Danielle Steel - Ljubavni susreti

On ne voit bien qu'avec le coeur Eessentiel est invisible pour les yeux.
Samo se srcem jasno vidi.
Ono najvažnije oku je nevidljivo.
Mali princ (Le Petit Prince) Antoine de Saint-Exupery
Onima koji tragaju, onima koji su tražili i onima koji su pronašli traženo -
vražji sretnici! Osobito, s dubokom naklonošću i poštovanjem, onima koji su
preživjeli taj neprirodni proces, i ne samo preživjeli nedirnuta uma i srca,
nego uspjeli pronaći iglu u plastu sijena i osvojiti nagradu!
Lakše je popeti se na Mount Everest, a svakako je manje opasno i zastrašujuće.
I svim mojim prijateljima, koji su nespretno ili stručno pomogli u traženju
savršenog muškarca za mene, drugim riječima, nekoga barem toliko čudnog kao što
sam ja.
Onima među vama koji su mi priređivali sastanke naslijepo, koji su mi darovali
nešto čemu se u starosti mogu smijati, vama - gotovo potpuno - opraštam!
Nadasve mojoj prekrasnoj djeci koja su me čuvala i sve dijelila sa mnom, koja su
me voljela i podržavala humorom, ohrabrivala me i imala beskrajno mnogo
strpljenja. Beskrajno sam zahvalna na njihovoj ljubavi i vječnoj potpori.
Uz svu moju ljubav, d.s.

Što je sastanak? Kad dvoje ljudi, koji se jedva poznaju, izađu na večeru,
nervozno guraju hranu po tanjuru, pokušavajući postaviti što je moguće više
pitanja u najkraćem mogućem roku. Pitanja poput: Skijaš li? Igraš li tenis?
Voliš li pse? Što misliš, zašto ti se brak raspao? Zašto je tvoja bivša supruga
rekla da voliš sve imati pod kontrolom? Voliš li čokoladu? Tortu od sira? Jesi
li ikada bio osuđivan? Što misliš o drogama? Koliko ima alkoholičara u tvojoj
obitelji? Kakve lijekove uzimaš? Jesi li bila na plastičnoj operaciji, ili je to
tvoj prirodni nos? A brada? Gornja usna? Prsa? Stražnjica? Jesi li bio na
nekakvoj operaciji? Voliš li djecu? Jesi li se ikada sastajao s maloljetnicama?
Koje strane jezike govoriš? Kako bi izgledao tvoj idealni medeni mjesec? Dva
tjedna na Himalaji?? Zbilja? Jesi li ikada bio na safariju? U Parizu? U Des
Moinesu? Jesi li religiozna? Kad si posljednji put posjetio majku? Koliko dugo
ideš na terapiju? Zašto ne ideš? Koliko si puta vozio pod utjecajem alkohola?
Što misli tvoja žena, gdje si večeras? Koliko si u braku? Razvedena? Udovica?
Jesi li tek izašao iz zatvora? Jesi li na uvjetnoj? Nezaposlena? Što će ti biti
sljedeći korak u karijeri? Sigurna sam da sa cirkusom možeš proputovati cijeli
svijet, ali, razumiješ li se u elektriku? Patiš li od buli-mije cijeli život?
Koliko skupina za potporu posjećuješ? Kada kasnije? Kad ćeš me nazvati?
Spoj naslijepo je kad dobronamjerni prijatelji odaberu dvoje ljudi sa suprotnih
krajeva zemaljske kugle, koji imaju nevjerojatno malo zajedničkog; ti isti
prijatelji objema stranama lažu, govoreći im kako je ona druga osoba krasna,
zanimljiva, normalna, dobro prilagođena, inteligentna i privlačna. Kad se
sastanu, istina ih pogodi poput udarca. Razgovaraju kao i na običnom sastanku,
ali, ako Bog da, ne osobito dugo, i oboje se nadaju da će onaj drugi pogrešno
zapisati telefonski broj. Nakon toga odeš kući i isplačeš se, nakon toga se i
nasmiješ, i nikada više ne želiš ni čuti za prijatelje koji su ti ponovno
smjestili. Kad zaboraviš kako si se provela, tim istim, ili nekim drugim
prijateljima dopustiš da ti ponovno dogovore sastanak naslijepo.
S ljubavlju i suosjećanjem, d.s.

1. poglavlje
Bijaše savršena, mirisna svibanjska večer, a proljeće je neodoljivom ljupkošću
tek prije nekoliko dana došlo do Istočne obale. Vrijeme je bilo savršeno, zima
se povukla doslovce preko noći, ptice su pjevale, sunce je grijalo, a u vrtu
Armstrongovih u Connecticutu sve bijaše u cvatu. Cijeli je tjedan vrijeme bilo
blagoslovljeno, tako da su svi usporili, pa čak i u New Yorku. Parovi su šetali,
pauze za ručak su se produljivale. Ljudi su se osmjehivali. Te je noći u
Greenwichu Pariš Armstrong odlučila večeru poslužiti vani, u natkrivenom
dvorištu popločenom pješčanikom kojeg su tek nedavno preuredili, a u kojem je
bio i bazen. Pariš i Peter u petak su priređivali večeru, što su rijetko činili.
Ali dobavljači su bili slobodni samo toga petka. Svaka je subotnja večer sve do
srpnja bila rezervirana za vjenčanja. Peteru je to teže padalo, ali dobro je
prihvatio kad mu je Pariš rekla da će primanje biti u petak. Peter joj je gotovo
uvijek ugađao. Volio je da joj život bude jednostavan. To je bila samo jedna
sitnica od svega onoga što je na njemu voljela. U ožujku su proslavili dvadeset
četvrtu godišnjicu braka. Katkad joj je bilo teško vjerovati da su već tolike
godine protekle i da su bile ispunjene životom. Megan, njihova najstarija kćer,
prethodne je godine diplomirala na Vassaru, i u dvadeset trećoj godini
prihvatila posao u Los Angelesu. Zanimala ju je filmska produkcija i uspjela je
pronaći posao kao pomoćnica producenta u filmskom studiju u Hollywoodu. Bila je,
kao što je i sama priznavala, tek nešto više od potrčka, ali ju je oduševljavao
takav rad i jednoga je dana željela postati producent. Sin William upravo je
navršio osamnaest godina i u lipnju je trebao maturirati. Najesen je namjeravao
otići na sveučilište Berkelev. Bilo joj je teško povjerovati da su djeca
odrasla. Činilo joj se da je prije samo nekoliko minuta mijenjala pelene i
neprestano vozila Meg na balet, a Wima na hokej. A za tri će mjeseca VVilliam
otići. U Berkelev je trebao otputovati tjedan dana prije Praznika rada.
Pariš se uvjerila daje stol prikladno postavljen. Dobavljači su bili pouzdani i
imali su dobro oko. Također su dobro poznavali njezinu kuhinju. Ona i Peter
voljeli su priređivati zabave, te ih je Pariš redovito unajmljivala. Bračni je
par uživao u svom društvenom životu i tijekom godina okupio je probranu skupinu
zanimljivih prijatelja. Pariš je na stol postavila cvijeće koje je sama
aranžirala. Nabrala je mnoštvo raznobojnih božura. Stolnjak je bio savršeno
čist, a kristal i srebro su blistali. Peter to vjerojatno neće ni zapaziti,
osobito ako se umoran vrati kući, ali više je osjećao dojam, nego što je vidio
pojedinosti doma koji mu je pružila. Pariš je u detaljima bila nepogrešiva.
Stvorila je ozračje topline i elegancije u kojem su se svi dobro osjećali. Nije
to radila samo zbog muža i njihovih prijatelja, nego i zbog sebe.
Peter se dobro pobrinuo za nju. Bio je jako velikodušan prema njoj i djeci. U
poslu je bio uspješan. Bio je partner u dobrostojećoj odvjetničkoj tvrtki koja
se specijalizirala za vođenje računa velikih korporacija, i u pedeset prvoj
godini bio je na rukovodećem položaju. Kuća koju je za svoju obitelj kupio prije
deset godina bila je velika i lijepa, napravljena od kamena, u luksuznoj četvrti
Greenwicha u Connecticutu. Razmišljali su bi li unajmili dekoratera, ali je na
kraju Pariš odlučila sama urediti kuću i taj joj se posao svidio. Peter je bio
oduševljen rezultatom. Imali su i jedan od najljepših vrtova u Greenwichu. Pariš
je tako uspješno uredila kuću da ju je Peter često zadirkivao da bi trebala
postati dekorater, a većina ljudi koji su vidjeli to djelo njezinih ruku slagali
su se s njim. Ali, iako je bila umjetnički nadarena, zanimale su je iste stvari
kao i njega.
Poštovala je i razumjela poslovni svijet. Vjenčali su se čim je maturirala na
koledžu, a onda je krenula u poslovnu školu i diplomirala poslovnu
administraciju. Željela je pokrenuti vlastiti mali posao, ali je na drugoj
godini ostala trudna i odlučila umjesto toga ostati kod kuće s djecom. Nikada to
nije požalila. Peter ju je podržavao u toj odluci. Nije bilo nikakve potrebe da
i ona bude zaposlena. Dvadeset četiri godine osjećala se sposobnom i ispunjenom,
posvećujući sve svoje vrijeme Peteru i djeci. Pekla je kolačiće, organizirala
školske sajmove, svake godine vodila školsku aukciju, ručno izrađivala kostime
za Noć vještica, bezbrojne sate provela s djecom kod stomatologa i uglavnom
radila sve ono što rade supruge i majke. Za te poslove nije trebala diplomu, ali
je zbog svoga opsežnog razumijevanja poslovnog svijeta i živahnog zanimanja za
taj svijet kasno noću s lakoćom razgovarala s Peterom o slučajevima na kojima je
radio. Ako ništa drugo, to ih je zbližavalo. Pariš je uvijek bila savršena
supruga za njega, a on ju je duboko poštovao zbog načina na koji je
odgojila njihovu djecu. Pokazalo se da je ispunila sva njegova očekivanja - a
Pariš je bila podjednako zadovoljna s njim.
Nedjeljom ujutro zajedno bi se smijali stisnuvši se jedno uz drugo ispod
pokrivača, uživajući u dodatnih pola sata leškarenja za ponekih hladnih zimskih
dana. Svakoga radnog dana Pariš je ustajala s Peterom u sam cik zore, vozila ga
na vlak, a zatim se vraćala kući kako bi djecu odvezla u školu, dok nisu
dovoljno odrasli da sami mogu voziti auto, što je i prebrzo došlo. Jedina dvojba
koju je upravo pokušavala razriješiti bilo je pitanje što će raditi kad u
kolovozu Wim ode na Berkelev. Više nije mogla zamisliti život bez tinejdžera
koji ljeti skaču po bazenu ili preokreću kuću naglavce kad vikendom preplave
igraonicu u prizemlju. Dvadeset tri ili dvadeset četiri godina braka život joj
se potpuno i bez ikakvog izuzetka vrtio oko djece. Rastužila se kad je shvatila
da će ti dani uskoro zauvijek proći.
Bila je svjesna da će se život kakvog je dugo godina poznavala okončati čim Wim
ode na koledž. Dolazit će povremeno kući za vikend i na praznike, kao što je Meg
činila dok je pohađala Vassar, samo još rjeđe, jer će biti mnogo dalje od nje,
na Zapadnoj obali. Meg je odmah nakon diplome nestala iz njihovog života. Šest
je mjeseci provela u New Yorku, gdje se uselila u stan s tri prijateljice, a čim
je u Los Angelesu pronašla posao kakav je željela, otputovala je u Ka-liforniju.
Otada su je viđali za Dan zahvalnosti i za Božić, i to ako su imali sreće, a sam
je Bog znao što će se dogoditi kad se uda, iako još nije imala nikakvih planova.
Pariš je i predobro znala da će joj se u kolovozu, kad Wim ode iz kuće, život
zauvijek promijeniti.
Dvadeset četiri godine provela je daleko od poslovnog tržišta i ne bi imalo
smisla odmah krenuti u New York i baciti se na posao. Predugo je pekla kolačiće
i razvozila djecu. Jedino čega se zasad mogla dosjetiti bio je humanitarni rad u
Stamfordu, rad sa zlostavljanom djecom ili u programu koji je u javnim školama
pokrenula njezina prijateljica za srednjoškolske učenike koji su uspjeli doći do
srednje škole, iako gotovo da i nisu znali čitati. Osim toga nije znala što bi
mogla napraviti sa sobom. Peter joj je prije mnogo godina rekao da će njih
dvoje, kad djeca odu iz kuće, imati sjajnu priliku za zajednička putovanja i sve
ono što prije nikada nisu mogli raditi. Ali, tijekom protekle godine njegovi su
se radni dani znatno produžili, tako da nije vjerovala da bi mogao ostaviti
posao i otputovati. Sad je rijetko kad dolazio kući za večeru. Koliko je Pariš
mogla vidjeti, barem trenutačno, i djeca i suprug bili su zaposleni i bavili su
se svojim poslom, jedino ona to nije imala. Bila je svjesna da ubrzo mora nešto
poduzeti. Počela ju je plašiti mogućnost da će imati previše slobodnog vremena.
Nekoliko je puta o tome razgovarala s Peterom, ali on
nije imao nikakvih korisnih prijedloga. Rekao joj je da će i sama prije ili
kasnije shvatiti što želi raditi, a toga je i Pariš bila svjesna. U četrdeset
šestoj je bila dovoljno mlada da započne karijeru, ako to želi, ali problem je
bio u tome što nije znala čime se želi baviti. Voljela je postojeće stanje
stvari - brinuti o djeci i mužu, i vikendom im ispunjavati sve želje - osobito
Peterove. Za razliku od nekih njezinih prijateljica, čiji su brakovi s godinama
počeli pucati, ili su se pak nenadano raspadali, Pariš je još bila zaljubljena u
svoga muža. Bio je blaži, nježniji, obzirniji i, zapravo, profinjeniji i
zreliji, pa čak i zgodniji nego u doba kad su se vjenčali. A i on je uvijek tako
govorio o njoj.
Pariš bijaše vitka i gipka, atletski građena. Kad su djeca poodra-sla pa je
imala više slobodnog vremena, gotovo je svakoga dana igrala tenis i bila je u
izvrsnoj formi. Ravna joj je plava kosa bila dugačka, a najčešće ju je plela u
pletenicu. Posjedovala je klasičnu ljepotu Grace Kelly i zelene oči. Figura joj
je bila vrijedna pažnje, često se smijala, posjedovala je žustar smisao za šalu,
čemu su se njezini prijatelji radovali. Voljela je izvoditi šale, što je osobito
zabavljalo njezinu djecu. Peter je po naravi bio mnogo mirniji. Kad bi se
navečer vratio kući nakon napornog dana i putovanja vlakom, često je bio
preumoran za sve, pa ju je tako slušao samo s povremenim komentarima. Vikendima
je bio malo živahniji, ali čak i tada je bio tih i pomalo suzdržan. Posljednju
godinu dana bio je prezauzet. Sadašnja zabava bila je, zapravo, prva zabava koju
su priredili u protekla tri mjeseca. Svakoga je petka navečer dugo radio, a i
subotom bi se vraćao u grad kako bi dovršio poslove ili se sastao s klijentima.
No, Pariš je oduvijek bila strpljiva. Nije mnogo toga zahtijevala od njega i
duboko je poštovala njegovu marljivost i rad. Zbog toga je i bio uspješan u
poslu, te su mu se divili u poslovnim i pravnim krugovima. Nije ga mogla kriviti
zbog savjesnosti, iako joj je često nedostajao. Osobito sada, kad je Meg već
šest mjeseci bila odsutna, a Wim zauzet vlastitim životom i prijateljima, tih
posljednjih tjedana završne školske godine. Peterov ju je naporan posao
proteklih mjeseci ponovno podsjetio da će morati pronaći nešto čime će se
zaokupiti u rujnu. Cak je razmišljala da bi se mogla početi baviti dobavljačkim
poslovima ili uzgojem biljaka, jer je jako uživala u svome vrtu. No, znala je da
bi bavljenje dobavljačkim poslom skratilo vrijeme koje je vikendima provodila s
Peterom, a željela mu je biti na raspolaganju kad god je kod kuće, što je tih
dana ionako bilo jako rijetko.
Provjerivši stol i obišavši kuhinju da bi vidjela što rade dobavljači, uvjerila
se da je sve u redu, pa se otuširala i odjenula. Na večeru su pozvali pet parova
s kojima su se dobro poznavali. Radovala
se toj prigodi i nadala da će Peter na vrijeme stići kući kako bi se opustio
prije nego što uzvanici počnu pristizati. Razmišljala je o Peteru kad je Wim
zavirio u njezinu spavaonicu dok se odijevala. Želio joj je ispričati svoje
planove, jer je to bilo kućno pravilo kojeg se strogo pridržavala, bez obzira
što je on sad imao osamnaest godina. Uvijek je željela znati gdje su joj djeca i
s kim provode vrijeme. Pariš je bila odgovorna majka i odana supruga. Sve u
njezinom životu bilo je u savršenom redu i sve je prilično dobro nadzirala.
"Idem kod Johnsonovih s Mattom", rekao je Wim, pogledavši je dok je povlačila
zatvarač bijele čipkane suknje. Već je bila odjenula odgovarajući top bez
naramenica i srebrne sandale visokih potpetica.
"Hoćete li ostati ondje ili nakon toga idete nekuda?" Osmjehnula mu se. Bio je
zgodan dečko i jako je nalikovao ocu. U petnaestoj je već bio visok 180
centimetara, a otada je narastao još dva centimetra. Od oca je naslijedio
tamnosmeđu kosu i prodorne plave oči. Osmjehnuo se promatrajući majku. Uvijek ju
je smatrao lijepom kad bi se dotjerala. Dok su razgovarali promatrao ju je kako
dugu plavu kosu namješta u punđu. Vjerovao je da posjeduje jednostavnu
eleganciju i bio je ponosan na nju, kao i ona na njega. Nije bio samo dobar
učenik, nego je tijekom cijele srednje škole bio izvrstan atletičar. "Ideš li
večeras na zabavu?" mudro je upitala Pariš. Već su barem mjesec dana, ako ne i
dva, učenici četvrte godine neprestano odlazili na zabave, a Wim je uvijek bio u
samom središtu zbivanja. Djevojke su bile lude za njim i privlačio ih je kao
magnet, iako je od Božića izlazio s istom djevojkom, koja se sviđala majci. Bila
je to draga djevojka iz dobre obitelji iz Greenwicha. Majka joj je bila
učiteljica, a otac liječnik.
"Da, kasnije možda odemo na zabavu." Na trenutak je izgledao zbunjeno. Majka ga
je i predobro poznavala. Razmišljao je da joj to ne spomene. Uvijek je
postavljala previše pitanja. I on i sestra žalili su se zbog toga, ali im se to
i sviđalo. Nikada se nisu morali pitati kolika je majčina ljubav.
"U čiju kuću idete?" upitala je, završivši frizuru i nanoseći samo malo rumenila
i ruža.
"Kod Steinovih", nacerio se Win. Uvijek ga je ispitivala. Uvijek. Prije nego što
je i progovorila, znao je kako će glasiti sljedeće pitanje.
"Hoće li i roditelji biti prisutni?" Makar je već imao osamnaest godina, nije
željela da prisustvuje zabavama bez ikakvog nadzora. To je značilo izazivanje
nevolje, a kad su bili mlađi, sama je nazivala roditelje da bi provjerila.
Protekle je godine konačno popustila i bila je spremna prihvatiti VVimovu riječ.
Ali, povremeno ju je pokušao
prevariti. Kao što je govorila, njegovo je bilo da pokuša, i prevari je, a
njezino da shvati kad je prevarena. Prilično je dobro znala kad bi to pokušao, i
Wim je uglavnom bio iskren, a ona se lagodno osjećala.
"Da, roditelji će biti prisutni", odgovorio je preokrenuvši očima.
"I bolje da budu." Značajno ga je pogledala, a zatim se nasmijala. "William
Armstrong, izbušit ću ti gume i baciti ključeve od auta u stroj za reciklažu
smeća, samo ako mi slažeš."
"Ma daj, mama. Stvarno će biti prisutni."
"Dobro. Kad ćeš se vratiti kući?" U njihovoj je kući vladalo pravilo da se Wim,
makar već imao osamnaest godina, mora vratiti u određeno vrijeme. Pariš je
govorila da sve dok ne ode na koledž mora slijediti njihova pravila, a Peter se
s tim složio. Iz dubine je srca odobravao pravila koja je postavljala djeci. U
tome su bili suglasni, kao i u svemu drugom. Nikada se nisu sukobljavali oko
odgoja djece a, zapravo, ni u drugim stvarima. U njihovom braku uglavnom nije
bilo problema, s izuzetkom uobičajenih sitnijih rasprava koje su se gotovo
uvijek vodile oko glupih stvari: tko je ostavio otvorena vrata garaže, tko je
zaboravio natočiti gorivo u auto, tko nije poslao svečanu košulju na pranje da
bi bila spremna za neku svečanu prigodu. Ali, Pariš je rijetko kad griješila na
taj način i bila je organizirana do savršenstva. Peter se na nju uvijek mogao
osloniti.
"Tri sata?" oprezno je upitao Wim, pokušavajući produžiti dopušteno vrijeme, ali
je majka odmah odmahnula glavom.
"Ni slučajno. To nije proslava mature, Wim. Samo obična zabava petkom." Znala je
da će, pristane li sada da se Wim vrati u tri ujutro, kad dođe vrijeme
maturalnih proslava poželjeti ostati do četiri ili pet sati, a to je bilo
predugo. Vjerovala je da bi bilo opasno kad bi u to doba noći vozio auto. "Dva
sata. Najduže. A i to ti je poklonjeno vrijeme. Ne pretjeruj!" upozorila ga je,
a Wim je zadovoljno kimnuo glavom. Budući da su pregovori završili, počeo je
zatvarati vrata, ali se majka uputila prema njemu, značajno ga promatrajući. "Ne
tako brzo... Zagrli me."
Osmjehnuo joj se, poput velikog budalastog klipana, sličniji dječaku nego gotovo
odraslom čovjeku kakav je bio. Udovoljio joj je, pa se nagnula i poljubila ga u
obraz. "Zabavi se večeras i, molim te, pažljivo vozi." Wim je bio dobar vozač i
odgovoran momak, ali je ipak brinula. Dotada se barem nije opijao, a nekoliko
puta kad bi na zabavi nešto popio, ostavio bi auto i kući se vratio s
prijateljima. Također je znao da bi mogao nazvati roditelje ako mu situacija
izmakne nadzoru. To su dogovorili prije nekoliko godina. Ako se ikada napije,
neka ih nazove i neće biti nikakve kazne. Ali ni pod kakvim uvjetima, ni pod
kakvim okolnostima ne smije sam voziti kući.
Pariš je čula Wima kako izlazi, a nekoliko trenutaka nakon što su se zagrlili,
čula je kako se zatvaraju glavna vrata. Upravo je i sama krenula niza stepenice
kad je ušao Peter, s aktovkom u ruci, potpuno iscrpljen. Ugledavši ga,
iznenadila se shvativši koliko mu je Wim sličan. Kao da sada gleda Wima trideset
tri godine kasnije. Toplo mu se osmjehnula.
"Bok, dragi", rekla je i prišla mu, zagrlila ga i poljubila, ali je bio tako
umoran da joj je jedva odgovorio. Nije mu ni spomenula da izgleda iscrpljeno jer
nije željela da mu bude još gore. Ali, znala je da već mjesec dana radi na
slučaju spajanja dviju tvrtki, a to je bio težak posao. Za njegove klijente
stvari nisu stajale osobito dobro i Pariš je znala da se Peter pokušava izboriti
za njih. "Kako si proveo dan?" upitala ga je, uzevši mu aktovku iz ruke i
spustivši je na stolac u predvorju. Iznenada joj je bilo žao što je dogovorila
večernju zabavu. Kad je to učinila nikako nije mogla znati koliko će Peter tih
dana biti zauzet. Dobavljače je unajmila prije dva mjeseca, znajući da kasnije
neće imati vremena.
"Bio je dugačak." Osmjehnuo joj se. "A tjedan je bio još duži. Gotov sam. Kad
gosti dolaze?" Bilo je već gotovo sedam sati kad se vratio kući.
"Za otprilike sat vremena. Zašto ne legneš na nekoliko minuta? Imaš dovoljno
vremena."
"To bi bilo dobro. Ako zaspim, možda se više nikada neću probuditi."
Bez pitanja je otišla u kuhinju i natočila mu čašu bijelog vina, a zatim se
vratila i pružila mu je. Prihvatio ju je s olakšanjem. Nije mnogo pio, ali u
ovakvim trenucima, znajući da ga čeka dugačka večer, katkad bi mu čaša pića
pomogla da zaboravi naporan dan. Taj mu je tjedan uistinu bio naporan i potpuno
ga je iscrpio.
"Hvala", rekao je uzevši čašu, a onda je otpio gutljaj prije nego što je otišao
u dnevnu sobu i sjeo. Okruživala ga je besprijekorna čistoća i savršeni red.
Soba bijaše prepuna krasnih engleskih antikviteta koje su tijekom godina zajedno
kupili u Londonu i New Yorku. Oboje su roditelje izgubili u ranoj mladosti i
Pariš je dio svoga skromnog nasljedstva potrošila na kupnju namještaja. Peter
joj je u tome pomagao. Imali su nekoliko, lijepih predmeta kojima su se njihovi
prijatelji uvijek divili. Kuća im je bila osobito prikladna za primanja.
Blagovaonica je bila velika i udobna, dnevna soba tek malo manja, soba za odmor
malena, a imali su i knjižnicu koju je Peter vikendom koristio kao radnu sobu.
Na katu su bile četiri prostrane spavaonice. Četvrtu su koristili kao gostinsku
sobu, iako su se dugo vremena nadali da će to biti soba za treće dijete, ali do
toga nikada
nije došlo. Nakon prvo dvoje djece, Pariš više nikada nije ostala trudna, pa
iako su razgovarali o tome, nijedno od njih nije ponovno željelo proživjeti
tegobe tretmana za umjetno začeće i bili su zadovoljni s dvoje djece koje im se
rodilo. Sudbina je savršeno uredila njihovu obitelj.
Pariš je sjela na kauč i privila se uz Petera. Ali te je večeri bio preumoran da
bi na to reagirao. Najčešće bi joj stavio ruku oko ramena, i Pariš je,
promatrajući ga, shvatila da je jako napet. Približavalo se vrijeme njegovog
redovitog liječničkog pregleda i na to ga je namjeravala podsjetiti čim završi
posao oko spajanja dviju tvrtki. Proteklih su nekoliko godina izgubili nekoliko
prijatelja zbog nenadanog srčanog udara. Peter je bio sasvim zdrav i u pedeset
prvoj godini nije spadao u ugroženu skupinu, ali nikad se ne zna. Pariš je
željela dobro brinuti o njemu. Namjeravala ga je zadržati uza se još barem
četrdeset ili pedeset godina. Razdoblje od prethodnih dvadeset godina bilo je
iznimno dobro za oboje.
"Iscrpljuje li te taj posao oko spajanja?" suosjećajno ga je upitala. Sjedeći
uza nj, osjećala je njegovu napetost. Kimnuo je glavom, popio gutljaj vina i
prvi put nije počeo govoriti o potankostima posla. Bio je preumoran za takve
razgovore s njom, ili je barem ona tako pretpostavljala. Nije ga željela
ispitivati muči li ga još nešto osim posla, jer joj se činilo očitim da je riječ
samo o poslu. Nadala se da će zaboraviti na posao i opustiti se kad ga okruže
prijatelji. To bi ga uvijek opustilo. Iako nikada nije poticao njihov društveni
život, uživao je u planovima koje je Pariš smišljala za njega, kao i u ljudima
koje je pozivala. Više se s njim čak nije ni savjetovala. Dobro je znala tko mu
se sviđa, a tko ne, i postupala je u skladu s tim. Željela je da se i on
zabavlja, a on je, pak, bio zadovoljan što nije odgovoran za takve poslove.
Dobro je obavljala posao njegovog, kako je on to zvao, društvenog menadžera.
Peter je nekoliko minuta nepokretno sjedio na kauču, a Pariš je tiho sjedila
pokraj njega, sretna što je kod kuće. Pitala se namjerava li tog vikenda raditi,
hoće li se vratiti u grad na sastanak s klijentima, kao što je radio proteklih
nekoliko mjeseci, ali nije ga željela ispitivati. Bude li morao otići u ured,
ona će se već nekako zabaviti. Peter se malo odmorio i ustao, osmjehnuo joj se i
polagano krenuo uza stepenice. Pariš je krenula za njim.
"Jesi li dobro, dragi?" upitala je kad je legao na zajednički krevet. Spustila
je čašu na noćni ormarić. Bio je toliko iscrpljen da je odlučio leći prije
večere.
"Dobro sam", odvratio je i sklopio oči. Ostavila ga je samog da se nekoliko
minuta odmori i sišla u prizemlje provjeriti što se događa
u kuhinji. Sve je bilo u redu te je na trenutak izašla u natkriveno dvorište,
osmjehujući se. Voljela je svoga muža, svoju djecu, kuću i prijatelje. Voljela
je sve i nije bilo ničega što bi poželjela promijeniti. Bijaše to savršen život.
Kad se pola sata kasnije vratila u spavaonicu da probudi Petera, u slučaju da je
zaspao, on je već bio pod tušem. Sjela je na krevet i pričekala ga. Gosti su
trebali početi dolaziti za dvadesetak minuta. Dok se Peter brijao začula je
zvonce i rekla mu neka ne žuri. Nitko nikamo ne mora ići, pa je imao vremena.
Željela je da se opusti i uživa u cijeloj večeri. Pogledao ju je u zrcalu i
kimnuo, s pjenom za brijanje na licu, kad mu je rekla da ide dolje dočekati
prijatelje.
"Doći ću odmah za tobom", obećao je, a ona mu je ponovno rekla da ne mora
žuriti. Željela je da bude opušten.
Kad se Peter spustio niz stepenice, dva su para već stigla, a treći je upravo
dolazio kroz natkriveno dvorište. Večer je bila savršena: sunce je upravo zašlo,
a zbog toplog noćnog zraka činilo se da su u Meksiku ili na Havajima. Bijaše to
savršena noć za primanje na otvorenom, i svi su bili dobro raspoloženi. Obje su
Parisine najdraže prijateljice došle s muževima, od kojih je jedan bio odvjetnik
u Petero-voj tvrtki, a dva su se para tako i upoznala. Njih su dvoje imali sina
Wimovih godina, i dečki su išli u istu školu i zajedno trebali maturirati u
lipnju. Druga je žena imala kćer Meginih godina i blizance godinu dana starije.
Tri su prijateljice godinama posjećivale iste školske i sportske priredbe, a
Natalie i Pariš deset su godina naizmjence vozile kćeri na satove baleta.
Nataliena kćer ozbiljnije je shvatila balet od Meg i sada je plesala s
profesionalnom trupom u Clevelan-du. Sve su se tri našle na kraju razdoblja
majčinstva i zbog toga su bile depresivne. O tome su razgovarale kad je Peter
ušao u sobu. Natalie je tiho rekla Pariš da Peter izgleda umorno, a Virginia,
čiji je sin trebao maturirati s Wimom, složila se s njezinom izjavom.
"Radi na slučaju spajanja i čini se da mu je to zaista naporno", suosjećajno je
objasnila Pariš, a Virginia je kimnula glavom. I njezin je suprug radio na istom
slučaju, ali je izgledao mnogo opušteniji od Petera. Ali on nije bio partner u
toj tvrtki, kao Peter, pa je bio manje opterećen. Peter već godinama nije
izgledao tako umorno i napeto.
Ostali su gosti stigli nekoliko minuta nakon Petera, i kad su sjeli za večeru,
činilo se da se svi dobro zabavljaju. Stol je bio prekrasan. Posvuda su gorjele
svijeće. U blagoj svjetlosti svijeća Peter je izgledao malo bolje kad je sjeo na
čelo stola i upustio se u razgovor sa ženama koje je Pariš smjestila do njega.
Obje je dobro poznavao i uživao u njihovu društvu, iako je za vrijeme večere bio
tiši nego obično. Više nije izgledao umorno, nego suzdržano.
Kad su gosti u ponoć otišli, Peter je skinuo sako i olabavio kravatu. Činilo se
da mu je laknulo.
"Jesi li se zabavio, dragi?" upitala ga je Pariš zabrinuto. Stol je bio upravo
dovoljno velik za dvanaestero, i Pariš sa svog mjesta nije mogla čuti što se
događalo na Peterovom kraju. Uživala je u razgovoru o poslu s muškarcima koji su
sjedili pokraj nje. Često su tako razgovarali. Njihovim se prijateljima to
sviđalo. Pariš je bila inteligentna i dobro informirana, i uživala je
razgovarati i o nekim drugim stvarima osim djece, za razliku od nekih žena koje
su poznavali, iako su i Virginia i Natalie bile inteligentne. Natalie je bila
umjetnica i proteklih se godina počela baviti kiparstvom. Prije nego što je
napustila karijeru da bi se brinula o djeci i bila s njima kod kuće, Virginia je
bila parničarka. Bila je nervozna poput Pariš, razmišljajući što će raditi kad
joj u lipnju sin maturira. Namjeravao je ići na Princeton, pa će biti bliže kući
nego Wim. Ali, kako god razmišljala
0 tome, to je poglavlje njihovih života završavalo, te su bile zabrinute i
nesigurne.
"Večeras si bio jako tih", primijetila je Pariš kad su polagano krenuli uza
stepenice. Prednost unajmljivanja dobavljača i konobara bila je u tome što su se
za sve brinuli i iza njih je kuća ostala čista
1 uredna. Pariš je za vrijeme večere često pogledavala muža na drugoj strani
stola, pa iako se činilo da uživa u razgovoru, ipak je više slušao, a manje
govorio, što je čak i za njega bilo neuobičajeno.
"Samo sam umoran", rekao je rastreseno dok su prolazili pokraj Wimove sobe. On
se još nije bio vratio kući. Vjerojatno je bio kod Steinovih i kući se neće
vratiti ni minute prije određenog vremena -u dva sata.
"Osjećaš li se dobro?" upitala je zabrinuto Pariš. Peter je i prije obavljao
velike poslove za tvrtku, ali najčešće nije dopuštao da ga tako iscrpe. Pitala
se hoće li uopće uspješno obaviti taj posao do kraja.
"Dobro sam", zaustio je, a zatim je pogledao i odmahnuo glavom. Uopće nije
izgledao dobro. Ušli su u zajedničku spavaonicu. Večeras nije želio razgovarati
s njom. Planirao je to učiniti sljedećeg jutra. Nije joj želio pokvariti večer,
a i inače o ozbiljnim temama nije volio razgovarati prije odlaska u krevet. Ali,
nije joj mogao ni lagati. Nije to više želio činiti. To nije bilo pošteno prema
njoj. Volio ju je. Znao je da nema pravog načina na koji bi joj rekao to što joj
mora reći, da za to ne postoji ni savršeni trenutak ni savršeni dan. Pomisao da
će ležati pokraj nje i cijelu noć brinuti o svemu tome jako ga je mučila.
"Zar nešto nije u redu?" Pariš se iznenada uplašila, ne mogavši zamisliti o čemu
je riječ. Pretpostavljala je da se nešto dogodilo u uredu i samo se nadala da
nije u pitanju njegovo zdravlje. Zdravstveni problemi snašli su prije nekoliko
godina neke njihove prijatelje. Mužu jedne njezine prijateljice otkriven je
tumor na mozgu i umro je četiri mjeseca nakon toga. To je bio šok za sve. Počeli
su se približavati dobu kad se takve stvari događaju prijateljima. Samo se mogla
moliti da joj Peter neće priopćiti takve vijesti. Ali, bio je jako ozbiljan kad
je sjeo u jedan od udobnih stolaca za ljuljanje u njihovoj spavaonici, u kojima
su voljeli sjediti i čitati. Pokazao joj je drugi stolac, i ne pokušavajući joj
objasniti o čemu je riječ.
"Dođi, sjedni."
"Jesi li dobro?" ponovno je upitala spuštajući se u stolac nasuprot njemu,
posegnuvši za njegovim rukama, ali on se nagnuo unatrag i na trenutak sklopio
oči. Kad ih je otvorio, bila je svjesna da nikada prije u njegovim očima nije
ugledala takvu bol.
"Ne znam kako bih ti ovo rekao... gdje da počnem i kako da počnem..." Kako
izgovoriti strašne riječi nekome do koga mu je bilo stalo dvadeset pet godina?
Kad i kako ih izgovoriti? Znao je da će pritisnuti dugme koje bi moglo raznijeti
njihov život na komadiće. Ne samo njezin, nego i njegov. "Pariš... prošle sam
godine napravio nešto ludo... pa, možda i ne ludo... ali nešto što nikada nisam
namjeravao učiniti. Nisam namjeravao. Čak nisam siguran kako se to dogodilo, ali
pojavila se prilika i ja sam je iskoristio, iako nisam smio. Ali jesam..." Nije
je mogao pogledati u oči dok je to govorio, a Pariš nije izustila ni riječi.
Samo ga je slušala. Preplavio ju je osjećaj da će joj se dogoditi nešto strašno,
i njoj i njemu. U glavi joj se oglasilo zvono za uzbunu, a srce joj je glasno
udaralo dok je čekala da nastavi govoriti. Iznenada je spoznala da nije riječ o
poslu, nego o njima dvoma.
"To se dogodilo dok sam tri tjedna bio u Bostonu, zbog posla koji sam ondje
morao obaviti." Znala je o kojem poslu govori i kim-nula je glavom. Peter ju je
pogledao s bolom u očima, želeći uzeti njezine ruke u svoje, ali nije to učinio.
Želio joj je ublažiti taj udarac, ali je bio dovoljno pošten da zna kako to ne
može napraviti. "Nema smisla da ti pričam potankosti kako se to dogodilo, zašto
ili kada. Zaljubio sam se. Nisam to namjeravao. Mislio sam da mi se to nikada
neće dogoditi. Čak nisam siguran o čemu sam tada razmišljao, osim što mi je bilo
dosadno, a ona je bila zanimljiva, bistra i mlada i uz nju sam se osjećao živim.
Osjećao sam se mlađi nego ikada. Činilo mi se da su se kazaljke sata vratile
unatrag za nekoliko minuta, samo što su se zaglavile i, kad su se vratile
unatrag, shvatio
sam da se ne želim vratiti na staro. Razmišljao sam o tome, patio sam i nekoliko
puta pokušao prekinuti tu vezu. Ali... jednostavno nisam mogao... nisam želio...
Želim biti s njom. Volim te. Uvijek sam te volio. Nikada te nisam prestao
voljeti, čak te i sada volim, ali više ne mogu ovako živjeti. Kao da živim dva
života. To me izluđuje. Ne znam ni kako bih ti to rekao, i mogu samo zamisliti
kako se ti sada osjećaš... Bože, Pariš, žao mije... zaista mije žao..." U očima
su mu se pojavile suze. Pariš je prekrila usta rukama, kao da gleda nesreću koju
ne može zaustaviti, kao da gleda kako auto juri prema zidu i zna da će svi
stradati. Prvi put u životu imala je osjećaj da će umrijeti. "Pariš, ne znam
kako bih ti ovo rekao", rekao je, dok su mu se suze kotrljale niz obraze. "Zbog
tebe i zbog mene... zbog nas oboje... želim razvod." Bio je obećao Rachel da će
toga vikenda sve ispričati Pariš i znao je da joj mora reći prije nego što ih
oboje izludi dvostruki život kojim je živio. Ali nikada nije mogao ni sanjati da
će mu biti tako teško to reći, proživjeti te trenutke i promatrati ženino lice.
Vidjeti pogled u njezinim očima zbog kojeg je poželio da stvari stoje drukčije.
No, znao je da ne stoje drukčije. Iako ju je sve te godine volio, više nije bio
zaljubljen u nju, nego u drugu ženu, i želio je otići. Živeći s Pariš imao je
osjećaj kao da je živ pokopan. Sada je, s Rachel, shvatio što mu je sve
nedostajalo. S Rachel se osjećao kao da mu je Bog pružio drugu priliku. Bez
obzira je li mu Bog pružio tu priliku ili nije, upravo je to želio i znao je da
to mora ostvariti. Koliko god mu je bilo stalo do Pariš, koliko god ju je žalio,
i koliko god se krivim osjećao zbog bola koji joj je nanio, znao je da su njegov
život, njegova duša, njegovo postojanje i budućnost sada vezani uz Rachel. Pariš
je pripadala prošlosti.
Dugo je sjedila bez ijedne riječi, zureći u njega, nesposobna povjerovati u ono
što je upravo čula. A ipak je vjerovala. U očima mu je vidjela da je ozbiljno
mislio svaku riječ koju je izgovorio. "Ne razumijem", progovorila je, a suze su
joj kliznule iz očiju i počele joj se kotrljati niz obraze. Nije moguće da joj
se to događa. Događalo se drugim ljudima, ljudima koji su živjeli u lošem braku,
koji su se neprestano svađali, ljudima koji se nikada nisu voljeli kao ona i
Peter. Ali, upravo joj se to dogodilo. U dvadeset četiri godine braka nikada joj
ni na trenutak nije palo na pamet da bi je jednoga dana mogao napustiti.
Razmišljala je da bi ga mogla izgubiti samo ako umre prije nje. A sada je imala
osjećaj da je sama umrla. "Što se dogodilo?... Zašto si nam to napravio?...
Zašto? Zašto je se ne odrekneš?" U tim prvim trenucima nije se ni sjetila
upitati ga o kome je riječ. Bilo joj je važno samo to da Peter želi razvod.
"Pariš, pokušao sam", rekao je slomljeno. Nije mogao podnijeti potpuno uništenje
koje joj ie vidio u očima, ali s tim se morao suočiti.

1
Na neki čudan, iskrivljen način, bilo mu je drago što je to konačno izgovorio.
Znao je da mora biti slobodan, bez obzira koliko ih to oboje emocionalno
koštalo. "Ne mogu je se odreći. Jednostavno ne mogu. Znam da je to pokvareno od
mene, ali samo nju želim. Ti si mi bila dobra žena i krasna si osoba. Bila si
divna majka našoj djeci i znam da ćeš uvijek biti, ali sada želim više od
toga... Kad sam s njom, osjećam se živim. Život mi je uzbudljiv i mogu se
radovati budućnosti. Već se godinama osjećam poput starca. Pariš, ti to još ne
možeš prihvatiti, ali možda je to blagoslov za nas oboje. Oboje smo bili u
zamci." Njegove su je riječi probadale poput noževa.
"Blagoslov? To nazivaš blagoslovom?" Iznenada joj je glas postao prodoran.
Izgledala je kao da će postati histerična, a toga se plašio. Bio je to za nju
strašan šok, kao da je saznala da je netko koga je voljela iznenada umro. "Ovo
je tragedija, a ne blagoslov. Kakav je to blagoslov varati vlastitu ženu,
napustiti obitelj i zatražiti razvod? Jesi li poludio? Kako to misliš? Tko je ta
djevojka? Čime te ovako začarala?" Konačno se sjetila postaviti to pitanje, iako
joj i nije bilo važno. Druga je žena bila neprijatelj bez lica i pobijedila je u
ratu prije nego što je Pariš čak i saznala da je bitka otpočela. Pariš je sve
izgubila, a da je nitko nije ni upozorio da su joj i život i brak na kocki.
Zureći u njega, imala je osjećaj da je nastupio kraj svijeta, a on je odmahnuo
glavom i provukao prste kroz kosu. Nije joj želio reći ime druge žene, plašeći
se da bi Pariš, izludjela od ljubomore, mogla nešto učiniti, ali ipak je
vjerovao da to ne bi učinila, a znao je da će ionako prije ili kasnije saznati.
Ako ništa drugo, djeca će joj reći njezino ime kad saznaju. A njome se
namjeravao oženiti, iako to još nije želio reći Pariš. Razvod je bio sasvim
dovoljan šok za početak.
"Odvjetnica je u mom uredu. Upoznala si je na božičnoj zabavi, iako znam da se
iz poštovanja pokušavala držati što dalje od tebe. Ime joj je Rachel Norman i
pomagala mi je u slučaju zbog kojeg sam otputovao u Boston. Dobra je žena,
razvedena i ima dva sina." Pokušavao ju je pred Pariš prikazati poštovanja
dostojnom osobom, što je bilo besmisleno, kako je i sam znao, ali je imao
osjećaj da to duguje Rachel, tako da Pariš ne pomisli daje obična kurva. No,
pretpostavljao je da Pariš to ionako ne bi pomislila. Zurila je u njega dok su
joj suze klizile niz obraze, spuštale se na bradu i kapale na suknju. Doimala se
slomljenom i iscijeđenom do srži, i Peter je znao da si dugo neće moći oprostiti
to što joj je učinio. No, drugoga načina nije bilo. Morao je to napraviti, zbog
svih njih. Obećao je Rachel da će to učiniti. Godinu je dana čekala i smatrala
je da je to dovoljno dugo. Najviše od svega želio ju je zadržati, pod bilo koju
cijenu.
I
"Koliko je stara?" upitala je Pariš mrtvim glasom.
"Ima trideset jednu godinu", tiho je rekao.
"O, moj Bože. Dvadeset je godina mlađa od tebe. Namjeravaš li se oženiti njome?"
Drugi val panike stegnuo joj je grlo. Nada je postojala sve dok se ne oženi.
"Ne znam. Najprije moramo proći ovo, a i to je dovoljno teško." Sada, kad joj je
sve rekao, osjećao se kao stogodišnjak. No, pomisao na Rachel ponovno gaje
pomladila. Bila mu je izvor mladosti i nade. Dok se nije zaljubio u nju, nije ni
bio svjestan koliko mu toga u životu nedostaje. Sve ga je vezano s njom
uzbuđivalo; večerao je u njezinom društvu osjećajući se kao da je ponovno mlad,
a trenuci provedeni u krevetu gotovo su ga izluđivali. Nikada nije takvo što
osjećao ni prema jednoj ženi u svom životu, pa čak ni prema Pariš. Seksualni im
je život bio zadovoljavajući i dobar, i Peter ju je poštovao cijelo vrijeme koje
su proveli zajedno, ali s Rachel je osjećao strast za koju nikada nije mogao
vjerovati ni da postoji. Sada je shvatio da postoji. Rachel bijaše kao čarolija.
"Petnaest je godina mlađa od mene", rekla je Pariš i počela plakati, a onda ga
je ponovno pogledala, želeći saznati svaki, i najteži detalj, kako bi se mogla
mučiti. "Koliko su joj stari sinovi?"
"Jedan ima pet, a drugi sedam godina. Još su maleni. Udala se dok je studirala
pravo i uspjela je odgajati djecu i studirati, čak i kad ju je suprug napustio.
Dugo je vremena teško živjela." Toliko mu je bilo stalo do Rachel da joj je u
svemu želio pomoći. Čak je nekoliko puta subotom poslijepodne odveo dječake u
park, a Pariš bi rekao da se vraća u grad na sastanak s klijentima. Osjećao je
apsolutno neodoljiv nagon da bude s njom, da sudjeluje u njezinom životu, a i
Rachel je bila ludo zaljubljena u njega. Mučila se razmišljanjima o tome bi li
ga smjela viđati i hoće li on na kraju ostaviti suprugu. Znajući koliko mu je
obitelj važna, vjerovala je da je nikada neće napustiti, jer je uvijek govorio
da je Pariš izvrsna žena i da ne zaslužuje daje povrijedi. No, nakon stoje
Rachel posljednji put raskinula vezu s njim, konačno je odlučio i zaprosio je.
Sada više nije imao nikakvog izbora, osim da se razvede od supruge. To je bila
cijena života kakvog je želio. I samo je takav život želio, bez obzira na
cijenu. Da bi mogao voljeti Rachel, morao je žrtvovati Pariš, a i na to je bio
spreman.
"Da li bi išao sa mnom na savjetovanje?" upitala gaje Pariš tiho, ali je
oklijevao. Nije je želio namjerno dovoditi u zabludu, niti joj pružati lažnu
nadu. Znao je da nade nema.
"Bih", konačno je odgovorio, "ako će ti tako biti lakše prihvatiti ovakvo
stanje. Ali želio bih da shvatiš da neću promijeniti mišljenje.

Trebalo mi je dugo vremena da donesem ovu odluku i ništa me ne može pokolebati."

"Zašto mi nisi rekao? Zašto mi barem nisi pružio priliku? Kako to da i sama
nisam shvatila?" pitala se jadno, osjećajući se glupom, slomljenom, malenom i
napuštenom, makar još i nije otišao.
"Pariš, proteklih devet mjeseci jedva da sam i dolazio kući. Svake sam se večeri
kasno vraćao. Svakog sam se vikenda vraćao u grad. Mislio sam da ćeš shvatiti.
Čudim se što nisi."
"Imala sam povjerenja u tebe", odvratila je, i prvi put joj se u glasu čuo
bijes. "Mislila sam da imaš posla u uredu. Nisam shvatila da radiš ovakve
stvari." Zaplakala je. Želio ju je uzeti u naručje i utješiti, ali je mislio da
ne smije. Zato je ustao i prišao prozoru, promatrajući vrt, pitajući se što će
sada biti s njom. Još je bila mlada i lijepa i mogla bi nekoga pronaći. Ali,
nije mogao drukčije; brinuo se za nju nakon tog dugog razdoblja koje su zajedno
proveli. Mjesecima je bio zabrinut za nju, ali ne dovoljno da bi ostao s njom
ili da bi se prestao sastajati s Rachel. Prvi put u životu nije mislio na Pariš
ili na svoju obitelj, nego samo na sebe. "Što ćemo reći djeci?" konačno gaje
pogledala. Tek joj je tada to palo na pamet. Činilo joj se kao da je netko umro
i sada je morala misliti o svemu: kako preživjeti, što reći ljudima, što reći
djeci. Posljednja ironija bila je u tome što neće izgubiti samo posao majke,
nego je istodobno dobila otkaz i kao supruga. Nije imala pojma što će napraviti
s ostatkom svoga života, a o tome sada nije ni mogla razmišljati.
"Ne znam što ćemo reći djeci", blago je rekao Peter. "Valjda istinu. Još ih
volim. Ovo ništa ne mijenja. Njih dvoje više nisu mala djeca. I Wim će uskoro
otići od kuće, na Berkelev. To na njih neće imati velikog utjecaja", naivno je
izjavio, a Pariš je odmahnula glavom na njegovu glupost. Nije imao pojma kako će
se djeca osjećati. Vrlo vjerojatno izdanim, kao i ona sama, ili slično tome.
"Nemoj biti tako siguran da to neće imati utjecaja na njih. Mislim da će biti
zgromljeni. Za njih će to biti veliki šok. Kako bi i moglo biti drukčije? Cijela
im je obitelj uništena. Što ti misliš o tome?"
"Ovisi o tome kako ćemo im to objasniti. To će uvelike utjecati na njihovo
mišljenje." Razbjesnila se kad je shvatila da Peter od nje očekuje da mu
raščisti put, ali ona to nije namjeravala učiniti. Njezine su dužnosti supruge
završile. Za treptaj okaje okončala s njim, i više nije imala nikakvih
odgovornosti prema njemu. Sada je morala misliti samo na sebe, ali nije znala
što bi sa sobom. Više od pola života provela je brinući o njemu i zajedničkoj
djeci. "Želio bih da zadržiš kuću", rekao je iznenada, iako je to već odlučio
kad je zaprosio
Rachel. Namjeravali su kupiti zajednički stan u New Yorku i već su zajedno
pregledali nekoliko stanova.
"A gdje ćete vi živjeti?" upitala je izbezumljeno, jer se tako i osjećala.
"Još ne znam", odvratio je, ponovno izbjegavajući njezin pogled. "Imamo dovoljno
vremena da o tome odlučimo. Sutra ću se preseliti u hotel", tiho je rekao i
Pariš je iznenada shvatila da se to zaista događa, i to ovoga trenutka, a ne
negdje u budućnosti. Ujutro će Peter iseliti. "Noćas ću spavati u sobi za
goste", rekao je krenuvši prema kupaonici i uzevši svoje stvari, a ona gaje
nagonski uhvatila za ruku.
"Ne želim da spavaš u sobi za goste", glasno je izjavila. "Ne želim da Wim
shvati što se događa kad te ondje zatekne." Ali, to nije bilo sve. Željela je tu
posljednju noć provesti pokraj njega. Te večeri, dok se odijevala za primanje,
ni na trenutak nije pomislila da je to posljednji dan i posljednja noć njihovog
braka. Pitala se je li Peter znao da će joj te večeri sve reći. Sada se osjećala
kao budala, sjećajući se kako je brinula o njemu jer je bio umoran kad se vratio
kući. Sada joj je bilo očito što ga je izjedalo, a to nije bio posao.
"Jesi li sigurna da ti neće smetati što ću ovdje spavati?" upitao ju je
zabrinuto. Pitao se namjerava li učiniti nešto ludo, hoće li pokušati ubiti sebe
ili njega, ali u očima joj je pročitao da nema takvih namjera. Srce joj je bilo
slomljeno, ali nije poludjela. "Mogu se sada vratiti u grad, ako ti tako više
odgovara." Vratiti se Rachel. Novom životu. Zauvijek napustiti nju. To je
najmanje željela, pomislila je Pariš promatrajući ga i odmahujući glavom.
"Želim da ostaneš." Zauvijek. U dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi, upravo kao
što sam se zavjetovala prije dvadeset četiri godine. Nije se mogla ne pitati
kako je mogao odbaciti cijeli njihov život i zaboraviti zavjete. Očito mu to
nije bilo teško. Zbog tridesetjednogo-dišnje žene i dva mala dječaka. Kao da su
godine koje je proživio s Pariš nestale za treptaj oka.
Kimnuo je i otišao odjenuti pidžamu, a Pariš je sjedila u stolici i zurila preda
se. Kad se vratio, legao je ukočeno u krevet i isključio svjetlo. Nakon nekog
vremena je progovorio i ne gledajući je, ne pruživši joj ruku. Jedva je uspjela
čuti što joj govori dok je ispuhi-vala nos.
"Pariš, žao mije... Nikada nisam ni pomislio da bi se ovo moglo dogoditi...
Napravit ću sve da bih ti što više olakšao stvari. Samo nisam znao što bih drugo
mogao napraviti." Doimao se bespomoćnim i napuštenim dok je posljednji put ležao
u zajedničkom krevetu.
"Još je se možeš odreći. Hoćeš li barem razmisliti o tome?" upitala je,
osjećajući prema njemu tako duboku ljubav da se nije plašila ni preklinjati.
Jedina joj je nada bila da će ostaviti Rachel.
Nastupila je dugačka tišina, a onda joj je konačno odgovorio. "Ne, neću ni
razmišljati o tome. Za to je prekasno. Sada više nema povratka."
"Zar je trudna?" užasnuto je upitala Pariš. Na to nije ni pomislila. No, čak i
ako je bila trudna, Pariš bi radije podnijela sramotu nezakonitog djeteta, nego
da ga dokraja izgubi. To se događalo i drugim muškarcima, a ipak im je brak
uspijevao preživjeti. Kad bi Peter to želio, i njihov bi brak mogao preživjeti.
No, on nije želio sačuvati njihov brak. To je bilo očigledno.
"Ne, nije trudna. Samo mislim da radim ono što je najbolje za mene, a možda i za
nas oboje. Tebe volim, ali ne osjećam se više kao prije. Ti zaslužuješ više od
toga. Trebaš pronaći nekoga tko će te voljeti onako kako sam te ja nekoć volio."
"Kako možeš reći nešto tako grozno? Što bih trebala napraviti? Objaviti oglas?
Izbacio si me iz svoga života, kao da sam riba koju bacaš natrag u vodu, i kažeš
mi da pronađem nekog drugog. To bi baš bilo zgodno za tebe. U braku sam s tobom
više od pola svoga života. Volim te. Ostala bih s tobom do smrti. Što bih sada
trebala napraviti?" I sama pomisao na ono što joj je učinio ispunjavala ju je
užasom i očajanjem. U cijelom se životu nije osjećala tako uplašenom. Okončao se
život kakvog je poznavala, a budućnost joj se činila ispunjena užasom, opasnošću
i bijedom. Posljednje što je željela bilo je da pronađe nekog drugog. Željela je
samo Petera. Bili su u braku. Za nju je to bilo sveto. Ali za njega očito nije.
"Lijepa si, inteligentna i dobra. Prekrasna si žena, Pariš, i dobra supruga.
Neki će muškarac biti sretan što te može dobiti. Ja jednostavno više nisam pravi
za tebe. Nešto se promijenilo... ne znam što, ne znam zašto... ali znam da se
promijenilo. Ne mogu više ostati ovdje." Dugo je sjedila i promatrala ga, a onda
polagano ustala iz stolca i stala pokraj njega, s njegove strane kreveta. Tiho
plačući, spustila se na koljena i spustila glavu na krevet. Ležao je u krevetu
zureći u strop, plašeći se pogledati je, a suze su mu klizile iz uglova očiju i
padale na jastuk. Nježno joj je milovao kosu. Oboje su znali da su to posljednji
takvi trenuci koje će ikada doživjeti zajedno, iako su u njima izazivali slatku
bol i stare osjećaje.
2. poglavlje
Sljedeće jutro osvanulo je u punom sjaju, s uvredljivo blistavim pln-vim nebom i
sjajnim suncem. Okrenuvši se u krevetu i prisjetivši se svega što se dogodilo
prethodne noći, Pariš je poželjela da dan bude tmuran i da pada kiša. Istoga
trenutka je zaplakala i pogledala na Peterovu stranu, ali on se već brijao u
kupaonici. Odjenula je ogrtač za kupanje i spustila se stepenicama da im oboma
pripremi kavu. Imala je osjećaj da je prethodne noći ostala zarobljena u
nekakvom nadrealističkom, tragičnom filmu i na trenutak se ponadala da će se
možda sve promijeniti ako suvislo porazgovara s Peterom na danjem svjetlu. Ali,
najprije joj je bila potrebna kava. Svaki ju je djelić tijela bolio kao da ju je
netko pretukao. Nije se potrudila počešljati ili oprati zube, a šminka koju je
prethodne večeri brižljivo nanijela na lice ostavila joj je pruge ispod očiju i
duž obraza. Wim ju je iznenađeno pogledao kad je ušla. Jeo je prepečenac i pio
sok od naranče. Namrštio se kad je ugledao majku. Nikada je nije vidio takvu i
pitao se nije li previše popila na zabavi pa sad pati od mamurluka, ili je možda
bolesna.
"Jesi li dobro, mama?"
"Dobro sam. Samo sam umorna", rekla je, nalijevajući u čašu narančin sok za
Petera, možda posljednji put, s istim onim osjećajem nestvarnosti koji se
pojavio i prethodne noći. Možda je ovo samo ružno razdoblje kroz koje moraju
proći. Mora daje tako. Peter sigurno nije mogao biti ozbiljan kad je zatražio
razvod. Iznenada se sjetila prijateljice koja je prethodne godine izgubila
supruga jer je na teniskom igralištu doživio srčani udar. Ta joj je prijateljica
rekla da je prvih šest mjeseci nakon njegove smrti očekivala da će svakog časa
ući na vrata i nasmijati joj se, da će joj reći kako je sve bila šala. Pariš je
očekivala da će Peter povući sve što joj je rekao prethodne večeri. Rachel i
nje/.ini sinovi pristojno će nestati u daljini, a ona i Peter će se vratiti svom
životu kakvim su živjeli i prije. To je bilo samo privremeno ludilo, ništa
drugo. Ali, kad je Peter potpuno odjeven i ozbiljan
ušao u kuhinju, znala je da ono od sinoć ipak nije šala. I Wim je zamijetio da
je otac ozbiljan.
"Ideš li u ured, tata?" upitao gaje kad je Pariš pružila Peteru čašu narančinog
soka, a on ju je prihvatio strogog izraza lica. Pokušavao se pripremiti na ružan
prizor koji će nastati kad Wim izađe iz kuće i nije bio daleko od istine. Pariš
ga je namjeravala moliti da se odrekne Rachel i vrati kući. Budući da je na
kocki bio njihov zajednički život, nije bilo važno hoće li se poniziti. Bilo im
je teško što je Wim između njih i sudjeluje u njihovim posljednjim trenucima.
Wim je osjetio da nešto nije u redu i pitao se jesu li se možda svađali, iako je
to bila rijetkost, a onda je uzeo prepečenac sa sobom i vratio se u svoju sobu.
Peter je ispio sok od naranče i pola šalice kave koju mu je Pariš natočila, pa
je ustao i krenuo na kat po svoje stvari. Namjeravao je ponijeti samo manju
torbu. Kasnije, tijekom tjedna, vratit će se i spakirati sve ostalo. Ali je znao
da sada mora izaći što je prije moguće, prije nego što se Pariš ponovno slomi,
ili prije nego što sam izgovori nešto što joj nije želio reći. Sada je samo
želio otići.
"Možemo li razgovarati nekoliko minuta?" upitala je, slijedeći ga u spavaonicu.
Podignuo je torbu i nesretno je pogledao.
"Nema se što reći. Sve smo rekli prošle noći. Moram ići."
"Ti ne moraš napraviti ništa. Duguješ mi barem da me saslušaš. Zašto barem ne bi
razmislio o ovome? Možda strašno griješiš. Mislim da griješiš, a to će misliti i
Wim i Meg. Dogovorimo se da ćemo otići na savjetovanje i da ćemo se barem
potruditi. Ne možeš jednostavno odbaciti dvadeset četiri godine zbog neke
djevojke." Ali to je ipak napravio i želio je to napraviti. Uhvatio se Rachel
kao pojasa za spašavanje koji će mu pomoći da se ne utopi u svijetu u kojem je
nekoć živio s Pariš. Ovoga je trenutka poželio otići od nje što je dalje moguće.
Samo je ona stajala između njega i slobode koju je očajnički želio, slobode s
drugom ženom.
"Ne želim s tobom ići na savjetovanje", otvoreno je rekao. "Želim razvod. Čak i
ako se prestanem viđati s Rachel, svjestan sam da želim otići odavde. Želim više
od ovoga. Mnogo više. A i ti bi trebala poželjeti nešto drugo. Razdvojili smo
se. Život nam je mrtav kao staro stablo koje moramo srušiti prije nego što padne
i nekoga ubije. Vjerojatno će uništiti mene. Pariš, ne mogu više ovako živjeti."
Nije se rasplakao kad je to izgovorio, a nije se moglo zamijetiti ni da se kaje.
Djelovao je odlučno. Na kocki je bilo njegovo preživljavanje i nije namjeravao
dopustiti Pariš da ga odgovori od onoga što je želio, ma što rekla. Znao je da
ga voli, a i on je volio nju. Ali bio je zaljubljen u Rachel i želio je živjeti
s njom. Sada je namjeravao otići u
New York i ostatak života ostati s njom. PnrU nlj* mogl* učinili Ili reći nešto
čime bi ga zaustavila. To se jasno vidjelo nn njegovni 'i cu. Za njega je bilo
gotovo. Što se Petera ticnlo, brnk im >r bio im Pariš je to mogla samo
prihvatiti i nastavili živini, Aio |r hllo i. -reći nego učiniti.
"Kad se sve to dogodilo? Kad si upoznao tu cljr Mora dfl
je izvrsna u krevetu kad te mogla ovako obi l.ii ni." / i H* o*o***
zbog tih riječi, ali nije si mogla pomoći. Ne iz^ovoir^ ilc ni 11 Peter je uzeo
torbu, izašao iz sobe i spustio se niz si< i nicr, n I je gledala za njim.
Okrenuo se i pogledao je kad sv im no u |km žju stepenica, a Pariš je imala
osjećaj da joj se želud.i" i > i izvrnuo. da ju je netko udario.
"Nazvat ću te da se dogovorimo o potankostima. Mislim tl.i iu trebala zaposliti
nekoga iz moga ureda. Ja mogu uzeti nekoga (/. ne ke druge tvrtke ako hoćeš.
Hoćeš li porazgovarati s djecom?"* (Jovo rio je o tome kao daje riječ samo o
poslu ili putovanju. Pnris gn nikn da nije vidjela tako hladnog. Nije bilo ni
znaka krivnje i mW.no*n koje je pokazivao prethodne večeri. Vrata čarobnog
kraljevstvu xni varala su se zauvijek. Gledajući ga, bila je svjesna da će
zauvijrk pamtiti taj trenutak dok je stajao u safari hlačama i uštirkanoj plu
voj košulji, sa sunčevim sjajem na licu. Kao da se prisjeća trenutka u kojem je
umro ili njegovog izgleda u lijesu. Željela je potrčati niz stepenice i čvrsto
ga zagrliti, ali nije to učinila. Samo ga je gledala i kimnula glavom. Ne
izgovorivši više ni riječi, Peter se okrenuo i iza šao kroz ulazna vrata, a ona
je i dalje stajala na istom mjestu. Koljena su joj drhtala. Trenutak kasnije
začula je kako se odvezao.
Još je stajala ondje kad je Wim izašao iz svoje sobe u kratkim hlačama i majici,
s bejzbolskom kapom na glavi. Zbunjeno ju je pogledao.
"Mama, jesi li dobro?" Kimnula je, ali ništa nije mogla reći. Nije željela da je
Wim vidi kako plače ili se prepušta histeriji, a bilo je prerano da mu kaže.
Nije se osjećala sposobnom za to. Nije mogla zamisliti kad će biti sposobna reći
mu. A znala je da mora reći i Meg. "Je li tata otišao na posao?" Ponovno je
kimnula i sablasno mu se nasmiješila, potapšavši ga po ruci, a onda se vratila u
svoju sobu.
Legla je na zajednički krevet. Na jastuku je još mogla osjetiti miris Peterove
kolonjske vode. Prijateljica čiji je suprug umro rekla joj je da tjednima nije
mijenjala posteljinu i Pariš se pitala hoće li i sama tako postupiti. Nije mogla
zamisliti život bez Petera. Pitala se zašto nije bijesna na njega. Osjećala je
samo užas, kao da je saznala da se dogodilo nešto užasno, ali se nije mogla
sjetiti što je to bilo.
No, sjećala se. Negdje u dubini se sjećala. Svaki je djelić njezina bića znao da
je izgubila jedinog muškarca kojeg je ikada voljela, i kad je začula da su se
prednja vrata zatvorila za Wimom, legla je na Petero vu stranu kreveta,
zagnjurila lice u njegov jastuk i rasplakala se. Svijet kojeg je poznavala i
voljela dvadeset četiri godine upravo je razoren. I ona je željela umrijeti s
njim.
3. poglavlje
Toga je vikenda telefon zazvonio nekoliko puta, ali se Pariš nije javljala. Bila
je uključena telefonska sekretarica i kasnije je čula da su je zvale Virginija,
Natalie i Meg. Još se nadala da će Peter nazvati i reći joj daje bio lud i da se
vraća kući, ali to se nije dogodilo. Wim je nekoliko puta ulazio u njezinu sobu
i pričao joj što će raditi tih dana. Ostala je u krevetu, rekavši mu da se
prehladila.
U nedjelju navečer morala je ustati i skuhati večeru za Wima. Cijelo je
poslijepodne u svojoj sobi pisao zadaću, i spustio se u prizemlje kad je čuo
lupkanje lonaca i zdjela. Zbunjeno je stajala u kuhinji. Nije znala što radi,
što bi mogla skuhati za večeru, i pogledala ga je s tjeskobnim izrazom na licu
kad je ušao.
"Jesi li još uvijek bolesna? Izgledaš užasno. Mogu i sam nešto pripremiti ako
želiš." Zabrinuo se za nju, drag kakav je bio, i vidio je da se osjeća jako
loše, samo nije znao zašto. A tada ju je zbunjeno pogledao. "Gdje je tata?" U
jedan ujutro vratio se kući sa sastanka i nije vidio očev auto u garaži. "Ovih
dana zbilja dokasna radi." Pariš se samo zagledala u njega i sjela za kuhinjski
stol u pidžami. Dva dana nije češljala kosu, a nije se ni otuširala od petka
navečer, što je za nju bilo iznimno neuobičajeno. Uvijek je djelovala
besprijekorno, pa čak i kad se nije osjećala dobro potrudila bi se odjenuti i
spustiti u prizemlje. Wim je nikada nije vidio tako rastresenu. "Mama", pozvao
ju je zabrinuto, "zar nešto nije u redu?" Kad su im se pogledi sreli, mogla je
samo kimnuti glavom. Nije znala kako bi mu mogla ispričati ono što se dogodilo.
"U petak navečer tvoj otac i ja prilično smo ozbiljno razgovarali", rekla je kad
se spustio za kuhinjski stol nasuprot njoj, a ona je obje njegove ruke čvrsto
stegnula svojima. "Nisam to uočila i znam da je to bilo glupo", rekla je,
susprežući suze koje su tekle cijelog vikenda, ali znala je da zbog Wima to mora
izvesti kako treba. Ovaj će trenutak zapamtiti cijeloga života.
"Pretpostavljam da je tvoj otac već dugo vremena nesretan. Ovakav način života
za njega nije osobito uzbudljiv. Možda mu je bilo previše udobno ili dosadno.
Možda sam ja trebala pronaći posao kad ste ti i Meg poodrasli. Nakon nekog
vremena dosadi ti slušati o tome kako vozim djecu u školu i što je novo izraslo
u vrtu. U svakom slučaju, tvoj je otac odlučio", nastavila je duboko udahnuvši i
blago pogledavši sina, ne želeći previše opravdavati Petera, ali osjećajući da
to ipak mora učiniti zbog sina, "odlučio je da više ne želi biti u braku sa
mnom. Znam da je to šok. Bio je šok i za mene. Ali mi ćemo zadržati kuću. Bolje
rečeno, ja ću je zadržati, a ti i Meg možete dolaziti ovamo i živjeti ovdje kad
god hoćete. Jedina razlika bit će u tome što tata neće biti ovdje." Ni ona sama
ni Wim nisu zamijetili da ga je prvi put nakon mnogo godina nazvala tata.
Izgledalo je da će se Wim onesvijestiti.
"Šališ li se? Napušta nas? Što se dogodilo? Jeste li se jako posvađali zbog
nečega?" Nikada prije nije čuo da su se svađali, a i nisu se svađali. Tijekom
svih tih godina nikada nisu bili ni na rubu svađe. Ponekad bi se malo
porječkali, ali rijetko bi se kad čula neka grublja riječ. Wim se doimao
podjednako zapanjeno kao i ona sama.
"Ne napušta tebe", pažljivo je odvratila Pariš. "Napušta mene. Ima osjećaj da to
mora napraviti." Izgovorivši te riječi, usne su joj zadrhtale i ponovno se
rasplakala. Wim je zaobišao stol i zagrlio je. Kad je podigla pogled, vidjela je
da i on plače.
"Bože, mama, jako mi je žao. Je li poludio zbog nečega? Misliš li da će se
predomisliti?" Dugo je oklijevala, želeći da mu može dati potvrdan odgovor, ali
je znala da ne smije. Ako se ne dogodi nekakvo čudo, Peter joj se više nikada
neće vratiti.
"Željela bih da se predomisli", iskreno je rekla, "ali mislim da to neće
učiniti. Mislim da je čvrsto odlučio."
"Hoćete li se razvesti?" upitao je kroz suze, poput malog djeteta. Čvrsto su
držali jedno drugo.
"To je njegova želja." Gotovo se zadavila tim riječima, a Wim je otro suze i
uspravio se.
"To je ružno. Zašto bi želio razvod?" Čak mu nije palo na pamet da bi u očevu
životu mogla postojati druga žena, a Pariš mu to nije željela reći. Ako Peter
ostane u vezi s Rachel, a Pariš je pretpostavljala da hoće, Wim će ionako
prebrzo za to saznati. Taj mu je dio priče morao objasniti Peter, i pitala se
kako će u tome uspjeti a da u očima vlastite djece ne ispadne pravi gad.
"Pretpostavljam da se ljudi povremeno mijenjaju. Nisu ni svjesni da se
razdvajaju. Trebala sam uočiti kako se osjeća, ali nisam."
o u Kito
 Poverite cenu za svaki slucaj na http://www.faceyubook.com

)<* l u
"Kad ti je to rekao?" upitao je Wlm *l""ti"
shvatiti što se to događa. Nije bilo lako i mm je bilo to što nisu dobili
nikakvo upozon
"U petak navečer, nakon večere."
"Zato ste u subotu ujutro oboje izglednll tuko lm* sam da ste mamurni."
Osmjehnuo se, a Puri* "r
"Jesi li ikada vidio da jedno od nas pm i <xl
"Nisam, ali sam pretpostavljao da uvijek p"" dala si užasno. Kasnije si rekla da
si se prehladi). > što palo na pamet. "Zna li Meg?" Majka je odmahnu se tek
trebala suočiti. Plašila se to izgovoriti preko t" cijeloga ljeta nije
namjeravala doći kući. Morali su )¦
"Nazvat ću je." Namjeravala je nazvati kćer te vr. je sve ispričala Wimu, znala
je da to mora učiniti. ".fw snije."
"Želiš li da joj ja to kažem?" ponudio se Wim velik' sebi je bio bijesan na oca
što nije došao kući i osobno rrn Mislio je daje to ružno od oca, ali to nije
rekao majci. Im u da se Peter nije mogao suočiti s tim i osjećao je olakšanje
neugodnu dužnost prebacio na Pariš. Za jedan mu je vikend bilo do voljno teško
to što je morao razgovarati s njom. Znao je dn ćr Pnrls to na pravi način
prenijeti djeci. Ako im i kaže nešto što mu sr ne l>i svidjelo, uvijek će to
kasnije moći ispraviti. Navikao se da Pariš preu zima potpunu odgovornost za
njihovu djecu, bez obzira kolik" bi joj to ovaj put mogao biti težak teret.
"Ne moraš to napraviti", zahvalno gaje pogledala majka, to je moja dužnost."
Željela je kćerki sve reći sama.
"Dobro, ja ću onda prirediti večeru." Iznenada je Wim shvatio da više nema
nikoga tko bi se mogao pobrinuti za majku, i kad on ode na koledž, majka će u
Greenwichu ostati potpuno sama. Nije mogao vjerovati da se otac tako ponio prema
njoj. To mu uopće nije bilo slično i pomračilo je u VVimovim očima sliku oca kao
junaka. Kad je izvadio salatu, rajčice i hladnu piletinu, dosjetio se nečega.
"Bi li možda željela da ne odem na Berkelev, mama?" Prihvatile su ga i neke
škole u istočnom dijelu, i vjerojatno bi bili sretni kad bi došao k njima. Tek
je nedavno odlučio da će otići na Berkelev i još nije ni napisao odgovore drugim
koledžima. Planirao je to napraviti ovoga vikenda, ali ipak nije.
"Željela bih da napraviš upravo ono što si želio napraviti prije nego si ovo
saznao. Ako tvoj otac zaista namjerava zatražiti razvod, to znači da ću to
morati prihvatiti. Ne možeš zauvijek ostati ovdje i
brinuti se za mene." To je i bilo ono najstrašnije. Cijeli je vikend provela u
krevetu razmišljajući o tome. Ostala je sama. Zauvijek. Bit će još osamljenija
kad Wim ode na koledž. Bilo joj je ugodno kad bi svako malo provirio u njezinu
sobu. Barem je u kući bilo još jedno ljudsko biće koje ju je voljelo. Sada joj
se to činilo najstrašnijim. Pitala se tko će biti uz nju ako se razboli ili ako
joj se nešto dogodi. Tko će brinuti o njoj? Tko će znati daje bolesna? S kim će
ići u kino? S kim će se smijati? Što ako je više nikada nitko ne poljubi i ako
nitko ne bude vodio ljubav s njom? Što ako zauvijek ostane potpuno sama? Ta su
pitanja poprimila goleme razmjere i nije ih mogla razumjeti. Stvarnost bijaše
poražavajuća. Činilo se da čak i Wim to razumije. Zašto onda Peter to nije mogao
shvatiti?
Sjedila je u kuhinji i pokušavala čavrljati s Wimom dok je pripremao večeru, a
kad je na tanjure stavio piletinu i salatu, oboje su samo prevrtali hranu po
tanjurima, ali ništa nisu pojeli. "Žao mi je, mili", ispričavala se. "Nisam
osobito gladna."
"U redu je, mama. Hoćeš li sada nazvati Meg?" Želio je da je nazove, tako da i
sam može popričati o tome sa starijom sestrom. Uvijek su bili bliski i želio je
znati što će ona reći i hoće li pomisliti da bi se otac ipak mogao opametiti.
Wim još nije mogao shvatiti. Možda će Meg bolje razumjeti. Nadao se da će biti
tako. Nikada prije nije vidio majku u takvom stanju i to ga je plašilo.
Izgledala je kao da se razboljela od smrtonosne bolesti.
"Mislim da hoću", tužno je odvratila Pariš, i konačno se odvukla na kat dok je
Wim stavljao posuđe u perilicu. Željela je biti sama dok razgovara s Meg. Nije
joj namjeravala reći nešto drugo od onog što je rekla Wimu, ali nije htjela da
on bude uz nju.
Meg se javila kad je telefon zazvonio drugi put i činilo se da je dobro
raspoložena. Upravo se vratila kući s vikenda u Santa Barbari i rekla je majci
da je našla novog dečka, glumca.
"Jesi li sama, mila, ili da te nazovem kasnije?" upitala je Pariš, pokušavajući
dati malo živosti svome glasu, da ne zvuči mrtvački kako se i sama osjećala.
"Sama sam, mama. Zašto? Želiš li mi nešto reći?" Nešto joj je bilo čudno i nije
mogla zamisliti što joj majka namjerava reći. Nakon nekoliko trenutaka još je
manje razumjela. Glas joj je gotovo postao kre-štav kad je odgovorila. Imala je
osjećaj da joj je cijela obitelj pobijena. "Mora da se šališ! Je li poludio? Što
on to radi, mama? Misliš li da je čvrsto odlučio?" Bila je bijesna, a ne samo
tužna ili uplašena. Ali, da je mogla vidjeti majčino lice, možda bi osjetila
onaj isti užas koji se probudio u Wimu. Nepočešljane kose, s crnim kolutovima
ispod očiju, majka se doimala zastrašujućom.
"Da, mislim da je odlučio", iskreno joj je odgovorila Pilit.
"Zašto?" Nastupila je tišina. "Viđa li se s drugom ženom?" Meg i< bila starija i
svjesnija svijeta oko sebe nego njezin brat. U rnz<l<>l>!|i koje je provela u
Hollywoodu pristupilo joj je nekoliko oženjeni 11 muškaraca, a i prije toga je
imala sličnih iskustava. Ipnk nije moj'J.i ni zamisliti da bi otac mogao varati
majku. Ali nije mogla zamislm ni da bi želio razvod. Sve je to bilo
nevjerojatno.
Pariš nije željela ni potvrditi ni zanijekati pitanje o drugoj žem "Sigurna sam
da tvoj otac ima svoje razloge. Rekao je <l,i ovdje ima osjećaj daje mrtav. Želi
više uzbuđenja nego što mu ja | u \&nm. Pretpostavljam da nije osobito
uzbudljivo vraćati se kući u (Ireenvvich svake večeri i slušati me kako pričam o
vrtu", rekla je Pariš, osjećt-jući se poniženom i obeshrabrenom, kao da je na
neki način odgovorna zbog toga što mu je uz nju bilo dosadno. Sada je shvatila
đ| je prije mnogo godina trebala pronaći posao, da joj život bude tjp nimljiv
kao Rachelin. Pridobila ga je zato što je bila uzbudljivija. I mlađa. Mnogo
mlađa. Boljelo ju je razmišljati o tome, te se osjećala starom, neprivlačnom i
dosadnom.
"Mama, ne budi glupa. Mnogo si zabavnija od oca, i tako je oduvijek. Ne
razumijem što se dogodilo. Je li ti ikada prije nešto nagovijestio?" Meg je
pokušavala shvatiti, ali nije se imalo što shvatiti ako je tata upravo to želio.
Želio je Rachel. A ne Pariš. No, Meg o tome nije imala pojma.
"Sve do petka navečer nije rekao ni riječi", odvratila je Pariš, osjećajući
olakšanje jer se u razgovoru s Wimom i Meg, primivši njihovu potpunu podršku,
osjetila malo bolje nego prije. Barem nijedno od njih dvoje nije nju
okrivljavalo. Plašila se da bi to mogli učiniti, misleći daje možda povrijedila
njihovog oca. Ali, Meg joj je jasno izrazila svoje osjećaje o tome koga treba
kriviti. Bila je bijesna na oca.
"Kao da je poludio. Hoće li ići s tobom na savjetovanje?"
"Možda. Ne da bi mi se vratio. Rekao je da će ići na savjetovanje samo ako će mi
to pomoći da se prilagodim razvodu. A ne zato da spasimo brak."
"Lud je", grubo je rekla Meg, poželjevši da je kod kuće s majkom i bratom. Nije
joj se sviđalo što je u doba krize tako daleko od kuće. "Gdje je? Je li ti
rekao?"
"Rekao je da će ostati u hotelu i da će me sutra nazvati da se dogovorimo o
detaljima. Želio bi da uzmem jednog od njegovih odvjetnika." Wimu to nije rekla,
ali Meg je bila starija i mogla joj je pružiti utjehu. Zbog njezina se bijesa
Pariš osjećala bolje. "Pretpostavljam da mora biti u hotelu Regencv. Kad je u
gradu, najčešće on-die odsjeda, zato što je taj hotel blizu ureda."
"Željela bih ga nazvati. Je li mi planirao to sam reći ili je očekivao da ćeš to
ti učiniti?" Meg se srce slomilo, ali je bila i bijesna, no bijes nije dopuštao
ostalim emocijama da izbiju na površinu. Još nije ni počela prihvaćati gubitak i
tugu. Wim je bio uplašeniji, možda zato što je bio mlađi, a ujedno je vidio u
kakvom se stanju majka nalazi.
"Znao je da ću ti reći. Mislim da mu je tako bilo lakše", tužno je odgovorila
Pariš.
"Kako je Wim?" zabrinuto je upitala Meg.
"Pripremio nam je večeru. Jadno dijete, cijeli sam vikend bila u krevetu."
"Mama", ozbiljno je rekla njezina kćer, "ne smiješ dopustiti da te ovo uništi.
Znam da ti je teško i da je to strašan udarac. Ali, čudne se stvari događaju.
Tata je mogao i umrijeti. Drago mi je što nije. Katkad ljudi jednostavno polude.
Mislim daje i on poludio. Ne znam zašto, ali to mu nije nalik. Mislila sam da
ćete vas dvoje zauvijek ostati u braku."
"I ja sam tako mislila", rekla je Pariš, a suze su joj opet grunule iz očiju.
Imala je osjećaj da od petka nije prestala plakati. "Ne znam što da sada radim.
Što ću raditi ostatak života bez njega?" Počela je plakati i prošlo je još pola
sata prije nego što je Meg zatražila da porazgovara s bratom. Na kraju su
zaključili da im je otac privremeno neuračunljiv. Nadali su se da će se
oporaviti. Wim se još uvijek pomalo nadao da će se otac opametiti. Meg nije bila
osobito uvjerena u to i još se pitala postoji li neka druga žena u tatinom
životu.
Nakon što je prestala razgovarati s Wimom, nazvala je hotel Regencv, ali otac
nije bio prijavljen ondje, stoga je nazvala još nekoliko hotela, no nigdje ga
nije pronašla. Dakako, Peter je bio kod Rachel, ali nitko od njegove obitelji to
nije znao. Meg je sljedećeg jutra ustala u šest ujutro da ga nazove u ured, u
devet sati prema njujor-škom vremenu.
"Što se događa, tata?" upitala je odmah na početku, nadajući se da će joj
iskreno reći što se dogodilo. "Nisam znala da ti i mama imate problema."
Pokušala je razumno razgovarati, ne želeći ga optuživati, tako da pristane
razgovarati s njom. Ali Peter je bio više nego spreman za razgovor i
iznenađujuće iskren.
"Nismo imali problema", iskreno je priznao. "Ja sam imao problema. Kako je mama?
Jesi li razgovarala s njom?" Dakako, znao je da su razgovarale, inače Meg ne bi
nazvala raspitujući se o "problemima".
"Zvuči užasno." Meg ga nije napadala, ali je željela da osjeti krivnju. Zaslužio
je to. "Je li to nekakav tvoj hir ili nešto slično što se otelo kontroli?" Ali,
ni to mu nije bilo nalik.
Uzdahnuo je prije nego što je odgovorio krrrkl tome razmišljao, Meg.
Pretpostavljam da san "nMK ranije nešto nisam spomenuo. Mislio sam da <
o "t\ ti ako pričekam, ali ništa se nije promijenilo i ""ti morao
napraviti. Zbog sebe. U Greenvvichu, s tvojom ćao sam se kao da sam živ zakopan
i da mi je fcivoi i"
"Unajmi onda stan u New Yorku i preselilo se, ()l> se zato razvesti od mame." U
Meg se počela budili nnda i ' stoji rješenje i imala je osjećaj da duguje majci
tolik" cl" trn gne pronaći ga. Možda će je tata saslušati.
"Ne mogu više biti u braku s njom, Meg. Nisam vilr u nju. Znam daje to ružno
reći, ali istina je." Sve su joj w nmlr urušile u jednom trenutku.
"Jesi li joj to rekao?" Meg je, čekajući, zadržala duh, thv"6tjuc*i potpunu
težinu udarca koji je majka primila. Bilo je to nc*%ninl"livo,
"Koliko god sam blaže mogao. Ali morao sam hiti iskim prema njoj. Ne namjeravam
održavati taj brak. Želio s.-un tlu i<>;.;," bude svjesna."
"I što sada? Što ćete sada napraviti?" Pokušavala je "/.vu<*i i/. njega kakvi su
mu planovi, ali nije bila dovoljno hrabra da %n otvo" reno upita. Bilo joj je
mučno zbog majke. Nije to zaslužila nakon dvadeset četiri godine braka.
"Ne znam, Meg. Ona će na kraju nekoga pronaći. Prekrasna je žena. Vjerojatno joj
neće trebati mnogo vremena." Te su riječi bile nevjerojatno grube i nepristojne,
pa gaje Meg poželjela udariti.
"Tata, zaljubljena je u tebe", tužno je rekla.
"Znam da je, malena. Želio bih da sam i ja zaljubljen u nju. Ali nisam." To je
Rachel promijenila. I to zauvijek.
"Postoji li u tvom životu neka druga žena, tata?" Bila je dovoljno odrasla da
bude iskren prema njoj, ali je oklijevao. Upravo dovoljno dugo da u njoj probudi
sumnje.
"Ne znam. Mogla bi biti. Kasnije. Najprije moram sve urediti s tvojom majkom."
Tim je riječima izbjegavao istinu, a to joj je mnogo reklo.
"Jako si se ružno ponio prema mami. To nije zaslužila." Potpuno je suosjećala s
majkom, kao i Wim. Otac je izazvao probleme i nije ostao da bi se suočio s
tegobama. Majka je ostala, kao i djeca. I nije smio jednostavno pretpostaviti da
će Pariš pronaći nekog drugog, kao da mijenja šešire, cipele ili haljine. Možda
nikada neće uspjeti pronaći drugog muškarca ili to jednostavno neće željeti.
Mogla bi zauvijek ostati zaljubljena u njega. Prema Meginom mišljenju, to \e
bilo rrneično. A i maika ie bila istog mišljenja.
"Znam da nije to zaslužila", tužno je rekao. "Jako mi je stalo do nje i uvijek
će mi biti stalo. Pokušat ću joj to olakšati." Ako ni zbog kojeg drugog razloga,
onda zato da umiri vlastitu savjest. Krivnja ga je mučila cijelog vikenda, ali
strast koju je osjećao prema Rachel nije se zato smanjila. Sada kad je bio
slobodan, još se i pojačala.
"Misliš li da joj je lako izgubiti supruga i sve do čega joj je stalo? Grozno će
se osjećati kad Wim ode na koledž. Što će onda raditi, tata?" Čulo se da Meg
plače. Bila je jako zabrinuta za majku.
"Ne znam. Mila moja, to će morati sama otkriti. Takve se stvari događaju. Sve se
mijenja. Ljudi se razdvajaju. Umiru, razvode se i prestaju se voljeti. To se
jednostavno događa. Moglo se dogoditi njoj, a ne meni."
"Ali nije se dogodilo njoj", ustvrdila je Meg. "Mama te nikada ne bi ostavila.
Nikada to ne bi mogla napraviti." Bila je odana majci. Voljela je oca, ali joj
je srce krvarilo za majkom. Meg više nije razumjela oca. Doimao joj se kao
stranac. Sebičan, djetinjasti, razmaženi stranac. Nikada prije nije uočila da je
tako egoističan.
"Pretpostavljam da si u pravu", priznao je Peter. "Nevjerojatno je odana i
pristojna. Nisam to zaslužio."
"Možda i nisi, tata", rekla je razočaravši se u njemu. "Kad se namjeravaš
razvesti?" Nadala se da će si otac ostaviti malo vremena za razmišljanje i da
će, uz malo sreće, promijeniti mišljenje.
"Mislim da će sve ići svojim redom. Nema smisla odugovlačiti ili buditi lažne
nade, jer će sve ispasti još bolnije. Brz i čist prekid bio bi mnogo
jednostavniji." Možda za njega, ali ne i za Pariš. Nije rekao Meg da je istoga
trenutka kad je toga jutra ušao u ured nazvao odvjetnika i rekao mu da počne
raditi na razvodu. Želio se razvesti do Božića. Obećao je Rachel da će se
vjenčati krajem godine i želio je održati riječ. Također je znao da Rachel želi
još jedno dijete prije nego što dječaci poodrastu.
"Žao mi je, tata. Tužna sam zbog vas oboje, zbog sebe i Wima. To je jako teško",
rekla je Meg i rasplakala se. Nije željela plakati, ali nije si mogla pomoći.
Uskoro su prekinuli razgovor. Imala je osjećaj daje u jednoj noći izgubila ne
samo obitelj, nego i sve iluzije. Pokazalo se da oca više i ne poznaje i
uplašila se da bi majka mogla zapasti u duboku depresiju. Ništa je neće
spriječiti u tome. Nije imala posla, djeca joj nisu kod kuće, a sada više nema
ni supruga. Ima samo praznu kuću i prijateljice u Greenvvichu. To nije dovoljno
da bi nastavila živjeti ili da bi je sačuvalo od mračnih demona. Cijeloga dana
Meg je razmišljala samo o majci i te je noći nazvala da Wimu ispriča kako je
protekao razgovor s ocem.

"Nikada se neće vratiti", rekla je lmuilio s "¦¦!o. . *rt."|(.-i daje

otišao, ne namjerava se vratiti."< Nakon , .
......,^"1",
doda: "Mislim da se sastaje s nekom drugoit> o o" ln>
čila kad je oklijevao odgovoriti na njezin" |>t" >
"Je li tako rekao?" Wim se užasnuo. To >o met. Otac im je bio tako pošten i
dostojansi v" i bilo slično. Ali, nije mu bilo slično ni da se 1.1 noći je
postao stranac i ženi i djeci.
"Nije rekao. Ali dobila sam takav dojam, Vh dogoditi." Ako se viđa s nekom
ženom, i ako n" kasnije to će se saznati. To bi svakako objasnilo /I glo
napustio majku.
"Misliš li da mama zna?" suosjećajno je u|'ii.i.. ^.
osam sati otišla spavati, mnogo prije nego što \r Mrj
"Ne znam. Ne želim je uznemirivati. Ov.i ic sini teška i bez neke druge žene.
Morat ćemo napiaviti n\ o da bismo joj pomogli. Možda bih sljedećeg vikend" ii
ći." Ali Meg je imala planove koje bi joj bilo teško ćemo kako će se osjećati.
Svakako ću doći kući za tvoju mm t ćeš raditi ovoga ljeta?"
"Putujem u Europu s četvoricom momaka iz razreda", tmurno. Nije se želio odreći
putovanja kojem se radovao cijele godine, ali nije želio ni napustiti majku.
"Možda će joj tada već biti bolje. Zasad nemoj ništa poduzimati. Pozvat ću je da
dođe k meni u posjet. Imam osjećaj da sada nikn-mo ne želi ići." Meg je toga
jutra nazvala majku s posla, a Pariš je bila toliko depresivna da je jedva mogla
razgovarati. Kćer joj je predložila da pozove liječnika, ali Pariš to nije
željela učiniti. Sljedeći dani nikome neće biti jednostavni, izuzev oca. "Nazovi
me ako se nešto dogodi", rekla je Meg Wimu. Bio je to zaista neugodan kraj
završne godine srednje škole, trauma koju nitko od njih neće zaboraviti, niti će
se od nje moći brzo oporaviti.
"Mislim da danas nije ni ustala iz kreveta", povjerio je sestri.
"Nazvat ću je sutra", odvratila je Meg kad joj se oglasilo zvono na vratima. Bio
je to njezin dečko. Obećala je Wimu da će sljedećeg dana nazvati. Ako se dogodi
nešto neočekivano, mogao ju je nazvati na mobitel. No, bomba je već
eksplodirala. Što bi se još moglo dogoditi?
4. poglavlje
Virginia i Natalie tek su u četvrtak uspjele doći do Pariš. Pokušavale su
cijelog tjedna. Zajedno su ručale kad su je nazvale preko Virgini-jinog
mobitela. Prvi put nakon nekoliko dana Pariš je odgovorila na poziv. Bila je
promukla glasa i omamljena. Spavala je. Virginia je u ponedjeljak navečer, kad
se njezin suprug vratio iz ureda, od njega čula što se dogodilo. Peter mu je u
povjerenju rekao da su se tijekom vikenda on i Pariš razdvojili i da će se
razvesti. Peter je čim prije želio proširiti tu vijest, tako da nakon nekog
razumnog vremenskog razdoblja može početi otvoreno izlaziti s Rachel. Ali, veza
s Rachel ipak nije bila tako skrivena kao što je on to vjerovao. Virginijin
suprug Jim ispričao joj je te večeri o Rachel. Za vrijeme ručka Virginia je sve
ispričala Natalie, prije nego što su nazvale Pariš. Za nekoliko dana Pariš je
postala ono čega se najviše i plašila - predmet zabrinutosti i sažaljenja. Obje
su se njezine prijateljice užasnule kad su shvatile što se dogodilo. To im je
bio podsjetnik da nitko nije siguran da ga neće udariti grom kad to najmanje
očekuje. Nitko ne može znati što bi se moglo dogoditi. I upravo kad pomislite da
će sve zauvijek biti dobro i da ste sigurni, tada otkrijete da je stvarnost
potpuno drukčija.
"Hej, curo", rekla je Virginia suosjećajno. Željela je zagrliti Pariš i utješiti
je. "Kako se osjećaš?" upitala je i Pariš je shvatila da Virginia zna što se
dogodilo. Pariš nije imala hrabrosti nazvati Virginiu i reći joj sama.
Jednostavno nije mogla. Bilo je to previše strašno. Umjesto toga se vratila u
krevet i utočište potražila u snu. Probudila bi se samo kad bi Wim došao kući iz
škole i pripremao večeru. Otkako je Peter napustio kuću u subotu ujutro, ništa
nije radila. Uvjeravala je Wima da će joj uskoro biti bolje, ali je on u to
počeo sumnjati.
"Jim ti je rekao?" upitala je Pariš, okrenula se na krevetu i zagledala u strop.
"Da, rekao mije", ali Virginia još nije znala je li Pariš saznala o drugoj ženi
i nije je namjeravala pitati. Već je ionako dovoljno propatila.
"Možemo li navratiti k tebi? Nat i ja ručamo /..ijedno i l>i mcino 8e za tebe."
"Ne želim vidjeti nikoga", rekla je iskreno. U ponedjeli.ik se ipak konačno
otuširala, kao i toga jutra. "Grozno izgledam."
"Nama nije stalo do tvoga izgleda. Kako se osjećaš?"'
"Kao da mije u petak uvečer okončan život. Barem on.ikav kakvog poznajem. Radije
bih da me je ubio. To bi bilo mnogo jednostavnije."
"Drago mije što to nije napravio. Jesi li već rekla Meg?'
"Djeca su sjajna. Jadni Wim, mora da se osjeća kno upi.ivitelj psihijatrijskog
odjela. Neprestano mu obećavam da ni ustali i na mjeravam održati obećanje, ali
to mi je jednostavno ptenapoiim.--
"Dolazimo k tebi", odvratila je Virginia odlučno, značajno o'o na mrštivši na
Natalie i odmahujući glavom, pokušavajući joj ptemjeii da se Pariš nalazi u vrlo
lošem stanju.
"Nemojte. Potrebno mije malo vremena da se oporavim prije nego što ikoga budem
mogla vidjeti." Osjećala se poniženom i slomljenom. Tu joj nisu mogle pomoći ni
najbolje prijateljice. Nitko joj nije mogao pomoći. Na telefonskoj je
sekretarici našla poruku Pete-rovog odvjetnika kojeg je u utorak unajmio za nju.
Uzvratila mu je poziv, ali je nakon njihovog kratkog razgovora povratila.
Budućnost joj nije bila ružičasta. Odvjetnik joj je rekao da Peter uskoro želi
uložiti molbu za razvod i čim prije pokrenuti stvari. Kao što je rekao,
preplavio ju je val panike. Kao da bez padobrana pada iz zrakoplova. Postojao je
samo jedan naziv za taj osjećaj: užas. "Nazvat ću vas kad se budem bolje
osjećala."
Na kraju su joj prijateljice na pragu ostavile buket cvijeća, poruku i nekoliko
časopisa. Nisu se željele nametati, ali su brinule o njoj. Nikada nisu čule da
bi se brak, naizgled tako čvrst kao brak Arm-strongovih, mogao tako naglo
raspasti. To ih je šokiralo. Ali svi su znali da se takve stvari događaju. Poput
smrti. Katkad nakon dugotrajne bolesti, a katkad bez ikakvog upozorenja. Ali
uvijek podjednako konačno. Sve su se slagale da je Peter ružno postupio prema
Pariš, i nijedna od njih nije željela upoznati Rachel. Isključit će ga iz
skupine dugogodišnjih prijatelja, ali je Jim tvrdio svojoj supruzi da Peteru to
neće smetati. Čekala ga je prekrasna mlada žena i nov život. Pretpostavljao je
da se Peter neće osvrtati, niti zastati da dvaput razmisli o svojim djelima.
Sada je samo želio Rachel. A svi su njihovi prijatelji razmišljali samo o Pariš.
Prošlo je mjesec dana prije nego što je Pariš napokon izašla u svijet, točno na
vrijeme za Wimovu maturu. Virginia ju je otpratila
na svečanost dodjela svjedodžbi i zamalo plakala zajedno s njom. Pariš je bila
mršava i blijeda, kao i uvijek besprijekorno odjevena u bijelu lanenu suknju i
kaputić; kosu je skupila u francusku punđu, na uši je stavila biserne naušnice,
a oko vrata bisernu ogrlicu, ali je nosila tamne naočale kako bi prikrila tamne
kolutove ispod očiju i pustošenje koje je izazvao prethodni mjesec. Najteže od
svega bilo je to što je ondje vidjela i Petera. Nije ga vidjela od onoga jutra
kad ju je ostavio. Prije tri tjedna poslao joj je dokumente, a kad ih je primila
ostala je kao ukopana, u spavaćici, i rasplakala se. No, kad ga je sada vidjela,
nije se nimalo uznemirila. Stajala je visoka i ponosna, pozdravila Petera i
ostavila ga da čestita sinu, pridruživši se nekolicini ljudi koje je poznavala.
Peter se doimao iznimno dobro raspoložen. Jedina koja se tome nije iznenadila
bila je Pariš. Proteklog je mjeseca razumjela daje potpuno i dokraja pobijeđena.
Sada je samo željela da to nitko ne uoči. Prijateljice su bile suosjećajne, i
uspjela je preživjeti večeru u restoranu priređenu za Wima. Pozvao je desetak
svojih prijatelja, a iz Los Angelesa je stigla Meg. Pristala je večerati s ocem
u gradu, a on je bio dovoljno pristojan da ne dođe na Wimovu večeru. Kad se
Pariš te večeri vratila kući, bila je potpuno iscrpljena. Legla je na krevet kao
da je preživjela operaciju na srcu, a Meg ju je promatrala s vrata. Wim je
izašao s prijateljima, a Meg je došla pripaziti na majku. Bila je nevjerojatno
mršava i činila se slabijom nego što ju je Meg ikada vidjela. Natalie ju je toga
dana opisala kao krhku, kao da bi se Pariš svakog trenutka mogla raspasti.
"Jesi li dobro, mama?" nježno je upitala Meg, pa joj prišla i sjela na krevet
pokraj majke, zabrinuto je promatrajući.
"Dobro sam, mila. Samo sam umorna." Kao da se oporavljala od nesreće ili teške
bolesti. Toga je dana prvi put izašla u javnost i to ju je koštalo. Morala je
prikupiti svaki djelić hrabrosti da bi se samo pojavila ondje. Nije mogla čak ni
uživati. Napetost koja se u njoj javila kad je ugledala Petera sad kad se toliko
otuđio od nje, bila joj je gotovo nepodnošljiva, a on jedva da joj se i obratio.
Bio je uljudan, ali se držao na udaljenosti. Sada nisu bili čak ni prijatelji.
Cijeloga se dana osjećala kao vlastiti duh koji se nakon smrti vratio da bi
progonio ljude koje je nekoć poznavala. Više se nije osjećala kao ona negdašnja
Pariš. I samoj je sebi bila stranac. Čak nije bila ni udana, a dotad joj je brak
bio sastavni dio vlastitog identiteta. Odrekla se svega što je nekada značila
gospođa Petera Armstronga i sada se osjećala kao da ne postoji. Bezlična,
nevoljena, neželjena, napuštena i sama. Bila je to njezina najgora noćna mora.
"Kako se ponašao tata dok je razgovarao s tobom?" Meg je tada razgovarala s
VVimom, ali ih je nakratko ugledala zajedno.
"Dobro, čini mi se. Nije mnogo govorio. .Jn "nm gA lamo pozdravila, a onda sam
otišla popričati s Nat.ihe i Vliginljom. lb ml se činilo jednostavnijim. Mislim
da ne gon <><! Arije y.n r/i/.fOVOfom sa mnom. Previše je neobična situacija."
N<-piritiitno joj j" tlao dokumente koje je trebala potpisati, ponude /,a
u/.drf.fivnnjf ' u uključivale, kao stoje i obećao, zajedničku kuću, No, drpni o
¦ iu je i sam pogled na te dokumente. Mrzila ih je činiti, pn ih j ¦ . k.ul i ne
bi čitala.
"Žao mi je, mama", tužno je rekla Mcg. Šokirala Ju je majčina mršavost i
zadirkivala ju je da je smršavila zbog Wimovog kuhanja. Ali Wim ju je sada mogao
ostaviti Meg i barem se jednom nije morao brinuti o majci, te je mogao
proslaviti maturu, /.a vikend je in-luo otputovati u Europu. Pariš je uporno
zahtijevala dn se drži sv<>|ih planova. Rekla je da se kad-tad mora naviknuti na
samoću, hnvl.i se osjećati kao bolesnik na psihijatrijskom odjelu i znala jr da
to m< > ra razriješiti prije nego što od toga umre.
"U redu je, draga", hrabrila je Pariš kćer. "Zar ne bi željela i/.an i posjetiti
prijateljice? Za nekoliko minuta ionako idem u krevet.- U zadnje je vrijeme
gotovo neprestano bila u krevetu.
"Jesi li sigurna da ti ne bi smetalo kad bih izašla?" Meg nije bilo drago što
ostavlja majku. Ali od nedjelje će biti potpuno sama. Mog se morala vratiti u
Los Angeles, a Wim će biti u Engleskoj. Planirao je Europom putovati do
kolovoza, vratiti se na nekoliko tjedana, a zatim odseliti na koledž. To su bili
posljednji Wimovi dani kod kuće, s majkom, a ujedno i posljednji s njim i Meg
zajedno pod istim krovom. Zajednički život kakvog su nekada poznavali već je bio
okončan.
Kad je u subotu odvezla Wima u zračnu luku, Pariš se osjećala kao da je netko
konačno presjekao pupčanu vrpcu. Natjerala ga je da joj obeća kako će kupiti
mobitel čim stigne u Europu, tako da ga može pratiti i nazivati, ali ga je ipak
konačno morala pustiti i imati povjerenja u njegovu sposobnost da se brine sam o
sebi i da bude odgovoran. Vozeći natrag u Greenwich, Pariš je imala osjećaj kao
da je izgubila još jedno veliko uporište u životu. Sljedećeg jutra, kad je Meg
otputovala, bila je potpuno slomljena, iako je pokušavala to prikriti. Lutala je
kućom kao duh i gotovo poskočila začuvši zvono. Navratila je Virginia, čiji je
sin prethodnog jutra otputovao u Europu s Wimom. Djelovala je pomalo postiđeno
kad joj je Pariš otvorila vrata i ispričala se što dolazi nenajavljena.
"Pretpostavljala sam da si i ti podjednako nemirna zbog dječaka, kao i ja, pa
sam radije došla k tebi. Jesu li ti se javili?"
"Nisu", osmjehnula se Pariš. Bila je odjevena, kosa joj je bila počešljana, i
zbog Meg je toga jutra nanijela šminku. Ali je ipak izgledala kao da se
oporavlja od teškog oblika tuberkuloze ili neke slične, podjednako neugodne
bolesti. "Mislim da nas barem nekoliko dana neće nazivati. Rekla sam Wimu da
nabavi mobitel."
"I ja sam to isto rekla svom sinu." Virginia se nasmijala, a Pariš je pošla
pripremiti kavu. "Gdje je Meg?"
"Otišla je prije pola sata. Nije mogla dočekati da se vrati novom dečku. Kaže da
je glumac. Glumio je u dva filma strave i užasa i u pet-šest reklama."
"Barem nešto radi." Virginiji je bilo drago što je Pariš ustala iz kreveta i
odjenula se, ali je rezultat Peterove okrutnosti i cijelog proteklog mjeseca bio
itekako vidljiv. Najteže je bilo podnijeti očajan pogled njezinih očiju. Kao da
više nije vjerovala ni u što i ni u koga, kao da je izgubila nadu i vjeru u sve
ono u što je nekada vjerovala. To je zaista bilo okrutno.
Neko su vrijeme čavrljale uz kavu, a onda je Virginia konačno pogledala Pariš u
oči, potražila nešto po svojoj torbi i pružila joj komadić papira. Na njemu je
pisalo ime i telefonski broj, kao i adresa u poslovnom dijelu Greenwicha.
"To je telefonski broj moga psihića. Bez nje ne bih mogla preživjeti." Pariš je
znala da su Virginia i Jim imali svojih boljih i lošijih trenutaka. Jim je bio
naporan čovjek i neko je vrijeme patio od kronične depresije, ali mu se stanje
znatno poboljšalo zahvaljujući lijekovima. No, prije toga su on i Virginia
proživjeli nekoliko teških godina koje su ostavile traga na njihovom braku.
Pariš je znala da je Virginia posjećivala nekog liječnika, ali nikada o tome
nije previše razmišljala niti ispitivala.
"Misliš li da sam poludjela?" tužno je upitala Virginiju, savijajući komadić
papira s telefonskim brojem i stavljajući ga u džep. "Katkad i sama mislim da
jesam." Osjetila je gotovo olakšanje što to može reći naglas i priznati.
"Ne, mislim da nisi poludjela", iskreno je odvratila Virginia. "Da to mislim, pozvala bih
ovamo momke s mrežama i luđačkim košuljama. No, mislim da bi mogla tako završiti ne
izađeš li iz ove kuće i ne popričaš li s nekim o onome što ti se dogodilo. Proživjela si pakleni
šok. Peter ti je priuštio pravu traumu. Gore od toga bilo bi samo da se srušio mrtav za
večerom. A to je vjerojatno mnogo lakše preživjeti nego ovo što je on učinio. Jedan si
trenutak u braku, misliš da si sretna, imaš supruga i život koji poznaješ i voliš dvadeset četiri
godine, a sljedećeg trenutka njega više nema, razvodi se od tebe i
uopće ne znaš što te je snašlo. Da bi sve bilo jol gort, ilvl o¦ o ¦it: vremena
daleko odavde i sastaje se s dvadeset godinu ml.i i /.<oo nom. Ako ti to ne
uništi samopoštovanje i unutarnju rnvn<. i ne znam što bi onda moglo. Sranje,
Pariš. Većinu bi ljudi "Ih* iil.i u
uglu."
"I o tome sam razmišljala", osmjehnul.i se, "uli t i i "veli-
ki nered."
"Da sam ja na tvom mjestu, već bih bila u koSu irkla
je Virginia s poštovanjem. Čak je i Virginijin suprux p" ' ^<>ioj ženi da on sam
ne bi preživio takav udarac, ni s lijekm im.i m !><o/. njih. A prijateljice su
shvatile kako uvijek postoji mogućnost da |><> kuša počiniti samoubojstvo. Osim
stoje imala uijrlm u spoznaji da ima djecu, iako su otišla svako na svoju
strnim, malo je bilo iuva zbog čega joj je vrijedilo živjeti. Svakako joj je bio
potreban netko v,\ razgovor. Virginia je vjerovala da bi Anne Smvthr mogla biti
pi.iva osoba. Bila je topla, razumna, osjećajna i ispunjena pravim omjerom
suosjećajnosti i stava da nešto treba poduzeti nakon tragedije. Anne je ponovno
postavila Virginiju na noge i izvukla je iz potiStenosti u koju je zapala nakon
Jimove depresije. Kad se on počeo bolje osjećati, Virginia je iznenada postala
depresivna i pratio ju je osjećaj be-smisla. Bila je navikla usmjeravati svu
svoju pozornost na njega, i kad mu više nije bila potrebna kao prije, počela se
osjećati I>"oo;korisnom. "Spasila mije dupe, kao i nekim mojim prijateljicama
kojima sam je preporučila. Mislim da je izvrsna."
"Nisam sigurna daje moje dupe vrijedno spašavanja", nkla je Pariš, a Virginia je
odmahnula glavom.
"Upravo o tome i govorim. Uvjerena si da nešto nije u redu s tobom i da te je
zato napustio, umjesto da shvatiš kako je ovdje riječ o njemu, a ne o tebi. On
bi se trebao izjedati od grižnje savjesti nakon onoga što ti je napravio, a ti
se ne bi smjela osjećati kao da te je napustio jer si nešto pogriješila."
Virginia je poželjela da se Pariš opet razbjesni, pa čak i da zamrzi Petera, ali
to se nije događalo. Svakome tko ju je poznavao bijaše očito da je još
zaljubljena u njega. Budući da mu je bila osobito odana, trebat će proći mnogo
vremena da takva ljubav odumre, mnogo duže nego što će njemu biti potrebno da
pribavi sve dokumente kojima će se osloboditi. Razvod je mogao okončati njihov
brak, ali ne i njezine osjećaje. "Hoćeš li je nazvati?"
"Možda", odvratila je Pariš iskreno. "Nisam sigurna da bih željela razgovarati o
tome, a posebno ne sa strancem. Ni s kim. Ne želim izlaziti jer ne bih željela
da me ljudi promatraju sa sažaljenjem. Kriste, Virginia, to je tako bijedno!"
"Bijedno je samo ako ti to dopustiš. Čak i ne znaš što ti život sprema. Mogla bi
završiti s nekim mnogo boljim."
"Nikada nisam željela nikoga osim Petera. Nikada čak nisam ni pogledala drugog
muškarca, niti ga poželjela pogledati. Uvijek sam mislila da je on najbolji i da
imam prokleto mnogo sreće što sam s njim."
"Pa, pokazalo se da nije najbolji i da nisi imala osobito mnogo sreće. Učinio je
nešto grozno i zbog toga bi trebao visjeti. Ali, kvra-gu s njim. Željela bih
samo da ti budeš sretna." Pariš je znala da Virginia to ozbiljno misli.
"A što ako nikada više ne budem sretna?" upitala je zabrinuto. "Sto ako zauvijek
ostanem zaljubljena u njega?"
"Tada ću te ubiti", osmjehnula se Virginia. "Najprije pokušaj s Anne. Ako ti to
ne pomogne, pronaći ću ti istjerivača duhova. Ali to moraš izbaciti iz sebe i
preboljeti. Ako ne preboliš, uništit će te. Valjda ne bi željela zauvijek biti
bolesna i bijedna."
"Ne, ne bih to željela", zamišljeno je odgovorila Pariš, "ali ne znam kako bih
to mogla promijeniti. Bez obzira što ću reći toj Anne, Peter će i dalje biti
daleko, razvest ćemo se, djeca će i dalje biti odrasla, a on će biti sa ženom
petnaest godina mlađom od mene. Zar to nije zgodno?"
"Nije, ali i drugi su ljudi to preživjeli. Ozbiljno ti kažem, možda ćeš pronaći
momka deset puta boljeg od Petera. Žene ostaju bez muževa, muževi umiru ili ih
napuštaju, a one upoznaju druge ljude, ponovno se udaju i lijepo žive. Imaš
četrdeset šest godina i ne možeš se odreći svoga života. To bi bilo jako glupo.
I pogrešno. Ne bi bilo pošteno ni prema tebi ni prema tvojoj djeci, pa ni prema
svima onima koji te vole. Nemoj Peteru priuštiti to zadovoljstvo. On ima novi
život. I ti to zaslužuješ."
"Ne želim novi život."
"Nazovi Anne. Ili ću te svezati i izbaciti na njenom pragu. Hoćeš li otići k
njoj? Barem jednom? Ako je zamrziš, ne moraš joj se vratiti. Ali, samo pokušaj."
"Dobro. Pokušat ću. Jednom. Ali to ništa neće promijeniti", ustrajala je Pariš.
"Hvala ti na povjerenju", rekla je Virginia, i natočila si još jednu šalicu
kave. Ostala je gotovo do četiri poslijepodne, a kad je otišla, Pariš je bila
umorna, ali se bolje osjećala. Obećala je Virginiji prije odlaska da će ujutro
nazvati Anne Smvthe. Nije mogla ni zamisliti što bi to moglo promijeniti,
dapače, bila je sigurna da se ništa neće promijeniti, ali je ipak obećala da će
je nazvati, makar samo zato da se oslobodi Virginije.
5. poglavlje
Čekaonica je izgledala kao knjižnica - prepuna knjiga i udobnih kožnih stolaca,
s malim ognjištem koje je zimi, kako je Pariš pomislila, ugodno zagrijavalo
prostoriju. Bio je topao lipanjski dan, prozori su bili otvoreni i Pariš je
mogla vidjeti lijepo uređen vrt. Pokazalo se da se na adresi koju joj je
Virginia dala nalazila lijepa mala drvena kuća obojena u bijelo, sa žutim
obrubom i neobičnim plavim kapcima. Ušavši unutra, pomislila je kako je tu
udobno. A žena koja je dočekala Pariš nekoliko minuta nakon što je sjela i
prelistala časopis, uopće nije nalikovala onome što je Pariš očekivala. Nekako
joj se činilo da će se na vratima pojaviti Anna Freud ili neka hladna i stroga
žena intelektualnog izgleda. Umjesto toga, liječnica je izgledala lijepo, bila
je dobro odjevena, prilično profinjena, pedesetih godina. Kosa joj je bila
uredno ošišana, bila je našminkana, a žensko safari odijelo bilo je savršeno i
skupo. Doimala se kao prilično bogata gospođa ili supruga nekog važnog
direktora. Bila je osoba kakvu biste prije očekivali na večernjem primanju, i
uopće nije odgovarala Pari-sinoj ideji o psihijatru.
"Zar nešto ne valja?" Osmjehnula se Pariš dok su ulazile u njezino unutarnje
svetište, dobro uređenu, prozračnu prostoriju, obojenu u boju bijele kave i
bijelu, sa zgodnim prozorima i vrlo zanimljivim modernističkim slikama.
"Izgledate iznenađeno."
"Samo sam očekivala da će sve ovo biti drukčije", priznala je Pariš.
"Kako drukčije?" zainteresirala se liječnica i pogledala Pariš s toplinom u
očima.
"Ozbiljnije", iskreno je odgovorila. "Jako je lijepo."
"Hvala vam." Liječnica se nasmijala i ispričala joj: "Dok sam studirala
medicinu, radila sam neko vrijeme za jednog dekoratera. Uvijek sam mislila da se
mogu vratiti tom poslu ako u ovome ne uspijem. Voljela sam to raditi." I protiv
volje, liječnica joj se svidjela. Bila
je izravna i iskrena, nije se pretvarala, a to je bilo jako ugodno. Bilo je lako
zamisliti da bi mogle postati prijateljice da se nisu upoznale na ovaj način.
"I, što mogu učiniti da bih vam pomogla?"
"Sin mi je upravo otputovao u Europu." I samoj se Pariš ta rečenica učinila
čudnom za početak, s obzirom na sve ostalo što se dogodilo. No, to joj je prvo
palo na pamet. Riječi su joj pobjegle prije nego što je o njima stigla
razmisliti.
"Namjerava li živjeti ondje? Koliko ima godina?" Liječnica je procjenjivala
Pariš otkako je ušla u sobu i pretpostavila da je tek nedavno navršila
četrdesetu. Usprkos mukama protekloga mjeseca, nije izgledala nimalo starija
nego prije tih promjena, samo tužnija. Bila je još lijepa, usprkos određenom
nedostatku živosti koju je liječnica ispravno protumačila kao depresiju.
"Osamnaest. Otputovao je samo na dva mjeseca, ali mi nedostaje." Osjetila je
kako joj se u očima skupljaju suze, ali i olakšanje što je u blizini uočila
kutiju s papirnatim maramicama. Pitala se plaču li ljudi često u ovoj prostoriji
i pretpostavila da je vjerojatno tako.
"Je li vam to jedino dijete?"
"Nije, imam i kćer. Živi u Kaliforniji, u Los Angelesu. Radi u filmskoj
industriji kao pomoćnica producenta. Ima dvadeset tri godine."
"Pohađa li vaš sin koledž, Pariš?" upitala je liječnica, pokušavajući skupiti
djeliće slagalice koju joj je Pariš pomalo zbrkano iznosila. Anne Smvthe bijaše
navikla na takve priče. To je bio dio njezinog posla i dobro ga je obavljala.
"Moj sin Wim krajem kolovoza odlazi na Berkelev."
"I nakon toga ćete ostati sami kod kuće? Jeste li udani?"
"Ja... ne... jesam... bila sam sve do prije pet tjedana... suprug me ostavio
zbog druge žene." Pogodak. Anne Smvthe mirno je sjedila i suosjećajno promatrala
Pariš kad se rasplakala. Pružila joj je kutiju s maramicama.
"Žao mi je što to čujem. Jeste li i prije znali da postoji druga žena?"
"Ne, nisam."
"To je težak udarac. Jeste li u braku imali problema?"
"Ne, brak nam je bio savršen. Ili sam barem tako mislila. Kad je odlazio, rekao
mi je da se uza me osjećao kao mrtvac. U petak navečer, nakon večere koju smo
priredili za prijatelje, rekao mi je da će otići sljedećeg jutra. Prije toga sam
vjerovala da je sve u redu." Zastala je kako bi ispuhnula nos, a onda je, na
vlastito iznenađenje, počela pričati od riječi do riječi što joj je Peter tada
rekao. Ispričala
joj je o Wimovu odlasku na koledž, o diplomi iz poslovne administracije kojom se
nikada nije koristila i o panici koja ju obuzima, jer - tko će sada biti uz nju?
Što će napraviti s ostatkom svoga života? Ispričala joj je sve što je znala o
Rachel. Jedan se sat produžio u drugi, kao što je liječnica i planirala. Voljela
je za početak duže razgovarati s klijentima, tako da lakše shvati što bi zajedno
mogli napraviti. Kad ju je liječnica zapitala bi li željela zakazati i drugi
sastanak, Pariš se zaprepastila shvativši koliko je vremena prošlo.
"Ne znam. Bih li trebala? Što bi to moglo promijeniti? Ništa ne može promijeniti
ono što se dogodilo." U ta je dva sata često plakala, ali se nije osjećala
iscijeđenom ni iscrpljenom. Osjećala je olakšanje u razgovoru s tom ženom. Ništa
nisu razriješile, ali čir je bio otvoren i otrov je polagano istjecao.
"U pravu ste, to ne bi promijenilo ono što se dogodilo. Ali vjerujem da bi s
vremenom moglo promijeniti vaše osjećaje. To bi vam moglo mnogo značiti. Morat
ćete donijeti odluku o tome što ćete napraviti sa svojim životom. Možda bismo na
tome mogle zajedno raditi." Za Pariš je to bila nova ideja, i nije bila sigurna
o kakvim je odlukama liječnica govorila. Kako se pokazalo, dosad je samo Peter
donosio odluke, a ona je samo morala živjeti s njima.
"Dobro. Možda ću ponovno doći. Kada?"
"Može u utorak?" To je bilo za četiri dana, ali se Pariš svidjela ideja da što
prije ponovno vidi liječnicu. Tako bi se što prije mogle pozabaviti odlukama, pa
se više neće morati vraćati. Liječnica joj je napisala vrijeme sastanka na
kartici i predala joj, zajedno s brojem mobitela. "Ako vam tijekom vikenda bude
teško, Pariš, samo me nazovite."
"Ne bih vas voljela smetati", s nelagodom je odgovorila Pariš.
"Pa, sve dok se ne vratim dekoriranju, ovo je moj posao. Ako sam vam potrebna,
nazovite me", osmjehnula se i Pariš joj je zahvalno uzvratila osmijeh.
"Hvala vam." Kući se odvezla osjećajući se bolje nego ikada proteklih tjedana, a
nije znala zašto. Liječnica joj nije razriješila nijedan problem. No, osjećala
se laganijom i manje depresivnom, kako se nije osjećala nijednom otkako ju je
Peter napustio, a kad je stigla kući, nazvala je Virginiju da joj zahvali što ju
je poslala Anne Smvthe.
"Drago mi je što ti se svidjela", s olakšanjem je odgovorila Vir-ginia. No,
iznenadila bi se da se Anne nije svidjela Pariš. Bila je ona izvrsna žena i
najbolji dar koji je Virginia mogla pokloniti Pariš nakon svega što joj se
dogodilo. "Hoćeš li ponovno otići do nje?"
"Hoću", priznala je Pariš iznenađeno. Zapravo, to nije planirala. "Barem jednom.
Dogovorile smo se za sljedeći tjedan." Čuvši to,
Virginia se nasmijala. Tako je Anne postupila i s njom. Jedan sastanak za
drugim, a na kraju je odlazila k njoj godinu dana. Otada se povremeno vraćala da
bi se "osvježila". Kad god bi se pojavio nekakav problem, odlazila bi nekoliko
puta zaredom Anne da bi ga zajedno pokušale razriješiti, i to joj je uvijek
pomagalo. Bilo je lijepo povremeno razgovarati s nekom objektivnom osobom i s
nekim na koga se u krizi možeš osloniti.
Sljedeći put kad je Pariš otišla Anne, iznenadila se zbog pitanja koje joj je
liječnica postavila usred razgovora.
"Jeste li razmišljali o preseljenju u Kaliforniju?" Upitala je to kao da je
riječ o savršeno normalnom pitanju.
"Ne, nisam. Zašto bih?" Pariš se na trenutak zbunila. To joj nikada nije palo na
pamet. U Greenwichu su živjeli otkako se Meg rodila, i nikada nije razmišljala o
selidbi. Tu je imala čvrste korijene. Sve donedavno. Ali čak i sada, kuća joj je
pripadala i nije ni razmišljala da bi je mogla prodati. Bilo joj je drago što
joj je Peter ostavio kuću.
"Pa, i sin i kćer žive vam u Kaliforniji. Možda bi vam se svidjelo živjeti bliže
njima i češće ih viđati. Samo sam se pitala jeste li o tome razmišljali." Ali
Pariš je samo odmahnula glavom. Nije znala što bi Meg ili Wim o tome mislili. A
sama nije o tome razmišljala. Te je večeri, u razgovoru s Meg, spomenula tu
mogućnost, a Meg je izjavila da je to izvrsna zamisao.
"Bi li došla u Los Angeles, mama?"
"Ne znam. Mislila sam da ću ostati ovdje. Danas mije to predložila liječnica
koju sam dosad dvaput posjetila."
"Kakva liječnica? Jesi li bolesna?" Meg se odmah zabrinula.
"Psihijatar." Pariš je uzdahnula, pomalo postiđena, ali od Meg nikada ništa nije
tajila. Godinama su se povjeravale jedna drugoj. Pariš je poštovala takav odnos.
Bilo joj je lakše razgovarati s Meg nego s Wimom, uglavnom zato što je djevojka
i starija od brata. "Virginia mi ju je preporučila. Samo sam je dvaput
posjetila. Ali ponovno ću otići k njoj za nekoliko dana."
"Mislim da je to jako pametno." Meg je poželjela da i otac ode psihijatru, jer
je bez ikakvog prethodnog upozorenja upropastio cjelokupni njihov zajednički
život, pa se pitala što ga je na to navelo. Još ni Meg ni Wimu nije pričao o
Rachel, čekajući da se situacija smiri. Rachel je rekla da bi ih rado upoznala,
a Peter joj je obećao da će ih upoznati.
"Ona ništa ne može promijeniti", rekla je Pariš, pitajući se ima li smisla
odlaziti psihijatru. Razvod će uskoro biti završen, a Peter je bio zaljubljen u
drugu ženu. Anne Smvthe nije mogla napraviti ništa da bi ublažila te događaje
ili joj vratila Petera.
"Ne može, ali ti možeš, mama", tiho je rekla Meg. "Tata je učinio nešto strašno,
ali sada o tebi ovisi što ćeš od toga napraviti. Mislim da bi bilo super kad bi
se doselila ovamo. To bi ti koristilo."
"Što misliš, kako bi Wim to prihvatio? Ne bih željela da pomisli kako ga
slijedim."
"Mislim da bi mu se to vjerojatno svidjelo, osobito ako si dovoljno blizu da
ponekad dođe k tebi i dovede prijatelje. Ja sam voljela dolaziti kući, k tebi,
dok sam bila na koledžu." Nasmijala se prisje-tivši se torbi prepunih rublja
koje je donosila kući. "Osobito ako ćeš se brinuti za njegovo rublje. Trebala bi
ga pitati kad budeš razgovarala s njim."
"Ne mogu zamisliti da bih napustila Greenwich. Ondje nikoga ne poznajem."
"Upoznala bi neke ljude. Možda bi mogla potražiti stan u San Franciscu. Wim bi
mogao dolaziti k tebi kad god to poželi. A ja bih mogla dolaziti vikendom.
Mislim da bi bilo dobro da odeš iz Green-wicha, pa makar samo na godinu-dvije.
Ovdje bi ti se svidjelo. Vrijeme je prekrasno, zime su blage, a mogli bismo te
češće viđati. Zašto ne razmisliš o tome?"
"Ne mogu tek tako otići i ostaviti ovu kuću", rekla je, opirući se toj ideji.
No, na sljedećem sastanku s dr. Smvthe, ponovno su o tome razgovarale, i rekla
je liječnici Megino mišljenje. "Ne mogu vjerovati. Njoj se ta zamisao stvarno
svidjela. Ali, što bih ondje radila? Nikoga ne poznam. Svi koje poznajem žive
ovdje."
"Osim Wima i Meg", tiho je rekla Anne Smvthe. Posijala je sjeme, i sada je
čekala da vidi hoće li se primiti i početi rasti. Računala je da će dodatan
poticaj dati djeca. A ako je to bila ispravna odluka za Pariš, i sama će se
pobrinuti za mladicu. Ako nije, bilo je i drugih stvari koje bi mogla napraviti
kako bi izašla iz provalije u kojoj se nalazila otkako je Peter otišao. Anne joj
je namjeravala pomoći da otkrije i istraži sve mogućnosti za bolji život.
Razgovarale su o mnogim stvarima, o Parisinom djetinjstvu, početku braka s
Peterom, godinama kad su djeca bila malen." i koje su joj ostale u najljepšem
sjećanju, o prijateljima, o programu poslovne administracije u kojem je bila
jako uspješna, iako ga nije iskoristila. Pred kraj srpnja razgovarale su o
mogućnosti da Pariš pronađe posao. Tada se Pariš s Anne osjećala već sasvim
ugodno i sviđalo joj se razgovarati s njom. Nakon što bi otišla od nje,
vraćajući se tihoj kući, uvijek je imala o čemu razmišljati. Još je izbjegavala
prijatelje. Nije bila spremna za njih.
Toga je ljeta bila osamljena, jer Wima nije bilo, a Meg je živjela u Los
Angelesu. S Peterom se sporazumjela o uzdržavanju. Dobila je
kuću, kao što joj je i obećao, kao i poveliku mjesečnu svotu. Da bi umirio
vlastitu savjest, bio je velikodušan prema njoj i nije morala raditi. Ali
željela se nečim baviti. Nije mogla ostatak života samo sjediti, osobito ako
ostane sama, kao što je vjerovala. Anne Smvthe pokušavala ju je povremeno
nagovoriti da počne izlaziti s muškarcima, ali Pariš o tome nije htjela ni čuti.
Posljednje što bi poželjela bio je sastanak. Ta vrata nije htjela otvarati. Nije
htjela čak ni zaviriti kroz njih, a Anne je uvijek odustajala, iako bi povremeno
to napomenula.
Toga je ljeta Pariš viđala samo Virginiju i Natalie. Nije odlazila na primanja
ili društvene skupove. Nije imala nikakve želje prisustvovati im, osim povremeno
otići na objed sa svoje dvije prijateljice. U kolovozu se oporavila. Radila je u
vrtu, često je čitala, danju je manje spavala, a noću bolje. Potamnila je od
sunca i nikada nije bolje izgledala, iako je još bila prilično mršava. Kad se
Wim vratio kući iz Europe, ponovno je nalikovala sebi i osjetio je olakšanje kad
je u zračnoj luci u njezinim očima ugledao poznati bljesak dok ga je grlila.
Često ju je nazivao i prekrasno se proveo u Francuskoj, Italiji, Engleskoj i
Španjolskoj. Neprestano je pričao da će se sljedeće godine vratiti onamo.
"I ja ću ići s tobom, samo ako ti ideš", upozorila ga je s vragolastim sjajem u
očima, što ga je oduševilo. Kad je odlazio izgledala je poput mrtvaca. "Predugo
te nije bilo. Ne znam što ću napraviti kad odeš u školu." A tada mu je ispričala
o prijedlogu Anne Smvthe da se preseli u Kaliforniju. Zanimala ju je njegova
reakcija.
"Bi li se zaista preselila?" Ta ga je zamisao zaprepastila i nije se obradovao
kao što se nadala. Meg je bila mnogo uzbuđenija zbog te ideje. Wim se radovao
što će na koledžu biti neovisan, i počeo je zamišljati majku kako mu na
predavanja donosi objed u maloj kutiji s Batmanom, koju je imao u prvom razredu
osnovne. "Zar bi prodala kuću?" Bio je to jedini dom kojeg je ikada imao i nije
mu se sviđala ideja o prodaji. Radovao se što majka živi u kući koja je njemu
draga i čeka ga, upravo kao stoje zamišljao cijelog ljeta dok je putovao
Europom.
"Ne bih. Ako bih uopće nešto napravila, onda bih je iznajmila, ali nisam sigurna
ni da bih to učinila. To je bila samo jedna šašava ideja." Ni sama je još nije
prihvatila.
"Kako si došla do toga?" upitao je znatiželjno.
"Predložila mi je psihijatrica", rekla je vedro, a Wim se zagledao u nju.
"Psihijatrica? Mama, jesi li dobro?"
"Bolje nego onda kad si otišao", smireno je odgovorila i osmjehnula mu se.
"Mislim da mi pomaže."
"Važno je da pomaže", hrabro je odvratio, a te je večeri o tome popričao sa
sestrom. "Jesi li znala da mama odlazi psihijatru?"
"Jesam, i mislim da joj je to mnogo pomoglo", razumno je odgovorila Meg. Otkako
je prije dva mjeseca počela odlaziti Anne Smy-the, majka joj se činila manje
depresivnom, i Meg je smatrala da joj to pomaže.
"Hoće li poludjeti?" upitao je zabrinuto, a sestra se nasmijala.
"Neće, ali imala bi i na to pravo nakon svega što joj je tata priredio." Još je
bila bijesna na oca što im je poremetio život, a ni Wi-mu se to nije sviđalo.
"Mnogi bi se ljudi izgubili nakon takvog udarca. Jesi li zvao tatu dok si bio u
Europi?" Nazivao ga je, ali otac mu nije imao što reći. Češće je nazivao majku,
a i sestru. No, najveći dio vremena zabavljao se s prijateljima.
"Misliš li da će se zaista preseliti u Kaliforniju?" Wim je još bio iznenađen
tom idejom, ali je uspio uočiti da ima i svojih prednosti, samo ako ne bi
neprestano dolazila na koledž. To ga je brinulo.
"Možda hoće. Za nju bi to bila velika promjena. Nisam sigurna želi li se uistinu
preseliti, i mislim da se zasad samo poigrava s tom idejom. Što ti misliš?" Meg
je zanimala VVimova reakcija.
"Moglo bi biti dobro", oprezno je rekao.
"Bilo bi mnogo bolje nego da ostane u Greenwichu, sama u praznoj kući. Ne sviđa
mi se ideja da ostane ondje kad ti odeš."
"Ni meni." To ga je navelo da razmisli kako bi se majka osjećala kad on ode, a
ni ta mu se ideja nije svidjela. "Možda bi trebala naći posao i upoznati nove
ljude", zamišljeno je rekao.
"Znam da želi naći posao, samo ne zna što bi radila. Zapravo nikada nije radila.
Na kraju će nešto smisliti. Psihijatrica će joj pomoći."
"Valjda hoće." Iznenađivala gaje pomisao da majka ide psihiću. Nikada nije ni
pomislio da bi majci bila potrebna pomoć u rješavanju problema, ali morao je
priznati da je protekla tri mjeseca doživjela mnoga iznenađenja. I za njega je
to bio veliki preokret. Činilo mu se čudnim vratiti se u kuću u kojoj više nije
bilo oca. Dva dana nakon što se vratio, Wim se odvezao u grad da bi posjetio
tatu, pa su otišli na objed. Otac ga je predstavio nekolicini odvjetnika u
uredu, a među njima je bila i djevojka koja nije izgledala starija od Meg. Bila
je vrlo srdačna i prema njemu je imala prijateljski stav. Spomenuo ju je majci
kad se vratio kući, i osjetio napetost u njoj. Smatrao je da ju sada uznemiruje
svaka vijest o ocu, pa ga više nije spominjao.
Peter je obećao da će doći u San Francisco i pomoći mu da se smjesti u koledžu.
Pariš to nije bilo drago, iako VVimu ništa nije rekla. Ali
je planirala i sama otputovati s njim da mu pomogne. Ako Peter bude prisutan,
neće joj biti lako. No, najvažnije joj je bilo da od toga ne nastane problem za
Wima. Činilo joj se da ne bi bilo pošteno prema Peteru i VVimu kad bi zamolila
Petera da ne dođe. No, sljedeći put kad je otišla do Anne, porazgovarala je o
tome s njom.
"Mislite li da ćete biti sposobni za takav susret?" upitala ju je Anne
suosjećajno dok su sjedile u njezinom uredu jednog poslije-podneva, a Pariš se
doimala nesigurnom razmišljajući o tome. Konačno je podigla pogled. Bila je
napeta. Bilo joj je teško i razmišljati o tome.
"Da budem iskrena, nisam sigurna. Bilo bi mi neobično biti ondje s Peterom.
Mislite li da ne bih trebala ići?" Djelovala je zabrinuto.
"Kako bi se vaš sin osjećao?"
"Mislim da bi se razočarao, a i meni bi bilo teško."
"Kako bi bilo da Petera zamolite da ne dođe?" predložila je, ali je Pariš
odmahnula glavom. Ni ta joj se ideja nije sviđala.
"Mislim da bi Wim bio tužan kad Peter ne bi došao."
"Pa, imate moj broj telefona. Uvijek me možete nazvati ako vam postane teško. A
ako vam bude neugodno, možete otići odande. Mogli biste se s Peterom dogovoriti
da podijelite vrijeme." O tome Pariš nije ni razmišljala i svidjela joj se ta
ideja.
"Pa, zapravo, takva situacija i ne može biti osobito neugodna", oklijevajući je
rekla, pokušavajući se doimati hrabrijom nego što je bila.
"To ovisi o vama", tiho je odvratila Anne, i prvi put je Pariš shvatila da je to
istina. "Ako tako želite, imate potpuno pravo otići odande. Imate pravo i uopće
ne otići u San Francisco. Ako vi mislite da to ne biste mogli podnijeti, sigurna
sam da bi Wim to razumio. Ne bi želio da budete nesretni." Wim je znao da je
majka bila jako nesretna otkako je Peter otišao.
"Mogla bih za to vrijeme pogledati i kuće", zamišljeno je rekla Pariš.
"To bi vam moglo biti zabavno", ohrabrivala ju je Anne. Pariš još nije donijela
odluku o preseljenju na zapad. O tome su povremeno razgovarale, ali još je
vjerovala da želi ostati u Greenvvichu. Poznavala je to mjesto i ondje se
osjećala sigurnom. Nije bila spremna za radikalne promjene. No, bila je to samo
još jedna mogućnost. Zasad nije razriješila ni pitanje posla. Budući da nije
imala nikakvu bolju ideju, prijavila se za humanitarni rad u dječjem utočištu,
gdje je trebala početi raditi u rujnu. To je bio početak. U ovom je trenutku
bila riječ o procesu, putovanju, a ne o odredištu. Pariš zasad nije imala pojma
kamo ide ili gdje će se zaustaviti. Prije tri mjeseca Peter ju je bez padobrana
izbacio iz zrakoplova, a s obzirom na sve što se otada dogodilo, Anne je
smatrala da Pariš sasvim dobro funkcionira. Jutrom bi ustala, počešljala se,
odjenula, povremeno bi se sasta-jala s dvjema najboljim prijateljicama za objed
i pripremala se za Wimov odlazak na koledž. Drugo ništa nije mogla poduzeti.
Wim je trebao otputovati za tri dana, a kad je posljednji put prije puta
posjetila Anne, i Pariš je namjeravala otići s njim. Skupljala je snagu za
susret s Peterom, uvjeravajući se da to može podnijeti. Nakon što Wima ostavi u
koledžu, namjeravala je otputovati u Los Angeles u posjet Meg. Tome se mogla
radovati. Prije nego što je izašla iz Anneina ureda, Pariš ju je zabrinuto
pogledala.
"Hoću li uspjeti?" upitala je poput uplašenog djeteta, a liječnica se nasmijala.
"Dobro vam ide. Nazovite me ako vam budem potrebna", podsjetila ju je Anne
ponovno i Pariš je kimnula. Požurila je niz stepenice, podsjećajući sebe uvijek
iznova na ono što joj je liječnica rekla... dobro vam ide... dobro vam ide.
Riječi su joj odjekivale u glavi. Nije mogla napraviti ništa drugo nego ići
naprijed i davati sve od sebe, nadajući se da će jednoga dana ponovno stati na
vlastite noge. To je bila jedina mogućnost koja joj je preostala kad ju je Peter
napustio i "izbacio iz zrakoplova". Jednoga dana će joj se možda, bude li imala
jako puno sreće, budu li suđenice na njezinoj strani, padobran konačno otvoriti.
Zasad još nije ni znala ima li padobran ili nema, i jedino se mogla moliti da ga
pronađe. No, još ga nije uspjela pronaći. Vjetar je još uvijek zviždao oko nje
zastrašujućom brzinom.
6. poglavlje
Pariš i Wim odletjeli su u San Francisco s cjelokupnom VVimovom prtljagom,
dragocjenim sitnicama i računalom. Peter je trebao putovati sam, kasnije te
večeri. Wim je za vrijeme cijelog puta gledao film i malo odspavao, a Pariš je
brinula o tome kako će se osjećati kad ponovno ugleda Petera. Nakon dvadeset
četiri godine braka sada joj se doimao gotovo kao stranac. Najgore je bilo to
što je čeznula ponovno ga vidjeti, kao da je riječ o drogi što joj je potrebna
da bi preživjela. Iako su prošla već tri mjeseca, iako ju je jako povrijedio na-
pustivši je, Pariš je još bila zaljubljena u njega, i nadala se da će se
dogoditi čudo i da će joj se Peter vratiti. To je mogla priznati samo Anne
Smvthe, koja joj je rekla da su to prirodni osjećaji te da će jednoga dana biti
u stanju otpustiti ga i krenuti u novi život, ali da za to još, očito, nije
došlo vrijeme.
Letjeli su malo više od pet sati i u zračnoj luci uzeli taksi do hotela Ritz-
Carlton, gdje je Pariš rezervirala dvije sobe - za Wima i za sebe. Te je večeri
odvela Wima na večeru u kinesku četvrt. Lijepo su se zabavili, kao i uvijek, a
kad su se vratili u hotel, nazvali su Meg. Za dva je dana Pariš namjeravala
odletjeti zrakoplovom u posjet Meg, kad se Wim smjesti u koledžu.
Pretpostavljala je da će mu za to trebati dva dana i nije se žurila da ga
ostavi. Najviše se plašila povratka kući.
Iznajmila je mali kamionet kako bi prevezli njegove stvari preko mosta do
koledža, i sljedećeg su jutra u deset sati otišli iz hotela te su pratili upute
koje su dobili za upisivanje. Čim su stigli na koledž, Wim je preuzeo stvari u
svoje ruke. Dao je majci komadić papira s adresom svoje spavaonice, rekao joj da
će se ondje sastati za dva sata i krenuo pješice obaviti poslove. Trebalo joj je
cijelih pola sata da pronađe točnu adresu. Kalifornijsko sveučilište Berkelev
bilo je golemo. Prošetala je, a onda je sjela na suncem obasjan kamen ispred
zgrade sa spavaonicama da pričeka Wima. Bilo joj je ugodno ondje
sjediti. Sunce je sjalo i bilo je toplo, barem nekoliko stupnjeva toplije nego u
San Franciscu sat vremena prije. Uživajući u sunčevim zrakama koje su joj
obasjavale lice, u daljini je ugledala poznati lik, polagan hod koji je vidjela
već milijun puta i koji bi, prema ubrzanim otkucajima srca, prepoznala i
sklopljenih očiju. Bijaše to Peter koji je odlučnog izraza na licu krenuo ravno
prema njoj i zaustavio se ko-rak-dva ispred nje.
"Bok, Pariš", hladnokrvno je rekao, kao da su se vidjeli samo nekoliko puta u
životu. U očima i na licu nije mu se moglo pročitati koliko su vremena zajedno
proveli. Pripremio se za taj susret. Kao i ona. "Gdje je Wim?"
"Upisuje se za predavanja i dobit će ključ od spavaonice. Za sat vremena bi
trebao biti ovdje." Peter je kimnuo, ne znajući što bi trebao napraviti: ostati
s njom ili otići pa se kasnije vratiti. No, nije imao nikakvog drugog posla, a
sveučilište je bilo golemo, pa se ustručavao krenuti u obilazak. Radije bi ostao
i pričekao Wima, poput Pariš, iako se pokraj nje neobično osjećao. Ni sam se
nije radovao tome putovanju i pokušao se očeličiti samo zbog Wima.
Neko su vrijeme sjedili jedno pokraj drugoga, izgubljeni u mislima. Peter je
pokušao razmišljati o Rachel. Pariš se prisjećala svega onoga o čemu je
razgovarala s Anne Smvthe, o ponovnom susretu. Na kraju je Peter prvi
progovorio.
"Dobro izgledaš", uljudno je izjavio, ne spomenuvši da, zapravo, izgleda
prekrasno, ali da je vrlo mršava.
"Hvala ti. I ti izgledaš dobro." Nije upitala za Rachel, niti kako mu se sviđa
život u New Yorku, jer je ondje vjerojatno živio s njom. Pariš je već mjesecima
pretpostavljala da je hotelsku sobu zadržao samo prividno, zbog djece, da bi
održao ugled prije rastave. Nije ga upitala je li sretan što će se uskoro
razvesti. Razvod je trebao biti okončan negdje između Dana zahvalnosti i Božića,
zbog čega će te godine blagdani za nju izgledati sasvim drukčije. "Lijepo od
tebe što si došao ovamo", uljudno je rekla, osjećajući bol u srcu zbog njegove
blizine, i zato što su tako hladno razgovarali, što joj se činilo besmislenim.
"Wimu to mnogo znači."
"I mislio sam da će mu to biti važno, zato sam i došao. Nadam se da ti ne smeta
što sam ovdje." Pariš gaje pogledala. Bio je zgodniji nego ikada. Morala je
skupiti svu svoju hrabrost samo da bi ga pogledala. Još nije mogla vjerovati da
ju je tako potpuno, iznenadno i neopozivo odbacio. Bio je to najveći udarac u
njezinom životu. Nije mogla ni zamisliti da će se ikada od toga oporaviti, niti
se usuđivala pomisliti da bi joj jednoga dana moglo biti stalo do nekoga drugog.
Znala je samo da voli Petera, da će ga zauvijek voljeti i da će uvijek osjećati
tu bol.
"Mislim da se oboje trebamo naviknuti na ovakve susrete", praktično je izjavila,
pokušavajući ostaviti dojam da je čvršća nego što se uistinu osjećala. "Bit će
mnogo događaja koji će djeci biti važni i morali bismo biti sposobni to
prihvatiti", rekla je, iako joj je ovaj susret teško pao, posebice zato što je
trebao trajati barem dva dana, osobito na nepoznatom terenu. Nije se mogla
vratiti kući u sigurno, poznato okružje gdje bi na miru mogla otpustiti bol.
Vratit će se u hotel, a to nije bilo isto. Peter je kimnuo glavom, bez riječi se
slažući s njom, i Pariš je osjetila kako se pred njima otvara budućnost.
Budućnost koju će on provesti s Rachel, a ona u osami.
Peter je neko vrijeme sjedio bez riječi, kao i Pariš, a oboje su željeli da se
Wim što prije vrati. Konačno ju je Peter ponovno pogledao. Činilo se da mu je
sve neugodnije, i kad god bi ga pogledala, imala je osjećaj da se stalno
meškolji.
"Jesi li dobro?" konačno ju je upitao, a Pariš je otvorila oči. Lice je podigla
suncu, pokušavajući zanemariti njegovu blizinu, što joj je bilo gotovo nemoguće.
Čeznula je da mu se baci u naručje ili pred noge. Kako je moguće da je više od
pola života provela s njim, a onda je on jednoga jutra ustao i jednostavno
otišao? Još joj je bilo gotovo nemoguće prihvatiti tu činjenicu i shvatiti je.
"Dobro sam", tiho je odvratila, ne potpuno sigurna na što je mislio. Je li
mislio na ovaj trenutak, dok čekaju Wima i sjede na kamenu, sunčajući se, ili na
općenitu situaciju. Nije ga željela upitati za objašnjenje.
"Zabrinut sam za tebe", izjavio je, spustivši pogled na vlastite cipele. Bilo mu
je preteško pogledati je. U očima joj je vidio sve što joj je učinio. Oči su joj
nalikovale na jezerca slomljenog zelenog stakla. "Ovo je bilo teško za nas
oboje", konačno je protisnuo, u što joj je bilo teško povjerovati.
"Ali, to si želio, zar ne?" prošaptala je, moleći se da odgovori niječno. Činilo
joj se da je ovaj trenutak njezina posljednja prilika da ga to pita.
"Jesam." Ispljunuo je tu riječ kao kamen koji mu je zastao u grlu. "Jesam. No,
to ne znači daje meni lako. Mogu samo zamisliti kako se ti moraš osjećati." Mora
se priznati da je bio tužan i zabrinut zbog nje.
"Ne, ne možeš zamisliti. Ni ja to nisam mogla zamisliti dok mi se nije dogodilo.
To je poput smrti, ali još gore. Katkad pokušavam zamisliti da si mrtav, jer
mije tako lakše; tada ne moram razmišljati
gdje si ili zašto si otišao." Bila je bolno iskrena prema njemu. Ali, zašto i ne
bi u tom trenutku? Nije više imala što izgubiti.
"S vremenom će ti biti lakše", blago je rekao, ne znajući što bi joj drugo
rekao, a tada su, s olakšanjem, oboje ugledali Wima kako trči stazom prema
njima. Dojurio je kao ljetni vjetar, zagrijan, oznojen i bez daha. Na trenutak,
Pariš je požalila što je došao baš u tom trenutku, a zatim je osjetila
olakšanje. Čula je sve stoje trebala čuti. Peter je čvrsto ostao kod svoje
odluke i samo ju je sažalijevao. Nije željela njegovo sažaljenje, nego ljubav.
Da Wim nije došao, razgovor je mogao samo krenuti nizbrdo.
Bilo im je lakše usredotočiti se na Wima i od toga su trenutka oboje bili
zauzeti noseći njegove stvari uz stepenice. Kad su ušli u sobu, Pariš je ostala
pokraj Wimovog kreveta da bi raspakirala ono što su donijeli, a Peter i Wim su
nastavili na treći kat donositi kutije i torbe, kovčeg, mali stereoaparat,
računalo i bicikl. Od uprave koledža iznajmili su mikrovalnu pećnicu i mali
hladnjak. Wim je imao sve što mu je bilo potrebno, i u četiri poslijepodne sve
je bilo uređeno. Tada su stigla i dvojica njegovih cimera, a treći je došao
neposredno prije nego što su otišli. Svi su izgledali kao zdravi, mladi i dobri
momci. Dva su bila iz Kalifornije, a treći iz Hong Konga. Činilo se da bi se
mogli dobro slagati. Wim je obećao Peteru da će te večeri objedovati s njim, pa
je Peter rekao da će se vratiti u šest, a onda se, dok su polagano silazili niza
stube, okrenuo prema Pariš. Oboje su bili umorni. Dan je bio naporan i ispunjen
različitim emocijama. Ne samo što je Pariš gledala kako joj mlađe dijete odlazi
iz gnijezda, ne samo što mu je s ljubavlju u tome pomagala, namještajući mu
krevet i slažući odjeću, nego je istodobno pokušavala osloboditi Petera. To ju
je podsjećalo na njezin dvostruki gubitak. Trostruki, ako računa i Meg. Svi
ljudi na koje je računala i koje je voljela sada su otišli iz njezinog
svakodnevnog života, a Peter je otišao i dalje. Otišao je zauvijek.
Okrenuo se prema njoj kad su se spustili u predvorje u kojem je stajala ogromna
oglasna ploča prekrivena oglasima i porukama, po-sterima koji su oglašavali
koncerte i sportske događaje. To je bilo središte života svakog koledža.
"Bi li nam se večeras voljela pridružiti za večerom?" velikodušno ju je upitao
Peter, ali je Pariš odmahnula glavom. Bila je previše iscrpljena i jedva je
govorila. Zabacila je unatrag uvojak plave kose, a Peter se morao oduprijeti
iskušenju da to sam napravi. U trapericama, majici i sandalama i sama je
izgledala poput mlade djevojke. Jedva da mu se činila starijom od djevojaka koje
su ulazile u susjednu zgradu, i to ga je podsjetilo na prošlost.
"Hvala ti. Iscrpljena sam. Mislim da ću se vratiti u hotel i otići na masažu."
Čak je i za to bila preumorna, ali najmanje od svega je željela sjediti za
stolom nasuprot Peteru ili, što bi bilo još gore, pokraj njega, i gledati ono
što više nikada ne može imati. S obzirom na to koliko je bila umorna, znala je
da će moći samo plakati. A toga ih je obojicu željela poštedjeti. "Wima ću
vidjeti sutra. Hoćeš li se vratiti ovamo?"
Odmahnuo je glavom. "Sutra navečer moram biti u Chicagu. Otputovat ću ujutro, u
samu zoru. No, mislim da se sasvim dobro smjestio i sutra u ovo doba više neće
htjeti ni čuti za nas. Krenuo je svojim putem", dodao je s osmijehom. Poput
Pariš, bio je ponosan na sina.
"Da, to je istina", tužno se osmjehnula. To ju je jako boljelo, bez obzira što
je bilo prirodno. Njoj je bilo bolno. "Hvala ti što si prenio sve one teške
stvari", rekla je kad ju je otpratio do kombija. "Dok smo se pakirali nije mi se
činilo da ih ima toliko." Kao da su se u zrakoplovu umnožile.
"Na početku se nikada tako ne čini", osmjehnuo se. "Sjećaš li se kad smo pratili
Meg na Vassar? Nikada u životu nisam vidio toliko stvari." Meg je ponijela čak i
tapete, zavjese i tepih, uporno zahtijevajući da otac tapete postavi uz pomoć
posebne sprave koju je ponijela sa sobom. No, Peter nikada u životu nije tako
naporno radio. Bilo mu je jako teško namjestiti zavjese tako da Meg bude
zadovoljna, i Pariš se nasmijala s njim sjetivši se tih trenutaka. "Sto se samo
dogodilo sa svim tim stvarima? Ne sjećam se da je to vratila kući. Možda ih je
odnijela u New York?" Od takvih se beznačajnih stvari sastoji život. Životni
vijek kojeg su zajedno proživjeli i koji se više nikada neće vratiti.
"Sve je prodala nekom brucošu kad se odselila." Peter je kim-nuo glavom. Pogledi
su im se sreli. Mnoge zajedničke uspomene sada više nisu bile važne, poput stare
odjeće koja se polako raspada na tavanu. Uspomene su se raspadale u potkrovlju
njihovih srca, kao i brak koji je Peter uništio. Pariš je imala osjećaj da je
čitav njezin život bačen u kontejner, zajedno s ostalim smećem. Sve ono što je
nekada poštovala i voljela, sve ono što joj je pripadalo, a sada više nikamo ne
pripada. Kao ni ona. Izbačena, zaboravljena, nevoljena. Bijaše to depresivna
misao.
"Čuvaj se", ozbiljno je rekao, a zatim si, konačno, dopustio reći ono stoje
cijeloga dana mislio: "Hoću reći, stvarno se čuvaj. Strašno si mršava." Nije
znala što bi mu odgovorila, samo ga je pogledala i kimnula, a zatim skrenula
pogled da ne vidi suze u njezinim očima. "Hvala što si mi dopustila da danas
budem ovdje."
"Drago mi je što si došao", rekla je velikodušno. "Za Wima ne bi bilo isto da
nisi bio ovdje." Kimnuo je, a onda je Pariš ušla u kamionet i ne pogledavši ga,
i trenutak kasnije se odvezla, a on je dugo gledao za njom. Vjerovao je daje
donio dobru odluku, a ponekad je imao osjećaj da nikada nije poznavao takvu
sreću kakvu je osjećao s Rachel. No, bilo je i drugih trenutaka, kad je bio
svjestan da će mu Pariš zauvijek nedostajati. Bila je iznimna žena. Nadao se da
će jednoga dana preboljeti to što joj je učinio. Divio se njezinom dostojanstvu
i hrabrosti. Bolje je od ikoga znao daje sposobna oprostiti. I više nego što je
zaslužio.
7. poglavlje
Kad se Pariš sljedećeg jutra pojavila na vratima zgrade sa spavaonicama da bi
vidjela Wima, već je bio izašao s prijateljima. Morao je obaviti na tisuće
poslova, upoznati mnoge ljude, otkriti nove svjetove, i napraviti još mnogo
toga, te je za nekoliko minuta postala svjesna da će mu smetati ako još neko
vrijeme ostane ovdje. Svoj je posao obavila. Došlo je vrijeme za polazak.
"Želiš li večeras objedovati sa mnom?" upitala je s nadom, ali se na Wimovom
licu pojavio neobičan izraz i odmahnuo je glavom.
"Ne mogu. Žao mi je, mama. Večeras se održava sastanak sportskog udruženja."
Znala je da se Wim želi baviti plivanjem. U cijeloj je srednjoj školi bio u
školskoj momčadi.
"To je u redu, mili. Pretpostavljam da ću otputovati u Los Ange-les u posjet
Meg. Hoće li s tobom biti sve u redu?" Napola je željela da joj se Wim baci u
naručje i zamoli da ga ne ostavlja samog, kao što je to radio u ljetnom logoru.
No, sada je već bio velik momak, spreman odletjeti iz gnijezda. Zagrlila ga je i
dugo ga nije puštala, a on ju je pogledao s nezaboravnim osmijehom.
"Volim te, mama", šapnuo je dok su ga u predvorju čekali novi prijatelji. "Čuvaj
se. I hvala ti za sve." Želio joj je zahvaliti za jučerašnji dan koji je bila
spremna provesti s ocem usprkos svemu, ali nije znao kako bi to izgovorio.
Prethodne je večeri otac o majci govorio s poštovanjem, a Wimu je malo
nedostajalo da ga upita zašto ju je onda napustio ako ima tako visoko mišljenje
o njoj. To nikako nije mogao razumjeti, ali nije ni želio znati. Želio je da
oboje budu sretni, ma što za to bilo potrebno. Osobito mama. Katkad mu se činila
nevjerojatno krhkom. "Nazvat ću te", obećao je.
"Volim te... Dobro se zabavljaj", rekla je kad su izašli iz njegove sobe. Wim je
požurio niza stepenice s gomilom drugih mladića, a tada je nestao. Pariš je
polagano krenula u prizemlje, poželjevši na trenutak da je ponovno sasvim mlada
i da može početi ispočetka.
No, što bi drukčije napravila? Čak i kad bi znala ono što sada zna, opet bi se
udala za Petera. Rodila bi VVima i Meg. Kad je bila riječ o njezinom braku, ni
zbog čega nije žalila, osim zbog posljednja tri mjeseca.
U kamionetu se odvezla u San Francisco, a bio je sjajan sunčan dan te se vratila
u hotel da uzme stvari. Pomislila je da bi mogla pogledati neke kuće i stanove,
u slučaju da se odluči preseliti ovamo, ali nije bila raspoložena za to.
Ostavivši jedno dijete u Berkelevu, sada je što prije željela vidjeti ono drugo
u Los Angelesu. Rezervirala je let u tri sata poslijepodne, dogovorila da je
taksi odveze do zračne luke i zamolila recepcionara u hotelu da vrati kamionet,
budući da ga je i unajmio u njezino ime. U pola dva je krenula u zračnu luku. U
zračnu luku Los Angelesa, LAX, trebala je stići poslije četiri sata te je
obećala Meg da će doći po nju na posao. Te je večeri trebala ostati u Meginom
stanu, što joj se činilo zabavnim. Bit će mnogo manje osamljena nego u hotelu.
U zrakoplovu je ponovno razmišljala o Peteru, o njegovom izgledu i o svemu onome
što joj je rekao. Barem je uspjela izdržati susret s njim, ne ponizivši sebe i
ne osramotivši VVima. S obzirom na sve, uspjela je. Imat će mnogo toga pričati
Anne Smvthe. Nakon toga je na nekoliko minuta sklopila oči i spavala dok se nisu
spustili u Los Angelesu.
Istoga trenutka kad su stigli osjetila je da se nalazi u užurbanoj metropoli, a
ne u malom provincijskom gradu kao što je San Francisco, niti u boemskom i
intelektualnom predgrađu poput Berkele-ya. Ozračje Los Angelesa i u zračnoj luci
ju je podsjećalo na New York, samo što je odjeća bila ležernija, a vrijeme
ljepše. Svidjelo joj se ondje. Kad je stigla u filmski studio, shvatila je zašto
Meg voli svoj posao. Vladala je ludnica. Tisuću se stvari događalo odjednom.
Glumci i glumice s prekrasnom kosom i savršenom šminkom trčkarali su naokolo i
postavljali neobične zahtjeve. Tehničari su bili posvuda, s priborom u rukama
ili žicom namotanom oko vrata. Kamermani su glasno zahtijevali da se postave
prizori koje je tek trebalo osvijetliti. Režiser je upravo objavio da su za taj
dan gotovi s poslom, što je značilo da Meg može ići kući.
"Hej! Zar je ovako svakoga dana?" upitala je Pariš, očarana svime što se oko
njih događalo. Meg se osmjehivala, opuštena i smirena.
"Nije." Nasmijala se. "Najčešće je još veća ludnica. Polovica glumaca danas nije
bila tu."
"Impresionirana sam." Uočila je da joj kćer nikada nije izgledala sretnija.
Izgledala je prekrasno, upravo kao i njezina majka. Crte lica bile su im gotovo
istovjetne, nosile su istu dugu, plavu kosu, a
tih je dana Pariš bila još mršavija od Meg, zbog čega je izgledala još mlađe.
"Izgledate kao sestre!" primijetio je s osmijehom tehničar koji je prolazio
pokraj njih, začuvši daje Meg drugu ženu nazvala majkom. Pariš se nasmijala. Bio
je to zanimljiv svijet i živahan prizor.
Kad je vidjela Megin stan, bila je zadovoljna. Stan je, zapravo, bio zgodna mala
kućica u Malibuu, s jednom spavaonicom i pogledom na plažu. Bilo je lijepo. Meg
se nedavno preselila iz manjeg stana na Venice Beachu, jer joj je povećanje
plaće, kao i novac koji je svakog mjeseca dobivala od roditelja, omogućilo da se
preseli u Ma-libu. Roditelji nisu željeli da im kćer živi u nesigurnom
susjedstvu, a ovo je bilo nešto sasvim drugo. Pariš bi i sama bila sretna ovdje,
te je ponovno počela razmišljati da bi mogla živjeti u Kaliforniji, kako bi bila
blizu djeci.
"Jesi li u San Franciscu pogledala kuće?" upitala je Meg dok im je objema iz
vrča koji je držala u hladnjaku, poput majke, nalijevala čašu ledenog čaja. To
je Pariš ugodno podsjetilo na dom i nekako je utješilo dok su sjedile na malom
trijemu, uživajući u posljednjim zrakama sunca.
"Zapravo nisam imala vremena", neodređeno je odgovorila Pariš, ali više je bila
riječ o njezinom raspoloženju, nego o nedostatku vremena. Rastanak s Wimom ju je
rastužio, kao i to što je vidjela Petera, pa je samo željela otići i posjetiti
Meg kako bi je kćer razvedrila. Osjećala se osamljenom kad je doputovala, ali
sada se već osjećala bolje.
"Kako je protekao sastanak s tatom?" upitala je zabrinuto Meg, raspustivši kosu
koju je cijeloga dana na poslu nosila skupljenu u rep, tako da joj je pala na
ramena i spustila se niz leđa. Bila je još duža od majčine. Kad ju je
raspustila, Pariš se učinila ponovno kao mala djevojčica. Meg je izgledala
prekrasno, jednako lijepo kao i glumice na snimanju, ali to je nije zanimalo.
Nosila je tijesnu majicu, tenisi-ce i traperice, što joj je bila uobičajena
odjeća za posao. "Je li bio pristojan?" Bila je sigurna da je mami to teško
palo, iako je VVim, kad gaje nazvala, rekao daje sve u redu. No, on je imao samo
osamnaest godina i katkad bi mu sitnice promakle.
"Bilo je dobro", odvratila je Pariš umorno, popivši gutljaj ledenog čaja. "Bio
je jako drag. A Wimu je koristilo."
"A tebi?"
Pariš je uzdahnula. S Meg je mogla biti iskrena. Uvijek joj je govorila istinu.
Nisu bile samo majka i kćer, nego i prijateljice, i tako je bilo oduvijek. Među
njima gotovo i nije bilo nikakvih sukoba do kojih uobičajeno dolazi u doba
puberteta. Meg je oduvijek bila razumna
i spremna razgovarati o svemu, za razliku od svojih vršnjakinja. Parisine
prijateljice govorile su joj da i ne zna koliko je blagoslovljena, ali je ona to
ipak znala, a sada je toga bila još svjesnija. Otkako ju je Peter napustio, Meg
joj je bila najveći oslonac, gotovo kao da joj je majka, a ne dijete. No, Meg
više nije bila dijete. Bila je žena i Pariš je poštovala njezina mišljenja.
"Da budem iskrena, bilo mi je teško. Peter izgleda kao i uvijek. Gledam ga i dio
mene vjeruje da smo još u braku, a službeno i jesmo. Sve je to tako čudno i
teško mi je shvatiti da više nije dio moga života. Vjerojatno je bilo naporno i
njemu. Ali tako je sam želio. To mi je ponovno jasno rekao. Ne znam što se
dogodilo. Rado bih to znala. Rado bih saznala gdje sam pogriješila, što sam
propustila, što sam učinila ili nisam učinila... mora da sam negdje pogriješila.
Ne možeš se jednoga dana probuditi i jednostavno otići. Možda i možeš. Ne
znam... Mislim da to nikada neću razumjeti. Ni preboljeti", tužno je dodala.
Sunce joj je obasjavalo zlatnu kosu.
"Bila si nevjerojatno poštena kad si mu dopustila da se pojavi u Berkelevu s
tobom." Meg joj se zbog toga divila, a osobito se divila dostojanstvu s kojim se
majka suočila s razvodom. Pariš je imala dojam da nema drugog izbora. Čak ni
sada nije mrzila Petera. Znala je da to mora preživjeti, pod bilo koju cijenu.
Za to joj je još trebao svaki djelić hrabrosti kojeg je mogla prikupiti.
"Bilo je i pravo što je došao. Wima je to zaista usrećilo." A tada je ispričala
Meg sve što je vidjela na koledžu u Berkelevu, o Wimo-vim cimerima i spavaonici.
"Na odlasku je izgledao tako zgodno. Nisam htjela otići. Osobito će mi biti
teško kad se vratim u Greenvvich. U rujnu ću se početi baviti dobrotvornim
radom."
"Još uvijek mislim da je tvoja psihijatrica u pravu i da bi se trebala preseliti
ovamo."
"Možda i bih", zamišljeno je rekla Pariš, ali nije se doimala uvjerljivo. "A što
je s tobom? Kakav je taj novi dečko? Je li zgodan?" Meg se nasmijala umjesto
odgovora.
"Meni je zgodan, a tebi možda neće biti. On je nekakva vrsta slobodnog duha.
Rodio se u komuni u San Franciscu i odrastao na Havajima. Prilično se dobro
slažemo. Kasnije će, poslije večere, doći ovamo. Rekla sam mu da najprije želim
neko vrijeme provesti sama s tobom." Meg je voljela provoditi vrijeme s majkom,
a osim toga je znala da majka neće dugo ostati.
"Kako mu je ime? Mislim da mi to još nisi rekla." U posljednje se vrijeme mnogo
toga dogodilo, pa gotovo uopće nisu razgovarale o novom Meginom dečku. Meg se
nasmijala.
"Peace*."
"Peace?" zaprepastila se Pariš, a Meg je prasnula u smijeh.
"Ma da. Znam. To mu ime, zapravo, pristaje. Peace Jones. Izvrsno ime za glumca.
Nitko ga neće zaboraviti. Želio bi glumiti u filmovima o borilačkim vještinama,
ali zasad se bavi filmovima strave i užasa. Izvrsno izgleda. Majka mu je
Eurazijka, a otac crnac. Nevjerojatna je mješavina egzotičnih rasa. Djeluje
pomalo kao Meksikanac, s krupnim, kosim očima."
"Zvuči zanimljivo", izjavila je Pariš, pokušavajući zadržati otvoren duh. No, ni
najotvoreniji je duh nije uspio pripremiti za Peacea Jonesa kad se pojavio. Bio
je onakav kakvim ga je Meg opisala, ali ne potpuno. Egzotično lijep, dojmljive
građe koja se savršeno isticala u tankoj majici i tijesnim trapericama. Vozio je
motor koji se čuo s udaljenosti od nekoliko kilometara i nosio čizme marke
Harley-Da-vidson koje su preko Meginog svijetlog tepiha ostavljale crne tragove,
ali se činilo da ona to ne zamjećuje ili da joj ne smeta. Bila je očarana njime.
Nakon pola sata provedenog u njegovom društvu, Pariš se uspaničila. Otvoreno je
pričao o svim vrstama droga koje je iskušao kao tinejdžer na Havajima, a Pariš
nije čak ni čula za pola od njih, i nije zamjećivao Megine pokušaje da promijeni
temu. Ali rekao je da se potpuno odrekao droge kad se ozbiljno počeo baviti
snimanjem filmova o borilačkim vještinama. U karateu je imao crni pojas i rekao
je da vježba četiri, a ponekad i pet sati dnevno. Kad ga je Pariš, iz majčinske
zabrinutosti, upitala gdje je pohađao koledž, blijedo ju je pogledao. Redovito
je vježbao da bi mu organizam ostao čist, i hranio se na makrobiotički način.
Bio je potpuno opsjednut zdravljem, što je bila barem jedna svijetla točka, jer
se zbog toga odrekao droge i alkohola. No, činilo se da ga zanima isključivo
razgovor o vlastitom tijelu. Pjesnički je govorio Pariš o njezinoj kćeri, što je
također bilo lijepo. Bio je lud za Meg. Čak je i Pariš uspjela osjetiti da je
njihova uzajamna tjelesna privlačnost iznimno snažna. Kad je na odlasku
strastveno poljubio Meg, činilo se da je iz prostorije iscrpio svu energiju. Meg
se nasmijala kad se vratila u sobu i pogledala majku, čija je tišina bila vrlo
rječita.
"Hej, mama, nemoj paničariti."
"Daj mi samo jedan razlog da ne paničarim", zbunjeno je odgovorila Pariš. Ona i
Meg bile su previše bliske da bi nešto tajile jedna od druge.
"Kao prvo, neću se udati za njega. Jednostavno se dobro zabavljamo."
Peace, engl. mir (prim. prev.)
i/.i ;i/.. 1.1 M
<!t
O čemu razgovarate? Osim o njegovim biljnim klistirima i pro- vježbi?" Meg samo
što nije zapala u histeriju zbog majčinog Ipak, priznajem daje to svakako
očaravajuća tema razgovo- '., /.i ime Božje... tko je on?"
ilnostavno zgodan momak kojeg sam upoznala. Dobar je iiuMii. Razgovaramo o
filmskoj industriji. Zdrav je, ne uzima ih* pije, za razliku od većine momaka
koje sam upoznala kad ¦r doselila ovamo. Ne znaš kako je ovdje s izlascima,
mama.
i"1 puno čudaka i gubitnika."
oNe zvuči osobito ohrabrujuće što Peace spada u kategoriju onih Kop nisu čudaci.
Iako je vrlo pristojan i čini se daje dobar prema tein Meg, možeš li zamisliti
očev izraz lica kad bi ga upoznao?"
"¦Ni ne pomišljaj na to. Nismo dugo zajedno i vjerojatno nećemo ni biti još
dugo. Moram malo više izlaziti, a on je prilično ograničen u izlascima zbog
svoje prehrane. Mrzi klubove, barove i restorane. U pola devet ide u krevet."
"To nije osobito zabavno", priznala je Pariš. Susret s Peaceom Jonesom za nju je
bilo potpuno novo iskustvo te se zabrinula za Meg. No, činjenica da ne pije i ne
uzima drogu barem ju je donekle utješila, iako ni to, po njezinim mjerilima,
nije bilo dovoljno.
"Osim toga, vrlo je religiozan. Budist je." Meg ga je zastupala }>tr(I majkom.
o>Po majci?"
"Ne, majka je Židovka. Preobratila se kad se udala za čovjeka kojeg je upoznala
u New Yorku. Budist je postao zbog karatea."
"Meg, nisam spremna za ovo. Ako ovdje stvari tako stoje, radije ću ostati u
Greenvvichu."
"San Francisco je mnogo konzervativniji. Osim toga, ondje žive samo pederi." Meg
je zadirkivala majku, ali veliki dio stanovništva toga grada zaista je bio
homoseksualan i grad je po tome bio čuven. Djevojke koje je Meg poznavala, a
koje su živjele u San Franciscu, neprestano su se žalile da susreću samo
homoseksualce koji, osim toga, izgledaju bolje od njih.
"Utješno. I željela bi da se preselim onamo? Barem bih našla pristojnog frizera,
ako ikad odlučim odsjeći kosu i napraviti frizuru", i ekla je Pariš, a Meg joj
je zaprijetila prstom.
"Stidi se, majko. Moj je frizer heteroseksualan. Homići vladaju o.vijetom.
Mislim da bi ti se San Francisco svidio", ozbiljno je dodala. "Mogla bi živjeti
u okrugu Marin, koji nalikuje Greenvvichu, ali je vrijeme ljepše."
"Ne znam, draga. U Connecticutu imam prijatelje. Ondje živim već cijelu
vječnost." Zastrašivala ju je pomisao da iščupa korijenje i preseli se tri
tisuće kilometara daleko samo zato što ju je Peter napustio, iako ju je
privlačila mogućnost da živi bliže djeci. No, Kalifor-nija joj se činila poput
potpuno drukčije kulture, i osjećala se presta-rom za prilagodbu. Za Meg je to
bilo savršeno, ali njezinoj se majci nije činilo tako.
"Koliko često sada viđaš svoje prijatelje?" suprotstavila joj se Meg.
"Ne prečesto", priznala je. "Dobro. Nikada. Zasad. Ali, kad se sve smiri, kad se
naviknem na ovu situaciju, ponovno ću početi izlaziti. Jednostavno mi nije bilo
stalo do toga", iskreno je rekla.
"Ima li među njima samaca?" počela ju je ispitivati Meg.
Pariš je malo razmislila. "Mislim da nema. Ako im supruga umre ili se razvedu,
samci se presele u grad. U toj su zajednici gotovo svi vjenčani, barem oni koje
mi poznajemo.
"Upravo tako. I kako očekuješ da bi mogla početi živjeti ispočetka među gomilom
bračnih parova koje poznaješ oduvijek? S kim ćeš izlaziti, mama?" Bilo je to
dobro pitanje, ali Pariš nije htjela ni čuti za to.
"Neću izlaziti. Osim toga, još sam udana."
"Još tri mjeseca. A što onda? Ne možeš zauvijek ostati sama." Meg je bila
odlučna, a Pariš je izbjegavala njezin pogled.
"Mogu ostati sama", tvrdoglavo je izjavila. "Ako me ovdje čeka starije izdanje
Peacea Jonesa, mislim da bih radije ostala sama i sve drugo zaboravila. Nisam
odlazila na sastanke od dvadesete godine i ne namjeravam sada započeti, u ovoj
dobi. To bi me bacilo u duboku depresiju."
"Mama, ne možeš se odreći života u četrdeset šestoj godini. To je glupo." Ali
glupo je bilo ostati sama nakon dvadeset četiri godine braka. Sve je bilo
šašavo. A ako bi bilo razumno izlaziti s odraslom verzijom Peacea Jonesa, Pariš
bi prije izabrala da je spale na lomači na parkiralištu robne kuće, i to je
rekla kćerki.
"Prestani njega koristiti kao izgovor. On je neuobičajen tip i toga si svjesna.
Ovdje živi mnogo zrelih, poštovanja dostojnih muškaraca koji su se razveli ili
izgubili žene i koji bi voljeli zasnovati novi odnos. Osamljeni su poput tebe."
Stvarni problem bio je u tome što je Pariš znala da joj je slomljeno srce, a uz
to je bila i osamljena. Nije preboljela Petera, i pretpostavljala je da ga u
ovom životnom vijeku i neće preboljeti. "Barem razmisli o tome. Zbog budućnosti.
I razmisli bi li se preselila u Kali-forniju. Ja bih to jako voljela", toplo je
rekla Meg.
"I ja bih, mila moja." Pariš je ganula kćerkina zabrinutost i oduševljenje. "No,
sada mogu češće doći k tebi. Voljela bih te češće viđati." Meg je planirala doći
kući za Dan zahvalnosti, ali za razdoblje prije toga nisu napravile nikakve
planove, a to će Pariš biti teško podnijeti. "Možda bih jednom mjesečno mogla
doletjeti k tebi na vikend." Sada više nije imala što raditi, ali stvar je bila
u tome što je Meg vikendima bila zauzeta. Imala je vlastiti život. Konačno, i
Pariš bi trebala imati vlastiti život, samo što još nije bila spremna uhvatiti
se s tim ukoštac.
Te su večeri zajedno priredile večeru u maloj, vedroj kuhinjici. Spavale su u
istom krevetu. Sljedećeg je dana Pariš lutala ulicom Ro-deo Drive na Beverlv
Hillsu, promatrajući izloge, a onda se vratila u stan pričekati Meg. Sjedila je
uživajući u posljednjim zrakama sunca na trijemu, razmišljajući o onome stoje
Meg rekla, pitajući se što će napraviti sa svojim životom. Nije mogla ni
zamisliti kako će joj sada i/gledati ostatak života, a čak joj nije bilo ni
stalo. Zaista nije željela pronaći drugog muškarca ili izlaziti na sastanke. Ako
ne može imati Petera, radije će ostati sama i vrijeme provoditi s djecom i
prijateljima. Već joj se i zdravstveni rizik koji u ovoj dobi donose sastanci i
vođenje ljubavi činio previše strašnim. To je povjerila Anne Smvthe. Mnogo je
jednostavnije bilo ostati sam.
Meg je te večeri na snimanju imala poteškoća, pa se vratila tek oko deset sati.
Pariš je priredila večeru i bila zahvalna što može leći pokraj Meg u krevet.
Bilo je utješno ležati pokraj drugog ljudskog bića i osjećati njegovu toplinu.
Spavala je bolje nego svih proteklih mjeseci. Sljedećeg su dana doručkovale na
trijemu. Meg se u devet morala vratiti na posao, a Pariš je u podne imala let za
New York.
"Mama, nedostajat ćeš mi", tužno je rekla Meg na odlasku. Radovala se što su
zajedno provele dvije noći. Peace je rekao da joj je majka sjajna i prava cura,
stoje Meg odmah prenijela majci. Pariš se nasmijala i zakolutala očima. Nadala
se daje Peace zaista bezopasan, ali je svakako bio čudan. Možda je Meg s njim
samo privremeno.
"Želim da uskoro dođeš opet, čak i ako ne budeš išla posjetiti Wima." Obje su
znale daje Wim želio napokon raširiti krila i posta-t i neovisan o njima.
Čim je Meg otišla na posao, Pariš je osjetila kako je guši val tuge. Koliko god
njezina kćer bila ispunjena ljubavlju i koliko god je srdačno dočekala, ipak je
bila odrasla žena, sa zahtjevnim poslom i prilično zauzeta. U tom životu nije
bilo mjesta za Pariš, osim na nekoliko dana, za kratkih posjeta. Sada je morala
pronaći vlastiti život i prilagoditi se stvarnosti. A stvarnost je bila njezina
osamljenost koja i'c vjerojatno dugo potrajati. Rasplakala se dok je prije
odlaska pisala
Meg pisamce zahvale. Cijelim putem u taksiju koji ju je odvezao u zračnu luku
bila je tužna, kao i putem do New Yorka. Kad je ušla u tihu kuću u Greenwichu,
praznina ju je pogodila poput bombe. Nije bilo nikoga. Ni Wima. Ni Meg. Ni
Petera. Sada se više nije mogla skrivati od te činjenice. Bila je potpuno sama,
i te večeri, dok je ležala u krevetu, mislila je da će joj srce pući.
Razmišljala je o Peteru, o tome kako je u Kaliforniji izgledao lijep i poznat.
Bilo je to beznadno. Dok je polagano tonula u san u krevetu kojeg su nekada
dijelili, osjećala je da je guši očajanje, sve dok nije imala osjećaj da će se
udaviti. Još joj je katkad bilo teško vjerovati da će preživjeti. Noću, u
krevetu, činilo joj se da su svi koje je ikada voljela nestali.
8. poglavlje
Činilo se da sastanci s Anne Smythe postaju sve teži nakon povratka iz
Kalifornije. Anne ju je jače poticala na rad, navodeći je da se duboko zagleda u
sebe, iznoseći mnoštvo bolnih pitanja. Pariš je sada plakala na svakom sastanku,
a dobrotvorni ju je rad sa zlostavljanom djecom u Stamfordu deprimirao.
Društvenog života nije imala. U tome je zauzela neumoljivo tvrdoglav stav.
Nikamo nije odlazila, nikoga nije viđala, osim povremenih objeda s Natalie i
Virginijom. No, sada joj se činilo da s njima ima sve manje zajedničkog. Iako su
im djeca bila iste dobi kao i njezina, obje su bile udane, bile su zauzete,
imale su nekoga s kim su mogle dijeliti dane i noći, nekoga za koga su se
brinule. Pariš nije imala nikoga. Imala je samo razgovore s VVimom i Meg u
Kaliforniji. Kod Anne je tvrdoglavo tvrdila da će ostati u Greenwichu. Prema
njezinom mišljenju, pripadala je tom mjestu i nije se željela preseliti na
zapad.
"A što je s poslom?" Anne ju je ponovno jednog jutra tjerala na odluku, a Pariš
ju je bespomoćno pogledala.
"A što bih radila? Aranžirala cvijeće? Priređivala primanja? Vozila djecu u
školu? Ništa ne znam raditi."
"Magistrirali ste poslovnu administraciju", strogo je odgovorila Anne. Redovito
je prisiljavala Pariš na suočavanje s teškim pitanjima, ali Pariš ju je zbog
toga na neki način i voljela, iako ju je ponekad i mrzila. Činilo se da iz
tjedna u tjedan raste prijateljska spona i uzajamno poštovanje dviju žena.
"Ne bih znala voditi posao ni kad bi mi život o tome ovisio", odvratila je
Pariš. "Nikada to nisam znala. U poslovnoj sam školi učila samo teoriju. Nikada
nisam imala praksu. Otada sam bila samo supruga i majka."
"Poštovanja dostojna zanimanja. A sada je došlo vrijeme za drukčije poslove."
"Ne želim raditi nešto drugo." Pariš se spustila nisko u stolcu, prekriženih
ruku, poput djeteta koje se duri.
"Pariš, uživate li u svome životu?" tiho je i smireno upitala Anne.
"Ne, ne uživam. Mrzim svaki trenutak." Bila je sigurna da će tako ostati
zauvijek.
"Tada do sljedećeg sastanka imate zadatak da se dosjetite što biste voljeli
raditi. Nije važno što je to. Nešto u čemu uistinu uživate, čak i ako je to
nešto što nikada prije niste radili, ili što niste radili godinama. Pletenje,
vezenje, hokej na ledu, tečaj kulinarstva, fotografiranje, izrada lutaka za
lutkarske predstave, slikanje. Sto god bilo. Sami odlučite. Zasad zaboravite
posao. Pronađimo nešto što volite raditi."
"Ne znam što volim raditi", odvratila je Pariš, blijedo je promatrajući.
"Posljednje sam se dvadeset četiri godine brinula za druge. Nikada nisam imala
vremena za sebe."
"Upravo to vam pokušavam reći. Sada se pobrinite za sebe. Zabavite se. Sjetite
se dvije stvari, ili makar jedne, koju želite raditi. Bez obzira koliko
budalasto zvučalo."
Pariš je bila zbunjena i kad je otišla od liječnice, a još se više zbunila kad
je pokušala zapisati što voli raditi. Nije se mogla dosjetiti nijedne jedine
aktivnosti, osim što je imala osjećaj da je Anne u uredu spomenula nešto što je
dotaklo skrivene žice, ali se nije mogla sjetiti što je to bilo. Navečer je u
krevetu, u mraku, razmišljala o tome, kad se iznenada sjetila. Hokej na ledu. To
je Anne spomenula. Klizanje. Kao dijete se voljela klizati i uvijek je voljela
promatrati klizanje parova. Tri dana kasnije pobjednički je došla na sastanak s
Anne. Još ju je viđala dvaput tjedno, osjećajući da nije spremna prorijediti
posjete.
"Dobro, pronašla sam nešto", oprezno se osmjehnula. "Klizanje. Kao djevojčica
sam voljela klizati. Vodila sam Wima i Meg na klizanje dok su bili maleni."
"U redu, sljedeći vam je zadatak što prije otići na klizanje. Kad se sljedeći
put sastanemo, želim čuti da ste bili na klizanju i zabavljali se."
Pariš se osjećala potpuno smiješnom, ali je sljedećeg vikenda otišla na
klizalište Dorothv Hamill u Greenwichu. Bilo je rano nedjeljno jutro, i na ledu
nije bilo nikoga osim nekoliko dječaka s hokejaškim klizaljkama i dviju starih
dama koje su iznenađujuće dobro klizale. Godinama su se time bavile. Nakon sat i
pol, Pariš se zaista počela zabavljati.
Sljedećeg je tjedna na klizanje otišla u četvrtak ujutro, i iznenadila samu sebe
unajmivši učitelja koji ju je trebao učiti piruete. Klizanje joj je postalo
omiljena zabava, i kad su djeca došla kući za Dan zahvalnosti, već je sasvim
dobro klizala. Ali, još nije izlazila u društvo.

Otkako ju je Peter napustio nije otišla na večeru, na primanje, pa čak ni u

kino. Rekla je Anne da se previše stidi izlaziti, budući da svi znaju što joj se
dogodilo, a pomisao da sama ode u kino izazivala joj je depresiju. Zabavljala se
samo na ledu. No, barem je to imala. Wima i Meg jako se dojmila njezina
novootkrivena strast kad ih je nagovorila da odu s njom na klizanje ujutro na
Dan zahvalnosti. Ponovno se osjećala poput djeteta, pa je čak i Wim, vidjevši
što može napravi-ti na ledu, rekao da je ponosan na nju.
"Mama, izgledaš poput Peggy Fleming", izjavila je Meg s divljenjem.
"Teško, mila moja. Ali, svejedno ti hvala." Zajedno su klizali gotovo do
podneva. A tada su se vratili kući pojesti puricu koju je Pariš ostavila u
pećnici. No, usprkos ugodnom zajedničkom jutru i činjenici daje Pariš bila
oduševljena zato što su djeca ponovno kod kuće, bijaše to naporno poslijepodne.
Činilo se daje zbog blagdana vidljivo sve ono što se promijenilo u protekloj
godini. Bilo je to bolno za Pariš, a Wim i Meg su sljedeće večeri trebali
večerati s Peterom u gradu. Silno ih je želio vidjeti, ali je razumio da za Dan
zahvalnosti žele biti s majkom, te ih nije nagovarao da budu s njim.
Kad su u petak poslijepodne Wim i Meg stigli na vlak koji u pet sati vozi u
grad, oboje su izgledali jako lijepo. Padao je snijeg, pa nijedno od njih nije
željelo voziti. Peter ih je odveo u restoran Le Cir-que na večeru, što se
doimalo vrlo svečanim i bilo je velikodušno od njega. Oboje su se tome radovali.
Meg je odjenula kratku crnu majčinu haljinu, a Wim je odlučio odjenuti odijelo i
iznenada se činilo da je stariji nego što jest. U tri mjeseca, otkako je otišao
u koledž, kao da je zamjetljivo sazrio. Pariš je bila iznimno ponosna na njega.
Peter ih je dočekao na ulazu u restoran, u prugastom odijelu, i Meg je pomislila
kako je vrlo zgodan, pa mu je to i rekla. Bio je zadovoljan zbog toga i sretan
što može s njima provesti večer. Pozvao ih je oboje da ostanu u hotelu s njim, i
rezervirao im sobe. U subotu ujutro planirali su se vratiti kući, u Greenwich. U
nedjelju ujutro oboje su se namjeravali vratiti na Zapadnu obalu. A subotu
navečer rezervirali su za posjet prijateljima. Budući da su trebali zadovoljiti
i oca i majku, bilo im je pomalo teško sve uskladiti, iako su se prethodne
večeri, nakon svečane večere, oboje sastali s prijateljima. Pariš je bila
zahvalna što spavaju s njom u kući i nije očekivala da će neprestano biti samo s
njom, kao ni Peter. Radovali su se posjetu gradu. Posvuda su već bile
postavljene božične jelke, padao je snijeg i svečano ozračje ih je podsjećalo na
božične čestitke.
U početku se Meg činilo da je otac pomalo napet, kao da ne zna što bi joj rekao,
a s VVimom je bio malo opušteniji. Ni prije mu nije
bilo lako voditi razgovore, i uvijek je računao da će mu Pariš pomoći u tome.
Bez nje je sve bilo pomalo ukočeno. No, na kraju, nakon čaše vina, činilo se da
se opustio. Meg i Wim rijetko su kad viđali oca otkako se iselio, iako ih je on
često nazivao. Kad je naručio šampanjac za kraj, Meg je bila dirnuta i
iznenađena.
"Slavimo li nešto?" zadirkivala ga je. Budući da je bila punoljetna, smjela je
piti, ali je gurnula svoju čašu Wimu da i on popije gutljaj-
"Pa, zapravo, da", rekao je s nelagodom, pogledavajući čas jedno, čas drugo
dijete. "Moram nešto objaviti." Nisu mogli ni zamisliti što bi to moglo biti.
Meg se pitala je li kupio novu kuću ili stan, ili, što bi bilo još bolje, možda
razmišlja da se vrati majci. Ali bi u tom slučaju, zaključila je, vjerojatno
pozvao Pariš da im se pridruži, a to nije učinio. Nestrpljivo su čekali dok nije
spustio čašu, kao da očekuje bubnjeve. Pokazalo se da mu je to teže napraviti
nego što je mislio da će biti, te je osjećao jaku nervozu, i to se vidjelo.
"Ženim se", konačno je progovorio, a oboje njegove djece zurilo je zapanjeno u
njega. U cijelom njihovom razgovoru nije bilo ničega što bi, makar i izdaleka,
nagovijestilo takav rasplet događaja. Mislio je da im je dao dovoljno vremena da
se prilagode razvodu i vjerovao je da time štiti Rachel od neizostavnih
zaključaka do kojih bi Wim i Meg svakako došli. Nikada mu nije palo na pamet
kakvu štetu nanosi njihovim međusobnim odnosima time što ju je uveo u njihov
život kao iznenađenje, kao svršeni čin.
"Šališ se, zar ne?" Meg je prva reagirala. "Ne može biti istina da se ženiš."
Šokirala se, a lice joj je problijedjelo poput krede.
Wim se samo sjetio majke. To će je uništiti. "Zna li mama?"
Oboje su djelovali kao da su im sve lađe potonule, i Peter se us-paničio. "Ne,
mama ne zna. Vi ste prvi saznali. Mislio sam da bih to najprije trebao reći
vama." S kim se namjeravao oženiti? Nisu je čak ni upoznali. Meg je neprestano
razmišljala: "Kako je samo to mogao napraviti?" Nije mogla ne pomisliti daje ta
žena s kojom se ženi razlog zbog kojeg je ostavio njihovu majku. Još nisu bili
ni razvedeni. Kako je mogao razmišljati o vjenčanju? Njihova se majka čak nije
ni sastajala s nekim drugim muškarcem, i jedva da je izlazila iz kuće.
"Kad si je upoznao?" namjerno je upitala Meg, ali je imala osjećaj da joj se
vrti u glavi. Željela je skočiti, udariti ga i istrčati vrišteći iz restorana,
ali je znala da bi to bilo djetinjasto. Osjećala je da mu duguje barem ga
saslušati. Možda ju je tek nedavno upoznao. Ali, ako je tako, vjenčanje na
brzinu bila bi ludost. Meg se pitala je li otac uistinu poludio.
"Protekle je dvije godine radila u mojoj odvjetničkoj tvrtki. Vrlo je draga i
vrlo pametna mlada žena. Studirala je na Stanfordu", dodao je, kao da je to bilo
važno. "Na Harvardu je studirala pravo." Dakle, bila je inteligentna i
obrazovana. Toliko su uspjeli saznati. "Ima dva mala dječaka, petogodišnjeg
Jasona i sedmogodišnjeg Thomasa. Mislim da će vam se dječaci svidjeti." O, moj
Bože, pomislila je Meg u sebi, pa ta će djeca biti naša polubraća. U očevim je
očima vidjela da on to zaista misli ozbiljno. Jedino za što mu je mogla biti
zahvalna dok ga je slušala bilo je to što je bio dovoljno pristojan da tu ženu
ne dovede na večeru. To je pokazivalo daje barem donekle senzibilan.
"Koliko je stara?" upitala je Meg, osjećajući prazninu u želucu. Znala je da će
zauvijek zapamtiti ovaj trenutak kao jedan od najgorih u svome životu, a teži je
bio samo onaj kad ju je majka nazvala i rekla da otac želi razvod. No, ovaj je
bio gotovo jednako težak.
"U prosincu će imati trideset dvije godine."
"Moj Bože! Tata, pa dvanaest je godina mlađa od tebe."
"I osam godina starija od Meg", ozbiljno je dodao Wim. Ni on nije uživao u
ovome. Želio se vratiti kući, majci. Osjećao se poput uplašenog djeteta.
"Zašto ne bi jednostavno izlazio s njom? Zašto se moraš tako brzo oženiti? Ti i
mama se još niste ni razveli." Meg je bila na rubu suza. Otac nije odgovorio na
pitanje. Zurio je ravno u nju strogog izraza lica. Nije imao namjeru opravdavati
se pred njima. To je bilo jasno. Meg se nije mogla ne upitati nije li izgubio
razum.
"Vjenčat ćemo se na Staru godinu i voljeli bismo da oboje prisustvujete." Za
stolom je zavladala tišina kad je konobar donio račun, a Wim i Meg su samo
zurili u oca. Stara godina je za pet tjedana. A oni su sada prvi put čuli za
tatine planove. Sve je već bilo potpuno ugovoreno, a to im se u najmanju ruku
nije činilo poštenim.
"Planirao sam izaći s prijateljima", rekao je Wim kao da bi ga to moglo
opravdati da ne prisustvuje događaju kojem nikako nije želio prisustvovati. Ali
nije znao kako bi se mogao izvući, sudeći prema izrazu očevog lica. Peter je,
zapravo, bio dovoljno glup da u takvoj situaciji zauzme strog stav.
"Mislim da ćeš ove godine morati preskočiti izlazak s prijateljima, Wim. To je
važan dan. Volio bih da mi budeš kum." Dok je odmahivao glavom, u Wimovim su se
očima počele skupljati suze.
"Tata, ne mogu to napraviti mami. To bi joj slomilo srce. Možeš me natjerati da
dođem, ali neću ti biti kum." Peter dugo nije odgovarao, a tada je kimnuo i
pogledao Meg.
"Pretpostavljam da ćeš i ti doći?" Kimnula je glavom, slomljena poput brata.
"Hoćemo li je upoznati prije vjenčanja, tata?" upitala je Meg prigušenim glasom.
Čak nije znala ni njezino ime, a otac im ga je u svojoj zabrinutosti zaboravio
reći, ali se odmah za to pobrinuo.
"Rachel i ja ćemo sutra doručkovati s vama. Želi da upoznate Jasona i Tommvja.
Oni su prekrasni mali dječaci." Jednim jedinim potezom dobio je novu obitelj i
Meg je odmah pomislila kako je njegova nova nevjesta dovoljno mlada da bi
poželjela roditi još djece. Od same joj je pitali bilo mučno. No, barem ih je
pokušavao uključiti u cijelu tu fiksnu pripovijest. Bilo bi još gore da ih je
isključio ili da im je sve ispričao tek nakon vjenčanja.
"Gdje ćete se vjenčati?"
"U klubu Metropolitan. Bit će prisutno samo otprilike stotinu ljudi. Nijedno od
nas ne želi veliko vjenčanje. Rachel je Židovka, ali nismo željeli religijski
obred. Vjenčat će nas njezin prijatelj sudac." Bilo je to nezamislivo. Pomisao
na oca kako se ženi nekom drugom ženom gotovo je izazvala histeriju kod Meg, bez
obzira na to koliko ta žena bila pametna ili draga. Kao i Wim, neprestano je
razmišljala kako će to utjecati na njihovu majku. Slomit će joj se srce. No,
nadala se da neće razmišljati o samoubojstvu. Ako ništa drugo, Meg je bilo drago
što su i ona i Wim u gradu da je utješe.
"Kad ćeš reći mami?" oprezno je upitala Meg. Wim već neko vrijeme nije
progovorio ni riječi, nego se igrao s ubrusom na krilu.
"Nisam siguran", neodređeno je odvratio otac. "Želio sam da vas dvoje prvi
saznate." Tada je Meg shvatila što namjerava. Želio je da njih dvoje kažu Pariš.
Njihov će zadatak biti da joj donesu vijesti.
Nakon toga je Peter platio račun i u tišini su se odvezli do hotela. Poželio im
je laku noć i ostavio ih same u povezanim sobama koje im je unajmio za tu noć.
Tek kad je otišao, Meg se bacila bratu u naručje, pa su tako stajali zagrljeni,
glasno plačući, poput djece izgubljene u noći. Dugo je trebalo dok su se konačno
smirili, ispuhali nos i sjeli.
"Kako ćemo reći mami?" upitao je Wim, koji je izgledao upravo onako slomljeno
kako se Meg osjećala.
"Ne znam. Smislit ćemo nešto. Pretpostavljam da ćemo joj jednostavno reći."
"Pretpostavljam da će opet prestati jesti", tmurno je rekao.
"Možda i neće. Ima svoju psihijatricu. Kako može biti tako glup? Ta je žena
skoro mojih godina i ima dvoje male djece. Mislim da je zbog nje napustio mamu."
"Zbilja?" Wim se zapanjio. Još nije povezao te dvije činjenice, ali on je bio
mlad i naivan.
"Inače se ne bi tako brzo ženio. Razvod neće biti okončan još barem tjedan ili
dva. Zaista ne gubi vrijeme. Možda je trudna", pomislila je Meg uspaničeno, a
Wim je legao na krevet i sklopio oči.
Nakon toga su nazvali majku samo da čuju kako je, ali nisu joj prenijeli nijednu
riječ o očevim planovima. Samo su rekli da su u Le Cirque ukusno objedovali, te
da se spremaju na spavanje.
Te su noći prvi put nakon mnogo godina spavali u istom krevetu, držeći se jedno
drugoga u nevinom očajanju, upravo kao onda dok su bili djeca. Posljednji put su
tako spavali kad im je uginuo pas. Meg je bila svjesna da otada nije bila toliko
očajna. Bilo je to jako, jako davno.
Ujutro ih je otac nazvao da bi se uvjerio jesu li budni i podsjetio ih da se u
deset sati trebaju sastati s Rachel i njezinim sinovima u blagovaonici.
"Jedva čekam", rekla je Meg, osjećajući se mamurnom. Činilo se da se Wim osjeća
još gore. Djelovao je bolesno.
"Zar zaista to moramo napraviti?" upitao je dok su se spuštali dizalom. Meg je
odjenula smeđe kožne hlače i mamin pulover. Wim je bio ležeran, odjeven u
pulover sveučilišta Berkelev i traperice. Samo je to ponio sa sobom i nadao se
da ga neće izbaciti iz blagovaonice. I nisu. Otac ih je već čekao za velikim
okruglim stolom, zajedno s vrlo privlačnom mladom ženom i dva mala plavokosa
dječaka koji su se meškoljili na svojim stolcima. Čim su prišli stolu, Meg je
zamijetila da Rachel izgleda kao viša, mlađa i seksepilnija verzija njihove
majke. Sličnost je bila nevjerojatna. Kao daje otac vratio sat unatrag i
prevario vrijeme, pronašavši ženu koja je bila mlađa verzija njegove, uskoro
bivše, supruge. To je bio svojevrstan kompliment, ali zbog ironije cijele
situacije Meg i Wim su se osjećali još gore. Zašto se nije mogao pomiriti sa
činjenicom da će ostarjeti zajedno s njihovom majkom, zašto nije ostavio stvari
onakvima kakve su bile? Promatrajući je, Wim se prisjetio da je Rachel ona
djevojka s kojom gn je otac nemarno upoznao u uredu prije nekoliko mjeseci. Sad,
kad ju je ponovno vidio, Wim se počeo pitati kako je i kad ušla u očev život te
jesu li njih dvoje i prije bili u vezi.
Peter je svoju djecu predstavio Rachel, Jasonu i Tommvju. Rachel se osobito
potrudila oko Meg i Wima. Konačno, pri kraju doručka, pogledala ih je oboje i
počela oprezno pričati o vjenčanju. Oštro se suprotstavljala Peterovoj odluci da
ih tako kasno upozna sa svojim planovima i bila je prilično svjesna koliko će im
to teško pasti. No, nije bila spremna na odgodu vjenčanja. Što se nje ticalo,
dovoljno je
dugo čekala. Samo je mislila daje Peter mnogo prije trebao reći svojoj djeci o
čemu je riječ. Činila joj se glupom njegova ideja da dopusti da se prašina
slegne nakon što je ostavio njihovu majku. Prije tog sudbonosnog doručka
upozorila je Jasona i Tommvja da ne kažu kako Peter već živi s njima, i na to su
obojica pristali.
"Znam da vam je oboma sigurno bilo teško kad ste saznali da ćemo se vjenčati",
polagano je rekla. "Za vas je to bila velika promjena, a vjerojatno i šok. No,
ja zaista volim vašega oca i želim ga usrećiti. I želim vam oboma reći da ste u
našem domu uvijek dobrodošli. Željela bih da ga smatrate i svojim domom." Peter
je na Petoj aveniji kupio prekrasan stan, s divnim pogledom na park i dvije
gostinske sobe za njih dvoje. Tri su sobe pripadale dječacima i dadilji. Rachel
je odlučila da će, ako budu imali još jedno dijete, kao što se nadala, dječaci
živjeti u istoj sobi.
"Hvala vam", rekla je Meg prigušenim glasom nakon kratkog Rachelinog govora.
Nakon toga su razgovarali o vjenčanju. U pola dvanaest, nakon doručka za vrijeme
kojeg nije progovorio nijednu riječ, Wim je pogledao sestru i rekao da moraju
ići na vlak.
Prije odlaska su oboje zagrlili oca i činilo se da im se žuri otići. Peter je
podsjetio Wima da za vjenčanje treba staviti crnu kravatu. Wim je kimnuo, a onda
su brzim koracima izašli iz hotela i ušli u taksi. Rachel i dječacima su uputili
užurbani pozdrav. Wim nije prozborio ni riječi; samo je gledao kroz prozor dok
ga je sestra držala za ruku. Stara godina će biti grozan dan, to su oboje znali,
i to ne samo njima dvoma, nego i njihovoj majci. A njoj su tek trebali reći što
se sprema. Alije Meg željela to napraviti, jer nije htjela daje otac ponovno
uznemiri. Već je dovoljno toga prošla.
"Što misliš, kako je prošlo?" Peter je upitao Rachel dok je plaćao račun, a ona
je pomogla dječacima odjenuti kapute. Dobro su se ponašali, iako im nijedno od
Peterove djece nije uputilo ni riječi sve do odlaska.
"Oboje izgledaju kao da su u šoku. Velik je to zalogaj koji odjednom moraju
progutati. Ja, dječaci, vjenčanje. I ja bih bila zaprepaštena." A i zaprepastila
se kad je njezin otac učinio to isto. One godine kad je završila koledž, vjenčao
se s jednom od njezinih kolegica sa Stanforda. Tri godine nije ni progovorila s
njim, a nakon toga su vrlo rijetko razgovarali. Taj je njegov postupak među
njima izazvao trajan razdor, osobito kad joj je pet godina kasnije umrla majka,
od raka, kako su rekli, iako je vjerojatnije da je umrla od tuge. To joj je bila
poznata priča, ali je nije navela da odustane od Petera. Očajnički ga je
voljela. "Kad ćeš reći Pariš?" upitala je kad su izašli na ulicu i pozvali taksi
kako bi se vratili u stan na Petoj aveniji.
"Neću joj ja reći. Meg je rekla da će ona to napraviti. Mislim da je tako
najbolje", izjavio je, podlegavši kukavičluku, zahvalan što to ne mora obaviti
sam.
"I ja tako mislim", složila se Rachel. Peter je vozaču dao adresu, pa su krenuli
prema stanu. Peter ju je obgrlio jednom rukom, pomrsio dječacima kosu i činilo
se da mu je laknulo. Jutro mu je bilo naporno. Morao se prisiljavati da ne
razmišlja o Pariš. Nije imao drugog izbora. Rekao je sam sebi, kao što si je
govorio svih tih šest mjeseci, da postupa kako treba i da je to dobro za sve
njih. Bila je to iluzija koje se sada morao čvrsto držati, u dobru ili zlu, do
kraja svoga života.
9. poglavlje
Pariš je ušla u ured Anne Smythe ukočenog pogleda. Izgledala je kao prikaza
hodajući kroz sobu, a Anne ju je promatrala i procjenjivala. Već mjesecima Pariš
nije izgledala tako loše. Od lipnja, kad je prvi put došla na sastanak.
"Kako napreduje klizanje?"
"Ne napreduje", odgovorila je Pariš jednoličnim glasom.
"Zašto ne? Jeste li bili bolesni?" Vidjele su se prije samo četiri dana, ali se
za četiri dana mnogo toga moglo dogoditi. I dogodilo se.
"Peter će se vjenčati na Staru godinu."
Nastupila je dugotrajna tišina. "Shvaćam. To je prilično teško."
"Da, teško je", odvratila jfe Pariš, izgledajući kao da uzima jake lijekove za
smirenje. Nije vrištala, nije plakala. Nije zalazila u detalje, nije pričala
kako je to saznala. Samo je sjedila kao mrtva, a tako se i osjećala. Ponovno. I
posljednja nada koju je gajila sada je propala. Peter se nije opametio ni
promijenio mišljenje. Za pet tjedana se trebao vjenčati. Meg i Wim su joj to
rekli čim su se vratili iz grada u subotu poslijepodne. Meg je te noći spavala u
maminom krevetu. Sljedećeg su se dana oboje vratili u Kaliforniju. Pariš je
plakala cijelu nedjeljnu noć. Zbog njih, zbog Petera, zbog sebe. Imala je
osjećaj da je osuđena ostati sama cijeloga života. A on je imao novu ženu.
Odnosno, imat će je za pet tjedana.
"Kako se osjećate?"
"Kao govno."
Anne joj se osmjehnula. "To vidim. Kladim se da se zaista tako osjećate. Svatko
bi se tako osjećao. Pariš, jeste li ljutiti?" Pariš je odmahnula glavom i počela
tiho plakati. Dugo nije mogla odgovoriti.
"Samo sam tužna. Jako, jako tužna." Doimala se slomljenom.
"Mislite li da bismo trebale porazgovarati o nekim lijekovima? Mislite li da bi
vam pomogli?" Pariš je ponovno odmahnula glavom.
"Ne želim bježati od toga. Moram naučiti živjeti s tim. On je otišao."
"Da, otišao je. Ali, ispred vas je još cijeli život, a barem će dio toga života
biti dobar. Vjerojatno više nikada neće biti ovako teško." Bila je to
ohrabrujuća pomisao.
"Nadam se da neće", odvratila je Pariš i ispuhala nos. "Željela bih ga mrziti,
ali ga ne mrzim. Mrzim nju. Kuja. Uništila mije život. Zajedno s njim, govnom.
Ali ipak ga volim." Zvučala je poput djete-ta, a tako se i osjećala. Bila je
potpuno izgubljena i nije mogla ni zamisliti da će ikada u životu biti sretna.
Vjerovala je da nikada neće biti sretna.
"Kako su Wim i Meg?"
"Bili su krasni prema meni. I uznemireni. Šokirali su se. Upitali su me jesam li
znala za nju, a ja sam im slagala. Mislila sam da nije pošteno prema Peteru da
im kažem istinu, da me je napustio zbog nje."
"Zašto ste ga branili?"
"Zato što je to njihov otac i zato što ga volim, i nije mi se činilo poštenim da
im kažem istinu. To bi im on trebao reći."
"To je lijepo od vas." Pariš je kimnula glavom i ponovno ispuhala nos. "A stoje
s vama, Pariš? Što ćete poduzeti da ovo preživite? Mislim da biste ponovno
trebali otići na klizanje."
"Ne želim klizati. Ništa ne želim napraviti." Ponovno je zapala u duboku
depresiju. Očajanje je postalo njezin način života.
"A vaše prijateljice? Je li vas tko pozvao na božičnu zabavu?" To joj se sada
činilo nevažnim.
"Mnogi su me pozvali. Sve sam pozive odbila."
"Zašto? Mislim da biste trebali ići."
"Ne želim da me ljudi sažalijevaju." Proteklih šest mjeseci to je bila njezina
mantra.
"Još će vas više sažalijevati ako postanete pustinjak. Zašto se ne biste
potrudili i otišli na barem jednu zabavu, da vidite kako vam ide?"
Pariš je dugo zurila u liječnicu, a tada je odmahnula glavom.
"Ako ste zaista toliko depresivni, mislim da bismo trebale razgovarati o
lijekovima", čvrsto je ustvrdila Anne.
Pariš ju je pogledala i duboko uzdahnula. "Dobro, dobro. Otići ću na jednu
božičnu zabavu. Na jednu. Ali to je sve."
"Hvala vam", zadovoljno je rekla Anne. "Želite li razgovarati o tome na koju
zabavu da odete?"
"Ne", namrštila se Pariš. "To ću sama odlučiti." Kasnije su razgovarale o
njezinim osjećajima prema Peterovom neminovnom braku, i Pariš je izgledala malo
bolje kad je otišla, a sljedeći put kad je došla, ispričala je liječnici da je
prihvatila poziv na koktel koji su Vir-ginija i njezin suprug priređivali tjedan
dana prije Badnjaka. Wim i Meg su sljedećeg dana trebali doći kući na dva
tjedna. Wim je imao praznike mjesec dana, ali je nakon Peterovog vjenčanja
namjeravao dva tjedna provesti na skijanju. Pariš je sada samo poželjela da
uspije preživjeti blagdane. Ostane li živa i na nogama na prvi dan nove godine,
to će značiti da je uznapredovala.
Osim što je pristala otići na zabavu koje se užasavala, Pariš je pristala
ugađati samoj sebi što više može. Anne je rekla da je jako važno njegovati se,
odmarati se, spavati, malo vježbati i otići na masažu koja bi joj mogla
koristiti. Dva dana kasnije, slučajno je u trgovini susrela ženu koju je
poznavala iz onih dana kad je djecu vozila u školu, a ona joj je dala posjetnicu
stručnjaka za masažu i aroma-terapiju, rekavši da je i sama bila kod njega i da
je izvrstan. Bilo je to kao znak s neba. Pariš se osjećala budalastom što ju je
uzela, ali to joj nije moglo naškoditi, kako je sama sebi govorila. Anne je bila
u pravu, morala je učiniti nešto za vlastito spokojstvo i mentalno zdravlje,
osobito ako i dalje ne bude željela uzimati sredstva protiv depresije, a
odlučila je da neće. Željela se oporaviti i postati sretna vlastitim snagama. To
joj je bilo važno, iako nije smatrala pogrešnim što drugi ljudi uzimaju
lijekove. Ona je to jednostavno željela napraviti sama. Masaža joj se činila
dobrim zamjenskim sredstvom, i kad se vratila kući toga poslijepodneva, nazvala
je broj na posjetnici.
Glas s druge strane žice bio je ponešto nestvaran, a u pozadini se čula indijska
glazba, što je razdraživalo Pariš, ali je odlučila ostati otvorena. Ženino ime
glasilo je Karma Applebaum, i Pariš se morala prisiliti da se ne nasmije dok ga
je zapisivala. Rekla je da će je posjetiti kod kuće, da ima vlastiti stol i da
će ponijeti i ulja za aromate-rapiju. Mora da su bogovi bili na njihovoj strani,
jer je Karma rekla da joj je upravo te večeri otkazan jedan termin. Pariš je
malo oklijevala kad joj je Karma ponudila da može doći u devet sati navečer, a
onda je odlučila: kvragu sa svima. Nije imala što izgubiti i pomislila je da bi
možda mogla bolje spavati. To joj se činilo pomalo nalik na vudu, jer je nikada
u životu nitko nije izmasirao. A sam Bog zna što je to aromaterapija. Zvučalo
joj je smiješno. Čudno je na što sve čovjek može pristati, pomislila je.
Prije dolaska "terapeuta" pripremila si je šalicu instant juhe, a kad je nazvala
Meg, stidljivo je priznala što će napraviti te večeri. Meg je čvrsto ustvrdila
da će joj to koristiti.
"Peace voli aromaterapiju", ohrabrivala ju je Meg. "Neprestano smo okruženi tim
mirisima", vedro je dodala, a Pariš je zarežala. Toga se upravo i plašila.
"Javit ću ti kako je bilo", podrugljivo je rekla Pariš na kraju.
Kad je Karma Applebaum stigla, dovezla se u kamionu oslikanom hinduističkim
simbolima, a plava joj je kosa bila uredno spletena u male pletenice u koje je
utkala sitna zrnca. Odjeća joj je bila potpuno bijela. Usprkos Parisinoj
sumnjičavosti, morala je priznati da Karma ima lijepo i smireno lice. Iz nje je
izviralo nešto nezemalj-sko. Skinula je cipele istoga trenutka kad je ušla u
kuću. Upitala je Pariš gdje je spavaonica, pa je tiho otišla na kat i postavila
stol, prekrivši ga pamučnim plahtama. Uključila je mali grijač i izvadila pre-
nosivi stereoaparat iz torbe. Sobu je ispunila nježna glazba. Bila je to ona
ista indijska glazba koju je Pariš čula u pozadini preko telefona. Kad se Pariš
pojavila iz kupaonice u kašmirskom ogrtaču u kojem je sada provodila gotovo
cijele dane, soba je bila gotovo mračna, a Karma spremna. Pariš je imala osjećaj
da će prisustvovati nekakvoj seansi.
"Disanjem izbacite sve demone koji vas opsjedaju... Pošaljite ih onamo odakle su
došli", prošaptala je Karma kad je Pariš legla na stol. Nije bila ni svjesna da
je opsjedaju demoni. Bez ijedne riječi, duboko dišući, Karma je počela pokretati
ruke nekoliko centimetara iznad Parisinog napetog i ukočenog tijela. To joj se
činilo glupim. Karma je mahala rukama kao čarobnim štapićima i rekla da osjeća
njezine ćakre. Tada se naglo zaustavila iznad jetre. Namrštila se, zabrinuto
pogledala Pariš i progovorila s istinskom zabrinutošću u glasu: "Ovdje osjećam
blokadu."
"Gdje?" Pariš se počela osjećati nervoznom. Ona je željela samo masažu, a ne
najnovije vijesti o jetri.
"Mislim da je smještena između bubrega i jetre. Imate li problema s majkom?"
"Već neko vrijeme ne. Mrtva je osamnaest godina. No, prije toga sam s njom imala
teških problema." Majka joj je bila iznimno ogorčena, bijesna žena, ali je Pariš
rijetko kad razmišljala o njoj. Imala je daleko većih problema.
"Mora da je onda nešto drugo... ali u kući osjećam duhove. Čujete li ih?" "Imala
sam pravo", pomislila je Pariš, "to je zaista seansa." Odlučila je da neće
"terapeutici" dopustiti daje razljuti.
"Ne, ne čujem ih." Parisin pogled na svijet bio je čvrsto ukorijenjen u
stvarnosti, a ne u mašti. Nisu je zanimali duhovi. Samo je htjela preživjeti
razvod i Peterovo vjenčanje. Radije bi imala posla s
duhovima. Njih bi se možda mogla lakše riješiti. Karma je ponovno počela
pokretati ruke, a onda se, užasnutog izraza lica, zaustavila pet centimetara
iznad želuca.
"Evo ih, našla sam ih", pobjednički je uzviknula. "U utrobi su vam." Činilo se
da se stanje iz trenutka u trenutak pogoršava.
"Što?" upitala je Pariš, kolebajući se između smijeha i napada panike. Pomisao
da bi ova žena mogla nešto pronaći u njezinoj utrobi nije joj se sviđala.
"Svi su demoni u vašoj utrobi", sa sigurnošću je izjavila Karma. "Mora da ste
jako ljutiti. Potrebno vam je klistiranje." Tko god ta žena bila, očito je
stigla s iste planete s koje je doputovao i Peace, Me-gin vegetarijanski
prijatelj. "Ne očistimo li sve otrove iz vašega sustava, nećete imati previše
koristi od masaže." Svake sekunde postajalo je sve strasnije.
"Bismo li ovaj put mogle jednostavno obaviti ono što smo se dogovorile, bez
klistiranja?" O tome uopće nije željela razmišljati. Bila joj je potrebna masaža
i nakon nje dobar san.
"Mogu pokušati, ali nećete moći primiti sve dobrobiti masaže." Bila je to žrtva
koju je Pariš bila voljna prinijeti, usprkos činjenici da je Karma izgledala
jako razočarano. "Napravit ću što mogu." Konačno je iz torbe izvadila bočicu
ulja, namazala Pariš njime i počela ga utrljavati u njezine ruke i ramena. Nakon
toga je masirala prsa, želudac i noge, ali kad bi prelazila preko trbuha uvijek
bi izrazila svoje očajanje. "Ne bih željela da se demoni osjećaju previše
ugodno", objasnila je. "Morate ih isprati iz tijela." Pariš je tada već bila pod
utjecajem glazbe, ulja, prigušenog svjetla i Karminih ruku, kao začarana.
Usprkos navodnom postojanju demona u utrobi, konačno se počela opuštati. Karma
joj je nakon nekog vremena šapnula da legne na trbuh. Masaža napetih leđa i
ramena bila je najbolje od svega. Usprkos demonima na kojima je sada ležala, i
lošoj karmi, Pariš se duboko opustila i imala je osjećaj da se topi. Upravo joj
je to bilo potrebno. Ležala je sklopljenih očiju i činilo joj se da je u raju,
dok je iznenada nešto nije udarilo između lopatica, kao da je brzinom od stotinu
kilometara na sat doletjela loptica za tenis i udarila je. Trenutak zatim imala
je osjećaj da joj je Karma otrgnula komad tkiva s ramena.
"Što to radite?" upitala je Pariš, naglo otvorivši oči u panici.
"Liječim vas čašom. Svidjet će vam se. Time ćemo izvući sve demone iz vašega
tijela, zajedno s otrovima." Ne opet demoni. Očito je da su se premjestili iz
utrobe u gornji dio tijela, a Karma je čvrsto odlučila izbaciti ih. Nastavila je
udarati Pariš po leđima vrućom čašom,
a onda bi je otrgla uz glasan zvuk. Boljelo je kao sam vrag, i Pariš nije1 mogla
mirno ležati, ali se stidjela zatražiti od Karmen da prestane s tim. "Izvrsno,
zar ne?"
"Baš i nije", odvratila je Pariš, osmjelivši se konačno da bude is-ktena.
"Masaža mi se više sviđala."
"I vašim se demonima više sviđala. Ne smijemo im dopustiti da se previše opuste,
zar ne?" A zašto ne, samo što je nije upitala Pariš. Kad su demoni opušteni, i
ja sam opuštena. Činilo se da iscjeljivanje čašom traje beskonačno dugo, a onda
je napokon prestalo. Nakon loga Karma je počela mijesiti i udarati Parisinu
stražnjicu. Pariš je shvatila da su se demoni sada premjestili u niže predjele.
No, ako su zaista bili u stražnjici, Karma ih je pošteno istukla. A onda, bez
ikakva upozorenja, Karma je uzela dva vruća kamena, gotovo previše vruća da bi
se to moglo podnijeti, i spustila ih na Parisina ramena. Iz svoje je čarobnjačke
torbe izvadila još dva i s njima počela gnječiti Parisine tabane dok joj se nije
učinilo da će izgorjeti. "To će vam pročistiti utrobu i glavu dok ne napravimo
zahvat na debelom crijevu", objašnjavala je Karma. Dok je još mučila Pariš
bolnom masažom tabana, nekakav je miris ispunio sobu. Bila je to mješavina
nagorjelog mesa i zapaljene gume. Miris je bio tako žestok daje Pariš počela ka-
šljati i nije se mogla zaustaviti. "Tako sam i mislila. Sada samo duboko dišite.
Demoni mrze taj miris. Moramo istjerati sve demone tame iz ove sobe." Pariš se
uplašila da će se miris zauvijek zadržati u prostoriji. Kad je otvorila oči i
osvrnula se naokolo, zabrinula se da će Karma zapaliti kauč. Zapalila je
zavjetnu svijeću ispod malog grijaća, a na njega je stavila bočicu ulja.
"Stoje to?" upitala je daveći se u isparenjima. Karma se nasmijala. Čistoća
njezina lica podsjetila je Pariš na Jeanne d'Arc prije ne-^;<> što ju je
progutao plamen.
"Ta sam ulja sama smiješala. Uvijek djeluje."
"Za što?" Pariš je pomislila da će joj Karma uništiti tepih i zavjese. Prodoran,
uljasti miris prožimao je cijelu sobu.
"To vam je izvrsno za pluća. Vidite kako ste sve počeli izbacivati." Pariš se
uplašila da će povratiti. Miris je uznemirio juhu koju je pojela prije Karminog
dolaska. Prije nego što je mogla zatražiti Karmu da ugasi svijeću i makne taj
svoj čarobni miris, Karma je iznad plamena postavila drugu bočicu, i za nekoliko
sekundi miris je u sobi postao tako snažan da su se Pariš počele skupljati suze
u očima. Taj miris kao daje bio mješavina otrova za štakore, arsena i klinčića,
a bio je tako snažan da se Pariš gotovo ugušila.
"Za što je ovaj miris?" Preživjeti u sobi u kojoj ju je Karma nastavila masirati
za Pariš je već postalo izazovom. Ležala je na trbuhu,
a na donjem dijelu leđa gorjela su dva vruća, uljem premazana kamena. Bilo je to
pravo mučenje, ali je Pariš, na neki čudan način, skoro i uživala u vrućini i
težini kamenja. Počela je shvaćati filozofiju koja je neke sekte navodila da
spavaju na ležaju od čavala ili da gutaju vatru. To je odvraćalo misli od većine
patnji i navodilo ljude da se usredotoče na užarena ili bolna mjesta na tijelu.
Kad je Karma rekla Pariš da se okrene na leđa, Pariš je to učinila, ali onda joj
je Karma, bez ikakvog upozorenja, istresla šalicu soli na trbuh, pokrila joj
pupak i na trbuh ispustila vruću kuglicu tamjana. Pariš je zurila u to kao
začarana.
"Čemu će to pomoći?"
"Izvući će sve otrove i donijeti vam unutarnje spokojstvo." Tamjan je barem
bolje mirisao od ulja, ali je sljedeće ulje koje je Karma stavila iznad plamena
nalikovalo na nagli dolazak proljeća. Cvjetni je miris bio toliko intenzivan da
je Pariš počela snažno kihati. Od toga je tamjan s njezinog trbuha odletio na
drugi kraj sobe. "To mrze", osmjehnula se Karma, govoreći o demonima. No, Pariš
se nije mogla zaustaviti ni kad je prošlo pet minuta, nego je i dalje kihala, pa
je konačno priznala poraz. Ulja su je dotukla.
"I ja to mrzim. Mislim da sam alergična na taj miris", rekla je Pariš, a Karma
ju je pogledala kao da ju je Pariš upravo pljusnula.
"Ne možete biti alergični na aromaterapiju", izjavila je s apsolutnom
sigurnošću. No, Pariš je tada već prekipjelo. Masaža je bila dobra, ali su joj
ulja, užareno kamenje i oštri mirisi bili previše. Osim toga, već je bilo prošlo
jedanaest sati.
"Mislim da sam alergična na ovaj miris", čvrsto je odvratila Pariš, "a već je i
kasno. Osjećam se krivom što sam vas ovako dugo zadržala." Govoreći to, ustala
je i spustila noge sa stola te posegnula za ogrtačem.
"Ne smijete još ustati", ustvrdila je Karmen. "Moram vam prije odlaska smiriti
ćakre. Ležite. Ne napravimo li to, bit će kao da ste sve pipe za vodu ostavili
otvorene, i čim ustanete izgubit ćete svu energiju." Bila je to zastrašujuća
pomisao i tako je Pariš, sumnjičavog izgleda i usprkos vlastitim željama, ipak
legla. Karma je pokretala ruke iznad nje, pjevušeći nešto nerazumljivo,
sklopljenih očiju. Na svu sreću, trajalo je samo pet minuta, a onda je bilo
gotovo. No, miris u sobi bio je toliko snažan da Pariš nije mogla ni zamisliti
da bi ikada više mogla spavati u toj sobi.
"Mnogo vam hvala", rekla je spustivši se sa stola, a Karma ju je upozorila da se
ne kupa i ne tušira do jutra. To bi bio prevelik šok i za demone i za nju samu.
No, Pariš je znala da je ništa ne može natjerati da cijelu noć provede u krevetu
prekrivena uljem.
Karmi je trebalo još pola sata da bi složila stvari. Naplatila joj je sto
dolara, što je barem bila razumna svota, i u ponoć je otišla. Kad ju je
ispratila, Pariš se vratila u svoju spavaonicu i nasmijala se. Masaža ju je
opustila, ali cijela je stvar bila smiješno besmislena. Poslušno je kimnula kad
ju je Karma upozorila da mora obaviti klistiran-jo i očistiti cijeli svoj sustav
prije nego što je ponovno pozove, inače terapija neće djelovati.
Pariš se još smijala samoj sebi kad je ušla u kupaonicu, otvorila tuš, skinula
ogrtač, a tada se ugledala u ogledalu. Na leđima je imala okrugle, pravilno
raspoređene ozljede, od liječenja čašom. Zastrašujuće su izgledale i, budući da
su bile grimizno crvene, bilo je lako zaključiti da će sljedećeg dana rezultati
takvoga iscjeljivanja biti pravo modrice. Bilo je grozno za vidjeti, a boljelo
je kao i u samom tre-nutku kad je Karma to radila. Nije znala kakav je učinak
imalo na demone, ali joj je uništilo leđa. Kad je ujutro ponovno pogledala u
ogledalo, shvatila je da su se ostvarili njezini najgori strahovi. Izgledala je
kao da ju je netko noću jako istukao, a na ramenima je imala dvije opekotine od
užarenog kamenja. Soba u kojoj se odvijala terapija izgledala je kao da je u
njoj netko umro. No, ako ništa drugo, Pariš se dobro nasmijala. Barem se nešto
dogodilo. A zbog čega bi to i bilo važno? Leđa joj nije imao tko vidjeti. Kad je
Meg nazvala, raspitujući se o masaži, Pariš se nasmijala.
"Kako je bilo, mama?"
"Svakako je bilo zanimljivo. Neka vrsta modernog oblika neo-mazohizma. Usput
rečeno, u utrobi imam demone."
"Da, znam, ima ih i Peace. Dobio ih je od oca."
"Nadam se da ih ti nemaš", zabrinula se Pariš. "Meni je rečeno da sam ih dobila
od majke."
"Peace će zaista biti impresioniran što si to učinila, mama", rekla je Meg,
osmjehnuvši se i na samu pomisao. Ako ništa drugo, majka joj je zbilja bila
pravi igrač.
"Ti bi bila još više impresionirana kad bi mogla vidjeti modrice na mojim
leđima."
"Za nekoliko će dana nestati. Možda bi sljedeći put mogla pokušati s
rolfiranjem*", nasmijala joj se Meg.
"Zaboravi. Meni i mojim demonima baš je dobro ovako."
Dan nakon božične zabave na koju je pristala otići, kod Morri-sonovih, Pariš je
navratila u Annein ured zadovoljna sama sobom.
Rolfiranje ili strukturna integracija posebna je metoda manipulacije vezivnog
tkiva koja teži oslobađanju fizičkih struktura tijela radi njihovog ispravnog
poravnavanja i integriranja u odnosu na silu težu (prim. prev.)
"Jeste li se zabavljali?" s nadom ju je upitala Anne. Pariš je prvi put nakon
sedam mjeseci otišla na zabavu. Posljednja je bila njezina vlastita, one noći
kad joj je Peter rekao da želi razvod.
"Nisam. Grozno sam se osjećala." Samozadovoljno je pogledala liječnicu, kao da
je uspjela dokazati ono što je tvrdila. Napravila je sve što joj je Anne rekla
da napravi, od masaže do zabave, ali joj se ništa nije sviđalo.
"Koliko ste dugo ostali?"
"Dvadeset minuta."
"To se ne računa. Morate ostati barem sat vremena."
"Sedmero mi je ljudi reklo kako im je žao što me suprug napustio. Muževi mojih
dviju prijateljica upitali su bih li se potajno s njima sastala da popijemo
piće. A petero mi je reklo da ih je Peter pozvao na vjenčanje. Više ne izlazim.
Osjećam se kao nekakva bijedna budala."
"Ali ipak ćete ponovno izaći. I niste bijedna budala. Vi ste žena koju je muž
napustio. To je teško, Pariš, ali se događa. Preživjet ćete."
"Više ne izlazim", ustvrdila je Pariš odlučno. "Nikada više neću izaći. Osim
toga, dobila sam masažu. Žena je luđakinja i danima sam imala modrice. U utrobi
imam demone. I nikada više neću otići ni na jedno primanje. Nikada", tvrdoglavo
je i uporno izjavila.
"To znači da ćete morati upoznati ljude koji ne poznaju Petera. To je jedna od
mogućnosti. No, ne možete ostati kod kuće cijeloga života, poput Grete Garbo.
Ako ništa drugo, djeca će vam se zabrinuti i izludjet ćete od dosade. Ne možete
samo sjediti kod kuće. U životu vam je potrebno više od toga."
"Počet ću izlaziti nakon Peterovog vjenčanja", neodređeno je rekla Pariš.
"A kakve to veze ima?" zaprepastila se Anne.
"Ljudi barem više neće pričati o vjenčanju. Jedan od njih bio je dovoljno glup
da me upita jesam li i ja pozvana."
"I što ste mu odgovorili?"
"Rekla sam da jedva čekam i da idem u New York kupiti novu haljinu za tu
prigodu. A što sam trebala reći? Ne, te večeri planiram počiniti samoubojstvo."
"Planirate li zaista?" uzvratila joj je Anne.
"Ne", uzdahnula je Pariš. "Čak i kad bih to željela, ne bih to mogla prirediti
djeci."
"No, želite li izvršiti samoubojstvo?"
"Ne želim", tužno je rekla. "Voljela bih umrijeti, ali ne želim se uhiti. Osim
toga, nemam hrabrosti."
"Pa, ako ikada budete razmišljali o tome, želim da me odmah nazovete", strogo je
rekla Anne.
"Hoću", ozbiljno je obećala Pariš. Osjećala se jadno, ali ne toliko jadno da bi
se ubila. Nije željela pružiti Rachel to zadovoljstvo.
"Što ćete raditi na Staru godinu?"
"Vjerojatno ću plakati."
"Biste li nekoga željeli vidjeti?"
"Pretpostavljam da će svi koje poznajem biti na Peterovom vjenčanju. To me
prilično deprimira. No, bit će sve u redu. Otići ću na spavanje." Obje su znale
da će joj ta noć biti teška. Nije ni moglo biti drukčije.
Te je godine Božić bio vrlo miran. Wim i Meg su Badnjak proveli s njom, a Božić
s ocem i Rachel. Pariš je otišla nabaviti drvce i ukrasila gaje prije nego što
su djeca stigla iz Kalifornije. Pet dana prije Božića dobila je obavijest da je
razvod zaključen, pa je stala kao ukopana i zagledala se u papir. Spremila gaje
u zaključanu ladicu. Činilo joj se da je pročitala obavijest o smrti. Nikada, u
cijelom svom životu, nije mislila da bi joj se ime moglo naći na takvom
dokumentu. Nije rekla ni djeci. Nije se mogla navesti da izgovori te riječi.
Bilo je gotovo. Sedam mjeseci nakon što ju je ostavio, gotovo točno u dan. A
sada će se vjenčati s Rachel. Pariš je imala osjećaj da ništa oko nje nije
stvarno. Život joj je postao potpuno nestvaran.
Na Staru godinu poslijepodne, Wim i Meg su se odvezli u grad. I'a ris ih je
poljubila za oproštaj i nije im rekla ništa kad su odlazili. Razmišljala je da
nakon toga nazove Anne, ali nije joj imala što reći. Nikome nije imala što reći.
Samo je željela biti sama. Pripremila si je juhu, neko vrijeme gledala
televiziju, i u devet otišla u krevet. Nije si ni dopustila da razmišlja o onome
što se događa. Znala je da bi se uzvanici trebali početi okupljati oko osam
sati. Također je znala da su, u trenutku kad je isključila svjetla, Peter i
Rachel izmijenili zavjete i postali muž i žena. Život kakvog je poznavala
dvadeset četiri godine i devet mjeseci bio je okončan. Peter je imao novu
suprugu i novi život. Ona, Pariš, više nije postojala, barem što se njega
ticalo. Sve Sto su ikada imali razbio je u komadiće. Dok je tonula u san,
uvjeravala je samu sebe da joj više nije stalo do njega, do Rachel, do bilo
čega. Samo je željela zaboraviti da gaje ikada voljela i željela je zaspati.
Sljedećeg su dana Peter i Rachel trebali otputovati na medeni mjesec na Karibe,
i za njih će početi novi život. Počinjala je nova godina, novi život i novi dan.
I za Pariš, željela to ona ili ne, nastupit će novi život.
10. poglavlje
Tjedan koji je uslijedio nakon Peterovog vjenčanja za Pariš je protekao kao u
magli. Kad se probudila prvoga dana nove godine, imala je gripu, a kad su se
djeca vratila iz New Yorka, imala je jaku vrućicu, kihala je i kašljala i samo
joj je bio potreban san. Wim je s prijateljima otišao na skijanje, a Meg se
vratila u Los Angeles da se sastane s Peaceom. Još su se viđali, ali je Meg
priznala majci da joj je dosadio. Ako ništa drugo, zamarao ju je njegov program
očuvanja zdravlja, neobične prehrambene navike i intenzivan program vježbanja.
Peace ju je već izluđivao.
"Svaki put kad se sastanemo poželim pojesti hamburger u Bur-ger Kingu. Ako me
odvede u još jedan vegetarijanski restoran, sasvim ću poludjeti."
Pariš je osjetila olakšanje. Nakon odlaska djece bila je bolesna još tjedan
dana, a tek se onda ponovno osjećala kao čovjek. Prvo jutro kad je ustala iz
kreveta nakon gripe nazvala ju je Natalie i rekla daje i ona bolovala od gripe.
Obavijestila je Pariš da sljedeće subote priređuje večernju zabavu za samo
nekoliko starih prijatelja i upitala ju je bi li željela doći. Nije to bila
nekakva osobita prigoda. Nije spomenula ni riječ o Peterovom vjenčanju. Na
trenutak je Pariš bila u iskušenju da je odbije, a onda se sjetila što je
obećala Anne Smythe. Natalie nije vidjela još od Dana zahvalnosti. Učinilo joj
se da bi ta večera mogla biti jednostavna i ugodna, pa je prihvatila poziv. Anne
je bila zadovoljna kad je čula za to.
"To će vam koristiti. Nadam se da ćete se zabaviti", iskreno je rekla, a Pariš
je izjavila da joj zapravo i nije stalo do toga. Ali kad se te večeri odijevala
za posjet, prvi put nakon nekoliko mjeseci shvatila je da se raduje što će
vidjeti prijatelje. Možda je Anne bila u pravu, možda je zaista spremna za to.
Natalie joj je rekla da neće biti više od desetak ljudi, i to joj se svidjelo.
Nije bila raspoložena za otmjena primanja. Natalie joj je također rekla da će
doći Virginia i Jim.
Odjenula je baršunaste hlače i pulover od kašmira, a kosu je prvi put nakon
nekoliko mjeseci savila u punđu. Namjeravala je obuti cipele s visokom petom,
ali je tek tada vidjela da vani sniježi. Na kraju ih je stavila u džepove kaputa
i obula čizme.
Pogledavši kroz prozor prije odlaska, shvatila je da će morati razgrnuti snijeg
s prilaznog puta kako bi mogla izvesti auto. Pomislila je da bi mogla nazvati
Morrisonove da je usput povezu, ali nije im željela dosađivati. Namjerava li
izlaziti sama, mora se naviknuti da se pobrine za sebe. Odjenula je topao kaput
s kapuljačom i debele rukavice te izašla van s lopatom. Trebalo joj je dvadeset
minuta da razgrne snijeg s prilaznog puta i skine led s vjetrobranskog stakla te
je zakasnila na večeru. No, kad je stigla do Nataliene i Fredove kuće, zatekla
je ondje samo četvero uzvanika. I drugi su imali slične probleme. Pokazalo se da
je palo više snijega nego što se očekivalo. Kad je Fred otkrio da se dovezla
sama, rekao joj je da bi on i Natalie bili sretni da ih je nazvala da dođu po
nju. No, Pariš se nasmijala i shvatila da se osjeća iznenađujuće samostalnom.
Kad su stigli i posljednji gosti, shvatila je daje među njima jedina bez para,
što je ionako manje-više očekivala. Natalie i Fred pozvali su četiri para i
Pariš. Na to će se morati naviknuti. Da bude višak. Osjetila je olakšanje
uvidjevši da poznaje sve goste. Nitko nije bio tako neuljudan da spomene
Peterovo vjenčanje, iako je znala da su neki među njima bili prisutni na
vjenčanju, zajedno s Virginijom i njezinim mužem.
"I, kako ti ide?" tiho ju je upitala Virginia. Prošlog su tjedna objedovale
zajedno i Virginia joj je rekla da je i sama imala gripu. Gotovo svi njihovi
prijatelji su bili bolesni. Upravo su razgovarali o domaćim pripravcima kad se
ponovno oglasilo zvono i Pariš je shvatila da su pozvali još jedan par. No,
okrenuvši se, ugledala je kako u prostoriju ulazi čovjek kojeg nije poznavala.
Bio je visok, tamne kose i izdaleka je pomalo podsjećao na Petera, ali izbliza
je vidjela da je stariji od Petera i prilično ćelav. No, djelovao je ugodno.
"Tko je to?" upitala je Pariš Virginiju, ali ga ona nije poznavala. Iako to nije
željela reći Pariš, znala je zašto je došao. Bio je Fredov novi burzovni
mešetar, a pozvali su ga da se upozna s Pariš. Mislili su da je krajnje vrijeme
da ponovno krene među ljude i nekoga upozna. Iako Pariš toga nije bila svjesna,
cijela je večera bila i pripremljena zbog nje. Kao što je kasnije rekla Anne,
bila je to večera iz milosrđa.
Posljednji je gost ušetao u jakni, crvenom pletenom puloveru s visokim
ovratnikom i u starim kariranim hlačama. Htjela-ne htjela, Pariš se morala
zagledati u njega. Bile su to najnapadnije hlače koje je ikada vidjela, a od
prvoga trenutka kad je čovjek sjeo bilo je vidljivo
da je već dosta popio. Prije nego što se Fred mogao pobrinuti za njega, sam se
svima predstavio i svakome čvrsto stisnuo ruku, tako da ih je zaboljelo. Onoga
trenutka kad se okrenuo prema Pariš, postala je svjesna zašto su ga pozvali.
"Dakle, vi ste vesela udovica iz Greenvvicha", nacerio joj se i zadržao joj ruku
nakon rukovanja. Morala je jako povući ruku kako bi olabavio stisak. "Čujem da
vam se muž upravo ponovno oženio", grubo je rekao, a Pariš je kimnula, nakon
čega se okrenula Virginiji.
"Baš je šarmantan", šapnula joj je, a Virginia se namrštila. Natalie se
zagledala u supruga koji je stajao na drugom kraju prostorije. Fred joj se
zaklinjao da je tip super. No, vidjeli su se samo dvaput, i to poslovno. Znao je
samo da je razveden, da ima troje djece i da izvrsno kliže, kako je sam rekao.
To se Fredu činilo sasvim dovoljno da bi ga pozvao na večeru. Nisu poznavali
nijednog drugog samca, i Fred je uvjerio Natalie da je taj čovjek inteligentan i
pristojan, da pažljivo postupa s njihovim novcem i da nema djevojku.
Kad su krenuli na večeru, novi je gost već ispričao nekoliko nepristojnih viceva
koji su bili potpuno neprikladni u miješanom društvu, iako su neki bili i
smiješni. Čak se i Pariš od srca smijala nekima od njih, ali kad je sjeo pokraj
nje za stolom, vicevi su mu postali još nepristojniji. Dotad je već popio dva
viskija i prije juhe mu se počeo plesti jezik.
"Kriste, mrzite li i vi juhe na ovakvim večerama?" obratio joj se glasnije nego
što je trebalo. "Uvijek se sav zalijem. Najviše mi strada kravata i zato ih
uopće ne nosim." Pariš je pretpostavila da se ne polijeva samo po kravati, jer
je ubrus zataknuo u svoj visoki ovratnik i upitao Freda kad će iznijeti vino.
"Ovdje vlada suša. Jesi li još u Anonimnim alkoholičarima, Frede? Gdje ti je
vino, momak?" Fred mu je hitro nalio prvu čašu vina, a Natalie ga je promatrala
kao da će ga ubiti. Bila je više nego svjesna koliko je Pariš osjetljiva i da je
sada prvi put izašla u društvo na večeru. S tim ju je čovjekom željela pažljivo
upoznati. A on je bio pažljiv gotovo kao poplava, samo mnogo manje privlačan.
Imao je naviku da neprestano skida i stavlja naočale, i usput bi uvijek
raskuštrao kosu. Sto je više pio, to je gore izgledao i pričao sve neukusnije
viceve. Za vrijeme prvog jela spomenuo je svaki postojeći dio ljudskoga tijela,
za vrijeme drugog svaki postojeći seksualni položaj, a kad je poslužen desert,
počeo je lupati po stolu i tako se glasno smijati vlastitim vicevima, da Pariš
nije mogla izdržati, nego je napravila grimasu kad je uhvatila Virgi-nijin
pogled s druge strane stola. Bilo je to užasno.
Kad su ustali od stola, Natalie je povela Pariš na stranu i ispričala joj se.
"Oprosti mi. Fred se zakleo daje zgodan momak, a ja sam mislila da bi ga možda
voljela upoznati."
"U redu je", ljupko je odvratila Pariš. "Zapravo je zabavan na neki način. Inače
me ne moraš upoznavati s drugim ljudima. Savršeno sam sretna sama i sa svojim
prijateljima. Ne zanimaju me sastanci."
"Ali bi te trebali zanimati", ozbiljno je izjavila Natalie. "Ne možeš ostati
sama u toj kući cijeloga života. Moraš nekoga pronaći." No, prvi je pokušaj
svakako bio katastrofalan. Osamljeni se vuk smjestio na kauč i ispijao brendi.
Izgledao je kao da će se onesvijestiti, a Pariš je rekla Virginiji da će mu
morati dopustiti da prenoći kod njih, ili će ga sami morati odvesti kući. Nije
bio sposoban voziti, osobito po snježnoj oluji. Snijeg je mnogo gušće padao nego
na početku večeri, pa je čak i Pariš bila pomalo zabrinuta zbog vožnje do kuće,
no nije to željela priznati. Odlučila je da će se sama brinuti za sebe kako
nikome ne bi bila na teret.
"Zapravo mislim da bi trebala biti prava prijateljica i smjestiti ga u svoju
sobu za posjetitelje", s pokajničkim je osmijehom predložila Virginija. Kakva je
to bila večer! Bilo joj je drago što se Pariš ipak osmjehuje. Bila je sigurna da
će se naljutiti. Ona i Jim su tijekom večeri izmijenili nekoliko zagonetnih
pogleda. Burzovnog mešetara svakako joj ne bi preporučio nijedan liječnik. A kad
ju je taj isti mešetar potapšao po stražnjici dok je prolazila pokraj njega,
Pariš se obeshrabrila. Stvari više nisu bile šaljive. A suosjećanje prijatelja,
koliko god bili dobronamjerni, na neki ju je način ponižavalo, kao da se ne može
brinuti sama o sebi pa to moraju učiniti oni. Možda su smatrali da pod svaku
cijenu mora pronaći partnera, da je ne moraju sažalijevati. Nema sumnje,
burzovni je mešetar bio prava noćna mora.
"Hej, draga. Sjedni pokraj mene da se malo bolje upoznamo." Zaškiljio je prema
njoj.
Pariš mu se blijedo osmjehnula i otišla se oprostiti s domaćicom. Rekla je
Natalie da bi se željela tiho iskrasti da ne poremeti zabavu. Pažljivo je
pogledavši, Natalie se nije ni pokušala suprotstaviti. Pariš je te večeri
pokazala koliko je dobar prijatelj.
"Zaista mi je žao zbog Ralpha. Ako zaželiš, ustrijelit ću ga prije nego što
popije još jednu čašu brendija. Nakon toga ću, kad svi odu, ubiti i Freda.
Obećajem, sljedeći će put biti mnogo bolje."
"Sljedeći put radije pozovi samo mene. To bi mi se više sviđalo", blago odgovori
Pariš.
"Obećajem", rekla je Natalie zagrlivši je. Ostala je pokraj nje dok je Pariš
obuvala čizme. Imala je osjećaj da bi radije hodala do kućo po snijegu nego
provela još i trenutak u njihovoj dnevnoj sobi
s odvratnim Ralphom i prijateljima koji su je, očito, sažalijevali. Znala je da
imaju dobre namjere, ali joj je težina situacije izazivala suze u očima. Eto na
što joj se sveo život. Muškarci poput Ralpha, koji nose karirane hlače, pričaju
nepristojne viceve i piju dovoljno da bi mogli prisustvovati sastanku Anonimnih
alkoholičara. Nije to više mogla podnijeti ni trenutka. "Sutra ćemo razgovarati.
Hvala ti." Mahnula je izlazeći, moleći se da uspije pokrenuti auto. Radije bi
stopirala do kuće nego ostala u blizini. Sada je jako željela stići kući i
razodjenuti se. Bilo joj je svega dosta.
Kad se Natalie razočarana vratila u dnevnu sobu, Ralph se osvrnuo naokolo
tražeći pogledom Pariš.
"Gdje je London... ili Milano... ili Frankfurt... kako se već ono zove?"
"Zove se Pariš i otišla je kući. Mislim da ima glavobolju", rekla je naglašeno,
bijesno pogledavši supruga koji se zbunjeno povukao. Večer svakako nije ispala
onakva kakvoj su se nadali.
"Baš šteta. Svidjela mi se. Stvarno je zgodna", izjavio je Ralph otpivši gutljaj
brendija. "To me podsjetilo na priču o..." Kad je završio priču, Pariš je već
bila na pola puta do kuće. Vozila je brže nego što bi trebala s obzirom na
snježnu oluju, ali nije mogla dočekati da se vrati kući, zaključa vrata i
zaboravi tu večer. Bila je to prava noćna mora. Znala je da će, što god joj se
još dogodilo u životu, zauvijek zapamtiti Ralpha. Razmišljala je o cijeloj
večeri, a kad se našla u zavoju, auto je počeo kliziti. Stisnula je kočnicu, što
je bilo još gore, naletjela na zaleđeni dio ceste, i prije nego što se mogla
zaustaviti, otklizala nadesno s ceste. Stražnji dio automobila čvrsto je nasjeo
na gomilu snijega. Blago ga je pokušala izvući na cestu, ali je samo još dublje
zapadala u snijeg. Sjedila je u autu frustrirana i nemoćna. Pričekala je, zatim
ponovno pokušala, ali nikako nije uspjela pomaknuti auto. Nisu joj pomagale ni
zimske gume. Netko će joj morati izvući auto na cestu.
"Sranje", glasno je viknula, a onda se ponovno naslonila na sjedalo, pitajući se
je li sa sobom ponijela karticu udruženja vozača. Pregledala je torbicu i
vidjela da u njoj ima samo novčanicu od pet dolara, ključeve od kuće, vozačku
dozvolu i ruž. Nakon toga je pretražila odjeljak za rukavice i gotovo uzviknula
od oduševljenja kad je ugledala traženu karticu. Peter je uvijek bio osobito
pedantan s takvim stvarima. Sada bi mu na tome bila zahvalna, samo da nije bila
bijesna na njega. Smatrala ga je krivim što je morala provesti takvu večer.
Zahvaljujući njemu bila je na raspolaganju muškarcima poput Ralpha, dok je on
bio na medenom mjesecu u St. Bartu s Rachel. Za sve je bio kriv Peter.
U odjeljku za rukavice pronašla je i broj hitne službe na cesti, nazvala ih i
rekla im što se dogodilo. Rekli su da će stići što prije budu mogli, otprilike
za pola sata-sat. Ostala je sjediti u autu. Pomislila je da bi mogla nazvati Meg
kako bi joj vrijeme brže prošlo, ali nije ju željela zabrinjavati pričom o tome
kako je u ponoć zarobljena u snježnom nanosu. Zato je sjedila i čekala, a kamion
za vuču došao je nakon četrdeset pet minuta.
Izašla je iz automobila, kojeg su zatim podigli iz jarka te je ponovno mogla
voziti. Kući je došla sat i pol nakon što je napustila zabavu. Bilo je gotovo
pola dva u noći i bila je sasvim iscrpljena. Ušla je u kuću i zatvorila vrata,
teško se naslonivši na njih. Prvi put otkako ju je Peter napustio osjetila je da
je bijesna. Bila je tako bijesna da je poželjela ubiti nekoga. Ralpha. Natalie.
Freda. Petera. Rachel. Svakoga od njih pojedinačno i sve zajedno. Spustila je
kaput na pod u predvorju, odbacila čizme s nogu, pojurila uz stepenice i naglo
se razodjenula. Odjeću je ostavila na podu spavaonice. To više nije bilo važno.
Nitko je neće vidjeti. Nema nikoga tko bi raščistio prilaz za automobil, tko bi
je odvezao kući, tko bi joj pomogao da ostane na cesti i da ne sklizne u jarak,
tko bi je zaštitio od budala poput Ralpha. Sve ih je mrzila, a najviše od svega
je mrzila Petera. Kad je te noći otišla u krevet, ležala je i zurila u strop,
mrzeći ga gotovo podjednako snažno koliko ga je nekada voljela. I točno je znala
što će učiniti. Došlo je pravo vrijeme.
//. poglavlje
U ponedjeljak je Pariš uletjela u Annein ured, a Anne ju je zapanjeno pogledala.
"Odlazim."
"Nećete više dolaziti na terapiju?" Bilo joj je očito daje Pariš bijesna.
"Neću. Hoću. Pa, kasnije. Odlazim iz Greenwicha."
"Kako je do toga došlo?"
"Otišla sam na tu prokletu večeru u subotu navečer, a oni su mi namjestili
totalnu budalu, i ne pitajući me što ja o tome mislim. Ne biste vjerovali kakvu
sam večer doživjela. Najprije sam morala očistiti prilaz od snijega, onda se on
pojavio u kariranim hlačama i pričao mi prljave viceve. Opio se i nakon večere
me uhvatio za stražnjicu."
"I zato odlazite?" Anne nije bila sigurna misli li Pariš ozbiljno ili se šali.
"Ne zato. Nakon večere zaglavila sam u snježnom nanosu. Auto mi je kliznuo s
ceste, jer je po snijegu uvijek vozio Peter pa nisam navikla. Morala sam u ponoć
zvati vučnu službu da me izvuku iz jarka. Kući sam stigla u pola dva. Zato
odlazim."
"Zbog snježnog nanosa ili zbog budale?" U Anneinim očima nikada nije bolje
izgledala. Lice joj se zarumenjelo, oči su blistale. Doimala se vrlo zdravom i,
konačno, živahnom. Ponovno je preuzela stvari u svoje ruke i to kao nikada
prije.
"Ne. Zbog Petera. Mrzim ga. Sve je to njegova krivnja. Ostavio mi je samo
probleme. Ostavio me zbog te male lude, i sada se moram zadovoljiti s budalama
poput Ralpha, i sa svojim prokletim prijateljima koji me tako sažalijevaju da su
uvjereni kako mi čine uslugu. Selim u Kaliforniju."
"Zašto?" Anne ju je pogledala suzivši oči.
"Jer ovdje za mene nema života."
"A u Kaliforniji će ga biti?" Anne je željela da se Pariš odluči za selidbu iz
pozitivnih razloga, a ne samo zato da pobjegne od onoga što joj se nije sviđalo
u Greenvvichu. Ako pobjegne, sve će svoje probleme ponijeti sa sobom. Selidba
nije pravi odgovor ako se za nju odluči iz pogrešnih razloga.
"Barem neću moći zapasti u snježni nanos kad se vraćam kući s večere."
"A ići ćete na večere?"
"Ne poznajem nikoga tko bi me pozvao", rekla je Pariš, malo se smirivši. No,
ozbiljno je odlučila preseliti se. Donijela je odluku. "No, mogu naći posao i
upoznati nove ljude. Ovamo se uvijek mogu vratiti. Jednostavno ne želim biti u
blizini prijatelja koji me sažalijeva-ju. Od toga se osjećam još gore. Ovdje svi
znaju za Petera. Želim upoznati ljude koji o njemu ne znaju ništa i koji ne
znaju što se dogodilo."
"To je razumno. Što mislite poduzeti?"
"Sutra letim za San Francisco. Već sam rezervirala kartu. Ujutro sam nazvala
posrednika za nekretnine. Pogledat ću neke kuće i stanove. Nazvala sam Wima i
čini mi se da je prilično zauzet, ali je rekao da se možemo naći za večeru. Ne
znam koliko ću dugo ostati ondje. Moj boravak ondje ovisi o tome hoću li nešto
naći ili neću. No, barem ću pokušati. Ne mogu otići više ni na jednu onakvu
večeru." To je prevršilo mjeru. Ali, Anne je vjerovala daje Pariš spremna za
selidbu, i to već mjesecima, ali je prvi korak morala napraviti sama. Sada ga je
napravila. Bila je spremna.
"Pa, čini mi se da smo napravile zaokret, zar ne?" Anne je bila zadovoljna
svojom klijenticom, iako je znala da će joj Pariš nedostajati. Dobro su
surađivale, no ovo je bio krajnji rezultat kakvog je željela: da Pariš stane na
vlastite noge, spremna za život. Trebalo im je osam mjeseci da se to dogodi, ali
sada je došao i taj trenutak.
"Mislite li da sam luda?" zabrinuto je upitala Pariš.
"Ne. Mislim da ste iznimno razumni. I mislim da dobro postupate. Nadam se da
ćete naći nešto što će vam se svidjeti."
"I ja se nadam", rekla je Pariš, kao da se na trenutak rastužila. "Ne sviđa mi
se što odlazim. Uz ovo me mjesto vežu mnoge uspomene."
"Namjeravate li prodati kuću?"
"Ne. Samo ću je iznajmiti."
"Uvijek se možete vratiti natrag. Ne svidi li vam se u Kaliforniji, barem ćete
znati da niste zatvorili sva vrata za sobom. Dajte si priliku, Pariš. Cijeli
svijet čeka da ga otkrijete. Možete napraviti sve što poželite i otići gdje god
vam se svidi. Vrata su vam širom otvorena."

"To me straši."
"Ali je i uzbudljivo. Jako sam ponosna na vas." Pariš je tada rekla Anne da je
odlučila da prijateljima još neće ništa reći. Najprije je željela pronaći kuću.
Nije htjela da je netko pokuša odgovoriti od selidbe. Rekla je samo Anne i
djeci, i svi su troje bili zadovoljni njezinom odlukom.
Pola sata kasnije otišla je iz Anneinog ureda i vratila se kući spakirati
odjeću. Nazvala ju je Natalie da se opet ispriča zbog večere.
"Ne brini o tome", nemarno je odgovorila Pariš. "Sve je bilo u redu."
"Želiš li da ovoga tjedna odemo na ručak?"
"Ne mogu. Idem posjetiti Wima u San Francisco."
"Pa, to će biti zabavno." Natalie je osjetila olakšanje kad je čula da je Pariš
napokon nekamo krenula. Znala je koliko joj je teško bilo proteklo razdoblje i
nigdje nije vidjela rješenja za Pariš ako ne pronađe drugog muža. No, ako je
okružuju kandidati poput Ralpha, to je bilo malo vjerojatno. Mora da ipak negdje
postoji netko. Ona i Vir-ginia svečano su se zavjetovale da će joj pronaći
muškarca, ma koliko ih to koštalo.
"Nazvat ću te kad se vratim", obećala je Pariš, a zatim nastavila pakirati.
Sljedećeg je jutra već bila u zrakoplovu za San Francisco. Letjela je prvim
razredom, i pokraj nje je sjedio privlačan poslovni čovjek. Bio je u odijelu,
imao je otprilike pedeset godina i radio je na računalu. Okrznuvši ga pogledom,
Pariš je počela čitati knjigu, pojela je ručak, a zatim pogledala film. Film je
završio kad su od San Fran-cisca bili udaljeni još samo sat vremena leta, a
njezin je suputnik bio odložio svoje računalo. Pogledao ju je s osmijehom kad im
je stjuardesa ponudila sir i voće ili mlijeko i kekse. Pariš je uzela voće, a on
je zatražio šalicu kave. Dok mu je lijevala kavu, Pariš se učinilo da ga
stjuardesa poznaje.
"Letite li često u San Francisco?" upitala je Pariš ležerno. Bio je vrlo zgodan.
"Dvaput-triput mjesečno. Radimo s velikom tvrtkom iz San Fran-cisca i bavimo se
ulaganjima u računalnu industriju." To je zvučalo prilično dojmljivo, a čovjek
je djelovao uspješno i pouzdano. "A što je s vama? Putujete li zbog posla ili
zadovoljstva?" upitao je.
"Idem posjetiti sina na Berkelevu. Ondje ide na koledž." Vidjela je kako je
suputnik pogledao njezinu lijevu ruku. Nije više nosila vjenčani prsten. Nosila
ga je do razvoda, i gotovo je umrla od boli što ga mora skinuti. No, nije bilo
smisla da ga i dalje nosi. Peter se
vjenčao s drugom ženom. A Pariš se još osjećala nagom bez toga prstena. Nije ga
skidala od dana vjenčanja, jer je bila i sentimentalna i praznovjerna.
Zamijetila je da ni njezin suputnik ne nosi vjenčani prsten. Možda je to bio
dobar znak.
"Koliko ćete dugo ostati ondje?" upitao je sa sve većim zanima-ii|cin.
"Ne znam. Namjeravam potražiti kuću ili stan. Razmišljam o pi cseljenju u San
Francisco."
"Iz New Yorka?" To gaje zainteresiralo. Vrlo je dobro izgledala. I'();.o,<>dio
je da joj je otprilike četrdeset godina. Izgledala je premla-(l.i d;i bi imala
sina na koledžu.
"Iz Greenvvicha."
"Razvedeni?" Činilo se da je navikao postavljati takva pitanja.
"Jesam", oprezno je odgovorila. "Kako ste znali?"
"U Greenwichu nema nijedne neudane žene, a ako razmišljate o selidbi, to bi
moglo značiti da ste sami." Kimnula je glavom, ali nije mu uzvratila istim
pitanjima. Nije bila sigurna zanima lije to uopće, i nije željela da pomisli
kako je zainteresirana. Kad je pilot objavio da posljednji put prije slijetanja
mogu ustati i prošetati, otišla je u zahod. Stajala je ispred zahoda kad se
pojavila stjuardesa. Bila je to ona ista koja ih je posluživala. Osmjehnula se
Pariš, prišla joj i obratila joj se prigušenim glasom.
"Znam da to nije moja stvar, ali možda biste željeli znati. Taj je čovjek
oženjen, ima ženu i četvero djece u Stamfordu. Dvije su žene s ovoga leta otišle
s njim, ali on o tome ne govori. Redovito putuje u San Francisco. Vidjela sam da
razgovara s vama, pa mislim da se mi, djevojke, moramo držati skupa. Dakako,
možda vam to ne smeta. Ali svejedno je dobro znati. Neće vam sam reći daje
oženjen, barem nama nikada ne govori. Otkrili smo od drugog stalnog putnika koji
poznaje njegovu ženu."
"Hvala vam", odvratila je Pariš zaprepašteno. Zahod je bio slobodan. "Mnogo vam
hvala", dodala je i ušla oprati ruke i počešljati kosu. Pogledala se u zrcalu.
Okruživao ju je velik i ružan svijet prepun idiota, budala i varalica.
Vjerojatnost da bi mogla pronaći pravog muškarca činila joj se jednaka
mogućnosti da pronađe iglu u plastu sijena. Ništa nije nemoguće, ali se Pariš
takvo što činilo prilično nevjerojatnim. Ionako nije nikoga željela. Posljednje
što je željela bila je veza s nekim muškarcem. Bez tračka sumnje znala je da se
nikada neće ponovno udati. Peter ju je izliječio. Mislila je da se sada samo
mora priučiti na samoću.
Vratila se na sjedalo počešljane kose, uredno spletene u pletenicu koja joj se
spuštala niz leđa i brižljivo namazanih usana, i njezin
ju je suputnik s divljenjem pogledao. Trenutak kasnije pružio joj je svoju
poslovnu posjetnicu, a ona ju je uzela i zadržala u ruci.
"Odsjest ću u hotelu Four Seasons. Nazovite me ako budete imali vremena za
večeru. Gdje ćete vi odsjesti?" ljubazno ju je upitao.
"Kod sina", slagala je. No, nakon onoga stoje maloprije čula, nije mu
namjeravala dati nijednu informaciju. O njemu je sasvim dovoljno saznala.
"Mislim da ćemo biti prilično zauzeti", nemarno je dodala spuštajući posjetnicu
u torbu.
"Nazovite me u New Yorku kad se vratite kući", rekao je. Upravo su tada sletjeli
s laganim udarcem i počeli kliziti pistom. "Je li vam potreban prijevoz u grad?"
upitao je, spreman pomoći, a ona se osmjehnula, suosjećajno razmišljajući o
njegovoj supruzi.
"Ne, hvala vam, čekaju me prijatelji. Ali, hvala na ponudi", vedro je rekla.
Dvadesetak minuta kasnije ugledao ju je kako sama ulazi u taksi, pa je podigao
obrvu i uhvatio njezin pogled. Mahnula mu je kad je taksi krenuo prema gradu, a
čim je stigla u hotelsku sobu, bacila je njegovu posjetnicu.
12. poglavlje
Pariš je imala osjećaj daje tijekom sljedeća četiri dana vidjela svaku kuću u
gradu. Pogledala je i četiri stana, vrlo brzo zaključivši da ne želi stan. Nakon
niza godina provedenih u prilično bogatoj kući, s mnoštvom soba kojima je mogla
lutati, nije bila spremna za stan. Na kraju je odabrala dvije kuće koje su joj
se najviše sviđale. Velika kamena kuća na Pacific Heightsu podsjećala ju je na
kuću u Greenvvi-clui, a druga je bila starinska viktorijanska kuća s odvojenim
stanom u ulici Vallejo u Cow Hollowu. Imala je tu prednost što je blizu oceana,
iz nje se pružao pogled na zaljev i Golden Gate, a najviše joj se sviđala ideja
da se Wim može poslužiti odvojenim stanom kad god to poželi a da ipak ostane
neovisan o njoj. Mogao je dovoditi i svoje prijatelje. Kuća bijaše savršena.
Cijena joj je odgovarala, a vlasnici su je bili spremni iznajmiti. Pariš je bila
idealan stanar. Imala je dovoljno novca i bila je odgovorna odrasla osoba.
Cijela je kuća bila svježe okrečena i doimala se vedrom, čistom i svijetlom.
Podovi su bili prekrasni, od tvrdog drveta, a u glavnom su dijelu bile tri
spavaonice, jedna na gornjem katu s nevjerojatno lijepim pogledom, a dvije ispod
nje; jednom od te dvije mogla se koristiti Mog, a drugom svaki posjetitelj, ili
bi mogle ostati prazne. Kuhinja je bila vrlo ugodna, namještena u seljačkom
stilu, a dnevna soba je bila okrenuta malom, dobro uređenom vrtu. Sve je bilo
primjetno manje od onoga na što je bila navikla, ali i to joj se sviđalo. Namje-
tavala je izabrati one dijelove svoga namještaja koji su joj se osobito sviđali,
a ostatak će poslati u skladište. Posrednik za nekretnine i ekao joj je da joj
može iznajmiti namještaj dok ne stigne njezin. Sve su uredili tijekom jednog
jedinog poslijepodneva. Potpisala je ugovor o najmu, a posrednik joj je te
večeri ostavio ključeve u Ritz-Carl-tonu. Platila je najamninu za prvi i
posljednji mjesec i povelik sigurnosni polog. Sada je samo još morala iznajmiti
kuću u Greenwichu, no čak i ako joj za to bude trebalo više vremena, nije zbog
toga morala ostati u Greenvvichu. Mogla se preseliti kad god to poželi.
Posljednje večeri boravka u San Franciscu objedovala je s Wi-mom, a zatim ga
odvezla da vidi kuću. Iznajmila je auto i već se navikla voziti po obližnjim
brežuljcima. Wim se zaljubio u odvojeni stan.
"Hej, mama! Mogu li katkad dovesti i svoje prijatelje?"
"Kad god to poželiš, dragi. Zato sam i uzela tu kuću." U prizemlju su bile dvije
male spavaonice, a vrt je bio zajednički. Bilo je sve upravo onako kako je
željela. Njezin je dio bio šarmantan i mogla je zadržati svoju privatnost, a i
mjesta je bilo više nego dovoljno; osim toga, na taj će način i Wim imati
gnijezdo koje će moći posjećivati, iako nije očekivala da će često dolaziti. U
Berkelevu se izvrsno zabavljao. Iz svega što joj je rekao zaključila je da ima
mnoštvo prijatelja te da čak uživa u predavanjima. I u učenju je napredovao.
"Kad ćeš se preseliti?" uzbuđeno ju je upitao, a Pariš je to bilo drago.
"Čim uredim stvari u Greenvvichu."
"Namjeravaš li prodati kuću?"
"Ne, samo ću je iznajmiti." Prvi put nakon dugo vremena imala se čemu radovati i
bila je uzbuđena zbog svog novog života. Iznenada se počelo događati i nešto
dobro, umjesto katastrofa i trauma. Trebalo joj je osam mjeseci da stigne dovde,
ali je ipak uspjela.
Te je večeri Wima odvezla natrag u Berkelev, a sljedećeg se jutra zrakoplovom
vratila u Greenvvich. Ovaj je put sjedila pokraj starice koja joj je rekla da
ide u posjet sinu, a spavala je od uzlijetanja do slijetanja. Ušavši u kuću u
Greenvvichu, Pariš je imala osjećaj da je mjesecima bila odsutna. Mnogo je toga
postigla u tako kratko vrijeme.
Sljedećeg je jutra nazvala Natalie i Virginiju i ispričala im što se dogodilo.
Obje su se zaprepastile i rastužile. Nije im bilo drago što odlazi, ali su rekle
da su sretne zbog nje, ako je to ono što želi. Nije rekla Natalie da joj je u
tome najviše pomogla njezina zabava. Već je nazvala posrednika za nekretnine i
istog je vikenda agencija počela pokazivati kuću zainteresiranima. Rekli su joj
da je možda neće uspjeti odmah iznajmiti. Bila je mrtva sezona, jer su ljudi
više voljeli unajmljivati, seliti se ili kupovati u proljeće ili ljeti. Pariš je
nazvala prijevoznike i planirala je početi pakirati stvari za vikend. Morala je
donijeti mnogo odluka o tome što bi željela ponijeti sa sobom, a što spremiti u
skladište. Kasnije toga jutra nazvala ju je Virginia. Ispričala je Jimu što je
Pariš odlučila, pa su joj željeli prirediti oproštajnu večeru. Natalie joj se
javila sljedećeg jutra s istim prijedlogom. Do vikenda ju je nazvalo barem
četvero ljudi i reklo da bi je
voljeli vidjeti prije nego što se odseli te da bi željeli prirediti večeru u
njezinu čast. Iznenada je više nisu sažalijevali, nego su bili uzbuđeni zbog
njezinih odluka, iako im je bilo žao što odlazi, a to joj se mnogo više sviđalo.
Kao da je odlukom o preseljenju u Kaliforniju konačno uspjela preokrenuti
struju. Nikada joj nije palo na pamet da je to zbog promjene stava i ponašanja.
No, preko noći se promijenilo cjelokupno ozračje njezina života.
Jako se iznenadila kad je u nedjelju poslijepodne uspjela iznajmiti kuću.
Unajmio ju je drugi par koji ju je došao pogledati, a prvi je nazvao sat vremena
kasnije, razočaravši se kad je saznao da je već iznajmljena. Obitelj koja je
unajmila kuću željela ju je na godinu dana, s mogućnošću da produže ugovor na
još godinu dana. U New York su se trebali doseliti iz Atlante i imali su troje
djece tinejdžerske dobi. Kuća im se činila savršenom i osjetili su olakšanje kad
su vidjeli da Pariš nema ništa protiv iznajmljivanja kuće obitelji s troje
djece. Sasvim suprotno, veselila ju je pomisao da će njezina kuća ponovno
oživjeti i da će u njoj netko sretno živjeti. Zapanjila se saznavši koliko
visoku najamninu može dobiti za svoju kuću. Bila je prilično veća od njezine
najamnine za kuću u Kaliforniji. Preseljenje je i u tom smislu bilo korisno.
Sljedećih nekoliko tjedana pakirala je i sređivala stvari, sastajala se s
prijateljima i opraštala se. Planirala se preseliti u San Francisco krajem
siječnja, i kad su radnici agencije za selidbe stigli, bila je spremna.
Za posljednji je vikend rezervirala sobu u hotelu Homestead Inn, a dan prije
odlaska posljednji je put objedovala s Virginijom i Natalie. Zapravo je uživala
u zabavama koje su joj priređivali. Na te su zabave domaćini pozivali samo stare
prijatelje, i nitko nije poz-vno nekog stranca koji bi joj se trebao udvarati.
To joj je nalikovalo na nekadašnje zabave. Nikada prije nije shvatila koliko
ljudi poznaje u Greenwichu i koliko ih ima koji joj se sviđaju, tako da je na
tre-nutak-dva bila gotovo tužna što odlazi. No, na posljednjem je razgovoru s
Anne bila sigurna da je donijela pravilnu odluku. U svemu što je radila kao da
se osjećalo ozračje karnevala. No, znala je da bi bilo sasvim drukčije kad bi
ostala ondje živjeti. Sjedila bi sama u svojoj kući, depresivna, s uvijek istim
mislima. Iako će i u San Franci se u biti sama. Tek je morala pronaći posao i
upoznati nove ljude. Obećala je Anne da će je nazvati. Namjeravale su dvaput
tjedno razgovarati telefonom dok se Pariš ne smjesti dokraja.
U petak ujutro u osam sati krenula je u zračnu luku. Dok je uzli-jetao zrakoplov
za San Francisco, prisilila se da ne razmišlja o Pete-ru. Iako je od Wima i Meg
čuo da seli u Kaliforniju, nijednom je nije nazvao. Bio je zaokupljen svojim
novim životom, a ona je sada
morala početi uređivati svoj. Ako doživi neuspjeh, ako otkrije da je
pogriješila, uvijek se može vratiti u Greenwich. Možda će se jednoga dana i
vratiti. Ali tijekom sljedeće godine raširit će krila i poletjeti, ili će to
barem pokušati. Ovaj je put bila sigurna da joj je padobran pravilno pričvršćen.
Više nije padala bez padobrana i nitko je nije gurnuo iz zrakoplova. Sama je
skočila, svjesna onoga što radi i zašto to radi. Selidba u San Francisco bila je
nešto najsmionije stoje ikada uradila. Wim je obećao da će toga vikenda doći i
posjetiti je. A kad se zrakoplov spustio u San Franciscu, radosno se nasmijala.
Vozaču taksija dala je adresu svoje nove kuće, a posrednik je učinio ono što je
i obećao. Rekao joj je da je iznajmio dovoljno namještaja koji će joj poslužiti
dok ne stigne njezin. Imala je krevet, ormare, stol za objedovanje i stolice, a
u dnevnoj sobi kauč, stolić za kavu i nekoliko svjetiljki. Kad je stigla, sve
joj je izgledalo vrlo lijepo. Odnijela je kovčeg na kat i spustila ga u
spavaonici, a onda se osvrnula naokolo. U San Franciscu je bilo rano
poslijepodne i s prozora spavaonice ugledala je most Golden Gate. Vidjevši svoj
odraz u zrcalu koje je visjelo iznad toaletnog stolića, osmjehnula se. Kuća je
bila potpuno tiha kad je sama sebi tiho rekla: "Stigla sam kući, draga!" Stajala
je u novoj kući, vrtjelo joj se u glavi, ali se prvi put nakon dugo vremena u
njoj probudila nada. Sjela je na krevet i nasmijala se. Počeo je njezin novi
život.
13. poglavlje
Pariš je u novoj kući imala vrlo malo posla dok nije stigao njezin namještaj s
Istočne obale. Unajmljenog je namještaja bilo malo, ali je bio prikladan, pa
iako je pogled bio iznimno lijep, kuća je bez njezinoga namještaja, slika i
ukrasnih predmeta djelovala pomalo neosobno i hladno. Dosjetila se da ode do
cvjećarnice i kupi mnogo cvijeća. U subotu je, nakon pranja rublja i dugog
razgovora s Meg, unajmljenim automobilom krenula u obilazak. Željela je da kuća,
kad Wim u nedjelju navečer stigne na večeru s prijateljem, izgleda što je ljepše
moguće.
Vozeći se prema jugu ulicom Fillmore, razmišljala je o razgovoru s Meg. Skrenula
je nadesno u Sacramento, gdje je ugledala nekoliko malih antikvarijata koje je
željela pregledati. Meg joj je rekla da su se ona i Peace proteklog vikenda
odlučili prestati viđati. Bila je uznemirena, ali ne i tužna zbog toga, pa se,
iako možda zbog drugih razloga, složila s majkom da joj taj odnos ipak nije
odgovarao. Zaključili su da im se interesi i ciljevi razlikuju, iako je Meg i
sama rekla da je Peace vrlo pristojan momak. Vjerovala je da mjeseci koje je
provela s njim nisu izgubljeno vrijeme.
"I, što sada?" tiho ju je upitala Pariš. Voljela je ići ukorak s događajima u
Meginu životu, kao i prije. "Imaš li koga u vidu?" upitala je vedro, a Meg se
nasmijala.
"Mama! Pa prošlo je tek tjedan dana! Zar ti misliš da sam nekakva drolja?" Iako
je to, objektivno govoreći, bio vrlo nevažan odnos, Meg je ipak bilo potrebno
vrijeme žaljenja. Peace je bio ljubazan prema njoj i zajedno su proveli lijepe
trenutke, usprkos svemu što je Pariš mislila o njemu.
"Uopće ne mislim da si drolja. Mislim da si mlada i prekrasna te će muškarci
stajati u redu pred tvojim vratima."
"Nije to baš tako lako. Ovdje ima poprilično mnogo šašavaca. Glumci su
zaljubljeni u sebe, iako Peace to nije bio, ali on se više
bavio borilačkim vještinama i zdravljem nego glumom", a i sam je rekao da bi se
želio baviti podučavanjem karatea, umjesto ulogama u filmovima strave i užasa.
Počeo je shvaćati da gluma nije za njega. "Polovica se momaka koje upoznam
drogira, a mnogi izlaze sa star-letama i modelima. Ovdje svi imaju svoj
raspored. Oni normalni, odvjetnici, burzovni mešetari i računovođe, su
strahovito dosadni. Muškarci moje dobi su dosadni i nezreli." Prema Meginom
mišljenju, to je bilo sve.
"Draga, mora postojati netko. U tvojoj je dobi svijet prepun dostupnih mladih
ljudi."
"A što je s tvojom dobi, mama? Što ćeš ti poduzeti kad je riječ
0 upoznavanju novih ljudi?" Meg je brinula zbog toga. Nije željela da majka
sjedi u novoj praznoj kući i prepušta se depresiji u gradu u kojem nikoga ne
poznaje.
"Tek sam jučer stigla. Daj mi priliku. Obećala sam Anne da ću naći posao, pa ću
to i učiniti. No, nisam sigurna gdje bih pogledala."
"Zašto se ne bi bavila podučavanjem? Imaš magisterij i mogla bi predavati
ekonomiju na poslovnoj školi ili u koledžu. Možda bi trebala potražiti posao na
Stanfordu ili Berkelevu."
To je svakako bila zanimljiva mogućnost, i Pariš je već o tome razmišljala, ali
je među ljudima koji su se bavili takvim poslovima o kojima je Meg govorila
vladalo žestoko nadmetanje, a Pariš se više nije osjećala sposobnom za to.
Morala bi se najprije i sama vratiti u školu, a to joj se nije osobito sviđalo.
Željela se baviti nečim zabavnijim. Zahvaljujući Peterovom osjećaju krivnje i
velikodušnosti, kao
1 malom naslijeđu s kojim je godinama dobro upravljala, plaća joj nije bila
najveća briga. "Wim bi me ubio kad bih posao pronašla na Berkelevu. Mislio bi da
ga uhodim. Ako bih se time bavila, to bi moralo biti na Stanfordu." Usprkos
činjenici daje na sveučilištu Berke-ley bilo trideset tisuća studenata, Pariš je
poštovala novootkrivenu samostalnost na koju je Wim bio jako ponosan.
"A kako bi bilo da se zaposliš u uredu? Ondje bi upoznala mnogo muškaraca",
predložila je Meg, pokušavajući pomoći.
"Meg, ja ne tražim muškarca. Jednostavno želim upoznavati ljude." Kćer je imala
drugih namjera s majkom. Željela je da majka pronađe muža koji bi se o njoj
brinuo u emocionalnom smislu ili da barem pronađe ozbiljnu ljubavnu vezu. Nije
joj se sviđalo što joj je majka osamljena, a znala je da je osamljena otkako je
Peter otišao.
"Pa, i muškarci su ljudi", ustvrdila je Meg, a majka se nasmijala.
"Nisu uvijek. Neki jesu, neki nisu." Peter je to dokazao, ali je ujedno dokazao
i da je ljudsko biće, s ljudskim manama. Nitko nije
savršen. Pariš jednostavno nije očekivala da bi Peter mogao takvo što napraviti.
Mislila je da će njihov brak trajati zauvijek. Sada je znala da gotovo nikada
nikome neće moći vjerovati. "Ne znam, nešto će već iskrsnuti. Razmišljala sam da
odem na jedan od onih šašavih testova za profesionalnu orijentaciju, da vidim
što bih mogla raditi. Mislim da to mogu obaviti na Stanfordu. Vjerojatno će mi
reći da bih trebala biti bolničarka u ratu, ili zubni higijeničar, ili
umjetnica. Katkad su rezultati tih testova prilično zanimljivi. Možda prije
ispunjavanja testa daju serum istine."
"Mislim da bi to trebala napraviti", čvrsto je rekla Meg. "Što bi mogla
izgubiti?"
"Samo vrijeme i novac. Mislim da to moram napraviti. Usput rečeno, kad ćeš me
doći posjetiti?" Prekrasno je bilo to što su se njih dvije sada mogle
jednostavnije i češće viđati. Uglavnom se zbog toga Pariš i preselila u San
Francisco, no Meg joj je sa žaljenjem saopćila da neko vrijeme mora raditi i
vikendom. Nadala se da će moći posjetiti majku čim završe film na kojem sada
rade, ali trenutačno je bila preko glave u poslu.
Pariš je još razmišljala o mogućim poslovima i posljednjem razgovoru s Meg, kad
je parkirala unajmljeni auto i krenula u obilazak antikvarijata u Sacramentu.
Njezin je auto bio na kamionu koji gaje trebao prevesti iz Greenwicha, i trebao
je stići s ostatkom njezinih stvari. Kupila je lijepu, malu srebrnu kutiju, i
otišla u drugu trgovinu u kojoj je pronašla antikne srebrne svijećnjake koji su
joj se svidjeli. Zabavljala se obilazeći trgovine. Pokraj posljednje trgovine u
nizu otkrila je vrlo elegantnu i malu cvjećarnicu u elegantnoj viktori-janskoj
kući. U izlogu su bila postavljena tri prekrasna aranžmana proljetnog cvijeća.
Nikada nije vidjela nešto tako lijepo. Boje su bile sjajne, kombinacija cvijeća
neobična i veličanstvena, a srebrne posude u kojima je cvijeće bilo složeno bile
su ljepše od svih koje je ikada vidjela. Kad je ušla u cvjećarnicu, dobro je
odjevena mlada žena primala narudžbe telefonom. Spustivši slušalicu pogledala je
Pariš, a ona je na prstu mlade žene zamijetila krupan dijamantni prsten. Bila je
sigurna da to ni u kom slučaju nije obična cvjećarnica.
"Mogu li vam pomoći?" ljubazno je upitala žena.
Pariš je, zapravo, željela kupiti cvijeće, ali su je u cvjećarnicu privukli
aranžmani iz izloga. "Nikada nisam vidjela tako lijepo cvijeće", rekla je
pogledavši u izlog.
"Hvala vam." Žena za pultom joj se osmjehnula. "Priređeni su za primanje koje će
se održati danas poslijepodne. Posude pripadaju klijentu. Cvijeće vam možemo
aranžirati u vašim posudama, ako tako želite, i možete ih donijeti ovamo."
"To bi bilo krasno", zamišljeno je odgovorila Pariš. Imala je antikni srebrni
samovar koji je bio vrlo sličan srednjoj posudi u izlogu. Ona i Peter kupili su
ga na izložbi antikvarnih predmeta u Engleskoj. "Još neko vrijeme neću
priređivati primanja, barem nekoliko tjedana. Tek sam se preselila s Istočne
obale."
"Donesite ih kad želite. Ako priređujete večernje primanje, bit će nam drago da
vas povežemo i s dobavljačima." Bila je to zaista neobična cvjećarnica, ili je
možda žena samo pokušavala pomoći. Pariš nije znala o čemu je riječ. "Zapravo",
osmjehnula se žena, "tim se dijelom posla ja bavim. Vodim dobavljačku službu i
neke druge poslove za vlasnika cvjećarnice. Danas samo zamjenjujem prodavačicu
koja ovdje najčešće radi, a koja je trenutno bolesna. Bixbyjeva pomoćnica je na
porodiljskom i idući bi tjedan trebala roditi." Naziv cvjećarnice glasio je
Bixby Mason.
"Je li ovo zaista cvjećarnica?" upitala je zbunjeno Pariš. Osvrnuvši se oko
sebe, uočila je da je iznimno elegantno uređena, a u stražnjem dijelu prostorije
uzdizale su se uske mramorne stepenice koje su vodile na gornje katove.
"Počeli smo s cvjećarnicom. No, sada je to nešto mnogo više. Vlasnik je umjetnik
i genij. Organizira najbolja primanja u gradu, i to od početka do kraja. Brine
za glazbu, dobavljače, odlučuje o svemu sam, ili surađuje s klijentima kako bi
stvorili ozračje koje klijenti žele. Organizira sve - od malih večernjih
primanja do vjenčanja za osamsto ljudi. Gotovo je istisnuo sve slične
organizatore u San Fran-ciscu. Cvijeće je, da tako kažem, sada samo vrh ledene
sante. Organizira primanja u cijeloj državi, a katkad i u drugim državama."
"Vrlo dojmljivo", tiho je rekla Pariš. Žena se okrenula polici za knjige koja je
stajala iza nje i izvadila tri velika kožna albuma za fotografije. Na policama
ih je bilo još barem dvadesetak.
"Želite li malo pogledati? Ovdje su fotografije nekih primanja koja je
organizirao prošle godine. Prekrasna su." Ako su aranžmani u izlogu odražavali
način njegovog rada, Pariš je bila sasvim uvjerena da su i primanja prekrasno
organizirana. Iz znatiželje je sjela i počela prelistavati albume, i fotografije
su na nju ostavile dubok utisak. Kuće u kojima je radio bile su divne. Nikada
nije vidjela elegan-tnijih kuća. Zgrade, vrtovi, prekrasno uređeni travnjaci na
velikim imanjima, šatori posebno uređeni za zabavu uzvanika, u bojama koje se
Pariš nikada ne bi dosjetila upotrijebiti. Vjenčanja na fotografijama bila su
posebno lijepa. Bilo je i nekoliko manjih večernjih primanja koja bi mogla
predstavljati san svake domaćice. Na zabavama povodom Dana vještica bilo je
rukom obojanih bundeva na stolovima, obilje smeđih orhideja u nekim drugim
prigodama, sićušnih
kineskih vaza s mladim izdancima. Na pedesetak je različitih zabava po stolovima
bilo mnoštvo smiješnih ukrasa da se nasmijala okrećući stranice i, konačno,
gotovo sa strahopoštovanjem, vratila album ženi.
"Ovo je zaista prekrasno." Ozbiljno je to mislila. Poželjela je da je i sama
bila tako maštovita dok je priređivala primanja u Greenvvi-clui. Njezine su
zabave bile zgodne, ali ni izbliza ovakve. Tko god bio vlasnik, zaista je bio
stvaralački genij. "Tko je on?"
"Zove se Bixby Mason. Zapravo je umjetnik, slikar i kipar. Diplo-mirao je
arhitekturu, ali mislim da se time nikada nije bavio. Vrlo je kreativan,
posjeduje nevjerojatnu maštu i viziju, i drag je čovjek. Vo-lcvga svi koji s
njim rade." Pariš je iz onoga što je vidjela shvatila da vjerojatno jako skupo
naplaćuje svoje usluge. Ali i morao je. Ono što je stvarao za svoje klijente
očito je bilo jedinstveno. "Netko ga je jednom prozvao organizatorom vjenčanja,
pa ga je Bixby gotovo ubio. Njegov je rad daleko svestraniji. No, uistinu
organizira mnoga vjenčanja. Ja na nekima od njih organiziram nabavu hrane i
volim raditi s njim. Sve ide kao po satu. Opsjednut je točnošću. Ali i mora biti
takav. Zato mu se ljudi uvijek vraćaju, jer sve što dotakne pretvara u
savršenstvo. A domaćini moraju samo uživati u zabavi." Bilo je očito da je
ljudima s kojima je radio bio vrlo dragocjen.
"I kasnije potpisati golem ček, pretpostavljam", dodala je Pariš. Lako je bilo
uvidjeti da su primanja kojima je koordinirao koštala cijelo bogatstvo.
"To je i zavrijedio", rekla je žena na zamjeni bez ikakve isprike. "Ono što
organizira je nezaboravno. Tužno je što se bavi čak i sprovodima. Pogrebi koje
preuzme prekrasni su i dostojanstveni. Nikada ništa ne radi površno, ni kad je
riječ o cvijeću, hrani ili glazbi. Glazbene grupe pronalazi posvuda, pa čak i u
Europi, ako je to jedini način."
"Zadivljujuće." Sada se postidjela sjetivši se da im je htjela donijeti svoj
srebrni samovar da u njega aranžiraju cvijeće. Bixby je radio na mnogo višoj
razini, tako da bi svaka njezina narudžba djelovala besmisleno. Budući da još
nikoga nije poznavala, nije planirala pri-tedivati zabave. "Drago mije što sam
navratila", rekla je Pariš s divljenjem. "Tražila sam cvjećarnicu. No, mislim da
još neko vrijeme neću priređivati primanja, budući da sam se tek doselila."
Djevojka joj je pružila posjetnicu i predložila da ih nazove kad god misli da bi
joj mogli pomoći. "Svidjet će vam se Bixby. Nevjerojatan je. Ovih je dana gotovo
izludio. Njegova pomoćnica bi za tjedan dana trebala roditi, a svaki se vikend
održava po jedno vjenčanje.
Rekao je Jane da se svejedno mora pojaviti na poslu. Izgleda da nema pojma o
djeci." Obje su se nasmijale. Pariš je na pamet pala nevjerojatna pomisao i
pogledala je ženu, ne znajući bi li smjela postaviti pitanje. No, spustivši
posjetnicu u džep, odlučila je odbaciti oprez i pokušati.
"Zapravo, ja tražim posao. Priređivala sam mnoga primanja, iako ne ovako
raskošna. Kakvu vrstu pomoćnice treba gospodin Bix-by?" I samoj joj se učinilo
da bi bilo sasvim nevjerojatno kad bi je Bixby htio zaposliti. Nije imala
nikakvog radnog iskustva, a još manje u takvoj vrsti posla, osim što je i sama
priređivala zabave koje su, iako prilično ozbiljne, bile i lijepe.
"Potrebna mu je osoba s mnogo energije i puno slobodnog vremena navečer i
tijekom vikenda. Jeste li udani?" Ženi se činilo da bi Pariš mogla biti udana.
Doimala se smireno, dostojanstveno i njegovano, kao supruga za koju se muž dobro
brine.
"Ne, razvedena sam", tiho je odgovorila Pariš. Tu je rečenicu uvijek izgovarala
kao da priznaje krivnju, jer ju je smatrala javnom objavom neuspjeha. S Anne je
još pokušavala raditi na tom osjećaju.
"Imate li djece?"
"Dvoje. Jedno živi u Los Angelesu, a drugo je na Berkelevu."
"To je prilično zanimljivo. Trebali biste razgovarati s njim. Trebao bi
navratiti za nekoliko minuta. Ostavite mi svoj broj, pa ću vas nazvati ako bude
zainteresiran. Sada je potpuno poludio zbog Jane. Dijete bi se trebalo roditi
svakoga dana, a suprug želi da Jane prestane raditi. Mislila sam da će se
poroditi proteklog vikenda. Izgleda kao da nosi trojke. Hvala Bogu što nije
tako, ali dijete će svakako biti veliko. Ne znam što će Bixby napraviti ako ne
nađe zamjenu. Nije mu se sviđao nitko s kirnje razgovarao. Perfekcionist je i
tiranin kad je riječ o poslu, ali tako prekrasno radi i u suštini je drag
čovjek, pa ga svi volimo." Pariš se to činilo prilično zabavnim. "Ima li još
nešto što mislite da bi trebao znati? Radno iskustvo? Jezici? Posebna zanimanja?
Veze?" Pariš uopće nije imala veza, osobito ne u San Fran-ciscu. Dvadeset četiri
godine bila je majka i kućanica. No, vjerovala je da bi mogla raditi taj posao,
samo kad bi dobila priliku.
"Magistrirala sam poslovnu administraciju, ako bi to moglo koristiti." Tada se
uplašila da bi Bixby mogao pomisliti kako je predobro obrazovana za taj posao i
da nema mašte. "Mnogo toga znam o uređivanju vrta i uvijek sama aranžiram
cvijeće, ali ne ovako lijepo kao vi", dodala je skromno, pogledavši u izlog.
"Ne brinite, za Bixbyja to radi jedna Japanka. Ni on se time ne bavi. Sposoban
je pronaći ljude koji znaju raditi. U tome je najbolji.
I u koordinaciji cijelog događaja. On je poput dirigenta. Mi ostali sviramo. Vi
biste samo morali sastavljati djeliće u cjelinu, slijediti ga naokolo s
bilježnicom i telefonirati. To je Janein posao."
"Nadarena sam za telefoniranje", nasmijala se Pariš. "Imam dovoljno vremena. I
pristojnu garderobu, stoga me se ne bi morao stidjeti pred klijentima. Proteklih
sam dvadeset četiri godine upravlja-i la prilično elegantnom kućom. Ne znam što
bih vam još rekla osim da bih ga voljela upoznati."
"Ako ovo uspije", rekla je žena hrabreći je, dok je Pariš zapisivala svoje ime i
broj telefona, "Bix će vam biti najbolji prijatelj. Krasan je čovjek." A kad joj
je Pariš predala komad papira, žena koja je rekla da organizira dobavljačke
poslove pogledala ju je i nasmiješila se. "Znam kako vam je. Ja sam bila u braku
osamnaest godina, a kad se brak raspao nisam imala nikakvog radnog iskustva ni
vještina. Znala sam samo slagati rublje, voziti djecu i kuhati im. Zato sam se
počela baviti priređivanjem zabava. Mislila sam da je to jedino što znam raditi.
Pokazalo se da sam sposobnija nego što sam znala. Sada imam urede u Los
Angelesu, Santa Barbari i Newport Beachu. Bixby mi je pomogao. Negdje morate
početi, i ovo bi mogao biti pravi posao za vas." Njezine su riječi ispunile
Parisine oči suzama i ona joj se zahvalila. "Moje je ime Sydney Harrington i
nadam se da ćemo se češće viđati. Ako ovdje ne dobijete posao, nazovite me. Imam
mnogo dobrih ideja." Pružila je Pariš svoju poslovnu posjetnicu i Pariš joj je
ponovno zahvalila. Izašavši iz cvjećarne, imala je osjećaj da lebdi. Čak ako i
ne dobije posao, činilo joj se da je pronašla prijateljicu. Sydney Harrington
mogla bi biti i korisna poznanica. Bilo bi zanimljivo raditi za nju, ali rad za
Bixbyja Masona činio joj se kao ispunjenje sna. Shvatila je da postoje vrlo male
šanse da dobije posao, jer nije imala nikakvog radnog iskustva, a još manje s
takvom organizacijom. Ali, to je barem bio početak i bila je ponosna na sebe
zato što se počela raspitivati o poslu. Za nju je to bio potpuno novi svijet.
Sljedeća je dva sata lutala po trgovinama u ulici Sacramento. U maloj je
trgovini kupila komplet tanjura za salatu i goblen za samotne noći. U četiri je
ponovno bila kod kuće, priredila si šalicu čaja i pila ga diveći se pogledu.
Bilo je krasno poslijepodne. Još je uživala u poslijepodnevu kad je zazvonio
telefon. Javila se. Bila je to Sydney Harrington s uzbudljivim novostima.
"Bixby pita biste li mogli doći ovamo u ponedjeljak u devet. Ne želim vam davati
lažne nade jer ne znam što će odlučiti, ali sam mu rekla da vas smatram izvrsnom
za taj posao. A on je zaista očajan. Odbacio je sve ljude koje mu je agencija
poslala. Činilo mu se da su
svi dosadni i nemaštoviti i nije mu se sviđao njihov izgled. Morali biste s njim
odlaziti na sva primanja, a katkad i sami, ako organizira dva primanja
istodobno. On brine za sve, ali ne može biti istodobno na dva mjesta, osobito
ako se jedno primanje održava izvan grada, tako da biste morali biti prilično
ležerni prema klijentima i uzvanicima i morali biste se uklapati. To mu je
važno. Bix smatra da je njegov pomoćnik zapravo njegova desna ruka i njegov
predstavnik u svijetu. S Jane je radio šest godina. Ovo će za njega biti velika
promjena. Trebao je unajmiti nekoga još prije nekoliko mjeseci da ga Jane izuči.
Mislim da nikako nije htio sam sebi priznati da će se dijete jednoga dana ipak
roditi."
"Je li Jane dala otkaz ili je na porodiljskom dopustu?" Pariš to, zapravo, i
nije bilo važno, jer bi na osnovu onoga što je Sydney rekla, bila sretna kad bi
mogla raditi za njega barem nekoliko mjeseci, pa čak i nekoliko tjedana, dok se
Jane ne vrati. To bi iskustvo za nju bilo dragocjeno, a posao očito zabavan.
"Dala je otkaz. Bix je organizirao njezino vjenčanje, a suprug joj sada kaže da
bi Bix sada mogao organizirati i njihov razvod ako mu ne da otkaz. Paul kaže da
posljednjih pet godina nije viđao svoju ženu na duže od desetak minuta. Želi da
sada ostane kod kuće, i ona se složila. Mislim da je spremna za to. Bix je
super, ali kod njega se strašno mnogo mora raditi. Nadam se da ste spremni
naporno raditi ako dobijete posao." Sydney je s njom pokušavala biti što je
moguće iskrenija, jer drugo ne bi bilo ni razumno, a Pariš joj se svidjela od
prvoga trenutka.
"Zvuči izvrsno", oduševljavala se Pariš iskreno, a tada je nervozno upitala:
"Što bih trebala odjenuti? Ima li nešto što osobito voli ili mrzi?" Željela je
poduzeti sve što je moguće da bi dobila posao i bila je zahvalna na svim
informacijama koje joj je Sydney prenijela.
"Budite to što jeste. To mu se najviše sviđa. Budite otvoreni, iskreni i vjerni
sebi. Uz to budite spremni raditi osamnaest sati dnevno. I to mu se sviđa. Nitko
na ovom planetu ne radi tako naporno kao Bixby Mason, a to isto očekuje i od
svih ostalih." Činilo se da je zaista zanimljiv.
"Meni to zvuči izvrsno. Djeca mi nisu kod kuće, nemam muža, nemam veliku kuću za
koju bih se trebala brinuti. Ovdje nikoga i ne poznajem. Nemam što drugo
raditi."
"To će mu se svidjeti. Rekla sam mu da ste magistrirali poslovnu administraciju.
To ga je zainteresiralo. Sretno", toplo je rekla. Suosjećala je sa situacijom u
kojoj se Pariš nalazila. I sama se nalazila u sličnoj situaciji prije pet
godina, a Bixbyjoj je pomogao. Bila mu
je duboko zahvalna, i bilo joj je drago ako može pomoći nekom drugom. "Doći ću u
ponedjeljak i vidjet ćemo kako će to ići."
"Hvala vam", zahvaljivala se Pariš ozbiljno. "Držite mi palčeve!" "Hoću. Sve će
biti dobro. Imam dobar osjećaj. Mislim da je to bila sudbina što ste danas ušli
u cvjećarnicu. Bixbyju je namjeravao zatvoriti jer nema nikoga tko bi ondje
radio, a ja sam se dobrovoljno javila da zasad ondje radim, ali to je bila prava
sreća. Sudbina. Sada ćemo vidjeti što će iz toga proizaći. Ako tu ne bude posla
za vas, pojavit će se nešto drugo. U to sam sigurna." Pariš joj je ponovno
zahvalila i spustila slušalicu. S osmijehom na licu sjedila je i gledala kroz
prozor svoje dnevne sobe. Iznenada su joj se počele događati lijepe stvari.
Bolje nego stoje ikada mogla i sanjati. Samo se nadala da u ponedjeljak neće
napraviti budalu od sebe ili reći nešto pogrešno. Malo je bilo toga što mu je
mogla ponuditi, mislila je, ali ako joj pruži priliku, bacit će se na posao sa
srcem i dušom. To je bilo nešto najbolje što joj se dogodilo posljednjih godina.
14. poglavlje
U ponedjeljak ujutro Pariš je parkirala auto u ulici Sacramento u deset do
devet, i našla se pred crnim vratima s bakrenom alkom koja su se nalazila pokraj
cvjećarnice. Sydneyju je onamo uputila. Pozvo-nivši, postiđeno je zamijetila da
joj ruke podrhtavaju. Odjenula je uredno crno odijelo i crne cipele visokih
potpetica, kosu je skupila u punđu, a nosila je i male dijamantne naušnice.
Činilo joj se da se previše svečano odjenula, ali je željela da Bixby uvidi kako
se za zabave može prikladno urediti, jer ovo je, na kraju krajeva, bio razgovor
za posao. Nije željela biti neuredna ili se pretjerano dotjerati. Preko ramena
je nosila malu crnu, klasičnu Chanelovu torbicu koju joj je Peter prije nekoliko
godina poklonio za Božić. U Greenwichu nije imala prilike nositi je, tako da je
izgledala potpuno novo. Pitala se bi li trebala ponijeti aktovku, ali nije ju
imala. Mogla mu je ponuditi samo vlastitu inteligenciju, energiju, vrijeme i
organizacijske sposobnosti. Nadala se da će to biti dovoljno.
Zvono se oglasilo i vrata su se otvorila kad ih je gurnula. Našla se na malom
mramornom odmorištu stepenica koje su vodile na kat, upravo onakvih kakve su
bile i u cvjećarnici. Kuća je bila prekrasno uređena. Čula je glasove na katu
iznad sebe i krenula prema njima. Zašla je u elegantno predvorje, s modernim
izvornim slikama čuvenih slikara, a ispred nje se nalazila velika prostorija
obložena drve-tom i ispunjena knjigama. Tu je sjedio nevjerojatno zgodan
plavokos muškarac između trideset pet i četrdeset godina, u crnoj majici s
visokim ovratnikom i crnim hlačama, s mladom trudnicom koja je Pariš podsjetila
na Agnes Gooch u filmu Teta Mame (Auntie Mame). Gotovo se nasmijala. Trudnica je
s poteškoćama ustala iz stolca i pošla prema Pariš koja je zastala u predvorju,
te je uvela u sobu.
"Mora da ste vi Pariš. Krasno ime. Ja sam Jane. A ovo je Bixby Mason. Očekivali
smo vas." Bixby ju je već počeo procjenjivati od glave do pete, očima poput
rendgenskog aparata. Osjećala je da je
zapazio svaki detalj, od frizure i naušnica do Chanelove torbice i cipela s
visokim potpeticama. Činilo se da mu se svidjela te se osmjehnuo, zamolivši je
da sjedne.
"Lijepo odijelo", rekao je, pružio ruku iza sebe i dohvatio sluša-Ik 11 telefona
koji je glasno zazvonio. Hitro je odgovorio na dugačak niz pitanja, a zatim se
okrenuo Jane i prenio joj obavijesti kad je sjela.
"Kamion s orhidejama kasni. Sada su otprilike na pola puta od I.os Angelesa, i
trebali bi stići prije podneva, što znači da ćemo morati požuriti kad stignu.
No, spustit će cijenu zbog kašnjenja. Mislim da ćemo uspjeti. Primanje počinje
tek u sedam, i ako uspijemo ući u sobu do tri, trebalo bi sve biti u redu." Tada
se osvrnuo na Pariš i upjtao je koliko dugo živi u San Franciscu i zašto se
doselila. I prije je razmišljala što bi mu mogla odgovoriti na to pitanje. Nije
željela zvučati depresivno ili nesretno, jer Bixby nije morao saznati one
najteže stvari, samo činjenicu da se razvela i da živi sama.
"U San Franciscu sam tek tri dana", iskreno je odgovorila. "Razvedena sam. Bila
sam udana dvadeset četiri godine, brinula sam o kući i djeci, nisam radila, ali
sam priređivala brojne zabave. Volim se baviti dekoriranjem, zabavama i
uređivanjem vrta. U San Francis-co sam preselila zato što mi je sin na
sveučilištu Berkelev, a kćerka živi u Los Angelesu. Magistrirala sam poslovnu
administraciju." Osmjehnuo se njezinom brzom govoru. Iako je bio profinjen i
elegantan, u očima mu se vidjela toplina.
"Koliko ste dugo razvedeni?"
Duboko je udahnula. "Otprilike mjesec dana. Razvod je okončan u prosincu, ali
razdvojeni smo od svibnja."
"To je teško", suosjećajno je izjavio, "nakon dvadeset četiri godine." Nije ju
upitao što se dogodilo, ali je shvatila da mu je žao i pokušala je suzdržati
suze. Uvijek joj je bilo teže kad bi ljudi bili suosjećajni prema njoj.
Ljubaznost joj je uvijek izazivala suze, ali se prisilila usredotočiti na razlog
svoga dolaska i izdržati njegov pogled. "Jeste li dobro?"
"Dobro sam", tiho je odgovorila. "Morala sam se priviknuti, ali su mi djeca puno
pomogla. I prijateljice. Jednostavno sam željela promjenu."
"Jeste li živjeli u New Yorku?" zanimao se.
"U Greenwichu, u Connecticutu. U prilično luksuznoj četvrti, koja je prilično
čvrsto povezana."
"Dobro poznajem takve zajednice." Osmjehnuo se. "Odrastao sam u Purchaseu, stoje
prilično blizu Greenwicha, a i prilično je slično. Mala zajednica prepuna
bogataša koji poznaju sve poslove svojih
susjeda. Nakon koledža nisam mogao dočekati da se izgubim odande. Mislim da ste
pravilno postupili doselivši se ovamo." S odobravanjem joj se osmjehnuo.
"I ja tako mislim." Vedro mu je uzvratila osmijeh. "Osobito ako me zaposlite. Ne
mogu ni zamisliti posao kojim bih se radije bavila", dodala je, i gotovo je
zadrhtala od napetosti dok je izgovarala posljednje riječi.
"Taj posao zahtijeva jako mnogo truda i teškog rada. Za mene nije lako raditi.
Potpuno sam lud i opsjednut sitnicama. Želim da sve bude savršeno. Radim sto
sati dnevno. Nikada ne spavam. Nazvat ću vas usred noći da vam kažem nešto što
sam zaboravio, i to ćete morati napraviti odmah sljedećeg jutra. Zaboravite
ljubavni život. Bit ćete sretni ako za Dan zahvalnosti i Božić uspijete vidjeti
djecu, a vjerojatno ni tada nećete moći biti s njima, jer ćemo imati zakazane
prijeme. Mogu vam reći da ću vas tjerati na rad, izluđivat ću vas, naučit ću vas
svemu što znam i natjerat ću vas da najveći dio vremena žalite što ste me ikada
upoznali. No, Pariš, uspijete li sve to podnijeti, tada ćemo se vraški dobro
zabavljati. Kako vam se to sviđa?"
"Kao san", iskreno je odvratila. Upravo je to željela raditi. Bit će zauzeta i
neće moći razmišljati o vlastitim problemima, osjećat će se korisnom, zabave i
primanja bit će uzbudljivi, a ujedno će upoznavati i nove ljude, iako će to biti
samo klijenti, a ne i prijatelji. Nije mogla ni zamisliti bolji posao i znala je
da joj neće smetati naporan rad. Željela je to raditi. "Nadam se da ću moći
dobro raditi."
"Želite li pokušati?" upitao je, i sam uzbuđen. "Ovaj tjedan organiziramo samo
četiri primanja. Jedno je večeras, sutra navečer su dva, a u subotu navečer je
povelika zabava za četrdesetu obljetnicu braka. Preživite li ovaj tjedan,
primljeni ste. Na kraju tjedna ćemo vidjeti kako će stvari teći." Tada je strogo
pogledao Jane. "Rodiš li dijete prije kraja tjedna, istući ću ga i zadaviti te.
Razumiješ li, gospođo Winslow?" Zaprijetio joj je prstom, a ona se nasmijala,
pomi-lovavši golemi trbuh s kojim je nalikovala na Buddhu. Činilo se da će
svakog trenutka iskočiti iz haljine.
"Dat ću sve od sebe. Morat ću popričati s njim i reći mu da će mu se kum strašno
naljutiti pojavi li se prije vikenda."
"Upravo tako. Ako to učini, od mene neće naslijediti ništa, neću mu osnovati
zakladu, neće biti maturalne zabave, nikakvih poklona za Božić ili rođendan.
Mora ostati ondje gdje jest dok Pariš i ja ne otkrijemo možemo li surađivati,
razumiješ? U međuvremenu, želim da je naučiš sve što znaš." U pet dana. Jane
nije ni trepnula.
"Razumijem, gospodine, kapetane Bly, Vaša visosti. Apsolutno sam shvatila."
Vojnički ga je pozdravila, a on se nasmijao i ustao.
Pariš se zaprepastila vidjevši koliko je visok. Imao je barem sto devedeset
centimetara, bio je nevjerojatno zgodan i Pariš je bila gotovo sigurna da je
homoseksualac.
"Daj zaveži", rekao je Jane smijući se. I ona je ustala, iako teškom mukom.
Činilo se da joj je potrebna dizalica da je podigne iz stolca. Tada se okrenuo
Pariš s podrugljivo strogim izrazom lica. "Ostanete li trudni, u braku ili izvan
njega, istoga ću vas trenutka otpustiti. Ovo ne bih mogao ponovno proživjeti."
Na trenutak je izgledao blag i nekako dječački, a onda su se oboje nasmijali.
"Bilo mi je jako naporno. Tebi će možda ostati strije", okrenuo se Jane, "ali
moji su živci mnogo napetiji od tvoga trbuha!"
"Oprosti, Bix", rekla je veselo. Bila je presretna zbog djeteta i znala je da je
i Bixby sretan zbog nje. U šest godina, koliko je radila za njega, postao joj je
mentor i najbolji prijatelj.
"Kad bolje razmislim", rekao je Pariš, "podvežite jajovode. Usput rečeno, koliko
imate godina?"
"Četrdeset šest. Gotovo četrdeset sedam."
"Zaista? Nevjerojatno. Da niste rekli kako imate djecu, pomislio bih da još
niste navršili ni četrdesetu. Kad ste rekli da vam je sin na Berkelevu,
pretpostavio sam da imate najviše četrdeset. Ja sam u trideset devetoj", ležerno
je izjavio, "ali sam prošle godine otišao na operaciju očiju. Vi ništa ne morate
popravljati, stoga vas neću zamarati imenom kirurga." Bio je vrlo velikodušan s
pohvalama i Pariš je bila dirnuta njegovim riječima. Pogledavši gomilu
dokumenata na svom stolu, uozbiljio se. Spisi su bili posvuda porazbacani, kao i
fotografije, uzorci materijala, nacrti i dizajni, a Janein je stol u drugoj sobi
bio u još težem stanju. Cijeli je jedan zid njezinog ureda bio prekriven
plutenom pločom, s milijun bilješki i poruka. "Kad možete početi?" upitao je
Pariš. Činilo se da mu se motori zagrijavaju. Shvatila je da je jako
djelotvoran. No, takav je i morao biti. Imao je strahovito mnogo posla.
"Kad god želite", smireno je odgovorila.
"Dobro, onda odmah sada. Odgovara li vam to ili imate neke druge planove za
danas?"
"Potpuno sam vam na raspolaganju", odgovorila je. Obradovao se, a Jane je
pozvala Pariš u svoj ured.
"Jako ste mu se svidjeli", šapnula je kad su sjele za stol. Jane joj je
namjeravala pokazati sve što je znala. Vjerovala je da će Pariš uspjeti. "Odmah
sam to primijetila. Svi ostali koji su dolazili zbog posla izlazili bi za dvije
minute. 'Dobar dan, doviđenja, mnogo vam hvala i nestanite.' Nitko mu se nije
svidio. No, vi jeste. Mislim daje
i
tražio upravo takvu osobu. Uz to, nemate muža, nemate djece, tek ste stigli u
grad. Možete ga slijediti posvuda, ako vam to neće smetati." Jane je bila
oduševljena, baš kao i Pariš.
"Čini mi se daje ovaj posao stvoren za mene. Upravo sam to željela. I on mi se
sviđa. Čini se da je drag." Osim što je bio elegantan, profinjen i dobro je
izgledao, Pariš je naslutila da je pristojan i razuman čovjek koji čvrsto stoji
nogama na zemlji.
"Da, upravo je takav", uvjeravala ju je Jane. "Prema meni je bio nevjerojatno
dobar. Tek što sam došla raditi ovamo, trebala sam se vjenčati, ali me je
zaručnik ostavio doslovce pred oltarom. Roditelji su poludjeli. Na vjenčanje su
potrošili cijelo bogatstvo. Godinu dana sam bila u komi, ali je sve ispalo kako
treba. Taj brak nikada ne bi uspio. Kao što Bix kaže, zaručnik mi je napravio
golemu uslugu, iako tada to nisam znala. Tada sam upoznala Paula i zaručili smo
se za četiri mjeseca, što je sve zaprepastilo. Roditelji su odbili prirediti mi
vjenčanje. Rekli su da se udajem iz inata i da to nikada neće uspjeti, a da su
već ionako platili vjenčanje, pa neka se snađem. Onda je Bix priredio
najsenzacionalnije vjenčanje koje ste ikada vidjeli. Unajmio je grupu iz Europe,
Sammy Go, koji su bili izvrsni. Vjenčanje se održalo u kući Gettvjevih, dakako,
s njihovim dopuštenjem. Bilo je prekrasno. Sve je platio sam. To je postidjelo
moje roditelje, ali su mu ipak dopustili da plati. Neko je vrijeme među nama
vladala napetost. Paul i ja smo u braku već pet godina i dobit ćemo dijete.
Odgađala sam trudnoću koliko sam mogla, jer nisam željela ostaviti Bixa u
procjepu, ali Paul je konačno udario šakom po stolu i ostala sam trudna. Bix se
s tim jednostavno nije želio suočiti. Nikako nije uspijevao pronaći osobu koja
bi mu se svidjela, ali je, zapravo, nije ni pokušavao pronaći. Kunem se, mislim
da ću roditi prije vikenda, stoga vam je bolje da brzo učite. Napravit ću sve
što mogu da vam pomognem." Za kratko joj je vrijeme Jane prenijela mnoštvo
informacija, a kad je nakon nekoliko trenutaka rekla da ima trideset jednu
godinu, Pariš je shvatila da je upravo iste dobi poput djevojke s kojom se
oženio Peter. Jane joj se činila gotovo poput djeteta, iako je bila očito jako
sposobna. To je navelo Pariš da se na trenutak upita hoće li Peter i Rachel
imati dijete. Od same je pomisli osjetila mučninu, ali nije imala vremena
razmišljati o tome jer je bilo previše posla.
Cijelo su jutro pregledavale spise, važne potankosti o najboljim klijentima,
Pariš se upoznala sa sustavom opskrbe, saznala je na koga može računati, a na
koga ne može i s kim bi trebala surađivati. Tada su pregledale gotovo beskrajan
popis zakazanih primanja. Pariš je jedva uspjela shvatiti da se u jednom gradu
može održati tako
velik broj zabava u tako kratkom razdoblju. Nekoliko ih se održavalo u Santa
Barbari i Los Angelesu, a na jesen je planirano veliko vjenčanje u New Yorku, no
par se još nije službeno zaručio. Mladenkina je majka za svaki slučaj već
nazvala.
"Jao!" uzviknula je Pariš kad su se nakon nekoliko sati malo odmorile. Bilo je
tu posla za deset pomoćnika i nije mogla shvatiti kako je Jane uspijevala sve to
sama obavljati. "Kako uspijevate?" upitala je zabrinuto. Počela se pitati neće
li taj posao ipak biti pretežak za nju. Nije željela upropastiti njegov posao i
zabave. Bio je to herkul-ski posao. U njoj se probudilo poštovanje prema Bixbyju
i Jane.
"Nakon nekog ćete se vremena naviknuti", ohrabrila ju je Jane. "Neće vam trebati
nikakva čarolija, samo rad. Najvažnija je suradnja s pouzdanim dobavljačima koji
vas neće iznevjeriti. To se ipak ponekad događa, ali vrlo rijetko. Bixa nitko ne
može dvaput iznevjeriti. Ako netko zabrlja ili ga na bilo koji način iznevjeri,
nikada nikome ne pruža drugu šansu. Naši se klijenti s tim ne bi pomirili. Tajna
njegovog uspjeha je savršenstvo. A kad nešto pođe po zlu, klijent o tome ništa
ne smije saznati. Naradimo se da bismo sve popravili ili improviziramo nešto
drugo, ali sve mora biti u redu." "Zaista je genij", s divljenjem je rekla
Pariš. "Tako je", jednostavno je potvrdila Jane, "ali radi kao pas. A i ja.
Hoćete li to moći, Pariš?"
"Hoću." Znala je da će uspjeti.
Ostatak poslijepodneva nastavile su pregledavati spise. Orhideje za večerašnju
zabavu su stigle, po dogovoru, i u tri sata su Jane i Pariš otišle na mjesto
događaja. Bila je to velika, dostojanstvena kuća u ulici Jackson, u četvrti
Pacific Heights. Pariš je čula za tog klijenta. Bio je direktor poznate
međunarodne tvrtke u računalnoj industriji. Bila je to službena večera za
dvadeset ljudi. Kuću je prekrasno uredio čuveni francuski dekorater, a cijela je
blagovaonica bila uređena svjetlocrvenim lakom.
"Bix ne voli postavljati očekivane kombinacije", objasnila je Jane. "Svatko
drugi bi očekivao da će ovdje postaviti crvene ruže, i mislim da bi mnogi to i
napravili. Zato je on naručio smeđe orhideje." Večeru je priređivalo Bixovo
osoblje, a Bix je kao poklone za svakog uzvanika nabavio savršena mala srebrna
zvonca na kojima su bili urezani njihovi inicijali. Maštoviti pokloni za
uzvanike, od dječjih medvjedića do kopija Fabergeovih jaja za svakoga, bili su
jedan od njegovih zaštitnih znakova. Ljudi su voljeli dolaziti na njegova
primanja.
Za drugi dio večeri unajmio je glazbenu grupu koja će svirati plesnu glazbu i
dio namještaja u dnevnoj sobi bio je odmaknut kako
bi bilo mjesta za ples. Dok su Jane i Pariš bile ondje, stigao je kamion s
glasovirom. Bix ništa nije radio površno.
Otprilike pola sata kasnije stigao je i Bix, a zadržao se ondje dok nije bilo
vrijeme za večeru. Kad je otišao, sve je bilo uređeno i savršeno namješteno. Sam
je namještao i uređivao cvijeće, a u posljednji je trenutak zamijenio jednu od
srebrnih posuda jer mu se nije sviđala. No, jedno je bilo sigurno: tu će večer
uzvanici dobro zapamtiti.
Jane je otišla kući odjenuti crnu koktel haljinu. Namjeravala se vratiti prije
nego što stignu prvi gosti. Voljela je biti u blizini kako bi se uvjerila da sve
ide kako treba. Kad su organizirali manja večernja primanja, najčešće je
ostajala dok gosti ne bi sjeli za večeru, a kad su organizirali veća i složenija
primanja, ostajala je dok ne bi počeli plesati nakon večere. Zato je radila po
cijele dane i večeri. Rekla je Pariš da ne mora ostati te prve večeri, ali je
Pariš željela ostati, da vidi kako Jane koordinira poslove. Kad bi unajmili
dobavljače, uvijek ih je nadzirala, pazeći da posluga bude savršena. Pazila je
da netko uvijek prikladno dočeka uzvanike s dobrodošlicom, da im preda kartice,
da glazbenici budu na svom mjestu, da cvijeće bude svježe i da poslužitelji koji
su odvozili automobile na parkiralište rade kako treba. Bixby Mason i njegovi
zaposlenici nisu propuštali ni najsitnije detalje. U slučajevima kad su imali
dopuštenje, sami su pisali objave za tisak.
Pariš se odvezla kući što je brže mogla, pustila vodu u kadu, iz ormara izvukla
kratku crnu haljinu i raščešljala raspuštenu kosu. Od devet sati ujutro nije
imala ni trenutka odmora. A ovo je tek bio početak.
Hitro je nazvala Meg dok je tražila nešto za jelo. Imala je samo sat vremena za
odijevanje, a onda se trebala sastati s Jane na primanju, prije dolaska prvih
gostiju. Meg je još bila u studiju kad je odgovorila na poziv.
"Mislim da sam našla posao", uzbuđeno je uzviknula, a onda ispričala Meg sve o
Bixbyju Masonu.
"Zvuči prekrasno, mama. Nadam se da ćeš ga dobiti."
"I ja se nadam, mila. Samo sam ti željela reći da radim. Posao je jako
uzbudljiv!" Pričala je kćeri što je radila cijeloga dana, a tada se Meg morala
vratiti na snimanje. Pariš je nakon toga nazvala Anne Smvthe u Greenwichu.
"Pronašla sam savršeni posao i ovaj sam tjedan na probnom roku", uzbuđeno joj je
pričala. Anne se javila od kuće. Pariš se osjećala kao dijete koje su upravo
primili u sportsku momčad. "Sviđa mi se!"
"Ponosna sam na vas, Pariš", odvratila je Anne radosno. "Brzo ste uspjeli.
Koliko vam je trebalo? Tri dana?" Stoje hitrije mogla, Pariš joj je sve
ispričala. "Ako taj čovjek ima imalo pameti, zaposlit će vas. Nazovite me."
"Hoću", obećala je Pariš, a onda ušla u kadu i na pet minuta zatvorila oči.
Zaista je uživala u cijelom danu, a najviše je voljela to što su se na tom poslu
vidjeli rezultati napornog rada. Pariš je već unaprijed osjećala da će je svako
primanje ispunjavati osjećajem da je postigla nešto veliko.
U kuću u ulici Jackson vratila se pet minuta prije Jane, a otišle su u pola
jedanaest, kad su gosti počeli plesati. Sve je išlo kako treba. Domaćini su bili
zadovoljni i Pariš su dočekali s dobrodošlicom. U crnoj je, jednostavnoj koktel
haljini bila elegantna poput njihovih gostiju. Pažljivo je odabrala zatvorenu i
profinjenu haljinu. Trebala se uklopiti među goste, a ne privlačiti pažnju na
sebe, što je potpuno shvaćala. Jane je mislila da izgleda savršeno, zrelo,
razumno, sposobno, djelotvorno i marljivo. Kad je jedan od poslužitelja koji je
odvozio automobile izazvao sukob s jednim gostom, Pariš je tiho i odlučno rekla
njegovom šefu da nazove svoj ured i zamijeni ga. Nije čekala da joj Jane kaže
što treba napraviti. U kuhinji je radila raspored s glavnim kuharom, pobrinuvši
se da prvo jelo, nabujak, ne iznesu na stol prije nego što gosti sjednu. Svaki
se dio slagalice morao uklapati, pa su se morali kretati kao baletni plesači, s
beskrajnim savršenstvom. To je bilo još potrebnije na velikim vjenčanjima. Ovo
je primanje bilo tek uvod u ostali dio posla, ali se Pariš ljupko i sposobno
odmah uključila. Jane je shvatila da je Bixby tražio upravo takvu osobu.
"Mora da si iscrpljena", suosjećajno joj se obratila Pariš kad su izašle iz kuće
u ulici Jackson. Devet je mjeseci bila trudna, a na nogama je ostala četrnaest
sati. Liječnik joj to nikako ne bi preporučio, a ni njezinom se mužu to nije
sviđalo.
"Rekla sam djetetu da ovoga tjedna nemam vremena za porod", odvratila je Jane
umorno kad je sjela u svoj auto i osmjehnula se Pariš.
"Kad bi se trebalo roditi?" upitala je toplo Pariš. Jane joj se jako svidjela.
Davala je od sebe i više nego što je mogla. Bilo je krajnje vrijeme da preda
štafetu, a Pariš se nadala da će Bix upravo njoj dopustiti da je preuzme od
Jane.
"Sutra", odvratila je Jane s pokajničkim osmijehom. "Pokušavam se pretvarati da
to ne znam, ali dijete zna", dodala je, pomilovavši trbuh. Cijele se noći
ritalo, a Jane je već dva tjedna imala trudove.
Znala je daje to tek početak, ali uskoro će nastupiti i porod. "Vidimo se
ujutro", rekla je Pariš i s naporom sjela za volan. Pariš je suosjećala s njom.
To nije bio dobar način života neposredno prije poroda. Njezin bi raspored bio
nepodnošljiv i mnogim ženama koje ne očekuju dijete, i Pariš je s lakoćom
shvatila zašto je Janein suprug uporno zahtijevao da Jane prestane raditi i
ostane kod kuće s djetetom. Ovakvim je ritmom radila šest godina i došlo je
vrijeme za odmor. I zbog nje i zbog djeteta. "Danas ste bili izvrsni", rekla je
Pariš, a zatim odmahnula i odvezla se. Pariš je sjela u svoj auto i odvezla se
kući u Vallejo. Kad je ušla i spustila torbicu, shvatila je da je iscrpljena.
Dan je bio dugačak i zanimljiv, a večer uspješna. Tijekom cijeloga dana bila je
svjesna da neprestano mora biti potpuno usredotočena na posao kako bi što je
prije moguće naučila sve što treba. No, činilo joj se da ništa od onoga što se
toga dana događalo nije nešto neobično ili da to ne bi mogla svladati. Znala je
da može. Kad se te večeri ispružila u krevetu, najviše od svega željela je
dobiti posao pomoćnice Bixbyja Masona. Ako bude Božja volja i ako joj je tako
suđeno, dobit će taj posao.
15. poglavlje
Sljedeća su dva dana, dok je Pariš pokušavala od Jane naučiti najvažnije,
proletjela velikom brzinom. U utorak navečer održavale su se dvije zabave. Bixby
je bio prisutan na važnijoj, a Jane se pobrinula za drugog, malo manje
zahtjevnog klijenta. Bixby je upravljao iznimnim skupom u umjetničkoj galeriji,
s light showom i techno grupom, te mnoštvom složenih tehničkih detalja. Jane se
brinula za svečanu večeru starih Bixbyjevih prijatelja. Pariš je išla od jedne
do druge zabave, pomažući gdje god je mogla, učeći što god su joj mogli
pokazati. Zabavljala se u umjetničkoj galeriji, ali je uživala i s Jane na
ozbiljnijem primanju. Te se večeri Jane nije dobro osjećala i Pariš ju je ubrzo
poslala kući, sama se pobrinuvši za ostatak večeri. Jane je i sljedećeg jutra
prilično loše izgledala. Bilo je očito da će se uskoro poroditi. Termin joj je
ionako već prošao.
"Jesi li dobro?" upitala ju je zabrinuto Pariš kad su sjele jedna nasuprot
drugoj u uredu.
"Samo sam umorna. Prethodne noći od trudova nisam mogla spavati, a i Paul je
bijesan na mene. Kaže da ne bih smjela raditi. Misli da bi se djetetu moglo
nešto dogoditi." Pariš je smatrala daje Paul djelomično u pravu, barem zbog toga
što bi se Jane trebala odmarati, a ne raditi tako naporno, ali je Jane željela
omogućiti Pariš da se uklopi u posao, a i Bixu je obećala da će raditi do kraja
tjedna ako prije toga ne dođe do poroda.
"Djetetu se neće ništa dogoditi, ali bi vama moglo biti loše nastavite li raditi
ovakvim tempom", rekla je, gurnuvši prema Jane baršunasti stolčić. "Podignite
noge."
"Hvala vam, Pariš." Nakon toga su pregledale preostale spise. Toga su jutra
primile narudžbe za dva vjenčanja. Pariš je promatrala Jane kako radi i koga
naziva. Pripreme je provodila vrlo pažljivo. Dvaput tjedno u ured je dolazila
tajnica koja bi obavljala sve tajničke poslove, kao i knjigovođa koji je vodio
račune. No, odgovornost
posla počivala je na Bixbyjevim i Janeinim ramenima, a morat će je i sama
preuzeti ako ostane raditi s njim. Pariš je znala da će joj biti žao ako je
Bixby ne zaposli. Voljela je svaki trenutak koji je provela u poslu, a u
četvrtak poslijepodne imala je osjećaj kao da je oduvijek s njima.
U petak su dovršili i posljednje detalje proslave obljetnice za obitelj
Fleischmann. Bračni par je slavio četrdesetu godišnjicu braka, i u subotu su u
svom domu na Hillsboroughu željeli prirediti svečanu večeru za stotinjak
uzvanika. Njihova je kuća, zapravo, bila palača s imanjem na vrhu brijega, a
gospođa Fleischmann je rekla da će se tom primanju radovati cijeloga života.
Bixby je želio da sve bude savršeno. Na nesreću, osobito je voljela ružičastu
boju, a Bix ju je uvjerio da za šator odabere najbljeđu ružičastu nijansu, tako
da se gotovo nije ni primjećivala. Iz Nizozemske su uvezli najbljeđe ružičaste
tulipane. Bix je cijelo primanje uspio spasiti od lošeg ukusa gospođe
Fleischmann i pretvoriti ga u nešto posebno. Gospođa Fleischmann je, dakako,
željela odjenuti ružičastu haljinu, a suprug joj je poklonio prsten s ružičastim
dijamantom.
Kad ju je Pariš u subotu upoznala, vidjela je da je vrlo draga, sitna i okrugla
žena, na pragu sedamdesetih godina, ali je izgledala deset godina starija. Imala
je tri sina i trinaestero unučadi, i sve ih je pozvala na primanje. Bilo je
očito da joj se Bixby jako svidio. Prethodne je godine Bix priredio proslavu bar
micve jednom njezinom unuku i Jane je rekla Pariš da su za tu prigodu
Fleischmannovi potrošili pola milijuna dolara.
"Dragi Bože!" uzviknula je Pariš impresionirano.
"Prije nekoliko godina priredili smo u Los Angelesu primanje za čuvenog
producenta koje je koštalo dva milijuna. Unajmili su tri cirkuska zabavljača i
pripremili klizalište za djecu. To je bila zabava!"
Kad su uzvanici počeli pristizati na proslavu obljetnice kod Fleisch-mannovih,
ekipa Bixbyja Masona potpuno je držala uzde u svojim rukama, kao i obično.
Gospođa Fleischmann se smijala od uha do uha, a suprug je bio oduševljen
primanjem koje im je Bixby organizirao. Kad je Oscar Fleischmann poveo svoju
suprugu na podij kako bi otplesali prvi valcer, Pariš ih je promatrala sa suzama
u očima, osmjehujući se.
"Slatko, zar ne?" šapnuo joj je Bix. "Sviđa mi se." Većina mu se klijenata
sviđala i zato je i mogao organizirati takve čarobne zabave za njih. Moralo mu
je uistinu biti stalo do ljudi. Bilo je i onih koji mu nisu bili simpatični, ali
je davao sve od sebe da im udovolji, no takva primanja nikada nisu bila potpuno
ista kao ona koja je organizirao
za ljude koji su mu bili dragi ili prema kojima je osjećao osobitu naklonost.
Pariš je stajala pokraj hladnog posluženja, u jednostavnoj plavoj mornarskoj
večernjoj haljini, kad joj je prišao neki muškarac i počeo čavrljati. Haljina je
bila lijepa, a kosu je skupila u francusku punđu, ali je osobito pazila da se ne
ističe i da na poslu ne nosi jarke boje. Pokušavala se stopiti s radnom
okolinom, poput Bixa i Jane. Bix je gotovo uvijek bio u crnom, kao lutkar ili
mimičar, ali mu nije nedostajalo smirene elegancije. Jane je tih dana mogla
nositi samo jednu jedinu crnu koktel haljinu i crnu večernju haljinu koja samo
što nije pucala po šavovima. No, cijeloga je dana bila dobro raspoložena i
činilo se da su joj se snage obnovile. Trbuh joj je već bio doista golem i
liječnik je pretpostavljao da će dijete pri porodu imati pet kilograma. Sudeći
prema Jane, tako će vjerojatno i biti.
"Lijepa zabava, zar ne?" primijetio je sjedokosi čovjek u fraku, a Pariš se
osvrnula preko ramena. Stajao je točno iza nje. Kad se okrenula, uočila je da je
jako zgodan. Mogao je imati četrdeset osam-devet godina i bio je vrlo profinjen.
"Da, lijepa je." Ljubazno se nasmiješila, ne želeći ga uvlačiti u razgovor, a
ipak ostati pristojnom. Nije ga željela ohrabrivati. Tu se nalazila zbog posla,
ali jednostavno nije tako izgledala. Bila je zgodnija od većine uzvanika, koji
su uglavnom bili mnogo stariji. No, i Fleischmannovi su sinovi bili prisutni,
kao i njihovi prijatelji. Pariš je pretpostavila da je sjedokosi muškarac jedan
od njih.
"Prekrasna hrana." Cijeli je jedan stol bio prekriven samo posu-dicama za
kavijar, što je samo po sebi predstavljalo prilično velik posao. "Dobro
poznajete Fleischmannove?" upitao je, odlučan da je zadrži pokraj sebe. Njegove
su svjetloplave oči bile iste boje kao Pe-terove ali, koliko god to nije željela
priznati, stranac je bio mnogo zgodniji. Visok, atletske građe i u dobroj formi.
Bio je tako zgodan da bi mogao biti glumac ili maneken ali, sudeći prema
okupljenom društvu, Pariš je pretpostavljala da se ne bavi takvim poslovima.
"Tek sam ih danas upoznala", tiho je odgovorila.
"Zaista?" upitao je, pretpostavljajući da je došla s nekim. Pogledao joj je
lijevu ruku da vidi nosi li vjenčani prsten. Nije ga bilo. "Dragi su to ljudi."
A tada joj se okrenuo s osmijehom koji ju je gotovo zabljesnuo. "Biste li
voljeli plesati? Zovem se Chandler Freeman. Poslovni sam suradnik Oscara
mlađeg." Osmjehnula mu se dok joj se tako potanko predstavljao, ali nije
prihvatila poziv.
"Ja sam Pariš Armstrong i radim za Bixbyja Masona koji je organizirao ovo
prekrasno primanje. Nisam uzvanik, nego sam na radnom mjestu."
"Shvaćam", rekao je ne zbunivši se, a osmijeh mu je postao još topliji. "Pa,
Pepeljugo, budete li plesali sa mnom dok sat ne otkuca ponoć, obećajem da ću vas
tražiti širom cijeloga kraljevstva, sve dok ne pronađem odgovarajuću staklenu
cipelicu. Hoćemo li?"
"Zapravo, mislim da ne bih smjela", rekla je, zabavljajući se, ali i pomalo
postiđeno. Bio je vrlo privlačan i šarmantan.
"Ako vi nikome ne kažete, neću ni ja. A previše ste lijepi da biste stajali
postrani. Jedan ples nikoga neće povrijediti, zar ne?" I ne čekajući njezin
odgovor, obgrlio ju je i poveo prema plesnom podiju. Pariš je, iznenadivši samu
sebe, krenula za njim. Usput je uhvatila Bixov pogled, pa joj se nasmiješio i
namignuo, pokazujući joj da je to u redu. Stoga je dopustila Chandleru Freemanu
da je odvede na podij i zapleše s njom. Izvrsno je plesao, i nakon tri pjesme
odveo ju je do svoga stola. "Biste li nam se željeli pridružiti?" Bio je u
društvu s nekoliko prijatelja, a za stolom su sjedili s Oscarom Fleisch-mannom
mlađim, zgodnim muškarcem otprilike Parisinih godina, čija je supruga bila jako
lijepa i pretrpana dijamantima i smaragdima. Obitelj je bogatstvo stekla na
poslovima s naftom u Denveru, a zatim su se preselili u San Francisco. Jane joj
je kasnije rekla da je Bix organizirao bar micvu za sina Oscara mlađeg.
"Voljela bih", odgovorila mu je Pariš na taj prijedlog. "No, moram se vratiti
svojim suradnicima." Nije željela biti neprikladno i pretjerano bliska s
uzvanicima jer bi to moglo ostaviti loš utisak na klijenta i na Bixbyja. Nije
joj bilo teško zadržavati se u granicama posla i nije imala namjeru zaokupljati
uzvanike, koliko god zgodni bili. A Chandler Freeman je, nema dvojbe, bio zaista
pravi momak. Pitala se s kim je došao na proslavu i kako se ta žena osjećala dok
je on plesao s Pariš. No, za stolom nije mogla otkriti ženu koja bi mogla biti
njegova pratilja. Kao što se pokazalo, žena koja je trebala doći s njim otkazala
je u posljednjem trenutku.
"Bilo mi je jako lijepo plesati s vama, Pariš", šapnuo joj je na uho, da ga
nitko ne čuje. "Volio bih vas ponovno vidjeti."
"Ostavit ću svoj broj telefona u staklenoj cipelici", nasmijala se. "Uvijek sam
se pitala zašto kraljević nije pokušao saznati barem njezino ime. Zbog toga je
pomalo sumnjiv, zar ne?" Chandler se nasmijao njezinim riječima.
"Pariš Armstrong. I radite za Bixbyja Masona. Mislim da to mogu zapamtiti",
rekao je, kao da ima namjeru nazvati je i sastati se s njom. No, Pariš nije na
to računala. Chandler je bio samo ugodno društvo i vrlo zgodan muškarac. To je
nakratko godilo njezinom egu, ali nije očekivala ni željela ništa više od toga.
"Hvala vam i želim vam ugodnu večer", obratila se svima za stolom i otišla.
Uspjela je još čuti Oscarovu suprugu kako pita tko je to i Chandlera koji je
odgovorio: "Pepeljuga." Svi su se nasmijali. Pariš se sa smiješkom vratila
Bixbyju i Jane.
"Oprostite", ispričala se Bixbyju. "Nisam ga željela uvrijediti odbijanjem, ali
sam otišla čim sam prije mogla." No, činilo se da to Bix-byju ni najmanje ne
smeta, osim što je bio pomalo zabrinut za Jane, koja je konačno sjela i činilo
se da će se onesvijestiti.
"Dio tajne našega uspjeha jest u intuitivnom znanju o tome kad se trebamo
umiješati u društvo, a kad se trebamo vratiti poslu. Pravilno ste postupili.
Uzvanici katkad vole ako se malo družimo s njima. Ja to činim. Mislim da je
sasvim u redu ako i vi tako postupate. Sve dok jednim okom pratite poslove. Na
mnogim zabavama koje organiziramo ja sam ujedno i na popisu uzvanika",
osmjehivao joj se. Koliko se njega ticalo, Pariš je bila ne samo djelotvorna i
sposobna, nego i društveno iskusna, pa joj je to želio dati do znanja. "Usput
rečeno", rekao je s iskricom u oku i pomalo zlobno, misleći na Chandlera, "jako
je zgodan. Tko je on?"
"Princ iz bajke", rekla je vedro, a zatim pogledala Jane koja je masirala donji
dio leđa.
"Jeste li dobro?" upitala je zabrinuto.
"Jesam. Samo što je dijete u neobičnom položaju. Čini mi se da mi sjedi na
bubrezima."
"Baš ugodno", Bix je zakolutao očima, rugajući se. "Nemam pojma kako to žene
uspijevaju. Mene bi to ubilo", dodao je, pokazujući njezin trbuh.
"Ne, ne bi vas ubilo, navikli biste", osmjehnula se Pariš.
"Usput rečeno, tvoj je sin jako pristojan", rekao je Jane kad su se uzvanici
počeli razilaziti. Večer je dugo trajala, a njih je čekalo gotovo sat vremena
vožnje do grada. Bix je unajmio radnike koji će rastaviti šator i nadgledati
pospremanje, stoga nisu morali ostati. "Rekao sam mu da se ne pojavljuje dok ne
prođe Fleischmannova obljetnica i poslušao me je. Moram te pohvaliti, Jane -
zaista se zna ponašati. Moje je kumče pravi kraljević. Dobio bi batine da se
rodio prije vremena." Svi su se nasmijali, a onda je Bix otišao pročavrljati s
gospođom Fleischmann dok su posljednji uzvanici odlazili do svojih automobila, i
ona je konačno ostala sama sa svojim suprugom, Bixom, Jane i Pariš.
"Sve je bilo upravo onako kako sam sanjala", sretno je rekla, doimajući se u
ružičastom poput vizije, dok je s obožavanjem promatrala supruga, a onda
zahvalno pogledala Bixbyja. "Hvala vam, Bix. Ovo nikada neću zaboraviti."
"Doris, primanje je bilo prekrasno, a vi ste divni. I mi smo se lijepo
zabavili."
"Izvrsno ste obavili posao", toplo je odvratila. I Pariš joj se također svidjela
i smatrala je da je izvrstan dodatak Bixbyjevoj ekipi.
Bix je otišao po svoju aktovku i odjeću koju je skinuo kad je odjenuo smoking.
Cijelo je poslijepodne radio. Fleischmannovi su rukom pod ruku ušli u kuću, a
Pariš je krenula prema svom automobilu, kad je iznenada začula Janeino tiho
stenjanje. U prvi trenutak nije shvatila što se događa, a kad se okrenula prema
Jane, vidjela je da se jako nagnula, a iz nje je pokuljala voda i poprskala
travu na kojoj je stajala.
"O, moj Bože", rekla je, promatrajući Pariš širom otvorenih očiju, "mislim da mi
je upravo puknuo vodenjak." U idućem se trenutku savijala od jakih bolova.
"Sjednite", odlučno joj se obratila Pariš i pomogla joj da sjedne na travu kako
bi mogla uhvatiti zraka. "Sve je u redu i sve će biti kako treba. Izgleda da je
vaše dijete poslušalo Bixbyja. Pričekalo je da završi zabava. Hajde da vas sada
odvezemo kući." Jane je kimnula glavom, ali su trudovi bili previše snažni da bi
mogla progovoriti. Kad su završili, nesretno je pogledala Pariš.
"Mislim da ću povratiti." I Pariš je imala takve trudove, nagle i bolne, kad je
neprestano povraćala i kad se previše toga zbivalo odjednom. No, prema njezinom
iskustvu, to je značilo da će se i dijete ubrzo roditi. Kad se Bix vratio da bi
ih potražio, Jane je povraćala.
"Dragi Bože, što se to događa s tobom? Što si pojela? Nadam se da nije zbog
kavijara ili ostriga, jer su ih svi jeli u velikim količinama i svi su rekli da
su izvrsni." No, Jane ga je pogledala bez riječi, sti-deći se svoga stanja.
"Mislim da ima trudove", tiho mu je objasnila Pariš. "Ima li ovdje u blizini
bolnica?"
"Sada? Ovdje?" Bix se užasnuo, a Jane ga je istoga trenutka prekinula.
"Ne želim ići u ovdašnju bolnicu. Hoću kući. Dobro sam. Sada se bolje osjećam."
"O tome ćemo razgovarati u autu", razumno je presudila Pariš i pomogla Jane da
uđe na stražnje sjedalo, kako bi mogla leći. U prtljažniku je bio ručnik i Pariš
joj ga je pružila, a onda sjela na prednje sjedalo. Bix ih je vozio. Skinuo je
kaput od odijela i stavio ga u prtljažnik. Krenuli su. Jane je nazvala Paula i
rekla mu što se dogodilo. Obećala je da će ga ponovno nazvati za pet minuta.
"Mislim da bi trebala nazvati i svoga liječnika. Kad su počeli trudovi?" upitala
je Pariš dok je Jane okretala broj svoga ginekologa.
"Ne znam. Cijelo se poslijepodne neobično osjećam. Mislila sam da sam nešto
pokvareno pojela." Uspjela je dobiti liječnikovu tajnicu, koja ju je spojila s
liječnikom. Rekao joj je da odmah dođe u Medicinski centar California Pacific u
gradu. Smatrao je da će podnijeti vožnju do grada. Ako se nešto dramatično
promijeni, predložio joj je da ode u prvu bolnicu na koju naiđe ili da, u
najgorem slučaju, nazove 911. Bilo mu je drago kad je čuo da nije sama u
automobilu i da leži. Nakon toga je Jane nazvala Paula i rekla mu gdje će se
sastati i neka joj ponese torbu sa stvarima. Pripremila ju je već prije tri
tjedna i stavila u predvorje. Čim je prekinula razgovor, ponovno su počeli
trudovi. Bili su vrlo snažni i neko vrijeme nije mogla govoriti.
"Ako me sjećanje dobro služi", rekla je Pariš Bixu držeći Jane za ruku, "kad
zbog trudova više ne možeš govoriti, krajnje je vrijeme da odeš u bolnicu.
Mislim da je porođaj odmaknuo mnogo dalje nego što Jane vjeruje." Jane joj je
gotovo slomila ruku stežući je kao u škripcu; čvrsto je zatvorila oči, a
stenjanje koje joj je izlazilo iz grla užasavalo je Bixa.
"O, moj Bože", uspaničio se. "Ja sam homoseksualac, za milog Boga. Ovakve stvari
ne bih trebao gledati, pa čak ni znati da postoje. Što bih sada trebao
napraviti?"
"Vozite u grad što brže možete", nasmijala mu se Pariš, a i Jane se slabašno
nasmijala na stražnjem sjedalu, osjećajući se malo bolje nego ranije.
"Tvoje te kumče očito želi upoznati, Bix", zadirkivala ga je, a tada je
zastenjala još glasnije.
"Pa, reci mu da ja njega ne želim vidjeti. Ne još. Želim ga vidjeti uredno
zamotanog u plavi pokrivač, na bolničkom odjelu, i to tek kad ga počešljate. A
to vrijedi i za tebe", dodao je pogledavši Jane u retrovizoru. No, bio je
istinski zabrinut. Posljednje što je želio bilo je da se nešto dogodi Jane ili
djetetu dok ih vozi u grad. "Ne bismo li trebali otići u prvu bolnicu na koju
naiđemo?" upitao je, ali je Jane uporno tvrdila da je sve u redu. Trudovi su se
još nekoliko puta ponavljali, a Pariš je mjerila vremenski razmak. Nailazili su
svakih sedam minuta. Znala je da još imaju vremena, ali ne previše.
Dvije su žene tiho razgovarale između trudova, a upravo dok su najvećom brzinom
prolazili pokraj zračne luke, nastupili su najjači trudovi dotad.
"Jesi li dobro?" upitao ju je Bix, a Janein je glas bio promukao kad je ponovno
progovorila.
"Aha. Mislim da će mi opet biti muka." No, ovaj put nije povraćala, a kad su već
stigli do predgrađa, rekla je Pariš da bi najradije počela tiskati.
"Nemoj!" strogo je odgovorila Pariš. "Samo što nismo stigli. Izdrži još malo."
"O, moj Bože", jadikovao je Bix, "sigurno sanjam." A tada se nervozno okrenuo
Pariš. "Biste li je mogli poroditi?"
"Spada li i to u opis posla?" upitala je ne skidajući pogleda s Jane i držeći
njezine ruke u svojima.
"Moglo bi spadati. Nadam se da neće. Usput rečeno...", zaustio je prolazeći kroz
crveno svjetlo na semaforu u ulici Franklin, gotovo okrznuvši auto koji je
dolazio iz suprotnog smjera. Nikada u životu nije vozio tako brzo i tako
luđački. "Dobili ste posao, Pariš. A ti na stražnjem sjedalu", u šali se obratio
Jane, "ti si otpuštena. U ponedjeljak te više ne želim ni vidjeti u uredu. Ne
vraćaj se više!" Već su se nalazili u ulici California i Jane je neprestano
teško stenjala. Pariš ju je pokušavala navesti da naglo ispušta zrak na usta,
kao što rade psi, samo da ne bi tiskala.
"Možemo li stati?" jedva je upitala Jane. Od brze vožnje neprestano joj je bilo
mučno.
"Ne možemo!" gotovo je vrisnuo Bix. Bolnica je bila udaljena samo nekoliko
četvrti. "Ne namjeravam stati! Nećeš to dijete roditi u mom autu! Jesi li me
čula, Jane?"
"Hoću, ako želim", odgovorila je, naslonivši se na sjedalo i sklo-pivši oči.
Bila je potpuno mokra od znoja i pustila je Parisinu ruku kako bi pridržala
trbuh. Pariš je znala da će imati mnogo sreće stignu li u bolnicu na vrijeme.
Dijete se rađalo. Upravo kad je to pomislila, Bix je naglo zakočio ispred ulaza
u bolnicu, na parkiralištu rezerviranom za vozila hitne pomoći. Ne upitavši
nijednu od njih, iskočio je iz auta i potrčao pronaći liječnika. "Mislim da
izlazi", objavila je Jane Pariš dišući kratko i plitko. Željela je vrištati.
"Dobro je, mila, mi smo ovdje", govorila joj je Pariš iskočivši iz auta i
otvorivši stražnja vrata da bi došla do Jane, ali upravo kad je to učinila
istrčala su dva bolničara s kolicima, a s njima je bio i Paul. Smjestili su je
na nosila. Jane je zaplakala i jecala je, čvrsto stežući Paulovu ruku objema
svojima. Bila je jako hrabra, ali se plašila, pa joj je bilo lakše kad je
ugledala Paula.
"Zabrinuo sam se za tebe", rekao je držeći njezinu ruku. Vozili su je što su
brže mogli, a Pariš i Bix su išli za njima. Nisu je čak ni pokušali odvesti na
kat, nego su je odmah odvezli u prostoriju za hitne slučajeve, a Pariš i Bix su
još pokušavali uhvatiti dah kad su začuli kako je vrisnula. Bio je to dugačak,
zastrašujući urlik koji je zvučao tako nevjerojatno praiskonski i duboko da je
prodirao do kostiju. Bix je, užasnut, pogledao Pariš i stisnuo je za ruku.
"Bože, zar će umrijeti?" U očima su mu se pojavile suze. Nikada nije čuo ništa
slično. Činilo se kao da su je presjekli napola.
"Neće", tiho je odvratila Pariš dok su se držali za ruke u čekaonici. "Mislim da
je upravo rodila dijete."
"Strašno. Zar je i vama bilo tako?"
"S jednim djetetom. Drugo sam rodila carskim rezom."
"Vi, žene, nevjerojatna ste vrsta. Sve vi. Ja to nikada ne bih mogao
proživjeti."
"Vrijedno je truda", rekla je, i sama otirući suze s očiju. To ju je podsjetilo
na Petera.
Trenutak kasnije iz sobe je izašla medicinska sestra i rekla im da je dijete
zdravo i da teži pet kilograma. Pola sata kasnije Jane su na kolicima provezli
pokraj njih, a Paul ju je ponosno slijedio, držeći dijete. Vozili su je u sobu
na katu.
"Jesi li dobro?" Pariš se nagnula da je poljubi. "Jako sam ponosna na tebe. Bila
si izvrsna."
"Bilo je prilično lako", odvratila je Jane odvažno. Dobila je sredstvo protiv
bolova i doimala se omamljenom. Budući daje dijete bilo teško pet kilograma,
Pariš je znala da porod nije mogao biti lak.
"Sutra ćemo ponovno doći da te vidimo", obećala je Pariš kad se Bix nagnuo da je
i on poljubi.
"Hvala ti što se nisi porodila na Fleischmannovoj zabavi", rekao je ozbiljno, na
što su se svi troje nasmijali. Pogledao je i dijete, primijetivši da je ogromno.
"Izgleda kao da bi već trebao pušiti cigaru i nositi aktovku. To je moje kumče",
ponosno je objavio jednoj medicinskoj sestri. Trenutak kasnije mala je obitelj
otišla na kat kako bi se svi članovi mogli upoznati.
"Kakva nevjerojatna večer", rekao je Bix Pariš dok su stajali vani, pod
zvjezdanim nebom. Bilo je tri ujutro.
I cijeli je tjedan bio nevjerojatan. Dobila je posao, našla dva prijatelja i
malo je nedostajalo da porodi dijete.
"Hvala za posao", rekla je dok ju je Bix vozio kući. Imala je osjećaj da su već
stari prijatelji.
"Nakon ove večeri u opis radnog mjesta morat ćemo navesti i zanimanje 'babica'",
ozbiljno je odvratio. "Strašno mi je drago što je nismo morali poroditi."
"I meni", zijevnula je Pariš, a onda mu se osmjehnula. Znala je da se te noći
među njima stvorila povezanost koje inače, vjerojatno, ne bi bilo. Ni ona ni Bix
nikada neće zaboraviti tu noć. A ni Jane, dakako.
"Biste li željeli sutra doći na doručak?" upitao ju je Bix kad ju je ostavio
ispred njezine kuće. "Volio bih da upoznate moga partnera." S njegove je strane
takav poziv za ulazak u njegov osobni svijet bio kompliment i počast, ali je
osjećao da je to zaslužila. Bila je krasna osoba.
"Nisam znala da imate poslovnog partnera", pospano je odgovorila, prilično
zbunjena, ali joj je bilo drago što ju je pozvao.
"I nemam. Mislio sam na muškarca s kojim živim", nasmijao joj se. "Živjeli ste
prilično zaštićenim životom, zar ne?"
"Oprostite, uopće nisam razmišljala." Nasmijala se. "Rado bih došla."
"Dođite u jedanaest. Možemo se napiti da proslavimo noćašnji događaj. Šteta što
i on nije bio s nama - liječnik je."
"Jedva čekam da ga upoznam", iskreno je odgovorila, a tada izašla iz auta i
mahnula mu. Otključala je prednja vrata i ušla u kuću.
"Laku noć", doviknuo joj je i odvezao se, ne mogavši prestati razmišljati o
događajima te noći. Na svijet je došlo dijete, on ga je gotovo morao poroditi, a
ujedno je dobio i novu pomoćnicu. Kakav dan.
16. poglavlje
Nakon dugog jutarnjeg sna, Pariš se otuširala, odjenula safari hlače, stari
kašmirski pulover i najdraži kaput boje graška, te se u jedanaest našla pred
vratima pokraj ulaza u cvjećarnicu. Znala je da Bix i njegov prijatelj žive na
dva kata iznad ureda. Tu je zgradu Bix kupio prije nekoliko godina, a njegove su
osobne prostorije bile prekrasne, uočila je ušavši unutra. Sobe su bile udobne i
tople. Posvuda je bilo knjiga, u otvorenom je kaminu plamsala vatra, a Bix i
jedan stariji muškarac sjedili su i čitali nedjeljne novine. Bixov je partner
bio odjeven u jaknu od uvida, hlače i plavu košulju raskopčanu ispod vrata, a
Bix je nosio traperice i majicu. Stariji je muškarac bio sjedokos, ali se doimao
mladim i žilavim. Bili su zgodan par.
Bix ju je predstavio Stevenu VVardu, a Steven ju je toplo pozdravio. Činilo se
da je već navršio šezdesetu.
"Čuo sam da ste se vas dvoje noćas dobro proveli. Samo što niste morali poroditi
Jane."
"Malo je nedostajalo", osmjehnula se Pariš, a Bix joj je pružio koktel Bellini.
Bio je to šampanjac s malo soka od breskve i učinio joj se jako ukusnim kad ga
je probala. "Mislila sam da nećemo uspjeti doći do bolnice na vrijeme."
"I ja sam tako mislio", iskreno je dodao Bix. "Razmišljao sam da ćemo još dugo
živjeti ako nas ne ubijem u nekakvoj nesreći. Bilo je prilično gusto."
"Upravo tako", suglasila se Pariš, otpila još gutljaj Bellinija, a onda se
okrenula Bixovom partneru. "Bix kaže da ste liječnik", ležerno je rekla, a on je
kimnuo glavom.
"Internist sam", skromno je odgovorio.
"Specijalizirao se za HIV i AIDS", nadopunio ga je Bix, očito ponosan na
Stevena. "Najbolji je u gradu."
"To mora biti težak posao", suosjećajno je rekla Pariš.
"Zaista je težak, ali danas nam je mnogo lakše raditi, jer imamo prilično mnogo
lijekova."
Pariš je u razgovoru sa Stevenom saznala da je u San Francisco doselio sa
Srednjeg zapada, da je na početku osamdesetih godina radio s oboljelima od AIDS-
a i da se otada bavi tom bolešću. Dok im je Bix pripremao omlet, Steven joj je
ispričao da je njegov prethodni partner prije deset godina umro od AIDS-a, a da
su on i Bix zajedno sedam godina. Imao je šezdeset dvije godine i očito je jako
volio Bixa. Činilo se da su sretni zajedno.
Sjedili su u blagovaonici, jeli omlet i kroasane, a Bix im je nalijevao
kapučino. Bio je izvrstan kuhar i rekao je Pariš da je to jako korisno zato što
Steven ne zna skuhati ni vodu. Mogao je spašavati živote ljudi ili im olakšati
tegobe, ali u kuhinji je bio nesposoban.
"Jednom je pokušao nešto skuhati za mene i samo što me nije ubio. Imao sam
želučanu gripu, a on mi je priredio juhu od rajčice i to, hvala na pitanju, iz
konzerve, a u to je stavio i konzervu čilija. Otada ja kuham", odlučno je rekao.
Činilo se da im je odnos zanimljiv i živahan, te da se temelji na uzajamnom
poštovanju i dubokoj naklonosti. Steven je otvoreno pričao o traumatičnom
gubitku prethodnog partnera. Dvadeset su sedam godina bili zajedno.
"Morao sam se naučiti živjeti bez njega, i to je bila strašna promjena. Dvije
godine nisam izlazio. Samo sam radio, čitao i spavao. A onda sam upoznao Bixa.
Sastajali smo se godinu dana, a zajedno živimo već šest godina. Imao sam sreće",
zahvalno je pogledao Bixa.
"Da, imali ste sreće", tiho je rekla Pariš. "Ja sam bila udana dvadeset četiri
godine i nikada nisam mislila da ću se razvesti. Još se oporavljam od udarca.
Katkad, dok razmišljam o tome, jednostavno ne mogu vjerovati da se to dogodilo.
Moj se bivši muž vjenčao s drugom."
"Kad vas je napustio?" suosjećajno je upitao Steven. Shvatio je zašto se Pariš
sviđa Bixu. Bila je draga, pametna, zanimljiva, zabavna i teško se moglo
zamisliti da bi je muž mogao napustiti. Činila mu se ostvarenjem muških snova.
"Prije devet mjeseci", tužno je odvratila.
"I već se oženio?" Činilo se da je Bixa to zaprepastilo. Bio je mnogo otvoreniji
od svoga partnera. "Zar vas je zbog nje ostavio?" Pariš je kimnula glavom, i
prvi put ipak uspjela suzdržati suze, što je već bio napredak. Situacija se
raščistila. Ona se sama bolje osjećala.
"Njegova sadašnja žena ima trideset jednu godinu. Pretpostavljam da se teško
natjecati s tim."
"Niste se ni trebali natjecati", otvoreno je rekao Bix. "Nadam se da je bila
vrijedna toga. Ružno je to što vam je napravio, Pariš. Jeste li počeli
izlaziti?" sa zanimanjem je upitao.
"Nisam, i ne namjeravam. Prestara sam za to. Ne namjeravam praviti budalu od
sebe natječući se s djevojkama koje su stare poput moje kćeri. A ionako mi ni do
koga nije stalo. Muža sam zaista voljela." Sada su joj se oči ispunile suzama, a
Steven ju je blago dodirnuo po ramenu.
"I ja sam se tako osjećao. Zaklinjao sam se da se više nikada ni s kim neću
sastajati. A vi ste mnogo mlađi nego što sam bio ja kad je John umro."
"Imam četrdeset šest godina i mislim da sam prestara za takve stvari."
"Nitko nije prestar za sastanke", razumno je odgovorio Steven. "U svome sam
zvanju viđao i ljude od sedamdeset pet godina kojima je umro partner, pa su se
ponovno zaljubili i vjenčali."
"Nisu svi njegovi pacijenti homoseksualci", objasnio je Bix.
"Pariš, ozbiljno vam govorim. Pred vama je život. Samo vam je potrebno vrijeme.
Devet je mjeseci premalo. Barem za neke ljude. Drugi se, kako se čini, smire za
nekoliko tjedana ili mjeseci. No, bez obzira kako to postignete, nikada nije
lako žaliti za gubitkom voljene osobe ili odnosa. Meni je trebalo tri godine da
pronađem Bixa, i vjerovao sam da se nikada više neću ovako osjećati. Jako smo
sretni", dodao je, a Pariš je dirnula njihova iskrenost i suosjećanje. Povjerili
su joj važne stvari. Nije joj bilo važno jesu li homoseksualci ili nisu.
Osjećaji bijahu istovjetni.
"A u svijetu homoseksualaca mnogo je teže pronaći vrijednu osobu", otvoreno je
izjavio Bix. "Sve se svodi na izgled, ljepotu i mladost. Nema ničeg strasnijeg
nego ostarjeti sam u homoseksualnom društvu. Ako nisi mlad i lijep, sve propada.
Nakon raskida posljednjeg odnosa na dvije sam se godine povukao iz društva i
mrzio sam svaki trenutak. Bilo mi je tek trideset godina, a imao sam osjećaj da
je za mene sve završeno. U trideset drugoj sam upoznao Ste-vena i nisam mogao
dočekati da počnem živjeti s njim. Nisam tip osobe koja voli izlaziti", iskreno
je rekao, iako je mogao biti upravo takav. U trideset devetoj je još bio
nevjerojatno zgodan. U mladosti je, nakon koledža, bio maneken. No, njegove su
se vrijednosti temeljile na nečemu daleko čvršćem.
"Ni ja nisam osoba za izlaske", uzdahnula je Pariš. "Možete li zamisliti išta
smješnije nego što je žena mojih godina koja neprestano izlazi s različitim
muškarcima? To je ponižavajuće i depresivno."
Ispričala im je o večernjoj zabavi u Greenwichu, kad je pijani burzovni mešetar
u kariranim hlačama pričao proste viceve. To je bio odlučujući trenutak kad se
odlučila preseliti u San Francisco, ako ni zbog čega drugog, a ono barem da
izbjegne takva druženja s prijateljima.
"Mislim da sam ja izlazio s njegovim bratom homoseksualcem", nasmijao se Bix, a
tada joj ispričao nekoliko pričica zbog kojih su se svi smijali. "Proživio sam
neke od najgorih spojeva naslijepo koji su se odigrali na ovom planetu.
Posljednji me je partner odbacio zbog mlađeg momka koji je imao, čini mi se,
samo dvadeset dvije godine i svi su me sažalijevali. Da bi mi dokazali koliko im
je stalo do mene, namještali su mi sastanke s najgorim ljudima koje možete
zamisliti. Uglavnom su bili višestruki ovisnici ili, što je još bolje,
psihotični. Izlazio sam s jednim momkom koji dvije godine nije mogao spavati i
bio je tako lud da je neprestano halucinirao; vjerovao je da sam mu ja majka.
Jednoga sam se poslijepodneva vratio kući i pronašao ga onesviještenog na kauču,
u ružičastim vrućim hlačicama i crnom grudnjaku, nakon što je uzeo preveliku
količinu Quaaludesa, pa sam mu rekao da mora iseliti. On nije bio ništa u
usporedbi s ljubiteljem prirode, koji mora da je bio u rodu s daviteljem s
Hillsidea. Imao je pet zmija i u mojoj ih je kući sve pustio na slobodu. Izgubio
je dvije i trebalo mu je mjesec dana da ih pronađe, a ja sam se gotovo iselio iz
stana. Zbilja sam svašta prošao! Pariš, obećajem vam da vam nikada neću
organizirati spoj naslijepo. Previše vas volim. Sami ćete se morati pobrinuti za
to. Previše vas poštujem da bih to ikada pokušao."
"Hvala vam. Kako ste se upoznali sa Stevenom?" znatiželjno je upitala. Zaista su
joj se svidjeli. Doručak koji je Bix pripremio bio je iznimno ukusan. Rekao joj
je da ga je Sydney naučila pripremati omlet.
"Prilično jednostavno. Bio mi je potreban novi liječnik. Svidjeli smo se jedan
drugome. Trebalo mu je dva mjeseca, a ja sam kroz to vrijeme morao izmišljati
probleme sa sinusima, glavobolje i tajanstvene bolove u leđima, ali konačno je
shvatio poruku i pozvao me na večeru." Steven se osmjehnuo tim uspomenama, a Bix
ga je s obožavanjem pogledao.
"Bio sam malo spor", ispričavao se Steven. "Mislio sam da traži očinski lik."
"Ništa tako šašavo", jednostavno je rekao Bix. "Samo dečka."
Koliko je Pariš mogla primijetiti, više nisu bili samo dva ljubavnika, nego su
više nalikovali bračnom paru koji se zajedno osjeća
w
ugodno, i poštovala je njihov odnos. Na neki čudan način, podsjetili su je na
bliskost s Peterom, i kad je toga poslijepodneva otišla kući, shvatila je da se
osjeća osamljenom. Bili su tako bliski, ležerni i osjećali su se tako ugodno
jedan s drugim. Podsjetila se koliko je ugodno imati nekoga s kim možeš dijeliti
svoj život.
Nazvala je Meg, ali nije bila kod kuće. U šest sati pojavio se Wim s jednim od
svojih cimera. Obećala je da će im pripremiti večeru i proveli su ugodnu večer.
Bio je to ugodan dan. Pariš je uživala u Ka-liforniji. Otkako se preselila, čak
je i vrijeme bilo na njezinoj strani. Živjela je u San Franciscu deset dana, pa
iako je bila veljača, vrijeme bijaše toplo i sunčano. Prema pričama Virginije i
Natalie, u Green-wichu je sniježilo. Pariš je bila oduševljena što je odselila.
"I, kako ti se sviđa novi posao, mama?" upitao ju je Wim sa zanimanjem kad je
svoje duge noge ispružio preko kauča, oporavljajući se od obilne večere. Obojica
su joj se rječito zahvaljivala, a pojeli su sve kao da su bili pregladnjeli.
"Jako mi se sviđa", osmjehnula se.
"A što točno radiš?" Zaboravio je. Kad mu je prvi put opisivala svoj posao,
činio mu se neodređenim. Mislio je da je riječ o nekakvom planiranju vjenčanja,
stoje bilo prilično blizu istini. Wimu je bilo najvažnije da je mama sretna.
"Organiziramo primanja i zabave. Vjenčanja, zabave s večerom, otvorenja. Čovjek
koji svime upravlja vrlo je kreativan."
"Zvuči zabavno", odvratio je, opuštajući se u njezinom novom domu. Sviđao mu se
stan u prizemlju. Pregledao ga je s prijateljem i rekao da će je često
posjećivati. Nadala se da će biti tako, iako je dovoljno toga znala o mladima
njegovih godina da bi previše računala na to. U koledžu će imati mnogo posla.
Ostali su do poslije deset sati, a onda ih je odvezla u Berkelev. U jedanaest je
oprala suđe i u spavaćici legla u krevet. Nedjelja je bila prekrasna. Prije se
najviše plašila upravo vikenda, i to joj se u Greenwichu najmanje sviđalo. Imala
je osjećaj da svatko na svijetu ima nekoga, a samo je ona sama. No, ovdje joj se
i to činilo nekako jednostavnijim. Uživala je toga jutra sa Stevenom i Bixom, a
navečer s Wimom i njegovim cimerom. Meg ju je nazvala kad je već skoro zaspala i
ispričala joj da je dan provela u Venice Beachu, te da se dobro zabavila. Sve je
bilo dobro u svijetu, barem u Kaliforniji, koja je postala njezin novi svijet.
17. poglavlje
Ponedjeljak je bio naporan dan. Pariš se više nije mogla savjetovati s Jane,
koja je bila sretna u svom domu s mužem i djetetom. Sina su nazvali Alexander
Mason Winslow, i Jane je tvrdila da je jako dobar.
Pariš i Bix blisko su surađivali. Sljedeće je subote bilo Valentino-vo i toga su
se dana trebale održati dvije zabave. Bix je planirao prisustvovati jednoj, a
Pariš drugoj, kao stoje to radio i s Jane. No, obje su zabave bile prilično
skromne. Kasno poslijepodne zazvonio je telefon i tajnica koja je dolazila
obavljati administrativne poslove rekla je Pariš da je poziv za nju, da je zove
gospodin Freeman.
"Ne poznam gospodina", žustro je odgovorila, namjeravajući reći tajnici da primi
poruku, kad se iznenada dosjetila. Bio je to princ iz bajke. "Molim?" oprezno je
rekla, pitajući se je li to zaista muškarac s kojim je plesala na proslavi
obljetnice Fleischmannovih. Čim mu je začula glas, pomislila je da bi to mogao
biti on, barem koliko se mogla sjetiti.
"Nadam se da vam ne smeta što sam vas nazvao", ležerno se ispričao. "Vaš sam
broj dobio od Marjorie Fleischmann, koja ga je dobila od svoje svekrve. Prilično
zaobilazan put, ali očito uspješan. Kako ste, Pepeljugo?"
"Dobro sam." Nasmijala se, jer je se dojmio njegov trud da je pronađe, pitajući
se zašto se time zamarao. Prema njemu se nije ponašala osobito prijateljski,
usprkos plesu. "Bili smo jako zaposleni. Danas smo imali mnogo posla. A one
večeri na putu kući s primanja gotovo da sam morala igrati ulogu babice."
Ispričala mu je što se dogodilo s Jane, i činilo se da ga to zabavlja. Tada je
zastala da čuje razlog zbog kojeg ju je nazvao. Možda bi i sam želio prirediti
zabavu.
"Mislio sam da bismo sutra možda mogli objedovati zajedno. Kako vam se to čini,
Pariš?" Smiješno, palo joj je na pamet, ali to nije izgovorila. Druga je riječ
bila zašto. Ni u kom slučaju nije bila raspoložena za izlaske. Bilo je to
posljednje što bi poželjela.
"To je jako lijepo od vas, Chandler." Sjetila se njegovog imena. Ali nije
željela objedovati s njim. "Najčešće ne izlazim za objed. Uvijek smo jako
zauzeti."
"Snizit će vam se šećer u krvi ako ne objedujete. Jest ćemo na brzinu." Nije bio
navikao prihvaćati negativan odgovor. A u ovom slučaju to osobito nije
namjeravao. Bio je tako izravan da nije znala što bi mu rekla; mogla je samo
biti nepristojna, što joj se također nije činilo prikladnim. Chandler je bio
savršeno drag čovjek.
"Pa, dakle, samo nakratko", pristala je, a tada se naljutila na sebe što si je
dopustila da je nagovori na objed koji nije željela, sa čovjekom kojeg nije
poznavala. "Gdje ćemo se sastati?" Namjeravala je to obaviti što prije i
ponašati se poslovno, bez obzira na ono što bi on želio.
"Doći ću po vas u ured u podne. Obećajem da ću vas vratiti za sat vremena."
"Bit će jednostavnije ako se negdje sastanemo", tvrdoglavo je rekla. "Ne znam
gdje ću biti ujutro."
"Ne brinite o tome. Doći ću po vas. Na taj način ne morate brinuti hoćete li
zakasniti. Dok čekam, mogu poslove obavljati telefonom." Paris upravo to nije
željela: voziti se s potpunim strancem u njegovom autu. "Vidimo se u podne,
Pepeljugo", vedro ju je pozdravio i spustio slušalicu. Dok je tako sjedila za
stolom i bjesnila, ušao je Bix.
"Nešto nije u redu?" upitao je ugledavši izraz njezinog lica.
"Upravo sam napravila glupost", odgovorila je, ljuta na sebe. Muškarac s kojim
je razgovarala telefonom preuzeo je stvari u svoje ruke.
"Jeste li spustili slušalicu klijentu?" upitao je bezizražajnog lica. Nije mogao
zamisliti o čemu je riječ.
"Ni slično tome", uvjerila ga je. Već mu je zahvalila za doručak koji joj je
priredio, rekla mu daje uživala stoje upoznala Stevena War-da i da joj se
svidio. Bixu je bilo drago. Želio je da njih troje postanu prijatelji.
"Dopustila sam jednom tipu da me nagovori da objedujem s njim, a to nisam ni
željela. No, obradio me je prije nego što sam shvatila, i rekao mi da će doći po
mene u podne." Bix se nasmijao.
"Poznajem li ga? Onaj tip s Fleischmannove proslave?"
"Kako znate?" iznenadila se.
"Pretpostavljao sam da će nazvati. Takvi tipovi najčešće nazovu. Kako mu je ono
ime?"
"Chandler Freeman. Suradnik je Oscara Fleischmanna mlađeg. Ne znam čime se
bavi."
"Čitao sam o njemu. Izgleda mi kao da su mu izlasci s različitim ženama
zanimanje. Pripazite."
"Što to znači?" Bila je potpuno bezazlena i izgubljena u šumama hrabrog novog
svijeta.
"To je osobita vrsta muškaraca. Neki se od njih nikada nisu ženili, a drugi su
prošli kroz tegoban razvod koji ih je puno koštao, a svoje su žene ionako
mrzili. Po pravilu su svadljivi. Inače neprestano izlaze s djevojkama i svima
pričaju da im je bivša žena prava kučka. Vjeruju da se još nisu ponovno oženili
zato što nisu pronašli 'pravu ženu'. Međutim, nikada se i neće ponovno oženiti.
Ne žele. Samo žele izlaziti. Privremene su im djevojke mnogo zabavnije."
"Pa, to je zaista detaljan opis", Paris se široko osmjehnula. "Vidjet ću koliko
će mi ispričati o svom životu i reći ću vam ako ste nešto od toga pogodili."
"Na nesreću, vjerojatno jesam." Bix je suosjećao s njom. Nadao se da se više
nikada neće morati sastajati s nepoznatima. Bili oni homoseksualci ili ne.
"Hoće li vam smetati ako sutra odem na ručak?" upitala ga je naknadno, a on se
nasmijao.
"Želite li da kažem da?"
"Skoro." Nije bila potpuno sigurna. Chandler je bio zgodan, izgledao je
zanimljivo, a bila je riječ samo o objedu.
"Idite. Zabavit ćete se. Morate iskušati kako je to. Izgleda mi da je pristojan
momak."
"Iako su mu izlasci zanimanje?"
"Pa što onda? Nije riječ o braku, nego samo o ručku. Bit ćete na sigurnom. To
vam je dobra vježba."
"Za što?"
"Za stvarni svijet", iskreno je rekao. "Jednoga ćete dana morati izaći u svijet.
Ne možete zauvijek ostati kod kuće. Vi ste ona vrsta žene koja zaslužuje dobrog
muškarca u svom životu, Paris. A nećete ga pronaći ne budete li izlazili."
"Mislila sam da imam dobrog muškarca", tužno je rekla, a Bix je kimnuo glavom.
"Pokazalo se da nije bio tako dobar kako ste mislili."
"Izgleda da nije."
Pola sata kasnije pokazao joj je otprilike metar visokog medvjedića napravljenog
od ruža kojeg je namjeravao poslati Jane, a ovaj je bio tako izuzetno lijep da
je Paris zastao dah. "Kako ste, za ime svijeta, to uspjeli napraviti?"
"Nisam ga napravio. Dizajnirao sam ga. Hiroko je napravila sve ostalo. Zgodan
je, zar ne?" Bio je ponosan na svoje djelo i uživao je u tome što se Pariš
sviđa.
"Nevjerojatan je. Jane će se zaljubiti u njega." Odnio ga je niz stepenice, u
cvjećarnicu u prizemlju, i poslao ga Jane s porukom, što je Pariš podsjetilo da
bi željela nabaviti poklon za dijete. Možda će tijekom vikenda imati vremena.
Ako će imati vremena. Morala je raditi na jednoj od zabava za Valentinovo, no
dan prije Valentinova uglavnom je bila slobodna. Nije mogla vjerovati koliko joj
je život postao ispunjen za jedva nešto više od tjedan dana. To je ispričala
Anne Smvthe kad ju je nazvala navečer od kuće. Razgovarati su mogle samo navečer
ili vikendom, usprkos vremenskoj razlici, a Anne je rekla da joj to ne smeta.
Bila je sretna kad god je mogla razgovarati s Pariš, i oduševljena što joj se
situacija popravila. Već su se dogovorile da će razgovarati samo jednom tjedno.
Pariš nije imala vremena za češće razgovore. Osim što je znala da u hitnom
slučaju može nazvati Anne kad god joj je potrebna.
Ispričala joj je da sljedećeg dana ide na objed s Chandlerom, kao i sve ono što
joj je Bix rekao o njemu - da neprestano izlazi s djevojkama.
"Budite otvoreni", podsjetila ju je Anne. "Možda ćete se zabaviti. Cak i ako
izlazi s različitim djevojkama, kao što Bix kaže, možda će vam biti zanimljiv.
Sjećate li se, rekli ste da ćete upoznavati nove ljude. Ne moraju vam se svi
sviđati. Chandler bi vas mogao upoznati sa svojim krugom prijatelja." Bio je to
dobar argument. Pariš je počinjala iz početka, a kad je otišla iz Greenwicha
bila je svjesna da će joj biti naporno. Ovo je tek početak.
Pet minuta prije podneva sljedećeg dana Pariš je začula glasan zvuk motora
ispred uredskog prozora, a kad je pogledala na cestu, vidjela je da se zaustavio
srebrni Ferrari. Nekoliko trenutaka kasnije ugledala je Chandlera Freemana kako
izlazi iz auta u jakni, sivim hlačama, plavoj košulji i žutoj kravati. Učinilo
joj se da bi kravata mogla biti od Hermesa. Doimao se vrlo elegantnim i
dobrostojećim. Pozvonio je na zvonce, došao na kat i malo kasnije je već stajao
pred njezinim stolom, blistavog osmijeha.
"Impresioniran sam. Ovo je pravi ured."
"Hvala vam. Ovdje radim tek dan-dva." Nije željela preuzimati zasluge za
uređenje ureda. Bix je sve napravio sam.
"Kako to?"
"Prije manje od dva tjedna preselila sam se iz Greenwicha u Connecticutu. Tek
sam drugi tjedan na poslu."
"Izgledalo mi je da se time oduvijek bavite."
"Hvala vam." Osmjehnula se.
"Hoćemo li poći?" upitao ju je sa širokim osmijehom. Zubi su mu bili savršeni i
izgledao joj je kao da na televiziji reklamira pastu za zube. Nevjerojatno je
dobro izgledao. To je bilo nemoguće ne primijetiti, a Pariš se na neki način
osjećala polaskanom što je izvodi takav muškarac.
Slijedila ga je niz stube i do auta. Srebrni je Ferrari uskoro krenuo. "Kamo
idemo?" upitala je nervozno, a on joj se osmjehnuo.
"Rado bih vam rekao da ću vas oteti, ali neću. Znam da nemate mnogo vremena,
stoga idemo u obližnji restoran." Odveo ju je u mali talijanski restoran
smješten u viktorijanskoj kući, s vrtom u pozadini, samo nekoliko četvrti
udaljen od njezinog ureda. "Ovaj je restoran jedna od najbolje čuvanih tajni
našega grada." Činilo se da ga vlasnici dobro poznaju. "Često izlazim na objed",
objasnio je, "i ne volim jesti unutra." Bilo je još toplije nego prethodnog
tjedna. Stiglo je proljeće.
Konobar je ponudio Pariš čašu vina, ali je ona umjesto toga zatražila ledeni
čaj. Chandler je naručio Bloodv Mary, a za objed su oboje uzeli salate i
tjesteninu. Hrana je bila izvrsna. Pariš se počela opuštati tek negdje na
polovici ručka, dok su neobavezno čavrljali. Chandler je, zapravo, bio vrlo
zanimljiv i doimao se ugodnim.
"Koliko ste dugo razvedeni?" konačno ju je upitao, a Pariš je shvatila da će
često slušati to pitanje. Možda bi mogla dijeliti letke s potankostima.
"Dva mjeseca. Razdvojeni smo devet mjeseci." Nije rekla više ništa. To, barem
zasad, nije imalo nikakve veze s njim. Nije mu dugovala objašnjenja.
"Koliko ste dugo bili u braku?"
"Dvadeset četiri godine", jednostavno je odgovorila. Trgnuo se.
"Uh-uh. Mora da je to boljelo."
"Jako", osmjehnula se i promijenila temu razgovora. I ona je željela
informacije. "A što je s vama?"
"Što je sa mnom?" upitao je s osmijehom, kao da pokušava izbjeći pitanje.
"Ista pitanja. Koliko ste dugo rastavljeni? Koliko ste dugo bili u braku?" Pariš
je polako učila osnovne stvari.
"Bio sam oženjen dvanaest godina. Rastavljen sam već četrnaest."
"To je dugo vremena", primijetila je zamišljeno.
"Tako je", suglasio se.
"Nikada se niste ponovno oženili?" Možda taji od nje da je oženjen, ali
vjerojatno ipak nije, ako je Bix u pravu.
"Ne. Nisam."
"Zašto niste?"
"Valjda nikada nisam pronašao pravu ženu." Sranje. Možda je Bix zaista bio u
pravu. "Ili sam se, možda, kao samac dosad predobro zabavljao da bih to
mijenjao. Imao sam trideset četiri godine kad sam se razveo. I bio sam jako
povrijeđen. Supruga mi je pobjegla s najboljim prijateljem. Prljav trik.
Pokazalo se da su prije toga već tri godine bili u vezi. Takve se stvari
događaju, ali paklenski boli kad se dogode tebi." Dodatni podaci. Bivša žena kao
najgora kučka. I drolja.
"To je prilično teško", suosjećajno je rekla, ali Chandler više nije izgledao
uznemireno. Mnogo je vremena prošlo. Možda i previše. "Imate li djece?"
"Jedno dijete. Sina. Ima dvadeset sedam godina, živi u New Yorku i ima dvije
kćerkice. Djed sam, a u to mi je još uvijek teško povjerovati. No, djevojčice su
jako slatke. Jedna ima dvije godine, a druga četiri. Sada očekuju treće dijete."
U četrdeset osmoj godini, tako zgodan i privlačan, uopće joj nije izgledao kao
djed.
Nakon toga su čavrljali o drugim stvarima, o putovanjima i najdražim gradovima,
jezicima koje govore i koje bi željeli naučiti. Pariš je donekle znala
francuski. Chandler je rekao da tečno govori španjolski. Dvije je godine kao
mladić živio u Buenos Airesu. Razgovarali su o omiljenim restoranima u New
Yorku. Čak joj je postavio pitanje o njezinom imenu, koje se njoj samoj oduvijek
činilo smiješnim. Njezini su roditelji medeni mjesec proveli u Parizu, i ondje
je majka ostala trudna. Stoga su joj dali ime po svom omiljenom gradu. Chandler
je rekao da je takvo ime egzotično i to ga je prilično zabavljalo. Vješto je
održavao razgovor na laganijim temama. Bio je ugodno društvo, i dok su se vozili
natrag u ured u Ferrariju, ispričao joj je da često upravlja vlastitim
zrakoplovom, ali da nikad ne leti sam, nego s kopilotom. Imao je zrakoplov G4.
Predložio joj je da katkad pođe na letenje s njim. Kad se zaustavio ispred
ureda, rekao joj je da bi je volio ponovno vidjeti i upitao bi li možda mogli
večerati zajedno krajem tjedna. Pariš mu je rekla da mora raditi. Samo se
osmjehnuo i poljubio je u obraz prije nego što je otišao. Odmah je stisnuo gas,
auto je zagrmio, a Pariš se popela stepenicama do ureda. Bix je za svojim radnim
stolom radio skice.
"Pa?"
"Mislim da ste u pravu. Čak i ne znam zašto sam izašla s njim. Ne želim
izlaziti. U čemu je, onda, smisao?"
"To je vježba za ono što će doći kad odrastete. Jednoga ćete dana zaista
odrasti. Ako ne želite biti opatica."
"I o tome bi vrijedilo razmisliti."
"Dakle?"
"Bio je oženjen dvanaest godina, a razveden je četrnaest. Još nije upoznao pravu
ženu koju bi želio oženiti. Kako vam se to sviđa?"
"Ne sviđa mi se", hladnokrvno je odgovorio Bix. Iako ju je poznavao tek tjedan
dana, imao ju je potrebu zaštititi. To joj je svakako bilo potrebno, više nego
što bi se moglo i zamisliti. Želio je to učiniti za nju. Činilo mu se da je
dijete izgubljeno u šumi. Prema svim pravilima, još je trebala biti sretno udana
u Greenwichu, ali ipak nije bila. Zahvaljujući Peteru. Koji je imao Rachel. A
sada je Bix želio nešto učiniti za Pariš.
"Ima sina, dvije unuke i još jedno unuče je na putu. Dvije je godine živio u
Buenos Airesu. Upravlja vlastitim zrakoplovom. O, da, žena mu je još u braku
bila u vezi s njegovim najboljim prijateljem, pa je i pobjegla s njim. Zato su
se i razveli. I to je, otprilike, sve."
"Jako dobro." Bix joj se osmjehnuo. "Jeste li vodili bilješke ili ste sve
zapamtili?"
"Diktirala sam u mikrofon skriven u cipeli", osmjehnula se. "I, što mislite?
Moja mi psihijatrica kaže da nije važno kakav je, jer bi me mogao upoznati sa
svojim prijateljima."
"Koji vjerojatno isto tako ništa ne vrijede. Takvi se profesionalci za izlaske
drže zajedno. Mrze oženjene parove i smatraju ih bur-žujskim i glupim."
"Zaista? Zar je Chandler zaista takav? Hoću reći, profesionalac za izlaske."
"Možda. Budite oprezni. Je li vas pozvao da ponovno izađete?"
"Predložio je da krajem tjedna odemo na večeru. Rekla sam da moram raditi."
"Sviđa li vam se?"
"Donekle. Zanimljiv je, inteligentan i jako profinjen. Samo nisam sigurna je li
dobar čovjek."
"Nisam ni ja, i zato morate paziti. Dajte mu priliku, ali vrlo malu. Zaštitite
se, Pariš. To je važno."
"Težak posao."
"No, vrijedan truda. Osim ako ne želite postati opaticom."
"Razmislit ću o tome."
"Ne zaboravite da su pravila danas vrlo neodređena. Nema više Audrev Hepburn i
Ingrid Bergman u lepršavim haljinama. Haljine su sada kratke i od sintetike, a
frizure su užasne." Nasmijala se, odmahnula glavom i vratila se za svoj radni
stol. Kasnije toga poslijepodne va Chandler joj je poslao cvijeće. Dvanaest
crvenih ruža s porukom. "Hvala što ste odvojili vrijeme od posla. Izvrsno sam se
os-jcc'ao za objedom. Uskoro se vidimo. CE" Bixby je pogledao cvijeće, pročitao
poruku i odmahnuo glavom.
"Profić je. Ipak, ruže su lijepe." Bixby je bio potpuno na njezinoj strani.
Pariš je Chandleru poslala poruku s kratkom zahvalom i /; 1 boravila ga. Cijeli
su tjedan bili preplavljeni poslom u očekivanju Valontinova. Svaki je njihov
klijent želio poslati nekakav kreativan poklon, makar samo majci ili sestri u
Des Moinesu. Romantičari su bili najgori. Bixby je za svakoga od njih morao
smišljati genijalna rješenja, ali je u tome uvijek uspijevao. A uz to su radili
na organizaciji dviju zabava.
Chandler je ponovno nazvao u četvrtak. Upitao ju je bi li u subotu mogla izaći s
njim na večeru.
"Žao mi je, Chandler, ne mogu. Moram raditi."
"Znate li koji je to dan?" naglašeno je upitao.
"Da, znam. Valentinovo. Ali ipak moram raditi." Da nije počela raditi,
pokušavala bi zaboraviti da dolazi Valentinovo. Bilo joj je drago što radi. Ona
i Peter za Valentinovo bi uvijek izašli na večeru, pa su tako učinili i prošle
godine, iako je tada već bio u vezi s Rachel. Toga je sada bila svjesna. Pitala
se kako je uspijevao posvetiti dovoljno vremena i jednoj i drugoj. Međutim, ipak
je uspijevao, a u svibnju se pobrinuo da to više nikada ne mora. Ove će godine
biti s Rachel.
"Kad ćete završiti s poslom?"
"Kasno. Vjerojatno oko jedanaest." Pariš je trebala biti prisutna na malom
večernjem primanju i, prema Bixovim pravilima, mogla je otići kad uzvanici
sjednu za stol. Pretpostavljala je da će to biti prije jedanaest, ali ga je
pokušavala obeshrabriti.
"Toliko mogu pričekati. Biste li voljeli večerati sa mnom u ponoć?"
Malo je duže oklijevala, ne znajući što da napravi. Nije se željela sastajati ni
s kim. No, s njim je razgovarala tako da je mogao povjerovati da želi izlaziti.
Nije znala što bi učinila. Stjerao ju je uza zid. A ona mu je to dopustila. No,
bilo je u njemu nešto vrlo privlačno.
"Ne znam, Chandler", iskreno je rekla. "Mislim da nisam spremna za to.
Valentinovo je značajan blagdan."
"Za nas će biti nevažan. Razumijem vas. I ja sam to prošao."
"Zašto baš ja?" plačno je upitala, a on joj je vrlo blago odgovorio:
"Zato što smatram da ste prekrasni. U svih ovih četrnaest godina nisam susreo
nikoga sličnog vama." Bila je to vrlo ozbiljna izjava, a što je još gore, činilo
se da je iskren. Pariš nije znala što bi rekla.
"Morali biste izlaziti sa ženom koja ne mora raditi."
"Radije bih izlazio s vama. Zašto se ne bismo dogovorili za ponoć? Napravit ćemo
nešto jednostavno, sasvim bezazleno. Ako ranije završite s poslom, možete me
nazvati. Pojest ćemo nešto lagano, recimo hamburger. Ni na što vas neću
prisiljavati. Nećemo pričati o uspomenama. Bit ćemo samo dobri prijatelji koji
su se sastali sasvim običnog dana." To joj se činilo prihvatljivim i bila je u
iskušenju prihvatiti ponudu. "Razmislite o tome, a ja ću vas nazvati sutra. Kako
vam se to sviđa?"
"U redu je", slabašno je odgovorila, kao da ju je začarao. Bio je vrlo razuman,
ležeran i uvjerljiv, tako da joj je bilo teško oduprijeti mu se.
Iako je te večeri razmišljala o tome, nije donijela nikakvu odluku. Samo ga je
djelomično željela vidjeti. Kad ju je nazvao u petak ujutro, bila je zaposlena i
rastresena pa je pristala i prije nego što je shvatila što radi. Rekla je da će
ga nazvati nakon primanja, kad završi s poslom, i da će otići na hamburgere,
potpuno ležerno odjeveni. Bijaše to savršeno rješenje za Valentinovo. Neće
morati biti sama, ali neće otići ni na romantičnu večeru. To joj je upravo
odgovaralo.
Kao što se pokazalo, uzvanici na večeri koju je nadzirala sjeli su za stol u
devet sati. Pariš je otišla u pola deset, a Chandler je došao po nju u deset.
Bio je u trapericama, kao što je i obećao. Pariš je također odjenula traperice i
crveni pulover od kašmira, a preko toga je odjenula stari bijeli vuneni kaput
koji je nosila već godinama.
"Izgledate mi kao utjelovljenje Valentinova, Pepeljugo", osmjehnuo joj se i
poljubio je u obraz. Otišli su u miran restoran koji je izabrao Chandler i već
su počeli večerati, kad joj je Chandler pružio malu kutijicu i dvije čestitke.
Ona za njega nije pripremila ništa.
"Što je to?" s nelagodom je upitala. Budući da su koverte bile ružičaste i
crvene, znala je o čemu je riječ. Bile su to čestitke za Valentinovo. Kad ih je
otvorila, otkrila je da je tekst smiješan i jako zgodan. A u zamotanoj kutiji
nalazila se mala srebrna kutijica u obliku srca, ispunjena slatkišima istog
oblika. Bio je to vrlo promišljen dar. "Hvala vam, Chandler, to je jako zgodno.
Ja nemam ništa za vas."
"I ne morate imati. Vi ste izašli sa mnom na večeru. To je dovoljno." Izgledalo
je da to misli ozbiljno i Pariš je to duboko dirnulo. Ve-(ovi je bila ugodna. U
ponoć je već bila kod kuće, a kad ju je Chan-dlri dopratio do vrata, čedno ju je
poljubio u obraz.
"Hvala vam, savršeno sam se provela", ozbiljno je rekla. Nije se osjećala
neugodno, niti je imala osjećaj da je Chandler na nešto pri-siljava. Bio je vrlo
ugodno društvo.
"I želio sam da bude tako. Što radite sutra? Bi li vas mogao nagovoriti da
prošetamo plažom?" Na trenutak je oklijevala, a zatim kimnula glavom. "Izvrsno.
Doći ću po vas u dva sata poslijepodne."
Sljedećeg su dana oboje obuli tenisice i traperice. Dva su sata Šetali plažom i
Crissv Field, cijelim putem do mosta Golden Gate. Bilo je prekrasno
poslijepodne, a vjetrić je lagano puhao. Pariš je raspustila kosu, a on je s
divljenjem promatrao njezinu dugu plavu kosu kako leprša na vjetru. Kad ju je
dovezao kući, pozvala ga je da ude na piće. Ona je, kao i obično, pila ledeni
čaj, a Chandler je popio Čašu bijeloga vina. Divio se pogledu s njezinog
prozora.
"Sviđa mi se vaša kuća", zadovoljno je rekao.
"I meni se sviđa", rekla je, sjedajući pokraj njega na kauč. U njegovom se
društvu počela osjećati ugodno. "Ne mogu dočekati da mi stigne namještaj."
Trebao je stići tek sljedećeg tjedna.
Sjedili su tako sat vremena i razgovarali o djeci i o razlozima zbog kojih su im
se brakovi raspali. Chandler je rekao kako misli da je svoju ženu vjerojatno
shvatio zdravo za gotovo i nije dovoljno brinuo o njoj.
"Pretpostavljam da sam joj previše vjerovao", mirno je rekao. "Mislio sam da joj
mogu vjerovati."
"Ali, nekome morate vjerovati, Chandler."
"Odonda nikome nisam vjerovao. Pretpostavljam da se zato nisam ni oženio."
"Pravoj osobi morate vjerovati."
"Jeste li vi vjerovali njemu?" upitao ju je, prodorno je pogledavši, a Pariš je
kimnula glavom. "Što ste iz toga naučili?"
"Da griješe čak i ljudi koje voliš. Svi se mijenjaju. Prestanu te voljeti.
Pretpostavljam da se to zaista događa. Loša je sreća samo kad se zaljubiš u
krivu osobu."
"Vrlo ste naivni. Sreća nema veze s takvim stvarima, inače bi se to dogodilo i
vama i meni. Ja nisam varao svoju suprugu. Vi niste varali svoga supruga. Jeste
li?" Pariš je odmahnula glavom. Dakako da nije. "Stoga bi ispravan zaključak
možda glasio da Peter nije bio osoba kojoj se može vjerovati. Pretpostavljam da
nije bio tako drag
I
kako se vama činilo. To nije bila slučajnost. Jednostavno je dopustio da se to
dogodi, baš poput moje supruge. Možda je čak proganjao tu ženu, uopće ne brinući
zbog vaših osjećaja. Nije mu bilo važno."
"Mislim da nije tako jednostavno", iskreno je rekla. "Mislim da se takve stvari
jednostavno događaju, a ljudi se zapliću u odnose iz kojih ne mogu izaći.
Postanu zbunjeni. A ljudi se, osim toga, mijenjaju. Peter se promijenio. Rekao
mi je da se sa mnom dosađivao."
"Dosada je dio braka. Ako se vjenčaš, moraš očekivati da će ti biti dosadno."
"Nije uvijek tako", odvratila je, dok su joj Bixove riječi odzvanjale u ušima.
Profiti za izlaske misle da su oženjeni dosadni i buržuji. "Meni nije bilo
dosadno."
"Možda samo niste znali da vam je dosadno. Kladim se da vam je ovakav život
mnogo zabavniji", osmjehnuo se i otpio gutljaj vina. Imao je vrlo jasna
razmišljanja.
"Na neki način je zabavniji", priznala je Pariš. "Ali ovakav način života nisam
odabrala. Bila sam sretna životom u braku."
"Kladim se da ćete za godinu dana biti sretni što vas je ostavio." To joj je
bilo nezamislivo. Znala je da nikada neće biti sretna što je Peter otišao, ma
što se dogodilo. Oduvijek je željela samo jedno: ostati s njim u braku. No,
budući da to nije mogla dobiti, bila je voljna priznati dobre strane svoga novog
života. Čak i sada je znala da bi uvijek odabrala život s Peterom i da će tako
uvijek ostati.
Chandler je ostao do šest sati, a onda je otišao. Rekao je da sljedećeg dana
svojim zrakoplovom leti za Los Angeles i da će je nazvati kad se vrati. Ujutro
je od njega ponovno dobila cvijeće.
"Vidim da se gospodin Freeman dao na osvajanje", s neodobravanjem je primijetio
Bixby kad je ušao u njezin ured da pregledaju nacrte za vjenčanje koje se
trebalo održati u lipnju. "Zabavljaš li se?"
"Mislim da da", oprezno je odgovorila, ali nije bila sigurna. Chandler je bio
ležeran, ugodan i vrlo šarmantan, no ispod površine krilo se nešto ogorčeno i
ljutito. Bio je ispunjen ogorčenjem zbog svoje bivše žene.
Javio joj se tek u četvrtak, a tada se već nalazio u New Yorku. Onamo je
otputovao zbog posla i rekao je da se neće vratiti kući do nedjelje navečer.
Njoj je to bilo svejedno. Ali, lijepo od njega što je nazvao. Nazvao ju je i
sljedećeg tjedna, predloživši da zajedno otputuju u Los Angeles njegovim
zrakoplovom. Oklijevala je, ali samo na trenutak. Nije namjeravala putovati s
njim, a pogotovo ne voditi ljubav. Još nije bila spremna prijeći preko tog
mosta. To mu je i objasnila, što je obzirnije mogla, a Chandler se nasmijao.
"Ma, znam to, ludice. Planirao sam nam rezervirati dvije sobe u Bel-Airu. Želio
sam te odvesti na jednu od zabava koje se organiziraju prije dodjele Grammvja.
Jedan se moj prijatelj bavi glazbom, pa me svake godine poziva na te zabave. To
je prava predstava. Bi li željela ići sa mnom?"
Nije mu odmah odgovorila, a onda je shvatila da bi mogla vidjeti Meg. Ionako bi
je mogla vidjeti kad bi sama otputovala u Los An-geles. Ali morala je priznati
da bi rado otišla s njim na zabavu.
"Nisam sigurna mogu li se izvući od posla. Razgovarat ću s Bix-byjem, a onda ću
ti javiti." Nije znala što bi zapravo željela, ali je pokušavala dobiti na
vremenu. Poslijepodne je to spomenula Bixbyju dok je radila s njim u njegovom
uredu.
"Mogu jedan dan bez tebe, ako želiš ići", velikodušno je rekao. "Jesi li sigurna
da želiš?"
"Ne, nisam", zbunjeno je odgovorila. "Drag je, ali nisam spremna spavati ni s
njim, ni s bilo kim drugim", otvoreno je priznala. "Rekao je da ćemo imati
odvojene sobe. Moglo bi biti zabavno. Ne znam."
"Kvragu, Pariš, a zašto ne bi otišla?" nasmiješio se Bixby. "I ja bih rado
išao."
"Tada ti pođi s Chandlerom", zadirkivala ga je Pariš.
"Kako bi se samo iznenadio!" nasmijao se Bixby. "Nije mu smetalo što ćeš spavati
u svojoj sobi?" Sve ga je zanimalo.
"Činilo se da nije", zamišljeno je rekla.
"Mislim da je prilično vješt." To se Bixbyju nije sviđalo kod Chandlera. Imao je
osjećaj daje profesionalni zavodnik.
Pariš je kasnije nazvala Chandlera i rekla mu, duboko udahnuvši, da će ići s
njim. Obavijestio ju je da kreću u petak ujutro. Zabava na koju je pozvan
održavala se u petak navečer. Na svu sreću, Mixby je slučajno za taj vikend imao
zakazanu samo malu večeru, za koju će Sydney Harrington organizirati hranu i sve
obaviti sama. Sljedeći vikend su organizirali golemo vjenčanje i Pariš tada ne
bi mogla ići u Los Angeles.
Te je večeri Pariš nazvala Meg i ispričala joj da dolazi u njezin Kiad. Rekla je
da ne zna kakvi će joj biti planovi u subotu i nedjelju, ali namjeravala se
sastati s Meg čim obje budu imale vremena. Planirala je o tome obavijestiti i
Chandlera.
"Zvuči prilično glamurozno, mama", zadovoljno je rekla Meg. "Kakav je to
čovjek?"
"Ne znam, Valjda je drag. Vrlo je zgodan i izvrsno se odijeva. Kao što bi Bixby
rekao, vješt je s riječima. Prema meni je veoma ljubazan." No, nije zvučala
oduševljeno. Chandler nije bio Peter i bilo
joj je neobično družiti se s tim strancem, a još joj je čudnije bilo putovati s
njim u drugi grad. Nije bila sigurna treba li to prihvatiti. No, činilo se da
Chandler razumije osnovna pravila i da ih prihvaća. Osjetila je olakšanje kad je
pristao na odvojene sobe. Inače ne bi ni išla s njim. Namjeravala je platiti
svoju sobu. Nije mu željela dugovati. Odlazak na zabavu i put do Los Angelesa
njegovim zrakoplovom bilo je sasvim dovoljno.
"Hoćeš li se zaljubiti u njega, mama?" upitala je Meg zabrinuto.
"Naravno da neću. Zapravo se ne sastajem s njim redovito", rekla je,
zavaravajući samu sebe. "Izlazimo samo kao prijatelji."
"Zna li on da ste samo prijatelji?"
"Ne znam što on misli. No, svakako mu je jasno da neću spavati s njim. Mislim da
je pravi gospodin, a ako nije, doći ću k tebi u stan." Meg se nasmijala majčinim
iluzijama o izlascima.
"Najbolje bi bilo da poneseš sprej za omamljivanje, ako provali u tvoju sobu."
"Mislim da nije taj tip. Barem se nadam da nije. Ako mi provali vrata, nazvat ću
policiju."
"To bi bilo zgodno", nasmijala se Meg ponovno, a onda ispričala majci da se viđa
s novim dečkom. Bio je to prvi muškarac s kojim je izašla otkako je prekinula s
Peaceom.
"Ima li ovaj neko normalno ime?" zadirkivala ju je majka, a Meg je odgovorila
potvrdno. Zvao se Anthony VVaterston, a i on je bio glumac. Upoznala ga je na
snimanju. Rekla je da je jako nadaren, ali da još ne zna mnogo toga o njemu.
"Težak je to posao, zar ne?" To je podsjetilo Pariš na plijevljen-je vrta u
Greenwichu. Katkad se dobro morala napregnuti da razaz-na što je cvijet, a što
korov. Pa čak ni tada nije uvijek bila dokraja sigurna. "Vidimo se ovog
vikenda", obećala je Pariš, a tada nazvala Wima i rekla mu da putuje. Nije ga
bilo u sobi, ali mu je ostavila poruku na telefonskoj sekretarici.
Te noći, ležeći u krevetu, Pariš je nadugačko i naširoko razmišljala što bi
mogla odjenuti. Smatrala je da nema nijednu haljinu koja bi bila dovoljno
glamurozna za svečano holivudsko primanje, ali se onda odlučila za bijelu
svilenu haljinu koju je Peter jako volio. Bila je malo pretjerano izazovna za
Greenvvich, i najbolja koju je mogla izdvojiti, a nije imala vremena za kupnju.
Na poslu je bila previše zauzeta. Cijeloga tjedna nije zastala. Ni pomislila na
Chandlera Freemana.
18. poglavlje
U petak ujutro u osam sati Chandler je došao po Pariš u svom Ferra-riju. Bila je
spremna i čekala ga je. Torbu je spakirala, a u vrećici je nosila haljinu.
Odjenula je crno odijelo i jaknu s krznom, a Chandler je također nosio tamno
odijelo. Bili su zgodan par. Sat vremena kasnije, kad je Chandler parkirao auto,
ušli su u njegov zrakoplov.
Bio je udoban i lijepo uređen. Kad je Chandler sjeo na mjesto pilota, iznenadila
se vidjevši da je u zrakoplovu i stjuardesa.
Dok su letjeli prema jugu popila je šalicu čaja i pročitala novine, a kad je
završila, pripremali su se za slijetanje. Let je bio kratak i na Pariš je
ostavila dojam Chandlerova stručnost kojom je upravljao zrakoplovom. Očito je
letenje shvaćao vrlo ozbiljno i nije se osvrtao na nju dok nisu sletjeli. Čekala
ih je limuzina. Meg bijaše u pravu. Činilo se da će vikend zaista biti
glamurozan. I više nego što je Pariš vjerovala.
Na putu do hotela su čavrljali. U Bel-Airu je izgledalo da ga svi poznaju.
Klanjali su se i nametali mu se, a pomoćnik direktora otpratio ih je do njihovih
soba. Na Pariš su sobe ostavile dubok utisak. Chandler je dobio apartman za koji
je rekao da uvijek u njemu odsjeda, a za nju je rezervirao golemi apartman koji
je unaprijed platio, usprkos njezinim prigovorima. Rekao je da želi to učiniti
za nju. Zapravo je insistirao na tome.
"Chandler, ovo je prekrasno", rekla je pomalo postiđeno. Bilo joj je teško
povjerovati da je želi razmaziti u toj mjeri. Nije očekivala ni izbliza nešto
tako lijepo.
Objedovali su u blagovaonici i divili se labudovima koji su se gegali u blizini
i plivali u jezeru. Nakon objeda Chandler ju je upitao bi li išla u kupnju na
Rodeo Drive. Limuzina ga je još čekala, i Pariš je stidljivo priznala da bi rado
pošla.
"Ne moraš ići sa mnom. Samo bih malo željela prošetati. Kad sam dolazila
posjetiti Meg nikada nisam imala vremena za to", rekla
mu je. No, imali su nekoliko slobodnih sati prije početka zabave, jer su ondje
trebali biti tek u sedam. Pariš nikada nije trebalo mnogo vremena za odijevanje.
Uvijek bi se prije odijevanja okupala i nakon toga podigla kosu u labavu punđu.
Stavljala je tako malo šminke da joj nije trebalo dugo da je nanese. Rijetko je
kad kasnila. Uvijek je bila savršeno odjevena i nepogrešivo dobro organizirana.
Chandler je to već zamijetio.
Činilo se da jako uživa u njezinom društvu, a Pariš je otkrila da je i on ugodno
društvo. Imao je dobar smisao za šalu, i nije bio komplicirana osoba. Učinilo
joj se da je prilično iskusan u kupnji sa ženama. Poznavao je najbolje trgovine
i uvijek je strpljivo čekao dok je razgledavala. Nije mu smetalo ni kad je
probala nekoliko odjevnih predmeta. Vraćajući se u hotel, zaprepastio ju je
pruživši joj malu torbu za kupnju od Chanela. Kupio ju je dok je isprobavala
pulovere i bluzu. Na kraju je kupila samo par vrlo jednostavnih crnih cipela,
vjerujući da će biti dobre za posao. Držeći torbu koju joj je pružio,
oklijevajući ga je pogledala.
"Chandler, nisi to morao napraviti." Što god bilo u njoj, znala je da mora biti
skupo jer nosi oznaku Chanela.
"Znam da nisam. Uživam u tome da te malo pokvarim. Zaslužuješ to, Pariš. Želim
da ti ovaj vikend bude zabavan, a sada ćeš ga se sjećati kad god ugledaš moj
poklon." Dok su se vraćali u hotel pažljivo je otvorila torbu za poklone i
zapanjila se ugledavši u njoj prekrasnu crnu torbicu od gušterove kože. Dodatno
se iznenadila shvativši da se upravo toj torbici divila u izlogu. Nije se
usuđivala kupiti je, a Chandler je to zamijetio i kupio joj je za poklon. "Moj
Bože, Chandler!" uzviknula je širom otvorivši oči kad ju je prepoznala.
"Prekrasna je." A bila je i skupa.
"Sviđa ti se?"
"Jako mi se sviđa, ali nisi je trebao kupiti." Okrenula se prema njemu i blago
ga poljubila u obraz. Nikada nitko nije učinio za nju nešto slično. Jedva gaje
poznavala, a taj je postupak bio i velikodušan i spontan. Bijaše to prekrasan
dar. No, Chandler je navikao ženama u svom životu kupovati skupocjene darove,
čak i ako s njim još nisu spavale. Činilo se da zauzvrat ne traži ništa. Znala
je da će ta torbica biti jedna od njezinih najljepših stvari i da će je zauvijek
podsjećati na njega, a upravo mu je to i bila namjera. Njemu je to bio dobar
ulog jer je na Pariš ostavio dubok utisak.
Kad su se vratili u hotel, naručio je masažu za nju, a onda se povukao u svoje
odaje, gdje je i njega čekala masaža. Pariš ga nije vidjela dok nije bilo gotovo
sedam sati. Opustila se s masažom, uživala
u kupki i neprestano se divila torbici koju joj je poklonio. Nazvala je Meg i
ispričala joj što se dogodilo, a kćerka se zabrinula.
"Mama, čuvaj ga se. Ako ti kupuje takve poklone, tko zna što namjerava." Majka
se nasmijala.
"I sama se to pitam. No, mislim da neće biti neugodan. Vrlo je uljudan i
suzdržan."
"Vidjet ćeš večeras", pesimistički je odvratila Meg, a tada se žurno vratila na
posao. Brinula je za majku. Pariš nije imala pojma što radi. A taj je čovjek
očito bio rastrošan. Meg se činilo da je malo previše ljubazan. Možda je ludo
zaljubljen u njezinu majku i možda se nikada prije nije ovako ponašao, ali ako
je nešto drugo u pitanju, vjerojatno je nekakav plejboj. No, dok ga majka drži
pod nadzorom, možda će sve biti u redu. No, Meg više nije bila previše sigurna u
to.
Chandler se pojavio pred njezinim vratima u sedam sati, u besprijekorno
sašivenom smokingu koji je dao napraviti u Londonu, i izgledao je bolje od bilo
kojeg glumca, a i Pariš je bila prekrasna. Bijela večernja haljina bila je
pripijena uz tijelo, ali ne previše, i vidjelo se da ima predivno tijelo.
Stavila je malo više šminke nego obično, u punđi je nosila ukosnice od umjetnog
dragog kamenja, a na ušima je imala dijamantne naušnice. Kad su izašli iz
hotela, preko haljine je odjenula bundu od bijelog nerca. Dok je hodala pokraj
njega, Chandler je vidio da na nogama ima srebrne sandale s kopčama od umjetnog
dragog kamenja, s visokim potpeticama, koje su se jedva vidjele ispod duge
haljine. Izgledala je nevjerojatno dobro i bio je očigledno ponosan što ga takva
žena drži ispod ruke dok ulaze u hotel Beverlv Hills.
Cijeli je hotel unajmio njegov poslovni prijatelj Walter Frye koji je, kao što
je to Pariš otkrila kad su ušli, vjerojatno bio najvažniji čovjek na području
glazbe. Na samom joj se ulazu učinilo da ih je fotografiralo barem dvjesto
fotografa.
"Prekrasna si, Pariš", šapnuo joj je Chandler, potapšavši njezinu ruku na svojoj
dok su prolazili pokraj fotografa. Ispred njih je bila Allison Jones, koja je
bila nominirana za četiri Grammvja, a iza njih je ulazila prošlogodišnja
pobjednica, VVanda Bird. Obje je otkrio VValter i bile su izvrsne pjevačice.
Allison je imala dvadeset dvije godine i na sebi je nosila haljinu od čipke,
boje pijeska, koja ju je jedva pokrivala i ostavljala malo mjesta mašti.
Bijaše to prekrasna večer. U dvorani se smjestilo osamsto ljudi, a među njima su
se nalazila najvažnija imena glazbene produkcije -pjevači, producenti, različiti
agenti i fotografi koji su se jedva uspijevali provući kroz gomilu. Usred svega
je stajao VValter Frye, oduševljen što vidi Chandlern. Pariš je poklonio topao
smiješak.
Sat vremena kasnije svi su polagano krenuli u blagovaonicu, a Pariš se više nije
iznenadila vidjevši da će sjediti za VValterovim stolom. Smjestili su je između
Chandlera i Stevieja VVondera.
"Kakva večer!" šapnula je Chandleru.
"Zabavno je, zar ne?" odvratio je. Činilo joj se da se ovdje osjeća kao kod
kuće.
"Da, zaista je zabavno", suglasila se Pariš, ali je i to bilo preblago rečeno.
Čim je poslužen desert, svjetla su se prigušila, a publiku je počela zabavljati
skupina čuvenih izvođača koji su naizmjence pjevali. Većina od njih bila je
nominirana za Grammv. Sve u svemu, pjevali su gotovo tri sata, a slušatelji su
vrištali, ljuljali se i pjevali zajedno s njima. Kad su prestali pjevati, Pariš
je poželjela da toj večeri nikada ne dođe kraj i da su djeca pokraj nje. Znala
je da im taj događaj neće uspjeti opisati. Priredba je završila nakon ponoći, a
kad su se njih dvoje vratili u Bel-Air, već je prošao jedan sat.
"Bi li željela popiti piće u baru?" upitao ju je Chandler.
"Rado", suglasila se. Htjela je da ta večer nikada ne završi. "Kakva
nevjerojatna predstava", rekla je, pijuckajući šampanjac. Chandler je pio
brendi. "Nikada je neću zaboraviti."
"I mislio sam da ćeš uživati." Doimao se zadovoljnim i uživao je što su zajedno
prisustvovali zabavi.
"Uživati? Oduševljena sam." Još su sat vremena razgovarali dok se bar nije
zatvorio, a onda ju je otpratio u njezinu sobu, poljubio je u obraz i ostavio
rekavši da će se vidjeti ujutro. Tijekom dana mu je spomenula Meg, a on joj je
predložio da pozove kćer na objed. Bio je nevjerojatno velikodušan i gostoljubiv
i ponašao se kao da umire od želje da upozna Meg. Pariš nikada nije upoznala
nikoga nalik njemu. Sve što je doživjela s njim bilo je nezaboravno, a dok je
ulazila u svoju sobu, ugledala je na stolu crnu torbicu od gušterove kože.
Prislonila ju je uz svoju bijelu haljinu i pogledala se u zrcalo. Nije mogla
zamisliti da bi se netko mogao ponašati prema njoj na takav način. Nije imala
pojma kako bi mu mogla zahvaliti.
Sljedećeg jutra Pariš je nazvala Meg. Nasmijala se umjesto pozdrava.
"Što je to tako smiješno?" upitala je Meg, prevrnuvši se u krevetu. Zijevnula
je. "Mama, za ime Boga, tek je pola deset."
"Znam. Ali željela bih da dođeš objedovati s nama. Moraš ga upoznati."
"Je li te zaprosio?" uspaničila se Meg.
"Nije. A nije me ni napao." Cijelu je noć jedva čekala da nazove kćer.
"Jesi li se sinoć zabavila?"
"Bilo je nezaboravno." Ispričala je Meg sve što se događalo.
"Moram ga upoznati."
"Rekao je da ćemo se u pola jedan sastati u restoranu Špago."
"Ne mogu dočekati. Mogu li povesti Anthonvja?"
"Izgleda li pristojno?"
"Ne", iskreno je odgovorila Meg, "ali vrlo je dobro odgojen. I ne priča o
klistiranju."
"Pretpostavljam da je i to već nešto", zahvalno je rekla Pariš, a kad se na
doručku sastala s Chandlerom, upozorila ga je da bi Meg mogla povesti sadašnjeg
dečka.
"U redu je. Volio bih ga upoznati", rekao je vedro, ali gaje Pariš upozorila da
ne može biti odgovorna za njegov izgled. Tada mu je opisala Peacea, a Chandler
se glasno nasmijao.
"Moj je sin izlazio s takvim djevojkama. Dok nije upoznao pravu". Izgleda poput
obične djevojke iz susjedstva. Vjenčali su se nakon šest mjeseci. Sada imaju
troje djece, zapravo je treće na putu. Još ima nade za sve nas", rekao je
dobroćudno. "Ja jednostavno nisam imao sreću poput njega. Do ovoga trenutka."
Značajno se osmjehnuo Pariš, ali ona na to nije obratila pažnju. Nije bila
spremna na nove obaveze i vjerovala je da nikada ni neće biti spremna. Za
doručkom je to pokušala objasniti Chandleru. Nije ga željela navoditi na
pogrešne zaključke. "Svjestan sam toga", blago je rekao. "Draga, treba ti
vremena. Ne možeš proći kroz sve to što si prošla za manje od godinu dana
očekujući da neće ostati nijedan ožiljak. Meni su trebale godine dok nisam
prebolio bol koju mi je nanijela bivša supruga." Pariš nije bila sigurna je li
zaista prebolio. Kad god bi spomenuo bivšu ženu, u glasu se čula prikrivena
mržnja.
"Ne znam hoću li ikada ponovno biti spremna za nove odnose", iskreno je rekla.
"Još imam osjećaj da sam udana za njega."
"I ja sam dugo imao takav osjećaj. Budi strpljiva prema sebi, Pariš. Ja sam
strpljiv. Nikamo neću pobjeći." Nije mogla vjerovati daje imala takvu sreću što
ga je srela. Svaka bi ga žena mogla poželjeti, a činilo se da on želi biti
upravo s njom, bez obzira na njezina pravila.
Još su neko vrijeme sjedili u vrtu hotela Bel-Air, a u Špago su stigli točno u
pola jedan. Meg i Anthonv su zakasnili dvadeset minuta. Iako je Meg bila lijepa,
Anthonv nije bio. Odjenuo je zgužvane crne pamučne hlače i zgužvanu majicu, pa
iako je Pariš pokušavala ne
obraćati pozornost na to, učinilo joj se da mu je kosa neoprana. Padala mu je u
uvojcima preko očiju i bila je masna. No, Anthonv je bio vrlo zgodan dečko i
iznimno uljudan prema Chandleru i Pariš. Niz jednu mu se ruku spuštala
tetovirana zmija i nosio je goleme naušnice. No, Chandleru uopće nije smetao
njegov izgled i njih su dvojica vodili vrlo inteligentan razgovor, što Pariš
nikako nije mogla. Iako je Peacea smatrala ekscentričnim i pomalo šašavim, prema
An-thonvju je odmah osjetila netrpeljivost. Imala je dojam da se neprestano
pretvara. Pravio se važan spominjući poznate ljude kao svoje prijatelje, i Pariš
se činilo da se s visine odnosi prema njezinoj kćeri, kao da joj čini golemu
uslugu time što je s njom. To je Pariš jako smetalo tijekom ručka, tako da je
još bila bijesna kad su on i Meg otišli. Anthonv je toga poslijepodneva imao
audiciju, a prije toga je želio odvesti Meg natrag u Malibu. Pariš je obećala da
će je kasnije nazvati.
"Čini mi se da ti se ne sviđa", primijetio je Chandler kad su ostali sami za
stolom.
"Zar je to tako očito?" Pariš je bilo neugodno. Nije ga mogla podnijeti.
"Iskusnom je oku očito. No, zaboravljaš da sam i ja roditelj. Prošao sam to.
Katkad jednostavno moraš stisnuti zube i pretvarati se da ne primjećuješ. Takvi
se problemi najčešće prilično brzo rješavaju. Mislim da je Anthonv ambiciozan.
Prije ili kasnije vezat će se uz nekoga tko će mu pomoći u karijeri." A Meg je
bila samo pomoćnica producenta. Pariš se jedino nadala da je Anthonv neće
povrijediti. Nije željela da joj srce slomi nekakav mladi glumac, a Anthonv je
izgledao upravo kao momak koji bi to mogao učiniti.
"Mislim da je drzak, pun sebe i tako egoističan da je čudo što je mogao normalno
razgovarati."
"Nisu li to preduvjeti za glumca?" zadirkivao ju je Chandler. "Bistar je.
Vjerojatno će daleko dogurati. Je li zaljubljena u njega?" Njemu se činilo da
nije.
"Nadam se da nije. Posljednji joj je dečko bio čudan. Ovaj je grozan."
"Siguran sam da ćeš upoznati mnoge Megine dečke prije nego što to završi. Ja sam
to proživio. Neko vrijeme nisam mogao ni pratiti djevojke moga sina. No, svaki
put kad bih se zabrinuo zbog neke od njih, nestala bi."
"I moja su djeca takva. Barem Meg. Wim je najčešće malo postojaniji. Ili je bio
takav dok nije otišao na koledž. Ne volim brinuti zbog njih, ali isto tako ne
želim da se vežu za pogrešne osobe."
"Neće to učiniti. Potrebno im je malo zabave i eksperimentiranja. Pretpostavljam
da će ovaj momak postati prošlost prije nego što trepneš."
"Nadam se da će biti tako", rekla je Pariš kad su ustali od stola, a zatim mu je
zahvalila što ih je sve odveo na ručak. Imala je osjećaj da je to bilo malo
previše, ali činilo se da Chandleru ne smeta. Zapravo, ponašao se kao da je
uživao u društvu za objedom, i rekao je da je sretan što je mogao upoznati
njezinu kćer. Chandler je posjedovao prikladne nagone i beskonačan broj
promišljenih postupaka na svom repertoaru.
Poslijepodne su proveli obilazeći umjetničke galerije i prije povratka u hotel
otišli su u losandeleski muzej Countv. Te ju je večeri odveo u restoran
L'Orangerie na večeru te joj naručio kavijar. Na sve ju je načine pokušavao
razmaziti. Kad su se vratili u hotel, Pariš je, nakon još jedne prekrasne
večeri, bila sretna i opuštena. Kad ju je ovaj put dopratio do vrata njezine
sobe, spustio je na njezine usne dugačak i čvrst poljubac, a Pariš se nije
opirala. No, Chandler nije pokušavao dobiti više od poljupca. Nježno ju je i sa
žaljenjem pogledao prije nego je otišao.
Promatrajući se u zrcalu dok je češljala kosu, pitala se što to čini. Osjećala
je kako se polagano udaljuje od Petera. Chandler bijaše prvi muškarac, osim
Petera, koji ju je poljubio u zadnjih dvadeset šest godina. A što je još gore,
svidjelo joj se. Bilo joj je gotovo žao što nije ostao u njezinoj sobi. Kad je
to shvatila, gotovo do jutra nije mogla zaspati. Iako se još nije dogodilo ništa
ozbiljno, osjećala je da joj tek stvoreni odnos s Chandlerom polako izmiče iz
ruku.
19. poglavlje
U nedjelju u podne Chandler i ona odletjeli su natrag u San Francisco, nakon što
su u Bel-Airu pojeli obilan doručak. Nakon čarobnog vikenda, u pola tri
poslijepodne našla se kod kuće.
"Sada se uistinu osjećam poput Pepeljuge", rekla je kad je unio njezinu torbu u
kuću. "Mislim da ću se uskoro pretvoriti u bundevu."
"Ne, nećeš. Ako to učiniš, jednostavno ću te ponovno odvesti odavde", osmjehnuo
joj se. "Kasnije ću te nazvati", rekao je i poljubio je na pragu, a Pariš se
samo nadala da ih nitko neće vidjeti. Osjećala se pomalo raskalašenom budući da
ju je muškarac dopratio kući i unio njezinu torbu. No, nije znala od koga se to
skriva. Nikoga u susjedstvu nije poznavala, i nikome nije bilo stalo do toga što
radi.
Upravo kao što je obećao, Chandler je nazvao te večeri.
"Nedostaješ mi", nježno je rekao, a Pariš je osjetila treperenje u želucu. Nije
joj bilo drago priznati, ali i on je njoj nedostajao, i to mnogo više nego što
je željela.
"I ti meni nedostaješ", odgovorila je.
"Kad ću te ponovno vidjeti?" čeznutljivo je upitao. "Možda sutra?"
"Sutra ću s Bixom raditi do kasno navečer", rekla je sa žaljenjem, i ovaj je put
to bila istina. "A utorak?"
"Savršeno. Bi li željela vidjeti moj stan? Mogao bih ti prirediti večeru."
"Ne moraš to činiti. Ili bih ti mogla pomoći."
"To bi mi se jako svidjelo", radosno je pristao i obećao da će je nazvati
ujutro.
Bix ju je sljedećeg dana na poslu čekao kao strogi otac i zatražio je izvještaj.
"I, kako je bilo?"
"Prekrasno. Bolje nego što sam očekivala. Chandler je bio pravi gospodin."
"Toga sam se i bojao", tmurno je izjavio Bix.
"Zašto? Zar si želio da me siluje?" Pariš je bila nevjerojatno do-Imo
raspoložena.
"Nisam. No, obični muškarci nisu savršena gospoda. Ponekad su mrzovoljni i
umorni. Ne vode žene u kupnju. Što me podsjetilo: je li te vodio u kupnju?"
"Jest", nasmijala se, "i kupio mi je Chanelovu torbicu."
"Još gore. Kad te je posljednji put neki muškarac odveo u kupnju i kupio ti
Chanelovu torbicu? Je li to Peter ikad učinio?"
"Nije. Kupovina mu se gadila. Više je volio kopati kanale nego kupovati sa
mnom."
"Upravo sam na to i mislio. Taj je momak previše uslužan, Pariš. Plaši me.
Stvarni će ti momci strgnuti odjeću. Oni su i nespretni. Ne znaju u svakom
trenutku što bi morali napraviti ako kroz to nisu prošli mnogo puta, s mnogo
različitih žena."
"Mislim da Chandler nije djevac."
"Nadam se da nije. No, meni nalikuje na plejboja."
"Kaže da nije sreo pravu ženu. Sastajao se s mnogima."
"Neću tome nasjesti. Ima mnogo dobrih žena koje umiru od želje da nekoga
upoznaju. Daje želio, mogao je dosad nekoga pronaći."
"Možda. No, svi kažu da to nije jednostavno."
"Za momka poput njega je jednostavno. Ima Ferrari, zrakoplov i gomile novca. Što
misliš, koliko bi mu moglo biti teško da pronađe pravu ženu?"
"Ima dobrih žena kojima nije stalo do takvih stvari. Sutra će mi prirediti
večeru."
"Mučno mi je", izjavio je Bix, naslonio se na naslon stolca i zabrinuto je
pogledao.
"Što ne valja u tome?"
"Je li ti Peter priređivao večere?" otvoreno ju je upitao.
"Nije, ako je to mogao izbjeći." A tada se na trenutak uozbiljila. "Peter me
ostavio zbog druge žene. I koliko je, na kraju, bio dobar? Ne baš osobito." Prvi
put je izrekla takve riječi. "Chandler je prošao isto što i ja. Mislim da je
oprezan", rekla je iskreno. Počelo joj je smetati što je Bix toliko sumnjičav
prema Chandleru. On to jednostavno nije zaslužio.
"Mislim da je bio zauzet. Jednom sam izlazio s takvim tipom. Zasipao me je
poklonima i to nisam mogao razumjeti. Satovi, narukvice,
jakne od kašmira, izleti. Imao sam osjećaj da sam umro i našao se u raju, dok
nisam saznao da je istodobno spavao s tri druga momka i bio je
najpromiskuitetniji kurvin sin na planetu. Nije imao ni duše, ni srca; kad bih
mu dosadio, nije htio više ni razgovarati sa mnom. Srce mi je pucalo od boli dok
nisam shvatio kakav je. Nije bio stvarna osoba. Bio je igrač. Plašim se da bi i
Chandler mogao biti takav. Ista vrsta, samo što ovaj voli djevojke. Pokušaj ne
otići u krevet s njim previše brzo", dodao je, a Pariš je kimnula glavom. Za
kratko su vrijeme ona i Bixby postali začuđujuće bliski i jako ga je voljela.
Bixje bio pametan, osjećajan i bilo mu je stalo do nje. Želio ju je zaštititi i
Pariš je to poštovala, iako je mislila da griješi u pogledu Chan-dlera.
Te su večeri radili dugo u noć, kao što je i očekivala, a sljedećeg je dana iz
ureda otišla u šest sati navečer i Chandler je došao po nju u pola osam. Kad se
zaustavio pred njezinom kućom, u prvi trenutak ga nije prepoznala, jer se
dovezao u starom Bentlevu, umjesto u Ferrariju.
"Kakav prekrasan automobil", rekla je diveći mu se, a Chandler je rekao da ga
gotovo nikada ne vozi, ali ga ne želi prodati. Mislio je da bi ga Pariš voljela
pogledati.
No, Chandlerov je stan, kad ga je ugledala, bio još ljepši. Nalazio se u
potkrovlju na Russian Hillu i pogled se pružao na sve strane, a terasa je
izazivala vrtoglavicu. Sve je bilo napravljeno od bijelog mramora, crnog granita
ili crne kože. Bilo je to vrlo dojmljivo i muževno. Kuhinja bijaše pravo
umjetničko čudo. Chandler je već sve pripremio. Ostrige u školjkama, hladan
jastog i ukusna capellini tjestenina s kavijarom. Za nju nije bilo nikakvog
posla. Večerali su za dugačkim granitnim stolom u Chandlerovoj kuhinji. Prigušio
je svjetla i zapalio svijeće. Izabrao je CD-e nekih pjevača koje su slušali na
zabavi Waltera Fryea. Za Pariš je točio izvrsni francuski bijeli Bor-deaux.
Večera je bila mnogo elegantnija od bilo čega što bi Pariš njemu mogla
prirediti, i u njoj je potpuno uživala.
Nakon toga su sjedili u dnevnoj sobi ispred kamina, diveći se pogledu. Vani je
bilo prilično hladno i Pariš je uživala sjediti uz Chandlera pokraj vatre.
Uskoro su se počeli ljubiti. Poznavala je Chandlera samo tri tjedna, ali usprkos
vlastitoj suzdržanosti i Bixo-vim upozorenjima, osjetila je da se zaljubljuje u
njega. Više se nije mogla prisjetiti zašto je prije mislila da su sastanci s
Chandlerom vrlo loša ideja, ili zašto bi prema Peteru morala osjećati vječnu
odanost. Zar je to važno? Oženio se s Rachel. Ništa mu ne dugujem, govorila je
sama sebi dok ju je Chandler ljubio. Spustio je ruku na njezinu nogu i polagano
je počeo kliziti prema gore, ali vrlo oprezno jer
j<* nije želio uznemiriti. Zaustavio se i pogledao je, a ona se prepu-stila
njegovom zagrljaju. Činilo joj se da su prošli sati kad je iznenada shvatila da
potpuno razodjenuta leži pokraj njega u krevetu.
"Pariš, ne želim te ni na što prisiljavati", nježno joj je rekao.
"I ja to želim", šapnula je, a on je spustio usne prema njezinim prsima i počeo
je milovati. Činilo se da im se tijela isprepliću i stapaju. Uzeo ju je vješto i
oprezno. Pružio joj je užitak na različite načine, kakvih se ni Peter nikada
nije dosjetio. Provela je noć s njim, a ujutro su ponovno vodili ljubav. S
Peterom joj se to nikada nije dovodilo. Kad je ustala, imala je neobičan osjećaj
da gaje iznevjerila, ili so osjetila bolje dok je sjedila nasuprot Chandleru za
stolom i do-i nćkovala. Chandler je izgledao sretno i smireno. Osmjehivao joj
se. T<> nije bio san, nego stvarnost.
"Bilo je prekrasno", rekao je, a kad se Pariš zacrvenjela, počeo ju je
zadirkivati. Bilo je bolje nego što je mogla i zamisliti.
"Da, zaista je bilo prekrasno", odgovorila je. Popila je sok od na-i a uče koji
joj je Chandler pružio.
Kući ju je odvezao na vrijeme da se presvuče za posao i obećao joj da će je
kasnije nazvati. To je i učinio, a na objed ju je odveo u njihov omiljeni
talijanski restoran s vrtom. Imala je osjećaj daje potpuno očarana njime, i ovaj
put Bixu ništa nije rekla. To se njega nije ticalo. Noć koju je provela s
Chandlerom sve je promijenila. Sada je njezina odanost pripadala njemu. Bili su
povezani.
Za objedom joj je bilo neugodno jer mu je željela postaviti neuobičajeno
pitanje. Nikada prije to nije napravila, ali željela je biti odgovorna. "Ovaj...
bismo li trebali... možda bismo trebali otići na testiranje za AIDS prije nego
što nastavimo?" Bila mu je zahvalna što je koristio zaštitu, ali je znala da bi
vjerojatno trebali otići na testiranje ako je ikada prestanu koristiti, što bi
se barem ponekad moglo dogoditi. Činilo joj se, barem prema Meginim riječima, da
ljudi to najčešće tako rade.
"Dok koristimo zaštitu, nema nikakve potrebe za tim", osmjehnuo joj se, a Pariš
je kimnula glavom. Nije željela navaljivati jer joj je bilo neugodno. Njegov joj
se odgovor činio razumnim. Osim toga, time je bilo riješeno pitanje zaštite od
začeća.
Te je večeri nakon posla Chandler došao kući po nju i noć su ponovno proveli
zajedno u njegovom stanu. Sljedećeg ju je dana Meg, pomalo zabrinuta, nazvala u
ured.
"Mama, jesi li dobro? Zvala sam te sinoć i preksinoć, i to dosta kasno, ali te
nije bilo. Jesi li radila?"
"Nisam... ovaj... bila sam s Chandlerom."
"Je li se nešto dogodilo?"
"Ne, naravno da nije. Sve je u redu, mila. Jednostavno smo izašli i
razgovarali."
"Pa, budi oprezna. Nemoj se prebrzo zaljubiti." Zvučala je poput Bixa, ali joj
je Pariš zahvalila i vratila se poslu. Jadni Chandler! Svi su sumnjali u njega,
a on je bio tako dobar prema njoj. Nije se mogla sjetiti kad je bila tako
sretna. Željela je nazvati Anne i sve joj ispričati, ali je do vikenda bila
pretrpana poslom. U subotu su organizirali dva vjenčanja. Osim toga, nije je
mogla nazvati i zbog vremenske razlike. Pariš je radila do kasno u noć i cijelog
vikenda nije vidjela Chandlera. Jedan je svadbeni pir trajao do pola tri, a
drugi do četiri ujutro, pa ga nije željela nazivati, da ga ne probudi. Vjenčanja
su se uvijek razlikovala od večernjih primanja i bilo je mnogo stvari koje bi
mogle poći nizbrdo. Morali su biti prisutni u svakom trenutku i uvijek su
ostajali nadgledati zbivanja do samoga gorkog kraja. Chandler joj je rekao da
razumije, pa su se sastali u nedjelju navečer za večeru. Željela je upoznati
Chandlera s Wimom, ali kad je nazvala Wima, rekao joj je da je zauzet. Stoga su
ona i Chandler večerali udvoje.
Večer su proveli u njezinoj kući gledajući video i ovaj je put Pariš priredila
večeru. Skuhala je veliku zdjelu tjestenine i pripremila salatu, a to je bilo
mnogo jednostavnije od objeda kojim je Chandler poslužio nju, ali je vino bilo
dobro. Nakon toga su vodili ljubav i kasnije se Chandler vratio u vlastiti stan.
Rekao je da idućeg dana rano ujutro ima važan sastanak.
Sljedeća su tri tjedna živjeli u vlastitom malom svijetu. Sve je slobodno
vrijeme provodila s njim. Noću je češće ostajala u njegovom, nego u svom stanu.
No, više nije bila osamljena. Imala je osjećaj da živi u bajci. Nikada nije
upoznala nikoga sličnog Chandleru. Pazio je na svaku njezinu potrebu, bio je
ljubazan, obziran i duhovit. I dalje je vrlo savjesno koristio zaštitna
sredstva. Jednoga mu je dana predložila da obave testiranje za AIDS kako bi bili
sigurni da je sve u redu, pa da više ne moraju koristiti zaštitu tijekom
sigurnih dana. No, Chandler je rekao da mu je jednostavnije koristiti kondome.
Razmišljajući o tome kasnije, nešto joj je zazvonilo za uzbunu i te je večeri
ponovno započela isti razgovor.
"Ako se testiramo, nećemo morati koristiti zaštitu", oprezno je rekla. To joj se
činilo mnogo jednostavnijim.
"Uvijek je bolje koristiti se zaštitnim sredstvima", mudro je odgovorio,
vraćajući se iz kupaonice i stisnuvši se uz nju. Bio je nevjerojatno dobro
građen i tijelo mu je bilo veličanstveno, a u seksu je
bio više nego vješt. No, usprkos tome, odlučila mu je postaviti pitanje koje joj
je palo na pamet toga poslijepodneva, iako je već znala odgovor, ili je barem
tako pretpostavljala.
Ležeći u krevetu, podigla se i oslonila na lakat, osmjehnuvši mu se. "Chandler,
spavaš li s još nekom ženom? Hoću reći sada, otkako smo zajedno."
Pogledao ju je i osmjehnuo se, dodirujući prstima njezine bradavice, što ju je
jako uzbuđivalo. "To je prilično škakljivo pitanje."
"Pretpostavljam da je odgovor vrlo jednostavan", blago je odgovorila.
"Pretpostavljam da je naša veza isključiva." Meg se koristila tim izrazom.
"To je krupna riječ", odgovorio je, okrenuo se na leđa i bezizražajno zagledao u
strop.
"Što to znači?" U želucu joj se javila nervoza.
"Otkad sam s tobom, nisam spavao ni s jednom drugom ženom", rekao je i pogledao
je. Pogledi su im se susreli. "No, to bi se moglo dogoditi. Uvelike je prerano
da se potpuno obvežemo jedno drugome."
"Ne očekujem da mi se obvezuješ", tiho je rekla. "Ali očekujem da naša veza bude
isključiva ili monogamna, ili kako god to želiš nazvati."
"Dok koristimo kondome, nema nikakvih problema. Neću te izložiti riziku, Pariš.
To nikada ne bih napravio."
"Ali, ne namjeravaš biti isključivo sa mnom?"
"To ti ne mogu obećati. Ne želim ti lagati. Napokon, odrasli smo ljudi. Tko zna
što se može dogoditi."
"Zadržavaš li pravo da se viđaš s drugim ženama?" Pariš se doimala
zaprepaštenom. Nikada joj nije palo na pamet da bi se to moglo dogoditi i da bi
Chandler to poželio.
"Ne ostavljaš mi vremena za to", ležerno je odgovorio. No, često je putovao. A
Pariš je često radila noću. Nikada nije mogla ni pomisliti da će njegov odgovor
glasiti tako, i bila je duboko uznemirena. Sjela je i pogledala ga kako leži
pokraj nje. Sve do ovoga trenutka nije mogla ni sanjati da Chandler ne želi
isključivu vezu. "Nikada nisi rekla da bi ti to smetalo", rekao je, pomalo
ljutit što je došlo do takvog razgovora.
"Nije mi ni palo na pamet da bi to moglo biti u pitanju. Pretpostavljala sam da
i ti želiš biti samo sa mnom. Rekao si da je naš odnos poseban i drukčiji."
"Zaista je poseban. No, neću ti dopustiti da me držiš na uzici. Nismo vjenčani.
I oboje znamo koliko malo znači brak."
"Ne, to ne znamo oboje", samo što nije zaplakala. "Ja u to ne vjerujem. Bila sam
vjerna mužu, i on je meni bio vjeran više od dvadeset godina braka. Uostalom, ne
govorimo o tome." Iznenada se rastužila. Stvarnost se svom težinom spustila na
nju. Nije bila riječ o braku, nego o izlascima. "Ne želim te dijeliti."
"Ali ti me ne posjeduješ", ljutito je odgovorio.
"I ne želim te posjedovati. Ali želim znati da nećeš spavati s drugim ženama dok
si sa mnom, koliko god to dugo trajalo."
"Pariš, naš je odnos tek započeo i prerano je zahtijevati isključivost. Odrasli
smo ljudi i ja sam slobodan. I ti bi mogla upoznati nekoga s kim bi poželjela
spavati."
"Ne bih ako sam u vezi s tobom, a ako se to dogodi, ti ćeš prvi saznati."
Sjedila je uspravno i ukočeno.
"Vrlo plemenito od tebe", praktično je rekao, "ali ja tebi ne mogu obećati isto.
Svašta se može dogoditi, čak i ako ne planiraš."
"Bi li mi kasnije rekao da si spavao s drugom?"
"Vjerojatno ne bih. To ti ne dugujem. Ne nakon samo šest tjedana. Možda bih ti
to rekao kad bismo bili u vezi šest mjeseci, ovisno o tome kako bi se razvijale
stvari među nama. No, to je još jako daleko. Nismo još dotle stigli."
"Postoji li knjiga pravila? Ako postoji, željela bih je pročitati. Je li
određeno što se kada mora dogoditi? Primjerice, što se događa za šest tjedana, a
što možeš očekivati za tri mjeseca, za šest mjeseci ili nakon godinu dana? Tko
donosi ta pravila?"
"Ovisi o dogovoru dvoje ljudi", odgovorio je bez ikakve nelagode. Nije joj
namjeravao dopustiti da vrši pritisak nad njim. Smetalo mu je što je to uopće i
pokušavala. Za njega isključiva veza nije bila dio dogovora.
"A kakav dogovor mi imamo?" upitala je Pariš zagledavši mu se u oči.
"Zasad nemamo nikakav službeni dogovor. Dobro se zabavljamo, zar ne? Što nam je
više i potrebno?" Pariš nije odgovorila ni riječi, nego je ustala iz kreveta i
preko ramena se osvrnula na njega.
"Meni je potrebno mnogo više. Želim znati da sam zasad jedina žena u tvom životu
ili barem u tvom krevetu."
"To je nerazumno", jednostavno je odvratio.
"Ja mislim da nije. Mislim da je tužno ako ljudi žive na ovakav način. U životu
mora biti iskrenosti, brižnosti i odanosti, a ne samo igre i seksa."
"Je li ti sa mnom zabavno?" upitao ju je, prevrnuvši se u krevetu da je može
pogledati. Počela se odijevati.
"Zabavno mi je. No, život nije samo zabava."
"Tada nam pruži šansu da ostvarimo to nešto više. Prerano je da razgovaramo o
ovakvim stvarima. Pariš, nemoj sve pokvariti."
"To si ti učinio, upravo sada." No, morala je priznati daje barem bio iskren.
Ali ne mnogo više od toga.
"Ne budeš li navaljivala, možda ćemo s vremenom imati drukčiju vezu, ali ne
možeš to ostvariti prisilom."
"A dok se naša veza razvija, ti ćeš možda spavati s drugima?"
"Možda to nikada neću napraviti. Još nisam. Ali, mogao bih, to je istina."
"Ne želim brinuti o tome, a bila bih zabrinuta. Uvijek bih se pi-inla. Sada, kad
znam što o tome misliš, nisam sigurna da bih ti ikada mogla vjerovati. Kako bih
i mogla? Ni ti ne bi mogao vjerovati meni. Nikada ne bi znao što radim. No,
budući da sam ja drukčija, ti bi znao. U tome je razlika."
"Ja to od tebe ne očekujem. To su osnovna pravila." "Kakva? Svatko za sebe i
jebi se s kim poželiš? Bijedno. I, zapravo, tužno. Želim više od toga. Želim
ljubav i iskrenost. "Nikada ti nisam lagao. I nikada ti ne bih slagao." "Ne bi",
tužno je odgovorila, "samo mi ne bi rekao. Zar ne?" Chandler joj nije odgovorio.
Pariš je dugo stajala i promatrala ga. "Ako ikada budeš drukčije razmišljao,
nazovi me." Zapravo je željela reći da joj se javi ako ikada odraste i odluči
odbaciti igrarije. "S tobom mi je bilo prekrasno. No, ne bi bilo kad bih znala
da varaš. Za mene bi to bila prijevara. Vrlo sam staromodna."
"Ti, zapravo, želiš biti u braku i nadzirati me", podrugljivo je rekao. "A iako
nisi udana, želiš se pretvarati da jesi. Pa, ipak nisi. Mogla bi uživati. Ali
nećeš me nadzirati." Za njega je to bio najteži zločin i najveća uvreda.
"Uživala sam... nakratko... dok ti nisi sve pokvario." "Tratiš vrijeme", ljutito
je rekao, ustavši iz kreveta i zaustavivši se pred njom potpuno nag. "Ljudi više
ne igraju prema takvim pravilima. Izumrla su zajedno s mračnim srednjim
vijekom."
"Možda je tako", tiho je rekla, "ali ako je tako, i ja odlazim s njima. Hvala ti
za sve." Izašla je i zatvorila vrata. U hodniku je na trenutak zastala, a zatim
stisnula dugme za dizalo. Djelomično se nadala da će se vrata otvoriti i da će
je Chandler zamoliti da se vrati. Ali je bila svjesna da se to neće dogoditi.
Naučila je bolnu pouku. Kakva god pravila postojala u Chandlerovoj verziji
modernih odnosa, Pariš je znala da nisu za nju, baš kao ni on sam. Bix je bio u
pravu.
20. poglavlje
S Chandlerom se prestala sastajati u trećem tjednu ožujka, a protekla su puna
dva tjedna prije nego što joj je Bix počeo postavljati pitanja. Imao je osjećaj
da Chandler više ne naziva u ured. Pariš je danima bila tiha, a nakon toga se
zatrpala poslom. Konačno ju je upitao o tome jedne večeri kad su ostali dugo
raditi, planirajući vjenčanje. "Jesam li nešto propustio? Ili Chandler više ne
naziva?" Na trenutak je oklijevala, a tada je kimnula glavom. "To je točno. Više
ne zove."
"Jeste li se posvađali? Ili si se umorila od kavijara i Ferrarija?" Bio je vješt
s riječima i Pariš mu se osmjehnula. Prvih je tjedan dana bila uznemirena, a
onda se počela bolje osjećati. Chandler ju je povrijedio, ali se ujedno osjećala
i potpuno glupom. Trebala je biti pametnija, ali nije bila. Više je nijednom
nije nazvao. Nestao je bez traga. Pariš je bila svjesna da je nešto naučila, ali
da u pouci nije uživala. Nije to voljela priznati, ali Chandler joj je
nedostajao. Bio je prekrasan prema njoj, a ako ništa drugo, seks je bio
izvrstan. Prvi put u godini dana ponovno se osjećala poput žene i više se nije
osjećala odbačenom. U tom joj je smislu Chandler bio koristan, ali ju je ipak
povrijedio. Što je još gore, sama mu je to dopustila.
"Nije uspjelo. Pogriješila sam." Malo je zastala, ali je ipak Bixu odlučila sve
ispričati.
"Malo govno. To je bilo prljavo."
"Zaista?" iskreno je upitala Bixa. Bio je osam godina mlađi od nje, ali daleko
iskusniji, i imala je povjerenja u njegove prosudbe. Osjećala se kao da je
stigla iz drugog svijeta. A na neki način je to i bila istina.
"Da, prljavo je igrao", Bixjoj je potvrdio. "To je bilo ružno. Pravo sranje. No,
mnogo je ljudi koji se ponašaju poput njega. Muškarci i žene. Takvo ponašanje
nije ograničeno na jedan spol. Ti ljudi nisu osobito dragi. Igraju prema
prljavim pravilima. Nisi ga ni trebala
pitati je li vam odnos isključiv. Pravi ljudi ne žele spavati s nekoliko drugih
istodobno. Ja to nisam želio. Ni Steven. No, neki od onih s kojima sam se
sastajao bili su upravo poput Chandlera. Još uvijek žive na isti način i spavaju
sa svakim. I što onda? Tužno je što nemaju ljubavi, a većinom nisu sposobni
voljeti nikoga, pa ni sebe."
"Imam osjećaj da svi ostali imaju priručnik s uputama, samo ga ja nemam. Njemu
je sve bilo jasno, i bio je vrlo uvjerljiv. Jedini je problem bio u tome što ja
nisam bila uvjerena. Mrzila bih se da sam pristala na takav život. Ipak, naučila
sam da nikada više ne bih željela spavati s nekim tko me ne voli. Mislila sam da
me Chandler voli. Ili sam vjerovala da se zaljubio u mene, a i ja sam se
zaljubila u njega. Mislim da to nije bila ljubav. Mislim da je bila požuda. A
vidi što sam od toga dobila."
"Ipak, dobila si zbilja krasnu torbicu", podsjetio ju je, a Pariš se nasmijala.
"Da, zbilja. Pravi posao. Moj integritet za torbicu." "Nisi žrtvovala svoj
integritet. Nisi znala što se događa." "Mislila sam da znam. Pretpostavila sam,
a to je bilo pogrešno." "To sada više nećeš učiniti. Probila si led. Izgubila si
nevinost. Sada možeš izaći u svijet i pronaći pravog momka." Bix joj se
osmjehnuo. Divio se njezinoj iskrenosti i bilo mu je žao što je Chandler
postupio kao pravi seronja, ali ga to nije iznenadilo.
"Koliko ću žaba prije toga morati poljubiti?" zabrinuto je upitala. Ozbiljno je
posumnjala u vlastitu moć prosuđivanja.
"Nekoliko. Svi smo to prošli. Dobiješ li bradavice na usnama, uvijek ih možeš
skinuti."
"Nisam sigurna hoću li imati hrabrosti sastati se s nekim drugim. Bolje
prevelika", iskreno je rekla.
"Da, to je istina, i prilično te deprimira. Sastanci su pravo sranje."
"Baš ti hvala, Peter", rekla je, prvi put ogorčena. "Ne mogu vjerovati da me na
ovo osudio." Bix je kimnuo. Tako su stvari stajale. Jedan supružnik ode s nekim
trećim, a drugi se nađe na dnu jame i mora naučiti preživljavati sa zmijama.
Nije osobito zabavno. "Trebala bih ga mrziti zbog onoga što mije napravio, ali
nisam sigurna hoću li to ikada moći. Samo se nadam da mi neće nedostajati do
kraja života. Svakog mi prokletog dana nedostaje", rekla je sa suzama u očima.
"Ne mogu vjerovati da u ovim godinama moram izlaziti kao nekakva glupa
djevojčica. To je zbilja odvratno i jadno."
"Nije jadno. Jednostavno je tako. Pa čak i kad je odnos dobar, netko će prije
ili kasnije umrijeti, a drugi će ostati sam i morati početi ispočetka. To je
teško, ali život je takav."
"Poput Stevena", ozbiljno je dodala, razmišljajući o Bixovom partneru čiji je
ljubavnik umro prije devet godina. "No, Steven ima sreće." Osmjehnula se svom
prijatelju. Imala je osjećaj da su prijatelji već godinama, a ne tek mjesec-dva.
"Pronašao je tebe."
"Ništa nije savršeno", zagonetno je odvratio, a Pariš ga je pogledala, pitajući
se jesu li se i oni posvađali.
"Zar nešto nije u redu?" Željela je i ona pomoći njemu, kao što je on pomagao
njoj. Otkako su se upoznali, ponašao se poput pravog prijatelja.
"Jednoga bi dana moglo doći do toga. Zasad ne."
"Što to znači?"
"Znači da nitko ne prođe neozlijeđen. Stevenov je partner umro od AIDS-a. A
Steven je HIV pozitivan. Bolest se možda neće pojaviti godinama, a možda i
nikada. No, mogao bi se razboljeti. Znao sam da tako stoje stvari. Razmišljao
sam o tome da je naš odnos dragocjen, bez obzira koliko će trajati. A tako i
jest. Ne žalim ni za jednim trenutkom koji sam proveo s njim. Samo bih želio da
živi zauvijek." U Bixovim su se očima pojavile suze, a i Pariš je bila ganuta
kad mu je prišla i zagrlila ga. Dugo su ostali zagrljeni, a onda joj se Bix
osmjehnuo kroz suze. "Volim ga do ludila. Prekrasan je čovjek."
"I ti si takav", rekla je, osjećajući kako joj se steže grlo. Život svakako nije
bio fer.
"Znaš, da me ikada počnu privlačiti žene, što sada nije slučaj, hvala Bogu, jer
su i muškarci sasvim dovoljno komplicirani... tebe bih prvu izabrao."
"Trebam li to smatrati prosidbom?" zadirkivala ga je i osmjehnula mu se suznih
očiju.
"Svakako... ali ne u smislu isključive veze... oprosti, ipak ću nastaviti
spavati s momcima... i ne bih ti o tome ni govorio... ali si i sama mogla
pretpostaviti da naša veza nije monogamna. Jesi li zadovoljna s takvim stanjem?"
"Gdje bih trebala potpisati?"
Oboje su se nasmijali, a Bix je odmahnuo glavom. Volio je razgovarati s njom.
Kao da mu je bila sestra. "Rekao sam ti da Chandler ništa ne valja."
"Znala sam da ćeš to kad-tad spomenuti. No, bio je izvrstan glumac. Rekao mi je
da se tako nije osjećao punih četrnaest godina. O čemu je bila riječ?"
"Zavodio te je. Takvi momci govore sve što će im koristiti. Kad naiđeš na
pravog, znat ćeš. Ovaj nije bio pravi."
"Očito."
Zatvorili su ured, osjećajući se zbog priznanja bliskiji jedno drugome nego
ikada prije. Ona je priznala da je pogriješila upustivši se u vezu s Chandlerom,
a on je priznao da je Steven HIV pozitivan. To mu je donekle olakšalo teret, kao
i njoj. Kad je Pariš stigla kući, nazvala je Meg. Na veliku majčinu žalost, Meg
je bila u suzama. "Što se dogodilo? Jeste li se ti i Anthonv posvađali?"
"Pretpostavljam da možeš i tako reći. Otkrila sam da se viđa s nekom djevojkom.
Nije čak ni djevojka. Žena je. Važna je producentica i Anthonv s njom spava već
nekoliko tjedana." Na kraju je podlegao vlastitoj ambiciji. Još jedan bez
integriteta. No, kad je bila riječ o Anthonvju, Pariš se uopće nije iznenadila,
a ni Meg. Znala je tko je Anthonv i kakav je. Samo se nadala da će ostati s njom
neko vrijeme. Njihova je veza trajala otprilike koliko i njezina s Chandlerom -
šest tjedana.
"Žao mije, draga. I Chandler je otišao." A tada se nečeg dosjetila. "Bi li
željela ovoga vikenda doći kući?" Namještaj joj je stigao još prije mjesec dana
i sada joj je kuća nalikovala na dom. Izgledala je prekrasno.
"Što se dogodilo s Chandlerom?" upitala je Meg ispuhnuvši nos. "Ista stvar.
Nisam ga pitala je li naša veza isključiva ili nije. Nisam ni znala da bih ga to
trebala pitati."
"Meni se to dogodilo na koledžu", mudro je odgovorila Meg. "Uvijek moraš
pitati."
"Kako to da mi nitko nije rekao?"
"Prije to nisi ni morala znati. Sada znaš. Sljedeći put pitaj. A ako čovjek kaže
da veza nije isključiva, bježi što dalje. Zapravo, to ti je dobar razlog za
raskid odnosa."
"Hoćeš li ti voditi pregovore za moj sljedeći ugovor?" zadirkivala ju je Pariš.
"Svakako." A tada je Meg uzdahnula. "Nije li to grozno? Pitam se hoću li ikada
upoznati nekog pristojnog momka. Ovdje vjerojatno neću." Zvučala je
obeshrabreno, makar je imala tek dvadeset četiri godine. Za Pariš to nisu bile
dobre vijesti. U svibnju će navršiti četrdeset sedam.
"Čini se da ni ovdje nije bolje."
"Posvuda je isto. Moje prijateljice u New Yorku susreću iste takve momke. Svi su
oni glumci ili lažljivci ili se panično boje bliskih odnosa. A kad upoznaš
stvarno dragog mladića, kaže ti da je homoseksualac. Odustajem."
"Premlada si za to. Onaj će pravi naići, barem za tebe, ako već ne i za mene.
Mislim da mi čak i nije stalo. Prestara sam."
"Mama, ne budi glupa. Još si mlada. Izgledaš izvrsno. Možda ću doći kući za
vikend. Depresivna sam."
"I ja sam. Možemo sjediti na krevetu i zajedno jesti sladoled i gledati TV"
"Ne mogu dočekati."
Pariš je u petak navečer otišla pred Meg u zračnu luku. Cijeli je vikend bila
slobodna. Napravile su upravo ono što su se dogovorile. Sjedile su u krevetu,
grlile se i gledale stare filmove na TV-u. Nisu se odijevale, češljale ili
šminkale, i objema im se to svidjelo, a kad je Wim došao u nedjelju kod majke na
objed, zaprepastio se kad ih je ugledao. Na svu sreću, došao je sam.
"Jeste li vas dvije bolesne?" iznenađeno ih je upitao. "Grozno izgledaš", rekao
je sestri.
"Znam", odvratila je nasmiješivši se. Izvrsno se provela s majkom.
"Imale smo vikend-tečaj za mentalno zdravlje", objasnila je Pariš.
"Što je to?"
"Gledale smo stare filmove, plakale smo i cijelo vrijeme provele u krevetu
ogovarajući muškarce. Moj me dečko prevario." Meg mu je sve ispričala.
"Gadno", suosjećajno je rekao.
"A što je s tobom?" upitala je Meg kad im je Pariš pružila šalicu juhe i ponovno
sjela na kauč. Voljela je biti s njima. "Izlaziš li s kakvim zgodnim
djevojkama?"
"S desetak", ponosno je rekao. "U spavaonici smo se kladili da vidimo koliko
svaki od nas može zavesti. Ja sam u dva tjedna imao dvanaest cura", bezazleno je
izjavio, a sestra ga je pogledala kao da bi ga najradije nečim gađala.
"Ti si svinja. To je nešto najodvratnije što sam ikada čula. Kriste, uza sve one
kretene koji lutaju svijetom samo nam je još potrebno da i ti postaneš takav.
Daj se uozbilji."
"A što očekuješ od mene? Da se vjenčam na prvoj godini? Još sam premlad." Zračio
je nevinošću i dobrim raspoloženjem.
"Onda budi pristojan, za ime Boga", grdila ga je Meg, a Pariš joj se pridružila.
"Budi dobar momak koji se prema ženama odnosi s ljubaznošću i poštovanjem. Ovom
su svijetu potrebni dragi dečki poput tebe."
"Ne želim još biti drag dečko. Želim se malo zabaviti."
"Ali ne na tuđi račun, Wime, nadam se", korila ga je Pariš. "Ljudi su odgovorni
jedni za druge i moraju se odnositi pošteno jedni prema drugima."
"Ma da, znam. Ali katkad moraš biti malo zao. Ne možeš uvijek biti odgovoran."
"O, da, itekako možeš", Meg je bila uporna. "Počni odmah. Uskoro ćeš navršiti
devetnaest godina." VVimov je rođendan bio dva dana nakon majčinog, u svibnju.
"Nikada ne možeš prerano postati pristojan čovjek. Wime, računam na tebe."
"Moram li?" upitao je kad je pojeo juhu. I majka i sestra bile su neobično
raspoložene.
"Da, moraš", odgovorila je Pariš. "Ne budeš li takav, nekoga ćeš povrijediti."
Usprkos samoj sebi, dok je izgovarala te riječi razmišljala je o njihovom ocu.
Wim ništa nije primijetio, ali je Meg razumjela.
21. poglavlje
i
Nakon raskida s Chandlerom, Pariš više nije ni pomišljala na izlaske. Kad je
stigao svibanj morali su se pobrinuti za tisuće detalja povezanih s vjenčanjima
koja su se trebala održati u lipnju. Bilo ih je sedam. Meg je navečer na majčin
rođendan doletjela zrakoplovom da zajedno proslave, a zatim se vratila u Los
Angeles zrakoplovom u šest sati ujutro. Bilo je to lijepo od nje. Bix joj je u
uredu priredio tortu i poklonio joj krasan tirkizni ogrtač od kašmira. Rekao je
da će prekrasno izgledati uz crnu haljinu. Dva dana kasnije Pariš se odvez-la do
Berkeleva kako bi s VVimom proslavila njegov rođendan. Taj je mjesec bio
ispunjen aktivnostima.
No, godišnjica razdvajanja od Petera bila joj je jako teška. Probudila se tužna
i odmah se sjetila koji je dan. Cijeloga je dana bila tiha i ozbiljna. Bix ju je
konačno upitao što se događa, pa mu je rekla što je. Kad se vratila kući s
posla, legla je u krevet i plakala. U proteklih godinu dana dogodilo joj se
mnogo dobrih stvari, ali kad bi je netko pitao što želi, ili kad bi imala
čarobni štapić, istoga bi trenutka poželjela da joj se Peter vrati. Bez ikakvih
pitanja. Život joj se potpuno promijenio, ali neke su promjene bile vrlo teške.
No, dogodilo joj se i mnogo lijepih stvari. Selidba u San Francisco, kuća koju
je zakupila i posao koji je pronašla spasili su joj život. Mnogo je dugovala
Bixu te njegovom i Stevenovom prijateljstvu. Dogodilo se mnogo toga na čemu je
bila zahvalna. No, Peter joj je još jako nedostajao, i počela je vjerovati da će
tako ostati zauvijek. Jednostavno je bilo tako. Više nije očekivala da će itko
ikada uspjeti ispuniti tu prazninu i mislila je da je to nemoguće. Osjetila je
olakšanje kad je konačno zaspala dubokim snom pa je taj strašni dan konačno
završio.
Nekoliko dana nakon toga nazvala ju je Sydney Harrington. Nečemu se dosjetila.
Uskoro joj je u posjet dolazio stari prijatelj i željela mu je prirediti malu
večeru. No, zvala je zapravo zato što ga je željela najprije upoznati s Pariš.
Živio je u Santa Feu i bio je umjetnik.
Sydneyje rekla daje drag čovjek i da će Pariš, ako ništa drugo, uživati u
njegovom društvu. Bio je kipar i radio je s glinom.
Pariš je pokušala biti pristojna, ali nije znala što učiniti. Napokon, samo da
bi zaustavila njezine beskonačne pohvale, Pariš je pristala da zajedno odu na
ručak. Imala je osjećaj da je dužna Sydney uslugu zato što ju je preporučila
Bixu za posao prije gotovo četiri mjeseca. Sydney je, uostalom, bila razumna i
pametna žena, profinjenog uma, jasnih prosudbi i dobrog ukusa. Zar bi njezin
prijatelj mogao biti neugodan?
Toga je poslijepodneva Pariš ispričala Bixu što ju je Sydney zamolila, a on se
nasmijao i zakolutao očima.
"Znaš li nešto što ja ne znam?" zabrinuto je upitala.
"Ne znam. No, znaš što mislim o sastancima naslijepo. Jedan od mojih najdražih
bio je sastanak s osamdesetdvogodišnjakom kojeg mi je njegova medicinska sestra
dovezla na ručak. U to sam doba imao dvadeset šest godina, a prijatelj koji je i
dogovorio taj sastanak vjerovao je da bih mogao ponovno raspiriti iskru života u
njemu. Možda bih to i učinio, ali je jadni starac samo sjedio bez riječi i
drijemao. Govorio je teškom mukom. Na odlasku sam se rasplakao. No, bilo je i
gorih sastanaka."
"Nisi me baš ohrabrio", odvratila je Pariš pomalo plašljivo. "Ne mogu se izvući
iz toga. Sydney me gotovo prisilila. To je neki njezin stari prijatelj."
"Svi smo slijepi kad su u pitanju naši prijatelji. Gdje živi taj momak?"
"U Santa Feu. Umjetnik je."
"Zaboravi. Neprikladan je u zemljopisnom smislu. Što ćeš raditi s tipom iz Santa
Fea, čak i ako je super?"
"Kako sam se uvalila u ovo?" žalila se Pariš. "Prije tri mjeseca za-klinjala sam
se da više neću ići na sastanke. A sada sam postala zabav-ljačica gostujućih
umjetnika i bogzna koga sve ne. Što da napravim?"
"Otiđi na ručak s tim čovjekom. Sydney će biti sretna. A onda ćemo je u lipnju
ubiti kad obavi poslove oko svih onih vjenčanja." Sydney je preuzela
organizaciju pripremanja hrane za pet vjenčanja i pritom će zaraditi jako puno
novca.
No, kad je stigao dan sastanka, Pariš bijaše umorna i loše raspoložena. Sušilo
za kosu joj je izazvalo kratki spoj i gotovo zapalilo kuću. Auto joj se pokvario
na putu za posao. A uz to joj se činilo da se prehladila.
"Mogu li se ubiti i zaboraviti taj ručak?" upitala je Bixa. Sat vremena je
čekala službu za ceste da joj odvezu auto, jer je na mostu došlo do nesreće.
"Ne možeš. Obećala si Sydney. Budi dobra."
"Idi ti umjesto mene i predstavi se mojim imenom."
"To bi bilo zgodno." Nasmijao se. "Uvalila si se u ovo, i sada to moraš
odraditi."
Dogovorili su se da će objedovati u meksičkom restoranu koji se nalazio u
blizini. Pariš nije voljela meksičku hranu. Kad je stigla, Sydneyju je čekala za
stolom. Njezin je prijatelj ostao parkirati auto. Mora da gaje parkirao u drugoj
državi, jer se pojavio tek nakon pola sata. Kad je ušao na vrata u indijanskom
ponču i kaubojskom šešii u Pariš se učinilo da se ljulja i pomislila je daje
pijan. Sydncy joj je bi zo objasnila:
"Ima poteškoća s ušima i s održavanjem ravnoteže. Zapravo je krasan čovjek."
Pariš se blijedo osmjehnula dok se približavao, a on joj se oklijevajući
nasmiješio i sjeo. Skinuo je kaubojski šešir i stavio ga na stolac, a Pariš nije
mogla ne zamijetiti da ispod noktiju ima naslage gline kao da ih nije čistio
deset godina. No, nije se moglo poreći da je zanimljivo izgledao. Doimao se
gotovo poput američkog Indijanca, ali kad mu je Pariš to spomenula, rekao je da
nema indijanske krvi i da mrzi Indijance jer su u Santa Feu najgori ološ.
"Svi su pijanci", rekao je, dok se Pariš zgražala. Nakon toga se upustio u priče
o crncima. Zbog nečega je zaboravio spomenuti Židove. Imao je rasističke stavove
o gotovo svim drugim etničkim skupinama, uključujući i njihovog meksičkog
konobara. Tu je primjedbu Meksikanac načuo, okrenuo se i sve ih troje ljutito
odmjerio. Pariš je bila sigurna da će im pljunuti u hranu i nimalo ga nije
krivila.
"Dakle, Sydney mi je rekla da ste umjetnik", uspjela je dražesno izgovoriti,
pokušavajući ne brinuti o konobaru i hrani. Morala je nekako izdržati. Osjećala
je da joj neće biti lako i sve je njezino poštovanje prema prosudbama
prijateljice Sydney nestalo kad se taj čovjek pojavio.
"Donio sam nekoliko fotografija svojih radova", ponosno je rekao. Zvao se
VVilliam Weinstein, što je možda objašnjavalo zbog čega nije spomenuo da mrzi i
Židove. Rodio se u Brooklvnu i prije deset godina preselio u Santa Fe. Iz džepa
je izvadio omotnicu, pregledao nekoliko slika i pružio ih Pariš. Na slikama su
bili falički simboli od gline, visoki tri metra. Taj je čovjek bio opsjednut
penisima.
"Vrlo zanimljivi radovi", rekla je Pariš, pretvarajući se da su fotografije na
nju ostavile dubok utisak. "Koristite li žive modele?" upitala je u šali, a on
je kimnuo.
"Zapravo, model mi je moj vlastiti." Mislio je da je to posebno smiješno i tako
se glasno nasmijao da se gotovo ugušio. Osini stoje
pod noktima imao dovoljno gline da napravi još jedan kip, na prstima je imao
mrlje od nikotina. "Volite li jahati?"
"Da, ali već dugo nisam jahala. Vi jašete?"
"Da, volim jahati. Imam veliko imanje. Morate me posjetiti. Nema ni struje ni
vodovodnih instalacija. Do moga imanja mora se dva dana jahati."
"Mora da vam je teško putovati."
"Meni se sviđa", rekao je Bili. "Moja je žena to mrzila. Željela se vratiti u
New York. Umrla je prošle godine." Pariš je kimnula, zaprepaštena što je Sydney
mogla poželjeti da upozna tog čovjeka. Nije znala što bi mu rekla.
"Žao mi je zbog vaše žene."
"I menije žao. Bili smo u braku gotovo pedeset godina. Ja imam sedamdeset tri."
Na svu sreću, nakon tih njegovih riječi stigla je hrana. Pariš je naručila
quesadilla\ što je bilo najblaže jelo na jelovniku. Umjetnik je naručio nekakvu
zastrašujuću mješavinu prekrivenu velikom količinom graha. Činilo se da mu se to
sviđa i rekao je da grah jede gotovo svakoga dana. "Grah je najbolje što možete
pojesti. Najzdravija hrana koja postoji. Čak i ako od njega prdite. Volite li
grah?" Pariš se gotovo zadavila hranom, ali se činilo da Sydney ništa ne
zamjećuje. Rekla je da je Bili prijatelj njezinog oca koji je također bio
umjetnik i da je jako voljela Billovu ženu. Pariš nije mogla ni zamisliti kakav
je morao biti život te jadne žene, zarobljene na udaljenom imanju s takvim
čovjekom. Pomislila je da je možda izvršila samoubojstvo jer joj je to bio
jedini izlaz. Razmišljajući o tome, Pariš se ispričala i otišla u zahod. Čim je
ušla, zaključala je vrata i izvadila mobitel. Nazvala je Bixa u ured.
"Je li zgodan?"
"Ne izvučeš li me odavde, možda ću prije završetka ručka ubiti Sydney. Ili
sebe."
"Dakle, nije zgodan."
"Nevjerojatan je. Neandertalac u kaubojskoj odjeći, koji izrađuje kipove
vlastitog kurca visoke tri metra."
"Slušaj, ako mu je kurac tako velik, možda bi vrijedilo otići u Santa Fe. Mogao
bih ići s tobom."
"Umukni. Nazovi me za pet minuta. Reći ću im da imamo hitan slučaj u uredu."
"Kakav hitan slučaj?" Činilo se da se Bix uvelike zabavlja. Za razliku od Pariš.
"Nije me briga kakav slučaj. Ovaj je ručak katastrofa."
Quesadilla, kruščić sa sirom (prim. prev.)
"Vrlo si uvjerljiva. Je li ti pokazao slike svog kurca?"
"Više-manje. Ti su kipovi nešto najružnije što sam ikada vidjela."
"Ne budi tako kritična. Možda je drag čovjek."
"Gledaj, gori je od onoga starca koji je spavao na ručku s tobom. Govori li ti
to nešto?" Svakoga je trenutka bila sve očajnija.
"Ne može biti." Bix je bio sumnjičav. "Ono je bio najgori sudar naslijepo koji
sam ikada imao."
"Takav je i ovaj. A sada, nazovi me za pet minuta na mobitel."
"Dobro, dobro. Nazvat ću te. Ali, bolje bi ti bilo da smisliš dobar izgovor jer
Sydney nije budala. Znat će da varamo."
"Sydney je potpuno luda ako je zaista mogla zaželjeti da upoznam ovog tipa.
Zapravo, mora da je psihotična. Možda me mrzi."
"Ne mrzi te. Prošlog mi je tjedna rekla da joj se jako sviđaš. I, Pariš?"
"Što je?" Bila je spremna ubiti. Bixa, ako treba.
"Donesi mi sliku njegovog kurca."
"Samo me nazovi... To mislim ozbiljno! Ili ću dati otkaz."
Vratila se za stol, namazavši ponovno usne ružem, a umjetnik je podigao pogled
sa svog tanjura. "Dobro vam stoji ruž. Lijepa boja."
"Hvala vam", osmjehnula se, a kad je ponovno počela jesti, zazvonio joj je
telefon.
"Mrzim te stvarčice", primijetio je dok se Pariš javljala. Istoga se trenutka
namrštila. Bio je to Bix, izgovarajući u slušalicu najnepri-stojnije riječi
kojih se mogao dosjetiti.
"Što si napravio?" užasnuto je zapitala i načas zabrinuto pogledala Sydney. "O,
Bix, pa to je strašno. Žao mije... Sada? Pa, dobro... na ručku sam sa Sydney i
njezinim prijateljem... Dobro, u redu, smiri se... Vraćam se za pet minuta. Ne
pokušavaj se ni pomaknuti dok ne dođem." Prekinula je vezu i uznemireno
pogledala Sydney.
"Što se dogodilo?" I Sydney se zabrinula.
"Zvao je Bix. Znaš kako je cendrav." S osmijehom je pogledala Billa,
namjeravajući se našaliti s njim prije nego što ode. "Homoseksualac je",
objasnila je.
"Mrzim pedere", rekao je, podrignuvši.
"Pretpostavljala sam da ćete to reći." Okrenula se Sydney. "Povrijedio je
kralješnicu."
"Nisam znala da ima problema s kralješnicom." U njoj se javilo suosjećanje jer
je, kao što je Pariš dobro znala, i sama imala bolove, i na poslu je nosila
steznik.
"Leži na podu i ne može se ni pomaći. Moram ga odvesti kiro-praktičaru. Kaže da
će nazvati 911 ako ne dođem istoga trenutka."
"Znam kako mu je. Meni je ozlijeđen kralješak, i kad se pojave bolovi, tjednima
ne mogu hodati. Želiš li da idemo s tobom?" "Ne brini. Moći ću i sama. Ali moram
ići." "Sve bi pedere trebalo strijeljati", objavio je umjetnik i ponovno
Žao mi je što moram otići", ispričala im se oboma, a tada se rukovala s Billom.
"Lijepo se provedite dok ste ovdje. Uživala sam u i luku. Želim vam sreću u
radu."
>Mislite, u radu s kurcem?" Glasno se nasmijao i zakašljao.
"Upravo tako. Želim vam svu sreću s vašim kurcem. Bok, Syd-iK'v. Hvala ti za
ručak." Mahnula je i otrčala do vrata, pjeneći se od I lijesa cijelim putem do
ureda, a kad je ušla, Bix ju je dočekao sa sini ješkom.
"I, gdje je?"
"Gdje je što? Tako sam bijesna da bih mogla nekoga ubiti."
"Slika."
"Ne obraćaj mi se. Nikada više. Više nikada neću razgovarati ni s tobom ni sa
Sydney. Do kraja života. Taj je tip potpuno lud. Samo da znaš, Bix, mrzi pedere
i misli da bi ih sve trebalo poubijati. No, uz to mrzi crnce i američke
Indijance."
"Sviđa mi se taj čovjek. Kako izgleda?"
"Pravi zombi. Živi na imanju bez struje i vode."
"Nije ni čudo što izrađuje kipove svog kurca visoke tri metra. Jadničak nema što
drugo raditi."
"Ne obraćaj mi se. Ne govori ništa. Nikada više. A ja do kraja svog prokletog
života nikada, nikada više neću ponovno otići na spoj naslijepo."
"Da, da, znam", rekao je Bix, naslonivši se u stolcu i smijući joj se. "I ja sam
to govorio. A znaš li što? Ipak sam odlazio na sastanke. I ti ćeš to opet
napraviti."
"Jebi se", uzviknula je i odmarširala u ured, zalupivši za sobom glasno vratima,
tako da je računovođa izašla iz svoje sobice i uplašeno se osvrnula.
"Je li Pariš dobro?"
"Dobro je", odvratio je Bix smijući se. "Samo što je bila na sastanku."
"I nije ispalo kako treba?" upitala je suosjećajno, a Bix se nacerio od uha do
uha i odmahnuo glavom.
"Mislim da nije, gospođo Simpson. Mislim da nije. Takva je sudbina svih koji
odlaze na sastanke naslijepo."
22. poglavlje
U svibnju su Pariš i Bix bili neuobičajeno zaposleni, a u lipnju su, na vlastito
iznenađenje, uspjeli preživjeti sedam vjenčanja. Pariš nikada u životu nije tako
naporno radila, a Bix je tvrdio da nije ni on. No, sva su vjenčanja prekrasno
organizirali, nevjeste su bile izvan sebe od oduševljenja, majke ponosne, a
očevi su platili astronomske račune. Za tvrtku Bixbyja Masona to je bio vrlo
uspješan mjesec. Meg je došla u posjet iz Los Angelesa tjedan dana nakon
posljednjeg vjenčanja. Bili su to jedini trenuci odmora za Pariš i Bixa, budući
da su sljedećeg vikenda, za praznik Četvrtog srpnja, pripremali dvije goleme
zabave.
Pariš i Meg su se opuštale u vrtu Parisine kuće, razgovarajući o poslu, životu i
Wimovom putovanju u Europu. Otputovao je prethodnoga dana s nekoliko prijatelja.
Meg se doimala opreznom, kao da nešto važe. Pariš je to zamijetila.
"O čemu razmišljaš?" upitala ju je. "Sto se događa?" "Željela bih te nešto
upitati, ali nisam sigurna kako da postavim pitanje."
"Uh-uh. Čini se da je važno. Netko novi u tvom životu?" "Ma ne." Ni Meg ni Pariš
već dva mjeseca nisu izlazile. Pariš je tvrdila da ne želi. Sastanak koji je
organizirala Sydney bio je kap koja je prelila čašu. No, znala je da će Meg kad-
tad nekoga upoznati i nadala se tome. "Nedavno sam susrela prijateljicu s
Vassara. Dugo je nisam vidjela. Udana je i očekuje dijete, što mi se čini
neobičnim, no istodobno mi je ispričala i tužnu priču. Nisam je vidjela otkako
smo diplomirale, a tada je njezina majka bila jako bolesna. Saznala sam da je
toga srpnja umrla. Bilo je to prije dvije godine i mislim da je umrla od raka
dojke. Nisam ni željela ispitivati o tome." Pariš je pokušavala shvatiti kamo
Meg smjera, jer se nije mogla domisliti kakvog bi tu posla bilo za nju. Možda
djevojci treba žena s kojom bi porazgovarala, osobito sada kad je trudna. Ako je
to potrebno, Pariš je bila spremna pomoći.
"Kako se osjeća?" zabrinuto je upitala.
"Čini mi se da je dobro. Vrlo je snažna. Udala se za krasnog momka. I sama sam u
njega bila zaljubljena." Osmjehnula se, a tada se, ozbiljnog izgleda, okrenula
majci. "Kaže da joj je i otac dobro, ali i" u;,imlj(Mi. Pitala sam se... pa...
zapravo, nekoliko sam se puta su-*.i'-l.-i s njim i mislim daje zaista drag
čovjek. Mislim da bi ti se svi-<lui, mama."
"O, za Boga milog... Meg, ne počinji s tim. Rekla sam ti da više ne namjeravam
izlaziti." Bila je odlučna i izričita. Chandler Freeman i kipar iz Santa Fea
bili su dovoljni za čitav život, ili za barem nekoliko godina. Izlasci je više
nisu zanimali.
"Mama, pa to je smiješno. Imaš četrdeset sedam godina. Ne možeš se odreći
ostatka svoga života i odustati. To nije u redu."
"Za mene je to itekako u redu. Nije mi potreban muškarac. Štoviše, i ne želim
ga." Istina je, ipak, bila sasvim suprotna, ali bilo je prokleto teško pronaći
pravoga. Jedini kojega je ikada željela ju je ostavio.
"A što ako propustiš životnu priliku? Otac moje prijateljice je bankar i iznimno
pristojan čovjek. Nije to nekakav promiskuitetni divljak."
"Kako znaš?"
"Jer sam ga upoznala", bila je uporna Meg. "Čak je i zgodan."
"Ne zanima me. Nisi izlazila s njim. Muškarci se na izlascima pretvaraju u
manijake."
"Ne, ne pretvaraju se. Neki su samo čudniji od ostalih. Kao Peace." Pariš se
namrštila, a Meg se nasmijala.
"Upravo tako. Kako znaš da taj čovjek nije Peaceov otac?"
"Vjeruj mi. Sličan je tati. Isti tip. Košulja, kravata, prugasto odijelo, dobro
ošišan, ugodan, pristojan, pametan i dobar otac. Sve ono što se tebi sviđa."
"Meg, neću izaći s njim."
"O, da, hoćeš", odvratila joj je kćer i zločesto se nasmijala.
"Ne, neću."
"Vraga nećeš. Rekla sam prijateljici da ćemo večeras večerati s njima. I ona
dolazi kući za vikend da bi posjetila oca."
"Što si rekla? Ne mogu vjerovati! Meg, neću!"
"Moraš, inače ću ispasti lažljivica. Na taj način možeš upoznati drage ljude.
Tako se dogovaraju sastanci. Nekada su to radili roditelji, a sada rade djeca:
razvedene roditelje upoznaju s novim partnerima." Meg se to činilo savršeno
razumnim.
1
"Ne namjeravam biti partnerica tom čovjeku." Pariš je bila bijesna, ali Meg nije
namjeravala popustiti, pa je naposljetku, protiveći se, pristala. "Trebala bih
otići psihiću", mrmljala je dok su se vozile u poslovni dio grada. Večerat će u
restoranu čuvenom po odrescima, koji je predložila Megina prijateljica. Ime
njezinog oca bilo je Jim Thompson, i očito je volio odreske. Barem nije bio
vegetarijanac. Pariš je namjeravala ostati što je kraće moguće. Odjenula je
ozbiljno crno odijelo, a kosu svezala u rep i nije se našminkala.
"Mama, možeš li se barem malo potruditi?" požalila se Meg promatrajući je kako
se odijeva. "Izgledaš kao direktorica pogrebnog zavoda."
"Dobro. To znači da me neće htjeti ponovno vidjeti."
"Uopće mi ne pomažeš", korila ju je Meg.
"I ne namjeravam."
"Na ovaj način mnoge žene upoznaju drugoga muža."
"Ne želim drugog muža. Još nisam preboljela ni prvog. I jako sam alergična na
sastanke naslijepo."
"Znam. Sjećam se posljednjeg. Mora da je to bio izuzetak."
"Nije bio izuzetak. Neke su Bixove priče još gore", tmurno je promrmljala i
prepustila se uvrijeđenoj šutnji.
Kad su Meg i Pariš ušle u restoran, kćerka i otac već su bili ondje. Jim je bio
visok, tanak, sjedokosi muškarac ozbiljnog lica, u sivim hlačama i jakni.
Njegova je kćerka bila jako lijepa žena Megine dobi, u visokoj trudnoći. Zvala
se Sally, i Pariš ju je prepoznala čim ju je ugledala. Dok nisu sjeli nije ni
pogledala Jima. Bio je vrlo drag i uljudan, morala je priznati, a oči su mu bile
prekrasne i vrlo tužne. Vidjelo se da mu se nešto teško dogodilo, upravo kao i
njoj samoj, ali je shvatila da je zaista dobar čovjek. I protiv svoje volje,
Pariš je prema njemu osjetila suosjećanje. Počeli su razgovarati tijekom večere.
Djevojke su se prisjećale prošlih vremena, a njih su dvoje tiho pričali. Jim
nije mogao prestati govoriti o smrti svoje supruge. Prije nego što se i snašla,
ispričala mu je kako ju je Peter ostavio. Izmjenjivali su svoje tragedije poput
teniskih loptica.
"O čemu vas dvoje razgovarate?" upitala je Sally. Pariš i Jim iznenada su se
pogledali kao krivci. Nije to bio vedar razgovor uz večeru i nisu ga željeli
prepričavati djeci. Sally i njezin brat ocu su uvijek govorili da mora prestati
pričati o ženinoj smrti, osobito stranim ljudima, jer je to neprestano radio.
Žena mu je umrla prije gotovo dvije godine, ali Jimu se činilo da je to bilo
jučer.
"Razgovarali smo o svojoj djeci", vedro je rekla Pariš, zatajivši predmet
razgovora. Sallvn je brat bio godinu dana stariji od Wima i
studirao je na Harvardu. "Žalimo se jedno drugome kako ste nevaljala djeca i
koliko vas mrzimo", zadirkivala ih je Pariš, izmijenivši urotnički pogled sa
Sallvinim ocem, na čemu joj je bio zahvalan. Sviđalo mu se razgovarati s njom, i
to više nego što je očekivao. Kao i Pariš, ni on nije želio pristati na večernji
sastanak i svim je silama pokušavao odgovoriti kćerku od takvoga plana. No, sada
kad se upoznao s Pariš, bilo mu je drago što je došao. Obje su djevojke bile
tvrdoglave i voljele su roditelje.
Nakon toga su razgovarali o planovima za dan Četvrtog srpnja. Sally i njezin
suprug namjeravali su tijekom vikenda otići na izlet, koji će im vjerojatno biti
posljednji prije poroda. Jim je rekao da s prijateljima ide na jedrenje, a Pariš
je pričala da će tih dana raditi, jer organiziraju dva praznična piknika. Jimu
se njezin posao činio zabavnim, iako je priznao da ne voli zabave. Činio se
tihim i povučenim čovjekom, no bilo je teško reći je li to zbog okolnosti ili je
takav po prirodi. Priznao je Pariš da je od smrti žene zapao u depresiju, no
morao je priznati i da se mnogo bolje osjeća zbog izlaska.
Na odlasku su se djevojke poljubile, a Jim je tiho i diskretno upitao Pariš bi
li je mogao nazvati. Doimao se vrlo staromodnim i službenim, i na trenutak je
oklijevala, a tada je kimnula glavom. Ako ništa drugo, možda bi mu mogla pomoći.
Nije je tjelesno privlačio, ali očito mu je bio potreban netko s kim bi
razgovarao, a nije bio neprivlačan. Činilo se da je trenutno prilično zbunjen i
pitala se uzima li nekakve lijekove. Rukovali su se, a Jim joj je šapnuo da će
je nazvati, a zatim je žustro krenuo ulicom s kćerkom. Izgledao joj je poput
čovjeka koji nikamo ne pripada. Čak su i njegova opuštena ramena pokazivala
koliko je nesretan.
"I, što misliš?" upitala je Meg kad su ušle u automobil. Imala je osjećaj da se
Sallyn otac svidio njezinoj majci, čak i ako to nije bila spremna priznati. Dok
su se pozdravljale, Sally je šapnula Meg da od majčine smrti nije vidjela oca
tako živahnog.
"Sviđa mi se. Ne onako kako ti misliš, onako kako ste se ti i Sal-ly nadale. Baš
ste prava zločesta djeca." Pariš se osmjehnula. "No, osamljen je i potreban mu
je netko s kim bi mogao popričati. Očito je vrlo draga osoba. Bolest i smrt
njegove supruge vrlo su ga teško kosnuli."
"I Sally je bilo teško", primijetila je Meg, a zatim strogo pogledala majku.
"Mama, njemu nije potrebna medicinska sestra s psihijatrije, nego djevojka.
Nemoj biti tako pretjerano osjećajna." "Nisam pretjerano osjećajna. Samo mi ga
je žao." "E, pa, nemoj ga žaliti. Samo uživaj u njemu." No, još nije imala u
čemu uživati. Cijele je večeri pričao o liječnicima, ženinoj bolesti,
smrti, o tome kako je pogreb bio lijep te o spomeniku koji je dao napraviti za
nju. "Svi su putevi vodili u Rim" i koji god razgovor Pariš započela, Jima je
svaki odveo ravno do preminule Phvllis. Pariš je znala da je Jim mora izbaciti
iz svoga sustava, upravo kao što je i ona trebala učiniti s Peterom. Očito je
trebalo više vremena za tugu nakon smrti, nego nakon razvoda ili izdaje. Što se
nje ticalo, Jim je imao pravo tugovati, a ona ga je bila voljna slušati. Osim
toga, i sama je gajila slične osjećaje. Na neki je način, zbog toga što je Peter
tako nenadano otišao i zbog toga što se nju ništa nije pitalo, imala osjećaj
daje ostala udovica, a ne daje razvedena. Isto je tako mogao i umrijeti.
"Rekao je da će me nazvati", Pariš je izjavila, a Meg je izgledala kao da joj je
drago. Osobito kad se sljedećeg jutra javila na telefon, a pokazalo se da zove
Jim. Srdačno poželjevši Meg dobro jutro, Jim je rekao da bi volio razgovarati s
njezinom majkom. Pariš se brzo javila sa svog telefona. Nekoliko su minuta
čavrljali i Meg je vidjela da majka nešto bilježi, kima glavom. Rekla je da će
rado večerati s njim.
"Imaš spoj?" upitala je zapanjeno Meg. "Već? Kada?" Smješkala se od uha do uha,
ali Pariš se nije dala zbuniti i uporno je tvrdila da to nije romantični
sastanak. "Reci mi to isto za tri tjedna kad već budeš spavala s njim",
zadirkivala ju je Meg. "I ne zaboravi, ovaj put svakako pitaj je li odnos
monogaman ili nije." Iako su se obje slagale u mišljenju da u slučaju Jima
Thompsona to vjerojatno neće biti problem, barem ne zasad. Sally je rekla da od
smrti svoje supruge nije ni pogledao drugu ženu. Pariš joj je vjerovala. Nije
bila sigurna nije li pogledao i nju. Samo mu je trebao netko tko bi ga slušao
dok priča o pokojnoj ženi. "I, kad ćete se naći?" zabrinuto je upitala Meg.
Osjećala se poput male majke. Željela je da ta veza uspije. Svi su to željeli.
"U utorak večeramo zajedno."
"Barem je civiliziran i neće te voditi na onakva mjesta na koja moj dečko vodi
mene. Ili me vodi u restorane u kojima poslužuju prastari suši pa dobijem
otrovanje hranom, ili u vegetarijanske restorane ili, pak, u restorane u koje se
plašim i ući. Muškarci s kojima sam izlazila nikada me nisu izvodili na
pristojna mjesta."
"Možda ti je potreban netko stariji", Pariš je jednostavno nagovijestila, iako
Meg nikada nije voljela starije dečke, čak ni dok je odrastala. To joj se
jednostavno nije sviđalo. Više je voljela da budu njezinih godina, a katkad i
godinu-dvije mlađi. No, tada se morala pomiriti s nezrelim igricama koje su
pratile tu dob.
"Nazovi me da mi ispričaš kako si se provela s gospodinom Thompsonom",
podsjetila ju je Meg kad je odlazila, a Pariš je cijelo poslijepodne provela
perući rublje, što nije bio osobito zabavan posao, ali je bio koristan. U
ponedjeljak su ona i Bix bili vrlo zauzeti organizacijom piknika za Četvrti
srpnja koji su se trebali održati toga vikenda. U utorak navečer Pariš je bila
preko glave u poslu i gotovo je zaboravila sastanak s Jimom Thompsonom. U šest
sati je otišla iz ureda, nakon sastanka s Bixom. Rekla mu je da izlazi na
večeru.
"Imaš sastanak?" Izgledao je zaprepašteno. Nije mu rekla ni riječi o tome da je
upoznala nekog muškarca, a u posljednje je vrijeme izričito bila protiv
izlazaka. Još je uvijek bila ljuta zbog sastanka naslijepo s umjetnikom iz Santa
Fea, i navodila ga kao dovoljan razlog da ostane ponovno rođena djevica.
Odgovarajući mu na pitanje, Pariš je pomalo neodlučno rekla: "Zapravo ne."
"Što to znači?"
"Glumim psihijatra ocu Megine prijateljice kojemu je prije dvije godine supruga
umrla od raka dojke."
"To je gadno", suosjećajno je rekao Bix. "Kakav je?"
"Pristojan, suzdržan, zgodan. Običan."
"Izvrsno. Koliko mu je godina?"
"Pedeset devet-šezdeset."
"Izgleda savršeno. Uzimamo ga. Samo idi."
"Ne uzbuđuj se. Neprestano priča o svojoj pokojnoj ženi. Opsjednut je njome."
"Sve ćeš to ti promijeniti. I Steven je bio takav kad smo se upoznali. Mislio
sam da ću zavrištati ako mi još jednom ispriča kako mu je ljubavnik umro na
rukama. Potrebno je malo vremena, ali i to prolazi. Daj mu vremena. Ili Prozac.
Ili viagru."
"Zaboravi. Idem samo na večeru. To je više poput savjetovanja, ;> ne poput
seksualne terapije, gospodine Mason."
"Sto god bilo, zabavi se. Noć!" rekao je kad je požurila niz stepenice. Pola
sata kasnije već je oprala i osušila kosu, hitro je splela 11 pletenicu dok je
još bila vlažna, odjenula sive hlače i odgovarajući pulover. Kad je zvono
zazvonilo, upravo je obuvala cipele. Bez daha je otvorila vrata i pozvala Jima
da uđe.
"Jesam li uranio?" oklijevajući je upitao. Činilo mu se da je do-Šao prerano,
jer je Pariš bila uznemirena i u žurbi, ali se pokušala opustili kad mu se
osmjehnula propustivši ga u kuću.
"Nimalo. Maloprije sam stigla kući s posla. Ovaj je tjedan prava ludnica, kao i
uvijek. Ako nije Četvrti srpnja, onda je Valentinovo, ili Dan zahvalnosti,
nekakva obljetnica, rođendanska proslava, svadba ili 'samo mala večera za
četrdesetero' u utorak uvečer. Zabavno je, ali neprestano smo preko glave u
poslu."
"Čini mi se daje to dobar posao. Baš si sretnica. Bankarstvo nije tako zabavno,
ali pretpostavljam da je ipak koristan posao." Sjeo je na kauč u dnevnoj sobi, a
ona mu je natočila čašu vina. Noć je bila prekrasna, a magla se toga
poslijepodneva nije spustila, tako da je bilo i toplo. Ljeti je nerijetko bilo
hladnije nego u proljeće. "Prekrasna ti je kuća, Pariš", rekao je, ogledajući
se. Imala je nekoliko prekrasnih antikviteta, a uz to i dobar ukus. "Phvllis je
voljela antikvitete. U svakom gradu koji bismo posjetili obilazili smo
antikvarijate. Najviše je voljela engleske starine, kao i ti." Phvllis se
ponovno našla u njihovom društvu, kao i prve večeri. Pariš je pokušala
promijeniti temu, upitavši ga za sina. I on je nedavno otputovao u Europu s
prijateljima, baš kao i Wim. "Rijetko ga viđam sada kad boravi na Istočnoj
obali", požalio se Jim. "Čini se da više ne voli dolaziti kući, ali ne mogu reći
da ga okrivljujem. Nije to veselo mjesto."
"Namjeravaš li ovoga ljeta otputovati nekamo?" upitala je Pariš, opet pokušavši
promijeniti temu. Davala je sve od sebe. Samo ako bi ga uspjela odvratiti od
razmišljanja o tome što je izgubio, možda bi se i sam počeo zabavljati i biti
zabavan. S njim je, činilo joj se, bilo sve u redu. Bio je bogat, inteligentan,
obrazovan, zaposlen, dobro je izgledao i bio je gotovo zgodan, a djeca su mu
bila iste dobi kao i njezina. To je, svakako, bilo dovoljno za početak, samo kad
bi uspjela izbaciti Phvllis iz društva. Taj je zadatak počela prihvaćati kao
nekakvu vrstu izazova i odlučila je pobijediti, i zbog njega i zbog sebe. Kao
što je Bix pretpostavio na osnovu njezinog sažetog opisa, Jim je za nju bio
najpogodniji izbor. I u mnogim stvarima najsličniji Peteru. Samo su morali blago
vratiti Phvllis u grob, gdje joj je i bilo mjesto.
Neko su vrijeme čavrljali, a onda ju je Jim izveo na večeru u mali francuski
bistro s kavanom na pločniku. Bilo je to prekrasno mjesto i u Jimu je izazvalo
pravu bujicu sjećanja. I on i njegova pokojna supruga voljeli su Francusku i
često su boravili u Parizu. Phvllis je francuski govorila gotovo bez greške.
Pariš je imala osjećaj da se bezuspješno bori protiv plime dok su večerali,
pokušavajući pronaći temu za razgovor. Ne znajući što bi rekla, Pariš se
uhvatila kako pripovijeda o svojim uspomenama na Petera. Pričala je o svom
braku, o tome koliko su bili bliski svih tih godina, i o golemom zaprepaštenju
koje je osjetila kad ju je ostavio. Imala je osjećaj da razmjenjuju
ratne priče, i kad je stigla kući, bila je potpuno iscrpljena. Otkako ju je
Peter napustio nije toliko pričala o njemu.
"Volio bih te ponovno vidjeti", suzdržano je rekao Jim kad ju je dovezao kući
nakon večere. Pariš ga nije pozvala da uđe. Jednostavno nije željela slušati još
neku priču o Phvllis, a nije željela ni razgovarati o Peteru. Željela ih je
oboje pokopati. Umirala je od želje da se s Jimom dogovori da ne razgovaraju o
bivšim supružnicima ako ikada ponovno izađu. No, nije ga dovoljno dobro
poznavala da bi mu to mogla reći. "Volio bih ti pripremiti večeru", ponudio se.
"To bi mi se svidjelo." Pariš mu se osmjehnula, iako je malo oklijevala
prihvatiti poziv na objed u kuću koju je Jim još uvijek smatrao podjednako kućom
svoje bivše supruge. Smatrala gaje dragom osobom, ali cijele se večeri borila da
održi neutralni razgovor. Što god su radili, kamo god su išli, činilo se da
Phvllis uvijek viri iza ugla, bez obzira jesu li razgovarali o djeci,
antikvitetima ili izletima. Ili bilo čemu drugome. A i Peter je cijele večeri
bio u blizini. Pariš je više od svega željela da pokopaju svoje mrtve. "Ovoga
vikenda moram raditi", podsjetila ga je.
"A kako je s nedjeljom navečer?" s nadom je upitao. Zaista mu se jako sviđala i
znala je slušati. Bila je emocionalna i suosjećajna. Nije ni očekivao da će mu
se toliko svidjeti.
"To bi bilo savršeno", odvratila je Pariš toplo ga zagrlivši i mah-nuvši mu dok
je zatvarala vrata. Provela je ugodnu večer, ali morala je priznati da je
osjetila golemo olakšanje ostavši ponovno sama u vlastitom domu, bez Phvllis i
Petera.
"I? Kako je bilo?" upitao je Bix kad je sljedećeg jutra ušla u ured, pomalo
rastresena. "Divlji seks cijele noći? Jesi li već postala ovisnom?"
"Ne baš doslovce." Osmjehnula se. "Još se uglavnom bavim savjetovanjem o
prevladavanju tuge", priznala je, a on je odmahnuo glavom.
"Dosta toga. Dopustiš li da se predugo nastavi, nikada ga od toga nećeš uspjeti
odviknuti. Počet ćete povezivati s njom." I Bix je na kraju sa Stevenom napravio
sporazum da svoga bivšeg partnera smije spomenuti samo jednom dnevno. To je
djelovalo. Steven je rekao da mu je to pomoglo da ponovno uspostavi nadzor nad
sobom, a njihovom je odnosu to uvelike koristilo. Sada, nakon svih tih godina,
rijetko ga je kada spominjao, a kad bi to i učinio, nije to više bilo na
prijašnji nezdrav način. Jim Thompson još se nalazio u fazi duboke tuge, makar
su prošle već dvije godine.
"Izvrsno", rekla je Pariš obeshrabreno. "Ne znam zašto se toliko jako trudim oko
njega i zašto mi je stalo. Što mi predlažeš?"
"Izazov je već i sam pokušaj da izbaciš mrtvaca i zauzmeš njegovo mjesto. Nitko
ne želi da nekakva utvara bude važnija. Ako blage primjedbe tijekom razgovora ne
pomognu, rekao bih da je onda možda vrijeme za pušenje", odgovorio je Bix
djelujući sasvim ozbiljno, sjedeći za radnim stolom, a Pariš se nasmijala.
"Fantastično. To ću mu predložiti kad se sljedeći put pojavi na mojim vratima."
"Možda bi ipak bilo bolje da najprije uđe. Inače bi se mogli početi okupljati
susjedi." Bix joj se zlobno nasmiješio. Otkad su telefoni počeli zvoniti,
cijeloga dana nisu prestajali raditi, a tako je bilo čitav tjedan. No, oba su
piknika odrađena bez i najmanje pogreške, kako su i planirali. Bix je
prisustvovao onom koji se održavao u Palo Altou, a Pariš onome u Tiburonu. S
obzirom na udaljenost, oboje nikako nisu mogli prisustvovati i jednom i drugom.
No, Bix je bio potpuno uvjeren da će Pariš sve uspjeti savladati. Sydney
Harrington je s njom surađivala na pikniku u Tiburonu, a kad se počela
ispričavati zbog prijatelja iz Santa Fea, Pariš joj je rekla da ne brine o tome.
"Vjerojatno je sasvim simpatičan čovjek."
"Znaš, katkad ne shvaćaš koliko su ti vlastiti prijatelji čudni dok ih ne
upoznaš s nekim drugim. Činilo mi se da je toga dana bio malo nezgodan." Pariš
joj nije rekla da se njoj čini kako nezgodniji i nije mogao biti. No, vratile su
se poslu i o njemu više nisu razgovarale.
Pariš je prespavala gotovo cijelu nedjelju. Bio joj je to dan za ljenčarenje jer
je već tjednima naporno radila. Nakon mukotrpnog posla u svibnju, lipanjskih
vjenčanja i piknika za Četvrti srpnja, imala je osjećaj da mjesecima nije
usporila. Bilo je ugodno prespavati čitav dan. U šest sati navečer odvezla se na
Jimovu adresu. Živio je u lijepoj, golemoj staroj kući u Seacliffu. Pokazalo se
da je magla ondje gušća i zbog toga je taj kraj djelovao depresivnije nego onaj
istočniji, u kojem je živjela Pariš. No, kuću je dizajnirao čuveni graditelj, a
iz nje se pružao prekrasan pogled na most Golden Gate i na zaljev. Čim je ušla,
osjetila je divljenje. Ispred kuće se pružao dio Kineske plaže, a Jim joj je
ispričao da su on i Phvllis često šetali tom plažom. Oboje su to voljeli. Tako
se Phvllis našla među njima i prije nego što je Pariš skinula kaput. A s njom je
ušao Peter.
"Peter i ja smo uvijek voljeli odlaziti na plažu." Nije mogla vjerovati
vlastitim riječima. Koliko god joj se Jim Thompson sviđao, činilo se da iz nje
izvlači ono najgore. Ili barem najgore uspomene. Pokušavala se prisjetiti što
joj je Bix govorio i odlučila da će Petera spominjati samo jednom dnevno. Bilo
je to neobično, jer je o njemu ionako prestala pričati već prije nekoliko
mjeseci. A sada se, zahva-
ljujući Jimu i Phvllis, ponovno vratio u njezine priče. To joj se nije događalo
otkako ju je napustio.
Jim je imao posla u kuhinji. Pripremao je pečeno meso, pire od šparoga i male
izdubljene krumpire. I prije nego što je progovorio, znala je što dolazi: on i
Phvllis voljeli su kuhati zajedno. Pariš je gotovo zadrhtala ugledavši kako na
vješalici pokraj stražnjih vrata visi Phvllisin istrošen, star i izblijedio
slamnati šešir, pa se upitala koliko njezinih sitnica još uvijek leži naokolo.
Vjerojatno većina. Ili sve. Jim je imao dosta posla oko brisanja prašine, ali se
činilo da to uopće ne radi. Možda nije ni želio.
"Ova je kuća prevelika za mene samog", priznao je kad su sjeli večerati. "No,
djeca je vole, a i ja isto. Odrasli su ovdje i nikako se ne mogu natjerati da je
se odreknem." Ni kuće ni Phvllis, pomislila je Pariš zadržavši dah. Počela je
brojiti rečenice u kojima je nije spomenuo, a brojila je i one u kojima ju je
spominjao. Bilo je to bolesno, ali nije se mogla natjerati da prestane brinuti o
tome koliko često spominje pokojnu suprugu.
"I ja sam imala istih problema s kućom u Greenvvichu", uzvratila je. "Osjećala
sam se izgubljenom u njoj kad je Peter otišao. A kad je i Wim otišao na
Berkelev, to me je gotovo uništilo. Zato sam se iselila."
"Jesi li je prodala?" sa zanimanjem ju je upitao. Meso je bilo izuzetno ukusno,
a povrće još ukusnije. Bio je iznenađujuće dobar kuhar. Iako je Phvllis,
vjerojatno, bila još bolja.
"Ne, iznajmila sam je na godinu dana, s mogućnošću iznajmljivanja i tijekom
druge godine. Željela sam si osigurati dovoljno vremena da vidim kako će mi se
ovdje sviđati."
"I, kako se osjećaš?" upitao ju je s iskrenim zanimanjem. Sjedili su u ugodnom
uglu prostrane kuhinje, a s prozora se pružao prekrasan pogled, kao i iz drugih
dijelova kuće. Bila bi to idealna kuća da nije bila tako mračna. Gotovo posvuda
bila je obložena tamnim drvetom koje kao da se podudaralo s Jimovim
raspoloženjem.
"Sviđa mi se ovdje", osmjehnula mu se Pariš, počevši se opuštati, jer je imala
osjećaj da se oba duha povlače, iako se u Phvllisinoj kući, u blizini njezinog
šešira, osjećala pomalo neobično. "Volim svoj posao. Svih godina braka uopće
nisam radila. Ovaj posao nije ništa osobito stručno, ali je prekrasan i
kreativan. A čovjek za kojeg radim postao mije drag prijatelj. Izvrstan je u
poslu. Preseljenje mije promijenilo život, upravo kako sam se i nadala."
"Sto si diplomirala na koledžu?" upitao ju je, želeći saznati nešto o njoj. No,
već i ono stoje saznao na njega je ostavilo dubok dojam.
"Ekonomiju. Bila sam praktički jedina djevojka, osim dvije se stre s Tajvana.
Diplomirala sam, ali nikada nisam radila u struci. Je dnostavno sam brinula o
Peteru i djeci."
"Tako je bilo i s Phvllis. Ona je diplomirala povijest umjetnost i i željela je
podučavati, ali nikada se toga nije prihvatila. Ostal.i je kod kuće s našom
djecom. A tada se, dakako, razboljela." P.-u in se trgnula, ali je to pokušala
prikriti. Opet su došli na staro.
"Da, znam. A kako je s tobom? Pričaj mi o jedrenju." /n.ila je daje prethodnoga
dana bio u zaljevu na jedriličarskoj utrci i osvojio treće mjesto. "Imaš li
vlastiti čamac?"
"Nemam više. Prodao sam ga prije nekoliko godina. Imao je samo devet metara." I
prije nego što je izgovorio sljedeću rečenicu, znala je što slijedi. "Phyllis i
ja jedrili smo vikendom." Pokušavala se dosjetiti nečega čime bi se mogao baviti
umjesto da sjedi u kući i razmišlja o Phvllis.
"S čamcima ima previše posla", rekao je, "osobito ako si sam. To više ne bih
mogao raditi. U ovoj dobi radije bih bio član posade na nečijoj tuđoj
jedrilici." Pariš je znala da Jim ima šezdeset jednu godinu. No, za razliku od
ostalih muškaraca koje je poznavala, čak i za razliku od Bixbyja koji nije bio
na operaciji za poljepšavanje, Jim je izgledao stariji nego što je bio.
Vjerojatno je ostario zbog tuge. Bila je to moćna sila koja je ljude katkad čak
i uništavala, posebice one ljude koji su se vjenčali s namjerom da zauvijek
ostanu zajedno i koji su u vrlo poodmakloj dobi izgubili supružnika. Jim je bio
dovoljno mlad i mogao se oporaviti, samo kad bi to želio. Pariš nije bila
sigurna želi li on to. To je bilo najvažnije, "Voliš li ti jedriti?" upitao ju
je.
"Katkad. Ovisi o okolnostima. Volim jedriti na Karibima, ali ne na uzburkanom
moru poput ovdašnjeg. Velika sam kukavica", iskreno je rekla nasmiješivši se.
"Ne izgledaš mi tako. Možda bih te jednoga dana mogao naučiti jedriti."
Rekao je da kasnije toga ljeta namjerava posjetiti prijatelje u Mendocinu. Bio
je pozvan i u Maine, ali mu se to činilo predaleko i rekao je da ne želi ići
onamo. Tada je pričao o ljetu koje su on i Phvllis s djecom proveli u Martha's
Vinevardu. Prije nego što je i shvatila, Pariš mu je počela pričati o izletima
na koje su odlazili ona, Peter i njihova djeca. Namjeravala je Jimu predložiti
da više ne razgovaraju o svojim bivšim supružnicima, ali se nije usuđivala.
Usprkos tome, s njim je provela ugodnu večer i pomogla mu oprati posuđe. Otišla
je oko deset sati. No, kao i prethodni put kad je
izašla s Jimom, na povratku kući osjećala se iscrpljenom. U njemu se skrivala
duboka tuga. Zamijetila je da je za večerom popio dosta vina. S obzirom na to
kako se osjećao to je uopće nije iznenadilo, ali znala je da mu alkohol neće
popraviti raspoloženje. Sasvim suprotno: stoje više pio, to je postajao tužnijim
i još je više pričao o pokojnoj supruzi. Sve joj se to činilo beznadnim.
Sljedećeg jutra Jim ju je nazvao u ured, pa su se dogovorili da kasnije, tijekom
tjedna, odu zajedno u kino. Predložio je da pogledaju osobito tužan film koji je
dobio izvrsne kritike, ali je Pariš rekla da bi željela vidjeti smiješan film.
Kad su ga zaista otišli pogledati, Jim joj se nasmiješio. Otišli su na pizzu.
"Znaš, moja je kćer bila u pravu što nas je upoznala, Pariš. Tvoje mi društvo
koristi." U kinu se neprestano smijao, i oboje su iz kina izašli s osmijehom na
licu. Činilo joj se da je osobito vedro raspoložen. Peter i Phvllis barem jednom
nisu bili između njih. Te večeri nijedno od njih nije spomenulo odsutne
supružnike. Alije Pariš znala da neće proteći mnogo vremena, a jedan ili drugi
će se ponovno pojaviti. "Čini mi se da si jako vesela osoba", s divljenjem joj
je rekao Jim. "Zavidim ti. Depresivan sam već gotovo dvije godine."
"Jesi li razmišljao o uzimanju nekakvih lijekova?" upitala je želeći mu pomoći.
Prisjetila se Meginog upozorenja da ne smije biti pretjerano osjećajna, ali bilo
joj je teško oduprijeti se Jimovim osjećajima. Suosjećanje je bilo sasvim u
redu, ali spašavanje iz nevolje nije. Katkad joj je bilo teško razdvojiti ta dva
poriva.
"Jesam. Nije mi pomoglo. Uzimao sam ih tjedan dana." "Treba im duže vremena da
bi počeli djelovati", tiho je primije-tila Pariš, poželjevši da gaje susrela
godinu ili dvije kasnije. No, nije bila sigurna bi li i tada bio u boljem
stanju, ako ne poduzme nešto o/.hiljno da se izvuče. "Mislim da s tim stvarima
moraš biti strpljiv. Kad me je Peter napustio, počela sam odlaziti na terapiju."
Iako je sada s Anne razgovarala otprilike samo jednom mjesečno, tek toliko da bi
joj se javila. Već je šest tjedana nije nazvala. Nije osjetila potrebu da je
nazove, a katkad nije imala vremena. Iako ju je u zadnje vrijeme ponovno
poželjela nazvati. Nakon što je s Jimom neprestano razgovarala o Peteru, bio je
prisutniji u njezinim mislima nego što je bio tijekom proteklih godinu dana.
"Divim ti se zbog toga", rekao je Jim, osvrnuvši se na njezine riječi o odlasku
na terapiju. "Ali to nije za mene. Prvih sam nekoliko tjedana odlazio na
sastanke skupine za potporu, ali sam se od toga osjećao još gore."
"Možda je bilo prerano. Možda bi sada ponovno trebao pokušati."
"Ne bih", osmjehnuo joj se, "dobro se osjećam. Pomirio sam se s onim što se
dogodilo." Pariš je u tom trenutku imala puna usta hrane, pa je samo podigla
pogled i zagledala se u njega. "Zar ne misliš i ti tako? Prilično sam dobro
prihvatio Phvllisinu smrt." Mora da se šališ? htjela je vrisnuti. Držao je
Phvllis pokraj sebe i posvuda je vodio sa sobom. Iako su se nalazili u lokalu
Vikend kod Bernieja, njoj se činilo da su u lokalu Vikend kod Phyllis. Imala je
osjećaj da takvim razmišljanjem pokazuje nepoštovanje prema Jimu, ali to je bila
istina. Nije još ni počeo prihvaćati činjenicu njezine smrti i potpuno je
nijekao stanje u kojem se nalazio.
"Ti si najbolji sudac vlastitih osjećaja", uljudno je rekla, a zatim su ponovno
počeli razgovarati o filmu koji su gledali, kako bi razgovor ostao zabavan.
Te večeri, kad ju je odvezao kući, Jim ju je iznenadio nježno je poljubivši na
stepenicama. Iznenadila ju je njegova strastvenost i osjećala je kako se otvara
prema njemu dok ju je ljubio. Ili je bio osamljeniji nego što je čak i ona
pretpostavljala ili je stara poslovica da tihe vode brijege deru vrijedila i u
njegovom slučaju. No, bio je mnogo strastveniji nego što je i pomišljala, i dok
ju je čvrsto stiskao uza se, osjećala je koliko je uzbuđen, što je bio dobar
znak. Phvllis barem to nije odnijela sa sobom.
"Pariš, prekrasna si žena", promuklo je rekao. "Žudim za tobom... ali ne želim
učiniti nešto što bismo oboje mogli požaliti. Znam što osjećaš prema svom
suprugu, a ja... od ženine smrti nisam bio s drugom ženom..." Pariš je takvo
nešto i pretpostavljala, ali mu nije željela reći da je nakon Peterovog odlaska
već imala jednu vezu. Nije željela da pomisli kako je laka žena. No, činilo se
da i psihički i tjelesno dobro funkcionira. Nije bila sigurna za njega. Duboka
tuga mogla je izazvati mnogo toga. Kao što je i sam priznao, dvije je godine bio
depresivan. Muškarci su sa svojim složenim unutarnjim strojem bili vrlo krhka
bića. Nije ga željela uplašiti.
"Nikamo nam se ne žuri", umirujuće je rekla, a on ju je ponovno poljubio prije
odlaska. Vjerovala je da je to dobar znak i sve joj se više sviđao. Sviđali su
joj se njegovi stavovi, ono što je osjećao prema svojoj djeci, a uz to je bio
čestit i dobrog srca. Samo kad bi se mogao osloboditi Phvllis, možda bi sve
ostalo bilo u redu. No, zasad se činilo da ga Phvllis ne namjerava ostaviti na
miru. Ili, bolje rečeno, Jim je oklijevao otpustiti je. Još se čvrsto držao
svoje preminule supruge. Iako možda i ne više tako čvrsto, ako je suditi prema
poljupcu kojeg su on i Pariš razmijenili.
Sljedećih su se nekoliko tjedana i dalje viđali, odlazili u kino i na večeru.
Kuhali su čak i u njezinoj kući, jer je Pariš mislila da će
Jimu tako biti jednostavnije. U toj ga kući ništa nije podsjećalo na Phvllis, a
u kuhinji nije visio njezin šešir. Ondje je bila samo Pariš. Jedne večeri
najprije su sjedili na kauču, a zatim i legli jedno pokraj drugoga, i bili su
prilično uzbuđeni. Bio je početak kolovoza. Pariš je imala mnoštvo CD-a koji su
mu se sviđali. S njom je, čini se, bio sretan, sretniji nego što je bio u zadnje
vrijeme. No, na kraju su odlučili da te noći neće proširiti tjelesni odnos.
Bix je toga tjedna porazgovarao s njom. "Jesi li još djevica ili se ono još nije
dogodilo?"
"Ne budi previše znatiželjan." Osjećala je potrebu da zaštiti Ji-ma, jer su se u
njoj budili dublji osjećaji prema njemu. Što su se bolje upoznavali, više je
vjerovala u mogućnost da će se zaljubiti u njega. Tome je uvelike pripomogla i
spoznaja daje Jim prilično strastven muškarac. Samo što su mu osjetila dugo
vremena bila uspavana.
"Jesi li se zaljubila u njega?" bio je znatiželjan Bix.
"Možda", zagonetno je odgovorila. "Mislim da bih se s vremenom mogla zaljubiti u
njega."
"To je baš slatko." Činilo se daje Bixu drago zbog nje. Bilo je drago i Meg.
Slušajući majčin glas dok su razgovarale telefonom, shvatila je da joj se događa
nešto lijepo. Sally je tada već rodila dijete. Njih su dvije razgovarale o
roditeljima i složile se da sve ide dobrim putem. Sally je rekla da joj je otac
poludio za Meginom majkom i da ne može prestati pričati koliko je prekrasna. Ako
se još i nije zaljubio u nju, bio je na najboljem putu. A i s Pariš se događalo
nešto slično, iako o tome nije govorila. No, sviđala su joj se njegova
razmišljanja.
Sredinom kolovoza Meg je i sama imala nekih novosti koje je dugo čuvala za sebe.
Tijekom vikenda za Četvrti srpnja upoznala je jednog muškarca i viđali su se već
pet tjedana. No, nije znala što će majka misliti. Plašila se da se majci neće
sviđati. Taj je muškarac bio znatno stariji od Meg, pa čak i godinu dana stariji
od njezine majke.
"Kakav je?" dobronamjerno je upitala Pariš. Meg joj još nije spomenula koliko mu
je godina. Mjesec dana uopće ga nije spominjala, dok nije bila sigurna da su
barem djelomično prikladni jedno za drugo. Za nju je to bila velika promjena.
"Drag je, mama. Jako, jako, jako drag. Odvjetnik koji se bavi svijetom zabave.
Zastupa neke prilično velike zvijezde." Meg je već upoznala neke od njih, pa je
to i rekla majci.
"Kako si ga upoznala?"
"Na zabavi povodom Četvrtog srpnja." Nije joj rekla da je taj muškarac otac
njezine prijateljice. Još se plašila majčine reakcije.
"Hoće li mi se svidjeti, ili ima punk frizuru i nosi naušnice?"
"Nema naušnica. Pomalo podsjeća na tatu. Na neki način."
Pariš nije imala nekakvog osobitog razloga da postavi pitanje koje je tada
postavila. "Koliko mu je godina?" Očekivala je da će mu biti dvadeset četiri ili
pet, kao i dotadašnjim Meginim dečkima, ili da je možda malo mlađi. Ali nije
mogao biti mnogo mlađi, s obzirom na to da je bio odvjetnik. Vjerojatno je tek
završio fakultet, tako da možda ima dvadeset šest ili sedam. A tada se sjetila
kako joj je Meg rekla da ima važnih klijenata. Na Meginom kraju žice zavladala
je tišina. "Jesi li tu?" Pariš je pomislila da im se prekinula veza.
"Ovdje sam. Prilično je stariji, mama."
"Koliko stariji? Broji unatrag od devedeset", osmjehnula se Pariš. Kad je Meg
bila u pitanju, "stariji" je značilo otprilike dvadeset devet ili trideset.
Meg je duboko udahnula i naglo izgovorila: "Četrdeset osam. Razveden je i ima
kćer mojih godina. Tako sam ga i upoznala."
"Četrdeset osam?" s nevjericom je upitala Pariš. "Dvostruko stariji od tebe? Pa
što to radiš? Mora da se osjeća kao da ti je otac." Pariš je zvučala uznemireno,
a tako se zaista i osjećala.
"Ne, ne osjeća se tako. S njim mi je jednostavno ugodno. On barem ne igra igrice
i ne radi nikakva sranja."
"Pa, s njim bih se ja trebala sastajati", primijetila je Pariš još uvijek
zaprepašteno, ne znajući ni što bi mislila. Budući da je izlazio s djevojkom
Meginih godina, činio joj se kao nekakav glumac, poput Chandlera. Istoga je
trenutka prema njemu osjetila nesklonost.
"Da, mama, i trebala bi s njim izlaziti", suglasila se Meg. "Svidio bi ti se.
Prekrasan je čovjek."
"Kako može biti prekrasan kad se druži s djecom i izlazi s njima?" Što je još
gore, s njezinom djecom.
"Takve se stvari događaju. Mislim da godine nisu važne. Važni su samo ljudi."
"Kad tebi bude četrdeset pet, njemu će biti gotovo sedamdeset, ako do toga dođe.
O tome bi trebalo razmisliti."
"Do toga još nismo stigli", nježno je rekla Meg. No, o tome su već razgovarali.
"Svakako se nadam da niste. Možda bih trebala doputovati k tebi da ga upoznam."
"Razgovarali smo da bismo došli k tebi tijekom vikenda za Praznik rada."
"Mislim da biste trebali. Željela bih da taj čovjek bude svjestan kako ti nisi
siroče i da imaš majku koja bdije nad tobom. Kako mu je ime?"
"Richard. Richard Bolen." Pariš je od zaprepaštenja zapala u tišinu. Kćer joj se
sastajala sa četrdesetosmogodišnjim muškarcem. To joj se nije sviđalo. No,
pokušala se ne uzbuđivati previše oko toga dok je razgovarala s Meg. Nije ju
željela još dublje gurnuti u tu vezu tjerajući je da ga brani. Te je večeri
razgovarala s Jimom o Meginoj vezi. I on se zabrinuo, ali je bio spreman
priznati da velika dobna razlika ne mora uvijek biti loš znak ako je riječ o
odgovornoj i pristojnoj osobi.
"Vidjet ćeš kako će ti se svidjeti kad ga upoznaš", razumno je rekao Jim.
"Željela bih da ga i ti upoznaš", rekla je, što mu je polaskalo. Osim tih pomalo
uznemirujućih novosti, ta im je večer bila ugodna i Jim ju je upitao bi li
voljela s njim otići u dolinu Napa tijekom vikenda. S obzirom na ono što se među
njima zbivalo, to je bio važan poziv. Sastajali su se već dva mjeseca, a još
nisu otišli u krevet. Vikend u Napi mogao bi nešto promijeniti. Pariš ga je
vragolasto pogledala dok ju je ljubio.
"Dvije sobe ili samo jedna, gospodine Thompson?" Bilo je to vrlo smiono pitanje.
"Što bi ti željela?" blago ju je upitao. Već je tjednima bila spremna, ali ga
nije željela uplašiti.
"Što bi tebi bilo ugodnije, Jime?" upitala je, privivši se uz njega. Samo nije
željela povesti i Phvllis s njima. Ili Petera. Bila je spremna poslati Petera
natrag u skladište, gdje mu je sada bilo i mjesto, zajedno s Rachel. S Phvllis
su stvari stajale sasvim drukčije. Jim ju je sam morao vratiti ondje gdje joj je
bilo mjesto, i to kad bude spreman, ali zasad se to nije dogodilo. Pojavljivala
bi se između njih kad god bi joj to dopustio. A to se događalo često.
"Mislim da bih bio sretan da uzmemo jednu sobu", rekao je, osmjehujući se Pariš.
"Da rezerviram sobu?" Pomislila je da izgleda jako zgodan i seksi dok joj je
postavljao to pitanje.
"To bi mi se svidjelo." Osmjehnula mu se.
Dva dana kasnije bili su na putu u Rutherford, u dolini Napa, namjeravajući
odsjesti u hotelu Auberge du Soleil. No, sve dok nisu stigli na odredište Jim
nije rekao Pariš da je u tom hotelu s Phvllis proveo posljednju obljetnicu
braka, samo nekoliko mjeseci prije nego što je umrla.
"Zašto mi nisi rekao?" razočarano ga je pogledala Pariš kad joj je to konačno
povjerio. "Mogli smo odsjesti negdje drugdje." A to su i trebali napraviti. Sada
se plašila zajedničke sobe, s golemim krevetom i ugodnim ognjištem. U sobi je
bilo nečeg zavodljivog i tananog,
i Pariš bi se u njoj mogla lijepo provesti, samo da nije bilo Phvllis. No, ona
im se već pridružila i smjestila se u sobi dok je Pariš otvarala kofer.
Jim joj je ispričao sve o njihovoj posljednjoj obljetnici, gdje su je proveli,
što su radili i što su jeli. Kao da se time želio zaštititi od vlastitih
osjećaja prema Pariš. Phvllis mu je bila štit kojim se koristio protiv vlastitih
osjećaja. Krivnja koju je osjećao bila je snažnija od seksualnih poriva. Natočio
je Pariš čašu šampanjca, a i sam je prije nego što su krenuli na večeru ispio
tri. Kad su se vratili u sobu, zapalio je vatru i okrenuo se Pariš, upravo kao
što se prije dvije i pol godine okrenuo Phyllis. Još ju je mogao vidjeti pokraj
sebe, iako je barem ovaj put nije spomenuo. No, Phvllisina je prisutnost u sobi
bila potpuno opipljiva.
"Jesi li umorna?" tiho je upitao, a Pariš je kimnula glavom. Zapravo nije bila
umorna. Samo jako nervozna. Bilo je teško reći kako se Jim osjeća. Cijelu je
večer izgledao nostalgično i bio je tih. Pariš se nadala da se priprema
oprostiti od Phvllis. Možda će ovdje doživjeti otkrivenje koje mu je bilo
potrebno. Molila se da bude tako. Već je bilo vrijeme.
Pariš je odjenula jednostavnu bijelu satensku spavaćicu koju je ponijela sa
sobom; lagano je padala niz njezino vitko tijelo i izazovno se pripijala uz nju
kad je izašla iz kupaonice. Jim je već bio u krevetu, odjeven u čistu lanenu
pidžamu. Počešljao je kosu i obrijao se. Pariš se osjećala kao mladenka prve
bračne noći, uplašena kao i svaki staromodni novopečeni bračni par koji nikada
prije nije podijelio krevet. Počela se pitati nisu li možda trebali postupiti
jednostavnije i jednostavno se jedne večeri baciti na krevet u njezinoj kući.
No, sada su već bili ovdje i nije bilo povratka.
Kad je legla u krevet, Jim je isključio svjetiljku i poljubio je; sva strast
koju su osjećali jedno prema drugome iznenada je izronila na površinu. Bio je
jako uzbuđen, kao i Pariš, pa se činilo da su gladni jedno drugoga. Bio je mnogo
uzbuđeniji nego što se nadala, i osjetila je kako je prožima olakšanje
pomiješano sa strašću. Odbacila je spavaćicu na pod, a Jim je skinuo pidžamu i
izgubili su se jedno drugome u naručju. Dodirivali su se i ljubili. A tada,
upravo kad je namjeravao ući u nju, Pariš je osjetila da se sve zaustavilo i Jim
se cijeli ukočio, osim onog najvažnijeg dijela.
"Jesi li dobro?" prošaptala je u tami. Odmaknuo se od nje i uplašila se.
"Samo što te nisam nazvao Phyllis." Zvučao je kao daje na rubu suza, a Pariš je
mislila da će svakoga časa zaplakati.
"U redu je, dragi... volim te... ne brini... sve će biti u redu." Nježno ga je
milovala izgovarajući te riječi, ali se Jim polagano odmicao od nje, pa je čak i
u tom polumraku shvatila da se uspaničio. Nije znala što bi napravila. Željela
mu je pomoći. Bilo joj je stalo do njega kao do čovjeka, kao do osobe.
"Ne mogu joj to napraviti", promuklo je rekao. "Nikada mi ne bi oprostila."
"Mislim da bi željela da budeš sretan", rekla je Pariš, nježno mu masirajući
leđa i pokušavajući ga opustiti. "Mogla bih te izmasirati. Ništa ne brini o
ovome. Ne moramo večeras voditi ljubav. Nema hitnje." I nema potrebe za
pritiskom. No, Jim je iznenada poželio pobjeći od Pariš. Otići što je dalje
moguće od nje i vratiti se Phvllis. Kao da se želio ponovno uvući u maternicu
vremena i biti s njom. Pariš je to osjetila.
Umjesto da joj dopusti da ga izmasira, Jim je ustao i gol prešao preko sobe.
Uočila je da ima iznimno lijepo tijelo za muškarca svoje dobi, ali to joj nimalo
nije koristilo ako ga nije želio podijeliti s njom. A to nije želio. Bez riječi
se zaključao u kupaonicu i ondje proveo pola sata, a kad je izašao, bio je
odjeven u odijelo koje je nosio tijekom večere. Pariš se zaprepastila, ali je to
pokušavala prikriti. Stao je pokraj kreveta i pogledao je tragičnog izraza lica.
"Pariš, mrsko mi je što ti to radim. No, ne mogu ovdje ostati. Želim se vratiti
u grad." Izgledao je kao da je nešto u njemu umrlo. Odustao je od svega.
"Sada?" Uspravila se u krevetu i pogledala ga, a koža joj je na mjesečini
blistala poput biserja. Bila je upravo onoliko lijepa kako je i zamišljao. No,
ipak to nije mogao napraviti. Svojoj pokojnoj supruzi. Iskreno je vjerovao da mu
Phvllis to nikada ne bi oprostila.
"Znam da sigurno misliš da sam poludio, a vjerojatno i jesam. Jednostavno nisam
spreman i mislim da nikada neću ni biti. Previše sam je i predugo volio, i
previše smo toga prošli zajedno. Ne mogu je napustiti i izdati."
"Ona je napustila tebe", blago je odvratila Pariš, naslonivši se na uzglavlje.
"Nije to namjeravala i sigurna sam da to nikada nije ni poželjela, ali nije
imala izbora. Jime, Phvllis je otišla. Ne možeš umri-* jeti s njom."
"Mislim da i jesam umro s njom. Mislim da sam te noći umro u njezinim rukama.
Samo što to nisam znao. Žao mi je što sam ti ovo priredio. Ne mogu imati vezu.
Ni sada ni ikada." Toga se Pariš plašila od samoga početka i već je počela
vjerovati daje sve u redu, no, bilo je očito da nije tako. Jim nije bio spreman
za oporavak. Nije se
želio oporaviti. Stao je na stranu smrti, a ne na stranu života. I nije bilo
ničega čime bi Pariš to mogla promijeniti.
"Zašto ne bismo jednostavno proveli noć zajedno i ležali zagrljeni? Ne moramo
voditi ljubav. Samo da budemo jedno uz drugo. Ujutro ćeš se bolje osjećati."
Lupnula je po krevetu, zovući ga tako da joj se približi.
"Ne, neću." Činilo se da se uplašio. "Makar se morao pješice vratiti u grad."
Nije želio uzeti auto i ostaviti je na cjedilu, ali je sada jedino želio otići
kući. Čak je nije htio ni pogledati. A da ju je pogledao, vidio bi samo lice
svoje pokojne supruge. Potpuno je izbrisao samu Pariš.
"Odjenut ću se", tiho je rekla, pokušavajući ne razmišljati o onome što se
događa. Rastužila se, i njegovo joj je odbacivanje teško palo. Nije bila ljuta
na njega i znala je da to nema nikakve veze s njom, ali ju je ipak boljelo.
Razočarala se zato što je njihov zajednički vikend, kao i sam odnos, završio
tako loše.
Deset minuta kasnije, u trapericama i puloveru koji je ponijela, slijedila ga je
do automobila, na brzinu spakiravši stvari. Jim je bez riječi ubacio njezin
kofer u prtljažnik automobila, a ona se uvukla na suvozačevo sjedalo. Pet minuta
kasnije krenuli su odatle. Hotel je imao otisak njegove kreditne kartice, stoga
se nije morao zadržavati s plaćanjem računa. Morao se obračunati samo sa samim
sobom. Prošli su više od pola puta do grada kad je progovorio, ali je uspio reći
samo to da mu je žao. Ostatak puta proveo je gotovo skamenjenog lica. A kad je
pokušala spustiti ruku na njegovu, nije reagirao. Pitala se je li popio previše
pa je piće pojačalo paniku. Kao da je bio opsjednut snažnim demonom. Ili ga je
možda Phvllis još držala vezanog uza se, što je možda bilo jednostavnije i manje
opasno.
"Neću te ponovno nazvati", ukočeno je rekao Jim kad se u pola tri ujutro
zaustavio pred njezinom kućom. "Pariš, nema smisla. Ne mogu više. Žao mi je što
sam ti oduzimao vrijeme." Bio je ljut na sebe, ali je zvučalo kao da je ljut na
nju.
"Nisi mi oduzimao vrijeme", blago je rekla. "Razočarana sam zbog nas oboje.
Nadam se zbog tebe da ćeš to riješiti jednoga dana. Nisi zaslužio da cijeloga
života ostaneš osamljen."
"Nisam osamljen. Imam Phvllis i sve naše uspomene. To mi je dovoljno." Tada ju
je pogledao, i ono stoje ugledala u njegovim očima slomilo joj je srce. Bila su
to dva jezera boli nalik na užareno ug-ljevlje. U vrelini vlastita jada od Jima
nije ostalo ništa osim pepela. "A ti imaš Petera", dodao je, kao da se želio
odvojiti od nje i povući je za sobom u močvaru razočaranja. No, Pariš je
odmahnula glavom.
"Ne, Jime, nemam Petera", rekla je jasnim glasom. "Rachel ga ima. Ja imam sebe."
S tim je riječima mirno izašla iz automobila, uzela torbu i popela se uz
stepenice. Otključala je vrata, a Jim Thompson se odvezao prije nego što je
imala vremena okrenuti se prema njemu i mahnuti. Nikada joj se više nije javio.
23. poglavlje
Upravo kao što je obećala, Meg je dovela Richarda Bolena u San Francisco za
vikend u kojem se slavio Praznik rada. Richard je uzeo sobu u hotelu Ritz-
Carlton, pa iako bi Meg bilo draže ostati s njim, na kraju je odlučila
prespavati kod majke. Richard je mislio da bi upoznavanje zbog toga za njega
moglo proći jednostavnije nego ako bi se pokušao natjecati s Pariš zbog njezine
male djevojčice. Pokazalo se da je to bio dobar potez, iako je od trenutka kad
su se upoznali bilo očito da je Pariš jako sumnjičava. Kružila je oko njega kao
pas oko mačke, postavljala pitanja, dugo ga i prodorno promatrala i razgovarala
s njim o svemu, od njegova djetinjstva do posla. Nakon tri dana provedena u
njegovom društvu, jako joj se svidio, ali nije to rado priznala.
Nije mogla ne pomisliti da je Richard upravo onakav muškarac s kojim bi i sama
trebala izlaziti, ali on se sastajao sa ženom upola mlađom od nje, koja je
slučajno bila njezina kćer. Bijaše to vrlo čudna pomisao. No, nije to smatrala
njegovom pogreškom. Dok su sjedili u vrtu sami, jer je Meg otišla na kat na
nekoliko minuta, Pariš se okrenula prema njemu zabrinutog izraza lica.
"Richarde, ne želim biti nametljiva, ali brine li vas dobna razlika između vas
dvoje?" Bio je dvadeset četiri godine stariji od Meg, dakle dvostruko stariji. I
godinu dana stariji od Pariš.
"Pokušavam ne brinuti", iskreno je odgovorio. "Posljednja žena u mom životu bila
je starija od mene. Imala je četrdeset četiri godine. Općenito, uvijek sam
izlazio sa ženama moje dobi. Moja bivša žena i ja zaljubili smo se još na
koledžu. No, vaša kćer je posebna mlada žena, kao što i sami znate." Bio je
zgodan, krepak i doimao se mlađim nego što je bio. Bilo je prilično čudno, no
uvelike je nalikovao Meg i Pariš, zbog svojih zelenih očiju i pješčanoplave
kose. Gotovo je više nalikovao Pariš nego Meg. Činilo se da se njih dvoje jako
dobro slažu. Meg je u njegovom društvu cvjetala i bila opuštena.
Izgledala je kao da se uz njega osjeća potpuno sigurnom. Sastajali su se točno
dva mjeseca, a na osnovi svega onoga što je rekao, Pariš je imala osjećaj da
njihova veza postaje ozbiljnom.
"Ne želim biti previše staromodna", rekla je Pariš ispričavajući se, osjećajući
se budalasto, osobito zbog toga što joj je bio vršnjak. "Prerano je i još ne
možete znati kakve su vam stvarne namjere, ali, Richarde, ne igrajte se s njom.
Ne želim da joj srce slomi muškarac vaše dobi. Nije to zaslužila." Izgovarajući
te riječi, razmišljala je o Chandleru Freemanu. On bi potpuno obrlatio mladu
djevojku. No, činilo se da Richard nije napravljen od istoga materijala. I nije
bio. "Stariji ste od nje i mudriji, a i snažniji. Ako vam nije ozbiljno stalo do
nje, ne igrajte se s njom i nemojte je povrijediti."
"Pariš, obećavam vam daje neću povrijediti", rekao je značajno. "A što ako mi je
ozbiljno stalo do nje?" izazovno je upitao, zadržavajući dah. "Biste li imali
što protiv?"
"Ne znam", iskreno je odvratila. "O tome bih morala razmisliti. Mnogo ste
stariji. Želim samo Meginu sreću."
"Sreća ponekad nije ograničena dobnim razlikama", mudro je rekao. "Zapravo,
često je tako. Dob nema nikakve veze sa srećom. Meg je žena koju volim",
jednostavno je rekao. "Nikada nisam toliko volio nijednu ženu, osim svoje bivše
supruge." Njegove su riječi pokrenule zvono za uzbunu u njezinoj glavi, i
namrštila se pogledavši ga.
"Koliko ste dugo razvedeni?"
"Tri godine", tiho je rekao. Pariš je odahnula. Barem nije razveden petnaest ili
dvadeset godina i nije se poigravao s mnoštvom žena. Sjećala se svih Bixovih
upozorenja.
"To je dostojno poštovanja."
"Još nisam susreo ženu koja bi mi bila jako važna. Osim Meg. I nikada nisam
očekivao da ću ikada biti s njom. Ona i moja kćer su prijateljice."
"Nikada ne možete znati kako će vam ljubav ući u život i hoće li se to ikada
dogoditi. A kad se pojavi, ne možete znati kakvo će joj hiti lice. Na neki
način, zbog vas oboje, drago mije stoje to njezino lice." Jako joj se sviđao.
Jedino joj je bilo čudno stoje kćerin momak iste dobi kao i ona sama. No, to je
Richardu i Pariš omogućivalo da budu prijatelji i da budu daleko iskreniji jedno
prema drugome nego što bi Meg ikada mogla biti iskrena s Anthonvjem ili Peaceom,
koji su bili tek djeca. Richard bijaše muškarac, i to dobar muškarac, a tako je
rekla i Meg kad su odlazili. Meg je izgledala spokojno i sretno, ushićena što se
Richard sviđa majci. Bila je ludo zaljubljena u njega, a i on je bio isto tako
zaljubljen u nju.
Kad su otišli, Pariš je razmišljala o tome kako je život čudan. Muškarac s kojim
bi ona sama trebala biti, bio je u vezi s njezinom kćerkom. A njoj je ostala
oštećena roba poput Jima Thompsona, plejboji poput Chandlera Freemana i sastanci
naslijepo poput onoga s kiparom iz Santa Fea. Nije bilo nijednog jedinog koji bi
bio imalo pristojan, osim Jima, koji je bio drag čovjek, ali preduboko ranjen.
Počela se pitati hoće li ikada naći i nekakvog drugog muškarca ili su svi pravi
muškarci već zauzeti. Pitala se postoji li negdje u svijetu netko poput Richarda
Bolena. Sumnjala je u to, a ako ih nema, bolje joj je da ostane sama. Konačno je
to uspjela prihvatiti. To joj se više nije činilo kao doživotna zatvorska kazna,
nego kao jednostavna životna činjenica. Ako nikada ne pronađe muškarca kojega bi
mogla voljeti, znala je da će i to biti dobro. Bolje da je sama nego s
pogrešnim. Za to više nije imala energije, a nije je ni zanimalo. Ljubav pod
bilo koju cijenu činila joj se preskupom.
Sljedećega je dana Bixu pričala o Richardu.
"Šteta", osjećajno je primijetio Bix. "Zvuči upravo poput muškarca kakav ti je
potreban, umjesto svih onih čudaka i budala koje susrećeš i ranjenih životinja s
trnjem pod noktima. Kriste, katkad se pitam je li preostao itko normalan."
"I ja se to pitam. Ni ti ni ja ne sastajemo se s takvima. Ja bih možda i mogla,
kad bih bila dovoljno luda da pokušam. A oni pravi momci, poput Richarda, žele
djevojke upola mlađe od mene. Kad na mene dođe red, bit će im već stotinu
godina."
"Teško. Zgodan pedesetogodišnjak upravo bi ti odgovarao. Samo ga moramo
pronaći."
"Želim ti sreću!" podrugljivo je rekla Pariš.
"Misliš li da će je oženiti?" sa zanimanjem je upitao Bix.
"Ne znam. Mogao bi. Prošlog bih tjedna rekla: 'Nadam se da neće.' Danas nisam
tako sigurna. Teoretski je prestar za nju, ali, Bix, sranje, ako su sretni i ako
se vole, zašto ne? Možda dob nije tako važna kako mislimo."
"Vjerujem da nije. Pogledaj Stevena i mene. Između nas je gotovo ista razlika
kao između Meg i Richarda, a ne možemo biti sretniji nego što jesmo."
"Možda je i meni potreban neki stariji momak", osmjehnula se Pariš. "Ako
pronađem muškarca dvadeset četiri godine starijeg od mene, imat će sedamdeset
jednu godinu. Možda to i nije tako loša zamisao."
"Ovisi o muškarcu", otvoreno je odvratio Bix. "Upoznao sam neke
sedamdesetogodišnjake za koje bih dao i desnu ruku. U današnje
vrijeme muškarci mogu biti mladi i u osamdesetima, samo ako to žele, a i
kasnije. Poznajem ženu iz Los Altosa koja se udala za osam-desetšestogodišnjaka,
i kune se da im je seksualni život bolji nego ikada, a prije dvije godine rodilo
im se dijete."
"E, to je dobra ideja." Činilo se da Pariš zabavlja ta priča, iako je mislila da
je osamdesetšestogodišnjak ipak malo prestar, barem u sadašnjem trenutku.
"Što, zar želiš osamdesetšestogodišnjaka? Mogu ti ga pronaći za trenutak. Jako
bi mu se svidjela!" Nasmijao se.
"Ne muškarac, nego dijete. Bože, to bih voljela. To mi najbolje ide od ruke, Bix
- odgajanje djece." Na trenutak su joj u očima zasjale zvijezde.
"Molim te!", uzviknuo je, preokrenuvši očima. "Zaposlio sam te zato što si
odrasla osoba, neudana, što su ti djeca otišla od kuće i zato što ne namjeravaš
ostati trudna i roditi na našoj sljedećoj zabavi. Ako odeš i ostaneš trudna,
Pariš, ubit ću te!" No, Pariš nije imala namjeru ostati trudna. U zadnje je
vrijeme sve češće razmišljala o tome da će zauvijek ostati osamljenom i da bi
voljela usvojiti dijete. No, o tome još nikome ništa nije govorila, pa čak ni
Meg, a svakako ne Bi-xu. On bi dobio osip kad bi mu to rekla. A nije znala je li
ta zamisao nešto stvarno što bi željela ostvariti ili puki san koji je njegovala
da bi mogla zavarati vrijeme i uvjeriti sebe da je još mlada. Dijete bi joj u
tom trenutku života predstavljalo golemi izazov, i još nije bila spremna ni na
što drugo, osim da o tome razmisli. No, počela je razmišljati.
Sljedećeg tjedna imala je osjećaj da je vidovita, jer se ponovno pojavila tema
djece. No, ovaj put na vrlo različit način. Meg ju je nazvala da joj kaže kako
je Rachel trudna i da očekuje dijete u svibnju. Bila je trudna šest tjedana i
Meg je priznala majci da je Peter oduševljen. A kad je Pariš spustila slušalicu,
dugo je sjedila i zurila preda se, pokušavajući prihvatiti tu novost. Sada više
nije bilo nikakvih sumnji. Peter je zaista otišao. Život mu je zauvijek bio
povezan s Rachelinim. Pariš je to osjećala gotovo kao stvaran udarac u vlastitom
srcu i duši.
Na njezino veliko iznenađenje, sljedećeg ju je dana nazvao Wim i rekao joj da je
bijesan zbog Peterovog i Rachelinog djeteta. Smatrao je da je to jako loša
zamisao, da mu je otac prava budala i prestar za djecu. Meg je bila malo
umjerenija u tom pogledu, ali ni ona nije bila sretna. Činilo se da se oboje
osjećaju ugroženi Rachelinom trudnoćom, što je iznenadilo Pariš s obzirom na
njihovu dob, na to da su oboje već otišli od kuće i raširili krila, pa će tek
rijetko kad vidjeti
očevo novo dijete. No, i oni su sada shvatili da će Rachel ostati s njihovim
ocem i da mu je važna. Nijedno od njih nije prihvatilo Rachel, pa makar samo iz
odanosti prema majci. Činilo im se da je prisvojila svu očevu energiju i pažnju,
da je svu očevu ljubav privukla svojim sinovima koji nikada nisu vidjeli
vlastitog oca. Meg je rekla da Peter razmišlja kako bi ih usvojio. U proteklih
godinu i pol dana njihova se obitelj uistinu promijenila. To se više nije moglo
zanijekati. Na neki način, usprkos svojoj djeci koju je obožavala, Pariš se
osjećala suvišnom. Wim i Meg će jednoga dana krenuti vlastitim putem, odnosno,
to su već učinili. Peter i Rachel, sa svojom novom obitelji, kretali su
ispočetka. A ona je bila sama. Katkad joj je to bilo teško progutati.
Kao i uvijek kad bi se zbog nečega uznemirila, Pariš se uz Bikovu pomoć bacila
na posao. Organizirali su otvorenje sezone u operi i simfonijski koncert, a to
su bila dva najvažnija društvena događaja godine, kao i mnoštvo zabava koje su
označavale početak društvene sezone. Završili su gotovo polovicu posla kad se
Bix jednoga dana pojavio u njezinom uredu, doimajući se zbunjeno. Već ga je
dobro poznavala. Toliko su vremena provodili zajedno da su nalikovali na
sijamske blizance s jednim mozgom. Mogla gaje čuti u vlastitoj glavi.
"Dobro, izgledaš kriv k'o sam vrag", optužila ga je. "Što si napravio? Sudeći
prema tvom izgledu, rekla bih da si prihvatio tri vjenčanja koja se održavaju
istoga datuma, ili možda čak i četiri. Sigurna sam da je riječ o nečemu što je
podjednako strašno." Nije volio odbiti nijedan posao i katkad bi prihvatio
četiri ili pet zabava koje su se održavale u istom danu, što bi ih oboje gotovo
izludjelo kad bi ih počeli organizirati.
"Ni slično tome. Samo mi je nešto palo na pamet."
"Dopusti da pogađam. Želiš otići u Rio i organizirati cijeli karneval? Ili...
preuzimaš park PacBell i namjeravaš ondje prirediti vrtnu zabavu... ili želiš da
dogovorim nastup s grupom Rockettes, ali oni ne žele doći..." Bix joj se smijao
jer gaje tako dobro poznavala, ali je odmahivao glavom.
"Ništa takvoga. Želim napraviti nešto za što znam da ti se neće svidjeti." Oči
su mu se širom otvorile dok joj je to govorio.
"Vraća li se Jane? Namjeravaš li me otpustiti?" Tih se dana plašila jedino toga
da će izgubiti posao koji je jako voljela.
"Ne, dovraga. Mislim da je opet trudna. Rekla je nešto takvo kad sam zadnji put
razgovarao s njom. Ona je zauvijek otišla. Tebe nikada neću pustiti da odeš...
ali želio bih da mi nešto napraviš. Obećaj da ćeš učiniti, a kasnije ćemo
razgovarati o tome."
"Uključuje li to striptiz ili bludna djela na javnom mjestu?" sumnjičavo je
upitala, ali je Bix odmahnuo glavom. "Dobro, obećavam. Imam povjerenja u tebe. O
čemu je riječ?"
"Želio bih da odeš na sastanak naslijepo. Znam da ih mrziš, a ni sam ne vjerujem
u takve stvari. Mislim da svi oni ljudi koji tvrde da su svoga supružnika
upoznali na sastanku naslijepo lažu. Na takvim sastancima nikada nisam upoznao
nikoga osim luđaka i dosadnja-kovića. No, ovaj je momak savršen za tebe. Upoznao
sam ga prošlog tjedna. Prilično je poznat pisac i zaposlio nas je da
organiziramo rođendansku zabavu za njegovu majku. Jako je pametan i ima stila.
Mislim da bi mogao biti upravo ono što želiš. Udovac je već pet godina, ali o
svojoj supruzi govori na razuman način i nije njome opsjednut. Ima troje odrasle
djece. Često putuje u Englesku. Pomalo i izgleda poput Engleza. Prije šest
mjeseci prekinuo je vezu s djevojkom koja je bila otprilike tvoje dobi i izgleda
mi nevjerojatno normalan."
"Vjerojatno nije. Jesi li ga upitao odijeva li se u žensku odjeću?"
"Nisam, ali sam ga ispitivao o svemu. Čim sam ga ugledao, sjetio sam se tebe.
Hoćeš li se sastati s njim, Pariš? Čak ne moraš ići ni na večeru s njim. Ništa
mu nisam rekao o tebi. No, mogla bi otići sa mnom na naš sljedeći sastanak ili
otići sama. Hoćeš li ga barem upoznati?" Saslušala je Bixa, pa iako više nije
željela izlaziti na sastanke, ili je barem tako govorila, Bix ju je
zainteresirao. A kad joj je rekao tko je taj čovjek, rekla je da je pročitala
tri njegove knjige. Bio je jako dobar pisac i knjige su mu se uvijek nalazile na
vrhu popisa najprodavanijih knjiga. Bixu se čak sviđala njegova kuća.
"Dobro, ići ću s tobom", rekla je, sklonija suradnji nego inače kad je bila
riječ o izlascima. Nakon umjetnika iz Santa Fea, zaklela se da više nikada neće
otići na sastanak naslijepo. No, ovdje i nije bila riječ o sastanku naslijepo.
Bio je to poslovni sastanak. "Kad se trebaš sastati s njim?"
"Sutra ujutro, u pola deset." Bix je izgledao zadovoljan što se nije odupirala.
Bio je uvjeren da će se njih dvoje savršeno dobro slagati.
Pariš je kimnula bez riječi, a sljedećeg je jutra Bix došao po nju u devet i
petnaest. Pisac s kojim su se trebali sastati, Malcolm Ford, živio je u blizini
njezine kuće. Kad su stigli na njegovu adresu, Pariš je morala priznati da je
kuća iznimno dojmljiva. Bila je to čvrsta kuća od cigala na gornjem Broadwayu, a
taj su dio grada nazivali Zlatna obala. Ondje su živjeli najbogatiji. No, kad je
Malcolm Ford otvorio vrata, uvidjela je da nije nimalo uobražen. Kosa mu je bila
prošarana sijedim vlasima, oči mu bijahu čeličnoplave boje, a bio je odjeven u
stari irski pulover i traperice. Kuća u koju su ušli bila je lijepa,
ali ne i pretjerano ukrašena. Sjeli su u knjižnicu prepunu prvih izdanja i
rijetkih knjiga, a na podu su se nalazile gomile suvremenijih knjiga. Smireno je
izložio ono što je želio za majčinu zabavu. Želio je da bude elegantna i lijepa,
ali i skromna. Budući da nije imao suprugu, morao je unajmiti Bixa. Majka mu je
slavila devedeseti rođendan, a Bix je znao da je Malcolmu šezdeset godina. Bio
je jako zgodan i dosta je dugo čavrljao s njima. Pariš mu je rekla da je
pročitala njegove knjige i u njima jako uživala, i činilo se da mu je to bilo
drago. Na radnom stolu nalazila se lijepa slika njegove pokojne supruge, ali
nije je spominjao. Bila je tu i podjednako lijepa slika njegove posljednje
djevojke, koja je također bila dobro poznati pisac. Spomenuo je da ima kuću u
Engleskoj. No, doimao se potpuno normalnim i čovječnim, i iznenađujuće skromnim
u odnosu na to koliko je bio uspješan. Nije vozio Ferrari ili posjedovao
privatni zrakoplov; pričao je da vikendima odlazi u Sonornu, no priznao je da mu
je kuća koju ondje ima prilično neuređena, ali da mu se takva sviđa. Bio je
potpuno prikladan, zgodan i bogat, i kad su nakon sastanka izašli iz njegove
kuće, Bix ju je pobjednički pogledao. Pronašao joj je pravi dragulj, i toga je
bio svjestan, ali je njezino lice bilo potpuno bezizražajno.
"Jesam li bio u pravu?" upitao ju je u automobilu, zadovoljno se smješkajući dok
je vozio prema uredu. "Izvrstan je, zar ne?" I sam se gotovo zaljubio u
Malcolma, koji je pomalo podsjećao na Stevena.
"Potpuno", suglasila se Pariš, ali nije bila oduševljena i više nije rekla
ništa.
"I?" Bilo mu je jasno da nešto nije u redu. "Što mi to kriješ?" upitao je,
znatiželjan zbog njezine šutnje. Činilo mu se da razmišlja o nečemu.
"Ne znam. Svjesna sam da to zvuči šašavo i mislit ćeš da sam poludjela.
Nevjerojatno je drag, izvrsno izgleda i očito je pametan. Sviđa mi se njegova
kuća. No, prema njemu ništa ne osjećam. Baš ništa. Ne privlači me i ne uzbuđuje
me. Nema nikakvih vibracija. Jednostavno je dosadan."
"Sranje", rekao je Bix kao da mu je srce slomljeno. "Konačno sam ti pronašao
pravog momka, a ti ga ne želiš." Ali i sam je znao da ništa ne vrijedi ako
između dvoje ljudi ne postoji iskrica. Zašto se ona pojavljuje i kada, to je
bilo nemoguće objasniti, ali je također bilo i najvažnije.
"Mora da je riječ o meni. Jednostavno ništa ne osjećam. Da sam ga upoznala na
nekakvoj zabavi, mislim da bih prošla pokraj njega. Ničega nema."
"Pa, toliko o tome", razočarano je rekao Bix. "Jesi li sigurna? Vrlo brzo si
donijela odluku." No, bila je riječ o dojmovima. Oboje su znali da se
privlačnost ili osjeti ili ne osjeti.
"Apsolutno sigurna. Zapravo, mislim da ne želim više nikoga. Savršeno mi je
dobro i ovako."
"Upravo tada se i pojavljuju pravi momci. Barem ljudi tako govore. Kad ti više
nimalo nije stalo, počnu se okupljati oko tebe kao pčele na med. Bože, da je taj
momak homič i da sam ja sam, skočio bih na njega."
"Sigurno bi bio sretan da to čuje", nasmijala se Pariš. "Mislim da nije homić,
usput rečeno. Jednostavno nije za mene, a mislim da ni on nije osjetio ništa
prema meni. Nema iskrice, nema privlačnosti."
"Pa, vratimo se na početak", vedro je rekao Bix. Pokušao je, i Pariš mu je na
tome bila zahvalna.
"Mislim da to možeš zaboraviti. Barem zasad. Čini mi se da mi je dosta
muškaraca." Znao je zašto je tako. Kratka veza s Jimom Thompsonom toga ljeta
zaista ju je razočarala. Doista joj nije bilo potrebno još jedno odbacivanje i
Bix nije htio da joj se to dogodi. Dovoljno je propatila.
Nakon toga su se vratili u ured i bacili na posao. Naporno su radili na
organizaciji zabava u listopadu, a na početku toga mjeseca sjedili su u Bixovom
uredu baveći se posljednjim detaljima vjenčanja koje se trebalo održati toga
mjeseca. Nevjesta je bila Francuskinja i njezini su roditelji unajmili fotografa
iz Pariza. Za sve ostalo brinuli su Bix i Pariš, i zasad je sve išlo kako treba.
Nevjesta je izgledala kao mala porculanska lutkica. Haljinu joj je napravio
Balmain iz Pariza. To će vjenčanje biti glavni društveni događaj sezone, a možda
i desetljeća.
"Trebamo li rezervirati sobu za fotografa?" upitala je Pariš, provjeravajući
svoje bilješke.
"Već sam se pobrinuo za to. Odsjest će u hotelu Sir Francis Dra-ke. Dobio sam
dobru cijenu. S njim dolaze dva pomoćnika i svi dolaze prije vjenčanja, kako bi
slikali obitelj." Obitelj je imala barem desetak rođaka, i dvostruko više
prijatelja, od kojih su mnogi nosili titule, i koji su trebali doputovati iz
Europe. Svi su imali rezervirane sobe u Ritzu. Svi su detalji bili uređeni.
Jedina nezgoda koja se pojavila u posljednji trenutak bilo je to što su kombi
unajmljen za fotografa trebali preuzeti u gradu, a ne u zračnoj luci.
"Iz zračne luke može stići taksijem", rekao je Bix. Zrakoplov je trebao sletjeti
za sat vremena.
"Mogu ja otići po njega", dobrovoljno se javila Pariš. "On možda ne govori
engleski, a nema smisla da nekakav hiroviti francuski fotograf u zračnoj luci
dobije napad bjesnila i kasnije nam to predbacuje. Ovoga poslijepodneva imam
dovoljno vremena. Otići ću po njega." Pogledala je na sat, shvativši da mora
krenuti za nekoliko minuta.
"Jesi li sigurna?" Imala je i pametnijeg posla i Bix ju je nerado koristio kao
vozača. No, sve je ostalo bilo u redu, a Pariš je uvijek voljela biti sigurna da
će i posljednji detalj biti riješen kako treba, čak i ako to mora uraditi sama.
Pet minuta kasnije odvezla se u zračnu luku u karavanu, nadajući se da će u
vozilu biti dovoljno mjesta za fotografsku opremu. Ako ne bude, jedan bi se
pomoćnik mogao odvesti taksijem, ali će barem fotograf imati osjećaj da su ga
prikladno dočekali. Znala je kakvi su Francuzi. Ili fotografi. A vožnja do
zračne luke predstavljala je ugodnu promjenu. Bio je svjež listopadski dan i San
Francisco nikada nije izgledao ljepše.
U zračnoj je luci parkirala automobil i pričekala da putnici iz zrakoplova, koji
se nakon jedanaestosatnog leta od Pariza spustio u zračnu luku, prođu kroz
carinu. Pretpostavljala je da će fotografe prepoznati po opremi. Fotograf se
zvao Jean-Pierre Belmont. Vidjela je njegove fotografije u French Vogue, ali
nije imala pojma kako on sam izgleda. Tražila je ljude s prtljagom koja bi mogla
nalikovati na fotografsku opremu. I konačno ih je ugledala. Bila su trojica:
zgodan stariji muškarac sijede kose koji je nosio dvije goleme srebrne kutije i
dva mlađa, od kojih je jedan imao svjetlocrvenu kosu, naizgled
četrnaestogodišnjak, a drugi jedva da je bio nešto stariji, raskuštrane crne
kose, vragolastog osmijeha, s dijamantnom naušnicom u uhu. Dva su mladića nosila
kožne jakne i traperice, a stariji je imao otmjen kaput i šal. Pariš im je hitro
prišla.
"Dobar dan", rekla je i široko se osmjehnula. "Ja sam Pariš Arm-strong,
pomoćnica Bixbyja Masona. Gospodin Belmont?" obratila se starijem muškarcu. Iza
leđa je začula provalu smijeha, a dečko crvene kose se nasmijao. Starijem je
muškarcu bilo neugodno i odmahnuo je glavom. Bilo je očito da ne zna ni riječi
engleskog.
"Tražite gospodina Belmonta?" upitao ju je vragolan raskuštrane kose i s
dijamantnom naušnicom. Činilo se da samo on govori engleski, iako s jakim
francuskim naglaskom.
"Tako je", uljudno je odgovorila. Nosila je hlače i kaput boje graška, a
raščupani vragolan bio je jedva nešto viši od nje. No, okre-nuvši se prema
njemu, zamijetila je da je vjerojatno nešto stariji nego što joj se učinilo. U
prvi joj se trenutak učinilo da ima osamnaest
ili dvadesetak godina, ali vidjevši ga izbliza, pomislila je da je otprilike
Meginih godina. "Je li to on?" upitala je za starijeg čovjeka, ne pokazujući
izravno prema njemu. To je morao biti fotograf. Jedino je on među njima izgledao
odrastao.
"Non", rekao je vragolan, i Pariš se pitala je li pristupila pogrešnim ljudima i
ne poigravaju li se oni s njom. Ako je tako, propustila je fotografa i
pomoćnike, i nije imala pojma gdje bi se sada mogli nalaziti. "Ja sam gospodin
Belmont", rekao je zabavljajući se. "Vaše je ime Pariš? Poput grada?" Kimnula
je, osjećajući olakšanje što ih je barem pronašla, iako joj je bilo teško
povjerovati da je taj dječak Jean-Pierre Belmont, koji je bio prilično poznat
pariški fotograf. "Pariš je muško ime", ispravio ju je. "Bio je bog u grčkoj
mitologiji", sa zanimanjem je dodao.
"Znam. To je duga priča." Nije mu željela objašnjavati daje majka zatrudnjela
dok je bila na medenom mjesecu u Parizu. "Jeste li uzeli svu svoju prtljagu?"
ljubazno ih je upitala, pokušavajući shvatiti tko je tko. No, ako je taj dečko
Belmont, druga su dvojica vjerojatno njegovi pomoćnici, iako je jedan od njih
izgledao dovoljno star da mu bude otac.
"Sve imamo", rekao je s jakim naglaskom, ali razumljivim engleskim jezikom.
"Nemamo puno prtljage, samo kamere", objasnio joj je i pokazao, a ona je kimnula
glavom. Bio je neodoljivo šarmantan. Nije bila sigurna je li to zbog naglaska,
kose ili naušnice, ili možda zbog njegovog osmijeha. Kad god bi ga pogledala,
obuzimala ju je želja da se nasmije. Crvenokosi mladić koji je izgledao kao
dječak bio je, zapravo, Jean-Pierreov devetnaestogodišnji rođak. Sam je Belmont
imao trideset dvije godine, kako je Pariš kasnije otkrila, ali nije izgledao ni
izbliza tako star. Cijelo njegovo ponašanje i stil kao da su pripadali nekom
uvelike mlađem. Bio je utjelovljenje šarma, slatke mladosti i djelovao je
potpuno pariški.
Rekla mu je da će se vratiti s autom za nekoliko minuta i ostavila ih s
portirom. Pet minuta kasnije se vratila, pa su dva pomoćnika i fotograf počeli
stavljati svoju opremu u njezino vozilo takvom brzinom i preciznošću da se
činilo kako slažu slagalicu. Trenutak kasnije fotograf je sjeo na suvozačevo
sjedalo, a druga dvojica iza njih, pa su krenuli prema gradu.
"Idemo li sada u hotel ili na sastanak s nevjestom?" jasnim je glasom upitao.
"Mislim da vas očekuju nešto kasnije. Vjerovala sam da biste najprije željeli
otići do hotela, odmoriti se, objedovati, otuširati se i pripremiti za posao."
Riječi je izgovarala pažljivo i razumljivo, a
fotograf je kimnuo. Činilo se da ga okolina jako zanima. Nakon nekoliko
trenutaka ponovno je progovorio.
"Čime se vi bavite? Tajnica... pomoćnica... nevjestine majke?"
"Ne, bavim se organizacijom vjenčanja. Bixby Mason. Cvijeće, glazba, ukrasi. Mi
unajmljujemo sve one koji pripremaju vjenčanje." Kimnuo je, shvativši kakva je
njezina uloga u cijeloj priči. Bio je hitar i budan, nevjerojatno živahan.
Gledajući kroz prozor, zapalio je Gauloise, omotanu u papier mais, svjetložuti
papir napravljen od kukuruzovine, i specifičan je oštar miris ispunio kabinu.
"Je u redu?" pristojno je upitao kad je zapalio cigaretu, prisje-tivši se da
Amerikanci nisu ni izdaleka toliko skloni pušenju, ali je Pariš kimnula glavom.
"U redu je. I ja sam nekada pušila. Dobro miriše."
"Merci", rekao je nemarno, a onda počeo čavrljati sa svojim pomoćnicima. Iako je
Pariš pomalo znala francuski jezik, nije imala pojma o čemu pričaju jer su
prebrzo govorili. Tada se ponovno okrenuo prema njoj. "Dobro vjenčanje? Lijepa
haljina?... Sve dobro?"
"Jako dobro", uvjeravala gaje. "Prekrasna djevojka i prekrasna haljina. Zgodan
mladoženja. Divna zabava. Održat će se u muzeju Legion of Honor. Sedamsto
ljudi." Obitelj Delacroix upravljala je golemom francuskom tekstilnom
industrijom, a u San Francisco su se preselili za vrijeme socijalističke
vladavine. Ondje su i ostali, da zaštite svoje bogatstvo od francuskih poreza.
No, kad god su mogli, vrijeme su provodili u Francuskoj.
"Mnogo novca, ne?" raspitivao se, a Pariš se osmjehnula i kimnula glavom.
"Jako mnogo novca." Nije mu to rekla, ali je znala da će na vjenčanje potrošiti
dva i pol milijuna dolara. Više nego dostojno poštovanja, moglo bi se reći.
Bez ikakvih daljnjih dogovaranja odvezla ih je u hotel i pobrinula se na
recepciji da netko ode po njihov kamionet i doveze ga pred hotel. Morali su samo
pokazati svoje vozačke dozvole i potpisati neke dokumente. Predala je Jean-
Pierreu Belmontu kartu grada i pokazala mu na karti kamo treba doći u šest sati.
"Hoće li sve biti u redu?" upitala je. Nehotice joj je puhnuo oblak dima u lice,
a onda su mu na recepciji rekli da mora ugasiti cigaretu. U blizini je pronašao
pepeljaru s pijeskom, a onda se vratio do Pariš. "Nazovite me ako vam nešto bude
potrebno", rekla je i pružila mu svoju posjetnicu. Belmont je trebao
fotografirati portrete cijele obitelji i nevjeste.
Sve što mu je rekla prenio je svojim pomoćnicima, mahnuo joj, a onda nestao u
dizalu. Otišli su pronaći svoje sobe, a Pariš je izašla, otišla na parkiralište
iza hotela i sjela u auto. U blizini Jean-Pierrea činilo joj se kao da je u
nekakvom vrtlogu, jer je neprestano mahao i gestikulirao rukama, ispuštao oblake
dima i povremeno razgovarao s pomoćnicima, od čega ništa nije razumjela.
Izmjenjivali su mnogo uzvika, pravili različite grimase, a uza sve to Jean-
Pierre nikada nije prestajao sve promatrati svojim krupnim smeđim očima i
razbarušena kosa mu je neprestano letjela. Nalikovao je jednom od Meginih
prijatelja, osim što je bio Francuz od glave do pete. Istodobno, iako je
izgledao jako mlad, činilo se da je vrlo sposoban. Kad je sjela u auto i krenula
prema uredu da pokupi poruke i posljednje spise, još je osjećala miris njegovih
cigareta ovijenih kukuruzovinom.
Bix je još bio u uredu i podigao je pogled kad je ušla. "Je li sve bilo u redu?"
Kimnula je, pregledavši poruke. Činilo se da je sve u redu.
"Da", rekla je, a onda mu počela pričati o Jean-Pierreu Belmon-tu. "Izgleda kao
dvanaestogodišnjak. Ne baš tako, ali skoro."
"Pretpostavljao sam da će biti malo stariji", iznenađeno je rekao Bix, a ona je
kimnula.
"I ja sam to pretpostavljala. Pravi je Francuz. Šteta što Meg ima dečka, jer bi
joj ovaj baš odgovarao." No, nije joj zapravo bilo žao što je Meg s Richardom.
Bio je divan prema njoj. Sada su hodali već gotovo tri mjeseca i Meg bijaše
izvan sebe od sreće.
Te su večeri i Bix i Pariš otišli u kuću obitelji Delacroix, nadgledajući
obiteljsku večeru za tridesetoro. Iz Francuske su počeli pristizati uzvanici.
Pariš je stajala u skrivenom uglu i promatrala snimanje obiteljskih portreta.
Ariane Delacroix izgledala je veličanstveno dok je pozirala u vjenčanici koju
nitko još nije vidio. Nevjesta je nalikovala sićušnoj vilinskoj kraljevni i
nasmijala se kad je ugledala Jean-Pierrea s njegovim nevjerojatno zaraznim
osmijehom. Kad je primijetio Pariš, namignuo joj je, a tada se vratio poslu, dok
su mu njegovi pomoćnici naizmjence pružali različite kamere i mijenjali filmove.
Snimio je nekoliko obiteljskih portreta. A kad je nevjesta otišla na kat
presvući se u haljinu za večeru kako bi fotografu pozirala zajedno s majkom,
zaustavio se pokraj Pariš i popričao s njom.
"Bi li htjela jednu fotografiju?" upitao je Pariš budući da su bili potpuno
sami, ali je ona hitro odmahnula glavom. To bi bilo jako neprofesionalno i ona
to nikada ne bi napravila.
"Ne, ne, hvala." Osmjehnula se.
"Prekrasne oči", rekao je, pokazujući njezine zelene oči.
"Hvala ti", odvratila je, a dok ju je gledao, gotovo da je osjećala električnu
struju kako je cijelu prožima. Bilo je to sasvim suprotno onome što je osjetila,
odnosno što nije osjetila, u blizini Malcolma Forda. S ovim muškarcem nije mogla
ni razgovarati, a izgledao je dvostruko mlađi od nje, no bio je jako muževan i
ispunjen energijom, i imao je snažan utjecaj na nju. Nije to mogla objasniti, a
nije ni željela. U njemu nije bilo ničega blagog, tananog ili opreznog. Bio je
blistav, prepun života i smion, od sjajnih očiju i razbarušene kose, pa do
dijamantne naušnice. Kad su se nevjesta i njezina majka spustile stepenicama,
Belmont se vratio svome poslu i Pariš se povukla. No, bila je prilično potresena
kad je izašla iz te prostorije, kao da je dodirnula struju i doživjela jak
električni udar.
"Dobro si?" upitao je Bix dok je prolazila pokraj njega. Pomislio je kako ima
čudan izraz lica.
"Da, dobro sam", rekla je, a ponovno su se susreli kad su obitelj i njihovi
uzvanici ulazili u blagovaonicu. Jean-Pierre i njegovi pomoćnici također su
odlazili. Jean:Pierre joj se osmjehnuo. Nikada joj nijedan muškarac nije uputio
tako izazovan pogled. Svakako nijedan njezine dobi.
"Vruće, vruće", primijetio je Bix, i to je bila prava riječ za Jean-Pierrea. "U
mladosti bih poludio zbog njega", rekao je i nasmijao se, a i Pariš se
nasmijala.
"I ja bih, u ovim godinama", odvratila je. Zadirkivala ga je, ali je ipak bilo
nemoguće ne osjetiti energiju koju je mladi fotograf usmjerio prema Pariš.
Sljedećih nekoliko dana putovi su im se neprestano ukrštali. Jean-Pierre je
neprestano snimao, čučao je ljudima pokraj koljena, visio s nekakvog uporišta,
zamalo pao sa stepenica i približavao se svakom licu. Neprestano se kretao, ali
kad god je Pariš bila u blizini, pogledi su im se neprestano susretali. Kad je
nevjesta napustila svadbenu gozbu, konačno je imao trenutak slobodnog vremena i
prišao Pariš.
"Jako dobro!" rekao je. "Jako, jako dobar brak! Prekrasne fotografije...
prekrasan dekor... et lesfleurs!" Cvjetni aranžmani koje je Bix dizajnirao bili
su nevjerojatno lijepi. Bili su od ruža i đurđica, a bilo je i prekrasnog sitnog
cvijeća koje Pariš nikada prije nije vidjela. Cvijeće je stiglo iz Afrike,
Francuske i Ekvadora, i bilo je strahovito skupo. No, Palača legije časti nikada
nije bila ljepše uređena. Osvjetljenje koje je Bix uredio bilo je spektakularno
i dostojno Versail-lesa. Dok su ona i Jean-Pierre stajali ispod zvjezdanog neba
u dva
ujutro, Pariš nije bila nimalo umorna. "Idemo na piće?" upitao ju je.
Namjeravala je odbiti, a tada je kimnula. Zašto ne? Ionako će za nekoliko dana
Jean-Pierre otići. Znala je da će se nekoliko dana zadržati u San Franciscu i
malo snimati, ali pomoćnici će mu otići već sljedećeg dana. "Idemo tvojim
autom?" predložio je, a ona mu je rekla da će se za desetak minuta naći kod
prednjeg ulaza.
Rekla je Bixu da odlazi, a i on je sam namjeravao otići. Svi su članovi obitelji
već otišli i ostalo je samo nekoliko posljednjih uzvanika. Ni on ni Pariš više
nisu trebali ostati.
"Bilo je prekrasno, zar ne? Napravili smo izvrstan posao." Bix je blistao od
sreće, umoran, ali zadovoljan.
"Nismo mi, nego ti. Ja sam samo pomoćnica i organiziram detalje. Tvoj genij
stoji iza svega ovoga, Bix." Poljubio ju je i zahvalio joj, a tada je Pariš
otišla potražiti poslužitelja da joj doveze auto. Nekoliko trenutaka kasnije
ušla je u auto s Jean-Pierreom, i hitro su se odvezli u noć. U to doba nisu
imali kamo otići, osim u restoran za kojeg je znala da radi cijele noći, ali je
Jean-Pierre bio očaran kad su ušli i odmah je počeo snimati pod neobičnim
uglovima, a snimao je i nju. Tada se zavalio u stolcu u svome odjeljku i naručio
palačinke i kajganu. Cijele večeri nije imao vremena za jelo.
"Volim Ameriku", rekao je radosno. Više je nego ikada nalikovao na vilenjaka
koji se spustio s neke druge planete. Bio je srednje visine, viši od Pariš, ali
iznimno žilav i vitak. Gotovo kao mladi dječak. "Jesi li udana?" upitao ju je,
iako je Pariš imala izrazit dojam da mu ne bi smetalo ni kad bi bila udana.
"Nisam. Razvedena sam." Osmjehnula se.
"Jesi li radosna ili tužna?"
"Zbog razvoda?" upitala je, a on je kimnuo glavom. Razmislila je. "Ijedno i
drugo. U početku sam bila jako tužna. Jako, jako tužna. Sada sam sretnija."
"Imaš malog prijatelja?" Zbunila se, a on je obgrlio samoga sebe kao da nekoga
strastveno grli, pa se nasmijala. "Un petit ami", rekao je ovaj put na
francuskom i Pariš je shvatila.
"Momka! Ne. Nemam momka." Činilo joj se smiješnim što joj postavlja takvo
pitanje, pa je uperila prst u njega kao da mu postavlja isto pitanje. Nije joj
bilo važno. Bila je gotovo dvostruko starija od njega.
"Moja mala prijateljica... moja djevojka... otišla je... jako sam, jako tužan."
Napravio je tragičnu grimasu i pokazao kako su mu suze klizile niz lice. "Sada
sam jako sretan. Bila je vrlo naporna." Uspio je prenijeti ono što je želio reći
i Pariš se nasmijala. "Imaš li djece?"
Sviđao joj se njegov naglasak i kretnje, a bio je prepun života dok su
razgovarali. Činilo se da im jezik ne predstavlja nikakav problem.
"Imam dvoje djece. Sina i kćer. Možda su stariji od vas. Koliko imate godina?"
upitala je, a on se nasmijao. Ljudi nikada nisu uspijevali pogoditi njegove
godine i to mu je bilo zabavno.
"Trideset dvije", rekao je. Pariš se iznenadila.
"Izgledate mlađe."
"A vi? Trideset pet?"
"Merci", rekla je, nasmijavši se. "Četrdeset sedam."
Kimnuo je, s tipičnim francuskim stavom. "Bravo. Izgledaš mnogo mlađe." Sviđao
joj se njegov naglasak i način na koji su mu se oči kretale. "Iz Kalifornije
si?"
"New York. Zatim Connecticut. Ovdje sam već devet mjeseci, zbog razvoda. Moja su
djeca ovdje", objasnila je.
"Kako su stari?" Imao je poteškoća s nekim riječima, ali je znala što misli.
Koliko imaju godina.
"Kćer ima dvadeset četiri, a sin devetnaest. On je u koledžu, a ona živi u Los
Angelesu i radi u filmskom studiju."
"Jako dobro. Actrice*?"
"Ne. Radi u proizvodnji." Kimnuo je, pa su čavrljali dok je jeo palačinke i
jaja, a ona je popila čaj i pojela engleski kolačić. Nije bila gladna, ali je
jako uživala s njim. "Koliko dugo ostaješ ovdje?" Bila je znatiželjna. Voljela
bi ga ponovno vidjeti, iako joj se to činilo pomalo šašavim. Iako je bio stariji
nego što je izgledao, ipak je bio vrlo mlad. Premlad za nju, bez obzira što je
tako privlačan.
"Ne znam", rekao je francuskim izgovorom. "Tri dana. Četiri. Možda odem u Los
Angeles i malo radim. Imam vizu na šest mjeseci. Možda ostanem mjesec dana. Ne
znam. Želio bih vidjeti jezero Tahoe, Carmel. Los Angeles. Santa Barbaru. En
voiture." Napravio je pokret kako bi joj predočio da misli na vožnju
automobilom. Želio se voziti naokolo. "Možda bih snimao fotografije za Vogue u
New Yorku. Jako sam umoran. Puno sam radio. Maintenant peut-etre des vacances.
On verra." Počeo je govoriti francuski i ovaj gaje put razumjela jer je govorio
polagano. Rekao je da bi mogao ostati na odmoru, da će kasnije odlučiti. Kad se
obraćao drugima, govorio je brzo i ništa nije razumjela, ali kad je pričao s
njom, govorio je mnogo polaganije.
Iz restorana su otišli poslije tri sata. Ostavila ga je pred hotelom, a on ju je
prije odlaska poljubio u oba obraza, a tada se odvezla kući,
Actrice, franc. glumica (prim. prev.)
svukla odjeću i bacila se u krevet. Nekoliko minuta ležala je i zurila u strop,
razmišljajući o Jean-Pierreu. Bilo je to ludo, ali osjećala je da je neodoljivo
privlači. Bio je dječak, jako nadaren, ali prepun života i Šarma. Kad bi
vjerovala da to može prihvatiti, voljela bi pobjeći s njim na dan ili dva. No,
znala je da je to nemoguće i da bi bilo glupo, ali je čak i u četrdeset sedmoj
bilo lijepo sanjariti.
24. poglavlje
Parisin je mobitel zazvonio sljedećeg jutra, pa se okrenula u krevetu i uzela
ga, iznenadivši se kad je čula Jean-Pierreov glas. Rekao je: "Bonjour", i istoga
je trenutka znala tko zove.
"Kako si?" upitala je s osmijehom na licu.
"Jako dobro. Et toi? A ti?"
"Umorna sam", priznala je protežući se.
"Probudio sam te? Jako mi je žao. Što radiš danas?"
"Je ne sais pas", pažljivo je odgovorila. "Ne znam." Nedjeljom je mogla
ljenčariti i nije imala nikakvih planova, osim da se oporavi od vjenčanja.
"Idem u Sausalito. Ideš i ti?" Osmjehnula se na te riječi. Koliko god ta zamisao
bila šašava, svidjela joj se. Jean-Pierre bio je radostan i prepun života,
zaigran, dobro raspoložen i prepun zabave. Voljela je biti s njim. Vrijeme s
njim sasvim se razlikovalo od onoga koje je provela s Jimom Thompsonom, koji je
bio jako naporan i zahtijevao je golem trud. Tako je bilo čak i s Chandlerom,
koji je bio profinjen i kulturan. U ovom dječaku nije bilo nikakvih smicalica, i
o njemu je uvijek razmišljala kao o dječaku. Bio je potpuno živahan,
nevjerojatno izravan, čak i sa svojim slabim engleskim. Nešto joj je govorilo da
će uvijek znati na čemu je, što god radila s njim i o čemu god razgovarali.
"Idemo zajedno u Sausalito?" upitao je, a Pariš je pomislila da bi ga mogla
odvesti u Tiburon na objed, u restoran Kod Sama. Nalazio se nad morem i imao je
otvorenu terasu. Imala je osjećaj da bi mu se to jako svidjelo. Pogledala je na
sat. Tek je bilo prošlo jedanaest.
"Doći ću po tebe u podne."
"Podne? Gdje to?" Zvučao je zbunjeno.
"U dvanaest sati", pojasnila je, a on se nasmijao.
"Ah bon, midi. D'accord."
"D'accord?" Ovaj put ona nije razumjela.
"D'accord znači u redu." Sviđalo joj se kako izgovara u redu. Što je bilo
najgore, sve joj se na njemu sviđalo. Otuširala se i odjenula crveni pulover i
traperice, uzevši kaput boje graška iz ormara. Znala je da se ne mora
dotjerivati kad je s njim. Govorila je sebi da će jednostavno malo razgledavati,
poput turista. To nikome nije moglo smetati. Mogli bi se zabaviti zajedno, a
onda će on, za nekoliko dana, otići.
Kad je došla po njega, uskočio je u auto, a u džepu je nosio kameru. Odjenuo je
traperice, crni pulover i crnu kožnu jaknu; izgledao je kao rock zvijezda s
dijamantnom naušnicom i razbarušenom kosom. Pokušala mu je to reći, a on se
nasmijao.
"Ne znam pjevati", rekao je, pretvarajući se da davi samoga sebe, pa su se
uputili prema mostu Golden Gate. Naginjao se kroz prozor i fotografirao grad dok
su prolazili. Bio je kristalno čist dan, a kad su stigli u Tiburon, oduševio ga
je restoran Kod Sama. Koristeći se i engleskim i francuskim, uspio joj je
objasniti da je od ranog djetinjstva volio fotografirati. Roditelji su mu umrli,
a njega je odgojila starija sestra koju je jako volio. U dvadeset prvoj godini
se oženio, i ima desetogodišnjeg sina, ali je dječak živio s majkom, i Jean-
Pierre gaje rijetko viđao zato što se nije slagao s njom.
"To je jako tužno", rekla je Pariš. Pokazao joj je fotografiju prekrasnog
dječaka, na kojemu se nepogrešivo vidjelo da je Francuz. "Gdje žive?"
"U Bordeauxu. Uopće mi se ne sviđa. Dobro vino, ali jako mali grad."
Uspjeli su popričati i o njezinoj djeci, o razvodu, o poslu s Bi-xom, pa mu je
rekla da ju je Peter ostavio zbog druge žene. Jean-Pierre je rekao da bi u
Sjedinjenim Državama volio snimiti mnoštvo fotografija i da mu se San Francisco
jako sviđa.
Nakon toga su otišli u Sausalito i, dok su šetali, upitao je koliko je udaljena
Sonorna.
"Nije daleko", odgovorila je i pogledala ga. "Želiš li otići onamo?" Nisu imali
nikakvih planova, a Sonorna je bila udaljena otprilike sat vremena vožnje.
"Maintenant? Sada?"
"Svakako."
"Dobro." Činilo se da mu je drago.
Vozili su pokraj vinograda i lutali naokolo, a onda otišli u dolinu Napa, gdje
su ostali do večere. Zbog večere su se zaustavili u malom bistrou u kojem su svi
govorili francuski, pa je Jean-Pierre bio oduševljen. Dugo je razgovarao s
konobarom, a onda su se, oko
devet sati, uputili natrag u grad. U San Francisco su stigli u pola jedanaest,
provevši prekrasan dan.
"Pariš, što radiš sutra?" upitao ju je kad ga je dovezla pred hotel.
"Idem na posao", odgovorila je žalosno. No, dan je bio divan. "A što ti radiš?"
Namjeravala gaje pozvati u ured, da mu sve pokaže, ali je rekao da ujutro putuje
za Los Angeles. Namjeravao je otići kombijem. "Hoćeš li se vratiti?"
"Je ne sais pas. Ne znam. Ako se vratim, nazvat ću... je t'appelle-rai."
"D'accord", rekla je, a on se nasmiješio.
"Sois sage", rekao je i pogledao je, a ona se zbunila. "To znači da paziš što
radiš. Znaš, budi dobra djevojka." Pariš je shvatila da u njegovom društvu ne
osjeća razliku u godinama, i to joj je bilo čudno. Pitala se osjećaju li se tako
Meg i Richard. No, to je bilo smiješno. Jean-Pierre je bio petnaest godina mlađi
od nje. I neće dugo ostati ovdje. Bilo je lijepo voziti se s njim naokolo,
igrajući se turista, ali nije mogla ni pomisliti na njega kao na osobu u koju bi
se zaljubila. Vjerojatno se i neće vraćati u San Francisco. Poljubio ju je u oba
obraza i iskočio iz automobila, a Pariš mu je odmahnula kad se od-vezla.
Pogledavši u retrovizor, vidjela je da još stoji ispred hotela i gleda za njom.
Njegov ju je lik progonio cijele te noći. Razmišljala je o onome što su
razgovarali, o njegovom izražajnom licu. Činilo joj se da joj francuski izrazi
kojima ju je naučio odjekuju u glavi. I sljedećeg je dana bila kao omamljena,
kao da osjeća mamurluk nakon drogira-nja. Boravak u njegovom društvu bio je za
Pariš nekakva čudna vrsta afrodizijaka koju nikome nije mogla objasniti. Bio je
iznimno snažna osobnost na neki gotovo seksualni način. Iznenada je prvi put u
životu mogla razumjeti zašto su starije žene imale seksualne odnose s mlađim
muškarcima. No, njoj se to neće dogoditi.
Dok je radila s Bixom, cijeloga je dana imala osjećaj da joj nije dobro, kao da
joj je koža pretijesna, i pratio ju je osjećaj nelagode. Iako je to bilo ludo,
zapravo joj je nedostajao. Bila je odlučila ne popustiti tim osjećajima i nije
ga nazvala na mobitel koji je iznajmio, iako joj je dao broj. Te je večeri rano
otišla na spavanje, a sljedećega je dana radila još napornije.
U srijedu se bolje osjećala i te ju je večeri nazvala Meg da joj ispriča o
svojim planovima za Dan zahvalnosti. Wim i Meg će Dan zahvalnosti provesti s
ocem, a s majkom Božić. Pariš nikada nije upitala Meg kako se osjeća Rachel u
trudnoći, jer to i nije željela znati.
Nikada nije upitala je li Peter sretan što će dobiti dijete, je li trudnoća bila
slučajna ili planirana. Nije mogla podnijeti takva razmišljanja, a Meg je bila
jako diskretna i majci nije pričala ništa o njima. Osjećala je kako joj je to
bolno, osobito otkako je potpuno sama.
U četvrtak, dok se vozila kući iz ureda u osam sati navečer, zazvonio joj je
mobitel. Pretpostavljala je da je zovu Bix ili Meg. Nikada je nitko drugi i nije
nazivao. Upravo se namjeravala zaustaviti ispred kuće kad je odgovorila na
poziv, a tada ga je ugledala. Bio je to Jean--Pierre; nazvao ju je sjedeći na
njezinim stepenicama.
"Ou es tu?" upitao je na francuskom, ali je Pariš znala što to znači. Gdje si?
Zaustavila je automobil i osmjehnula mu se, stideći se što je tako sretna zbog
njegove prisutnosti.
"Evo me ovdje", odgovorila je i izašla iz automobila s mobitelom u ruci. Popela
se stepenicama i namjeravala ga poljubiti u oba obraza, ali ju je privukao u
naručje i snažno poljubio u usta. Uzvratila je prije nego što se mogla
suzdržati. Željela je da poljubac nikada ne prestane i da Jean-Pierre ne ode.
Kao da ju je ponio plimni val uzbuđenja i na trenutak je imala osjećaj da je
poludjela. Nije imala pojma što radi, zašto i s kim. Jedva ga je poznavala, ali
je bila svjesna da ne želi prekinuti taj poljubac.
"Nedostajala si mi", jednostavno je rekao, ponovno nalik dječaku, iako se u
svemu onome što je bilo važno ponašao kao muškarac. "Zato sam se vratio iz Los
Angelesa. Jučer bio u Santa Barbari. Slična Bordeauxu. Jako lijep i jako malen
grad. Previše miran."
"I ja tako mislim", suglasila se, a srce joj je glasno udaralo dok je
otključavala kuću. Adresu je dobio kad je nazvao njezin ured i rekao joj je da
joj to može i dokazati. Ušao je za njom u kuću, osvrnuo se oko sebe i, skidajući
kožnu jaknu, kimnuo u znak odobravanja. Izgledala je kao da je prošla kroz
nekoliko ratova. "Bi li volio večerati?" upitala ga je, a on se osmjehnuo i
kimnuo. Pogledao je kroz prozor, a dok je ona pripremala večeru, Jean-Pierre ju
je fotografirao. "Nemoj, grozno izgledam", rekla je, odmaknuvši uvojak kose s
lica. Mogla mu je ponuditi samo podgrijanu juhu, hladnu piletinu i salatu koju
je upravo pripremila te im je natočila svakome po čašu vina, a Jean-Pierre se
pobrinuo za glazbu. Ponašao se kao da je kod kuće i povremeno bi joj prilazio i
ljubio je dok je priređivala objed. Bilo joj je sve teže i teže usredotočiti se
na ono što je radila.
Sjeli su za kuhinjski stol i počeli razgovarati o glazbi. Imao je vrlo istančan
ukus i bio je dobro potkovan na području klasične glazbe. Rekao je da mu je
majka bila umjetnica, a otac dirigent. Sestra mu je liječnica u Parizu.
Specijalizirala je kardiologiju. Imao je
zanimljivu obitelj. Upitao ju je što je studirala na koledžu, pa mu je rekla
ekonomiju, a on je rekao da je studirao političke znanosti.
"Škola za političke znanosti", rekao je, kao da je očekivao da poznaje tu školu.
"Jako dobra škola. A ti? Jesi li još studirala?" Pariš je znala što ju je htio
pitati.
"Išla sam na fakultet i diplomirala sam poslovnu administraciju." To nije
razumio, pa mu je rekla da je riječ o vrlo cijenjenom obrazovnom stupnju u
poslovnoj struci, a on je kimnuo glavom.
"Razumijem. I mi imamo dobru školu za posao. HEC. Kao Poslovna škola na
Harvardu. No, to mi nije potrebno da bih se bavio fotografijom", nasmijao se.
Nakon toga su jeli. Ponovno ju je počeo ljubiti i Pariš je morala potiskivati
val strasti koji ju je preplavljivao. Bilo je to potpuno ludo. Nije mogla
dopustiti da je prevlada taj životinjski nagon. Nikada joj se ništa slično nije
dogodilo i konačno ga je zbunjeno pogledala.
"Jean-Pierre, što mi to radimo? Ne poznajemo se. To je šašavo."
"Katkad je šašavo dobro, zar ne? Mislim daje. Lud sam za tebe."
"Za tobom."
"Da, tako."
"I ja tako osjećam, ali za nekoliko ćeš dana otputovati, ili još ranije, pa
bismo mogli požaliti ako napravimo nešto glupo."
Stavio je ruku na srce i odmahnuo glavom. "Ne, nego ću te uvijek pamtiti.
Ovdje."
"I ja tebe. No, možda će nam kasnije biti žao." Brinulo ju je to što rade ili
što bi mogli napraviti. Bilo joj je gotovo nemoguće odoljeti mu.
"Zašto žao?"
"Zato što je srce lako povrijediti. A mi se ne poznajemo", razumno je rekla, no
nije se složio s njom.
"Jako te dobro poznajem. Mnogo toga znam o tebi. Gdje si išla u školu, o tvojoj
djeci, poslu, braku, tvojoj tristesse... tuzi... Mnogo si toga izgubila, a
katkad nešto moraš pronaći", rekao je kao da se prisjetio nečega što bi želio
podijeliti s njom. "Znaš knjigu Mali princ, koju je napisao Antoine de Saint-
Exupery? Piše: 'On ne voit Vessen-tiel qu'avec le coeuf... ono najvažnije u
životu možeš vidjeti samo srcem... a ne očima. Ili glavom. To je jako lijepa
knjiga."
"Čitala sam je djeci. Jako je tužna. Mali princ na kraju umire." Bila je
dirnuta. Voljela je tu knjigu.
"Da, ali zauvijek živi među zvijezdama." Bilo mu je drago što je poznavala tu
knjigu. To mu je potvrdilo da je sasvim osobita žena,
kao stoje i pretpostavljao. Uočio je to u njezinim očima dok ju je fotografirao.
"Uvijek moraš gledati srcem. Nakon toga, zauvijek ćeš živjeti u zvijezdama."
Bijaše to lijepa pomisao i ganula ju je.
Te su noći dugo razgovarali, pa iako je osjetila da bi volio ostati kod nje,
nije ju upitao može li ostati, a ona mu nije ponudila. Jean--Pierre je nije
želio požurivati i pokvariti ono što se stvaralo među njima.
Sljedećega ju je dana nazvao u ured i došao je posjetiti, pa se Bix iznenadio
kad ga je ugledao.
"Još si ovdje, Jean-Pierre?" upitao je sa smiješkom dobrodošlice. "Mislio sam da
si otputovao u nedjelju ili ponedjeljak."
"I jesam. Bio sam u Los Angelesu." Ime grada izgovorio je kao da je riječ o
francuskom gradu, pa se Bix nasmijao. "A jučer sam se vratio."
"Koliko ćeš ostati ovdje?"
"Možda tjedan dana", rekao je kad je Pariš izašla iz svoga ureda i ugledala ga.
Kad su se pogledali, među njima se nešto dogodilo, kao da ih je prožela
električna struja visokog napona. Nisu se obratili jedno drugome, ali Bix je to
odmah zamijetio. Pozvao je Jean-Pierrea da ostane na ručku, pa su njih troje
jeli sendviče i pili kapu-čino u prostoriji namijenjenoj za prezentacije
klijentima. Nakon toga se Jean-Pierre zahvalio i otišao. Rekao je da namjerava
posjetiti Berkelev. Ni u jednom trenutku nije uputio Pariš nijednu značajniju
riječ, ali joj je bez riječi uspio prenijeti poruku da će se vidjeti kasnije.
Kad je otišao, Bix se zagledao u nju.
"Privida li mi se, ili se između vas dvoje nešto događa?" Doimao se
zaprepaštenim, ali je Pariš oklijevala.
"Ne, zapravo se ništa ne događa. Nedjelju smo proveli zajedno. Odvezla sam ga u
Sausalito i Sonornu. A sinoć je navratio k meni. Nisam tako glupa." Iako je to
bilo bolno iskušenje i Pariš je bila svjesna da će mu se sve teže odupirati ako
Jean-Pierre duže ostane. No, koliko god ju on privlačio, zasad se uspijevala
držati svoje odluke.
"Ja bih bio", rekao je Bix. "Tako glup, hoću reći. Kvragu, Pariš, prekrasan je,
a ti nikome ništa ne moraš objašnjavati."
"O, da, moram. Sebi dugujem objašnjenje. On je klinac. Petnaest je godina mlađi
od mene."
"Nije to baš tako. I ti sama izgledaš kao cura, a on je stariji nego što
izgleda. Kvragu, kad bi mene tako gledao, bacio bih se na njega. Pravi je
komad."
"Govoriš poput moje djece." Pariš se nasmijala, ali nije mu se mogla
suprotstaviti. No, veza s Jean-Pierreom bila bi isključivo ugađanje
samoj sebi, bez obzira koliko joj on bio privlačan. A privlačio ju je. Jako.
"Mislim da bi ga morala oteti i privezati za svoj krevet prije nego što odleti u
Pariz", zagrijano joj je predložio Bix, a Pariš se nasmijala.
"Jesi li ti to učinio sa Stevenom?" zadirkivala gaje.
"Nisam morao. On je to učinio sa mnom. Pa, zapravo i nije", priznao je Bix. "No,
među nama se prilično brzo pojavila privlačnost. Vas dvoje svojim pogledima samo
što niste izazvali požar. Jedva sam uspio pojesti ručak. Mislio sam da će te
zgrabiti i baciti na stol." Jean-Pierreu bi se to svidjelo, ali je Pariš
pokušavala održati smiren izraz lica, makar zbog Bixa. "Hoćeš li se sastati s
njim večeras?"
"Možda", odgovorila je, a Bix ju je pogledao kao da joj odobrava. Kad je prije
njezinog odlaska iz ureda nešto primijetio u vezi s njima, prekorila ga je što
je tako opsjednut seksom.
"A zašto ne, draga? Samo se jednom živi. Samo kad bih imao priliku, nizašto ne
bih propustio noć s njim." No, Pariš je savršeno dobro znala da nikoga na
cijeloj kugli zemaljskoj ne bi mijenjao za Stevena. Bili su ludi jedan za
drugim.
Kad se te večeri zaustavila ispred svoje kuće, Jean-Pierre je ponovno sjedio na
stepenicama, sasvim opušten. Jeo je jabuku i čitao časopis. Kombi je bio
parkiran na njezinom kolnom prilazu. Kad je vidio da dolazi, sa zadovoljstvom ju
je pogledao. Poznavala ga je točno osam dana, ali je o njemu znala više toga
nego o mnogim ljudima koje je godinama poznavala. No, to ipak nije opravdavalo
privlačnost koju je osjećala prema njemu. Ono što se među njima događalo bilo je
izazvano kemijskim procesima, hormonima i feromonima, i bilo je potpuno izvan
njihove moći, osim što je Pariš pokušavala napraviti sve što je mogla kako bi
zadržala uzde u rukama i obuzdala vlastite osjećaje.
"Hladnjak mi je prilično prazan", rekla je dok su zajedno ulazili u kuću. No,
prije nego što je uspjela izgovoriti još jednu riječ, uzeo joj je torbicu i
aktovku i spustio ih na pod. Nogom je zatvorio ulazna vrata i tako je strastveno
poljubio da je ostala bez daha. Kad ju je pustio, morala se boriti da uhvati
dah. Nitko je u cijelom njezinom životu nije tako poljubio, pa čak ni sam Jean-
Pierre prethodne večeri.
"Pariš, poludjet ću", očajno je rekao, a tada ju je ponovno poljubio. Ljubeći
je, skinuo joj je kaput i spustio ga na pod, zatim joj je skinuo košulju i
grudnjak, a ona nije napravila ništa da bi ga zaustavila. Nije to ni željela.
Željela je da nastavi s onim što je radio. Dok
je Jean-Pierre razodijevao nju, i ona je počela razodijevati njega. Raskopčala
mu je košulju i pojas na hlačama, a onda i hlače. Za nekoliko trenutaka oboje su
nagi i priljubljeni stajali jedno uz drugoga u predvorju. Jean-Pierre ju je bez
riječi podigao na svoje snažne, mlade ruke i ponio uza stepenice do njezine
spavaonice, kao da je to radio već tisuću puta ranije. Spustio ju je na krevet i
dugo je promatrao, a tada je tiho, gotovo životinjski zastenjao i posvuda je
počeo ljubiti i dodirivati, tako da je drhtala od zadovoljstva. I ona je njega
ljubila i dodirivala. Usnama je obuhvatila svaki dio njegovoga tijela, a on je
izvio leđa i zabacio svoju prekrasnu, mladu glavu s raskuštranom kosom, jer je
činila sve što je mogla kako bi mu darovala zadovoljstvo. Konačno je legao
pokraj nje u krevet i vodio ljubav s njom kako to nitko nikada prije nije
učinio. Bijaše to plimni val koji nijedno od njih nije moglo zaustaviti i činilo
se da traje satima. Kad je kasnije, konačno, ležala u njegovom naručju, provukao
je ruku kroz njezinu dugačku, svilenkastu kosu i rekao joj da je voli. Vjerovala
mu je, iako su se jedva poznavali.
"Je t'aime", promuklo je šaptao, a tada je ponovno počeo ljubiti. Nije se mogao
suzdržati da je ne dodiruje usnama i rukama, da je ne dodiruje svojim tijelom, a
ni ona se nije mogla suzdržati. Prošli su mnogi sati dok naposljetku nisu
zaspali jedno drugome u naručju. Kad su se u praskozorje probudili, ponovno su
vodili ljubav, ali ovaj puta smirenije. Pariš bijaše svjesna da tu noć nikada
neće zaboraviti i da će je pamtiti do kraja života. Bila je potpuno obuzeta
čarolijom Jean-Pierrea.
25. poglavlje
Dani ljubavi Pariš i Jean-Pierrea počeli su, na sreću, tijekom vikenda, pa se
gotovo četrdeset osam sati nisu ni odijevali ni izlazili iz kreveta. Pariš je
jedino željela biti s njim. U subotu su naručili pizzu, i napravili sendviče s
maslacem od kikirikija, za koje je Jean-Pierre rekao da su odvratni, a zatim je
pojeo dva. Zadovoljavao se samo s Pariš. U nedjelju navečer uživali su u
njezinoj kadi, kad je zazvonio telefon i javila se Meg.
Pariš je nekoliko minuta razgovarala s njom, ali joj ništa nije rekla, i Jean-
Pierre je shvatio, te nije izgovorio ni riječi dok Pariš nije spustila
slušalicu. Tako se ponašao i kad je pola sata kasnije nazvao Wim.
Pariš nije upitala Jean-Pierrea što će njih dvoje učiniti, jer je znala da neće
učiniti ništa. On će ostati onoliko dugo koliko će ostati, i uživat će u onome
što imaju. Kratka i božanstveno strastvena međuigra. Pariš nikada nije bila u
takvoj vezi, no nije očekivala ništa. Neće pokušati pretvoriti tu vezu u nešto
što ona nije; nije namjeravala izvlačiti obećanja od njega ili ih sama davati.
Nije postavljala pitanja, a nije očekivala ni odgovore. Svaki trenutak koji su
provodili zajedno bio je pravi dar, koliko god kratko trajao. Ništa više i nije
željela. Pretpostavljala je da je tako i s njim.
Ali kad je u ponedjeljak ujutro krenula na posao, upitala ga je što će raditi
tijekom dana, a on je odgovorio pomalo neodređeno.
"Moram vidjeti časopis. Netko mi ga je spomenuo još u Parizu. Zanima me njihov
rad."
"Hoćeš li biti ovdje kad se večeras vratim kući?"
"Pokušat ću." Osmjehnuo se i poljubio je. Zadržao je hotelsku sobu, ali u njoj
nije bio već tri dana. Otkako su u petak ušli kroz vrata, uopće se nisu
odijevali. Vrijeme su provodili u kupaćim ogrtačima i omotani ručnicima, a
najveći dio vremena bili su nagi. Pariš se nije stidjela pred Jean-Pierreom, i
nisu se mogli zasititi jedno drugoga.
Prije nego što je otišla, predala mu je rezervne ključeve i pokazala kako može
isključiti sustav za uzbunjivanje. Nije joj smetalo što će biti u njezinoj kući
dok je ona odsutna. U njega je imala potpuno povjerenje; ne samo da bi mu
povjerila vlastitu kuću, nego i sebe. S njim se osjećala potpuno sigurno.
"Merci, mon amour", rekao je, zahvaljujući joj za ključeve. "A tout h Vheure."
Vidimo se kasnije, rekao je, poslavši joj poljubac kad je odlazila, a sam je
izašao nekoliko minuta nakon nje.
"Kako si provela vikend?" upitao ju je Bix kad je, pomalo zbunjeno, ušla u ured
i otišla objesiti jaknu.
"Bilo je dobro. A ti?"
"Daj, ne pričaj sa mnom tako", rekao je jer ju je predobro poznavao. "Je li
Jean-Pierre još ovdje?"
"Mislim da jest", bezazleno je odgovorila, a ovaj put Bix ništa nije uspio
pročitati u njezinim očima. Bila je tako umorna da ih je jedva držala otvorene.
Kad je te večeri došla kući, Jean-Pierre je bio ondje i već je počeo pripremati
večeru za nju. Priređivao je pečeni janjeći but i grah, kupio je sir i francuski
kruh baguette. Večera je bila ukusna. Dok su jeli, Pariš ga je upitala o
časopisu koji je htio pogledati.
"Kako je bilo?" pitala je dok su jeli gigot. Oboje su bili izgladnjeli, jer tri
dana nisu pojeli pristojan objed.
"Zanimljivo", rekao je. "Jako mali časopis, ali dobro rade. Nov je."
"Namjeravaš li nešto raditi za njih?" Kimnuo je i pogledao je, a dok su jeli
kruh i sir postavio joj je iskreno pitanje.
"Pariš, želiš li da ostanem ili da odem? Hoću li ti previše otežati život ako
ostanem još mjesec ili dva?"
Zagledala se prodorno u njega i iskreno mu odgovorila. "Voljela bih da ostaneš."
Vlastite su je riječi zaprepastile, ali upravo se tako osjećala.
Zasjao je od radosti, spreman učiniti sve što je željela, dokle god bude mogao.
"Tada ću ostati. Viza mi vrijedi šest mjeseci. Ali otići ću kad god ti kažeš."
Bio je to njihov dogovor koji je njoj potpuno odgovarao. Nitko nije znao da je
on ovdje, pa su i noći i vikendi pripadali samo njima.
Meg je u tom razdoblju bila previše zauzeta da bi mogla doći u Los Angeles, a
Wim je imao ispite i bavio se prijateljima. Pariš i Jean-Pierre cijeli su mjesec
proveli neometani, a onda je Meg predložila da dođe provesti noć kod majke prije
nego što ode kod oca na proslavu Dana zahvalnosti. Jean-Pierre je odavno
napustio svoju hotelsku
sobu, ali joj je rekao da će rado otići u hotel te noći kad Meg bude kod nje.
"To bi mogla biti dobra ideja", suglasila se Pariš. Nije željela nepotrebno
zaprepastiti svoju kćer, a nije imala pojma što bi mogla reći. Ako bi uopće i
trebala nešto govoriti.
Meg je doputovala u utorak navečer, prije Dana zahvalnosti, i Wim je došao da
provede kod majke noć. Pariš je bila sretna što su oboje s njom, pa im je
pripremila ukusnu večeru, što dotad još nije napravila za Jean-Pierrea. I Wim i
Meg su ujutro trebali odletjeti zrakoplovom u New York. Richard je ostao u Los
Angelesu s kćerkom.
"Mama, hoćeš li biti dobro za Dan zahvalnosti?" Meg je znala da je majka za
blagdan pozvana kod Stevena i Bixa, ali je brinula da bi tijekom vikenda mogla
biti osamljena. U San Franciscu još nije imala mnogo prijatelja, a koliko je Meg
znala, ni sa kim se nije viđala.
"Bit će sve u redu. Drago mi je što ćete doći ovamo za Božić. To je važnije."
Tek kasnije, kad su se ona i Meg spremale za spavanje, a Wim ostao u prizemlju,
Pariš je povjerila svoju tajnu, ili barem jedan njezin dio, svojoj kćeri. Od nje
je rijetko kad nešto skrivala. A ono što se zbivalo proteklih pet tjedana bilo
je neuobičajeno za nju u svakom slučaju. Pariš je rekla Meg da se sastaje s
jednim muškarcem, Francuzom. No, nije rekla da živi s njom i da je petnaest
godina mlađi. Bilo joj je to previše odjednom.
"Kakav je?" Meg je bilo drago zbog mame, kao i uvijek kad se s majkom nešto
dobro događalo.
"Očaravajući. Fotograf je. Ovdje je na zadatku i ostat će nekoliko mjeseci."
"Šteta." Činilo se da je Meg razočarana. "Kad se vraća?"
"Ne znam. Zasad nam je zabavno." Pariš je to promatrala filozofski.
"Udovac ili razveden?"
"Razveden. Ima desetogodišnjeg sina." Nije spomenula da je i sam jedva nešto
stariji.
"Čudno je kako svi ti stariji momci imaju malu djecu, zar ne?" Meg je mislila na
svoga oca, a za majčinog je novog prijatelja smatrala da je očito kasno dobio
dijete. Pariš je nešto nejasno odgovorila, kimnula glavom i oprala zube. No,
znala je da će prije ili kasnije, ako njezina djeca upoznaju Jean-Pierrea,
morati priznati barem razliku u godinama. Njoj ta razlika nije smetala, kao ni
Jean-Pier-reu, koji je rekao da mu to uopće ništa ne znači i da je njegova bivša
supruga također bila starija od njega, ali pet godina, a ne petnaest.
No, Pariš nije imala ni pojma kako bi njezina djeca mogla reagirati, i to ju je
uznemirivalo.
Sljedećega je dana o tome u uredu popričala s Bixom. Imala je osjećaj da je
nepoštena zato što Meg nije rekla cijelu istinu, osobito nakon njezine primjedbe
o starijim muškarcima koji su kasno imali djecu. Kod Jean-Pierrea nije bilo
ničeg "starijeg".
"Mislim da danas nikome nije stalo do toga", tješio ju je Bix. "Stariji, mlađi,
vršnjaci. Pedesetogodišnje žene imaju dvadesetpeto-godišnje partnere.
Sedamdesetogodišnjaci se žene s tridesetogodiš-njakinjama i imaju djecu. Svijet
se promijenio. Danas mnogi ljudi ne moraju stupiti u brak da bi imali djecu.
Samci mogu usvojiti dijete. Stara pravila više ne vrijede. Mislim da možeš
napraviti gotovo sve što poželiš. Nikome ne nanosiš bol. Nadam se da će tvoja
djeca biti pristojna." No, Pariš još nije bila uvjerena.
Za Dan zahvalnosti djeca su bila kod oca i Pariš je s njima razgovarala
telefonom. I spavali su kod oca, a kad je Pariš nazvala, Rachel je podigla
slušalicu. Pariš ju je samo zamolila da razgovara s Meg i nije joj rekla ništa
drugo. No, Wimu je rekla da ocu zaželi sretan Dan zahvalnosti u njezino ime. Bio
je to jedini kontakt s Peterom u godinu dana, otkako je odvela Wima u školu.
Više nisu razgovarali ni telefonom, jer za to nije bilo nikakvoga razloga, a
njoj je tako bilo lakše.
Jean-Pierre je bio pokraj nje dok je razgovarala s djecom, a nakon toga su
otišli do Bixa i Stevena i lijepo su proveli Dan zahvalnosti. Jean-Pierre je
prvi put u životu proslavio taj blagdan i rekao je da mu se sviđa. Toga su
vikenda njih dvoje otišli pogledati dva francuska filma i jedan američki. Jean-
Pierre je volio filmove.
Sljedećih mjesec dana živjeli su u svom malom mjehuriću, kao blizanci u
maternici. Bili su zaštićeni i sretni. Pariš je s Bixom radila na organizaciji
milijun božičnih zabava, ili je barem imala takav osjećaj, a Jean-Pierre je
snimao za novi časopis. Uredništvo časopisa nije moglo vjerovati u svoju sreću
što su dobili Jean-Pierrea, a on je ljudima u Parizu i New Yorku morao
objašnjavati zašto se protekla dva mjeseca izgubio te da ne zna kad će se
vratiti. Imao je vremena do travnja, a tada bi morao ili pokušati dobiti trajnu
boravišnu dozvolu, što nije bilo lako dobiti, ili se vratiti kući. No, zasad je
u njihovom svijetu sve bilo jednostavno i lako. Pariš nikada u životu nije bila
sretnija. Pozvala je Richarda da se pridruži njoj i njezinoj djeci za Božić.
Postala je svjesna da će Wimu i Meg morati nešto reći, tako da i Jean-Pierre
može biti prisutan, jer je to željela. Konačno je uhvatila bika za rogove i
nazvala je Meg tjedan dana prije nego što je trebala doputovati. Željela joj je
pružiti barem nekoliko dana da
prihvati tu činjenicu, ali ruke su joj drhtale dok ju je nazivala. Odobravanje i
potpora djece bili su joj jako važni i pitala se neće li pomisliti da je otišla
predaleko.
Nekoliko je minuta čavrljala s Meg, a tada je odlučila izaći na vidjelo s
istinom. "Dogodilo se nešto neuobičajeno", počela je. Meg je pričekala.
"Viđaš li se još uvijek s onim francuskim fotografom?" upitala je, osjetivši o
čemu je riječ, ili je barem tako mislila.
"Da, viđam se s njim. Ako ti ne smeta, voljela bih da nam se pridruži za Božić.
Ovdje nikoga drugog ne poznaje, osim ljudi s kojima radi te Bixa i Stevena."
"To zvuči dobro, mama." Meg je bila zahvalna stoje majka pozvala Richarda.
Njihova je veza postala vrlo ozbiljna.
"Mislim da bih ti vjerojatno nešto trebala napomenuti prije nego što dođeš
ovamo."
"Je li čudan?" U Meg se javila sumnja, a Pariš je progovorila.
"Nije čudan", oprezno je rekla. No, sada joj je preostalo samo da kaže istinu.
"Drukčiji je. Barem u odnosu prema meni. Mlad je." Na drugom kraju žice
nastupila je tišina i Pariš je imala osjećaj da je ona kćer, a Meg majka.
"Koliko je mlad?"
Pariš je duboko udahnula. "Trideset dvije godine." Eto, izgovorila je to. Meg
nekoliko trenutaka nije progovarala.
"Oh. Mama, prilično je mlad." Zvučala je pomalo zaprepašteno.
"Da, mlad je. Vrlo je zreo", rekla je, a onda se nasmijala samoj sebi. Zapravo,
Jean-Pierre nije bio zreo. Bio je potpuno u skladu sa svojim godinama, a katkad
se osjećala poput njegove majke, osim, dakako, u krevetu. "Ne, nije zreo",
ispravila se. "Savršeno je normalan tridesetdvogodišnjak, a ja sam vjerojatno
stara budala. No, s njim mi je prekrasno." Barem je bila iskrena.
Nije se pretvarala.
"To je dobro." Meg je pokušavala reagirati kao odrasla osoba, ali je Pariš po
njezinu glasu osjetila da je Meg zaprepaštena. To je svakako bio odmak od
uobičajenog, nešto što njezina kćer nikada ne bi očekivala od svoje majke. "Jesi
li zaljubljena u njega?" zabrinuto je upitala Meg.
"Mislim da jesam. Zasad. No, prije ili kasnije morat će se vratiti kući. Ne
možemo ovako nastaviti zauvijek. On je zapravo na dopustu, a to ne može trajati
zauvijek. Ovdje radi za nekakav mali časopis, umjesto za Harper's Bazaar ili
Vogue. Dobro se zabavljamo."
"Mama, jedino je važno jesi li sretna. Samo nemoj napraviti ništa neozbiljno.
Kao što bi bila udaja." Meg je smatrala da takav brak ne bi bio uspješan, iako
je dobna razlika između nje same i Richarda bila mnogo veća, ali to joj se
činilo normalnijim, jer je u njezinom slučaju muškarac bio stariji. Jako ju je
zaprepastila pomisao da joj majka izlazi s mnogo mlađim muškarcem. Richard ju je
kasnije smirio. Smatrao je da njezina majka neće napraviti nikakvu ludost, iako
su mnoge poznate žene tih dana izlazile s mlađim muškarcima. Nakon razgovora s
Richardom, Meg se osjećala bolje.
No, Wim se još više zaprepastio. "Mama, koliko mu je godina?" iznenada ju je
upitao pomalo kreštavim glasom. Ponovila mu je.
"To je kao da ja izlazim s četverogodišnjakinjom", rekao je kako bi je
osvijestio. Pariš je shvatila što je htio reći. Bio je jako uznemiren.
"Nije baš sasvim tako. On je odrasla osoba."
"A što on radi sa ženom tvoje dobi?" upitao je Wim s neodobravanjem. Činilo mu
se da je cijeli svijet poludio, barem što se njega ticalo. Otac je ostavio majku
i oženio se ženom jedva nešto starijom od Meg i s njom ima dijete, što se Wimu
činilo smiješnim i neukusnim. A sada je majka izlazila s muškarcem koji je bio
gotovo dvostruko mlađi od nje, gotovo iste dobi kao i nova očeva supruga.
Mladost je očito bila u modi. A Wim je smatrao da su i otac i majka poludjeli.
"To ćeš morati njega upitati", odgovorila je Pariš, pokušavajući govoriti
smirenije nego što se osjećala. Nije željela uznemirivati svoju djecu, nije
željela ni da u njihovim očima izgleda kao budala, a bila je sigurna da je
upravo takvom smatraju. No, sljedećeg ju je dana Bix umirio. Jean-Pierrea je
smatrao krasnim čovjekom. Sam Jean-Pierre bio je potpuno smiren. Kad god bi
načela razgovor o dobnoj razlici između njih, odbacivao je to kao nešto nevažno
i Pariš je imala osjećaj da to za njih nije problem. Samo je loše zvučalo. Ali u
stvarnosti je sve bilo u redu. Nitko nikada nije zurio u njih, niti se itko
čudio što ih vidi zajedno, a to joj je predstavljalo veliko olakšanje.
Kad su djeca doputovala dan prije Badnjaka, nastupio je neugodan trenutak dok ih
je predstavljala Jean-Pierreu. Imala je dojam da svi troje kruže jedni oko
drugih njuškajući poput pasa, provjeravajući situaciju. No, dok se Pariš bavila
pripremom večere, Richard se potrudio probiti led. Prije nego stoje toga i
postala svjesna, svi su međusobno počeli pričati i smijati se, zadirkivali su se
i šalili, a na kraju večeri već su se svi međusobno sprijateljili. Čak je i Wim
popustio.
Sljedećeg su jutra on i Jean-Pierre zajedno igrali skvoš, a kad su sjeli za
božičnu večeru, činilo se da je Jean-Pierre više njihov nego njezin prijatelj.
Megine i Wimove primjedbe i prigovori kao da su isparili. Bio je to krasan Božić
i Pariš se u jednom trenutku morala nasmijati. Svijet uistinu bijaše postavljen
naopako. Meg je izlazila s muškarcem dovoljno starim da joj bude otac, koji je
trebao izlaziti s njezinom majkom, a majka joj je izlazila s muškarcem koji je
bio dovoljno mlad da joj bude sin. Još je razmišljala o tome kad su ona i Jean-
Pierre te večeri otišli u krevet. Djeca su spavala u prizemnom stanu.
"Tvoja mi se djeca jako sviđaju", toplo je rekao. "Jako su dobri. I vrlo su
ljubazni prema meni. Ne ljute li se na tebe?"
"Ne, ne ljute se. Hvala ti što si tako pun razumijevanja." Ni njemu nije bilo
lako. Živio je u stranoj zemlji čiji je jezik govorio s poteškoćama, radio je u
časopisu koji je bio daleko ispod njegovog položaja, živio je sa ženom dovoljno
starom da mu gotovo bude majka, a koja je imala odraslu djecu kojoj se trebalo
umiliti. Ponio se poput pravog momka. Zajedno su proveli prekrasan Božić, a kad
su legli u krevet, Jean-Pierre joj je s osmijehom pružio mali omot. Kad ga je
otvorila, u njemu je našla prekrasnu zlatnu narukvicu od Cartiera, s privjescima
u obliku Eiffelova tornja i zlatnog srca, na kojem su s jedne strane bili
urezani njezini, a s druge njegovi inicijali. Iznad privjeska u obliku srca
bijahu urezane riječi Je faune.
"Joyeux Noel, mon amour", nježno je rekao. Tada mu je Pariš predala svoj poklon.
Otkrili su da su poklone kupili na istom mjestu. Od nje je dobio Cartierov sat.
Znala je da će joj taj Božić, što god se kasnije dogodilo, zauvijek ostati u
srcu. Uživali su u ukradenim trenucima i živjeli u čarobnom mjehuriću od
sapunice. No, njihov je svijet postao malo stvarniji. Sada su se i njezina djeca
nalazila u tom mjehuriću i zasad se činilo da je sve u redu. Joyeux Noel
26. poglavlje
Meg, Richard i Wim tjedan su dana ostali kod Pariš, a novogodišnji su vikend
proveli na skijanju u dolini Squaw. Odsjeli su u velikom odmaralištu. Jean-
Pierre im se pridružio. Pokazalo se da je skijaš olimpijske kategorije jer se
kao dijete natjecao u skijanju u Val d'Isere. Wim je volio skijati s njim, a
Richard je ostajao s Pariš i Meg, te su se utroje smireno spuštali niz obronke.
Navečer su zajedno izašli. Bijaše to idealan odmor za sve zajedno. Na Staru
godinu Pariš se morala prisiliti da ne razmišlja o tome kako je to prva
godišnjica Pe-terovog i Rachelinog braka te da će za pet mjeseci dobiti dijete.
U to je još teško mogla povjerovati. I predobro se sjećala kako se grozno
osjećala toga dana prije godinu dana, znajući da Peter zauvijek nestaje iz
njezina života, da će zauvijek ostati u Rachelinom naručju. Razmišljala je o
tome odijevajući se, a Jean-Pierre je uočio izraz njezina lica.
"Tu es triste? Tužna si?"
"Ne, samo razmišljam. Sve je u redu." Osmjehnula mu se. Istoga je trenutka
shvatio o čemu razmišlja. Tako je izgledala samo kad bi djeca pričala o ocu, i
to gaje katkad boljelo. Smatrao je da to znači kako ga Pariš ne voli onoliko
duboko koliko on voli nju. No, stvari su bile malo složenije. Bila je riječ o
dugotrajnom zajedničkom životu, o uspomenama i srcima koja bijahu zauvijek
povezana, barem s njezina stajališta, bez obzira što je pisalo u dokumentima.
Pariš mu je to jednom pokušala objasniti, ali je Jean-Pierre dva dana bio duboko
uznemiren. Smatrao je da njezini osjećaji prema Peteru predstavljaju nevjeru
prema njemu samom, i nikakva njezina objašnjenja to nisu mogla promijeniti.
Pariš je shvatila daje bolje ne pričati o tome. Činilo se da Jean-Pierre nije
mogao shvatiti što je za nju značio raskid braka. Katkad je, usprkos njegovoj
toplini i šarmu, osjećala razliku u njihovoj dobi. Jean-Pierre je život
promatrao kao mlada osoba i više je volio živjeti u sadašnjem trenutku. Mrzio je
razmišljati o
budućnosti i planirati je. Bio je iznimno spontana osoba, postupao je onako kako
mu se u nekom trenutku činilo ispravnim, nimalo ne mareći za posljedice, što je
njoj katkad smetalo. Na Božić je nazvao svoga sina, ali je priznao da mu je to
dijete gotovo strano, i nije osjećao nikakav gubitak. Od samoga rođenja nije sa
sinom provodio mnogo vremena. Nikada nije sebi dopustio da ga zavoli, što se
Pariš činilo pogrešnim. Imala je osjećaj da Jean-Pierre svome sinu duguje mnogo
više, ali sam Jean-Pierre nije imao takav osjećaj. Smatrao je da sinu ne duguje
ništa i razbjesnio bi se kad je morao slati novac za njegovo uzdržavanje.
Otvoreno joj je rekao daje mrzio dječakovu majku. On i njegova bivša supruga
vjenčali su se da bi dijete nosilo očevo prezime, pa su se uskoro nakon
vjenčanja i razveli. Jean-Pierre nije gotovo ništa osjećao ni prema majci, ni
prema djetetu. Predstavljali su mu teret kojeg se nastojao osloboditi. Stoga je
izbjegavao dječaka, što se Pariš činilo tužnim i neodgovornim. Dječak nije imao
drugoga oca osim Jean-Pierrea, no Jean-Pierre se odupirao bilo kakvim osjećajima
prema dječaku, jer je dječakova majka manipulirala njime. Kad god su razgovarali
o tome, Pariš je uvijek imala osjećaj da bi Jean-Pierreova odgovornost prema
djetetu trebala biti jača od osjećaja prema majci, ali nije bilo tako. Jean-
Pierre ih je još prije mnogo godina oboje izbacio iz srca. Na kraju krajeva,
najviše je izgubio dječak, što je brinulo Pariš. No, Jean-Pierre je drukčije
promatrao situaciju, i vjerojatno će tako i ostati. Pariš je prestala
razgovarati s njim o tome jer bi se uvijek oko toga posvađali, a to ju je
uznemirivalo. Osjećala je da otac sinu duguje mnogo više nego što mu pruža i
smatrala je takav njegov stav sebičnim. No, možda je bila riječ isključivo o
njegovoj mladosti.
Bilo je još stvari koje su različito promatrali. Njegova je radna etika bila
mnogo ležernija, a ljudi koji su mu se sviđali bili su sasvim mladi, pa se Pariš
neugodno osjećala. Radije se družila s ljudima svoje dobi, a oni koje je Jean-
Pierre dovodio kući iz časopisa u kojem je radio bili su tek
dvadesetogodišnjaci, i Pariš se osjećala prastarom. Jedna od najvažnijih tema
oko koje se nikako nisu mogli suglasiti bila je brak.
Jean-Pierre je često spominjao brak. Pariš to nikada nije činila. Diskretno je
izbjegavala tu temu. Katkad je razmišljala o braku, pitajući se bi li njihova
veza mogla biti uspješna tijekom dužeg razdoblja, no otkrivala je prikrivene
naznake koje su joj govorile da bi bila neuspješna i da bi zahtijevala prevelik
napor. Ljudi koji su mu se sviđali, njegovo mladenačko ponašanje koje je katkad
graničilo s ne-doraslošću. Iako nije bio socijalist, imao je vrlo određene
političke ideje koje su bile mnogo liberalnije od njezinih. Bogatstvo bilo koje
vrste smatrao je uvredljivim. Prezirao je buržujske sklonosti. Mrzio je
staromodne ideje, tradiciju i obaveze koje su mu se doimale besmislenima. Bio je
vrlo napredan u stavovima i slobodan u razmišljanjima. Vjerovao je da su visoki
porezi korisni jer pridonose dobrobiti svih. Strastveno je prezirao elitizam.
Zabave koje su Pariš i Bix organizirali razdraživale su ga jer je mislio da su
njihovi klijenti nadmeni. Neki od njih su i bili takvi, ali su ih ona i Bix
uglavnom voljeli. A elitizam je predstavljao samu srž njihovog posla. Neke su
Jean-Pierreove ideje proizlazile iz njegova francuskog podrijetla. No, suština
je bila u tome što je bio mlad. To je sve mijenjalo. Jedina stara tradicija u
koju je vjerovao bio je brak, i to zato što je bio romantičar i vjerovao je u
uzajamnu predanost, čemu se Pariš divila. Razlikovao se od Chandlera Freemana,
koji nikome i ničemu nije bio odan. No, Jean-Pierre bijaše suprotna strana
novčića, pa ju je često nagovarao i ispitivao misli li se jednoga dana udati za
njega. Prijetio joj je da će se odseliti ne bude li se htjela udati za njega.
Nikada mu nije obećala da će se udati; povremeno je razmišljala o tome, ali
nikada tako često kao on, i došla je do vlastitih, drukčijih zaključaka.
Smatrala je da bi ih dobna razlika i različiti stavovi prema svijetu s vremenom
sve više počeli razdvajati, umjesto da ih spajaju.
Meg ju je upitala o braku prije nego što su otputovali iz doline Squaw. Konačno
se ohrabrila i nekoliko puta spustila niz planinu s Jean-Pierreom i svojim
bratom, a Richard i Pariš su toga poslijepod-neva svladavali jednostavnije
spustove. Te je večeri ispitivala majku o Jean-Pierreu.
"Namjeravaš li se udati za njega, mama?" zabrinuto je upitala Meg.
"Ne, ne namjeravam. Zašto?"
"Samo sam se pitala. Danas sam se vozila s njim žičarom, pa je rekao da se nada
kako ćeš se udati za njega, i da ćemo sljedećeg ljeta možda svi zajedno otići na
izlet da to proslavimo. Nisam znala je li to tvoja zamisao ili njegova." Doimala
se zabrinutom.
"Njegova je", uzdahnula je Pariš i rastužila se. Znala je da će se jednoga dana
morati suočiti sa stvarnošću. Nije mogla ni zamisliti da ostatak svoga života
posveti muškarcu njegove dobi. Dječaku, kako je katkad razmišljala o njemu, iako
je Jean-Pierre mrzio kad bi ga tako nazivala. No, bio je dječak. Bio je
bezbrižan i neovisan i jako mlad. Slobodan duh koji je prezirao rasporede i
planove i koji je uvijek kasnio. Katkad je o njemu bilo teško razmišljati kao o
odrasloj osobi. Nikada nije imao takvih odgovornosti kakve je Pariš imala i nije
imao pojma što to znači. Bilo je teško objašnjavati vrijeme ili ga mijenjati,
zbrajati ga ili oduzimati po želji. To nije bilo lako učiniti,
čak ni s pozitivnim namjerama. Vrijeme, prošlost i iskustvo bili su takvi kakvi
jesu i nitko ih se nije mogao riješiti ili ih izbrisati. Moralo ih se zaraditi,
kao patinu na brončanim predmetima. Dugo je trebalo da se napravi patina, ali
kad bi se pojavila, više se nije skidala. Pariš je znala da će proći mnoge
godine prije nego što Jean-Pierre postane odgovoran ili barem zreo, ako se to
uopće ikada dogodi.
"Super je i jako mi se sviđa", iskreno je rekla Meg, pazeći da ne povrijedi
majčine osjećaje, ali je imala vlastito mišljenje o toj situaciji i Pariš se
slagala s njom. I sama je slično razmišljala. "No, najčešće me podsjeća na Wima.
Pomalo su nemarni, pomalo šašavi, i jednostavno ne uspijevaju sagledati cjelinu
jer su previše zauzeti zabavljajući se. Ti si drukčija. Ti razumiješ ljude - tko
su, što im je potrebno i zašto rade ono što rade. Jean-Pierre nalikuje na
dijete." Nevolja je bila u tome što je i Pariš mislila isto to.
"Hvala ti", rekla je Pariš toplo je pogledavši. Bila je dirnuta. No, i sama je u
Jean-Pierreu zapazila isto što i Meg. Bio je neodoljiv, šarmantan i prekrasan
dječak. Ali ipak samo dječak. Nježna srca i prepun ljubavi, ali katkad
neodgovoran. Nikada nije ni morao biti drukčiji, ali Pariš je godinama imala
mnoštvo obaveza. Smatrala je da bi Jean-Pierre jednoga dana trebao imati djecu,
a ne samo sina s kojim se nikada nije zbližio. A ona nije namjeravala s njim
imati djecu, iako joj je i o tome češće pričao. Mislio je da bi jednoga dana
trebali imati djecu. Pariš to jednostavno nije mogla zamisliti, čak i kad bi
mogla roditi; nije bila sigurna da bi uopće i mogla roditi, barem ne bez muke.
Čak i kad bi sada ostala trudna, imala bi četrdeset osam godina kad bi se dijete
rodilo, što je, barem prema njezinu mišljenju, bilo pretjerano. A ako pričekaju,
godinu-dvije ili pet, kad Jean-Pierre bude spreman smiriti se, više uopće neće
moći roditi. Bilo je mnogo razloga zbog kojih udaja za Jean-Pierrea nije
dolazila u obzir, ali ljubav prema njemu itekako je dolazila u obzir. Pariš
jednostavno još nije znala sve odgovore. Za četiri mjeseca isteći će mu dozvola
boravka i stvarnost će ih prisiliti da donesu odluke koje vjerojatno nisu ni
željeli donositi. Pokušavala je ne razmišljati o tome. "Meg, ne brini o tome",
umirivala je kćer.
"Samo bih željela da budeš sretna, mama, pod bilo koju cijenu. Zaslužila si to.
Imaš pravo na to nakon svega što je tata napravio." Zbog očevih se postupaka još
osjećala loše i zbog toga je osjećala nesklonost prema Rachel. Sve je to bilo
jako nepošteno prema mami. "Misliš li da bi bila sretna s njim zauvijek, tada se
udaj za njega i svi ćemo to prihvatiti od srca. Svima nam se sviđa. Samo mislim
da u dugoročnom smislu Jean-Pierre ne bi bio pravi čovjek za tebe." Meg je za
majku željela nekoga tko bi se za nju mogao brinuti i sumnjala
je da bi Jean-Pierre to ikada mogao. Takvo što nikada mu i nije palo na pamet, i
zbog toga je Pariš osjećala da je privlači. Bila je potpuno u stanju brinuti se
i za sebe i za njega u emocionalnom smislu, a on je upravo to i želio od nje.
No, čak je i to bilo mnogo. Katkad je Pariš imala osjećaj da joj je Jean-Pierre
treće dijete.
"Ni ja ne mislim da je on pravi čovjek za mene", tužno je rekla. "Željela bih da
jest." Bilo bi to mnogo jednostavnije nego se ponovno vratiti u onaj veliki,
nesretni, ružni svijet izlazaka. Nije mogla ni podnijeti pomisao da ponovno
počne s nekim izlaziti. A Jean-Pierre je bio drag prema njoj, draži od bilo
kojeg muškarca. Čak i od Pete-ra. No, to nije uvijek bilo dovoljno. Ni ljubav
nije uvijek bila dovoljna. Katkad je život bio zaista okrutan, i nitko toga nije
bio svjesniji od Pariš.
Kad su te večeri ona i Jean-Pierre legli u krevet, razmišljala je o tome koliko
će biti nesretna ako ga se odrekne. To više nije mogla ni zamisliti. Mnogo je
odluka morala donijeti. Ali, ne još.
Kad su se svi zajedno vratili u grad, osjećali su se kao obitelj, čak i Jean-
Pierre. Ali dok je skakao po snijegu, i zatim dok se vozio s njima kući u
kombiju koji je Pariš unajmila za tu prigodu, činio joj se sličniji djetetu nego
odrasloj osobi. Točno je znala o čemu je Meg govorila. Izvodio je šale, pričao
priče, a Pariš se sve to sviđalo. Poticao je njezinu zaigranu stranu i navodio
je da se opet osjeća mladom, iako se nije osjećala dovoljno mladom. Jean-Pierre
i Wim u dolini Squaw neprestano su bacali snježne grude, i upravo nalik VVimu,
ni Jean-Pierre nije znao kad treba prestati. Grudali su jedan drugoga dok ne bi
pali, bez obzira na to što im je Pariš govorila. Bili bi potpuno mokri, a odjeću
su ostavljali razbacanu po podu. Bili su nalik na dva dječaka. Čak se i Meg, u
dvadeset četvrtoj godini, doimala zrelijom. Katkad bi se Pariš i Richard
pogledali iznad njihovih glava kad bi netko od njih rekao ili učinio nešto
djetinjasto, pa su se sami sebi činili kao roditelji skupine djece-izviđača. No,
nije bilo sumnje, Jean-Pierre bijaše prekrasno dijete. Voljela ga je kao jedno
od vlastite djece. Nije mogla ni zamisliti da bi ga se morala odreći.
Život kojim su živjeli Pariš i Jean-Pierre bijaše čaroban sve do proljeća.
Šestoga siječnja slavili su Bogojavljenje, La Fete des Rois, a imali su i tortu
u kojoj je bio skriven lik sretnog "djeteta", koje donosi cijelu godinu sreću
onome tko ga pronađe. Jean-Pierre je kupio tortu dok se vraćao kući s posla i
objasnio joj je njezin simbolizam. Pojeli su je, a kad je Pariš pronašla
"djetešce", uzviknuo je od radosti.
Odvezli su se u Carmel i Santa Barbaru, otišli su na pješačenje u dolinu
Yosemite i posjetili su Meg i Richarda u Los Angelesu. Meg
je na Valentinovo nazvala majku, potpuno bez daha zbog novosti koje joj je
željela prenijeti. No, Richard je prethodnoga dana nazvao Pariš i ona mu je dala
svoj pristanak. Zaprosio je Meg i namjeravali su se vjenčati u rujnu. Poklonio
joj je prekrasan prsten. Meg nije mogla dočekati da ga pokaže majci.
Na njezinu veliku zabrinutost, i Jean-Pierre je njoj poklonio prsten, mnogo
jednostavniji od onoga koji je Richard poklonio Meg, ali s istim značenjem. Nije
ju izravno zaprosio, ali namjera mu je bila očita. Bio je to zlatni kolut sa
sićušnim dijamantnim srcem, i Jean-Pierre ga je stavio na njezinu lijevu ruku,
koja joj se jako dugo činila potpuno nagom bez Peterovog prstena. Jako joj je
nedostajao vjenčani prsten i često bi poželjela da ga može i dalje nositi, ali
to joj se činilo prilično besmislenim otkako je Peter bio u braku s drugom
osobom. Pariš se sviđalo značenje vjenčanog prstena i nikada ga, do samoga
kraja, nije skidala s ruke. No, Jean-Pierreov prsten grijao joj je i ruku i
srce, pa se ponovno počela pitati bi li ozbiljno trebala razmisliti o tome da
ostatak života provede s njim. Bilo je i težih sudbina. Dok su jednoga dana,
tjedan dana nakon njezinih zaruka, razgovarali o Meginu vjenčanju, upitala je
Bixa što on misli o tome.
"Slijedi svoje srce", rekao je razumno. "Sto želiš?"
"Ne znam. Pretpostavljam da želim sigurnost." To joj je prvo palo na pamet.
Nakon onoga što se dogodilo s Peterom, sigurnost joj je bila najvažnija. No,
oboje su znali da je u životu sve moguće, i da ništa nije sigurno. Nije bilo
jamstava. Neki su rizici bili opasniji od drugih, a rizici života s Jean-
Pierreom činili su joj se povelikima. Bio je mlad, i to se nije moglo poricati,
iako je upravo navršio trideset tri godine, što je Pariš bolje zvučalo. No, ona
će sama u svibnju, za samo dva mjeseca, navršiti četrdeset osam. Jean-Pierre je
uistinu bio mlad - po izgledu, po razmišljanjima i idejama. Bio je neporecivo i
neodoljivo nezreo, pa čak i kad bi bili iste dobi, njihovi su se načini života,
ideje i ciljevi često razlikovali kao nebo od zemlje. Sviđala joj se njegova
ljupkost i voljeli su se. No, Pariš je više od većine drugih ljudi bila svjesna
da ljubav nije uvijek dovoljna. Jean-Pierre bi jednoga dana mogao odrasti i u
njemu bi se mogli javiti drukčiji osjećaji, mogao bi se zaljubiti u drugu ženu.
Možda se to i neće dogoditi. Peter se zaljubio u drugu. To je uzdrmalo Parisinu
vjeru u sve, pa i u Jean-Pierrea. Takvo što bi zauvijek okaljalo sve ono što je
voljela, u stoje vjerovala i što ju je okruživalo. Sat nije mogla vratiti
unatrag.
"Voliš li ga?"
"Volim", odgovorila je bez oklijevanja. "Samo ne znam volim li ga dovoljno."
"Koliko je dovoljno?"
"Dovoljno da ostarimo zajedno, da prihvatimo sve one nevolje i razočaranja koja
se u životu mogu pojaviti." Oboje su znali da se nevolje uvijek pojavljuju, bez
obzira koliko nekoga volio. Čovjek mora biti spreman nešto i pretrpjeti. Peter
nije bio voljan. Hoće li Jean-Pierre biti? Tko bi to, dovraga, mogao znati?
Pariš nije znala. Ni Bix. Jean-Pierre vjerojatno također nije znao, ali je
mislio da zna. U ožujku ju je zaprosio. Dozvola boravka isteći će mu za mjesec
dana i želio je znati što Pariš namjerava učiniti. Bilo joj je strašno žao što
ju je to upitao. Sada kad je to učinio, nije više bilo povratka. Bio je očajan
kad nije odmah prihvatila njegovu prosidbu. Dugo je razmišljala o tome.
Jean-Pierre je želio ili da se vjenčaju pa da on može dobiti zelenu kartu i
ostati u Državama, ili da zajedno otputuju u Pariz, tako da može nastaviti
živjeti kao i prije. No, to bi značilo da se Pariš mora odreći svega što je
imala. Voljela je raditi s Bixom, i voljela je živjeti u San Franciscu. To bi
značilo da mora ostaviti Države. No, Jean--Pierre bio je više nego spreman
ostati. Službeno je mogao ostati samo kad bi se vjenčali, tako da može početi
ozbiljno raditi. Osjećao je da više ne može odlagati svoj stvarni život.
Poklonio joj se šest mjeseci. No, Pariš je znala da ga ne može zauvijek
zadržavati. To nije bilo pošteno prema njemu. Morao se vratiti onome što je
radio prije dolaska u Države, svome poslu fotografa zvijezda u velikom svijetu.
Ili bi mogao zauvijek ostati s njom u Državama i zaposliti se u nekom većem
časopisu, možda u Los Angelesu. No, nisu mogli zauvijek živjeti u zoni sumraka i
na to joj je ukazao kad joj je rekao koliko je jako voli te da se želi vjenčati
s njom. Na neki način je i Pariš to željela, no nije mogla ne brinuti se o
budućnosti i onome što bi se moglo dogoditi kad on odraste, jer zasad još nije
bio potpuno odrastao. Malo mu je nedostajalo, ali još nije bio sasvim sazrio i
vrlo se često ponašao kao dječak. Zbog toga se osjećala poput njegove majke. A
to je mrzila. Nije mu željela biti majka. Nije bila sigurna želi li mu biti
žena. Ljubav koju je osjećala prema njemu nije bila sporna. Pitanje je bilo samo
voli li ga dovoljno. Budući da je prema njemu bila poštena, osjećala je da Jean-
Pierre zaslužuje nekoga tko će biti siguran.
Trebalo joj je tri tjedna da razmisli o svemu, i već je bio početak travnja kad
su krenuli u dugu šetnju uz more. Došli su do travnjaka ispred Palače umjetnosti
i sjeli na travnjak, promatrajući patke. Voljela je dolaziti ovamo s njim. S
njim je svuda voljela ići. Trebao joj je svaki djelić hrabrosti da izgovori te
nesretne riječi na koje je čekao
tri tjedna. Šapnula mu je svoju odluku koja joj je razdirala srce, a u njegovo
se zarila poput noža.
"Jean-Pierre, ne mogu se udati za tebe. Volim te, ali jednostavno se ne mogu
udati. Budućnost je previše nesigurna... a ti zaslužuješ mnogo više od onoga što
ti ja mogu pružiti... djecu, ako ništa drugo." I sam je imao pravo biti dijete,
ako tako želi. Problem je bio u tome što je Pariš bila potrebna odrasla osoba, a
nije bila sigurna da će Jean-Pierre ikada odrasti. Sigurno i neće još dugo
vremena.
"Bi li htjela sa mnom živjeti nevjenčano u Parizu?" upitao ju je prigušenim
glasom. Kao da mu se srce u prsima pretvorilo u kamen, baš kao i njezino nekada.
I predobro je poznavala taj osjećaj i bilo joj je mrsko što mu zadaje bol. No, u
dugoročnom smislu, to je bilo bolje. Bolje sada nego kasnije. Bolje da sada
osjeti strašnu bol, nego da kasnije oboje dozive potpunu katastrofu. Bez riječi
je odmahnula glavom. Nakon toga ju je otpratio kući.
Te joj večeri nije uputio gotovo nijednu riječ i spavao je u prizemlju. Nije
želio više spavati s njom, ni dodirnuti je, jer nije želio pre-klinjati. Ujutro
su njegove torbe bile spakirane. Toga dana Pariš nije išla na posao. Kad je
odlazio, oboje su zaplakali.
"Volim te. Uvijek ću te voljeti. Želiš li doći k meni, čekat ću te. Želiš li da
se vratim, vratit ću se." Nije mogla tražiti više od njega, a odbacivala je i
ono što joj je pružao. Imala je osjećaj da je poludjela. No, znala je da je u
pravu. Ali cijena je bila prevelika. Za oboje. "Je t'aime", bijahu njegove
posljednje riječi.
"Moi aussi", šapnula je. Plakala je i kad je otišao. Njegov odlazak gotovo da
nije mogla podnijeti, ali ga je podnijela, znajući da je u pravu. Voljela gaje.
Previše gaje voljela da bi pogriješila. I dovoljno ga je voljela da ga oslobodi,
što bijaše najveći dar ljubavi koji mu je mogla pokloniti, najveći i
najispravniji, kako je duboko vjerovala.
Cijeli tjedan nije otišla u ured, a kad se konačno ondje pojavila, izgledala je
kao smrt. Sve je to već jednom prošla. Dobro je poznavala te osjećaje. Ovaj put
čak nije nazvala ni Anne Smvthe. Stisnula je zube i preživjela. Na drugu
obljetnicu dana kad ju je Peter napustio, razmišljala je samo o dvostrukom
gubitku. Ovaj je put znala da je usvojila još jednu bolnu pouku. Da ne smije
ponovno nekome pokloniti srce. Nikada. Peter je sa sobom odnio najveći dio
njezina srca. A kad je Jean-Pierre otišao, odnio je sve ono što je ostalo.
27. poglavlje
Peterovo i Rachelino dijete rodilo se sedmoga svibnja, dan nakon Wi-mova
rođendana. Tri dana nakon Parisinog rođendana. Tada je Pariš bila već potpuno
otupjela i gotovo da joj nije ni bilo stalo. Gotovo. No, jednom je dijelu nje
ipak bilo stalo. Razmišljala je samo o trenucima koje su ona i Peter proživjeli
sa svojom djecom. Trenuci u kojima počinje život. A za nju završava. To je još
pogoršalo njezinu bol i osjećaj krajnjeg očajanja.
Zato što im nije mnogo toga rekla, a Jean-Pierrea uopće nije spominjala, njezina
djeca nisu znala kako bi je utješila i bila su zabrinuta za nju. Meg je svaki
put nakon razgovora s majkom razgovarala o tome s Richardom i konačno je nazvala
Bixa.
"Kako se majka zapravo osjeća? Zvuči grozno, ali mi uvijek govori daje s njom
sve u redu. Meni, pak, ne zvuči baš dobro." Meg je bila zabrinuta i tužna zbog
majke.
"Nije dobro", potvrdio je Bix, na veliku Meginu žalost. "Pretpostavljam da
jednostavno mora proći kroz to. Mislim da joj se mnogo toga nagomilalo. Tvoj
otac. Njegovo novo dijete. Jean-Pierre. Sve to boli k'o sam vrag."
"Mogu li joj kako pomoći?"
"Ne možeš. Mora to sama proći. Pronaći će put. To je učinila i prošli put." No,
put koji je vodio natrag u svijet ovaj se put činio težim i dugotrajnijim. Ipak,
nikada više ništa neće biti tako strašno kako je bilo kad ju je Peter napustio,
osim smrti. Ovaj put Pariš nije umrla. No, polagano se, vlastitim snagama,
vraćala u svijet. Jedino što ju je održavalo na životu bijahu planovi za Megino
i Richardovo jesensko vjenčanje. Namjeravali su pozvati tristo gostiju, a ona i
Bix trebali su sve organizirati. Meg je u njih imala potpuno povjerenje i sve je
odluke prepustila majci.
U lipnju, dva mjeseca nakon što je Jean-Pierre otišao, Pariš je osjetila da to
više ne može izdržati i cijelu je noć provela zureći u
telefon. Obećala je sebi da će ga nazvati ujutro, ako to još bude željela, i da
će učiniti sve što Jean-Pierre poželi, ako nešto još bude želio. Više nije mogla
podnositi tu muku. Predugo je bila osamljena, i nedostajao joj je više nego što
je prije mogla i pomisliti. Kad je u San Franciscu bilo osam sati ujutro, a u
Parizu pet sati poslijepodne, nazvala je Jean-Pierrea. Srce joj je udaralo dok
je čekala da se javi i pitala se bi li već te večeri mogla odletjeti k njemu.
Ako ju on još uvijek želi, znala je da će otputovati. Možda dobna razlika uopće
nije bila važna.
Telefon je zazvonio i javio se ženski glas. Činilo se da je vrlo mlada. Pariš
nije znala tko je to i zatražila je Jean-Pierrea. Djevojka je rekla da je
izašao. Pariš je s njom razgovarala na francuskom. Zahvaljujući njemu, znala je
dovoljno riječi.
"Znate li kad se vraća?"
"Uskoro", odgovorila je djevojka. "Otišao je po moju djevojčicu. Ja sam
prehlađena."
"Živite li ondje?" usudila se Pariš upitati, plašeći se da bi djevojka mogla
neugodno reagirati. Nije imala prava ispitivati je o Jean--Pierreu, i toga je
bila svjesna, ali željela je znati.
"Da, živim ovdje, s mojom djevojčicom. Tko ste vi?"
"Prijateljica iz San Francisca", neodređeno je odgovorila Pariš, želeći upitati
djevojku voli li Jean-Pierrea i voli li on nju, no to bi zaista bilo previše. To
i nije trebala znati. Živjeli su zajedno. Nije gubio vrijeme. Uopće. No, Pariš
ga je duboko povrijedila, toga je bila svjesna, i oboje su, svatko na svoj
način, morali liječiti svoje rane. Više joj ništa nije dugovao.
"Vjenčat ćemo se u prosincu", izjavila je djevojka bez pitanja. A sada je bio
lipanj.
"Oh", izustila je Pariš, osjećajući kao da ju je pogodila bomba. Ona je mogla
biti njegova mladenka. No, znala je da ipak nije mogla. Nije to mogla napraviti.
Njezina je odluka za nju samu, ako ne i za njega, bila sasvim ispravna. Upravo
kao što je Peter napravio ono što je morao napraviti. Možda su svi to radili,
čak i ako bi pritom povrijedili nekoga drugoga. Bila je to ljubav za koju je
trebalo platiti cijenu. "Čestitam", rekla je Pariš mrtvim glasom.
"Želite li mi ostaviti svoje ime i broj telefona?" upitala je djevojka želeći
joj pomoći, ali je Pariš odmahnula glavom. Na trenutak nije mogla progovoriti.
"Ne, u redu je. Nazvat ću ponovno. Ne morate mu reći da sam zvala. Zapravo,
nemojte mu reći. Iznenadit ću ga kad ga nazovem. Hvala vam", rekla je i spustila
slušalicu. Dugo je sjedila zureći u telefon.
Upravo kao i Peter, i Jean-Pierre je zauvijek otišao. Živio je s tom djevojkom.
Nije gubio vrijeme. Pitala se kako se to dogodilo, voli lije zaista ili je to
samo osveta. Što god bilo, bio je to njegov život. Njihovi su se životi
razdvojili. Vrijeme koje su proveli zajedno bijaše čarobno, ali to je bilo sve.
Čarobno. I, poput svake čarolije, bilo je pomalo varljivo. Privid. Željela je da
bude tako, ali uistinu je bilo drukčije.
Odjenula se i otišla u ured, a Bix je, ugledavši je, odmahnuo glavom. Ovaj joj
put nije namjeravao savjetovati da ponovno počne izlaziti. Nije bila u stanju
izaći i smatrao je da će tako ostati mjesecima. Prošla su još dva mjeseca prije
nego što je ponovno počela izgledati kao ljudsko biće, barem koliko se njega
ticalo, a tada ih je od Megina vjenčanja dijelio samo mjesec dana. Pariš čak
nije kupila ni novu haljinu, iako je Megina visjela u ormaru prizemnog stana već
dva mjeseca. Bila je prekrasna, sašivena prema Bixovom kroju. Skuti bijahu
beskonačno dugački, a haljina napravljena od bijele čipke.
Kad je Bix ponovno čuo Pariš kako se smije nečijoj šali, bio je već kraj
kolovoza i toliko se zaprepastio da se osvrnuo oko sebe da vidi tko se to
nasmijao. Prvi put u četiri mjeseca Pariš je ponovno bila slična sebi. Nije znao
kad se to dogodilo, ali zapravo se dogodilo preko noći.
"Jesi li to ti?" Činilo se da mu je laknulo. Bio je bolestan od brige za nju.
Svi su bili zabrinuti.
"Možda. Nisam sigurna."
"Pa, samo nemoj ponovno otići. Previše si mi nedostajala."
"Vjeruj mi, ne planiram to ponovno učiniti. Ne mogu si to priuštiti. Završila
sam. Nema više muškaraca."
"Da? Zar si se sada prebacila na žene?"
"Nisam." Ponovno se nasmijala. Bio je to prekrasan zvuk. U protekla je četiri
mjeseca obavljala svoj dio posla, ali ništa više od toga. Nikamo nije izlazila,
ni sa kim se nije viđala i razgovarala je samo s djecom, kako bi se uvjerila
jesu li dobro. Wim je i toga ljeta otputovao, ovaj put zbog nekakvog programa u
Španjolsku, a Meg je bila zauzeta obavezama u Los Angelesu. Vjenčanje je bilo
zakazano za četiri tjedna. "Više se ne namjeravam baviti ni muškarcima ni
ženama. Samo sobom."
"To će biti dovoljno", zadovoljno je rekao Bix.
"Moram kupiti haljinu za vjenčanje." Izgledala je ustrašeno. Poput Rip Van
VVinklea koji se tek probudio. Četiri je mjeseca živjela poput zombija. Nikada
mu nije ispričala o tome kako je u lipnju nazvala Jean-Pierrea, i zbog toga joj
je bilo još teže.
Bix je, otključavajući vrata zaključanog ormara, izgledao stidljivo. Za nju je
nabavio haljinu iz snova. Ako joj se svidi, dobit će je na
dar. Ako joj se ne svidi, poklonit će je nekome drugome. Bila je to prekrasna
haljina od čipke boje bijele kave, s blijedoružičastim baršunastim ogrtačem,
koja je savršeno pristajala uz njezino lice i kosu. "Nadam se da ti odgovara.
Jako si smršavila." Ponovno. Pariš je sve to već doživjela. No, prvi je put bilo
teže. I sada je bilo jako teško. Imala je osjećaj da se zauvijek izliječila od
toga. Nikad više nije željela nikakvu vezu. Jednostavno je previše boljelo.
Možda će zauvijek boljeti. Možda se nije moglo izbjeći plaćanje cijene. Pariš
više nije znala, a nije joj ni bilo važno. Bila je zadovoljna što se vratila i
što je ponovno ozdravila.
"Ponijet ću je kući i odjenuti. Bix, ti si pravi anđeo." Ostatak po-slijepodneva
proveli su raspravljajući o posljednjim detaljima. Sve je bilo na svome mjestu.
Kao i obično, Bix je izvrsno obavio posao, makar mu Pariš nije previše pomagala.
Radila je najbolje što je mogla, ali otkako je Jean-Pierre otišao, to nije bio
osobito kvalitetan rad.
Haljinu je odjenula te večeri kad je došla kući. I sama se morala osmjehnuti kad
se pogledala u zrcalo. Izgledala je prekrasno i mladenački. Bix je izabrao
savršenu haljinu, koja je bila u skladu i s drugim elementima vjenčanja.
Djeveruse su trebale odjenuti svilene haljine boje bijele kave. Njih sedam. Na
vjenčanju Meginih snova.
Jedina noćna mora koje se Pariš plašila bilo je prisustvo Petera i Rachel. I
njihovog djeteta. I Rachelinih sinova. Savršena mala obitelj. A Pariš će biti
sama. Takvo je stanje sada mogla prihvatiti, kao i nekada prije. No, gubitak
Jean-Pierrea razlikovao se od gubitka Petera. To joj se nije dogodilo poput
zatvorske kazne, nego bijaše njezin izbor. Nakon dugotrajnog razmišljanja
tijekom protekla četiri mjeseca, došla je do zaključka da joj je bolje samoj.
Nije željela biti sama, niti je nekada davno tako zamišljala svoj život. No, to
joj se dogodilo. Možda je to bila sudbina. Bez i tračka sumnje, sada je znala da
može biti sretna i zadovoljna i bez muškaraca. I prije je već došla do toga
zaključka, a tada je sve ponovno krenulo nizbrdo. No, ovaj put neće biti tako. U
protekla je dva mjeseca neprestano razmišljala, i sada je imala plan.
Znala je što želi. Nije bila sigurna što će djeca reći. No, to je bila njezina
odluka, bez obzira što će netko drugi reći. Potajno se raspitala i dobila je dva
imena. Namjeravala ih je nazvati nakon vjenčanja i krenuti na posao. Čak i prije
nego što nazove ta dva broja, znala je da joj je upravo to potrebno. Bijaše to
put koji je sada smatrala jedinim ispravnim. Znala je daje u tome dobra i da joj
to neće slomiti srce. Nije znala kako će to ostvariti, ali je bila svjesna da će
uspjeti ako joj je tako suđeno. Pariš je željela dijete, ali ne i muškarca.
28. poglavlje
Megino vjenčanje bijaše upravo onakvo kakvo je Pariš i željela. Elegantno,
prekrasno, organizirano s ukusom i ne pretjerano nametljivo. Nezaboravno. Meg je
željela da se svadbena svečanost održi u vrtnom okruženju, stoga je Bix iznajmio
klub Burlingame. Pariš i Bix su se slagali da je to jedno od najboljih vjenčanja
koja su ikada organizirali, a Megina je majka upravo to i željela za nju.
Pariš je nekoliko puta razgovarala s Peterom o konačnim potankostima, o
procjenama troškova, budući da su se dogovorili da će podijeliti troškove, no
njihovi su razgovori bili površni, poslovni i kratki. Svaki put kad bi
razgovarali, Pariš je bila potresena i kasnije se morala smirivati, ali je znala
da je velika razlika između razgovora telefonom, kad može spustiti slušalicu i
otići, i izravnog suočavanja s njim na Megin vjenčani dan. Pariš se plašila dana
kad će ga ponovno vidjeti. Dvije su godine prošle od njihova posljednjeg
susreta, otkako su smjestili Wima u Berkelevu, i otada je Pariš jedva i
progovorila s Peterom. Sada se morala suočiti ne samo s njim, nego i s Ra-chel,
njezinom djecom i njihovim zajedničkim djetetom. Zbog toga joj se želudac svezao
u čvor, a srce joj podrhtavalo.
Na dan vjenčanja bila je jako zauzeta oko Meg, tako da gotovo i nije imala
vremena razmišljati o tome, a kad je konačno ugledala Petera, stajao je u dnu
crkve i čekao svoju kćer. Richard bijaše u odvojenoj prostoriji, tako da ne može
vidjeti nevjestu prije svečanog obreda. Meg se u svemu željela pridržavati
tradicije, a u haljini koju je Bix dizajnirao za nju izgledala je poput vilinske
princeze, s velikim, prozirnim oblakom koprene, malom tijarom od bisera i
haljinom od bijele čipke čiji su skuti bili gotovo beskonačni. Sve je bilo
upravo onako kako je Pariš i željela za svoju kćer. Nezaboravan, prekrasan dan,
udaja za muškarca koji ju je volio onoliko koliko je i ona voljela njega. Pariš
je odavna prestala brinuti zbog razlike u godinama, složivši se da je Richard
savršen muškarac za Meg.
Otišavši u dno crkve kako bi provjerila posljednje sitnice, ugledala je Petera
kako stoji potpuno sam, čekajući Meg. Ona je bila u prizemlju sa svojim
djeverušama, i nervozno se smijuljila s djevojkama dok su joj namještale koprenu
preko lica i zaželjele joj sve najbolje. U rukama je čvrsto stiskala golem buket
đurđica i najsitnijih bijelih orhideja. Bix je posebno za nju naručio đurđice iz
Pariza.
Kad je Pariš ušla u prostoriju, ugledala je Petera kako stoji ondje. Nisu
progovorili ni riječi, nego su samo ostali stajati jedno pokraj drugoga. Nisu se
mogli ne sjetiti vlastitog vjenčanja prije dvadeset šest godina. Pariš nikada
nije ni sanjala da će se situacija toliko promijeniti kad se njihova kćer bude
udavala. Vjerovala je da će na Meginu vjenčanju Peter biti uz nju. A sada ga je,
u crkvi, susrela prvi put nakon dvije godine, svjesna da je vjenčan s drugom.
"Bok, Peter", službeno je rekla, i u očima mu je zapazila da je na njega
ostavila dubok dojam. Zahvaljujući Bixu, izgledala je gotovo jednako očaravajuće
kao i Meg. Ružičasti baršunasti ogrtač lepršao je oko nje i obavijao je, a ispod
njega je čipkasta haljina boje bijele kave bila priljubljena uz njezin
mladenački stas. Želio joj je reći kako prekrasno izgleda, ali u prvi trenutak
nije uspio pronaći riječi, a tada joj je polagano pristupio, potresen pogledom
na Pariš i svim osjećajima koje je taj dan izazvao u njemu.
"Bok, Pariš. Prekrasno izgledaš", jednostavno je izgovorio. Na trenutak je čak i
on sam zaboravio da je došao zbog Meg. Kao i Pariš, iznenada nije mogao
razmišljati ni o čemu drugome, osim o njihovom danu vjenčanja i o svemu što je
otada pošlo nizbrdo. Bio je sretan s Rachel, volio je zajedničko dijete, ali kad
je ugledao Pariš, učinilo mu se da je sadašnjost nestala, da se vratio unatrag u
vremenu. Kad ju je zagrlio, Pariš je i u njemu i u sebi nazrela ono što su nekoć
osjećali jedno prema drugome. Odmakla se od Petera i pogledala ga.
"Jako si zgodan." Uvijek je bio zgodan. Uvijek gaje voljela, a tako će i ostati.
"Čekaj samo da vidiš našu kćer." No, u ovome mu trenutku srce nije ispunjavala
Meg, nego Pariš i sve što im je nekoć bilo zajedničko, a sada bijaše izgubljeno.
Nije znao što bi rekao. Znao je da joj nikada ne može nadoknaditi ono što joj je
učinio. Dok je bio daleko od nje, osjećao se sasvim drukčije nego sada kad su se
vidjeli licem u lice. Nije bio spreman za bujicu emocija i žaljenja koja ga je
preplavila kad joj se zagledao u oči. Shvatio je da mu je oprostila. No, najgore
od svega bijaše to što više nije znao može li sam sebi oprostiti. Bilo je to
mnogo teže sada dok ju je gledao. Pariš je bila elegantna i dostojanstvena,
ranjiva i ponosna. Osjećajući je kako stoji pokraj njega, srce mu se otvorilo
prema njoj i nije znao što bi
rekao. Samo se nadao da će joj život to jednoga dana nadoknaditi. A iz onoga što
su mu djeca pričala znao je da se to, barem zasad, još nije dogodilo.
"Počinje za nekoliko minuta", upozorila ga je, a tada ponovno izašla iz
prostorije. Wim je odveo majku do njezinoga mjesta u prvom redu, a Pariš je tada
shvatila da Rachel, sa svoja dva dječaka, sjedi točno iza nje. Pokušala je
ostati opuštena, ali je poželjela da su je smjestili barem nekoliko redova
dalje. Pariš se okrenula naprijed, a Wim je sjeo pokraj majke i sljedećeg je
trenutka orguljaš počeo svirati melodiju po kojoj je Pariš shvatila da vjenčanje
samo što nije počelo. Prva Megina djeveruša polagano je krenula prema oltaru.
Kad je ugledala Meg kako dolazi prema njoj oslonjena na očevu ruku, Pariš je
zadržala dah. Čula je kako je crkvom prošao žamor. Meg bijaše prekrasna nevjesta
i njezina je ljepota sve ganula. Vjenčanje je bilo baš kakvo treba biti. Bila je
utjelovljenje bezazlenosti i ljepote, nade i povjerenja. A kad je Meg pogledala
Richardu u oči, lice joj se ozarilo radošću i Pariš je pomislila da će joj srce
pući. Suze su joj ispunile oči. Vraćajući se od oltara na svoje mjesto, Peter je
susreo Parisin pogled, a oči mu bijahu ispunjene nježnošću, tako da je Pariš
poželjela ispružiti ruku i dodirnuti ga. Ali je znala da ne smije. Tiho je ušao
u red iza nje, pokraj svoje nove supruge, i Pariš se morala napregnuti krajnjim
snagama da ne bi zaplakala. Peterov postupak i činjenica da nije sjedio pokraj
nje ocrtavali su cijelu njezinu situaciju. Wim ju je pogledao kako bi se uvjerio
da je majka dobro, baš onako kako bi to učinila njegova sestra. Meg je toga
jutra upozorila Wima da bude osobito nježan prema majci jer će joj vjenčanje
teško pasti. Meg je toga bila svjesna, a Wim je razumio. Kad su ponovno sjeli,
Wim je potapšao majčinu ruku, a Pariš je podigla pogled prema njemu i osmjehnula
mu se kroz suze. Bila je svjesna da ima sreće. Wim je bio dobar momak i sin
prepun ljubavi.
Kad je obred završio, Pariš i Peter stajali su na izlazu iz crkve, zajedno s
mladenkom i mladoženjom, glavnom djeverušom i kumom, te su se pozdravljali s
uzvanicima koji su im došli čestitati. Na trenutak se Pariš činilo da je ponovno
udana, a tada je kroz gomilu pogledala prema vestibulu i uhvatila Rachelin
pogled. Na njezinom se licu pojavio neobičan izraz, kao da se ispričava, umjesto
maske pobjednice koju je Pariš sa strahom očekivala. Dvije su žene jedva
primjetno kimnule jedna drugoj, tako da to nitko drugi nije mogao vidjeti, a
Pariš je kimnula kao da pokušava reći Rachel da joj oprašta. Petera nitko nije
mogao zaustaviti u onome što bi on naumio provesti, i Pariš je toga bila
svjesna. Na neki način on je za cijelu si-tuaciju bio odgovorniji nego bilo koja
od njih. Pariš je sada bila u
stanju prihvatiti činjenicu da joj je bilo suđeno izgubiti Petera. Bijaše to
pouka golemih razmjera; morala je iskusiti gubitak gotovo svega što je voljela i
u što je vjerovala, osim svoje djece. Bila je to jedna od okrutnosti života, pa
ipak, znala je da će iz toga jednoga dana proi-zaći nešto dobro - neki dar. Još
ga nije otkrila, ali je znala da postoji i čeka da ga ona otkrije, a kad to
učini, bit će slobodna. Borila se da otkrije taj dar i svakoga je dana bivala
sve snažnijom. Rachel bijaše dio putovanja, kao i Peter, pa čak i Bix i Jean-
Pierre. Pariš je znala da će jednoga dana otkriti zašto joj se sve to dogodilo.
No, u međuvremenu, ta žena zbog koje ju je Peter napustio iznenada joj je
postala nevažnom. Pariš joj je više zavidjela na djetetu koje je rodila Peteru,
nego na Peteru samom. Dok je Pariš promatrala, netko je Rachel predao dijete i
Pariš bijaše kao hipnotizirana kad je vidjela kako majka privija djevojčicu uza
se. Dijete je bilo staro tek četiri mjeseca i predstavljalo je sve ono što je
Pariš u tom trenutku željela. A tada se okrenula na drugu stranu kako bi
pozdravila ostatak uzvanika. Meg i Richard stajali su u blizini. Pariš u cijelom
svom životu nikada nije vidjela sretniji par. Novi ju je zet zagrlio, a izgledao
je starije od svoje punice. Rječito joj se zahvalio za sve što je napravila za
njih i na tome što im je pružala potporu. Bio joj je zahvalan i jako ju je
zavolio.
"Uvijek ću biti tu, kad god ti nešto ustreba, Pariš", šapnuo joj je grleći je, i
ona mu je vjerovala. Sada su Pariš i Richard bili prijatelji, bliskiji nego što
bi bili samo zbog obiteljskih veza, i Pariš je bila svjesna da će se on dobro
brinuti o Meg. Meg je imala sreće, ali je to i zaslužila. Pariš je znala da će
Meg Richardu biti dobra žena, a njihovoj djeci majka prepuna ljubavi. Bilo je
prekrasno vidjeti ih na početku njihova zajedničkoga putovanja i sudjelovati u
njemu. Poželjela im je obilje sreće u cijelome životu i nadala se da nikada neće
patiti. U svojim je molitvama, kao Megina majka, željela samo da život bude blag
prema njima.
Nakon kraćeg vremena uzvanici su otišli u klub, a ondje su mladenci sat vremena
pozirali fotografima, dok su gosti pili koktele, smijali se i čavrljali. Bix je
s lakoćom prolazio kroz gomilu, pozdravljao ljude, susretao prijatelje,
upoznavao međusobno neke uzvanike i brižno pazio na sitnice.
Tristo gostiju sjelo je na svoja unaprijed brižljivo određena mjesta. Bila su tu
i dva dugačka stola s karticama s imenima gostiju koje je sama Pariš provjerila
rano toga jutra. Dvije su mlade žene pružale kartice uzvanicima koji su stizali.
Pariš i Peter sjedili su za različitim stolovima, i to što je moguće dalje jedno
od drugog, a Bix i Steven sjedili su za Parisinim stolom, zajedno s još nekoliko
njezinih prijatelja.
No, za njezinim stolom bila su tri prazna mjesta jer, iako je Pariš u San
Franciscu živjela već gotovo dvije godine, jako je naporno radila za Bixa i nije
imala vremena sprijateljiti se s nekim, osim s klijentima, a i to na kratko
vrijeme dok njihova zabava ne završi. Stoga su za njezin stol smjestili
Richardovog poslovnog partnera i roditelje glavne djeveruše, koje je Pariš
poznavala iz Greenwicha. Pariš je za svojim stolom imala zgodnu skupinu ljudi.
Natalie i Virginia također su doputovale na vjenčanje, ali je Pariš jedva imala
vremena da se pozdravi s njima. Ujutro su trebale otputovati, pa neće ni imati
vremena za njih, ali je Meg željela da njih dvije sjede za drugim stolovima, s
velikom skupinom Peterovih prijatelja iz Greenwicha, tako da je taj dan za Pariš
i njezine prijateljice bio potpuno promašen. No, Pariš je imala mnogo drugih
poslova i nije mogla sjediti i čavrljati s prijateljicama.
Kad su sjeli za večeru, Pariš je već ostala bez daha. Pozdravila je svih tristo
uzvanika, pobrinula se za sitniji problem koji Bix nije ni primijetio, a koji se
pojavio između fotografa i jednoga pripadnika osoblja, i predstavila se muškarcu
za kojeg je znala da je Richar-dov partner. Skinula je ružičasti baršunasti
ogrtač i duboko udahnula spustivši se za stol.
"Žao mi je što sam tako nepažljiva prema vama", ispričala mu se s osmijehom kad
joj je pomogao da skine večernji kaput. "Jeste li upoznali sve za stolom?"
upitala je brižno, pomislivši kako Richar-dov partner iznenađujuće nalikuje na
Richarda, osim što je bio stariji i viši, a kosa mu je bila tamnija. No,
sličnost je bila velika, a kad mu je to spomenula, nasmijao se. Zvao se Andrew
Warren i Pariš se nejasno sjećala da je Meg pričala kako je razveden i ima dvije
kćeri, no nije se mogla sjetiti ničega drugog, osim da je, poput Richarda,
odvjetnik u svijetu zabave. Kad ga je Pariš upitala o poslu, rekao joj je da se
bavi piscima, dok Richard radi s glumcima i režiserima, što je daleko
glamuroznije, kako je tvrdio, ali i mnogo napornije. Rekao je da pisci izazivaju
daleko manje nevolje.
"Zastupam scenariste i pisce koji svoje knjige prodaju filmskim studijima.
Većina pisaca prilično su povučeni i stoga ih gotovo nikada i ne vidim, nego
samo prenašam naokolo hrpe rukopisa i čitam što su scenaristi napisali. Njima je
mnogo draže ako me nikada i ne vide. Često jednostavno ostajem kod kuće i čitam.
Ne moram odlaziti na snimanje, nagovarati histerične glumice da izađu iz
garderobe, niti odlaziti na premijere, poput Richarda. Jako sam zadovoljan ovim
poslom", priznao je. "Ja sam frustrirani pisac jer i sam pokušavam pisati." Bio
je zanimljiv i s njim je bilo lijepo razgovarati, ali mu Pariš nije obraćala
previše pozornosti. Svakih je pet minuta morala ustajati
kako bi s nekim popričala i bilo joj ga je žao. Bila je svjesna da je ona sama
te večeri vrlo nezgodan sugovornik i bilo joj je žao što je tako nepristojna.
Činilo se da je Andrew ugodan, iako jedva da je s njim progovorila nekoliko
riječi. Kad je odlazila od stola, već je deseti put nagovarala Bixa i Stevena da
ga pokušaju zabaviti. Kasnije su joj njih dvojica rekli da su uživali
razgovarajući s Andrewom.
Kad je počeo prvi ples, Meg je najprije plesala s Richardom, a zatim s ocem.
Nakon toga je Peter plesao s Rachel, a Wim s Pariš, Richard sa svojom majkom i
na kraju su svi uzvanici izašli na plesni podij i Pariš se konačno vratila za
stol, srušivši se na stolac. Cijele se večeri nije zaustavila,
"Dosad još niste pojeli ni zalogaja", korio ju je Andrew očinski i tako su
konačno dobili priliku za razgovor. Rekao je da ima dvije kćeri i da su obje
prešle tridesetu; jedna je živjela u Londonu, a druga u Parizu, obje su bile
udane, ali još nisu imale djece. Usputno je spomenuo da se njegova bivša supruga
preudala i da živi u New Yor-ku. Zajedno su živjeli u New Yorku dok su bili u
braku. A tada se Pariš iznenada sjetila što joj je Meg pričala. Njegova je bivša
supruga bila iz poznate obitelji, a preudala se za guvernera države New York.
Andrew se prije rastave kretao u prilično slavnim krugovima, ali sada je vodio
miran život. Više iz navike, zahvaljujući Bixovim uputama, nego zato što bi je
to zaista zanimalo, upitala je Andrewa koliko je dugo razveden. Osmjehnuo joj se
i rekao da je od rastave prošlo deset godina. Nije se ispričavao, činilo se da
nije ljutit i s naklo-nošću je govorio o svojoj bivšoj supruzi. Sve je bilo
sasvim prirodno i nije bilo jakih osjećaja.
"Prošlo je deset godina. Obje su moje djevojke bile na koledžu i smatrali smo da
bi razvod bio mnogo razumniji nego život kakvim smo tada živjeli. Ja sam se zbog
posla preselio ovamo, a ona je mrzila Kaliforniju. Kad sam se preselio u Los
Angeles, supruga mije ostala u New Yorku. Jako je vezana za njujorške političke
krugove i oni su joj mnogo značili. Mislila je da je ovdje život mnogo površniji
i mrzila je filmsku industriju, a ja sam se slagao s njom. Ali volio sam svoj
posao i ovdje mi se pružila velika poslovna mogućnost. Politički ring na istoku
zemlje nikada mi nije mnogo značio, ali je s njom bilo drukčije. Uvijek smo se
razlikovali i na kraju smo jednostavno izgubili energiju. Putovanje na posao
postalo mi je prenaporno i životi su nam krenuli različitim smjerovima. Jako smo
dobri prijatelji i njezin mi je novi suprug jako drag. Savršeno joj odgovara,
mnogo bolje od mene. Mi smo se beznadno zaljubili jedno u drugo i pokušali smo
od toga stvoriti trajan zajednički život, ali nismo uspjeli", rekao je, ugodno
se osmjehujući. "No, ostali smo u dobrim odnosima. Kad su
djevojke bile mlađe, odmor sam često provodio s njima i bivšom suprugom. Mislim
da je guverner vjerovao da smo poludjeli, ali sve je bilo u redu. Prošle sam
godine s njim otišao u lov u Škotsku. Moderne se obitelji jako razlikuju od
nekadašnjih", nasmijao se, a tada je rekao da bi rado plesao s njom, osim ako bi
njoj više odgovaralo da ostane sjediti i odmarati se. Osjećao se krivim što je
ponovno tjera da ustane. Pariš uistinu i nije željela plesati s njim, ali je
mislila da bi bilo nepristojno odbiti. Radije bi sjedila za stolom i čavrljala s
Bi-xom i Stevenom.
"To zvuči veoma civilizirano", rekla je dok su plesali lagani valcer, osvrnuvši
se na njegov odnos s bivšom suprugom i njezinim mužem. "Mislim da ja ne bih bila
sposobna za to", iskreno je priznala. Na vjenčanju nije razgovarala s Rachel.
Samo su se pogledale i kim-nule u crkvi, pozdravljajući jedna drugu, ali nijedna
od njih nije željela ništa više. Osobito Pariš. Ožiljak koji je zadobila kad ju
je Peter napustio još je bio previše svjež, a takav će vjerojatno zauvijek i
ostati. Odnos Andrewa Warrena s bivšom suprugom činio joj se potpuno različitim.
"Priznajem da je takvo što prilično rijetko. Ne znam kakve su bile okolnosti
vašega razvoda, ali takav odnos je moguć samo ako je odluka o razvodu bila
zajednička i ako su supružnici ostali prijatelji. Mi smo oboje bili spremni za
takvu odluku. Razvod je za nas bio oslobođenje i pokazalo se da je njoj donio
pravi blagoslov. Mislim da je mnogo sretnija s njim nego što je bila sa mnom,
ili barem nego što je bila u drugom dijelu našega braka. Mi smo bili jedan od
onih parova koji se nikada nisu smjeli vjenčati, ali smo to ipak učinili i
davali smo sve od sebe da nam brak uspije. U najboljem slučaju, to je bio
povelik rizik. Moja je bivša supruga jako zainteresirana za politiku, a ja
nisam. Vrlo je društvena, a ja sam to mrzio. Imala je svoj debitantski ples, a
moj je otac imao trgovinu koja se kasnije proširila u trgovački lanac i prodao
ga je po dobroj cijeni, ali ja nisam imao prednosti kakve je imala ona." Pariš
je, pak, od Meg saznala da je Andrew ipak uspio u životu i da je, poput
Richarda, jako bogat i iznimno uspješan. "Moja je supruga voljela konje, a ja
sam ih se užasavao. Želio sam mnogo djece, a ona ih nije željela. Bilo je mnogo
različitosti među nama. Da vam pravo kažem, mislim da sam joj nasmrt dosađivao."
Nasmijao se i činilo se da mu to ne smeta. Ponašao se vrlo ležerno, i to u toj
mjeri da je Pariš jedva i obratila pažnju na njega. Čavrljajući s njim samo je
obavljala svoju društvenu dužnost. "Sada barem možemo biti prijatelji."
Nije mogla ni zamisliti da bi s Peterom mogla biti prijateljica. Sada su bili
tek dva stranca sa zajedničkim uspomenama, a mnoge
su bile bolne. Najviše što mu je mogla ponuditi bio je mir i udaljenost, a i on
je od nje želio samo to. Andrew je sa svojom bivšom suprugom imao sasvim
drukčiji odnos. Suprug njegove bivše žene bio je najveća nada za sljedeće
predsjedničke izbore, pa je to bila zaista zanimljiva povezanost.
"I nikada se niste poželjeli ponovno vjenčati?" Pariš je ljubazno nastavila
razgovor kad su sjeli za stol. Bio je zanimljiv čovjek i samo je čekala da joj
kaže kako za deset godina traženja još nije susreo pravu ženu, ali ponovno ju je
iznenadio.
"Jesam, ali ne moram se vjenčati. Upoznao sam mnoštvo prekrasnih žena, a većina
od njih bile bi izvrsne supruge. No, nisam siguran za sebe. Prilično sam smiren
momak. Samo sjedim i čitam rukopise. Ne želim ponovno nekome dosađivati. Prema
Elizabeth, mojoj bivšoj supruzi, brak sa mnom bio je uzbudljiv otprilike kao kad
promatrate sušenje boje na slici. Pretpostavljao sam da bih mogao poštedjeti
eventualnu ženu takve dosade." Zapravo joj je pokušavao reći da nije želio
napraviti još jednu pogrešku, a većina razvedenih slično je razmišljala. Njegove
su riječi bile vrlo razumne i An-drew joj se svidio, iako ne u romantičnom
smislu. Ali posjedovao je onu istu čvrstinu kao i njezin novopečeni zet. Andrewa
nije smatrala potencijalnim ljubavnikom, ali je smatrala da bi joj mogao biti
dobar prijatelj, a s obzirom na njegov blizak odnos s Richardom, bila je sigurna
da će im se putovi ponovno ukrstiti.
"U ovoj dobi zaista se ne moram ženiti", čavrljao je dalje. "Mislim da je
prekrasno što su se Meg i Richard vjenčali. No, meni je pedeset osam godina,
nemam dovoljno energije za mladu djevojku, a i osjećao bih se budalasto s njom.
Richard je deset godina mlađi od mene i to je prilična razlika. On želi imati
djecu s Meg i sve početi ispočetka. Ja uživam u mirnom životu, druženju s djecom
i s prijateljima, kad sam za to raspoložen. Ne moram počinjati ispočetka. Sviđa
mi se moj život takav kakav jest." Činilo se da je potpuno pomiren sa sobom i da
mu nije stalo da na nekoga ostavi utisak, a najmanje na Pariš. Nakon toga se
raspitivao o njezinom poslu, i počela mu je pričati o tome, a onda se u razgovor
umiješao i Bix, začinivši njezine riječi s mnoštvom smiješnih priča o Pariš i
njezinim klijentima. Andrew je rekao da mu se takav posao čini zanimljivim.
"Mora da vam je jako zabavno raditi zajedno", ljubazno je rekao, a onda, kad je
Parisin zet došao zamoliti je za ples, nastavio pričati s Bixom.
"Pričala si s mojim najboljim prijateljem", rekao joj je Richard ležerno,
zahvalivši joj ponovno na organizaciji vjenčanja. "Dobar je momak. Stotinu sam
puta rekao Meg da vas želim upoznati. Mislila je da ti se Andrew neće svidjeti
zato stoje najčešće prilično tih. No,
na cijelome svijetu nema boljeg prijatelja od njega. Mislim da bi njegova bivša
žena lako mogla postati prva dama."
"To mi je i Meg rekla. Ugodno smo popričali. Samo se nadam da mu Bix neće
ispričati nekakve strašne priče o meni dok ti i ja ple-šemo." Nasmijala se na tu
pomisao, ali zapravo joj nije bilo važno. Nije pokušavala ostaviti dojam na
Andrewa. Nije bio takva osoba koju bi željela impresionirati. Bio je čovjek s
kojim se mogla opustiti i biti prirodna. To joj se sviđalo. Shvatila je da bi on
zaista mogao biti dobar prijatelj. Nije joj se sviđao ni na koji drugi način.
Bio je zgodan, zapravo, jako zgodan. No, Paris više nisu zanimali izlasci, a
činilo se da ni Andrew nije osobito zainteresiran za nju. Izgledalo je da je
podjednako zadovoljan razgovorom sa Stevenom i Bixom kao i s njom, a upravo joj
se to i sviđalo na njemu.
Kad ju je Richard dopratio do stola, Andrew je otišao popričati s nekim za
drugim stolom. Bix joj je pokušao reći kako je to izvrstan momak, ali ga je
prekinula i rekla da je to ne zanima. Sada se više nije radilo ni o iskrici
privlačnosti, ni o njezinom nedostatku. Više je nisu zanimali izlasci. Nimalo.
Sviđao joj se njezin život takav kakav je bio, baš kao i Andrewu.
"Nemoj mi samo reći da je ovo drugi Malcolm Ford", ljutito je rekao Bix. Nakon
Jean-Pierreovog odlaska postala je potpuno nemoguća. Okružila se neprobojnim
zidovima. "Ako prema ovom momku ne osjećaš privlačnost, to znači da u tebi
postoji odbojnost prema zgodnim, inteligentnim i dragim muškarcima koji se
pristojno ponašaju. Paris, Malcolm Ford jedan je od najpametnijih, najdražih i
najzgodnijih muškaraca koje sam ikada upoznao, i da si imala dovoljno mozga da
ga pokušaš osvojiti, ili barem razgovarati s njim, umjesto s onim klincem iz
Pariza, dosad bi već bila udana", korio ju je ozbiljna izraza lica.
"Ne želim se udavati", zadovoljno je i sretno rekla.
"Jesam li nešto prekinuo?" upitao je Andrew spustivši se na svoje mjesto za
stolom, a Bix je preokrenuo očima i rekao kako je Paris nemoguća.
"Uopće nisam nemoguća. Samo sam rekla da se ne želim ponovno udavati."
"Šteta", ljubazno je rekao Andrew, "ne mogu a da se ne složim s vama, ali, ako
sve ide kako treba, brak je dobra stvar. Teško je složiti sve dijelove slagalice
tako da se savršeno uklapaju. No, kad u tome uspijete, nema ničeg boljeg od
toga. Pogledajte samo Meg i Ri-charda." Oboje su se nasmiješili vidjevši kako se
njih dvoje ljube na plesnom podiju.
"Meg je prilično mlađa od mene", nasmijala se Paris. "A, kao što ste i sami
rekli, za to je potrebno mnogo energije. Nisam sigurna imam li je toliko.
Zapravo, sigurna sam da nemam."
"I mene to muči." Andrew joj se osmjehnuo, a Bix je zarežao.
"Vama su dvoma potrebni vitamini. Kad bi bilo mnogo ljudi koji bi dijelili tvoje
mišljenje o braku", rekao je okrenuvši se prema njoj, "ostali bismo bez posla."
Svi su se nasmijali njegovoj primjedbi. Imao je i pravo. Lavovski dio posla, i
ono stoje stvarno donosilo novac, bila su vjenčanja.
"Brak je za mlade ljude", odlučno je rekla Paris.
"Brak je za mlade u srcu", ispravio ju je Bix.
"Brak nije za kukavice", dodao je Andrew, pa su se svi nasmijali.
"Dobro rečeno", ubacio je Steven, pridruživši se njihovu razgovoru. Malo kasnije
svi su ustali od stola, krenuvši u obilazak, razgovarajući s prijateljima, a
mladi su još satima plesali. U tri ujutro Paris i Bix su otišli s vjenčanja.
Peter i Rachel otišli su odavno, pa čak nisu ostali da vide kako će Meg baciti
buket. Rachel je željela otići u hotelsku sobu i podojiti dijete, a dječaci su
bili iscrpljeni. Stoga je i Peter otišao s njom, iako bi radije ostao i malo
popričao s Paris, da joj barem zahvali, ali to se nije ostvarilo. Paris je bilo
drago zbog toga. Više mu nije imala što reći. Ispod toga mosta proteklo je već
previše vode i nije bilo potrebe da joj zahvaljuje. Vjenčanje su zajednički
pripremili za svoju kćer. Paris je željela samo ozdravljenje i činilo joj se da
je na pravom putu. Ostali su ožiljci, toga je bila svjesna, ali je s njima mogla
živjeti. Postigla je spokojstvo, iako joj je za to trebalo dugo vremena.
Prije bacanja buketa Meg je postupila vrlo budalasto. Uporno je zahtijevala da i
njezina majka izađe na plesni podij s ostalim neuda-nim ženama. Bix joj je
napravio poseban mali buket za bacanje, tako da Meg može zadržati pravi vjenčani
buket za sebe. Tako je radio za sve nevjeste. Smatrao je da je golema šteta
baciti veličanstveni buket nekoj stranoj osobi. A nevjestama je, osim toga, bilo
lakše bacati manje bukete. Meg je odbila baciti buket dok i njezina majka ne
zauzme svoje mjesto. Paris se osjećala glupo stojeći među upola mlađim i tek
nešto starijim djevojkama koje su skakale i propinjale se nadajući se da će
uhvatiti buket, u skladu s drevnom tradicijom. Paris više nije gajila takve
nade, pa čak nije ni željela uhvatiti buket. Bezvoljno je podigla ruke i
okrenula glavu na drugu stranu, ali je buket poletio ravno na nju i udario je u
prsa poput nogometne lopte. Meg je pažljivo naciljala i bacila ga na majku.
Paris je najprije osjetila poriv da ga pusti da padne i da ga podigne neka ci
ruga žena, a
tada je, kao da je njome upravljala neka sila, uhvatila buket i zgrabila ga
prije nego što je pao. Pomislila je da bi Meg mogla snaći nesreća kad bi buket
ispao. I tako je ostala stajati na mjestu, čvrsto držeći buket, potpuno
zbunjena. Svi su počeli klicati, a Meg ju je s ljubavlju pogledala sa stolca na
kojem je stajala dok je bacala buket. Odmah nakon toga Richard je bacio njezinu
podvezicu neženjama, od kojih je većina nije željela uhvatiti, kao što ni Pariš
nije željela uhvatiti buket. No, ipak ga je uhvatila i nosila ga u ruci kad je
zajedno s Bixom otišla s proslave. Bila je to svečanost za pamćenje, pa je čak i
Bix izgledao sretno.
"Sto ćeš napraviti s tim?" Pokazao je na buket dok je Steven otišao po
automobil. Pariš je slegla ramenima i osmjehnula mu se.
"Mogla bih ga spaliti."
"Odvratna si. Usput rečeno, nadam se da ćeš opet vidjeti Andre-wa. Rekao je da
ima dva pisca u San Franciscu, pa zato prilično često dolazi ovamo. Trebala bi
ga katkad pozvati."
"Kamo? Daješ mi previše posla da bih imala vremena za zabavu. Nemam vremena
sastajati se s njim." A to je nije ni zanimalo, gotovo je dodala, no ipak nije.
Andrew je bio drag. Ali, takvih je muškaraca bilo mnogo. Pariš nije željela
nijednoga. Bilo joj je dovoljno muškaraca za cijeli život, odlučila je i potpuno
digla ruke od svih njih.
"Ako se uskoro malo ne potrudiš, morat ću zamoliti Sydney da ti pronađe nekog
svog prijatelja za sastanak naslijepo. Ne možeš zauvijek igrati ulogu ucviljene
udovice", prijeteći je rekao. Jean-Pierre je otputovao prije gotovo šest
mjeseci, a Pariš je bila sve odlučnija da ostane sama, umjesto da bude obrnuto.
Bixu se činilo daje to velika šteta.
"Nisam ucviljena. Sretna sam", ozbiljno je rekla.
"To me i zabrinjava. Zar nisi osamljena?"
"Katkad jesam. Ali nisam očajna, a to je velika razlika. Osamlje-nost je ponekad
neminovna." Budući da joj se kćer tek udala, u njoj se javila nostalgija.
"Voljela bih biti udana. Mislim da ću to uvijek željeti. No, ne moram se ponovno
udati. Možda se previše plašim. Dok shvatiš da veza neće uspjeti, već si do grla
u vodi među krokodilima i daviš se. Bix, ne bih to mogla ponovno preživjeti.
Cijena je prevelika. A vjerojatnost da ću u svojoj dobi osvojiti glavnu nagradu
beskonačno je malena. Radije bih kupila listić za lutriju, jer vjerujem da bih
tu imala više mogućnosti za dobitak."
"Možda je vrijeme za još jedan sastanak naslijepo", razmišljao je Bix dok su
čekali Stevena kojemu je trebala cijela vječnost da do-veze automobil.
"Ne treba mi to. Iako bi moglo biti zabavno, osobito ako zatražiš pomoć od
Sydney." Još bi uvijek zastenjala od muke pri pomisli na kipara iz Santa Fea.
Bix ju je često zadirkivao zbog njega.
"Ne možeš zauvijek ostati sama", tužno je rekao Bix. "Prekrasna si žena i draga
si. Nemoj to potratiti." Mrska mu je bila i sama pomisao da Pariš možda neće
moći nikoga pronaći, ali to svakako nije bilo lako. A ona se više, očito, nije
željela ni potruditi. Svakako je to bio velik posao. Izgledi su bili prilično
slabi, a zgodici malobrojni i rijetki, ako ne i nepostojeći.
"Mislim da je tvoja teorija o igli u plastu sijena izvrsna", odgovorila mu je.
"No, kako stariš, plastovi postaju veći, a igle sitnije. Moje oči više nisu
onako dobre kao prije. Jednostavnije je prestati s traženjem."
"A kad prestaneš tragati za iglom", filozofirao je, "nagazit ćeš bosom nogom na
nju i ubost će te!"
"Govoriš poput momka iz Santa Fea. On je bio trn visok tri metra!" nasmijala se,
a i Bix se osmjehnuo. Steven je dovezao automobil pa su oboje ušli. Pariš je još
držala buket u ruci, a kad je došla kući, stavila ga je u vodu. Bilo je to
lijepo od Meg. Nadala se da je i bezopasno. Uostalom, nije ga ni uhvatila,
govorila je Pariš samoj sebi. Buket ju je udario. I, kvragu, samo što me nije
srušio, pa se ne računa. Bila je sigurna. No, buket je ipak bio lijep.
29. poglavlje
Upravo kao što je sama sebi obećala, u ponedjeljak nakon Megina vjenčanja Pariš
je uzela posjetnice sa sobom u ured. Kad je sredinom jutra imala stanku, nazvala
je te telefonske brojeve.
Prvi čovjek kojeg je nazvala uzvratio joj je poziv za dvadesetak minuta, ili je
to učinio njegov pomoćnik, rekavši da ga nema u gradu do sredine listopada.
Drugi joj je poziv uzvratio za vrijeme objeda, dok je Pariš jela jogurt i
jabuku. Bila je to žena. Zvala se Alice Har-per, a glas joj se činio mladenačkim
i punim vedrine. Pariš joj je rekla zašto je nazvala te su se dogovorile za
sastanak u petak ujutro. Bijaše to vrlo uzbudljivo.
Ured Alice Harper nalazio se u tihom dijelu grada sa stanovima, na zapadnom
kraju Pacific Heights, na Mapleu. Radila je u vlastitoj kući, a u uredu je imala
tajnicu i mladog odvjetnika. Usprkos mladenačkom glasu, Pariš se iznenadila kad
je uvidjela da je Alice šezde-setogodišnjakinja majčinskog izgleda. Bila je
odvjetnica koja se specijalizirala za usvajanje i Pariš je dočekala s
dobrodošlicom u svom privatnom uredu. Trenutak kasnije tajnica je donijela
šalicu čaja, što je Pariš odabrala.
"Počnimo od početka", ljubazno je rekla Alice. Lice joj je bilo ispijeno i
drago, kosa kovrčava i kratka, i nije bila našminkana. No, oči joj bijahu
živahne i budne, jer je neprestano procjenjivala ljude - i majke i usvojitelje.
Uspjeh njezina posla ovisio je o tome koliko je bila mudra slušajući ono što bi
joj ljudi govorili, a ponekad je, ako je to bilo potrebno, morala otkrivati
čudake, ljude koji su mislili kako žele dijete, ali ga nisu željeli, one koji su
ga željeli iz pogrešnih razloga, nalik biološkim roditeljima koji bi se počeli
dosađivati, koji nisu znali što bi drugo radili ili koji su pokušavali
poboljšati loš brak. Jednako je tako procjenjivala i majke koje su se željele
odreći djeteta, tako da se budući roditelji ne razočaraju kad djevojka iznenada
odluči zadržati dijete. Isključila je telefon i svu pozornost usmjerila na
Pariš. "Zašto želite usvojiti dijete?"
"Ima mnogo razloga", oprezno je odgovorila Pariš. Željela je biti iskrena prema
Alice. Do odluke o posvojenju došla je zaobilaznim putem. No, bila je gotovo
potpuno sigurna da je za nju to ispravna odluka. A Alice Harper upravo je to
željela saznati. "Mislim da sam u životu najbolje odigrala ulogu majke. Na to
sam najponosnija. Volim svoju djecu i prekrasna su. Ne mogu preuzeti zasluge za
to, jer su oni jednostavno takvi. No, uživala sam u svakom trenutku koji sam
provela s njima. I mrska mi je činjenica da su sada otišli."
"Jeste li udani?" Nigdje nije bilo ni traga od muža i Alice je pretpostavljala
da Pariš nije udana. No, željela je znati. Željela je biti sigurna da nema muža
koji nije došao s Pariš zato što mu je svejedno ili zato što se protivi cijeloj
zamisli. Posvojenje je zahtijevalo potpuno sudjelovanje, bilo da je riječ o dva
roditelja ili o samohranom roditelju.
"Ne, nisam udana", odvratila je Pariš jasnim glasom. "Bila sam, dvadeset četiri
godine. Razvedena sam. Sama sam već dvije i pol godine. Suprug me ostavio."
Željela je biti potpuno iskrena. "Zbog druge žene. Vjenčali su se i imaju
dijete."
"Je li njihovo dijete utjecalo na vašu odluku?"
"Možda i jest. Teško je reći koji je čimbenik prevladao. Mislim da je
najsnažniji taj što želim dijete. Ne namjeravam se preudavati, a ne želim ni
biti sama ostatak života. Da budem iskrena, pretpostavljam da bih na ovaj način
mogla dobiti nekoga kome ću još osamnaest ili dvadeset godina kuhati objede,
zbog koga ću odlaziti na ragbi-utakmice ili na balet i koga ću voziti u školu.
To mi se sviđa i nedostaje mi."
"Zašto se ne namjeravate preudati?" Alice je bila znatiželjna. "U to ne možete
biti sigurni, zar ne?" Blago se osmjehnula.
"Mislim da sam sigurna", čvrsto je odvratila Pariš. "Mislim da je vjerojatnost
da ću u ovoj dobi nekoga pronaći gotovo ravna nuli. To mi i nije važno." Bila je
to gotovo čista istina, ali ipak ne potpuna, i Pariš je toga bila svjesna. Rado
bi se udala, ali je prihvatila činjenicu da joj se to neće dogoditi i vjerovala
je da je to njezina stvarnost.
"Zašto mislite da je mala vjerojatnost da ćete nekoga pronaći?" Odvjetnica ju je
znatiželjno pogledala. Željela je biti sigurna da Pariš nije neuravnotežena i da
ne pati od duboke depresije. Nije željela dijete predati bolesnoj ženi, ali joj
se Pariš činila vrlo zdravom. "Vi ste prekrasna žena. Pomislila bih da možete
dobiti svakog muškarca kojeg poželite."
"To zahtijeva previše napora", osmjehne se Pariš.
"I dijete također", odvrati Alice, a Pariš se nasmije.
"S djetetom ne moram ići na sastanak naslijepo. Neće mi lagati, neće me varati,
neće zaboraviti nazvati me zbog drugog sastanka, neće se panično bojati obaveza,
neće imati neobične seksualne navike ili ideje, neće biti nepristojno prema
meni, barem dok ne navrši trinaestu; ne moram igrati tenis, golf, ne moram ići
na skijanje ili na tečaj kuhanja da bih ga upoznala, ne moram mu se ulagivati i
neće se već na prvom sastanku napiti. Radije bih sljedećih dvadeset godina
vozila dijete u školu i mijenjala pelene sljedeće dvije-tri godine nego ponovno
otišla na sastanak naslijepo. Zapravo, radije bih otišla na desetogodišnju
robiju ili dopustila da mi iščupaju nokte nego otišla na još jedan takav
sastanak."
Alice se nasmijala i žalosno je pogledala. "Možda imate i pravo. Zaboravila sam
kako je to. Podsjetili ste me. Već sam šesnaest godina u drugom braku. No, ako
vam je to ikakva utjeha, bila sam otprilike vaše dobi kad sam upoznala drugog
supruga. Upoznali smo se u bolnici, na hitnom odjelu, kad sam pala s ljestava i
slomila ruku, a on je bio slomio prst na nozi. Otada smo zajedno. No, u pogledu
sastanaka naslijepo osjećala sam se poput vas. Usput, koliko vam je godina?"
"Četrdeset osam. U svibnju ću navršiti četrdeset devet. Hoće li to predstavljati
problem? Jesam li prestara?
"Ne", pažljivo je odgovorila Alice, "niste. Sve ovisi o tome što majka želi.
Sami ste i malo stariji, prema uobičajenim mjerilima. Ako majka želi par, s
takvom se nećete slagati. No, imate drugih stvari koje možete ponuditi: očito
ste dobra majka", rekla je, iako će to pažljivo provjeriti, nabaviti preporuke i
socijalnom radniku dati da napravi izvješće, što joj je namjeravala kasnije
objasniti. "Iskusni ste, već imate dobar dom i mnogo znanja, dobrostojeći ste i
odgovorni. Nekim majkama nije stalo postoji li otac ili ne, a mnogima vaša dob
uopće neće smetati. Nekima hoće. Vidjet ćete, kad uđemo dublje u ove stvari, da
većina majki ne postavlja previše pitanja; postavljaju ih mnogo manje nego što
bismo ih vi i ja postavili. Ako previše pitaju, mogle bismo se naći u nevolji,
jer bi možda neka majka mogla reći da nema povjerenja u vas i da misli kako bi
bila bolja majka od vas. Predstavim li vas, i ako vas prije toga provjerim, a do
toga će doći, tada je sve ostalo stvar kemije i nagona. Pitanja najčešće
postavljaju usvojiteljice. No, usvajanje je, iako mije to mrsko reći, najvećim
dijelom slično izlascima."
Pariš se nasmiješila toj usporedbi. "Na kraju usvajanja ipak postoji nagrada.
Nisam sigurna da to vrijedi i za sastanke, jer ćete samo patiti."
"Čini mi se da ste se sastajali s pogrešnim momcima", osmjehnula se Alice, "ali,
nismo li sve mi to činile! Oni dobri dečki, kad ih konačno pronađete, nadoknadit
će vam sve ostalo. Upravo kao i kod usvajanja." Nasmijala se.
Tada je Pariš objasnila cijeli sustav. Postojale su brojne mogućnosti: usvajanje
djeteta iz strane zemlje, usvajanje domaćeg djeteta, privatno ili zatvoreno
usvajanje, usvajanje djeteta s posebnim potrebama, za što je Pariš rekla da se
toga ne želi prihvatiti, a Alice je kimnula glavom, jer je najvažniji bio osobni
izbor. Pariš je rekla da želi usvojiti dijete iz svoje zemlje. Usvajanje stranog
djeteta činilo joj se preteškim i previše stresnim. Nije željela provesti dva
mjeseca u hotelskoj sobi u Pekingu ili Moskvi, čekajući razrješenje mnoštva
administrativnih poteškoća i ispunjavajući brojne obrasce. Do usvajanja djeteta
željela je voditi normalan život i svakoga dana ići na posao. Alice se to
učinilo razumnim. Trebalo je obaviti istraživanje o Pariš, koje je u slučaju
privatnog usvojenja, što je Pariš i željela, radila agencija za usvajanje.
Morala je ispuniti cijele gomile dokumenata, potpisati ih, donijeti otiske
prstiju i policijski dosje, obaviti liječničke preglede, a osim toga donijeti i
preporuke i dati različite informacije o sebi.
"Jeste li već rekli svojoj djeci što namjeravate?" upitala je Alice.
"Ne, još nisam. Sin mi je u koledžu, a kćer se u subotu udala. Najčešće nisu sa
mnom i neće imati nikakvih primjedbi jer to na njih neće imati nikakva
utjecaja."
"Nemojte biti previše uvjereni u to. Čak i odrasla djeca imaju katkad ozbiljnih
primjedbi na želju roditelja da usvoje dijete. Suparništvo među braćom i
sestrama javlja se u bilo kojoj dobi." Pariš to nije mogla ni zamisliti, ali je
odvjetnica očito imala mnogo više iskustva od nje.
"Što sada trebam napraviti?" Slušajući odvjetnicu, Pariš je osjetila kako je
obuzima uzbuđenje. Više nego ikada bila je sigurna da je donijela ispravnu
odluku i bila je nestrpljiva. Alice joj je rekla da vrlo pažljivo proučavaju
majke. Željeli su biti sigurni daje obiteljsko podrijetlo usvojenog djeteta što
zdravije, da je i biološki otac potpisao dopuštenje za usvojenje, tako da se
kasnije ne počnu pojavljivati različiti problemi, a bilo im je važno i da odnos
između usvojiteljice i djeteta bude što bolji, kao i da biološka majka uistinu
pristane na usvajanje. Buduće su se majke također morale podvrgnuti testiranju
na droge i alkohol.
"Dat ćemo vam gomilu obrazaca", rekla je Alice i ustala. "Počnite ih
ispunjavati. Javit ću vam se za tjedan-dva. Željela bih odmah
dogovoriti istraživanje o vama, jer ako se dijete rodi prije termina, što se
povremeno događa, mogla bi nas nazvati bolnica ili majka čim se dijete rodi, a
vi biste tada sigurno željeli da je već sve ostalo riješeno."
"Zar to najčešće ide tako brzo?" iznenađeno je upitala Pariš. Pretpostavljala je
da će cijeli proces trajati mjesecima, pa čak i godinama.
"Sve može biti gotovo vrlo brzo. Katkad može i dugo trajati. Realno je očekivati
da će proces usvajanja trajati godinu dana. Najčešće traje otprilike toliko. Ako
imamo sreće, traje šest mjeseci. No, mislim da vam mogu obećati kako ćete za
godinu dana vjerojatno početi mijenjati pelene." Pariš se osmjehnula. Bila je
ispunjena nadom. Alice joj se jako svidjela. Bila je potpuno uvjerena da se
nalazi u pravim rukama. Njezino je ime dobila od svoga ginekologa, kojega joj je
preporučila Sydney. Sydney se mnogo bolje snalazila s liječnicima i poslom nego
sa sastancima naslijepo.
Pariš je dala Alice broj telefona iz ureda i svoj kućni broj, kao i broj
mobitela. Nakon toga se odvezla u ured. Bila je duboko uzbuđena zbog onoga što
je namjeravala napraviti, i u tom trenutku nije imala nikakvih dvojbi. Jedino se
pitala je li Alice bila u pravu i kako će Meg i Wim reagirati. Mislila je da se
neće ljutiti. O tome nije željela s njima razgovarati telefonom. Meg i Richard
su otputovali u Europu na tri tjedna, na medeni mjesec, pa je morala pričekati
dok se ne vrate kući.
Kad je ušla u ured, vidjela je da ju je zvao Andrew VVarren. Oklijevala je
uzvratiti mu poziv jer se s njim nije željela upuštati u ljubavnu vezu. Bio je
drag čovjek, ali Pariš je ozbiljno odlučila da više neće izlaziti. Nije ju
zanimao. Vidjela je da je poruka zapisana Bixo-vim rukopisom, pa je s porukom u
ruci otišla u njegov ured.
"Što je htio?" Nije izgledala oduševljeno.
"Pitao je bi li mogla pokloniti bubreg", zadirkivao ju je Bix. "Ne budi tako
sumnjičava. Rekao je da sljedećeg tjedna ovdje ima sastanak s klijentom. Mislim
da bi želio znati bi li izašla s njim na ručak."
"Ne bih", kratko je odgovorila, bacivši poruku u smeće.
"Ne budi tako dosadna", ljutito je rekao Bix. "On je drag čovjek." Andrew i Bix
nekoliko su minuta razgovarali telefonom i Bix ga je pozvao da ih povremeno
posjeti u uredu. Ako Pariš ne ode na objed s njim, otići će sam. "Što možeš
izgubiti?"
"Zdrav razum i samopoštovanje. Jako mi je stalo i do jednog i do drugog."
"Usput rečeno, gdje si jutros bila?" Najčešće ga je obavještavala kamo ide, a
jutros mu je na telefonskoj sekretarici ostavila poruku da će zakasniti, ali
nije rekla zašto.
"Otišla sam na čišćenje zubi." Osmjehnula mu se, ali izraz u njezinim očima
upozorio ga je da je riječ o nečemu drugom.
"Mora da imaš više zubi od mene. Vraški te dugo nije bilo."
"Morala sam čekati", odvratila je i vratila se za svoj radni stol. Nije nazvala
Andrewa Warrena. Bio je drag, ali nije bilo smisla nazivati ga. Možda će ga
susresti katkad u Los Angelesu kad ode u posjet Richardu i Meg. Meg joj je rekla
da se često viđaju s njim. Nije vidjela zašto bi njegovala prijateljstvo s njim.
Nije joj bio potreban muški prijatelj, a nije ga ni željela. Imala je Bixa.
Sljedećeg ju je tjedna nazvala Alice Harper, kao što je i obećala. Pariš joj je
poslala sve one obrasce koje je uspjela ispuniti. Još je trebala otići dati
otiske prstiju i donijeti računalni zapis o svom policijskom dosjeu, ali je to
namjeravala obaviti sljedećih nekoliko dana. Nije bila spremna na ono što joj je
Alice rekla.
"Pariš, pronašla sam vam trudnicu", rekla je, a Pariš je osjetila kako joj je
srce počelo lupati. To je bilo mnogo bolje od sastanaka. Ovo će biti zauvijek,
baš kao da je riječ o njezinu vlastitom djetetu. Podsjećalo ju je na razdoblje
kad je čekala da otkrije je li trudna, u onim ranim danima braka. To su bile
najljepše godine njezina života. A ovo joj se činilo kao povratak tih dana, samo
što nije bilo Pete-ra. No, nije mogla imati sve. Ne više.
"Pričajte mi o njoj", rekla je Pariš, zatvorivši vrata ureda. Bix je provirio iz
svoga ureda i vidio kako zatvara vrata. Imao je osjećaj da se nešto čudno
događa. Nadao se da ne traži drugi posao. Pariš nikada nije zatvarala vrata
ureda.
"Devetnaest joj je godina, studira na koledžu u Bay Area, potječe iz dobre
obitelji u dolini Mili. Zdrava je, želi nastaviti školovanje. Atletski je tip i
zato nije primijetila da je trudna. Saznala je tek kad je bila trudna već pet
mjeseci."
"Koliko je sada trudna?"
"Sedam mjeseci. Dijete se treba roditi prvoga prosinca. Ne uzima droge, a otkako
je saznala da je trudna, nije pila alkohol. Kaže da je prije toga ponekad popila
malo piva i vina, ali u teniskoj je momčadi na koledžu, pa je prilično zdrava.
Testirana je na droge i čista je. Sudeći prema fotografijama, vrlo je lijepa
djevojka, plave kose, plavih očiju i pomalo vam je slična. Sutra ću se sastati s
njom. Biološki otac ima dvadeset dvije godine, upravo je diplomirao na Stanfordu
i radi u New Yorku. Tijekom cijelog školovanja na koledžu prosjek mu je bio 4,0
i čini se da je jako pametan. Ne drogira se. Dvije su godine izlazili i
prekinuli su prije šest mjeseci. Ne žele se vjenčati, nijedno od njih ne želi
dijete, pa ni njihovi roditelji. Njegova je
obitelj u gradu prilično dobro poznata. Mislim da se jednostavno žele riješiti
djeteta. Vi biste mogli biti odgovor na njihove molitve."
"A što buduća majka misli o meni? Smeta li joj što sam neuda-na i starija?"
upitala je Pariš, osjećajući se poniznom. Na neki način ovo je bilo gore od
izlazaka, jer je mnogo toga bilo na kocki. Dijete, za cijeli život.
"Razgovarat će s još dva para. Dakle, ovo nije sasvim sigurno. Najprije ćemo,
što je prije moguće, završiti izvješće o vama. Jeste li rekli djeci?" upitala je
Alice.
"Kćer mi se tek za dva tjedna vraća s medenog mjeseca."
"To je dovoljno rano. Vidjet ćemo kako će se stvari kretati." U subotu
poslijepodne Alice je nazvala Pariš kući. Pariš je sjedila u dnevnoj sobi,
ispred vatre, i čitala knjigu. Zbog nekakvog čudnog razloga razmišljala je o
Jean-Pierreu koji joj je nedostajao, i pitala se kako je on. Nadala se da je
sretan i da je dobro.
"Buduća se majka želi sastati s vama", rekla je Alice. "Sastat će se i s druga
dva para." To će biti prava audicija. "Jeste li sutra slobodni?"
"Apsolutno." Pariš se dogovorila s Wimom da će zajedno večerati, ali drugih
planova nije imala. Tih joj je dana život bio prilično miran. Mirniji nego ikada
prije.
Alice je navela naziv restorana u središtu grada, gdje bi se mogle sastati i
razgovarati koliko god dugo žele. Rekla je da će buduća majka doći sama.
Dogovorile su se za dva sata, i Pariš je rekla da će doći. A kad je sljedećeg
poslijepodneva došla točno na vrijeme, mlada je žena ušla u restoran gotovo
istodobno. Bila je prekrasna djevojka, vitka i sportski građena, a djetešce je
bilo čvrsta loptica koja se jedva vidjela, usprkos tome što je bila trudna već
sedam mjeseci. Djevojka je nevjerojatno sličila Meg.
Dobile su stol u tihom uglu i djevojka je s nelagodom pogledala Pariš, stoga je
ona prva progovorila. Upitala je djevojku kako se osjeća, a ona se stidljivo
osmjehnula.
"Uglavnom glupo. Trebala sam shvatiti. Mjesečnice su mi jako neredovite i
jednostavno mi je promaklo." Kasnije je ispričala Pariš da su njezini roditelji
jako zabrinuti, osobito otac. Bila je jedino dijete i zjenica njegovog oka.
Pariš ju je željela upitati je li sigurna u ono što namjerava učiniti, ali Alice
joj je savjetovala da to ne radi. Djevojka je rekla kako je sigurna da ne želi
dijete. Pričala je i o svome dečku. Rekla je da su se rastali nakon ogorčene
svađe, pa barem zasad nisu željeli ni vidjeti jedno drugo.
"A što ako ponovno počnete hodati?" tiho je upitala Pariš. "Mislite li da biste
tada poželjeli da vam se dijete vrati?" Ako potpišu papire, zakonski za to ne bi
imali nikakvog osnova, rekla joj je Alice,
ali Pariš je ipak zbog toga bila zabrinuta. A što ako joj budu dosađivali ili
pokušali osporiti usvojenje na sudu? Bilo je prirodno što se u njoj javljaju
takvi strahovi. Sve joj je bilo nepoznato.
"Ne, ne bih. Ne želim dijete. Želim sljedeće godine studirati u Europi i
završiti školovanje. Ništa od onoga što želim ne mogu napraviti s djetetom. A on
želi studirati pravo i ne želi dijete. Jednostavno ne mogu voditi brigu o
djetetu, a moji roditelji ne žele." Zvučala je razumno kao bilo koja druga
devetnaestogodišnjakinja, i bila je dovoljno razumna da shvati kako nije
dovoljno odgovorna da bi odgajala dijete. I sama je još bila dijete. Bila je
iste dobi kao i Wim, a Pariš nije mogla ni zamisliti da bi Wim uskoro mogao
postati ocem. Djevojčino je ime bilo Jennifer. Sjedile su i razgovarale dva
sata. Bijaše očito da joj se Pariš svidjela, a to joj je i rekla na rastanku.
Nakon toga je Pariš otišla kući i pripremila večeru za Wima. Proveli su ugodnu i
tihu večer, a Pariš je umirala od želje da mu ispriča sve o posvojenju, ali nije
mu željela reći prije nego što kaže Meg. Namjeravala im je reći kad budu svi
troje na okupu, jer joj se jedino to činilo poštenim.
U ponedjeljak je ponovno razgovarala s Alice, koja je rekla da stvari dobro
napreduju. Pariš se jako svidjela Jennifer. Nakon što je spustila slušalicu,
Pariš je, još ozarena srećom, izašla iz ureda, a Bix ju je zabrinuto pogledao.
"Što nije u redu?" pogledala ga je s toplim osmijehom.
"Reci ti meni", odvratio je i zamolio da pođe s njim u njegov ured i sjedne.
"Pariš, koji se vrag ovdje događa?" Iznenada se upitala nije li zabrljala na
poslu i zabrinula se zbog izraza na njegovom licu.
"Gdje ovdje?" Bijesno ju je pogledao, ali je zapravo bio uplašen.
"Ili imaš nekakvu vezu ili tražiš novi posao. Budući da uporno tvrdiš da ne
izlaziš na sastanke, pretpostavljam da je ovo drugo. Svaki put kad prođem pokraj
tvoga ureda, vrata su zatvorena, a ti si slična mački koja je progutala vrapca."
Izgledao je duboko uznemiren i Pariš je bilo jako žao što ga je zabrinula.
"Žao mi je, Bix", blago je rekla. "Budeš li me se ikada želio riješiti, morat
ćeš me izbaciti odavde. Nikamo ne idem." Željela ga je utješiti, ali je postao
još zabrinutiji.
"Pa o čemu je onda, dovraga, riječ?" upitao je provukavši ruku kroz kosu. Pariš
se osmjehnula upravo onako kako je to Bix rekao -kao mačka koja je pojela
kanarinca.
"O nečemu prekrasnom. Barem ja tako mislim", ponosno je rekla. "Bix, usvojit ću
dijete." Sjedio je ondje i beskonačno dugo zurio u nju, a onda u nevjerici
odmahnuo glavom.
"O, moj Bože. Nećeš valjda." Nije mogao reći ništa drugo.
i "Hoću. Barem se nadam da hoću. Jučer sam upoznala buduću majku. Time se bavim
nekoliko proteklih tjedana, ali planiram to već mjesecima. Željela sam da
najprije prođe Megino vjenčanje." To je zbilja bilo dobro objašnjenje za
zatvorena vrata ureda.
"A kad si to odlučila?"
"Prije otprilike šest mjeseci. Nakon Jean-Pierrea. Ne želim ponovno prolaziti
kroz takvo što. A ne želim ni biti sama. Bix, kad bolje razmisliš, to je sasvim
logična odluka."
"Meni nije. Znaju li djeca?"
"Još ne znaju. Reći ću im kad se Meg vrati kući."
"A kad bi se dijete trebalo roditi, ako uspiješ dobiti upravo ovo?"
"Prvoga prosinca."
"Sranje. Možemo se pozdraviti s Božićem. A kad si mi namjeravala reći?" Djelovao
je još uznemirenije, ovaj put zbog posla. Bez nje će mu ured biti u kaosu.
"Kad budem sigurna. Možda neću dobiti ovo dijete, ali nadam se da hoću. Majka je
lijepa, zdrava djevojka; slična je Meg i meni. No, čak i ako se to ostvari, ne
namjeravam te ostaviti tijekom Božića, u najvećoj gužvi. Voljela bih dobiti
porodiljski dopust, na mjesec ili dva, ali mogu otići i u siječnju, kad se sve
smiri. Obavijestit ću te, pa ćemo se dogovoriti." Bix je još u nevjerici zurio u
nju, a Pariš mu se činila zastrašujuće smirenom. Bila je apsolutno sigurna da
postupa ispravno, i to se vidjelo. Otkako je upoznala Alice Harper, nije ni
sumnjala niti oklijevala.
"Pariš, jesi li sigurna? To mi se čini potpuno ludim."
"Vjeruj mi, nije ludo. To je prva razumna stvar koju sam napravila u dvije i pol
godine, osim što sam došla raditi za tebe. A mogu voditi brigu i o djetetu i o
poslu. Nisam to morala dok su Meg i Wim bili mali, ali druge žene također rade."
Bila je dovoljno zrela da bi mogla preuzeti odgovornost i za posao i za dijete.
Nije bila zabrinuta. O svemu je dobro promislila. "Dakle", upitala je,
smješkajući mu se s druge strane njegovog radnog stola, "namjeravaš li mi
čestitati?" Sjala je od radosti, a Bix je odmahnuo glavom.
"Ne, nego ću te predati u ludnicu. Mislim da je vrijeme da nazovemo Sydney, da
pronađe još nekog kandidata za spoj naslijepo. Da sam i pomislio kako bi te
rastanak s Jean-Pierreom mogao dovesti do ovoga, ili bih te prisilio da se udaš
za njega, ili bih ga ubio kad ti se prvi put približio. Mislim daje ovo ludost.
Pariš, tebi je potreban muž, a ne dijete." Djelomično je bio u pravu. Ili bi
ona, u najboljem slučaju, rado imala i muža i dijete. No, to zasad nije bilo
moguće.
"Dijete je dovoljno, Bix. Nije mi potreban suprug. Imala sam ga. Bilo je
prekrasno. Ali, to je prošlo."
"I jednostavno ćeš se odreći muškaraca do kraja svoga života? To je prava
ludost." Doimao se uistinu zabrinutim zbog nje. Bila je to prava šteta.
"Ako mi je suđeno, jednoga će se dana dogoditi, možda ako padnem s ljestava i
slomim ruku", rekla je zagonetno, a on ju je zbunjeno pogledao.
"Kakve veze s tim ima slomljena ruka?"
"Tako je moja odvjetnica upoznala svoga supruga. Slomila je ruku, a on je slomio
prst na nozi i upoznali su se na odjelu za hitne slučajeve."
"Baš zgodno", rekao je Bix, još uznemiren. Dala mu je mnogo toga o čemu je morao
razmisliti. Zaobišla je stol i zagrlila ga, uvjeravajući ga da će sve biti u
redu. Nekoliko minuta kasnije vratila se za svoj radni stol. Bix je iz ladice
izvadio bočicu Valiuma, počeo je otvarati, odmahnuo glavom, nešto promrmljao za
sebe i vratio je natrag, ne uzevši nijednu tabletu. Sada je barem bio siguran da
ga Pariš neće napustiti, govorio je sam sebi. No, usvajanje djeteta činilo mu se
gotovo jednako tako strašnim.
30. poglavlje
Aliceje nazvala sljedećeg tjedna, kad se Meg već uskoro trebala vratiti kući.
No, vijesti nisu bile dobre. Jennifer, buduća majka, odabrala je umjesto Paris
jedan od bračnih parova i Paris je iznenadilo vlastito razočaranje. Osjećala se
potpuno odbačenom.
"Katkad se takve stvari događaju", tiho je rekla Alice. Znala je kako se Paris
osjeća. "Kad je sve u redu, djelići slagalice sami će se složiti. Vidjet ćete.
Imam za vas još jednu ponudu. Znam da želite novorođenče, ali sam vas samo
željela obavijestiti. Nema štete od pitanja. U ruskom sirotištu smještena je
četverogodišnjakinja; maj ka joj je alkoholičarka, otac nepoznat, nije zaražena
HlV-om. U sirotištu je od svoje druge godine. Ima dva brata i Rusi takvu djecu
najčešće ostavljaju zajedno, ali par koji je uzeo braću nije želio malu
djevojčicu. Nju je trebala usvojiti američka obitelj iz Phoenixa, ali su jučer
odustali. Muškarcu je dijagnosticiran tumor na mozgu, pa ne žele preuzeti
dijete. Stoga je slobodna. Imam njezinu sliku koju vam mogu poslati e-mailom.
Jako je lijepa, iako znam da niste to imali na umu." Paris je na brzinu
razmislila i upravo se spremala reći ne, a tada se upitala nije li to sudbina
koja joj šalje to dijete.
"Mogu li razmisliti o tome?" upitala je oprezno.
"Poslat ću vam e-mail." Kad je dobila poruku, Paris je pomislila da nikada nije
vidjela ljepše lice. Sjedila je i zurila u ekran još i onda kad je Bix ušao u
njezin ured i ugledao sliku.
"Tko je to?"
"Četverogodišnjakinja iz ruskog sirotišta. Dostupna je za usvo-jenje. Ona buduća
majka s kojom sam se upoznala ne želi mene."
"O, moj Bože", uzviknuo je Bix i okrenuo leđa fotografiji. "Paris, reci mi da
ovo nije istina. Sam ću se oženiti tobom ako prestaneš s ovim ludostima."
Užasavala gaje njezina namjera o usvajanju djeteta, i to joj je davao do znanja
kad god bi ugrabio priliku.
"To nisu ludosti", rekla je, pogledavši ga. Bila je tako smirena da ga je to
plašilo. Nikada je nije vidio tako odlučnu. "I ne želim se udavati. Osim što bih
u tvom slučaju možda napravila izuzetak. A što sa Stevenom? Hoćemo li ga možda
usvojiti?"
Bix se zagledao u nju. Što se njega ticalo, to je bila prava noćna mora. "Moram
uzeti Valium."
"Hoćeš li da nazovem tvoga liječnika?"
"Mora da se šališ!" nasmijao se. "Imam otprilike četiristo tableta Valiuma u
svome uredu. Bi li ti uzela jednu?"
"Ne, hvala, dobro se osjećam." Dva sata kasnije nazvala je Alice i rekla daje
odlučila da neće uzeti rusko siroče. Bolje se osjećala pri pomisli na
novorođenče.
"Tako sam i mislila. Samo sam vas htjela pitati. Usput rečeno, mislim da sam vam
pronašla novu buduću majku. Za nekoliko ću dana saznati više toga. Nazvat ću
vas."
Toga su se vikenda Meg i Richard vratili s medenog mjeseca i nazvali je. Pozvala
ih je da je dođu posjetiti. Željela je da dođe i Wim, ali su njih dvoje rekli da
su zauzeti. A Bix i Paris imali su pune ruke posla s proslavom Noći vještica.
Početkom studenog Meg i Richard su uspjeli pronaći vremena za posjet. Odlučili
su s Paris unaprijed proslaviti Dan zahvalnosti, budući da će taj dan provesti s
Peterom. Uskoro nakon što su stigli, Richard joj je spomenuo kako je Andrew
rekao daju je nazvao. Paris se malo postidjela.
"Znam. Žao mi je. Bila sam nepristojna. Nisam mu uzvratila poziv." No, zapravo
ga i nije željela nazvati.
"Mislim da se plaši da te je uvrijedio. Prokleto je dobar momak", Richard ga je
vjerno branio.
"Ako ponovno nazove, razgovarat ću s njim. Obećajem."
"Reći ću mu to."
Nakon toga sjeli su za tradicionalni obrok za Dan zahvalnosti. No, na njihovim
licima nije bilo ničega tradicionalnog kad im je Paris rekla da želi usvojiti
dijete. I Meg i Wim izgledali su kao da će se onesvijestiti.
"Što namjeravaš?" Meg je zurila u majku, prvi put potpuno nespremna pružiti joj
podršku. "Mama, pa to je ludost. Prestara si da bi imala dijete."
"To je moguće", suglasila se Paris, "iako ni u to nisam potpuno sigurna. Ali,
nisam to imala na umu. Želim usvojiti dijete. I svakako nisam prestara da bih
brinula o djetetu. Žene starije od mene rađaju
djecu umjetnom oplodnjom." Branila je svoje stavove, ali ih zasad nije
uspijevala uvjeriti.
"No, te žene imaju muževe." Meg je gotovo počela vikati. Pogledala je Richarda
pozivajući ga da joj bude saveznikom. Ali on zasad ništa nije rekao. A Wim se
užasnuo. Cijela mu je obitelj poludjela. Roditelji su mu se razveli, otac je
oženio gotovo dvostruko mlađu djevojku, ima šestomjesečno dijete i dva posvojena
sina, a sada i majka želi usvojiti dijete. Ni on ni Meg nisu bili oduševljeni
tom idejom, i to ni u kom slučaju nisu tajili.
"Neudane žene također usvajaju djecu, kao i neoženjeni muškarci", smireno je
izjavila Pariš.
"Samo neka tako čine", djetinjasto je odvratila Meg. "Mislim da je glupo to što
želiš usvojiti dijete. Zašto bi takvo što poželjela?"
"Zato što sam osamljena", tiho je odgovorila Pariš, pa se oboje djece zagledalo
u nju. "Vas ste dvoje odrasli i imate vlastiti život. Ja nemam. Osim posla. Vi
ste bili moj život. A ja nisam vaša odgovornost. Moram u svoj život unijeti
nešto vrijedno. Želim imati dijete, voljeti ga i brinuti o njemu, te da mi pravi
društvo dok i ono ne odraste. To ne znači da vas više ne volim. Naravno da vas
volim. No, ne želim biti sama." Nastupila je zaglušujuća tišina, a Richard ju je
pogledao sa suosjećanjem, kao da su njih dvoje jedini odrasli u prostoriji, i
shvatio je o čemu je riječ. Obgrlio je ženu i pokušao joj to objasniti.
"Tvoja mama ima pravo učiniti sve ono što smatra ispravnim kako bi ispunila svoj
život. Nije lako biti sam. Njoj je to jako teško. A to će i za dijete biti
prekrasno."
"Zašto se jednostavno ne udaš?" upitala je Meg tužno.
"Zato što se ne mogu udati", odvratila je Pariš, "i ne namjeravam sjediti ovdje,
očekujući dolazak Mesije koji će mi poboljšati život. To je otužno. Moram
preuzeti odgovornost za vlastiti život", rekla je, a Richard joj se divio zbog
toga.
"A što ako ja rodim dijete? Neće ti biti stalo do njega ako imaš vlastito",
rekla je Meg tužno, a Pariš joj se osmjehnula. Na svoj je način Meg i dalje bila
dijete. Kao i Wim. Alice je bila u pravu. Nije bilo onako jednostavno kako je
očekivala.
"Dakako, mila, brinut ću se za tvoje dijete. I brinut ću se za vas oboje, kao i
za svu vašu djecu. No, moram nešto poduzeti kako bih poboljšala vlastiti život,
a ovo mi se čini pravom odlukom."
"Meni se to čini prilično glupim", uskočio je Wim. "Djeca samo prave nered."
Uvjerio se u to sa svojom polusestrom, koja se rodila Rachel i Peteru. Činilo se
da neprestano vrišti i, što se Wima ticalo,
povratila bi svaki put kad bi se pokušao poigrati s njom pa bi se Rachel
zabrinula. Njemu se to nije činilo osobito dobrom idejom.
"Vidjet ćemo što će se dogoditi. Reći ću vam oboma što radim i je li se pojavilo
prikladno dijete. Nedavno sam izgubila jednu, zapravo dvije prilike. Jednu sam
odbila, a jedna me buduća majka odbila. Do usvojenja vjerojatno neće doći u
bliskoj budućnosti", tješila ih
je-
"Kad bi se moglo dogoditi?" upitala je Meg, kao da su joj upravo rekli da će je
postaviti pred streljački vod.
"Možda za godinu dana." Meg se samo nadala da će joj se majka u međuvremenu
predomisliti.
Prije nego što su u nedjelju poslijepodne otputovali, Richard je iskoristio
trenutak da nasamo porazgovara s Pariš. "Pariš, ne brini za Meg. Prilagodit će
se. Kao i Wim. To je tvoj život i moraš napraviti ono što je ispravno za tebe.
Divim ti se. Potrebno je mnogo hrabrosti da bi se u tvojoj dobi preuzela takva
obaveza." On je bio, na kraju krajeva, samo godinu dana stariji od nje i njegovi
su se stavovi razlikovali od Meginih, iako su bili u braku.
"Bolje da to i ne spominješ." Osmjehnula mu se, zahvalna za njegov glas
povjerenja. "A što ako Meg dobije dijete?" Nadala se da će njih dvoje jednom
dobiti dijete, a iz onoga što su govorili zaključila je da jednoga dana to i
namjeravaju.
"To je drukčije", rekao je Richard svojoj punici. "Ja sam veća kukavica od tebe.
Mislim da ne bih mogao usvojiti dijete. Zar te to ne zabrinjava?" otvoreno ju je
upitao, a Pariš je odmahnula glavom, osjećajući duboku naklonost prema njemu.
Nije joj bio samo zet, nego joj je postajao i prijatelj.
"To me uopće ne brine."
Wim, Meg i Richard istodobno su otputovali u nedjelju. Za sve je taj vikend bio
vrlo uznemirujući, ali je Pariš bila uvjerena da će se svi smiriti. Znala je da
će Richard pomoći Meg. Možda čak i Wimu. Obećao je da će za nekoliko dana
razgovarati s njim. Sam Bog zna što bi Peter pomislio o njezinoj nakani kad bi
saznao za nju. Nije se nadala da bi on mogao smiriti djecu. Imao je vlastiti
život i probleme, imao je svoje dijete prema kojem su Meg i Wim bili pomalo
suzdržani jer još uvijek nisu potpuno prihvatili Rachel. Rachel je posjedovala
nepogrešivu sposobnost da ih razljuti. Bila je vrlo snažna žena i razvrgla je
brak njihovih roditelja, tako da je od samoga početka zaradila dva negativna
boda u njihovim očima, ako ne i tri.
Kad su se Richard i Meg odvezli, Richard je pomislio kako ponovno treba
spomenuti Pariš Andrewu. Još je vjerovao da bi Andrevv
trebao nazvati Pariš, makar samo zato da postanu prijatelji. Smatrao je da su
njih dvoje prilično slični. Ovaj put, ako ni zbog čega drugog a ono zbog
poštovanja prema svome zetu, Pariš je obećala da će razgovarati s njim ako je
nazove. U tome nije moglo biti nikakva zla. Pariš nije namjeravala izlaziti s
njim, ali je, kao što je Bix rekao, uvijek bilo dobro imati još jednog
prijatelja.
31. poglavlje
Sljedećega je tjedna Andrew Warren ponovno nazvao Pariš. Rekao je da je
doputovao u San Francisco zbog rada na scenariju s jednim od svojih klijenata
koji je imao poteškoća u preradi scenarija, i upitao ju je bi li imala vremena
za zajednički ručak. Sjetila se razgovora s Richardom i svoga obećanja, pa je
pristala sastati se s Andrewom toga tjedna. Ako ništa drugo, bit će to
prijateljski ručak. Napokon, An-drew je bio partner i prijatelj njezinoga zeta,
pa nije željela biti nepristojna, iako je u uredu imala strašno mnogo posla.
Približavao se Božić. U posljednjem je trenutku gotovo otkazala taj ručak kad je
došao novi klijent koji se želio sastati s Bixom. No, Bix joj je zaprijetio da
će je silom izbaciti iz ureda ako ne ode na ručak. Andrew VVarren jako mu se
sviđao, a bio je uvjeren da će se svidjeti i Pariš, makar i kao prijatelj, samo
ako mu ona pruži priliku.
Sastali su se u restoranu u ulici Sacramento, koji nije bio elegantan, ali je
usluga bila brza, i Pariš je bilo neugodno kad mu je morala reći da ima jako
malo vremena. No, činilo se da je to dobronamjerno prihvatio.
"Sretan sam što sam uspio pobjeći iz stana moga klijenta. Već četiri tjedna samo
zuri u prazan komad papira i kaže da ne namjerava izlaziti iz sobe dok nešto ne
napiše. Osjećam se kao čuvar na psihijatrijskom odjelu. Možda bih ja to mogao
napisati umjesto njega." Nasmijao se ispijajući kavu.
"Možete li to napisati?" Činilo se daje to na Pariš ostavilo dojam.
"Zapravo i ne, ali hoću ako će ga to pokrenuti. Pomišljao sam na zračnu pušku,
samo da ga potaknem na rad."
"Dobra zamisao!" Nasmijala se i, kad ju je upitao o poslu, ispričala mu je o
božičnim zabavama koje organiziraju. Takav ga je posao očaravao.
"Ne znam kako vam to uspijeva. Kad pozovem prijatelje k sebi, naručimo iz
restorana kinesku hranu i pojedemo je iz kutija."
"Nazovite Bixbyja Masona", zadirkivala ga je. "Mi ćemo se pobrinuti za to."
"Kladim se da biste se zaista pobrinuli. Ako je Megino vjenčanje bilo kakav
pokazatelj onoga što vas dvoje možete napraviti, rekao bih da znate prirediti
izvrsne zabave." S poštovanjem joj se osmjehnuo.
"Trudimo se", rekla je pristojno, misleći kako je ispunila obećanje i sada se
više ne mora sastajati s njim.
Andrew je tada rekao da se mora vratiti svom klijentu, a ona se morala vratiti u
ured. Bila je to ugodna međuigra. Andrew je prilično nalikovao Richardu, i Pariš
je shvatila zašto su partneri. Obojica bijahu ležerni, inteligentni, skromni i
jako dobri u svome poslu. Prema mnogim su ljudima u poslu morali biti vrlo
brižni, a to je govorilo da su blagi. Pariš nije mogla ni zamisliti boljega muža
za svoju kćer od Richarda. Ili boljega prijatelja od Andrewa za sebe.
Čim se vratila u ured, tajnica joj je rekla da ju je zvala Alice Har-per.
"Imam za vas zanimljivu buduću majku", rekla je Alice, a Pariš ju je pažljivo
slušala. Upravo je dovršila svoju biografiju i bila je spremna u svakom
trenutku. "Malo je starija od naših uobičajenih klijen-tica. I udana je. Ima
dvadeset devet godina i četvero djece. Živi u East Bayu, a suprug joj je
laboratorijski tehničar. U škripcu su s novcem. Čini se da je on imao vezu sa
susjedom. Napušta ženu, ili ju je već napustio. A ona uopće i nije željela to
dijete. Pretpostavljam da je bio prilično grub prema njoj. Majka se ne drogira,
ne pije alkohol, vrlo je religiozna i željela bi da dijete dobro živi. Zna da to
neće moći ako ga zadrži. Ne može si, zapravo, priuštiti ni onu djecu koju već
ima, i njezina će sestra uzeti njezinu trogodišnju djevojčicu, a majka će
zadržati tri dječaka, kojima je jedanaest, devet i sedam godina. Željela bi
otići u istočni dio zemlje, pronaći posao i živjeti s majkom." Pariš je to
zvučalo kao tragedija. Razdvajanje i beskrajna bol. To se i njoj dogodilo. Nije
mogla ni zamisliti kako bi to izgledalo da je morala razoriti obitelj, odreći se
jednog djeteta, a drugoga dati na usvajanje.
"Što će se dogoditi ako stane na vlastite noge? Želi li ovo dijete?"
"Kaže da ju je muž silovao. Prije godinu dana rekla mu je da želi razvod, ali
joj nije vjerovao. Čini se da je prilično grub. Silovao ju je i ostala je
trudna. Ali tada se upustio u vezu sa susjedom, a žena mu je jučer podnijela
zahtjev za razvod braka. Sada želi nekamo smjestiti dijete i negdje drugdje
početi život ispočetka. Nisam sigurna da
bih je zbog toga mogla okrivljavati", rekla je Alice. Trideset je godina slušala
takve pripovijesti, a mnoge bijahu tragične. "Kod nje mi se sviđa to što je
starija i razumnija. Svjesna je onoga što radi. Zna što znači brinuti se za
dijete, a također zna što može napraviti, a što ne može. Sada je preplavljena
problemima koje ne može riješiti i svjesna je toga. Vi ćete joj biti spas s
neba." A možda će to biti spas s neba i za Pariš.
"Kad bi se dijete trebalo roditi?" upitala je Pariš, praveći bilješke u notesu.
"U tome je kvaka. Za dva tjedna. Usput rečeno, djevojčica je. Majka je prošloga
mjeseca bila na ultrazvuku i dijete je potpuno zdravo." Pariš je rekla Alice na
početku da bi više voljela usvojiti djevojčicu, jer bi joj bilo lakše s
djevojčicom kad bi postala starija, osobito zato što malom dječaku ne bi mogla
pružiti muški uzor na koji bi se mogao osloniti. No, bila je spremna uzeti i
muško i žensko dijete.
"Dva tjedna?" Pariš se zaprepastila. "Sljedeći je tjedan Dan zahvalnosti."
"Znam. Termin joj je petoga prosinca. Želite li se upoznati s njom?"
"Ovaj... svakako..." Djeci je rekla da bi do usvajanja moglo proći i godinu
dana. No, znala je da će osjetiti ako ovo bude prava prilika. A već je imala
dobar osjećaj.
Alice ju je nazvala pola sata kasnije. Ugovorila joj je sastanak s budućom
majkom u sedam sati navečer idućega dana u kavani u San Leandru. Za Pariš je to
bio najuzbudljiviji večernji sastanak proteklih mjeseci. Možda i proteklih
nekoliko godina.
Sljedeće večeri upravo je žurno izlazila iz ureda kad ju je Bix ugledao.
"Rekao bih da žuriš na nekakav uzbudljivi sastanak, kad ne bih znao, nažalost,
da nije tako." Parisin trenutni stav prema izlascima jako ga je žalostio, iako
je znao da je objedovala s Andrewom War-renom. Naglasila je Bixu da bi joj
Andrew mogao biti dobar prijatelj i da to oboje žele. Na tom su se području
potpuno slagali.
"I idem na uzbudljiv sastanak. Sastajem se s budućom majkom u San Leandru."
Pariš je bila zabrinuta, uzbuđena i prepuna nade.
"Zbilja biraš najzanimljivija mjesta", zadirkivao ju je Bix.
Zbog prometa joj je trebalo sat i pol da stigne na mjesto sastanka, ali je za to
odvojila dovoljno vremena i u kavanu je ušla trenutak prije buduće majke. Bila
je to umorna plavuša koja je izgledala kao da će se srušiti od iscrpljenosti.
No, bila je lijepa, blaga i pametna, što je Pariš uvidjela kad su počele
razgovarati. Godinu je dana pohađala
koledž i željela se jednoga dana upisati u školu za medicinske sestre. Ali zasad
je namjeravala raditi što god može da bi prehranila djecu. Činilo se da joj je
suprug pravi grubijan. Ta je žena nakon poroda željela samo jedno: sjesti u
zrakoplov i odletjeti u istočni dio zemlje, samo kako bi otišla što dalje. Rekla
je da će joj sestra poslati njezinu djevojčicu čim bude sigurna da će se moći
brinuti i za nju. No, sada je željela samo pokušati prehraniti svoju djecu, i
bila je svjesna da bi svi propali kad bi rodila i peto dijete. Suprug joj je
nedavno izgubio posao, pa joj nije mogao plaćati alimentaciju. Svaki novčić koji
je imao trošio bi na druge žene. Pariš ju je poželjela staviti u auto i odvesti
sa sobom, zajedno sa svom njezinom djecom. No, znala je da to ne može učiniti.
Nije zbog toga došla. Sastale su se kako bi po-pričale o djetetu koje se trebalo
roditi za dva tjedna.
Pariš je pričala o vlastitoj obitelji, o Meg i o Wimu, o svojoj kući, životu i
poslu. No, upravo kao što je Alice predvidjela, buduća majka nije željela mnogo
toga saznati o njoj. Željela je samo biti sigurna da Pariš želi uzeti dijete.
Ona je željela Parisino odobravanje kako bi se izvukla iz kaosa u kojem se
nalazila, tako da što je brže moguće uspije stati na vlastite noge i počne
brinuti o djeci. Ako nekome preda dijete koje nosi to će joj omogućiti da
preživi i pobrine se za ostalu djecu. Nije joj bilo važno što je Pariš neudana i
što je starija. Čim ju je ugledala, osjetila je da ima povjerenja u nju. A
istoga trenutka kad je Pariš ugledala buduću majku, bila je svjesna da ta žena
nosi dijete koje će biti njezino. Usred ručka koji je Pariš naručila, iako
nijedna nije pojela gotovo ni zalogaja, Pariš je uzela ženinu ruku i stisnula
je. Pogledale su se, a suze su im počele kliziti niz obraze. U tom su trenutku
obje znale što se dogodilo. Suglasile su se. Buduća se majka zvala Amy i sada je
samo trebala roditi dijete i predati ga Pariš. Za sve ostalo pobrinut će se
Pariš i njezina odvjetnica.
"Hvala vam", šapnula je Amy, čvrsto držeći Pariš za ruke. Do devet sati navečer
sjedile su u kavani, razgovarale, planirale i razmjenjivale fotografije. U
Amvnoj obitelji nije bilo nikakvih izrazitih bolesti; jedno njezino dijete
bolovalo je od alergije, ali nitko nije bio mentalno bolestan. Nitko nije pio
niti se drogirao. Amy je od Pariš željela samo da joj jednom godišnje šalje
fotografije. Nije namjeravala ponovno vidjeti dijete. I ona i suprug bili su
spremni potpisati da se odriču djeteta te da ono postaje štićenikom agencije za
usvajanje. Nakon četiri mjeseca dijete će i zakonski pripasti Pariš. Jednom kad
potpišu da se odriču djeteta, i kad se to uvede u knjige u Sacramentu, ni ona ni
otac više ne mogu promijeniti odluku. No, Amyje uvjeravala Pariš da se to i
inače nikada neće dogoditi. Nju je daleko više zabrinjavala mogućnost da bi
Pariš mogla odustati, ali je
Pariš ustvrdila da joj to ni ne pada na pamet. Odlučila je i namjeravala je
provesti svoju odluku. Sada je samo morala čekati. I obavijestiti djecu.
Kad se te večeri odvezla natrag u grad, osjećala se upravo onako kako se
osjećala kad joj je liječnik prvi put rekao da je trudna. Trudnicama se u
mislima uvijek pojavljuje mučan strah da bi nešto moglo poći po zlu, ali prepune
su uzbuđenja i radosti. Tada je dotrčala kući i Peteru pobjednički oglasila:
"Trudna sam!" Upravo se tako osjećala i sada. Dala je Amy svoje telefonske
brojeve i rekla joj da je nazove istoga trenutka kad počnu trudovi. Idućega su
jutra obje trebale nazvati Alice Harper kako bi joj rekle što su dogovorile.
Odvjetnica je nazvala Pariš kući dok se odijevala za posao, i Pariš je zadržala
dah. Što će se dogoditi ako je Amy promijenila mišljenje? To se moglo dogoditi
dok se vraćala kući. Ili je možda suprug odlučio da će, naposljetku, ipak ostati
s njom.
"Želi vas", rekla je Alice jednostavno. "A što vi kažete?"
"Volim je", rekla je Pariš, očiju punih suza. Kao da ih je Bog stvorio sestrama,
onda ih razdvojio, a sada ih ponovno spojio u zadnji čas. Pariš je imala dva
tjedna vremena za kupnju svega što joj je bilo potrebno. Rekla je Alice da će
toga jutra ispisati ček za sve ono što bi Amy moglo biti potrebno. Troškove
poroda platit će Amy-no zdravstveno osiguranje. Bio joj je potreban netko tko će
brinuti o djeci dok ona bude u bolnici, a Pariš je ponudila da će za nju i
njezine dječake platiti avionsku kartu kako bi nakon poroda mogli otputovati.
Činilo joj se da je to najmanje što može napraviti.
"Odmah ću joj poslati ček", rekla je Pariš nervozno.
"Ne brinite. Nikamo ona neće otići. Potrebni ste joj", mudro je rekla Alice.
"I ona je meni potrebna", uzvratila je Pariš. Više nego što je ikada mogla
zamisliti. No, sada je toga bila svjesna. Prije nego što je otišla od kuće
nazvala je Meg i Wima i rekla im novosti.
Wim je odgovorio jednoličnim glasom: "Kako god." A tada je rekao da se slaže sa
svim što nju čini sretnim. Činilo se da to ozbiljno misli. Pariš se rasplakala
dok mu se zahvaljivala. Njegova potpora bijaše najveći dar koji joj je ikada
poklonio.
"Mili, jesi li siguran?"
"Jesam, mama", odgovorio je, smješkajući se. "I dalje mislim da je to glupost.
Ali, ako ti to želiš, onda je u redu." Pariš je plakala od olakšanja i
zahvalnosti slušajući ga.
"Volim te", rekla je žarko, dirnuta u srce.
"I ja tebe."
Razgovor s Meg prošao je bolje nego što se mogla i nadati. Meg je prije toga
dugo razgovarala sa svojim suprugom i uspjela je shvatiti majčine stavove. Ako
se majka uistinu ne namjerava ponovno udati, bit će vrlo osamljena. A ako želi
dijete, Meg će je podržati. Brinulo ju je samo to što nijedan muškarac majčine
dobi sigurno ne bi želio tuđe dijete, u slučaju kad bi majka ponovno poželjela
izaći s nekim. No, Richard ju je podsjetio da je i on iste dobi, a ipak želi
dijete s Meg. Zapravo, radili su na tome. Stoga je Pariš, na kraju krajeva,
dobila i Megin blagoslov. "Mama, to je prilično uzbudljivo", rekla je Meg prije
nego što je spustila slušalicu.
"Da, draga moja, zaista je uzbudljivo." A onda je odjurila u ured da sve ispriča
Bixu.
"Dobit ću dijete!" viknula je i prije nego što je ušla na vrata, a tada je
vidjela da s njim sjedi računovođa. Na svu sreću, nigdje nije bilo nijednog
klijenta.
"Čestitam!", rekao je računovođa zaprepašteno, ali nije bio ni upola tako
zaprepašten kao Bix. On je podigao pogled prema njoj i zagledao se u nju bez
ijedne riječi.
"Kada?" Čekala ih je organizacija dvadeset dvije božične zabave.
"Za dva tjedna." Zasjala je od radosti, a Bix je izgledao kao da će se
onesvijestiti. "Ne brini. Neću otići na porodiljski do siječnja. Donosit ću
dijete u ured. Pronaći ću dadilju. Pobrinut ću se za sve. Uostalom, ti ga možeš
čuvati", dodala je, a Bix je zarežao.
"Da li bih ti trebao prirediti proslavu dolaska kući?" upitao ju je uspaničeno.
"Ne dok ne dođe k meni, ali hvala ti. Možemo se igrati nakon Božića." Bix je
divlje pretraživao svoj stol. "Što tražiš?"
"Valium. Možda ću morati uzeti najveću dozu. Kad je termin, ili kako se to već
zove?"
"Tako se zove." Nasmiješila se. "Peti prosinca."
"O, moj Bože, te je večeri Addisonovo vjenčanje."
"Bit ću ondje. S djetetom, ako budem morala." Namjeravala je što prije pronaći
dadilju i već je nazvala pedijatra. Htjela je zaposliti dadilju kako bi joj
pomogla tijekom božičnih blagdana. A u siječnju će uzeti porodiljski dopust.
Sada je samo trebala smisliti ime. No, o tome gotovo da i nije razmišljala dok
je žurno bilježila što sve treba napraviti, a Bix je došao za njom u njezin
ured.
"Pariš, jesi li sigurna da to želiš? Dijete ostaje zauvijek", zloslutno ju je
upozorio.
"Da, svjesna sam toga", rekla je Pariš pogledavši ga. "Dijete je jedino što
ostaje zauvijek."
32. poglavlje
Andrew Warren ponovno je nazvao Pariš u ponedjeljak prije Dana zahvalnosti.
Rekao je da je toga vikenda ponovno morao doći u San Francisco zbog svoga
klijenta. Čekajući da klijent nešto napiše, pomislio je da bi Pariš možda
željela objedovati s njim. Pariš je Dan zahvalnosti namjeravala provesti sa
Stevenom i Bixom, a njezina će djeca biti u New Yorku s Peterom. Tijekom vikenda
željela je nabaviti sve ono što će joj za dijete biti potrebno, a osim toga nije
imala drugih poslova.
"To bi bilo lijepo. Želiš li doći ovamo na večeru?" Ne bi joj bilo teško
pripremiti mu večeru. Nije imala što drugo raditi, a to bi i njemu moglo biti
jednostavnije dok čeka svoga napornog scenarista da napokon napiše scenarij. Do
isteka krajnjeg roka ostalo je samo nekoliko sati i studio mu je već prijetio
neugodnim riječima, stoga je Andrew želio biti u blizini i stajati piscu iznad
glave.
"Zar uvijek radiš ovakve stvari ili to ne spada u opis tvoga posla?" upitala ga
je kad je rekao da bi volio doći k njoj na večeru.
"Ni u kom slučaju ne spada u moj posao, ali taj je pisac drag mladić i mislim
daje zaglibio. Želim mu pomoći ako mogu. Ovaj mi je vikend ionako bio prazan."
Rekao joj je da će Dan zahvalnosti provesti s prijateljima, budući da su mu obje
kćeri bile u Europi, a nije imao dovoljno vremena da ove godine ode k njima za
blagdan. Znajući da Meg i Richard idu u New York Peteru, upitao ju je kako će
ona provesti blagdan, i Pariš mu je rekla da će ga provesti s Bi-xom.
"S njima mi je uvijek zabavno", rekla je, pa su se dogovorili da Andrew u petak
navečer dođe k njoj na večeru, ali sasvim neobavezno odjeven, u trapericama i
puloveru.
No, kao što se pokazalo, Dan zahvalnosti sa Stevenom i Bixom bio je mnogo manje
zabavan nego što je očekivala. Steven je pripremio izvrsnu puricu, a stol koji
je Bix postavio bio je savršen. No, te
godine nije bilo drugih gostiju osim nje, a Steven je izgledao kao da se
razbolio od teže vrste gripe. Vrlo je malo jeo i odmah je nakon večere legao.
Pomažući Bixu da odnese posuđe i stavi ga u perilicu, opazila je da mu niz
obraze klize suze.
"Što se događa?" upitala je zagrlivši ga, a on se gotovo srušio na nju. Znala je
i prije nego stoje progovorio. Steven je imao AIDS. "O, moj Bože, ne... ne može
biti..." Ali bilo je istina. Znala je daje Steven godinama HIV pozitivan. I
obojica su bili svjesni da bi se jednoga dana mogao razboljeti.
"Pariš, ako mu se nešto dogodi, neću to moći preživjeti. Jednostavno više ne bih
mogao živjeti bez njega", rekao je Bix dok ga je grlila. Plakao je.
"Nadajmo se da nećeš morati", rekla je, pokušavajući zbog njega biti
optimistična, iako su oboje znali da je život katkad okrutan. "Samo moraš dati
sve od sebe i pružiti mu sve što možeš." Znala je da će Bix tako postupati.
"Prošloga je tjedna počeo uzimati proteaze*, nukleozidne reverzibilne
transkriptaze i inhibitore, i od toga mu je mučno. Rekli su da će mu od toga
biti bolje. Ali, zasad se grozno osjeća." Za stolom je Steven izgledao prilično
loše, ali je Pariš znala da još odlazi na posao. Prijepodne se javio na hitan
poziv.
"Možeš li ga nagovoriti da uzme odmor?"
"Sumnjam", odgovorio je Bix, brišući oči i počevši stavljati posuđe u perilicu.
"Ja ću preuzeti na sebe sve zabave koje budem mogla. Samo mi reci što ti je
potrebno."
"Kako bi to mogla učiniti?" obeshrabreno ju je upitao. Nije mogao ni zamisliti
život bez Stevena, ali obojica su bili svjesni da rizik uvijek postoji.
"Jučer sam pronašla prekrasnu dadilju." Činilo joj se smiješnim što mora brinuti
zbog dadilja, rasporeda hranjenja, dječje hrane i pelena. No, nije joj smetala
odgovornost, kao ni naporan posao. Nije mogla dočekati da dobije dijete.
Sljedećega je dana namjeravala otići u kupnju i kupiti sve što joj je bilo
potrebno. Amy je trebala roditi za osam dana. Rodit će u Medicinskom centru Alta
Bates u Berke-leyu. Kad je nazovu iz bolnice, Pariš je samo morala pojuriti
preko mosta. Obećala je Amy da će biti uz nju dok rađa. Nadala se da se dijete
neće roditi onako brzo kao Janeino, tako da ima vremena stići vidjeti sam porod.
Amy je zamolila Pariš da bude s njom pri porodu.
Proteaze, nukleozidne reverzibilne transkriptaze i inhibitori su tri glavne
vrste lijekova koje se koriste u liječenju AIDS-a (prim. prev.)
Ako je dijete zdravo, osam sati nakon porođaja moći će ga odnijeti kući. Jedino
što još nije imala za dijete bijaše ime.
No, te večeri prije nego što je otišla posvetila se Bixu. Zajedno su posjetili
Stevena, ali on je spavao i Pariš je zamijetila da je nedavno dosta izgubio na
težini. Izgledao je jako mršav, a ujedno je i ostario tijekom proteklih mjesec-
dva. I Bix je to primijetio. Oboje su znali da bi s malo sreće mogao živjeti još
godinama. No, borba protiv AIDS-a i život s lijekovima neće biti jednostavan
nijednome od njih.
Pariš je razmišljala o njima kad je legla u krevet, moleći se da Stevenu bude
bolje i da još dugo pozivi. Znala je koliko se vole i koliko je neobičan njihov
život. Nije željela da im se dogodi nekakvo zlo. Život je uvijek bio tako
tegoban, prepun podmuklih i neočekivanih zavoja na cesti. I sama je to otkrila
prije dvije i pol godine.
Utonula je u nemiran san i sanjala dijete. Sanjala je da se upravo porađa, a Amy
stoji pokraj nje, držeći je za ruku; čim se dijete rodilo, netko ga je odnio.
Pariš je u snu počela vrištati. A kad se naglo probudila, shvatila je da će
upravo to i ona učiniti Amy. Amy će se namučiti kako bi rodila dijete, a onda će
joj ga Pariš oduzeti. Ležeći tako u krevetu i razmišljajući o tome, srce joj se
ispunilo suosjećanjem prema Amy. Činilo se da je svima teško. Bix, Steven,
Amy... a usred svega toga nevinost, nada i ljubav. Kao da je dijete
utjelovljivalo sve ono što je u životu dobro, svu onu radost koja prati novi
život. Bijaše zanimljivo i to što se čak i kroz najdublju tugu provlači zraka
svjetlosti. I nada da je ono dobro vrijedno te boli.
Sljedećega jutra Pariš je, kao što je i namjeravala, žurno krenula u kupovinu
kako bi nabavila sve što joj je potrebno. Otišla je u lijepu malu trgovinu
dječjim stvarima i kupila krevetić i stol za presvlačenje, kao i prekrasan
namještaj s ružičastim vrpcama i naslikanim leptirima. Kupila je male haljinice,
šeširiće, čizmice i puloveriće, kao i komplet donjeg rublja dostojan kraljevne.
Tada je posjetila još tri trgovine kako bi kupila ostalo što joj je bilo
potrebno. Karavan je bio tako ispunjen da je jedva vidjela kuda vozi. Kući je
stigla upravo na vrijeme da sve istovari i stavi u gostinsku sobu na katu.
Dijete je namjeravala smjestiti u krevetić u svojoj sobi. No, sve ostalo je
željela smjestiti u gostinsku sobu pokraj svoje. Namjeravala je cijeli vikend
provesti u pripremama. Ali, nije bilo nikakve žurbe. Imala je vremena. U pet
sati poslijepodne počela je pripremati večeru za An-drewa VVarrena. Obećao je da
će doći do šest. Ili malo kasnije, ako njegov scenarist konačno počne pisati.
U pećnicu je stavila pečenku i pečene krumpire te pripremila salatu. Na putu
kući kupila je rakove, misleći kako bi to bilo ukusno predjelo. U hladnjak je
stavila bocu bijeloga vina.
Andrew je stigao točno u šest sati, zadovoljan što je vidi. Pariš je u
trapericama, mokasinama i svjetloplavom puloveru s visokim ovratnikom izgledala
opušteno i bilo joj je udobno. Zbog njega se nije uređivala. Nije ga ni smatrala
partnerom za izlaske, nego prijateljem, a činilo se da i on ima isti stav.
Odjenuo je staru kožnu jaknu, sivu majicu i traperice.
"Kako napreduješ?" upitala ga je s toplim osmijehom, a on se nasmijao i
zakolutao očima.
"Neka me Bog sačuva pisaca u krizi. Kad sam otišao, telefonom je razgovarao sa
svojim psihičem. Sinoć je zbog napada panike završio na hitnoj. Možda ću ga sam
ubiti prije nego što završimo ovaj posao." No, Andrew je bio iznimno strpljiv. I
više nego voljan bdjeti nad piscem dok ne završi posao. Scenarij koji je pisao
bio je naručen za jako važan film u kojem će glumiti dvije velike zvijezde, a
zastupao ih je Parisin zet. Bio je to pravi obiteljski posao.
Sjedili su u dnevnoj sobi, Andrew je jeo kikiriki i pio vino, a Pariš je
uključila glazbu.
"Što si ti danas radila?" opušteno ju je upitao. Sviđala mu se njezina kuća;
bila je svijetla i vedra, a za sunčanih dana bila je okupana suncem.
"Bila sam u kupnji", rekla je, ne pričajući o tome što je kupila. Osim djeci i
Bixu, usvajanje nikome nije ni spomenula. Zasad je to željela zadržati za sebe.
Nije željela slušati primjedbe ljudi koje je jedva i poznavala. Koliko god joj
se Andrew sviđao, još se nisu dobro poznavali. Ipak, činilo se da mu je Meg
draga i rekao je nekoliko lijepih stvari o njoj, što je Pariš dirnulo u srce.
Smatrao je da će ona i Richard biti izvrstan par. A Pariš se slagala s njim.
Večerali su oko pola osam i Andrewu se svidjela večera koju mu je pripravila.
Rekao je da su rakovi njegovo omiljeno jelo, a meso je bilo pečeno upravo kako
treba.
"Malo sam izgubila na vještini", ispričala se Pariš. "Više ne kuham često. Ili
radim ili sam tako umorna da ni ne pomišljam na hranu kad stignem kući."
"Čini se da ti i Bix jako naporno radite."
"Naporno je, ali volim taj posao. A voli ga i Bix. Sljedeći će mjesec biti prava
ludnica, kao i uvijek za blagdane. Od ponedjeljka ćemo raditi gotovo svake
večeri." A za nju će to biti još teže kad donese dijete kući. Gotovo se nadala
da će Amy roditi kasnije. Tako bi joj bilo mnogo lakše. Bix je već pristao da
Pariš u siječnju ode na porodiljski dopust. No, znala je da djeca stižu kad to
žele, za što joj je Jane bila najbolji primjer jer ju je gotovo morala sama
poroditi. Ovaj put barem to neće morati učiniti.
"Pomišljaš li ikada da bi mogla otići na odmor?" ležerno ju je upitao Andrew, a
ona se osmjehnula, razmišljajući o onome što je pred njom.
"Ali ne na dugačak odmor. Zapravo, planirala sam nakon blagdana otići na odmor,
ali samo mjesec dana. Za mene je to dugo vremena."
"A ja bih sada volio otići na godinu dana, uzeti stan u Parizu ili Londonu i
jednostavno neko vrijeme lutati Europom. Možda bih iznajmio vilu u Toskani ili
čak Provansi. To mi se čini kao raj. Neprestano govorim Richardu da ću to
učiniti, i svaki put kad mu to spomenem, prijeti mi da će doživjeti živčani slom
ako odem. Njegovi ga glumci ionako dovoljno izluđuju. Mislim da ne bi bio sretan
kad bih mu prebacio još i svoje pisce." Njihova je agencija bila iznimno
uspješna, pa nije bilo čudno što su se morali baviti s brojnim napornim osobama.
To je spadalo u njihov posao, upravo kao što su zabave, domaćice, nevjeste i
njihove majke, i histerični dobavljači spadali u njezin i Bixov posao. Bilo je
očito da su oboje uživali u svome poslu.
Razgovarali su i o djeci, a bilo je neminovno da popričaju i o svojim brakovima.
Iako je Andrewu bilo žao što mu brak nije uspio, činilo se da bivšoj supruzi
ništa ne zamjera, što je za Pariš predstavljalo olakšanje. Umorila se od ljudi
koji su mrzili bivše supružnike, a umarala ju je i energija kojom su pričali o
tome. Iako će uvijek biti tužna zbog Petera, željela mu je samo dobro. Bez
obzira na to što je do razvoda došlo protiv njezine volje, oboje su sada imali
novi život. Činilo joj se da je beskrajno dugo čekala da ponovno počne živjeti,
ali napokon je u tome uspjela.
Upravo je Andrewu natočila šalicu kave, budući da je rekao kako će gotovo cijelu
noć provesti budan kad se vrati piscu, kad je zazvonio telefon. Nalazio se u
kuhinji gdje su objedovali, stoga se nagnula i podigla slušalicu, prilično
sigurna da je zove Meg. No, javio se nepoznat ženski glas i Pariš je istoga
trenutka znala tko je zove. Bila je to Amy, potpuno izvan sebe.
"Jesi li dobro? Zar se nešto dogodilo?" upitala je Pariš majčinski i zabrinuto.
"U bolnici sam", s nelagodom je odvratila Amy.
"Zar već? Što se dogodilo?"
"Ne znam. Imala sam mnogo posla s dječacima. A danas je došla i moja sestra kako
bi odvela moju djevojčicu." Pariš se pitala je li se Amy uznemirila. Svatko bi
se uznemirio u takvoj situaciji. Znala je da Amyna sestra živi u Oregonu i da je
planirala doputovati kako bi odvela djevojčicu. Amy je zbog toga bila jako
tužna, iako će joj time sestra pomoći. A možda je jednostavno bila spremna
roditi, sada
kad je znala da ima dom. Psiha je katkad u tijelu mogla izazvati neobične
reakcije.
"Što kaže liječnik?"
"Kaže da imam trudove. Otvorila sam se četiri centimetra, a razmak između
trudova je otprilike petnaest minuta. Mislim da još imaš vremena."
"Hej! Gdje si? U kojoj sobi?" Pariš je dograbila olovku i papir i pribilježila,
a Amy je ponovno dobila trudove pa su prekinule razgovor. Iznenada je Pariš
shvatila što se događa. Počeo je porod. Za nekoliko sati, koliko god dugo
trajalo, ponovno će biti mama. Dok je o tome razmišljala, pogledala je Andrewa
Warrena, koji ju je slušao i pomalo zabrinuto promatrao. "Dobit ću dijete!"
uzviknula je nenadano, kao da je Andrew bio upućen u cijelu situaciju. Ali nije
bio.
"Sada?" Doimao se zaprepaštenim. Nije mogao shvatiti o čemu govori.
"Da... ne... hoću reći, imamo trudove..." Bila je tako uzbuđena da je govorila
potpuno nerazumljivo, a Andrew je izgledao potpuno zbunjen.
"Tko je to bio?"
"Buduća majka. Zove se Amy." A onda je shvatila da mora usporiti, barem utoliko
da mu kaže zašto mora otići. Željela je odmah otići u bolnicu. "Usvojit ću
dijete", rekla je osmjehujući mu se. U tom je trenutku zapazio koliko je lijepa,
ali mu se činilo da nije pravi trenutak da joj to kaže, pa čak ni da to
primijeti. Jako je lijepo izgledala, i sviđala mu se.
"Zaista? Nevjerojatno." Činilo se da mu je drago zbog nje kad se zavalio u svom
stolcu s toplim osmijehom na usnama. "To će biti dobro za tebe."
"Hvala ti. Trudovi su došli tjedan dana prerano. Djevojčica je. Hvala Bogu,
danas sam kupila sve što mije potrebno." Bila je potpuno zbunjena, ali bila je
to prekrasna, radosna zbunjenost. "Moram u bolnicu", objasnila mu je, a on joj
se osmjehnuo. Cijeli je taj prizor bio dirljiv. Pariš je izgledala kao uzbuđeno
dijete na Badnjak, svjesno da će Djed Božićnjak doći svakoga trenutka.
"Gdje? U koju bolnicu?" zabrinuto ju je upitao.
"Alta Bates u Berkelevu", rekla je, osvrćući se u potrazi za torbicom. Papir s
brojem sobe gurnula je u nju.
"Hoćeš li sama voziti?" upitao ju je.
"Hoću."
"Ne, nećeš." Bila je previše rastresena da bi mogla sigurno voziti. "Pariš,
dopusti mi da te odvezem. Možemo ići tvojim autom, a ja
ću se vratiti taksijem. Mislim da ne bi smjela voziti u ovakvom stanju. Osim
toga, dobit ćeš dijete. Ne bi sama smjela voziti", zadirkivao ju je. Bila je
dirnuta.
"Jesi li siguran?" Morala je priznati da joj se nije dalo voziti, i bila mu je
zahvalna.
"Savršeno siguran. Radije bih ti pomogao pri porodu nego pomagao svom šašavom
klijentu da porodi taj scenarij. Ovo je mnogo zabavnije." Bio je uzbuđen zbog
nje i bilo mu je drago što u tome sudjeluje. Nekoliko minuta kasnije izašli su
iz kuće i Pariš je radosno čavrljala o svojoj odluci i o tome što ju je na to
navelo. "Tvoj je stav o izlascima prilično radikalan, zar ne?" I to mu je
ispričala.
"Vjeruj mi, nakon svih onih sastanaka naslijepo na kojima sam bila, i ti bi
došao do istoga zaključka." Pričala mu je o kiparu iz Santa Fea s kojim ju je
upoznala Sydney, i Andrevv se glasno smijao dok su prelazili preko mosta Bay.
"Ni ja ne izlazim često", rekao je razumno. "Barem u zadnje vrijeme. Zamorno je
razmjenjivanje svih onih besmislenih informacija o tome što radiš i što ne
radiš, što voliš i što ne voliš, gdje si bio i gdje nisi bio. A tada otkriješ da
je žena s kojom si izašao dominantna osoba koja svoju kućnu ljubimicu zmiju
hrani štakorima i ne možeš ne zapitati se što, dovraga, radiš tu. Možda si u
pravu. Možda bih i ja trebao usvojiti dijete." Osmjehnuo se.
"Možeš doći posjetiti moje", ponosno je izjavila, a on ju je s nježnošću
pogledao.
"Mogu li sutra vidjeti dijete, kad se rodi, i vratiti vas kući? Zaista bih je
volio vidjeti. Imam osjećaj da sam sada dio službenog odbora za doček."
"Pa i jesi", odvratila je Pariš kad su ušli u Berkeley. Nakon nekoliko minuta
zaustavio je auto pred bolnicom i rekao joj da će ga parkirati.
"Sretno", rekao je. Pariš se kod kuće sjetila u auto staviti ležalj-ku za dijete
da ga može dovesti kući, a Andrew joj je predložio da ga nazove na mobitel ako
bude željela, pa će on doći taksijem i odvesti ih kući. Pružio joj je svoju
posjetnicu s brojem mobitela. Pariš se nagnula i poljubila ga u obraz,
zahvalivši mu.
"Hvala ti, Andrew. Bio si pravi prijatelj. Ti si prva osoba izvana kojoj sam
rekla. Hvala ti što mi nisi rekao da sam luda." Bila je to za nju provjera kako
će reagirati ostali ljudi, osobito zato što ga je duboko poštovala.
"I jesi luda", osmjehnuo joj se, "ali na dobar način. Ovo je zaista ludo. Više
bi ljudi trebalo ovako lijepo postupati. Nadam se da ćete obje, i ti i
djevojčica, biti jako sretne."
"Samo mi je žao prave majke", rekla je Pariš blago, a Andrew je odmahnuo glavom.
Nije mogao ni zamisliti koliko bi užasno bilo odreći se djeteta. Budući da je
jako volio svoju djecu, činilo bi mu se da bi to bila užasna bol, a i Pariš je
tako osjećala. Duboko su suosjećali s majkom.
"I meni", rekao je Andrew. "Nadam se da će sve dobro proći." A kad je Pariš
izašla iz auta, pogledao ju je. "Nazovi me kad se dijete rodi. Neću moći
dočekati da mi se javiš. Želim znati kako izgleda."
"Bit će, dakako, slična meni", rekla je Pariš, sretno se osmjehujući, i mahnula
mu. Ušla je u bolnicu, a on je odvezao auto na parkiralište, osmjehujući se.
Richard je bio u pravu kad je rekao da mu je punica fantastična žena.
33. poglavlje
Kad je Pariš ušla u bolnicu, uputili su je na kat gdje se nalazila rađa-onica.
Ušla je u dizalo i dvije minute kasnije našla se u Amynoj sobi. Amy je već imala
jake trudove i sve je išlo jako brzo. Bilo joj je to peto dijete, a sve je
četvero brzo rodila. No, rekla je da s ovim djetetom osjeća jače bolove. Možda
zato što je bila svjesna da će ga se zauvijek odreći.
"Kako napreduješ?" upitala je Pariš suosjećajno kad je stigla.
"Dobro", odvratila je Amy, pokušavajući se dobro držati, ali je glasno
zastenjala kad su je ponovno uhvatili trudovi. Priključili su je na monitor i
vidjelo se da su otkucaji djetetova srca pravilni, ali trudovi su bili tako
snažni da se činilo da će pokazatelji iskočiti s ekrana. Grafički prikaz na
papirnatoj vrpci kao da je pokazivao snažan potres.
"Hej! Ovo su jaki trudovi", rekla je Pariš kad joj je medicinska sestra pokazala
kako ih treba tumačiti. Nakon toga se presvukla u bolničku odoru, tako da bude
spremna ući u rađaonicu, i uzela Amy-nu ruku u svoje. Nikoga nije bilo s njom.
Suprug joj je bio kod susjeda kad je taksijem otišla u bolnicu, a dječake je
ostavila kod prijateljice. Nije joj bilo lako rađati tako samoj. No, barem je
Pariš bila pokraj nje. A Amyje bila dovoljno prisebna daje na odlasku od kuće
ponijela dokumente koji su potrebni da bi dijete prepustila Pariš. Alice Harper
je obavijestila bolnicu da će to dijete biti usvojeno. Sve je bilo na svom
mjestu. Sada je bilo potrebno samo da se dijete rodi.
Amyje davala sve od sebe. I njezino je tijelo dobro surađivalo. Sat vremena
nakon što je Pariš došla, medicinska je sestra rekla da se Amy otvorila deset
centimetara. Sa sestrinog je stajališta sve dobro napredovalo, ali se jadna Amy
trzala od bolova ležeći na krevetu, no odlučila je da neće uzeti lijekove protiv
bolova. Pariš joj se nije željela suprotstaviti, iako je i ona sama rađala s
epiduralnom injekcijom, i to joj se mnogo više sviđalo od prirodnog poroda. No,
Amy
je uporno tvrdila daje prirodni porod bolji za dijete. Možda je osjećala da je
to njezin posljednji dar djetetu.
Neko se vrijeme činilo da se ništa ne događa. Liječnik ju je došao pregledati,
što je Amy zadalo još veće bolove, i ovaj je puta vri-snula, a nekoliko minuta
kasnije odvezli su je u rađaonicu i počela je tiskati. Pariš ju je držala za
obje ruke, pokušavajući joj pomoći pri disanju, a nakon kratkog vremena sestra
je predložila Pariš da stane iza Amy i malo je uspravi. Pariš je to bilo
naporno, ali se činilo da to pomaže Amy pri tiskanju. No, dijete se nije
pojavljivalo. Amy je nastavila tiskati, ali više od dva sata nije bilo nikakvih
vidljivih rezultata i Amy je sada neprestano vrištala. Pariš je željela
napraviti nešto za nju, pa joj je neprestano pričala i ohrabrivala je, i
iznenada je Amy strašno vrisnula i liječnik je rekao da dijete konačno izlazi.
"Hajde, Amy... hajde... tako... ponovno tiskaj..." Svi su vikali na nju, i Amy
se rasplakala. Pariš se pitala jesu li i njezini porodi bili tako grozni. Činilo
joj se da nisu, ali nije se mogla prisjetiti. Izgledali su mnogo jednostavniji
od ovoga. A tada su, naposljetku, ugledali vrh djetetove glavice, a Amy je
tiskala jače no prije i, nakon tri strašna vriska, dijete je konačno izašlo. Amy
je jecala u Parisinom naručju, a vrisak djevojčice ispunio je sobu. Kad ju je
Pariš ugledala, i ona se rasplakala. Liječnik je presjekao pupčanu vrpcu i blago
je predao Amy, a Amy ju je pružila Pariš, koja se onda nagnula da je pokaže
majci. "Pogledaj kako je prekrasna", šapnula je Pariš Amy. "To si odlično
obavila", dodala je, a Amy je sklopila oči i tada su joj konačno dali injekciju,
od čega je zapala u sneno stanje. Dijete je bilo teško četiri kilograma. Bila je
krupna, iako je Janeino djetešce bilo još krupnije, no ovaj je porod trajao duže
i bio je teži. U četiri sata ujutro napustile su rađaonicu i vratile se u Amynu
sobu. Bila je na sasvim suprotnom kraju hodnika od dječje sobe. Bolničko je
osoblje znalo da je riječ o usvajanju i da će se Amy odreći djeteta, te su svi
bili blagi prema njoj.
Djevojčicu su odnijeli u dječju sobu kako bi je okupali, dali joj kapi za oči i
podvrgli je testu Apgar, a Pariš je sjedila u Amvnoj sobi dok je majka spavala.
Još uvijek je spavala kad su donijeli dijete. Djevojčica je okretala glavicu,
bila je sva u pokretu; na glavici je imala malu pamučnu kapicu, bila je zamotana
u ružičasti pokrivač i medicinska ju je sestra bez riječi pružila njezinoj novoj
majci, a Pariš ju je prihvatila i privila uza se. Pogledi su im se susreli.
"Zdravo, malena..." Djetešce je imalo okrugle, ružičaste obraze i krupne oči
plave boje, koje će tek kasnije pokazati svoju pravu boju, a na vrhu glavice
imala je oblačić bijele kose. U Parisinom je
naručju izgledala poput malene lutke i zaspala je dok ju je Pariš držala, kao da
je znala da je napokon stigla kući, majci.
"Kako joj je ime?" upitala je sestra šapatom.
"Hope*", odvratila je Pariš i svrnula pogled na djetešce. Ta joj se riječ
pojavila u mislima kad je ugledala dijete. Razmišljala je o nekoliko imena, ali
činilo se da Hope savršeno odgovara.
"Sviđa mi se to ime." Sestra se nasmiješila, a Pariš je sjela promatrajući čudo
novoga života koje joj je sada pripadalo. Promatrajući djetešce, shvatila je da
do ovoga trenutka nikada ne bi došlo da je Peter nije napustio. Konačno je
pronašla. Dar. Blagoslov koji nije mogla otkriti kroz bol i muku protekle dvije
i pol godine. Znala je da se negdje krije blagoslov, ali ga nije otkrila do
ovoga trenutka. Tajanstveni blagoslov skriven u tragedijama i nesrećama. Ovo
bijaše blagoslov. Nada za kojom je čeznula. Sada joj se otkrio u obliku ovog
usnulog djetešca.
Sjedila je tako s djetetom satima, dok je Amy spavala pod utjecajem lijeka za
spavanje, a onda su se obje konačno probudile. Sestra je Pariš dala malu bočicu
glukoze da nahrani dijete, a Amy su dali injekciju za zaustavljanje mlijeka.
Cijelo su jutro provele zajedno u tihom razgovoru. Pedijatar je pregledao Hope i
rekao da je Pariš, ako želi, može odvesti u šest sati navečer. Amy je trebala
ostati do sljedećeg jutra i Pariš je bilo mrsko što je mora napustiti. Nazvala
je Alice Harper na kućni telefon i rekla joj da se djetešce rodilo, a Alice je
bila radosna zbog Pariš. Rekla je da treba otići iz bolnice čim otpuste dijete.
"A što će biti s Amy?" zabrinuto je upitala Pariš. Nazvala je Alice sa svoga
mobitela, iz hodnika, a djetešce je u međuvremenu ostavila u dječjoj sobi.
"Pariš, to je sve u redu. Za nju će se pobrinuti u bolnici. Ona zna što radi.
Želi da bude tako. Nemoj joj otežavati." Tada je Pariš razumjela. Svaka je od
njih imala svoju ulogu i sudbine su im bile različite. Amyna joj se sudbina
činila osamljeničkom. Nazvala je Bixa i rekla mu da se dijete rodilo, a i on je
bio sretan zbog nje, usprkos gunđanju. A tada, osjećajući se pomalo smiješno
zato što ga nije dobro poznavala, nazvala je Andrewa Warrena na njegov mobitel.
No, on ju je, uostalom, dovezao u bolnicu i zamolio je da mu se javi. Rekla mu
je da se Hope rodila, koliko je teška i koliko je prekrasna, i opisala mu je
dijete. Pričajući mu o tome, nije bila ni svjesna da plače.
"Sviđa mi se njezino ime", blago je rekao.
Hope, engl. nada (prim. prev.)
"I meni", odvratila je Pariš. "Pristaje joj." A djevojčica je svojoj novoj majci
postala simbol nade u budućnost. Prošlost bijaše iscije-ljena. Dar je
naposljetku stigao.
"Ključeve tvoga automobila ostavio sam na šalteru za informacije", objasnio joj
je. "Kad ideš kući?"
"Rekli su da možemo otići u šest sati navečer." Pariš je još bila pomalo
zbunjena i još uopće nije spavala. Bila je previše uzbuđena.
"Hoćeš li mi dopustiti da vas odvezem kući?"
"Jesi li siguran da ti to neće biti teško?" Bix se nije ponudio da je on odveze
kući, a od njega to nije ni očekivala. Steven je još bio u teškom stanju, a Bix
ni inače ne bi došao po nju. Mrzio je bolnice i nije bio lud za djecom. To je
bila njezina stvar. A i auto joj je bio pred bolnicom. Nije očekivala od Andrewa
da obnovi svoj prijedlog da je odveze kući.
"Bit će mi čast", rekao je ozbiljno. "Doći ću u pola šest, u slučaju da vas
puste ranije."
"Hvala ti." Te se noći njihovo prijateljstvo učvrstilo, i za nju je to bio važan
trenutak, kao i za njezinu novu kćer. Ponovno joj je čestitao, a ona je nakon
toga nazvala Meg i Wima na njihove mobitele. Iznenadili su se što se dijete
rodilo tako rano. Razgovarala je s njima smijući se, a kad je spustila slušalicu
otišla je u dječju sobu po dijete, ali se zaprepastila kad je otkrila da su je
odnijeli Amy. Amyje bila budna i zatražila je da joj donesu dijete, a to je
zabrinulo Pariš. Što ako se predomislila? Pariš je već zavoljela to dijete. No,
Amy joj je, po zakonu, još bila majka.
Kad se vratila u sobu, Amy je držala dijete, gledajući ga u oči i pričajući mu
nešto, a činilo se da mu govori nešto jako važno. I bilo je važno, jer se
opraštala od nje.
Podigla je pogled kad je Pariš ušla, i bez imalo oklijevanja pružila joj dijete.
Pariš je zadržala dah. "Pazila sam na tvoje dijete umjesto tebe", tiho je rekla,
potvrđujući tom jednom jedinom rečenicom sve ono što joj je poklanjala. Uzevši
dijete od nje, Parisine su se oči ispunile suzama. Malo kasnije došao je
socijalni radnik s dokumentima koje je Amy trebala potpisati.
Pariš je prespavala gotovo cijelo poslijepodne, a i dijete je spavalo. U pet
sati navečer rekli su joj da Hope može ići kući. Pariš je otišla u dječju sobu
kako bije odjenula u odjeću koju je donijela sa sobom: mala potkošuljica,
spavaćica i kapica, a onda ju je zamotala u pokrivač. Nije imala vremena pronaći
nešto lijepo, kao što je nekada davno učinila kad se rodila Meg. No, sada je
bilo važno samo to da njih dvije zajedno idu kući.
Kad je odjenula dijete, Pariš se vratila u Amynu sobu s Hope zamotanom u
pokrivač u naručju. Željela joj je posljednji put pokazati dijete, ali se
iznenadila što je Amy smirena, iako je djelovanje lijeka prošlo.
"Želiš li je uzeti na ruke?" ponudila je Pariš, ali je Amy odmahnula glavom.
Doimala se tužnom, ali je bila sasvim tiha. Samo se dugo zagledala u dijete, a
onda je pogledala Pariš.
"Hvala ti", rekla je, a Pariš je to željela reći njoj.
"Hvala ti... Bog te blagoslovio... Molim te, brini o sebi." Amy je obećala da će
poslati Pariš svoju adresu tako da joj Pariš sljedeće godine može poslati
fotografije. Bilo je nevjerojatno izaći iz bolnice s djetetom te žene. No, to je
dijete sada bilo njezino. To je bilo najne-vjerojatnije od svega... da je to
prekrasno dijete njezino. "Volim te", rekla je Pariš i nakratko joj dodirnula
ruku. Amy je kimnula glavom bez riječi, a kad su se vrata polagano zatvorila iza
nje, Pariš je čula kako kaže "zbogom".
Dok ju je sestra pratila niz stepenice, Pariš su se niz obraze slijevale suze.
Imala je osjećaj da je otela to dijete i da potajno odnosi taj sićušni
zamotuljak. No, svi su joj se osmjehivali i željeli joj sreću, a Andrew ju je
čekao u prizemlju.
"Daj da je vidim", šapnuo je i zagledao se u dva krupna, svijetla oka, a Hope mu
je uzvraćala pogled, kao da se pita tko je on.
"Nije li predivna?" Pariš mu se osmjehivala, a on je kimnuo glavom. Auto ih je
čekao. Dok je pomagao Pariš da smjesti Hope u le-žaljku i učvrsti je, shvatila
je da je i Andrewa dotaklo čudo. Zajedno su došli u bolnicu prije osamnaest
sati, muškarac i žena koji su se jedva poznavali, ali su se zajedno upustili u
pustolovinu. A sada bijahu prijatelji, i s njima se preko mosta vozila potpuno
nova, mala osoba.
"Ovo je nevjerojatno, zar ne?" Pariš gaje sa čuđenjem pogledala, a Andrew je
kimnuo, nesposoban progovoriti ijednu riječ. Nije mogao pronaći riječi kojima bi
joj rekao što mu taj trenutak znači. Svakih nekoliko minuta, dok su se vozili
kući, Pariš se okretala i pogledavala Hope, s ljubavlju, zahvalnošću i
nevjericom. Razmišljala je samo o tome koliko je imala sreće. Hope bijaše taj
dugo očekivani poklon.
34. poglavlje
Pariš je željela probdjeti cijelu noć, držeći djetešce na rukama, ali je konačno
odustala i spustila je u krevetić, pa i sama otišla spavati. Svakih je nekoliko
sati ustajala kako bi pogledala Hope, i budila se u strahu, pitajući se nije li
sve sanjala. Ali, nije sanjala. Andrew je otišao oko jedanaest sati, nakon što
joj je pomogao da sve uredi za dijete. Pomogao joj je da pripremi krevetić, pa
je čak stavio i plahte dok je ona držala Hope na rukama.
"Dobro ti ide", šalila se.
"Imam prakse. I uvijek sam u tome uživao." Bilo je očito da i sada uživa. Obećao
je da će svratiti idućeg dana prije nego što otputuje u Los Angeles. Pisac je
konačno dovršio scenarij. A Andrew se vratio u hotel na spavanje.
Bix i Steven došli su u nedjelju ujutro kako bi pogledali Hope, a Bix je donio
kameru i snimio milijun slika. Učinilo mu se da Pariš nikada nije izgledala
ljepše, a morao je priznati da je i djevojčica lijepa. Steven se oduševljavao
bradom i nosićem male Hope koji bijahu savršeno oblikovani. Tada ju je Pariš već
odjenula u sićušnu ružičastu haljinicu i odgovarajući prekrivač, kako bi joj
bilo toplo.
U četiri sata poslijepodne ponovno je došao Andrew.
"Imam osjećaj da sam jako sretan što mogu biti dio ovoga posebnog vikenda",
rekao je duboko dirnut.
"Hvala ti što si me vozio u bolnicu i iz bolnice", rekla mu je Pariš zahvalno.
"I što si sve to podijelio s nama."
"Osjećam se kao roda." Oboje su se nasmijali. Andrew je ostao samo nekoliko
minuta, poljubio djevojčicu u vrh paperjaste glavice, i otišao. Obećao je Pariš
da će uskoro nazvati, i ovaj joj put to nije smetalo. Preko noći joj je postao
prijatelj. Ne momak, ili ljubavnik, ili prosac, pa čak ni kandidat za nešto od
toga. Samo prijatelj, što joj je bilo daleko dragocjenije.
Sljedećega joj je jutra poslao golemi buket cvijeća s porukom na kojoj je
pisalo: "U čast Hope! S ljubavlju, Andrevv." A Bixbyje poslao
jednog od svojih divovskih medvjedića, napravljenog od ružičastih ruža. Rekao
joj je da uzme dva slobodna dana, ali se Pariš u srijedu morala vratiti na
posao, a imala je i dadilju koja će biti uz Hope cijeli mjesec.
U srijedu ujutro, kad se vratiln na posao, sve je već bilo pod kontrolom. Znala
je djetetov raspored, koje dječje mlijeko voli, u kojem položaju najlakše zaspi.
U sobi za goste sve je bilo pripremljeno za gospođicu Hope, čiji je krevetić
noću stajao uz krevet njezine majke. I u njihovom je malom svijetu sve bilo na
svom mjestu. Na svakoj zabavi kojoj su toga tjedna zajedno prisustvovali, Bix bi
govorio klijentima: "Nije li Pariš nevjerojatna? Prošloga petka navečer dobila
je dijete!" Tada bije svi zadivljeno pogledali, a ona bi im objasnila. U petak
je na njezinom stolu stajala cijela hrpa poklona. Svijet je s dobrodošlicom
pozdravljao Hope.
Morala je raditi sve do nedjelje, a u nedjelju ujutro nazvao ju je Andrew. I on
je proživio neobičan tjedan, rekao joj je. I podsjetio ju je da je Hope stara
devet dana.
"Želio sam nazvati u subotu da joj zaželim sretan rođendan, ali nisam imao
vremena. Još je jedan od mojih pisaca poludio i otišao s mjesta snimanja.
Trebalo mije vremena da sve izgladim." Raspitivao se što je Pariš radila, te mu
je ona sve ispričala, a on je rekao da misli kako će doći sljedećeg vikenda i da
će je obavijestiti.
Nakon toga je nazvala Meg, raspitujući se za dijete. Meg, Ri-chard i Wim trebali
su Božić provesti s Pariš, i tada će vidjeti Hope. Do Božića je ostalo manje od
tri tjedna i Pariš nije mogla dočekati da svi vide Hope. Iako su oklijevali
prihvatiti njezinu odluku, činilo se da su sada uzbuđeni zbog Hope, ako ništa
drugo a ono da udovolje majci. A Pariš bijaše sigurna da će se svi zaljubiti u
Hope na prvi pogled. Tko bi joj se mogao oduprijeti?
Pariš je taj mjesec bio jako naporan. Između posla i djeteta osjećala se kao da
je na utrkama, a usprkos dadilji, svaku je noć provodila s Hope, kako je i
željela. No, kad je stigao Božić, bila je već potpuno iscrpljena.
Kad je dva dana prije Božića doputovao Andrevv da bi posjetio klijenta, zatekao
ju je napola uspavanu na kauču, s Hope u naručju.
"Izgledaš iscrpljeno", rekao je i pružio joj kutiju koju je Pariš radosno
odmotala. Bilo je to odijelce i prekrivač za dijete, s odgovarajućom lutkom.
"Razmazit ćeš nas. Imaš pravo, iscrpljena sam." Nije mogla dočekati siječanj da
se malo odmori. Jane se složila da će se vratiti na posao tijekom mjesec dana i
zamijeniti Pariš. Ponovno je bila trudna. Bix je prigovarao da je okružen ženama
koje rađaju djecu. I
njegov je život bio prilično naporan. Stevenu se zdravstveno stanje nije
popravilo još od Dana zahvalnosti.
Svakoga je dana Pariš bila u iskušenju da nazove Amy, da čuje kako joj je, no
Alice joj je rekla da to ne smije učiniti. Ako ni zbog čega drugoga, morala ju
je ostaviti na miru iz poštovanja. Tako je i učinila. Uživala je u Hope kao u
pravom daru. Svi su dokumenti bili u redu. Amy je bez imalo protivljenja sve
potpisala.
Andrew je rekao Pariš da putuje u London, a obje će njegove kćeri s njim ondje
proslaviti Božić. Nakon toga su namjeravali otputovati u Gstaad na skijanje.
Pariš se to činilo pomalo napornim, a tako je i bilo. Rekao je da će se vratiti
odmah nakon Nove godine.
"Volio bih te doći posjetiti kad se vratim. Siguran sam da će Hope tada već biti
dvostruko veća", rekao je, iako se trebao vratiti već za dva tjedna. No, nešto u
načinu na koji je to izgovorio zabrinulo je Pariš. Nije znala što bi mu rekla.
"Rado bih te vidjela, Andrew", blago je rekla. No, željela ga je vidjeti kao
prijatelja i nikako drukčije, a nije bila sigurna je li i on to imao na umu.
Pojasnio joj je što je mislio:
"Znam da si vrlo suzdržana u pogledu izlazaka, i ne mogu reći da te krivim ili
da se ne slažem s tobom. No, ako ti obećam da ću se jako pristojno ponašati, da
neću donijeti fotografije faličkih kipova koje sam napravio, da se neću opijati
i naručivati grah za večeru... misliš li da bih te katkad mogao izvesti na
večeru, smatrajući to pravim izlaskom?" Bio je vrlo pažljiv s njom, i nije mogla
ništa drugo nego se nasmijati.
"Jesam li baš tako nemoguća?" upitala je kroz smijeh.
"Nisi nemoguća", pošteno je odgovorio, "samo oprezna, i to s razlogom. Rekao bih
da si imala teža iskustva od većine žena. Ne krivim te što si suzdržana, a ako
napravim nešto što bi te uznemirilo, volio bih da mi to kažeš."
"Na primjer? Razmazio si mi kćer, šalješ mi cvijeće, vozio si me u bolnicu i iz
bolnice kad se rodila. Rekla bih da je to prilično uvredljivo, zar ne?"
Osmjehnuli su se jedno drugome. "Jedino ne želim pokvariti naše prijateljstvo.
Postao si mi jako važan. Ne želim to uništiti nečim glupim što nam za dva
mjeseca više neće biti važno." Ali, Andrew se nadao da bi im to bilo važno a,
istinu govoreći, i Pariš se tome nadala. Andrew je nakon toga morao otići na
zrakoplov, i želio je biti siguran da su se razumjeli.
"Dakle, izaći ćemo zajedno kad se vratim? Hoću reći, službeno?"
Osmjehnula mu se. "Službeno bih rekla da."
Andrew je nije želio zaskočiti, iskoristiti, iznenaditi ili uplašiti. Želio joj
je biti prijatelj, ali je želio i nešto više od toga. Neizmjerno
joj se divio, svemu onome što je proživjela i svemu onome što je napravila.
"Nazvat ću te iz Europe", obećao je. "Pazi na Hope!- ti/viknuo je žureći niz
stepenice, poljubivši je samo u obraz. Mcih.il i mu je dok je odlazio, pitajući
se što je to upravo napravila i hoće h požaliti. Nadala se da neće. Zaklela se
sama sebi da više neće izlazili s muškarcima, a sada je ponovno na to pristala.
No, prošlo je već osam mjeseci od posljednjeg izlaska. Možda je to dovoljno dugo
da se zrak raščisti. A Andrew VVarren bio je sasvim drukčiji od ostalih. Više od
bilo kojeg drugog kojeg je upoznala nakon Petera, bio je muškarac kojeg bi mogla
ne samo voljeti poput prijatelja, nego i poštovati. Drugi su bili zabavni, dobri
za društvo, seksualno privlačni i nesretni, ali nijedan nije bio vrijedan
poštovanja. A Andrew je bio dostojan poštovanja.
Nazvao ju je iz zračne luke u Los Angelesu, a zatim i iz Londona, kad je
sljedećega dana doputovao u Europu. Tada je već stigla i njezina obitelj.
Meg bijaše uzbuđena što može držati dijete. Wim se osmjehivao dok je Pariš
bdjela nad njima govoreći im da budu pažljivi, a Richard ih je snimao. Svi su
složno tvrdili da je Hope najljepše dijete koje su ikada vidjeli, a Pariš je to
ionako već znala. Hope se već gotovo počela osmjehivati, a bila je stara četiri
tjedna.
Kad ju je spustila u krevetić, Meg se okrenula majci sa ženstvenim osmijehom
kakav Pariš na njoj nikada prije nije vidjela. "Hope će mi biti dobra vježba",
osmjehnula se majci; s osmijehom je pogledala Richarda, a onda ponovno pogledala
Pariš.
"Kako to misliš?" upitala je Pariš, pomalo zbunjena. Ali bila je jako umorna.
"Mama, imat ćemo dijete", objavila je Meg, a majka ju je zagrlila sa suzama u
očima.
"Kako je to uzbudljivo! Čestitam vam oboma! Kada?"
"Termin je četvrtoga srpnja."
"Pravi ste domoljubi!" nasmijala se Pariš, poljubivši zeta i ponovno mu
čestitajući, dok je Meg ponovno uzela Hope na ruke.
"Što je ovo? Epidemija?" upitao je Wim sve prisutne. "Svi dobivaju djecu."
"Pa, bolje ti je da ti ne dobiješ dijete", upozorila ga je Pariš pa su se svi
nasmijali. Te večeri, kad se Pariš vratila u dnevnu sobu nakon večere, Wim je
držao Hope na rukama, a Meg je pokraj njega čvrsto spavala na kauču. Sva su
njezina djeca bila na okupu. Bijaše to savršeni Božić. Osobito sada, kad su
imali i Hope.
35. poglavlje
Odmor koji je Pariš uzela u siječnju bilo je nešto najbolje što je ikada
napravila. Imala je dovoljno vremena za dijete, čitala je knjige, odlazila u
šetnju s Hope u dječjim kolicima, posjećivala je Bixa u uredu i suosjećala zbog
toga što je bio pretrpan poslom, pa je čak posjećivala i prijatelje. Svidjelo
joj se što ima vremena, ali se radovala i povratku na posao. No, ne još.
I Andrew Warren je uzeo dva tjedna odmora pa ju je došao posjetiti u San
Francisco. Odvezli su se u dolinu Napa, objedovali u Sonorni, šetali su Crissv
Fieldom s djetetom. Činilo joj se gotovo kao da je ponovno u braku. Nekoliko ju
je puta izveo u vrlo elegantne restorane na večeru, za što je tvrdio da su im
"službeni" sastanci.
"A što je onda sve ovo ostalo u tom slučaju?" upitala ga je. Njihov je odnos bio
ležeran, ispunjen podjednako i prijateljstvom i romantičnim osjećajima, a to im
se oboma svidjelo.
"Ostatak vremena smo samo prijatelji", objasnio joj je. "Sastanak je samo kad te
izvedem u restoran. Kako ti se to sviđa?"
"Izvrsno. Upravo tako i želim." Uistinu joj je nedostajao kad je otputovao. Znao
je postupati s djetetom i zajedno su se dobro zabavljali. Čak i kad se vratio na
posao, vikendima je dolazio u Los An-geles i spavao u stanu u prizemlju, a
jednom ga je podijelio s Wi-mom, jer su postojale dvije spavaonice. Pariš nije
spavala s njim jer još nije bila spremna. "Sastajali" su se tek mjesec dana,
iako su se često viđali kad je dva tjedna proveo u San Franciscu. Bili su
zajedno svakoga dana.
No, na Valentinovo su se odrekli suzdržanosti. Odveo ju je na prekrasnu večeru.
Tada se već Pariš bila vratila na posao, pa je tek u pola devet navečer stigla
kući s posla. U deset sati Andrew ju je odveo na svečanu večeru. Kući su se
vratili u ponoć, i tada joj je predao prekrasnu dijamantnu narukvicu. Ona je
njemu poklonila smiješan sat s crvenom narukvicom u obliku krokodila i odmah ga
je
stavio na ruku. Satima su sjedili i pričali, a onda su konačno otišli u njezinu
spavaonicu, i ono stoje tako dugo izbjegavala i čega se tako dugo plašila
postalo je nešto najjednostavnije na svijetu. Vodili su ljubav kao dvoje ljudi
koji se oduvijek poznaju, koji nisu stranci, i Pariš ga nije morala ni upitati
je li njihova veza "isključiva"; nisu izvodili nikakve akrobacije, nisu se
razočarali jedno u drugome; u toj vezi nije bilo ničega egzotičnog ili
zastrašujućeg. Činilo im se da su uvijek bili zajedno, i tako je bilo najbolje.
Na kraju su zaspali jedno drugome u naručju, a probudila ih je Hope. Pariš je
otišla pripremiti njezinu bočicu, a Andrew ju je nahranio, pa su se vratili na
spavanje s djetetom u sredini i spavali do sljedećeg jutra. Pariš je imala
osjećaj da se vratila kući. Nakon gotovo tri godine osamljenosti i tuge,
pronašla je čovjeka za kojega je mislila da ga nikada više neće pronaći.
Prestala je tragati za njim, i odavno je prestala vjerovati da uopće i postoji.
Naposljetku je pronašla iglu u plastu sijena. Tako je bilo i s Andrewom. Nikada
u svome životu nije bio sretniji.
Za njih je to bilo zlatno proljeće. Vikende su naizmjence provodili u San
Franciscu i Los Angelesu, a kad god bi Andrevv mogao pobjeći iz svoga ureda,
donosio bi gomile rukopisa sa sobom i ostajao s Pariš i Hope. Meg i Wim voljeli
su Andrewa, a kad su njegove kćeri u lipnju došle u posjet, Pariš im se
svidjela. Svi su se dijelovi slagali-ce uklapali, čak i bolje nego s Peterom. To
je bilo neobično. Pariš se sada gotovo nije mogla ni sjetiti da je bila udana za
Petera. Imala je osjećaj da je oduvijek živjela s Andrewom.
Kad se približio Megin termin, Pariš je uzela dva slobodna tjedna. Bix je rekao
da će se snaći i bez nje, a na olakšanje svih, Steven se mnogo bolje osjećao.
Dobro je napredovao.
Pariš i Hope bile su s Andrewom kad su počeli Megini trudovi, točno na vrijeme,
a kad je Pariš s Meg i Richardom otišla u bolnicu, Andrevv je ostao čuvati Hope.
Porod je bio dugotrajan i mučan, ali Meg ga je dobro podnijela. Richard je bio
jako nježan prema njoj. Pariš je sjedila s njima u bolničkoj sobi, ne
namjeravajući prisustvovati porodu, ali je u posljednji trenutak Meg zaželjela
da majka bude pokraj nje, a Richardu to nije zasmetalo. Pariš se nije željela
nametati. Kad se njihov sin probio na svijet, Pariš je promatrala svoju kćer i
njezina supruga, zaplakavši zbog njihove sreće. Dijete im je bilo prekrasno.
Dali su mu ime Brandon. Brandon Bolen. Bio je divan, zdrav dječak, i kad ga je
Pariš u rađaonici uzela u naručje, nakon njegove majke i oca, Meg je pogledala
majku s umornim osmijehom.
"Volim te, mama... hvala ti što si mi mama." Bijaše to najljepši dar na svijetu.
Dok je Andrevvu pričala o tome, ponovno se rasplakala. A kad je te večeri legla
pokraj njega u krevet, uzdahnula je.
Lijepo je bilo imati djecu u blizini. Imala je četrdeset devet godina, no
voljela je svoju djecu, svih uzrasta i dobi, isto onoliko koliko ih je voljela
prije dvadeset pet godina.
"Znaš, nešto sam razmišljala", rekla je Andrewu zijevajući, kad se privila uz
njega u mraku. "Možda Hope neće biti dobro da odrasta kao jedino dijete. Možda
bih trebala usvojiti još jedno." Nastupila je dugačka stanka, a Andrew ju je
pogledao s osmijehom.
"Zar si o tome razmišljala? Hope neće biti jedino dijete. Moći će se igrati sa
svojim nećakom, jer je razlika među njima samo osam mjeseci."
"To je istina", kimnula je. O tome nije razmišljala. Ipak, njih dvoje neće
živjeti u istome gradu i neće se moći viđati svakoga dana. Nije to isto kao kad
bi rasli u istoj kući poput brata i sestre.
"Možda bismo mogli zaprepastiti sve oko sebe tako što ćemo imati vlastito
dijete." Andrew je već nekoliko puta razmišljao o tome, ali bilo je i drugih
stvari koje je želio s njom napraviti. Činilo se da Pariš nema primjedbi na
njegov prijedlog. To bi bilo naporno, ali ne i nemoguće, zahvaljujući modernoj
znanosti i pomoći prijatelja s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu. No,
još nije želio s njom o tome razgovarati. "Imam drugu ideju. Što kažeš da se
vjenčamo i odemo na godinu dana u Europu?" Već je dugo to želio učiniti, a sada
je htio da otputuju zajedno.
"I da ostavim Bixa?" Zvučala je zaprepašteno i pokušala ga pogledati u mraku.
"Pa da, na godinu dana. Uvijek se možeš vratiti poslu kad se vratimo kući, ako
to zaista budeš željela. Dakako, mogli bismo ga povesti sa sobom u Europu",
našalio se.
"To bi mu se svidjelo." A tada je sjela u krevetu i pogledala ga. "Jesi li ti to
mene upravo zaprosio?" Izgledala je iznenađeno, ali ne i zaprepašteno. Zapravo,
nije očekivala da će je zaprositi, jer im je odgovarala i postojeća situacija.
"Da, zaprosio sam te", tiho je rekao. "Kako ti to zvuči?" Odgovorila mu je
dugačkim poljupcem punim osjećaja. "Znači li to da pri-staješ?" Kimnula je.
"Molim te, možeš li to izgovoriti? Želim biti siguran, kako ne bih izvodio
nikakve pogrešne zaključke."
"Da", rekla je, široko se osmjehujući. "Udat ću se za tebe. Hoće li to značiti
daje naša veza isključiva?" Ispričala mu je i tu priču. Tijekom proteklih sedam
mjeseci ispričala mu je sve priče. Ništa od njega nije tajila.
"Da, mislim da to znači kako nam je veza isključiva. To bi bilo 'da'. I, što
misliš? Europa na godinu dana?" Kimnula je. I njoj se sviđala
ta ideja. I "nm ih 'i će Bixu da uvježba nekoga tko bi preu7.ro nje/ mjesto dok
luni"* odsutna, pod pretpostavkom da će se vratiti u Francisco, u kn ni u to
nije bila potpuno sigurna. Tko zna Sto ćv kad jednom doputuju u Europu? Andrew
je imao pedeset drvrt | dina i ncpic.tano je prijetio da će rano otići u
mirovinu kako bi gli lutati svijetom, a njoj se takva ideja jako svidjela; osim
toxn. fol nisu morali brinuti o školi za Hope.
"1 loeemo li reći djeci?" Osmjehnula mu se.
"Mislim da bismo trebali. To ne bismo smjeli tajiti od njih." Na smijao se i
zagrlio je, privukavši je ponovno uza se u krevetu. "Volim te, Pariš... nikada
nećeš znati koliko te volim..." Nikada prije nikoga nije volio tako kao nju;
njihova je uzajamna ljubav polagano rn-sla, na najbolji mogući način. Ležali su
u krevetu razmišljajući o tome. Namjeravali su prirediti skromno vjenčanje.
Pariš je smatrala da bi im ga Bix trebao organizirati. Suglasili su se da na
vjenčanje žele pozvati svoju djecu i nekoliko prijatelja. A nakon toga će
otputovati za Europu, unajmiti stan u Parizu ili Londonu... kuću negdje na
selu... možda i jahtu, te na njoj provesti ljeto... Sve je bilo savršeno. No,
bilo bi jednako savršeno i kad nikamo ne bi otputovali. Pariš je samo željela
biti s njim.
Sljedećega su dana sve ispričali Richardu i Meg, a nazvali su i Wima na njegov
mobitel. Wim je bio u istočnom dijelu države, u posjeti Peteru. Svi bijahu
uzbuđeni. Nakon toga je nazvala Bixa, a on je bio dovoljno pristojan da bude
sretan zbog nje. "Rekao sam ti da ćeš pronaći iglu u plastu sijena. Zar nisu svi
oni sastanci naslijepo bili vrijedni ovoga?"
"Nisu", nasmijala mu se. "Andrewa nisam upoznala na sastanku naslijepo, nego na
Meginu vjenčanju."
"Ma, znao sam da je nešto slično. Osim toga, sastanci naslijepo vrlo su korisna
vježba."
"Za što?"
"Da budeš šarmantna s groznim klijentima i da upravljaš našim poslom kad se
jednoga dana vratiš."
"Namjeravaš li se povući iz posla?" Zvučala je zaprepašteno. Pitala se je li
Steven jako bolestan.
"Ne još. No, kad prođe tvoja slobodna godina, ja ću uzeti dopust. Steven i ja
želimo putovati svijetom. Možda ćemo zatvoriti posao na godinu dana. Razmislit
ćemo o tome. Ali, jedno sam siguran", rekao je, sretan zbog nje, "ono najbolje
tek dolazi."
"Da, tako je", blago je rekla, a kad je spustila slušalicu, ispričala je
Andrevvu što je Bix rekao.
"Bix je u pravu." Suglasili su se da se vjenčaju u kolovozu, a u rujnu su
namjeravali otputovati. Sljedećega su se tjedna Pariš i An-drew vratili u San
Francisco kako bi počeli sastavljati planove za putovanje. Andrew je već imao
tri stana u Parizu, kao i kuću u Londonu. Mogli su učiniti sve što su htjeli.
Kad je Pariš ušla u svoju kuću u San Franciscu, čekala ih je kutija na čijem se
vrhu nalazio buketić đurđica. Kad je otvorila kutiju, u njoj je našla prekrasnu,
jajoliku antiknu srebrnu kutiju, a na površini poklopca bile su urezane riječi.
Morala je pažljivo pogledati slova kako bi ih mogla pročitati, jer su bila
ispisana čipkastim, starinskim rukopisom.
"Što piše?" upitao ju je Andrevv, diveći se kutiji. Bix je imao nevjerojatno
istančan ukus.
"Piše", Pariš je brižno podigla kutiju prema svjetlosti i osmjehnula se Andrewu,
"'Najbolje tek dolazi'".
"A tako i jest", rekao je Andrew i poljubio je. Prošlost im je donijela
beskonačne blagoslove i pouke, i bila je upravo onakva kakva je i morala biti.
Dovela ih je do sadašnjice i sveukupne njezine ljepote. Ono što se tek trebalo
dogoditi bijaše nevidljivo i nepoznato. No, Pariš je bila više nego voljna
povjerovati da ono najbolje, zapravo, tek sada i dolazi.