrvatske zemlje drsko pljunuli hrvatskom narodu najveću uvredu u lice,
odgovor novonastalom narodu koji nikada u svojoj povijesti nije prihvaćao svoju domovinu
Hrvatsku, već isključivo strane vlastodršce nad svojom domovinom, bilo da je to Mađarska,
Austrija, Italija, kasnije Jugaoslavija, a u budućnosti i Europska Unija. Hrvatski narod je tada
morao duboko razmisliti čime je on i sam potakao svoje “novokomponirane” srpske
sugrađane da više ni ne kriju da žele posve izbrisati hrvatski narod s povijesne pozornice.
Morao je bar tada shvatiti da je njegova dokazana povijesna humana kršćanska svijest došla
do granice koja se više ne može prekoračiti, a da se ne shvati kao slabost i predaja bez borbe.
Međutim, hrvatski narod, koliko god izgledao kao zreo narod u tim demonstracijama, kao
nezreo narod bez političke svijesti o sebi neće izvući nikakvu pouku o paklenim namjerama
svojih susjeda, što će ga uskoro zakovati u još gore sužanjstvo. 33
Taj krik hrvatskog naroda samo je radikalizirao odbojnost i mržnju hrvatskog masonstva
prema svemu što odiše hrvatski i katolički, a njihov kozmopolitizam prerastao je u otvoreno
zagovaranje južnoslavenstva pod dominacijom Srba. Imalo je to dalekosežne posljedice za
hrvatski narod i neizreciva je šteta što je hrvatsko masonstvo posrnulo na toj pogubnoj ideji,

33
Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 17., 52. i 53.

81
potpuno suprotno od masonstava drugih zemalja koje je otvoreno zagovaralo nacionalne
države. Jasno, pod vlašću masonstva, ali koje bi kao takve prigrabile što veći komad moći u
Novom svjetskom poretku.
Hrvatski masoni na čelu s okultististom, velikim majstorom dr. Adolfom Mihalićem,
osnivačem nekoliko masonskih loža i predsjednikom osiguravajućeg društva Dunav, spiritis-
tom Hinkom Hinkovićem, Veljkom Tomićem, Ivanom Bojničićem i drugima, otvoreno su,
poput velikosrbina Stojanovića, negirali postojanje hrvatske nacije smatrajući da su Srbi i
Hrvati jedan narod “po krvi, rodu i jeziku”, a podijeljeni su samo po imenu i vjeri te da je
samo masonska ideja u mogućnosti stvoriti jedan sretan narod. Masonska ideja
južnoslavenstva, zastrašujuća i pogubna za hrvatski narod, išla je toliko daleko da za hrvatske
masone nije bilo važno hoće li na razvalinama Austro-Ugarske Monarhije nastati Velika
Srbija ili Velika Hrvatska, ni kako će se taj južnoslavenski narod zvati u budućoj
južnoslavenskoj državi. Taj jedinstveni narod, prema njihovoj tezi, razvio se kao narod s
dvije povijesti jer je bio podijeljen u dvije oprečne povijesne sfere, govori i piše istim
jezikom, ima iste narodne običaje i istu narodnu pjesmu i, što je najvažnije, istu političku
“sanju” narodne budućnosti. Potvrdu takve izdajničke politike najzornije je pokazivao upravo
prvak hrvatskog masonstva dr. Mihalić koji je izjavljivao da on nije hrvatski mason, već da je
samo rođen u Hrvatskoj i da je po narodnosti samo Slobodni zidar. 34
Pored potpuno oprečne politike srpskih i hrvatskih slobodnih zidara glede stvaranja
zajedničke države na prostorima na kojima obitavaju Južni Slaveni, još su dvije važne činje-
nične različitosti postojale u Hrvatskoj i Srbiji. Masonski poklonici kulta tijela i đavla u
Hrvatskoj nikada nisu svoj deistički svjetonazor usmjeravali općenito protiv klerikalizma, već
isključivo protiv Katoličke crkve. Rimsku crkvu su hrvatski masoni smatrali za barbarsku
tminu srednjeg vijeka, koju karakterizira posvemašno neznanje, potpuni pauperizam i
svestrano zločinstvo. Jasno da je takav stav hrvatskih masona vješto koristila Srpska
pravoslavna crkva u svom poslanju širenja svesrpstva jer je upravo u masonstvu našla najjače
janjičare protiv Katoličke crkve.
Osim toga, dok je u Hrvatskoj postojao sve veći jaz između sve slabašnijeg političkog
hrvatstva i nadirućeg južnoslavenstva, u Srbiji toga nije bilo. Srpski intelektualci, političari,
književnici i dr., vođeni svojim lučonošama pri Srpskoj pravoslavnoj crkvi i organiziranom
masonstvu, bili su u jedinoj službi: širiti svetosavlje i pomicati granice Srbije na područja
koja povijesno nemaju ništa zajedničko sa srpstvom. Postojala je svemirska razlika između
svekolikog velikosrpstva i frankovačkog velikohrvatstva. Velikohrvatstvo je bilo program
isključivo jedne stranke, Hrvatske čiste stranke prava, koja nije negirala postojanje srpske
nacije izvan hrvatskih povijesnih zemalja, a velikosrpstvo je bilo generalni isključivi zacrtani
pojam koji je poricao postojanje hrvatske nacije, a iza kojega je stajala sva srpska
intelektualna svita, kao i Srpska pravoslavna crkva.

Masonstvo u Hrvatskoj do Prvog svjetskog rata

Početkom 20. stoljeća, u bezizglednosti hrvatske političke budućnosti, masonstvo

krupnim koracima kreće u završnu razgradnju hrvatskog nacionalnog bića. Pod vrhovništvom
ugarskog masonstva 1903. godine u Rijeci, koja je slovila kao “mađarski grad”, osniva se
nova masonska loža Sirius. Starješina lože postao je direktor Kreditne banke, Arthur
Steinacker. Ložu su osnovali šesnaest članova osnivača i dva afilirana člana, među kojima su

34
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 45. i 179.

82
većina bili Židovi, a niti jedan Hrvat. Loža je radila na talijanskom jeziku. Glavne zadaće
lože Sirius bile su: posvetiti posebnu pozornost odgoju mladih u antiklerikalnom duhu,
izbacivanje vjerske nastave iz škola, odvajanje Crkve od države, sekvestacija crkvene
imovine itd. Uskoro riječki slobodni zidari imaju prevladavajuću ulogu u južno-slavensko-
unitarističkom Riječkom novom listu, a hrvatski se herostrat Fran Supilo, iako nije službeno
bio slobodni zidar, apsolutno posvetio masonskoj ideji rasklopa Hrvatske. Poznati masoni,
Milan Marjanović, Frank Potočnjak, Davorin Trstenjak, Ante Tresić-Pavičić i dr., postaju
prevladavajući članko-pisci tog eminentnog antiklerikalnog masonskog glasila.
U Zagrebu slobodni zidari, u loži Hrvatska vila, djeluju potpuno slobodno, pošto im
pravila za rad lože nisu odobrena. Stoga se pripajaju sisačkoj loži Zur Nachstenliebe koja bi
se pod hrvatskim imenom Ljubav bližnjega premjestila u Zagreb. Masonska braća u Sisku,
Löwy, Bulvan, Persoglija, Steingassner, Koller, Hepburn, Rosenberg, Mikolaš, Rosenfeld i
Winkler, prihvatili su prijedlog o premještanju lože u Zagreb, kao sjedištu zemlje u kojemu
će biti lakše upravljati društvom. Osnivanje nove lože je održano 18. 11. 1904. godine kada
zastupnik Ugarske Simboličke Velike lože, Marcel Glaser, tada tajnik lože Humbolit u Pešti,
unosi svjetlo u ložu Ljubav bližnjega. Na svečanom obredu posvećenja lože, uz nazočnost
predstavnika lože Pobratim iz Beograda i Siriusa iz Rijeke, Adolf Mihalić je u svom govoru
istakao potrebu da svi masoni, bilo koje nacionalnosti, budu složni u borbi protiv zajedničkog
neprijatelja, katolicizma. Utemeljenjem lože ljubav bližnjega u Zagrebu loža Hrvatska vila je
prestala sa radom. 35
Masonske lože Sirius i Ljubav bližnjega su desetak godina u Hrvatskoj bile stožerne
tajne organizacije koje su se ukomponirale u sve pore društvenog, političkog i kulturnog
života. Pored toga što su “osvojile” većinu javnih glasila i uvukle su se u Maticu hrvatsku,
Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko naravoslovno društvo, muzeje, kazališta, tiskare itd.,
oni vješto manipuliraju širokim društvenim masama i socijalističkim pokretom organizirajući
razne štrajkove u katoličkim ustanovama i tvrtkama u hrvatskom vlasništvu. U toj širokoj ma-
sonskoj infrastrukturi potpuno je razumljivo da nije svaki slobodni zidar imao iskonski osjet
za okultno i transcendentno, odnosno za sotonsko “metafizičko lutanje”, već je ostao na
plazimetrijskoj razini deizma, agnosticizma ili čak ateizma. Međutim, upravo su ti masoni
bezvjerci bili istureni janjičari i najžešći antiklerikalci (sinonim za “antikatolici”). To nije
značilo da oni nisu bili “dobri masoni”, jer kako je rekao i sam duhovni vođa hrvatskog
masonstva, do kraja svog života vjeran okultizmu, Adolf Mihalić, slobodno je zidarstvo samo
po sebi tajna, koja zahtjeva, da se svatko sam do poimanja njezina uzvine...
Projekt Milnerove grupe za stvaranje južnoslavenske države konkretizirao se i u
hrvatskom masonstvu. Odmah što su Robert Seaton-Watson i Henry Wickham Steed osnovali
u Srbiji masonsku ložu Ujedinjenje koja je uskoro preuzela kontrolu nad četničkom
organizacijom Ujedninjenje ili smrt (Crna ruka), iste se godine 1909. ta srpska loža usko
povezala s hrvatskom ložom Ljubav bližnjega. Kao poveznica bliske su radnje dviju bratskih
loža određeni su Srbin Dušan Popović i Hrvat Jozo Janković.
Intenzivna suradnja hrvatskih i srpskih masona, pristaša narodnog jedinstva sa sasvim
oprječnim stremljenjima, potvrđena je na “najbolji način” 2. veljače 1912. godine prigodom
svečanog otvaranja hrama lože Ljubav bližnjega u bivšoj ulici Mošinskoga 22 u Zagrebu. U
nazočnosti velikog majstora ugarske Simbolične lože bili su nazočni i predstavnici loža:
Pobratim, Šumadija i Ujedinjenje iz Beograda, Triluminat 767 iz Chicaga, Onore e giustizia
iz Barija, Sirius iz Rijeke te Korvin Matyas, Komuves, Deak Ferencz, Reform, Philanthropia,
Marti-novics i Minerva iz Mađarske. Dvadeset i dvoje srpskih masona sa svojim suprugama
(masonskim sestrama) oduševljeni su bili veličanstvenim dočekom u Zagrebu. Potvrđena je

35
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001. str. 44. i 46.

83
tijesna ljubav i bliskost hrvatskih i srpskih masona, svekolikog srpstva i hrvatstva, čime su
masoni posijali plodno sjeme za zajedničku masonsku njivu, te je najavljena borba protiv
zajedničkih neprijatelja. Tom prigodom je na svečanom radu lože Ljubav bližnjega bratu
Adolfu Mihaliću predano odličje i diploma kao novoizabranom počasnom članu lože
Pobratim.
Novootvoreni hram lože Ljubav bližnjega u Zagrebu svečano je otvorio veliki majstor
Adolf Mihalić. Hram je bio prepun masonske simbolike hebrejskog podrijetla koje je oslikao
poznati masonski slikar Bela Csikora. Isus Krist je na tim slikarijama prikazan između Budhe
i Mojsija, ne kao Bog, već kao jedan od mnogih osnivača religija. Među jednakima Kristu na
lijevoj strani su još prikazani i Homer, Muhamed, Zarathuštra, Konfucije, Hamurabi, Sokrat,
Pitagora, Platon i Salamon. Na desnoj strani naslikani su poznati masonski prvaci, Giordano
Bruno, Kolumbo, Gutenberg, Komensky, Cervantes, Leonardo da Vinci, Galileo Galilei,
Kopernik, Rousseau, Voltaire, Montesquieu, Shakespeare, Washington, Lincoln, Franklin,
Goethe, Mozart, grof Ivan Drašković, Dositej Obradović i drugi. 36
Do Prvog svjetskog rata u Hrvatskoj su osnovane još dvije masonske lože. Godine 1912.
Adolf Mihalić sa svojim prijateljem Mirkom Hermanom u Osijeku osniva ložu Budnost
(Vigilantia). Članovi lože su pretežito bili Židovi i Mađari, a jedno od glavnih zadataka je
zauzimanje lože, osim za hrvatsko-mađarsko bratstvo i antiklerikalizam, za pomoć
progonjenim Židovima u Rusiji. U Zagrebu je došlo do određenog neslaganja u loži Ljubav
bližnjega između izrazitih jugoslavenskih nacionalista i onog dijela članstva koji nije u
potpunosti prihvaćao takvu nacionalističku uskogrudnu jugoslavensku orijentaciju mlađih
članova lože. Osamnaestorica mlađih masona istupaju iz te lože i osnivaju 1913. godine novu
ložu u Zagrebu pod nazivom Maksimilijan Vrhovac. Za starješinu lože izabran je jedan od
osnivača lože, učitelj, pedagog i književnik Davorin Trstenjak, a za njegovog zamjenika
deklarirani južnoslavenski nacionalist Roko Joković. Trstenjak je na kulturno-političkom
polju bio jedan od “najučinkovitijih” slobodnih zidara. U raznim masonskim glasilima,
poglavito u Slobodnoj misli, Trstenjak je objavio oko dvjesto članaka uperenih protiv Crkve,
isusovaca itd.
Ono što je još karakteriziralo hrvatsko masonstvo prije Prvog svjetskog rata, osim
isključivog kozmopolitizma, austroslavenstva, panslavenstva, velikosrpstva i mržnje prema
Katoličkoj crkvi, politički je stav prema srpskom masonstvu. Hrvatski masoni su na srpsko
masonstvo gledali kao na vrlo organizirano masonstvo koje sve više postaje stvarna vlast u
Srbiji. Ono je hrvatskim slobodnim zidarima bilo uzor, poput pravoga oca koji im treba
pomoći, zaštititi ih, ujediniti, i u konačnici njima rukovoditi.
U hrvatskom masonstvu pojavila se također tendencija da se i ženama dozvoli učlanjenje
u masonske lože po uzoru na Njemačku i Ugarsku. Brat Slavoljub Bulvan je prvi dao
prijedlog, prigodom posvećenja hrama lože Ljubav bližnjega, o osnivanju, kako ženskih, tako
i monističkih loža. Na sjednici od 13. srpnja 1913. godine prijedlog je sa zadrškom prihvaćen.
Naime, nikome od braće nije se zabranjivalo osnivanje takovih loža, ali je naglašeno da se
ipak osnivanje tih loža protivi načelima konstitucije slobodnog zidarstva, tako da sadašnje
lože ne mogu biti u nikakvoj svezi sa ženskim i monističkim ložama. Do danas su ostala ista
pravila u čitavom svijetu prema kojima je masonstvo muška okultna organizacija, ali postoji
mnoštvo komasonskih ženskih i mješovitih organizacija, poput Istočne zvijezde, Kćeri Nila,
Cedrovi Libanona i dr., koji imaju masonska načela ustroja, sa ili bez unutarnjeg masonskog
rituala. Te lože su izvan jednosvjetskog masonskog sustava vladara svijeta.

36
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 53. i 62.

84
Hrvatska unitaristička mladež

Početkom 20. stoljeća najpogubnije za hrvatski narod bilo je to što je gotovo sva
hrvatska inteligencija na čelu s hrvatskim književnicima i publicistima, izuzev A. G. Matoša,
pod utjecajem liberalizma i masonstva zagovarala jugoslavensku ideju. Ideja, čije je sjeme
posijao Gajev ilirizam i Strossmayerovo južnoslavenstvo, pod vodstvom Napredne omladine
pretvorila se, ne samo u bezuvjetnu politiku oslonaca na Srbe i sve većeg odmicanja od
pravaštva, već i u žestoko protuhrvatstvo i protukatoličanstvo. Van banske Hrvatske, gdje je
Matošev utjecaj bio kudikamo manji, hrvatska zabludjela inteligencija, koja je razmišljala
socijalististički, panslavistički, slobodnozidarski i antikatolički, svoj oslonac pronašla je u
duhovnom mentoru južnoslavenstva, književnom povjesniku i kritičaru, velikosrbinu Jovanu
Skerliću, slavnom “Matoševom naličju”. Naprednjacima je puno “pomagala” i svetosavska
institucija, Srpska pravoslavna crkva, poglavito na promicanju slavenske uzajamnosti
“narodne Crkve”. U Srbiji nikakvog dualizma nije bilo među mladom inteligencijom. Svi su
skupili glave u službi svesrpstva i nisu se gubili u iluzijama nadnacionalnih maštarija, imajući
čvrsto uporište u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a okupljeni oko Srpskog književnog glasnika u
Beogradu, kojega je uređivao upravo Skerlić.
Svakako da dio razloga treba tražiti i u neravnopravnom nacionalnom položaju hrvatskih
zemalja u odnosu na Austriju i Mađarsku u Monarhiji, kao i gospodarskim zaostajanjem
Hrvatske. Raslojavanjem sela nerazvijeno kapitalističko gospodarstvo nije moglo apsorbirati
sav višak radne snage što je prouzročilo iseljavanje hrvatskog pučanstva u prekomorske
zemlje. Ta biološka ugrozba Hrvatske počela je još sredinom 19. stoljeća, da bi kulminirala
Khuenovom vladavinom kada je u prvom desetljeću 20. stoljeća u prosjeku godišnje
iseljavalo 40-50 tisuća Hrvata. Hrvatski puk zamjenjivali su doseljeni Nijemci, Mađari, Česi,
Židovi i Srbi.
U takvom otužnom ozračju, nasuprot vladajućem hrvatskom nagodbenjačkom
legitimizmu i oporbenjačkom pravaškom traženju trijalističkog rješenja za Monarhiju,
Napredna omladina, pod budnom prismotrom masonstva, odbacuje svaku nacionalnu
“hrvatsku uskogrudnost” te strastveno zastupa tezu kako je svejedno jesmo li Hrvati ili Srbi,
glavno da se oslobodimo od Austrijanaca i Mađara. Mladi književnici, budući pisci i
političari pokreću mnoštvo listova radi promicanja južnoslavenskog jedinstva. U Hrvatskoj su
to Ujedinjenje, Jug, Val, Zastava, Novi život, Napredak, Nova riječ, Narodno jedinstvo, Vihor
i dr, dok se u inozemstvu pokreću Zora u Beču, Vila u Ženevi, Jugoslavija u Pragu. Pored
toga Napredna omladina razvija izrazitu političku djelatnost gdje u Beču javno proklamira da
više nije ni za Beč, ni za Peštu, već isključivo za Beograd kao historijski Pijemont Južnih
Slavena. 37
U inozemstvu je najveći utjecaj slobodnih zidara na hrvatsku inteligenciju bio u Pragu,
gdje je većina hrvatskih intelektualaca nastavila studiranje nakon spaljivanja mađarske zas-
tave 16. listopada 1895. godine na Trgu bana Jelačića. Naprednjaci su došli pod izraziti
utjecaj slovačkog filozofa i političara Tomaša Garriguea Masaryka i češkog sociologa i
političara Edvarda Beneša. Obojica su bili poznati svjetski masoni, poglavito Masaryk koji se
u masonskim krugovima smatra najvećim svjetskim “masonom bez pregače” toga vremena.
Tomaš Masaryk će 1918. godine postati prvi predsjednik Čehoslovačke Republike koja je
nastala na razvalinama Austrougarske Monarhije, a skrojena je u masonskim ložama tako da
joj je pripao teritorij Sudetska oblast, nastanjen isključivo njemačkim pučanstvom. Masaryka

37
Franjo Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, Knjiga prva, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb,
1993., str. 85. i 87.

85
je na mjestu Čehoslovačke Republike 1935. godine naslijedio Beneš, što je samo potvrdilo
kontinuitet Čehoslovačke kao glavne uzdanice masonstva u srednjoj Europi.
Masaryk je pragmatski osuđivao negativnu austrijsku i mađarsku politiku prema
Hrvatima, ali samo zato što je podupirao srpske hegemonističke pretenzije prema Hrvatskoj.
Zanimljivo je da je Masaryk u svom dugogodišnjem bavljenju južnoslavenskim pitanjem
ispočetka sugerirao hrvatskoj sveučilišnoj mladeži ideju slavenske solidarnosti i austroslav-
ističku realističku politiku (koju je prvotno prihvatio i hrvatski praški student Stjepan Radić),
da bi pod integralističkom iluzijom čehoslovakizma naprasno počeo poticati nacionalnu jed-
norodnost južnoslavenskih zemalja, otvoreno stajući na platformu Velike Srbije. Njegov
doprinos u stvaranju zloglasne Kraljevine SHS jednako je mjerljiv kao i doprinos britanskih
srbofilnih masona Seaton-Watsona i Steeda.
Filip Lukas, pravaški ideolog, sveučilišni profesor i predsjednik Matice hrvatske (1928.-
1945.), prvi je od hrvatskih domoljuba javno razotkrio velikog anglofila i srbofila Tomaša
Masaryka koji je velik dio svog političkog rada posvetio propasti hrvatskog naroda kojega je
iskonski mrzio. Lukas je prvi postavio pitanje zašto taj protuhrvatski političar koji je krnju
Hrvatsku uvukao u pravoslavni Balkan ima svoju ulicu u samom središtu Zagreba. Poslije
Lukasa mnogi su to pitanje postavljali, kako u Kraljevini, tako i u Titovoj Jugoslaviji, ali za
njihov glas masonski vlastodržci nisu marili, što i nije nimalo čudno. No, zar nije čudno što i
danas u Republici Hrvatskoj postoji Masarykova ulica u Zagrebu (i ne samo u Zagrebu)?
Uzaludni su bili vapaji slavnog hrvatskog književnika i akademika Ranka Marinkovića u
Skupštini grada Zagreba glede promjene naziva ulice tog masonskog mrzitelja Hrvata. I što
nam to onda govori?
Svakako je nužno spomenuti dio te nemirne jugoslavenske nacionalističke mladeži koja
se hranila na djelima “arhitekata kulture smrti”, Mazzinija, Sighelea, Byrona, Renana,
Georgesa Sorela, Barresa, Schopenhauera, Nietzschea, Krapotkina, te drugih masonskih
mislitelja i ruskih anarhista i revolucionara. Najveći ideolog Skerlićevog jugoslavenstva u
Dalmaciji i Primorju bio je hrvatski književnik, političar, a potom i filmski djelatnik, slobodni
zidar Milan Marjanović (1879.-1955.). Poznat je kao antiklerikalac i buntovnik koji je zbog
protumađarskih demonstracija istjeran iz karlovačke gimnazije te u Pragu polazi trgovačku
školu. U Pragu sluša predavanja T. G. Masaryka, te od 1903. godine učestvuje u ilegalnim
političkim borbama. Uređivao je poznata glasila, Crvenu Hrvatsku, Novi list, Pokret i dr. U
Beogradu mu je 1943. godine u organizaciji Srpske književne zadruge objavljena knjiga
masonskog izričaja Savremena Hrvatska. Kao zaslužni mason poslije Prvog svjetskog rata
bio je član mirovne delegacije Kraljevine Jugoslavije u Parizu, a nakon Drugog svjetskog
rata, kao krunu svoje karijere, obnašao je dužnost predsjednika Jadranskog instituta JAZU.
Nije slučajno da se u Dalmaciji, kolijevci hrvatske državnosti, u najčišćoj hrvatskoj
zemlji, u ognjištu hrvatske književnosti, iz koje je zbog stoljetnog političkog sužanjstva i
ekonomske iscrpljenosti stotine tisuća Hrvata iselilo u prekooceanske zemlje, a tisuće njih su
prekrstili pravoslavni popovi koji su uz to i doveli tisuće novih bizantinskih došljaka na
dalmatinski krš, stvorilo središte unitarističke hrvatske mladeži. Upravo se u Splitu, pod
vodstvom tri dalmatinska slobodna zidara i gnusna antiklerikalca, hrvatskih književnika,
Oskara Tartaglije, Vladimira Čerine i Nike Bartulovića, 1911. godine osnovala Hrvatsko-
srpska radikalna omladina. Radikalna omladina, kao preteča fašističkoj Orjuni (Organizacija
jugoslavenskih nacionalista) koja je imala usku suradnju s Udruženjem četnika, gajila je
neskrivenu mržnju, ne samo prema katoličkom kleru, već i prema frankovcima, separatistima,
Radiću, Trumbiću itd. Prema nekim procjenama, npr. jednog od čelnika Radikalne omladine,
Milostislava Bartulice, Hrvatsko-srpska radikalna omladina imala je prije Prvog svjetskog
rata oko stotinjak omladinskih nacionalističkih organizacija s više od deset tisuća članova, te

86
je tiskala trideset i dva lista i časopisa. Među njima su po radikalizmu i aniklerikalizmu na-
jpoznatiji bili masonski časopisi Vihor i Val.
U organizaciji Čerine i Tartaglije u proljeće 1912. godine skupina od 156 zagrebačkih
sveučilištaraca posjetila je Beograd, javno manifestirajući cilj Radikalne omladine, Ujedinje-
njem oslobođenju. Nacionalističke sveučilištarce su primili srpski ministri, braća iz lože
Ujedinjenje, članovi četničke organizacije Crne ruke, člankopisci Piemonta itd. Prema
pisanju Oskara Tartaglije, najdirljiviji mu je susret bio s Brankom Božovićem koji mu se
hvalio kako je on prvi katolik, Hrvat i Dalmatinac koji je postao član Crne ruke.
Masonski prvak Oskar Tartaglia, kako je i sam za sebe govorio, od kada je počeo
politički misliti, oduvijek je antiklerikalac i srbofil - još više Srbin, i nikada nije pravio
razliku između Srbina i Hrvata. Tartaglia je o sebi isticao i to da je čitao ateističku i
anarhističku literaturu, a čak je i preveo i tiskao knjigu Omladini ruskog anarhista Petra A.
Kropotkina. Tartaglia je zajedno s Čerinom donio cjeloviti program nacionalističke omladine
poslije svog posjeta Srbiji. Program je imao jasan cilj da se kulturno u masonskom, politički
u južnoslavenskom duhu, na način talijanskog ujedinjenja kojemu su predvodili masoni,
ostvari ujedinjenje Južnih Slavena. Ta unitaristička omladina, u svojoj borbi za zajedničku
državu Srbo-Hrvata, tjerala je u tu borbu i starije političare. Niko Bartulović, također jedan
od masonskih prvaka unitarističke omladine, konstatirao je slijedeće: “Gospodar ulice,
gospodar širokih raspoloženja, nisu bili ti političari, već omladina. Ona je stvarala štimunge,
izazivala namjerno incidente, organizirala demonstracije, palila austro-ugarske zastave,
dizala javno mišljenje, i stariji su morali da je slede.” 38
Između “slavnog” splitskog hrvatskog književnog trolista, Tartaglije, Bartulovića i
Čerine, svakako Čerini pripada orjunaška perjanica hrvatskog herostrata, najvećeg mrzitelja
svog hrvatskog roda. Kao neprepoznatljiv i oskudan književnik i poeta, nikada ne bi doživio
ni najmanji spomen na svoj minorni književni rad - rad u kojemu nema ni zrnce estetske i
umjetničke vrijednosti, jer on je kao i sva nacionalistička jugoslavenska omladina u svemu
politizirao pa tako, na njenu štetu, i u književnosti - ali ostat će itekako zapamćen u
masonskom ozemlju. Ostat će upamćen kao vođa Hrvatsko-srpske radikalne omladine, kao
silnik bogohulnih uradaka u masonskim glasilima, kao organizator atentata na hrvatskog bana
Slavka pl. Cuvlaja, kao izdajnik svoga naroda, kao tekstopisac najsablaznije besramne poruke
upućene 1914. godine Zagrepčanima u njegovu Vihoru, koja glasi: “Ako u Zagrebu ima
80.000 stanovnika, 50.000 njih bi trebalo povesti u klaonicu, 5.000 njih da odnese Sava,
5.000 da potopi kakav nerazmišljeno silovit dažd, a sa velikom masom od preostelih dvadeset
hiljada trebalo bi u kakav moralni i nacionalni (jugoslavenski) purgatorij... Ovom gradu
cinika treba silom dati dušu i mozak onoga grada heroja, koji se zove Beograd.” 39
Zanimljiva je bila sudbina svih troje čudovišnih splitskih Hrvata, hrvatskih masonskih
“velikana”, Tartaglije, Bartulovića i Čerine. S Oskarom Tartaglijom sudbina se gorko
poigrala. Taj srboljubac, ili bolje rečeno klonirani Srbin, umro je pod represijama svoje toliko
ljubljene države, ali one Titove komunističke Velikosrbije. Niko Bartulović, koji je Dražu
Mihajlovića opisivao kao srce i mozak oslobodilačke akcije, poginuo je u četnicima 1943.
godine. Vladimiru Čerini je Bog namijenio znakovitu smrt. Duševno rastrojen u nemiru
metafizičkog glavinjanja i kaosu južnoslavenskih tlapnji, napokon je, u dubokom razočarenju
u novu južnoslavensku državu zbog kojeg se javno ispričao za sva zlodjela koje je učinio
hrvatskom narodu, umro u umobolnici u Šibeniku 1932. godine.
Zagreb je također imao svog slavnog pjesnika koji je slijedio iluzije Napredne omladine.
Bio je to Vladimir Vidrić, rođen u imućnoj građanskoj obitelji slovenskog podrijetla.

38
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 87., 89. i 91.
39
Nedjeljko Kujundžić: Hrvati u stoljeću smrti. H. P. P., Zagreb, str. 32.

87
Prigodom posjeta cara Franje Josipa Zagrebu 1895. godine bio je jedan od vođa prosvjedne
skupine koja je spalila mađarsku zastavu. Međutim, taj Vidrićev čin nikako nije bio hrvatsko
domoljublje, već radikalna južnoslavenština. Vidrić je u svojim pjesmama izraziti
impresionist s naglašenim likovnim segmentom, u njima se isprepliću slike poganskog,
klasičnog i mitološkog svijeta. Taj zamagljeni svijet jasno razotkriva Vidrićevo lutalaštvo po
onostranom. U uronjenoj umjetničkoj dubini jasno se nazire masonski duh, poglavito u
pjesmama Dva levita i Gonzaga koje su uperene protiv isusovaca. Slobodni zidari su pre-
poznali neslućeni Vidrićev “talent” (recitirajući svoje stihove privlačio je impresionirano
mnoštvo idealističkih obezglavljenika) te je primljen 1909. godine u masonsko bratstvo.
Masonstvo je od Vidrića mnogo očekivalo, imalo je za njega velike planove, ali Vidrić u
svom halucinogenom mističnom rastrojstvu umire iste godine u duševnoj bolnici u Vrapču.
Na Vidrića se zadnjih godina intenzivno podsjećaju mnogi Zagrepčani, ali i TV
gledatelji diljem Hrvatske, kada se u nekoliko navrata okupila prostodušna masonska
podanička svita, demonstrirajući zbog rušenja Vidrićeve kuće u Preobraženskoj 6 zbog
izgradnje stambeno-poslovnog bloka između Cvjetnog trga i Gundulićeve ulice. Pažljivom
gledatelju je zanimljivo promatrati i prosuđivati o stvarnoj naravi vođa te uzjogunjene
prosvjedne skupine, baš kao i onih iz 1895. godine. No, možda je Vidrić ipak na taj način
izvršio svoju masonsku zadaću? Još je jedna zanimljivost vezana uz izgradnju tih dviju
zgrada čija će pročelja istaći vizuru budućeg Cvjetnog trga. Zbog izgradnje objekta nužno je
srušiti tri stare zgrade, u spomenutoj Preobraženskoj 6, na Trgu Petra Preradovića 6 i u
Varšavskoj 6. Srušiti đavolji simbol, tri šestice (666).
Istaknimo i srpskog nacionalista i anarhista, slobodno mislećeg književnog kritičara,
Dimitrija Mitrinovića, koji s vremenom evoluira iz radikalnog revolucionara u idealan tip
masona, pa se sve manje zanima za nacionalne teme, a sve više približava utopiji o
preobražaju čitavog svijeta. Taj preobražaj je identifikacija čovjeka s Bogom, u kojoj je
Mitrinović, poput svoje braće masonskih okultista, vidio ostvarenje “Božjeg” kraljevstva na
zemlji. U tom kraljevstvu neće biti kraja svijeta, niti strašnog Božjeg suda, već će
čovječanstvo izravno u sebi, i kroz sebe, postići vječno blaženstvo. Za Mitrinovića Bog je
ljudski rod, i ne postoji drugi apsolut osim ljudske rase. Upravo je Mitrinović obilazio sve
zemlje Južnih Slavena držeći predavanja o moralnoj solidarnosti Jugoslavena, o njihovoj
zajedničkoj literaturi, poeziji, slikarstvu i kiparstvu. Mitrinovićev sveopći put “ljubavi”
čitavog južnoslavenstva, a i čitavog svijeta, nisu slijedili drugi srpski masoni. Srpski masoni
su isključivo vodili svoju zacrtanu politiku velikosrpstva, a mnogi od njih su koristili
masonstvo samo kao oslonac u hegemonističkim pretenzijama. Mitrinović u svojoj
evoluiranoj fazi masonstva puno više podsjeća na hrvatske masonske okultiste i ezoterike.
Zato nije čudno što je baš Mitrinović na svojim hodočašćima bio najveći glasnogovornik i
propagator kiparskih djela hrvatskog kiparskog velikana, također masona, Ivana Meštrovića.
Napredna omladina odgajana u masonskom duhu i jugoslavensko-unitarističkom
radikalizmu uništavala je hrvatsko nacionalno biće. Dobar dio tih vodećih mladih ljudi su
postali masoni. Spomenimo još neke: Antu Tresić-Pavičića, Ljubu Leonića, Ivu Andrića,
Antuna Barca, Krešimira Kovačića, Ivu Tartagliju, Jurja Demetrovića, Mirka Deanovića, itd.
U političkom smislu naprednjaci su bili golema poluga stvaranja budućih srpskih država u
hrvatskim zemljama. U duhovnom smislu oni su masonizirali hrvatsku inteligenciju i dobar
dio radništva. Većina njih su u svojoj mladosti bili idealisti, a svoju su religioznu potrebu za
savršenošću postupno nadomjestili vjerom u znanost, okultizam i južnoslavensku mistiku,
kojoj je Vidovdanski hram gradio Ivan Meštrović. 40

40
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001. str. 88. i 92. i 95.

88
 Najslavniji i najpoznatiji hrvatski kipar Ivan Meštrović rodio se 1883. godine u Vrpolju,
nedaleko Županje. Od rane mladosti Meštrović je bio sklon južnoslavenstvu i bio pod
golemim utjecajem Napredne omladine, hrvatskog i svjetskog masonstva. Svjetsku slavu je
stekao već 1911. godine kada je na Međunarodnoj izložbi u Rimu izložio u Srpskom
paviljonu fragmente svojih epohalnih zamisli, monumentalni Vidovdanski hram i Kosovski
ciklus koji razvidno simboliziraju integralistički južnoslavenski romantizam. Danas se
njegovi uradci čuvaju u Narodnom muzeju u Beogradu: Miloš Obilić, Srđa Zlopoglava,
Kraljević Marko, Kosovska djevojka i Udovica. Očito se po nadahnuću i u njegovim kasnijim
djelima može jasno vidjeti Meštrovićev politički i masonski svjetonazor. Među najpoznatijim
velebnim ostvarenjima treba istaknuti spomenik neznanom junaku na Avali, Miletiću u
Novom Sadu, Grguru Ninskom u Splitu, Nikoli Tesli u Zagrebu i dr. Kao svjetski priznati
umjetnik, djelatni mason te član Jugoslavenskog odbora nedvojbeno je Meštrović imao
znatan doprinos u stvaranju zloglasne Kraljevine SHS.
Za razliku od okorjelih masonskih okultista i radikalnih južnoslavenskih unitarista,
Meštrović je uvidio svoju mladenačku zabludu o utopiji jednorodnog južnoslavenskog naroda
u zajedničkoj pravednoj državi. Svoje potpuno otrežnjenje doživio je stvaranjem Titove
Jugoslavije. Na Meštrovićev prigovor Josipu Brozu Titu zbog stravičnih zločina
komunističkih kohorti i masovnih grobnica hrvatskih vojnika i civila diljem Jugoslavije, Tito
je sa zapanjujućom iskrenošću bez imalo stida odgovorio: “Moralo se pustiti Srbima da se
izdovolje”. Na to je Milovan Đilas taj kompleks vlastitih zločina Meštroviću malo načelnije i
suptilnije pojasnio: “Hrvati su morali umrijeti, da bi Jugoslavija živjela”. 41

Hrvatski herostrat Frano Supilo

Nakon raskola u Hrvatskoj stranci prava 1895. godine, kada su Starčević i Frank
napustili HSP, najveći protivnik Josipa Franka postaje kontroverzni Frano Supilo (1870.-
1917.) koji će trasirati najtragičniju kob u povijesti hrvatskog naroda. Od 1900. godine Supilo
djeluje u Rijeci kao povjerenik pravaštva Dalmacije, nastojeći u svom glasilu Novi list (od
1907. Riječki novi list) utjecati na hrvatsku politiku čvrsto se zalažući za političku suradnju
svih Južnih Slavena. Naravno da je u takvom pravaštvu malo ostalo od Starčevićevog čistog
hrvatstva, da je to pravaštvo mladih pravaških liberala, Supila, dr. Ante Trumbića, dr. Josipa
Smodlake i dr., bilo malodušno i nagodbenjačko pravaštvo, koje je, oblikujući politiku novog
kursa, u pravaštvu napravilo radikalan zaokret, kako u ideološkom, tako i u pragmatsko-
političkom smislu, te je hrvatske zemlje gurnulo u ralje velikospske nemani. O Supilu kao
idejnom vođi takvog zlokobnog kursa hrvatske politike, kao pristaši jugoslavenskog
unitarizma, kao podupiratelju Napredne omladine, do raspada bivše Jugoslavije pisalo se
samo pohvalno. Njegovo je djelo, poglavito u komunističkoj Jugoslaviji, glorificirano i
tretirano kao djelo velikog jugoslavenskog vizionara koji je žudio za ostvarenjem sna o
zajedničkoj državi Srba i Hrvata.
Supilo pod utjecajem masonstva javno pokazuje svoj dramatični politički zaokret
prigodom dinastijskog prevrata u Srbiji 1903. godine, kada sramno popljuje svu ideologiju
pravaštva i izjavljuje kako Hrvatska mora biti bedem Istoka prema Zapadu. Svoje političko
lutanje konkretizirao je 1905. godina kada s predstavnikom mađarskog parlamenta dr.
Justhom proglašava u Rijeci Riječku rezoluciju. Njegovo razmišljanje svodilo se na to kako
će svojom politikom uz pomoć Mađara pripojiti Dalmaciju banskoj Hrvatskoj što bi bio

41
Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 90.

89
preduvjet za reviziju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Budući da Ferencz Kossuth i njegova
Nezavisna stranka idu za potpunim odvajanjem Mađarske od Austrije, stvorili bi se
preduvjeti za ujedinjenje Hrvatske i Bosne i Hercegovine s maticom Srbijom. Riječkom
rezolucijom Mađari nisu ništa obećali Supilu, nego su samo dobili moralnu potporu Hrvata u
borbi protiv habsburške dinastije. Stjepan Radić je najbolje okarakterizirao Riječku rezoluciju
kao urotničko-framasonsku pustolovinu pošto je znao da je službena linija masonskog
vodstva u Hrvatskoj identična mađarskim političkim interesima. Osim toga, nije slučajno, što
se taj hrvatsko-mađarski sporazum dogodio baš u Rijeci, leglu ugarskog masonstva, pod
pokroviteljstvom masonske lože Sirius.
Nakon dva tjedna donesena je i Zadarska rezolucija koju su prihvatili i dalmatinski
zastupnici srpske manjine. Oni su pristali da se Dalmacija u cjelini spoji s banskom
Hrvatskom, ukoliko Hrvati priznaju ravnopravnost srpskog naroda u Hrvatskoj s hrvatskim
narodom. Time je otvoren put Hrvatsko-srpskoj koaliciji 1906. godine kada će službeno
započeti politika novog kursa u kojoj će hrvatski izdajnički političari na čelu sa Supilom
priznati došljačkom i posrbljenom narodu državnu jednakopravnost s matičnim narodom.
Bizantincma je darovana polovina Hrvatske. Osim toga, uskoro će podmukli velikosrpski
političar, prvak Srpske samostalne stranke i pretiskivač čuvenog Stojanovićevog članka u
zagrebačkom Srbobranu, Svetozar Pribičević, sa svojom oportunističkom politikom prema
Pešti postati glavni lik i neosporni voda Hrvatsko-srpske koalicije. Pribičeviću, koji je vješto
koristio Supilovu dezorijentaciju, ni na kraj pameti nije bilo da u budućoj južnoslavenskoj
državi Hrvatska bude ravnopravan čimbenik sa Srbijom.
Koalicija uskoro postaje plaćenička peta kolona Kraljevine Srbije pod vodstvom
unitarista Pribičevića u kojoj Supilo kao drugorazredni sekundant odrađuje najsramotniji
posao u korist apsolutne dominacije hrvatskih velikosrba. Zasigurno da takvih sramnih izroda
poput Supila u Hrvatskoj ne bi bilo da Hrvati već odavna nisu otrovani virusom nepovjerenja
u vlastiti narod. Supilov govor u hrvatskom Saboru 1907. godine, u kome kaže da “hrvatski
narod neima otporne snage; i da će uslijed toga sa simpatijama gledati ako Bosna i
Hercegovina izađe iz okvira Monarhije i pripoji se Kraljevini Srbiji”, jasno je razotkrio tog
izdajničkog “pravaša”. Međutim, Supilo i dalje ostaje zaglavni kamen hrvatske izdajničke
politike te postaje najžešći branitelj optuženih pedeset i troje hrvatskih Srba u
Veleizdajničkom procesu 1909. godine u Zagrebu, optuženih da su u suradnji sa srpskom
vladom htjeli Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu odcijepiti od Monarhije i pripojiti ih Kraljevini
Srbiji. Ne samo to, Supilo je i glavna uzdanica na Friedjungovom procesu u Beču, na kome je
na tužbu Koalicije trebao dokazati lažnost optužbi bečkog profesora da su Koalicija i Supilo
primali od srpske vlade novac za vođenje prosrpske politike u Hrvatskoj. Na procesu je
Supilo dokazao “lažnost” Friedjungovih dokumenata i obranio veliku laž.42
Veleizdajnički proces u Zagrebu i Fridjungov proces u Beču, iako zasebni, razotkrili su
karađorđevićevski Beograd kao urotničko masonsko gnijezdo protiv Monarhije, što je 1914.
godine dokazao atentat u Sarajevu. Oba procesa vođena su pod budnim okom britanskog
masonstva na čelu s masonskim prvakom, britanskim novinarom i povjesnikom Henryjem
Wickhamom Steedom, zaduženog ispred Okruglog stola za stvaranje južnoslavenske Velike
Srbije. Zanimljivo je da je taj veliki srbofil Steed bio i Supilov veliki prijatelj. Pošto je i sama
Monarhija bila duboko nagrižena masonskom urotom, ishod samih procesa bio je krajnje
izvjestan. Nužno je još naglasiti da je u Veleizdajničkom procesu branitelj optuženim Srbima
bio zagrebački odvjetnik, proslavljeni spiritist i kolovođa hrvatskog masonstva Hinko
Hinković (Heinrich Moses).

42
Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 60. i 134.

90
 Kako uopće hrvatska povjesnica može shvatiti transformaciju Frana Supila od urednika
Crvene Hrvatske gdje maestralno raskrinkava velikosrpski imperijalizam do jednog od na-
jvećih hrvatskih herostrata koji je u najkritičnijim trenutcima hrvatske moderne povijesti
sudbinu Hrvatske neovlašteno uzeo u svoje ruke i gurnuo je na krvavi put “bez povratka”.
Njegova izjava na Fridjungovom procesu: “Istina je da sam prije vodio politiku
neprijateljstva prema Srbima. Takve su onda bile prilike, koje sam našao, a nisam stvorio.
Mogu gotovo reći da sam taj položaj preuzeo zato što sam držao da je to u interesu hrvatskog
naroda. Tek kasnije sam se uvjerio, a sa mnom i moji drugovi, da je to glupost, jer su Srbi i
Hrvati jedan narod, a ja sam imao odvažnosti da to reknem mojem narodu”, dovoljno kazuje
sve.
Da Supilo nije bio u čvrstom zagrljaju svog prijatelja Steeda, plaćenik masonstva, svoje
glavinjanje morao je shvatiti, ako već nije prije, 1915. godine na susretu u Nišu s Nikolom
Pašićem. Da je Supilu još bilo imalo stalo do hrvatstva, morao je bar tada odstupiti od svoje
izdajničke politike, jer je Pašić na tom susretu cinično ignorirao herostrata Supila, jasno mu
davši do znanja da Srbiju ne zanima nikakva slobodnoudružujuća južnoslavenska država, već
isključivo Velika Srbija. Pašića je brzo nakon te Supilove spoznaje uputio W. Steed, jer zašto
da se Srbija zadovolji samo Balkanskim poluotokom kada može dobiti i puno više, pošto je
njezina povijesna misija da bude veza između Europe i Balkana. Misija Srbije to će uskoro i
postati, jer je Britanija trebala protunjemačkog stražara i saveznika za kontrolu crte života,
arterije svjetskog masonskog Kraljevstva,
Svakako je još nešto utjecalo na Supilovu veleizdajničku politiku, Supilova bolest, koju
hrvatska historiografija još i danas skriva kao zmija noge. Znanost ga tretira kao posve
zdravu osobu i odgovorna čovjeka, a kako ona a priori odbija svaku pomisao o Supilu kao
plaćeniku, te tu tezu tretira kao gnusnu klevetu, prikazivan je u hrvatskoj povjesnici kao
respektabilni hrvatski političar. No pouzdano se zna da je Supilo, osim što je imao moralni
defekt, imao i simptome luesa kao posljedice sifiličnog meningitisa gdje se bolest razvija
godinama i trajno oštećuje mozak (navodno mu je bolest podmetnuta), od čega je umro 1917.
godine u masonskom okružju daleko od hrvatske javnosti, u Londonu. Medicinska
dokumentacija je i danas nedostupna, jer kako otkriti tu sramnu bolest epohalnom kariz-
matiku hrvatske povijesti i reći da je o sudbini Hrvatske početkom 20. stoljeća odlučivao
čovjek pomračena uma. 43

Hrvatski domoljubni vapaj

Protiv masonskog južnoslavenstva u hrvatskim zemljama odlučno je stala Katolička

crkva. Krčki biskup Antun Mahnić osnovao je 1903. godine katoličko glasilo Hrvatsku
stražu, najsnažniji bedem katoličkog hrvatstva. Biskup Josip Juraj Strossmayer, kao najžešći
protivnik masonstva, do svoje smrti je preporučivao hrvatskom puku da među mnoštvom
raznorodnih glasila čita Hrvatsku stražu. Mladi hrvatski katolici slijedili su biskupa Mahnića
u listu organiziranih mladih katolika Luč (1905.), kao i u katoličkom akademskom društvu
Domagoj (1906.) iz Zagreba. Za katoličko političko organiziranje u Austro-Ugarskoj
Monarhiji zalagala se grupa oko zagrebačkog Hrvatstva, sarajevska Vrhbosna i zagrebački
Katolički list. Međutim, pokušaj stvaranja katoličke stranke koja bi se pokušala oduprijeti
masonsko-velikosrpskoj nemani koja je nezaustavno uvlačila Hrvatsku u neprirodnu
sužanjsku tvorevinu nije urodio plodom. Nažalost, sveopća katolička načela nisu se uspjela

43
Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 61. i 62.

91
ukomponirati niti u postojeći razjedinjeni pravaški program, tako da je katoličkoj
organiziranoj inteligenciji ostala samo bolna spoznaja o nemogućnosti spasa hrvatskog
političkog dostojanstva.
Dok su pod dirigentskom palicom masonstva Hrvati sklapali politički savez s onima koji
ih misle zbrisati s lica zemlje, jedino su se dva političara, dr. Josip Frank i Antun Radić,
neovisno jedan o drugome, pokušali usprotiviti kako Riječkoj rezoluciji, tako i Hrvatsko-
srpskoj koaliciji. Radića u to vrijeme hrvatski puk još nije smatrao za ozbiljnog političara,
kao ni njegovu Hrvatsku pučku seljačku stranku koju je sa svojim bratom Antunom osnovao
1904. godine. Osim toga, Radić je još uvijek bio zadojen panslavizmom, pod snažnim
utjecajem velikog srbofila Tomaša Masaryka. Iako je Radić osudio Riječku rezoluciju i
Koaliciju, on je također smatrao sve Južne Slavene, od Triglava do Balkana, jednim
narodom, ali je držao da hrvatsko pitanje valja rješavati u Monarhiji prvo na programu
austroslavizma, a da tek nakon toga na ravnopravnoj osnovi može doći do ujedinjenja svih
Južnih Slavena.
Dr. Josip Frank (1844.-1911.), pokršteni hrvatski Židov, svakako je bio jedan od
najvećih hrvatskih domoljuba u vremenu kobne izdajničke političke dezorijentacije Hrvatske,
koji je kao jedini političar jasno dalekovidno prosudio kuda će Hrvatsku takva politika
odvesti. Poslije smrti dr. Starčevića 1896. godine, Frank je postao predsjednik Čiste stranke
prava koja se usamljena pokušavala oduprijeti srbizaciji hrvatskih zemalja. Frank je poticao
javne prosvjede protiv “Pribičevićeve” koalicije, protiv nagodbenjačkih hrvatskih političara,
protiv veleizdajnika i srpsko-masonskih plaćenika, ali ga hrvatski narod nije htio razumjeti.
Zakukuljio se u svom kršćanskom milosrđu, u hrvatskom zaboravu i praštanju.
Ni takav “nemoćan” Frank nije bio po mjeri masonsko-unitarističke klike. Optuživali su
ga kao izdajnika (i danas hrvatska historiografija tako sudi) zbog njegove suradnje s vladom
bana Pavla Raucha koji se suprotstavljao Koaliciji i zbog suradnje s carskim dvorom.
Koalicija ga je napadala i optuživala, sustavno ga izrugivala, čak i demonizirala, samo zato
što je tražio trijalističko rješenje za Monarhiju koje bi zauvijek onemogućilo velikospsku
hegemonističku ambiciju prema hrvatskim zemljama, te zato što se jasno otklonio od dviju
zvijeri, Ugarske i Srbije, za koje je austrijski apsolutizam bio preblaga vladavina. Te zvijeri
su pragmatski bile povezane, ali svaka je na svoj način htjela rashrvatiti Hrvatsku. Na kraju je
Koalicija uspjela u svojim intrigama. Josip Frank je postao omrznut političar, što je i dovelo
1909. godine do potpunog raskola u Čistoj stranci prava, ovaj puta između dr. Josipa Franka i
dr. Mile Starčevića, kada se i članovi stranke dijele na frankovce i milinovce.
Pored Katoličke crkve, Frankovih i Radićevih pristaša, hrvatski intelektualci i domoljubi
stožerno uporište pronalaze u najsvjetlijem liku hrvatske književnosti, najvećem hrvatskom
intelektualcu, piscu, pjesniku i kritičaru Antunu Gustavu Matošu. U tom apokaliptičnom
dualizmu, hrvatska mladež okupljala se oko tog Srijemca i Zagrepčanina, oko najtvrđeg
starčevićanca kojega je Hrvatska imala, te činila jedini pravi bedem masonsko-velikosrpskom
imperijalizmu. Matoševe ode hrvatstvu, hrvatskoj zemlji, hrvatskom tlu, hrvatskom junaštvu,
ali i hrvatskoj nerazboritosti i malodušnosti presnažne su da bi ih se moglo opisati. On do
nebeskih visina uzdiže svoju čistu hrvatsku dušu zaljubljenički idealizirajući voljenu
Hrvatsku. Ali za Matoša je Domovina i robinja i boginja koja je zahvaljujući hrvatskoj
nagodbenjačkoj i ropskoj politici postala premala i preslabašna. Za Matoša Hrvati kroz čitavu
povijest nisu imali dovoljno samopouzdanja i energije da se odupru svjetskim grabežljivcima,
stoga se i njegova ocjena o odnosu Hrvata i Srba, kako Hrvati obično precjenjuju Srbe, a Srbi
Hrvate podcjenjuju, nedvojbeno pokazala proročkom ocjenom u budućem sužanjstvu Hrvata
u zajedničkoj državi.
Najveći hrvatski pjesnik, katkad više političar nego pjesnik, imao je snage da otvoreno
kaže hrvatskom narodu gorke spoznaje o njemu kako bi ga ozdravio i ohrabrio. Kao zalju-

92
bljenik u svoj narod on ga nije glorificirao, već je bio duboko svjestan njegovih mana,
nastranosti i nedostataka. Jedna njegova izjava najbolje govori o njemu samom: “Pjesnici
...narod ljube i onda kada ga kude, a demagozi ga preziru - najviše onda, kada mu javno
laskaju.” Koliko god je Matoš kritizirao tuđinske vlastodršce i judejske lihvare, on još više
progovara o judinim Hrvatima te se izruguje hrvatskom mentalitetu da je sve tuđe bolje, pa
kaže: “Mi volimo samo ono što nemamo, što nam se otima. Zato ćemo možda ljubiti i
Hrvatsku u času kad nam je otmu.” U času rezignacije Matoš također priznaje: “Najgroznije
je, da moram ostati Hrvatom, moram. Duša mi je istih elemenata kao duša Eugena Kumičića
i novinara Krvarića.”
Antun Gustav Matoš umro je 17. ožujka 1914. godine, ne dočekavši ono od čega je
najviše strahovao, stvaranje masonske države Južnih Slavena. Njegovom smrću umrla je na-
jveća vertikala hrvatske umjetnosti i politike, kao i najodlučnija uzdanica hrvatske
samobitnosti. Njegovu smrt dočekala je s oduševljenjem, ushićenjem i velikim olakšanjem
hrvatska unitaristička mladež, Hrvatsko-srpska radikalna omladina. Poslije Matoševog
pogreba, kod masonskog prvaka Milana Marjanovića okupila se unitaristička masonska svita
(doktor Vladimir Jelovšek, njegova žena Zofka Kveder Jelovšek, Cihlar Nehajev, Andrija
Miličinović i dr.). Karmine su pretvorene u histeriju oduševljenja i ogovaranja pokojnog
hrvatskog velikana A. G. Matoša.

93
 III. PRVI SVJETSKI RAT

Ubojstvo Franje Ferdinanda

Pod pokroviteljstvom britanskog i francuskog masonstva, a u organizaciji četničke

organizacije Ujedninjenje ili smrt (Crne ruke), nakon tri neuspješna pokušaja (1902., 1906. i
1910.), pomno je isplaniran atentat na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferninanda.
Prvaci Crne ruke, masoni Dragutin Dimitrijević Apis (Pčela) i Voja Tankosić, poslali su u
siječnju 1914. godine svoje ljude u Bosnu da organiziraju atentat na prijestolonasljednika uz
pomoć terorističke organizacije Mlada Bosna. Franjo Ferdinand je planirao temeljne
promjene u Monarhiji. Želio je stvoriti modernu zajednicu, trojednu monarhiju sa suverenim
pravima svake nacionalne države i svakog naroda. Jedna od tih trojednih kraljevina bila bi
jaka hrvatska kraljevina u čijem bi sastavu bila i Bosna i Hercegovina. Takve strukturalne
promjene nikako nisu odgovarale Srbiji jer bi joj na taj način bio spriječen imperijalistički
plan o osvajanju Bosne i Hercegovine, kao i dijela Hrvatske. Jasno da takva promjena nikako
nije odgovarala Okruglom stolu glede mogućnosti osvajanja žile kucavice i transverzale
preko srpske države na Jadran.
Bogobojaznog prijestolonasljednika, odanog katolika, koji nije bio nimalo sklon
slobodnim zidarima, židovskim moćnicima i raznim marksističkim i liberalnim
revolucionarima i anarhistima, pod svaku cijenu se moralo ukloniti. Njegovim ubojstvom
dalo bi se povoda Austrougarskoj Monarhiji da bude pokretač i inicijator velikog rata. U tom
ratu Francuska je priželjkivala znatan dio njemačkog zapadnog teritorija, a Mađarska i Češka
svoje jake države proširene na račun Monarhije. Prijestolonasljednikovu su smrt, a tako i
veliki rat, priželjkivali svi, sve države u okruženju gdje je masonstvo imalo izravnog upliva u
sam vrh vlasti. Njegovu su smrt također željno iščekivali i u samoj Austriji, u prijestolnici
Monarhije, Beču koji je potpuno izgubio svoju bečku germansku samorodnost i postao
multikulturalno masonsko obitavalište, s izrazitim judejskim štihom.
Izvršenje atentata povjereno je Nedeljku Čabrinoviću, Gavrilu Principu, Trifku Grabežu
i dr., na pravoslavni blagdan Vidovdan, 28. lipnja 1914. godine, prigodom posjete Franje Fer-
dinada Sarajevu. Očito je bilo da čitav masonski svijet priželjkuje smrt sina austrijskog
monarha Franje Josipa. Naime, znakovita je bila razlika u mjerama sigurnosti 1909. godine
prigodom posjeta Franje Josipa Sarajevu i onih za posjeta njegovog sina Franje Ferdinanda
1914. godine. Prigodom posjeta Franje Josipa Sarajevu u osiguranju je bilo oko tisuću uni-
formiranih policajaca i oko dvije tisuće agenata u civilu. Na Vidovdan 1914. svega je sto i
dvadeset policajaca osiguravalo prijestolonasljednikovu sigurnost, dok je sve druge mjere
vojni zapovjednik odbio, kao primjerice kordon vojske duž ulice kojom se vozio Franjo
Ferdinand. Ubojstvom Franje Ferdinanda, nesuđenog budućeg fanatičnog katoličkog cara,
nastalo je, inicirano masonskom elitom, neprikriveno oduševljenje u Monarhiji, od Beča,
Praga, Pešte do Zagreba i Sarajeva. Preduvjeti su stvoreni za preslagivanje nove karte
Europe.
Masonstvo je nakon ubojstva austrijskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i
njegove supruge Sofije negiralo bilo kakvu umiješanost u Sarajevski atentat. Pod pritiskom
međunarodne javnosti održan je Veliki vojni sud u Solinu 1917. godine za osumnjičene u
atentatu. Egzekutori samog atentata nisu priznali svoju povezanost s masonstvom, ali su za
svoje nalogodavce potvrdili sumnju u njihovu pripadnost masonstvu. Na sudu su osuđeni

94
sudionici sarajevskog atentata na čelu s Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, šefom obav-
ještajne službe u srpskoj vojsci i glavnim ideologom Crne ruke, i Gavrilom Principom,
glavnim egzekutorom atentata. Obojica su završili svoju zadaću. Više nisu bili potrebni
masonstvu. Apis je osuđen na smrt, dok je Princip umro 1918. godine u zatvoru, navodno od
tuberkuloze.
Potpuna rehabilitacija osuđenih u Solunskom procesu stigla je tek u jednoj novoj
masonskoj tvorevini, Titovoj Jugoslaviji. U dnevnom tisku iz 1953. godine objavljena je
pravomoćna presuda osuđenih u Solunskom procesu. “Znanstveno” je dokazana njihova
pravna rehabilitacija, te je stavljena van snage presuda Velikog vojnog suda u Solinu od 5.
lipnja 1917. godine. Sudionici procesa, Dragutin Dimitrijević Apis, Milan Milovanović,
Čedomir Popović, Velimir Vemić, Bogdan Radenković, Ljubomir Vulović, Vladimir
Tucović, Damjan Popović, Radoje Lazić, Rade Malobabić i Mehmed Mehmedbašić su
oslobođeni krivnje. 44

Italija i SAD na strani Antante

Prema receptu masonstva Austrougarska Monarhija je uvučena u Prvi svjetski rat, i to

kao agresor i inicijator rata. Na strani “pravednika” bile su zemlje pod izravnim uplivom ma-
sonstva, sile Antante, Velika Britanija, Francuska i Rusija. Osnovni smisao rata
programiranog od sila Antante bio je taj da se raskomadaju protivnička carstva, sile Osovine,
Austrougarska, Njemačka i Turska, te da se na razvalina tih carstava stvori niz masonskih
vazalnih država, kako u Europi, tako i na Bliskom istoku. Posebice je bilo bitno židovskim
cionistima pod pokroviteljstvom B'nai B'ritha demontirati Tursko Carstvo te na prostoru
Palestine uspostaviti mandatnu vlast Velike Britanije. Britanija bi na okupiranom području
omogućila naseljavanje Židova (do Prvog svjetskog rata bilo svega oko 9 % Židova u
Palestini) koji bi postupno protjeravali starosjeditelje Palestince. Kada brojčano stanje
židovskih useljenika prijeđe kritičnu masu, Britanija će se povući s okupiranog područja i
ostaviti državu Židovima,
Katolička Italija je u tom sukobu taktizirala. Dok je talijanska javnost pod utjecajem
Katoličke crkve javno pokazivala omraženost prema masonstvu, talijanski iredentistički poli-
tičari su pod vodstvom talijanskog Velikog Orijenta bili pod izrazitim utjecajem francuskog
masonstva. Iz Francuske je putem društva za obranu židovstva, Alliance Israelite Universelle
(Svjetskog židovskog udruženja), osnovanog 1860. godine u Parizu, pristizao novac za
potkupljivanje talijanskih parlamentaraca, tako da se postupno većina parlamentaraca naglo
“oduševljavala” za rat na strani Antante. Čitav potkupljivaćki proces odvijao se u režiji
velikog majstora talijanskog masonstva, Židova Ernesta Nathana. Svrstati se u ratu na stranu
masonskih sila bila je prilika za talijansko masonstvo da Italija ugrabi i drugu obalu
Jadranskog mora. Talijanski ministar vanjskih poslova, mason Sidney Sonnino, po ocu
podrijetlom Židov, ali odgajan kao protestant, pogađao se s obim stranama u ratu, koja će
više ponuditi. Pošto je potpisan tajni Londonski ugovor 26. travnja 1915. godine u kojem
Italija za protuuslugu poslije rata dobiva južni Tirol, Trentino, Trst, Goricu, Istru i srednju
Dalmaciju sa Zadrom i Šibenikom, kao i sve otoke izuzev Raba, Krka i Brača, Italija je 23.
svibnja 1915. godine objavila rat Austrougarskoj Monarhiji.
Masonstvo Italije je s oduševljenjem dočekalo ulazak Italije u rat na strani Antante. Pod
vodstvom židovskog brata, talijanskog pjesnika i pilota, Gabriele d'Annunzija, organizirana je

44
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 117. i 164.

95
masonska ratna demonstracija u Quartu, gdje su defilirale sve masonske lože sa svim
znakovljima, alatima, pregačama i sl. D'Annunzio, crnokošuljaš i fašist, kasnije će ostati
zapamćen kao “osvajač” Rijeke čiju je okupaciju priredila talijansko-židovsko-mađarska loža
Sirius. Zanimljivo je da je talijansko masonstvo tijekom rata zahtijevalo da u talijanskoj vladi
ima i jednog službenog ministra, kako je to bilo u Francuskoj, ali zbog nepopularnosti
masonstva kod talijanskog puka Sidney Sinnino je odustao od toga zahtjeva. Međutim,
masonstvo je itekako kontroliralo rad talijanske vlade preko ratnih ministara, Židova,
Ottolenghija, Luzzattia, Barzilaija i dr. 45
Prvi svjetski rat počeo je pod apsolutnom dominacijom Centralnih sila. Srbija i Crna
Gora bile su do nogu potučene od Austrougarske vojske kod Han Pijeska, predvođene
dvojicom hrvatskih generala, Sarkotičem i Snjarićem. Prve godine rata sile Osovine, Austro-
Ugarska, Njemačka i Turska su bile u neupitnoj prednosti u odnosu na sile Antante. Kada se
carska Rusija našla u građanskom ratu s boljševičkim pobunjenicima, Francuska je jedva
izdržavala dugu rovovsku bojišnicu, Italija gotovo da nije znala za pobjedu, a Velika
Britanija je bila okružena njemačkim podmornicama. Njemačka je tada u jednoj relativno
povoljnoj poziciji izoliranoj Velikoj Britaniji ponudila prekid rata i mir koji je svakom
pogledu odgovarao Velikoj Britaniji.
Cionisti su tada hitno djelovali jer u slučaju mira turska vlast ostaje u Palestini i od
njihove države nema ništa, pa su sa svojim vođom Chaimom Weizmannom, koji je kasnije
postao prvi izraelski predsjednik, održali tajni sastanak s britanskom vladom. Židovski
cionisti u režiji židovskog masonstva B'nai B'ritha predložili su Velikoj Britaniji da će uvući
SAD u rat kako bi pobjeda Antante bila neupitna, a za uzvrat će Velika Britanija odustati od
potpisivanja mira s Njemačkom te nakon rata okupirati područje Palestine. Tajni pregovori
engleskog i židovskog masonstva vođeni su tijekom veljače 1916. godine, a rezultirali su
tajnim Syker-Picotovim sporazumom o podjeli bliskoistočnog Osmanlijskog Carstva.
Objavljeni su tek 2. studenog 1917. godine deklaracijom koju je britanski ministar vanjskih
poslova Arthur Balfour poslao lordu Walteru Rothschildu, predsjedniku engleske federacije
cionista.
Nakon tog tajnog sporazuma, u Sjedinjenim Američkim Državama se preko noći
promijenila politika prema zaraćenim stranama u Prvom svjetskom ratu. Kompletni javni
mediji, koji su bili u masonsko-židovskim rukama, počeli su agitirati da Amerikanci, u službi
svjetskog mira, moraju poći u rat na strani sila Antante. Poznati židovski moćnici, sudac
vrhovnog suda Louis Brandeis, financijer Bernard Baruch, vlasnici korporacija Paul
Warburg, Jacob Schiff, zatim masonska židovska braća, bankari Blumenthal, Meyer,
Seligmann, Salomon, industrijalci Lewisohn, Guggenheim, rabini Wise, Lyons, Philippson,
publicisti Franklin, Stransky, Beer, Frankfurter itd., vršili su snažan pritisak na predsjednika
Woodrowa Wilsona da SAD podu u rat. Wilson, jedan od rijetkih predsjednika SAD-a koji
nije bio slobodni zidar (mnogi u to ne vjeruju) postao je zgranut spoznajom da je on kao
predsjednik potpuno nemoćan i da je stvarni vladar SAD-a masonsko-židovski lobi, što je
kasnije i napisao u svojoj knjizi Nova sloboda.
Do potpisivanja Balfourove deklaracije u SAD-u nije postojalo nikakvo antinjemačko
raspoloženje, već je bilo obrnuto s obzirom da su SAD stvorene u borbi s Englezima, a i
najviše je Amerikanaca njemačkog podrijetla. Engleski jezik postao je službeni u SAD-u
samo zato što su i ostali protestantski doseljenici bili naklonjeniji engleskom, a ne
njemačkom jeziku. Presudna prekretnica se dogodila kada je u režiji židovsko-engleskog
masonstva potopljen od strane vojske Velike Britanije britanski trgovački brod Lusitania s
1200 putnika, pretežito američkih državljana, za što je masonstvo optužilo Njemačku.

45
Emil Čič: Židovski duh masonerije - II. dio, http://emilcic.exactpages.com/domagoj2.html

96
Prostodušni američki puk povjerovao u tu strašnu masonsku manipulaciju i prihvatio rat pod
ciničnom geslom osiguranja svjetske demokracije. 46
Pošto su članovi židovskih loža B'nai B'rith apsolutno najmoćniji američki Židovi, a u
ratu su židovski trgovci imali najviše koristi od Antante, svakako je zanimljiva zdravica poz-
natog židovskog brata Issaca Markussohna upućena na jednom banketu u čast poznatog
britanskog novinskog magnata, lorda Alfreda Northcliffea: “Rat je golemo poduzeće, pri
čemu heroizam vojnika nije ono najljepše, nego poslovna organizacija. Amerika je ponosna
na povoljni položaj koji uživa. Heroizam, tj. smrt na bojnim poljima, kao manje lijepo,
prepuštala su braća kršćanima, a oni su izabrali ono ljepše - bogaćenje. ” 47

Uloga masonstva u raspadu Austrougarske Monarhije

Srpski prvaci Radikalne stranke, Nikola Pašić i Lazar Paču, odmah nakon vojničkog
poraza Srbije obratili su se za pomoć vodećim srpskim masonima (Stevanović, Vajfert,
Jovanović i dr.) te tijekom čitavog rata djeluju jedinstveno u ostvarivanju srpskih
imperijalističkih ciljeva. Nakon Londonskog ugovora u režiji masonstva veleposlanici članica
Antante 16. kolovoza 1915. godine predaju srpskoj vladi Memorandum kojim se Srbiji
priznaje znatno proširenje na zapad, kao naknadu za ustupke Italiji. Srbiji su obećane Bačka,
Slavonija, Bosna i Hercegovina i južna Dalmacija uključujući i Split. U to vrijeme svjetsko
masonstvo je još polazilo od pretpostavke da će uža Hrvatska sa Slovenijom ostati poslije rata
u granicama krnje Austro-Ugarske.
Osim toga srpska vlada intenzivno surađuje i sa židovskom masonskom ložom Srbija.
Židovi su postali odani podanici srpske vlade, a njih oko šest stotina borilo se u srpskoj vojsci
tijekom Prvog svjetskog rata. Stoga srpska vlada u SAD šalje svog diplomata, liječnika i
kapetana u srpskoj vojsci, Davida Alkalaja, Židova i masonskog prvaka, kako bi lobirao u
korist srpske hegemonističke politike. Alkalaj je sa sobom nosio službeno pismo američkim
Židovima u kojem se izražavala bezuvjetna naklonost Balfourovoj deklaraciji, a u kojemu
među ostalim stoji da nema nijednog naroda na svijetu koji toliko suosjeća s Balfourovim
planom više od Srbije.
Za razliku od srpskog masonstva, hrvatsko masonstvo je početkom rata bilo
obezglavljeno i razjedinjeno. Budući da su lože u banskoj Hrvatskoj pripadale pod
Simboličku Veliku ložu Ugarske, a u južnoj Hrvatskoj Velikom Orijentu Francuske ili Italije,
hrvatsko masonstvo se uskolebalo, bratski lanac se raskinuo, te je trebalo vremena za njihov
zajednički nastup. Jasno je da je došlo i do političkog razilaženja između mađarskih i
talijanskih masona s hrvatskim i srpskim masonima u Hrvatskoj. Osim toga, masoni u
Hrvatsko-srpskoj koaliciji, u kojoj je masonstvo dominiralo, a koja se nalazila na vlasti po-
četkom rata, bili su pasivni u hrvatskim zemljama zbog straha od eventualnog progona.
Golema većina masona odlazi u emigraciju, pretežito u Francusku i SAD. Stoga privremeno
prestaju s aktivnim radom obje zagrebačke lože, Ljubav bližnjega i Maksimilijan Vrhovec.
Međutim, nacionalističko jugoslavensko masonstvo se neformalno okuplja i politički djeluje
u Sanatoriju, u Klaićevoj ulici br. 18., pod vodstvom brata dr. Joke Jokovića. Tu se i
skupljaju sredstva za izlaženje unitarističkih listova, Glas Srba, Hrvata i Slovenaca u
Zagrebu, Novo doba u Splitu i Riječki novi list u Rijeci. Kako je rat sve više odmicao, tako je
i strah od djelovanja hrvatskih masona postajao sve manji. Loža Ljubav bližnjega počinje s

46
Dr. Albert D. Pastore: Čudnije od fantazije, poglavlje3., www.ophn.org/apfn/WTC STF.htm
47
Emil Čić: Židovski duh masonerije - II. dio. http://emilcic.exactpages.com/domagoj2.html

97
radom već 18. siječnja 1915. godine, dok je loža Maksimilijan Vrhovec mirovala do jeseni
1917. godine. Osim toga, loža Ljubav bližnjega pokreće Prosvjetnu biblioteku u kojoj izdaje
knjige proslavljenih masonskih prvaka i revolucionara Machiavellija, Montesquiea,
Rousseaua, Roosevelta itd.
U Parizu se 30. travnja 1915. godine izborom dr. Ante Trumbića konstituirao
Jugoslavenski odbor. Jugoslavenski odbor u režiji francuskog i britanskog masonstva
osnovali su hrvatski, srpski i slovenski političari s prostora Austrougarske Monarhije. Odbor
je za svoje sjedište izabrao London. Ne treba posebno isticati da su većina članova Odbora
bili masoni (Meštrović, Hinković, Potočnjak, Trinajstić, Županić, Vošnjak, Stojanović,
Srškić, Petrović i dr.). Zadatak Odbora bio je usaglašavanje svog političkog stava s vladom
Kraljevine Srbije. Odbor je veliku potporu imao u masonskom bratu, regentu Aleksandru
Karađorđeviću, a veza je bio srpski poslanik u Londonu, Jovan Jovanović-Pižon, koji je imao
pristup u elitu britanskog masonstva. Već na samom početku došlo je vidnih razlika između
hrvatskih članova Odbora i srpske vlade. Predsjednik srpske vlade Nikola Pašić, kojemu nije
bilo stalo do nikakve južnoslavenske države, već isključivo do Velike Srbije s izlazom na
more, savjetovao je Odboru da ne govori u Odboru o jugoslavenskom narodu, već o Srbo-
Hrvatima, te da se buduća zajednička država ne naziva Jugoslavija, jer je zbog međunarodno
pravnih razloga bolje govoriti Velika Srbija.
Prvi službeni sastanak hrvatskih i srpskih masona, gdje su usaglašeni oblici buduće
zajedničke države u smislu kasnijeg Vidovdanskog ustava, održan je u Parizu u travnju 1916.
godine. Koncept zajedničke države osmislili su sa srpske strane masoni iz lože Pobratim,
Miša Cukić, Damjan Branković i dr. Stanoje Mihajlović, a sa hrvatske strane Hinko
Hinković, član Jugoslavenskog odbora iz lože Ljubav bližnjega. Francuski Veliki Orijent
zadužio je francusku ložu Fraternite des Peuples da bude koordinator južnoslavenskih
dogovora. Najviše se sporova vodilo s talijanskim i mađarskim masonima oko razgraničenja
budućih država. Presudnu ulogu preuzeo je čehoslovački masonski dvojac Tomaš Massaryk i
Eduard Beneš, koji su prema jednom izvješću Jugoslavenskog odbora od 13. siječnja 1917.
godine učinili “goloruki” više za stvaranje Jugoslavije nego Srbija, čija je vojska doživljavala
same poraze. Oni su iskoristili svoj golemi utjecaj u svjetskom masonstvu, poglavito na
američkog predsjednika Thomasa Woodrowa Wilsona, tako da su izgledi za očuvanje bilo
kakve Austro-Ugarske poslije rata postajali sve nerealniji. Massaryk i Beneš su se borili za
bezuvjetno rušenje Austro-Ugarske. Dokazivali su da Monarhija ne može biti protuteža
Njemačkoj u Srednjoj Europi, kako su razmišljali određeni masonski krugovi u Velikoj
Britaniji i SAD-u, pošto je ona i sama u službi hegemonističkog pangermanizma. Massaryk,
kao veliki “krojač” mapa nove Europe, čak je Trumbiću predlagao koridor između budućih
država, čehoslovačke i jugoslavenske, što je Trumbić odbio pošto bi u tom koridoru bilo 85%
neslavenskog pučanstva. 48
Nakon što je Srbija bila okupirana od Austrougarske Monarhije i Bugarske 1915.
godine, predsjednik srpske vlade Nikola Pašić sa svojom bježačkom vojskom pobjegao je na
Krf. Tek je u svibnju 1917. godine mogao primiti izaslanstvo Jugoslavenskog odbora radi
sklapanja konačnog dogovora. Nakon višetjednih pregovora, dvije strane 20. srpnja usvajaju
Krfsku dekleraciju koja označava Srbe, Hrvate i Slovence kao troimeni narod, isti po krvi, po
jeziku govornom i pisanom, po osjećajima svoga jedinstva, po kontinuitetu i cjelini teritorija
na kojoj nerazdvojivo žive. Na taj sramni dokument za hrvatski narod, napisan na ćiriličnom
pismu, Antun Trumbić se potpisao također na ćirilici.
Za vrijeme pregovora na Krfu, u Parizu je održan od 28. do 30. lipnja 1917. godine
međunarodni masonski kongres pod pokroviteljstvom Savjeta Velikog Orijenta, na kojem su

48
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 191., 193., 196., 200. i 203.

98
donesene odluke o budućem ustrojstvu novih država na bivšem teritoriju Centralnih sila.
Naglašen je cilj definitivnog uništenja germanskog militarizma i rastrojstva germanskih
država, Njemačkog Carstva i Austro-Ugarske, kao i Osmanlijskog Carstva. Pošto na
masonskom kongresu nisu bili nazočni masoni iz Jugoslavenskog odbora koji su boravili na
Krfu, a spor oko razgraničenja između Italije i buduće jugoslavenske države nije završen,
zamijetilo se čak prijateljstvo između srpskih (Miličević, Ilić, Jovanović itd.) i talijanskih
(Nathan, Ferari, Berleudi, Leoni itd.) masona. Primorska Hrvatska je bila na najboljem putu
da se “uspješno podijeli”. Srpskoj strani je čak odgovaralo što manje teritorija s hrvatskim
pučanstvom, za razliku od onih područja koja bi se lakše posrbila (mađarska Vojvodina i
zapadna Bugarska). Pašić je također u više navrata priznavao talijanskim iredentistima pravo
na sjeverni dio hrvatskog Jadrana. Srpsko-talijansko trgovanje hrvatskim prostorima u
povijesti se često ponavljalo, od četničke suradnje s talijanskim fašistima do Dobrice Ćosića
koji je osamdesetih godina 20. stoljeća nudio Talijanima Istru. Pored toga Pašić je od srpskih
masona na tom kongresu zahtijevao i čvršće kontakte s francuskim masonstvom pošto je znao
za njihovu moć i utjecaj na talijansko masonstvo, kao i svoju stratešku “nevolju” gubitkom
saveznika Rusije.
Prvi puta je na tom masonskom kongresu javno iznesen koncept budućeg Novog
svjetskog poretka, s osnivanjem organizacije Društva naroda koja će biti u službi i pod
potpunom kontrolom svjetskog masonstva. Temelje “budućeg svjetskog mira” iznio je
francuski književnik i član Savjeta Velike lože Orijenta, Andre Lebcy. Na inauguraciji
kongresa je predsjednik Savjeta, veliki majstor Corneau, prigodnim govorom podsjetio
delegate da se kongres održava točno na treću obljetnicu atentata u Sarajevu (28. lipnja
1914.).
Približavanje u stajalištima o razgraničenju između nove države, Kraljevine SHS (srpska
strana nije pristajala na ime Jugoslavija), i Italije, kao i definiranje granica Kraljevine, dogo-
dilo se na kongresu “podjarmljenih” naroda u Rimu od 8.-10. travnja 1918. godine. Prije
kongresa, u režiji čuvenih britanskih masonskih srbofila, Roberta Williama Seton-Watsona i
Wickhama Steeda, organiziran je u Londonu susret između talijanskog senatora Torea,
opunomoćenog po talijanskom ministru vanjskih poslova, bratu Sonninu, i predsjednika
Odbora dr. Ante Trumbića. Na kongresu u Rimu donesen je Rimski pakt u kojemu se
preciziralo pravo svakog naroda u Austrougarskoj Monarhiji na potpunu političku i
ekonomsku neovisnost.
Jugoslavenskim masonima bilo je jasno da svoje zamišljene ciljeve ne mogu riješiti
samo pomoću masonskih zemalja u Europi te su se za pomoć obratili i američkim masonima
budući da je američko masonstvo puno snažnije i brojnije od europskog, što je dokazalo
munjevitim uvlačenjem SAD-a u rat. Osim toga, niti talijanska, niti srpska vojska nisu niti
približno ispunile očekivanja saveznika, tako da još nije definitivno otpala mogućnost
autonomije naroda unutar Austro-Ugarske, što je zagovarao i posljednji austrougarski car
Karlo I. Od hrvatskih masona u SAD su otišli Frano Potočnjak i Hinko Hinković iz
Jugoslavenskog odbora i masonski prvak Milan Marjanović, noseći dokument Rimskog
pakta. Uz pomoć Tomaša Massaryka američki predsjednik Wilson je principijelno revidirao
svojih 14 točaka, prihvaćajući ideju potpunog oslobađanja čehoslovačkog i jugoslavenskog
naroda od Austro-Ugarske.

99
Ostavština Prvog svjetskog rata

Sile osovine su izgubile rat i u studenom 1918. godine potpisale bezuvjetnu kapitulaciju,
tako da se mogla izvršiti nova podjela svijeta. Mirovnom konferencijom u Versaillesu 1919.
godine službeno su raskomadana tri carstva te je bilo nužno ucrtati granice novonastalih
država. Glavne odluke Versailleske konferencije donesene su već ranije iza zatvorenih vrata
u masonskim ložama, da bi ih na samoj konferenciji oblikovali glavni igrači Okruglog stola,
bivši studenti s Oxforda: Lord Lyttelton, Lord Zimmern, Arnold Toynbee, William Ormsby-
Gore, Oliver Luttelton, Edvard Grig, Donald Somervell i nezaobilazni Seton-Watson.
Javnosti su objavili odluke državnici pobjedničkih sila Antante, Thomas Woodrov Wilson,
Loyd George, Georges Clemenceau i Vittorio Orlando. Malo je ostalo od prvobitnih
Wilsonovih Četrnaest točaka i prava svakog naroda na samoodređenje. Wilson je bio
razočaran, ali je ipak revidirao svoje stavove. Navodno su ga američki cionisti ucijenili nje-
govom vanbračnom vezom, prema kasnijem pisanju Benjamina Freedmana, bivšeg cionista
koji je napustio cionističku organizaciju WZO.
Na razvalinama Osmanlijskog Carstva Velika Britanija je dobila protektorat nad
Palestinom u kojoj je živjelo oko šesto tisuća Palestinaca i osamdeset tisuća Židova. Plansko
doseljavanje Židova prouzročiti će poznate sukobe 1922. i 1929. godine, koji će kulminirati
poslije Drugog svjetskog rata stvaranjem države Izrael 1948. godine. Među mnogim
neprirodnim, ali snažnim interesnim odlukama spomenimo i to da je od države Irak otrgnut
dio teritorija, najbogatiji naftom, te je stvorena marionetska kraljevina Kuvajt, što će također
prouzročiti Zaljevski rat 1991. godine. Osramoćenoj Njemačkoj je natovarena golema ratna
odšteta i oduzeto joj 73.845 kvadratnih kilometara što će kasnije biti jedan od uzroka Drugog
svjetskog rata, a Austro-Ugarska je nestala sa zemljopisne karte Svijeta.
Hrvatska je doživjela svoju najtragičniju sudbinu u povijesti. Vođena svjetskim i
domaćim masonstvom stavljena je u ralje velikosrpskog hegemonizma koji će je bez gotovo
ikakvog otpora “požderati”. Kormilar tog otužnog broda bio je kontroverzni hrvatski
herostrat dr. Ante Trumbić. Čak se je i Frano Supilo 1916. godine (koliko je još u to vrijeme
zbog bolesti bio priseban) pokajao nad svojim postupcima. Otkrivši tajni Londonski ugovor,
te uvidjevši da Srbija ne pruža nikakvo jamstvo da se južnoslavensko ujedinjenje izvrši na
ravnopravnoj osnovi i da ne odustaje od svog velikosrpskog ekskluzivizma, napustio je
Jugoslavenski odbor. Trumbićevi stavovi nisu se puno razlikovali od ranijih Supilovih
pogleda, iako mu više možemo pripisati političku nezrelost i diletantizam, nego izdajničko
šurovanje sa srpskom vladom. On je jednostavno naivno vjerovao da je važno za hrvatske
zemlje da se samo otrgnu od Austrougarske Monarhije i spase od talijanskog iredentizma
ujedinjenjem u jednu južnoslavensku državu, a da će se poslije rata lako riješiti unutarnje
uređenje novonastale države. Trumbić, očito pod budnom kontrolom masonstva, običan lutak
Seton-Watsonove grupe, nikada nije ni pokušao tražiti rješenje za hrvatski narod i vlastitu
državu prema prvobitnim Wilsonovim “Četrnaest točaka” o pravu svakog naroda na
samoodređenje, iako je kao čelni priznati hrvatski političar to zasigurno mogao. Tako su
Wilsonove napisane riječi od 9. srpnja 1917. godine: “Nijedan se narod ne može staviti pod
vladavinu pod kojom on ne želi živjeti”, ostale za Hrvate nedosanjani san još punih sedam
desetljeća.
Logično je da je hrvatsko masonstvo prvo zatražilo raskid sveza s “bivšom” Austro-
Ugarskom, odnosno s ugarskim masonstvom. Posebice aktivno hrvatsko masonstvo, na čelu s
braćom Bojničićom, Rosenfeldom i Aušom, pred kraj Prvog svjetskog rata promijenilo je
pravila u zagrebačkoj loži Ljubav bližnjega. Predviđalo se da ta zagrebačka loža bude matica
hrvatskih loža na čijem će čelu biti veliki meštar. U listopadu 1918. godine od ugarske
Simboličke Velike lože zatražena je suglasnost o osnivanju samostalne velike lože. Veliki

100
majstor Simboličke Velike lože Arpad Bokay odobrio je zahtjev zagrebačkih masona da
hrvatski masoni osnuju samostalnu veliku ložu, uz obrazloženje da se hrvatsko masonstvo
rastalo od ugarskog masonstva u velikom prijateljstvu. Nakon niza međusobnih pregovora
utvrđena je međusobna sloga i u hrvatskom masonstvu, te je odlučeno da se loža Ljubav
bližnjega uzdigne na maticu velike lože.
Masonstvo u Hrvatskoj ne samo da je bilo politička vodilja Hrvatsko-srpskoj radikalnoj
omladini, Hrvatsko-srpskoj koaliciji i Jugoslavenskom odboru, već je ono prodrlo i u redove
Katoličke crkve u Hrvatskoj. Pošto su SAD 1917. godine uvučene u rat, te se nazirao
pobjednik rata, među pojedinim katoličkim svećenicima pojavila su se stanovita previranja u
svezi moralnih, disciplinarnih i socijalnih pitanja. Međutim, svakako je najkompleksnije
pitanje koje se postavljalo bilo pitanje celibata. Prvi je o tim pitanjima progovorio solinski
svećenik don Niko Petrić knjižicom Rane u Katoličkoj crkvi. Zanimljivo je da je u obranu
don Petrića stao tadašnji kanonik splitskog kaptola don Marko Kalogjera koji je poslije
postao prvi biskup Hrvatske starokatoličke crkve. Mnogi svećenici reformskog duha nakon
suspenzije don Petrića počeli su objavljivati svoje članke bez potpisa, ponajčešće u časopisu
Hrvatska/Jugoslavenska njiva. Među njima svakako treba istaći riječkog kapucina Jeronima
(Dragutina) Tomca, također jednog od osnivača Hrvatske starokatoličke crkve, svećenika u
župi Dekanovci u Međimurju, dr. Vilka Žganeca, budućeg apostata i člana Jugoslavenske
akademije znanosti i umjetnosti, te najkontroverznijeg hrvatskog pisca na hrvatskoj
književnoj sceni 20. stoljeća, raspopa Đuru Vilovića. 49
Svršetak rata i raspad Austrougarske Monarhije značilo je daleko povoljnije uvjete za
sve reformske svećenike. Svoj snažni istup imali su tijekom Jugoslavenskog katoličkog
episkopata održanog u Zagrebu od 27. do 29. studenog 1918. godine, kada su episkopatu
uputili svoje zahtjeve. Biskupi su te želje očekivano stavili ad acta, ali reformirano
orijentirani svećenici nisu se pokolebali i snažnu potporu dobivaju u novoj državi, Kraljevini
SHS. Zanimljivo je da je u Hrvatskom saboru pitanje celibata potaknuo Stjepan Radić,
predsjednik tada još slabašne Hrvatske pučke seljačke stranke. Svakako se treba podsjetiti na
otpadnika Katoličke crkve, Đuru Vilovića (1889.-1958.). Taj hrvatski herostrat u mladosti je
bio svećenik, vatreni pravaš i nacionalist koji je među ostalom konstatirao da u Dalmaciji ima
neka vrsta ljudi neslavenskog podrijetla koja mrzi i prezire sve što je hrvatsko i vječno je u
službi antihrvatstva. Njegova preobrazba je fascinantna. Pošto je raskrstio s vlastitom vjerom
i nacijom, preobrazio se u renegata, neprijatelja vlastite zemlje i naroda, da bi završio kao
četnički vojvoda u štabu Draže Mihajlovića.
U Zagrebu se 6. listopada 1918. godine osnovalo Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i
Srba. Vijeće je brojilo 72 člana u punom sastavu sa središnjim odborom od 30 članova, a
sačinjavali su ga zastupnici iz Hrvatskog sabora, južnoslavenski zastupnici u Austrijskom
parlamentu, kao i u saborima austrijskih krunovina. Za predsjednika vijeća imenovan je
Slovenac dr. Anton Korošec, a za zamjenike Srbin Svetozar Pribičević iz Hrvatsko-srpske
koalicije te hrvatski udvorica i izdajnik dr. Ante Pavelić zubar kojemu je prijestolonasljednik
Aleksandar obećao oženiti njegovu kćerku Nedu (jasno da se to nije dogodilo nakon bratskog
ujedinjenja). Poslije osnutka Vijeća vodeću ulogu u njemu preuzima velikosrbin Pribičević
koji je tijekom rata pritajeno “drijemao” te je kao neosporni autoritet spriječio da u Narodno
vijeće udu predstavnici Stranke prava, jedine snage koja bi mogla spriječiti njegove podle
zamisli. Pribičević je u tajnom dogovoru s Pašićem izigrao Ženevsku dekleraciju od 3.
studenog 1918. godine u kojoj je predviđeno ujedinjenje južnoslavenskih naroda na temelju
ravnopravnog dogovora Narodnog vijeća i srpske vlade te Hrvatsku izručio kao ratnog

49
Hrvatska starokatolička crkva, http://www.hrvatskauljudba.hr/politika/hrvatska-starokatolicka-crkva...

101
gubitnika Kraljevini Srbiji. Prestrašno je da su u toj munjevitoj masonskoj intrigi, u Zagrebu
o sudbini hrvatskog naroda odlučivali jedan Srbin (Pribičević) ijedan Slovenac (Korošec).
Bez odluke Sabora, pod pritiskom Svetozara Pribičevića, Središnji odbor Narodnog
vijeća 24. studenog 1918. godine odlučuje o žurnom ujedinjenju Države Slovenaca, Hrvata i
Srba s Kraljevinom Srbijom. Narodna skupština Kraljevine Srbije i Skupština Kraljevine
Crne Gore donijele su zakonski takvu odluku. Osim usamljenog Radića, istinskog izdanka
hrvatskog pacifizma, nije bilo nikoga tko će dignuti glas protiv te brzoplete podvale. Radić
kao nepopravljivi slavenofil doduše nije stavljao u pitanje zajednički državni okvir za
Slovence, Hrvate i Srbe, no nepovjerljiv je bio prema takvom “užurbanom djelovanju” pod
dojmom naivnog oduševljenja ujedinjenjem, što se pokazalo potpuno ispravnim. Radić je
shvatio da Pribičević kao i svi prečanski Srbi (hrvatski, bosanski i vojvođanski) žurno žele
centralističko ujedinjenje, jer njima nije do nikakve južnoslavenske države, već su oni
isključivo za “veliku srpsku državu”, za obnovu Dušanova Carstva, za kosovsku zavjetnu mi-
sao. Bez ikakvih pregovora s Kraljevinom Srbijom predviđenih Ženevskom deklaracijom, 1.
prosinca 1918. godine, u Krsmanovićevoj ulici u Beogradu, dr. Ante Pavelić zubar ispred Na-
rodnog vijeća uručio je regentu Aleksandru općenito napisanu Deputaciju o prisjedinjenju u
kojoj nije bilo ni riječi o budućem načinu glasovanja za budući Ustav nove države.
Aleksandar je oduševljeno primio Deputaciju i proglasio ujedinjenje i uspostavu Kraljevine
Srba, Hrvata i Slovenaca, uzviknuvši: “Živio cijeli srpsko-hrvatsko-slovenski narod! ”
Pošto je regent Aleksandar (Aleksandar je od lipnja 1914. godine regent pošto je
njegovog oca Petra četnička organizacija Crna ruka po nalogu masonske lože Ujedinjenje
smijenila) proglasio Kraljevstvo, Pribičević je spriječio daljnje sastajanje Hrvatskog sabora.
To je značilo da nikada Sabor nije donio službenu odluku o ujedinjenju kao što su to učinile
Skupštine Srbije i Crne Gore. S pravne točke gledišta ujedinjenje je bilo potpuno ilegalno. To
je značilo da o ujedinjenju u najstrašniju zločinačku državnu tvorevinu nije nitko pitao
hrvatski narod. Srbi su tako zaslugom moćnog masonstva i hrvatskih političkih
obezglavljenika prvi puta u povijesti prešli Arkadijevu liniju, granicu svjetova, granicu
Zapada i Orijenta, dok je Velika Britanija sišla na mediteransku crtu života.
Teror vojničke čizme, nasilje i strah zavladali su hrvatskim zemljama. Glavni inicijator,
organizator i egzekutor svih nasilja bio je najmoćniji čovjek Narodnog vijeća, ljuta batina u
rukama beogradskog Dvora, Svetozar Pribičević. Još prije ujedinjenja počeo je njegov krvavi
pir u osramoćenoj i poniženoj Hrvatskoj. U studenom 1918. dao je uhititi pravaške narodne
zastupnike, Aleksandra Horvata, Ivicu Franka, Zvonimira Vuletića, generale Matasića i
Lipovščaka, državnog odvjetnika Accurtija, nekadašnjeg tužitelja na Veleizdajničkom
procesu i mnoge druge. Nisu pošteđene ni Radićeve pristaše, Maček, Predavec, Pernara i dr.
Prosvjede nenaoružanih jedinica 25. i 53. domobranskog puka 5. prosinca 1918. godine na
Jelačićevu trgu, koji su prosvjedovali protiv prijevarom izvršenog ujedinjenja, Pribičević je
nazvao boljševičkom pobunom. Na te miroljubive prosvjednike koji su klicali hrvatskoj
republici otvorena je strojnička paljba s krovova kuća koju je naredio poznati orjunaš,
ravnatelj zagrebačke policije Budisav Grga Anđelinović, inače bliska svojta sadašnje
protunarodne političarke i kandidatkinje za predsjednicu države 2009. godine, Vesne Pusić.
Poginulo je od krvavih anđelinovičevskih kohorti dvadeset, a puno više je ranjeno, što
domobrana, a što građana. Hrvatsko domobranstvo, kao i hrvatsko političko biće, prestajalo
je postojati. 50
Osim što je 130.000 Hrvata poginulo u Prvom svjetskom ratu, oko 500.000 je ostalo
živjeti u granicama hegemonističke Italije, u kojoj se “začuđujuće” ispreplelo masonstvo s
talijanskim iredentizmom i fašizmom, te u kojoj će masonstvo obilato pripomoći da na vlast

50
Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 26. i 45.

102
uskoro dođe diktator Benito Mussolini. Mirovnom konferencijom bilo je vidljivo da
francusko i britansko masonstvo u pregovaračkom procesu preferira talijanski masonski
iredentizam u odnosu na stavove jugoslavenskih masona. Osim toga vrlo jasno se naslućivalo
da se Pašić već ranije dogovorno odrekao velikog hrvatskog i slovenskog teritorija, tako da su
pregovori o razgraničenju Kraljevine SHS i Italije vodili zlokobnom Londonskom
sporazumu. Konačno je Rapallskim ugovorom od 12. studenog 1920. godine Italiji priznato
pravo na čitavu Istru s otocima Brijuni, Cres, Lošinj, Unije i Susak, otocima na jugu Lastovo
i Palagruža, te Zadar s užom okolicom. Rijeka je kao grad dobila status “slobodne države”,
ali samo do 1922. godine kada je ponovo okupiraju talijanski fašisti i pripajaju Italiji.
Ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS dr. Ante Trumbić stavio je svoj potpis na Rapallski
ugovor. Razočaravši se u velikosrpsku batinašku državu, koja je i stvorena njegovom velikom
zaslugom, duboko ogorčen hrvatski herostrat Trumbić podnio je ostavku u vladi Kraljevine.
Ali prekasno!

103
 IV. MASONSKA NAKAZA –
KRALJEVINA SHS

Temelji Novog svjetskog poretka

Osim nepravednih prekrajanja granica, Prvi svjetski rat je apsolutno učvrstio financijsku
moć židovske elite, vođenjem masonske lože B'nai B'rith. Sve države koje su sudjelovale u
ratu, poglavito države gubitnice koje su osim troškova ratovanja morale plaćati i znatnu ratnu
odštetu, imale su golema zaduženja kod svjetskih banaka. Pored zaduženja država, građani u
tim kriznim godinama također su posegnuli u zaduženje kod banaka kako bi održali bilo
kakvu egzistenciju. Na kraju rata su hipoteke građana i država bile u bankama, a krediti su se
vraćali uz lihvarske kamate. Budući da je većina banaka gotovo u svim državama svijeta bila
u vlasništvu židovske elite, to proizlazi da su narodi i države potpuno ovisili o židovskim
moćnicima. Njihova je moć učvršćena i postajala je apsolutna i nedodirljiva. Primjerice u
poraženoj Njemačkoj, gdje broj Židova nije prelazio više od 1 % od ukupnog pučanstva,
samo je u Berlinu 1923. godine bilo sto i pedeset židovskih privatnih banaka, a samo
jedanaest banaka je bilo u nežidovskim rukama.
Cionističko-masonski utjecaj poslije Prvog svjetskog rata u SAD-u je postao
neograničen. Gotovo sve industrijske, trgovinske i bankarske korporacije bile su u vlasništvu
članova loža B'nai B'ritha. Čak je i Samuel Gompers, poznati vođa američkog radništva koji
je tijekom rata žestoko agitirao u korist rata, pouzdanik predsjednika Wilsona, bio austrijski
Židov. Zanimljivo je kako je taj povijesni idol svjetskog radništva, Gompers, svojom
krilaticom: “Najveći zločin protiv radnika je poslovanje kompanije bez profita”, uspio
radnike otrgnuti od učestalih sporadičnih štrajkova, nezadovoljstava i pobuna, te ih
kontrolirano udružene staviti pod američki barjak u službu krupnog kapitala. Sjedinjene
Američke Države su zemlja apsolutno po mjeri židovskog masonstva, liberalna država koja
nema političkog naroda. U takvoj sekularnoj, anacionalnoj državi židovski se moćnici ne
moraju dodvoravati vlasti, biti “dvorski Židovi”, već oni postaju stvarna velevlast. Upravo se
to dogodilo u SAD-u poslije Prvog svjetskog rata, da se usred duhovne, umne i materijalne
nadmoći židovskog religijskog bića Židovi nisu amerikanizirali kao drugi doseljeni narodi,
već su se Amerikanci judaizirali. Judaizacija SAD-a stvoriti će kod svakog Amerikanca
osjećaj pripadnosti “Odabranom narodu” koji ima misijsko poslanje da zavlada čitavim
svijetom. To poslanje će taj narod bestijalno činiti kroz čitavu daljnju povijest, jasno u ime
svojih stvarnih gospodara.
Postupno se mijenjala i masovnopsihološka slika o Židovima koja se stoljećima
usredotočila na njihov religiozni i ekonomski mentalitet. Budući da Židovi sami sebe gledaju
teocentrično, tako su ih percipirali i drugi narodi, kao baštinike soteriološkog i političkog
mandata s Neba. Upravo zbog tog ograničenja koje je Zapad nametnuo Židovima, te zbog
njihove autohtone sklonosti, njihova se javna egzistencija izražavala u isključivo
gospodarskim, poglavito financijskim aktivnostima. Međutim, upravo prema mesijanskom
proroštvu Protokola sionskih mudraca, njihove aktivnosti kreću i u sasvim drugom pravcu,
prema medijima, filmskoj industriji, umjetnosti, znanosti itd. Upravo za razvoj modernog
novinstva u SAD-u moramo zahvaliti mađarskom emigrantu, Židovu Josephu Pulitzeru.
Danas pedeset vodećih listova u SAD-u imaju za vlasnike Židove, od kojih su velika većina
članovi B'nai B'ritha. Hollywood je u apsolutnoj kontroli židovskog masonstva (poznati su

104
židovski producenti Mayer, Goldwin, braća Warner, David Selznick, Harry Cohn i mnogi
drugi), ali su i kao umjetnici u filmu dominirali Židovi, od komičara Bustera Keatona preko
Boba Hopea do Lennya Brucea. Oni jednostavno gospodare čitavim show businessom u
SAD-u, od mjuzikla, televizije, kazališta, izdavačke industrije itd. 51
Pored ekonomske i medijsko-umjetničke sfere u kojima Židovi dominiraju, sve više
prevladavaju u znanstveno-tehnološkoj sferi. Iako Židovi čine svega 0,25 % stanovništva
svjetske populacije njih je među dobitnicima Nobelove nagrade bilo 27 %. Taj podatak
svakako objektivno ne govori o superiornosti židovskog intelekta pošto je opće poznato da je
institucija Nobelove nagrade praktički masonsko-judejski politbiro i da rijetko tu nagradu
može dobiti tko nije toj grupaciji jako blizak. Međutim, tu činjenicu ne treba niti sasvim
odbaciti. U svakom slučaju su Židovi, za razliku od nežidova, kroz povijest razvijali svoj
mozak puno više nego svoje mišiće, što potvrđuju antropolozi sa Sveučilišta u Utahu, Henry
Harpending i Gregory Cochran. Poznati svjetski antropolozi su ustanovili da zbog mutacije
gena kod Židova, koja je rezultat izoliranosti od fizičkog rada još od srednjeg vijeka,
prosječni kvocijent inteligencije iznosi kod Židova Aškeneza 115, u odnosu na svjetski
prosjek od 100.
Osnivanjem Društva naroda (Lige naroda) 24. travnja 1919. godine, potvrđenog
Versailleskim mirovnim sporazumom, otvoren je put Novom svjetskom poretku. U Engleskoj
je britanski kralj Juraj VI. postao veliki majstor Middlesexa, engleske ujedinjene Velike lože,
a gotovo svi pripadnici Anglikanske crkve, svećenici, episkopi i arhiepiskopi postali su
članovi masonskih loža. Pošto je javno obznanjeno kako je čitava kraljevska obitelj u
članstvu pojedinih loža, nametnula se percepcija za javnost kako je masonstvo polutajna
karitativna i dobronamjerna ustanova koja je u službi običnog čovjeka. Na takav odnos
masonstva s javnim mnijenjem u V. Britaniji, koje se do danas nije nimalo izmijenilo, poznati
engleski masonski pisac Paul Naudon je napisao: “Nastala je simbioza masonskog duha i
britanskog načina mišljenja.”
U toj simbiozi, Okrugli stol, središte svjetskog masonstva koje do danas kontrolira sve
masonske elitističke organizacije, osniva 1920. godine “nevladinu i neprofitabilnu”
organizaciju koja predstavlja prvu organiziranu kontrolu vladara svijeta nad ostatkom svijeta,
Kraljevski institut za međunarodne poslove (Royal Institute of International Affairs), ili
skraćeno RIIA. Prvih šest godina Institut je radio bez pridjeva “kraljevski”, da bi od 1926.
godine opravdano nosio taj naziv pošto je od tada na njenom čelu britanski kralj ili kraljica.
Kroz Institut su prošli eminentni britanski masonski okultisti, lordovi, političari, vjerski
visokodostojnici, bogati industrijalci i bankari, medijski magnati itd. Svakako su Hrvatima
najzanimljivija imena poput lorda Petera Carringtona, predsjednika RIIA-e, čelnika NATO-a
i jednog od onih koji su organizirali smjenu britanske premijerke Margaret Thatcher jer se
svojedobno odupirala masonskom konceptu stvaranja ujedinjene Europe, zatim lorda
Nicholasa Owena, glavnog tajnika NATO-a Georga Robertsona, te suradnika Instituta,
hrvatskog kozmopolita Krste Cvijića.
Godinu dana nakon osnivanja RIIA-e, 1921. godine u SAD-u se osniva sestrinska
masonska organizacija, Savjet za vanjske veze (Council on Foreing Relations), odnosno
CFR, kao nestranačka organizacija koja će privatnim pouzdanim osobama u SAD-u
omogućiti da se bave politikom. Osnovali su je obitelji Rockefeller i Pratt te J. P. Morgan i
Mandele House. CFR je uskoro postao vladar SAD-a, što se nije izmijenilo do danas.
Nekoliko tisuća vodećih američkih imena, među njima mnogi članovi B'nai B'ritha, prošli su
kroz CFR: sadašnji, prošli i budući američki predsjednici, veleposlanici, svi ministri vanjskih

51
Petar vučić: Židovstvo i hrvatstvo, Croatiaprojekt, Zagreb, 2001., str. 243. i Emil Čić: Povijest hrvatskih
neprijatelja, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2002., str. 393.

105
poslova, investitori sa Wall Streeta, vojni lideri Pentagona i NATO-a, bogati industrijalci i
korporacijski lideri, vlasnici i glavni urednici medija, bankari, čelnici sveučilišta, senatori,
kongresmeni, sudci ustavnog i vrhovnog suda itd. Članovi CFR-a redovito se sastaju javno i
tajno. Na javnim sastancima stvara se dojam u javnosti da su oni jedna bezazlena organizacija
koja organizira socijalne aktivnosti (razmjene ideja grupe privatnih građana i sl.). Na tajnim
sastancima, koji su u biti neslužbeni i daleko od javnosti, donose se strateške odluke o
američkoj i svjetskoj politici.
Što CFR odluči, to uskoro postaje i službena politika SAD-a. Članovi CFR-a svjesni su
svoje superiornosti kojom žele vladati čitavim svijetom putem formiranja jedne svjetske
vlade. Među poznatijim direktorima CFR-a od osnutka do danas spomenimo slijedeće: Allen
Dulles, David Rockefeller, Averell Harriman, Cyrus Vance, Zbigniew Brzezinski, Peter
Peterson, Paul Volcker, Henry Kissinger, George Bush, George Shultz, Warren Christopher,
Brent Scowcroft, Alan Greenspan, Jane Kirkpatrick, Richard Holbrooke, George Soros itd. 52

Velikosrpski teror nad Hrvatima

Nakon petoprosinačkih zločina iz 1918. godine stižu u hrvatsku vojne postrojbe Srba, a
nova država preko svoga vojnog zapovjedništva proglašava 28. travnja 1919. godine
Hrvatsku neprijateljskim oblastima na koje se neće primjenjivati civilno sudstvo, nego prijeki
sud prema paragrafu 298. srpskog krivičnog zakona koji glasi: “Stanovnici neprijateljskih
oblasti koje je vojska zauzela, podležu suđenju vojnih sudova.” Strah, jad i nemoć ušao je u
duše Hrvata tijekom okupacijskog “prisjedinjenja”. Za svaku otpjevanu hrvatsku pjesmu ili
manji verbalni prosvjed žandari su batinali. Primjerice, pukovnik Petar Teslić, kada je bio u
službi u Bjelovaru, izradio je sam pravilnik za batinjanje na licu mjesta, bez suđenja i
utvrđivanja krivice. U pravilniku je, među ostalim, zapisano da svatko tko zagovara
republiku, dobiva dvadeset i pet udaraca batinom. Nalazila se u pravilniku i kazna za žandare
koji su blago batinali: “Tko blago batina, imade se istome toliki broj oštrih batina odmjeriti.”
Svakako je nužno spomeniti bar jedan primjer stravične rigidnosti žandarmerijskog sustava.
Pošto su žandari u bjelovarskom kraju strijeljali jednog mladića, žandamerijska uprava je
ispostavila račun njegovim roditeljima na iznos od 100 dinara za ispaljenih pet plotunskih
metaka. 53
Prosinačkim masakrom sazrela je svijest u redovima hrvatskim domobrana kako se
jedino revolucionarnim metodama Hrvatska može oduprijeti velikosrpskom teroru zloglasne
Kraljevine SHS. Veliki broj domobranskih časnika napušta zemlju i u Austriji i Mađarskoj
osnivaju revolucionarne organizacije, Hrvatsku revolucionarnu organizaciju, Hrvatski
komitet, Hrvatske legije i dr. Zbog toga je već 12. lipnja 1919. godine javno tužiteljstvo
podiglo tzv. veleizdajničku optužnicu protiv niza hrvatskih političara i domoljuba, dr. Milana
Šufflaya, Rudolfa Vidaka, Gabrijela Hruhaka, Josipa Špoljarca, dr. Ivana Pilara, Franje
Škvorca, Andrije Medara, Šarlote Vidak, Antuna Pavičića, Jakova Petrića i drugih. U tom
montiranom procesu, svi optuženici su dobili visoke kazne strogog zatvora bez dokaza
krivnje. Posebnost ovog procesa je i to što je optuženike u sudskom procesu među ostalim
branio i dr. Ante Pavelić.

52
Semir Osmanagić: Piramida moći na Planeti, Američki i britanski Savjet za međunarodne poslove,
http.//alternativnahistorija.com/AH3.htm
53
Nedjeljko Kujundžić: Hrvati u stoljeću smrti, H. P. P., Zagreb, 2000., str. 38., 39. i 44.

106
 Znakovito je da je srpskoj batinaškoj kamarili u obračunu s nepoćudnim hrvatskim
domoljubima Slovenija voljko nudila oružanu pomoć, na čelu sa svojim neupitnim
autoritetom, katoličkim svećenikom Antonom Korošcem, predsjednikom Narodnog vijeća
Slovenaca, Hrvata i Srba te prvim potpredsjednikom vlade Kraljevine SHS. Suradnja
slovenskih i srpskih političara bila je znakovita tijekom obje Jugoslavije. Takva politika
slovenskih političara Sloveniji je omogućavala veliku političko-ekonomsku autonomnost te
se ona kroz čitavu zajedničku povijest razvijala kao država u državi. Dok je Hrvatska u
zajedničkoj državi, osim političkog i moralnog poniženja, sustavno ekonomski iskorištavana i
nije joj dozvoljen niti jedan vidni gospodarski iskorak, Slovenija se tehnološki razvijala da-
leko iznad dirigirane jugoslavenske prosječnosti.
Velikosrpski teror uskoro dobiva pripomoć Hrvata-jugounitarista, organiziranih u
Jugoslavensku naprednu nacionalističku omladinu (JNNO). JNNO je osnovana u Splitu 25.
siječnja 1921. godine po uzoru na Mussolinijeve crne košulje, a kao sljednik masonske
Hrvatsko-srpske radikalne omladine. Osnivači su grupa mlađih hrvatskih sljedbenika
velikosrbina Svetozara Pribičevića, pripadnici borbenog krila njegove Demokratske stranke,
koja je na izborima za ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS 1920. godine osvojila većinu
glasova prečanskih Srba i dio glasova Hrvata. Prvi predsjednik JNNO bio je Marko Nani, a
tajnik Edo Bulat. Od veljače 1922. godine JNNO mijenja naziv u, javnosti poznatiju,
Organizaciju jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA). Zagovarajući rasno integralno
jugoslavenstvo, veličanje srpstva u kulturnom i političkom smislu te Srbije u kojoj vide
mesijansku ulogu, na svoje neistomišljenike Orjunaši odgovaraju razularenim terorom i
krvavim fizičkim i oružanim silništvom. Njihova ideologija je bila jasna, istrijebiti sve
elemente koji koče državno postojanje i narodno jedinstvo. Izražavaju bezuvjetnu odanost
dinastiji i kralju kojega smatraju najsjajnijim simbolom, idealom vaskrsenja i vladarom
nedostižnih moralnih visina. Vrhunac svog fašističkog djelovanja dokazuju surađujući s
četničkim pokretom od 1923. godine. Grad Zagreb smatraju središtem hrvatskog nacionalnog
i državnog identiteta prema kojemu osjećaju samo mržnju i gađenje. Orjunaši kao i njihovi
predratni prethodnici, masonski radikalci, Vladimir Čerina, Oskar Tartaglije i dr, ideološki
nastupaju pod krilaticom: “Slaveni možda, Hrvati nikada!”
Predsjednik Orjune dr. Mirko Korolija, koji se javno hvalio svojim dopisivanjem s
Benitom Mussolinijem, bio je intendant i direktor splitskog kazališta. Ostali najeminentniji
članovi Orjune su bili: zloglasna braća Berislav i Budislav Grga Andelinović, Ivo Tartaglija,
Ljubo Leontić, Zvonko Jelaska, Ivo Petković. Vlado Matošić, Ivo Barbieri i dr. Zanimljivo je
da je među Orjunašima bilo i dosta hrvatskih pisaca i to: Ćiro Čičin Šain, ideolog i urednik
Pobede, do 1958. godine kustos Muzeja Split, Sibe Miličić, zanesen Skerlićem pisao je
ekavicom i ćirilicom, dobitnik je nagrade Srpske kraljevske akademije, a završio je u
partizanima, Niko Bulatović i Đuro Vilović, o kojima je bilo govora, priključili su se za
vrijeme Drugog svjetskog rata četnicima itd. Ta orjunaška povampirena horda batinala je i
ubijala hrvatske domoljube, poglavito pripadnike Hrvatskog sokola, frankovce, katoličke
vjernike i ostale neistomišljenike. Činila je to javno po trgovima i ulicama, ali je ulazila i u
hrvatske kuće gdje je pred obitelji tukla i masakrirala svoje žrtve. Užas je vladao Hrvatskom.
Danas nema više fizičkog zlostavljanja i batinjanja. Ali da li u Hrvatskoj duh Orjune još
uvijek živi? Možda je danas pomalo besmisleno oduševljavati se Jugoslavijom, za to ima na-
domjestak u Europskoj Uniji. Međutim, mržnja je očito vječna. Kako inače danas shvatiti
animozitet prema Crkvi, naciji, hrvatskom barjaku i svemu onom što diše hrvatski. Kako sh-
vatiti odbojnost prema prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, prema hrvatskom
vitezu Anti Gotovini, ili prema Marku Perkoviću Thompsonu? Jednako kao nekad prema dr.
Anti Starčeviću, dr. Josipu Franku, Antunu Gustavu Matošu ili Stjepanu Radiću.
Jednostavno, orjunaški duh umotan u masonsko globalističko ruho, pod budnim okom orju-

107
naških bioloških nasljednika, pomno bdije nad Hrvatskom. Ropski prostodušni hrvatski puk
ponovo šuti, dok šutnja postaje hrvatskim grijehom...

Masonstvo Kraljevine SHS

Pošto je Narodno vijeće SHS krajem 1918. godine odobrilo preustroj masonske lože
Ljubav bližnjega u maticu velike lože, 11. siječnja 1919. godine loža Ljubav bližnjega postaje
Matica Velika loža Ljubav bližnjega. Prigodom osnivanja Velike lože došlo je do velikih
nesporazuma i sukoba između braće koja su se tijekom rata intenzivno zalagala za Kraljevinu
i onih drugih koji su bili pod utjecajem mađarskog i austrijskog masonstva. Nadalje, bilo je i
nezadovoljne hrvatske braće, iako u znatnoj manjini, nacionalno orijentiranih, koji su shvatili
kobnu prijevaru stvaranja zajedničke države sa Srbima. Osim toga i židovska braća u
Hrvatskoj izgubila su svoj ekskluzivitet, pošto su im židovska braća u Beogradu nametala
učlanjenje u Beogradsku ložu Srbija, Zbog buduće harmonije čitavog masonstva, dio masona
je zatražio dopust i pokrivanje zbog utemeljenja nove lože Grof Ivan Drašković. Nova loža
osnovana je 28. veljače 1919. godine, a svjetlo u ložu je unio veliki majstor Adolf Mihalić.
Kada je došlo do stvaranja Kraljevine, loža Srbija prikupila je k sebi sve Židove članove
B'nai B'ritha koji su bili učlanjeni u bečkim i peštanskim ložama zavisnim od velike lože
bečkog distrikta. Loža Srbija koja je radila pod zaštitom Velike Distriktne lože 11 u Istanbulu,
dugo vremena nije dozvoljavala prečanskim Židovima da osnivaju zasebne lože, već ih je
prisiljavala da u nju stupe kako bi ih naučili patriotizmu i lojalnosti prema novoj vlasti. Tek je
20. studenog 1927. godine dopušteno Židovima u Hrvatskoj osnivanje zasebne židovske lože.
Bila je to loža Zagreb pod brojem 1090, sa sjedištem u zgradi Srpske banke u Jurišićevoj ulici
br. 2, koja je radila pod zaštitom Velike Distriktne lože 11 u Istanbulu. Židovska loža Srbija
obuhvaćala je elitu jugoslavenskog židovskog društva. Među mnogim eminentnim članovima
lože Srbija bili su: advokat David A. Alkalaj, direktor banke Metropol Samuel A. Alkalaj, di-
rektor Srpsko-Švajcarske banke Bencijon Aron, veletrgovac tekstilom Izrailo Aruetti, direktor
Anilina A. D. Mika Efrajim, direktor srpske industrije špiritusa Bernat Farkaš, izvoznik kože
i agrarnih proizvoda Heinrich Fleischer, izvoznik šljiva i žitarica Leo Glougner, direktor
Kolonijalne banke Moric D. Löwy, trgovac galanterijskom robom Issak Medina, direktor
Balkanske kreditne banke Živko Pijade, trgovac gumom i pisaćim strojevima Alfred Šatner i
mnogi drugi vlasnici kompanija, direktori banaka, veletrgovci, tvorničari, advokati, arhitekti
itd. 54
U Beogradu je početkom veljače 1919. godine na sastanku srpskog Vrhovnog saveta,
koji je radio po škotskom ritualu s trideset i tri stupnja, Dušan Miličević predložio da se
utemelji u Kraljevini SHS jedinstvena Velika loža Srba, Hrvata i Slovenaca “Jugoslavija”, sa
sjedištem u Beogradu. Kao ustupak hrvatskom masonstvu koje je radilo pod zaštitom
Ugarske Simboličke lože po ivanovskom ritualu na samo tri stupnja, i srpske lože su
prihvatile ivanovski ritual. Dogovor je vrlo brzo postignut te je u Zagrebu održana izvanredna
Skupština svih loža Srba, Hrvata i Slovenaca (zanimljivo je da u to vrijeme Slovenci nisu
imali niti jednu ložu) na kojoj je proglašena Velika loža Jugoslavija. Tim činom je ugašena
Velika Matica lože Ljubav bližnjega. Prvi veliki majstor Velike lože Jugoslavije koja je radila
pod zaštitom francuskog Velikog Orijenta bio je srpski masonski prvak Đuro Waifert. Pod
obdijencijom velike lože radile su hrvatske lože Maksimilijan Vrhovec, Grof Ivan Drašković

54
Emil Ćić: Židovski duh masonerije - II. dio, http://emilcic.exactpages.com/domagoj2.html

108
iz Zagreba i Budnost iz Osijeka, te srbijanske lože Sloga, rad i postojnost, Pobratim i
Šumadija.
Ujedinjeno jugoslavensko masonstvo smatralo je da je upravo njihova misija da stvori
jedan južnoslavenski narod. Tako je mason Dušan Tomić uvjeravao inozemno masonstvo da
je stvaranje jugoslavenske države analogija talijanskom ujedinjenju iz prošlog stoljeća. On je
dokazivao kako se Srbi, Hrvati i Slovenci međusobno razlikuju poput Milaneza, Pijemonteza
ili Napolitanaca. Hrvatski mason Milan Marjanović nacionalno ujedinjenje je prokomentirao:
“Cilj svake pojedine nacionalne masonerije ima da bude da svoju zemlju izgradi ili pregradi
po uzoru masonske Velike Vlasti, da svoje sunarodnjake uzgoji prema masonskom tipu i da
nađe mjesto svome narodu u harmoničnoj gradnji Novoga Čovečanstva... Naš narod Srba,
Hrvata i Slovenaca je jedan po korijenju svoje prošlosti i samo kao jedan može da procvjeta
u budućnosti..”
Godine 1921. u Zagrebu je “posvećena” nova masonska loža Pravednost, 1925. godine
utemeljena je loža u Dubrovniku Sloboda, 1926. godine utemeljena je u Kotoru loža Zora,
dok je iste godine u Zagrebu ponovo počela s radom loža Ljubav bližnjega. Osnivanjem lože
Prometej u Zagrebu 17. lipnja 1926. godine dolazi do velikog raskola u hrvatskom
masonstvu. Članovi lože Prometej donijeli su deklaraciju kojom su istakli da ne postoji
jugoslavensko slobodno zidarstvo, već samo slobodno zidarstvo u pojedinim zemljama. Ta
načelna izjava zapravo je bila kritika velikosrpskom političkom angažmanu Velike lože
Jugoslavije u kojoj se političko jugoslavenstvo pretvaralo u velikosrpstvo. Sukob se
zaoštravao jer su, za razliku od srpskih masona koji su svoj rad usmjeravali kroz politiku,
hrvatska braća iz lože Prometej smisao svoga rada vidjeli u isključivo humanističkom odnosu
prema vanjskom svijetu. Znakovito je bilo i to što su se među srpskim i židovskim masonima
nalazili vodeći predstavnici čitavog društva, od političara, intelektualaca, umjetnika do
gospodarstvenika i trgovaca, dok su hrvatski masoni mahom bili zavisni intelektualci i
službenici na vodećim funkcijama u državi. Bilo je neznatan broj političara jer su hrvatski
političari većinom bili u oporbi i masonstvo su počeli shvaćati kao paralelni sustav
velikosrpske hegemonije. 55
Još se nešto mijenjalo u srpskom masonstvu. Poznato je kroz povijest da su Srbi vješto
koristili svoje “dvorske Židove” u svim kritičnim trenutcima kada je dolazilo u opasnost
njihovo hegemonističko velikosrpstvo. Sada, kada su ponovo osnažili i dobili državu po svom
ukusu, pomoć Židova više im nije bila potrebna. S druge strane u Hrvatskoj je Židovima bilo
sve dozvoljeno pošto Hrvati nisu nikada bili antisemiti i gajili su sustavnu naklonost prema
Židovima, tako da za sjedište svog cionističkog pokreta u Kraljevini SHS Židovi izabiru
Zagreb. Osim toga u Zagrebu izlazi glasilo Židovska smotra, kasnije Židov, sve do 1941.
godine kada dolazi do prve pojave antisemitizma u Hrvatskoj.
Budući da je u zagrebačkoj loži Prometej bilo mnogo uglednih Židova na čelu s
poznatim hrvatskim Židovom Ladislavom Sitzerom, dodatno se zaoštrio sukob između Velike
lože Jugoslavije u kojoj se pojavio veliki antagonizam prema braći “Mojsijeve vere” i lože
Prometej. Sukob je kulminirao kada je Veliki besednik Velike lože Damjan Branković javno
napao Židove. Rezultat sukoba je suspendiranje lože Prometej iz Velike lože Jugoslavije.
Međutim, mnogi hrvatski masoni nisu bili zadovoljni tom suspenzijom te masonska braća iz
novoosnovane lože Amititia, lože Ljubav bližnjega te lože Prometej osnivaju 29. svibnja
1927, godine u Zagrebu Simboličku Veliku ložu Libertas. Osnivanju su nazočila delegirana
braća iz sve tri lože, među kojima istaknimo dr. Vladimira Rukavinu, Dragutina Libermanna,
Ignjata Fischera, Hugu Hoffmana, Feliksa Mikolaša, Milana Schwartza, Bogdana Nemčića,
Milana Vidmana, Branimira Domca i Janka Koščevića. Za velikog majstora Velike lože

55
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 211., 221. i 244.

109
Libertas izabran je Veljko Tomić. Osnovana hrvatska velika loža jako je uzbudila braću u
Beogradu. Secesionisti su javno napadani i uspoređivani s blasfemičarima, govorilo se da su
separatisti i radićevci, a najveći napadač je bio, a tko drugi, nego Adolf Mihalić.
Dokaz da je Velika loža Jugoslavija imala znatan utjecaj u svjetskom masonstvu taj je
što Veliku ložu Libertas nije priznala niti jedna inozemna velika loža. Osim toga nije se bez
razloga baš u Beogradu 1927. godine održao Međunarodni kongres slobodnih zidara. Budući
da je Velika loža Jugoslavija radila pod zaštitom francuskog Velikog Orijenta, Veljko Tomić
okreće se anglosaksonskom masonstvu tražeći u Londonu priznanje lože Libertas. U tom
traženju potpore zanimljive su Tomićeve izjave o romanskom masonstvu, kako to masonstvo
nije pravo masonstvo, kako to nisu “masonske radionice” već politički klubovi itd. Za
anglosasko masonstvo Tomić je pun hvale. On ističe kako je masonstvo “duhovna stvar” te
da je stoga anglosaski tip masonstva puno bliži transcendentnosti, okultnosti i filozofiji nego
politici. Međutim, Tomićevi naivni pokušaji nisu urodili plodom, jer kolika god bila
konkurencija među masonstvom zbog borbe za prevlast, ono je ipak ponajprije “masonstvo”.
Simbolička Velika loža Libertas nikada nije priznata, tako da su sve lože koje su radile pod
njenom zaštitom radile kao “divlje lože”. 56
Osnivanjem židovske lože Zagreb 1927. godine dio Židova je iz zakutne Velike lože
Libertas prešao u ložu Zagreb. Prvi veliki majstor bio je dr. Milan Schwartz koji je bio
aktivni član lože Libertas. Među značajnijim članovima masonske lože Zagreb bili su: dr.
Gavro Schwartz, aktivni član lože Libertas Oskar Spiegler, advokat i vlasnik Tvornice likera
i octa Hugo Bauer, direktor tvornice Herman Pollack i sinovi Alfred Bondy, liječnik u
Merkuru dr. Marko Bauer, vlasnik tvornice kandita i čokolade Union Slavoljub Deutsch-
Maceljski, direktor banke Kreutzer Julije Fischer, direktor tvornice papira Laci Freund,
industrijalac Matija Freund, vlasnik Pouzdaničkog biroa dr. David Fehrmann, liječnik Đuro
Jelinek, vlasnik pržionice kave Konsum David Herzog, suvlasnici firme Pravedan i
Hoffmann Vilim i Josip Hoffmann, veletrgovci vinom Milan i Dragutin Kasti, član
ravnateljstva Granuma Herman Kraus, vlasnik Trgovinske banke Benko Lovinger, advokat
dr. Pavao Neuberger, ravnatelj Jugoslavenske destilacije drva dr. Rudolf Rodanić, vlasnik
Zagorke Armin Schneller, generalni direktor Slaveksa Alfred Spitz, ravnatelj Francuskog
osiguravajućeg društva Union Lav Stern, profesor Aleksandar Szemitz, advokat dr. Lavoslav
Šik, vlasnik Ivančice Leo Tobolski, ravnatelj osiguravajućeg društva Sava Heinrich Wollak
itd.
Činjenica je da su se članovi Velike lože Libertas početkom drugog svjetskog rata stavili
na raspolaganje poglavniku dr. Anti Paveliću, ističući kako je Velika loža uvijek bila žarište
hrvatskog domoljublja te da su se u njoj okupljali Hrvati koji su gajili nadu u bolje dane.
Svakako je ta konstatacija u većoj mjeri točna. Iako je Pavelić zabranio rad masonstvu te dao
uhititi u studenom 1941. godine četrdesetak slobodnih zidara koja su otpremljena u
Kaznionicu Stara Gradiška gdje su zadržani do 6. travnja 1942. godine, u samom hrvatskom
oslobodilačkom pokretu Ustaša bilo jako puno masonske braće. Dokazi govore još nešto.
Jako puno je Židova bilo u vodstvu Hrvatske stranke prava, počevši od Josipa Franka, a
kasnije također i u ustaškom pokretu. Ne zaboravimo da su 28 Židova, počasnih arijevaca,
bili generali u vojsci Nezavisne Države Hrvatske.
Možemo li taj fenomen objasniti židovskom samomržnjom? Poznato je da kod svakog
naroda ima autošovinizma (kod Hrvata ga je izrazito puno), tako da židovski fenomen
samomržnje u čitavoj Europi proizlazi iz toga što su ih svugdje smatrali tuđincima i
strancima, sa svim psihološkim, političkim i drugim posljedicama njihove nezaštićenosti i
zapriječenosti u kolektivnoj i individualnoj afirmaciji koje prate taj status i predrasudu koja iz

56
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 233., 234. i 237.

110
njega proizlazi. U Hrvatskoj je situacija bila u mnogo čemu drugačija. Židovi u Hrvatskoj
nisu živjeli u getu te je njihova samoizolacija i izdvojenost pripisivana njihovom mentalitetu.
Integracija se odvijala pod mučnim teretom dilema: pokrstiti se ili ne, asimilirati se ili ne, biti
cionist ili ne, biti židovski Hrvat ili hrvatski Židov. Osim toga čest je bio prigovor da Židovi
u Hrvatskoj služe tuđinskim i protunarodnim vladama, da se niti ne trude naučiti hrvatski
jezik i sl. 57
Upravo u tim činjenicama treba tražiti “osvješćenje” Židova, kada oni žele oprati svu
krivicu židovstva u Hrvatskoj, ispričati se svojim udomiteljima čiji su dom zlorabili i skinuti
tu krivnju kao prašinu koja se generacijama taložila. Ti Židovi koji će se odreći svog
židovstva pristupat će u pravilu hrvatskim domoljubima i nacionalistima. Stoga nije ni
slučajno što su se u Velikoj loži Libertas našli zajedno hrvatski domoljubi i Židovi, bez obzira
što je u toj velikoj loži dio Židova vidjelo isključivo obrambeni mehanizam protiv rastućeg
antisemitizma Velike lože Jugoslavije.

Srbizacija Jugoslavije

Zablude i glavinjanja hrvatskih slavista, od Gajevog ilirizma, Strossmayerovog i

Račkovog južnoslavenstva, pa onda od 1903. godine srbo-hrvatstva, došle su na naplatu
ustrojstvom zločinačke Kraljevine SHS. Sve te političke fikcije su, koliko god ponekad
izgledale kao svrhovito sredstvo za izvlačenje Hrvatske iz geopolitički teškog položaja, samo
oblikovale srpski nacionalizam Vuka Stefanovića Karadžića o Hrvatima kao Srbima
katoličke vjere. Dok su hrvatski politički smušenjaci ponekad u srbo-hrvatstvu vidjeli samo
pragmatično sredstvo za izlazak iz austro-ugarske potlačenosti, srpski političari vođeni
britanskim masonskim prvacima Seton-Watsonom i Wickhamom Steedom u njemu su imali
isključivu viziju svesrpstva. Zanimljivo je da Srbi, dok se još nisu osjećali dovoljno jakima,
pri ustrojstvu nove države nisu htjeli ni čuti za “jugoslavensku” državu, već je ona
Vidovdanskim ustavom od 28. lipnja 1921. godine nazvana Kraljevina SHS. Iako bi prema
nazivu države trebalo naslutiti kako se radi o ravnopravnoj državi triju naroda, ona to nikako
nije bila. Hrvati su samo promijenili svoje gospodare, umjesto Mađara došli su kudikamo
politički opasniji Srbi.
U toj državi, vazalu francuskog Velikog Orijenta, nastavljeno je sustavno posrbljivanje.
Politička platforma za srbizaciju Hrvatske stvorena je “parcelacijom” čitave Kraljevine
kojom je čitava država bila podijeljena na trideset i tri oblasti. Parcelizacijom su izbrisani svi
nacionalni identiteti pojedinih naroda, vodeći računa da u što više okruga bude izmiješano
stanovništvo sa većinskim pravoslavnim življom. Kako su se pod vodstvom Srpske
samostalne stranke (SSS), osnovane 1887. godine, kao i pod patronatom Srpske pravoslavne
crkve, pravoslavni vjernici u hrvatskim zemljama za trideset godina posrbili, tako je
srbizacija Hrvatske u novoj državi krenula novim uzletom. Prelaskom na pravoslavnu vjeru,
što je automatski značilo postati Srbin, dobivani su stanoviti ustupci, bilo u zapošljavanju u
državnoj službi, darivanjem najplodnijeg državnog zemljišta, određenih pogodnosti u
gospodarstvu itd. U Zagrebu je ustanovljena pravoslavna metropolija, koja dotada nije
postojala, a u područjima gdje nikada nije bilo pravoslavnih vjernika grade se pravoslavne
crkve (otok Vis, po Sloveniji itd.). Prema nekim procjenama u toj je neprirodnoj državnoj
tvorevini između dvjesto i tristo tisuća Hrvata prešlo na pravoslavnu vjeru.

57
Petar Vučić: Židovstvo i hrvatastvo, Croatiaprojekt, Zagreb, 2001., str. 188. i 245.

111
 Usporedno sa svetosavskom misijom Srpske pravoslavne crkve, stvaranja pravoslavnih
Srba, Katolička crkva u Hrvatskoj doživljavala je bolne trenutke. Za diskriminaciju dviju
Crkava kralj Aleksandar Karađorđević i velikosrpska kamarila imali su svesrdnu pomoć u
hrvatskim masonskim antiklerikalcima. Bilo je očito da vlada Kraljevine, poglavito za
vrijeme radikala Nikole Pašića, ne vodi samo velikosrpsku, već i pravoslavno-klerikalnu
politiku. U tom pravcu išle su i plaće i mirovine katoličkog i pravoslavnog klera, gdje su one
za katoličko svećenstvo bile gotovo tri puta manje od pravoslavnog. Pravoslavni vladika
imao je plaću od 10.000 dinara, a katolički biskup 3.976 dinara. 58
Svim silama se pokušao umanjiti utjecaj isusovaca u hrvatskom narodu, čak su postojale
nakane da ih se istjera iz Kraljevine, a Katoličku crkvu u Hrvatskoj pokušalo se reformirati.
Intenzivirala se ideja o stvaranju Hrvatske starokatoličke crkve po uzoru na Srpsku
pravoslavnu crkvu u kojoj bi svećenstvo moglo posjedovati nepokretnu imovinu, nositi brade,
bogoslužja bi se obnašala na narodnom jeziku uz primjenu ćiriličnog pisma, ukinuo bi se
celibat, Crkva bi bila neovisna o Vatikanu i dr. Pod izrazitim utjecajem masonskih loža tu već
dugo osmišljenu ideju prihvatio je velik dio nižeg svećenstva. Završni epilog toga plana bio
je vrlo domišljat. Kada bi se praktički poistovjetila oba bogoslužja, pravoslavno srpsko i sta-
rokatoličko hrvatsko, oživotvorila bi se teza hrvatskih slobodnih zidara, kao i ostalih
hrvatskih unitarista i dezorijentiranih južnoslavista, da su Hrvati i Srbi jedan narod. Time bi
se asimilacija Hrvata privela kraju. Velikosrpsko-masonska nastojanja nisu uzdrmali
Katoličku crkvu u Hrvatskoj na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Antunom Bauerom, već su
je, suprotno očekivanju, osnažili. Vjernički, nezadovoljni i potlačeni hrvatski puk svoje
utočište nalazio je upravo u Katoličkoj crkvi koja ga jedina nikada nije iznevjerila i ostao
vjeran Svetom Ocu.
Kako bi otrgnuli hrvatski puk od njegovog jedinog čvrstog uporišta, Svete Stolice,
velikosrpski hegemonisti uz idejne sponzore slobodne zidare skrojili su povijesnu
izmišljotinu da je Grgur Ninski bio simbol hrvatskog otpora Svetom Ocu i Rimu, baš kao i
njegov kasniji sljedbenik Maksimilijan Vrhovec. Grgura Ninskog nazvali su hrvatskim
Martinom Lutherom te mu 1929. godine na splitskom Peristilu podigli velebni spomenik.
Spomenik je izradio najveći hrvatski kipar, slobodni zidar Ivan Meštrović.
Vremenom se administrativni centralizam i unitarizam kao sredstvo za posrbljivanje
pokazao kao neprikladan. Osim toga nije riješeno hrvatsko pitanje, tako da velikosrpski
vlastodršci postupno preuzimaju fikciju jugoslavenstva te se sad posrbljivanje Kraljevine
nastavlja pod pojmom jugoslavenstva. Taj proces će se službeno otvoriti šestosiječanjskom
diktaturom 1929. godine kada država mijenja naziv u Kraljevina Jugoslavija. Tada se pod
pojmom jugoslavenstva sve centraliziralo, što je trebalo riješiti i hrvatsko (jugoslavensko)
pitanje. Znakovito je da je u Hrvata zanos jugoslavenstvom naglo splašnjavao kako su Srbi
postupno prigrlili nekada omrznuti pridjev jugoslavenski te ga počeli smatrati sinonimom za
srpski. U Hrvata se postupno javljao javni prezir prema jugoslavenstvu jer je lako bilo
dokučiti da jugoslavenstvo nije samo zabašurivanje centralizacije i unificiranja, već očita
srbizacija. Odjednom je iluzija jugoslavenstva postala omražena kod većine hrvatskog naroda
te se stvarala fronta, kao za vrijeme dr. Ante Starčevića, protiv jugoslavenstva. To je praktički
značilo da su Hrvati u najtežem periodu svoje povijesti ponovo postali svjesni svog
nacionalnog identiteta te su počeli pružati otpor sustavnoj srbizaciji, jednako kako su to činili
mađarizaciji u doba dualističke Austrougarske Monarhije. 59

58
Franjo Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, Knjiga prva, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb,
1993., str. 354.
59
Ivo Pilar: Uvijek iznova Srbija, Consilium, Zagreb, 1997., str. 74., 76.i 86.

112
 Stvaranjem Kraljevine Jugoslavije i uvođenjem diktature masonstvo nije zabranjeno.
Dapače, u toj vladi Petra Živkovića od 6. siječnja 1929. godine među ministrima su
prevladavali masoni. Hrvatski masoni u toj vladi bili su posve apolitične osobe, jugoslavenski
orijentirane bez hrvatskog identiteta: Juraj Demetrović, Stanko Švrljuga, Želimir Mažuranić,
Marko Kostrenčić i Oto Frangeš. Srbizacija prečanskih krajeva nastavljena je još većim
intenzitetom. Tako se primjerice srpski svetac Sava, Sava Nemanjić, koji je prvi iz kraljevske
obitelji Nemanjić, podrijetlom hrvatske, prešao na pravoslavnu vjeru, uveo kao “patron” u
sve osnovne škole. Veličanjem svetog Save u svim osnovnim školama veličala se i srpska
vojska i četnički odredi, a srpski nacionalizam kao i srbizacija pod krinkom jugoslavenstva
poistovjećivala se s brigom za očuvanje Jugoslavije.
Dobivši ime Jugoslavija, Kraljevina je podijeljena u devet banovina. Hrvati su se
ponadali boljemu pošto im je odgovarala koncesija u primjeni starohrvatske, povijesne i
državotvorne institucije bana i banovina. Međutim, uskoro su Hrvati uvidjeli da su podvalom
banovina ponovo izigrani. Dok su nekada banovi bili vicekraljevi, sada su degradirani na
obične okružne predstojnike bez ikakve samostalnosti. Osim toga, “vodenim” banovinama
određene su administrativne granice bez ikakvog nacionalnog, ekonomskog i prometnog
smisla, jedina je bila vodilja da u što više banovina Srbi imaju većinu. Hrvati su tako bili u
samo dvije banovine većina (Savskoj i Primorskoj), dok su Slovenci dobili svoju banovinu na
čitavom slovenskom teritoriju. Između tih dviju hrvatskih banovina vještim aranžiranjem
granica, kao klin se usidrila Vrbaska banovina sa srpskom većinom. Tako je pet i pol milijuna
Srba koji su činili 42% države dobilo i službenu političku vlast nad 72% cjelokupnog
teritorija Jugoslavije. 60
Zanimljiv je taj hrvatski narod. Vođen je pokvarenom inteligencijom, kako ju je nazivao
Radić, koja nije imala nikakvog ideala osim da služi tuđincu i da promiče svoje vlastite
probitke. Ta je izdajnička inteligencija, ili bolje rečeno tuđinske sluge, koja se gotovo kroz
čitavu povijest dodvoravala masonskim elitistima, usadila Hrvatima da trebaju šutjeti, trpjeti i
moliti Boga da im štiti tuđe zakone. Hrvati, kao potomci najhrabrijih ratnika starog svijeta,
ostajali su prečesto bez narodnog ponosa i pokornički izvršavali volju tuđinskih vladara.
Upravo se to dogodilo hrvatskom narodu ulaskom u svoju tamnicu zločinačke države. Ne
samo da je u nju odveden zaslugom svojih podaničkih i ulizničkih političara, već su upravo tu
tamnicu ti isti političari i osmislili. Hrvati su se konačno otrijeznili pod terorom vojničke
čizme odbacivši halucinaciju jugoslavenstva kada su shvatili da u toj nakaznoj tvorevini Srbi
Hrvatsku smatraju svojim ratnim plijenom, što je s rezignacijom Ivo Pilar prokomentirao:
“Narod, koji je prije 10 godina napunio svijet svojom vikom, da hoće u državnu zajednicu sa
Srbima, a danas, 10 godina kasnije, ga opet ispunjava vikom, da hoće van iz te zajednice,
prirodno ne može biti shvaćen vrlo ozbiljno.”
Međutim, taj isti samaritanski narod, pun nepovjerenja u sebe, uskoro će ponovo
zaboraviti i oprostiti te povjerovati svojim izdajničkim političarima i ponovo ući u zajednicu
sa Srbima, u još puno goru tamnicu i ropstvo Titove Jugoslavije. A što se danas događa? Pa
zar Hrvati uopće žele svoju slobodu?

Politički zaokreti Stjepana Radića

U prvom desetljeću Kraljevine među hrvatskim političarima svakako je najznačajniji i

najzapaženiji bio Stjepan Radić (1871.-1928.). Radić će u hrvatskom narodu ostati pamćen

60
Ivo Pilar: Uvijek iznova Srbija, Consilium, Zagreb, 1997., str. 54. i 55.

113
kao najblistavija ličnost toga doba koja je imala izuzetne zasluge za očuvanje kakvog takvog
položaja Hrvata u Kraljevini, kao ne samo predsjednik jedne stranke već neupitni vođa
hrvatskog naroda, kao narodni tribun, kao socijalni mesija, kao reformator suvremenog doba,
poput Gandhija, i kao iskreni hrvatski mučenik. Danas Radića doživljavamo kao idealista koji
je krv i svoj život položio pred velikosrpskom hegemonijom na braniku tisućljetne hrvatske
državnosti. No je li baš tako?
Stjepan Radić se može promatrati i iz posve drugog kuta. Radićev politički život je pun
kontroverzi. On je patrijarhalni populist, začetnik filozofije pragmatizma u hrvatskoj politici,
što se najbolje očituje u brojnim promjenama imena HSS-a, poglavito ako bi stranci bilo
zabranjeno političko djelovanje po osnovi protuustavnosti imena stranke (Republikanska). Na
tom svom putu Radić je više puta mijenjao taktiku i tražio nove, često sasvim oprečne
saveznike, pa čak je na pragu ilegale tražio savjet i od Kominterne.
Radić je još kao gimnazijalac zbog političkog djelovanja isključivan iz škole i zatvaran.
Nakon spaljivanja mađarske zastave prigodom posjeta Franje Josipa I. Zagrebu u listopadu
1895. godine osuđen je na šest mjeseci zatvora i isključen sa zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Nastavio je studirati u Pragu, ali je uskoro isključen s praškog sveučilišta. Potom studira u
Pešti, odakle je također isključen tako da mu je onemogućeno studiranje na čitavom području
Austrougarske Monarhije. Konačno je u Parizu 1899. godine završio Višu političku školu
poslije koje se nastanjuje u Pragu. U Pragu se Radić zanosi i oduševljava idejama
panslavizma velikog srbofila Tomaša Masaryka, smatrajući Hrvate, Srbe i sve južne Slavene
jednim narodom, od Triglava do Balkana. Pošto ga je policija protjerala iz Praga jedno
vrijeme živi u Zemunu gdje uspostavlja veze s uglednim srpskim političarima i tiska članke u
Srpskom književnom glasniku.
Od 1902. godine Radić živi u Zagrebu i radi kao tajnik Hrvatske ujedinjene opozicije. S
bratom Antunom 1904. godine osniva HPSS (Hrvatsku pučku seljačku stranku) koja se
protivi austrijskom i mađarskom hegemonizmu. Stvaranjem Kraljevine Radić se postupno
trijezni od halucinacije južno-slavenstva da su Hrvati i Srbi jedan narod, te jasno razlučuje
masonsku podvalu podmetnutu Hrvatskoj o ujedinjenju u zajedničku državu. Znakovito je da
je Radić tijekom čitavog svog političkog djelovanja na masonstvo gledao izrazito negativno
(sasvim suprotno od njegovih nasljednika) te je članovima svoje stranke zabranjivao
učlanjenje u masonske lože. Radić se oštro suprotstavljao političarima u Jugoslavenskom
odboru, kao i Narodnom vijeću koje je pod palicom Svetozara Pribičevića užurbano i na
centralističko-hegemonistički način provodilo ujedinjenje južnoslavenskih zemalja. Prema
Radićevom mišljenju trebala se prvo stvoriti zajednička država slavenskih naroda s prostora
Austrougarske Monarhije koje je kontroliralo Narodno vijeće, te od američkog predsjednika
Wilsona tražiti zaštitu za tu državu. Nakon stvaranja takve države moglo se pristupiti u
ravnopravne pregovore s Pašićevom Srbijom. Tada je Radić izgovorio slavnu rečenicu:
“Srljate kao guske u maglu!”
Na mirovnoj konferenciji u Versaillesu, Radić se obraća Memorandumom u kojemu
zahtijeva za hrvatski narod pravo na samoodređenje i izražava želju da Hrvatska svojom
voljom stupi u ravnopravnu federativnu zajednicu sa Srbijom i Crnom gorom. Svi ti vapaji
ostaju neuslišani te je u ožujku 1919. po naređenju “upravitelja” Hrvatske Pribičevića Radić
uhićen. Pušten je dan pred izbore, u studenom 1920. godine. Na izborima za Ustavotvornu
skupštinu održanih 28. studenog 1920. godine Radićeva HPSS osvaja 50 zastupničkih
mandata. Stranka mijenja ime u HRSS (Hrvatska republikanska seljačka stranka) te se oslanja
i na društveni sloj hrvatskih građanskih birača. Time je stranka zadobila obilježje
institucionaliziranog nacionalnog pokreta koji, iako se nije borio za rušenje zločinačke
države, borio se za njezino preuređenje na federalnoj osnovi.

114
 U tom političkom zaokretu stranke, Radić svejedno nikada nije u svoj politički koncept
ugradio nezaobilaznu povijesnu komponentu Hrvatske (za razliku od Mussolinijevog oslonca
na tradiciju rimskog imperijalizma, Pašićeve krilatice o snažnom Dušanovom carstvu ili
Bethlenovog simbola krune svetog Stjepana), a bez oslonca na svoju povijest, koja je kod
Hrvata itekako značajna i slavna, nema jamstva za budućnost naroda. Jer protiv Stjepanove
krune, protiv srpskog carskog dijadema, protiv rimskog imperijalizma, ideja slavne Tomisla-
vove države ne smije se odbaciti. S Tomislavovom državom Radić je trebao kombinirati
svoju čovječansku republiku, dok na Stranku prava nije smio gledati kao na političke
protivnike, već na korektiv sadašnjosti koji spaja prošlost s budućnosti. Tek kad je Radić
djelomično prigrlio ideju Starčevićevog pravaštva, njegova stranka je zadobila bezuvjetnu
potporu većine hrvatskog naroda. 61
Stjepan Radić odlazi 21. srpnja 1923. godine u emigraciju, najprije u Englesku, a zatim
u Austriju i u Sovjetsku Rusiju, kako bi pridobio njihovu pomoć u borbi za rješavanje
hrvatskog pitanja. Međutim, Radić nije poznavao pravu moć masonstva tako da je bio
duboko razočaran što pomoći nije bilo ni od koga. Umreženo masonstvo ga je vratilo kući. U
Engleskoj su mu Seaton Watson i Wickham Steed, koji apsolutno nisu podržavali Radićev
separatizam, savjetovali da ode u Beograd i da u Narodnoj skupštini poradi na rješenju hr-
vatskog pitanja te da se sporazumi “s poštenim Srbijancima”, istaknutom masonskom
braćom, Ljubom Davidovićem, Jocom Jovanovićem Pižonom i dr. U Rusiji se Radić ne libi
učlaniti svoju stranku 1924. godine u Seljačku internacionalu koja je bila pod patronatom
Treće komunističke internacionale. Njegovo približavanje komunistima možda treba gledati i
kao traženje pomoći od jedne nove velevlasti, kako Hrvatska ne bi bila pod Srbijom, već njoj
ravnopravna. Za hrvatski narod, koji je Radić sve više počeo osjećati kao poseban, a koji je
potlačen i ugnjetavan u Kraljevini SHS, koji se ne može pomiriti sa stanjem nametnutim
Versailleskim sporazumom, sve je više sagledavao njegovo samoodređenje. U stavove
Sovjetske Rusije, koji su bili istovjetni stavovima carske Rusije glede bezuvjetne potpore
balkanskoj državi, Radić se vrlo brzo razočarao jer za njega je balkanska država (za razliku
od nekih današnjih političara) značila državu bugarskog, srpskog i makedonskog naroda.
Smatrao je da je to Balkan, koji nema nikakve zemljopisne veze s Hrvatskom, a poglavito ne
kulturne i političke. 62
Po povratku u Zagreb u siječnju 1925. godine Radić je uhićen i predan sudu. Pušten je
tek nakon što je njegova stranka 27. ožujka 1925. godine dala izjavu u Narodnoj skupštini da
priznaje monarhiju, centralistički Vidovdanski ustav, postojeći državni poredak i nakon što je
stranka promijenila ime u HSS (Hrvatska seljačka stranka). Stranka u potpunosti okreće svoju
politiku, a Radić ravno iz zatvora sjeda u ministarsku fotelju vlade Nikole Pašića. To je
značilo da je Radić napustio sve ono za što se hrvatski narod sedam godina borio. Osim toga
Radić ne samo da prihvaća stanje u Kraljevini kakvo su stvorili Pašić i Pribičević, što je
ranije odlučno pobijao, nego se odriče i narodne i političke “osebujnosti Hrvatske” što je bilo
jednako odricanju od nacionalnog identiteta Hrvata. Teško je pravdati taj Radićev politički
potez. Valjda je tada mislio kako će kod srpskih vlastodržaca kao ministar postići za Hrvate
ono što nije mogao svojim ranijim prkosom. Bila je to samo obmana jer Radić kao ministar
nije mogao ništa izmijeniti. Primjerice, kada je Radić prigodom jednog posjeta Dubrovniku
kao ministar prosvjete suspendirao direktora Muške učiteljske škole masona M. Đordevića
zbog protuhrvatskog djelovanja, ovaj se toj naredbi ministra nije pokorio. Đordević se
jednostavno obratio masonu Jovi Aleksijeviću u Beograd i od suspenzije nije bilo ništa. Ovim
prenaglim zaokretom Radić je izazivao zaprepaštenje među zastupnicima Hrvatske stranke

61
Milan Šufflaj: Radić, Bethlem i Mussolini, Hrvatska misao, 24. IV. 1924.
62
Franjo Tuđman: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, Knjiga prva, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb,
1993., str. 398.- 402.

115
prava koji sa disidentima HSS-a osnivaju Hrvatski blok u ime kojega je dr. Stjepan Buć u
beogradskoj Skupštini podnio deklaraciju da, bez obzira na sporazum između Radića i Pašića,
hrvatski narod ide putem svoje suverenosti te da su za nj mjerodavni samo zaključci
Hrvatskog sabora.
Radića je sve više karakterizirao biljeg antiklerikalizma. Poznata je njegova izreka:
“Vjera je odnos čovjeka s Bogom, a ne s popom,” Radićevi žestoki istupi bili su upućeni
hrvatskim biskupima, poglavito protiv krilatice da smo mi Hrvati katolički narod. Za Radića
je ta konstatacija bila neprihvatljiva, jer je smatrao da se njome Katolička crkva odriče
četvrtine hrvatskog naroda islamske vjeroispovijesti. Možda je time Radić djelomično bio u
pravu, ali zar Hrvati ne mogu biti katolički narod sve dok god u njemu ima skupina koji se
priznaju Hrvatima, a nisu katolici? Pored brutalnih istupa prema katoličkom kleru rimske
crkve, Radić je vatreno zagovarao odcjepljenje Crkve od Rima i stvaranje jake Hrvatske
starokatoličke crkve. Očito da Radić nije shvatio da bi se približavanjem takve Crkve Srpskoj
pravoslavnoj crkvi hrvatski narod u potpunosti onesposobio za politički život.
Radić je uskoro došao u neodrživu situaciju jer tom svojom politikom nije mogao
zadovoljiti ni Hrvate ni Srbe. Dok je u Hrvatskoj Radićeva stranka gubila birače, njegova
neodoljiva demagogija ostavila je dubok dojam u Bosni i Hercegovini i Srbiji, a poglavito u
Makedoniji. Priključili su mu se srpski nezadovoljnici, poput vođe demokrata u Hrvatskoj,
velikosrbina Svetozara Pribičevića koji je na neki način doživljavao svoju katarzu, dr. Sekula
Drljevića, prvaka crnogorskih federalista itd. Ubrzo se naslutila Radićeva opasnost po
budućnosti srpstva. Ubijen je na otvorenoj sjednici parlamenta 20. lipnja 1928. godine.
Radićeva smrt je u besmrtnost vinula HSS koju je u jednom trenutku podupiralo čak
77% Hrvata. Ubojstvo Stjepana Radića i masonska akcija protiv Katoličke crkve znatno su
pojačali identifikaciju hrvatstva i katolicizma, dogodilo se ono protiv čega je Radić uvijek
istupao. Njegove političke pogrješke mučeničkom smrću su bile okajane, a pokopan je u
Zagrebu s kraljevskim počastima. Da je Radić kojim slučajem poživio još dvadesetak godina
povijest bi o njemu sasvim drugačije pisala. Njegova politika ne bi bila politika čekanja poput
Mačekove, nego politika djelovanja. Stoga sve Radićeve kontroverze u politici treba realnije
sagledati, a ne stvarati od njega ono što on nije niti izbliza bio. Zanimljivo je da su mnoge, pa
čak i oprečne političke grupacije, utkale Radićevo djelovanje u svoj politički okvir. Jasno,
svatko samo dio onoga što mu treba. Veličao ga je i cijenio dr. Ante Pavelić uzimajući
njegovu “desnu ruku”, dok se Titov režim ponosio onom drugom “lijevom rukom”. Današnje
ga stranke gotovo sve rado ističu jer Radić je za njih najpopularniji i najsvjetliji lik hrvatske
povijesti, pa kako onda ne istaknuti taj lik, iako ni sami često ne znaju zašto.

116
 V. MASONSKA OPSJENA DRUGOG
SVJETSKOG RATA

Marksistički komunizam

Posljedice Prvog svjetskog rata bile su užasne. U kršćanskim zemljama, Rusiji, Meksiku
i Španjolskoj, proganjanje vjernika poprimilo je zastrašujući oblik. Demonski masonski
antikatolicitam pobjednika rata razrušio je i rasklopio Austrougarsku Monarhiju i južni dio
katoličke Njemačke, dok je protestantska sjeverna Prusija ostavljena neokrnjena. Međutim,
Sotona i njegovo okultno masonstvo koje je bilo apsolutni vladar sila pobjednica u ratu nisu
dugo likovali. Iz pepela se uzdiže katolička Poljska, katolička Irska postaje samostalna dr-
žava, a papi se priznaje 11. veljače 1929. godine potpuna vlast nad 44 hektara grada Rima.
Umjesto da sotonsko masonstvo uništi Crkvu, razdoblje između dva rata možemo čak nazvati
zlatnim dobom katoličke akcije. Katoličanstvo se širilo na sve kontinente, a mnoge njene
misije odlaze diljem Afrike i Azije.
U državama izvan anglikansko-judejske jurisdikcije masonstvo je moralo nešto učiniti.
Pošto je već ranije stvorilo komunizam kao ideologiju ateizma i obračuna s kršćanstvom, te
Mussolinijev fašizam kao branu od germanskog silaska na jadransku crtu života, na red je
došao i nacizam. Nacizam kao naoko oprečna ideologija komunizmu, trovat će se demonskim
naučavanjem koje će ga poticati na likvidaciju istočnih kršćanskih država, Austrije,
Čehoslovačke i Poljske (nikako prema Grčkoj, Turskoj i sl. da se ne ugrozi masonska arterija
svjetskog puta prema Bliskom istoku) dok se ne izazove sukob sa Sovjetskom Rusijom.
Završna faza tog masonskog plana je rat između ta dva “đavolja čeda” kojima su neupitno
upravljali demoni te na njihovim razvalinama stvoriti svoje carstvo. Stvoriti će se “urota ljudi
u zlu”, jedinstvena svjetska država čiji je proces započeo Prvim svjetskim ratom, a o kojem
masonstvo teži još od kule babilonske. Jedan od najvećih masona 20. stoljeća, Winston
Churchill u svom govoru početkom Drugog svjetskog rata javno je razotkrio stvaranje
jedinstvene svjetske vlade predviđajući Luciferovu svjetlost koja će zasjati čitavim svijetom:
“U prošlosti imali smo svjetlost što svjetluca, danas imamo svjetlost koja plamti, a u
budućnosti svjetlost će sjati preko zemlje i mora...”
Nakon Lenjinove smrti 1924. godine, masonstvo čitavog svijeta pozorno je osluškivalo
što će se dogoditi u Sovjetskom Savezu. Židov Lav Trocki je kao duhovni vođa Listopadske
revolucije trebao preuzeti vlast, ali dogodilo se nešto što židovska braća nikako nisu htjeli:
Josif Visarionovič Džugašvili, zvani Staljin, poznat po krvoločnosti i okrutnosti u
boljševičkom puču, udružio se sa Židovima Zinovjevim i Kamnjevim, optužio je i uklonio
Trockog i preuzeo vlast. Kasnije se taj Gruzijac, koji u mladosti nije niti znao ruski jezik,
riješio i Zinovjeva i Kamnjeva, kao i gotovo svih prvoboraca Listopadske revolucije. Od
stotinjak prvaka revolucije oko devedeset ih je streljano ili protjerano. Boljševička revolucija,
iako dijete lože B'nai B'ritha, okrenula je pilu naopako. Među milijunima ubijenih i
prognanih u Sibir nisu pošteđeni ni Židovi, a poglavito ne slobodni zidari.
Marksistički komunizam ubijao je ljude ne zato što su počinili zlo, nego zato jer
pripadaju klasi ljudi koja je objektivno štetna. On uvodi načelo objektivne krivnje, ubija
čovjeka radi čovječanstva, ubija sadašnje ljude da bi budući naraštaji bili “sretni”. Dogme
ove najkrvavije svjetovne religije su zapravo presude, nakon njih slijedi smaknuće onih koji
te dogme ne prihvaćaju. Neistomišljenici postaju zločinci koje se sotonizira i bestijalizira kao

117
životinje lišene čovječnosti. Radi toga komunisti uopće ne smatraju da ubijaju ljude, nego
“narodne neprijatelje” koji nisu ljudi. Hvaljeni ruski pisac Maksim Gorki pišući svom
prijatelju, šefu zloglasne tajne policije GPU, 1932. godine je rekao: “Klasna se mržnja mora
njegovati organskom odbojnošću prema neprijatelju kao nižem biću. Moje je intimno
uvjerenje, da je neprijatelj u potpunosti niže biće, degenerik na fizičkoj razini, ali također i
na moralnoj.” Komunistički zločini protiv čovječnosti su rezultat ideologije koja reducira
univerzalnu narav čovjeka na partikularno socio-povijesno stanje, stoga komunisti shvaćaju
masovne likvidacije kao svoj doprinos socijalnom darwinizmu. 63
Za razliku od Hitlerovog nacizma koji se hranio germanskom mitologijom i teutonskim
poganizmom pa je stoga nacistička ideologija bila zastarjela i etnički ograničena u svojoj pri-
vlačnosti, marksistički komunizam koji priziva cijelo čovječanstvo i pseudobogove
prosvjetiteljstva kudikamo je privlačniji. Stoga ne samo da je ta ateistička ideologija
privlačna i u suvremenom svijetu, već su nju poduprli i saveznici početkom Drugog svjetskog
rata u borbi protiv zastarjele nacističke ideologije teutonskih bogova. Dok su Hitleru
masonski saveznici objavili rat prigodom napada na Poljsku, blagonaklono su gledali kako
Staljin također napada s druge strane tu istu Poljsku, okupira baltičke zemlje, napada Finsku,
od Rumunjske oduzima Besarabiju i Bukovniju itd.

Hitlerov nacizam

Nacizam je iznikao na uskrslom teutonskom poganizmu kojim su se nadahnjivali

Richard Wagner, Houston Stewart Chamberlain, Johann Wolfgang von Goethe i mnogi drugi
umjetnici. Najizravniji je bio bečki novinar Guido von List (1848.-1919.) koji je s četrnaest
godina stao ispred katedrale Svetog Stjepana u Beču i svečano se odrekao svoje katoličke
vjere i zakleo se da će jednoga dana izgraditi hram posvećen poganskom bogu Wotonu
(kršćani Wotona smatraju Sotonom). Kada je von List sa svojim prijateljima slavio 1875.
godine ljetni solsticij na vrhu brijega u blizini Beča, uživajući u obožavanju Sunca, vidljivo
utjelovljenje poganskog boga Baldera, zakopali su osam boca vina pažljivo položenih u
obliku svastike. To je bilo prvi puta da je svastika (svastika dolazi od sanskrtske riječi
svastike, što znači “blagostanje”, “dobra sreća”) dovedena u vezu s obnovom germanske
mitologije. Simbol je poznat i kao kukasti križ, malj boga Thora, a od 1920. godine postao je
službeni amblem Nacionalsocijalističke radničke stranke Njemačke.
U takvom ozračju rastućeg teutonskog poganizma i germanske mitologije pojavio se
Adolf Hitler. Hitler nije vjerovao u pravoga Boga, već se po uzoru na Wagnera nadahnjivao
germaskom poganskom religijom, a poslije Prvog svjetskog rata prestao je biti i formalni
katolik. Prema Svetoj Stolici imao je negativan stav, ali nije htio uništiti vjeru u običnom
puku koji je vapio za Božjom pomoći. Stoga ni vođe obnoviteljske poganske germanske
religije nisu dočekane s prevelikim oduševljenjem u samom vrhu nacističkog režima iako je
primjerice Heinrich Himmler bio vatreni zagovaratelj poganizma te je sa svojim SS-ovcima
održavao poganske obredne inicijacije.
Oko Hitlera se okupljala falanga Antikrista: sinarsi, ezoteristi, patrijarsi gnostičkih
crkava, židovski kabalisti, tibetanski svećenici, teozofi društva Thula i ostali demonski
mističari. Teozofskom društvu Thula, čiji je vođa bio Karl Haushofer, pripadali su Hitler,
Hess, Goring, Rosenberg, dr. Morrel, itd. Hitleru je na Novu godinu 1933. Jan Hanussen,
praški Židov pravim imenom Harschel Steinschneider, dao čudesni talisman, korijen
63
Branimir Lukšić: Psihopatologija komunizma, Zločinačka ideologija,
http://hakave.org/index.php?option=com_contet&viw=artkle&id

118
mandragore, “ključ moći”. Hanussen je tada napisao, govoreći o mandragori, da će Hitler
uskoro doći na vlast i vladati dvanaest godina. Mag Hanussen je u Hitleru našao najboljeg
učenika i tijekom noćnih seansi pripremao ga za vođu. Među ostalim je zamislio i pripremio
paljenje Reichstaga, a njegov utjecaj, kako na duhovno rastrojstvo Njemačke, tako i na
pripremanje nacizma i stvaranje Hitlera, bio je sudbonosan. Već u siječnju 1933. godine
Hitler je, kako je čarobnjak Hanussen prorekao, došao na vlast, a u travnju iste godine
gavrani su u jednoj šumi između Barutha i Neuhrofa iskljucali Hanussenov leš. Praški
kabalist je izvršio svoju demonsku ulogu. Korijen mandragore će Hitler čitavo vrijeme čuvati
u Obersalzbergu. Nakon dvanaest godina, Hitlerov leš je izgorio u bunkeru. 64
Gotovo je izvjesno da su na Hitlera najviše utjecali pripadnici okultnog sotonskog
društva Iluminata koje je u 18. stoljeću osnovao pokršteni bavarski Židov Adam Weishaupt.
Pošto je Hitler nakon neuspjelog puča u Munchenu 1923. godine osuđen na pet godina
zatvora, u zatvoru piše memoare i nastaje njegovo poznato djelo Mein Kampf (Moja borba).
Kako je opće poznato da vodeću ulogu u Iluminatima ima jedna od najbogatijih obitelji
svijeta, Rothschild, a znajući da je i Hitler bio jedan od izdanaka te obitelji, vjerodostojna je
teza da su Rothschildovi osmislili pisanje Mein Kampfa. Naime Rothschildovi su vrlo rano
uočili Hitlerovu karizmu, njegov talent i sklonost da bude vođa te su za nadgledanje pisanja
Mein Kampfa angažirali Karla Haushofera i Rudolfa Hessa. Nameće se osnovno pitanje zašto
su Rothschildovi, kao i ostalo demonsko masonstvo, injektirali u Hitlera, osim vjerovanja u
germanski poganizam, i žestoki antisemitizam? Kako je to spojivo ako znamo da su židovski
okultisti i elitisti dominirali u anglosaksonskom i romanskom masonstvu, a židovske lože
B'nai B'rith bile u uzletu? Jer čitav Mein Kampf pisan je kao antisemitski pamflet.
U Mein Kampfu Hitler iznosi svoja zapažanja o stanju gospodarstva, trgovine, banaka,
tiska, umjetnosti, sveučilišta, Crkve, vlasti i nemorala u Austriji i Njemačkoj. On za takvo
dekadentno stanje optužuje Židove koji dominiraju u svim segmentima društva, te i sam
priznaje da je postao fanatični antijudaist. Prema Hitleru, židovski narod je uvijek stvarao
državu u državi, želeći da se židovstvo kao religija poistovjeti s rasom i nacijom jer im je
religija sredstvo za očuvanje rase. Hitler u Mein Kampfu konstatira da židovstvo nije religija,
nego rasna zajednica. Priznaje da su Židovi narod jači od arijevskog, jer kako bi u suprotnom
preživjeli dva tisućljeća bez države. Problem je u tome što Židovi svoju snagu i umijeće ne
stavljaju u službu šire društvene zajednice, već je koriste isključivo za vlastiti probitak i
interes. O Židovima kao nomadskom narodu Hitler piše da nisu čak ni nomadi budući da i
nomadi imaju određeno stajalište prema radu, a Židovi su uvijek bili samo paraziti na tijelu
drugih naroda. Hitler podsjeća da su na prostore Njemačke došli još u rimsko doba, ali ne da
rade i na taj način privređuju, već da trguju i ubiru lihvarske kamate. Hitler nadalje podsjeća
kako je Isus Krist, kojega je smatrao Galilejcem, narodnim vođom koji se borio protiv
Židova, bičem protjerao iz Hrama Židove jer su od njega napravili trgovište.
Projekt “Hitler” lako je shvatiti ako znamo da je za gospodare svijeta na vrhu okultne
piramide, u njihovu očekivanju Antikrista, jedino važna religija zlatnog teleta u kojoj se slavi
kult novca i materije. Židovski elitisti - iako su nemilosrdnim gušenjem konkurencije pomoću
monopola krupnog kapitala i svojom urođenom ortačkom intelektualnom nadmoći još prije
Drugog svjetskog rata postali pretežiti vlasnici gospodarstva, trgovina, bankarstva, medija,
umjetničkih institucija i dr. - bili su u čitavoj Europi i dalje “obilježeni”, nepoželjni tati,
smatrani metastazama na zdravom tkivu te neprijateljima naroda i država. Koga je uopće
briga za mistični bogobojazni židovski narod koji u sebi nosi pečat Božje providnosti?
Sjetimo se samo pregovora i neuspješne transakcije roba za krv - krv za robu tijekom travnja
1944. godine između Karla Adolfa Eichmanna i Joela Branda, kada saveznici nisu htjeli

64
Miro Glavurtić: Satana, Sion, Zagreb, 2002., str. 272. i 274.

119
prihvatiti milijun Židova iz njemačkih koncentracijskih logora u zamjenu za kamione. Kako
saveznici nisu prihvatili transakciju, britanski ministar za Srednji istok lord Baron Moyneu je
izjavio: “Nemam gdje smjestiti milijun Židova” (Zbog te izjave su ga militantni židovski
cionisti ubili). Stoga će moguća židovska stradanja u sukobu samo dobro doći tim elitistima,
jer ako običan puk postane “žrtveni jarac”, tko će više moć upreti prst u tog židovskog
uzurpatora. Tako je židovsko masonstvo, jednako kao ostalo masonstvo, predano prihvatilo
projekt “Hitler”.
Nakon što je svjetsko masonstvo na čelu s B'nai B'rihtom izazvalo burzovni slom 1929.
godine, projekt “Hitler” postaje logični nastavak procesa Novog svjetskog poretka. Treba sh-
vatiti da burze kao institucije nisu nikakve kockarnice, već vješta manipulacija apstraktnih
brojeva pomoću kojih se kupuju dionice pojedinih poduzeća. Masonska oligarhija točno zna
što će se dogoditi na burzi jer je u njihovim rukama krupni kapital pomoću kojeg spekuliraju
o vrijednosti pojedinih materijalnih dobara. Burza se podređuje tom krupnom kapitalu tako
što cijene tvrtke rastu kada kapital programirano ulazi na burzu, a padaju kada on izlazi.
Upravo se to dogodilo 1929. godine, kada su judejsko-masonski elitisti izazvali zastrašujuću
hiperinflaciju i obezvrijedili željene tvrtke, da bi potom iste te tvrtke zbog strmoglavog pada
vrijednosti dionica kupili za beznačajno malu sumu. Taj dobiveni kapital morao se negdje
uložiti i dodatno oploditi, a dovesti Hitlera na vlast značilo je siguran rat. Totalni rat je
upravo ono sredstvo pomoću kojeg će se kapital najviše oploditi i dodatno ugrabiti moć kojoj
vladari svijeta teže. 65
Pored antijudaizma, Hitler u Mein Kampfu izrazito hvali Engleze i Englesko Carstvo.
Očito je da je on namjeravao u izgradnji Novog svjetskog poretka Planet dijeliti s Englezima i
Amerikancima, jer i jedni i drugi vjeruju, pod izrazitim utjecajem masonstva, u novu
nadljudsku rasu koja će vladati svijetom. Hitler u Mein Kampfu kaže: “Mi ćemo izgraditi
moćnu pješadiju, a Englezima ćemo prepustiti mornaricu i svjetsku trgovinu.” Jasno da Hitler
nije shvatio pravi smisao čitavog projekta. Osnovna je masonska zamisao bila da se Hitlera
maksimalno potiče u demonskom nacizmu, na ekspanzionističke poteze prema istoku i da
tako kao antikomunistička brana posluži u sprečavanju ekonomskog razvoja Rusije, da bi ga
se potom uništilo i poslije rata Njemačku u potpunosti podvrglo masonskoj kontroli (upravo
ono što se nije moglo postići poslije Prvog svjetskog rata). Samostalnoj Njemačkoj se nikako
nije smjelo dozvoliti približavanje Rusiji jer bi bilo kakav pakt ili strateško prijateljstvo
Njemačke i Rusije ugrozilo vitalne interese masonskih vladara. Upravo je presudnu ulogu za
dovođenje Hitlera na vlast 1933. godine imala Londonska banka na čelu s guvernerom
Montaquom Normanom koja je organizirala obilatu međunarodnu financijsku potporu
Hitlerovom NSDAP-u. Osim toga glavni pobornici Hitlerova pokreta u Velikoj Britaniji bili
su engleski kralj Edward VIII., poslije abdikacije vojvoda od Windsora, zatim lord
Beaverbrook, najutjecajniji britanski magnat toga doba koji je u rukama imao Daily Express i
Evening Standard, član Okruglog stola Philip Kerr, savjetnik britanskog premjera Arthura
Nevilla Chamberlaina i mnogi drugi. 66
Dolaskom Hitlera na vlast masonstvo fascinantno režira daljnji tijek priprema za rat.
Dok Njemačku s jedne strane osokoljuje u njenom ekonomskom razvoju financirajući gospo-
darstvo koje je na grubi način promijenilo vlasnike Židove, dotle podupire cioniste čitavog
svijeta u prijetnjama Njemačkoj. Upravo je engleski list lorda Beaverbrooka Daily Express
još 1933. godine na naslovnici objavio proglas: “Judeja objavljuje rat Njemačkoj. Židovi svih
zemalja, ujedinite se u zajedničkoj akciji” Iste godine je Albert Einstein emigrirao u SAD i
postao glavni zagovornik izgradnje atomske bombe kao oružja protiv Njemačke. Postupno je

65
Mato Francišković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 217
66
Emil Čić: Povijest hrvatskih neprijatelja, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2002., str. 324., 325. i 349.

120
počela pod vodstvom cionista gospodarska izolacija Njemačke. Cionistički politički vođa
militantne “podzemne” organizacije Irgum, Vladimir Jabotinsky, ustvrdio je da Židovi
čitavog svijeta već mjesecima vode borbu protiv Njemačke, ali da je nužan i fizički rat kako
bi Njemačka bila fizički uništena. Sekretar unutarnjih poslova FDR-a u Sjedinjenim
Američkim Državama, Židov Harold Ickes, 1934. godine zabranjuje izvoz helija za čuvene
njemačke cepeline u Njemačku, tako da Njemci umjesto helija moraju koristiti lakozapaljivi
vodik što je prouzročilo poznatu katastrofu cepelina Hindenburg.
Hitler se za sve svoje ekspanzionističke ciljeve najprije konzultirao s Englezima te bez
njihovog odobrenja nije ništa poduzimao. Potpirivanjem nacističkog plamena Njemačka se
postupno uvlačila u klopku za rat iako za svjetski rat nije uopće bila pripremljena. Prema
vojnim analitičarima Hitler je 1938. godine potpuno nespreman ušao u rat s Čehoslovačkom.
Tad je Velika Britanija bila premoćno naoružana u zrakoplovima, tenkovima, ratnim
brodovima itd., i vrlo lako bi ga porazila da je htjela. Porazila bi ga i Francuska s najjačom
kopnenom vojnom silom u Europi. Očito je Hitler u napadu na Čehoslovačku računao sa
strateškim saveznicima Englezima i Amerikancima, što uključuje i eventualnu vojnu pomoć i
oružanu ovisnost. Jednostavno je došlo vrijeme da masonstvo pokrene Njemačku u rat, jer
kako drugačije shvatiti žestoke prijetnje upućene Njemačkoj od strane visokog masonskog
brata, čehoslovačkog predsjednika Edvarda Beneša, puno prije samog napada.
Nakon što je 1938. godine Hitler priključio svoju domovinu Austriju Njemačkoj, 1939.
godine započeo je rat s Poljskom za povratak njemačkih teritorija koji su Versailleskim
ugovorom oduzeti Njemačkoj i pripojeni Poljskoj. Istodobno je Staljin, kao Hitlerov
saveznik, napao Poljsku s istočne strane. Poljska je bila okupirana i podijeljena, a na žalost
svjetskog masonstva nije došlo do sukoba između Njemačke i Rusije (Tek je 22. lipnja 1941.
godine Okrugli stol uspio ugurati Njemačku u rat protiv Rusije). Vodeće masonske države u
Europi, Velika Britanija i Francuska, više nisu mogle čekati, objavile su rat Njemačkoj.
Uzalud je Hitler apelirao na vlade Velike Britanije i Francuske da povuku svoje odluke o
objavi rata, Saveznici su počeli nagomilavati svoju vojsku na njemačkoj zapadnoj granici.
Predsjednik cionističke organizacije Chaim Weizmann tada objavljuje kako Židovi čitavog
svijeta idu na strani Engleske u rat protiv Hitlerove Njemačke.
Hitler je stavljen pred gotov čin. Zvijer teutonskih bogova koju je masonstvo odgojilo
iskočila je iz kaveza i krenula u zastrašujući rat protiv Engleskih saveznika i američko-
židovskog B'nai B'ritha. “Odštrangani” nacizam u svom internacionalnom rasnom progonu
nametao je svoju ideologiju svim svojim saveznicima. Prvi mu se pridružio Benito Mussolini.
Mussolini je okrenuo leđa talijanskom Velikom Orijenta koji ga je stvorio, shvativši da puno
više može dobiti u paktu s Hitlerom nego od svojih engleskih mentora. Uskoro im se
priključuje i Japan te dolazi do osnivanja Trojnog pakta. Zanimljivo je da Hitler nije cijenio
samo bijelu, arijevsku rasu, već se izuzetno divio japanskoj žutoj rasi. Bio je oduševljen
japanskom ratničkom hrabrošću, a još je više poštivao japanski narod jer u Japanu židovski
elitisti nikako nisu mogli sprovesti svoju dominaciju, čak se ni približiti gospodarskim,
bankarskim i medijskim strukturama. Vjerovao je da Židovi u Japanu vide zadnju neosvojenu
utvrdu koju nikako ne mogu osvojiti iznutra, nego će je pokušati osvojiti izvana.
Židovsko-masonski vlastodršci u SAD-u, Harold Ickes, sekretar FDR-a, Henry
Morgenthau, američki ministar trezora, Eugene Myer, finacijer, javni službenik i vlasnik
Washington Posta (danas je vlasnik njegov unuk) i ostala braća rade isti scenarij kao kad su
SAD ušle u Prvi svjetski rat. Protivnici rata u SAD-u bili su u golemoj većini jer nisu htjeli da
milijuni Amerikanaca stradaju u ratu za cionističko-engleske interese, a među njima se
posebice isticao slavni američki pilot Charles Lindbergh. FDR je isplanirao kako uvući SAD
u rat. Japanu je uveden potpuni embargo na uvoz nafte, znajući da će se na taj način
isprovocirati Japan. Prema kasnije utvrđenim dokazima, FDR je znao kada će točno Japan

121
napasti Pearl Harbor, ali nije ništa poduzimao jer su bile potrebite tisuće mrtvih Amerikanaca
kako bi se definitivno uvjerila američka javnost da je nužno poći u rat. 67

Na ljutu ranu - ljuta trava

Pošto se na Radićevom grobu zakleo da će osvetiti njegovu smrt, narodni zastupnik u

beogradskom parlamentu i prvak Hrvatske stranke prava, zagrebački odvjetnik dr. Ante
Pavelić, po proglašenju Aleksandrove diktature odlazi u emigraciju. Nakon boravka u Beču i
Sofiji nastanjuje se u Italiji. U Sofiji se hrvatska delegacija na čelu s Pavelićem i dr.
Gustavom Perčecom sastala s revolucionarnom makedonskom organizacijom VMRO glede
zajedničke borbe hrvatskog i makedonskog naroda u rušenju zloglasne Kraljevine.
Pobješnjeli kralj Aleksandar organizira u Beogradu suđenje u odsutnosti Paveliću i Perčecu i
sud ih po hitnom postupku osuđuje na smrt. Dana 1. rujna 1929. godine dr. Pavelić iz
emigracije predaje Memorandum Društvu naroda u kojem ističe kako je hrvatski narod
neprekidno na izborima dokazivao da se ne odriče prava na samoodređenje. Za
samoodređenje se borio miroljubivim i zakonskim sredstvima, izbjegavajući oružane sukobe
jer je bio duboko uvjeren da je mir najveće dobro čovječanstva. Međutim, Srbija
onemogućuje hrvatskom narodu da se posluži legitimnim pravom svakoga naroda na
samoodređenje, postupajući s Hrvatskom kao s osvojenom neprijateljskom zemljom. Pa-
velićev primjer slijedili su i pripadnici HSS-a, Juraj Krnjević i August Košutić, poslavši
slične memorandume Društvu naroda.
Masonska organizacija Društvo naroda potpuno se oglušila na vapaj za pomoć ropskom
hrvatskom narodu, i samo je dala mig kralju Aleksandru da nastavi sa što žešćim terorom.
Kralj Aleksandar, koji je jednostavno bio “opsjednut” time da je monarh velike kraljevine i
stoga mu ni na kraj pameti nije bilo da se odrekne hrvatske i slovenske zemlje na račun
Velike Srbije, još je 1929. godine pozatvarao trideset hrvatskih intelektualaca, a 1930. godine
proveden je sudski postupak protiv 21 hrvatskog mladića. Među žrtvama posebno je mjesto
imao Stipe Javor, zatim Marko Hranilović, Mijo Babić, Josip Zrnek, Blaž Đogić, Avdo
Ibraković i mnogi drugi. Poslije žala hrvatskih očajnika Društvu naroda, četrdesetak članova
HSS-a na čelu s dr. Vlatkom Mačekom osuđeni su na dugogodišnje zatvorske kazne: Ilija
Bernardić na 15 godina, Cvjetko Hadžija na 5 godina, Martin Franekić na 8 godina, Stjepan
Mateković i Filip Paver na 10 godina itd. Samo u prvih osamnaest mjeseci šestosiječanjske
diktature ubijeno je 76 osoba, a vođeno je 69 političkih parnica u kojima su tri osobe osuđene
na smrt, a 320 na dugogodišnje zatvorske kazne. 68
U Dalmatinskoj ulici u Zagrebu 18. veljače 1932. godine u organizaciji i pod zaštitom
policije izveden je atentat na dr. Milana Šufflaya, hrvatskog povijesnika, književnika,
političara i znanstvenika svjetskog ugleda. Godinu dana poslije po izravnoj naredbi iz
Beograda, prema istom scenariju u zagrebačkoj Ilici izvršen je atentat na hrvatskog
književnika i odvjetnika dr. Milu Budaka. Na sreću, dr. Budak je prebolio ozlijede i slijedeće
godine izbjegao u emigraciju. Dana 14. srpnja 1933. godine ubijen je u Dugom Selu
potpredsjednik HSS-a Josip Predavec, a 3. rujna iste godine nađen je umoren u svom stanu na
Tuškancu hrvatski znanstvenik, publicist i pisac dr. Ivo Pilar, itd. Srpske krvave kohorte
sijale su smrt diljem Hrvatske, a sa dičnog masonskog Zapada niti jedno službeno

67
Dr. Albert D. Pastore: Čudnije od fantazije, poglavlje 4., http://www.opfn.org/apfn/WTC STF.htm
68
Nedjeljko Kujundžić: Hrvati u stoljeću smrti, H. P. P. Zagreb, 2000., str. 55. i 56.

122
upozorenje, niti bar formalno uljuđeno negodovanje, jer Hrvati su narod koji se kao narod
mora istrijebiti.
Odgovor na Aleksandrovu diktaturu jedino je mogao stići iz emigracije, gdje su se
okupljali hrvatski domoljubi, frankovci i pripadnici progonjenog desnog krila HSS-a. Pavelić,
pobjegavši pred uhićenjem, već se početkom 1929. godine povezao s emigrantskom
skupinom generala Sarkotića i dr. Ivice Franka koja se nakon Prvog svjetskog rata nalazila u
Mađarskoj i Austriji. Oko dr. Pavelića kao legitimnog narodnog zastupnika glavnog grada
Hrvatske i prvaka Stranke prava počinje se stvarati vodstvo naprednog, revolucionarnog i
opravdanog pokreta u borbi za slobodu potlačenog hrvatskog naroda. U Belgiji 1930. godine
Pavelić osniva Hrvatski savez koji je trebao udružiti sve Hrvate emigrante u Europi, a u
Južnoj Americi iz istog razloga Branimir Jelić osniva društvo Domobran. Pavelić i Perčec 1.
lipnja 1932. godine, uz dopuštenje talijanskih vlasti, u Italiji osnivaju oslobodilački pokret
Ustaša (Ustaše - hrvatska revolucionarna organizacija - UHRO) kao vojnu organizaciju.
U emigraciji su ustaše organizirali svoje prebivališne logore najprije u Mađarskoj (Janka
Puszta, Nagy Kanizsa), a kasnije uz pomoć Mussolinija i u Italiji (Bovigno, Brescia, Borgo
Val di Taro, Lipari). Postupno se počinje stvarati i vodstvo Ustaškog pokreta koje počinje
okupljati i ekonomske emigrante. Osim dr. Pavelića najuže vodstvo Ustaša činili su: Ivan
Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka kao duhovni vođa emigracije, dr. Andija
Artuković, dr. Mladen Lorković, dr. Stjepan Perić, Vlado Singer, dr. Mile Budak, Eugen
Dido Kvaternik itd. Isključivi cilj tog oslobodilačkog pokreta bio je osloboditi hrvatski narod
od tuđinskog jarma i osnovati samostalnu državu Hrvatsku. Državu je nužno ostvariti svim
sredstvima jer je prošlo vrijeme jalovog i bezuspješnog pregovaranja sa velikosrpskim
osvajačima. Njihovo geslo u borbi za neovisnu Hrvatsku je bilo: “Na ljutu ranu - ljuta
trava.”
Grupa hrvatskih emigranata, članova Ustaškog pokreta 7. rujna 1932. godine napala je
zloglasnu žandarmerijsku postaju u Brušanima (poznato kao Lički ili Velebitski ustanak).
Ustanici su pristigli preko Zadra, koji je pripadao Italiji, digli u zrak žandarmeriju i u kratkom
vremenu osvojili su čitav teritorij do Perušića. Obećana vojna pomoć od Mussolinija nije
došla pošto je u zadnji čas interveniralo francusko masonstvo preko talijanskog masonstva na
Mussolinija koji je u to vrijeme još bio pod znatnim utjecajem talijanskog Velikog Orijenta.
Dobro organizirani ustanici morali su se povući, dok su se Aleksandrovi orjunaši osvećivali i
naslađivali nad nedužnim pukom. Tada je dr. Pavelić po nalogu autokratskog kralja Alek-
sandra drugi puta osuđen na smrt.
Zanimljivost ovog ustanka je što su ustanak zdušno podupirali članovi Komunističke
partije, jer i Kominterna je Jugoslaviju nazivala tamnicom naroda i zagovarala njeno rušenje.
Nije bio rijedak slučaj da su se na istim političkim linijama nalazili komunisti i simpatizeri
Ustaškog pokreta, poglavito u kaznionicama, gdje prijateljuju i međusobno si pomažu.
Međutim, komunisti su vrlo brzo pod utjecajem moskovske središnjice iznevjerili svoju
nacionalnu orijentaciju. To je logično ako znamo da se masonstvo i komunizam dogmatski
nalaze na internacionalnoj i protukršćanskoj liniji i borbi protiv svih malih naroda koji teže za
oslobođenjem i stvaranjem vlastite države. Komunizam je čedo masonerije, masonski čistač i
filter svakog naroda koji odbacuje svaku metafiziku kao pečat rezignacije, a vjeruje u goli
materijalizam i sveopću kulturu ovoga svijeta.

123
Doktrina Ustaškog pokreta

Apsolutno se može potvrditi da nije bilo nikakvog antisemitizma niti u načelima

Ustaškog pokreta niti u njegovom djelovanju. Ustaški pokret je čak bio naglašeno
filosemitski, ne samo zbog predsjednika Čiste stranke prava dr. Josipa Franka od kojega
potječu korijeni ustaškog pokreta, već i zbog čitave elite Židova i polužidova u samom vrhu
pokreta. Svakako su najutjecajniji Židovi u pokretu bili: Vlado Singer koji je rođen i odgajan
kao Židov, a kasnije je u NDH vodio obavještajni odjel Glavnog ustaškog stana; Ivo Korsky,
jedan od ideologa Ustaškog pokreta, a za vrijeme NDH-e bio je sudac Kotarskog suda u
Osijeku i vijećnik Sudbenog stola; zatim prvaci pokreta Ivan Frank, Srećko Kremzier,
Krunoslav Vilček, Viktor Gutman, Stipe Mosner i mnogi drugi. Osim toga supruga dr. Ante
Pavelića, Mara, imala je židovske krvi; Eugen Dido Kvatetrnik bio je polužidov pošto je
njegov otac pukovnik i slavni vojskovođa Slavko Kvaternik bio oženjen kćerkom pokrštenog
Židova Josipa Franka, a i sam je Dido bio oženjen Židovkom itd.
U vojsci Nezavisne Države Hrvatske među mnogim vojnicima i časnicima židovskog
podrijetla bilo je i 28 generala Židova: Hinko Alabanda, Ladislav vitez Aleman, Edgar
Angeli, Emanuel Bailey, Oton Ćuš, Julio Fritz, Josip Gamberger, Ferdinand pl. Halla,
Dragutin Helbich, Đuro Isser, Oskar Kirchbaum, Rudolf Kraus-Tudić, Rikard Kubin, Josip
vitez Metzger, Milan Miesler, dr. Milan pl. Praunsperger, Julio Resch, Dragutin Rumler,
Julio Sach, Julio Simonović, Nikola vitez Steinfel, Ivan Šarnbek, Ivo vitez Šnur, Josip
Scholtz, Kvintijan Tartaglija, Rudolf Wanner, Mirko vitez Zgaga i Božidar Zorn. 69
Valja zamijetiti i to da su od šest hrvatskih generala koji su na Bleiburgu pregovarali sa
“saveznicima” samo trojica bili čiste hrvatske krvi, dok je jedan bio čistokrvni Židov. Osim
toga, među pogubljenim hrvatskim vojnicima na Bleirbuškom polju i Križnom putu bilo je
2500 stradalih Židova.
Sve to ukazuje na dvije činjenice. Jedna je ta da ustaški pokret ni u kom slučaju nije
zamišljen kao rasistički, fašistički ili nacistički. Znakovito je to da je ustaška vlast
neposredno nakon proglašenja NDH zabranila rad Govedićeve Hrvatske
nacionalsocijalističke stranke. Pavelić je tek pod pritiskom Hitlerove Njemačke uveo rasno
zakonodavstvo. Tu svoju pogrešku, prema pisanju židovskog povjesnika Leona Urisa,
ustaško je vodstvo odmah ublažilo prihvaćanjem zakona o “počasnom arijevstvu”. Vlasti
NDH su u prvim godinama rata i drugim načinima pokušale izbjeći dosljednu primjenu tih
zakona, trudeći se pronaći najraznovrsnije oblike mimikrije kako bi spasili što više nedužnih
Židova, ali nakon dolaska Himmlera u Zagreb u ljeto 1943. godine i njegovog nezadovoljstva
“rješavanjem židovskog pitanja u Hrvatskoj”, ustaške vlasti su pooštrile svoj odnos prema
Židovima te vršili deportaciju Židova u Njemačku. Ako usporedimo odnos ustaških vlasti
prema Židovima s primjerice vishyjevskom vladom maršala Philippea Petainea u
neokupiranom dijelu Francuske, vlašću Strjelastih križeva Ferenca Szalasija u Mađarskoj,
četničkom strahovladom u Nedićevoj Srbiji, gdje je Beograd kao jedini glavni grad pod
kontrolom fašističkih ili nacističkih vlasti već u svibnju 1942. godine bio u potpunosti
očišćen od Židova i “ponosno” nosio ime Judenfrei, itd., razvidno se uočava da je svuda
postupak prema Židovima bio kudikamo radikalniji, okrutniji i drastičniji. Ali, tko danas za
antisemitizam optužuje francuski, mađarski ili srpski narod... 70
Druga je nepobitna činjenica da su se u Ustaški pokret infiltrirali mnogi masoni iz
zakutne Velike lože Libertas. Razvidno je da je loža Libertas bila utočište hrvatskih

69
Vjenceslav Topalović: Srednja Bosna - ne zaboravimo Hrvatske žrtve 1941.-1945./ 1991.-1995.
70
Emil Čić: Povijest hrvatskih neprijatelja, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2002., str. 268.i 269. i Dubravko
Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 115. i 125.

124
domoljuba, kao i Židova koji su postajali židovski Hrvati te su se s ostalim hrvatskim
masonima suprotstavljali velikosrpskom antisemitizmu. Ali među njima je bilo i puno
provokatora, unitarista, britanskih doušnika itd., koji su se vješto zakrinkali krinkom
hrvatskog nacionalizma. Tako prema pisanju beogradskog protumasonskog lista Novi Balkan
1934. godine stoji da se u redovima Velike lože Libertas “okupili ekstremni frankovački i
crno-žuti elementi da se sakriju masonskom maskom za nevidljivi rad. Oni su kroz vezu preko
Pešte tražili vezu sa ložama u Londonu i kao političku pozadinu su postavili: Nezavisna
Hrvatska država.” Svakako je konstatacija Novog Balkana malo pretjerana, ali među
članovima ustaškog pokreta sasvim sigurno je bilo masona (vojskovođa Slavko Kvaternik i
njegov sin Eugen Dido Kvaternik pripadali su jednoj od loža pod zaštitom Velike lože
Libertas), od kojih i jedan dio ubačenih po nalogu britanskog masonstva.
Znakovito je da su se ustaške vlasti izuzetno blago odnosile prema slobodnim zidarima,
što je bilo u izrazitoj suprotnosti od tadašnjih autokratskih režima, primjerice nacizma. Iako
je masonstvo bilo formalno zabranjeno, svi uhićeni masoni prigodom uspostave ustaške vlasti
u NDH, vratili su se 6. travnja 1942. godine iz kaznionice u Staroj Gradišci te su nesmetano
nastavili raditi na svojim prijašnjim radnim mjestima tijekom čitavog rata, i oni hrvatsko-
domoljubne orijentacije (Julije Benešić, Antun Bonifačić itd.), kao i oni unitarističko-
jugoslavenske orijentacije (Antun Barac, Grga Novak, Gustav Krklec itd.). Neki masoni
gospodarstvenici (Stanko Švrljuga, Branko Pliverić i dr.) su usko surađivali sa vlastima
NDH. 71
Osim toga poznato je da je ministar u vladi NDH dr. Miro Puk primao stalno u posjete
poznate zagrebačke masone kao i utjecajnog Židova Teodora Grunfelda, što potiče sumnju u
njegovu svezu s masonstvom. Dio masona je za vrijeme NDH napustio zemlju (kipar Ivan
Meštrović otišao je u Švicarsku) ili se priključila Titovim partizanima gdje su zauzimali
visoke funkcije u komunističkoj hijerarhiji. Tako je umreženo hrvatsko masonstvo koje se
raspršilo među sukobljenim sudionicima u Drugom svjetskom ratu bilo ključni čimbenik
propasti NDH. O tom fenomenu se danas malo govori, a očito je da su Englezi preko
masonstva imali izvrsne veze, ne samo s mnogima iz državničke vladajuće strukture, nego i s
hrvatskom vojskom. Međutim, britanskom Okruglom stolu nije bilo nimalo stalo da svoj
utjecaj iskoriste kako bi NDH stavio na stranu saveznika, već naprotiv, njima je strateški
smetala hrvatska država. Stoga dr. Ante Pavelić nije imao nikakve šanse da očuva hrvatsku
državu, njegovom narodu je englesko masonstvo namijenilo Bleiburg.

Atentat na Aleksandra Karađorđevića

Iako je masonski Zapad blagonaklono gledao na zločinačku Aleksandrovu represiju nad

poniženim hrvatskim narodom, jedan sasvim drugi događaj okrenuo je taj Zapad protiv svog
brata Aleksandra. Budući da se kralj Aleksandar osjećao kao autokrat jedne velike države na
geopolitičkom križištu, dojadilo mu je da njegova država bude satelit masonske Francuske.
Dolaskom nacionalsocijalizma na vlast u Njemačkoj Aleksandar nije skrivao svoje simpatije
za Hitlera. Aleksandar se već 1933. godine tajno sastao s najvišim nacističkim uglednicima i
inicira gospodarsku suradnju Jugoslavije s Njemačkom. Aleksandrovo približavanje Hitleru
izazvalo je pravo ogorčenje u masonskim središtima, Londonu, Parizu i Pragu. Poglavito je
najveći šok bio u Francuskoj s kojom je Jugoslavija još 1927. godine imala potpisan ugovor o
“vječnom prijateljstvu”.

71
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 239. i 343.

125
 Omča oko Aleksandra postupno se plela. Hrvatski mason Ivan Meštrović, obilazeći
europske prijestolnice, vidio je u tome šansu da se pritiskom na Aleksandra koji više nije
nedodirljiva osoba, i odvraćanja od njegovog političkog skretanja Trećem Reichu, riješi i
hrvatsko-srpski spor oko Jugoslavije. Meštrović je istakao da mu je njegov prijatelj, brat Jan
Masaryk (sin T. G, Masaryka i čehoslovački poslanik u Londonu) doslovce rekao: “Srpska
nadutost i Aleksandar upropastiće i sebe i nas.” Masaryk je priznao Meštroviću plan prema
kojemu će Čehoslovačka kao saveznička zemlja i kao saveznica Jugoslavije uzeti inicijativu
za jedan češko-francusko-engleski energični korak u Beogradu, uz konstataciju: “Ili
Aleksandrova glava, ili propast vaše i naše zemlje, kao i saveznica.” Likvidaciju Aleksandra
spominjala je i jedna pariška loža; zatim mason Edvard Beneš zbog Aleksandrovog
podcjenjivačkog odnosa prema Maloj Antanti; velikosrbi zbog toga što je Aleksandar bolje
volio Jugoslaviju nego bilo kakvu Srbiju; jugoslavensko masonstvo jer je Aleksandar želio
pronaći sporazum s Katoličkom crkvom (jasno da Katolička crkva nije nasjela na tu podvalu)
naglo odbacivši masonsko protukatoličko stajalište i udaljivši se od kombinacije s Hrvatskom
starokatoličkom crkvom, kao i od Srba katolika koji su od njega tražili da imaju svoju poseb-
nu katoličku crkvenu organizaciju i svoga poglavara Primasa Serbiae; a poglavito britanska i
francuska Velika loža zbog Aleksandrove izdaje. Prema Meštrovićevom priopćenju Alek-
sandar mu je priznao da je bio mason, ali da je “istupio”, iz čega je Meštrović zaključio da bi
Aleksandar čak progonio masone u Jugoslaviji da je ostao živ. 72
Nadasve, kraljevu smrt je želio i Ustaški pokret. U listu Ante Pavelića Nezavisna
Hrvatska Država 16. travnja 1934. godine objavljena je rezolucija i apel Centralnog
Hrvatskog Saveza u Seraingu (Belgija) sa sastanka od 3. travnja 1934. godine, u kojoj se
proglašava Aleksandra krivim za smrt Stjepana Radića, kao i za sve druge hrvatske žrtve.
Aleksandar Karadordević osuđen je zajedno s cijelom beogradskom vladom i svim
beogradskim sluganima na kaznu smrti, što ustaše trebaju izvršiti u najskorije vrijeme.
Nepobitna je činjenica je dr. Pavelić povjerio zadatak izvršenja atentata na Aleksandra
Karađorđevića Eugenu Didi Kvaterniku. Dido je bio glavni organizator pripremanog atentata
na Aleksandra prigodom njegovog posjeta Marseillesu 9. listopada 1934. godine. Kralja je
ubio pripadnik VMRO-a Vlado Georgijev Černozemski (Veličko). On je s pripadnikom
Ustaškog pokreta Ivanom Rajićem tvorio jednu terorističku grupu u Marseillesu, dok su
Zvonimir Pospišil i Mijo Kralj kao druga grupa čekali kralja u Parizu ako atentat u
Marseillesu ne uspije. Nekoliko je zanimljivosti vezano uz atentat. Svi atentatori, kao i
njihovi pomagači došli su u Francusku s krivotvorenim čehoslovačkim putovnicama. Mjere
sigurnosti u Marseillesu nisu bile ni približno onakve kakve bi trebale biti prigodom dolaska
stranog državnika, bile su gotovo simbolične iako je bilo naznaka da će se izvršiti atentat na
jugosalavenskog kralja. Zadužen za sigurnost Aleksandra bio je francuski ministar unutarnjih
poslova Albert Sarraut, veliki masonski odanik.
Prema mnogim svjedočenjima Pavelić je četiri dana prije dolaska Aleksandra u
Marseilles odustao od atentata i sa svojom odlukom upoznao Didu Kvaternika koji je već bio
u Francuskoj. Razlog je bio Mussolinijev govor u Milanu 5. listopada 1934. godine, u kojem
je Mussolini ponudio ruku pomirnicu kralju Aleksandru nakon njegovog političkog zaokreta.
Osim toga navodno je i Mussolinijeva OVRA tražila od Pavelića da obustavi izvršenje
atentata. Na opće iznenađenje Pavelića i Mussolinija atentat je ipak izvršen. Koga je to Dido
Kvaternik više slušao od svoga poglavnika? U svakom slučaju zločinački kralj je ubijen.
Mnogi su željeli njegovu smrt, a Pavelić i Ustaški pokret ostat će zabilježeni u povijesti kao
organizatori i izvršitelji atentata. 73

72
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 251., 252. i 267.
73
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 256., 262., 265.

126
Antikatolicizam jugoslavenskog masonstva uoči Drugog svjetskog rata

Pošto je hrvatski mason Toni Schlegel predložio kralju Aleksandru da zavede diktaturu,
a ovaj to učinio 6. siječnja 1929. godine, hrvatsko masonstvo doživljava novi uzlet. U Splitu
se 29. svibnja 1929. godine utemeljuje loža Pravda, a u Zagrebu iste godine osnivaju se nove
lože Perun, Neptun i Ruđer Bošković. Dana 23. siječnja 1932. godine u Zagrebu je osnovana
još jedna, od Velike lože Jugoslavije nezavisna, mješovita muško-ženska loža Pitagora.
Predsjedavajući osnivačke skupštine bio je Veljko Tomić, a perovođa je bila Valerija Maye-
rhoffer. Ostali članovi lože su postali: Hotko Davorin, Jelisava Vavra, Milica Gradišnik,
Mihela Šramp, Milan Reiching, Ivan Mozes, Milan Hojka, Milica Suden, Milena Šišić i
Margita Schmudek.
Masonstvo u Hrvatskoj poslužilo se još jednim svojim proizvodom, rotarijanstvom, kako
bi preko Rotary klubova imalo upliv i one pore društva gdje kao masonstvo nije moglo u pot-
punosti dominirati: sveučilištima, Matici hrvatskoj, športskim klubovima, pjevačkim i
folklornim društvima, Crvenom križu, Jadranskoj straži, knjižnicama, humanitarnim
ustanovama, itd., te što je posebice bilo bitno, u crkvenim općinama. Rotary klub kao
značajnije “društvo kćer” svjetskog masonstva osnovano je 1905. godine u Chicagu gdje mu
je i danas sjedište, dok je generalno tajništvo za Europu u Zurichu. Značajke rotarijanskog
programa je njegovanje multikulturalnosti, sinkretizama i sekularizacije društva. Ono se
nadalje u svom programu osvrće na opći boljitak čovječanstva te služenje međunarodnim
interesima i boljem sporazumijevanju među ljudima. Obično se iz tih apstraktnih formalnih
fraza ništa konkretno ne može zaključiti. Česi su u Austrougarskoj Monarhiji bili najvatreniji
sljedbenici rotarijanstva te su ga oni prenijeli na prostore bivše Jugoslavije. Karakteristika
rotarijanstva je da većina članova nisu masoni (masoni su obično samo glavni članovi), tako
da nisu ni svjesni svoga iskonskog poslanja. To su obično sebeljubivi ljudi koji se pod motom
određenog filantropizma nadahnjuju svojim osobnim probitkom. Ti pomno odabrani, tzv.
kontrolirani ljudi masonstva, koji su u javnosti prikazivani kao veliki dobročinitelji nekih
minornih pojava, ustvari su prostodušni slugani daleko “uzvišenijih ciljeva”. Danas tih
kontroliranih rotarijanaca u svijetu ima oko milijun i dvjesto tisuća, u više od trideset tisuća
klubova.
U Zagrebu je Rotary klub, kao pripomoćno udruženje masonstvu, osnovan 15. veljače
1929. godine. Svečanu inauguraciju je izvršio Josef Schulz, guverner Rotary Internationala
za distrikt Čehoslovačku. Treba istaći da su prvi pioniri zagrebačkog rotarijanstva, kao glavni
organizatori osnivanja kluba te kasnije kao vodstvo kluba, bili isključivo masoni: Edo Mar-
ković, dr. Vladimir Leustek, dr. Radovan Alaupović i dr. Frane Hanaman. Nakon osnutka,
Rotary Club Zagreb imao je dvadeset i pet članova (jedan od poznatijih je bio Ivan
Meštrović), ali je članstvo stalno raslo. Na poticaj iz Zagreba uskoro se osnivaju rotarski
klubovi u Osijeku, Sušaku, Varaždinu, Splitu itd.
Ono što je karakteriziralo hrvatsko masonstvo je sve veći antikatolicizam. Čak i oni
masoni koji su rođeni kao katolici postali su strastveni antikatolici. To nije čudno pošto su
hrvatski masoni naučili služiti tuđim političkim režimima u Rimu, Pešti, Parizu, Londonu i na
kraju Beogradu, a čitavo međunarodno masonstvo je u katolicizmu vidjelo zadnji bedem u
borbi za duhovnu prevlast u svijetu. Katolicizam je nakon Listopadske revolucije u Rusiji,
kada je pravoslavlje prestalo biti bitan međunarodni čimbenik, ostao zadnji ozbiljan rival
okultnom masonstvu. Na jednom predavanju zagrebačke lože Pravednost jasno su se istakla
univerzalna masonska načela. U tim načelima Biblija se u masonskim ložama može naći
samo kao simbol židovsko-kršćanske baštine, kao simbol ideje koja vodi od zemaljskog k
nadzemaljskom i od koje se treba ograditi od svega onoga što je njoj dogmatsko. Jer istina je
samo jedna i ona je svojina sviju vjera koju svaka vjera svojata za sebe. Nadalje se ističe u

127
načelima: “Simbol zajedničkog vjerovanja gotovo svih generacija čovječanstva da postoji
iznad nas jedno nevidljivo biće koje upravlja Vasionom, da postoji Zeus, Jehova, Alah, Perun
i Hrist, da postoji naš Neimar sviju svjetova, da postoji Gospod našeg vječnog Istoka.”
Svoju doktrinu masoni su katkada javno iznosili. Milan Marjanović je svoje masonsko
vjerovanje ispovjedio u odi masonske religije pod naslovom Religija relativizma gdje dio
teksta glasi: “Ja Stvor i Stvaralac, od svega obuhvaćen i sveobuhvatan! Sad znam zašto su u
Raju Zemaljskom bila dva stabla: Stablo Spoznanja i Stablo Života. Jesti od jednoga bio je
grijeh, koji je donosio prokletstvo. Nu jesti od obadva bio je put do toga, da budemo kao i
Bog!” U hrvatskoj loži Perun također je isticano kako ezoterički rad lože zadovoljava... U
službenom glasilu Velike lože Jugoslavije, Šestaru, koji je izlazio u Zagrebu u strogo
kontroliranom ograničenom broju primjeraka, a koji se osim rigidnog antikatolicizma bavio i
programom kako da masonska braća zauzmu i ona istaknuta mjesta u društvu koja još nisu
osvojila, također se isticao i gnostički element u masonstvu. Zanimljivo je da je i pored svih
mjera opreza jedan primjerak svakog broja Šestara Marko Hranilović, radnik u tiskari, uspio
ukrasti i proslijediti Paveliću ili Perčecu.
Protiv Katoličke crkve poglavito se isticao Veliki besednik Velike lože Jugoslavije,
Damjan Branković. Branković je pri osvećenju masonske lože Vojvodina u Bečkereku (danas
Zrenjaninu) 25. travnja 1931. godine istakao: “Prosvećeno i u filosofske sisteme produbljeno
katoličko svećenstvo, moraće najzad uvideti, da im mi nismo lični protivnici. To su sukobi
dvaju svetova, dve epohe, dveju koncepcija. Netko će u toj istoriskoj i đinovskoj borbi morati
podleći...” Branković je na godišnjoj skupštini Velike lože Jugoslavije u Somboru 24. travnja
1932. godine iznio konkretno stajalište masonstva prema Katoličkoj crkvi. On je ponovio
zahtjev da se crkvena imanja stave pod udar agrarne reforme, da se ukine vjeronauk u
školama, da se u Jugoslaviji proglasi samostalna Katolička crkva, da se uvede obvezatan brak
za katolički kler, itd. Kada je uredništvo Katoličkog lista došlo do mnogih Brankovićevih
govora, Branković se obratio, ne samo Katoličkom lista, već i nadbiskupu Baueru, riječima:
“...zašto je našoj jugoslovenskoj katoličkoj crkvi potrebito, da svog vrhovnog poglavicu traži
u inostranstvu, među talijanskim biskupima i da ga dekretuje za Hristova izaslanika...”
Branković se sa sličnim objedama obratio 1933. godine i uredništvu katoličkog
antimasonskog glasila Hrvatskoj straži. Veliki besednik je u svojim antikatoličkim ispadima
uvijek volio naglašavati kako njegove izjave zdušno podupiru hrvatski masoni pa je tako i na
skupštini Velike lože Jugoslavije, u Vršcu 23. travnja 1933. godine naglasio: “Treba da osta-
ne zabeleženo u analima naše povesnice, da su borbu protiv klerikalizma tražila u prvom
redu zagrebačka braća.” 74
Na protumasonskoj liniji u Hrvatskoj su se posebice isticali prof. Đuro Ljubić, Marije
Matulić, Janko Šimrak i Ivo Bogdan. U redovima Katoličke crkve najviše se zalagao protiv
masonstva Alojzije Stepinac, tada još nadbiskup-koadjutor. Stepinac je u svom dnevniku od
30. svibnja 1934. godine napisao: “U Jugoslaviji vlada danas masonerija. Na žalost, i u srcu
hrvatskog naroda u Zagrebu ugnjezdila se ta paklena družba, leglo nemorala, korupcije i
svakog nepoštenja, zakleti neprijatelj crkve katoličke i hrvatskog naroda. Bez znanja i
odobrenja masonerije ne može niko doći na uplivni kakav položaj. Nije šala uhvatiti se u
koštac a ipak se mora u interesu crkve, naroda hrvatskog i same države Jugoslavije ako misle
i dalje egzistirati. Jer, ovo nasilje koje danas vlada, podržava masonerija.”
Srpska pravoslavna crkva po pitanju masonstva službeno se držala po strani. Ona je bila
neutralna, a svom kleru nije branila da budu članovi masonskih loža. Čak su nekoliko pra-
voslavnih episkopa bili masoni. U toj su se crkvi najnormalnije obnašali pogrebi masona, a na
tim pogrebima masoni su pokojnicima javno držali govore. Međutim, zahvaljujući utjecaju

74
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 235., 278., 280., 289., 290., 292. i 399.

128
ruskog visokog klera koji su u Jugoslaviju došli kao izbjeglice i koji su znali da je
boljševizam djelo masonstva, postupno se među dijelom srpskog pravoslavnog klera mijenjao
odnos prema masonstvu. Svakako je najveći utjecaj na Srpsku pravoslavnu crkvu imao i
otklon jugoslavenske vlade od masonskih država i njeno približavanje Njemačkoj i Italiji.
Nakon ubojstva kralja Aleksandra ništa se nije izmijenilo u jugoslavenskoj vanjskoj
politici. Umjesto malodobnog kralja Petra II. vlast je preuzelo Namjesništvo na čelu s
knezom Pavlom Karađorđevićem. Prigodom smrti kralja Aleksandra u svim jugoslavenskim
ložama koje su radile pod zaštitom Velike lože Jugoslavije održani su žalobni radovi.
Međutim, sve više dolazi do raznih napadaja na masonstvo te masonska braća pojačavaju
tajnost svoga rada. 75
Osim rastućeg antimasonstva, u Srbiji dolazi do žestog uzleta antisemitizma u
fašističkim pokretima (Jugoslovenska akcija, Jugoslovenski narodni pokret Zbor, itd.) koji su
osnovani još ranih tridesetih godina kao potpora Aleksandrovoj diktaturi. Posebice se
povećao val antisemitizma nakon dolaska Hermana Goringa na pogreb kralja Aleksandra,
gdje je Goring s ushićenjem dočekan među srpskim fašistima. Židovska braća pojačavaju
svoj tajnoviti rad u masonskim ložama, a 1934. godine osnivaju i novu židovsku ložu u
Osijeku, Menorah pod brojem 1169. Kuriozitet ove lože je da se na prijedlog dr. Lavoslava
Šika odstupilo od dotadašnje prakse da židovskim ložama daju nežidovska imena. Za velikog
majstora lože izabran je advokat dr. Josip Horn, dok su ostali članovi lože bili: liječnik dr.
Edmund Altman, tvorničar kapa i odora Bela Herman, nadrabin dr. Simon Ungar, veletrgovac
Bernardo Klein, liječnik dr. Karlo Weismann, trgovac Žiga Wollner, građevinski poduzetnik
Ljudevit Freundlich, suvlasnik Wilheim et Boskowitz Huko Boskowitz itd.
Konačno je jugoslavenska vlada 15. srpnja 1935. godine potpisala s Vatikanom
konkordat kojime bi se uredili odnosi između Kraljevine Jugoslavije i Vatikana, a Katoličkoj
crkvi omogućila ista prava kao i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Konkordat su s jugoslavenske
strane trebali ratificirati Narodna skupština i Senat. Veliku borbu protiv potpisivanja
Konkordata vodili su jugoslavenski masoni i Srpska pravoslavna crkva. Masonsko vodstvo
svoj gnjev je iskaljivalo u mnogim časopisima i tiskanim knjižicama, upozoravajući vladu da
će se potpisivanjem konkordata ugroziti srpstvo i pravoslavlje, kao i suverenitet
jugoslavenske države. Posebice su se isticali masonski antiklerikalci: Lujo Baković, Jovo
Banjanin, Niko Bartulović, Marko Kostrenčić, Viktor Novak, Ivan Ribar, Ljubomir Tomašić
itd. Masonskoj braći se pridružio promasonski kler u Srpskoj pravoslavnoj crkvi: patrijararh
Varnava (Petar Rosić), episkopi Irinej Đorđević, Nikolaj Velimirović i mnogi drugi.
Konkordat se ipak ratificirao u Narodnoj skupštini. Tom prigodom su u Beogradu izbile
velike demonstracije koje su se pretvorile u oružanu pobunu uperenu protiv vlade Kraljevine
Jugoslavije i Katoličke crkve. Senat nakon tih nemilih događaja nije ratificirao potpisivanje
konkordata s Vatikanom. Na taj način završena je konkordatska borba u kojoj je vlada
Kraljevine Jugoslavije kapitulirala pred Srpskom pravoslavnom crkvom, odnosno pred
masonskim vodstvom. Rezultat toga je bio da su tada gotovo svi hrvatski katolici shvatili da
su neravnopravni građani u toj nakaznoj tvorevini. Katolički kler nije skrivao duboko
razočarenje te je konačno počeo, sasvim opravdano, radikalizirati svoje političke stavove.
Zadnja loža koja je utemeljena u Hrvatskoj prije Drugog svjetskog rata bila je loža
Bratstvo iz Zagreba. Radila je pod zaštitom Velike lože Jugoslavije, a prvi joj je starješina bio
Radoslav Horvat. Po sili zakona prestale su raditi sve lože pod zaštitom Velike lože
Jugoslavije 5. kolovoza 1940. godine. Bilo je očito da se zabrana radu masonstva donosi
samo iz taktičkih razloga, kao jedan formalan čin iz obzira prema Hitlerovoj Njemačkoj.
Masonska braća su itekako ostala aktivni čimbenik u svim odlučujućim političko-

75
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 295. i 299.

129
ekonomskim strukturama gdje će imati presudnu ulogu kako za vrijeme rata na sukobljenim
stranama, tako i poslije rata u stvaranju još zlopatničkije Titove Jugoslavije. Svi arhivi iz
hrvatskih loža pod zaštitom Velike lože Jugoslavije preneseni su u Beograd. Većina arhiva
Velike lože Jugoslavije danas je izgubljena, nešto je ostalo u Beogradu, jedan dio je pohranjen
u Budimpešti, Moskvi i Londonu, dok su najveći dio uništili sami slobodni zidari prigodom
njemačke okupacije. 76

76
Ivan Mužić: O hrvatskoj etnogenezi i masonstvu u Hrvata, Matica hrvatska - Ogranak Imotski, Split, 2009.,
str. 64.

130
 VI. RAT U JUGOSLAVIJI KROZ
REŽIJU MASONSTVA

Američko masonstvo prema Jugoslaviji

Uoči Drugog svjetskog rata jugoslavensko masonstvo, iako je radilo pod zaštitom
francuskog Velikog Orijenta, postupno se počelo više približavati angloameričkom
masonstvu. Jugoslavenski masoni, zbog snažnog vanjskog geopolitičkog utjecaja Velike
Britanije i SAD-a, za ostvarenje zajedničkih ciljeva puno su više nade polagali u englesko, a
posebice u američko masonstvo, nego u francusko. Osnovni im je bio cilj udaljiti kneza Pavla
od njegovog guranja Jugoslavije u zagrljaj Njemačke i Italije i ponovo je približiti silama
Antante. Za postizanje toga cilja bila su nužna dva preduvjeta. Prvo je masonstvo moralo, ne
samo fizički, već i obilato novčano pomagati što više srpskih oporbenih stranaka koje bi
postale zavisni servis angloameričkog masonstva. Drugo, moralo se Hrvate iskoristiti kao
“trojanske konje”, naoko im dati određene ustupke kako bi u novoj srpsko-hrvatskoj koaliciji
srušili Stojadinovićevu vladu i prisilili kneza Pavla da promjeni svoj smjer u vanjskoj politici.
Za taj je pothvat jugoslavensko masonstvo najviše očekivalo od američkog predsjednika,
vodećeg masonskog okultiste Franklina Delano Roosevelta.
Kuriozitet masonskog brata F. D. Roosevelta bio je taj što se mimo svih ustavnih regula,
što je do danas presedan u svjetskoj politici, 1939. godine po treći puta kandidirao za pred-
sjednika SAD-a. Jasno da je to bio magijski poduhvat paklenih razmjera, jer judejsko-
masonska oligarhija nakon inicirane gospodarske krize 1929. godine, kao i pripreme za novi
svjetski rat, ništa nije htjela prepustiti slučaju. Roosevelt je bio poznat po tome što je sa
svojom suprugom Eleonor, koja je po svemu znanom bila novodobna moderna vještica,
tvorio okultnu bračnu vezu između maga i klanskih vještica. Franklin i Eleonor, uronjeni u
okultizam i Zlo, zajedno su bili jedno dvospolno biće koje je bilo u potpunosti posvećeno
služenju Sotone. Kako se kod svih magova uronjenost u Zlo postupno manifestira i na
njihovim tijelima, tako se Zlo jasno moglo vidjeti i na Franklinu i Eleonor. Njemu su obamrle
noge i tijelo mu je trunulo, dok se njoj izobličilo lice i glas. Ostali su bez onoga za čime su
najviše žudili u svojoj tjelesnoj biti, muškarac bez fizičke snage, a žena bez ljepote. 77
Zanimljivo je da je američko masonstvo iskoristilo velikog američko-jugoslavenskog
znanstvenika i masonskog okultista, Nikolu Teslu, u rješavanju “nužnog hrvatskog pitanja” u
Kraljevini Jugoslaviji i stvaranju čvrste srpsko-hrvatske koalicije. Brzojav upućen Vlatku
Mačeku 25. svibnja 1936. godine: “Ponosim se srpskim rodom i hrvatskom domovinom”,
samo je velika masonska podvala. Upitno je tko je uopće poslao taj brzojav. Možda i sam
Tesla po uputama svojih gospodara, jer nevjerojatna je podudarnost u kojem je godištu taj
brzojav poslan, u vremenu kada je masonstvu bila najpotrebitija srpsko-hrvatska suradnja
koja bi promjenila kurs vanjske politike kneza Pavla Karađorđevića.
Nepobitno je o Tesli reći da je bio znanstvenik svjetskog ugleda, ali postavlja se jedno
sveopće pitanje, kako to da su gotovo svi svjetski znanstvenici pripadali masonskom
bratstvu? Odgovor se može pronaći u proročkoj knjizi Protokoli sionskih mudraca. Svaki
mladi čovjek, vizionar i potencijalni znanstvenik vrlo brzo dolazi pred jednostavnu dilemu.
Pristupiti masonskom bratstvu znači da će mu biti omogućena svekolika materijalna, stručna i
medijska pomoć. Osim toga, ako je posebno nadaren, bez vanjskih poroka, samozatajan i

77
Marko Francišković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 218

131
skroman, on će biti “odabran” i čitavi će znanstveni timovi biti u njegovoj službi i raditi na
njegovom uspjehu. Međutim, tko ne prihvati ponudu masonskih vlastodržaca, osim što će mu
biti onemogućen pristup najvažnijim znanstvenim institucijama i informacijama, njegov već
prvi znanstveni uradak biti će ismijan, ponižen, omalovažen i obezvrijeđen. Takav mladi
čovjek vrlo će brzo odustati od ikakvog daljnjeg ozbiljnijeg znanstvenog rada. Stoga su rijetki
mladi potencijalni znanstvenici koji neće prihvatiti tako primamljive ponude i postati roblje
masonske mašinerije.
Zanimljivo je Teslino priznanje koje je puno puta ponavljao, a koje se javnosti skriva za
razliku od njegove izjave o srpskom rodu i hrvatskoj domovini, a to je da on komunicira sa
bićima iz svemira i da svoje znanstvene spoznaje dobiva s “onoga svijeta”. Možemo samo
naslućivati od koga je Tesla dobivao svoje znanstvene spoznaje. Poznato je da je znanost
Božji dar ako je u službi humanog napretka čovječanstva. Isto tako moramo se zapitati jesu li
sva ta znanstvena otkrića kroz povijest donijela čovjeku željenu sreću i materijalnu sigurnost,
ili možda moralnu bijedu i duhovnu nesreću? Stoga, očito da se znanost odmetnula od Boga i
krenula nezaustavno putem Antikrista. Znanstvenici su pretežito svojim otkrićima iskreno
željeli dobrobit čovječanstvu, ali zbog svog svjetonazora koji gradi kult čovjeka nesvjesno su
zaglibili u sužanjstvu okultne onostranosti. Na pitanje što bi se dogodilo kad bi vragovi, bu-
dući da im je ostala anđeoska narav i neusporedivo su sposobniji od čovjeka, odmah pokazali
svu moć i zatrpali odjednom čovječanstvo svim otkrićima, Fjodor Mihajlovič Dostojevski je
u Dnevniku pisca iz 1876. godine konstatirao: “...ljudi više ne bi imali smisla života, isčezao
bi čovječji lik i pretvorio se u lik životinjskog roba. Nastale bi tuga i dosada jer je sve
urađeno i poznato... samoubojice bi se pojavljivale u gomilama, dok bi poneki možda zavapili
Bogu.” Takav bi bio završetak masonskog Antikristovog “raja”.
Još se nešto u svezi Tesle skriva pod velom tajne. To je Teslin dnevnik koji je on ostavio
s čitavom svojom ostavštinom Hrvatskoj, a završio je u državnom arhivu u Beogradu. Dio
Teslinih riječi došle su slučajno u javnost 1977. godine u središnjoj informativnoj emisiji
negdašnje TV Zagreb, a glase: “Drago mi je što me i Hrvati smatraju svojim jer su moji preci
hrvatski koljenovići Draganići iz Zadra. Kao hrvatski plemić u 16. stoljeću došli su u Liku i
tu ostali. U Liku su moji preci došli preko Novog Vinodola. Preci moje majke, Kalinići,
također su hrvatski plemići iz Novog Vinodola. Moj pradjed stjecajem okolnosti morao je
otići u Bosansku krajinu (tursku Hrvatska) i tamo se oženio pravoslavnom djevojkom i prešao
na pravoslavlje. On je imao isturene prednje zube pa ga je narod prozvao Tesla prema alatki
kojom se obraduje drvo i otuda moje prezime Tesla. To je zapravo nadimak. Moj djed je bio
časnik u ličkoj regimenti, a moj otac pravoslavni prota!” Kako god bilo, Tesla niti je bio
Hrvat, niti Srbin, već mason i Jugoslaven. Zato nije ni čudo što je baš Tesla 1942. godine,
dok su Englezi i Amerikanci ozbiljno još računali na kralja Petra, tražio od predsjednika
Roosevelta zrakoplove za četnike. 78
S godišnje skupštine Velike lože Jugoslavije 1937. godine Dušan Miličević je uputio
brzojav američkom predsjedniku Rooseveltu. Dio brzojava glasi: “Spas mira u Europi zavisi
sada ponajviše od Sjedinjenih Država... izražavamo najsrdačnije želje da američki narod za
vreme Vašeg predsednikovanja uvek ostane moćni čuvar svetskog mira u saglasnosti sa
željom koju ste izvoleli izneti prilikom stupanja Vaših sinova u masonstvo.”

78
Dražen Stjepanović: Hrvatski list, 13. ožujka 2008

132
Mačekovo jugoslavenstvo

Na prosinačkim izborima 1938. godine za Narodnu skupštinu kandidatska lista

hrvatskog vođe Vlatka Mačeka osvojila je 45 % glasova. Na hrvatskim područjima,
uključujući i ona naseljena srpskim pučanstvom, Mačekova lista pobijedila je s gotovo 70 %
glasova. Bilo je razvidno da je tada HSS uživala bezuvjetnu potporu hrvatskog naroda, kao
što je i dr. Vlatko Maček, nasljednik ubijenog Radića, postao neupitni politički vođa u
hrvatskim zemljama. Golemi uspjeh Mačekove liste na izborima ubrzao je pritisak
angloameričkog masonstva na kneza Pavla glede rješavanja srpsko-hrvatskog pitanja. Knez
Pavle, rastrgan između Engleske i SAD-a s jedne strane, i Njemačke i Italije s druge, te
pritisnut rastućim hrvatskim nezadovoljstvom, razriješio je Stojadinovića dužnosti premijera,
a na njegovo mjesto imenovao bezličnijeg i prilagodljivijeg Dragišu Cvetkovića. Otpuštanje
Stojadinovića uznemirilo je vlasti u Berlinu pošto je, prema Hitlerovoj naredbi, oko 500.000
folksdojčera glasovalo za Stojadinovića. Osim toga i Mussolini je bio zabrinut jer je
Stojadinović s njime potpisao tajni sporazum. Kako bi knez Pavle umirio Njemačku i Italiju,
imenovao je u vladu i prohitlerovski orijentirane ministre, Aleksandra Cincar-Markovića,
Milana Nedića itd.
Prema nalogu kneza Pavla, nakon petomjesečnih pregovora 26. kolovoza 1939. godine
dolazi do sporazuma Cvetković-Maček. Maček ulazi u vladu Dragiše Cvetkovića kao
potpredsjednik vlade, a sporazumom je stvoren okvir za formiranje Banovine Hrvatske na
65.456 kvadratnih kilometara. Za bana banovine Hrvatske Maček je imenovao Ivana
Šubašića, srpskog dragovoljca iz Prvog svjetskog rata. Banovina je bila politički realitet u
kojoj se Hrvatska samo djelomično približila svojim etničkim granicama. Banovina je
praktički dobila visoki stupanj samouprave i kulturne autonomije, dok su svi ostali poslovi
ostali u nadležnosti Beograda. Banovinom su upravljali predstojnici desetak odjela koji nisu
imali ovlasti ministara. Banovinom je Hrvatska dobila u državnopravnom položaju još manje
nego Hrvatsko-ugarskom nagodbom. Za te male ustupke hrvatskom narodu, Maček je obećao
svoju punu lojalnost knezu Pavlu i dinastiji Karađorđević.
Radićev nasljednik Maček je uspostavom Banovine Hrvatske naglo počeo gubiti
povjerenje i naklonost goleme većine hrvatskog naroda. Hrvatski narod je silno želio vlastitu
državu, a ne autonomnu banovinu u Kraljevini Jugoslaviji. Nezadovoljstvo je postajalo tim
veće pošto je Maček svojom uredbom iz 1940. godine preko bana Šubašića osnovao koncen-
tracijski logor u selu Krušćici kod Travnika. Počela je pacifikacija svih buntovnika. U logor
su od 1. ožujka 1940. godine internirani hrvatski nacionalisti, ustaše, komunisti, bez suda i
bilo kakve presude. Nastavljena je diktatura u stilu kralja Aleksandra. Osim toga Maček je u
toj svojoj tvorevini donio prvi protužidovski zakon, ograničio je izborno pravo, protuzakonito
su poništavani izborni rezultati, smijenio je upravni odbor Matice hrvatske i uveo komesarijat
zato što je Matica htjela promijeniti ime i nazvati se Maticom hrvatskom, ni u jednu či-
novničku službu nije mogao biti primljen nitko tko nije član HSS-a, itd. Zanimljivo je da je
Maček službeno zabranio i slobodno zidarstvo, ali je slobodno zidarstvo sasvim neupitno
ulazilo i u sami vrh HSS-a. Nije to više bio HSS Stjepana Radića koji je svojim političkim
djelovanjem bio najveća zapreka širenju masonstva u Hrvatskoj. Znakovito je da su ban
Šubašić, Juraj Krnjević i još drugi istaknuti HSS-ovci u inozemstvu ušli u masonske lože.
Dr. Vlatko Maček iznevjerio je hrvatski narod, a posebice Stjepana Radića, svojim
jugoslavenstvom i sklonosti nacističkoj i fašističkoj ideologiji. Radićevo stremljenje
državotvornosti hrvatske države zamijenio je autonomaštvom. Jedino je poput Radića ostao
dosljedan u antikomunizmu, vjerojatno ne zaboravivši Radićeve riječi nakon razočarenja u
Sovjetsku Rusiju: “Komunisti ne traže saveznike nego sluge.” Maček je imao prigodu
proglasiti slobodnu hrvatsku državu, ali on to nije učinio. Da je Maček to učinio možda bi

133
hrvatska povijest 20. stoljeća bila kudikamo drukčija. Možda bi zbog gotovo plebiscitne
potpore hrvatskog naroda uspio postići veći stupanj samostalnosti hrvatske države. Nije
poslušao 1. travnja 1941. godine ministra vanjskih poslova Trećeg Reicha, Joachima von
Ribbentropa, da ne ulazi u vladu pučističkog generala Simovića jer je došlo vrijeme da se
Hrvatska konačno odvoji od Srbije, te da proglasi samostalnu hrvatsku državu. Da je Maček
stvarno želio hrvatsku državu on bi prihvatio njemačku ponudu. Nije ju prihvatio jer nije
želio samostalnu Hrvatsku, već je bio protiv ikakve hrvatske države zato što je bio
Jugoslaven.
Tijekom rata Mačekovi emisari upućivali su hrvatske mladiće prigodom novačenja da ne
idu u ustašku vojsku, već u domobranstvo. Kada su ti isti hrvatski mladići na Bleiburgu bili
masakrirani od Titovih povampirenih hordi, nije se sjetio da iz Pariza, gdje se udobno
smjestio, svojim angloameričkim masonskim zaštitnicima kaže kako ti mladići nisu nikakvi
fašisti, već unovačeni domobrani. Kada je grupa HSS-ovaca pokušala šezdesetih godina 20.
stoljeća u Washingtonu navesti Mačeka da pred smrt da jasnu izjavu protiv Jugoslavije, a za
hrvatsku državu, Maček je odbio, izjavivši: “Ja sam čitav život bio Jugoslaven i kao takav ću
umrijeti.” Ne trebamo se stoga čuditi što je na Mačekovom pisaćem stolu do smrti “ponosno”
stajala slika Petra II. Karađorđevića, koju mu je ekskralj s potpisom darovao 1947. godine u
Parizu, u jeku najzlokobnijih dana za hrvatski narod. 79

Angloameričko masonstvo u jugoslavenskom puču

Knez Pavle Karadordević, iako je još kao student na Oxfordu stekao mnoge engleske
masonske prijatelje, princa od Walesa, budućeg kralja Edvarda VIII., vojvodu od Yorka,
budućeg kralja Georga VI., vojvodu od Glostera, vojvodu od Kenta (1937. godine je postao
veliki majstor engleske Ujedinjene Velike lože), nije želio raskinuti njemački ultimatum.
Znao je da bi, ukoliko bi odbio njemačke zahtjeve, Jugoslaviju gurnuo u samoubilački rat, što
bi značilo i njen definitivan raspad. Stoga vlada Cvetković-Maček sastavljena od šarenog
društva ministara, od izrazitih srpskih fašističkih jurišnika do jugoslavenskih masona,
pokušava balansirati između dva suprotstavljena pola. Pritisak engleskog i američkog
masonstva na kneza Pavla postajao je sve žešći, poglavito otkada 10. svibnja 1940. godine na
mjesto predsjednika britanske vlade dolazi jedan od najistaknutijih masona 20. stoljeća
Winston Churchill.
Churchill je jednom od lidera Laburističke stranke Hughu Daltonu povjerio vođenje
nove tajne organizacije nazvane Special Operations Executive (SOE), koju je sam Dalton
prozvao ministarstvom za negentlmenski rat. Ta služba je imala samo dvije zadaće u
Jugoslaviji: subverziju i sabotažu. SOE se pored sabotaža svojom potkupljivačkom politikom
vješto infiltrirala u redove jugoslavenske vojske i u mnoge srpske stranke. Ta tajna služba
obilato financijski pomaže Srpsku zemljoradničku stranku, Samostalnu demokratsku stranku
(u početku stranka Srba u Hrvatskoj), zatim Demokratsku, Radikalnu i Nacionalnu stranku.
SOE potpomaže i Narodnu obranu četničkog zločinca Ilije Trifunovića-Birčanina, srpske na-
cionalističke organizacije poput Reda belih orlova itd. Klupko oko kneza Pavia se stezalo.
Englesko masonstvo je svim silama nastojalo da Jugoslavija uđe u rat protiv Trojnog pakta,
pa čak i onda ako bi u ratu bila mimoiđena ratnih djelovanja. Jer prema često citiranom sudu
engleskog vojnog pisca Lidia Harta: “Churchill je postao velik samo zato što je uspio za život
jednog Engleza žrtvovati čitave narode.”

79
Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, Naklada P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 189.-191.

134
 Roosevelt također početkom 1941. godine povećava američki pritisak na jugoslavensku
vladu. U Beograd 22. siječnja dolazi američki pukovnik William Donovan koji insistira kod
kneza Pavia da Jugoslavija prihvati totalnu protuosovinsku politiku. Jasno da je pukovnik
Donovan prigodom svog posjeta Beogradu održao i predavanje jugoslavenskim masonima na
sastanku s članovima Vrhovnog savjeta za Jugoslaviju. Kuriozitet američkog pritiska na
Jugoslaviju je taj što pritisak vrši praktički neutralna strana u sukobu, SAD. Američki puk se
faktički neutralno odnosio na sukob u Europi i ni u kom slučaju nije htio biti uvučen u rat za
judejsko-engleske interese, niti ne sluteći da će prema starom iskušanom receptu, događajem
“Pearl Harbor”, “odjednom promijeniti mišljenje” i s domoljubnim ushitom krenuti u rat.
Osim pritiska engleskog i američkog masonstva na jugoslavensku vladu, znatan obol su dali i
jugoslavenski masoni. Ministar unutarnjih poslova u vladi Cvetković-Maček je bio ugledni
mason Stanoje Mihaldžić. Mihaldžić je kao masku osnovao jedno gospodarsko poduzeće u
Beogradu u kojemu su kao špijuni radili masoni Anton Bagatelj, Franjo i Marijan Ujčić. Ured
je bio u kontaktu s engleskom obavještajnom službom i otkrivao joj njemačke agente. 80
Pošto je njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop dao jamstva knezu
Pavlu da će biti očuvana neutralnost Jugoslavije te da će se uvijek poštivati njena nezavisnost
i cjelokupnost, a od SAD-a i Engleske nije mogao očekivati nikakvu pomoć, knez Pavle se
odlučio za pristup Trojnom paktu. Knez Pavle bio je duboko svjestan da njegova neprirodna
država nastala u Versaillesu, kao tamnica nesrpskih naroda nije u stanju mobilizirati većinu
tih naroda u bilo kojem ratu, a poglavito ne u ratu s Njemačkom. Paktu je priložen i jedan
tajni dokument u kojemu stoji da s obzirom na stanje u Jugoslaviji Njemačka i Italija neće
tražiti njezinu vojnu pomoć, izuzev ako jugoslavenska vlada bude smatrala da je to u njenom
interesu. Dana 25. ožujka 1941. godine u bečkom dvorcu Belvedere Jugoslavija je pristupila
Trojnom paktu. Zanimljivo je da su potpis na taj dokument stavili ministar vanjskih poslova
Jugoslavije, nacist Aleksandar Cincar - Marković i jugoslavenski veleposlanik u Berlinu,
mason Ivo Andrić.
Hrvatskog herostrata Ivu Andrića jugoslavenska javnost poznaje kao slavnog
književnika ovjenčanog Nobelovom nagradom za književnost 1961. godine. Svi ti hvalitelji
Andrića teško da su uopće nešto pročitali od njegovih sumornih, dosadnih, neestetskih
pripovjedačkih romana, ako i jesu, onda pod prisilom zbog školske lektire ili s puno napora i
samo-žrtvovanja. Andrić će i po mnogo čemu drugome ostati zapamćen, a ne samo po svom
čuvenom potpisu za pristup Jugoslavije Trojnom paktu, kao i primitku judejsko-masonske,
planetarno popularne, Nobelove nagrade, koju je dobio kao odani masonski koordinator
između komunističkih vlasti u Titovoj Jugoslaviji i anglosaksonskog masonstva.
Ivo Andrić je bio jedini Hrvat koji je bio član srpske terorističke organizacije Mlada
Bosna koja je izvršila atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Stvaranjem
Kraljevine SHS, Andrić boravi u Zagrebu gdje izdaje časopis Književni jug. Kako su se
hrvatski književnici i intelektualci postupno trijeznili od iluzije panslavizma i jugoslavenstva,
uvidjevši golemu podvalu u velikosrpskoj Kraljevini, Andrić jednostavno nije mogao
podnijeti taj, za njega, neprirodni hrvatski duh domoljublja koji je u njemu izazivao
antagonizam, rezignaciju i sablazan, te seli 1919. godine u Beograd. U Beogradu je Andrić
dočekan s neskrivenim oduševljenjem i uskoro počinje njegov vrtoglav uspon. Kralj
Aleksandar ga uzima u jugoslavensku diplomaciju te ga kao veleposlanika Hrvata podmeće
1921. godine u Vatikan. Uz bogatu diplomatsku karijeru u Kraljevini, Andrić je postao i
istaknuti član Srpske akademije nauka i umetnosti. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Andrić
živi pritajeno i povučeno, od nikoga ne diran. Nakon rata ponovo počinje njegov još slavniji
uzlet, ovog puta u komunističkoj Jugoslaviji. Postao je vijećnik ZAVNOBIH-a, predsjednik

80
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 322.- 326.

135
Saveza književnika Jugoslavije, okićen svim mogućim komunističkim priznanjima,
poveljama i odlikovanjima.
Jugoslavija je samo dva dana bila članica Trojnog pakta. Jugoslavenski masoni već su
ranije imali istančan plan prevrata prema Rooseveltovim i Churchillovim direktivama. Za-
četnici plana bili su predsjednik Srpske zemljoradničke stranke Milan Gavrilović i srpski
političar Jovan Đonović. Glavni organizatori prevrata bila su tri jugoslavenska zrakoplovna
časnika, velokosrbin Borivoje Mirković koji je sanjao Veliku Srbiju i već ranije imao
namjeru srušiti vladu Dragiše Cvetkovića, Dušan Simović, Živan Knežević, te profesor
Radoja Knežević. Među urotnicima bilo je i nemasona, ali to su bili britanski plaćenici i radili
su isključivo po diktatu masonstva (primjerice Dušan Simović nije bio mason, ali je njegov
brat dr. Miloš Simović bio). Puč je izvršen 27. ožujka 1941. godine, pri čemu je poginuo
samo jedan žandar. Isti dan je Churchill poslao brzojav šefu SOE, Hughu Daltonu, u kojemu
mu čestita na uspješno izvršenoj intervenciji. 81
Nakon prevrata, malodobni princ Petar postaje kralj Jugoslavije, a vladu formira
pučistički general Dušan Simović. Možda nekom iznenađujuće, ali dr. Vlatko Maček i u ovoj
vladi je potpredsjednik. Ne treba posebice ni isticati da su u toj vladi na svim osjetljivim
mjestima bila masonska braća (ministri Jovo Banjanin, Milan Gavrilović, Bogoljub Jeftić,
Momčilo Ninčić i drugi) ili osobe od “povjerenja”. Bio je to kraj Kraljevine Jugoslavije, što
su vrlo dobro znali F. D. Roosevelt i Winston Churchill jer joj nisu mogli pomoći, a svjesno
su je gurnuli u rat. Ostaje čudna povijesna koincidencija: masonstvo koje je stvorilo
Kraljevinu Jugoslaviju, prouzročilo je njezin kraj. Ali samo nakratko, ponovo će se ono
poigrati sa sudbinom Hrvatske i stvoriti ovaj puta, ne tamnicu, već grob hrvatskom narodu u
Titovoj Jugoslaviji.

Nezavisna Država Hrvatska

U noći 7.-8. travnja 1941. godine u Velikom Grđevcu nedaleko Bjelovara, pričuvni puk
108. kraljevske jugoslavenske vojske, popunjen Hrvatima, pod zapovjedništvom narednika
Ivana Čveka otkazao je poslušnost jugoslavenskoj vladi, razoružao srpske časnike i krenuo
prema Bjelovaru. Na putu im se pridružuje i 40. dopunski puk poručnika Leopolda Supan-
čića. Zauzimaju grad Bjelovar od žandara i preostale jugoslavenske vojske, te gradonačelnik
dr. Julije pl. Makanac 8. travnja 1941. godine proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Hrvatska država proglašena je voljom hrvatskog naroda u Bjelovaru, bez nazočnosti niti
jednog pripadnika njemačkih, talijanskih ili ustaških postrojbi. Njemačka se bjelovarskim
događajima našla pred gotovim činom posve nespremna. Žurno je ponudila vlast Vlatku
Mačeku, ali Maček jednostavno nije htio preuzeti odgovornost za sudbinu hrvatskog naroda u
najdelikatnijem trenutku njegove povijesti. Pritisnut talijanskim ultimatumom, dr. Ante
Pavelić je prihvatio tu zadaću, pokušavajući spasiti što se spasiti dade, misleći bolje i krnja
država i krnja sloboda nego da čitava Hrvatska padne pod okupacijski režim Njemačke i
Italije. U ime dr. Pavelića, Slavko Kvaternik je u Zagrebu na opće oduševljenje hrvatskog
naroda službeno proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Bilo je to ostvarenje tisućljetnog sna hrvatskog naroda. Da je golema većina Hrvata
željela svoju državu najzornije nam je potvrdio povjesnik dr. Dušan Bilandžić, partizanski
prvoborac i visoki dužnosnik Komunističke partije, rekavši: “Sam čin proglašenja NDH, u
koju je uvrštena i BiH, izazvao je euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda. Oko nove

81
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 334. i 336.

136
vlasti okupili su se ljudi iz različitih društvenih slojeva, spremni da grade svoju nacionalnu
državu, uskrslu nakon osam stoljeća.” Ivan Meštrović je u svojim memoarima zapisao izjavu
britanskog konzula u Zagrebu, Thomasa C. Rappa, prigodom proglašenja hrvatske države 10.
travnja 1941. godine: “Bez svake sumnje, Država Hrvatska je tu i narod je za nju.”
Nažalost, Hrvati kroz čitavu povijest nisu mogli sebi birati saveznike. Tako je bilo i s
NDH. Nametnuli su joj se ideološki gospodari nacizma i fašizma, Njemačka i Italija, koji joj
nisu bili prijatelji i koji su prečesto surađivali s njenim najvećim neprijateljima. Uzaludni su
bili pokušaji vlade NDH tijekom čitavog perioda rata uspostaviti kontakt s Velikom
Britanijom. Naivno je to bilo uopće tražiti jer masonskoj Britaniji samostalna hrvatska država
nije u nikakvim planovima, bila ona ustaška ili kakva god. Ona ne postoji u masonskom
političkom zemljovidu, ona je samo “ružna mrlja” na Antikristovom pravcu, masonskom
krvotoku London-Jeruzalem. Infiltrirano masonstvo u samom vrhu NDH imalo je drugačiju
zadaću od masonstva u Nacionalnom komitetu Draže Mihajlovića (masoni su bili dr. Đura
Đurović, dr. Aleksandar Popović, dr. Đuro Milović, dr. Vladimir Belajčić, Ljubiša
Trifunović, Dragiša Vasić, Stevan Moljević, Mihajlo Kujundžić i Hrvat raspop Đuro Vi-
lović). Uloga hrvatskih masona je bila u službi razgradnje NDH, dok je uloga masona u
četničkom pokretu bila očuvanje Kraljevine Jugoslavije, odnosno stvaranje Velike Srbije.
Zbog toga je i bila obilata potpora četničkom pokretu od strane Velike Britanije i SAD-a.
Kasnije su masonske sile Britanija i SAD promijenile svog nepouzdanog igrača Mihajlovića s
pouzdanijim Brozom.
Danas se NDH optužuje za svakojake zločine i progone, nad Židovima, Srbima,
pripadnicima partizanskog pokreta, itd. Istina je da su Židovi bili “sraslo tkivo” Ustaškog
pokreta i vlasti su tek pod pritiskom Njemačke rješavali “židovsko pitanje”. Osim toga, zar
nije čudno kako je samo u Zagrebu, kao jedinom glavnom gradu u okupiranoj Europi,
Židovska općina radila tijekom čitavog rata? Što se tiče Srba, činjenica je da je i u Hrvatskom
državnom saboru bilo dosta zastupnika pravoslavaca (Srba). Dr. Savo Besarić, odvjetnik iz
Sarajeva bio je ministar u vladi NDH, a devetorica generala pravoslavaca bila su u hrvatskom
domobranstvu: Đuro Dragičević, Fedor pl. Dragojlov, Jovan Iskrić, Đuro Gruić, Mihajlo
Lukić, Lavoslav Milić, Dušan Palčić, Zvonimir Stimaković i Milan Uzelac. Primjerice,
upravo je general Đuro Gruić bio najveći Pavelićev pouzdanik koji je kao glavar Stožera u
Glavnom stanu predlagao da se hrvatska vojska u svibnju 1945. godine ne povuče iz
Hrvatske, već da se brani na hrvatskom tlu. 82
O zločinima nad pripadnicima “oslobodilačkog” pokreta treba realno govoriti. Zasigurno
su hrvatske oružane snage zaglibile i u zločin, prouzročen terorističkim djelovanjem toga po-
kreta. Zanimljivo je da, dok je trajao pakt Hitler-Staljin, nikakvih sukoba niti bezakonja nije
bilo između vlasti NDH i pripadnika Komunističke partije. U prošlosti su se čak svesrdno
pomagali članovi Ustaškog pokreta i komunisti, odnosno oni antifašisti koji su također sanjali
samostalnu hrvatsku državu. Sve veća pokornost komunista Sovjetskoj Rusiji stvarala je sve
veći jaz između tih pokreta. Međutim, i pored toga su se neka stara prijateljstva iz mitrovačke
kaznionice zadržala i poslije 10. travnja 1941. godine, tako da su pojedinim komunistima
ponuđene i visoke dužnosti u vladi NDH. Tek napadom Hitlerove Njemačke na Sovjetski
Savez 22. lipnja 1941. godine počinju teroristička djelovanja komunističkog pokreta kod sela
Žabno. Terorističke akcije postupno prerastaju u zločine, na koje oružane snage NDH
odgovaraju, često također zločinima. Treba postaviti hipotetsko pitanje, bi li komunisti uopće
digli oružanu pobunu da je ostao na snazi pakt o prijateljstvu između Hitlera i Staljina? Zar bi
uopće zaratili protiv svog saveznika, Hitlerove Njemačke? Dok god je pakt bio na snazi nije
im bilo do nikakvog ustanka.

82
Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 84., 92., 94., 120. i 126.

137
 Zar nije legitimno pravo svake države da se svim sredstvima brani od terorista? Zar to i
danas ne čini militantna država Izrael, i tko ju za to optužuje? Ako je Nezavisna Država
Hrvatska u odgovoru na terorizam provodila bezakonje, onda takvo bezakonje apsolutno
danas provodi i Izrael. No, druga su to odviše prepoznatljiva mjerila! Nepobitna je istina, što
hrvatska historiografija ne bilježi, da su prve žrtve u Drugom svjetskom ratu na tlu Hrvatske
bili Hrvati, i to njih tridesetak iz okolice Bjelovara, koje su masakrirali srbočetnici između 8.-
10. travnja 1941. godine u režiji srpskog konjaničkog puka Car Dušan Silni nakon pobune
hrvatskih vojnika. Osim toga, danas hrvatska historiografija tretira NDH kao potpuno
samostalnu državu kada ju treba optužiti za progone nad Židovima i sl., ali kad ju treba
poniziti kao satelitsku državu, marionetsku i nesamostalnu, onda se obvezno NDH navodi
kao “takozvana”.

Masonstvo i NDH

S kraljem Petrom II. i jugoslavenskom vladom puno je masona u travnju 1941. godine
izbjeglo iz zemlje: Juraj Knežević, Jovan Banjanin, Milan Gavrilović, Većeslav Wilder,
Srđan Budisavljević, Radoje Knežević, Bogoljub Jeftić, Jovan Đonović i mnogi drugi. Od
posebnog povjerenja britanskog Okruglog stola bili su Radoje Knežević i hrvatski mason Ilija
Jukić, ali i svi ostali emigranti masoni bili su pod strogim nadzorom britanskog masonstva.
Umreženo masonstvo među zaraćenim stranama, a svi u službi britanskih obavještajnih
službi, kontroliralo je razvoj događaja u zaraćenoj Europi, te odlučivalo, ili obavještavalo
suprotnu stranu, o sudbonosnim odlukama neprijateljske strane. Ako nam je poznato da ni
Gestapo (na čelu Gestapoa u Zagrebu bio je Konrad Klaser, bivši član CK KP Austrije) nije
bio imun od upliva masonstva u njegove redove, onda nam je jasno kako je istaknuti mason i
britanski agent, najveći zločinac nad hrvatskim narodom, Josip Broz Tito, obavijestio svog
sudruga Staljina o točnom danu napada Njemačke na Sovjetski Savez.
Na kraju krajeva, masoni su i vodili Drugi svjetski rat. Među istaknutijim britanskim
masonima kao što je sir Winston S. Churchill, bili su i vrhovni zapovjednici oružanih snaga,
grof Alexander od Tunisa i sir Claude Auchinlech, maršal lord Newhall (Kraljevsko Ratno
Zrakoplovstvo), general sir Francis Wingate i drugi. Masoni su bili i mnogi američki generali,
Mark Clark, Omar Bradley, Georg Marshall, Joseph Stillwell, Douglas MacArthur itd.
Masonstvo daje odgovor na niz strateško-političkih odluka i događaja tijekom Drugog
svjetskog rata na prostorima bivše Jugoslavije, nepojmljivih običnom čovjeku. Poznato je da
je još uoči Drugog svjetskog rata u Komunističkoj partiji dolazilo do ozbiljnog prijepora
između istinskih antifašista, mahom intelektualaca i Titovih šloserskih komunista.
Antifašizam je prvenstveno imao nacionalno obilježje, a ne komunističko. Izrastao je iz
antifašizma Vladimira Gortana koji se sa ostalim istarskim Hrvatima prvi u svijetu
suprotstavio Mussolinijevom fašizmu, u vremenu dok je još britansko masonstvo na čelu s
Winstonom Churchillom “tapšalo po ramenu” Mussolinija. Kerestinovački slučaj je prvi
obračun Titovih komunista, kojima nije bilo do nikakvog antifašizma, do nikakve borbe
protiv okupatora, već samo do vlasti u čitavoj Jugoslaviji, sa hrvatskim antifašistima,
Augustom Cesarcem, Božidarom Adžijom, Otokarom Keršovanijem, Ognjenom Pricom i
drugima. Tito je u zatvor na Kerestincu poslao poruku da zatvorenici svladaju nejaku ustašku
stražu, i da će ih pred zatvorom čekati dva kamiona kojima će pobjeći u partizane. Hrvatski
antifašisti su povjerovali Titu i svladali stražare, no umjesto kamiona sačekala ih ustaška
vojska koja je od Tita dobila točnu informaciju o planu bijega zatvorenika. Ustaše su uhitili i
ubili zatočenike u bijegu i time uništile hrvatsku antifašističku elitu. Time su si zadali “smrtni

138
udarac” jer na suprotstavljenoj strani više nisu imali antifašističku inteligenciju koja je poput
njih sanjala hrvatsku državu, već krvožedne bogohulne protuhrvatske horde.
Kerestinački slučaj znakovit je po nekoliko nepobitnih činjenica. Pokazao je da su
masonska braća u sukobljenim stranama tijekom čitavog rata komunicirala i radila na rušenju
hrvatske države. Osim toga potpuno je nelogično zašto su ustaše ubili zatvorenike, jer
poznato je da većih sukoba između njih nije bilo. Cesarec je u više navrata tijekom svog
sužanjstva viđen kako slobodno šeće kerestinačkom šumom u prijateljskom razgovoru s
jednim ustaškim časnikom. Tko je onda uopće naredio od ustaških dužnosnika da zatvorenici
budu ubijeni, kada je bilo očito da tim smaknućima dobivaju samo Titovi komunisti, dok
ustaška vlast strahovito gubi? Taj slučaj još krije jedan bitan element o kojemu se ne govori.
Raspadom Jugoslavije, Kominterna je namjeravala odobriti osamostaljenje KPH od KPJ i
izvršiti smjenu titovskog Centralnog Komiteta KPH. Ubojstvom hrvatskih antifašističkih
prvaka smjena se više nije mogla dogoditi.
Još prije pada Italije saveznici su skrojili tajni plan o iskrcavanju savezničkih snaga na
Jadran. Htjeli su preteći Crvenu armiju te pored oslobađanja Italije osloboditi i prostore bivše
Jugoslavije. Jedna od mogućnosti rješenja ranijeg dogovora Churchill-Staljin bila je i podjela
bivše Jugoslavije na dvije interesne sfere, jer Britancima je strateški cilj kontrolirati čitavi
Jadran, žilu kucavicu prema Bliskom Istoku. Preko masonstva Tito je saznao za plan
saveznika te već u ožujku 1943. godine prvi puta dolazi do separatnog mira između
Njemačke i partizana. U Zagrebu u Eksplanadi vođeni su tajni pregovori između njemačkog
opunomoćenog generala u Hrvatskoj, Glaisea von Horstenaua, te Milovana Đilasa, Koče
Popovića i višestrukog agenta Vladimira Velebita, kao izaslanika Josipa Broza. Dogovor je
postignut da se zajedničkim snagama Titovi partizani kao “ljuti antifašisti” i njemačke
oružane snage suprotstave eventualnoj savezničkoj invaziji na hrvatskoj obali. Razvidno je iz
ovog dogovora, da je komunistima bilo jedino stalo do vlasti, vjerujući da će Nijemci uskoro
kao poraženi u ratu napustiti prostore bivše Jugoslavije. Za razliku od Titovih partizana koji
su imali jasni zadatak sukobiti se sa saveznicima svim snagama ukoliko se iskrcaju na
Jadranu, oružane snage Hrvatske imale su strogu, sasvim drugu zapovijed, ne dolaziti u sukob
sa savezničkim snagama. Plan o iskrcavanju saveznika bio je vrlo realan u ljeto 1944. godine,
ali ga je spriječila masonska poluga Tito-MacLean, pruživši Churchillu krive informacije.
Dok su se u više navrata partizanski čelnici dogovarali s Nijemcima o zajedničkom
oružanom djelovanju, “nemoguća misija”, žudnja za savezom s Englezima kod goleme
većine u vlasti NDH se povećavala. Ustaška vlast, koju je zastupao ministar u vladi NDH
Mladen Lorković, još je sredinom 1943. godine nudila prvaku HSS-a Augustu Košutiću, zetu
Stjepana Radića, da preuzme vlast uz samo jedan uvjet, da brani opstojnost hrvatske države.
Nakon jalovih pregovora Košutić, koji je bio pod izrazitim uplivom engleskog masonstva,
ponudu je odbio, neizravno dajući do znanja da Britanci nisu protiv ustaške vlasti u hrvatskoj
državi, već a priori protiv hrvatske države. 83
U ljeto 1944. godine Ante Vokić i Mladen Lorković organiziraju puč s namjerom da
oružane snage NDH stave na raspolaganje saveznicima. U to vrijeme vlasti NDH kontrolirale
su golemu većinu svoga teritorija sa zavidnom vojnom silom od oko 250.000 vojnika visoke
borbene spremnosti. Ustaški krilnik Vokić imao je razrađen plan kako će hrvatske oružane
snage prijeći na stranu saveznika, što samo dokazuje da je ustašama jedini cilj bio sačuvati
hrvatsku državu, a ne braniti nekakav fašizam koji im je bio ideološki posve stran. Kada je
Vokić preko punkta u Švicarskoj javio Englezima točan raspored i naoružanje oružanih snaga
kojima raspolaže, Englezi su samo smiješkom uzvratili da to oni jako dobro znadu. En-
gleskom masonstvu nije bilo ni na kraj pameti privući NDH na savezničku stranu, za razliku

83
Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavićić, Zagreb, 2005., str. 139., 141. i 144.

139
od katoličke, ali nažalost puno više iredentističke i masonske Italije, koja kao i u Prvom svjet-
skom ratu počinje rat na strani gubitnica, a završava na strani pobjednica rata. Ne samo to,
Englezi preko čvrsto isprepletenog masonstva, uz pomoć svog agenta Josipa Broza obavješ-
ćuju Pavelića o urotnicima u svojim redovima. Otužno je završio još jedan u nizu
bezuspješnih pokušaja da NDH pristupi pobjednicima rata. Kako se rat približavao svom
završetku, britansko masonstvo je potpuno metastaziralo vlasti NDH. Jer kako uopće shvatiti
tu snažnu masonsku podvalu, gdje se tako snažna oružana sila hrvatske vojske predala upravo
Englezima bez borbe. Tko je u toj vlasti radio na tome da odvede hrvatske mladiće na
klaonicu?
Utjecaj ubačenog masonstva u vlast NDH zorno možemo vidjeti na više čudesnih odluka
i događaja. Izdvojimo još jedan. Dok su trajali pregovori Titovih partizana i Hitlerovih
generala, a mnogi dužnosnici iz vrha vlasti NDH bezuspješno pokušavali prići saveznicima,
Staljin je krajem 1944. godine ponudio Paveliću sporazum. U tom sporazumu bi NDH izašla
iz savezništva s Nijemcima i ušla u savezništvo s SSSR-om. Sličan sporazum je Staljin
potpisao i sa rumunjskim kraljem Karlom II. Jedini su uvjeti bili da Pavelić dozvoli nesmetan
prolaz ruskim trupama u sjevernu Italiju te da NDH u tadašnjim granicama bude poslije rata u
sklopu sovjetskog komunističkog sustava. Staljin za razliku od Engleza nije gajio posebne
simpatije prema Srbima, a prepredenom Titu nije vjerovao, poznavajući njegovu žeđ za
vlašću. Prijedlog je bio potpuno realan, jer ne smije se zaboraviti da je Staljin bio spreman
priznati NDH još u travnju 1941. godine, kao što je priznao i Slovačku Republiku, ali Pavelić
je odbio sovjetske diskretne ponude. Naravno, Staljinova ponuda vrijedila je do 22. lipnja iste
godine. U Hrvatsku je na pregovore s Pavelićem došao osobni Staljinov izaslanik, pukovnik
Sokolov. Pavelić je pod utjecajem “svojih savjetnika” Staljinovu ponudu odbio. 84
Dr. Pavelić je često o tom sporazumu pričao u inozemstvu kako nije mogao vidjeti
Hrvatsku pod utjecajem sovjetske sfere. Međutim, posljedice neprihvaćanja tog sporazuma su
bile užasne za hrvatski narod. Činjenica je da bi Hrvati potpisom tog sporazuma živjeli u
komunističkoj sovjetskoj Hrvatskoj, ali ipak u Hrvatskoj. Ovako su živjeli četrdeset i pet
godina u komunističkom velikosrpskom zlosilju koje je počelo strahotama Bleiburga,
poniženi, obespravljeni, vječno obilježeni u svjetskoj, jugoslavenskoj i hrvatskoj
historiografiji kao ustaše, fašisti, kleronacisti itd. Pored toga, zanimljivo bi bilo postaviti
pitanje što bi se dogodilo s Italijom, možda i s Francuskom da je Crvena armija preko
Hrvatske došla u Italiju? Slojevita povijest NDH zauvijek će izazivati mnoge prijepore jer
većinu dokumenata je komunistička vlast odmah uništila, valjda da se ne bi pobile
“oslobodilačke” teze njenog pokreta, a neke je iz istog razloga i krivotvorila.

84
Vinko Nikolić: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, Art studio Azinović, Zagreb. 1995., str. 15.

140
III. DIO

141
 I. POBJEDNICI DRUGOG
SVJETSKOG RATA

Željezni zastor

Ja sam, zapravo, omogućio pobjedu! Izrekao je tu rečenicu po završetku Drugog

svjetskog rata najveći sotonist 20. stoljeća, Aleister Crowley. Crowley je sam sebe smatrao
Antikristom te se proglasio templarskim đavoljim idolom Bafometom i “velikom zvijeri
666”. Još početkom 20. stoljeća Crowley je zazivao demone: u Boleskinu u blizini Loch
Nessa, jezera u kojem navodno živi neman, na ruševinama asteških hramova u Meksiku, na
sablasnim ostatcima šivaitskog hrama u Maduri, u jednoj egipatskoj piramidi itd. Poprimio je
tajne luciferijanskih rituala orijentizma i tantrizma, tajne “lijeve ruke”, moći seksualne magije
i “moći zmije”. Crowley je vrlo rano postigao najviši 33. stupanj masonerije (masonska
inicijacija 33. stupnja glasi Ordo ab Chao (Red iz kaosa)), bio je Veliki hireofant Memfiskog
rituala, veliki dostojanstvenik Martinističkog reda, patrijarh Gnostičke crkve te istaknuti član
njemačkog mračnog teokratskog reda Ordo Templi Orientis (OTO). Crowley u Njemačkoj
ima snažno uporište gdje njegove ideje iz mnogih napisanih djela koriste ideolozi nacizma.
Postao je prividni engleski veleizdajnik i svojom paklenom dijalektikom otkriva Njemačkoj
tajnoj službi mnoge špijunske tajne. Potiče Hitlera u osvajačkom zločinačkom pohodu, iako
je navodno još 1909. godine prigodom nekromanskih seansi u Sahari vidio propast Njemačke
u oba rata. 85
Kada je Crowley vidio koliko je poganska svastika uspjela pokrenuti zaprepašćujuću
plimu demonskih sila, izmislio je magijski znak “viktoriju” i ponudio ju kao sigurnu pobjedu
svom prijatelju Winstonu Churchillu. Churchill je s oduševljenjem prihvatio Crowleyov
talisman, a saveznici su pod tim znakom trijunfalno završili rat. Dogodio se u Njemačkoj:
Dresden, Koln, Hamburg, Darmstadt..., Hrvatima: Bleiburg, Križni putevi..., u Japanu:
Hirošima i Nagasaki, itd. Dok su jedni zapovjednici završavali u Nurnbergu, drugi su postali
nacionalni junaci ovjenčani svakojakim kolajnama i počastima. Upravo je u toj obmani i sva
mudrost Sotone. Podupirati pomoću svojih masonskih okultističkih apostola sve strane u
sukobu, izazvati što veći kaos, eksploziju mržnje i osvete, žrtve i zlodjela, razaranje i
uništenje, da bi na najnižoj točci ljudske materijalne i duhovne bijede gradio svoje
kraljevstvo, svoj Novi svjetski poredak.
Drugim svjetskim ratom pobijeđeni su masonski proizvodi, totalitarizam fašističkog i
nacističkog predznaka. Međutim, to nije bio slučaj s komunističkim totalitarizmom koji se
nakon neobičnog preokreta 1941. godine borio na strani pobjednica u ratu. Dogovorom
savezničkih sila, pod vodstvom Churchilla, Roosevelta i Staljina, na Jalti se u veljači 1945.
godine sašila nova zemljopisna karta svijeta. Polovica istočne Europe došla je u naručje
komunizma, pod izravnu Staljinovu kontrolu. Komunizam je uskoro prodro i na azijski i
afrički kontinent. Katolicima se u komunističkim zemljama zabranjivala svaka komunikacija
sa Svetom Stolicom, a nametala im se raskolnička crkva. Ti ateistički sustavi bili su samo još
jedan pokus i opsjena Sotone kako da se putem dirigiranog ateizma uništi vjera iz duša
čovjeka, a da se na oltar umjesto Boga stavi đavolji pentagram. To je ujedno bilo vrijeme i
velikih branitelja vjere u tim despotskim sustavima vlasti, poput kardinala Alojzija Stepinca,
Jozsefa Mindszentvja, Stefana Wyszynskoga itd.

85
Miro Glavurtić: Satana, Sion, Zagreb. 2002., str. 270. i 276.

142
 Iako opstojnost i daljnje širenje komunizma nije bio prvobitni plan masonskih okultista,
oni se vrlo brzo snalaze u novoj situaciji. Pošto je Rusija poslužila svrsi u svojoj zadaći borbe
s Hitlerom, ona će se sustavno ekonomski i kulturno izolirati s umjetnim podgrijavanjem
njezine agresivnosti. Čitav svijet će postupno biti njezin neprijatelj dok konačno i sama neće
kapitulirati. Jer vrijeme radi za masonske oligarhe, bar tako oni slute, pa što se Rusija kasnije
preda u neoliberalno, globalističko i kvazidemokratsko naručje manje će ostati traga Boga u
dušama ruskog naroda. Antikristov prethodnik, Staljin, još je svojom bezbožnom petoljetkom
iz 1938. godine najavio kako će biti zatvorena i zadnja crkva i uništen i zadnji svećenik. U
tom sotoninom bezumlju među 40.000 ubijenih svećenika streljana su i mučena trideset i dva
metroplita i arhiepiskopa. Tako je metropolit Petrograda, Venijamin, pretvoren u ledeni stup
pošto je polijevan hladnom vodom na oštroj zimi, kijevski metropolit Vladimir je izmrcvaren
i kastriran, potom streljan i bačen pod vlak, topolski episkop Germogen je privezan za kotač
parobroda i raskomadan lopaticama, permski arhiepiskop Andronik živ je zakopan u zemlju,
černigivski arhiepiskop Vasilij raspet je na križ i spaljen itd.
Znakovito je da je Staljin privremeno obustavio rat protiv Boga tijekom njemačkog
napada. Pustio je iz logora preživjele svećenike i otvorio 20.000 crkava. Bogobojazni i
vjernički ruski narod konačno je odahnuo, a vojni čelnici se počinju pozdravljati s Bogom.
Nu, taj neobičan Staljinov “povratak Bogu” kratko je trajao. Zlosilje nad Crkvom, iako ne
više tako dramatično, nastavilo se nakon rata. Međutim, nije nestalo Boga iz duša ruskog
naroda kako su planirali masonski okultisti i njihova čeda komunisti silnici, što će vrijeme
uskoro i potvrditi. Nisu oni vjerovali da je moguće obraćenje tog istog patničkog i nekada
pobožnog naroda jer nisu vjerovali Fatimskoj Gospi koja je prigodom svojeg trećeg ukazanja
13. srpnja 1917. godine rekla: “Rusija će se obratiti.”
Winston Churchill je međutim bio nestrpljiv. Uzalud je u travnju 1945. godine
nagovarao američkog generala Dwighta Eisenhowera i predsjednika Roosevelta da saveznici
odmah započnu rat protiv Sovjetskog Saveza, koristeći se s dvanaest zarobljenih njemačkih
divizija kao topovskim mesom. Središte masonske moći pod vodstvom judejskog masonstva
B'nai B'ritha postupno je prelazilo u odabranu zemlju, SAD, koja će imati nešto drugačije
planove za komunističku Rusiju. Velika Britanija više nije bila pogodna, zbog ograničenih
ljudskih, teritorijalnih i financijskih potencijala, da bude vodilja u tako grandioznom
poduhvatu, završnoj fazi stvaranja jednog svjetskog carstva. Izabrana je anacionalna zemlja
SAD, koju su židovske elite judaizirale i od koje će masonstvo stvoriti Novu Atlantidu da
čitav jednosvjetski proces privede kraju.
SAD se postupno nameću kao neosporan vladar neformalnog svjetskog carstva u
kojemu se Novi svjetski poredak počinje graditi kroz novostvorenu organizaciju - Ujedinjene
narode. Churchill se nije mirio s podređenim položajem Velike Britanije koja je usidrenjem
Rusije u središtu Euroazije prestala biti gospodar tog golemog prostranstva. Osim toga, nije
samo “put svile” bio ugrožen, već je stvaranjem komunističke Jugoslavije presječen Britaniji
i žila kucavica prema Jeruzalemu, odnosno transverzala s Bliskim istokom. U svom mah-
nitom govoru u saveznoj državi Missouri o “željeznom zastoru”, Churchill udara temelje
Sjevernoatlanskog vojnog saveza, NATO-a. Oko Rusije i njenih saveznika stvara se
izolacijski polumjesec koji je zajamčio “kapitulaciju” Rusije, milom ili silom, tijekom 20.
stoljeća.
Stvoren je hermetički izoliran prostor Euroazije, od rijeke Elbe u Njemačkoj i Trsta, pa
sve do Kine. Nastupa razdoblje Hladnog rata u kojemu Velika Britanija i anglosaksonsko ma-
sonstvo ponovo djelomično vraćaju važnu stratešku geopolitičku poziciju u svijetu u odnosu
na judeoameričko masonstvo, poglavito kada su svog podanika Josipa Broza 1948. godine
otrgnuli iz sustava Informbiroa i obnovili svoj protubožji put preko Jugoslavije ka Bliskom
istoku. Nakon Staljinove smrti 1953. godine Sovjetski Savez je pokušao oslabiti

143
hladnoratovski pritisak pristupanjem u vojni savez NATO-a, ali ga je članstvo saveza odbilo.
Za razliku od Rusije, u članstvo NATO-a 1954. godine ulazi eutanizirana Njemačka kao prva
brana Sovjetskom bloku, jer Njemačkoj je namijenjen “vječni program”, sukob s Rusijom.
Sovjetski Savez nakon toga osniva Varšavski pakt i Treći svjetski rat (Hladni rat) dolazi do
svog usijanja.
Nakon Drugog svjetskog rata puno se država oslobodilo kolonijalnog ropstva (pretežito
engleskog), a u njima su se razvile nestabilne diktature koje su krenule putem staljinizma ili
maoizma. Takve krizne komunističke države postale su prijetnja masonskoj velevlasti u
SAD-u i Velikoj Britaniji, poglavito zato što su prirodno savezništvo nalazile u okrilju SSSR-
a. Tada vladari svijeta koriste svoja tri masonska službenika, Josipa Broza, Gamal Abdela
Nasera i Jawaharlala Nehrua, koji pod velom nesvrstanosti okupljaju 1979. godine te razuz-
dane zemlje. Poznato je da je još Milnerova grupa ciljano školovala i odgajala egipatsku,
indijsku i jugoslavensku (prosrpsku) inteligenciju kako bi zavladali njihovim mentalitetima,
pa tako i narodima, a osnivanje Pokreta nesvrstanosti samo je opravdalo ulaganje. Pod
motom nesvrstanosti ta je čuvena trojka britanskih agenata otrgnula države Trećeg svijeta od
čvrste sveze sa SSSR-om, podvrgla ih kontroli i dovela ih u postupnu potpunu financijsku i
ekonomsku ovisnost od svjetskih gospodara. Britanski imperij je ponovo došao na svoje.

Trinaesto pleme Izraela

S druge strane željeznog zastora nastala je prava apostaza kršćanstva. Iako je kršćanstvo
doživljavalo pravi procvat u mnogim zemljama Trećeg svijeta koje nisu bile zatrovane ko-
munističkom indoktrinacijom, zapadni svijet sve je više nagrizao neomodernizam,
neoliberalizam i ateizam iz kojih su galopirajućim tempom iznicali svi oblici hedonizma i
nihilizma, od tzv. seksualne revolucije, hipi pokreta, droge, prostitucije, nakazne glazbe i
drugih umjetnosti te ostalih vidova izopačenosti i dekadencije. Neomodernizam se uvukao i u
Katoličku crkvu. To nije bio neomodernizam s početka stoljeća ograničen na određene
krugove europskog klera, već je bio svuda nazočan. Kod dijela katoličkog klera došlo je do
slabljenja teološke kreposti vjere i gubitka transcendentnog smisla čovjekova života. Umjesto
da Otkupljenje ima primarni cilj za čovjekovo vječno spasenje, primarni cilj je postajalo
čovjekovo oslobođenje od ovozemaljskog robovanja i ugnjetavanja. Katolička crkva je
pokušala odgovoriti na svu tu đavolju kušnju Drugim vatikanskim koncilom 1962.-1965.
godine kako bi Crkvu približila čovjeku te izgubljenu i otuđenu mladež punu poroka svoga
doba vratila u okrilje Crkve. Međutim, upravo su mnogobrojne zlouporabe nastale u ime
navodnog “koncilskog duha” jer eksplozija neomodernizma nije se mogla samo tako zaus-
taviti.
S neomodernizmom masonstvo je nametnulo svoju glavnu dogmu koja će služiti
njegovim najmračnijim ciljevima, a to je sekularizacija čitavog društva. Sekularizam je
običan eufemizam za izbacivanje Boga iz čovjeka, jedan oblik izokrenutog egzorcizma. Dok
u egzorcizmu čovjek zaziva Duha Svetoga da istjera đavla, u sekularizmu Sotona zavodi
čovjeka da odbaci Boga u svom življenju. U vremenu bliskosti Crkve i države, niti židovstvo,
niti bilo koje drugo krivovjerje nije se moglo nametnuti u javnom životu pojedine kršćanske
države. Sekularizacijom društva otvoren je prostor, ne samo raznorodnoj herezi, već i kultu
novca kao kapitalističkoj duhovnosti. Crkvu, poglavito katoličku, nastoje na taj način srušiti
borbenim laicizmom, širenjem vjerske ravnodušnosti i ekstremnim relativizmom svih
duhovnih i moralnih vrednota. U tom smjeru počinju se graditi velebne banke diljem Europe i
Amerike, koje podsjećaju na negdašnje hramove u kojima su stari Grci i Zidovi obavljali

144
svoje bankarske poslove. Tako se u toj “vjeri u novac” stvorio pandan Crkvi, u kojoj se
umjesto svećenstva i Crkve kao duhovni autoriteti pojavljuju bankari i banke. Umjesto
Vatikana i pape sada su tu američke Federalne rezerve (FED) i njen predsjednik kao vrhovni
autoritet kapitala čitavog svijeta.
Liberalni kapitalizam s druge strane željeznog zastora nije toliko različit od komunizma
na drugoj strani. Jedan i drugi sustav vode politički oligarsi, koji u komunizmu samo formal-
no nisu vlasnici tvrtki, banaka i kapitala. Pod prividom demokracije, u kapitalizmu se stvara
dojam da prostodušni puk ima velika prava birati, ali sve što je ponuđeno je u biti manje-više
isto, dirigirano iz svjetskog središta moći. Demokratski cirkus u kojemu se stvara privid
golemog izbora različitih mogućnosti od puka je stvorio zombije koji zasljepljeni svojom
važnosti izbora ne slute da ustvari drugi u potpunosti upravljaju njihovim životima. Upravo ta
podvala prividne slobode i važnosti vlastitog upravljanja svojim životima, od zombiziranih
ljudi stvorila je robove koji sami sebe tjeraju na najteži rad kod svojih gospodara. U tome je i
jedina prednost kapitalizma pred klasičnim robovlasničkim društvom, budući da nema
troškova za nadzor nad robljem. Porobljeni ljudi misle da su stvarno slobodni. 86
Sekularizacijom društva u kojem su se slobodom vjere izjednačile sve religije, pa i one
najrigidnije, s Katoličkom crkvom, za one koji nisu podlegli agresiji laicizma i ostali
dosljedni istinskom vjerovanju otvorila se je kulturološka platforma “nove religioznosti” za
nastanak svakojakih sekti, sljedbi i krivovjernih pokreta. Čovjek je, htio-ne htio, duhovno
biće i on ne može živjeti samo od materijalnog. Treba mu i drugi smisao življenja. Upravo na
tom putu, kada Crkva postaje pasivna, kada je udaljena od državne vlasti, a masonski mediji
pokreću određena kvalitativna iskrivljenja u traženju nezdravog, senzacionalnog, ezoterijskog
i sl., stvorio se deistički “fenomen sekti” kao sotonskih metastaza tumora na ljudskom
društvu u cjelini, od onih koje su proizašle iz judejsko-kršćanskog stabla do istočnjačkih,
ezoterijskih i gnostičkih pokreta. U tom ludilu krivovjerja masonstvo će nametnuti potrebu za
jednom sinkretističkom religijom, univerzalnom crkvom, u kojoj će glavni patrijarsi te
sotonine crkve postati masonski oligarsi. S univerzalnom crkvom, jedinstvenom svjetskom
vladom i jednom globalnom državom, na putu Novog svjetskog poretka možemo očekivati
dolazak Antikrista.
Za glavnog epigona u stvaranju protubožjeg Novog svjetskog poretka poslije Drugog
svjetskog rata odabrane su SAD. Umjesto dvanaest židovskih plemena Božjeg poretka
nametnulo se trinaest plemena tog protubožjeg poretka. Naime, kroz razne teorije se
nametnula teza kako postoji jedno izgubljeno izraelsko pleme koje je navedeno i u Svetom
pismu. Na razini simbolike to trinaesto pleme prikazano je na novčanici od jednog dolara kao
i na Velikom pečatu SAD-a. Tu se nalazi trinaest zvijezda trinaest plemena Izraela.
Istovremeno se naglašava kako je trinaesto pleme dominantno nad ostalima, kako njega čine
izabranici među Božjim izabranicima. Jasno, protivno volji Božjoj stvaraju se ti izabranici
koji tu volju izopačuju i obezvređuju na demonski način. Tko su ti izabranici među
izabranima, koje je to navodno trinaesto pleme Izraela? Masonskojudejski okultistički
oligarsi (židovski cionisti i ponovo rođeni kršćanski cionisti), danas poznatiji u SAD-u i pod
nazivom neokonzervativci.
Također je vrlo indikativno da, kada se novčanica od jednog dolara izokrene, može se
uočiti lik memore, židovskog svijećnjaka, što znači da je židovstvo i Izrael na dolaru izraženo
u jednom izokrenutom principu. Tim đavolskim principom inverzije objavljuje se i tko
nadahnjuje takve prikaze, i tko danas služenjem tom gospodaru ima svjetsku moć. Sve to ima
smisla ako se uvidi metafizička veza židovske odabranosti od Boga i njegove odabranosti od

86
Marko Francisković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 167., 179., 197. i
258.

145
Sotone, jer upravo se na židovski narod najviše okomio Sotona kako bi se preko židovskih
moćnika usprotivio Božjoj volji i stvorio svoje carstvo na Zemlji. 87

Elitistički ustroj masonstva

Zanimljivo je da je još 1938. godine u masonskom Vijeću za međunarodne poslove u

New Yorku (Council on Foreign relations, CFR) novcem Zaklade Rockefeller pokrenut
monumentalni projekt, Studiji o ratu i miru (War & Peace Studies), za izgradnju “američkog”
carstva poslije Drugog svjetskog rata. Studija je zamaskirana floskulama o
“antikolonijalizmu, slobodnom poduzetništvu i promicanju demokratskih ideala” diljem
svijeta. Paralelno sa Studijima judeomasonstvo (trinaesto pleme Izraela) osniva i Američko
vijeće sigurnosti (American Security Council, ASC) u Washingtonu D.C. Kao neprofitabilna
organizacija ASC ima odlučujuću ulogu u američkoj vanjskoj politici nakon Drugog
svjetskog rata jer je postalo središte propagande i lobističkih inicijativa kojima se podupirala
militarizacija SAD-a, kao i ekonomska ovisnost ostatka svijeta, a sve pod motom “obrana
sustava slobodnog tržišta”. U toj masonskoj agresiji jednosvjetskog poretka ASC je angažirao
i mnoge velike korporacije, poput United Fruita, Standard Oila, Honeywella, US Steela,
Sears Roebucka i mnoge druge.
Na popisu članova ASC-a bili su i holivudski medijski tajkun Walt Disney, bivši
američki veleposlanik u SSSR-u i Rooseveltova ratna veza s Churchillom Averel Harriman,
senatori Demokratske stranke Thomas J. Dodd i Henry M. Scoop Jackson, general Douglas
MacArthur, predsjedavajući Zastupničkog doma američkog Kongresa Sam Rayan, Nelson
Rockefeller (nasljednik bogatstva naftne kompanije Standard Oil, u vrijeme rata direktor
Američke obavještajne službe), savjetnik predsjednika Kennedyja Eugen V. Rostow, senator
Republikanske stranke John G. Tower, general Nathan Twining i admiral Elmo Zumwait. 88
Došlo je vrijeme da izabranici “Božjih izabranika” osnuju i svjetsku vladu. Za sada još
uvijek neformalna, tzv. Nevidljiva svjetska Vlada osnovana je 29. svibnja 1954. godine u
Oosterbeeku u Nizozemskoj, u hotelu Bilderberg. Nije slučajno što je prvi osnivački sastanak
bio baš u hotelu koji nosi ime utjelovljenog Sotone, Bila (Bala), božanstva sunca, sina
Semiramide i Nimroda. Također nije slučajno što je i “Nevidljiva svjetska Vlada” dobila ime
Bilderberg grupa. Prvi predsjedavajući je bio nizozemski princ Bernhardt, bivši nacistički SS
časnik, muž nizozemske kraljice Julijane. Glavni pokretači Bilderberga bili su u SAD-u
David Rockefeller kao prvi čovjek judeoameričkog masonstva i lord Victor Rothschild, ikona
bavarskih iluminata. Grupa ima najmanje osamdeset članova, najmoćnijih ljudi svijeta, a
sastaju se jednom godišnje uz svekoliko osiguranje, većinom u jednom od dvoraca obitelji
Rockefeller ili Rothschild.
Bilderberg je službeno osnovan, koje li ironije, zbog zabrinutosti za svjetsku ekonomiju
i političku situaciju u Europi i Americi. Međutim, na jednom sastanku Grupe 1964. godine,
američki senator Jacob Javits je javno izjavio: “Zemlje Zapadnog Svijeta sa, tijekom perioda
hladnog rata, osjećale potrebu za usku suradnju da bi se zaštitili od komunističke opasnosti.
Ova 'suradnja' se fokusira na ključni cilj: osigurati da SAD, Kanada i Zapadna Europa
zadrže golemu kontrolu nad preostalim dijelom svijeta.” Bilderberg ima stalni komitet od
trideset i devet članova koje postavljaju oni najmoćniji, pretežito obitelji Rockefeller ili
Rothschild, koji rotiraju svake treće godine. Javnosti je teško te dvije obitelji masonskih

87
Marko Francišković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 204.
88
F. William Engdahl: Stoljeće rata 2, Detekta, Zagreb, 2008., str. 86. i 87.

146
financijskih mastodonata financijski identificirati, jer su svojim rodbinskim vezama poput
hobotnice umrežili svoje bogatstvo diljem Planeta, tako da se u službenim statistikama
najbogatijih ljudi svijeta dobivaju potpuno pogrešni podatci.
Svi predsjednički kandidati SAD-a, kao i kandidati za premijera Velike Britanije, bez
obzira iz koje stranke, su članovi Bilderberg grupe. Iz toga proizlazi da za vladare svijeta nije
uopće bitna stranka iz koje pobjeđuje njihov kandidat, a pobijedit će sigurno kandidat iz one
stranke (druga mogućnost ne postoji pošto su svi mediji u njihovim rukama) koja im u tom
vremenu više odgovara (zavisno o tome je li potrebito nešto mijenjati ili ne, na državnoj ili
svjetskoj pozornici). Među poznatije bivše i sadašnje članove Bilderberg grupe treba istaknuti
Petera lorda Caringtona, bivšeg Generalnog sekretara NATO-a i rodbinski povezanog s
obitelji Rothschild, bivšeg njemačkog predsjednika Waltera Scheela, vlasnika Fiata,
Giovannija Agnellija, bivšeg austrijskog ministra Petera Jankoviča, lorda Rolla od Ipsdena,
predsjednika S. G. Warburg grupe, svjetskog manipulatora i multimilijardera Georga Sorosa,
Henryja Kissingera, Carla Bilta, Richarda Holbrookea, Williama Perryja, Thorvalda
Stoltenberga i mnoge vlasnike korporacija (ABB, United Steel, Deutsche Bank, World Bank i
dr.), ministre, veleposlanike itd. 89
Na sastanku Bilderberg grupe 2008. godine bio je nazočan i sadašnji američki
predsjednik Barack Obama. Koliko su vijesti mogle procuriti s tog tajnovitog sastanka može
se zaključiti da je Obama ustvari “čovjek” bivšeg američkog ministra vanjskih poslova Henry
Alfreda Kissingera koji je kao jedan od najmoćnijih izabranika u Grupi odabrao svoga
pulena. Na tom sastanku je između ostalog još dogovoreno iniciranje svjetske ekonomske
krize, divljanje cijena nafte (sa 40 na 150 dolara), Srbiji omogućen brzi ulazak u Europsku
uniju ako se odrekne Kosova itd. Nakon godinu dana, u svibnju 2009. godine dogodio se
spektakularan sastanak Bilderberg grupe u elitnom hotelu Westin Astir Palace u predgrađu
Atene. Prema pisanju grčkih medija, svjetsku vladu je čuvalo, osim mnoštva policajaca,
patrolni brod grčke ratne mornarice i brodovi s elitnim roniocima, te zrakoplovi F 16. Budući
da je na tim sastancima strogo zabranjena nazočnost bilo kakvih novinara, nagađa se da je
Grupa dogovorila postupni izlazak iz ekonomske svjetske krize. Zašto je kriza uopće bila
potrebita trinaestom plemenu Izraela? Nakon ove krize i ono malo značajnog nacionalnog
bogatstva koje je bilo raspršeno među nekontroliranim nacionalnim privatnim ili državnim
kompanijama, zbog dirigiranog ekonomskog šoka našlo se u golemim financijskim
poteškoćama, i biti će prisiljeno uskoro prijeći u vlasništvo izabranika.
Treća generacija svjetskog masonstva (nakon Okruglog stola i Bilderberg grupe) je
polutajna organizacija Trilateralna komisija. Poraženi Japan je postupno nakon Drugog
svjetskog rata upadao u sustav judeomasonske mreže čiju je transformaciju nadgledao
visokopozicionirani mason, general Douglas MacArthur, član Američkog vijeća sigurnosti
(ASD). Japanski narod je sa svojom poganskom religijom vrlo lako upao u zamku masonstva
te, prividno radeći marljivo u interesu svoje države, postao rob masonskih oligarha. Tako su
se u tu misterioznu organizaciju okupili lideri Amerike, Europe i Japana te podijelili svijet u
tri osnovne valutne zone: dolarske, euro-zone i zone japanskog jena. Danas je popularno
zvana Trilaterala okupila i ostale zemlje svijeta koje su prodale svoju dušu izabranicima
(Kina, Hong Kong, Koreja, Australija, Meksiko itd.). Na čelu ove asocijacije je David
Rockefeller koji i bira ostale članove čiji mandat traje tri godine.
Sjevernoamerička grupa (dolarska zona) čiji je predsjednik Paul Volcker, bivši šef
Američkog Sustava Federalnih Rezervi, sastoji se od 107 članova (85 Amerikanaca, 15
Kanađana i 7 Meksikanaca), Japanska grupa (zona japanskog jena) koju predvodi čelnik
konglomerata Fuji Xerox, Yotaro Kobayashi, osim 75 Japanaca ima i 11 Južnokorejanaca, 7

89
Semir Osmanagić: Piramida moći na Planeti, Bilderberg, http://www.alternativnahistorija.com/AH3.htm

147
iz Australije i 15 iz zemalja ASEAN-a, Kine i Hong Konga. Europska grupa (euro-zona) ima
najviše, 150 članova, a zastupa ju Peter Sutherland, šef naftnog carstva BP Amoco. Znakovito
je da baš nitko ne može preuzeti upravljanje Svjetske Banke, MMF-a, UN agencija, postati
predsjednik vlade, ministar vanjskih poslova, guverner Centralne banke itd., ako nema
suglasnost Trilateralne komisije.
Trilaterala funkcionira vrlo dojmljivo. Na dnu njene piramide, koja obuhvaća središnji
prsten sa svim njenim članovima, primjerice i onima iz Indonezije, Meksika, Slovenije
(Marko Volje, čelnik Nove Ljubljanske banke je član Trilaterale) i sl., obično su čisto
kamuflažne organizacije koje su osnovali “privatni građani” i koje se bave dobrotvornim
radom, brigom za boljitak svijeta i ostalim smiješnim floskulama. Također ni ti svi članovi
nisu upućeni u svekolike planove i programe glavnih elitista Trilaterale. U užem krugu
Trilaterale (Izvršni Komitet) koji ima puno više informacija i saznanja nalaze se članovi koji
su trostruki članovi sve tri elitističke organizacije (Bilderberg, CFR i Trilaterala), i to:
Umberto Agnelli (IFI) Zbigniew Brzezinski, Robert Haas (Levi Strauss), Lee Honk-Koo
(bivši koreanski premjer), Minoru Makihara (Mitsubishi), Thorvald Stoltenberg (predstavnik
UN-a za bivšu Jugoslaviju, Bjorn Svedberg (Ericsson) i drugi. U samom središtu nalaze se
oni najmoćniji, David Rockefeller, Edmund de Rotschild, George Bush, Zbigniew
Brzezinski, Henry Kissinger, Robert MacNamara, George Schultz itd. Jasno da zbog
tajnovitosti Organizacije o mnogim ostalim članovima možemo samo špekulirati. 90
Okrugli stol i dalje koordinira svim tim elitističkim masonskim organizacijama, ali i
raznim klubovima koji su izrasli iz tih asocijacija. Spomenimo samo neke. Rimski klub je
osnovan na Rockefellerovom imanju u Bellagiu u Italiji prigodom susreta Rockefellera i
Aurelia Pecceia, drugog čovjeka FIAT-a, a za javnost se bavi, čovjek da ne povjeruje,
očuvanjem svjetske ekologije. Zatim je tu Budimpeštanski klub koji se, primjerenije svojim
osnivačima, bavi spiritualizmom. Bohemian klub je klub elitista SAD-a u kojemu se obično
dogovara tko bi mogao biti najpoželjniji predsjednik SAD-a. Javnost je upoznata da su se
upravo u tom klubu dogovorili Nixon i Reagan 1967. godine o kandidaturi za predsjednika,
kada je Reagan odustao u korist Nixona.

Vrh masonske piramide

Mozak svih masonskih asocijacija koje tako vješto manipuliraju čitavim čovječanstvom
stvarajući Sotonino kraljevstvo, odnosno Novi svjetski poredak je tajna organizacija Komitet
300. Takozvani “Olimpijci” nalaze se poput nadzornog odbora na samom vrhu okultnog
masonstva, a čine ih tristo najbogatih obitelji svijeta. Izabranici “Olimpijci” radi lakšeg djelo-
vanja osnovali su Veliki Druidski savjet, Savjet tridesetorice, Savjet devetorice, Savjet
petorice, te Savjet troje. Još je 24. prosinca 1922. godine istaknuti političar i savjetnik obitelji
Rothschild, Walter Rathenau u časopisu Wiener Press objavio članak u kojem stoji: “Samo
tri stotine ljudi, koji se svi uzajamno poznaju, vlada sudbinom Europe. Oni biraju svoje
nasljednike iz vlastite sredine. Ovi ljudi u svojim rukama imaju sredstva kojima mogu
dokrajčiti oblik države za koji drže da je nerazuman...” Radi indiskrecije Walter Rathenau je
uskoro ubijen.
Radi umreženog bogatstva teško je dokučiti pravi redoslijed najbogatijih obitelji
Komiteta 300. Pretpostavlja se da su prvih dvadeset obitelji trinaestog plemena Izraela (i iz

90
Semir Osmanagić: Piramida moći na Planeti, Tiilateralna komisija,
http://www.alternativnahistorija.corn/AH3.htm

148
samog popisa uočava se da su golema većina Židovi): Rockefeller, Rothschild, Astor, Bruce,
Disney, Collins, Onassis, McDonald, Krupp, Du Ponts, Freeman, Russell, Van Duyn,
Reynolds, Hanover, Cavendish, de Medici, Romanov, Warburg i Sinclair. Među ostalim
“Olimpijcima” nalazi se i srpska dinastija Karađorđević. Krunski kraljević Aleksandar rodio
se 1945. godine u Westminsterskoj opatiji gdje ga je krstio pravoslavni patrijarh, a krsna
kuma je bila sadašnja Britanska kraljica Elizabeta II. Nakon školovanja u Gordonstounu,
Millfieldu i na Britanskoj vojnoj akademiji uslijedila je Aleksandrova karijera u britanskoj
vojsci. Potporom britanskog masonstva iz same Kraljevske kuće te ženidbom za grčku
krunsku kraljevnu Katarinu počeo je vrtoglavi poslovni uspjeh obitelji Karađorđević. Ne tre-
ba posebice isticati da su, pored Karadordevićevih emisara, i druga poznata imena koja su
švrljala po bivšoj Jugoslaviji uoči i tijekom Domovinskog rata spašavajući Jugoslaviju,
uvodeći zabranu nabavke naoružanja za Hrvatsku, dovodeći UNPROFOR da cementira stanje
u okupiranoj Hrvatskoj, namećući famozni plan Z-4 itd., bili članovi Komiteta 300.
Sam vrh piramidalnog ustrojstva vladanja svijetom pripada Savjetu troje Komiteta 300.
Osim samozatajnih dinastija Rocckefeller i Rothschild, treći član Savjeta troje je britanski
vladar, od 6. veljače 1952. godine britanska kraljica Elizabeta II. Ta “mila i draga” starica,
posebice draga medijima kao što je i njena čitava obitelj, u javnosti je poznata kao umiljata i
simpatična živopisna figura koja čuva staru britansku tradiciju, ali ne odlučuje o ničemu
važnom. Surova stvarnost je potpuno drugačija. Elizabeta II., osim što je vrhovni poglavar
Anglikanske crkve, predsjedava i rukovodi najmanje devet puta godišnje službenim
sastancima Tajnog savjeta [Privy Council) čiji su članovi prinčevi Philip i Charles,
anglikanski nadbiskup od Canterburyja, predsjednik vlade, važniji ministri i utjecajno
plemstvo. Tu se odlučuje o strateškim odlukama britanskog hegemonizma te daju zaduženja i
smjernice velikim majstorima anglosaksonskog masonstva u ovladavanju preostalim
nepokorenim svijetom. Na tim sastancima su se donosile i povijesne odluke o britanskom
kolonijalnom osvajanju gotovo polovice svijeta, pljački rudnih bogatstava, zlata i dragulja iz
britanskih kolonija, te o ratovima i smaknućima nekoliko milijuna ljudi diljem Afrike, Azije,
Amerike i Australije. Moć britanske kraljice u negdašnjim kolonijama Ujedinjenog Kraljev-
stva (danas Britanskom Commonwealthu) i danas je golema i neupitna, potpuno suprotno od
percepcije javnog mnijenja. Ali u tome je i srž vladanja Savjeta troje.
Sastanci Tajnog savjeta isključivo se održavaju u dvorcu Westminster, i to u sobi
poznatoj po nazivu Jeruzalemska odaja. Koliko Jeruzalemska odaja skriva mračne
tajnovitosti te ima posebno značenje među britanskim kraljevskim izabranicima možemo
vidjeti na nekim primjerima. Prigodom krunjenja Elizabete II. iz Londonskog Tornja su
doneseni svi potrebiti rekviziti: kruna, ogrtači, nakit, kraljevsko žezlo, kugla itd., da prenoće
u Jeruzalemskoj odaji. U istoj toj sobi je poznati engleski filozof, ezoterik, tvorac empirizma,
vodeći teoretičar slobodnog zidarstva i uvaženi veliki majstor, Francis Bacon (1561.-1626.),
preveo Bibliju za potrebe Anglikanske crkve. Najumniji čovjek toga vremena u prijevodu je
učinio 36.191 “grješku”. Bacon je bio izvanbračni sin engleske kraljice Elizabete I., poznate
po zvjerskim progonima katolika, i njenog ljubavnika Roberta Dudleya. Iako je detaljna
analiza iz 1881. godine dokazala Baconove namjerne pogrješke, njegova verzija Biblije (tzv.
King James Biblije) i dalje je u uporabi u Anglikanskoj crkvi.
Pozornost privlači najviše britansko odlikovanje kojim Britanska kraljica Elizabeta II. za
posebne zasluge nagrađuje samo najzaslužnije odanike. Odanici Ujedinjenog Kraljevstva do-
bivaju zanimljivu titulu: Vitez Velikog Križa reda Pročišćenja. Svakako da je znakovit taj
Red Pročišćenja, poglavito ako znamo da su ga dobili pored eminentnih likova iz
anglosaksonskog masonstva i oni kojima je bez dozvole Kongresa zabranjeno primati bilo
kakvo strano odlikovanje, George Bush, Ronald Reagan itd.

149
 O bogatstvu britanske kraljice se malo zna. U Britanskom parlamentu je o toj temi
strogo zabranjeno govoriti. Ono što je dostupno javnosti jasno razotkriva da je Elizabeta II.
daleko najbogatija žena na svijetu. Njezina obitelj vlasnik je preko tristo dvoraca i rezidencija
u kojima se nalazi oko trideset tisuća umjetničkih slika i crteža te najvrednija zbirka dragulja
na svijetu. Svakako su najpoznatiji dragulji u njenom vlasništvu Koh-i-noor dijamant, kojega
su engleski osvajači oteli panđabskom maharađi 1851. godine i darovali ga kraljici Viktoriji,
te golemi dijamant Kullinen, kojega su pioniri Okruglog stola, Alfred Milner i Cecil Rhodes
ugrabili u Južnoafričkoj Republici. Kraljičina obitelj je vlasnik najelitnijih imanja u
Engleskoj, najvrednijih nekretnina grada New Yorka (Teatarski distrikt, 42. ulica i dr.),
najveće svjetske plantaže u Mississippiju Delta and Pine Co., a vodeći je dioničar u mnogim
mastodontnim svjetskim korporacijama (Rio Tinto, Royal Dutch Shell, ICI, British
Petroleum, General Electric i mnogih drugih). 91

91
Semir Osmanagić: Piramida moći na Planeti, Kuća Windsora, http://www.alternativnahistorija.com/AH3.htm

150
 II. GOSPODARI “ŽIVOTA I SMRTI”

Cionistička velevlast SAD-a

Pojam “dvorskih Židova” nakon Drugog svjetskog rata definitivno je prestao postojati.
Više nije postojalo država niti vlada kojima su se Židovi trebali dodvoravati. Židovski
heretici, cionisti, koji svoje duhovne spoznaje puno više pronalaze u Talmudu nego u Tori, u
umreženom masonstvu postali su vodeća elita među vladarima svijeta. Holokaust, koji se
mitski uzdigao do “nebeskih visina”, osigurao je Odabranom narodu apsolutnu superiornost
te moralnu i žrtveničku nedodirljivost u odnosu na sve druge narode. S tog aspekta, uz već
raniju ekonomsku, bankarsku i trgovinsku dominaciju židovskih moćnika, ostali narodi
počinju biti “dvorski nežidovi” koji se nametnutim pokorničkim i ulizničkim mentalitetom
nužno moraju dodvoravati cionističko-masonskim gospodarima. Središte svjetske moći seli
se u SAD koje postaju judeo-masonskom prostitutkom koju ratnički makroi vješto koriste za
njihovo vladanje nad čitavim svjetom.
U takvom ozračju došlo je vrijeme da se cionističko-masonski Salomonov simbolički
zmaj u režiji B'nai B'ritha vrati u Palestinu. Velika Britanija je završila svoju povijesnu
zadaću i Palestinu je nužno trebalo prepusti židovskim cionistima. Budući da je britanskoj
javnosti bila potrebita izlika zašto se njena vlada samo tako odriče Palestine, za sve se
pobrinula cionistička teroristička organizacija Irgun na čijem je čelu bio poznati despot
Menachem Begin (dobitnik Nobelove nagrade za mir 1978. godine). Begin je sa dvadesetak
terorista preobučenih u palestinske nošnje 22. srpnja 1946. godine ušao u hotel King David u
Jeruzalemu sa 225 kilograma eksploziva. U hotelu je bio glavni stožer britanskih snaga za
Palestinu i Sekretarijat palestinske vlade, a od izazvane eksplozije poginuo je devedeset i
jedan čovjek, pretežito Englezi. Nakon niza krvavih napada Beginovih terorista (najstravičniji
je primjer palestinskog sela Deir Yassin od 9. travnja 1948. godine kada su Beginovi
razbojnici izmasakrirali više od stotinu Palestinaca, među kojima su bile žene i djeca),
britanski mandat nad Palestinom završio je 14. svibnja 1948. godine, a istoga dana cionisti
proglašavaju državu Izrael. Danom proglašenja države Izrael na području Palestine živjelo je
oko 600.000 uslijed ratnog progona doseljenih Židova i oko 1.300.000 nežidova (Palestinaca
i Arapa).
Povijesni uzročnik izraelsko-arapskih ratova, sukoba i terora između Izraelaca i
Palestinaca te niza mirovnih inicijativa u mnogo čemu je slojevit. Međutim, epilog je
zastrašujuć jer je potpuno razvidno da Palestinci koji danas djelomično kontroliraju nekih
dvadesetak posto palestinske zemlje nikada neće dobiti svoju suverenu državu. Ustav Izraela
jasno definira da Židovi imaju neotuđivo pravo na čitavu Palestinu. Drevni Kanaan
(Palestina) koji je Izraelcima namijenio Jahve imao je približno 26.000 kvadratnih
kilometara. Gotovo isto kao što i ima današnja država Izrael s okupiranim područjima
palestinske samouprave. Ali okultisti iz B'nai B'rinta s cionistima nisu završili priču. Sadašnji
teritorij Izraela nije ni približno zaključen. U opticaju je nekoliko verzija biblijskih granica
države Izrael koju rabinski autoriteti tumače kao završno područje židovske države. To
područje, osim sadašnjih granica države Izrael s okupiranim područjima, zauzima sljedeće
teritorije: na jugu cijeli Sinaj i sjeverni dio Egipta do Kaira; na istoku, cijeli Jordan i velik dio
Saudijske Arabije, cijeli Kuvajt i dio Iraka južno od Eufrata; na sjeveru, cijeli Libanon i cijelu
Siriju s velikim dijelom Turske (do biblijskog jezera Van); na zapadu Cipar. Malo se danas

151
govori o tim “biblijskim granicama” Izraela. To je zabranjena tema iako je te granice na
prijedlog Ariela Sharona 1993. godine službeno prihvatio Likud. 92
U biblijskom Izraelu, u Jeruzalemu, mistični i mitski, bogobojazni i apokaliptični, ali i
tvrdokorni i prevareni Božji židovski narod čekat će svoga Mesiju. Tog mesiju će čekati i nji-
hovo okultno masonstvo, trinaesto pleme Izraelovo, ali kao obogotvorenog Antikrista. Stoga
je potpuno jasno da nikada neće doći do zaključivanja mirovnog sporazuma između Izraela i
Palestinaca, jer tko se smije odreći dijela biblijske zemlje Izraela? Kad god je u povijesti
dolazilo do odstupanja od isključivosti, vrlo brzo se čitav proces vratio na početak. Nakon taj-
nih mirovnih pregovora u Oslu 1993. godine između Yitzhaka Rabina i Yassera Arafata, gdje
se Izrael sporazumom obvezao na bezuvjetno povlačenje s okupiranih područja cionisti su
ubili Yitzaka Rabina. Kada je Bill Clinton, koji je izabran za predsjednika SAD-a kao lutak
na koncu neokonzervativnih oligarha te je čitavo vrijeme njegov kabinet bio pod opsadom ži-
dovskih ortodoksnih cionista (Sandy Berger, savjetnik za nacionalnu sigurnost, William
Cohen, sekretar za obranu, Madeleine Albright, državna tajnica, Robert Rubin, sekretar dr-
žavne blagajne i drugi), htio samoinicijativno pogurati mirovni bliskoistočni proces, dogodila
mu se u režiji njujorške cionistkinje Lucianne Goldberg afera sa Židovkom Monicom Lewin-
sky. Ponižen i osramoćen, ponizan i potpuno nemoćan, Clinton je dočekao kraj svog
predsjedničkog mandata.
Judaizirane SAD sa svojim spartanskim hegemonizmon izvrsni su službenici
cionističkih vlastodržaca u stvaranju ovozemaljskog kraljevstva Izraela koje će stvoriti njihov
Mesija, ali ne Mesija kao otkupitelj grijeha, već kao ovozemaljski vladar. Čitav je Pentagon,
kao i Bijela kuća, pod cionističkom kontrolom. Znakovito je da se do sada niti jedan
predsjednik SAD-a nije niti pokušao usprotiviti cionistima, kao ni državi Izrael. Jedan od
rijetkih predsjedničkih kandidata, konzervativac i katolik, Patrick Buchanan, nakon
neuspjelog pokušaja da postane predsjednik SAD-a imao je hrabrosti reći istinu kako su
Kongres i Senat Sjedinjenih Američkih Država teritorij pod izraelskom okupacijom. Zato nas
ne treba čuditi pisanje vodećeg židovskog novinara Arija Shavita koji je u uglednom
izraelskom časopisu Ha'aretz napisao: “Mi vjerujemo sa apsolutnom sigurnošću da sada
kada je Bijela kuća i Senat u našim rukama zajedno sa Pentagonom i New York Times-om da
živote arapa nećemo smatrati kao naše. Njihova se krv ne računa kao naša. Mi sada
vjerujemo da kada imamo AIPAC i Anti-Defamation League, mi imamo istinsko pravo da
naložimo da 400.000 palestinaca za 8 sati napuste svoje domove. Mi imamo pravo da
bombama zaspemo njihova sela, gradove i sva naseljena područja. Mi imamo pravo da
ubijemo bez ikakve krivice.”
Američki odbor za javna pitanja Izraela (American Israel Public Affairs Committee,
AIPAC) je najmoćniji i najpoznatiji lobi židovske politike u SAD koji izopačuje američku
vanjsku politiku. AIPAC daje goleme donacije (čitaj mito) članovima Kongresa i Senata
obiju političkih stranaka i na taj način kontrolira rad u Kongresu i Senatu, a isto tako mogu i
svakog neposlušnog ministra, senatora ili kongresmena smijeniti kada god požele. U slučaju
onih američkih političara koje AIPAC drži neprijateljima Izraela, AIPAC će uložiti golema
sredstva u njihove protukandidate dok ih definitivno ne ukloni s političke pozornice. Koliko
AIPAC kontrolira američku politiku vidimo iz nekih zornih primjera. Predsjednik Ronald
Reagan po intervenciji AIPAC-a morao je stornirati već dogovorenu prodaju oružja
jordanskom kralju Huseinu; ministar vanjskih poslova George Shultz dogovarao je s
generalnim direktorom AIPAC-a prodaju oružja Saudijskoj Arabiji, a ne s vođama stranaka u
Kongresu i Senatu, itd. Zbog toga ne treba se čuditi što nikada nije bilo, niti će ikada biti, u

92
Israel Shahak: Židovska povijest, židovska religija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2006., str. 30. i 31.

152
američkom kongresu rasprave o politici SAD-a prema Izraelu, iako upravo ta politika ima
posljedice za čitav Planet.
Pored AIPAC-a, značajne su još slijedeće cionističke organizacije koje u sustavu judeo-
masonstva kontroliraju svaki segment političke, bankarske i ekonomske zbilje SAD-a: ZOA
(Cionistička organizacija Amerike), AJC (Američki židovski kongres) i vrlo značajna JINSA,
Židovski institut za pitanja nacionalne sigurnosti (The Jewish Institute for National Security
Affairs). Ovaj Institut sa sjedištem u Washingtonu tvrdi da “komunicira s ustrojem za
nacionalnu sigurnost i sa širom javnosti, kako bi objasnio ulogu koju Izrael može imati, i
koju ima, u promicanju američkih interesa, i istodobno je poveznica između američke
obrambene politike i sigurnosti Izraela.” Iz ovih grotesknih floskula poput “poveznica
između američke obrambene politike i sigurnosti Izraela” moglo bi se zaključiti kako se radi
o nekoj humanoj organizaciji, tipa Bedem ljubavi, kada ne bismo vidjeli da su njeni
savjetodavni članovi najveći jastrebovi trinaestog plemena Izraela, proizraelski američki
neokonzervativci, kao i članovi izraelske desničarske stranke Likud.
Među članovima JINSA-e spomenimo predsjednika Instituta Davida P. Steinmanna, dr.
Stephena Bryana, admirala Davida Jeremiaha, Michaela Ledeena, Jamesa Woolseya, Ri-
charda Perlea itd. Puno bi se moglo reći o čitavim lepezama državničkih, društvenih i
gospodarskih funkcija koje su svi oni u svom plodonosnom radu obnašali, ali izdvojimo samo
onog najzanimljivijeg. Richard Perle, poznat po nazivu Knez tame (lako je dokučiti kako je
dobio taj nadimak) pripadao je samom vrhu neokonzervativnih trustova mozgova sa
sjedištem u Američkom poduzetničkom institutu za javnu politiku (American Enterprise
Institute for Public Policy, AEI), odakle je nadgledao službenu vanjsku politiku SAD-a. Osim
toga bio je direktor Jerusalem Posta, časopisa u novinskom magnatu Hollinger Grope.
Knez tame uvijek je bio na “sporednim dužnostima” u politici, a takav je ostao i u
američkoj javnosti: pomoćnik demokratskom senatoru Henryju M. Jacksonu za vrijeme
Hladnog rata i predsjednika Richarda Nixona, pomoćnik ministra obrane kod predsjednika
Reagana, predsjednik Odbora za obrambenu politiku (Defense Policg Board) kod Georga W.
Busha itd. Zanimljivo je da Perlovo predsjedničko mjesto u Odboru nije bilo plaćeno mjesto,
ali on je bio taj koji je, među ostalim, davao savjete i upute u pitanjima vođenja američkih
osvajačkih ratova. Koliko je Odbor za obrambenu politiku značajna poluga američkog
hegemonizma vidljivo je iz toga što su u istom odboru s Perleom sjedili i drugi židovski
cionisti, Kissinger, Schlessinger, Cohen, Abrams, Adelman i drugi. Ne samo to, Knez tame je
mijenjao i postavljao državnike drugih zemalja, koje u sustavu umreženog masonstva nemaju
značajniju ulogu, primjerice njemačkog “buntovnog” kancelara Geralda Schroedera trajno je
maknuo s političke scene i “stvorio od nikuda” veliku konzervativnu podanicu Angelu
Merkel. Perle je zbog jednog financijskog skandala 2005. formalno napustio politiku, no
njegova zvjezdana moć nije se do danas ugasila. 93
Politička moć cionista u SAD-u ne bi mogla biti toliko izražena bez apsolutne
dominacije u gospodarskom i novčarskom (Soros, Goldman, Sachs, Greenspan, Warburg i
dr.) prostoru. Kruna financijske manipulacije nalazi se u velebnom zdanju na Wall Streetu, na
američkoj burzi, u najvećoj praonici prljavog novca gdje se dirigirano odlučuje o sudbinama i
vrijednosnicama svih svjetskih značajnih korporacija. Međutim, bez utjecaja u medijima u
kojima se tendenciozno oblikuje javno mnijenje čime golema većina prostodušnih slušatelja,
čitatelja i gledatelja postaju inicirani medijski zombiji, uspjeh ne bi bio potpun.
Masonska elitistička organizacija, Vijeće za inozemne odnose (CFR) preko najvećih
zabavnih i medijskih konglomerata (Time Warner Inc, Walt Disney Company, News
Corparation, Viacom Inc., Newhouse Group i dr.) kontroliraju sve medijske kompanije. Te

93
F. William Engdahl: Stoljeće rata 2, Detecta, Zagreb, 2008., str. 246., 249., 274., 279. i 315.

153
divovske medijske kompanije strogo nadziru sve lokalne i regionalne medije (novine, TV i
dr.) koje si ne mogu priuštiti neovisne novinare, a kamoli nekakva strana dopisništva. Na taj
način američki “mali čovjek” nema nikakve šanse da ima uvid u objektivnu političko-
ekonomsku sliku svoje zemlje, a kamoli u svijetu (primjerice, danas Amerikanci imaju
sasvim iskrivljenu predodžbu o događajima u Iraku). Ako bi htjeli usporediti navodno
neovisno novinstvo (o kojemu su puna usta većine hrvatskih novinara) u zemljama judeo-
masonske središnjice i onoga u zemljama u kojima još postoji određeni otpor globalnom
ropstvu, kao što je Hrvatska, možemo zaključiti da nema značajnijih razlika. Prema tome,
jedni i drugi pišu za svoje gospodare, vladare svijeta, a to znači da američki, britanski,
izraelski itd. novinari pišu isključivo u interesu vlasti svoje zemlje, dok novinari u Hrvatskoj
isto pišu u interesu tih zemalja, gotovo se natječući tko će više popljuvati svoju zemlju.
Svi značajniji mediji u SAD-u su u vlasništvu židovske elite, pod strogim nadzorom
B'nai B'rith loža. The New Times je u rukama obitelji Arthura Sulzbergera. Ta korporacija
posjeduje Boston Globe, trideset i tri regionalna lista i veći broj radio i TV postaja. Osim toga
506 listova diljem SAD-a kupuje vijesti od njene podružnice News Service. The Washington
Post Corporation vode potomci poznatog bankara Eugenea Meyera. Korporacija osim
najčitanijeg lista u Washingtonu, The Washington Post, u svom vlasništvu ima i više TV
postaja, jedanaest vojnih publikacija te mnogo časopisa među kojima se posebice ističe
International Herald Tribune, namijenjen čitateljima stranih zemalja. Pored te dvije najveće
medijske korporacije spomenimo još neke medije u vlasništvu židovskih cionista: The New
York Daily News, Time magazine, The Wall Street Journal, Newsweek, US News, ABC, CBS,
CNN, NBC, UPN i mnogi drugi.

Pseudokršćanski fundamentalisti u sustavu tajnih službi

Novu Atlantidu ne mogu stvoriti samo židovske lože B'nai B'ritha, njima je nužan i
snažan nežidovski partner. Masonstvo ga je instaliralo u osnovanom tajnovitom vijeću za
nacionalnu politiku (Council for National Policy, CNP). Vijeće usko surađuje s CFR-om, a
popunjavaju ga ponovo rođeni fundamentalistički pseudokršćani, među kojima prednjači
Crkva ujedinjenja (Unification Church) Sun Myung Moona, Scijentološka crkva, Božja
skupina (Assemblies of God) poznatija kao Pentekostalci, kao i bivši članovi Ku Klux Klana
(Rasističku organizaciju Ku Klux Klan je osnovao u 19. stoljeću general južnjačke vojske
Albert Pike, veliki majstor 33. stupnja Vrhovnog vijeća škotskog obreda (Supreme Council of
the Scottish Rite). Ostale članove CNP-a popunjavaju pripadnici raznorodnih bljutavih
takozvanih kršćanskih organizacija, gdje su mnoge samo po nazivu kršćanske: Žarište za
obitelji, Jamesa Dobsona; Sveučilišna križarska vojna za Krista, Billa Brighta; Pastirska
skupina Maranatha, Roberta Weinera; zatim Gideonci, Mladež za Krista, Vizija svijeta,
Wycliffeovi prevoditelji Biblije, Evangeličko udruženje, Zagovaratelji Amerike,
Međunarodne karizmatske biblijske službe, Nacionalno udruženje vjerskih radija i televizija,
Ispunitelji obećanja i još mnoge druge.
Ključna figura CNP-a je pastor Sun Myung Moon, vlasnik novina Washington Times,
blisko povezan s obavještajnom agencijom Južne Koreje, KCIA-om. On je ekstremna neu-
ravnotežena osoba koja za sebe izjavljuje da je legitimni nasljednik “neuspješnog” Isusa
Krista. Moon tvrdi da mu se Isus ukazao za Uskrs 1935. godine i u jednom viđenju mu
pokazao kako On nije ispunio svoje poslanje, pa je zbog toga zatražio od njega (Moona) da
preuzme ulogu “istinskog oca” i povede svijet prema spasenju, pošto Isusova smrt na križu i
Uskrsnuće nisu postigli nikakvo spasenje za svijet. Tako je korejski pastor Moon preuzeo

154
ulogu od “neuspješnog” Isusa. Iz toga bi se lako zaključilo kako modernističko društvo ima
posao s luđakom, kada ne bi bila istina kako je Moonova sekta najmoćnija u SAD-u. Njegova
poveznica sa Bijelom Kućom je impresivna, poglavito s bivšim predsjednicima iz dinastije
Bush. Ako dublje zađemo u poveznicu, vidjet ćemo da je 1976. godine George Herbert
Walker Bush postao direktor Središnje obavještajne službe CIA-e, a od tog vremena počinje i
vrtoglavi uspon pastora Moona.
Moonova Crkva ujedinjenja nije ništa drugo već projekt CIA-e, CIA-ina podružnica koja
djeluje u SAD-u, jer prema američkom zakonu CIA-i je zabranjeno djelovati u SAD-u. Sama
CIA sasvim sigurno nije nikakva središnja obavještajna agencija kakvom se percipira u
javnosti. Ona je tajna ispružena ruka američkih predsjednikovih savjetnika (visokopozi-
cioniranih članova judeo-masonstva) za vanjsku politiku, pomoću koje se podupiru ili
svrgavaju državnici stranih zemalja. Osim toga ne samo da Moonova crkva, kao podružnica
CIA-e, preko masonskih filantropa financira Vijeće za nacionalnu politiku, već i bezbroj
pseudokršćanskih organizacija, Svjetski parlament religija (World parliament of Religions),
demonsko Teozofsko društvo (Theosophical Society), mnoge kršćanske sekte i baptističke
crkve.
Projekt preobrazbe desetaka milijuna Amerikanaca u ponovo rođene evangeličke
fundamentaliste osmislila je dinastija Rockefeller svojom obilatom zakladom. Projekt, koji je
sustavno nastavila Rockefellerova poddinastija Bush, išao je u dva pravca. U takozvanom
“biblijskom pojasu” siromašnih država američkog Juga (Alabama, Sjeverna i Južna Karolina,
Georgija, Mississippi, Louisiana, Texas i Oklahama), gdje je ultrakonzervativna južnjačka
baptistička sekta bila najsnažnija, osnivale su se ekstremne desničarske kršćanske sekte
ponovo rođenih. To je i područje ultranacionalističkog militarizma i rasizma iz kojega se
gotovo isključivo regrutiraju dragovoljci za Američku vojsku. Tako su u kolopletu
ortodoksnih pseudokršćanskih fundamentalista nastale falange izmanipuliranih siromašnih
američkih bijelaca, boraca koji su doslovno spremni “ubijati za Krista” i bespogovorno
podupirati osvajačke pohode svoje spartanske države. Stvorena je “svjetska vojska” pseudo-
kršćanskih ortodoksnih cionista. Svim tim rigidnim vjerskim pokretima, sektama, sljedbama i
kultovima koordinira američka, izraelska i britanska obavještajna služba (primjerice britanska
MI6 utemeljitelj je i mentor Pentekostalskog pokreta). 94
Iz istih redova se regrutiraju poznati misionari, prevoditelji i prodavači Biblije koji se
upućuju u zemlje predviđene za vojnu ili ekonomsku okupaciju, gdje osnivaju svoju
“pastoralnu službu”. Prvi pokusni laboratorij je bila Latinska Amerika pedesetih godina 20.
stoljeća, početkom Hladnog rata. Ciljano je odabrana katolička Latinska Amerika kako bi se
uništila doktrinarna religija, a Katolička crkva zamijenila novim religijskim pokretima,
karizmatskim i pentekostalnim vjerskim kultovima, raznim “inačicama vjere”, navodnim
“znakovima i čudima” itd. Ne treba posebice naglašavati da se svi ti “kršćanski misionari”
služe Biblijom kralja Jamesa, onom istom koju je poznati ezoterik i okultist Francis Bacon u
17. stoljeću preveo za uporabu Anglikanske crkve.
Treba istaći da neupitna ljubav i harmonija vlada između politički moćnih kršćanskih
fundamentalista i Američkog odbora za javna pitanja Izraela (AIPAC), poglavito od Jon-
kipurskoga rata iz 1973. godine. Te dvije potpuno oprečne skupine, gdje jedna promovira
rasistički i antisemitski fundamentalizam, a druga nacionalistički i cionistički judaizam, imaju
istovjetne završne ciljeve. Zavladati čitavim svijetom iz biblijskog Izraela i čekati zadnji boj
na Armagedonu. Tada će svako od njih čekati svoga Mesiju, ali i Antikrista. Antikrista će
čekati i trinaesto pleme Izraela koje obje ove ortodoksije samo vješto koristi.

94
F. William Engdahl: Stoljeće rata 2, Detecta, Zagreb, 2008., str, 156., 159., 164. i 171.

155
Kolonizacija svijeta oko Sovjetskog euroazijskog sidrišta

Trećim svjetskim ratom (Hladnim ratom) gospodari svijeta upustili su se u grandiozni

projekt koloniziranja svih svjetskih zemalja oko ruskog euroazijskog prostora. Glavni
ideolozi kolonizacije bili su masonski epigoni, američka i britanska obavještajna služba, CIA
i MI6. Te službe su poslije Drugog svjetskog rata rukovodile diljem svijeta s više od 600
uspješnih državnih udara gdje je vlast nasilno prešla u ruke vojne hunte. Nije jedino nasilna
promjena vlasti krasila umiješanost judeo-masonstva u osvajanje pojedine države, već je
češći bio slučaj da se putem medija i ekonomskih pritisaka i ucjena dovedu na vlast
“legitimno izabrani” podobni kadrovi, ponajčešće školovani u SAD-u ili u V. Britaniji.
Promjeni vlasti prethodile su inicirane ekonomske krize, obično naglim padom cijena stra-
teških izvoznih proizvoda te zemlje, hipeririflacija, prezaduženost i sl. Treći način
kolonizacije pojedine zemlje je iskorištavanje prirodnih katastrofa u toj zemlji, poplava,
razornih potresa, terorističkih napada i sl., kada je zemlja u šoku i kaosu i kao prazna ploča
željno čeka svoje dobročinitelje (grabežljivce).
Tada se toj zemlji nameće surova neoliberalna ekonomija, koja za sobom donosi
slobodno tržište i slobodni protok kapitala i dobara. Taj sustav nametnute ekonomije u
potpunosti srozava ulogu nacionalnih država kao korektiva, suzbija svaki vid protekcionizma
te se države razvlašćuje kao loše gospodare. Na taj način se na tom surovom tržištu slabašne
nacionalne tvrtke ne mogu oduprijeti multinacionalnim globalnim korporacijama koje pod
motom multikulturalnosti novca koji ne poznaje naciju postaju vlasnici većine kapitala.
Vulgarni koncept tržišta “što više i što brže” ne prati socijalna prava zaposlenika i jaz između
ekonomskog i socijalnog postaje sve dublji. Slobodno tržište znači prije svega ukidanje cari-
na, gdje se zastarjela nacionalna tehnologija stavlja u borbenu arenu s globalnim igračima.
Više se ništa od bazne industrije, poljodjelstva i svih bitnih strateških proizvoda ne isplati
proizvoditi u vlastitoj državi, već se sve uvozi od sumnjivih vanjskih proizvođača. Domaće
tvornice i rudnici sirovina se zatvaraju, plodna polja postaju pustare ili eksperimentalni
sustavi proizvodnje G-mod hrane ili opijuma, a država grca u dugovima. Nu, tu je MMF
(jedino SAD imaju pravo veta na sve odluke MMF-a, što samo potvrđuje tko je “gospodar
života i smrti” čitavog čovječanstva) koji će ciljano financirati manjkove u državnim
blagajnama te osigurati trajnu ovisnost tih zemalja od svjetskih gospodara.
Otac koncepta porobljavanja država Trećeg svijeta šok terapijama, gdje izabranici
masonskog Komiteta 300 postaju stvarni vlasnici država, a politička vlast u tim državama po-
dobnim servisima, je američki neokonzervativni ekonomist Milton Friedman (1912.-2006.).
Da nije previše tužno bila bi to najvrednija satira, jer taj veliki guru neobuzdanog kapitalizma
i hipermobilne globalne ekonomije je slavodobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976.
godine. Friedman je bio uvaženi profesor na Čikaškom sveučilištu (Chicago School of
Economics) gdje su se odgajali odabrani studenti iz zemalja predviđenih za šok terapiju koji
su se nakon studija vraćali u svoju zemlju i širili ideje te bjesomučne globalne ekonomije.
Kada je doktrina šoka zahvatila ciljanu zemlju oni su stajali na čelo preobrazbe tržišta i iza
sebe ostavljali materijalni jad, duhovnu pustoš i ropsku ovisnost malog čovjeka.
Prva takva preobrazba dogodila se u Iranu 1953. godine kada je CIA urotom zamijenila
Mossadegha šahom Mohammedom Rezom Pahlavijem. Slijedio je sponzorirani dugotrajan
građanski rat u Gvatemali, koji je CIA uz obilatu pomoć ponovo rođenih kršćana vodila po
izravnom zahtjevu korporacije United Fruit Company. Nakon uspješnog vojnog puča, pred-
sjednik Gvatemale postao je general Efrain Rios Montt, jedan od kršćanskih obraćenika
Crkve riječi (El Verdo). Na red dolazi Čile, kolijevka državno-centralističke ekonomije, koji
se uz pomoć čileanskih studenata Čikaške škole, čije je financiranje osigurala američka vlada,
pretvara u laboratorij za najsuvremenije pokuse slobodnog tržišta. To je ustvari bio transfer

156
zastrašujuće ideologije izabranika pedesetih godina 20. stoljeća u zemlju u kojoj su takve
ideje do tada bile potpuno strane, nepostojeće na tržištu ideja. Poslije “projekta Čile”, na
Čikaškom sveučilištu se 1965. godine otvara centar za latinoameričke ekonomske studije,
koji financira zaklada Ford, gdje se stvaraju inicirani sveučilištarci pretežito iz Argentine,
Brazila i Meksika. Slijedeća država koja pristupa pokusu Čikaške škole bio je Brazil 1973.
godine.
Nakon Isabele Peron u Argentini 1976. godine, vlast preuzimaju pogovornici Čikaške
škole. Ministar gospodarstva Martinez de Hoz, kao najodaniji poslušnik Henryja Kissingera i
nedodirljivih gospodara Davida i Nelsona Rockefellera, hitno je ukinuo ograničenja stranog
vlasništva te je u prvih nekoliko godina prodao više od stotinu državnih tvrtki, zabranio štraj-
kove i poslodavcima dopustio da po volji otpuštaju radnike, uklonio nadzor cijena zbog čega
je hrana postala basnoslovno skupa. Narod je uskoro gladovao jer vlasnicima zemlje postaju
međunarodni ulagački fondovi poput Sorosova Fonda Quantum, a sjeme GM soje zamjenjuje
pšenicu i kukuruz. Argentinu su slijedile ostale zemlje Južne Amerike, Bolivija, Kolumbija,
Honduras itd. Definitivno je zakopana ideja da Južna Amerika zavređuje svoj vlastiti New
Deal, kapitulirala je pred Friedmanovim neoliberalnim modelom slobodnog tržišta.
Kada je završena Friedmanova ekonomska preobrazba čitave Južne Amerike i
uspostavljen potpuni prehrambeno-naftno-vodeni nadzor, Vijeće devetorice Komiteta 300
krenulo je u novi posao s Afrikom. Privatizacijom čitave Etiopije, nadzor nad golemim
hidroenergentskim bogatstvom rijeke Nila preuzimaju obitelji Rockefeller i Silverstein.
Afrika, kao kontinent velikih jezera, rudnih bogatstava, nafte i plina u režiji FI6 i CIA-e ulazi
u ciljane građanske ratove gdje se stvaraju države i područja pod diktatorskih režimima. Da
bi se ti režimi uopće održali pomoć im dolazi Friedmenovom kolonijalnom ekonomijom te se
putem MMF-a, Svjetske banke i WTO-a čitav proces vrlo brzo privodi kraju.
Indonezija se našla u rukama ambicioznog Achmeda Sukarna koji je zagovarao
povezivanje svih nacionalnih vlada Trećeg svijeta i stvaranje jedne super sile al pari
Zapadnom svijetu i Sovjetskom bloku. Uz pomoć CIA-e državnim udarom na vlast dolazi
Haji Mohammad Suharto te Indoneziju ubrzo preuzimaju grabežljivci Čikaške škole, tzv.
Chicago boys. Postupno se predaju i zemlje oko puta svile te Filipini, Hong Kong, Tajvan,
Singapur, Južna Koreja itd. Predaje se i Turska koja kao vazal Komiteta 300 izgradnjom
sustava brana na gornjem toku rijeke Eufrat postaje gospodar “života i smrti” još nepokorenoj
Siriji i Iraku, dok na južnom dijelu Starog istoka Izrael, kao najmoćnije političko središte
svijeta, odlučuje o sudbinama arapskih naroda, Jordana, Palestine itd.
Na red je došla i Kina. Tijekom Maove vladavine Kina se okrutno obračunavala sa
svojim neistomišljenicima, a ta se represija provodila u ime radništva i protiv buržoazije.
Deng Ksraoping, voda Komunističke partije Kine, i Zhao Ziyang, premijer Kine, nakon
Maove smrti 1983. godine, Kinu otvaraju stranim ulagačima. Koriste se receptima Miltona
Friedmana koji postaje česti počasni gost komunističkih vlastodržaca Kine. Deng i Zhao
podižu vlastitu “kontrarevoluciju”, ukidaju radnicima većinu stečenih povlastica te smanjuju
zaštitu radništva kako bi se ostvario što veći profit koji dolazi u ruke vladajuće partijske
kaste. Da bi taj rigidni komunistički sustav uopće funkcionirao Deng osniva Narodnu
naoružanu policiju s 400.000 pripadnika koju izabranici naoružavaju najmodernijim
američkim naoružanjem. Karakteristika tih novih kineskih policajaca je ta što je svatko od
njih naoružan i električnim štapom kojim se inače uspavljuje stoka spremna za klanje.
Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća ekonomsko-politički neoliberalni obruč oko
Sovjetskog bloka bio je završen. Ispunile su se “proročke” riječi Henryja Kissingera: “Onaj
tko vlada naftom, vlada državama, onaj tko vlada hranom, vlada ljudima, a onaj tko vlada
novcem, vlada cijelim svijetom.” Istina je da su se pojedine zemlje privremeno istrgnule iz
tog kolonijalnog jarma (Iran, Nikaragva, Venezuela, Ekvador, Bolivija, Peru itd.), ali to

157
zacijelo ne zabrinjava trinaesto pleme Izraela jer njih čeka, kako je rekao američki politolog i
jedan od izabranika, Samuel Huntington, treći val “demokracije”. Pošto je svijet pokoren
ispod Sovjetskog euroazijskog sidrišta kolonijalnim hermetičkim polumjesecom, kraj 20.
stoljeća donijet će, urušavanjem komunističkog sustava, završnu kolonizaciju svijeta. U
tranziciji i amerikanizmu postupno će nestajati slobodnih država, svijet će žurnim koracima
zakoračiti u Novi svjetski poredak, gdje će gospodare Planeta čekati zadnji neprijatelj,
Vatikan. Borba Antikrista s Kristom će započeti...

158
 III. MASONSKO-KOMUNISTIČKA
ZBILJNOST HRVATSKE

Preobrazba “oslobodilačkog pokreta”

Hrvatsko nacionalno tkivo razdijelilo se tijekom Drugog svjetskog rata. Na jednoj strani
su bili hrvatski nacionalisti, domoljubi i križari koji su zdušno stali u obranu željno čekane
Nezavisne Države Hrvatske, koja je nažalost, ne svojom voljom, uvučena na stranu
zločinačke fašističke Italije i nacističke Njemačke. Na drugoj strani pod masonskim
patronatom Roberta Williama Seton-Watsona i Henrya Wickhama Steeda postupno se
stvarao totalitarni sustav od šarolikog društva: hrvatskih istinskih antifašista, anarhističkih
bogohulnika, komunista željnih vlasti, raznih pustolova, velikosrba, kao i obezglavljenih
haesesovaca. Kako je vrijeme odmicalo velikosrbi i komunisti postaju jedno nedjeljivo tkivo,
poglavito nakon listopada 1944. godine, odnosno povlačenja njemačkih trupa iz Srbije, kada
nakon kolektivnog brijanja u sustav partizanskih jedinica pristupa preko 100.000 bivših
četnika. Upravo je to bila bit evolucije partizanskog pokreta pod pokroviteljstvom britanskog
masonstva koje u Titov štab dovodi diplomata prokomunističke orijentacije, masona Fitzrov
MacLeana, koji kao specijalni Churchillov izaslanik prijateljuje s Titom tijekom rata.
Preobrazba partizanskog pokreta bila je fascinantna. Koliko god su uoči Drugog
svjetskog rata među komunistima prevladavali hrvatski antifašisti koji su sanjali sovjetsku
Hrvatsku, pred kraj rata na čelu tog istog pokreta, u omotu Komunističke partije, apsolutno
dominiraju najveći velikosrpski koljači i zločinci, kao i hrvatski izdajnici. Dok su vodeći
srpski komunistički vlastodršci prije svega bili Srbi, a tek onda komunisti i partizani,
hrvatskim komunistima nije bilo stalo ni do kakvog hrvatstva, već isključivo do komunističke
diktature i Jugoslavije. Hrvatskih domoljubnih antifašista je nestalo tijekom rata, ili su
pobijeni poput Kerestinačke skupine ili uklonjeni iz vodstva Komunističke partije. Stoga je u
najmanju ruku cinično što se današnji hrvatski komunisti vole nazivati antifašistima. Ako ne
zbog drugoga, onda i zato što je komunizam nastao puno prije fašizma i nacizma, prije
fašizma i nacizma je počinio stravične zločine koje su kasnije doslovno oponašali fašisti i
nacisti. Njihovi zločini ne samo da su bili nekoliko puta veći od zločina fašizma i nacizma,
nego su i trajali puno duže.
Pošto nije došlo do realizacije jedne od Churchillovih ideja kako da sa Staljinom podijeli
Jugoslaviju po Arkadijevoj razdjelnici civilizacija, nužno je bilo pod svaku cijenu posrbiti či-
tavu buduću novu Jugoslaviju, u kojoj bi britanski saveznici Srbi, kao i u Kraljevini, osigurali
Britancima nesmetan prolaz preko Hrvatske. Transverzala kroz Hrvatsku je početak čvorišta
morskih i kopnenih putova prema istoku, odakle se preko Sueskog kanala i Basre u Iraku
(danas Britanci upravo u Basri drže svoje okupacijske snage, a iz istog razloga su 1956.
godine zbog kontrole nad Sueskim kanalom napali Egipat) transverzala naslanja na put svile i
Indiju. Znakovito je da se upravo u britansko-američkim stručnim izvorima taj put kroz
Hrvatsku naziva žilom kucavicom Britanskog Carstva.
Zbog Mačekove pogubne politike čekanja, HSS, koja je uoči rata imala gotovo
plebiscitnu potporu hrvatskog naroda, doživjela je žalosnu sudbinu. Mnogi su haesesovci, kao
antifašisti, otišli u partizane, među njima i jedan od dužnosnika stranke Franjo Gaži. Čak je i
predsjedništvo ZAVNOH-a iz svibnja 1944. godine od deset članova imalo tri haesesovca,
Franju Gažija, Stjepana Prvčića i Filipa Lakuša. Osim njih su u predsjedništvu ZAVNOH-a
bili još Rade Pribičević i Simo Erora iz Samostalne demokratske stranke (pretežito srpske),

159
nestranački, katolički svećenik Svetozar Ritig, Vladimir Nazor i Ante Mandić, dok su samo
dvoje, Andrija Hebrang i Ivan Gošnjak bili službeno članovi Komunističke partije. Bila je to
samo velika obmana, kako privući što više raznorodnijeg puka u prve borbene redove i
podčiniti ih eliti komunističke strahovlade.
Kako je Maček Radićevu državotvornost zamijenio autonomaštvom, tako je Gaži izdao
jedno i drugo. Dok su se čelnici HSS-a Šubašić i Krnjević u Londonu pod izravnim utjecajem
masonstva zanosili nekom novom Kraljevinom, Gaži je komunističku frakciju HSS-a u
partizanima ponovo prozvao Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom (HRSS). HRSS
niti je bila ikakva oporba Komunističkoj partiji, niti realni koalicijski partner, bila je to
fantomska stranka u čiji su se Izvršni odbor ubacili komunisti poput Ante Vrkljana, Nikole
Brozine, Jurice Draušnika, Stanka Škare, Filipa Lakuša i dr. Ta “tužna satira”, kojoj je
privremeno namijenjena uloga obične seljačke frakcije u KP-i, imala je jedini cilj da priskrbi
kao topovsku hranu što više seljačkog sloja društva u partizanske redove. Perfidna igra
komunista sa HRSS-om nastavljena je do prvih izbora u komunističkoj Jugoslaviji. Tada su
komunisti HRSS kao potrošenu i suvišnu odbacili, a seljacima, koji su krvarili u ratu na
njihovoj strani, namijenili dobro poznatu zlopatničku sudbinu. Najveća komedija komunista s
Gažijevom inačicom HSS-a dogodila se neposredno nakon rata, 16. svibnja 1945. godine,
kada su komunisti organizirano dovodili seljake iz čitave Hrvatske na skupštinu HRSS-a u
Zagreb i pritom organizirali masovnu prodaju Radićevih slika. 95

Britansko masonstvo i ratni gubitnici

Pred kraj rata 1945. godine, izaslanik Draže Mihajlovića, Vladimir Predavac, dolazi kod
poglavnika dr. Pavelića i predlaže mu antikomunistički savez te ga moli da dozvoli četničkim
jedinicama povlačenje prema zapadu. Hrvatski herostrat Vladimir Predavac iz Dugog Sela
čitav je rat proveo u četnicima, iako su njegovog oca ing. Josipa Predavca kao potpred-
sjednika HSS-a isti ti četnici, u žandarskim kaputima, ubili 1933. godine. Ante Pavelić
odobrio je četničko povlačenje i osigurao im slobodni koridor spasa jer je i on sam kanio
pobjeći. Napustio je Hrvatsku sa svojom obitelji i najbližim suradnicima 6. svibnja 1945.
godine ostavljajući stotine tisuća hrvatskih domoljuba, vojnika i civila kolonama smrti i
komunističkom zlopatničkom teroru. Pavelić i njegovi suradnici, umjesto da na sebe preuzmu
svu odgovornost, a ponajviše neprijateljsku mržnju koju su velikosrpski partizani osjećali
prema hrvatskom narodu, te da na taj način bar djelomično obuzdaju krvavi pir komunističkih
pobjednika prema nezaštićenom narodu, bježeći iz Hrvatske još su više razbuktali osvetnički
bijes ratnih pobjednika.
Krvavi pir dočekao je Hrvate na bleiburškom polju. Hrvatski časnik za vezu židovskog
podrijetla Deutsch Maceljski ponudio je 14. svibnja Britancima predaju dviju hrvatskih
armija koje su imale sedamnaest divizija s približno 200.000 naoružanih vojnika s kojima je
bilo još toliko uplašenih civila. Prije toga je feldmaršal za Sredozemlje Harold Alexandar dao
obećanje predstavniku Svete Stolice, preko kojega je na zamolbu kardinala Stepinca
intervenirao papa Pio XII., da će poštedjeti hrvatski narod u bijegu. Međutim, masonski
pobjednici rata, Winston Churchill, fedmaršal Alexandar i Harold MacMillan, pogazivši dano
obećanje izvršili su najveći zločin u povijesti nad hrvatskim narodom. Za siguran britanski
protubožji put prema Bliskom istoku, Hrvati moraju umrijeti da bi njihova saveznica,
velikosrpska Jugoslavija, mogla živjeti. U bleiburškom dvorcu Thurn-Valsassina Britanci su

95
Dubravko Jelćić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 193. i 194.

160
15. svibnja prisilili generala Ivu Herenčića da se hrvatski vojnici predaju krvožednim
partizanima na čelu s njihovim pregovaračem, ličkim Srbinom, komesarom Milanom
Bastom.
Apokaliptično klanje počelo je na bleiburškom polju, nastavilo se na križnim putevima
diljem Slovenije, Hrvatske (poglavito su se u logoru u Jasenovcu od 1945.-1947. izvršavale
brutalne egzekucije nad kolonom smrti pri čemu je smaknuto oko 30.000 Hrvata), pa sve do
rumunjske granice, ostavljajući stotine masovnih grobišta te između 245.000 i 295.000 usm-
rćenih. Jedan od zločinaca, Titov general Kosta Nađ, čija je Treća armija bila odgovorna za
sudbinu hrvatskih vojnika i civila koje je britanska vojska predala partizanima, hvalio se u
beogradskom tjedniku Reporter 13. siječnja 1985. godine kako je 150.000 protivnika palo u
njegove ruke i da prirodno na kraju smo ih likvidirali. O tome je odmah obavijestio Tita,
rekao je Nađ, i to je bio zadnji ratni izvještaj u Drugom svjetskom ratu. Dokumenti s pokolja
na Bleiburgu koji su sačuvani u londonskim, washingtonskim i beogradskim arhivima ni
danas nisu dostupni javnosti. Grof Nikolaj Tolstoy je 1986. godine, došavši do određenih
vjerodostojnih podataka o toj neviđenoj britanskoj obmani i zastrašujućem pokolju, napisao
knjigu The Minister and the Masacres (Ministar i pokolji). Za “nagradu” je u Engleskoj
osuđen za klevetu uz plaćanje globe od dva milijuna i petsto tisuća funti, a knjiga je povučena
iz prodaje.
Što se dogodilo s četnicima kojima je Pavelić osigurao siguran koridor i koji su se
također predali Britancima? Oko 20.000 negdašnjih četnika (koji nisu oslobođenjem Srbije
prešli u partizane) Britanci su zarobili i niti jednog nisu vratili Titovim partizanima (niti jedan
poslije rata nije bio izručen Jugoslaviji, niti se ikome sudilo za ratne zločine), već su ih
zadržali u logoru u Eboliju, u Italiji. Iako su četnici (pripadnici Srpske državne garde Milana
Nedića, fašističke organizacije Zbor Dimitrija Ljotića itd.) službeno svrstani kao
“neprijateljsko osoblje”, oni su se u britanskim odorama slobodno kretali u logoru te su
kasnije bili raspoređeni diljem Italije. Nakon rata, veći dio njih je zatražio utočište u Velikoj
Britaniji, tako da su i službeni britanski podatci iz 1951. godine registrirali 9264 nastanjena
muškarca iz Jugoslavije i svega 1992 žene, što jasno dokazuje tko su bili ti novi stanovnici
Velike Britanije. Naseljeni četnici u Britaniji osnivaju svoju tiskaru te u izdanjima Iskra
Press čitavo poslijeratno vrijeme objavljuju hvalospjeve srpskom četništvu. Britansku vlast to
nimalo ne smeta, već sasvim suprotno, biološke nasljednike tih četnika (sada pod engleskim
imenima) upravo koriste u svojim “mirovnim misijama” kao pregovarače i tumače tijekom
Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. 96

Hrvati i Srbi kao nejednakopravni narodi u Jugoslaviji

Poslije Drugog svjetskog rata diljem čitave Hrvatske i Bosne i Hercegovine počelo je
najmračnije i najpogubnije doba hrvatskog naroda. Svakodnevna smaknuća (u Zagrebu je lik-
vidirano tijekom “oslobođenja” oko dvadeset i sedam tisuća građana, od kojih preko četiri
tisuće iz najužeg središta grada) i zastrašujući montirani spektakularni sudski procesi protiv
imućnijih i uglednijih Hrvata, u kojima je presuda ponajčešće bila smrtna kazna ili
dugogodišnji “prisilni rad” uz obveznu konfiskaciju cjelokupne imovine, postaje
svakodnevnica, a Goli otok i drugi komunistički kazamati hrvatska gubilišta. Dok jedan
hrvatski herostrat Vicko Krstulović, strah i trepet Splita, naređuje preoravanje “ustaških
groblja”, a jedan drugi, Miloš Žanko, predlaže u Beogradu da se, kako bi se Hrvatima utjerao

96
Carole Hodge: Srpski lobi u Velikoj Britaniji, Stih, Zagreb, 2006., str. 12. i 93.

161
strah u kosti, ubije bar jednog katoličkog biskupa za oltarom tijekom služenja Svete mise,
itd., hrvatski narod prisiljen je slaviti dan ustanka protiv fašizma 27. srpnja 1941. godine.
Koje li ironije i podmuklosti, službeno slaviti dan kad su srpski “ustanici” u Srbu zaustavili
vlak sa katoličkim hodočasnicima koji su se vračali sa Svete mise i mučki pobili 350
hodočasnika, a svećenika živa ispekli.
U takvoj komunističkoj Srboslaviji masonska pupčana vrpca između britanskog i
jugoslavenskog masonstva dojmljivo je funkcionirala. Za predsjednika Narodne skupštine
FNRJ izabran je bivši predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije,
visokopozicionirani predratni mason dr. Ivan Ribar. U najužem komunističkom državnom
vodstvu također apsolutnu dominaciju imaju masoni, od kojih su mnogi i prije rata obnašali
zapažene dužnosti: Josip Broz Tito, Mojsije (Moša) Pijade, Ivo Andrić, Vladimir Bakarić,
Koča Popović, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, braća Dizdarević, dr. Viktor Novak, Josip
Vidmar, Vladimir Ribnikar, Džemal Bijedić, Vladimir Velebit, Oskar Davičo, Ivan-Stevo
Krajačić, Vasa Čubrilović, Srđan Prica, Miko Tripalo, Gustav Krklec, Miroslav Krleža i
mnogi drugi. Stoga nije čudno što je već u listopadu 1944. godine, kada je uspostavljena
široka “narodnooslobodilačka” fronta i ishod završetka rata se jasno nazirao, Tito smijenio s
mjesta šefa KPH-e i glavnog zapovjednika vojske u Hrvatskoj jednog od rijetkih preživjelih
istinskih hrvatskih antifašista, Andriju Hebranga, i na njegovo mjesto stavio svog “brata”
Vladimira Bakarića. Hebrang je uskoro bio i likvidiran po izravnom Titovom nalogu pošto se
suprotstavio sramnom Titovom razgraničenju između republika kojim je taj najveći hrvatski
zločinac Hrvatskoj oduzeo puno više nego je to učinio dr. Ante Trumbić potpisom Rapalskog
ugovora ili dr. Ante Pavelić potpisom Rimskog ugovora.
Pod izravnim utjecajem britanskog masonstva Hrvati su osuđeni u Narodnoj Republici
Hrvatskoj na građane drugog reda (jasno, odnosi se to samo na domoljubne Hrvate, a ne na
komuniste, unitariste, orjunaške Hrvate i jugoslavenske Hrvate) jer britanska žila kucavica ne
smije doći u ugrozbu od vjerničkog katoličkog puka. Hrvatima je ostao trajan biljeg fa-
šistoidnosti NDH-e, dok s druge strane, iako Srba gotovo da nije niti bilo među antifašistima
prvoborcima, Srbi su, kao odani saveznici V. Britanije, postali narod pobjednik rata, ovjenčan
“pobjedničkom lentom” naroda pravednika. Iz istog razloga Srbi u Hrvatskoj službeno
dobivaju ravnopravni status konstitutivnog naroda, što je u praksi značilo da su postali narod-
tutor nad matičnim hrvatskim narodom.
Izdvojimo samo dva karakteristična primjera nejednakopravnosti ta dva naroda u
komunističkoj Jugoslaviji. Apel srpskom narodu je potpisalo 13. kolovoza 1941. godine 546
pripadnika Srpske pravoslavne crkve, ministara, sveučilišnih profesora, književnika, vladinih
dužnosnika, advokata, gospodarstvenika i intelektualaca. Apel je objavljen u beogradskim
novinama Novo vreme, a u njemu se zahtjeva zdušna pokornost srpskog naroda njemačkoj
vlasti i odlučna borba protiv komunističkih bandi. Da su takav izravni zahtjev kojim slučajem
napisali predstavnici hrvatske intelektualne elite, to bi značilo potpis za vlastitu smrtnu
presudu. Ovako su poslije rata 73 potpisnika toga apela odlikovana najvećim mogućim ko-
munističkim priznanjima, 28 ih je postalo članovima Srpske akademije nauka i umetnosti,
među njima i velikosrbin Aleksandar Belić koji postaje predsjednik Akademije, a 12 ih je do-
bilo najviše priznanje za borbu protiv fašizma. Usporedbe radi, predsjednika Hrvatske
akademije znanosti i umjetnosti, Tomu Matića, koji je na toj dužnosti bio i prije rata i koji
nije ništa slično potpisao, komunističke vlasti su isključile iz Akademije, a on postaje žrtvom
komunističkog terora.
Stravičan primjer monstruozne obmane i laži su izmišljene megalomanske brojke žrtava
logora Jasenovac, dok istovremeno za srpske logore Banjica i Sajmište jugoslavenska javnost
nije niti čula. Istina je da je Jasenovac bio logor, pretežito za one koji su poput komunista i
partizana rušili NDH-u. U Jasenovcu su logoraši imali radnu obvezu u logoru i izvan njega,

162
za razliku od sličnih logora u Europi dozvoljeno im je bilo primati pakete, a čitavo vrijeme je
logor bio pod kontrolom Međunarodnog crvenog križa. Istovjetni logori postojali su u čitavoj
Velikoj Britaniji i SAD-u, u njima su zatvarani nepoćudni građani, emigranti, Nijemci samo
zato što su Nijemci, Japanci samo zato što su Japanci i sl. Po komunističkim zvjerstvima na
Golom otoku, ili s onim današnjim, u američkom koncentracijskom logoru Guantanamo na
Kubi, Jasenovac se nikako ne može uspoređivati jer je on prije svega bio radni logor za one
koji su se na bilo koji način suprotstavili hrvatskoj državi.
Zastrašujuće brojke od milijun i četiristo tisuća stradalih, te nešto kasnije od sedamsto
tisuća, imale su samo jedan cilj, od najvećih stradalnika Drugog svjetskog rata (po popisu
pučanstva iz 1948. godine jedino je Hrvata bilo manje u Jugoslaviji nego što ih je bilo prije
rata) stvoriti genocidan narod kojega je nužno u komunističkom režimu imati pod stalnom
kontrolom. Čak i zadnji popis saborskog Povjerenstva za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava
Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj iz 1999. godine, s blizu osamdeset tisuća stradalih, nema
puno veze sa stvarnom istinom. Koliko god je taj popis izazvao sablazan i bijes među
recikliranom komunističkom i masonskoliberalnom klikom koja je Povjerenstvo optužila za
fašistoidnost i genocidnost, još je više izazvao ogorčenje među bližnjima stradalih u ratu.
Naime, na popisu žrtava Jasenovca očito su se našli svi oni za koje se nije moglo utvrditi
kako su stradali (valjda ih je najbolje onda bilo strpati u žrtve Jasenovca), a za približno
polovicu njih je naknadno pouzdano utvrđeno da su stradali negdje drugdje. Svi ti “ubačeni”,
među kojima je bilo partizanskih boraca ubijenih u borbama s Nijemcima, Talijanima,
ustašama, četnicima i dr., zatim onih koji su umrli prirodnom smrću, a i veliki broj onih koje
su upravo partizani ubili, našli su se na popisu žrtava Jasenovac. Poznato je da Tito nikada
nije posjetio Jasenovac. To dovoljno govori o svemu, i o nebuloznim manipulacijama brojem
ustaških žrtava, ali i o prešućivanim žrtvama Titovog režima kojem je Jasenovac bio usputno
stratište kolonama smrti Križnog puta.
Dok prkosno stoji Cvijet u Jasenovcu izgrađen po projektu Bogdana Bogdanovića, u
logorima Nedićeve Srbije, Banjici i Sajmištu, ne postoji niti bilo kakva oznaka. Kao da ti
logori nisu ni postojali. Ono što još karakterizira ta dva logora je to da su Židovi u Srbiji već
u svibnju 1942. godine bili svi likvidirani, i to oko 15.000, veći dio na Sajmištu, a manji na
Banjici. Sve se to odvijalo uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve čiji je mitropolit Josif
obećao Milanu Nediću punu potporu Crkve te je 30. siječnja 1942. godine izričito zabranio
prijelaz Židova na pravoslavlje čime bi se Židovi spasili od sigurne smrti. To je vrijeme kada
je ustaška vlast u NDH još pokušavala “počasnim arijevstvom” spasiti što više Židova, prije
Himmlerovog dolaska u Zagreb sredinom 1943. godine i njegove kritike zbog lošeg
rješavanja “židovskog pitanja”. Statistike pokazuju da je na području NDH od 40.000 Židova
preživjelo njih oko 10.000 ili 25%. Najviše je Židova stradalo u logorima izvan NDH, pošto
su ustaške vlasti vršile deportaciju Židova i predavali ih Nijemcima, zatim u logoru
Jasenovac, a dio Židova stradali su i kao pripadnici oružanih snaga hrvatske vojske te u
partizanima. S područja Nedićeve Srbije stradalo je 94 % od ukupnog broja Židova. Oni
rijetki koji su se spasili su oni koji su se pravodobno priključili partizanima. 97
Iz komunističke Jugoslavije je u novostvorenu državu Izrael iselilo 7.578 Židova.
Golema većina njih je iselila iz Hrvatske jer iz Srbije nije imao tko iseljavati pošto je srpski
režim tijekom rata gotovo sve Židove pobio. Ta tragična činjenica samo je Srbiji išla u prilog
jer iseljeni Židovi nisu svoje tragične sudbine vezali za progone četnika, nedićevaca,
ljotićevaca i drugih srpskih fašističkih organizacija, nego isključivo na progon ustaškog
režima i države NDH. To je izvrsno došlo i umreženom masonstvu, kako britanskom, tako i
židovskim ložama B'nai B'ritha kojima sasvim sigurno nije previše stalo do istine o stradanju

97
Philip Cohen: Tajni rat Srbije, Ceres, Zagreb, 1997., str. 131. i 143.

163
običnog židovskog puka punog Božje providnosti. Stradanje Židova u Drugom svjetskom
ratu, kao mitski pijedestal s kojime se ništa ovonaravno ne može usporediti, isključivo
poslužuje u ciljanom fenomenu ovladavanja preostalim nepokorenim svijetom. U tom svijetu
se jako dobro zna što je srpski svetosavski narod, narod podanik, narod suradnik, narod
prijatelj u Antikristovom pothvatu, a tko je hrvatski vjernički katolički narod, narod kojega se
mora fizički istrijebiti ili bar, pošto obitava na masonskoj transverzali London-Jeruzalem,
pokoriti, obezglaviti i obespraviti. Upravo se zbog toga u Titovoj Jugoslaviji etatiziranje i
manipuliranje istinom sustavno provodilo. Jednima su ostale žrtve i pravednost, drugima
zločini i genocidnost.

Masonski napad na Katoličku crkvu u Hrvatskoj

Tijekom Drugog svjetskog rata oko petnaest hrvatskih masona na čelu s Ljubom
Leontićem priključilo se partizanima, dok ih je veći broj samo materijalno pomagao NOP,
poglavito nakon jasnog opredjeljenja Velike Britanije u korist savezništva s Titom, kada su se
hrvatski masoni zdušno stavili Titu na raspolaganje (Ivo Andrić, Milan Bartoš, Marko
Kostrenčić, Grga Novak, Andrija Štanpar itd.). Završetkom rata dvadeset i četiri masona su
pobjegla iz zemlje, bilo zbog suradnje s poraženima u ratu ili zbog zaziranja od
komunističkog uređenja Jugoslavije. Dvadeset i jedan mason židovskog podrijetla legalno je
napustio zemlju i uselio se na područje Palestine. Jugoslavenski masoni koji su napustili
komunistički režim obnavljaju 8. kolovoza 1947. godine u Rimu Veliki savjet i Veliku ložu
Jugoslavije, na čijem je čelu bio dr. Vladimir Belajčić kao Suvereni veliki komander, Sima
Adanja kao Veliki rizničar i Miloje Dimić kao Veliki kancelar. Sva trojica su bili masoni 33.
stupnja, a loža je radila pod zaštitom škotske Velike lože. Ubrzo u inozemstvu dolazi do
prijepora među hrvatskim masonima, onih koji su branili stajalište samostalne hrvatske
države (dr. Antun Bonifačić kao jedan od osnivača ustaškog pokreta u emigraciji, dr. Juraj
Krnjević kao nasljednik Vlatka Mačeka i dr.) i onih malobrojnih koji su ostali vjerni
jugoslavenskoj ideji (Ilija Jukić itd.) te nastavili svoj rad u Velikoj loži Jugoslavije. Uskoro
jugoslavenska loža u inozemstvu prestaje s aktivnim radom pošto nije dobila očekivanu
potporu masonskog zapadnog svijeta kojemu je bilo puno važnije da putem masonstva u
Jugoslaviji kontrolira tu komunističku tvorevinu.
U komunističkoj Jugoslaviji masonske lože su prestale službeno postojati jer više nije
bilo potrebito javno djelovati. Slobodni zidari zauzimaju najistaknutije položaje u Komu-
nističkoj partiji, javnim medijima, izvršnoj vlasti, poglavito u vanjskim poslovima,
sveučilištima, JAZU, SANU itd. Praktički su svi masoni, osim onih izbjeglih iz Jugoslavije,
ostali i dalje raditi na najutjecajnijim radnim mjestima na kojima su radili i prije rata. Tako su
u JAZU bili predratni masoni: Mihovil Abranić, Josip Badalić, Franjo Durst, Stanko Frank,
Miroslav Karšulin, Marko Kostrenčić, Tomislav Krizman, Ivo Novak, Mijo Mirković,
Stjepan Musulin, Petar Skok, Andrija Štanpar, Fran Tućan itd. 98
Masoni su dočekali Titovu Jugoslaviju upravo onakvu kakvu su desetljećima
priželjkivali, tobože anacionalnu, ali s izrazitom srpskom hegemonijom. Tita su smatrali
najvećim političkim umom poslije Strossmayera. Razlika između Kraljevine Jugoslavije i
komunističke Jugoslavije bila je u tome što je u Kraljevini postojala naglašena nacionalna
oporba, poglavito hrvatska, koja se opirala velikosrpskom režimu u Beogradu. U Titovoj
Jugoslaviji komunistički režim nije dopuštao ni najmanju iskru hrvatske nacionalne svijesti i

98
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 347., 348. i 562.

164
na sam spomen nepravde nad hrvatskim narodom završavalo se u Titovim kazamatima. U
takvoj državi nije bilo potrebito da se masonstvo Sustavno organizira. Jedina luč koja je bila
uzdanica i tješiteljica “fašistoidnog” hrvatskog naroda bila je Katolička crkva. Upravo zato
katoličko svećenstvo, kao i sama Crkva, našli su se na izravnom udaru komunističkog
povampirenog sustava gdje ponovo oživljava sumanuta ideja o Hrvatskoj katoličkoj crkvi,
nezavisnoj od Vatikana.
Masonska opsesija antikatolicizmom samo se podgrijavala u glavama komunističkih
bogohulnika, a glavni su raspirivači mržnje prema Katoličkoj crkvi bili masonska braća, dr.
Viktor Novak i Dušan Tomić. Viktor Novak, negdašnji kaptolski bogoslov i autor himne
katoličke mladeži Za Boga i dom, pošto je imenovan profesorom beogradskog sveučilišta, jer
na zagrebačkom nije dobio pristanak profesorskog zbora, vrtoglavo okreće svoj svjetonazor.
Kao mason najvišeg stupnja jedan je od onih intelektualaca koji su u Beogradu 1941. godine
potpisali Apel srpskom narodu, u kojem komuniste nazivaju razbojničkim bandama, a Srbe
pozivaju na pokornost njemačkoj vlasti. Poslije rata to mu nije smetalo da postane glavna
uzdanica komunističkog režima protiv hrvatskog naroda i Katoličke crkve. Viktor Novak,
kao propagator bogumilstva i protestantizma, odmah nakon rata je počeo objavljivati svoje
antikatoličke spise, ponajčešće u beogradskoj Republici. Njegova patološka mržnja i
bjesomučna hajka protiv hrvatskog naroda i “njegove” Crkve temelji se na laži i falsifikatima
(najpoznatija mu je knjiga Magnum Crimen) u kojima se optužuje cijela hrvatska Katolička
crkva za suradnju s okupatorom, a poglavito njen duhovni vođa, nadbiskup Alojzije Stepinac.
Dušan Tomić, bivši delegat Velike lože Jugoslavije pri Izvršnom komitetu
Međunarodnog masonskog saveza u Ženevi, u svom gnjevu prema hrvatskom narodu i
Katoličkoj crkvi nije nimalo zaostajao za svojim “bratom” Viktorom Novakom. Izdao je tri
zločinačke publikacije od 1946.-1947. godine na francuskom jeziku, a dvije su objavljene na
engleskom jeziku, koje je dostavio svim vodećim masonskim središtima po svijetu. Brošure
imaju znakovite naslove: Odgovorni za Drugi svjetski rat od 1939.-1945.; Odgovornost
Vatikana za okrutnost katoličkog klera u Jugoslaviji; Suradnja Vatikana u ometanju
kažnjavanja ratnih zločinaca; Okrutnost katoličkog klera u Jugoslaviji. 99
Na traženje UDB-e izvršena je rekonstrukcija jugoslavenskog masonstva 1953. godine.
UDB-i je bila potrebita točna identifikacija svih masona, jer njena suradnja s masonstvom
bila je neupitna, poglavito za organizaciju likvidacije stotine hrvatskih emigranata i
domoljuba diljem svijeta. Umreženo masonstvo UDB-a je koristila za uvlačenje svojih
doušnika i provokatora u redove hrvatske emigracije, koji su ponajčešće i bili glavni
egzekutori u likvidacijama. Zagreb je bio središte tih “nelegalnih” masonskih loža u
Jugoslaviji, gdje je na popisu UDB-e registrirano 118. masona u pet masonskih loža. Aktivni
zagrebački masoni obično su se sastajali u gostionici Ralica u Podsusedu, kavani Corzo, te u
hotelima Esplanadi i Palaceu. Među poznatijim aktivnim zagrebačkim masonima bili su: dr.
Marko Kostrenčić, dr. Josip Badalić, dr. Mirko Deanović, dr. Ivo Ivančević, dr. Nikola Fink,
dr. Ivo Belin, dr. Natko Katičič, ing. Vlado Žepić, Radoslav Horvat, Hinko Virth, ing. Branko
Iveković itd. 100

99
Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, Merdijani. Zagreb-Samobor-Krašić, 2008., str. 118. i 119.
100
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 349., 528. i 530.

165
 IV. OSVETA MASONSTVA NAD
BLAŽENIM ALOJZIJEM STEPINCEM

Stepinac protiv masonstva

Pošto su komunisti došavši na vlast u N. R. Hrvatskoj likvidirali golemu većinu

uglednih intelektualaca, akademika, sveučilišnih profesora i svih onih koji su svojim znanjem
i ugledom odskakali od komunističkog idealtipskog čovjeka, zbog navodne kulturne suradnje
s okupatorom došao je red i na najvišu duhovnu vertikalu Hrvatske, nadbiskupa Alojzija
Stepinca. Pogaženom i osramoćenom hrvatskom narodu trebalo je istrgnuti i njegovu zadnju
uzdanicu, duhovnu okrepu, koju je nalazio u svom voljenom nadbiskupu. Javnosti je dobro
poznat ultimatum najvećeg hrvatskog herostrata, Tita, upućenog kardinalu Stepincu o
nužnom odvajanju Katoličke crkve u Hrvatskoj od Vatikana. Na taj način, stvaranjem
samostalne Hrvatske katoličke crkve sa svojim vjerskim poglavarom, bogoslužjem sličnom
pravoslavnom, ukidanjem celibata itd., Katolička crkva bi poput Srpske pravoslavne crkve
postala državna crkva, pod izravnim utjecajem komunističkih vlasti. Daljnji tijek bi
nezaustavljivo vodio u sjedinjenje tih crkava, a tako i u završno sjedinjenje hrvatskog i
srpskog naroda u jedan jugoslavenski (velikosrpski) narod.
U javnosti se međutim malo govori da je taj Titov ultimatum ustvari stara masonska
opsesija o raskidu svake sveze Crkve u Hrvatskoj sa Svetom Stolicom, Da jugoslavenski ko-
munisti nisu bili istodobno i masoni pod izravnim patronatom britanskoameričkog
masonstva, već isključivo marksistički ateisti, osnovni bi im cilj bio, kao i u Staljinovoj
Rusiji, uništiti bilo koju Crkvu. Ovako su, osim stvaranja jednog umjetnog južnoslavenskog
naroda, htjeli imati pod svojom kontrolom i Crkvu pošto su znali da čovjek ne može bez vjere
u transcendentnost života, a crkvom koja bi bila poput nekog državnog ministarstva i politički
bi utjecali na prostodušni vjernički puk. Na tom putu stajao je nadbiskup Stepinac, kao osvje-
dočeni protivnik masonstva, kao onaj koji je jasno prozreo boljševizam i više puta rekao kako
je komunizam duhovno čedo slobodnog zidarstva te je na temelju toga zaključio da je upravo
masonstvo glavna opasnost za hrvatski narod i Katoličku crkvu. Nadbiskup Stepinac je zato
morao ili izdati svoja načela, te se pokoriti tom đavoljem čedu, ili jednostavno nestati.
Nezapamćenu mržnju protiv zagrebačkog nadbiskupa od strane masonsko-komunističke
klike nije sasvim sigurno prouzročilo Stepinčevo navodno kohabitiranje s ustaškom vlasti,
već je ta patološka mržnja trajala još od vremena Stepinčeva zaređenja za biskupa 1934.
godine. Monstruozne lažne optužbe za Stepinčevu suradnju s vlasti NDH-e samo su bile “do-
bar razlog” da se ukloni najveći neprijatelj masonstva u Jugoslaviji (o čemu se i današnjoj
Hrvatskoj jako malo govori) koji uz sve moguće prijetnje nije želio promijeniti stranu. Da bi
se shvatio gnjev komunističkih vlastodržaca prema nadbiskupu, spomenimo neke izjave
blaženog Alojzija Stepinca još iz doba kada je obnašao dužnost biskupa...
Dana 17. veljače 1935. godine Stepinac izjavljuje: “Danas je bila zaista silna navala
svijeta na papinskoj proslavi i sigurno je bilo neugodno protivnicima katolicizma. Bio sam
neodlučan da li da istupim ili ne i ja na govornicu, jer nije običaj da biskup, govori u
ovakvim zgodama. Ali živimo u iznimnim, teškim i borbenim vremenima. U strahovitoj borbi
sa masonerijom, sektarstvom itd., a državna vlast pod uplivom masona goni nas gdje može.
Ne daju nam da se javljamo u štampi, pa sam smatrao za uputno da ovdje jasno istaknem
našu odlučnu volju da se poštuju prava Katoličke crkve. Masonske Novosti toj nojodurniji
masonski list, tendenciono je po običaju iznio neke stvari u krivom svjetlu.”

166
 Dana 27. travnja 1935. godine Stepinac zapisuje: “Sinoć je policija plijenila u
sjemeništu bogoslovskom brošure koje izdaje UDSK. Zaplijenila je brošuru 'Tko vlada u
Rusiji' i 'Židovska masonerija'. Iz ovog se očito vidi da kod nas ima vlast masonerija,
odnosno Židovi, jer je masonerija samo njihovo oruđe. Hrvatski narod, a ni Jugoslavija neće
imati mira dok se ne riješi ovog prokletog sjemena masonskog, koje se poput šišmiša skriva i
iz busije udara na sv. Crkvu katoličku najjače uporište naroda i domovine i moralnog
poretka.” 101
Alojzije Stepinac je borbu protiv masonstva nastavio i kao zagrebački nadbiskup, nakon
smrti nadbiskupa Bauera 1937. godine. Na biskupskom sastanku od 28. siječnja 1939.
godine, hvaleći glasilo Hrvatsku stražu, koje je bilo jedno od rijetkih novina koje se odupiralo
masonsko-liberalnom tisku, rekao je: “Veliku je uslugu učinila svojom beskompromisnom
borbom protiv masonerije, protiv marksizma i pučkofrontaštva.” On masonstvu daje pravi
naziv “neman” prigodom podizanja Križnog puta u Mariji Bistrici u siječnju 1940. godine.
Kako se rat približavao, A. Stepinac je imao sve određeniji stav prema svjetskim silama u
ratu, a njegova se politička misao jasno definirala.
Tako Stepinac u Dnevniku od 5. studenog 1940. godine iznosi svoju proročku viziju:
“Pobjedi li Njemačka biti će grozan teror i propast za male narode. Pobjedi li Engleska
ostati će na vlasti masoni, Židovi, prema tome nemoral, korupcija u našim zemljama. Pobjedi
li SSSR onda je đavo dobio vlast nad svijetom i pakao. Dakle, kuda ćemo Gospodine nego k
Tebi podići oči?” Međutim, koliko god se nadbiskup Stepinac borio protiv tih izopačenih
ideologija, on s tim ideologijama nije nikada poistovjećivao čovjeka kao pojedinca, čovjeka
bilo koje vjere, nacije ili rase, čovjeka kao jednakovrijedno Božje stvorenje. Njegova
neskrivena ljubav prema svakom čovjeku bila je neupitna, apsolutna i bezuvjetna.

Stepinac i NDH

Alojzije Stepinac je još od 1936. godine pomagao Židove koji su pred nacizmom
izbjegli iz Austrije i Njemačke u Zagreb, a od prosinca 1938. godina osniva Odbor za pomoć
izbjeglicama. Tada šalje 298 pisama na adrese uglednih Zagrepčana u kojima ih moli za
pomoć. Zbog toga se u Zagrebu pojavljuje pamflet s uvredama i prijetnjama u kojima
Stepinca nazivaju farizejem koji na grudima nosi Davidovu zvijezdu, a javno svećenički
kolar. Ulaskom Nijemaca u Zagreb 8. travnja 1941. godine Odbor za pomoć Židovima se
zatvara te nacisti oštro prijete Stepincu zbog pomaganja Židovima, ali Stepinac tajno skrbi za
mnoge židovske obitelji, bilo da ih sakriva ili im osigarava bijeg iz NDH. Primjerice, opće je
poznato Stepinčevo spašavanje 55 štićenika staračkog doma Lavoslav Schwarz i njihovo
sklanjanje o vlastitom trošku na nadbiskupijsko imanje u Brezovicu. Kada su ustaške vlasti
22. svibnja 1941. godine zapovjedile da Židovi moraju kao obilježje nositi žutu zvijezdu,
nadbiskup istog dana upućuje ministarstvu unutrašnjih poslova predstavku u kojoj kaže: “Da
se pripadnicima drugih narodnosti ili rasa udari žig sramote, to je pitanje čovječnosti i
morala. Nisu obilježeni ni robijaši radi ubojstva ni javne bludnice. Zašlo se to čini s onima
koji su bez svoje krivnje pripadnici druge rase?”
Nadbiskup poglavniku Paveliću upućuje 21. srpnja 1941. godine oštro prosvjedno pismo
zbog odvođenja Židova u logore, a dio pisma glasi: “Slobodan sam kao nadbiskup i zastupnik
katoličke Crkve skrenuti Vašu pažnju na neke pojave koje me bolno diraju. Uvjeren sam da
će se jedva tko naći, koji će imati smjelosti da Vas na njih upozori, pa da mi je to više dužnost

101
Ivan Mužić: O sekti masona, Matica hrvatska, Split, 1999., str. 123. i 125.

167
da ja to učinim. Čujem s više strana da se nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima
prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim logorima; što više, da od takva
postupka nisu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesni...” Sličan prosvjed nadbiskup upućuje 7.
ožujka 1942. godine i ministru unutarnjih poslova Andriji Artukoviću: “U zadnje vrijeme
pronose se ponovo glasovi o masovnom hvatanju Židova i njihovom vođenju u logore. U
koliko nešto predstoji, slobodan sam zamoliti Vas da spriječite svako nepravedno postupanje
protiv građana, kojima se individualno ne može ništa kažnjivo predbaciti... U nadi da ćete
spriječiti kršenje ne samo kršćanskog zakona ljubavi prema svakom bližnjemu, nego i
najosnovnijeg naravnog zakona čovječnosti bilježim se sa štovanjem.” 102
Nadbiskup se pored spašavanja Židova zauzimao i za mnoge pravoslavne obitelji.
Osnovao je Caritas koji je dijelio vagone hrane svima kojima je bila potrebita, bez obzira na
vjeru, narodnost i rasu. Evidentirano je 6717 djece koje je od bolesti i gladi nadbiskup spasio,
premda su im roditelji pretežito bili pravoslavni ili partizani, zbrinuo je oko 500 slovenskih
svećenika koji su pobjegli pred talijanskim fašističkim okupatorom u NDH, itd. Glede
famoznog “prekrštavanja” (radi se o prijelazima na katoličku vjeru) Srba za što se
nadbiskupu najviše spočitava, istina je dijametralno suprotna. A. Stepinac je još 1941. godine
uputio slijedeći dopis svojim župnicima: “Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne
vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konventirati na katolicizam,
primite ih da spase ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje,
jer pravoslavni su kršteni kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje
korijenje. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme
ludila i divljaštva, ostat će u našoj crkvi oni, koji budu konventirali zbog uvjerenja, dok će se
ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju.” Mora se naglasiti da je to bilo vrijeme kada je
poglavar SPC u Nedićevoj Srbiji metropolit Josif Cvijović putem crkvenog glasila izričito
zabranio prijelaz Židova na pravoslavlje, dok je istovremeno Srpska pravoslavna crkva
prisilno prevodila na pravoslavlje tisuće izbjeglih Slovenaca, kao i drugih katolika.
Najveći protest protiv ustaške vlasti izrekao je nadbiskup Stepinac u svojoj propovjedi
na blagdan Krista Kralja, 31. listopada 1943. godine ispred katedrale u Zagrebu na završetku
pokorničke procesije. Dio propovijedi glasi: “Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno
postoji jedna rasa. Božja. Katolička crkva uvijek je osuđivala, a i danas osuđuje svaku
nepravdu u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti s lica zemlje
Cigane i Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Nitko nema pravo da na svoju ruku
ubija i na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti... Mi smo uvijek
naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjeg, bez obzira radi li se o
Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavcima ili kome
drugome. Katolička crkva ne poznaje rase koje gospoduju i rase koje robuju...” Nakon ove
propovijedi nadbiskup je doživio neviđene prijetnje ministra dr. Julija Makanca, a mnogi
ekstremisti zaprijetili su mu atentatom. Najizravniji je bio njemački general Glaise von
Horstenau rekavši: “Kad bi u Njemačkoj jedan biskup tako govorio, ne bi živ sišao s
propovjedaonice!” 103
Stepinčeva propovijed na blagdan Krista Kralja pozitivno je odjeknula diljem Europe i
SAD-a. Ponavljale su ga radio postaje od New Yorka, Londona pa do Vatikana. Vješto su
nadbiskupov govor iskoristili i partizani u šumi koji su tiskali govor u obliku letaka i širili ga
među borcima. U nedogled bi se moglo nabrajati sve ono što je blaženi Alojzije Stepinac
učinio za običnog čovjeka, njegovu neiscrpnu borbu protiv svih nepravdi, kako nekad protiv
judeo-masonstva, liberalizma i boljševizma, tako tijekom rata protiv nacizma i ustaštva. Ali

102
Ljubica Štefan: Stepinac i Židovi, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998., str. 30.-33.
103
Ljubica Štefan: Stepinac i Židovi, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998., str. 34.

168
rat je uskoro završio, nestalo je nacizma i ustaštva, i kako dozvoliti tom Božjem službeniku
da se ponovo usprotivi novonastaloj komunističkoj Jugoslaviji. Izvučene su iz arhiva stare
Stepinčeve kritike i protesti uperene protiv masonstva i boljševizma te ga se, pošto je odbio
pokornost novoj vlasti, moralo ukloniti.

Suđenje i smrt kardinala Stepinca

Nakon učestalih napada, izrugivanja, kamenovanja u Zaprešiću, blaćenja kao neprijatelja

naroda u raznim novinama, gnusnih karikatura u Vjesniku, na radiju, mitinzima ko-
munističkih jurišnika, sramnim grafitima po gradovima itd., nadbiskup Stepinac je uhićen.
Poznato je da je po izravnom Titovom naređenju javni tužitelj NRH-e Jakov Blažević pot-
pisao uhidbeni nalog. Montirani proces je započeo 30. rujna 1946. godine. Uhićenju je
prethodilo osmišljavanje optužnice u kabinetu republičkog ministra socijalnog staranja,
istaknutog predratnog masona Hinka Krizmana. Krizman je zajedno s poznatim
antiklerikalcima i masonima Viktorom Novakom i Srbinom Duškom Brkićem koji je obnašao
dužnost ministra pravosuđa odlučio objaviti i s širokom javnosti upoznati gnusni Novakov
rukopis Magnum Crimen koji je poslužio kao temeljni dokument optužnice. Nacrt optužnice
je osmislio referent Krivičnog odjeljenja Javnog tužilaštva N. R. Hrvatske dr. Božidar Kraus,
isti onaj koji je poslije preokreta sredinom svibnja 1945. godine bio u upravi Židovske
bogoštovane općine (poslije rata promijenila je ime u Jevrejska vjeroispovjedna općina) u
Zagrebu, a koja je zaslugom Stepinca jedina u okupiranoj Europi preživjela rat. Završni tekst
optužnice djelo je Jakova Blaževića koji je prvo optužnicu nosio na Bled kako bi ju
pregledali Edvard Kardelj i Aleksandar Ranković, a završni “blagoslov” optužnici daje
nedodirljivi strahovladar Josip Broz Tito.
Kada je nadbiskup izjavio da se ne želi braniti, Vrhovni sud N. R. Hrvatske predložio je
Nadbiskupskomu duhovnom stolu da predloži dvoje branitelja. Nadbiskupski duhovni stol
predložio je dr. Ivu Politea i dr. Ivu Andresa. Ivo Politeo je bio priznat u međunarodnim
krugovima kao ugledni pravnik, pokretač promasonskog lista Nova Europa, dok je u
Jugoslaviji bio poznat po obrani Tita u tzv. bombaškom procesu u studenom 1928. godine.
Međutim, koliko god postojale vjerodostojne sumnje da je Politeo također pripadao
masonskom krugu, kao što su bile i poznate činjenice da nije bio vjernik već protivnik
klerikalizma, on je istovremeno uvijek ostao dosljedan, korektan i profesionalan prema
svojim branjenicima. Sud je prihvatio Politea za branitelja optuženog nadbiskupa Stepinca,
dok je umjesto Andresa odredio po službenoj dužnosti vodećeg masona u Hrvatskoj, dr.
Natka Katičića. Politeo je svoj posao korektno obavio, tako da je time zapečatio svoju daljnju
sudbinu. Umro je 1956. u najvećoj bijedi, a njegova supruga je molila odvjetničku komoru za
pomoć jer nije imala sredstava za pokopati svoga supruga. Katičićeva obrana napisana na
svega tri stranice, rađena u masonskoj kuhinji, sličila je svemu samo ne obrani. Za nagradu je
završio svoj život u velikom stilu, kao sveučilišni profesor i uvaženi član JAZU.
Tijekom suđenja predsjednik suda Žarko Vimpulšek, a poglavito javni tužitelj Jakov
Blažević, oslovljavali su nadbiskupa prezrivim glasom, uvredljivim riječima, sarkazmom i
ironijom. Osim izrugivanja iscrpljivali su nadbiskupa neobično dugim suđenjima, ali nisu
pokolebali dostojanstvo nadbiskupa. Nadbiskup Stepinac je na pogrdne Blaževićeve riječi
odgovarao samo šutnjom, ne želeći se braniti od tih silnih uvreda niti ikoga drugoga kriviti.
Nije mu bilo dozvoljeno ni da razjasni pojedine optužbe, mogao je samo kratko odgovarati na
izravna pitanja. Optužen je kao najveći neprijatelj narodne i državne vlade za prisilni prelazak
pravoslavnih na katolicizam, za suradnju s okupatorom i Pavelićem itd. Na nebuloznu

169
optužnicu kao neprijatelju narodne i državne vlade nadbiskup je odgovorio: “Molim vas,
kažite mi koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simovića u Beogradu, ili
izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu, ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi ili ova u
Zagrebu?”
Svjedoci optužbe su bili mahom “dobro probrani” Hrvati, od kojih su mnogi bili
ucijenjeni vlastitim životom ili nekime iz obitelji, dok je od trideset i pet svjedoka obrane sud
prihvatio samo sedmoricu jer je za ostale držao da su poznati fašisti u našoj zemlji. Tako sud
nije dopusti svjedočiti dr. Franji Šeperu, mnogim svećenicima i vjernicima, svjedocima
drugih vjera i narodnosti, primjerice sveučilišnom profesoru pravoslavcu dr. Juliju
Budisavljeviću, Dragišiću, Negovetiću, pravoslavnom pakračkom vladiki Emilijanu te nekim
pravoslavnim parosima. Osim toga odbijeno je i pismeno svjedočanstvo Židovske općine u
Zagrebu. 104
Blažević i Kraus pomno su pazili da na sud ne dođe niti jedan dokument koji bi išao u
prilog nadbiskupu ili Crkvi. Ništa nije smjelo ići u prilog istini jer zapisana optužba morala je
biti i završna presuda. Zanimljiv je bio iskaz dr. Milutina Radelića, primarijusa sveučilišne
klinike u Zagrebu, koji je bio pravoslavne vjere. Dr. Radelić je želio svjedočiti na sudu kako
bi dokazivao da nadbiskup Stepinac nije imao nikakve veze s prisilnim prelascima na
katoličanstvo jer je i njega spasio od progona iako je znao da je on tijekom rata potajno
liječio partizane. Kada je javni tužitelj Blažević saslušao Radelićeve riječi grubo ga je izbacio
iz ureda rekavši: Marš napolje, klerofašisto!
Nadbiskupa je komunističko masonstvo 11. listopada 1946. godine osudilo po svim
točkama optužnice na šesnaest godina zatvora. Prebačen je u Lepoglavu na izdržavanje
kazne. Prestrašno je bilo to da se tijekom suđenja, a i nakon izrečene presude, niti jedna
službena politika država masonskog Zapada nije angažirala kod Tita glede tog zločinačkog
procesa. Ako je i uputila određenu prosvjednu notu, činila je to licemjerno i samo zato da se
među svojim katoličkim državljanima prikaže kao zaštitnica katoličanstva. To je znakovito
potvrđivalo samo jedno, da je britanski agent i visokopozicionirani europski mason Tito
odrađivao posao egzekucije nad najvećim neprijateljem masonstva.
Kako bi se opravdao taj zločin pred kršćanskim pukom čitavog svijeta, počela je
organizirana salva optužbi na nadbiskupa, Katoličku crkvu i Svetu Stolicu. Pored već
spomenutih bogohulnika Viktora Novaka i Dušana Tomića isticao se i mason, negdašnji
franjevački đak Ive Marjanović, prije rata vrlo aktivan u masonskim Novostima, koji se
poslije rata specijalizirao za gnusne objede protiv Vatikana. Srbin Branko Miljuš objavljuje
na francuskom jeziku besramnu knjigu Assassins au nom de Dieu (Ubojice u Božje ime) punu
laži i optužbi protiv nadbiskupa Stepinca. Zatim je tu poznati falsifikator Frane Barbijeri,
poznati preodgojitelj i progonitelj katoličkih svećenika po komunističkim logorima Ivan
Lazić i mnogi drugi. Iz novije povijesti izdvojimo konstataciju Ante Markovića (prema
tvrdnjama najistaknutijeg srpskog masona i velikog majstora Velike lože Jugoslavije,
obnovljene 1990. godine, Zorana Nenezića, A. Marković je također mason), koji stranim
novinarima akreditiranim u Jugoslaviji između ostalog kaže. “Što se tiče Stepinca,
reafirmiranje onih koji su doveli do zločina, mržnje, istrebljenja ljudi, nijedno civilizirano
društvo ne može održati.”
Međutim, nakon osude nadbiskupa Stepinca kao ratnog zločinca, papi Piu XII. dolazili
su prosvjedi iz čitavog svijeta protiv takvog zlokobnog suđenja s izjavama solidarnosti s pro-
gonjenim katolicima u Hrvatskoj. Među mnoštvom potpore od kardinala, biskupa i svećenika
čitavog svijeta, stizale su potpore i iz mnogih gradova i država koje još nije osvojila mason-
ska neman, poglavito iz država Južne Amerike. Potpora je stigla i od Louisa Breiera,

104
Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, Merdijani, Zagreb-Samobor-Krašić, 2008., str. 154. 156. i 160.

170
predsjednika udruženja američkih Židova, koji dva dana nakon osude na svojoj konferenciji u
Bronxu daje slijedeću izjavu: “Ovaj veliki čovjek Crkve bio je osuđen kao suradnik nacizma.
Mi Židovi prosvjedujemo protiv takve klevete. Poznajući dobro njegovu prošlost, možemo
reći da je od 1934. godine i sljedećih godina bio uvijek vjeran prijatelj Židova i nije toga
skrivao ni u vrijeme okrutnih progonstava pod režimom Hitlerovim i njegovih pristalica. Bio
je jedan od rijetkih ljudi u Europi koji su ustali protiv nacističke tiranije i u onom času kad je
to bilo najopasnije. Taj čovjek, koji je sada žrtva skandalozne osude, neprestano je za vrijeme
nacističkog režima otvoreno i neustrašivo govorio protiv nacističkih zakona, njegovo
protivljenje nacističkoj tiraniji nije nikad prestalo, niti se umanjilo...”
Utamničenjem nadbiskupa Katolička crkva u Hrvatskoj nije se slomila pred zlosiljem
komunističkog terora. Vjernički katolički narod, kao i čitav kler, zdušno je stajao uz svog
uzoritog patnika, nadbiskupa Stepinca. Osvetnički zločin zbog odbijanja odvajanja Crkve od
Vatikana vratio se kao bumerang masonskim silnicima. Ta stoljetna tlapnja masonstva
osudom nadbiskupa Stepinca zakopana je za sva vremena. Uzalud su bili svi progoni i
zatvaranja katoličkih svećenika te njihovo uvjetno puštanje ako pristupe u tzv.
Ćirilometodsko udruženje svećenika kao prvu stubu u odvajanju od Vatikana. Tito je bjesnio,
a kada je angloameričko masonstvo odvojilo Jugoslaviju od Staljina poručio je hrvatskom
kleru još jednu nebulozu: “Zašto se nebi i vi odijelili od Rima, kao što smo se mi odijelili od
Moskve?” Sve je bilo uzalud, Stepinac je očito bio još opasniji za komunističke tirane kada je
zatvoren u Lepoglavi nego dok je bio slobodan.
Za uklanjanje A. Stepinca iz Hrvatske zaduženje bio Titov vjerni poslušnik, dr. Vladimir
Bakarić. Posjetio je nadbiskupa u Lepoglavi i nagovarao ga da zatraži od Tita pomilovanje te
da će odmah biti oslobođen i izručen u Ameriku. Zanimljivo je da je tada prvi puta licemjerni
herostrat Bakarić, zvani Budha, oslovio nadbiskupa s preuzvišeni (prije su mu svi masonsko-
komunistički oligarsi govorili samo “Stepinac”). Jasno da preuzvišeni nadbiskup nije na tu
podvalu pristao što je samo izazvalo dodatnu navalu bijesa među vlastodršcima. Nadbiskup
se potiho osuđuje na smrt. U Lepoglavi počinje sustavno trovanje Alojzija Stepinca.
Pretpostavlja se da su ga zračili iz susjedne ćelije što je razaralo nadbiskupovu koštanu srž i
dovelo do teškog oboljenja, policitemije. Kod te bolesti ubacuju se u krvotok enormne
količine nedozrelih eritrocita, a bolesnik osjeća umor, opću slabost, gubi apetit i postaje
anemičan, rapidno mu oslabi imunitet, i tako sve do smrti. Pošto se nadbiskup počeo osjećati
vrlo loše, komunističke vlasti su se pobojale da će umrijeti u kaznionici, gdje bi međunarodna
javnost mogla zatražiti obdukciju pod kontrolom stranih patologa, te je poslan u kućni
pritvor, u svoj rodni Krašić. 105
Papa Pio XII. proglasio je 29. studenog 1952. godine nadbiskupa Stepinca kardinalom.
To je izazvalo još veći bijes Titove kamarile, tako da Jugoslavija prekida diplomatske odnose
sa Svetom Stolicom. Kardinal Stepinac nažalost nikada nije mogao svoj itekako zaslužni
grimiz razviti izvan svog rodnog mjesta ili zatočeništva. Preminuo je shrvan od bolesti 10.
veljače 1960. godine. Zanimljivo je da je najveći borac protiv masonsko-boljševičke nemani
ukopan u grobnicu u zagrebačkoj prvostolnici odmah pokraj lijesa zagrebačkog biskupa
Maksimilijana Vrhovca koji je u svojoj mladosti bio pripadnik masonskog bratstva. Katolički
hrvatski puk iz čitave Jugoslavije došao se oprostiti od svog voljenog kardinala, a pogreb je
završio pjesmom Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik).
Kardinalovo tijelo je balzamirano na Institutu za sudsku medicinu. Pri balzamiranju se
meki unutarnji organi uklanjaju jer se ne mogu balzamirati. Na molbu tadašnjeg administra-
tora Zagrebačke nadbiskupije, msgr. dr. Franje Šepera, jedan liječnik je prigodom
balzamiranja sakrio kardinalovo srce koje je posebno balzamirano i sačuvano za potrebe

105
Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, Merdijani, Zagreb-Samobor-Krašić, 2008.. str. 197. i 214.

171
crkve. Ti sačuvani dijelovi sveca ili mučenika nazivaju se moći ili relikvije. Nakon dvije
godine UDB-a je saznala da dr. Šeper “čuva” kardinalovo srce te ga je milicija zaplijenila i uz
groteskni ritual spalila u malom krematoriju SUP-ove ambulante u Šarengradskoj ulici, a
pepeo bacila. Nu to nije sve. Još je nešto zaprepastilo hrvatsku javnost. Nakon uspostave
samostalne hrvatske države prišlo se 1993. godine ekshumaciji preminulog kardinala
Stepinca kako bi se utvrdilo je li doista riječ o tijelu kardinala, a također da se na obdukciji
potvrdi sustavno trovanje kardinala. Iznenađenje je bilo golemo. Otkriveni su tragovi kar-
bolne kiseline koja je uštrcana u vene pokojnika tako da su posmrtni ostaci balzamiranog
tijela potpuno raspadnuti. Masonsko-komunistička vrhuška time je htjela zametnuti tragove
trovanja, ali je na taj način samo potvrdila ondašnje pretpostavke. 106

Pšenično zrno je isklijalo

Nakon smrti najsvjetlijeg lika u hrvatskom narodu koji se na najuzvišeniji način isticao
življenjem kršćanskih vrlina, hrvatski puk je dobio dodatni poriv da izdrži zlopatnički komu-
nistički usud. Dok se o kardinalu na javnim mjestima nije smjelo niti govoriti, njegov duh je
obgrlio hrvatski narod i davao mu utjehu u strašnom vremenu u kojem se stvarala neka “nova
povijest”. Ta nova povijest opravdavanja svih vrsta komunističkih zločina nažalost nije
izliječena istinom do današnjeg dana. Pošto je Katolička crkva ostala vjerna preminulom kar-
dinalu Stepincu i rimskom papi, raskrčio se put Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja je nastavila
svoje poslanje iz doba Kraljevine, poslanje velikosrpske dominacije. SPC je ponovo postala
povlaštena državna crkva, saveznik komunističkih zločinaca i velikosrpskih ideologa pod
masonskom krinkom jugoslavenstva. Za nju je, kao i za angloameričko masonstvo, između
jugoslavenstva i velikosrpstva stajao znak jednakosti. Najbolje to vidimo u jednom članku
njenog službenog glasila Pravoslavlja od 22. siječnja 1970. godine koji govori o Svetom
Savi: “I mi, kao Nemanja, ujedinili smo zemlje, pa se mučimo kako da ujedinimo i duše
njihovih stanovnika. Sve je slično, samo što je danas mnogo veće nego u vreme Stevana
Nemanje. Nemanjaje od Rašana, Zečana, Humljana i Neretljana pravio Srbe, a mi danas
težimo da se po vremenu od Srba, Hrvata i Slovenaca, i mnogih drugih, stvori jedna veća,
jedinstvena jugoslovenska celina.”
Stvaranjem samostalne države Hrvatske počelo se s raskrinkavanjem obmana i laži o
kardinalu Stepincu. Međutim, mnoge je iznenadio veliki otpor spoznaje istine od strane up-
livnih Židova, poglavito ako se zna da se kardinalu niti u monstruoznim komunističkim
optužbama nisu pripisivala zlodjela na račun židovskog naroda. Čak su i neki preživjeli
pripadnici židovskog naroda koji su tijekom suđenja branili kardinala naglo zašutjeli ili čak
promijenili svoju priču. Odgovor je vrlo jednostavan. B'nai B'rith preuzeo je kontrolu nad
svim bitnim židovskim organizacijama, a tako i nad čuvenim Centrom Simona Wiesenthala,
kao i nad samim Memorijalnim centrom holokausta Yad Vashem.
Srpski lobby u Izraelu je vrlo jak, a bogato je financiran iz Beograda. On se infiltrirao u
ondašnje medije putem Udruženja useljenika iz Jugoslavije (tek je u prosincu 1993. godine
Udruženje dodalo u naslov “bivše”) u kojemu gotovo da nema preživjelih Židova iz Nedićeve
Srbije. Putem tog udruženja stvorila se zastrašujuća percepcija među židovskim narodom da
su se Srbi borili protiv nacista (bilo kao četnici ili partizani) i pomagali Židove u ratu, dok su
Hrvati i Muslimani bili nacisti i ubijali Židove. Za one Židove koji su stradali u Srbiji nisu
bili krivi Srbi, već njemački okupatori (koji su očito znali ćirilično pismo na kojima su pisali

106
Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, Merdijani, Zagreb-Samobor-Krašić, 2008., str. 229. i 258.

172
razne proglase o istrebljenju Židova). Stoga nije nimalo čudno što u Memorijalnom centru
holokausta uopće ne postoji obilježje logora Sajmište ili Banjica, za razliku od Jasenovca.
Razvidno je da tu čudovišnu percepciju nije mogao stvoriti srpski lobby bez goleme potpore
svojih patrona, britansko-judejskog masonstva. Srbiji je određen privilegiran položaj u
umreženom masonstvu jer ona je čuvar protubožjeg puta London-Jeruzalem nad
neprijateljskom hrvatskom zemljom.
Memorijalni centar Yad Vashem za zasluge spašavanja Židova u drugom svjetskom ratu
dodjeljuje nežidovima odličje Pravednik među narodima. Do sada je to visoko odličje dobilo
sedamdeset Hrvata, danas većinom pokojnih, za mnogo manje zasluge nego što je su one
kardinala Stepinca. Poznati izraelski intelektualci dr. Amiel Shomrony (tijekom suđenja
Alojziju Stepincu Shomrony se htio vratiti iz Izraela u Jugoslaviju kako bi svjedočio u korist
nadbiskupa, ali mu je zapriječeno da ako bude svjedočio neće se više moći vratiti u Izrael) i
dr. Igor Primorac, profesor Filozofskog fakulteta Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu,
podnijeli su 10. ožujka 1994. godine potrebitu dokumentaciju Yad Vashemu da kardinala
proglasi pravednikom. Priključili su im se HAZU, Hrvatski državni arhiv, Hrvatski institut za
povijest, Hrvatsko žrtvoslovno društvo i grupa Hrvata-pravednika. Hrvatsko-izraelsko
društvo to nažalost nije učinilo. Kardinalovo proglašenje pravednikom među narodima Odbor
je tri puta odbio, što samo potvrđuje velevlast masonstva u Izraelu jer kako da odlikuje
nekoga tko se gotovo čitav život borio protiv njih. Stoga sasvim sigurno možemo zaključiti
da se od jedne humane i moralne zamisli priznanje pretvorilo u politički čin. Ta politički
podobna prosudba pretvorila se u degradaciju i ironiju, pri čemu oni koji priznanje dobiju
očito trebaju biti vječno zahvalni svojim darovateljima, umjesto da su zahvalni oni koji
priznanje dodjeljuju.
Kod podnošenja zamolbi za dodjelu odličja Pravednik među narodima nužno je sakupiti
što više svjedočanstava i dokaza u korist onoga za kojega se traži to veliko priznanje. Među
dokazima prigodom slanja dokumentacije u Yad Vashen za kardinala Stepinca bilo je i
svjedočenje kipara Ivana Meštrovića. Meštrović, koji se uvidjevši gnusne podvale o istini
Drugog svjetskog rata potpuno razišao sa svojim masonskim svjetonazorom, iznio je mnoge
zanimljivosti u korist blaženog kardinala. U svojoj knjizi (iz koje su izvađeni dijelovi o
kardinalu) Meštrović je opisao njihov zadnji susret u Rimu u svibnju 1943. godine kada je
nadbiskup nosio Papi dokumente o svim zlodjelima nacista i fašista u NDH. Na Meštrovićev
prijedlog jedan primjerak tih spisa je nadbiskup predao i američkom izaslaniku u Vatikanu,
mr. Mironu Tayloru. Nadbiskup se žalio našem kiparu kako su mu nacisti pred osam dana
streljali rođenog brata zbog suradnje s partizanima, a na Meštrovićevo upozorenje kako i
njemu prijeti opasnost od nacista nadbiskup je na rastanku rekao proročke riječi: “Zbogom,
Više se nećemo vidjeti. Ili će me nacisti ubiti sada ili komunisti kasnije.”
Meštrović opisuje i znakovit susret poslije rata s jugoslavenskim masonom Milovanom
Đilasom. Kada je Meštrović upitao Đilasa o nadbiskupu Stepincu i osudi protiv njega, Đilas
je hladno odgovorio: “Da vam pošteno kažem istinu, ja mislim, i nisam sam u tom uvjerenju,
da je Stepinac čovjek neporočan, postojan karakter, koji se ne da slomiti. On je bio osuđen
nevin, ali često biva u povijesti da pravednici budu osuđeni u cilju postignuća nekih
političkih ciljeva... nemamo ništa protiv njegova hrvatskog nacionalizma, ali ne možemo
podnositi njegove privrženosti rimskomu papi. Mi uklanjamo sve što nam je na putu. Svrha
posvećuje sredstva... Da je samo proglasio hrvatsku Crkvu odcijepljenu od Rima, mi bismo
ga do oblaka uzdigli.” 107
Ravnatelj Odjela za pravednike Yad Vashema dr. Mordecai Paldiel na sve je te zamolbe
i dokaze izjavio: “Mi smo židovska država i zato ne možemo dati to odličje kardinalu

107
Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, Meridijani, Zagreb-Samobor-Krašić, 2008. str. 196.

173
Katoličke crkve... iz činjenice da je Stepinac preživio rat, vidi se da njegov život nije bio u
opasnosti zbog zaštite i spašavanja Židova.” Bivši Zagrepčanin, Reuven Dafni, funkcioner
Yad Vashema slično obrazlaže odbijenice: “Stepinac je na svoj trošak spasio neke stare
Židove... Nije pritom prstom maknuo da spasi Srbe, nije ništa učinio da spasi zagrebačku
sinagogu. (Nadbiskup je žestoko osudio na propovjedi u zagrebačkoj katedrali rušenje
sinagoge 1941. godine u Praškoj ulici.) Stepinčev propust da spasi Srbe ne može se odvojiti
od njegove pomoći Židovima, jer su Srbi i Židovi bili zajednički žrtve ustaša i nacista.” Među
mnogim izbjeglim Židovima iz Jugoslavije, a i onih nezaobilaznih i svagdašnjih koji i danas
u Hrvatskoj poput šamana lebde iznad zemlje pomno prateći “proces demokratizacije”, a koji
nisu previše “pomogli” istini o hrvatskom narodu u Drugom svjetskom ratu i o blaženom
kardinalu Alojziju Stepincu (jedan od njih, Slobodan Šnajder, izrekao je svoju čuvenu deg-
utantnu izjavu kako je Stepinac tek jedan od kolaboracionista s problemima savjesti),
izdvojimo ipak jednog izuzetnog.
Najveću mržnju prema hrvatskom narodu javno je do svoje smrti 1995. godine
iskaljivao dr. Menachem Shelach (rođen u Zagrebu kao Raul Špicer). Napisao je nekoliko
“znanstvenih knjiga”, održao niz propagandnih skupova diljem svijeta u kojima je, poput
svog prijatelja Milana Bulajića, “stručnjaka za Jasenovac”, groteskno preuveličavao zločine
hrvatskih kolaboracionista, a umanjivao pa čak i nijekao zločine srpskih nacista. Shelach je
javno izjavljivao kako ne krije smrtnu mržnju prema Hrvatima, ne ustašama ili nekim
pojedinim Hrvatima, već prema čitavom hrvatskom narodu. S ovim znanstvenikom kojemu
nitko nije zamjerio njegove rasističke osjećaje prema Hrvatima sudbina se gorko poigrala
(ipak, možda netko drugi?). Pred smrt, teško bolestan zaboravio je sve jezike kojima je
govorio (a bilo ih je mnogo), osim hrvatskog. Supruga i petero djece nisu ga mogli razumjeti,
jedino ga je razumjela sestra Neda koja je znala hrvatski jezik. 108
Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako umre, donosi obilan rod
(Iv 12, 20). To su bile prve riječi propovijedi pape Ivana Pavla II. na svečanom
euharistijskom slavlju u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998. godine, prigodom proglašenja
blaženim časnog slugu Božjega Alojzija Stepinca. Blaženi kardinal je na jedinstveni način
sudjelovao u vazmenom Otajstvu, upravo poput pšeničnog zrna koje je palo na plodnu
hrvatsku zemlju i koje će hrvatskom narodu donijeti obilan rod. Papa je uz zahvalnost
svekolikog hrvatskog naroda na svojoj propovijedi tu poruku prenio čitavom čovječanstvu.
Upravo su se zbog toga uz najavljenu beatifikaciju obnovili monstruozni napadi na hrvatskog
kardinala iz raznih kuhinja anglosaksonskog i židovskog masonstva. Opet su se uzjogunili
razni krojači istine, od okultnih izabranika do njihovih ateističkih i bogohulnih podanika.
Nisu ostali ravnodušni niti “lovci na glave” iz Centra Simona Wiesenthala koji su neposredno
prije beatifikacije iz Pariza uputili predsjedniku Vatikanskog tiskovnog ureda zahtjev, ili
bolje rečeno naredbu, da se odgodi beatifikacija dok se ne obave dodatna povijesna
istraživanja. Prestrašno! Zar ta masonska filijala želi upravljati i Crkvom? Zar stvarno i iz tog
Centra govori glas samog Sotone?

108
Ljubica Štefan: Stepinac i Židovi, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998., str. 14., 20. i 116.

174
 V. JUGOTITOIZAM

Tamnica hrvatskog naroda

Spojiti ugodno s korisnim! Ta dva osjećaja su se fantastično poklopila kod

jugoslavenskog komunističkog lidera Josipa Broza Tita. Dok je na jednoj strani kao britanski
agent i visokopozicionirani mason imao zadatak da sustavno uništava hrvatski narod i
Katoličku crkvu u Hrvatskoj, s druge je strane izvršavajući taj zadatak na jedini mogući
način, despotizmom i tiranijom, sebi osigurao nedodirljivu poziciju svemoćnog autokrata,
komunističkog cara, uronjenog u najveću raskoš, bogatstvo i hedonizam. Pod njegovom
zapovjedi dogodili su se početkom rata Boričevci, Gvozdansko, Udbina, Gudure, Španovica,
Zrin, itd., zatim po izravnoj naredbi i Daksa, Široki brijeg, Jazovka, Bleiburg, Crngrob,
Macelj i još stotine stratišta i klaonica hrvatskog naroda. Međutim, nije se mogao sav hrvatski
narod pobiti, ostatak je trebalo pozatvarati, iseliti, zaplašiti ili “prevaspitati”.
Pošto je propao svaki pokušaj da se Crkva u Hrvatskoj odvoji od Vatikana, Katoličkoj
crkvi se namijenio još puno teži položaj nego u Kraljevini Jugoslaviji u kojoj pod pritiskom
masonstva i velikosrpstva vlada Jugoslavije nije smjela potpisati konkordat sa Svetom
Stolicom. Katolički svećenici su bili proganjani, zatvarani i optuživani te ubijani kao
neprijatelji komunističkog režima, a vjernici šikanirani kao građani drugog reda. Dok su
pravoslavni parosi uživali blagodati državne crkve, dobivavši dostojne plaće za svoje
svetosavsko velikosrpsko poslanje, katolički svećenici nisu dobivali ništa, oni su bili jedini
žitelji Jugoslavije koji nisu imali ni zdravstveno osiguranje.
Upravo se to gaženje Katoličke crkve vratilo Titovim komunističkim moćnicima kao
bumerang. Mrtvo Alojzijevo sjeme dalo je obilan plod. Hrvatski narod prepoznao je u svojoj
Crkvi svoju tješiteljicu, uzdanicu i spasiteljicu, kao Božju oporbu sotoninom masonsko-
komunističkom zločinačkom sustavu. Sa sigurnošću možemo tvrditi da Crkva u Hrvata u tim
zlokobnim vremenima nije zapela na nikakvom modernizmu i konformizmu toga vremena.
Tada se jasno znalo tko je vjernik, a tko nije. Biti vjernik je značilo da te neće maziti surovi
komunistički režim i da ti se neće otvoriti vrata koja vode u neki ekonomski ili materijalni
probitak Ali širom će se otvoriti jedna druga vrata! Danas se i sa sjetom sjećamo toga
vremena kada je svaki praktički katolik znao tko je protiv vjere, Crkve i Spasitelja, za razliku
od danas, kada u doba neoliberalne kvazidemokracije, sekularizma, kulturološkog sivila i
vjerskog sinkretizma vjernici često ne raspoznaju tko im je protivnik
Hrvatska je teritorijalno raskomadana, oduzeto joj je otprilike pola etničkog prostora, a
njene granice svedene su na granice turske okupacije do Save i Dinare, bez Srijema i Boke
Kotorske. Hrvatske kao zemlje hrvatskog naroda je nestalo jer i Srbi u Hrvatskoj dobivaju
status konstitutivnog naroda, bolje reći status upravitelja nad hrvatskim narodom. U onim
krajevima Hrvatske gdje do rata nije živjelo srpskog pučanstva počeo je proces kolonizacije i
posrbljivanja tih hrvatskih teritorija, najčešće vojnim ili milicijskim kadrovima. Ne samo da
su Srbi bili zastupljeni s preko 90 % u policiji (od zapovjednika do pozornika), kao i u
rukovodnom kadru u JNA, oni su bili i upravitelji većine državnih i lokalnih institucija,
diplomacije, medija, prosvjete, predsjednici općina, sekretari komiteta, direktori poduzeća i
banaka itd. Dok se hrvatskim seljacima otimala zemlja, a za tzv. klerofašiste nije postojala
mogućnost pronalaženja zaposlenja, Srbi su, potpuno suprotno, živjeli u povlaštenom svijetu.
Nije postojala niti jedna srpska obitelj koja je bila bez stalnih mjesečnih primanja: ili su bili
zaposleni, ponajčešće u državnoj službi (ako netko nije završio nikakvu školu tada su

175
postojala pričuvna mjesta za takve Srbe, “magacioner”, “milicioner”, portir, lugar, poštar,
cestar itd.), ili je bar jedan član obitelji dobivao “zasluženu boračku” mirovinu.
Ta zaprepašćujuća diskriminacija hrvatskog naroda u “vlastitoj republici”, kao i
sustavna represija nad njim, dovela je do novog Bleiburga. Prema statističkim podacima,
osmišljenom Titovom i Rankovićevom politikom preko milijun Hrvata iz Hrvatske i Bosne i
Hercegovine protjerano je iz Jugoslavije (što političkim, što ekonomskim razlozima). Cilj je
bio jasan, “gastarbajteri” će osloboditi slobodna radna mjesta za Srbe te se vjerojatno nikada
neće ni vratiti u Jugoslaviju, već će i svoju obitelj odvući iz zemlje. Danas se taj
najpodmukliji Titov plan (slobodno putovanje na Zapad) često među globalističkim
smušenjacima smatra vrlo demokratskim u odnosu na režim u drugim komunističkim
zemljama koji nije dozvoljavao iseljavanje, kao ni obično putovanje svoga pučanstva. Upravo
je u tome perfidnost komunističke kaste Jugoslavije. Svi ti istočnoeuropski režimi, iako
nekome izgledali nečovječniji od Titovog režima, duboko su bili svjesni vrijednosti svojih
nacionalnih nezadovoljnika, ponajčešće najsposobnijih stručnjaka, te su se svim silama trudili
da s njima učine kompromis kako bi iskoristili njihovo znanje i umijeće u vlastitoj zemlji.
Osim toga oni su itekako bili nacionalno svjesniji od internacionalista Tita i zato nisu željeli
rasap svoga naroda vjerujući da će se kad-tad nezadovoljnici, ili bar njihovi biološki potomci,
prilagoditi komunističkom sustavu. Tito je imao drugi motiv i drugi zadatak, riješiti se što
više Hrvata, kako bi masonski put Velikog Britanskog Kraljevstva prema Starom istoku bio
očišćen od katoličko-hrvatskog “korova”.
Organizirano rashvaćenje Hrvatske prouzročilo je još jedan fenomen. Ono što se nije
usudio kralj Aleksandar, niti vlade Kraljevine poslije njega, osmislio je Titov laboratorij,
stvorivši novu “genetsku vrstu”, Jugoslavene. Jugoslavenstvo kao kamuflirana inačica srpstva
ponuđeno je hrvatskom narodu, poglavito svim onim konformistima, sebeljupcima,
uskogrudnicima, farizejima i karijeristima, jer biti Jugoslaven automatski je značilo viši
položaj u poduzeću, viši stupanj na partijskoj ljestvici, značilo je biti “čovjek od povjerenja”.
Srbi su ciljano u miješanim nacionalnim sredinama prihvaćali jugoslavenstvo kao naciju, ne
samo zato što su jako dobro znali da je znak jednakosti između jugoslavenstva i srpstva, već
su to činili prema preporuci partijskih drugova kako bi bili “uzor” hrvatskom puku koji ga je
trebao slijediti i sve više se odvajati od svog matičnog tkiva.
S jugoslavenstvom pojavljuje se još jedan Bleiburg, Bleiburg hrvatskog jezika. Na
prijedlog Matice srpske dolazi do dogovora u Novom Sadu od 8.-10. prosinca 1954. godine
između srpskih i hrvatskih književnika. Novosadskim dogovorom, tobože kompromisom
(primjerice srpska “tačka” i “tačno” se naizmjerno više upotrebljava u svakodnevnoj uporabi
od hrvatskog “zarez”), u potpunosti je rashrvaćen hrvatski jezik te je stvoren jedan
srpskohrvatski (hrvatskosrpski) jezik, puno više srpski nego hrvatski. Unitarističkom
srbizacijom hrvatskog jezika završen je put Gajevih zlokobnih iluzija. Otužna se sudbina
dogodila s hrvatskim jezikom, jednim od četiri svjetska liturgijska jezika u Crkvi kojega je
još 1248. godine papa Inocent IV. službeno odobrio, jezika kojega je poljski kardinal Hozij
(Hosius) u svom djelu De sacro vernaculo 1558. godine nazvao “madra linqua”, jezik majka
svih slavenskih jezika, jezika koji se od XVII. stoljeća obvezno učio na uglednim crkvenim
europskim učilištima.
Razvidno je da se zlosilje nad hrvatskim jezikom isplaniralo još u šumi, u partizanima,
usporedno i sa zlosiljem nad hrvatskim narodom. Tako se jasno može vidjeti da su upravo
hrvatski partizani u svojim proglasima tijekom rata rabili riječi poput: “bezbjednost”,
“opština”, “tačno”, “odelenje”, “mobilisati”, “bombardovati”, “kritikovati”, “informisati”,
“organizovati” i sl. Monstruoznom novosadskom kuhinjom i nestankom hrvatskog jezika
puno lakše je nestajalo i hrvatskog identiteta, jer narod bez vlastitog jezika nema velike šanse
za povijesnu opstojnost.

176
 Fenomenologija jugotitoizma bila je užasna. Savršeno je bilo funkcioniranje tog
zloćudnog sustava u kojemu je većina ljudi šutke prelazila preko svakojakih zločina
komunističke partijske manjine. Svakako je najveći razlog bio strah za vlastiti život.
Međutim, bit komunističkog terora je upravo u njegovoj raširenosti kojom je Tito dopustio
paralelnu vlast tisućama svojih suradnika, uvukavši ih na taj način u zajedničko sudioništvo u
zločinu. Pored svih tih partijskih moćnika, Titovih dvorjanika, komunistički režim je prisilio
veliku većinu građana, poglavito u Hrvatskoj, da prokazuju, izdaju, budu doušnici, i tako ih je
moralno ponizio kao sudionike u zločinu. Prema tomu, komunizam nije održavala na životu
samo relativno malobrojna, bogato plaćena i vrhunski privilegirana partijska elita, nego i
panično ustrašena masa anonimnih građana koji su radi svog moralnog pada bili stalno
ucjenjivani. Stoga, ako uzmemo poslijeratnu masovnu likvidaciju hrvatske intelektualne elite,
političko i ekonomsko iseljavanje iste te elite kao i radno najsposobnijeg hrvatskog naraštaja
te sve zamke u koje je upadao hrvatski narod u Jugoslaviji, onda ispada da je manjina
pučanstva u Hrvatskoj ostala na moralnoj visini, ona koja se čvrsto vezala uz Katoličku
crkvu. Gotovo da bi se moglo reći da je u jugotitoizmu većina teroririzirala manjinu, iz čega
proizlazi porazna činjenica da je broj hrvatskih intelektualaca disidenata u Jugoslaviji bio
zapanjujuće malen, a broj kolaboratora s komunističkim režimom zastrašujuće velik. 109

Deklaracija i Krleža

Preplašenost, kao glavna osobina hrvatske intelektualne elite, mogla se vidjeti i

prigodom donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.
Deklaracijom su se 1967. godine prvi puta hrvatski filolozi i književnici usprotivili
nametnutom unitarističkom jeziku. Nije Deklaracija bila neki veliki revolucionarni istup ako
bi se gledalo s današnjeg motrišta, već su to bili prilično skromni zahtjevi pisani u duhu
realsocijalističke frazeologije u kojoj se predlaže da taj jedan jezik Hrvati mogu zvati
hrvatskim književnim jezikom. Iako se Deklaracijom jasno daje do znanja da se priznaje
kako je “narodni jezik” Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik koji je deklarirao Novosadski
dogovor, za ono vrijeme straha i terora i ti skromni i obrambeni zahtjevi glede hrvatskog
književnog jezika imali su dalekosežni povijesni značaj što je izazvalo bijes pomahnitalih
protuhrvatskih snaga (krug oko Vladimira Bakarića, npr. Stipe Mesić i Josip Manolić).
Deklaracija je ipak bila granični kamen međaš u hrvatskoj povijesti, i ne samo po pitanju
jezika, kada se hrvatski jezik počinje razvijati u uzlaznoj putanji. Prvi Hrvatski pravopis
hrvatskih jezikoslovaca Stjepana Babica, Božidara Finke i Milana Moguša ugledao je svjetlo
dana 1971. godine u Londonu u fototipskom obliku (popularno znan kao Londonac).
Deklaraciju je sastavio sedmočlani odbor u Matici hrvatskoj. Nakon što je prihvaćena u
sedamnaest najkompetentnijih kulturnih i znanstvenih instituta i društava, 15. ožujka 1967.
godine prihvaćena je aklamacijom na plenarnoj sjednici Društva književnika Hrvatske.
Zanimljiv je bio “muk” među 79 nazočnih članova Društva nakon što je predsjednik Vlatko
Pavletić pročitao tekst Deklaracije. Svega je nekoliko članova Društva podiglo ruku u znak
potpore Deklaraciji, dok su svi drugi uprli pogled u Miroslava Krležu. Tek kada je i Krleža
podigao ruku, a sjedio je dakako u prvome redu, čitava je dvorana podigla ruku. 110

109
Branimir Lukšić: Psihopatologija komunizma,
http://hakave.org/index.php?option=com_contet&viw=article&i
110
Dubravko Jelćić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić. 2005., str. 225.

177
 Miroslav Krleža svakako je bio najznačajniji lik hrvatske kulturnopolitičke scene u
vremenu komunističke strahovlade. Njemu je bilo gotovo sve dozvoljeno jer je imao ulogu
patrona nad hrvatskom intelektualnom elitom. Kao predratni mason i salonski komunist,
tijekom Drugog svjetskog rata nije doživio nikakvih nelagodnosti zbog zaštite hrvatskog
književnog velikana dr. Mile Budaka. Krleža je sa svojom suprugom, ličkom Srpkinjom
Belom (Leposavom Kangrgom), tijekom cijelog rata u Zagrebu mirno živio, puno udobnije
nego da je bio u šumi s partizanima (partizani su ga uporno pozivali da im se priključi, što je
Krleža svaki puta odbijao). Krležin zaštitnik dr. Budak je u vladi NDH obnašao položaj
ministra bogoštovanja i nastave, a svim silama se zauzimao za neprovođenje rasnih zakona,
štiteći Židove i Srbe, ali i masone. Postoje sumnje da je i Budak prije rata bio član zakutne
Velike lože Libertas. Zbog Budakovog blagonaklonog odnosa prema Židovima njemački
ataše smijenio ga je s dužnosti ministra i poslao ga kao denuncija u Berlin gdje Budak više
nije imao takvog utjecaja. Poslije rata Budaka su uhitili Englezi i izručili Titovim zločincima
koji su ga 6. lipnja 1945. godine hitno osudili na smrt vješanjem samo zato što je pripadao
“protunarodnom” režimu. Krleža, koji je još tijekom rata visoko kotirao među
komunističkom elitom, nije ni prstom makao da spasi svog “zloglasnog” zaštitnika, da se
oduži dr. Mili Budaku.
Krleža je poslije rata prijateljevao s Josipom Brozom i očito je da je puno više znao o
Brozu nego što je to javnost smjela znati. Mnogi Krležu danas smatraju nekim duhovnim
vođom koji je formirao pozitivno kretanje među hrvatskim intelektualcima ka stvaranju
hrvatskog političkog mentaliteta, što je apsolutno pogrešno pošto Krleža niti je vjerovao u
hrvatsku naciju, a još manje u hrvatsku državu. On posprdno ironizira hrvatsku državotvornu
ideju, govoreći kako će Hrvati vjerojatno dobiti svoju državu, ali 3018. godine. Krleža je
ustvari bio ideološki gromobran komunizma koji je odlučivao dokle se smije ići, dokle ne;
tko je disident, tko nije; koga treba optužiti, a kome oprostiti. Upravo iz tog aspekta treba
gledati i na usvojenu Deklaraciju koja se nije odmakla puno dalje od Krležinih misli:
“Hrvatski ili srpski jezik su jedan jezik, koji su Hrvati uvijek nazivali hrvatskim, a Srbi
srpskim.”
Krleža se u svojim djelima naoko solidarizirao s hrvatskim narodom, ali samo zato što je
taj narod slab, a ne zato što bi trebao biti jak. Ta iskra tobožnjeg nacionalnog ponosa percipi-
rana je kod Krleže samo onda ako se izruguje ili podcjenjuje neki drugi narod, primjerice
Nijemce, Mađare, Talijane itd. Njegovo viđenje povijesti ne samo da je kontradiktorno, već
je i cirkusantsko, neurotično, dezorijentirano i izrugivačko. Kao masonskom bogohulniku
najsarkastičnije teme su mu bili objedi upereni protiv Crkve, ismijavanje religioznosti “malog
čovjeka”, gnusobe protiv katoličkog klera u kojima nije bio pošteđen niti blaženi Alojzije
Stepinac, itd.
Eto kako se taj hrvatski “velikan” ruga proštenju u Mariji Bistrici: “Ako hoćeš da
doživiš, kako najsunčaniji i najvedriji majski dan može da se zgusne u neku bolesnu i paklenu
viziju, putuj na Bistricu. Ide procesija gušavih Međimuraca i nose drvenu Madonu sa
idiotskom, natečenom glavom, upaljenom od vrbanca. Čuju se cirkuski limeni tromboni,
klarineti, bubnjevi, negdje mumljaju berde, a oko crkve uz zvonjavu pogrebnu pužu po golim
koljenima sa svijećom u ruci starice i djeca i prebiru po krunici. Jedan mladi svećenik u
roketi sa kukmom kao bijeli kakadu trči i maše i viče zvonaru uzrujanim glasom režisera:
Miško, zvonite! A Miško se nagnuo preko pasa na okno zvonika, jede kranjsku kobasicu, puši
cigaru i zvoni, zvona odjekuju i pobožno se razlijevaju po zelenim tratinama, parcelama
šuma i poljima, predstava počinje, novac pada u blagajne Blažene D. M. Bistričke, Rim
pobjeđuje Nečastivoga! ”
Kao voluntarist, Krleža se vrlo vješto uklopio u komunističku ateističku zloćudnu
akciju, u klasnu vladavinu navodne “radničke klase”, iako je poput svog mecene Tita živio u

178
najraskošnijoj vili okružen dvorjanima, poslugom te s osobnim vozačem. Stoga tog hrvatskog
anacionalnog internacionalista treba doživljavati kao što je to učinio i veliki Tin Ujević.
Naime, jednom prigodom došao je Tin kod Krleže te ostao zatečen. Ugledavši velebnu vilu i
svo to bogatstvo rekao je: “Mislio sam da ovdje žive Krleže, a ne Glembajevi.” Okrenuo se i
otišao!

Najveći hrvatski herostrat, Tito

Prema njemačkom istražitelju i povjesniku Gunnaru Heinsohnu koji je svoje istraživanje

objavio u Lexikon Der Volkermorde 1998. godine, diktatoru Josipu Brozu Titu pripada
“zavidno” deseto mjesto među šesnaest najvećih krvnika i ubojica 20. stoljeća te mu se
stavlja na dušu 1.172.000 žrtava. Jedan drugi Nijemac, novinar Hans-Peter Rullmann, nakon
što se Večernji list od 12. svibnja 1977. godine svojim histeričnim urlikom obrušio na
austrijsku vlast koja je dozvolila na Bleiburgu 8. svibnja 1977. godine podizanje skromnog
spomenika svim hrvatskim mučenicima nazvavši taj događaj novom ustaškom provokacijom,
napisao je u svom listu Ost-Dienst: “Tom fazom opisuju Jugoslaveni jednu tragediju koja bi,
jednako kao zločini nacističkih koncentracionih logora i masakr u Katynskoj šumi, bez
sumnje zauvijek ušli u povijest nečovječnosti, da u njemu nisu sudjelovali zapadni Saveznici i
da 1948. nije došlo do svađe između Tita i Staljina, što je iz taktičkih razloga isključivalo
kritiziranje jugoslavenskih komunista. No povijesna istina preteško važe, a da bi se mogla
zauvijek potisnuti. Jer u pitanju je oko 300.000 ljudi, koji su na podao i zaplotnjački način
brutalno poubijani, mimo svih konvencija, sporazuma i zakona rata kao i civilizacije - zločin,
koji bi po svome opsegu bio potpuno dostatan da Tito i njegovi pristaše budu u Nurnbergu
osuđeni na smrt vješanjem.”
Nema sumnje da je najveći hrvatski herostrat Josip Broz Tito ujedno bio i najbrutalniji
krvnik hrvatskog naroda. Zastrašujuće je kako je epitet izdajnika i kvislinza vlastitog naroda
komunističko-masonska vrhuška pripisivala onim drugima, Paveliću, ustašama, oružanim
snagama NDH itd., ne vidjevši u tom nazivu upravo sebe. Istina je da Pavelić i ustaše nisu
mogli biti kvislinzi niti izdati svoju državu, poput norveškog izdajnika Vidkuna Quislinga, jer
hrvatske države nije niti postojalo. Oni su dapače stvorili hrvatsku državu koja nije bila djelo
Hitlera, već volje hrvatskog naroda, i kao takvu su je htjeli sačuvati, istina, pod svaku cijenu.
Međutim, svoju su državu izdali Tito i hrvatski komunisti, koji ne samo da su dozvolili
Staljinovu okupaciju Hrvatske, već u svojim demonskim vizijama, osim Jugoslavije, nisu
nigdje na zemljopisnoj karti vidjeli Hrvatsku.
Tito, kao najveći hrvatski kvisling, kao sebeljubivi egocentrični egoist, uništavajući
hrvatski narod stvarao je svoje carstvo, Jugoslaviju. Postao je ne samo, poput svog uzora
kralja Aleksandra, apsolutni strahovladar, već neka vrsta “komunističkog boga”, ogrezla u
raskoši, blještavilu i bogatstvu, kojemu je mogla pozavidjeti svaka kraljevska kuća, svaki šeik
ili maharadža. Čitava njegova obitelj, kao i najbliži partijski suradnici, postali su privilegirana
kasta, nedodirljiva rasa, koja živeći u najraskalašenijem hedonizmu samo formalno nije bila
vlasnik najluksuznijih vila i rezidencija, jahti, najskupljih automobila itd. Sam Tito
raspolagao je s četrdeset najraskošnijih rezidencija u kojima je njegova supruga Jovanka
stalno mijenjala namještaj, brinula o Plavom vlaku, brodu Galeb, te o Titovom izgledu i
imidžu u javnosti. Jednom prigodom, vidjevši Tita kako šeće svojim edemskim vrtom po
Brijunima u najskupocjenijem odjelu, kubanskom cigaretom u ustima i štapom sa drškom od
bjelokosti, Milovan Đilas mu je dobacio da izgleda bolje od ijednog buržuja, na što je Tito
uzvratio: “To je samo kamuflaža.”

179
 Upravo je “kamuflaža” možda ključna riječ iz koje se daje naslutiti tko je zapravo taj
čovjek koji je toliko patnje i zla nanio hrvatskom narodu, čovjek iza kojega je ostala duhovna
i materijalna bijeda, strah, progoni i smrt. Postoji li uopće u povijesti čovječanstva čovjek
koji je toliko zla nanio svom vlastitom narodu? Svakako su samo dvije mogućnosti da se to
postigne. Titova biografija izaziva strah i sablazan, puna je kontradiktornosti, a ne zna se čak
ni točan datum njegovog rođenja. Začuđuje niz činjenica koje traže odgovore, poput one kako
je jedan neuki šloser bez vježbanja postao vješti virtuoz na klaviru, kako jedan Zagorac na
zna govoriti hrvatski jezik, itd.? Jedna mogućnost je sumnja u Titovo podrijetlo o kojemu se
mnogo pisalo diljem bivše Jugoslavije. Primjerice, pisalo se da je Tito ustvari Josip Ambroz,
sin mađarskog Židova i poljske grofice, koji je kao obavještajac u austrougarskoj vojsci na-
kon silovanja nekoliko djevojaka u Petrovaradinu promijenio identitet sa Zagorcem Josipom
Brozom preminulim 1913. godine. Također, pisalo se o poljskom hazarskom Židovu Josifu
Walteru Weissu, koji kao dvostruki agent (britanski i ruski) uzima identitet Josipa Broza
poginulog u Španjolskom građanskom ratu. Zamjenom identiteta prema kojemu
jugoslavenski strahovladar nije Hrvat stvari dolaze na svoje mjesto i postaje razumljiviji
Titov teror nad hrvatskim narodom.
Druga mogućnost je ta da je Josip Broz bio stalno ili s vremena na vrijeme izravno
opsjednut demonima. Poznato je da su mnogi masonski okultisti, poznati svjetski autokratski
vladari i tirani bili opsjednuti demonima. U stanju opsjednutosti, demon čovjeku daje, osim
neizmjerne mržnje prema svome Stvoritelju i Crkvi, i niz čudesnih vještina koje opsjednuti
čovjek ranije nije poznavao, kao npr. velike atletske mogućnosti, govorenje mnogih svjetskih
jezika ili nekog svog vlastitog jezika, zavidno poznavanje umjetnosti, izvrsno sviranje klavira
i sl. U svakom slučaju, jedna i druga mogućnost daju odgovor Titovog zlokobnog odnosa
prema “svom” narodu.
Javnosti je poznato da je Josip Broz bio veliki ženskar i razvratnik koji je ostavljao svoje
bivše supruge, baš kao i svoju djecu, a da za njih nije nikada više ni pitao. Teško je i nabrojiti
sve one žene s kojima je imao djecu razasutu diljem Europe: od Čehinja Maruše Novakove i
Lize Spuner; Njemice Tereze Stacner; Ruskinja Ljuše Sedlovske, Ire Gligorieve, Darije
Andirelove, Olje Kutinove, Svetlane i Nine Bazan, Pelagije Belousove i Vassilitske
Koveshnikove; Kirgiskinje Zuhre Badahur, Austrijanki Vide Kogej i Herte Haas;
Francuskinje Jeanne Coitier; Turkinje Zuhre Reuf-Anadolke; Srpkinja Ljubimke Đordević,
Davorjanke Paunović i Jovanke Budisavljević itd. Njegova djeca su također imala zanimljivu
sudbinu, primjerice njegov sin Hans Spuner poginuo je kao Nijemac na Kozari, Josip
Andirelov je poginuo kod Berlina kao zrakoplovni časnik Crvene armije, dok su mnogi od
njih i danas živi, kao građani raznih nacionalnosti koji jedan s drugime nemaju nikakve veze
(Aleksandar Mišo Broz je jedini Hrvat, Slaviša Paunović je Srbin itd.).
Pošto je Tito postao doživotni predsjednik komunističke Jugoslavije, nije mu više
priličilo da stalno mijenja svoje životne suputnice. Ostao je uz “previše divlju” (Tito ju je
tako ocijenio kad mu ju je poslao masonski brat, hrvatski herostrat Stevo Krajačić) Jovanku
Budisavljević. Nu, Tito nije mogao bez bludničenja, razvratnosti i raskalašenosti te je imao
mnogobrojne ljubavne afere s mnogo poznatih i nepoznatih žena koje je ponajčešće volio
odvoditi u svoju “kraljevsku palaču” na Brijunima. Ono što je javnosti dostupno, zna se da se
Tito družio s velikim opernim pjevačicama Zinkom Kunc (nju je također Stevo Krajačić
predložio Titu) i Gertrudom Munitić, zatim Sofijom Loren, Elisabeth Taylor, Ginom
Lollobrigidom, Josephine Baker, sestrom kraljice Elizabete, princezom Margaret itd. 111

111
Najveći hrvatski ljubavnik svih vremena, http://www.iznad18.com/najveci/

180
Tito, nesvrstani mesija

Grandiozno Titovo “Ne” iz 1948. godine gromko je odzvanjalo kao velebna pobjeda nad
Staljinom. Ustvari radilo se o nečemu sasvim drugome. Početkom Hladnog rata oko SSSR-a
se stvarao hermetički izolacijski polumjesec zbog kojega je sovjetsko gospodarstvo bilo na
koljenima. Staljin je tražio bar mali ulazni ventil kojime će se ubrizgati život u sovjetsku
posrnulu ekonomiju. Kompromis je brzo postignut 1948. godine između Churchilla i Staljina
u kojemu se Staljin odrekao Jugoslavije, a Zapadu se vratila pod kontrolu britanska žila
kucavica preko Jadrana. Tito je također morao učiniti stanovite ustupke Zapadu, provesti
tobožnju demokratizaciju s floskulom “socijalizma s ljudskim likom” u kojemu etablirana
komunistička kasta počinje vladati na indirektniji način, pritom poprimajući obilježja
raskošnog buržujskog življenja. Taj sustav “samoupravnog” socijalizma je ustvari bio pokus
masonskog Zapada kako bi pokazao da se u kapitalizmu, a tako i u ovom izmišljenom
sustavu, živi bolje nego u krutom komunizmu. Da nije došlo do nove “male Jalte” između
Churchilla i Staljina, nikada ne bi bilo ni Titovog “Ne”, a kad bi ga kojim slučajem bilo, brzo
bi završio kao u Mađarskoj 1956. ili Čehoslovačkoj 1968. godine.
Poslije drugog svjetskog rata mnoge su se države oslobodile kolonijalnog ropstva,
pretežito engleskog, a u njima su se iz oslobodilačkih pokreta razvijale vladajuće
komunističke diktature. Takve države su s posebnim simpatijama gledale na doktrine
ravnopravnosti, kao i druge socijalističke floskule kojima je manipulirao militantni SSSR.
Ubrzo su postale prijetnja vladarima svijeta, poglavito stoga što su u komunističkom SSSR-u
pronalazile svoga zaštitnika, a s eventualnim njihovim članstvom u Varšavskom ugovoru
Čikaška škola ih više ne bi mogla preodgojiti doktrinom nekog šoka. Netko je žurno trebao te
razuzdane zemlje okupiti, staviti pod međunarodnu kontrolu i pod svaku cijenu odvojiti od
utjecaja tada najveće nuklearne sile svijeta, SSSR-a.
Velikom masonskom majstoru Titu Churchill je povjerio taj zadatak. Tito je s još dva
britanska školarca, Nehruom i Naserom, osnovao Pokret nesvrstanosti, s jedinim ciljom
ujediniti sve nezavisne zemlje u osmišljeni izvanblokovski sustav koji će se tobože bolje
oduprijeti svjetskom globalizmu i imperijalizmu. Sve te egzotične i ratoborne zemlje
odlijepile su se od svog uzora SSSR-a te postupno poput zrele jabuke padale u košaru
Friedmanovih neokonzervativnih grabežljivaca. Koliko je to bio perfidno organizirani plan
najbolje se može vidjeti danas kada su ostali rijetki izuzetci među tim državama koje su još
ostale nepokorene, a s tom činjenicom čitav Pokret više nema smisla. Jasno da je masonskom
miljeniku Titu pripala čast da se i prva konferencija nesvrstanih zemalja održi u Beogradu
1961. godine. Tito je time postao ne samo najpopularniji svjetski državnik s odlučujućom,
nezamjenjivom i apsolutnom ulogom u Pokretu nesvrstanih, već je postao neka vrsta
“nesvrstanog mesije”, kralj kraljeva.
Na svakom skupu nesvrstanih zemalja, kao i na pojedinačnim susretima njihovih vođa,
Josip Broz je neizostavno imao na rukama bijele rukavice. Možda su se mnogi pitali zašto?
Simbolika bijelih rukavica vrlo je važna kod slobodnih zidara i ona predstavlja čistoću duha
onoga koji ih nosi. Tijekom svih masonskih rituala obvezno ih je na rukama nosio veliki
majstor. Tito je nosio i bijele rukavice dok je na svom Galebu krstario svim morima i
oceanima svijeta uz dvjestotinjak članova posade, dvorjanika i podanika. Putujući Planetom
(kada god je mogao, njegov Galeb je putovao sa Zapada na Istok što ima poseban značaj u
masonskim ritualima), Tito je u masonsku mrežu hvatao sve otrgnute zemlje, a s njihovim
vođama je prijateljevao i uživao u svakojakim nastranim hedonizmima. Čudne je državnike

181
imao za svoje prijatelje, čak i one s kojima nitko drugi nije htio imati nikakvog posla. Ti ču-
dovišni prijatelji dočekivani su u Jugoslaviji s najvišim državnim počastima. Svakako se
vrhunac te nakaznosti dogodio prigodom ugošćavanja ugandskog diktatora i tiranina Idi
Amin Dada, poznatog po ljudožderstvu svojih neprijatelja.
Svoj nedodirljivi autoritet Tito je najodlučnije pokazao na Samitu nesvrstanih u Havani
1979. godine. Fidel Castro je insistirao da se zemlje nesvrstanih zemalja značajno približe
Sovjetskom bloku. Dovoljno je bilo da “kralj kraljeva”, Tito, samo blago prekori Castra
dignuvši u vis svoju bijelu rukavicu i da se prijedlog jednoglasno odbije uz frenetičan pljesak
svih nazočnih. Okupivši pod masonsku kontrolu sve zemlje trećeg svijeta, vladari svijeta su
se itekako znali odužiti svom bratu Brozu, kao i nesvrstanoj zvijezdi vodilji, Jugoslaviji.
Postojala je jedna “kvaka”: zbog okupljanja čitavog arapskog svijeta u Pokret, moralo je
postojati prividno permanentno neprijateljstvo Jugoslavije s Izraelom. Međutim, upravo su
američki cionisti kao gospodari SAD-a bili najizdašniji u pomoći Jugoslaviji.
Prema istraživanju poznatog njemačkog novinara Carla Gustafa Strohma, Jugoslavija je
u trideset godina od raskida s Informbiroom do Titove smrti dobila, što vrlo povoljnim dugo-
ročnim kreditima, što otpisom kamata i glavnica, što bespovratnim zajmovima, više od deset
milijardi darovanih dolara. Ako računamo ondašnju vrijednost tih dolara, prema ekonomskim
računicama taj novac je bio dostatan za plaće svih zaposlenih u Jugoslaviji u periodu od tih
trideset godina. Praktički, zaposlenici su u Jugoslaviji morali zaraditi samo za tzv. proširenu
reprodukciju, odnosno za društvenu nadogradnju. Stoga nije čudno da se sav “višak” novca
ulagao u vojnu industriju, čime je JNA postala jedna od najmoćnijih vojski svijeta. Doslovno
možemo reći da je vladala jedna prividna idila jer nije bilo nezaposlenih radnika pošto su se
izmišljala radna mjesta, a i oni zaposleni nisu se nužno “trgali od posla”. Udomaćila se tada
simpatična parola: “Ne možeš me toliko malo platili koliko ja mogu malo raditi!”
Darovan je Jugoslaviji socijalni mir. Dok je partijska kasta živjela u obilju i raskoši, svi
drugi su imali najnužnije uvjete za život, siromašne, ali itekako prebogate za ono što su
stvarno privredili. Rijetki su bili bez vlastitog krova nad glavom i svi su lako otplaćivali svoje
kredite koje je obezvrjeđivala galopirajuća inflacija. S novcem nije bilo problema, tiskao se
koliko je trebalo. Većina je u tom “socijalističkom raju” sanjala mnoge nedostižne
materijalne vrijednosti, kao i hedonistički život Zapada, ali se većina ne bi mijenjala s tim
Zapadom. Na Zapadu bi voljela živjeti, ali u Jugoslaviji raditi (ispravnije je reći, biti
zaposlen).
Znakovit je bio pogreb Josipa Broza Tita. Bio je to najveći skup najviših svjetskih
dostojanstvenika koji je zabilježila svjetska povijest. Ustvari, nikada se nije na jednom mjestu
okupilo toliko moćnih svjetskih slobodnih zidara. Svatko tko je bar nešto značio u svjetskom
masonstvu došao je na tu masonsku paradu da isprati svog brata “na vječni Istok”. Moglo se
lako uočiti da je čitava ceremonija pogreba sličila na masonski obred. Jedan detalj također je
ostao zapamćen. Zbog navodne spriječenosti, američki predsjednik Jimmy Carter je na
pogreb poslao svoju već ostarjelu majku. Čovjek bi se s čuđenjem upitao zašto baš majku
pored mnogih masonskih silnika u Bijeloj kući, kad ne bi poznavao tajne masonstva. Naime,
poznato je da je glavni graditelj Salomonovog hrama, veliki majstor Huram Abi, bio sin
biblijske udovice Naftalije. Masoni u svojim inauguracijama upravo velikog majstora
smatraju udovičinim sinom, Huramom Abijem. Zato je Carterova majka u toj svečanoj
masonskoj ceremoniji odigrala ulogu udovice koja ispraća svoga sina. Tito je ukopan u Kući
cvijeća ispod fino obrađene bijele mramorne ploče, jednog od glavnih simbola masonstva.

182
Titovo masonstvo

Dok je čudna harmonija vladala u šarolikom Pokretu nesvrstanosti, u Jugoslaviji se

nametao čudovišni sklad “bratstva i jedinstva”. Nekada je na području Hrvatske za vrijeme
“omrzle”Austrougarske Monarhije bilo dovoljno sedamsto žandara da održavaju javni mir i
red, a u komunističkoj Hrvatskoj, za vrijeme “suživota i bratske ljubavi”, za isti posao je
trebalo mnogostruko više srpskih milicijskih batinaša. Vrhunac perverzije tog bratstva i
jedinstva svakako je proslava Titovog rođendana, tzv. štafeta, u kojoj “ushićena” mladež
čitave Jugoslavije poput rimskih gladijatora pozdravlja svoga cara. Na prijedlog slavljenika
od 1957. godine taj dan postaje najveći državni blagdan, zvan Dan mladosti. Predsjednik
Centralnog komiteta N. O. J., Miko Tripalo, imao je čast prvi uručiti taj falusoidni predmet s
đavoljim simbolom pentagramom svom voljenom drugu Titu.
Sustav je dojmljivo funkcionirao, i to ne samo zbog straha od progona, već je sve više
proizvodio zombiziranu mladež. Mladež je sustavno odgajana u duhu zločinačke
komunističke ideologije te je postajala programirani robot koji ne samo da je vjerovao u ideal
tog sustava, već bi za svoga vođu i sve učinio. Krucijalnu ulogu u odgoju imalo je masonstvo
koje se infiltriralo u sve pore jugoslavenskog društva, poglavito u tajne službe. To je bila i
jedina razlika Titovog režima od Staljinovog. što je rezultiralo s puno manje disidenata kod
Tita nego kod Staljina. Staljin je sve sovjetske masone poslao u Sibir, dok ih je Tito vješto
ukomponirao, kako u vanjsku politiku, tako i u domaći politički preodgoj. Osnivanjem Velike
lože Nova Jugoslavija 1956. godine, usporedo s Titovim okupljanjem nezavisnih zemalja
diljem svijeta u slavni Pokret nesvrstanosti, širom su se otvorila vrata bespovratnim
zajmovima. Materijalna sigurnost samo je učvršćivala privrženost “malog čovjeka” privile-
giranoj komunističkoj kasti. Glavni korespondent Nove Jugoslavije s inozemnim masonskim
svijetom bio je Srbin “Mojsijeve vere” Moša Pijade. Masonstvo je, osim osiguranja in-
ozemnog financiranja tog neprirodnog sustava “samoupravljanja”, imalo i zadaću da u
suradnji s UDB-om uklanja iz političkog života sve one koji nisu dosljedno slijedili Titov put,
pa makar ti bili i iz vlastitih redova. Zombizirana masa “opranog mozga” nije imala pravo
čuti drugačije mišljenje.
Jedan od tih uklonjenih, general Ivan Gošnjak koji je službeno umirovljen 1967. godine,
27. lipnja 1975. godine napisao je zanimljivo pismo Josipu Brozu. U pismu od šezdeset
stranica traži od Tita dvadeset odgovora. Jedna od zanimljivosti Gošnjakovog pisma je
priznanje kako su jedino on (Gošnjak), Jovanka, Koča Popović, Lazar Koliševski i Josip
Kopinič znali zašto je ustvari 1966. godine smijenjen Aleksandar Ranković. Ne zbog
navodnog prisluškivanja kako je stajalo u službenom priopćenju, već zbog njegovog izvješća
o masonima u Jugoslaviji kao i o njihovoj aktivnosti u SFRJ. U Rankovićevom izvješću je
opisan i sukob između Jovanke i Koliševskog koji je spriječio da Tito ide na javnu skupštinu
masona u Maroko 1961. godine koju je organizirao marokanski kralj Hassan II., veliki
majstor Velike lože Maroka. Gošnjakovo pismo nije nikada ni došlo do Tita. Na pismu je
netko rukom napisao (Kardelj ili Dolanc): “Ne treba ga dati Titu jer je bolestan i u
godinama.” Ispod ove napomene na pismu su se potpisali: Edvard Kardelj, Petar Stanbolić,
Nikola Ljubičić, Vladimir Bakarić, Stane Dolanc i Jovanka Broz.
Ivan Gošnjak u pismu navodi: “Taj i drugi podaci 'ubili su' Marka (misli na Aleksandra
Rankovića), mislim, politički ga ubili. Mislim da to i druge 'bisere' tog izvještaja Ti dobro
znaš. Nisam znao, druže Tito, dok nisam pročitao izvještaj (a dao mi je Marko), da su
Kardelj, Bakarić, braća Dizdarević, Krleža, Vidmar, dr. Novak, dr. Savić, Koča, Velebit,
Augustinčić, Z. Kunc, dr. Kocbek, Ivan Ribar, Ivo Andrić, A. Belić, Ivan Krojačić-Stevo,
Srđan Budisavljević, Crnjanski, Vasa Čubrilović, Oskar Davičo, Džemal Bijedić, M. Đilas, R

183
Gregorić, Hristić, Isaković, Mladen Iveković, Ribnikar, braća Levi, Moša Pijade, H.
Macanović, Krajger, Ivo Politeo, Srđan Prica, Smodlaka, Velimir Terzić, Aleš Bebler, Mika
Tripalo, Milan Bartoš, Gustav Krklec, Krešimir Baranović, a da ne nabrajam i druge,
masoni, kojoj je ložom 'Nova Jugoslavija' do smrti rukovodio Ivan Ribar, a poslije njega
Krleža. Druže Tito, sada mi je jasno zašto je Marko morao otići, zašto sam ja morao da
budem smenjen!” 112

Hrvatsko proljeće

U ozračju velike praonice mozgova, potpomognuti onima koji su pukim slučajem

preživjeli bleirburšku kataklizmu, u Hrvatskoj se kod dijela intelektualne elite nadvladao
strah od progona i terora te se sve više javno počinje izražavati nacionalni identitet.
Deklaracija je bila gruda snijega koja je uskoro pokrenula puno snažniju lavinu. Matica
hrvatska 1968. godine pokreće dvomjesečnik Kritiku, zatim je tu Kolo Igora Zidića, Hrvatski
gospodarski list Vladimira Veselice, Hrvatski književni list Zlatka Tomičića itd. Hrvatski
tjednik koji počinje voditi Igor Zidić, a preuzima ga Vlado Gotovac, izlazi u 130.000
primjeraka i postaje najčitaniji list u Hrvatskoj. Svojim pisanim osvrtima i raspravama
hrvatsku iskru zapaljuju Bruno Bušić, Franjo Tuđman, Hrvoje Šošić, Šime Đodan i mnogi
drugi. Kao da je hrvatski duh izašao iz boce i snažno progovorio o svim nepravdama i
tlakama nad hrvatskim narodom. Netko je tu silnu energiju trebao samo pogurati.
Uoči MASPOK-a ne samo da su Hrvati bili građani drugog reda, već se hrvatska
ekonomija izrabljivala i iscrpljivala od federalne vlade. U Hrvatsku je ulazilo preko 50 %
deviza, pretežito od gastarbajtera koje je velikosrpski Titov režim istjerao, a Hrvatska je
mogla zadržati svega 7%. Isto tako, od federalne vlade S. R. Hrvatskoj je pripadalo 16,5%
proračuna dok je S. R. Srbija dobivala 46,6%. Stoga nije samo postalo nužno rješavati
nacionalno pitanje Hrvatske, poglavito što se čudovišna SANU permanentno bavila, koje li
ironije, “neravnopravnošću” srpskog naroda u Jugoslaviji, već se trebalo oduprijeti i
neuravnoteženoj ekonomiji. Osim ekonomije, kontrole novčanih tijekova, pravilne
preraspodjele novca iz federalnog proračuna, potrebito se bilo i riješiti avokacije u korist
“nerazvijenih krajeva” u kojoj je Hrvatska najizdašnije sudjelovala.
Zanimljivo je da je sva hrvatska intelektualna elita pristala da Hrvatsko proljeće nastane
unutar hrvatskog Saveza komunista, na čijem su čelu bili hrvatski komunisti. Jednostavno su
bili spremni prihvatiti i komunističku hrvatsku državu. Međutim, pokazalo se da ni Savka
Dapčević Kučar ni Miko Tripalo nisu bili na razini hrvatskih potreba i očekivanja. Hrvatski
narod više nije vidio Hrvatsku kao autonomiju tipa nagodbene Hrvatske ili Banovine, on je
htio neovisnost i vlastitu državu, pa bila ona i komunistička. Savka i Tripalo su bili
kompromisni autonomaši poput Vlatka Mačeka i u odlučnom trenutku nisu htjeli preuzeti
odgovornost za vlastitu državu. U potpunosti iznevjerivši hrvatski narod sramno su se
pokajali pred autokratom Josipom Brozom, pišući mu pokajnička pisma i davajući
ponižavajuće izjave. Presramno! Dok su njihovi sljedbenici bili zatvarani na dugogodišnje
robije (Marko Veselica, Šime Đodan, Dražen Budiša, Franjo Tuđman i tisuće drugih), a drugi
ubijani od zlokobne UDB-e (Bruno Bušić 1978., Ante Parađik 1991. itd.), oni ni dana nisu
proveli iza rešetaka, već su uživali Brezovu milost uz obilne državne mirovine. 113

112
Vjenceslav Cencić: Masonerija, Slobodni tjednik, br. 78. od 25. rujna 1996. godine.
113
Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavićić, Zagreb, 2005., str. 100.

184
 O Savki, kako ju je od milja nazivao hrvatski narod, stvoren je mit “ruže hrvatske”.
Zaslužuje li to Savka? Svakako su Savka i Tripalo najzaslužniji što je Hrvatska dobila ustav
1974. godine koji joj je teoretski jamčio ustavno pravo na samoodređenje. Dok je Miko
Tripalo, kao hrvatski mason i hrvatski komunist, istinski želio samo “politiku čistih računa”,
samodopadna Savka je na sve to gledala kao na svoju karijeru. Zato se treba nužno podsjetiti
nekih činjenica. Savka je rođena u Korčuli, u projugoslavenskoj obitelji Dapčević
podrijetlom iz Boke Kotorske. Prije Drugog svjetskog rata Savka je u Splitu bila pripadnica
zloglasne batinaške Organizacije jugoslavenskih nacionalista ORJUNA. Nakon pada Italije
1943. godine odlazi u partizane, ali je poslana u El Shatt gdje dočekuje kraj rata. Poslije rata,
kao pripadnici zloglasne OZNE, počinje njen vrtoglavi uspon, sve do predsjednice CK SKH.
Praktički nakon smjene šefa tajne službe, sada pod nazivom UDB-a, Aleksandra Rankovića
1966. godine, Savka postaje u neku ruku šef politbiroa komunističke partije u Hrvatskoj.
Upravo to Savkino razdoblje mediji najviše skrivaju, razdoblje kada se po Savkinom
naređenju špijuniralo i prisluškivalo svakog koga se smatralo oponentom službene
komunističke vlasti, poglavito članove Matice hrvatske. Upravo su ta “Savkina” izvješća
poslije sloma Hrvatskog proljeća poslužila za progone i suđenja matičarima kao
kontrarevolucionarima i raspirivačima šovinizma i nacionalizma.
Još je nešto znakovito. Nakon dvadeset godina predanog “čučanja” Savka se vraća
politici te krajem devedesetih godina osniva Hrvatsku narodnu stranku (HNS) kao slijednicu
Narodne stranke biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Osim što je Savkina Narodna stranka
puna bivših komunista i ateista (Savka je priznala da je agnostik, mada je više vjerovati da je
također ateist), Savka na čelo stranke ustoličuje Vesnu Pusić koja jedva čeka da se hrvatski
suverenitet zamjeni “novim suverenitom” Strasbourga i Bruxellesa. Ne samo da su obje “ruže
hrvatske” istih svjetonazora nego je zanimljivije to da su i istog ideološkog jugoslavenskog
podrijetla. Zato je lakše shvatiti Savkino blagonoklono gledanje na Pusićkino druženje s naj-
zlokobnijim neprijateljima Hrvatskog proljeća (Milutinom Baltićem na proslavi srpsko-
komunističkog ustanka 27. srpnja, itd.), a i neprikrivenu mržnju prema prvom hrvatskom
predsjedniku dr. Franji Tuđmanu (poznato je da nije htjela ući u prostoriju u kojoj visi slika
prvog hrvatskog predsjednika).
Svakako je pogreb Savke Dapčević Kučar, iako je silnim htijenjima trebao imati drugu
ulogu, razotkrio pravu istinu o tzv. vodi Hrvatskog proljeća i “ruži hrvatskoj”. Onih istinskih
proljećara nije niti bilo na pokopu. Ode hvalospjeva “najznačajnijoj ženi u hrvatskoj
povijesti” (Savku su za najznačajniju ženu u hrvatskoj povijesti izabrali čitatelji tjednika
Nacional, ispred Janice Kostelić) izrecitirali su neki novi “proljećari”: Vesna Pusić, Radimir
Čačić, Igor Milanović, “njezin čovjek” Stipe Mesić itd. Pojasnimo glede Mesića. Pošto je
Mesić 2000. godine prvi puta izabran za predsjednika države, Savka je bahato i prkosno
preko TV-ekrana izjavila: “Ja sam bila ta koja sam Stipu kao svog čovjeka poslala u
Hrvatsku demokratsku zajednicu.” S time je poznati puč Mesić-Manolić 1993. godine u
HDZ-u dobio sadržajniju dimenziju.
Titova sječa Hrvatskog proljeća u Karađorđevu 2. prosinca 1971. godine nije počela bez
prethodnog pomnog dogovora s angloameričkim masonstvom, poglavito s vladom Velike
Britanije. Za Britansko masonstvo je najvažnije bilo da Jugoslavija ostane cjelovita te se pod
svaku cijenu moralo slomiti hrvatski nacionalizam. O tome svjedoči povjerljiva
korespondencija između britanskog veleposlanstva u Beogradu, kao i konzulata u Zagrebu, s
britanskim odjelom za informiranje Foreign and Commonwealth Officeom (FCO) u Londonu
koja je nakon trideset godina postala dostupna za javnost. U toj prepisci se otkriva da su
Britanci smatrali da čelnici Hrvatskog proljeća koriste staljinističke metode kako bi
manipulirali masama i javnim mnijenjem te time izazvali nestabilnost u Jugoslaviji. Britanci
su hrvatski nacionalizam okarakterizirali kao izrazito jak, potom ekstreman, i na kraju

185
potpuno umobolan. Zahtjevi koji su se mogli čuti među prvacima Hrvatskog proljeća da
Hrvatska postane samostalna članica Ujedinjenih naroda i MMF-a za Britance je bila prava
besmislica. Za britansko masonstvo su čak i zahtjevi za samostalnost hrvatske partijske
organizacije bili potpuno neprihvatljivi. Britanski veleposlanik u Jugoslaviji, mason Dugald
Stewart, javno hvaleći protuproljećara dr. Vladimira Bakarića, požurivao je Tita da čim prije
brutalno uguši hrvatsku kontrarevoluciju. Samo je dao do znanja da Britanci nikada neće
dozvoliti nikakvu Hrvatsku.
Titu je u posjet došao i Leonid Brežnjev, dajući mu naputke kako da se obračuna s
hrvatskim ekstremistima (iz iskustva Mađarske i Čehoslovačke). Brežnjev je bio u zabludi
misleći da će Tito nakon obračuna s hrvatskim nacionalistima uspostaviti diktaturu “ruskog
tipa” i tako se približiti Varšavskom ugovoru. Nakon potpore Brežnjeva Tito odlazi u
Washington gdje traži završni blagoslov od izabranika Richarda Nixona. Nixon je Titu dao
zeleno svjetlo za obračun s proljećarima, na razočarenje svih onih naivnih hrvatskih
domoljuba koji su vjerovali u Nixonovu veliku podvalu kada je u Zagrebu 1. listopada 1970.
godine uzviknuo: “Živjela Hrvatska!” Jasno da se fućkalo Nixonu za Hrvatsku, važno mu je
jedino bilo da Tito drži SSSR što dalje od Jadrana. Tito je cijelu priču završio kako i dolikuje
doživotnom raskalašenom vladaru. Organizirao je 10. prosinca 1971. godine svečani lov za
čitav diplomatski kor u Jugoslaviji. I lov na proljećare mogao je početi!

Slom komunističke Jugoslavije

Smrću velikog masonskog majstora Tita preko noći su presušile slavine bespovratnih
zajmova Jugoslaviji. Nestalo je umjetne socijalističke idile i od rada se odjednom trebalo živ-
jeti. Ne samo da su zaposlenici bili nespremni na predani rad i nagradu prema radu, za
promjene je bila potpuno nespremna i partijska elita. Konfuzijom gospodarstva sredinom
osamdesetih godina počeli su prvi stečajevi u poduzećima, a višak radnika se obično
zbrinjavao “dokupom radnog staža”. Za malo sredstava odlazilo se s pedeset godina u
mirovinu što je dodatno uzdrmalo mirovinske fondove nakon pada komunizma i stvaranja
neovisne države Hrvatske. Tromo nekonkurentno samoupravljačko gospodarstvo gubilo je
tržišnu utakmicu s kapitalističkim gospodarstvom. Tiskanjem novca i golemom inflacijom
samoupravljači su sve više siromašili i nestajalo je sredstava i za najnužnije potrebe. Počela
je era dugih redova i čekanja za crni kruh.
U naslijeđenom sustavu koji puno više troši nego što privređuje, zavladala je nestašica
najosnovnijih artikala, toaletnog papira, deterdženta, ulja, voća, kave itd., ali i energije, poput
plina, struje i sl. Samoupravljači su trošeći svoje zadnje zalihe mahnito putovali preko
granice i opskrbljivali se onime čega nije bilo u Jugoslaviji. No nisu mogli ni putovati preko
granice vlastitim automobilima kada su htjeli jer je bila i nestašica benzina pa su dobivali
bonove na dvadeset litara benzina na mjesec dana ili su vozili po popularnom receptu par-
nepar. Slom jugoslavenskog, a tako i hrvatskog gospodarstva, bio je pred vratima. U
Hrvatskoj je pred rat registrirano na burzi rada 266.568 nezaposlenih s bar još dvostruko
toliko “lažnih zaposlenika”.
O tim činjenicama se danas u Hrvatskoj uopće ne govori. Za podaničku, medijsku,
neokomunističku i europejsku elitu jedini je razlog za sve neuspjehe hrvatske ekonomije, a
tako i za sadašnju krizu u Hrvatskoj, pljačka u pretvorbi društvenog vlasništva. Zasigurno je u
pretvorbi i privatizaciji bilo svakojakih nedopuštenih radnji i lopovluka, ali istina je da bi se
većina tih društvenih poduzeća sama urušila da nije došlo do te famozne pretvorbe. Razvidno
je da komunistička kasta u Jugoslaviji nije prihvatila višestranačje i slobodno tržište zato što

186
je padom berlinskog zida odjednom postala demokratska, već zato što je gospodarstvo bilo u
potpunom kolapsu. Ona nije imala rješenje za izlaz iz bezizlaza i “vrući krumpir” je na vri-
jeme bacila drugome.
Komunistički sustav nije se srušio sam od sebe. Trinaesto pleme Izraela predvidjelo je
nakon Drugog svjetskog rata da će Rusija kapitulirati krajem 20. stoljeća. Pošto su epigoni
Čikaške škole preobrazili gospodarstvo Trećeg svijeta i stavili ga pod kontrolu
multinacionalnih globalnih igrača, nestalo je potrebe i za Pokretom nesvrstanosti. Da je kojim
slučajem Josip Broz ostao živ, nestalo bi potrebe i za njime i vjerojatno bi završio kao svoj
prijatelj Nicolae Ceausescu. Na red su došle i zemlje Sovjetskog euroazijskog bloka.
Hermetički masonski polumjesec oko ruskog sidrišta vješto zakrinkan ušao je u komunistički
sustav, počevši s gotovo mitskim poljskim sindikatom Solidarnost kontroliranim od
masonskih loža B'nai B'ritha. Čedo masonstva, komunizam, logičnim slijedom stvaranja
Novog svjetskog poretka završio je svoju misiju, kako u Sovjetskom bloku tako i u
Jugoslaviji. Ali slom komunizma niti u nijednom scenariju nije predvidio i slom Jugoslavije.
Nju se moralo svim sredstvima održati, a za taj zadatak odabran je Ante Marković, a kasnije
drugom metodom Slobodan Milošević...

187
 IV. DIO

188
 I. GLOBALIZACIJA KAO
NOVI SVJETSKI POREDAK

Urušavanje komunističkog sustava.

Kolonizacija svijeta oko ruskog euroazijskog sidrišta bila je pri kraju. Na red je došao i
komunizam koji je kao demonsko masonski projekt završio svoju povijesnu zadaću. Isti cilj
kao i judeomasonstvo, rušenje komunizma, imao je i Vatikan, ali vjerujući u dijametralno
suprotni rezultat. Dok je Svetoj Stolici rušenje komunizma značilo ostvarenje vjerskih
sloboda i humanije društvo nasuprot komunističkom totalitarizmu, za trinaesto pleme Izraela
značilo je sasvim nešto drugo, staviti te komunističke zemlje pod svoju apsolutnu
gospodarsku i političku kontrolu. Koliko god se činilo da je komunizam došao u krizu
samoodržavanja, on se ne bi mogao urušiti sam od sebe da se masonstvo nije infiltriralo u
njegove redove i poguralo njegov slom poznatim sintagmama: ljudska prava, zapadna
demokracija, sloboda medija, svjetska globalizacija i sl. Crkva se također aktivno uključuje u
slom tog zlopatničkog režima, “izlazi iz sakristije” i šireći Božje poslanje bori se za slobodu
čovjeka i slobodu vjere. Međutim, vrijeme će uskoro pokazati da je rušenjem komunizma
Crkva najmanje dobila jer će svjetski gospodari komunističko zlosilje zamijeniti sivom
multikulturnom scenom, raznorodnom poganskom religioznošću, bljutavim miksevima
napadnih sekti, sljedbi, pokreta i kultova, s kojima će zavarati mnoge kršćane.
Katolička Poljska, poglavito zbog pape Ivana Pavla II., bila je idealna zemlja za pilot
program metastaziranja komunizma. Židovski lobi pomoću masonskih loža B'nai B'ritha
uvukao se u deset milijuntni sindikat Solidarnost koji se postupno pretvara u revolucionarni
pokret koji stremi preuzeti državu nudeći građanima “svoj vlastiti” ekonomski program.
Pošto je general Wojciech Jaruzelski proglasio u prosincu 1981. godine vojni zakon, vođa
Solidarnosti, električar bez posla, Lech Walesa sa suradnicima se povlači u podzemlje.
Walesa dobiva snažnu potporu, kako od masonske Europe tako i od Katoličke crkve, te 1983.
godine postaje slavodobitnik Nobelove nagrade za mir. B'nai B'rith ulazi i u SSSR te,
dovođenjem Mihaela Gorbačova 1988. godine na vlast, komunistički režim posustaje što
omogućuje legalizaciju Solidarnosti i prve višestranačke izbore u Poljskoj. Solidarnost
pobjeđuje komuniste s nevjerojatnih 260 zastupničkih mjesta, naprama samo jednog komu-
nističkog. I što sada?
Solidarnost nasljeduje dug od 40 milijardi dolara, inflacija divlja na 600%, a skladišta su
puna bezvrijedne robe koju nitko na toliko željenom Zapadu neće kupiti. Čitav Zapad, na čelu
s Georgeom H. W. Bushom, čestita Solidarnosti, ali jasno dajući do znanja da se dugovi
moraju vratiti, te Poljskoj nudi pomoć Čikaške škole. Čikaška škola, MMF i američko Mini-
starstvo financija imenuju ekonomistu Jeffreya Sachsa savjetnikom Solidarnosti. Sachs u
suradnji s milijarderom i trgovcem valutama Georgeom Sorosom te okorjelim zagovornikom
slobodnog tržišta Davidom Liptonom provodi šok terapiju u Poljskoj. Otkriva se pravo lice
kolonijalnog neoliberalizma, planetarno daleko od onoga što je Walesa obećavao Poljacima.
Nakon samo nekoliko mjeseci, proces globalne kolonizacije priveden je kraju, izvršena je
privatizacija državne imovine, osnovala se burza vrijednosnica i tržišta kapitala, uvedena
konvertibilna valuta i uništena teška industrija. Poljski premijer Tadeusz Mazowiecki 12.
rujna 1989. godine duboko razočaran bezuvjetnom pokoravanju šok terapiji za govornicom

189
parlamenta doživljava srčani udar. Došavši k sebi rekao je “Oprostite, moje zdravstveno
stanje u potpunosti je jednako stanju poljske ekonomije.” 114
Kraj Hladnog rata nije završio preobrazbom Poljske, već SSSR-a. Trezvenog i
sumnjičavog prema brzom uvođenju kapitalističke ekonomije pomoću metode “velikog
praska”, Gorbačova, zamijenio je masonski poslušnik, ozloglašeni hedonist i notorni pijanac
Boris Jeljcin. Sve se odigralo munjevito nakon sastanka G-7 1991. godine kada Gorbačov
nije pristao na užurbanu preobrazbu kakvu su zagovarale članice G-7 i MMF. Insceniranim
prosvjedom komunističke stare garde, Jeljcin, do tada puno manje poznat od Gorbačova,
obuzdavajući navodni puč, postao je, koje li ironije, nacionalni demokratski junak. Da bi
potpuno potisnuo Gorbačova u ropotarnicu, Jeljcin je morao rasformirati Sovjetski Savez što
je nešto otežalo provođenje šok terapije svjetskih grabežljivaca jer su je morali provoditi
pojedinačno prema svakoj novonastaloj državi. Jeljcinova Rusija, negdašnja nuklearna
velesila, doživljavala je neviđenu kataklizmu u kojoj je svjetska nadvlada stvarala puno više
šoka nego terapije. Na Jeljcinov poziv ekonomski čudotvorac Sach, pošto je u Poljskoj
završio s prvom fazom gospodarskog preobražaja, dolazi slavodobitno u Rusiju.
Po iskušanom receptu Chicago Boys su hitnim postupkom privatizirali oko 225.000
tvrtki u državnom vlasništvu, ukinuli kontrolu cijena i uspostavili program slobodnog tržišta.
Dok se uposleni radnici nisu ni snašli, njihove tvornice, banke, naftna polja, rudnici itd. došli
su ruke oligarha, prekonoćnih bogataša, milijardera. Tko su ti oligarsi, “ruski bogovi i
carevi”, koji su prema procjenama mjesečno iz Rusije izvlačili profit i slali u inozemne banke
preko dvije milijarde dolara? Golema većina su ruski Židovi, članovi masonskih loža B'nai
B'rith, bilo oni koji su ostali u Rusiji tijekom komunističkog režima ili pak povratnici iz
Izraela koji su iselili iz Rusije u doba Staljinove strahovlade (Mihail Hodorkovski, Roman
Abramović, Roman Brezinski, Vladimir Gustinski itd.). Svi su oni do basnoslovno vrijedne
imovine došli sa sramno malo uloženih sredstava. Primjerice, velika naftna tvrtka Jurkos
prodana je Hodorkovskom za 309 milijuna dolara, a godišnja dobit tvrtke iznosi više od tri
milijarde dolara; tvrtka Norilsk Nikl, proizvođač petine ukupne svjetske proizvodnje nikla,
prodana je za 170 milijuna dolara, a godišnja zarada iznosi milijardu i pol dolara; pedeset i
jedan posto udjela u naftnom gigantu Sidanku prodan je za 130 milijuna dolara, a godinu
dana poslije taj udjel na inozemnom tržištu vrijedio je 2, 8 milijarde dolara; itd.
Rasprodana i ogoljela Rusija, dok se uopće snašla, zaglibila je u opću bijedu i
siromaštvo. Prema podatcima Svjetske banke, dok je deset posto Moskovljana postalo
milijunašima, 74 milijuna Rusa živi ispod granice siromaštva, od toga 37 milijuna u
beznadnoj bijedi. Za razliku od zloćudnog komunizma u kojemu je svatko imao bilo kakav
stan, danas prema statistikama u Rusiji oko tri i pol milijuna djece nema krov nad glavom.
Alkoholizam kod Rusa, negda percipiran kao posljedica komunističkog surovog sustava,
danas je povećan više nego dvostruko. Osim toga, masonski neokolonijalizam donio je i
svakojaki hedonizam pa je više od četiri milijuna ruskog stanovništva postalo ovisnicima o
drogi, više je od milijun HIV-pozitivnih, samoubojstava je više nego dvostruko, razbojstava i
zločina više nego četiri puta, itd. Bijela smrt je ubrzo nakon demokracije nezaustavno
ugrozila Rusiju i do danas prouzročila sedam milijuna manje stanovništva. 115
Recept ekonomskog genocida Friedmanovih masonskih sljedbenika kao uspješan uzorak
mogao se primijeniti i na druge države bivšeg komunističkog lagera. Poglavito će biti bolan
za mladu hrvatsku državu, kao neželjeno kancerogeno tkivo na globalističkoj političkoj
pozornici. Dok je trajao rat u Čečeniji 1999. godine, nekoliko ruskih oligarha upriličilo je tihu
predaju vlasti između Borisa Jeljcina, već oronulog alkoholom, i njegovog zaštitnika, bivšeg

114
Naomi Klein: Doktrina šoka, Posebna izdanja, Zagreb, 2008., str. 172., 178. i 179
115
Naomi Klein: Doktrina šoka, Posebna uzdanja, Zagreb, 2008., str. 219., 228., 232 i 233.

190
KGB-ovca Vladimira Putina. Jeljcin je jednostavno odradio svoje. Za nagradu je dobio
potpisani dokument od Vladimira Putina da mu se priznaje doživotni imunitet kako mu se
nikada neće suditi zbog veleizdaje, korupcije, kriminala, ubojstva prosvjednika i sl. Putin je u
svakom slučaju iznevjerio dio svojih mecena. Okrenuo je novi list pokušavajući bar
djelomično vratiti dostojanstvo ruskom narodu nakon totalne rasprodaje “obiteljskog srebra”:
ponovno nacionalizirajući negdašnje državne banke, uklanjajući nepodobne oligarhe
(Vladimir Gusinski i Leonard Nevzlin pobjegli su u Izrael, Boris Berezovski u London,
Mihail Hodorovski služi osam godina zatvora u Sibiru itd.), razvlašćujući podaničke medije i
protjerujući sve nevladine udruge (strane obavještajne službe) na čelu s grabežljivcem
Sorosom. Međutim, trinaesto pleme Izraela naći će i za Putina odgovor!

Tranzicija

Rušenjem berlinskog zida 1989. godine, urušio se i komunizam srednje i istočne Europe.
Ujedinjena Europa je spremno dočekala završetak komunističkih sustava. Dok su razdragane
mase prostodušnog puka iz Istočne Njemačke slavile “svoju slobodu”, svjetski gospodari
imali su malo drugačije vizije budućnosti. Uzalud je oduševljena pjesnikinja iz Istočne
Njemačke, Gabi Kachold izjavila: “Nadam se, kao Njemica, da će Amerikanci sada napustiti
Njemačku...želim izaći iz židovske, iz ruske i iz američke povijesti...želim konačno doći do
svoje vlastite povijesti.” Pjesnikinja će se uskoro razočarati, jer svoje povijesti će imati sve
manje... 116
Pobjednici Drugog svjetskog rata postupno su uništavali kršćanski duh Europe i
zamjenjivali ga masonskim, dok su negdašnju svjetsku silu Njemačku politički eutanazirali.
Ujedinjenjem Europe postupno se odnarođuju prvo mali narodi, nestaju nacionalne države, da
bi se u završnici stvorio kontinent s jednim europskim narodom, jednom poganskom uni-
verzalnom religijom, jednom središnjom bankom i jednom vladom. Proces je prvi javno iznio
veliki masonski brat Winston Churchill na svom govoru u Zurichu 1946. godine. S ujedin-
jenjem se krenulo ispočetka perfidno, preko ekonomskog udruživanja kako bi se zavarali još
uvijek nacionalno i kršćanski svjesni narodi. Od 1. srpnja 1967. godine iz imena stvorene
asocijacije, Europske ekonomske zajednice, ispušta se riječ “ekonomska” što je bio prvi
korak k političkom udruženju, da bi se konačno u Maastrichtu 7. veljače 1992. godine riječ
“zajednica” zamijenila riječju “unija”. Platforma političke države je stvorena. Europska
središnja banka (ESB) sa sjedištem u Frankfurtu na Majni postala je središte moći euro-zone,
jedan krak hobotnice Svjetske Banke kojom rukovode najmoćniji masonsko-judejski elitisti
Trilateralne komisije.
Europska Unija nije imala samo strategiju šok-terapija prema zemljama bivšeg
komunističkog sustava, ona je i pomno režirala politički ustroj u tim zemljama, budućim
kandidatima za članstvo u tu “sretnu obitelj”. U ožujku 1991. godine europsko masonstvo je
donijelo jasan stav kako se odnositi prema zemljama koje su izašle iz komunističkog
socijalizma. Raspravljalo se je li bolje djelovati preko demokršćanske internacionale ili preko
socijalističke. Vrlo brzo su se složili da je demokršćanska vizija nespojiva s budućom
Europom kakvu treba izgraditi te su u travnju 1991. godine svoju strategiju nametnuli
socijalističkoj internacionali. Jasno da to nije značilo da masonstvo neće djelovati i kroz
demokršćanske stranke (primjerice i tzv. demokršćanske stranke u Hrvatskoj donose

116
Carl Gustav Strohm: Otimanje identiteta, Hrvatsko slovo, 3. kolovoza 2001.

191
protukršćanske zakone), ali njihove službene filijale postale su socijalističke ili
socijaldemokratske stranke europskih zemalja koje su izašle iz komunizma.
Slijedom događaja talijanski ministar vanjskih poslova, mason Gianni De Michelis,
poznat po vrlo neprijateljskom stavu prema Hrvatskoj, imenovan je 1. srpnja 1991. godine
šefom ministara vanjskih poslova Europske Unije. Nekoliko dana pred agresiju na Hrvatsku
De Michelis je 9. srpnja 1991. godine organizirao u Beču sastanak svih socijalista Europe. Na
tom famoznom sastanku donesene su zanimljive odluke. Budući da su socijalisti slabašni u
zemljama izašlih iz komunizma nužno je bilo pod hitno “reciklirati” široku frontu komunista
u socijalističke stranke ili partije. Riječ “reciklirati” sami su upotrijebili, iako im je valjda bilo
poznato da se reciklira otpad i smeće. Osim toga donijet je zaključak da je nužno spriječiti
rast demokršćanskih snaga u novonastalim državama, a pad komunizma ni u kom slučaju se
ne smije pripisivati Crkvi, poglavito papi Ivanu Pavlu II., već isključivo laičkim disidentskim
krugovima. Nadalje, donesen je zaključak da zbog teškog ekonomskog stanja u zemljama
izašlim iz komunizma zapadne zemlje moraju svoju “nečistu industriju” instalirati u tim
zemljama. Svakako je za Hrvatsku bio najzanimljiviji zaključak da se ni u kom slučaju ne
smije dozvoliti raspad multinacionalnih država (Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke i Jugo-
slavije) jer je u multinacionalnim državama lakše osvojiti vlast i njima vladati.117
Zemljama bivšeg komunističkog sustava ulazak u dekristijaniziranu Europsku Uniju nije
bio nimalo jednostavan. To nije samo ekonomsko pitanje, već štoviše političko pitanje koje
ovisi o tome koliko je zemlja-kandidat odnarodila svoj narod, laicirala svoju zemlju te
bezuvjetno potpisala svoju gospodarsku, bankarsku i političku kapitulaciju. Za tu surovu
kolonizaciju, bezobličniji i perfidniji prijelaz iz jednog političkog režima u drugi, u Europi se
udomaćio naziv “tranzicija”. Marksizam je zamijenjen liberalizmom, socijalizam liberalnom
demokracijom, a sve je zamagljeno novom znanošću “tranzitologijom”. U tom tranzicijskom
rascjepu pravila političke i ekonomske igre naoko nisu definirana što su, pod motom da
kapital ne poznaje naciju, vješto iskoristili multinacionalni igrači. Rezultat je u svakom
slučaju sluganski i ovisnički odnos tranzicijskih zemalja prema vladarima svijeta, prema
stranim gospodarima, jer je rijetko tko iz tranzicijskih zemalja uspio ući u masonski
mastodont upravljanja svijetom. Tako se demokracija ekonomski preobrazila u otvoreno
tržište i globalizaciju, a politički u vojnu okupaciju NATO saveza.
Riječ “globalizacija” je amerikanizam koji tijekom tranzicijskog procesa u Europi
zamjenjuje zanimljivi pojam “međunarodni odnosi”. Jasno je da je i to politička
transformacija koja će uskoro dobiti i konačni naziv Novi svjetski poredak. Rušenjem
planskih ekonomija u Europi, uz proces globalizacije, liberalna metoda ekonomije je dobila
novi uzlet. Ideje liberalne doktrine ne odnose se samo na slobodno tržište i slobodni protok
kapitala i dobara, čime kolonijalna ekonomija svake godine sve više polarizira ekonomsku
razvijenost među državama, a još više između gospodara i goja. Ona se odnosi i na slobodu u
svim sferama života, kao npr. društveno-povijesni relativizam, državni laicizam, ista prava
svim vjerskim skupinama, religijama, sektama i kultovima, itd., što nedvojbeno vodi Europu
u pretkršćansko stanje užasa i bijede poganske kulture.

Šok Južnoafričke Republike

Pored tranzicije europskih zemalja izašlih iz komunizma, paralelno se vršila i

preobrazba pojedinih surovih neljudskih režima u podaničke “demokratske” zemlje. Svakako

117
Ivan Fuček: Katolički sud o masoneriji “Mi” - Glasilo katoličke mladeži, br. XXI/1999.

192
se najčudesnija preobrazba dogodila u Južnoj Africi, nasljednom vlasništvu britanskog
masonstva na oazi dijamanata još od doba prvih masonskih južnoafričkih pionira Cecila
Rhodesa i Alfreda Milnera. Gusjenicu apartheida nužno je bilo preoblikovati u leptira
demokracije, s tim da se leptiru ne promijeni ćud gusjenice. Došao je trenutak da neosporni
vođa crnačkog pučanstva Južnoafričke Republike, predsjednik revolucionarnog Afričkog
nacionalnog kongresa (ANC) Nelson Mandela, nakon dvadeset i sedam godina zatvora izađe
na slobodu. No, od 1962. do 1990. godine, koliko je proveo u zatvoru, svijet se itekako
promijenio. Nacionalizam, socijalističke i komunističke revolucije Trećeg svijeta su se
ugasile, nestalo je Mandelinih idola: Che Guevare, Salvadora Allendea, Samora Machela itd.
Ostali su samo poticani plemenski sukobi na afričkom kontinentu. Sedamdesetogodišnjem
Mandeli teško se u tom vremenu bilo snalaziti.
Prije promijene vlasti pomoć je stigla od gospodara kaosa i šoka. Žurno su ANC-ovi
dužnosnici, koji nisu imali nikakvo ekonomsko znanje, odlazili na skraćeni tečaj za direktore,
bankare i ekonomske stručnjake u britanske i američke poslovne škole, investicijske banke,
trustove mozgova za ekonomsku politiku, Svjetsku banku itd. Praktički je to bio prvi primjer
u neoliberalnoj ekonomiji da se buduća vlada koja tek treba stati na čelo svoje zemlje prvo
“utovi” neoliberalnim idejama. Rezultat je bio zapanjujuć. Promjenom vlasti stvarni vladari
su postali ekonomisti i dužnosnici MMF-a i Svjetske banke. Surovo slobodno tržište uskoro
je obezvrijedilo nacionalnu valutu, srezalo pomoć najugroženijima, omogućilo odljev kapita-
la i zaustavilo započete reforme. Figurativno gledano ANC je dobio ključeve svoje kuće, ali
ne i kombinaciju koja otvara sef, odnosno tamošnje crnačko pučanstvo dobilo je samo pravo
glasa, građansku slobodu i pravo na fiktivnu vladavinu većine. Drugo ništa, sve je ostalo
samo na obećanjima ANC-a. Južna Afrika postala je društvo s najizraženijom nejednakošću
na svijetu.
Banke, rudnici i monopolističke korporacije, za koje se Mandela zakleo da će ih
nacionalizirati, ostale su čvrsto u rukama masonskih bjelačkih megakonglomerata na čelu s
masonskim mastodontom Harryjem Oppenheimerom, bivšim simbolom vladavine apartheida.
Nadalje, bijelci, kojih je oko 10%, nadziru i dalje 80 % burze Johannesburga, preko 95 %
tvrtki, 70 % južnoafričkog zemljišta itd. I ne samo to. Od kada ja ANC preuzeo vlast,
udvostručio se broj ljudi koji žive s manje od jednog dolara na dan (s 2 na 4 milijuna), stopa
nezaposlenih među crnim Južnoafrikancima porasla je s 23 % na 48%, za 50 % je porastao
broj ljudi koji stanuju u straćarama i kolibama itd. Osim toga više je od pet milijuna
stanovništva koji su zaraženi AIDS-om, a vlada više troši novca na zataškavanje istine o
broju zaraženih nego za nabavku lijekova. I na kraju najstrašniji statistički podatak
demokratskog procesa, životni vijek stanovnika Južnoafričke Republike skratio se za trinaest
godina. 118

Poslije 11. rujna

Ruski predsjednik Vladimir Putin uprevši javno prstom u Georgea W. Busha na

Munchenskoj pozornici 2007. godine i uzviknuvši da ga svi čuju: “Gledajte! Car je gol!”,
samo je potkrijepio činjenicu da je novi hladni rat već davno počeo. Počeo je Putinovim
izvlačenjem iz kandži masonsko-judejskih oligarha i taj potez se morao kazniti. Glavni
ideolog ponovnog osvajanja Rusije (milom ili silom), kao i okupiranja zemalja “osovine zla”
koje se nisu uspjele pokoriti Friedmanovom doktrinom šoka (Afganistan, Irak, Iran, Sjeverna

118
Naomi Klein: Doktrina šoka, Posebna izdanja, Zagreb, 2008.. str. 195., 203. i 211. i 212.

193
Koreja), bio je neslužbeni vođa američkih neokonzervativaca, tajnik za obranu Donald Henry
Rumsfeld. Plan je išao u dva pravca. Prvo je trebalo pokoriti zemlje islamskog
fundamentalizma i s njima izolirati Rusiju na jugu, a na zapadu ju okružiti supermoćnim pro-
turaketnim štitom od balističkih projektila. Rumsfeld je još 1998. godine za vrijeme
predsjednika Billa Clintona, tri godine prije događaja od 11. rujna 2001., imao gotov plan.
Trebalo je samo čekati pravi trenutak za ratnički pohod, čekati da se pojavi “novi Pearl
Harbor” ili ga jednostavno stvoriti.
Za događaje 11. rujna 2001. godine Bushova administracija je bez i jednog dokaza
optužila Osamu bin Ladena, Saudijca jemenskog podrijetla. Zanimljivo je da je tog
građevinskog poduzetnika i ne baš uvjerenog islamskog vjernika odgojila i obilno financirala
vlada Jimmyja Cartera u vremenu sovjetske okupacije Afganistana. Za vrijeme Hladnog rata
Trilateralna komisija sa svojim čelnim čovjekom Zbigniewom Brzenzinskim sustavno je
poticala islamski fundamentalizam u zemljama polumjeseca oko Sovjetskog Saveza, pomoću
kojega je destabilizirala sovjetske granične muslimanske zemlje. Bin Laden je bio šef
novačenja muslimanskih fundamentalističkih boraca, odnosno militantnih plaćenika
gospodara svijeta. Pretpostavlja se da je bin Laden unovačio preko deset tisuća “boraca za
slobodu” iz više od četrdeset zemalja koji su se obučavali u Pakistanu pod kontrolom
pakistanske tajne službe ISI i američke CIA-e, ali i u prestižnim vojnim institucijama SAD-a.
Završetkom Hladnog rata i raspadom Sovjetskog Saveza bin Ladenovi plaćenici, koji su
samo kratko vrijeme bili bez posla jer su se vrlo brzo uključili u žarišta upravljanih kriza,
samo sada na suprotnoj strani, postali su nepoželjni, višak među ljudskom populacijom jer je
zemlje islamskog fundamentalizma koje su izvršile svoju zadaću potrebito bilo “demokrati-
zirati”. 119
Danas je gotovo čitavoj svjetskoj javnosti jasno da tako sofisticirani zločin od 11. rujna
2001. godine nije se mogao dogoditi u organizaciji pustinjskog čovjeka Osame bin Ladena.
Američkoj javnosti je to malo manje jasno s obzirom na činjenicu da su svi mediji SAD-a
pod strogom kontrolom Vijeća za međunarodne poslove (CFR-a). Bez obzira na izvršene
ekspertize koje su dokazivale i različite činjenice, od onih da su neboderi urušeni
eksplozivom postavljenog na ključna mjesta u podnožju nebodera i detoniranih u trenutku
prolaza zrakoplova kroz nebodere, pošto zapaljeni kerozin ne može prouzročiti taljenje
čelika, pa do onih da je to ipak moguće, ali da su zrakoplovi upravljani daljinski sustavom
Kiklop, gdje se kontrola zrakoplova sa zemlje oduzela pilotu, itd. Sam čin toga zločina
najmanje je bitan, arapske kamikaze poslužili su svrsi. Možemo samo pretpostavljati tko
izravno stoji iza tog zločina, CIA, CFR, ASC, AIPAC, JINSA, ZOA, ili izraelski MOSAD?
No, je li i to važno ako znamo tko upravlja svim tim poluslužbenim masonskim
organizacijama?
Aluzijom na Pearl Harbour, živi simbol za sve Amerikance, predsjednik George W.
Bush samo je razotkrio gole činjenice. Upravo kao i poslije čuvenih Rooseveltovih riječi:
“Pustiti da se to dogodi”, panika i domoljubni zanos prostrujali su ponovno kroz američki
prostodušni narod. Vojska se u histeričnom ushitu mobilizirala i rat protiv terora, protiv
islama, protiv islamofašizma, mogao je početi. A što je bilo sa zvončarem rata, krojačem
Projekta za novo američko stoljeće, osnivačem trusta mozgova Donaldom Rumsfeldom?
Čekao je u Pentagonu rušenje nebodera i kao pravi domoljub žurno uskočio u evakuaciju i
spašavanje unesrećenih.
Osvajanje zemalja islamskog fundamentalizma moglo je početi. Afganistan, a poslije i
Irak, postali su jeziva pokusna područja za mnoga testiranja trinaestog plemena Izraela. Prije

119
F. William Engdahl: Stoljeće rata 2, Detecta, Zagreb, 2008., str. 15., 134. i 135. i Davor Domazet Lošo:
Klonovi nastupaju, Detecta, Zagreb, 2007., str. 352.- 358

194
nego što te zemlje preuzmu Fridmanmovi grabežljivci Čikaške škole te od njih stvore
korporacijske države s bezrezervnom privatizacijom i deregulacijom u kojima će se uništiti
domaće tvrtke koje su svojom tradicionalnom proizvodnjom uspjele održavati stabilnu radnu
snagu, sprovesti će se mnogi vojni pokusi. Glavni strateg tzv. Revolucije u vojnim poslovima
bio je Rumsfeldov i Friedmanov kolega, osamdesetpetogodišnji Andrew Marshall, direktor
Ureda za čistu procjenu (Office of Net Assessment). Predsjednici SAD-a su se mijenjali, dok
je Marshall zvani Yoda (prema liku iz Ratova zvijezda) samozatajno, daleko od javnosti, u
svom uredu osmišljavao vladanje svijetom, još od vremena predsjednika Richarda Nixona.
Osnovni pokusi su se vodili za ratovanje na daleke udaljenosti s dalekometnim preciznim
raketama (nije se koristila puno jeftinija verzija kratkodometnih raketa iz susjednih vazalnih
država), zatim za informacijsko ratovanje putem sve snažnijih senzora, kamera i satelita,
robotsko prisluškivanje itd. Sve je to bila samo priprema velikog rata protiv Rusije. 120
Pored svih mogućih konvencionalnih vojnih pokusa, uključujući i pokuse o djelovanju
najraznovrsnijih bojnih otrova, Afganistan i Irak kao “prazne ploče” koristiti će se i za najču-
desnije eksperimente s genetski modificiranom hranom koja je do tada bila nepoznata u
ljudskom prehrambenom lancu. Svakako je najstrašnije to što će pučanstvo porobljenih
država biti izloženo raznim stvorenim epidemijama te će se na njima testirati razna cjepiva,
kao i svi mogući preparati i izmišljotine farmaceutskih industrija. To nije neobično ako
znamo da je čitava svjetska farmaceutska industrija isključivo u vlasništvu i pod kontrolom
elitističkih konglomerata na samom vrhu masonske piramide svjetske naddržave (sjetimo se
kako je hrvatska vrlo uspješna Pliva morala bez pogovora biti prodana).
Spomenimo bar jednog kreatora “bolesti i zdravlja”, onog najzanimljivijeg, svenazočnog
ministra obrane SAD-a Donalda Henryja Rumsfelda koji zarađuje basnoslovna sredstva na
penetraciji apokaliptičnog viđenja budućnosti i podivljalim boleštinama. Rumsfeld je, među
ostalim, kao direktor međunarodne farmaceutske i kemijske kompanije Searle Pharma-
ceuticals najzaslužniji za distribuciju lijeka aspartana, prodavanog pod nazivom Nutra Sweet;
kao vlasnik i predsjednik upravnog odbora tvrtke Gilead Sciences drži četiri monopolna
patenta za lijek protiv AIDS-a (sprječava da na svjetsko tržište dođu puno jeftiniji lijekovi);
registrirao je “jedinstveni” patent za lijek ptičje, svinjske i tko zna kakve sve proizvedene
gripe Tamiflu, itd.

U susret globalnom udaru

Okupacija Afganistana, pod izlikom uništenja islamskih fundamentalista, kao strateškog

trokuta moći između Rusije, Indije i Kine za britansko masonstvo je imala posebno značenje.
Ne samo da se je otvorio put svile Ujedinjenog Kraljevstva prema “dragulju britanske
imperijalne sile” Indiji, već je uskrsnula i golema proizvodnja opijuma. Upravo kao što je i
nekad viktorijanska Engleska bila najveći opskrbljivač droge, poglavito za najmnogoljudniju
zemlju Kinu, tako se rušenjem talibanskog režima žetva opijuma maka ustostručila (hrvatski
vojnici u sastavu “mirovnih snaga” UN-a su čuvari zasijanih polja maka). Droga je postala
proizvod tzv. neuralne farmakologije, gdje poprima osobine prirodnih spojeva, tj. hormona,
pomoću kojih se programira željeno ponašanje ljudi, povećanje radnog učinka i sl.
Zombiziranjem stanovništva već dugi niz godina se bavi Komitet 300, putem masonskih um-
reženih institucija kao što su Odjel za istraživanje znanstvene politike (Science Policy
Research Unit, SPRU) na američkom Travistockovu Sveučilištu Sussex, Kraljevski institut za

120
F. William Engdahl: Stoljeće rata 2, Detecta, Zagreb, 2008., str. 49.. 50., 68., 96. i 118.

195
međunarodne poslove (RIIA) u Velikoj Britaniji, CIA, MI6, itd. U dijelu zacrtanog scenarija
RIIA-e stoji: “...nakon što ih iznevjeri kršćanstvo, s nezaposlenosti na svakom koraku, oni
koji su pet ili više godina bez posla okrenut će leđa crkvi i potražiti utjehu u drogi. Tada
treba preuzeti potpunu kontrolu nad drogom kako bi vlade svih zemalja koje su pod našom
jurisdikcijom imale monopol koji ćemo mi kontrolirati preko opskrbe... Barovi za drogu po-
brinuti će se za neposlušne i nezadovoljne, budući revolucionari bit će pretvoreni u
bezopasne ovisnike bez vlastite volje...”
Drugi zaljevski rat, osvajanje Iraka 2003. godine, vodio se pod izlikom nebulozne
izmišljotine o “proizvodnji oružja za masovno uništenje” u Iraku, kao i ostalih floskula o
suradnji Sadama Huseina s Al-Kaidom, iračkoj financijskoj potpori palestinskim bombašima
samoubojicama, kršenju ljudskih prava itd. Uzalud je britanski znanstvenik i vanjski
savjetnik za naoružanje dr. David Kelly odlučno i javno tvrdio da Irak nema tog famoznog
oružja i da se vojna intervencija na Irak ne smije dogoditi, nitko ga nije “uzimao za ozbiljno”.
Dapače, neshvaćeni dr. Kelly naglo je izvršio nerazjašnjeno “samoubojstvo” i upozorenja
britanskoj javnosti o besmislu rata naglo su prestala. Osim ovladavanja bogatim pričuvama
nafte, što je javnost odmah prozrela, bilo je još važnijih razloga ratnog pohoda na Irak. U
Novom svjetskom poretku niti jedna zemlja ne smije biti izvan kolonijalnog ustroja globalnih
velikih igrača, poglavito se njezina preobrazba mora čim prije dogoditi ako ta zemlja zahvaća
područja mitske Biblijske granice Izraela. Drugi razlog je činjenica da su se u Iraku, žitnici
Starog istoka, kao najstarijoj civilizaciji na najplodnijem tlu između Eufrata i Tigrisa nalazile
najkvalitetnije sorte genetskog žitnog sjemena. Budući da samo izabranici mogu imati
apsolutnu kontrolu nad hranom, nužno je bilo to prirodno sjeme uništiti i zamijeniti GM
sjemenom. Čudesno je bilo gledati kako, dok je još čitav Irak bio u plamenu rata, dvadesetak
megatankera nakrcanih genetski modificiranom pšenicom čeka istovar u iračkim lukama.
Kao što je svojedobno Argentina postala laboratorij GM soje, tako je Iraku nametnuto
“poboljšano” sjeme pšenice, mineralna gnojiva, pesticidi itd.
Zanimljiv je jedan detalj. Pošto je koalicija od 48 zemalja (izabranica podaničke države)
prohujala Irakom ostavljajući za sobom stotine tisuća mrtvih i utamničenih Iračana,
odjednom se neočekivano među zločinačkim državama, u “osovini zla”, našla i mala Sirija.
Zašto se ta zemlja u kojoj sasvim sigurno nema nikakve proizvodnje bilo kakvih raketa našla
u društvu Irana i Sjeverne Koreje? Jednostavno zato što je Sadam prije okupacije svoje
zemlje uspio iz grada Abu Ghraiba (poznatom po zvjerskim torturama i mučilištima
američkih vojnika nad zatočenim Iračanima) prebaciti i skloniti od svjetskih grabežljivaca
najkvalitetnije uzorke prirodnog sjemena u Siriju.
Treći “skriveni” razlog okupacije Iraka je također jedan slikoviti pokus. Irak je izabran
kao model u kojemu će se stvoriti nova nacija od dosada jednih prema drugima neprijateljski
raspoloženih iračkih šijita i sunita te Kurda. Pokus je trebao dokazati kako i nacionalno i
vjersko duboko svjesni narodi u budućnosti vrlo lako mogu izgubiti svoj identitet te nestati u
loncu jednosvjetske globalne države.
Očito su svjetski “izvoznici demokracije i ljudskih prava” podcijenili iračke narode. Sva
tri naroda prije okupacije živjela su u određenom skladu jer im je autokratska vlast Sadama
Huseina omogućila dostojan život i sigurnu egzistenciju. Sada je situacija bila dijametralno
suprotna. Strani masonski oligarsi u bescjenje su došli do 100 % vlasništva nad naftnim polji-
ma, nad svim značajnijim korporacijama, bankama i infrastrukturnim objektima, a državni
porez prema Friedmanovom priručniku se smanjio sa 45 % na 15 % kako bi se što više dobiti
izvuklo iz Iraka. Dok su gotovo u trenu Iračani počeli piti vodu iz Bechtelovih slavina, a
osvjetljavale ih žarulje General Electrica, nezaposlenost se umnogostručila jer su kompanije
dovozile svoju radnu snagu sa Zapada, od inženjera do čuvara. U svom bezizlazu ne samo da

196
sve više raste samoubilački otpor zločinačkom okupatoru, već i sukobi između etničkih
skupina postaju sve razorniji. 121
Farmaceutski manipulator i tvorac rata Donald Henry Rumsfeld 2005. godine se tajno
sastao s zatočenim Sadamom Huseinom. Rumsfeld je Sadamu nudio oslobođenje i miran živ-
ot u zemlji koju god Sadam odabere pod uvjetom da Sadam javno putem medija osudi
terorizam u Iraku i pozove svoj narod na mir. Jasno da u toj Rumsfeldovoj nadmoći,
aroganciji i sarkazmu nije bilo niti malo opravdanja za zločinačku i “bezrazložnu” okupaciju
Iraka koja je izvršena bez rezolucije Ujedinjenih naroda. Sadam nije htio izdati svoj narod,
već je mirno odgovorio: “Pa ja ni ne tražim priliku da se spasim od vješala koja ste već
montirali. Da sam to htio prihvatio bih ponudu Rusa i otišao živjeti u Rusiju, spasio sebe i
svoju djecu Udaja i Kasaja i unuka Abdulaha, koje ste vi krvoločno poubijali...” 122
Otpor boraca za slobodu u okupiranom Iraku još i danas traje, puno duže no što su
vladari svijeta predvidjeli. To je samo malo odgodilo slične operacije prema Iranu ili
Sjevernoj Koreji (zemljama koje nikada u svojoj povijesti nisu napale susjedne zemlje, a
kamoli ugrozile interese SAD-a ili Velike Britanije van svojih zemalja), ali i razbistrilo istinu
da se dobro plaćeni okupacijski vojnik NATO saveza, politički nimalo motiviran, ne može
suprotstaviti mnogostruko slabijim domoljubnim borcima kojima je jedina nagrada i naknada
sloboda svoje zemlje. Stoga se za ostale “izopćene države” sve više spominje pojam
“globalni udar”. Što to znači lako je dokučiti. Primijeniti nuklearne rakete i nepokorene
zemlje vratiti u kameno doba.
I na kraju ostat će samo Rusija koju je Vladimir Putin istrgnuo iz vazalstva trinaestog
plemena Izraela. Pošto su nakon okupacije Afganistana Amerikanci izgradili najveću vojnu
bazu u Šindandu, stotinjak kilometara od Rusije, užurbano su na Aljasci i u Kaliformiji
izgrađene postaje za presretače nuklearnih raketa. Samo nekoliko mjeseci nakon okupacije
Iraka, krajem 2003. godine žurno se krenulo u dogovor s Varšavom i Poljskom. Gospodari
svijeta dogovorili su instaliranje najmodernijih radarskih postaja u Češkoj kao dio projekta
izgradnje proturaketnog štita, a u Poljskoj osim radarskog sustava i postaju za presretače
raketa. Ono što svjetska javnost i danas smatra nezamislivim, ili bolje rečeno stranim pošto o
posljedicama nuklearnog rata nitko ne može govoriti iz nekog svog iskustva, postalo je
nepobitna realnost. Prvi puta nakon pedesetogodišnjeg natjecanja SAD su u golemoj
nuklearnoj premoći nad Rusijom, poglavito u proturaketnom naoružanju u kojem je moguće
uništiti sve ruske nuklearne projektile prije njihova lansiranja. Nužan je samo siloviti
“preventivni” udar na nepokorenu Rusiju, a koga briga za milijarde kolateralnih žrtava. Pa
zar nisu predvidjeli izabranici Komiteta 300 riješiti se beskorisnih ljudskih izjelica te ljudsku
populaciju na Zemlji najkasnije do 2050. godine svesti na svega milijardu potrebnih?

121
Naomi Klein: Doktrina šoka, Posebna naklada, Zagreb, 2008., str. 283., 322., 337. i 348.
122
Davor Domazet Lošo: Klonovi nastupaju, Detecta, Zagreb, 2007., str. 283. i 463

197
 II. VRIJEME TUĐMANIZMA

Ipak Hrvatska

Urušavanjem komunističkog sustava Srednje i Istočne Europe, kao i rasklapanjem

Varšavskog ugovora, više ni “samoupravni” komunistički režim Jugoslavije nije imao smisla.
Komitet 300 imao je vrlo preciznu strategiju za Jugoslaviju. Pogurati preko svog podanika
Ante Markovića žurnu privatizaciju po Fridmanovom receptu u kojoj će Chicago boys
nametanjem šok terapije slobodnog tržišta pograbiti sve što je imalo vrijedno. Osim toga,
Ante Marković je kao Hrvat na mjestu predsjednika Saveznog izvršnog vijeća trebao
poslužiti kao vješti trik, stvoriti percepciju kod proganjanog i tlačenog hrvatskog naroda u
komunističkoj Jugoslaviji kako je konačno došao na svoje, kako ima svog čelnog čovjeka u
Jugoslaviji koji ga zasigurno neće iznevjeriti pa stoga neće posezati za vječnom tlapnjom o
slobodi i nezavisnosti. Da bi angloameričko masonstvo osiguralo cjelovitost Jugoslavije, za
drugog čovjeka tranzicijske Jugoslavije infiltriralo je još jednog Hrvata, Budimira Lončara
(kasnije poznatog kao gurua predsjednika države Mesića), na mjesto ministra vanjskih
poslova, poznatog po svojoj slavnoj izjavi: “Za mene postoji samo Jugoslavija, a ne
Hrvatska.”
Anemična politika Ante Markovića, iako potpomognuta financijskim injekcijama, nije
urodila plodom. Hrvatski narod je vrlo brzo uočio podvalu jer prošlo je vrijeme za bilo kakve
isprazne dogovore. Na prvim višestranačkim izborima tijekom travnja i svibnja 1990. godine,
stranka hrvatskog disidenta dr. Franje Tuđmana, HDZ, premoćno pobjeđuje na izborima
osvojivši 205 od 351 zastupničkih mjesta u Saboru. Tuđman je u masonskom svijetu dočekan
kao noćna mora, avet prošlosti, stjegonoša hrvatstva. Bio je to znak za uzbunu u Komitetu
300. Jugoslavija se morala zadržati pod svaku cijenu, britanska žila kucavica prema Srednjem
istoku nije smjela biti ugrožena. Osim toga, trinaesto pleme Izraela oslobađao je i put svile,
gdje je osvajanje strateške točke, Afganistana, bilo samo pitanje vremena. Ta druga britanska
transverzala, koja prolazi pretežito islamskim svijetom, također ni u kom slučaju nije smjela
biti omeđena dvjema katoličkim državama, Hrvatskom na zapadu i Filipinima na istoku.
Okrugli stol je preko britanske tajne službe MI6, uz pomoć Velike lože Jugoslavije, vrlo
brzo vidio rješenje u svom izabraniku Slobodanu Miloševiću. Milošević, iako nije bio mason,
kao sebeljubiva, podatna i shizofrena osoba s izrazitom karizmom populističkog despotizma,
bio je idealan izbor za očuvanje Jugoslavije. Jasno, uporabom sile. Prema naputcima MI6,
Milošević je blokirao (osvajanjem Vojvodine, Kosova i Crne Gore) konfederalni sporazum
četiriju jugoslavenskih republika i nametanje “moderne federacije” (“jedan čovjek, jedan
glas”) moglo je početi.
Da bi Milošević uspostavio vojnu kontrolu nad čitavom Jugoslavijom (Slovenija nije
bila bitna pošto se britansko masonstvo duboko ukorijenilo u njen politički vrh), nužno je tre-
balo uvesti embargo na uvoz oružja, koje li ironije, za čitavu Jugoslaviju. Forma bi se
ispunila, na jednoj strani bi bila četvrta vojna sila svijeta, a na drugoj “ništa”. Na scenu je stu-
pio nezaobilazni Budimir Lončar koji je zatražio od Vijeća sigurnosti pri UN-u uvođenje
embarga na uvoz oružja. Osim toga, Lončar nalaže Miloševićevu čovjeku u UN-u, Vladislavu
Jovanoviću, da također pismeno zatraži od Vijeća sigurnosti uvođenje embarga. Normalno da
je odluka o embargu, kao i čitava farsa oko njega, bila pitanje formalnosti, pošto još uvijek
jedina službeno priznata država u UN-u, Jugoslavija, za sebe samu traži uvođenje embarga na
uvoz oružja. Međutim, uvidjevši u toj odluci podmuklu obmanu, samoubilačku akciju protiv
ugroženog hrvatskog naroda, usprotivila se stalna članica VS-a, Kina. Ali tada dolazi na

198
vidjelo sva moć masonskog Okruglog stola, Kina pritisnuta ucjenama brzo popušta pred
britanskim masonstvom.
Zahvaljujući upornosti i lucidnosti hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana nije baš
sve išlo po planu vladara svijeta. No, oni su se vješto prilagođavali novim neplaniranim si-
tuacijama. Često se moglo uočiti i određeno neslaganje između anglosaksonskog,
judeoameričkog i romanskog masonstva glede pojedinih političkih stavova u Hrvatskoj i
Bosni i Hercegovini, ali to nimalo nisu bile dogmatske razlike između njih, već, više bi se
moglo reći, “svađa lopova oko ratnog plijena”. Koristeći tajne službe, preko svojih filijala -
vodećih svjetskih medija, kao i svesrdnom pomoću hrvatskih herostrata, svjetska nadvlast je
nametala svoja rješenja za Hrvatsku. Praktički nisu ostvarili svoj prvobitni plan o očuvanju
Jugoslavije i nisu uspjeli pokoriti Hrvatsku izvana, ali su je postupno pokorili iznutra. Učinak
je gotovo identičan. Možda i gori, jer hrvatski prostodušni puk više ne vidi svog novog
zlokobnog gospodara, kako ga je nekad jasno vidio u velikosrpskom hegemonizmu.
Proglašenje samostalnosti Republike Hrvatske dočekano je u masonskom svijetu kao
najcrnji čir na “zdravom tijelu” kojega nužno treba ukloniti. Počela je prava salva napada u
zapadnim medijima na hrvatsku fašistoidnu državu, na genocidan hrvatski narod, na njenog
autokratskog predsjednika itd. Najomiljenija je bila tema o hrvatskom “ustaškom” barjaku
(zbog bjesomučnih napada Hrvatska je morala izmijeniti svoj povijesni grb s prvim bijelim
poljem) pod kojemu su Hrvati klali Židove i Srbe. Washington Post objavljuje veliki članak
pod naslovom: “Danas je ponovo podignuta ustaška zastava”; New York Times komentira;
“Odluka gospodina Tuđmana da zastava bude po modelu kojega su imale i ustaše samo
pogoršava postojeće stanje...”, itd.
Osim toga inženjeri rata i obmana režiraju putem medija nevjerojatne gnusobe i podvale.
Jednu od podmuklijih podvala uoči samog rata režirala je britanska televizija na interna-
cionalnom kanalu BBC. Televizija je izvješćivala o “balvan revoluciji” u Kninu s puno
dubokog razumijevanja prema ugroženom srpskom pučanstvu. Ništa neobično, da tijekom
izvješća nisu prikazivane snimke s Kosova u kojima srpska policija bezočno mlati civilno
pučanstvo. Ili, tijekom najžešće opsade Vukovara, britanska informativna postaja Channel
Four News prikazuje dokumentarni film Ratlines u kojemu se Hrvati prikazuju kao
klerofašisti, suradnici nacističkog genocida, koji su u drugom svjetskom ratu pobili oko
milijun Srba, a u ovom građanskom ratu nose kukaste križeve na svojim kacigama, SS-odore,
pozdravljaju nacističkim pozdravom, a u Bosni nemilice ubijaju Muslimane i Srbe, itd. 123
Nisu samo Hrvati bili stigmatizirani raznim podvalama i podmetanjima. Bili su to isto i
Bošnjaci, ali samo u slučajevima ako su bili izravno u sukobu sa Srbima (ako su bili u sukobu
s Hrvatima tada su nosili etiketu pravednika). Tako je ugledni novinar BBC-a, John Simpson
permanentno optuživao bošnjačku vladu kako sama puca po stanovništvu Sarajeva te
isključuje struju u gradu, samo zato da bi privukla međunarodne simpatije i sl. Čak je izrazio
sumnju da je krvavi masakr na sarajevskoj tržnici Markale u veljači 1994. godine izvršila
bošnjačka strana. Vrhunac ogavnih nebuloza također je objavio britanski BBC nakon što je
televizijska ekipa ITN-a snimila “žive kosture” logora Omarska u kolovozu 1992. godine.
Obrazloženje se svodilo na to da su ti mršavci ustvari slobodni Muslimani koji se nalaze s
druge strane žice, a da su u logoru Srbi. Njihovu neuhranjenost pravdalo se općom nesta-
šicom hrane u BiH, a za najpoznatijeg “kostura”, Fikreta Alića, rečeno je kako je jako
bolestan i da zato tako loše izgleda. 124

123
Emil Čić: Povijest hrvatskih neprijatelja, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2002., str. 421. i Davor
Domazet Lošo: Klonovi nastupaju, Detecta, Zagreb, 2007., str. 312. i 412.
124
Carole Hodge: Srpski lobi u Velikoj Britaniji, Naklada Stih, Zagreb, 2006., str. 63.

199
 Vječni i jedini hrvatski saveznik, Sveta Stolica, pokvarila je planove masonskih
grabežljivaca. Ona ne samo da je u Hrvatskoj vidjela Predziđe kršćanstva (Antemurale
Christianitatis), kako je Hrvatsku nazvao papa Lav X. 1517. godine, već i obespravljeni
vjernički narod koji se na vjetrometini ratnih zbivanja, na križištu vjera i civilizacija, othrvao
svim osvajačima i odolio svim kušnjama te ostao vjeran Katoličkoj crkvi. Sveta Stolica je s
jakom tajnom diplomacijom uspjela pridobiti državnike iz konzervativnih stranaka Njemačke
i Austrije (Helmut Kohl, Hans-Dietrich Genscher, Alojz Mock i dr.) koje su, srećom za
Hrvatsku, tada bili na vlasti. Međunarodnim priznanjem Hrvatske, 3. listopada 1991. godine
od Svete Stolice, 18. prosinca 1991. godine od Njemačke, izbezumljeno svjetsko masonstvo
stavljeno je pred gotov čin.
Njemačka je priznanjem Hrvatske i svrstavanjem uz Vatikan zapečatila svoju sudbinu.
Bio je to samo dobar razlog da se Njemačka u potpunosti politički eutanazira da više nikada
ne postane remetilački faktor svjetske nadvlade, a Genscher je, kao najveći pobornik
hrvatskog priznanja, morao podnijeti ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova. Za
Hrvatsku, s obzirom na nove okolnosti, izvađene su iz ladica stare zemljopisne mape
Okruglog stola, koje je Milnerova grupa iscrtala početkom 20. stoljeća i nudila Nikoli Pašiću.
Bio je to potez Virovitica-Karlovac-Karlobag, granica Velike Srbije.
Međutim, hrvatski vojnici su drugačije razmišljali. Bili su to hrvatski domoljubi s
krunicom oko vrata, koji su itekako politički mislili i imali “sveti” razlog za borbu, za razliku
od zapadnjačkih NATO-ovih vojnika, potpuno apolitičnih profesionalaca koji ratuju samo za
novac. A ako se ratuje za novac, jedini motiv toga vojnika je ostati živ, jer zašto ratovati tako
da se dovede svoj život u opasnost i zbog čega poginuti? To je svemirski velika razlika
ratovanja između ta dva vojnika, što nisu shvatili gospodari svijeta. Nisu ni shvatili da je
vojnik s križem i krunicom kao simbolom hrvatskog nacionalnog i katoličkog identiteta
neuništiv u odnosu na bezbožne horde zla na suprotnoj strani, s demonskim simbolima
petokrake i lubanje s kostima. Stoga niti Milnerova granica više nije bila osvojiva, dapače i
trenutno okupirane granice srpskočetničkog agresora dolazile su u pitanje.
Komitet 300 osmišljavao je novu podvalu. Uvjet za priznanje Hrvatske od strane
zemalja Europske Zajednice, kao i od ostalih podaničkih zemalja svjetskog masonstva, bio je
da Hrvatska prihvati tri ponižavajuća ultimatuma. Hitno je morala obustaviti oslobađajuće
vojne operacije u zapadnoj Slavoniji, promijeniti Ustav tako da štiti prava nacionalnih
manjina na način koji ne postoji nigdje u zemljama zapadnog svijeta, i dozvoliti mirovnim
snagama nazvanim UNPROFOR da “zacementiraju” postojeće stanje na otprilike trećini
ukupne površine Hrvatske. Osim zaštite srpskih osvojenih stečevina, plan je omogućio
povlačenje JNA u Bosnu i Hercegovinu, a time i nova srpska osvajanja i nova etnička
čišćenja. Arhitekt tog podmuklog plana bio je nezaobilazni masonski hrvatofob Giani De
Michelis.
Hrvatska vojska, pod vrhovništvom dr. Tuđmana, stasala je u respektabilnu vojnu silu i
pitanje oslobođenja Hrvatske postalo je samo pitanje vremena. Zadnji masonski pokušaji
famoznim planom Z-4 da se od Hrvatske stvori konfederacija hrvatske i srpske republike nisu
urodili plodom. Tada se hitro judeoameričko masonstvo tobože svrstava na hrvatsku stranu
pa SAD logistički pomaže hrvatske oružane snage u oslobodilačkoj akciji Oluja. Počinje era
tzv. prijateljstva SAD-a i Hrvatske, Williama Perryja i Gojka Šuška, i nitko više ni ne spomi-
nje ubojstvo 35 hrvatskih vojnika pred Banja Lukom od strane američkih zrakoplova. Jasno
da se radilo o najvećoj obmani. Hrvatski vojnici kao osobit ratnički soj vrlo brzo će trebati
trinaestom plemenu Izraela kao topovsko meso u sastavu okupacijskih snaga NATO-saveza.

200
Hrvatska kroz masonske ucjene

Hrvatsku je nakon velebne akcije Oluja intenzivno ucjenjivao komitet 300 mirnom
reintegracijom istočne Slavonije, kao i ekonomskim sankcijama. Zašto? Trebalo je u
potpunosti ukloniti hrvatski utjecaj u političkom rješenju Bosne i Hercegovine, budući da se
moralo nešto kompenzirati vjernim masonskim sluganima Srbima zbog propasti tzv. Krajine.
Drugi razlog bio je još važniji za Komitet 300, a taj je da ako se već ne može smijeniti
“nacionalističko” vodstvo u Hrvatskoj onda mu se mora nametnuti bezuvjetno Friedmanovo
slobodno tržište te ga prisiliti da prvo sve banke, a poslije i druge uspješne državne
korporacije budu privatizirane.
Međutim, najvažnije je prvo bilo osvojiti medije. Upravo kako su proročki Protokoli
sionskih mudraca još 1897. godine predvidjeli važnost informacije, informacija je s
vremenom postala najubojitije oružje osvajanja svijeta. Jer tko je vlasnik medija, taj raspolaže
“istinom”. Tko raspolaže “istinom”, taj ima moć i vladat će ljudskim umom i naumom.
Osvajanjem medija vrlo lako će se prodavati floskule kako kapital nema nacionalnost, kako je
država loš gospodar, kako su svi domaći tajkuni “banda lopovska” za razliku od stranih
uspješnih ulagača i sl. Isto tako lako će se vješto lansirati nebuloze o hrvatskoj agresiji na
Bosnu i Hercegovinu, o Tuđmanovom dijeljenju Bosne, o Oluji kao zločinačkom pothvatu,
kriminalizirat će se hrvatski branitelji, itd. Mediji su padali jedan za drugim u kandže
masonskih grabežljivaca ili njihovih zombiziranih poslušnika. Neki nespretni pokušaji tom
odupiranju (Večernji list, Slobodna Dalmacija itd.) neslavno su završili. Tzv. Katedralu duha,
HTV, predsjednik Tuđman je nastojao obraniti od “demokratiziranja”, ali bio je to uzavreli
lonac najgušćeg neoliberalno-masonskog taloga koji je Tuđmanovom smrću eksplodirao.
Iako se dr. Tuđman žilavo odupirao, hrvatske banke su nakon izvršenih sanacija otišle u
vlasništvo masonskih elitista. One koje su ostale u vlasništvu hrvatskih poslodavaca kasnije
će biti uništene (Glumina banka uništena je famoznim aferama, Hercegovačka banka
tenkovima itd.). Nametanjem nerealnog fiksnog tečaja od MMF-a, najavljen je skori sumrak
hrvatskog gospodarstva. Budući da više ništa nije bilo isplativo proizvoditi u ratom
razorenom hrvatskom gospodarstvu, likovali su svakojaki uvoznici i šverceri. Počelo je doba
prouzročenih stečajeva, gdje strani grabežljiva za bescjenje postaju vlasnici hrvatskih tvrtki.
Međutim “hrvatsko srebro”, najvrednije kompanije u državnom vlasništvu, predsjednik
Tuđman je uspio sačuvati od svjetskih grabežljivaca. To mu nikada nisu oprostili. Zato su i
stigle godine političke izolacije pred Hrvatsku, ali još uvijek ponosnu i slobodnu Hrvatsku!
Komitet 300 je Dejtonskim sporazumom podijelio Bosnu i Hercegovinu na dva dijela,
srpski i bošnjačko-hrvatski. Dogodilo se upravo ono što su godinama osmišljavali
Miloševićevi i Izetbegovićevi poklisari paralelno s mnogim europskim misionarima
(Cutillierov, Vence-Owenov, Owen-Stoltenbergov plan podjele BiH). Zanimljivo je da je
krimen podjele Bosne i Hercegovine ostao samo na hrvatskoj strani među mnogim hrvatskim
masonskim podanicima, zasljepljenim svjetskom globalističkom diktaturom. Nevjerojatna je
ta podvala, da oni koji su jedini željeli sačuvati cjelovitost Bosne i Hercegovine (jasno da je
hrvatsko vrhovništvo vidjevši razne planove o podjeli Bosne i Hercegovine imalo također
pričuvni plan o podijeli), ne samo zbog najmalobrojnijeg hrvatskog naroda koji je raspršen po
čitavom teritoriju, već i zbog strateških razloga s obzirom na dugu granicu Hrvatske s
Bosnom i Hercegovinom, postaju krivci za podjelu. Danas bar bi istina svakomu trebala biti
jasna, kada se Hrvati grčevito, ali bezuspješno, kao i početkom rata bore za cjelovitu Bosnu i
Hercegovinu, ali ravnopravnu državu s tri konstitutivna naroda.
Možda je nekome izgledalo logično da Srbi poput Kurda u Iraku trebaju biti zasebno,
dok Bošnjaci i Hrvati poput muslimanskih šijita i sunita mogu naći zajednički jezik u istoj dr-
žavi. Stvarnost je sasvim nešto drugo. Ciljano je Komitet 300 išao na marginaliziranje

201
najstarijeg naroda Bosne i Hercegovine, Hrvata, kako bi se s vremenom zbog majorizacije
bošnjačkog pučanstva intenzivno iseljavao. Danas imamo apsolutnu potvrdu te zlokobne
slutnje. Čestim promjenama Ustava Bosne i Hercegovine, kao i najnovijim prijedlozima za
konačno političko rješenje, Hrvati kao konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini više
praktički ne postoje. Država sve više dobiva svoj završni oblik kao država dva naroda, Srba i
Bošnjaka, s dvije republike. Kompromis će se u svakom slučaju nametnuti, nešto između
Dodikove labave konfederacije i Silajdžićeve unitarne države.
Iako se u javnosti stiče dojam o golemim konceptualnim razlikama bošnjačkih i srpskih
dužnosnika glede konačnog ustrojstva Bosne i Hercegovine, istina je nešto drugo. Te goleme
razlike samo su igra percepcije kojom vođe zabavljaju svoje narode. Pod paskom Komiteta
300, o završnom političkom ustrojstvu BiH dogovoriti će se u Velikoj loži Bosne i
Hercegovine. Uz pomoć Velike lože Slovenije, 2005. godine su tri nacionalne masonske lože,
Lux Bosnia (bošnjačka), Ivo Andrić (hrvatska) i Veritas (srpska) osnovali svoju veliku ložu.
Budući da nas povijest uči o urođenom velikosrpstvu srpskih masona i kozmopolitizmu
hrvatskih masona rezultat je unaprijed poznat. Osim toga mora se uzeti u obzir i sve snažniji
utjecaj bošnjačkih masona u svijetu, predvođenih, navodno, bosanskim emigrantom Adilom
Zulafikarpašićem. Tako je Nacionalni Kongres Republike BiH iznio neka nagađanja kako je
Senat Bošnjačkog instituta Adila Zulafikarpašića, kao i Klub Bošnjačkog instituta (institut je
namijenjen bošnjačkoj eliti u kojoj su Haris Silajdžić, Sulejman Tihić, Zlatko Lagumđija itd.)
postao mjesto novačenja bosanskohercegovačkih masona.

Masonstvo u Republici Hrvatskoj

Nisu samo ucjene krasile politiku vladara svijeta prema Hrvatskoj. Hrvatsku je bilo
nužno razoriti, ne samo gospodarski i materijalno, već i duhovno. Trebalo je uništiti
dostojanstvo hrvatskog čovjeka, hrvatsko domoljublje i bogoljublje. To se nije moglo
iskorijeniti izvana, sankcijama, ucjenama i prijetnjama, već jedino iznutra. Još prije početka
krvavog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini masonstvo se vrlo brzo organiziralo. Ne samo
da je izravno djelovalo, kako na očuvanju Jugoslavije prije i tijekom rata, tako i na
sistematskom urušavanju hrvatskog nacionalnog bića, već se ono izravno ili neizravno in-
filtriralo u tisuće raznorodnih humanitarnih društava, nevladinih udruga, najraznovrsnijih
filantropskih odbora, te bezbrojnih nadolazećih vjerskih sekta i kultova. Svom tom naj-
raznovrsnijom kompilacijom bljutavosti i nakaznosti dirigirao je Komitet 300 putem
britanskog MI6 i američke CLA-e.
Nakon prvih višestranačkih izbora, u lipnju 1990. godine u Beogradu je obnovljena
Velika loža Jugoslavije koja je imala jedini zadatak da sačuva cjelovitost Jugoslavije. U
jednom intervjuu za beogradski Nedeljni telegraf, poznati srpski mason Zoran Nenezić je
izjavio: “Iz Hrvatske su naši članovi bili, primjerice, odvjetnik Silvije Degen i liječnik Asim
Kurjak... pa i hrvatski premjer Zlatko Mateša.” Usporedo je u Hrvatskoj Alojz Presiček, član
američke masonske lože Misson od 1968. godine (poznat po svojim izjavama kako su u
bivšoj Jugoslaviji za rat podjednako krivi Srbi i Hrvati, ali i po navodnoj vatrenoj podršci i
financiranju Dobroslava Parage), pokušavao obnoviti masonsku ložu Libertas koja bi okupila
prvake svih oporbenih stranaka. 125
Budući da klima u Hrvatskoj nije bila naklonjena slobodnim zidarima, hrvatski slobodni
zidari uključuju se ponajčešće u masonske lože u Beču, Klagenfurtu, Grazu i Budimpešti.

125
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 620.- 622.

202
Naime, iako se predsjednik dr. Tuđman zanimao za utjecaj masonstva na politiku, poglavito
na stranku HDZ, on nije shvaćao pravu narav i moć masonstva. Iako je smatrao masonstvo
više kao pripomoćno udruženje u britanskoj i francuskoj tajnoj diplomaciji vanjske politike, a
ne kao velevlast te politike, bio je odlučan borac protiv masonstva (to je bio najveći razlog
izolacionističke politike masonskih velesila protiv Hrvatske). Na inicijativu austrijskog
masona Čede Kirchnera, rođenog i odraslog u Zagebu, pod pokroviteljstvom Velike lože
Austrije osnovala se u Beču 21. ožujka 1992. godine Deputacijska loža Ilirija. U ložu je
primljeno osamnaest tražitelja, trinaest iz Hrvatske i pet iz Slovenije. Nakon smrti duhovnog
oca i Starješine Deputacijske lože Ilirija Čede Kirchnera, 27. listopada 1993. godine
zastupnik Starješine za Hrvatsku postaje Branimir Horvat.
Konačno se rješenjem Ministarstva uprave Republike Hrvatske 21. rujna 1994. godine
odobrio upis Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske u Registar udruženja
građana. List je potpisalo deset slobodnih zidara na Osnivačkoj skupštini u Zagrebu u
Vidoševićevoj ulici br. 9 čija su se imena uskoro pojavila u dnevnom tisku: Branimir Horvat,
Zvonimir Tomić, Nenad Porges, Slobodan Kuvalja, Radovan Horvat, Nikola Wirth, Dragutin
Dumančić, Hrvoje Raguž, Zlatko Bourek i Zvonimir Žepić. To je ujedno bio početak uzleta
masonstva u Hrvatskoj čiji se broj uskoro penje na sedamdeset članova, od kojih su trideset i
dva uzdignuta na stupanj majstora.
U listopadu 1995. godine tridesetoro braće traže dopust u Deputacijskoj loži Ilirija radi
osnivanja tri masonske lože u Zagrebu. Pošto su osnovane tri masonske lože u Zagrebu,
Hrvatska vila, Grof Ivan Drašković i Tri svjetla, Velika loža Austrije 14. rujna 1996. godine
na svečanoj ceremoniji u Trakošćanu unosi svjetlo u sve tri lože. Time su ostvareni uvjeti da
ponovo oživi Orijent Zagreb te je omogućeno i osnivanje prve hrvatske samostalne Velike
lože. To je ujedno značilo i kraj procesa u kojemu se masonstvo umrežilo u sve političke
stranke, medije, sveučilišta, kulturna i športska društva, civilne udruge itd. Danas se
pretpostavlja da je u Hrvatskoj više od stotinu masonske braće, na čelu s velikim majstorom
Draganom Kukavicom, biznismenom i čelnikom Hrvatsko-američkog društva, koja djeluju
kroz masonske lože u Zagrebu, Rijeci, Varaždinu, Osijeku, Splitu itd. Međutim njihovi
regrutni centri su mnogobrojne masonske filijale zakukuljene filantropskim nakanama, poput
Rotary i Lions klubova, izniklih diljem Hrvatske. Velika loža Hrvatske priznata je od mnogih
velikih loža sa svih pet kontinenata (8. prosinca 1999. godine priznata je od Velike lože
Engleske), a možda je najveće priznanje dobila 8. prosinca 2007. godine (na blagdan
Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marija) kada su se u Zagrebu okupili masoni čitavog
svijeta na proslavi 230. obljetnice prve Velike lože Hrvatske, odnosno desete obljetnice
obnovljene velike lože.
Ne samo da je masonstvo urušilo slojeviti i mastodontski pokret HDZ, ono je ozbiljno
uzdrmalo dostojanstvenu i pomirbenu Tuđmanovu Hrvatsku. Nije se na subverziji Hrvatske
radilo samo putem osvojenih novina, radija i televizije u kojima su se isticali potomci
jugounitarističkih predaka, već se masonstvo uvuklo i u samu stranku pokojnog predsjednika.
Svi ti masoni i masonski kandidati unutar HDZ-a tajno su se sastajali u ložama s masonima iz
drugih stranaka među kojima je bilo i onih kojima Hrvatska nije bila nimalo blizu srca. Osim
što je poznat kozmopolitizam i nehrvatstvo hrvatskih masona, poznat je strogi hijerarhijski
ustroj masonskog sustava. Stoga je potpuno jasno koga će HDZ-ov mason slijediti u svom
političkom svjetonazoru i djelovanju: ne svoju stranku i dr. Tuđmana, već velikog majstora.
Čak se je i unutar samog HDZ-a osjećalo rivalstvo dviju masonskih struja, u javnosti gledano
kao rivalstvo naklonosti Francuske i SAD-a, kao rivalstvo Hrvoja Šarinića i Gojka Šuška, a u
stvarnosti rivalstvo francuskog Velikog Orijenta i Škotskog masonskog reda.
Na kraju krakova masonske hobotnice masonstvo je stvorilo eskadrile sitnih glodavaca
koji uvjereni da čine “važnu stvar” u stvari nagrizaju i razaraju hrvatsko nacionalno biće.

203
Registriralo se u Hrvatskoj oko trideset tisuća svakojakih udruga i zadruga, odbora i društava,
tko zna sve za kakva prava. Ako se izuzmu sva športska, braniteljska, čista filantropska i
druga opravdana društva, ostaje oko šest tisuća nevladinih udruga koje imaju posebno
poslanje. Te udruge se financiraju izvana (jedno od najpoznatijih je Otvoreno društvo
Hrvatska svjetskog manipulatora i kriminalca Georga Sorosa, člana CFR-a i Bilderberga), a
čelnici tih dragovoljnih udruga su jako dobro plaćeni zaposlenici. Normalno je da nitko ne
poklanja novac nekomu ako ne traži nešto za uzvrat, poglavito ne strane tajne službe koje ih
financiraju. Stoga je i zadatak tih nedodirljivih i ekskluzivnih, gotovo elitnih klubova da,
tobože boreći se za demokratizaciju društva, isključivo “blate i pljuju” po svojoj državi, po
svemu onom što je za njih malo više desno, nacionalno, katoličko, tradicionalno, obiteljsko
itd. Pored toga nisu rijetki među tim veleizdajničkim udrugama oni koji iskaljuju i neskrivenu
mržnju prema Domovinskom ratu i ljudima koji su stvorili hrvatsku državu. Ti “pileći
mozgovi”, sitni samodopadni konformisti, često nisu ni svjesni svog iskonskog poslanja, kao
i nepobitne činjenice da niti jedan stranac ne može nanijeti toliko zla svojoj državi kao strani
plaćenik.
Došao je kraj tuđmanizma. Završnoj razgradnji Hrvatske su se širom otvorila vrata.
Zakucan je čavao u lijes hrvatskog ponosa, samopoštovanja i samosvojnosti. Hrvatska će
uskoro postati zemlja puna kompleksa malodušnosti i beznačajnosti u kojoj će se sustavno
dezintegrirati hrvatsko nacionalno biće i zamjenjivati teze o zločincima i optuženima.
Hrvatska će postati mediokritetska, sluganska i podatna zemlja kroz koju će nesmetano
prolaziti protubožja žila kucavica Ujedinjenog Kraljevstva.
Nije bolju najavu jedne druge Hrvatske mogao dati grad Zagreb podizanjem crnog
obeliska (masonske piramide) u čast devetstote obljetnice grada 1995. godine. Na trgu
Stjepana Radića u ulici Hrvatske bratske zajednice u režiji Lions Cluba Kaptol otkriven je
velebni spomenik zagrebačkim masonima. Teško da se takvo arhitektonsko rješenje dogodilo
slučajno. Zar tadašnji ministar kulture Božo Biškupić nije bio upućen u pravo značenje te
građevine? Ili je ipak dobro upućen?

Arhitekti podvala i opsjena

Glavnim epigonima okultnog Okruglog stola u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini,

među čitavom plejadom dušobrižnika za Jugoslaviju, možemo smatrati lorda Petera Ca-
rringtona i lorda Davida Owena. Kao istaknuti članovi Komiteta 300 i Trilateralne komisije
ne samo da su upravljali ratnom krizom, već su je i produbljivali kako bi nizom smišljenih
poteza produživali rat, a time vršili određena testiranja koja će poslužiti u konačnom
globaliziranju svijeta uspostavom Novog svjetskog poretka. Lord Carrington je poznati
velemajstor prijevara (Argentina, Južna Afrika, Rodezija itd.), rodbinski je vezan na
najbogatiju obitelj svijeta, Rothschild, a svoj svjetonazor je neskriveno dokazao izgradnjom
poganskog božanstva ispred svoje kuće. Carrington je čelnik NATO-saveza, član RIIA-e i
Bilderberg grupe, poznat po provođenju smjene bivše britanske premijerke Margaret
Thatcher (jedne od rijetkih britanskih političara naklonjenih Hrvatskoj), pošto se premijerka
odupirala stvaranju ujedinjene Europe, prvoj fazi jednosvjetske države. On je bio
predsjedatelj Mirovne konferencije Europske Zajednice za bivšu Jugoslaviju, neskriveno
naklonjen Slobodanu Miloševiću. Zanimljivo je da su tijekom mirovne konferencije, dok je
Carrington govorio o nekom tobožnjem neodređenom miru, na njegov mig srpske
okupacijske snage zauzimale nova područja Hrvatske.

204
 Imenovanjem Carringtona za predsjedavajućeg Konferencije o Jugoslaviji klonirala se
situacija iz doba Drugog svjetskog rata. Baš kao što su onda Churchillovi odanici Fitzroy
MacClean, Randolph Churchill i William Deakin stigli među Titove partizane kako bi dali
potporu jugoslavenskom jedinstvu, ta je misija ovaj puta namijenjena lordu Peteru Carring-
tonu. Umjesto Titovih partizana sada su tu bili Miloševićevi “partizani”.
Lord David Owen, ministar vanjskih poslova Velike Britanije i član RIIA-e, imenovan
bio je za mirovnog posrednika u bivšoj Jugoslaviji. Owen će ostati obilježen svojim
zločinačkim zahtjevima hrvatskom vodstvu u korist Srbije, primjerice poput insistiranja da
Hrvatska prepusti Baranju Srbiji, da Republika Srpska dobije izlaz na Jadran od Motovuna do
Prevlake, da se Hrvatska odrekne 20 kilometara svog teritorija južno od Županje za srpski
koridor između Republike Srpske i Srbije, da istočna Slavonija bude kondominij (zajednička
uprava Hrvatske i Srbije) i sl. Svakako je lord Owen najzaslužniji za inscenirani rat između
Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. Njegovim planom (Owen-Vanceovim) političkog rješenja u
Bosni i Hercegovini, prema kojemu je smišljeno Muslimanima namijenjeno svega 32,3 %
teritorija, Muslimane se izazvalo za njihovo intenzivno naseljavanje svojih izbjeglica
protjeranih sa srpskih područja na hrvatski teritorij. Hrvatima je kao kukavičje jaje
podvaljeno pravo na 25,4 % površine Bosne i Hercegovine, što objektivno nisu mogli
zadržati zbog višestruko manjeg pučanstva od Bošnjaka. Pokoljem u Ahmićima, koji su
izvršili engleski vojnici, a o kojem je prvi pisao Marko Barišić u tjedniku Danas, 16. srpnja
1993. godine, rat između prirodnih saveznika postao je neizbježan.
Lorda Owena je posebice krasilo veliko prijateljstvo s Radovanom Karadžićem i
Jovanom Raškovićem. Svakako nije jedini razlog tog prijateljstva bio što su sva trojica bili
psihijatri po profesiji, niti što su svi bili veliki mrzitelji hrvatskog naroda, već i nešto sasvim
drugo. Svi su oni bili masonski okultisti koji su sanjali jednosvjetsko kraljevstvo Antikrista.
Nakon Raškovićeve smrti, u njegovoj vikendici kod Primoštena pronađena je izuzetno
opširna okultno-magijska biblioteka visoke kolekcionarske vrijednosti. Osim toga, prema
nekim tvrdnjama, Rašković je, kada je pronađen mrtav kraj Dunava u Beogradu, u ruci držao
knjigu magije. To dovoljno govori i o ostaloj dvojici! 126
U čitavom britanskom Donjem domu osjećao se isključivi prosrpski naboj potpomognut
izrazitim utjecajem srpskog lobija, “uglednih” britanskih građana potomaka srpskih četničkih
izbjeglica u Veliku Britaniju nakon Drugog svjetskog rata. Čelni čovjek Donjeg doma sir
Bernard Braine je 1992. godine u britanskom parlamentu izjavio: “Tijekom dva svjetska rata
Srbi su od samog početka bili naši odvažni saveznici... Ne možemo ne suosjećati sa Srbima.
Moramo se prisjetiti da su Hrvati u nacističkim odorama poubijali golem broj Srba. U
srpskim umovima sjećanje na to još uvijek živi.” Drugi prvak Donjeg doma Julijan Amery
među ostalim izjavljuje: “Srbi su izvanredan narod... sjajna zemlja sjajnih ljudi, a odluke
koje moramo donijeti mogle bi nas odvesti na njima suprotnu stranu.” U isti koloplet su se
uklopili i zastupnik Laburističke stranke Robert Wareing, predsjedatelj svestranačke
Britansko-jugoslavenske skupine, zatim ekipa koja je često posjećivala bivšu Jugoslaviju na
trošak Srbije: John Reid, ministar oružanih snaga, David Clark, David Faber, Eric Martlew,
Robert Wareing, Andrew Robathan, Tony Benn, Edward Leigh, Don Foster i mnogi drugi.
Britansko masonstvo konstantno je kroz Donji dom guralo tezu o teoriji urote, odnosno
o skrivenim namjerama Njemačke glede preuranjenog priznanja Hrvatske. Ta teza je postala
najobljubljenija u javnom mnijenju Velike Britanije, poglavito kad se provodila rasprava o
odgovornosti za rat u bivšoj Jugoslaviji. Takva je insinuacija samo još više podgrijavala
naklonost javnosti prema saveznicima Srbima, odnosno osudu prema Hrvatima kao
saveznicima Njemačke. Glavni demonstratori te teze bili su mnogi bilivaligni Srbi, posebice

126
Marko Francišković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 726.

205
John Kennedy (Radoje Gvozdanović) i John (Jovan) Zametica. Kennedy se rodio u
Beogradu, a 1993. godine zaposlio se kao osobni tajnik princa Michaela od Kenta. Postao je
zastupnički kandidat konzervativaca za Barking te je radio kao ađutant ministra Johna Moora.
Kenedy je djelovao samostalno i bio glavni organizator čestih putovanja britanskih
parlamentaraca u Srbiju, kao i na područja BiH pod kontrolom Srba. Jasno da je zbog svog
lobiranja često i izdašno nagrađivan. John Zametica, zaposlenik Međunarodnog instituta za
strateška istraživanja, bio je prvi komentator na britanskoj televiziji glede “građanskog rata”
u bivšoj Jugoslaviji. Zbog svoje “objektivne upućenosti” imao je izravan upliv u sve
britanske medije kojima je davao besplatne komentare i upute. Cjelokupnu srpsku političku i
novinarsku svitu dočekivao je u Londonu te im osiguravao pristup britanskim medijima.
Danas je ugledni predavač europske sigurnosti na Westminsterskom sveučilištu. 127
Svakako je nužno spomenuti i tzv. akademsku Zakladu lorda Byrona za balkanska
istraživanja. Ta lobistička zaklada, čiji su čelni ljudi bili sir Alfred Sherman (predsjedatelj
zaklade i savjetnik Radovana Karadžića), dr. Srđa Trifković, rođen u Beogradu, a školovan u
V. Britaniji (izvršni ravnatelj zaklade i savjetnik Biljane Plavšić), Michael Stenton i Ronald
Hatchael, imala je isključivi cilj da kao stručna skupina osigura pristup britanskim medijima
kako bi se o građanskom ratu na tlu bivše Jugoslavije “objektivno” informiralo. Stoga je
posve razumljivo da su tijekom čitavih ratnih događanja u bivšoj Jugoslaviji britanski i srpski
tisak bili dva brata blizanca. Slične ekstremne zaklade u kojima dominira srpski lobi postoje
u SAD-u: Južna liga, Rockford institute (inozemni urednik časopisa Chronicles koji izdaje
Rockford institute je Srđa Tripković) i Kongres srpskog jedinstva; u Italiji: Sjeverna liga,
koja je koalicijski partner u Berluskonijevoj vladi; itd.
Drugi krak masonske hobotnice Komiteta 300, američko masonstvo, također je
rezolutno branilo cjelovitost Jugoslavije. George Bush stariji osobno je dao zeleno svijetlo
Miloševiću da žurno pokori čitavu Jugoslaviju. Za njega je zločinačko osvajanje Hrvatske i
Bosne i Hercegovine bio samo krvavi građanski rat. Međutim, glavni kormilar rata i mira na
prostorima bivše Jugoslavije bio je veliki majstor Henry Kissinger, laureat Nobelove nagrade
za mir (da nije odveć tragično bilo bi itekako smiješno) i najuplivaniji čovjek svih elitističkih
masonskih organizacija. Preko svog kluba Kissinger Associates, Kissinger je diktirao
redoslijed događaja u Hrvatskoj i BiH koji su se tek trebali dogoditi. Za provođenje
planiranih strategija bili su zaduženi njegovi doglavnici, Lawrence Eagleburger, pomoćnik
ministra vanjskih poslova SAD-a, zadužen za Balkan, i Cyrus Vance, bivši državnik tajnik
SAD-a, član Bilderberga, CFR-a i Trilateralne komisije. Poznato je da su obojica, među
ostalim, žestoko zaprijetili Njemačkoj ekonomskim mjerama ukoliko bude priznala Hrvatsku
i Bosnu i Hercegovinu.
Ne smije se izostaviti još jedan mrzitelj Hrvata, a to je današnji švedski ministar
vanjskih poslova Carl Bildt. Zanimljiv je bio njegov vrtoglavi uspon u nevidljivoj svjetskoj
vladi Bilderbergu. Kada je financijski manipulator Georg Soros planski napao švedsku valutu
krunu, kod većine Šveđana se pojavio strah od financijske i ekonomske izolacije. Tada stvar
u svoje ruke preuzima lider liberalno konzervativne stranke Carl Bildt i Švedska preko noći
zaboravlja svoju nezavisnost te se 1995. godine našla u Europskoj Uniji. Upravo Bildt postaje
jedan od ključnih “mirovnjaka” za bivšu Jugoslaviju. Dok je na jednoj strani imao puno
razumijevanja za srpske zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovim te bio pun hvale za
bosanske Srbe, poglavito za Biljanu Plavšić (vidljivo i po sramno malo godina provedenih u
zatvoru, i to slučajno baš u Švedskoj), nakon oslobodilačkih akcija Bljesak i Oluja od NATO-
a je tražio vojnu intervenciju na Hrvatsku kako bi se očuvala tzv. SAO Krajina. Za njega su
hrvatske oslobodilačke akcije bile Tuđmanov odabir ratne opcije kojima hrvatska vojska

127
Carole Hodge: Srpski lobi u Velikoj Britaniji, Naklada Stih, Zagreb, 2006., str. 17., 25., 28., 34., 81. i 105.

206
okupira područja naseljena Srbima. Stoga predsjednik Tuđman, kao i svi odgovorni za te
zločinačke pothvate moraju biti najstrože osuđeni. Upravo taj Bildt, koji sa neskrivenim
prezirom gleda na Hrvate, dogovora konačno političko rješenje za Bosnu i Hercegovinu. Dok
u Butmiru pokušava smanjiti jaz između Srbina Dodika i Bošnjaka Silajdžića, onog trećeg
ništa ni ne pita. Hrvatski narod za njega ne postoji.
Među mnogim masonskim misionarima koji su švrljali Hrvatskom i Bosnom i
Hercegovinom tijekom rata spomenimo još neke: Norvežanina Thorvalda Stoltenberga,
bivšeg poslanika UN-a za bivšu Jugoslaviju (Bilderberg i Trilateralna komisija); Amerikance,
nezavisnog pregovarača Jimmyja Cartera (Trilateralna komisija i CFR), američkog diplomata
i bankara Richarda Holbrooka (CFR, Trilateralna komisija i Bilderberg), državnog tajnika
Warena Christophera (CFR, Trilateralna komisija), američkog ambasadora u Beogradu
Warrena Zimmermana (CFR), tadašnjeg predsjednika Billa Clintona (CFR, Trilateralna
komisija i Bilderberg), itd. 128
Romansko masonstvo nije nimalo zaostajalo za anglosaksonskim i američkim
masonstvom u nastojanju očuvanja cjelovite Jugoslavije, kao i u pritiscima na Njemačku i
Austriju glede priznanja Hrvatske. Najveći protivnik bilo kakve hrvatske samostalnosti bio je
jedan od najvećih masona i ezoterika 20. stoljeća, francuski predsjednik Francois Mitterrand.
Mitterrand je sustavno isticao u europskoj diplomaciji kako Hrvati ne smiju dobiti svoju
državu jer su bili saveznici centralnih sila u Prvom svjetskom ratu, kao i nacističke Njemačke
u Drugom svjetskom ratu. Istodobno je naglašavao kako su Srbi u oba svjetska rata bili
saveznici Francuske i Velike Britanije te da stoga moraju i dalje imati vodeću ulogu u
Jugoslaviji. “Hrvatska je bila saveznica nacista, a ne Srbija”, cinične su riječi francuskog
predsjednika pred sam pad Vukovara koje će trajno zacementirati ulogu podaničkog Haškog
suda u nebuloznim i nakaznim slojevitim kriterijima pri suđenjima za ratne zločine. Za
Mitterranda je znakovita njegova posjeta Sarajevu 28. lipnja 1992. godine. Mnogi nisu na taj
datum obraćali pozornost, no njegov posjet isplanirano se dogodio točno na obljetnicu
masonske zavjere u izvršenom atentatu na austrougarskog prijestolonasljednika Franju
Ferninanda 1914. godine. To je i ovaj puta znakovito trebalo pokazati da Srbima pripada
Bosna i Hercegovina. Trebalo je samo pogurati rat između Hrvata i Bošnjaka.
Svakako se nužno podsjetiti i na već spomenutog gnusnog mrzitelja Hrvatske,
talijanskog ministra vanjskih poslova, visokopoziciranog masona Gianni De Michellisa koji
je uoči samog rata u bivšoj Jugoslaviji imenovan šefom ministara vanjskih poslova EU. Ne
samo da je De Michellis čitavo vrijeme rata podupirao srpsku agresiju te izravno radio u
korist Miloševićevog zločinačkog režima, on si je dao pravo da i žestoko kritizira Svetog Oca
radi presedana u diplomaciji Svete Stolice kojim je Vatikan prvi priznao Hrvatsku kao
suverenu državu. De Micchellis se ni jednog trenutka nije mirio s priznanjem Hrvatske. On
još i danas zagovara proširenje Europske Unije istovremeno na čitavu balkansku regiju,
odnosno sve prihvatljiviji tzv. Zapadni Balkan, u kojoj će nestati ne samo kopnene granice
bivše Jugoslavije, već i morske, čime će Jadran postati “europsko more” na koje će jednako
pravo imati sve članice balkanske regije.

128
Semir Osmanagić: Piramida moći na Planeti, Kissinger i članovi, Inc,
http://www.alternativnahistorija.com/ah3.html

207
Državnik dr. Franjo Tuđman

U najodlučnijem trenutku hrvatske povijesti pojavio se čovjek koji je jedini mogao

ostvariti vjekovni san hrvatskog naroda, Hrvatsku suverenu i samostalnu, dr. Franjo Tuđman.
Da nije bilo njega nekakva bi Hrvatska možda i postojala, ali zasigurno sa srpskom državom
u njoj. U svoju stranku HDZ okupio je šareno društvo političkih protivnika, od emigrantske
desnice do udbaške ljevice koja je u pravilu bila poslušni podanik svjetskog masonstva. U
javnosti je čak fascinantno djelovala pomirdbena harmonija “ustaša” i “partizana” koja je
imala presudni značaj u najkritičnijim trenucima hrvatske povijesti. Bio je to samo privid jer
uskoro “stara garda” (Manolić, Boljkovac, Degoricija itd.) preuzima najznačajnije funkcije u
stranci, nastojeći ju usmjeriti jednim drugim kursom. Osim toga taj sklad nije dugo trajao i iz
još jednog razloga, jer je u pobjednički pokret nekontrolirano nahrlila raznorodna svita
konformista, sebeljubaca i trgovaca koji u rat nisu išli s puškom i torbicom, već s puškicom i
torbetinom.
Tuđmana možemo smatrati ocem Domovine, jednako kao Starčevića, s tom razlikom što
ju je on i stvorio. Možemo ga smatrati jedinim državnikom nove Hrvatske, jer svi oni u nje-
govo vrijeme, a tako i poslije, ipak su samo političari. On je još trideset i pet godina prije
Domovinskog rata prorekao u svojoj knjizi Velike ideje i mali narodi sumrak višenacionalnih
država, ukazujući da mali narodi nisu manje vrijedni od onih drugih i zbog toga im je nužno
sačuvati vlastiti identitet. Upravo su mu te spoznaje pomogle da lukavstvom nadmudri
zločinca Miloševića i njegove pomagače u međunarodnoj zajednici. Pritisnut raznim
sumanutim ucjenama izvana, razdorom u vlastitim redovima (poznati puč Mesić-Manolić),
često je morao potpisivati i sramne kompromise koje su mnogi smatrali nacionalnom iz-
dajom. Davao je neprincipijelne ustupke u raznim pregovorima i naoko sklapao štetne
sporazume što je stavljalo u sumnju hrvatski narod. Ali sve je to bio odličan manevar,
kupovanje vremena i taktiziranje dok ne osnaži hrvatska vojska. Kod svih tih zbunjujućih
ustupaka u pokeraškoj igri, dr. Tuđman je duboko bio svjestan da se samostalnost i cjelovitost
Hrvatske može ostvariti samo vojnom pobjedom. Upravo je u tome njegova veličina i zato je
on jedini hrvatski državnik. 129
Znakovito je da su dr. Tuđmana neskriveno mrzili, kako hrvatski Židovi (klan obitelji
Goldstein, Mirjana Gross, Dunja Richtman, Ljubo R. Weiss, Slavko Šnajder i dr.), tako i eu-
ropske i američke židovske zajednice, kao i izraelsko političko vodstvo. Nije se tu samo
radilo o navodnom antisemitizmu, odnosno o istini koja najviše boli, glede Tuđmanove
knjige Bespuća povijesne zbiljnosti, već i o nečem drugom. U “spornoj” knjizi Tuđman je
iznosio neoborive dokaze marksista i antifašista Ante Cilige, zatočenika jasenovačkog logora,
u kojima je Ciliga tvrdio da su Židovi bili dio represivnog aparata u logoru, odnosno da su
surađivali s čuvarima i upravom logora na štetu drugih logoraša. Pored toga, Tuđman u knjizi
praktički dokazuje kako je židovski “univerzalizam” neprirodan i da je stoga kroz povijest
često bio ekskomuniciran i proganjan. Osnovni razlog negativnog stava Židova prema
Tuđmanu, kao i krajnje rezerviranog prema suverenoj Hrvatskoj i zločinima srbočetničkog
režima nad Hrvatima, bio je svakako puno dublji. Židovskom masonstvu B'nai B'rith,
jednako kao i britanskom masonstvu, bilo koji državotvorni hrvatski državnik i samosvojna
suverena Hrvatska ugrožavali su masonsku transverzalu London-Jeruzalem. Osim toga
poznata je u Židova urođena simpatija prema Jugoslaviji, odnosno prema komunizmu i
staljinizmu čije zločine nisu nikada realno osudili.
Iako su se početkom rata u Hrvatskoj židovske zajednice diljem svijeta trudile ne
opredjeljivati, jasno se osjećala naklonost prema srpskoj strani, što se može pripisati doktri-

129
Zdravko Tomac: Tuđmanizam i “mesićizam”, Nominativ, Zagreb, 2007., str. 18., 117. i 234.

208
narnom vjerovanju kako su za vrijeme Drugog svjetskog rata Srbi štitili Židove, a Hrvati ih
ubijali. Uzaludne su bile Tuđmanove isprike Židovima (21. siječnja 1992. godine Kongresu
SAD-a, 14. veljače 1994. godine krovnoj masonskoj loži B'nai B'rith, itd.), kao i imenovanje
mnogih ministara i visokih dužnosnika Židova u vladama republike Hrvatske. Prošlo je vri-
jeme dvorskih Židova, poglavito za Hrvatsku. Čak i Tuđmanov ispravak Bespuća povijesne
zbiljnosti nije urodio plodom. Iako su se početkom rujna 1997. godine uspostavili diplomatski
odnosi između Hrvatske i Izraela, “ljubav” između te dvije zemlje je procvjetala tek poslije
smrti dr. Tuđmana, u jednoj sasvim drugoj Hrvatskoj.
Ono što se dr. Tuđmanu najviše zamjera, osim izmišljenog dijeljenja Bosne i
Hercegovine, fantomska je kriminalna pretvorba i privatizacija u Hrvatskoj. Zanimljivo je da
su upravo oni koji danas zbog nje najviše kritiziraju predsjednika Tuđmana i HDZ,
najglasnije tražili da se ona žurno provede. Jasno je da je Tuđman bio i pritisnut Čikaškom
školom, hitnom preobrazbom hrvatskog gospodarstva, no je li imao alternative liberalnom
kapitalizmu i kolonijalnoj globalizaciji? Svakako je na Tuđmana utjecao boravak u SAD-u
1966. godine, kada je kao direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske (IHRPH)
boravio na Harvardu. Tu se pod pokroviteljstvom International Seminar oj Harvard
University održavao međunarodni seminar na kojemu su sudjelovali znanstvenici iz čitavog
svijeta. Ne treba posebice ni naglašavati da se tada Tuđman susreo i s velikim majstorom
Henryjem Kissingerom, koji je na njega ostavio snažan dojam. Upravo je taj posjet SAD-u
ključan za njegovu preobrazbu, vjerujući od tada da Hrvatska nema alternative izuzev
uključenja u liberalni kapitalizam i sveopću globalizaciju. Oduševljen Kissingerovim
zlokobnim vizijama, Tuđman se vrativši se u Zagreb usudio reći svom tajniku: “Sve ovo kod
nas je glupost. Jedini pravi društveno-ekonomski sistem je kapitalizam! ”
Upravo zbog njegovog nepoznavanja prave naravi kozmopolitizma masonstva, koje nije
ništa drugo od sveopće globalizacije slobodnog tržišta, čitav koncept preuranjene preobrazbe
hrvatskog gospodarstva neslavno je završio. Tuđmanova krilatica o dvjesto hrvatskih obitelji
kao stupu hrvatskog gospodarstva dočekana je krajnje podozrivo i opće neprihvaćeno. No
Tuđman zasigurno nije mislio na nezakonit dolazak do imovine tih dvjesto eminentnih
gospodarstvenika, već je naivno vjerovao da će hrvatsko gospodarstvo u hrvatskim rukama
moći sačuvati hrvatski suverenitet i integritet u predstojećim integracijama. Mislio je da
Hrvatska kao suverena i samosvojna zemlja može stupiti u međunarodne integracijske
procese, NATO, EU (u Tuđmanovo vrijeme Europska Unija je još bila ekonomska zajednica
suverenih država, a ne politička naddržava, čime se lakše shvaća Tuđmanova težnja prema
EU), odnosno u Novi svjetski poredak. Zaslijepljen svojim oduševljenjem iz Harvarda nije
shvatio da je nespojivo ono što je nemoguće. Da bi ijedna tranzicijska država, a poglavito Hr-
vatska, zašla u integracijsku obitelj, nužno ju je rasprodati masonskim konglomeratima.
Danas je Tuđmanova iluzija o dvjesto obitelji koje će vladati Hrvatskom postala stvarnost.
Međutim, među tih dvjesto niti deset nije hrvatskih. I nema nikog tko to ne prihvaća!
Kako je vrijeme odmicalo Tuđman je sve više shvaćao zabludu neoliberalnog
kapitalizma i pokušavao se odupirati totalnoj hrvatskoj rasprodaji. Što se više odupirao,
izolacionistički prsten se sve više stezao oko Hrvatske. Istodobno se počeo puno više
zanimati za masonstvo u njegovoj stranci i u oporbi, povezujući ga s inozemnim masonstvom
za koje je uvidio da je najveći neprijatelj hrvatske države. Tako je među osobama od
povjerenja sve više počeo napadati masonstvo, smatrajući da je za masonstvo samosvojna
Hrvatska loš primjer drugim državama. Da je želio što više saznati o hrvatskim masonima
možda zorno govori i njegov posjet Splitu 1998. godine, prigodom Papina posjeta, kada je
zapitao splitskog župana Branimira Lukšića je li mu poznato je li Vlatko Pavletić mason. 130

130
Ivan Mužić: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001., str. 626.

209
 Za upitati se što je Tuđman naslijedio, a što ostavio iza sebe. Naslijedio je urušeno
gospodarstvo, Hrvatsku u sastavu Jugoslavije, Hrvatsku bez oružja dok je osvajački
velikosrpski rat bio pred vratima. Usprkos golemim izdatcima za stvaranje Hrvatske vojske
koja će pobijediti u veličanstvenom ratu, zbrinjavanju gotovo milijun prognanika i izbjeglica,
ratnim i gospodarskim fantomskim profiterima, obnovi razrušene Hrvatske, ostavio je
Hrvatsku sa svega osam milijardi dolara vanjskog duga, od čega je oko četiri milijarde
naslijedio. U takvoj, od strane hrvatskih europejaca obično kritiziranoj Hrvatskoj, Hrvatska
nije ni dana osjetila oskudicu bilo kojeg proizvoda, a kamoli nestašicu. Inflacija je
zaustavljena na razini od 2 do 4 %, što je bio rekord u Europi, a građanima je vraćena stara
zaleđena devizna štednja. Devizni depoziti su s ništice porasli na više od 3,5 milijarde dolara,
a bruto proizvod Hrvatske rastao je rekordnom stopom od 14 % godišnje (s 8 milijardi dolara
1992. na 40 milijardi dolara 1999. godine). Vrijedna pozornosti je usporedba prosječne plaće
s drugim zemljama u tranziciji. Dok je u Hrvatskoj prosječna plaća krajem 1999. godine
iznosila 610 dolara, u Poljskoj je bila 380, Češkoj 370, Mađarskoj 340, Estoniji 300,
Slovačkoj 270, Rumunjskoj 120, Bugarskoj 110, a u Rusiji 60 dolara. 131
Spoznajom zablude u neoliberalni kapitalizam i čitavu nadolazeću globalizaciju,
promijenio se Tuđmanov odnos i prema Katoličkoj crkvi. Dr. Franjo Tuđman, došavši na
mjesto predsjednika države, odmah je shvatio važnu ulogu Katoličke crkve u Hrvatskoj, koja
je doživljena kao primarni politički subjekt, no isprva nije u potpunosti spoznao istinu vjere,
kao ni shvatio Crkvin iskonski mistični karakter. Kako se predsjednik oslobađao zabluda
masonskog neoliberalizma, rasla je u njemu spoznaja o pravom poslanju Crkve. Neizbježnim
utrnućem svijeće njegova života u njemu se dogodilo istinsko unutarnje prosvjetljenje i
spoznaja o vječnosti u koju odlazi. 132
Otišao je Tuđman, ponosno i zadovoljno, iako poput Mojsija nije doživio da Hrvatsku
uvede u obećanu zemlju. Državništvo i jednog i drugog iscrpilo se izlaskom svog naroda iz
ropstva. Za ostalo više nije bilo snage. Tuđman nije svoju državu uspio učiniti dugotrajno
opstojnom. Okružen je bio ulizicama i podanicima Komiteta 300, koji su, jedva dočekavši
njegovu smrt, žurno pristupili rashrvaćenju hrvatskog naroda, hrvatske svetinje pretvarajući u
najveću sramotu, a Domovinski rat u zločinački pothvat. Proces gnusne i radikalne de-
tuđmanizacije mogao je početi, čime Hrvatska postaje zemlja povijesnih apsurda. Kulminirao
je neukus, ljudska zluradost, a povampirene horde poraženih snaga Domovinskog rata dolaze
na svoje. Ocrniše ga masonski podanici kao diktatora, a za njegovo vrijeme niti jedan članak
ili novine nisu bile zabranjene iako su ga pojedini veleizdajnički plaćenici permanentno
ismijavali i krstili pogrdnim epitetima, za razliku od danas kada se novinari uhićuju ili
proglašavaju šovinistima, a voditelji smjenjuju, jer su se usudili taknuti u posttuđmanove
“demokrate” na vlasti. Proglašavali su ga smetnjom ulaska Hrvatske u Europsku Uniju samo
zato što je htio samosvojnu Hrvatsku, a usprkos svemu što ti isti danas čine kako bi se
dodvorili toj istoj EU - a tko zna što će još morati žrtvovati, čega se sve odreći, kako se još
poniziti, kako još pokornički puzati - od Unije još ništa.
Ne zbunjuje ponašanje svih tih hrvatskih masona, masonskih kandidata i masonskih
poslušnika u posttuđmanovoj Hrvatskoj, bilo da su na vlasti ili u oporbi (u Hrvatskoj više ne
postoji niti jedna desna demokršćanska parlamentarna stranka), koji papagajski ponavljaju
najveću podvalu hrvatskom narodu, onu o ulasku u EU kao o krajnjem civilizacijskom
dostignuću Hrvatske, gdje će isti svoje izdašne saborske plaće zamijeniti još mnogostruko
većim u Europskom parlamentu, a da možda ni sami nisu svjesni da Hrvatsku umjesto u
obećanu zemlju vode u babilonsko sužanjstvo. Zbunjuje nešto drugo. Pasivnost hrvatskog

131
Dubravko Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavićić, Zagreb, 2005., str. 316.i 322.
132
Marko Francišković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 132. i 142.

210
puka, koji se zombiziran medijskom istinom i samljeven u žrvnju neoliberalnog surovog
ropskog sustava uljuljao u svojoj nemoći, poniženosti, depresivnosti i malodušnosti. Valjda je
Tuđman prelako došao do hrvatske države, jer ono što se lako dostigne, izgleda da niti nije
isuviše vrijedno. Možda se i sam Tuđman prerano dogodio? Međutim, ako ne prije, ulaskom
u zlokobnu EU poželjet će hrvatski narod ponovo svog Tuđmana. A hoće li on doći?

211
 III. RASHRVAĆENA HRVATSKA

Hrvatski kralj Herod

Američka cionistkinja Madeleine Albright još je 1998. godine primila u Washingtonu

čuvenu oporbenu petorku i obećala im sigurnu pobjedu na slijedećim izborima. Mediji, koji
su već dobrano bili pod kontrolom CIA-e i MI6, odradili su svoje te na vlast 2000. godine
dolaze oni koji su u najmanju ruku na nezavisnu Hrvatsku gledali s “figom u džepu”. Da bi se
upotpunio koloplet hrvatskog sužanjstva i dodvoraštva, na predsjedničkim izborima na opće
iznenađenje pobjeđuje “politički mrtvac”, kontroverzni Stjepan Mesić. Upravo je takav čov-
jek trebao svjetskoj nadvladi, “vic maher” koji će svojim šarmom privući prostodušni
hrvatski puk, eutanazirati ga od svih nacionalnih i kršćanskih vrjednota te ga usmjeriti prema
“jedinoj alternativi”, Zapadu. Mesićev izbor za predsjednika Hrvatske vjerna je preslika
izbora američkog predsjednika Billa Clintona, zastrašujući dokaz moći manipulacije, kako se
može utjecati na javno mnijenje, usaditi čovjeku željeni izbor kao njegov izbor te od
autsajdera stvoriti predsjednika.
Proces rashrvaćenja Hrvatske uz sveopći ushit detuđmanizacijom žurno je krenuo prema
preciznim naputcima Komiteta 300. Prvo je bilo nužno obezglaviti hrvatsku vojsku kao
najjaču utvrdu tuđmanizma, kao čuvaricu “hrvatskog grala”. Taj podmukli plan vrlo uspješno
je počeo odrađivati Mesić, smjenivši dvanaest najuspješnijih i najsposobnijih hrvatskih
generala. Zastrašujuće je kako je ta smjena, koja se izvršila pod izlikom da se vojska ne smije
baviti politikom, blagonaklono dočekana i kod onog dijela hrvatskog puka koji je donedavno
slavio te iste generale zbog velebnih pobjeda u Domovinskom ratu. Jer i smisao ove
najgnusnije podvale je u tome da se stvori hrvatska vojska koja politički ne misli, koja će se
odgajati na liberalnom i anacionalnom svjetonazoru NATO-saveza, što je u potpunoj
suprotnosti od hrvatske vojske u Domovinskom ratu, koja se odgojila na kršćanskom i nacio-
nalnom idealizmu i vjeri u Boga te itekako politički mislila. Da nije bilo tako, nikada ne bi
slavno pobijedila mnogostruko jačeg neprijatelja. Depolitizirana i obezglavljena vojska, bez
negdašnjih najsvetijih ideala, više nije kadra boriti se za svoju domovinu, već postaje stroj
okupacijskih snaga NATO-a.
Došavši na Pantovčak, pod budnom paskom Velike Britanije, Stjepan Mesić je postao
poput biblijskog kralja Heroda koji je dao odsjeći glavu Ivanu Krstitelju i pobiti nevinu dje-
čicu. Mesić ima sličnu ulogu. Pošto je uklonio jedne generale, nakon što je trećesiječanjska
vlast iz 2000. godine presramnom saborskom rezolucijom dala pravo Haaškom sudu
nadležnost nad cijelim Domovinskim ratom, Mesić ima glavnu ulogu u slanju drugih
generala u Haag ili na strogo kontrolirana hrvatska sudišta. Mesić ide čak i dalje od toga pa
na političkom masonskom Haaškom sudu, kao svjedok optužbe na suđenju Tihomiru
Blaškiću, zapravo optužuje dr. Franju Tuđmana. Jednostavno, Mesić tijekom čitavog svog
predsjednikovanja nije uspio izaći iz sjene prvog hrvatskog predsjednika. Proganjan i
opterećen svojom ništavnošću, glavni mu je cilj bio korumpirati i kriminalizirati dr.
Tuđmana.
Dvije svetinje Hrvatske koje je dr. Franjo Tuđman uspio ugraditi u hrvatski ustav,
Stjepan Mesić je odmah pogazio. Prva je ne ulaziti u nikakve integracijske procese s
Europskom Zajednicom ili NATO savezom ako hrvatski narod time gubi svoju suverenost i
samostalnost. Poznata nam je uliznička Mesićeva politika prema “dičnom” Zapadu, od
veleizdajničkog dijeljenja transkripata pod oznakom tajnosti, i onih koje su tražili i onih koje
nisu tražili, do njegovog sustavnog idealiziranja zapadnih standarda koje mi svi moramo

212
dostići (valjda nije mislio na koncentracioni vojni logor u Guantanamu). Tom podaničkom
politikom Hrvatska je u potpunosti izgubila svoj suverenitet puno prije nego što je zašla u
Europsku Uniju. Ono jedino čime se moglo trgovati pri ulasku u europske integracije,
gubljenje djelomičnog suvereniteta, umjesto da se pri samom ulasku obilato naplatilo, olako
se prepustilo. Ostaje samo čekati kada će britansko masonstvo predvođeno RIIA-om i MI6,
zavisno od spremnosti ulaska Srbije u EU, pripustiti i Hrvatsku.
Druga svetinja je Tuđmanov stav prema Srbiji, nemogućnost udruživanja u bilo kakve
balkanske asocijacije. Tuđman je tu bio odriješit. On je htio trajno riješiti odnose sa srpskim
narodom na načelima ravnopravnosti i dobrosusjedskih odnosa. Međutim, bez krivotvorenja
istine, amnestiranja velikosrpske agresije i floskula o podjeli krivnje. Stoga je program
britanskog masonstva, koje već 1993. godine pri britanskoj vladi osniva Odjel za Zapadni
Balkan, za vrijeme tuđmanizma, nakon nepobitne činjenice da su Hrvati de facto stvorili
svoju državu, ostao mrtvo slovo na papiru. Mesić je širom otvorio vrata Zapadnom Balkanu.
Ta asocijacija postala je danas realitet, poglavito ako znamo da će po usvojenom
Lisabonskom ugovoru, radi lakšeg političkog djelovanja, manje zemlje koje su članice EU-e
biti administrativno spojene u jedinstvene zemljopisne asocijacije.
Mesić je bio zadužen uništiti još nešto za što se dr. Tuđman svesrdno borio. Prekinuti
svaku političku komunikaciju između Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Tijekom predizborne kampanje počeli su s Mesićem gnusni antihercegovački histerični
objedi. Taj neukus “doskočica” i licemjerstva, kao i neskrivene mržnje prema Hrvatima u
susjednoj državi, prouzročio je sveopći hrvatski antagonizam prema Hercegovcima, ali i
ostalim Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Stvorila se percepcija kako su ti Hrvati sveopći
neradnici, nametnici koji izvrsno žive zbog izdašne pomoći poreznih obveznika Republike
Hrvatske. Postali su nepoželjni poput tifusara koje treba hitno izolirati i držati ih što dalje od
Hrvatske. Stravični su rezultati potpune odbačenosti Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihovog
guranja prema Sarajevu, gdje bi se valjda trebali izboriti za neka svoja prava. Dok je sve
tješnja suradnja Republike Srpske sa Srbijom pod budnom koordinacijom britanskog
masonstva, a bošnjačkog naroda s islamskim državama koje su u sastavu Trilateralne
komisije, malobrojni preživjeli Hrvati u Bosni i Hercegovini više politički ne postoje.
Arkadijeva linija dvaju svjetova sa granice na Drini nezaustavno se pomakla na granicu na
Uni.
Pomalo je bilo ironično slušati Mesićevo javno zalaganje za cjelovitu Bosnu i
Hercegovinu, kao i papagajske kritike upućene Miloradu Dodiku. Ustvari, radi se o najvećoj
podvali i obmani hrvatskog naroda. Njegovo prijateljstvo s velikobošnjačkim unitaristom
Harisom Silajdžićem, kao i njegove česte posjete gradovima u BiH s bošnjačkom većinom,
poglavito imaju za cilj dati potporu bošnjačkim političarima da od Federacije stvore državu
po Miloševićevom receptu, jedan čovjek jedan glas, čime bi se zacementirao proces nestanka
Hrvata iz Federacije. Na taj će način bošnjački unitaristi biti zadovoljeni, dobit će polovinu
države, dok će drugu držati Srbi. Mesićevo negiranje Republike Srpske je čista floskula jer o
toj neprirodnoj tvorevini Mesića nitko neće slušati. Ona će biti onakva kakvom je odredi
Komitet 300. Međutim, fingiranim negiranjem Republike Srpske, Mesić ustvari posredno
negira (za što je i zadužen) bilo kakvu primisao o stvaranju hrvatske republike u Bosni i
Hercegovini. U tome je smisao bošnjačko-mesićevog prijateljstva. Ali sve je to već davno
zacrtano u Velikoj loži Bosne i Hercegovine koja radi pod patronatom Velike lože Engleske.
Prigodom Mesićevog spektakularnog dolaska na mjesto predsjednika Republike
Hrvatske bilo je raznih glasina o financiranju njegove kampanje. Među onim
najzanimljivijim, govorilo se da mu kampanju financira poznati zatvorenik Hrvoje Petrač,
zatim neki bogati Bošnjaci iz Beča o čemu je pisao i sarajevski tisak. No, ako su istinite
tvrdnje i o povezanosti Hrvoje Petrača s Harisom Silajdžićem glede isporuke oružja iz arap-

213
skih zemalja, onda sve postaje puno jasnije. Stoga je još jasnija prekonoćna smjena urednice
HTV-ove emisije Dossier Ane Jelinić nakon što je 10. studenog 2009. godine ugostila eko-
nomskog analitičara Darka Petričića. Ne samo da je fascinirajuća činjenica da je jedino
predsjednik Mesić ostao nedodirljiv od svih kritika i bilo kakvih javnih sumnji do samog
kraja svog predsjednikovanja, pa i onda kada isplivavanjem mnogih afera u Hrvatskoj više
nitko nije bio nedodirljiv, već i njegova pregolema prikrivena moć. Dok se neki najviši
državni dužnosnici, koji nisu miljenici vladara svijeta, medijski “pljuju i blate” kao najgori
lopovi i kriminalci, iako nikakvih dokaza za takvo što nema, na Mesićevu glavu zakovala se
aureola pravednika.
Da ironija bude potpuna, iz predsjedničkog ureda stigla je kritika na “šovinista”
Petričića, uz pismeno uvjeravanje o potpuno transparentnoj Mesićevoj kampanji tijekom
zadnjih predsjedničkih izbora, što je hrvatska javna dalekovidnica bila dužna više puta
ponoviti. Međutim, ponovo se radi o još jednoj podvali. Koliko su gledatelji mogli shvatiti,
Petričić nije govorio o sumnjivoj Mesićevoj kampanji kod drugih predsjedničkih izbora, već
o onoj prvoj. Jasno da je druga Mesićeva predsjednička kampanja bila, kako to voli političko-
medijski svijet reći, transparentna. Kod druge Mesićeve predsjedničke kampanje, budući da
se unaprijed nazirao pobjednik, mnogi su se naguravali da daju svoj financijski obol Mesiću,
tako da je Mesić vjerojatno čak vršio pomni odabir svojih pokrovitelja. Ali problem je ostao
kod prve predsjedničke kampanje. O tome je Petričić govorio. Pa zar Mesić misli da je nad
čitavim hrvatskim narodom, osim degutantne detuđmanizacije, izvršena i lobotomija?

Hrvatska prepuštena sudištu Pilata

Nakon dr. Franje Tuđmana na vlast u Hrvatskoj dolaze njeni tamničari predvođeni
pulenom britanskog premijera i člana Bilderberga, Tonyja Blaira, Ivicom Račanom. Kako
rashrvaćenje Hrvatske Mesić provodi na ideološkom planu, Račan, uz izniklu kohortu
hrvatskih herostrata, to čini konkretnim mjerama. Po hitnom postupku se smjenjuju svi “Tuđ-
manovi ljudi”, ne samo u ministarstvima i državnim službama, već i u svim javnim
poduzećima, ustanovama, sveučilištima, prosvjeti, a poglavito u policiji i medijima. U
Hrvatsku su na velika vrata umarširali sljedbenici Buddhe, ali onog zloglasnog hrvatskog,
Vladimira Bakarića. Kukavički se skrivajući iza antifašizma, reciklirani komunisti, kao i
njihovi biološki nasljednici, u Hrvatskoj su ponovno nametnuli komunistički mentalitet
nihilizma i isključivosti po principu “crno-bijelo”. Iz trezora su izvađeni i ponovo zalepršali
stari barjaci: I poslije Tita, Tito!
Preko noći se osuda svih zločinačkih ideologija potpuno izvitoperila. Osuda
komunističkih zlodjela naglo je utihnula ili se počela pravdati kao sporadična osveta za
nacističke, fašističke i ustaške zločine. Čovjek bi mogao i shvatiti te ojađene stare
revolucionare koji su, vjerujući da će spasiti čovječanstvo, žrtvovali sebe ideologiji koja je
pobila, osudila i deportirala stotine milijuna ljudi. Mogao bi shvatiti osobnu dramu u dušama
tih pakosnika koji, čitav život uništavajući i ubijajući, naposljetku dolaze do saznanja da je
sve bila stravična iluzija. Međutim, teško bi shvatio histeriju antituđmanizma i uzlet uskrslog
titoizma da nije upućen kako je upravo to ciljani projekt Komiteta 300, pomoću kojega se
detuđmanizirala i ropski pokorila Hrvatska. Pitanje je hoće li Hrvatska na završetku tog
procesa, kada ponizno i sluganski pristupi Europskoj Uniji, kao i sve postkomunističke
zemlje nužno morati osuditi sve komunističke zločine? Ipak masonski silnik Tito čvrsto
povezuje Veliku Britaniju i Hrvatsku.

214
 Teze su se izokrenule. Tuđmana se proglasilo autokratom, destruktivcem, rigidnim
desničarom, pa čak i zločincem. Doba njegove vladavine proglašavaju se za deset mračnih
godina, deset godina fašistoidnosti i govora mržnje, deset godina diktature i lopovluka. Među
mnogim “umnim” povjesnicima, sociolozima, filozofima, izdvojimo zadnjih godina
nadahnutog eksperta za ideološko zastranjenje, izokretanje činjenica i krivotvorenje povijesti,
patuljastog dr. Tvrtka Jakovinu. Pridjev patuljsti ne odnosi se na njegov sitni rast, radi čega je
“uvaženi” doktor vjerojatno pun kompleksa, zluradosti i ogorčenja prema svim veličinama,
već zbog njegovog možebitno patuljastog mozga. Jer drugačije se ne mogu tumačiti njegove
gnusne usporedbe Tuđmana i Tita u kojima krvnik Tito pobjeđuje (u Slobodnoj Dalmaciji od
16. veljače 2008. godine patuljasti doktor kaže: “Tito je jedini svjetski značajan Hrvat),
njegova mržnja prema prosvjednicima Kruga za trg koje naziva deklariranim nacistima,
njegovo ogorčenje što on zbog Tuđmana mora ići u poseban red kada ulazi u Europsku Uniju,
itd.
U tom se ozračju šikaniraju hrvatski branitelji, obezvređuje se Domovinski rat,
zanemaruje se i gotovo ismijava hrvatski barjak, a sve nacionalno, kršćansko i tradicionalno
proglašava se “desnim”. “Desno” pridaje zastrašujuću i ksenofobičnu konotaciju svemu
onome što nije na tragu pozivističkog neoliberalnog globalizma. Biti desničar, to je postalo
nešto najsramnije, kao da desna politička opcija više nije legitimna. To je gotovo točno, ako
znamo da se desna politička opcija zalaže za suverenost svoje države i koncentraciju državne
izvršne vlasti. Stoga nije čudo da danas u Hrvatskoj više ne postoji niti jedna politička desna
parlamentarna stranka. Praktički je došlo vrijeme kada se u Hrvatskoj krvavo osvojena
sloboda iskorištava kako bi Hrvatska ponovo bila neslobodna.
Tko kontrolira prošlost kontrolira budućnost! Lucidna Orwelova konstatacija iz 1984.
najzornije se potvrdila u posttuđmanovoj Hrvatskoj. Ne samo da zločinac Tito poput plašila
lebdi nad Hrvatskom, gdje nova “demokratska” vlast po hitnom postupku Trgu hrvatskih
velikana u Zagrebu vraća ime u Trg žrtava fašizma, već titoizam postaje željeni brend u
Hrvatskoj. Iz crvenih lijesova oživljavaju pomahnitale sablasti te se obnavlja bal vampira u
uskrsloj Titovoj štafeti uz sjećanje na ćudoredni Dan mladosti. Bilo bi suviše komično da nije
prestrašno. Dok se Titova obitelj i njegovi partijski sljednici šepure po Brijunima, dokazujući
samo kako je svo to najelitnije društveno vlasništvo Titova režima ustvari njihova privatna
svojina, krivotvorinama nikad kraja. Ponovo svi zločini nisu jednaki zločini, jedni su
genocidni zločini, a drugi zločini osvete. A ako je zločin izvršen iz osvete onda to i nije neki
pravi zločin! Ponovno se manipulira i s mnogostrukim smanjenjem broja stradalih na
Bleiburgu i Križnom putu (ojađeni i prestrašeni Ivan Fumić tvrdi da je obišao Bleirbuško
polje i da je tamo zakopano dvadeset ustaša koji su se sami ubili, da je kod Maribora još
ubijeno 1500 ustaša čuvara jasenovačkog i drugih logora te da je putem stradalo još 12.000
do 14.000 osoba), dok se Jasenovačke žrtve uvišestručuju.
Detuđmanizirana nehrvatska Hrvatska prepustila se masonskim središtima moći,
sudištima i Pilatima koji će dokazati da pravo i pravednost nisu istoznačni pojmovi.
Psihologiju Poncija Pilata možemo jasno uočiti nakon što mu je Krist rekao da je došao
svjedočiti za istinu, na što je Pilat upitao: “Što je istina?” U tom pitanju Pilat nije pokazao
zanimanje i žeđ za istinom, već lukavi cinizam, pošto i nije vjerovao u istinu, već u
pragmatičnost. Pragmatika je tražila da osudi nevinog ukoliko ne želi izgubiti posao rimskog
namjesnika. Pilat još nešto čini, nagodbenjaštvo i kompromis između pravde i pragmatike.
Predaje Krista na bičevanje da bi pokušao zadovoljiti one koji traže osudu i krv nevinoga. Zar
se upravo Pilati u Haaškom tribunalu ne opredjeljuju za politički pragmatizam umjesto istine?
Zašto su toliko različiti aršini za granatiranje Vukovara i Knina? Zašto su primjerice generali
Veljko Kadijević i Blagoje Adžić, koji su sravnali Vukovar sa zemljom, ne samo slobodni,
već i vojni savjetnici u SAD-u i Kanadi, a generali Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan

215
Čermak u haškom zatvoru? Odgovor je poznat za Pilate svih vremena. Manje je zlo osuditi
nevinoga nego se zamjeriti moćnim gospodarima. Stoga i za post-tuđmanovsku Hrvatsku
slobodno možemo reći: Mučena pod Poncijem Pilatom! 133

Pripomoćne poluge masonstva u Hrvatskoj

Za upitati se, tko su glavni epigoni u Hrvatskoj koji su pripomogli porobljavanju

Hrvatske, a sada ju kao takvu guraju u provaliju Europske Unije. Neformalna vlast su strane
tajne službe koje su nakon smrti predsjednika Tuđmana čitavu Hrvatsku izmrežile svojim
podanicima. One putem čitave vojske stranih i domaćih špijuna nezaustavljivo rukovode pro-
cesom duhovnog i materijalnog uništenja Hrvatske. Strane obavještajne službe, poglavito
MI6 i CIA, samo su krajnja i vidljiva instanca masonsko-judejskog okultnog vladajućeg apa-
rata. Jer ako već jest Hrvatska, kao faktička državna činjenica nastala usprkos neslaganju tog
opskurnog aparata, ona ni u kom slučaju ne smije biti suverena i slobodna.
Prvi dodavači stranih obavještajnih službi su političari kao najveći hrvatski herostrati,
bilo oni na vlasti ili u oporbi. Čudovišno je već slušati njihove floskule dodvoravanja EU,
kako za Hrvatsku ne postoji druga alternativa, kako Hrvatska pod svaku cijenu čim prije
mora ući u tu najvišu civilizacijsku zajednicu itd. Zasigurno nije razlog takve isključivosti
naših podaničkih političara samo pusto neznanje ili žudnja za dobro plaćenom foteljom u
Europskom parlamentu, kao i u nekom od komisija ili odbora, već i nešto drugo. Pripadnost
okultnom masonskom redu. Prema tvrdnji velikog majstora Velike lože Španjolske Josepa
Corominasa iz ožujka 2006. godine, među europskim parlamentarcima bilo je 60 % masona.
Stoga treba sa zanimanjem gledati hrvatske političare koji često obitavaju na Zapadu i obratiti
pozornost na njihovo rukovanje sa “svojim kolegama”. Mnoge ćemo tako otkriti!
Kako je svjetsko masonstvo omogućilo da u velikom stilu na vlast u Hrvatskoj dođu
Mesić i Račanova šestorka, slično je učinilo i u slučaju dr. Ive Sanadera. Pošto je Ivica Račan
posmjenjivao sve domoljube i bogoljube iz cjelokupnog političko-društvenog života,
obezvrijedio Domovinski rat i ponizio hrvatskog branitelja, presnažan nacionalni otpor bio je
smetnja da se proces privede kraju. Za kraj političkog procesa nužno je trebalo poslati
hrvatske generale Pilarima u Haag, dovršiti kriminalizaciju Domovinskog rata, izjednačiti
veličanstvene akcije Oluja i Bljesak sa srpskom agresijom te učiniti određene političko-
ekonomske ustupke zemljama u okruženju. Za to je bio idealan izbor Ivo Sanader,
predsjednik navodno desne političke opcije. Dolaskom Sanadera proces je glatko išao svom
kraju jer “buntovnih” domoljuba i branitelja više nije bilo (kako da prosvjeduju protiv
“svojih”). Najstrašnije je bilo to što je Račanova ljudska infrastruktura ostala neokrnjena. Svi
oni smijenjeni “tuđmanovci” iz Račanovog vremena i dalje su ostali u ropotarnici, a biološki
potomci jugounitarističkih snaga, raznorodni “antifašisti”, neoliberali, globalisti i
internacionalisti, ostali su servisirati, kako službenu Sanaderovu vlast, tako i neformalnu
nadvlast (strane obavještajne službe) u Hrvatskoj.
Međutim, kada se Sanader “odštrangao”, postao bahati autokrat, isuviše paunast,
oslanjajući se uporno na romansko masonstvo te tvrdoglavo se boreći za hrvatsku teritorijalnu
cjelovitost nepopuštanjem slovenskim ucjenama u Savudrijskoj vali, došao je nalog iz puno
snažnijeg britanskog masonstva. MI6 jednostavno je naredila da odstupi u roku dvadeset i
četiri sata. Pored toga što MI6 pronalazi poslušnije političke podanike koji će Hrvatsku kao
državu svesti na smiješnu satiru, odbačeni Sanader poslužiti će kao pedro. Naime MI6 na-

133
Branimir Lukšić: Uskrsna refleksija - Jesu li Pilati besmrtni?, http://hakave.org/index.php?option

216
redio je hrvatskom pravosuđu da je upravo sada zgodan trenutak da mnoge (davno poznate)
gospodarske afere izađu na svjetlo dana. Nije to samo kazna Sanaderu, već i opomena svim
drugim hrvatskim dužnosnicima kako završavaju oni neposlušni. A Hrvatska će se i dalje
lagano šuljati prema zlokobnoj EU, dok ne izgubi i zadnju kap ponosa i dostojanstva. Kako
su lančano dolazili sve nakazniji uvjeti za ulazak Hrvatske u EU, od uhićenja Gotovine,
ZERP-a, Savudrijske vale, topničkih dnevnika, doći će na red i jelovnici Hrvatske vojske...
Apsolutno najveću odgovornost za sužanjski položaj hrvatske države, kao i za hrvatski
kukavičluk i šutnju, ima hrvatska inteligencija. Mnogi su hrvatski intelektualci postali žrtve
svojih nezrelih emocija, nesvjesne i svjesne zlonamjernosti, tragične nesposobnosti,
tragikomične taštine i povijesne dokazane naivnosti. Stoga se s pravom upitati koliko je to
uopće hrvatska inteligencija, a koliko su tuđinski sluge i hrvatski izdajnici koji odgajaju
hrvatski narod. Pa zar je uopće moguće da je među tom inteligencijom toliko Hrvata koji tako
strastveno mrze svoj narod? Upravo takva inteligencija usadila je Hrvatima da trebaju šutjeti,
trpjeti i moliti Boga da nam štiti tuđe zakone. Nakon trenutka heroizma u Domovinskom ratu,
Hrvati, potomci najhrabrijih ratnika u Europi, sada izvršavaju volju tuđih političara, ulaguju
se masonskim vlastodršcima i bez pravog narodnog ponosa dopuštaju najveću hrvatsku
sramotu na haaškom sudištu. Bog osuđuje ropstvo, a Hrvati šute na svoje ropstvo. Dok ta
šutnja postaje sve veći grijeh, pitajmo se ima li još Hrvata koji su spremni boriti se i poginuti
za ovakvu Hrvatsku? 134
Dok hrvatska izdajnička inteligencija odgaja i zombizira hrvatski narod, a ona duga
pokorno u zapećku šuti, najubojitije oružje Komiteta 300 su književnici i farizeji. To je ona
umjetnička svita unutarnjih i vanjskih emigranata koja je u vrijeme “Tuđmanovog režima”
“morala napustiti Hrvatsku, ili je vegetirala u raznim inačicama marginalnosti i ekscentara u
Hrvatskoj”. Osjećajući gorčinu u želudcu na bilo kakav spomen hrvatskog domoljublja,
najveći hrvatski herostrati, ne skrivajući žal za Jugoslavijom, za jednim srpskohrvatskim
jezikom, za jednom kulturnom baštinom, za jednom umjetničkom pozornicom, opredijelili su
se isključivo za jedinstvenu tematsku muzu, “pljuvanje” po Hrvatskoj. Procesom detuđma-
nizacije su se “proganjani hrvatski” disidenti slavodobitno vratili na hrvatski kulturni
pijedestal, brčkajući se po Brijunima ili se razmećući svojim kozmopolitizmom po raznim
forumima, festivalima, sajmovima i tribinama (od Štefice Cvek do Bijele vrane). Onih drugih
kulturnjaka koji su se borili za suverenu Hrvatsku, danas Hrvatska više ne treba.
Među masovne jurišnike masonskih stranih tajnih službi (pretežito CIA i MI6) spadaju
tri poluge društva o kojima je već bilo govora, gdje većina sebeljubivih članova nije obično
niti svjesna svog poslanja. To su novoosnovane vjerske sekte, sljedbe i kultovi, milozvučna
civilna društva i udruge, te sve vrste javnih medija. Teško je razlučiti koji je segment
masovnog upliva masonstva najrazorniji na hrvatskog kršćanskog čovjeka. Prva poluga,
bljutave mješavine poganizma, istočnjačkih religija, gnosticizma i ezoterije s abrahamovim
religijama, u vidu često i nakaznih vjerskih vrsta, svojom taktikom “obilaziti od vrata do
vrata” najveća je opasnost za trajni gubitak duše kršćanskog čovjeka. Teško da za takvog
čovjeka ima šanse za povratak na Božji put spasenja. Druga poluga, nevladine udruge i
civilna društva, koja su pod kontrolom i na platnom popisu stranih obavještajnih službi, imaju
malo drugačiju zadaću. One će skrenuti pozornost hrvatskog puka na često i marginalne i
devijantne skupine i događaje, veličajući hedonizam, kvazidemokraciju, “ljudska prava”, a
istovremeno ponižavati i ismijavati domoljublje, tradiciju, kršćanske vrjednote, nacionalne
junake i sl. Čovjek zaražen tim “demokratskim” pobudama izgubit će svaki osjećaj za
kršćanske i nacionalne osjećaje te ili upasti u glib zapadnjačkih “vrjednota” ili se, razočaran u

134
Vjekoslav Lasić: Hrvatski Božići i Uskrsi u tuđini, Grafička škola u Zagrebu, Zagreb, 1998. i Dubravko
Jelčić: 100 krvavih godina, P. I. P. Pavičić, Zagreb, 2005., str. 252.

217
“nepopravljivo i kriminalno” hrvatsko društvo, ušuškati u svoju malodušnost i hrvatsku
šutnju.
Mediji kao glavna masonska poluga imaju najveću moć. Oni ne samo da će poticati,
favorizirati i propagirati prve dvije poluge, već će sustavno zombizirati čitatelje, slušatelje i
gledatelje “svojom istinom”, istinom Antikrista. Do eksplozije istine Antikrista po pravilu
dolazi prigodom najvećih kršćanskih blagdana, kad hrvatske medije zapljusnu valovi magije,
ezoterije, parapsihologije, pa sve do najdevijantnijih hedonističkih predstava i emisija.
Stvarne kršćanske i domoljubne istine tako je sve manje i manje. Ona je zabranjena, zatirana i
najstrože cenzurirana. Istina je postala “govor mržnje”, a najgrublja obmana istine “govor
ljubavi”. Strane tajne službe umrežile su sve važnije hrvatske medije, od “europejskih i
nezavisnih” novinara načinili intelektualne prostitutke, a svaki nacionalni i kršćanski glas
naroda stavljen je u izolirani zakutak. Ljudska prava i sloboda medija postali su fikcija,
podrugljiva poštapalica i floskula. Fenomenologija jednosmjernih ljudskih prava i
jednosmjerne slobode medija je prestrašna. Taj najgrublji despotizam i medijsko mračnjaštvo
koje zatire svaku klicu drugačijeg mišljenja, onog nacionalnog i kršćanskog, i dalje se među
zombiziranim hrvatskim pukom percipira kao jedina istina. Kao demokracija koju nam je kao
najveću civilizacijsku tekovinu darovao ponosni Zapad. O, blažene li prostodušnosti!
Kada je proces duhovne i materijalne kolonizacije u svakoj zemlji zahvaćenoj
doktrinarnim promjenama završen, izabranici više ne moraju putem tajnih službi financirati i
potpomagati sve te domaće izdajničke pripomoćne poluge. Očito je i Hrvatska na kraju tog
procesa. Mnoge svjetske filantropske zaklade, nakon što su mnogobrojne udruge i društva
završile “prljavi posao”, povukle su se iz Hrvatske. Te udruge, ili bolje reći nedodirljiva
elitna društva, koja su nakon rashrvaćenja Hrvatske postale sami sebi svrha, pronašle se
novog financijera. Logično je, da je to sada podanička vlada Republike Hrvatske, koja ima
dužnost da ih financira (samo od igara na sreću godišnje poklanja preko 300 milijuna kuna), a
nema pravo ni pitati kuda idu poklonjeni novci.
U medijima se također opaža znakovita promjena jer su i medijski janjičari odradili
posao. Sada više ne mogu pisati i izvještavati o zatucanoj i nacionalističkoj Tuđmanovoj
Hrvatskoj, o nedemokratskoj vlasti, o neeuropskim političarima, o kočničarima slobodnog
tržišta, o buntu hrvatskih branitelja itd., jer svega toga nema. Ostale su još jedino kritike
hrvatskih biskupa te Thompsonovi koncerti na kojima uzaludno mikroskopski pokušavaju
pronaći crnu košulju ili kapu, što je sve skupa oskudno u “hranidbenom lancu” tih strvinara.
A kada toga nema, nema više ni “zanimljivih” štiva ni priloga, a onda nema niti posla za sve.
Tim više postaje problem ako se zbog pomanjkanja zanimljivih tema poseže za izvješćima o
nečemu što nije dozvoljeno. Odjedanput se pila okrenula naopako, novinari počinju štrajkati i
boriti se za “ljudska prava”. Zanimljivo je bilo gledati te očajnike kako psalmodiraju ispred
Novinarskog doma 10. prosinca 2009. godine, na Međunarodni dan ljudskih prava, odnosno
na obljetnicu UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima. Protiv koga oni štrajkaju? Protiv
onih kojima su dva desetljeća poput pasa lizali noge. Za koja ljudska prava? Za ona koja su
gnusno i bezobzirno zatirali, bezočno lažući i klevećući sve ono što je nacionalno i kršćansko.
Kao odbačene stare prostitutke iskorišteni su, izvršili su odlično posao i sada mogu otići.
Teško da će većina njih uopće shvatiti da kada se u potpunosti “demokratizira” i globalizira
društvo, drugim riječima kada sva vlast, sva materijalna dobra i sve kulturne i javne
institucije budu u rukama Komiteta 300, da će tada jedinstvena svjetska država pokazati svu
svoju moć. Kada se u tranziciji pojam marksizma zamijenio liberalizmom, demokracija
otvorenim tržištem i globalizacijom (odnosno Novim svjetskim poretkom), a oslobađanje od
komunističkog terora vojnom okupacijom NATO saveza, tada na kraju procesa, baš kako je
to opisao i John Coleman, slijedi apsolutna kontrola svakog pojedinca, najgrublja despotska
hegemonija jačeg nad slabijim, odnosno nadvlast masonske transverzale Washington-

218
London-Jeruzalem nad čitavim svijetom. Slučaj hrvatskih novinara samo je jedna mala
međufaza, ali jasni znak da se približava kraljevstvo Antikrista.

Ropska Hrvatska

Detuđmanizacija se najrazornije pokazala u kolonizaciji hrvatske ekonomije. Rigidnim

Friedmanovim modelom slobodnog tržišta u kojemu nije bilo milosti ni ikakve tolerancije za
hrvatskog proizvođača, slabašno hrvatsko gospodarstvo upustilo se u utakmicu s globalnim
svjetskim igračima u kojoj je unaprijed poznat pobjednik. Beskoncepcijska hrvatska ekono-
mija oslonila se jedino na nametnutu pogubnu orijentaciju, odnosno na uvoz svega i svačega
od onih koji su, ako ni zbog čega drugoga onda zbog nasljednog političkog sustava, bolje
proizvodili od hrvatskih proizvođača. Ništa se više nije isplatilo proizvoditi u Hrvatskoj te se
vanjski dug nakon Tuđmana s cca osam milijardi dolara popeo na vrtoglavih gotovo pedeset
milijardi dolara. Pored enormnog vanjskog duga i stotine tisuća nezaposlenih, strani
bankarski klasteri za manje od dvanaest milijardi dolara postaju vlasnici obezvrijeđenih
hrvatskih banaka.
Lakovjerni sluganski hrvatski političari koji Zapad doživljavaju kao ideal njihovog
životnog bitka, zasljepljeni “demokratskim standardima” toga svijeta, širom su otvorili vrata
svjetskim grabežljivcima i ispružili ruku. To su isti oni političari, ili njihovi biološki sljednici,
koji su pred četrdesetak godina ugušili slobodarsko Hrvatsko proljeće, oni koji su pred
dvadeset godina napustili sabornicu kada se izglasavala hrvatska neovisnost i sloboda, oni
koji su zagovarali reformu neke nove Jugoslavije, oni koji su poraženi u Domovinskom ratu,
oni kojima nije mrska politička asocijacija Zapadnog Balkana, oni koji čim prije žele hrvatski
suverenitet zamijeniti onime u Brusselu, odnosno u Washingtonu i Londonu.
Kako je napredni Zapad reagirao na ispruženu i molećivu ruku? Posprdno, pošto se on
već davno odrekao svojeg kršćanskog bitka i prigrlio civilizaciju smrti i mržnje. Iako taj
Zapadnjak duboko u sebi možda i zavidi Hrvatima, “zaostalim primitivcima” koji još donekle
idu u Crkvu na Svetu misu i stoga još imaju Božje milosti zbog koje se i dalje naglašavaju
obiteljske i tradicijske vrjednote, on baš zato želi Hrvatsku podrediti svojim standardima.
Stoga je imao i dodatni motiv da se pomoću lakomislenih hrvatskih političara Hrvatska
pokori u državu dužničkog ropstva. Upravo kao što su napredni Zapadnjaci na banalan način
prevarili Indijance blještavim ogledalcima, staklenim nakitom i “vatrenom vodom”, na isti
način su prevarili i hrvatski narod. Američki domorodci prodali su svoju zemlju za tričarije, a
kada su uvidjeli da su prevareni i da su ostali bez ičega bilo je već prekasno. Biološki su
istrijebljeni. Zar ista sudbina čeka i Hrvate? 135
U tom nemilosrdnom konceptu neoliberalnog tržišta nužno dolazi do dobitnika i
gubitnika. Dobitnici su strane multinacionalne kompanije, a gubitnici domaći
gospodarstvenici. Pored toga neoliberalni model slobodnog tržišta opravdava nejednakost
među ljudima jer potiče ekonomski rast. Ekonomski rast i bogaćenje svjetskih oligarha više
ne prati socijalna prava zaposlenika pa jaz između ekonomskog i socijalnog postaje sve
dublji. Sve je manje bezobzirno bogatih, a sve više osiromašenog sloja društva, što samo
opravdava tvrdnju o ubrzanom hodu prema jedinstvenoj svjetskoj državi pod vodstvom ma-
sonsko-judejskih oligarha. Na samom vrhu te hijerarhijske piramide upravlja najuži krug
“prosvijetljenih” okultista, Sotoninih svećenika.

135
Marko Francišković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 259.

219
 Završna faza tog procesa svakako je i inscenirana svjetska ekonomska kriza 2009.
godine. Svjesno se urušio sustav kontrole bankarskog sustava da se izazove kaos. Prva zadaća
tog kaosa je u potpunosti slomiti domaću ekonomiju svake države. Druga faza je ne dozvoliti
državama da putem protekcionizma ili drugim metodama reagiraju i tako pokušaju spasiti
gospodarstvo. U trećoj fazi, kada vlade država više ništa ne mogu učiniti, stupa na scenu
restauracija gospodarstva u režiji svjetskih masonskih oligarha. Za Hrvatsku to konkretno
znači izuzeti iz državnog ili privatnog domaćeg vlasništva sav strateški gospodarski
potencijal. Naftna industrija je već u stranom vlasništvu, slijede poljoprivredni potencijali,
prehrambena industrija (npr. Podravka), energetika, zrakoplovna kompanija, turističke tvrtke,
brodogradnja, željeznice, trgovinski lanci (npr. Pevec) te poglavito preostale farmaceutske
industrije. Na kraju će doći na red ono što je i najvrjednije, ekološki potencijali Hrvatske
kakve nema niti jedna zemlja Europe: tisuće otoka, bogate zalihe pitke vode, kraška polja,
jezera i rijeke, ekološki čiste šume, plodno i nezagađeno zemljište na čijim prostorima živi
dvadeset i devet biljnih i životinjskih endema itd.

220
 IV. New Age

Čovječanstvo na raskrižju

Povijesna ljudska drama približava se svom završetku. Ludilo Antikristovih izabranika

nezaustavljivo ju vodi krajnjem uništenju. Hoće li će se rasplet ljudske povijesti stvaranjem
Novog svjetskog poretka odgoditi na neko vrijeme zavisi od nekoliko činjenica. Prvi faktor je
Rusija. Četvrtim svjetskim ratom (tzv. ratom protiv terorizma) u režiji američkih jastrebova,
princa tame Richarda Perlea i Donalda Rumsfelda, Rusija je opojasana stotinama vojnih baza,
koje su raspoređene od zemalja bivšeg Sovjetskog bloka, Balkanskih zemalja, srednje i
istočne Azije, sve do Japana (samo je u Iraku četrnaest stalnih vojnih baza). Prema podatcima
Pentagona, SAD su do 2007. godine imale potpisane sporazume s devedeset i tri vazalne
države koje im dragovoljno ustupaju svoj teritorij za instaliranje ubojitih raketnih sustava.
Rusija je na raskrižju. Ući u sukob u kojemu se predviđa potpuna eutanazija ruskog
naroda, poput sužničkog njemačkog naroda nakon Drugog svjetskog rata, ili se ponovo
pokoriti judeo-masonskim oligarsima? Veliki majstor Henry Kissinger nije ostavio druge
mogućnosti, rekavši: “Istodobno se ruskom vodstvu ne smje prepustiti upravljanje
interesnom sferom koju carevi i njihovi komesari žele stvoriti oko nepreglednih ruskih
granica već 300 godina. Želi li Rusija postati ozbiljan partner u izgradnji novoga svjetskog
poretka, mora biti spremna na disciplinu i ponašanje u skladu s međunarodnim pravilima, a
ne samo na koristi koje proizlaze iz takva položaja.” Postoji i treća mogućnost (možda je
najzlokobnija pošto se stvara dojam pomirbe dva suprotstavljena pola) koja se jasno može
naslutiti iz zadnjih pomirbenih izjava Dmitrija Medvedeva i Vladimira Putina. Uklopiti se s
domaćim oligarsima u jedno tkivo piramidalnog ustroja trinaestog plemena Izraela. Najbolji
dokaz tomu je dobivanje koncesija u prosincu 2009. godine ruskog energetskog diva
Gazproma na najizdašnijim naftnim bušotinama u Iraku. Za javnost se taj potez zamaskirao
dobivenim poslom na međunarodnoj licitaciji, iako je očito da je sve ranije već dogovoreno.
Rusija će svakako znati uzvratiti.
Može li na odgodu stvaranja Novog svjetskog poretka utjecati katolička Latinska
Amerika? U zemljama prvih laboratorija šok terapije nastala je pobuna protiv surovog
neoliberalizma, odnosno protiv gospodara svijeta. Brazil, godinama okovan golemim dugom
prema Washingtonu, odbio je sklopiti novi sporazum s MMF-om. Venezuela, predvođena
Hugom Chavezom i njegovim Socijalizmom za 21. stoljeće, ne samo da se povukla iz MMF-
a, već i iz Svjetske banke. Isti primjer slijedi negdašnji “uzorni učenik” masonskih oligarha
Argentina, zatim Nikaragva, Urugvaj, Ekvador, Bolivija... Do 2005. godine Južna Amerika
otplatila je 80 % vanjskog duga iz portfelja MMF-a. Ta preobrazba nadišla je područje Južne
Amerike, tako da je u samo tri godine količina zajmova MMF-a pala s 81 milijarde na 11,8
milijardi dolara. Odgovor vladara svijeta stiže u obliku svjetske krize i recesije 2009. godine.
Kako izdržati dalje? 136
Može li se očekivati preokret u središtu svijeta, u dekristijaniziranoj Europi? Je li uopće
nešto ostalo od kršćanskog europskog srednjovjekovlja? Prekretnica je bila užasna u doba
francuskog kralja Luja XIV. Umjesto da na svoj stijeg ugravira znak Srca Isusova kako mu je
namijenio Krist, nekromant i mag Luj XIV. ugravirao je pogansko božanstvo, Sunce.
Slijedila je masonska pobuna u vidu Francuske revolucije gdje francuski povjesnik, fiziokrat i

136
Naomi Klein: Doktrina šoka, Posebna izdanja, Zagreb, 2008., str. 440. i 449.

221
demonijak Voltaire preuzima ulogu “vrhovnog svećenika”, a Iluminantna revolucija duhovno
upropaštava, ne samo Francusku, već gotovo čitavu Europu. Danas je poganska kultura
preplavila Europu, u vidu konzumerizma, nihilizma, hedonizma i svakojakih nastranosti, pod
budnom prismotrom masonskih okultista koji žele Europu vratiti u pretkršćansko vrijeme.
Stoga projekt Europske Unije nije samo politički projekt stvaranja jedne međudržave do
završnog masonskog koncepta “jednosvjetske države”, on nije samo gospodarski i financijski
projekt okrupnjavanja svjetskog bogatstva u ruke judeo-masnskih oligarha (Središnja banka
Europske Unije ESB već je sada pod patronatom Svjetske središnje banke), već je to
poglavito religijski projekt.
Masonstvo nije samo nadomjestak raznih deista, agnostika i okultista za religiju, već je
to religija Antikrista. Zato treba biti krajnje oprezan u svim dijalozima između Svete Stolice i
masonstva koji se danas vode glede društveno-kulturnih pitanja, zajedničkih vrjednota, borbi
u obrani života, dostojanstva ljudske osobe, zaštiti i očuvanju okoliša itd. Implementacija tih
dogovora na nižim razinama Katoličke crkve može biti pogubna jer su mnogi modernistički
svećenici, zahvaćeni masonskim laicizmom koji želi vjeru zatvoriti unutar hramskih zidina,
pokleknuli pred onima koji nose maske na licu. Postali su bogataši iz Evanđelja koji pred
vratima ne vide siromaha Lazara te prosjak postaje zanimljiviji psima nego bogatašu. Crkva
mora biti svjesna da u tim dijalozima, koje je potvrdio Giuseppe Ferrari, nacionalni tajnik
Skupine za istraživanje i socijalno-vjersku komunikaciju Svete Stolice, ima posla s onima koji
imaju golemu moć u svim porama ljudskog društva, onima koji teško sakrivaju mržnju prema
Crkvi, onima koji će stalno poticati Crkvu na ukidanje celibata, ređenje ženskih svećenika,
odobravanje homoseksualnosti, prihvaćanje razvoda braka i abortusa, i sl.
Sotonin dim ušao je u napukline Crkve. Crkvi u Europi ponestaje one prvobitne snage iz
ranokršćanskog vremena kada su svi sotonini napadi bili nedjelotvorni. U današnjem vre-
menu kada se Crkvu optužuje raznim podmetanjima razorne medijske manipulacije, čini se
da Crkva gubi bitku s Antikristovom crkvom. Od Drugog vatikanskog koncila preko 100.000
svećenika, bogoslova i sjemeništaraca napustilo je Crkvu u Europi. U sivilu kulturološke
zamagljenosti, sotonini apostoli stvorili su “kult materije” i religioznost zlatnog teleta, a
ljudska potreba za Božjom riječi sve je manja. Velebna crkvena zdanja zjape prazna, osobito
na sjeveru protestantske Europe. Tu likuju masonski okultisti, otkupljujući crkvenu imovinu,
te od crkvenih zdanja stvaraju skladišta, trgovine i restorane, a posebice im je zadovoljstvo
ako ih pretvore u kockarnice, disko-klubove, javne kuće ili čak, nije nepoznat slučaj, i u so-
tonine crkve, gdje zadržavajući crkveni oltar, sada na njemu sotonisti obnašaju obrede crnih
misa.
Sveta Stolica je jedina duhovna vertikala u masonskoj Europi i treba biti oslonac i
ostalim kršćanskim crkvama koje trebaju odbaciti svoje pragmatične i partikularne interese i
slijediti njen put. Protestantske crkve postale su nažalost sraslo tkivo s okultnim masonstvom.
Za nadati se da će oni protestantski pastori koji još nisu upali u zamku masonskog lucifer-
izma odbaciti zablude augustinskog redovnika Martina Luthera, koji je u trenutcima
melankolične krize i tjeskobnog straha od spasenja krenuo u pogrešnom smjeru, te se sa svo-
jim župljanima vratiti u okrilje Vatikana. Osim toga nužno je približavanje Pravoslavnih
crkava s Katoličkom crkvom, poglavito što između tih Crkava nema nikakve dogmatske
razlike, već samo različito teološko tumačenje odnosa Duha Svetoga s Ocem i Sinom. Budući
da su Pravoslavne crkve autokefalne Crkve, koje nemaju jednog čvrstog duhovnog
općesvjetskog uporišta, često su pojedine od njih pod utjecajem državnih poglavara služile
hegemonističkoj politici te zemlje ili bile duboko nagrižene masonskim utjecajem. Nakon
Drugog vatikanskog koncila mnoge su se Pravoslavne crkve počele približavati Svetoj
Stolici, kao što su se i jasnije distancirale od masonskog utjecaja. Pobijediti masonsku neman

222
može samo ujedinjena kršćanska Europa, stoga je nakon obraćenja ruskog naroda najnužnije
približavanje Vatikana s neformalnim središtem pravoslavnog svijeta, Moskvom.
Zanimljivo je čuti mišljenje današnjeg najmoćnijeg masona s područja bivše Jugoslavije,
Dragutina Zagorca, glede odnosa Pravoslavnih crkava prema masonstvu. Zagorac je srpski
komander Vrhovnog savjeta škotskog reda, mason najvišeg 33. stupnja, utemeljitelj srpskog
Templarskog reda. U civilnom životu vlasnik je Neoplastike, osnivač Unije poslodavaca u
Srbiji, počasni je građanin SAD-a i savezne države Georgije. O odnosu pravoslavnih crkava
prema masonstvu, Zagorac ustvari daje vrlo precizan i točan odgovor: “Pravoslavne crkve
nemaju jedinstveno odlučivanje ni o pitanju odnosa prema slobodnom zidarstvu. Osim
relativno neblagonaklonog stava dijelova Grčke pravoslavne crkve (ziloti, esfigmenci) prema
slobodnom zidarstvu, ostale su pravoslavne crkve tolerantne. Od vremena Drugog
vatikanskog koncila pojedini svećenici pravoslavnih crkava, pojavljuju se s osudama
slobodnog zidarstva, najčešće s argumentacijom koju je upotrebljavala i još uvijek
funkcionalno upotrebljava Rimokatolička crkva. Ovi militantni, ali malobrojni zagovornici
čistoće pravoslavne vjere smatraju da je masonstvo religija, i to crkva Antikrista, što izaziva
njihovu osudu. No, masona svećenika i vladika SPC-a ima i danas.” Znakovito je da se
Zagorac uopće nije trudio da opovrgne mišljenje tih “malobrojnih zagovornika čistoće
pravoslavlja”, kako ih je sam nazvao.
Tko može započeti novu evangelizaciju Europe, pošto je slika Europe zrcalo čitavog
svijeta? Sasvim sigurno, Poljska je propustila sjajnu prigodu, naivno se uvukavši u klopku
nekršćanskog modernog svijeta te se i sama dekristijanizirala. Može li to učiniti uškopljena
Njemačka koja dosad nije imala šanse da se razvije u jednu potentnu naciju? Vraćanjem
Njemačke kršćanskim korijenima osnažio bi se kršćanski koridor prema preobraćenom
ruskom narodu. Sasvim sigurno na kršćanskim vrjednotama izbjegla bi se povijesna
podozrivost između ta dva naroda, što bi prouzročilo i okupljanje drugih naroda između njih
u jedinstvenu kršćansku vrstu. S obzirom da se užurbano radi na najvažnijoj Božjoj
transverzali Vatikan-Moskva, koja i linijski prolazi kroz Hrvatsku, koridorom između
Njemačke i Rusije čitava bi se srednja Europa ponovo evangelizirala. Na taj način dalo bi se i
šanse Francuskoj da doživi veliko preobraženje, zemlji u kojoj je ciljano stvoreno žarište
sukoba na vjerskoj, etničkoj i rasnoj osnovi, kao tobože sukob islamskog fundamentalizma sa
kršćanstvom, a ustvari sukob neiskvarene islamske religije s masonstvom. Njemačku u
svakom slučaju netko mora pogurati, a možda to bude i mala Hrvatska ulaskom u EU-u. 137
Snagu hrvatskog kršćanskog bitka dobro poznaje svjetsko masonstvo. Upravo na
sjecištu dviju žila kucavica u Hrvatskoj, Božjoj od Rima do Moskve, i protubožjoj od
Washingtona preko Londona do Jeruzalema, odlučivat će se o sudbini Europe. Da bi se
izbjegao neizvjesni ishod daljnjeg tijeka ljudske povijesti, onemogućilo Božje povezivanje
Vatikana i Moskve, izgradnja kršćanskog mosta između Njemačke i Rusije te onemogućilo
bilo kakav prodor Njemačke preko Hrvatske na Istok, trinaesto pleme Izraela povlači lucidnu
sveopću podvalu. Rješava se omraženog i već prozrenog bushizma i dovodi na vlast u SAD-u
svog “lutka na koncu”, Obamu, pomoću kojega će Medvedeva i Putina uvesti u svoje
kraljevstvo prosvijetljenih.

137
Marko Francišković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 698. i 715.- 717.

223
Chicago boy Obama

Moć medija i dirigirane propagande je beskonačna. Jednostavno fascinira, planetarni

uspon anonimnog marginalca Baracka Obame od njegovog prvog poziva na sastanak tajne
svjetske vlade Bilderberg 2008. godine do opskurne Nobelove nagrade za mir 2009. godine.
Kako su američki neokonzervativci ugurali jednog od lošijih studenata prestižnog sveučilišta
Yale, Georga W. Busha, na mjesto predsjednika SAD-a kako bi stvarao svjetske probleme,
tako su doveli i jednog Chicago boga Obamu da stvori svjetsku percepciju rješavanja proble-
ma. Umjesto bahatog prethodnika, milijuni Amerikanaca su u tom karizmatičnom kenijskom
izdanku vidjeli spas za svoju naciju. Spas je vidio i čitavi svijet. Obmana je bila prestrašna!
Ustvari je čitav sustav moći ostao netaknut. Urušavanje bankarskog sustava nije se dogodio
slučajno. Svjesno su se podcjenjivali rizici, nemilice se dijelili krediti nepostojećim novcem,
direktori dobivali goleme bonuse za plasiranje kredita, da bi sve završilo u “crnoj rupi”. Čim
Federalne rezerve SAD-a zakašlju čitav svijet dobije upalu pluća, tako kriza i recesija zah-
vaćaju čitav svijet. A tko će biti spasitelji? Učenici Miltona Friedmana, ideolozi sumanutog
slobodnog tržišta i terapije šoka i kaosa, pripadnici Čikaške škole (Chicago School of
Economics).
Obljubljeni Obama najveća je podvala i manipulacija čitavim svijetom američkog judeo-
masonstva na čelu s cionističkim magom Henryjem Kissingerom. Dovesti na čelo SAD-a
osobu dječačkog lica, ustvari najvećeg prevaranta i varalicu koji je čitavo predizborno
vrijeme govorio o nekakvim promjenama, a ni jednom riječju nije rekao o kakvim je
promjenama riječ? Začuđujuće, nitko ga nije ni pitao o kakvim promjenama govori. Jasno da
se promjene nisu dogodile. Na čelu Federalnih rezervi koje su u listopadu 2008. godine
usisale u financijski sustav SAD-a 700 milijardi dolara, a do kraja 2009. godine potrošile više
od tri bilijuna dolara, ostao je okorjeli neokonzervativac Ben Bernanke.
Šef Kabineta Bijele kuće (Obamin “dušobrižnik”) postao je kongresnik cionist Rahm
Emanuel, bivši savjetnik Billa Clintona i vodeći financijski stručnjak Čikaške škole. Rahm
Emanuel, zvani Rhambo, sin je jeruzalemskog pedijatra Benjamina Emanuela, člana
militantne cionističke organizacije Igun, koja je sijala teror i smrt nad palestinskim narodom.
Rahm Emanuel ostao je upamćen i kao investicijski bankar na Wasserstein Perellu, kada se
javno zalagao te 1991. godine dao gnusnu izjavu da se radioaktivni otpad odlaže u zemljama
Trećeg svijeta, pošto je tamo naknada za smrtnost puno manja nego u zemljama Zapada. Za
Hrvatsku je puno važnije da je Rahm Emanuel veliki prijatelj Srba, član je kongresnog
odbora za prijateljske veze sa Srbijom, a bio je i inicijator rezolucije kojom se odaje počast
ubijenom srbijanskom premijeru Zoranu Đinđiću, itd.
Budući da i sam Barack Obama pripada najnehumanijoj svjetskoj ekonomskoj
asocijaciji, Čikaškoj školi, u Predsjedničkom savjetničkom timu okupili su se i drugi
financijski eksperti i nobelovci Čikaške škole, odnosno najveći svjetski manipulatori i
kriminalci, Austan Goolsbee, Richard Thaler, James Heckman itd. Rahm Emanuel u tom
društvu ima ulogu mesije. On piše sve Obamine govore, što je vrlo lako zapaziti na
dalekovidnicama jer Obama nikada ne gleda u kameru, već vidno čita u napisani tekst kraj
kamere, odnosno ono što mu je Emanuel napisao. Iako su gledatelji to prozreli te ga već
nazivaju predsjednik blesimetar, poglavito nakon komične dogodovštine prigodom susreta s
irskim predsjednikom kada je Obama greškom čitao tekst namijenjen Ircu, zasigurno većina
njih nikada neće prozreti onu jedinu bitnu podvalu, podvalu podaničke uloge američkih
predsjednika. Jer velevlast SAD-a nalazi se negdje drugdje, na vrhu obeliska u Washingtonu
DC, u odajama masonskog Velikog vijeća škotskog obreda.
Valja se podsjetiti Obaminog spektakularnog predizbornog skupa u kolovozu 2008.
godine na stadionu Invesco Field u Denveru kad je Barack Obama održao svoj prvi govor kao

224
kandidat Demokratske stranke. Mnogi su se iznenadili zašto počinje, i zašto tako
veličanstveno, baš u Denveru? Osim toga, pitajmo se, ima li Denver nešto zajedničko s
državama bivše Jugoslavije? Denver je bastion masonstva, ne samo Colorada, već i središnjih
SAD, a masonske otvorene poruke mogu se vidjeti na slikama internacionalnog Denverskog
aerodroma. Čitav aerodrom je oslikan masonskim muralima, a jedan golemi mural je
posebice znakovit. Na slici su prikazana djeca iz zemalja bivše Jugoslavije, obučena u
narodne nošnje (hrvatska, slovenska, srpska, bosanska), kako u rukama drže automatske
puške, mačeve i drugo oružje, omotano nacionalnim zastavama (hrvatska i
bosanskohercegovačka su još prvobitne zastave). Razdragana djeca, plešući kolo, oružje sa
zastavama predaju jednom crncu i crnkinji. Možda to nekima izaziva zaprepaštenje, ali na
slici naslikanoj pred gotovo dvadeset godina, crnac i crnkinja nedvojbeno podsjećaju na
Baracka Obamu i njegovu suprugu. Poruka masonskog murala je očita, završno ustrojstvo
zemalja bivše Jugoslavije riješit će se u Obaminom vremenu. Slika govori još nešto. Ništa se
u svijetu ne događa slučajno. Baš ništa!

Hrvatski fenomeni

Jesmo li željeli tako poniženu, rasprodanu i tuđu Hrvatsku? Hrvatsku bez dostojanstva i
ponosa. Hrvatsku bez vlade i vladara, kojom upravljaju “prosvjećenici” iz Brussela. To je ta
naša posrnula Hrvatska sa 88 % deklariranih katolika i sa zasigurno toliko domoljuba,
Hrvatska prepuna afera o kriminalu i korupcijama, potplaćenih i nezadovoljnih djelatnika i
stotina tisuća nezaposlenih. Osim toga Hrvatska je moralno i duhovno slomljena, bez vjere u
bolje sutra, bez dostojanstva, ponosa i prkosa. Percepcija hrvatskog građanina o stanju u
zemlji je neobećavajuća, krajnje dramatična, gotovo klaustrofobična. Zar baš takvu
malodušnu, osiromašenu, neenergičnu i nehrvatsku Hrvatsku nisu željeli gospodari “života i
smrti” kako bi si osigurali bezbožnu transverzalu od Londona prema Bliskom istoku? Željeli,
pomno radili na tome i dobili je. Hrvatske vrjednote su osramoćene, istina je postala
jednosmjerna, a dobro i zlo se izvitoperilo.
Zato nije čudno što i dalje Hrvatskom psalmodiraju crvene aveti prošlosti (Slavko
Goldstein, Ivan Fumić, Filip Erceg, Joža Horvat, Svetozar Livada i dr.) koji su zaduženi da
permanentno svojim sumanutim i gnusnim izjavama optužuju Katoličku crkvu, pričem jedan
od njih, Erceg, izjavljuje da je Katolička crkva stvorila ustaše te da su stoga ustaše zadojeni
katoličkim fundamentalizmom vodili vjerski rat, okrutniji od nacizma i fašizma. Nije čudno
što i dalje partizanski zločinci sa Križnog puta, Ivica Frizir, Stjepan Hršak, Milka Planine i
dr. lagodno obitavaju u svojim vilama ne obazirući se na kaznene prijave Centra za
istraživanje komunističkih zločina, dok je za njihovog vršnjaka Milivoja Ašnera, koji je
tijekom 1941.-1942. obnašao dužnost predstojnika redarstva NDH-a u Požegi, Republika
Hrvatska zatražila izručenje iz Klagenfurta. Nije čudo što su srpski odmetnici, Vojislav
Stanimirović, Ratko Gajica, Veljko Džakula, Rade Leskovac i dr., danas na vlasti u
Hrvatskoj, dok su mnogi hrvatski generali i branitelji osuđeni za ratne zločine. Nije čudo što
se najvećem hrvatskom glazbeniku, domoljubu i bogoljubu, Marku Perkoviću Thompsonu,
zabranjuje nastup u Puli, što ga mnogi poput Ive Golsteina i Denisa Latina proglašavaju
propagatorom ustaštva, što njegovu pobjedničku pjesmu na HRT-ovom Evergrinu, Zaustavi
se vjetre, izbezumljena televizijska svita nije dozvolila Ivani Vrdoljak, Vanni, ponovo
maestralno otpjevati, niti je Vanni čestitala, niti darovala cvijeće, već žurno završila emisiju,
itd.; dok će istovremeno Lepa Brena koja je u srpskoj uniformi bodrila četnike na bojištu,
Rade Šerbeđžija koji je samodopadno obilazio razrušeni Vukovar, Bajaga koji je dan uoči
Oluje u Kninu sokolio martićevce, biti u Hrvatskoj dočekani sa svim počastima.

225
 Prepuno je tih hrvatskih fenomena i paradoksa. Zatrovana rana se sve više gnoji.
Međutim, nije samo krivac hrvatskih apsurda izmreženo masonstvo, nevidljivo za običnog
čovjeka, koje se pomoću svojih sluganskih namjesnika instaliralo u svaku česticu hrvatske
svakodnevnice. Kriv je i bogobojazni i ratnički hrvatski narod koji nije naučio živjeti u
vlastitoj slobodi i u vlastitoj državi. Hrvatski narod kao narod vojnika i umjetnika idealizirao
je stanovit umjetnički prezir prema sofisteriji politike, kao nečega prljavog i nemoralnog. U
njemu se ukorijenilo nepovjerenje prema vlasti, nagodbenjaštvo prema neprijatelju,
nesolidarnost prema zajednici, optuživanje drugoga za sve zlo koje ga je snašlo te vječna
težnja za onime čega se nema. Politički mentalitet Hrvata je državotvorstvo, a ne politika, a
otuda i proizlazi urođena individualna svijest, a ne kolektivna. Stoga je bilo i lakše naučiti taj
narod da trpi sam u sebi, da se tuđemu divi, a sebe podcjenjuje.
Svakako mu je najveća mana diskontinuitet, minimalizam, napuštanje ideala,
lakovjernost, zaboravnost i naivnost. Jer da nije tako ne bi slušao podaničku političku i
medijsku manjinu kojoj je osnovni zadatak proizvoditi kaos, nezadovoljstvo i najdublju
apatiju kod hrvatskog čovjeka. Ne smije se vjerovati ciljanim informacijama kako kod nas
ništa ne valja, kako u Hrvatskim tvrtkama gospodari lopovluk i kriminal, kako Hrvatskom
vladaju neznalice, kako za tu zemlju ne postoji druga alternativa izuzev EU. Svakako
kriminala ima u Hrvatskoj, ali čak ne više nego u dičnim zemljama Zapada, ali on se u Hrvat-
skoj udarno naglašava i kada postoji samo sumnja. Svakako hrvatski sluganski političari vode
zemlju u pogrešnom smjeru, ali tko ih je izabrao? Najstrašnije je što oni misle da drugačije
niti ne mogu. Ako nam je poznato da je Hrvatska neželjeno čedo za masonski Zapad, pa ako i
pored toga svi političari svejedno žude tom Zapadu, kako onda drugačije?
Najstrašnije je bilo slušati kandidate za predsjednika Republike Hrvatske tijekom
predizborne kampanje 2009-2010. godine. Gotovo su svi oni obećavali hrvatskom puku da će
biti novi Stjepan Mesić te da Hrvatska nema druge alternative osim puta u uljuđenu Europsku
Uniju. Izuzev prof. dr. Miroslava Tuđmana koji je odrješito rekao da Hrvatska ima i druge
mogućnosti da krene i alternativnim putem koji u javnosti slovi kao neostvariv, opasan i
samoubilački, većina njih su bili Mesićevi klonovi, uz određene varijacije i floskule pojedinih
od njih (kako bi se valjda dopali hrvatskim braniteljima ili državotvornim Hrvatima) kako
žele ponosno zakoračiti u tu političku tvorevinu. Besmislje. Normalno da je zbog toga prof.
Tuđmanu medijsko-politička mašinerija namijenila zanemarivu minutažu u javnosti, a
poglavito ga izostavljajući kao ozbiljnog kandidata iz ciljanih anketa. Ankete imaju
neslućenu moć jer percepcija je kod mnogih glasača da ako njihov kandidat prema anketama
ima minimalnu šansu za uspjeh, bolje je onda dati glas nekom sličnom njemu. Ciljane ankete
su prije deset godina i dovele Mesića na mjesto predsjednika, samo njemu su bile dirigirano
naklonjene. Hrvatska je propustila prigodu da dobije svoga “drugog” predsjednika i
državnika. Mesićev “klon” sjeo je na hrvatski tron.
Dolazak Mesićevog “klona” Ive Josipovića na mjesto predsjednika Republike Hrvatske
vjerna je preslika negdašnjeg dolaska Stjepana Mesića. Ne samo da su ciljane ankete od
samog početka bile naklonjene Josipoviću, već je čitava političko-medijska podanička
vrhuška zdušno stala uz tog agnostika. Analizirajući tijek političkog događanja u Hrvatskoj
tijekom 2009. godine potpuno je jasno da su sve važnije političke konce povlačili strani centri
moći, odnosno vladari svijeta putem svojih političkih tajnovitih ekspozitura. Razotkrila se
ostavka “paunastog srebreljubca” Sanadera, koji za kaznu postaje najomraženiji lik u
Hrvatskoj. Razotkrila se i “nemoguća misija”, kanditura dr. Andrije Hebranga za pred-
sjednika Republike Hrvatske kao i njegovih protunožaca Nadana Vidoševića i Dragana
Primorca. No, ni to nije bilo dosta. Da bi bila sigurna pobjeda čovjeka koji je godinu dana
odgajan za funkciju predsjednika, “pedro” Sanader morao se još jednom pojaviti, kako bi se
tog “bezumnika” odmah povezalo s Josipovićevim protukandidatom Milanom Bandićem.

226
Epilog je zastrašujuć. Hrvatskog “lutka na koncu” gospodara “života i smrti”, hrvatskog
umiljatog i obljubljenog “Obamu” hrvatski katolički puk bira za predsjednika.
Osim toga dvije najjače političke stranke, HDZ i SDP (za prostodušni hrvatski puk
naoko suprotstavljene), stvaraju po naredbi svojih mecena čvrsti savez. Jedna je dobila svog
predsjednika, a drugoj će biti omogućeno da “uspješno vlada” još neko vrijeme. Jedna i druga
će se riješiti svojih disidenata i neistomišljenika i postati još bljedunjaviji podložnik i slugan
vladara svijeta. U najkritičnijem povijesnom periodu Hrvatskom doslovno upravljaju dva
brata blizanca, odnosno poganski bog Janus. Možda stoga i vizija izabranog predsjednika o
dolasku “svjetla” u Hrvatsku nije nimalo bezazlena. Jer ne zaboravimo, anđeo svjetla bio je
Lucifer koji je i danas “svjetlonoša” i najsvjetliji mit jedne pobune, pošto je svojim padom
izgubio samo milost Božju, ali ne i svoju narav i moć koja nadkriljuje i sve dobre anđele na
Nebu. To je pobuna masonskih kabalista, okultista i spiritista, ali i deista i agnostika, koji
vjerujući da će u sveopćem gibanju sukoba i reakcija nastati usporedni slom kršćanstva i
ateizma, na čijim će razvalinama niknuti luciferijanstvo.

Križ u Hrvata

Zadnji zadatak bivšeg predsjednika bio je pokrenuti deevangelizaciju hrvatskog

katoličkog čovjeka, ukloniti mu Križ, simbol Krista, vjere i spasenja, iz javnog života. Pod
izlikom istosmjernih “ljudskih prava”, navodnog vrijeđanja dostojanstva nekršćanskih
vjernika (Predsjednik Mešihata I. Z. u Zagrebu muftija Ševko Omerbašić izričito je naglasio
da islamskim vjernicima ne smeta križ u javnim ustanovama. Poznato je kome smeta!),
bezbožnog predsjednika u hipu su slijedili hrvatski mediji, poglavito tzv. javna televizija.
Upravo je ta TV kuća, leglo hrvatskih herostrata, koja zapošljava tri puta više djelatnika nego
što joj je potrebito za njenu osnovnu djelatnost i to odabranih političko-podobnih, nehrvatskih
i europejskih novinara koji sasvim sigurno imaju i druge zadatke od svojih tajnovitih mecena,
koja nemilice za opstojnost svog golemog opskurnog aparata ubire mjesečni harač (HTV
pretplatu) na koji prostodušni hrvatski puk nema primjedbi kao na neki drugi “harač”, bila
najeminentniji Mesićev sljedbenik.
Školarac proslavljene partijke Mirjane Rakić, Zoran Šprajc (do rata s prezimenom
Jovanović), u Dnevniku je 14. kolovoza 2009. godine žurno prikazao prilog stare
jugoslavenske režimske novinarke i stalne dopisnice HTV-a iz Pariza, Silvije Luks. Silvija
Luks, koja kao i mnogi “zaslužni” stalni dopisnici uživa sve blagodati svojih
“umirovljeničkih” dana na teret televizijskih pretplatnika, svesrdno se trudila da dokaže kako
Hrvatska kao laička država treba slijediti jednu civiliziranu laičku Francusku gdje je Križa
sve manje u javnim ustanovama. Razumljivo je što je upravo odabrana Francuska za us-
poredbu s Hrvatskom, zemlja “prosvjećenih”, europski bedem iluminatizma i masonstva.
Ipak postoji i jedna “kvaka” koja još uvijek i službeno razlikuje Hrvatsku od Francuske. U
prva tri članka francuskog ustava stoji da je Francuska socijalna, demokratska, laička i
nedjeljiva. U hrvatskom Ustavu iz 1990. godine, koji je doslovno preveden francuski Ustav,
ispuštena je riječ “laička”. Ne slučajno, jer bio je to početak doba tuđmanizma. Hrvatska je
danas zasigurno i laička država, ali to još uvijek u Ustavu ne stoji. Tu činjenicu nismo mogli
čuti ni od jednog hrvatskog novinara koji su tako zdušno branili Mesićev stav prema
simbolima jedne laičke države.
Napad na najsvetiji kršćanski i hrvatski simbol, Križ, trebao bi probuditi usnuli hrvatski
narod koji se danas boji i svoje vlastite sjene. Taj napad ga treba trgnuti iz vlastitog kukav-
ičluka i trpljenja. Taj napad mu treba otvoriti oči kako bi uvidio koja to bezbožna i okultna

227
manjina manipulira njime i kako bi shvatio da je korijen njegovog zla u njemu samome, u
njegovoj šutnji, jer i hrvatski biskupi šalju jasne poruke da je istinskim kršćanima nužno
uključiti se u javni život, u politiku koja treba postati čast i moralna obveza za opće dobro
hrvatskog naroda. Ne smije više sužanjski hrvatski narod čekati samo Božju volju, moleći se
Svevišnjem i čekati pomoć. Nije ni David besposličario misleći da će, ako je silno pravedan i
izabran, Božja pomoć stići bez muke i samopožrtvovanja. Uporno je vježbao bacanje kamena
iz praćke i tek tada je predao svoju borbu u Božje ruke. Bog ga je tek tada nagradio pobjedom
nad Golijatom. 138
Zašto ne vjerovati da su Hrvati, poput Židova, narod misije i Božjeg poslanja. Zašto ne
vjerovati da su i Hrvati, kao malo stado Blažene Djevice Marije, dobili mandat s Neba da
budu vojnici Krista. Zar o tome i ne govori ugovor Hrvata s papom Agatonom iz 679. godine.
Zašto onda ne vjerovati i da će se Hrvatska poput Davida oduprijeti Filistejcu Golijatu,
odnosno masonskim grabežljivcima Europske Unije i krenuti svojim alternativnim smjerom.
Na taj način pokazati će svima da postoji i drugi put, put Spasitelja. Ako kojim slučajem zbog
podaničke političko-medijske pozornice bude i uvučena u tu pogansku asocijaciju, vjerovati
nam je i tada u njeno Božje poslanje. Poslanje raskrinkavanja zla u Europskoj Uniji, poslanje
nove evangelizacije Europe. Hrvati to mogu jer će vrlo brzo, kao mala Kristova lađa na
uzburkanom moru, prozreti masonski duh, vjerski sinkretizam i laicizam zlokobne tvorevine,
kao i bezbožni koncept vulgarne oligarhijske rulet-ekonomije te postati svjetlo u borbi protiv
kraljevstva Antikrista. Ostaje samo vjerovati u sebe, kao što i vjeruje francuski biskup Michel
Dubost koji je na hrvatskom vojno-redarstvenom hodočašću u Lourdesu rekao: “Vi u
Hrvatskoj imate nešto što je Europa izgubila. Vi ste nama potrebni.”

Otkrivenje

Prema poganskim astrolozima i sotonskim mističarima u vremenskom satu zodijaku,

2000. godine nastupilo je doba vodenjaka. Svaka nova konstelacija (New Age) praćena je
katastrofama i sudbonosnim događajima na Zemlji. Prema njihovim prosudbama zalaskom
doba ribe i dolaskom vodenjaka čovječanstvo zalazi u zadnju fazu evolucije u kojemu još
samo treba učiniti kvantni skok prema “božanstvu”. Taj projekt je razradio poznati masonski
Institut Tavistock, prema kojemu čovjek više neće biti slika Božja, već slika ovozemaljskih
bogova. Tavistockova definicija doba vodenjaka je sredstvo stvaranja nemira koje se odvija u
tri faze: faza površnosti, faza fragmentacije i faza samoostvarenja, odnosno obogotvorenja.
Očito da se Zemlja približava tim zadnjim vremenima kada će na vlast doći najveći zlikovac
Antikrist, koji će zasjesti u Jeruzalemskom hramu i koji će se pokušati obogotvoriti, a mnoge
narode će zavesti svojim opsjenama i čudima. Završna bitka kod Amagedona je sve bliže.
Danas je svijet već došao u fazu samoostvarenja, putem terapeutskog i reproduktivnog
kloniranja. Matične stanice mnogi zovu stanicama koje život znače. Te stanice se diferen-
ciranjem razvijaju u sve stanične vrste u tijelu, njih preko 200. One mogu obnoviti bilo koju
vrstu tkiva, ali i izliječiti oboljele organe u tijelu. Tako se u skoroj budućnosti onome tko ima
primjerice bolesno srce neće izvršiti transplantacija od drugog donatora, već će mu se ugraditi
ranije “uzgojeno” vlastito srce. Za razliku od terapeutskog kloniranja putem kojega će se, mi-
jenjajući dotrajale i bolesne ljudske organe, život značajno produžiti, za izabranike je mnogo
zanimljivije reproduktivno kloniranje, odnosno kloniranje samog sebe vlastitim
embrionalnim matičnim stanicama. Praktički se stvara biološka kopija samog sebe. Da bi

138
Marko Francišković: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006., str. 336.

228
klon bio identična psihološka replika osobe koju klonira nužno ju je uklopiti u potpuno istu
životnu okolinu, odnosno pod iste uvjete odrastanja. Zašto u budućnosti uopće i odrastanje?
Stvoriti odmah drugog, zdravog “ja”. Tako misle sotonini prosvjećenici, pobijediti vlastitu
smrt. A najveći među njima, Antikrist, pokušat će se obogotvoriti.
Prije zadnjih vremena moraju se dogoditi dvije stvari: sva vlast na Planetu biti u rukama
trinaestog plemena Izraela, odnosno malobrojnih masonskih oligarha na čelu s Antikristom, a
Jeruzalem s izgrađenim Hramom mora postati središte svijeta. Politička koncentracija vlasti
je pri samom završetku. Užurbano se radi na potpunoj kontroli cjelovitog ekonomskog
sustava u kojemu će uskoro sve sadašnje nacionalne banke nestati, a sva moć se koncentrirati
u Međunarodnu obračunsku banku i Svjetsku banku. Nestat će gotovog novca, a novčarske
transakcije svakog pojedinca strogo će se kontrolirati. Slijedit će faza nestanka suvereniteta
svake države, svakog naroda, i na kraju će se dokinuti i svaka sloboda pojedinca. U tom
procesu demilitarizirat će se svaka sadašnja država, svakom pojedincu će se zabraniti uporaba
oružja, a sva vojna moć bit će u rukama prosvijećenih okultista. Nestat će srednjeg sloja
društva, dok će mediji i tajne obavještajne službe služiti isključivo za “pranje mozgova”
većinskog gojskog pučanstva. “Oprani mozgovi” će se dodatno zombizirati nametanjem
uporabe tzv. rekreacijskih droga. Tu manipulaciju čitavim populacijskim skupinama osmislio
je Odjel za istraživanje znanstvene politike (Science Policy Research Unit, SPRU) na
američkom Tavistok Sveučilištu Sussex pod nazivom Centar za buduće šokove.
U tom zombiziranom svijetu, promicanjem luciferizma, poganizma, univerzalizma i
sinkretizma, stvorit će se jedna svjetska religija. Osoba će se u potpunosti indoktrinirati
uvođenjem identifikacijskog broja u transplantacijski bio-čip. Takvim zombiziranim osobama
promicat će se nakazna umjetnost, poglavito glazba, pornografija, seksualne devijacije,
slobodan seks kao zakonska obveza, dok će se brakovi kao tradicionalni pojam obiteljskog
života zabraniti, a rođena djeca oduzimati roditeljima i davati državnim ustanovama na
odgajanje. Žena će se u potpunosti degradirati kao majka djelovanjem raznih pokreta za
“oslobođenje žena”, dok će znanost stvarati nove ljude, dvospolce, u kojima se neće
razlikovati što je biološko, a što tehnološko, odnosno što je muško, a što žensko. Osim što će
se uvesti obvezna eutanazija za sve bolesne i stare osobe, vladat će surov despotizam jedne
svjetske vlade u kojem će se uvesti smrtna kazna i za najmanje prekršaje i neposlušnosti. To
će ustvari biti i završni civilizacijski domet toliko željene globalizacije.139
Trinaestom plemenu Izraela neće biti potrebit toliki broj podanika i robova (predviđaju
da je dostatna jedna milijarda pučanstva na Zemlji), stoga će se riješiti svih beskorisnih izjel-
ica i svih neproduktivnih potrošača. Nepotrebnici će nestati neuravnoteženom proizvodnjom
hrane i izazivanjem gladi, ciljanim ratovima, proizvodnjom raznih epidemija i bolesti, a
poglavito kontrolom rađanja. Poznato je da su do danas provedeni mnogi uspješni pokusi koji
su stvarali sterilitet kod ljudi, poglavito diljem Afrike i Azije. Preparati za izazivanje trajnog
steriliteta stavljani su u dječju hranu, GM prerađevine, voćne napitke, tekućinu za prskanje
komaraca, a u najnovijem slučaju u cjepivo protiv tzv. svinjske gripe.
Najstrašniji plan smanjenja broja beskorisnika je ipak jedan drugi. U 21. stoljeću mogu
se uočiti sudbonosne klimatske promjene na Planetu, kada se zagađenje atmosfere, zraka,
vode, zemlje, flore približava svom vrhuncu. Svjetska znanost dosegla je kritičku točku
ljudskosti, kada se s pravom postavlja pitanje je li budući napredak potrebit čovječanstvu kao
Božjem svijetu ili nekome drugome. Potpuno je jasno da daljnje onečišćavanje atmosfere
dovodi Zemlju samu po sebi do krajnjeg uništenja. Svi pokušaji dogovora oko smanjenja
štetnih plinova u atmosferi ostaju bez rezultata, kao i zadnja Konferencija o klimatskim
promjenama, održana pod pokroviteljstvom UN-a u Kopenhagenu u prosincu 2009. Iako je

139
John Coleman: Hijerarhija zavjerenika: Komitet 300, Detecta, Zagreb, 2004., str. 194.-201.

229
svima jasno da čovječanstvo nema dugovječnu budućnost, dogovora nema. Također je jasno
kome ide to u prilog, Sotoni, bogu prosvijećenih. Primjerice, da slična sudbina uništenja čeka
američke Federalne Rezerve ili Svjetsku banku, istog časa bi došlo do dogovora, a ovako
koga briga za nekorisne izjelice čovječanstva. Upravo se u tom nedogovoru prepoznaje
podmukli plan trinaestog plemena Izraela, onih koji grade kult zlatnog teleta i žude za
obogotvorenjem, plan kako se riješiti viška čovječanstva. Ti odabranici vjeruju da će se oni
spasiti, bilo ispod “staklenih zvona”, u zaštićenim oazama, u skloništu tajnovitog aerodroma
u Denveru, NASA-ovim programom Mjesec-Mars (znanstvenik NASA-e dr. Richard C.
Cook potvrdio je još 2006. godine kako se užurbano radi na prvom ljudskom naselju na
Mjesečevu južnom polu), i sl. Međutim, to je ustvari i najveća opsjena Sotone, jer on ne može
nikoga spasiti.
Za apsolutnu kontrolu čitave ljudske populacije iz jednog središta moći koje se sustavno
premješta u Jeruzalem, vladari svijeta imaju svesrdnu pomoć u židovskim cionistima i u
ponovo rođenim kršćanskim cionistima. Jedan dio Židova ostao je vjeran svome Jahvi, kojega
moli tri puta na dan svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom svojom snagom.
Međutim, čini se da je većina tog mesijanskog i mističnog naroda zamijenila svoga Boga
idolom, zlatnim teletom, baš kao i nekad u pustinji. Ime tog modernog idola je država Izrael.
Cionizam kao politički pokret kojeg je osnovao Theodor Herzl je krivovjerstvo, ali i
nacionalistička doktrina koja nije rođena iz judaizma već iz europskog nacionalizma 19.
stoljeća. Upravo stoga i židovski cionisti imaju isti program kao i masonski okultisti, samo
će, umjesto Antikrista, čekati u Jeruzalemskom hramu svoga Mesiju, Mesiju cara zemaljskog
koji će vladati čitavim svijetom.
Kršćanski cionisti, još od odmetnutog irskog svećenika Johna Nelsona Darbyja, koji je
umro 1881. godine i stvorio pojam “uzašašća” za ljude posebne njegove vizije, nazvane
ponovo rođenim kršćanima, stalni su saveznici Antikristovim sljedbenicima i židovskim
cionistima. Ti pseudokršćanski evangelički fundamentalisti također vjeruju da se svi Židovi
trebaju vratiti u Palestinu pošto je Bog dao tu zemlju njima, a Jeruzalem postati središte
svijeta u kojemu se mora sazidati Salomonov hram. Židovi na svom biblijskom prostoru
moraju izgraditi državu Izrael kako bi omogućili drugi Kristov dolazak. Tada će doći do
odlučnog boja kod Armagedona, neke vrste manihejske bitke između sila dobra i sila zla u
kojemu će samo oni “odabrani” biti uzneseni na Nebo, dok će nevjernici izginuti u
međusobnom pokolju, nuklearnom holokaustu Armagedona. To znači da će samo oni Židovi
koji prihvate Krista biti spašeni.140
Ustvari, svi oni žude za što ranijim završetkom ljudske drame na Zemlji, čekajući svako
svojega “spasitelja”. Poglavito nakon 11. rujna došlo je do goleme interesne ljubavi židovskih
nacionalista sa evangeličkim kršćanskim cionistima. Ni jednima ne smetaju oprečni teološki
stavovi među njima. Rabin Yechiel Eckstein osnovao je Međunarodno bratstvo kršćana i
Židova (International Fellowship for Christians and Jews) koje se pretvorilo u moćnu
filantropsku organizaciju. Ne samo da je krenula obilna financijska potpora milijuna
evangeličkih cionističkih donatora iz SAD-a i Velike Britanije zajedničkim projektima u
Izraelu, već je militantna država Izrael, koja do sada nije priznala niti jednu odredbu
međunarodnog prava, niti jednu rezoluciju UN-a, dobila dodatni poriv za svoj genocidni rat
prema arapskom i palestinskom narodu. Dok je izraelski ratnički stroj ubijao djecu i žene u
Gazi, a urušeni grad bez vode i struje stavio u geto, kad je hrvatska kontroverzna književnica
Vedrana Ruden, nekad dizana na pijedestal zbog kritike tuđmanizma, nakon kritike izraelskih
zločina u Gazi hitro bačena u hermetičku javnu izolaciju, desetci tisuća evangeličkih crkava

140
F. William Engdahl: Stoljeće rata 2, Detecta, Zagreb, 2008., str. 203., 225.

230
diljem masonskog Zapada ponizno je molio na Ecksteinov Dan molitve i solidarnosti s
Izraelom.
Izrael je postao zapanjujuće ekonomsko čudo. Jeruzalem će sasvim sigurno postupno
postati i središte svijeta. Treba još sačekati izgradnju Hrama i dolazak Antikrista. Prije
dolaska Antikrista Sotona će u posljednjim vremenima nadahnjivati velika kraljevstva, velike
saveze država, velike unije i zajednice država kako bi se čim prije stvorila jedinstvena
svjetska država, odnosno njegovo kraljevstvo. Sotona ne zna kada će doći taj dan, kada će
nakon “tisućljetnoga” okivanja biti odriješen na malo vremena te ne želi dočekati taj dan
nespreman. U posljednjim će vremenima Antikristu, čovjeku bezakonja, sinu propasti, Sotona
podariti svu zloću, kojom će imati univerzalnu političku moć, a svojom okrutnošću
zagospodarit će svim narodima i čitavom Zemljom. On će se htjeti uzdignuti iznad Boga te će
zasjesti u Božjem hramu u Jeruzalemu. Njegova strahovlada će kratko trajati do drugog
Kristovog dolaska na Zemlju. Tada će se zametnuti strašan boj, započet na Nebu anđeoskom
pobunom, koji će završiti na Zemlji, među ljudima na koje je rat prenesen. Sveto pismo nam
govori o tom kratkom vladanju Antikrista na Zemlji, ali i o upozoravajućem glasu proroka
Ilije o dolasku lažnog Mesije kojega će čuti i dio Židova i suprotstaviti mu se, kao i o
arkanđelu Mihaelu koji će ubiti Antikrista na Maslinovoj gori.
Otkrivenje nas uči kako će Antikristovi veliki čudesni znakovi i opsjenarske čini zavesti
mnoge narode, i većina čovječanstva bit će upregnuta na strani Antikrista. Vjerovati nam je
da će hrvatski narod u zadnjim vremenima, kao malo Marijino stado, biti na Kristovoj strani
te biti sudionik Kristova Kraljevstva. Stoga, ako svi ti masonski luciferijanci i blasfemisti,
apostati i herezijati marljivo rade na skorom završetku života na Zemlji, zašto da strašni Božji
sud na kraju vremena ne očekuju i istinski kršćani, oni koji jedini poznaju pravu tajnu Križa,
Groba i Uskrsnuća. Koliko god to bilo u vječnoj suprotnosti sa samim sobom, jer je u čovjeku
više ili manje nazočna čežnja za ovozemaljskim životom, kršćanin svejedno svakodnevno
moli u Očenašu: ...dođi kraljevstvo Tvoje...

231
 Osnovni korišteni knjigopis

1. Batistić, Nikola i Nikolaj A. Berdjajev: Antikrist u Hramu, Naklada Bošković, Split,

2009.
2. Borovčak, Damir: Vjera u sjeni politike, Knjiga 3, Vlastita naklada, Zagreb, 2008.
3. Buntić, Igor: Partijsko zlato, Detecta, Zagreb, 2006.
4. Cencić, Vjenceslav: Masonerija, Slobodni tjednik br. 78.; Zagreb, 1996.
5. Cohen, Philip J. : Tajni rat Srbije: Propaganda i manipuliranje poviješću, prijevod
Ana Rudelić, Ceres, Zagreb, 1997.
6. Coleman, John: Hijerarhija zavjerenika: Komitet 300, prijevod Nedjeljka Batinović,
Detecta, Zagreb, 2004.
7. Čić, Emil: Povijest hrvatskih neprijatelja, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2002.
8. Čić, Emil: Masonerija u Hrvatskoj-II. dio,
http://emilcic.exactpages.com/domagoj2.html
9. Domazet-Lošo, Davor: Klonovi nastupaju, Detecta, Zagreb, 2007.
10. De Marco, Donald & Benjamin D. Wiker: Arhitekti kulture smrti, preveo Mijo Pavić,
Verbum, Split, 2007.
11. Engdahl, F. Willam: Stoljeće rata 2: Tajni geopolitički plan američke Vlade, prevela
Dragana Grozdanić, Detecta, Zagreb, 2008.
12. Epperson, Ralph: Novi svjetski poredak, preveo Predrag Višnjevac, Sion, Zagreb,
1997.
13. Francišković, Marko: Hrvatska knjiga opstanka, Biblioteka Dva Srca, Zagreb, 2006.
14. Fuček, Ivan: Katolički sud o masoneriji, MI- Glasilo katoličke mladeži, br. XXI. /
1999.
15. Glavurtić, Miro: Satana, Sion, 2002.
16. Hodge, Carole: Srpski lobi u Velikoj Britaniji preveo Marijan Boršić, Naklada Stih,
Zagreb, 2006.
17. Horvat, Vladimir: Kardinal Alojzije Stepinac. Mučenik za ljudska prava, Merdijani,
Zagreb, 2008.
18. Jelčić, Dubravko: 100 krvavih godina XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti, Naklada P. I.
P. Pavičić, Zagreb, 2005.
19. Karaula, Željko: Bjelovarska afera 1888. Posdiplomski studij povijesti, Filozofski
fakultet Zagreb.
20. Klein, Naomi: Doktrina šoka: Uspon kapitalizma katastrofe, preveo Petar Vujačić,
Posebna izdanja, Zagreb, 2008.
21. Krnjak, Svetislav Stjepan, Hrvatski zavjetni križ, Ekološki glasnik, D. Lomnica,
Zagreb, 2005.
22. Kujundžić, Nedjeljko: Hrvatska odisejada: Hrvati u stoljeću smrti, knjiga II; H. P. P.
, Zagreb, 2004.
23. Lasić, Vjekoslav: Hrvatski Božići i Uskrsi u tuđini, Grafička škola u Zagrebu, Zagreb,
1998.
24. Lojkić, Mladen, Vladari svijeta, Vlastita naklada, Daruvar, 2006.
25. Lojkić, Mladen, Kletva kralja Zvonimira, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2007.
26. Lojkić, Mladen, U klopci demona, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2009.

232
27. Lukšić, Branimir: Psihopatologija komunizma,
http://hakave.org/index.php?option=com_contet&view=article&id
28. Marčinko, Mato: Mučenička Hrvatska, H K D Sv. Jeronima, Zagreb, 2008.
29. Mužić, Ivan: Masonstvo u Hrvata, Knjigotisak, Split, 2001.
30. Mužić, Ivan: O sekti masona: Lav XIII. - J. J. Strossmayer, Matica hrvatska, Split,
1999.
31. Mužić, Ivan: O hrvatskoj etnogenezi i masonstvu u Hrvata, Matica hrvatska-Ogranak
Imotski i Naklada Bošković, Split, 2009.
32. Nikolić, Vinko: Bleiburška tragedija hrvatskog naroda, ART studio Azinović,
Zagreb, 1995.
33. Nilus, Sergej Aleksandrović: Protokoli sionskih mudraca, priredio Ivan Mužić,
preveo Vlado Nuić, Grada, Split, 1999.
34. Orlandis, Jose: Povijest kršćanstva, preveo Željko Matas, Verbum, Split, 2004.
35. Osmanagić, Semir M.: Piramida moći na planeti,
http://www.alternativnahistorija.com/AH3.htm
36. Pastore, Albert: Čudnije od fantazije, http://www.opfn.org/apfn/WTC STF.htm
37. Pilar, Ivo: Uvijek iznova Srbija, Consilium, Zagreb, 1997.
38. Schwartz, Mladen: Mladen Schwartz o Anti Starčeviću, Iuvenalis Samizdat, Zagreb,
2007.
39. Shahak, Israel: Židovska povijest, židovska religija: Tri bremenita tisućljeća, prevela
Jadranka Pintarić, Jesenski i Turk, Zagreb, 2006.
40. Šišić, Ferdo (urednik): Korespodencija Rački - Strossmayer, knjiga treća, JAZU,
Zagreb, 1930.
41. Štefan, Ljubica: Stepinac i Židovi, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998.
42. Šufflaj, Milan: Radić, Bethlem i Mussolini, Hrvatska misao, Zagreb, 1924.
43. Tomac, Zdravko: Tuđmanizam i “mesićizam”: Predsjednik protiv predsjednika,
Nominativ, Zagreb, 2007.
44. Topalović, Vjenceslav: Srednja Bosna-ne zaboravimo Hrvatske žrtve 1941.-45/
1991.-95.; Hrvatski Informativni Centar, Zagreb, 2001.
45. Tuđman, Franjo: Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918. - 1941.; Hrvatska
sveučilišna naklada, Zagreb, 1993.
46. Vernette, Jean: Sekte, prevela s. Arkanđela Blažević, Verbum, Split, 2004.
47. Vidović, Davorka i Davor Paunović (urednici): Globalizacija i neoliberalizam:
Refleksije na hrvatsko društvo, CPI, Zagreb, 2006.
48. Vučić, Petar: Židovstvo i hrvatstvo: Prilog istraživanju hrvatsko-židovskih odnosa,
Croatiaprojekt, Zagreb, 2001.
49. Zurek, Piotr: Nova interpretacija geneze Načertanija: Srbocentrizam Hotela Lambart
i Hrvati, Scinia slavonica 6.

233
 Korišteni parcijalni podaci s
internetskih portala

http://hr.wikipedia.org/wiki
http://www.glas-koncila.hr
http://www.freewebs.com/hrvatskilist/
http://www.hkz.hr/Hrvatsko_slovo/
http://www.fokus-tjednik.hr
http://www.hrvati-amac.com/
http://www.hic.hr
http://www.vecerni-list.hr
http://www.jutarnji.hr
http://hakave.org/index.php?option=com_contet
http://209.85.129.132/search?q=cache:CDBH20JZJQoJ:WWW.DJURM
http://www.novilist.hr/Defau]t.asp?WCI=Pretrazivac&WCU=285C...
http://forum.krstarica.com/archive/index.php/t-186549.html
http://cronomy.org/2008/11/10/obamini-chicago-boys/
http://www.rtl.hr/clanak/obamin-savjetnik-prijatelj-srba/556/
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/
http://amac.hrvati.com/index.php?option=com_content
http.//www.loparc.net/forum/filozofija-religija-i-istorija/3019-maso...
http://shp.bizhat.com/Masoni.html
http://www.freemasonry-croatia.org/povijest.htm
http://www.yjesnik.hr/html/
http://emilcic.exactpages.com/odjeci3.html
http://www.emilcic.hrvati-amac.com/Matos.html
http://vsww.hspl861.hr/
http://www.nacional.hr/clanak/12886/britancc-odusevila-titova-odlu...
http://www.freewebs.com/hrvati/hous/cic.html
http://www.iznad18.com/najveci/
http://forum.net.hr/forums/t/243270.aspx
http://www.matica.hr/kolo/kolo2009_l.nsf/A11WebDocs/O_nekima...
http://www.vukovarac.net/forum/viewtopic.php?t=287&sid=b843da...
http://www.croatia.sh/zanimljivosti/061228.php
http://icej.hnd.hr/novinar/Novinar98_03/46-49.htm
http://www.forum.hr/showthread.php?t=100186
http://74.125.39.132/translate_c?hl=hr&sl=sr&u=http://www.djordje...
http://www.hrvatskauljudba.hr/politika/hrvatska-starokatoli-ka-crkva.
http.7/www.dejanlucic.net/Lat/Iluminati%20u%20Hrvata.html
http://www.javno.com/hr-svijet/tadicev-djed-medju-krivcima-za-prv...
http://www.katolici.org/dogadjanja.php?action=c_vidickid=9028
http://otvoreniforum.com/showthread.php?t=2676
http://www.index.hr/vijesti/clanak/
http://burek.blogger.ba/arhiva/2008/08/29/1758483
http://angelo1.blog.hr/2007/12/1623792292/sto-zapravo-hoce-ti-mas..
http://www.phpbbplanet.com/forum/viewtopixc.php?=4268&mforum...

234
POGOVOR

Anomalija masonstva kao

najvećega zla suvremenog svijeta

Svojom izvrsnom knjigom Masoni protiv Hrvatske: Hrvatski herostrati u službi

masonstva autor završava genezu masonstva prikazom njegove tajne i javne djelatnosti protiv
hrvatske države.
Masonsko djelovanje Mladen Lojkić analizira i razobličuje svojim skalpelom od prve
pojave masonskih loža u Hrvatskoj do današnjih dana.
U Proslovu osvrće se na tajno djelovanje masona od početka ustrojavanja te mračne
organizacije kaja ima zadatak stvoriti neorobovlasnički sustav u kojemu će masonska elita
biti povlaštena kasta, dok će svi ostali narodi ovoga planeta biti gojini kao sluge i podložnici
te vladajuće kaste. Da bi se shvatila geneza masonerije, autor gotovo na svakoj stranici
anatomije masonerije traga za dubljim uzrocima svih izopaka ovoga tajnovitog pokreta s
posebnim osvrtom na stoljetno ratovanje protiv katolicizma kao najljudskije vizije
skromnoga, uravnoteženoga, radišnoga i pobožnog dijela čovječanstva. Te ideale sveopćega
uravnotežavanja uočili su i stari kineski filozofi. Aristotel je svojim maksimom panta metrom
estin još jasnije shvatio da je metron (mjera, ravnoteža) temelj svih entiteta.
Prosperitet i sreća svakoga čovjeka i čovječanstva u cjelini optimalno se ostvaruje u
gabaritima svake vrste. Zlo je prekoračivanje tih zadanih gabarita i onog trenutka kada se
živa bića, a posebice ljudi, uzjogune i postanu oholi, tada počinje rasulo onih vrsta koje ne
mogu održavati harmoniju unutar danih gabarita. I tada dolazi do sukoba, ratova i njihova
konačnog propadanja.
Današnja masonerija svojom pomanom da su oni pravi bog želi stvoriti svoje
neznabožačko carstvo, dokinuti sve vjere, ukinuti sve nacije i njihove države te u
globalizaciji masonsku elitu uzdignuti iznad Boga. Masoni su u svojoj nekritičkoj
antropoidolatriji danas postali homo frausi (obmanjivači i samoobmanjivači). Cijeli ljudski
svijet obmanjuju pomoću kiberspejskog iluzionizma moćnih elektroničkih medija i život
pretvaraju u spektakl igara, raspojasanosti, besmislenih hobija, narkomanije, prostitucije, što
je evidentan kraj toga “vrloga novog svijeta”.
Autor u četiri dijela knjige analizira posebne povijesne oblike masonske destrukcije
svijeta i čovjeka.
U prvom poglavlju prvoga dijela Lojkić rekonstruira masonsku doktrinu in capite et in
membris, pa zaključuje da je masonstvo u svakom svojemu parcijalnom vidu oličenje zla,
destrukcije, a pod retorikom uljepšavanja prikazivanja sveopćega masonstva kao zemaljskog,
sekulariziranog raja, dok je nedvojbeno da je to zao i nemoralan pokušaj uspostavljanja
neorobovlasništva i kastinske podjele društva na elitu i gojine (robove).
Da bi se laži prikazale kao istine, masonerija inzistira na nasilnom obmanjivanju i
podjarmljivanju ljudi. Autor u ovom poglavlju pokazuje načine i oblike kako se to zavjerama,
atentatima, korumpiranjem, prijetnjama može ostvariti.
Slijedom toga Mladen Lojkić u trećem poglavlju prvog djela minuciozno pokazuje kako
se masonsko zlo ucjepilo u Hrvatskoj u Ilirizmu na dalje. Da bi lakše “rashrvatili” Hrvatsku,
masoni stvaraju anacionalne i antinacionalne udruge koje u ime tzv. ljudskih prava inzistiraju
na tomu da Hrvatsku treba ustrojiti kao amorfnu masu građana svih nacija, profesija i vjera.

235
Međutim, kad je riječ o engleskom ustavu, u njemu se čak i posebnim člankom zahtjeva da
predsjednik države (kralj ili kraljica) nikada ne smije biti katolikom, dok Hrvatskoj ne
dopuštaju takvo ograničavanje, nego žele da svatko može biti predsjednik iako ona ima preko
80% katoličkog pučanstva.
Autor dalje prikazuje štetno djelovanje Ilirizma kao nekakve nadnacionalne
organizacije. Tu se navodi i ono što masoni skrivaju: da je Ljudevit Gaj po svome podrijetlu
Francuz, da je bio pronevjeritelj i da ga je sud kaznio za primanje mita od srpskih knezova,
nakon i zbog čega mu se svaki trag izgubio.
Iako je Gaj nestao netragom iz hrvatske politike, od sredine 19. stoljeća masonerija
otvara u svim većim gradovima svoje lože i počinje već polujavno djelovati radi zaštite svoga
orijent express puta prema bliskoistočnim naftnim poljima i kolonizaciji tamošnjih arapskih
naroda. I tu je klica svih kasnijih sukoba, pa i obaju svjetskih ratova, kao i najnovijega
porobljavanja arapskih naroda. Radi tog osiguranja kolonijalnoga koridora engleska i
francuska masonerija počinje svoje koketiranje sa Srbima kako bi oni postali čuvari njihovih
interesa od njemačkog drang nach osten (prodor na istok).
Po logici tuk na utuk i straha od njemačkog drang nach osten, masonerija Srbe uzdiže na
poziciju balkanskog žandara koji će čuvati njihove koridore prema naftnim izvorima. Budući
da je time Srbija postala masonski Pijemont, ona uz potporu masonerije počinje s
Garašaninovim Načertanijem stvarati Veliku Srbiju koja je u 20. stoljeću vodila dva
balkanska rata, zatim organizirala sarajevski atentat na nadvojvodu Ferdinanda.
Daljnjom eskalacijom masonske penetracije u Srbiji dolazi do izjednačavanja pansrpske
i masonske politike, što će u 20. stoljeću smrti rezultirati zajedničkim zatiranjem Hrvata, a to
se vidjelo i po deportiranju hrvatskih vojnika i civila u Jugoslaviju. Ova paklena zavjera
protiv Hrvatske posebno je eskalirala kada je došlo do pokolja nekoliko stotina tisuća Hrvata
koje su Englezi izručili Srbima nakon završetka II. svjetskog rata.
U trećem dijelu Lojkićeve anatomije masonstva prikazuje se masonsko-srpska zavjera
protiv Hrvata koja je smjerala na potpuno uništenje Hrvata i potiranje Katoličke crkve.
Posebnu pozornost autor posvećuje trovanju kardinala Stepinca te komunističkom
titoističkom teroru s osvrtom na brojne progone, stvaranje komunističkih logora, presudivanja
bez suđenja.
Četvrti i posljednji dio posvećen je najnovijim masonskim sabotažama oko ulaska
Republike Hrvatske u EU, što je dokaz da svjetski magnati i masoni žele rashrvatiti Hrvatsku
i pretvoriti ju u svoju koloniju za lakše uspostavljanje naftovoda i plinovoda iz opljačkanih
arapskih zemalja. Globalizacija se tako pretvorila u novu kolonizaciju dovođenjem Hrvatske
u podređenu poziciju jeftinom prodajom banaka, ukidanjem carina za robe razvijenih
zemalja, prodajom svojih bogatih izvora pitke vode, pretvaranjem plodnog tla u golf-igrališta
za masonske elitiste itd.
Autor ispravno procjenjuje da masonsko pokretanje procesa detuđmanizacije znači
devastaciju pobjedničke Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, privođenje desetak hrvatskih
generala u Haag, što je sve pokušaj rashrvaćivanja Hrvatske.
Na kraju, u četvrtom poglavlju četvrtog dijela autor sažima ovu višegodišnju genezu
masonskih antihrvatskih i antikatoličkih subverzivnih djelatnosti, te konstatira da su
masonerija i velikosrpski rat protiv malih naroda na Balkanu glavni uzrok što je došlo do
Domovinskog rata, najvećeg mirnodopskog rata u Europi nakon II. svjetskog rata, zatim što
su izfabricirane i lažne haaške optužnice, žrtve toga rata proglasili agresorima, a srpski
genocid potpuno prikrili i poništili i, što je još apsurdnije, što se masonstvo danas zalaže i za
treću uspostavu Jugoslavije pod kriptonazivom Euroslavije, iako je ta nakazna tvorevina bila
toliko raznorodna da ni na kakav prirodan i normalan demokratski način nije mogla opstajati

236
jer je nasilno sklepana od desetak raznih naroda, tri vjere i tri pisma (latinice, ćirilice i
arabice), s nakaznim gospodarskim sustavom u kojemu su nasilno postojali oblici od
naturalne razmjene do robno-novčanih odnosa itd.
Sve u svemu, autorova glavna misao u ovoj vrijednoj knjizi jest da nitko više ne može
uspostaviti ono što je od povijesti bilo dva puta rušeno. Republiku Hrvatsku domaći i strani
masoni zajedno s četničkim vojvodama mogu mučiti i ometati u njezinoj demokratskoj
izgradnji, ali ju nikada više neće pokoriti.

Prof. dr. Nedjeljko Kujundžić

237
Kazalo imena
(da bi našli gdje se u tekstu knjige spominju sljedeća imena, koristite search funkciju PDF readera)

Babić, Stjepan Berger, Sandy

A Babukić, Vjekoslav Bernanke, Ben
Abraham Bach, Vjekoslav Bernhardt, Karl Martin
Abramovič, Roman Bacon, Francis Berislavić, Petar
Abrams, Eliot Badahur, Zuhra Bernardić, Ilija
Abranić, Mihovil Badalić, Josip Besarić, Savo
Accurti, Milan Bagatelj, Anton Bil (Bal)
Adam Bajagić, Momčilo Bijedić, Đemal
Adanja, Sima Bakarić, Vladimir Biškupić, Božo
Adelman, Keneth Baković, Lujo Balder Bilt, Carl
Adžić, Blagoje Baleško, Ivan Bilandžić, Dušan
Agaton, papa Balfour, Arthur Binički, Stanislav
Agnelli, Giovanni Bailey, Emanuel Birnbaum, Nathan
Agni Ballin Blaškić, Tihomir
Alabanda, Hinko Baltić, Milutin Blažević, Jakov
Alembert, Rond Balzac, Honore de Bleichröder
Alaupović, Radovan Banac, Ivo Blair, Tony
Albright, Madeleine Banjamin, Jovo Blücher, Gerhard
Aleman, Ladislav Baker, Josephine Blumenthal, Richard
Alexandar, fedmaršal Bandić, Milan Bogdan, Ivo
Aleksijević, Jovan Barac, Antun Bojničić, Ivan
Alić, Fikret Barbieri, Frane Bokay, Arpad
Alkalaj, Issak Barbieri, Ivo Bolivar, Simon
Alkalaj, David Bartoš, Milan Boljkovac, Josip
Allende, Salvador Basta, Milan Bondy, Alfred
Alkalaj, Samuel Barišić, Marko Bonifačić, Antun
Altman, Edmund Barosso, J. Manuel Boskowitz, Huko
Angeli, Edgar Baruch, Bernard Bothe, Eugen
Andirelov, Josip Bartulica, Milostislav Bourek, Zlatko
Andirelova, Darija Bartulović, Niko Božović, Branko
Anđelinović, Berislav Baudelaire, Charles Pierre Bradley, Omar
Anđelinović, Budisav Grga Bauer, Antun Braine, Bernard
Annunzio, Gabriele Bauer, Hugo Branimir, knez
Andres, Ivo Bauer, Marko Brand, lord
Andrić, Ivo Bazan, Nina Brand, Joel
Andronik, arhiepiskop Bazan, Svetlana Brandeis, Louis
Antikrist Beaconsfield, lord Branković, Damjan
Amery, Julijan Beauharnais, Eugene Breier, Louis
Amin-Dada, Idi Beaverbrook, lord Brena, Lepa
Apis, Dragutin Dimitrijević Bebler, Aleš Bresztyenszky, Aleksandar
Arafat, Yasser Begin, Menachem Brežnjev, Leonid
Aristotel Belajčić, Vladimir Bright, Bill
Arkadije, car Belić, Aleksandar Brozina, Nikola
Arnold, Benedict Belusova, Pelagija Brzezinski, Zbigniew
Aron, Bencijon Belin, Ivo Brezinski, Roman
Artuković, Andrija Benn, Tony Bruce, Lenny
Aruetti, Izrailo Benarojo, Nisim Bruno, Giordano
Ashdown, Paddy Benedikt XIV., papa Brusina, Spiridon
Ašner, Milivoj Benedikt XV., papa Brkić, Duško
Auchinlech, Claude Beneš, Edvard Brlić, Ignjat
Auš Benešić, Juluje Broz, Ivan
Benkendorf, Aleksandar Broz, Budisavljević Jovanka
B Hristoforovič Broz, Mišo
Babić, Mijo Berezovski Boris Bryan, Stephen

238
Bonifačić, Antun Duković, Antun
Buć, Stjepan
Č Dulles, Allan
Budak, Mile Čabrinović, Nedeljko Dumančić, Dragutin
Budhha Čačić, Radimir Duncan, Patrick
Budisavljević, Julije Čerina, Vladimir Durst, Franjo
Budisavljević, Srdan Čermak, Ivan
Budiša, Dražen Černozemski, Vlado Georgijev
Bulajić, Milan Čubrilović, Vasa Dž
Bulat, Edo Čupa, Ljubomir Jovanović Džakula, Veljko
Bulatović, Niko Čvek,Ivan
Bulvan, Slavoljub Đ
Bush, George Walker Ć Đilas, Milovan
Bush, George Herbert Walker Ćiril, Jeruzalemski Đodan, Šime
Busić, Bruno Ćosić, Dobrica Đogić, Blaž
Buzimski, Ljudevit Ćuš, Oton Đonović, Jovan
Đordević, Andre
C D Đorđević, Irinej
Canning, George Đordević, Ljubimka
Dafni, Reuven Đordević, M.
Car, Stjepan Dalton, Hugho
Carducci, Giosue Đurović, Đura
Daničić, Đuro
Carrington, Peter, lord Darby, John Nelson
Carter, Jimmy Darwin, Charles E
Castro, Fidel Dapčević, Kučar Savka Eckstein, Yechiel
Ceausescu, Nicolae Davičo, Jakov Edward VIII., kralj
Cervantes, Miguel de Davičo, Oskar Eichmann, Adolf
Chamberlain, Arthur Nevill David, kralj Efrajim, Mika
Chamberlain, Houston Stewart Davidović, Ljubo Eisenhower, Dwight
Charles, princ Davenport, Russell W. Elizabeta I., kraljica
Chesterfield, lord Davison, R Henry Elizabeta II.
Churchill, Randolph Deakin, William Emanuel, Benjamin
Churchill, Winston Deanović, Mirko Emanuel, Rahm
Christopher, Warren Degen, Silvije Engels, Friedrich
Ciliga, Ante Degoricija, Slavko Einstein, Albert
Cincar-Marković, Aleksandar Demajo, Šemajo Emilijan
Clark, David Demetar, Dimitrije Erceg, Filip
Clark, Mark Demetrović, Juraj Erdòdy, Ladislav
Clemenceau, Georges Deutsch-Maceljski, Slavoljub Erora, Simo
Clinton, Bill Diderot, Denis Esher, Vikont
Cohen, William Dimić, Miloje Eva
Cochran, Gregory Disney, Walt
Cohn, Harry Divković, Matija
Coitier, Jeanne Dizdarević, braća
F
Coleman, John Dobrovsky, Josip Faber, David
Constant, Benjamin Dobson, James Fahri, Abraham
Cook, Richard C. Dodd, Thomas J. Farkaš, Bernet
Corominas, Josep Dodik, Milorad Fehrmann, David
Crnojević, Arsenije Dolanc, Stane Ferdinand, kralj
Crnjanski, Milos Domac, Branimir Ferrari, Giuseppe
Crowley, Aleister Donovan, William Ferdinand, Franjo
Csikora, Bela Dostojevski, Fjodor Miha Feigl. Sigismund
Cukić, Misa Dragičević, Đuro Feuerbach, Ludwig
Cuvaj, Antun Dragojlov, Fedor Fine, Rafailo
Cuvlaj, Slavko Drašković, Ivan Fink, Nikola
Cvetković, Dragisa Drašković, Janko Finke, Božidar
Cvijić, Krsto Drašković, Kažimir Fischbach, Robert
Cvijović, Josif Draušnik, Jurica Fischer, Julije
Czartoryski, Adam Jerzy Drljević, Sekula Fischer, Ignjat
Dudley, Robert Fleischer, Heinrich
Dubost, Michel Folnegović, Fran
Foster, Don

239
Franekić, Martin Gregorić, Pavle Holbach
Frangeš, Oto Greenspan, Alan Holbrooke, Richard
Frangeš, Simon Grig, Edward Homer
Franjo Josip, car Gross, Mirjana Honk-Koo, Lee
Frank, Josip Gruić, Đuro Honorije, car
Frank, Ivica Grünfeld, Teodor Hope, Bob
Frank, Stanko Guevare, Che Horn, Josip
Franklin, Benjamin Guggenheim Horstenau, Glaise
Freedman, Benjamin Gundulić, Sigismund Horvat, Aleksandar
Freud, Laci Gustav III., kralj Horvat, Branimir
Freud, Matija Gustinski, Vladimir Horvat, Joža
Freundlich, Ljudevit Gutenberg, Johanes Horvat, Radovan
Friedman, Milton Gutman, Viktor Horvat, Radoslav
Fritz, Julio Hotko, Davorin
Frizir, Ivica Hosius
Fridlander-Fuld
H House, Edward Mandell
Friedrich, Aleksandar Habsburg, Marija Terezija Houston, Sam
Fumić, Ivan Hadik, Andrej Hranilović, Marko
Hadžija, Cvjetko Hristić
Halla, Ferdinand Hršak, Stjepan
G Hamilton, Alexander Hruhak, Gabrijel
Gačinović, Vladimir Hamurabi Hugo, Victor-Maria
Gaj, Gustav Hanaman, Frane Huhm, Julijus
Gaj, Ljudevit Hanussen, Jan Huram, Abi
Gajica, Ratko Harpending, Henry Husein, Sadam
Galileo, Galilei Harriman, Averell
Gamberger, Josip Harriman, Edward
Gandhi, Mohandas Hart, Lidl I
Garašanin, Ilija Hartman, Stjepan Ibraković, Avdo
Garibaldi, Giuseppe Haas, Herta Ickes, Harold
Gates, Artemus Haas, Robert Ičko, Petar
Gavrilović, Milan Hasan II. Indra
Gaži, Franjo Hatchael, Ronald Inocent IV., papa
Genscher, Hans-Dietrich Haulik, Juraj Isaković
Georg VI., kralj Haushofer, Karl Iskrić, Jovan
George, Loyd Haynoczi, Josip Isser, Đuro
Germogen, episkop Hebrang, Andrija Isus Krist
Giosua, Carducci Hebrang, Andrija mladi Ivan, apostol
Glaser, Marcel Heckman, James Ivan, Krstitelj
Gligorova, Ira Hedervary, Khuen Ivan IV., papa
Glougner, Leo Hegel Ivan Pavao II., papa
Goethe, Johann Wolfgang Heinsohn, Gunnar Ivančević, Ivo
Goldberg, Lucianne Heibich, Dragutin Iveković, Franjo
Goldfoot, Stanley Henrik VIII. Iveković, Branko
Goldman Hepburn Iveković, Mladen
Goldwin, Samuel Heraklije, car
Goldstein, Ivo Herman, Bela
Goldstein, Slavko Herman, Mirko
J
Golijat Herostrat Jabotinsky, Vladimir
Gompers, Samuel Herzl, Theodor Jackson. Henry M. Scoop
Gorbačov, Mihael Herzog, David Jakovina, Tvrtko
Goring, Hermann Hess, Rudolf Jankovič, Peter
Gorki, Maksim Himmler, Heinrich Janković, Jozo
Gortan, Vladimir Hinković, Hinko Janus
Gošnjak, Ivan Hiram, kralj Jaruzelski, Wojciech
Goolsbee, Austan Hitler, Adolf Javits, Jacob
Gotovac, Vlado Hodorovski, Mihael Javor, Stipe
Gotovina, Ante Hoffman, Hugo Jeftić, Bogoljub
Grabež, Trifko Hoffman, Josip Jeiačić, Josip
Gradišnik, Milic Hoffman, Vilim Jelaska, Zvonko
Granitz, Ignatz Hojka, Milan Jelić, Branimir

240
Jelinek, Đuro Knežević, Radoje
Jelinić, Ana Knežević, Živan
L
Jelovšek, Vladimir Kocbek Lacković, Ivan
Jelovšek, Zofka Kocian, Samuel Laden, Bin
Jeljcin, Boris Kočić, Petar Lagundija, Zlatko
Jerabon, kralj Koglej, Vida Lakuša, Filip
Jeremiah, David Kohl, Helmut Laxa, Matas
Jeronim, sveti Koliševski, Lazar Latin, Denis
Joanovics, Georg Kolumbo, Kristofer Lawson, lord
Joković, Roko Konfucije Lazar
Jones, John Paul Kopernik, Nikola Lazić, Ivan
Josimović, Emilijan Kopinić, Josip Lazić, Radoje
Josipović, Ivo Kopitar, Jernej Koller Lebey, Andre
Jovanović, Vaso Kolmar, Edmund Ledeen, Michael
Jovanović-Pižon, Jovan Komensky, Jan Amos Leigh, Edward
Jovanović, Vladislav Korolija, Mirko Leon (Lav) XII., papa
Juarez, Benito Korošec, Anton Lenjin, Vladimir Ilič
Jukić, Ilija Korsky, Ivo Leon (Lav) XIII., papa
Juraj VI., kralj Kosanović, Miloš Leon (Lav) X., papa
Kossut, Lajos Lehmann
Kostelić, Janica Lemmi, Adrian
K Kostić, Janko Leontić, Ljubo
Kachold, Gabi Kostrenčić, Marko Leskovar, Rade
Kadijević, Veljko Koščević, Janko Leustek, Vladimir
Kajo, sveti Kovačević, Peroslav Lewinsky, Monica
Kalogjera, Marko Kovačić, Krešimir Lewisohn Levi
Kamljev, Lav Borisović Koveshnikova, Vassilitska Lothian, lord
Kant, Immanuel Košutić, August Libermann, Dragutin
Karlo II. Krajačić, Ivan Stevo Lindbergh, Charles
Karadžić, Radovan Krajger, Boris Lincoln, Henry
Karadžić, Vuk Stefanović Kralj, Josip Lipovščak, Anton
Karađordević, Aleksandar, Kralj, Mijo Lipton, David
kralj Kraus, Božidar List, Guido von
Karadordević, Aleksandar, Kraus, Herman Livada, Svetozar
kraljević Kraus-Tudić, Rudolf Locke, John
Karađordević, Pavle Kremzier, Srećko Loisy, Alfred
Karadordević, Petar I. Krizman, Hinko Lollobrigida, Gina
Karađorđević, Petar II. Krizman, Tomislav Lončar, Budimir
Kardelj, Edvard Krklec, Gustav Loyolski, Ignacije
Karšulin, Miroslav Krleža, Bela Loren, Sofija
Kasti, Dragutin Krleža, Miroslav Lorković, Mladen
Kasti, Milan Krnjević, Juraj Lotaring, Franjo Stjepan
Katičić, Natko Kropotkin, Petar A. Lottelton, lord
Katzenstein Krstulović, Vicko Lovinger, Benko
Kašić, Bartol Ksraoping, Deng Löwy, Moric D.
Keaton, Buster Kubin, Rikard Luce, Henry
Kelly, David Kujundžić, Mihajlo Lucifer
Kennedy, John (Radoje Kumičić, Eugen Lukić, Mihajlo
Gvozdanović) Kune, Zinka Luks, Silvija
Kennedy, John Fitzgerald Kutinova, Olja Lukšić, Branimir
Kerr, Philip Kurelec, Fran Lyttelton, Oliver
Kirchner, Cedo Kurjak, Asim Luj XIV.
Kirchbaum, Oskar Kushner, Jared Lukas, Filip
Kirkpatrick, Jane Kutuzov, Mihael Ilarinovič Luther, Martin
Kissinger, Henry Alfred Kuvalja, Slobodan Lux, Ferdo
Klaser, Konrad Kvaternik, Eugen Luzzatti Lyons
Klein, Bernardo Kvaternik, Eugen Dido
Klement VIII., papa
Klement XII., papa
Kvaternik, Slavko LJ
Klement XIV., papa Ljermontov, Mihail
Knežević, Juraj Ljotić, Dimitrije

241
Ljubičić, Nikola Medina, Issak Murat, Joakim
Ljubić, Đuro Medvedev, Dmitrij Muslin, Stjepan
Meyer, Eugene Mussolini, Benito
Meyer, Louis B. Mustafa, paša
M Mehmedbašić, Mehmed
Macanović, Hrvoje Melchett, lord
MacArthur, Douglas Merkel, Angela
N
MacClean, Fitzory Mesić, Stipe Nad, Kosta
MacLean, Fitzory Messen Nani, Marko
Maceljski, Deutsch Meštrović, Ivan Napoleon, Bonaparte
MacDonald Metzger, Josip Napoleon, Joseph
MacMillan, Harold Michelis, Gianni de Napoleon, Louis
MacNamara, Robert Miesler, Milan Nathan, Ernesto
Machel, Samora Mihael, arkanđeo Naser, Gamal Abdel
Machiavelli, Niccolo Mihajlović, Draža Naudon, Paul
Maček, Vlatko Mihajlović, Stanoje Nazor, Vladimir
Makanac, Julije Mihaldžić, Stanoje Nedić, Milan
Makarije, patrijarh Mihalić. Adolf Nehajev, Cihlar
Makihara, Minoru Mikša, Branko Nehru, Jawaharlal
Malobabić, Rade Milanović, Igor Nemčić, Bogdan
Mandela, Nelson Miličević, Dušan Nenezić, Zoran
Mandić, Ante Miličić, Sibe Newhall, lord
Manolić, Josip Miličinović, Andrija Nevzlin, Leonard
Mao, Ce Tung Milić, Lavoslav Neuberger, Pavao
Marchetti, Mirko Milinović, Đorde Ney
Marčinko, Marko Milinović, Milovan Niczky, Stjepan
Margaret, princeza Milošević, Slobodan Nikola I., car
Marković, Ante Milovanović, Milan Nikola V., papa
Marković, Edo Milović, Đuro Nikolajević, Svetomir
Marija, Blažena Djevica Milner, Alfred Nixon, Richard
Marija Terezija Miljuš, Branko Nilus, Sergej Aleksandrović
Marinković, Ranko Milutinović, Dragutin Nimrod
Marx, Karl Mikolaš, Feliks Ninčić, Momčilo
Maretić, Tomislav Mindszenty, Jozsef Ninski, Grgur
Marjanović, Ive Mirković, Borivoje Nixon, Richard
Marjanović, Milan Mirković, Mijo Northcliff, Alfred
Markač, Mladen Miošić, Andrija Kačić Novak, Grga
Markussohn, Issac Mišić, Živojin Novak, Ivo
Martinović, Ignjat Mitrinović, Dimitrije Novak, Viktor
Martlew, Eric Mitterrand, François Novakova, Maruša
Marshall, Andrew Mock, Alojz Nugent, Albert
Marshall, Georg Moguš, Milan
Marulić, Marko
Masaryk, Jan
Moyneu, Baron O
Moljević, Stevan Obama, Barack
Masaryk, Tomaš Garrigue Mokranjac, Stevan
Mašin, Draga Obradović, Dositej
Mond, lord Obradović, Milan
Matasić, Ante Montesquie
Mateković, Stjepan Obrenović, Aleksandar
Montt, Efrain Rios Obrenović, Mihajlo
Mateša, Zlatko Monroe, James
Matić, Tomo Obrenović, Miloš
Moon, Sun Myung Omerbašić, Ševko
Matoš, Antun Gustav Morgan, J.P.
Matošić, Vlado Orlando, Vittorio
Morgenthau, Henry Ormsby-Gore, William
Matulić, Marije Moor, John
Mazowiecki, Tadeusz Orwel, George
Morrel, Theo Otokar, kralj
Mazzura, Šime Mortimer
Mazzini, Giuseppe Ottolenghi
Mosner, Stipe Owen, David, lord
Mažuranić, Ivan Mozart, Wolfgang Amadeus
Mažuranić, Vladimir Mozes, Ivan
Mažuranić, Želimir Muhamed P
Mayerhoffer, Valerija Munitić, Getruda Pacel, Vinko
Medar, Andrija

242
Paču, Lazar Pops, Friedrich Risenhoover, Tery
Pahlavi, Mohammed Reza Porfirogenet, Konstantin VII. Ritig, Svetozar
Palčić, Dušan Porges, Nenad Robathan, Andrew
Parađik, Ante Pospišil, Zvonimir Robertson, Georg
Paraga, Dobroslav Potočnjak, Frank Robespierre, Maximillene
Paunović, Davorjanka Predavec, Josip Rockefeller, Nelson
Paunović, Slaviša Predavec, Vladimir Rockefeller, Laurence
Pavao, sveti Presiček, Alojz Rockefeller, David
Pavao VI., papa Pratt Rodanić, Rudolf
Pavelić Ante Praunsperger, Milan Roosevelt, Eleonora
Pavelić, Ante, zubar Pribojević, Vinko Roosevelt, Franklin Delano
Pavelić, Mara Pribičević, Rade Rosseau, Jean-Jacques
Pavletić, Vlatko Pribičević, Svetozar Rosenberg
Paver, Filip Prica, Srdan Rosenberg, Alfred
Pavičić, Antun Primorac, Dragan Rosenfeld, Adolf
Pašić, Nikola Primorac, Igor Rosić, Petar (Varnava)
Peccei, Aureli Princip, Gavrilo Rostow, Eugen V.
Pelagić, Vasa Prvičić, Stjepan Rothschild, Edmund
Perčec, Gustav Puk, Mirko Rothschild, Ferdinand
Perica, Petar Pulitzeri, Joseph Rothschild, Walter
Perić, Stjepan Pusić, Vesna Rothschild, Viktor
Perković, Ivan Putin, Vladimir Rothschild, Mayer Amschel
Pernar, Ivan Rothschild, Nathan Mayer
Perle, Richard Ruthkopf, David
Peron, Isabele
R Ruden, Vedrana
Perry, William Rabin, Yitzhak Rukavina, Vladimir
Persoglija Račan, Ivica Rullmann, Hans-Peter
Petar, apostol Rački, Franjo Rumler, Dragutin
Peterson, Peter Radek Rumsfeld, Donald Henry
Petković, Ivo Radić, Antun Run
Petrač, Hrvoje Radić, Stjepan Russell, William Huntington
Petričić, Darko Radelić, Milutin
Petrić, Jakov Radenković, Bogdan
Petrić, Niko Radivojević, Ilija S
Petrović, Đorđe Raguž, Hrvoje Sach, Julio
Petrović, Karađorde Rađenović, Bogdan Sach, Jeffrey
Petrović, Veljko Rajić, Ivan Sakcinski, Ivan Kukuljević
Philip, princ Rakić, Mirjana Salamon, bankar
Philippson Rakijaš, Ante Salamon, kralj
Pijade, Bukić Ramsay, Andrew Michael Sanader, Ivo
Pijade, Moša Rankel Sarraut, Albert
Pijade, Živko Ranković, Aleksandar Sarkotić, Stjepan
Pike, Albert Rašković, Jovan Savić
Pilar, Ivo Rapp, Thomas C. Scheel, Walter
Pilat, Poncije Rathenau, Walter Schlegel, Toni
Pio VII., papa Rauch. Pavao Schlesinger, Antun
Pio IX., papa Rayan, Sam Schiff, Jakob
Pio X., papa Rever, Paul Schmudek, Margita
Pio XII., papa Reading, lord Schneller, Armin
Pitagora Reagan, Ronald Schroeder, Gerald
Planinc, Milka Reuf-Anadolk, Zuhra Schulz, Josef
Platon Resch, Julio Schuster
Plavšić, Biljana Rešovski, Adolf Schwartz, Gavro
Plivarić, Branko Rhodes, Cecil John Schwartz, Milan
Politeo, Dinko Reiching, Milan Scowcroft, Brent
Politeo, Ivo Relković, Antun Matija Sedlovska, Ljuša
Popović, Čedomir A. Renan, Ernest Selborne, lord
Popović, Koča Ribar, Ivan Seligmann, Robert
Popović, Damjan Ribbentrop, Joachim von Selznick, David O.
Popović, Dušan Ribnikar, Vladimir Seton-Watson, Robert William
Richtman, Dunja Shakespeare, William

243
Sharon, Ariel
Shavit, Arije
Sherman, Alfred
Shomrony, Amiel
Scholtz, Josip
Shultz, George
Siksto V., papa
Silajdžić, Haris
Siliđan, Branko
Silverstein
Simpson, John
Simović, Julio
Simović, Dušan
Singer, Vlado
Sitzer, Ladislav
Skerlić, Jovan
Smodlaka, Josip
Smotricki, Meletije
Smuts, Jan
Snjarić, Lukas
Sonnino, Sidney
Sokolov, Boris
Sokolović, Memed
Sokrat
Somervell, Donald
Soros, George
Sotona
Soult
Spevec, Josip
Spitz, Alfred
Spuner, Hans
Spuner, Liza
Sremac, Stevan
Srškić, Milan
Stacner, Tereza
Staljin, Josif Visarionovič
Džugašvili
Stanbolić, Petar
Stanimirović, Vojislav
Stanley, Mike
Starčević, Ante
Starčević, Milan
Steed, Henry Wickham
Steinfel, Nikola
Steingassner
Steinmann, David P.
Steinschneider, Harschel
Stenton, Michael
Stepinac, Alojzije
Steinacker, Arthur
Stern, Lav
Stewart, Dugald
Stevanović
Stielly, Julius
Stillwell, Joseph
Stimaković, Zvonimir
Stoltenberg, Thorvald
Strauss, David Friedrich
Strossmayer, Josip Juraj
Stojanović, Nikola
244
Subotić, Jovan Teslić, Petar
Suden, Milica Thaler, Richard
Summerland, Alistair Thatcher, Margaret
Suharto, Haji Mohammad Thompson, Marko Perković
Sukarno, Achmed Thor
Sulzberger, Arthur Tihić, Sulejman Tit
Supilo, Frano Tito, Josip Broz
Surya Tkalčević, Adolfo Veber
Sušak, Gojko Tobolski, Leo
Svedberg, Bjorn Tolstoy, Nikolaj
Sverdlov, Jakov Toynbee, lord
Szalasi, Ferenc Toma, sveti
Szemitz, Aleksandar Tomac, Jeronim
Szentmariaji, Franjo Tomašić, Ljubomir
Tomičić, Zlatko
Tomić, Dušan
Š Tomić, Veljko
Šafarik, Janko Pavao Tomić, Zvonimir
Šafarik, Janko Tower, John G.
Šain, Ćiro Čičin Tresić-Pavičić, Ante
Šarinić, Hrvoje Trichet, Jean Claude
Šarnbek, Ivan Trifunović-Birčanin, Ilija
Šatner, Alfred Trifunović, Ljubiša
Šegvić, Kerubin Trinajstić, Dinko
Šeper, Franjo Tripalo, Mika
Šerbedžija, Rade Tripković, Srđa
Šešelj, Vojislav Trocki, Lav Davidovič
Slang, Ignjat Trstenjak, Davorin
Šik, Lavoslav Trumbić, Ante
Šimrak, Janko Trump, Ivanka
Šišić, Ferdo Tućan, Fran
Šišić, Milena Tucović, Vladimir
Škare, Stanko Tuđman, Miroslav
Škvorc, Franjo Tuđman, Franjo
Šnajder, Slobodan Turkalj, Ante
Šnur, Ivo Twining, Nathan
Šošić, Hrvoje
Špicer, Raul
Špoljarac, Josip U
Šporer, Juraj Ujčić, Marijan
Šprajc, Zoran Ujčić, Franjo
Šramp, Mihela Ujević, Tin
Štanpar, Andrija Ungar, Simon
Štedimlija, Savić Marković Uris, Leon
Šubašić, Ivan Uzelac, Milan
Šufflay, Milan
Švrljuga, Stanko
W
Wagner, Richard
T Waifert, Đuro
Tadić, Boris Wales, Lech
Tadić, Spasoje Wanner, Rudolf
Taft, William Howard Warburg, Paul
Tankosić, Vojislav A. Wareing, Robert
Tartaglija, Kvintijan Warner
Tartaglija, Ivo Washington, George
Tartaglija, Oskar Weishaupt, Adam
Taylor, Miron Weismann, Karlo
Terezija, blažena Weiss, Ljubo R.
Terzić, Velimir Weiss, Šandor
Tesla, Nikola Weizmann, Chaim
Wingate, Francis Vidrić, Vladimir Zametica, John
Wilder, Većeslav Vidošević, Nadan Zarathuštra
Wirth, Nikola Vigny, Alfred Zdeslav, knez
Wilson, Thomas Woodrow Vilček, Krunoslav Zgaga, Mirko
Wise Vilović, Đuro Zidić, Igor
Wollak, Heinrich Vimpulšek, Žarko Zsigray, grof
Wollner, Žiga Vinci, Leonardo da Zimmerman, Warren
Woolsey, James Virth, Hinko Zimmern, lord
Woton Vladimir, metropolit Zinovjev, Grigorij
Wyszynski, Stefan Vokić, Ante Ziyang, Zhao
Volcker, Paul Zoellick, Robert
Voltaire Zorn, Božidar
V Voljc, Marko Zrnek, Josip
Vajfert, Đorđe Vošnjak, Bogumil Zuckerberg, Mark
Valtrović, Mihaljo Vraz, Stanko Zulafikarpašić, Adil
Vance, Cyrus Vrdoljak, Antun Zumwait, Elmo
Vasić, Dragiša Vrdoljak, Ivana Zvonimir, kralj
Vasilj, arhiepiskop Vrdoljak, Petar
Vavra, Jelisaveta Vrhovec, Maksimilijan
Velebit, Vladimir Vrkljan, Ante
Ž
Velimirović, Nikolaj Vuletić, Zvonimir Žanko, Miloš
Vemić, Velimir S. Vulkan Žepić, Vlado
Venijamin, metropolit Vulović, Ljubomir Žepić, Zvonimir
Veselica, Marko Žganec, Vilko
Veselica, Vladimir Živković, Petar
Vidak, Rudolf Z Županić, Niko
Vidak, Šarlota Zach, František
Vidmar, Milan Zagorac, Dragutin

245
 Bilješka o autoru

Mladen Lojkić
Rođen 24. prosinca 1953. godine u Uljaniku, općina
Garešnica.
Živi u Siraču, Matije Gupca 23.
Po struci je građevinski inženjer.
Dragovoljac je domovinskog rata od 25. kolovoza
1991. godine.

DO SADA IZDAO KNJIGE

Vladari svijeta
Tvrdi uvez, 240x173
392. stranice
Urednik: Nikolina Marinić, prof
Recenzent: Akademik Mirko Vidović
Prvo izdanje, studeni 2006.
Drugo izdanje, lipanj 2007.

246
Kletva kralja Zvonimira
Tvrdi uvez, 240x173 416. stranica
Urednik: Pater Vatroslav Halambek
Recenzent: Dr. Nedjeljko Kujundžić
Prvo izdanje, studeni 2007
Drugo izdanje, studeni 2008.

U klopci demona
Tvrdi uvez, 240x173 408. stranica
Urednik: Dipl ing. Damir Borovčak
Recenzenti: Dr. Nedjeljko Kujundžić i pater
Vatroslav Halambek
Prvo izdanje, veljača 2009.
Drugo izdanje, lipanj 2009.

247
 Mladen Lojkić
MASONI PROTIV HRVATSKE
(Hrvatski herostrati u službi masonstva)

NAKLADNIK
Vlastita autorska naklada

UREDNIK
Mladen Lojkić

PROLOG
Pater Svetislav Krnjak

RECENZIJE
Marko Francišković, dipl. oec.
Damir Borovčak, dipl. ing.

POGOVOR
Prof. dr. Nedjeljko Kujundžić

GRAFIČKI UREDNIK
Svenibor Pohajda

LEKTOR I KOREKTOR
Goran Lojkić

LIKOVNO OBLIKOVANJE
Gabrijela Manci, d.i.a.

PRIPREMA ZA TISAK
Marigraf d.o.o. Bjelovar

OMOT KNJIGE
Detelji murala s aerodromu u Denveru

TISAK
Ekološki glasnik, D. Lomnica

248
249
 Svaka čast autoru na ovoj vrijednoj knjizi. Ali preporučio bi gosp. Lojkiću da pročita
knjigu Udarac ruskih Bogova i Vječna religija prirode. (linkovi su dolje) Iz njih će saznati da
je Kršćanstvo židovska podvala, stvorena da nas uništi samoubilačkim učenjem. Primjerice:
“volite svoje neprijatelje, Židov je vaš bog, novac je izvor svih zala, Židovi su izabran narod,
prodajte sve što imate i dajte siromašnima, ne opirite se zlu”, itd. Kršćanstvo je stvoreno iz
pera okultnih židovskih rabina, sa ciljem da iskorijene Arijsku religiju i unište Bijelu rasu
pomoću samoubilačkih kršćanskih dogmi. Knjige koje preporučam pročitati:

Vječna Religija Prirode (1973) - Ben Klassen Udarac Ruskih Bogova (2000) - Vladimir Istarhov

Might is Right (1896) - Ragnar Redbeard White Man's Bible (1981) - Ben Klassen

250
Antikrist (1888, hrvatski) - Friedrich Nietzsche The Controversy of Zion (1956) - Douglas Reed

My Awakening (1998) - David Duke Cosmotheism (1977) - William Pierce

251
 March of the Titans (1999) - Arthur Kemp Bijelci & Crnci - 100 činjenica i jedna laž

Architects of deception (2004) - Juri Lina The Nature of Zionism (1993) - Vladimir Stepin

252
The Conquest of the World by the Jews (1878) - Major Pentagon Aliens (1993) - William Lyne
Osman Bey

Četvrti Reich Bogatih (1976) - Des Griffin Zašto će propasti Amerika (2000) - Oleg Platonov

253