UVOD

Što je to srednji vijek?

Pojam srednjeg vijeka pojavljuje se u 15. st. u vrijeme humanizma. Njime se

označavalo razdoblje između antike i renesanse. Razdoblje je značajno jer se tada stvaraju
današnje nacije i cijeli se europski prostor kristijanizira. Pojam „Europa“ dobiva današnje
značenje.
Periodizacija:
Početak – pokrštavanje cara Konstantina I., selidba prijestolnice Carstva iz Rima u
Carigrad 330. g., početak seobe naroda, propast ZRC1-a 476. g., smrt bizantskog cara
Justinijana 565. g., krunidba Karla Velikog 800. g.
Kraj – Kolumbovo otkriće Amerike 1492. g., pad Carigrada pod Osmanlije 1453. g.,
Magellanovo oplovljivanje svijeta, Tridesetogodišnji rat, Francuska revolucija 1789. g. zbog
nestanka feudalizma, izum tiskarskog stroja, početak reformacije od strane M. Luthera.

I. RIMSKI SVIJET U 4. STOLJEĆU

Političke prilike

Srednjovjekovna Europa nastaje na temeljima Rimskog Carstva, što znači da srednji

vijek nije radikalan prekid s antikom. Rimska je civilizacija bila jedina, jer su u nju bile
uklopljene druge sredozemne kulture (Egipat, Sirija,...). Preko granica Carstva su živjeli
barbari, odnosno germanska plemena i Arapi.
U 4. st. rimski se car smatrao božanstvom. Nosio je oznaku dominus, što znači
gospodar. Prvi takav car bio je Dioklecijan, koji je vladao apsolutistički – imenovao je sve
službenike, određivao poreze i kontrolirao vojsku. Ceremonijal Dioklecijanovog dvora bio je
preuzet s istoka – njemu se pristupalo u proskinezi, tj. ničice. Zbog efikasnije obrane od
barbara, Carstvo je podijeljeno na 4 dijela kojima su vladala 2 augusta i 2 cezara – tetrarhija.
Ti veliki dijelovi zvali su se prefekture s prefektom na čelu. Prefekture su bile podijeljene na
dijeceze kojima su upravljali vikari, a dijeceze na provincije s guvernerima. Ukupno je bilo 4
prefekture, 12 dijeceza i 104 provincije. Osnovna jedinica lokalne uprave je bila civitas što
znači „gradska općina“. Porezi u 4. st. rastu. Prikupljali su se na zemlju ovisno o plodnosti i
stupnju proizvodnje – zemljarina. Uvedene su mostarine i cestarine.

Ekonomsko i društveno stanje

Ekonomija:
Najvažnija gospodarska grana bila je poljoprivreda, dok se trgovalo samo na lokalnoj
razini. U Carstvu se smatralo ponižavajućim baviti se trgovinom, što je jedan od razloga njene
slabe razvijenosti. Senatorima je to bilo strogo zabranjeno. Gradovi su se hranom
opskrbljivali s okolnog seoskog područja. Nije bilo masovne obrtničke proizvodnje.
Robovi su se koristili u svim proizvodnim djelatnostima. Nije bilo potrebe za
centralizacijom proizvodnje, jer je svaki dio Carstva bio ekonomski samodostatan. Razlog
tome leži u činjenici da su u 4. st. svi zemljoposjedi bili velikih površina i okupljali velik broj
ljudi koji su mogli proizvoditi sve što je potrebno tom području. To i prestanak osvajačkih
ratova uzroci su slabljenja trgovine. Posljedica slabljenja – nije bilo ekonomskog interesa

1 ZRC – Zapadno Rimsko Carstvo

1
održavati političke veze pojedinih dijelova Carstva, došlo je i do krize gradova, tj. osnovnih
upravnih jedinica što je uvjetovalo političku krizu.

Društvo:
Na vrhu društvene ljestvice bili su senatori – tu titulu nisu nosili samo članovi Senata,
nego i najbogatiji građani. Boravili su izvan grada na svojim zemljoposjedima – villama. Na
tim su posjedima živjeli i svi oni koji su sudjelovali u proizvodnim djelatnostima
(poljoprivrednici, tesari, pastiri, vinogradari,…). Ti su se radnici dijelili u dvije skupine –
robovi i slobodni ljudi. S vremenom je broj robova opadao jer Carstvo nije više vodilo
osvajačke ratove, a i robovi su se oslobađali manumisijom. Robovi su dobivali svoju kuću i
komad zemlje s koje su davali tlaku veleposjedniku – nazivali su se okućeni robovi ili servi
casati. Druga skupina su bili koloni, koji su većinom bili zarobljeni germanski barbari, a
drugim dijelom propali slobodni mali zemljoposjednici. Oni su imali nasljedno pravo
obrađivati komad zemlje, ali on nije bio u njihovom vlasništvu. Morali su veleposjedniku
davati dio uroda i nisu smjeli napustiti posjed. Prodavani su zajedno sa zemljom. Oni koji su
uspjeli očuvati posjede manje veličine nazivali su se kurijali. Imali su nasljedno pravo
sudjelovati u upravi civitasa jer su po statusu bili odmah ispod senatora. U 4. st. i oni ulaze u
krizu, jer su bili odgovorni za prikupljanje poreza, a ako ga nisu mogli skupiti morali su
davati vlastita sredstva. Trgovcima i obrtnicima je bilo zabranjeno napustiti zanimanje. Dakle,
postojala je prisila – svatko je morao raditi ono što mu se kaže kako se državna blagajna ne bi
ispraznila, jer je već bila oslabljenja zbog obrane granica od barbara.

Književnost, obrazovanje i umjetnost

Književnost:
U književnosti su se nastojali oponašati klasični pisci, ali neuspješno. Jedino su
kršćanski spisi uspjeli očuvati stil. U zlatno doba Carstva gotovo su svi znali i latinski i grčki
jezik. S vremenom se to promijenilo, tako da se na zapadu govorio samo latinski. To je
rezultiralo zanemarivanjem grčke književnosti i znanstvenih spisa, tako da se obrazovanje u
kasnom Carstvu temeljilo na samo nekoliko latinskih pisaca.
Obrazovanje:
U tekstu Marcijana Kapele Vjenčanje Merkura i Filologije spominje se sedam
kategorija znanja, tj. sedam slobodnih vještina – gramatika, retorika i logika koje su činile
trivij, te aritmetika, geometrija, astronomija i glazba koje su činile kvadrivij. Tih sedam
slobodnih vještina činile su temelj onoga što bi svaki obrazovan čovjek trebao znati.
Umjetnost:
Potpuna dekadencija.

Vjera

Ljudi u kasnom Carstvu su bili jako zainteresirani za vjeru, jer su živjeli u vremenu
političke i ekonomske nesigurnosti. Vjerovanje u grčko–rimski panteon gubi na značenju. U
višim društvenim slojevima javile su se pristaše stoicizma (svi ljudi imaju jednaka prava –
utjecaj na rimsko pravo koje je postalo blaže). Obični ljudi su u vjeri tražili rješenje osobnih
problema. Vjerovali su u neki drugi svijet bolji ovoga, što je utjecaj istočnjačkih vjera –
mitraizam ili štovanje Izide i Ozirisa. Kršćanstvo u početku nije bilo dobro prihvaćeno zbog
netolerantnosti prema drugim vjerama i nepokoravanja državi. Kršćani nisu htjeli sudjelovati
u javnim svečanostima u kojima se odavalo poštovanje starim bogovima i prinosila žrtva caru.
Rimljanima su takve svečanosti imale više simbolično nego stvarno značenje – car je bio taj
koji je objedinjavao sve vjere i držao Carstvo jedinstvenim, a neko posebno božanstvo.
2
Kršćani su bili tajno društvo kojeg su činili ljudi iz najnižih slojeva društva. Bili su proganjani
zbog uvjerenja da su prijetnja državi. Međutim, s vremenom kršćanstvo postaje sve
prihvatljivije, jer u njemu ljudi vide utjehu.
U 3. st. Carstvo ulazi u ozbiljnu krizu. Na vlasti je Dioklecijan koji nastoji uništiti
kršćanstvo najvećim progonom do tada. Njegov nasljednik Konstantin je bio drugačijeg
mišljenja. On je 313. godine Milanskim ediktom priznao kršćanstvo. Ediktom se kler izuzeo
iz nadležnosti građanskih sudova – osnovani su posebni crkveni sudovi s biskupom na čelu.
Najveća kazna crkvenog suda bila je ekskomunikacija – zabrana sudjelovanja u kršćanskim
ritualima i kontakta s drugim kršćaninom. Zahvaljujući sudovima, biskupi su imali veliku
moć nad zajednicom. Svaki je biskup bio nadležan za jednu dijecezu. Veliki gradovi čije su
crkve osnovali apostoli imali su status patrijaršije. Na Istoku su bile 4 – Antiohija,
Aleksandrija, Carigrad i Jeruzalem. Carigradski patrijarh je imao najveći autoritet. Na Zapadu
je jedino Rimska crkva mogla dokazati da ju je osnovao apostol, pa je rimski biskup imao
najveću moć. U 4. st. su carevi odlučivali u vjerskim pitanjima. Oni su odlučivali što je
hereza, a što pravovjerje, sazivali su koncile i nametali Crkvi zakone. Car je postavljao
biskupe. Nakon pada ZRC-a ta se situacija promijenila. Na Istoku je Crkva dobila pravo
samoodlučivanja za vrijeme cara Justinijana.
Ubrzo se javljaju hereze koje su prijetile raspadu Crkve. Najviše heretičkih pokreta
proizašlo je iz dvojbi o naravi Isusa Krista – je li on čovjek ili Bog? Najvažnija od tih hereza
je arijanstvo koje je propovijedao aleksandrijski svećenik Arije. Glavna ideja te hereze je da
Isus Krist nije ravnopravan Bogu Ocu i da nije vječan kao on. Da bi se riješili sukobi oko te
hereze car Konstantin je sazvao crkveni sabor 325. g. u Nikeji u Maloj Aziji na kojem je
pobijedila pravovjerna dogma. Manihejstvo je bilo suprotna sekta arijanstvu. Dobila je ime
prema proroku Maniju iz Perzije. Osnovna ideja je da postoje dva načela – dobro i zlo,
Ahuramazda i Ahrimana. Starozavjetni Bog predstavlja zlo, a Isus dobro. Jedan od
najpoznatijih manihejaca je Aurelije Augustin, koji je poslije prešao na kršćanstvo.
Broj kršćana je s vremenom rastao jer je vjera bila pod zaštitom cara i drugih
velikodostojnika. Došlo je do bogaćenja Crkve, a biskupi su bili zaineresiraniji za lak život
nego za duhovne dužnosti. Crkva se posvjetovala. Otpor takvom načinu života pružali su
asketi. Najpoznatiji asket bio je sv. Antun Pustinjak. Uz pustinjake tu su i dendriti (npr. David
iz Soluna) koji su živjeli na drveću te stiliti (npr. sv. Danijel i Simeon) koji su boravili na
stupovima. S vremenom se osnivaju redovničke zajednice – u 6. st. se javljaju benediktinci.
Herezama su se suprotstavljali i teolozi – najpoznatiji je sv. Aurelije Augustin. Kao mladić
postaje manihejac, a nakon 9 godina kršćanin. Godine 387. pokrstio ga je biskup zapadne
Crkve sv. Ambrozije. Napisao je autobiografsko djelo Ispovijesti.

II. PROPADANJE RIMSKOGA SVIJETA NA ZAPADU

Germanska plemena

Germani su bili prvi susjedi Rimskog Carstva na granici na Rajni i gornjem toku
Dunava. Za Rimljane Germani su bili barbari. O Germanima se najviše saznaje iz djela
Publija Kornelija Tacita Germanija (1. – 2. st.) → Germani su preživljavali od poljoprivrede,
stočarstva i lova. Od željeza su izrađivali oružje i oruđe. Živjeli su u selima, gradovi nisu
postojali pa se nije uspjela stvoriti ni kompleksna društvena organizacija. Osnovna društvena
struktura je pleme koje je sačinjavalo nekoliko tisuća boraca. Pleme je bilo podijeljeno na
porodice, a svi su članovi jedne porodice obrađivali zajedničku česticu zemlje. Pleme je
vodilo više vođa, ali nisu imali velike ovlasti. Odluke su se donosile na narodnoj skupštini
kojoj su nazočili svi slobodni ljudi sposobni za borbu. Vođe su oko sebe okupljale nekoliko
3
mladih ratnika, koji su im morali bili apsolutno vjerni. Bilo je nečasno ako je vođa poginuo
prije nekoga od ratnika. Dakle, lojalnost pojedinim osobama bila je puno važnija od lojalnosti
institucijama. Zbog toga kod Germana nije bilo razvijenih političkih odnosa niti svijesti o
zajedničkoj državi. U germanskom društvu su postojale razlike. Oni bogatiji smatrani su
boljima – počeci stvaranja plemstva. Svećenstvo je također bilo utjecajno. Slobodni ljudi su
bili pravno jednaki, ali imovinski vrlo različiti. Najnižu skupinu društva su činili poluslobodni
i robovi. Poluslobodni su bili siromašniji, ali su bili pravno izjednačeni sa slobodnima.
Robovi su radili na zemlji svoj gospodara. Žene nisu bile jednake muškarcima i obavljale su
najteže poslove. Štovale su se prirodne sile i duše predaka → mnogoboštvo. Žrtve su bile
uobičajene, čak i ljudske.
U 4. st. došlo je do pomaka u ekonomskoj i političkoj organizaciji germanskog društva
zbog neposrednog doticaja s rimskom kulturom koja se najviše prenosila trgovinom. Mala
plemena su počela stvarati plemenske saveze na čelu sa samo jednim čovjekom, da bi se
uspješnije obranili od ostalih plemena. Na granici s Rimskim Carstvom je vladao relativan
mir. Neki su se Germani naselili na rimski teritorij kao taoci, gdje im je pružena naobrazba i
usađene rimske političke ideje. S druge strane naseljavala su se i čitava germanska plemena,
osobito u vrijeme epidemija kad je broj rimske populacije smanjen u pograničnim područjima
(to su npr. Alamani i Franci). Ta su granična plemena branila Carstvo od svojih sunarodnjaka.
I vojska je germanizirana.
Iako su Germani ojačali i organizirali se u 4. st. nikada nisu imali ideju o uništenju
Rimskog Carstva. Svi Germani u službi Carstva su mu bili odani, a ona plemena koja su bila
ratnički nastrojena prema Carstvu bila su poražena od drugih germanskih plemena.

Germanske seobe

Germanska plemena su svoju seobu započela u prvim stoljećima prije Krista s

područja Skandinavije. Kako nisu mogla prodrijeti na područje Rim. Carstva naselila su se
istočno i sjeverno od limesa. Na tom su području živjeli Slaveni, koje su uspješno potisnuli.
Germansko pleme Ostrogota (istočni Goti) naselilo se na području oko Crnog mora.
Zapadno od njih su se naselili Vizigoti (zapadni Goti). Vandali su živjeli zapadno od Vizigota.
Posljedica seoba Gota i Vandala bila je stvaranje plemenskih saveza na zapadu – Alamani,
Burgundi, Ripuarski Franci, Salijski Franci, Angli, Sasi i Langobardi. Sva su ta plemena
neprestano selila zbog ispaše za stoku ili pritisaka jačih plemena. Sedamdesetih godina 4. st.
počinje pritisak germanskih plemena na Rim. Carstvo, uzrokovan prodorima Huna, Mađara,
Avara, Bugara, Pečeneza i Mongola iz Azije prema zapadu. Svi ti azijski narodi pripadali su
skupini uralo–altajskih naroda, odnosno nomada s područja središnje Azije. Kao nomadi su se
teško organizirali i živjeli su u odredima od nekoliko porodica. S vremenom su se organizirali
u velike vojske koje su počele prodirati prema Kini. Huni su nakon uspješnog pohoda na Kinu
krenuli prema Europi. Prvi su se na udaru našli Ostrogoti. Među Germanima je zavladao strah
koji ih je natjerao na seobu prema Rimskom Carstvu. Vizigoti su već odavno bili bliski
rimskoj civilizaciji. Mnogi su bili arijanci. Mnoge je pokrstio Ulfila, misionar među Gotima.
Naobrazbu je stekao u Carigradu kao talac. Preveo je Bibliju na gotski, a da bi to uspio morao
je stvoriti gotsko pismo zasnovano na grčkom alfabetu.
Kako su Vizigoti bili sljedeći na hunskom udaru, molili su rimskog cara da prijeđu
Dunav i nasele se na teritorij Carstva. To im je dopustio car Valens 376. godine, ali su morali
predati oružje. Rimljani su prema njima vrlo loše postupali. Zbog toga su se pobunili. Došlo
je do bitke kod Hadrijanopola 9.8.378. g. gdje su Rimljani poraženi. Ta bitka je bila važna jer
od tada Carstvo više neće biti sposobno uspješno braniti granice zbog velikih gubitaka vojske.
S druge strane, ta pobjeda nije bila toliko značajna da bi Carstvo bilo potpuno poraženo. Nije
bilo vlasti među Vizigotima koja bi se nametnula i svrgnula Carstvo. Zato je već sa carem
4
Teodozijem (posljednji car koji je vladao jedinstvenim carstvom) sklopljen mir.
Teodozije je Carstvo ostavio dvama sinovima – Arkadiju i Honoriju. Arkadije je
vladao u Carigradu, a Honorije od 401. g. u Ravenni. Kako su bili maloljetni stvarnu je vlast
imala najjača osoba Zapada – Stilihon. Vizigoti su se opet pobunili na čelu s Alarikom.
Sklopljen je sporazum po kojem je 396. g. Vizigotima omogućeno da se nasele u Epiru, a
Alarik je postavljen za vojskovođu Ilirika. Uskoro su započeli prodore prema Italiji, prvi
401. g. Pokušali su još dvaput. Treći put je Stilihon htio kupiti mir, na što ga je Honorije
proglasio izdajicom i dao pogubiti. Vizigoti su napokon 410. g. uspjeli osvojiti Rim te su ga
pljačkali tri dana. Alarika je naslijedio Ataulf koji je Vizigote poveo prema Hispaniji, gdje je
kralj postao Valija. Zaposjeli su i Galiju, čime su stvorili ogromno carstvo od Gibraltara do
rijeke Loire u ime Rim. Carstva.
Kako je zbog Vizigotskih provala u Italiju povučena vojska s rajnskog i dunavskog
limesa, Vandali su provalili u Galiju iz koje su krenuli u Hispaniju gdje su osnovali 4
kraljevstva (dva vandalska i po jedno svevsko i alansko). Međuti, Vizigoti su ih porazili pa su
krenuli prema Africi. Stvorili su „Vandalsko pomorsko carstvo“ i gusarili. Godine 455. su
opljačkali Rim, iz čega je nastao izraz vandalizam. Vandalska je država bila najjača za
vrijeme Gajzerika. Nakon pohoda bizantskog vojskovođe Belizara 534. g. Vandal su nestali.
Zbog seobe Vandala i Vizigota i Burgundi su prešli na teritorij Carstva. U dolini rijeke
Rhone su osnovali Burgundsko Kraljevstvo.
Ostrogoti su bježeći pred Hunima prešli granicu Carstva na donjem Dunavu, te su se
naselili u Panoniji. Neki su se Ostrogoti priklonili Hunima, tako da su se borili na njihovoj
strani u bitci na Maurijakovu polju 451. g. protiv Rimljana i Vizigota.
Britansko otočje je bilo napušteno od strane rimskog stanovništva za vrijeme
Vizigotskih napada na Rim, pa je ponovno došlo pod utjecaj keltske kulture – to se razdoblje
naziva keltska renesansa. Godine 441./442. dolazi do navale Angla, Sasa i Jita, pred čime su
se Kelti povukli prema zapadu.
Uz sva ova zauzimanja rimskih provincija od strane Germana, Italija je jedina ostala
pod kontrolom cara. Glavnu riječ je imao vojskovođa Aecije.
Huni su imali vrhovništvo nad mnogim germanskim plemenima. Njihov se utjecaj
najviše osjećao na istoku, gdje su male skupine Huna stalno ugrožavale stanovništvo. Od
početka 5. st. Huni se počinju organizirati pod jednim vladarom, a vrhunac tog procesa je
vladavina Atile – Biča božjeg. On je od istočnog cara Teodozija II. dobivao danak. Onda se
okrenuo i protiv Zapada i napao Galiju. Došlo je do bitke na Maurijakovu polju 451. g. u
kojoj su se Huni sukobili s Aecijem, Vizigotima, Francima, Burgundima,…Huni su bitku
izgubili, ali su zato sljedeće godine srušili Akvileju. Krenuli su i prema Rimu, ali ih je od toga
odgovorio papa Leon I. Veliki. Aecije je ubijen od strane cara Valentijana, a uskoro su i Goti
ubili cara – ta se dva ubojstva mogu uzeti kao početak kraja Zapada, jer poslije njih nije bilo
utjecajnih careva, a ni vojskovođa. Posljednji od velikih vojskovođa bio je Rimljanin Orest,
koji je 475. g. proglasio svog 12-godišnjeg sina Romula za cara – Augustulus. Došlo je do
pobune koju je vodio germanski vojskovođa Odoakar – Romul Augustulus je svrgnut. Tada je
područje ZRC-a došlo pod vlast cara iz Carigrada – Zenona ( 476. g.). Zenon je ovlastio
Odoakara kao vrhovnog zapovjednika vojske u Italiji i da njome vlada u carevo ime. Taj se
događaj naziva pad ZRC-a, premda uopće nije imao takvo značenje – Carstvo je polagano
propadalo od početka 4. st.
Zenon je smatrao da kao jedini car posjeduje vlast na Zapadu. Zato je odlučio zavaditi
germanska plemena između sebe. Car je sklopio sporazum s Teodorikom, vođom Ostrogota, u
cilju svrgavanja Odoakara koji je caru smetao na Zapadu. Teodorik je u zamjenu trebao dobiti
titulu carskog predstavnika na Zapadu. Plan je uspješno proveden – Odoakar je ubijen,
Teodorik je 493. zavladao Italijom. Priznavao je vrhovnu vlast bizantskog cara, ali je u
mnogočemu bio samostalni vladar. Dolazak Teodorika na vlast u Italiji označavao je trenutak

5
kad su se na Zapadu stvorila barbarska kraljevstva.

Barbarska kraljevstva na Zapadu

Barbari su željeli očuvati rimski način života, ali se nisu željeli pokoravati caru. To
isto su željeli i Rimljani – htjeli su očuvati svoju kulturu, ali nisu htjeli plaćati velike poreze.
To se najviše očitovalo u Teodorikovoj Italiji. Rimsko je stanovništvo održalo svoje sudstvo i
administraciju. Rimljani su zauzimali najviše položaje. Po sustavu tercije (raspodjela po
trećinama) Ostrogoti su dobivali samo trećinu prihoda s rimske zemlje. Teodorik je poticao
daljnji razvoj rimske kulture. Njegov tajnik Kasiodor bio je jedan od najobrazovanijih ljudi,
rodom Rimljanin. Na dvoru je djelovao i Boecije koji je preveo brojna grčka djela (Aristotel,
Euklid, Pitagora, Ptolomej). Njegovo najveće djelo je Utjeha filozofije. Što se tiče vjere,
Teodorik je bio vrlo tolerantan. Pred kraj vladavine to se promijenilo – arijanstvo je dobilo
prednost pred pravovjerjem, a mnogi su rimski odličnici smaknuti.
Teodorika je naslijedio unuk Atalarik, a njega Teodat – slabi vladari. Zbog te slabosti
bizantski je car Justinijan krenuo u pohod na Zapad. Prvo je njegov vojskovođa Belizar
proveo uspješan pohod na Vandale. Onda je krenuo na Ostrogote. Ostrogotski kralj postaje
Totila koji Bizantince izbacuje iz Italije. Bizant je pobjedu dočekao tek nakon 10 godina –
544. g. Ta ratovanja su jako loše utjecala na Italiju – došlo je do epidemija. Uz Italiju i S
Afriku Justinijan je osvojio i JI Hispanije – djelomično je ostvario svoju ideju o jedinstvenom
Carstvu. Za upravitelja Italije postavio je vojskovođu Narzesa.
Za 20 godina u Italiju provaljuju Langobardi. Oni su germanski narod koji je krenuo u
seobu iz Skandinavije u 1. st. Car Justinijan im je dozvolio 546. g. da se nasele u zapadnoj
Panoniji, uz uvjet da pokore Gepide. Godine 568. Langobardi kreću prema Italiji i pod
vodstvom kralja Alboina ulaze u Furlaniju, osvajaju Spoleto i Benevent. Rim nisu uspjeli
osvojiti zahvaljujući papi Grguru I. Nakon smrti Alboina zavladala je anarhija – unutar
kraljevstva je postojalo 35 samostalnih vojvodstava. Pod Bizantom su ostali Genova, Rim,
Napulj, Venecija, Ravenna, Ancona, Perugia i Sicilija. Time je italski poluotok bio podijeljen
između Langobarda – S i Bizanta – J. Godine 751. Langobardi ruše Ravenski egzarhat –
najjače predstavništvo carske vlasti na poluotoku.
U Engleskoj su Angli i Sasi formirali 7 kraljevstava – heptarhija (Nortumbrija,
Mercija, Wessex, Istočna Anglija, Essex, Kent i Sussex). Najvažniji čimbenik engleskog
društva bila je slobodna seoska općina, tj. folk.
Nakon propasti ostrogotske države na tlu nekadašnjeg Zapadnog Carstva najjača
postaje Franačka. Najviše o njihovoj povijesti doznajemo iz djela biskupa Grgura iz Toursa
Povijest Franaka. Salijski se Franci naseljavaju 357. g. na lijevu obalu Rajne. Drugi su se
širili prema jugu. Franci su sudjelovali u bitci na Maurijakovu polju na strani Rimljana.
Središnje vlasti u počecima nije bilo, već je teritorij bio podijeljen na oblasti. Međutim, u
jednoj od tih oblasti na prijestolje je došao Klodvig (iz dinastije Merovinga) 481. godine i
zavladao je svim Francima. Pokorio je Alamane i Ripuarske Franke. U bitci kod Vouillea 507.
g. pobijedio je Vizigote. Klodvig se pokrstio zahvaljujući svojoj pobjedi nad Alamanima – od
svih germanskih kraljeva postao je prvi pravovjerni kršćanin. Uskoro su i ostali Franci
slijedili njegov primjer. Zbog toga su dobili podršku biskupa u Galiji, a Klodvig je od
bizantskog cara Anastazija dobio titulu konzula.
511. godine Klodviga nasljeđuju četvorica sinova, što je uzrokovalo velike borbe za
premoć. Tek je Klodvigov najmlađi sin Klotar 558. g. ponovno ujedinio kraljevstvo. Usprkos
neslaganjima oko podjele zemlje među Klodvigovim sinovima, nikada se nije izgubio ni
komadić franačkog teritorija. Čak su uspjeli sebi podvrći Burgundsko Kraljevstvo 534. g.
Razlog tolikog uspjeha leži u činjenici da su Franci imali podršku pape, stalni izvor ratnika iz
njihove prvotne postojbine u Germaniji, a i država je bila podijeljena između više vladara pa
6
se njome moglo efikasnije upravljati.
Nositelj lokalne vlasti u Franačkoj je bio grof – comes čija je zadaća bila predvoditi
ratnike naseljene na svom području, suditi i sakupljati poreze. Područje jedne grofovije
odgovaralo je području rimske civitas, a u Germaniji području na kojem je živjelo jedno
pleme. Više se grofovija ujedinjavalo u vojvodstvo, najčešće u vrijeme rata. Nakon 600. g.
moć grofova, vojvoda i veleposjednika bila je veća od kraljeve.
Vlast oko kralja bila je neorganizirana. Činili su je članovi kraljevske svite koji su
nakon odrađene službe slani u pogranične provincije gdje su postavljani kao grofovi. Comes
stabuli ili glavni konjušar postao je vojni zapovjednik, maršal ili potkivač također.
Najznačajniji je bio maiordomus ili glavni dvorski sluga koji je postao načelnik palače i
mijenjao je kralja u slučaju odsutnosti. Svi su slobodni ljudi bili dužni ići u rat o svom trošku.
Kako je središnja vlast bila neorganizirana nije trebala puno novca. Zbog toga su se porezi
prestali prikupljati do kraja 7. st.
Utjecaj Rima nije bio prevelik, iako je većina stanovništva Galije bila galorimska. Tu
su ostaci senatorske aristokracije uspjeli očuvati svoje zemljoposjede i rimski način života.
Galorimljani su također zaposjedali i gradove. Za vrijeme Merovinga počinju propadati –
biskup postaje najutjecajniji čovjek u gradu. Najveći prežitak antike je sustav villa –
zemljoposjeda u vlasništvu senatorske aristokracije. Druga stvar koja je opstala je rimsko
pravo – svi su se odnosi među Rimljanima regulirali prema rimskom pravu. Germani su se po
doseljenju ravnali po običajnom pravu. Nakon vremena običajno pravo se počinje popisivati
po uzoru na rimsko. Za razliku od antičke političke organizacije koja je nestala, crkvena je
preživjela seobu naroda – to je bila jedina institucija koja je kod barbarskih kraljeva izazivala
strahopoštovanje i koja bila posrednik između galorimskog stanovništva i germanskog kralja.
Crkva je nametnula latinski jezik i službenoj korespondenciji, ali i običnom puku. Latinski
koji je govorio puk naziva se vulgarnim i on je s vremenom potisnuo germanske dijalekte.
Crkva je u svom djelokrugu imala i škole u kojima se predavalo po načelu sedam slobodnih
vještina.
S vremenom su ova preživjela obilježja antike nestajala, a germanski običaji
prevladali. Što se tiče sudstva, vjerovalo se da Bog ne može dopustiti da strana koja se bori za
pravednu stvar izgubi parnicu, pa se od okrivljenog tražilo da dokaže svoju nevinost. To se
radilo jednostavnom prisegom na nevinost ako je optuženik bio odlična roda, kompurgacijom,
tj. prisegom drugih ljudi koji su smatrali da optuženi nije kriv, a najčešće božjim sudom ili
fizičkim kušnjama. Poseban oblik božjeg suda bio je dvoboj. Pravda bi bila na strani onoga
tko bi pobijedio. Ako je optuženik ubio ili ranio nekoga, kazna je bila novčana, a visina joj je
ovisila o težini ozljede. Odšteta za ubojstvo se zvala wergeld, a visina je ovisila o društvenom
statusu žrtve.
Premda su Galorimljani bili u podređenom položaju, za vrijeme Merovinga to se
počinje mijenjati, tako da je i majordom bio Galorimljanin. Razlike su se smanjivale i zbog
miješanih brakova.

Crkva u germanskim kraljevstvima

Crkva je u barbarskim društvima Zapada bila jedini čimbenik koji je nastojao zadržati
jedinstvo Carstva. Postala je neovisna politička sila, najveći zemljoposjednik i središte
naobrazbe i umjetničkoj stvaranja.
Tijekom vremena, razni su vladari imali manje ili veće utjecaje na Crkvu. Ostrogot
Teodorik je imenovao jednog papu. Bizantski car Justinijan imao je od svih careva najveću
moć nad Crkvom. Biskupima je davao velike ovlasti, a svećenstvu privilegije. Rimski biskup
je morao imati potvrdu cara za svoje imenovanje. U samom Rimu papa je bio najvažnija
osoba. Osobito se to potvrdilo nakon langobardskih osvajanja kada Bizant nije pružio nikakvu
7
zaštitu Rimu. S Langobardima je sklopljen mir i papa je postao vladar Rima, koji je ostao
izoliran od ostatka Carstva. To se najviše osjetilo za pontifikata pape Grgura I. Velikog.
Napisao je Magna moralia ili komentar Knjige o Jobu. Njegov najveći uspjeh je bio mir s
Langobardima 599. g. kojim je spriječio pljačku Rima. Langobardi su od vremena tog mira
sve više postajali pravovjerni. Papa je radio na obnavljanju Crkve na Zapadu. U tome su mu
pomogli redovnici – redovništvo se tijekom 5. i. 6. st. počelo sve brže širiti. Najvažniji od
redovnika bio je Benedikt iz Nursije. Školovao se u Rimu, gdje se zgrozio nad iskvarenošću
grada. Zbog toga je odlučio živjeti pustinjačkim životom. Proživio je 3 godine u jednoj pećini,
gdje su se oko njega počeli skupljati sljedbenici. Zatim je otišao u Monte Cassino gdje je
osnovao samostan. Stvorena je Regula sv. Benedikta koja je zasnovana na pravilu ora et
labora – moli se i radi i tri redovnička zavjeta – siromaštvo, poslušnost i krepost. Redovnici
nisu imali osobnu imovinu. Važnost samostana – širili su naobrazbu, pružali utočište najnižim
slojevima društva, akumulirali imovinu, širili kršćanstvo. Širenja kršćanstva od strane
redovnika najbolje se vidi na primjeru Engleske. Tamo su živjeli Angli i Sasi koji su bili
pogani. Irsku je pokrstio sv. Patrik, a Škotsku misionari iz Irske. Pokrštavanja Engleske
prepušteno je opatu Augustinu i njegovim redovnicima. Misija je bila uspješna – Augustin je
postavljen za nadbiskupa sa sjedištem u Canterburyju, a opat Paulin je postao prvi nadbiskup
Yorka. Najveći otpor kršćanstvu su pružali na sjeveru Engleske, u Nortumbriji, ali i on je
uskoro slomljen tako da je veći dio Engleske bio pokršten do 7. st. Na sinodu u Whitbyju 664.
g. razrješavalo se pitanje hoće li Crkva u Engleskoj prihvatiti rimsko vrhovništvo ili će ostati
izolirana. Pobijedio je Rim, pa je za canterburyjskog nadbiskupa odabran Teodor koji je
učvrstio englesku crkvenu organizaciju.
Prijetnju Rimskoj crkvi su predstavljali irski misionari – oni su uz prihvaćenje
kršćanstva očuvali i mnoga znanja iz antike. Primjer takvog obrazovanog misionara je
Kolumban. On je sa svojim propovjednicima osnovao samostane po Franačkoj, a naklonost je
pronašao i kod Alamana i Langobarda. Nije slijedio Regulu sv. Benedikta, već svoja stroža
pravila.

Počeci oblikovanja Europe

Teritorij ZRC-a je od 3. st. postepeno propadao. Uzroci su bili barbarski prodori,

zastoj trgovine i prometa, zamiranje kulture, gusarenje Vandala po Sredozemlju, pojava Arapa
koji su prekinuli stare putove Sredozemljem. Jaz između Zapada i Istoka je bio sve veći. Pod
bizantskim je vrhovništvom jačala Venecija. Gradovi na Zapadu slabe zbog nerazvijene
trgovine – oni su sada samo sjedišta crkvene i svjetovne administracije.

III. PREOBRAZBA RIMA NA ISTOKU – RAĐANJE BIZANTA

Ranobizantsko razdoblje – od Konstantina I. do Justinijana I. (330-518.)

Prednost koju je Istok imao pred Zapadom jest očuvanje trgovine i gradske privrede.
Grci i Sirijci bili su tradicionalno dobri trgovci te imali monopol nad trgovinom luksuznom
robom i dok se Zapad mrvio u lokalne jedinice Istok je profitirao od velikog tržišta i stoga je
stanovništvo plaćalo redovitije poreze → car je u Carigradu imao veće prihode i bolje plaćao
vojsku nego zapadnorimski car u Ravenni.
Car Konstantin je 11.5.331. godine na mjestu nekadašnje kolonije Bizantij,
inaugurirao novu prijestolnicu Carigrad. Izgrađen je na poluotoku: s jedne strane ga je štitio
zaljev Zlatni Rog, a Mramorno more i Bospor (ključna točka povezivanja Europe i Azije) s
druge strane a s kopna je bio pristupačan samo sa sjeverozapadne strane.
8
 U doba Konstantina a potom Teodozija II. (408-450) podignut je trostruki red zidina.
Spajanjem elemenata rimskog državnog uređenja, grčke (helenističke) kulture i kršćanstva
nastala je državna tvorba koju nazivamo Bizantskim Carstvom a do toga je došlo pomicanjem
težišta Rimskog Carstva na Istok izazvanog velikom krizom 3. stoljeća. U 4. stoljeću dolazi
do masovnog pokrštavanja i premještanja prijestolnice iz Rima na Bospor.

Neuspjeh Justinijanova projekta obnove jedinstvenog Rimskog Carstva

Nakon propasti ZRC-a, Bizantsko Carstvo se i dalje naziva Rimsko Carstvo –

Romania, a stanovnici Rimljani – Romeji. U doba Justinijana I. (527-565.) prvi put nakon
propasti ZRC činilo se da se ono može obnoviti u starom sjaju i obujmu.
518. godine na vlast dolazi Justin I. Njega nasljeđuje nećak 527. Justinijan I. koji pokreće niz
ratova za obnovu: a) Perzijsko Carstvo, 532. sklapa vječni mir - 50 god.
b) vandalska država u sjevernoj Africi
c) Ostrogoti u Italiji (Totila poražen i ubijen 552.)
d) osvajanje jugoistočne Hispanije
Justinijanova osvajanja nisu uvećavala već raspršivala vojne i financijske izvore u
Carstvu. Najbolji zapovjednici ratovali su na Zapadu u vrijeme kada su bili potrebni na istoku
zbog učestalih napada Sasanida . Izlika Perzije je bila nikada precizno određena granica. Kako
su strateški interesi za cara bili na Zapadu protiv Perzijanaca se vodio isključivo defenzivni
rat → Sirija strahovito patila jer je bila često prekidala trgovina svilom s istoka. Ratovi protiv
Perzije uzrokovali su povećanje poreza i osiromašili velike trgovačke gradove o kojima je
ovisilo bogatstvo Bizantskog Carstva.
Lojalnost istočnih provincija koja nije dolazila u pitanje u vrijeme germanskih napada
značajno je oslabila zbog napora koje je nametnula provedba ambicioznih Justinijanovih
planova. To se odnosi na Egipat i Siriju koji su bili prisiljeni plaćati velik porez dok su Grci
sve više dobivali visoka mjesta u državnim službama.
Jaz je produbljen vjerskim prijeporima, spor je izbio zbog pitanja o Kristovoj prirodi.
Zapadni dijelovi Carstva pristali su uz objašnjenje da Krist ima istodobno ljudsku i božansku
prirodu. Monofizitizam, koji je bio radikalna opreka nestorijanizmu (prenaglašavanje
Kristove ljudske prirode), naučavao je ideje o praktični jednoj Kristovoj prirodi. Začetnik je
bio egipatski monah Eutih koji je nametnuo naučavanje 449. godine na koncilu u Efezu ali je
već 451. na koncilu u Halkedonu/Kalcedonu to učenje osuđeno.
Razlike u shvaćanju priroda bile su veoma važne jer su ljudi bili spremni prkositi svim
državnim vlastima kako bi očuvali svoju vjeru. Car je na koncilu u Carigradu 553. osudio
neke pronestorijanske spise te samo izazvao sporove a monofizite nije zadovoljio. Papinstvo
je uz pritiske prihvatilo pravovjernu dogmu ali velik dio stanovništva Egipta i Sirije nikad nije
osim gornjeg sloja u tim provincijama grčkoga podrijetla čime je stvorena nova razlika.
Stranke Plavih i Zelenih bile su prvotno organizacije navijača na hipodromskim
trkama ali su s vremenom prerasle u svojevrsne stranke i izražavale narodne težnje.
Zeleni su bili činovnički stalež i bogati trgovci sa Istoka, monofizitisti i ostali sektaši,
a Plavi grčkorimska senatska aristokracija i pravovjerci. Nezadovoljni fiskalnom politikom,
velikim investicijama i ratovanjem 532. su se zajednički pobunili a pobuna je nazvana nika
prema lozinki pobunjenika (pobjeđuj). Vojska je napravila veliki pokolj na hipodromu te tako
ugušila bunu.
Carigrad i središnji dijelovi Carstva nisu bili pogođeni ratovima već je car u Carigradu
poduzeo graditeljske radove i on je bez konkurencije postao najveći i najmoćniji sredozemni
grad. Podignuta je sv. Sofija – sv. Mudrosti, daleko najveća kršćanska crkva do crkve Sv.
Petra u Rimu. Drugi veliki spomenik Justinijanova vremena bila je kodifikacija rimskoga
prava koja je ostvarena u zbirci Corpus Iuris Civilis. Zakone je sabrao pravnik Tribonijan.
9
 Od Justinijanove smrti (565) do Heraklija (610):
→ Justin II. (565-578.) – odbio plaćati danak Avarima u Panonskoj nizini i
Perzijancima; očuvao bogatstvo u riznici ali izložio Crastvo opasnostima
→ Tiberije II. – ukinuo neke poreze, odlučio plaćati Avarima a napao Perzijance.
Pohod je vodio Maurikije na istočnoj granici a u međuvremenu su Avari 582. zauzeli ključnu
utvrdu na sjeveroistoku Carstva – Sirmij (Srijemska Mitrovica) pa su Slaveni nagrnuli na
prostor južno od Save i Dunava.
→ Maurikije – epoha velikih uspjeha protiv Perzije, carstvo dobilo bogatu Armeniju.
Langobardi provaljuju u Italiju 568. pa Maurikije reformira upravni sustav – civilnu i vojnu
vlast objedinjuje u rukama egzarha ili vojnog zapovjednika kako bi se dotična pokrajina bolje
branila jednog šalje u Ravennu a drugog u Kartagu.
Godine 602. bizant potisnuo Asvare i Slavene sjeverno od Dunava ali je car napravio dvije
greške 1)umjesto da ide u pohode sa vojskom, ostao je u Carigradu i smanjio im
plaću
2) naredio im da prezime na nesigurnom i klimatski nepovoljnom terenu sjeverno od
Dunava. To je bio motiv za pobunu. Na vlast došao niži časnik
→ Foka (602-610.) – kriza dosegnula vrhunac. Perzijski car Hozroje pokrenuo vojsku
na Carstvo, dunavski se limes urušio pa su Avari i Slavenu ušli, zavladala epidemija kuga.
→ Heraklije (610-641.) – sin kartaškog egzarha, stigao flotom iz Afrike da bi okončao
Fokinu strahovladu. Fokinom smrću završila ranobizantska epoha. Počela je povijest
srednjovjekovnog grčkoga carstva.

Islam i arapska osvajanja

Arapi su Semiti, bliski Židovima i Sirijcima te Babiloncima i Feničanima. Potkraj 6. i

7. stoljeća oni su beduini ili nomadi te žive od napasanja stoke. Uz Crveno more postojali su
gradovi gdje su se iskrcavali trgovci koji su se bojali ploviti Crvenim morem te su iz tih
južnoarapskih luka kretali prema Rimskom Carstvu. Ti su putovi nekada bili važni tako da se
tu razvila napredna civilizacija. Kada je Rim u 1. st. prije nove ere, zauzeo Egipat trgovci iz
Indije su robu iskrcavali više na zapadnoj nego na istočnoj, arapskoj obali Crvenog mora pa
su se u krizi koja je nastupila u 7. st. mnogi vratili nomadskom životu.
Duž crvenomorske obale i na krajnjem sjeveru postojala su kraljevstva na niskom
stupnju organiziranosti, a beduinska društva u unutrašnjosti Arapskog poluotoka živjela su po
društvenim obrascima koja je civilizirano Sredozemlje već odavno zaboravilo: više žena,
osvećivanje prolivene krvi, slaba i prekobrojna djeca ubijana, stotine božanstava. No bilo je i
zajedničkih vjerskih rituala: tri sveta mjeseca (prekid rata, sajmovi i svečanosti), vjerski
centar bila je Meka – važno trgovačko središte blizu crvenomorske obale gdje se nalazila
bogomolja Ćaba u kojoj su bili razni idoli kao i Kristova slika te crni meteorit.
Muhamed je rođen 571. Bio je pastir, oženio udovicu Hadidžu i stekao društveni
položaj i bogatstvo. Imao je grčeve koji su tumačeni kao sveti transovi - imao je viziju da mu
je stigao arhanđeo Gabrijel (Džebrail) i naredio mu da progovori kao Božji prorok.
Kako su ga u početku zajedno sa sljedbenicima progonili pobjegao je 622. u Jatrib koji
je preimenovan u Medinet-en-Nabi, odnosno Prorokov Grad, a danas se zove Medina. Njegov
bijeg ili hidžra označuje početak muslimanske ere.
Medina je bila središte Arapa koji su prihvatili židovsku vjeru pa je manje bila
neraspoložena prema monoteizmu negoli u Meki. Za vrijeme boravka u Medini pobjeđivao je
u nekim sporadičnim borbama s građanima Meke da bi 630. direktno napao grad. Očistio je
Kabu od lažnih idola i od početka je tvrdio da su Ćaba i crni kamen ostaci hrama koje je
podigao Abraham i da niz proročkih nasljeđivanja, započet Abrahamom, završava njim
samim. Umro je 632. Iza sebe je ostavio zbirku svojih objava Kur'an koju je sakupio i uredio
10
Abu Bekr 634. g.
Osnovni vjerski rituali koje je prorok propisao: molitva, post, milodari i hodočašće.
Jednostavnost islama, nepostojanost formalne svećeničke hijerarhije i rituala bili su glavni
razlozi širenja.
Nasljednici (kalifi):
→ Abu Bekr – dovršio ujedinjenje Arabije.
→ Omar – silovita osvajanja, nalaze se na granicama Perzijskog i Bizantskog Carstva
iscrpljenih dugotrajnim ratovanjem i unutarnjim krizama. Arapi na takav način između 634. i
639. osvajaju Siriju, Palestinu, Armeniju i Egipat. Izgradili flotu te zauzeli Cipar, Kretu i
Rodos. Perzija je osvojena od 632. do 642. Islam se do polovice 7. stoljeća proširio od
Tripolija na zapadu do istočnih granica Perzije i tada je izbio građanski rat.
→ Osman (644.-656.) – vjernici se podijelili u dvije stranke. On nije bio toliko
neprijateljski raspoložen prema stanovništvu Meke kao prethodnici pa je optužen da
favorizira svoje suplemenike Omejade koji su bili jako ugledna porodica u Meki i u početku
najžešći Muhamedovi protivnici. Nakon što je ubijen na vlast dolazi
→ Alija, Muhamedov nećak i posinak za kojeg se sumnjalo da je sudjelovao u uroti pa
je izbila pobuna predvođena Ajšom. Ugušio ju je, ali je Osmanov rođak Muavija podigao
novu i Alija je ubijen od strane haridžita (ne priznaju vlast kalifa).
→ Muavija – prvi omejadski kalif, premjestio prijestolnicu iz Meke u Damask. Raste
centralizacija, uvedeni redovni porezi a vlast kalifa postala nasljedna.
Oko omejadskog dvora u Damasku razvija se arapska civilizacija.
Od 697. do 708. pala je Kartaga pa je čitava sjeverna Afrika (oslabljena podjelom između
bizantske uprave i lokalnog stanovništva), sve do Gibratalskog tjesnaca na zapadu u rukama
muslimana. Vojska pod vodstvom Tarika (koji je dao Gibraltari ime) je 711. prešla tjesnac i
povlastila čitav Pirinejski poluotok.
Franačka država nije bila tako dezorganizirana, majordom Karlo Martel je 732. godine
dočekao osvajače kod Poitiersa i nikad im više nije palo na um ići tako daleko na sjever.
Najveći udarac osvajačkim ambicijama muslimana je bila pobuna Berbera u Africi koja je
zapadno-sredozemnu vojsku lišila najboljih odreda a, u međuvremenu su Karlo Martel i Pipin
osnažili Franačku. Na istoku su muslimani osvojili Buaharu i Samarkand te došavši do Kine
ovladali Putom svile od Kine do Sredozemlja. Također su osvojili Afganistan i dolinu Inda ali
nisu uspjeli svladati Bizantsko Carstvo.

IV. POKUŠAJ OBNOVE U DOBA PIPINA MALOG I KARLA

VELIKOG
Od Merovinga do Pipina Malog

U 7. stoljeću Franačko je Kraljevstvo slabilo i propadalo kao i ostala germanska

kraljevstva. Majordom, osoba koja je kontrolirala kraljevsku upravu, promicao je interese
plemstva te nije htio ni mogao očuvati moć centralne vlasti. Pogranični teritoriji poput
Gaskonje i Bavarske postali su neovisni.
Franačku su izvukli pripadnici jedne obitelji koji su uspjeli zadobiti nasljedno pravo
nad položajem majordoma. Prvo od tih velikih majordoma bio je Pipin. On je prvo bio
majordom Austrazije (SI Francuska i SZ Njemačka) a 687. je postao majordom Neustrije te
je ovladao čitavom državom. Zanimalo ga je pokrštavanje germanskih pogana koji su
ugrožavali istočne granice, to su bili Frizi, narod na sjeveru koji se bavio gusarstvom. Stvorio
je temelje suradnje sa Crkvom jer je bio uvjeren da Frige ne može pokoriti ukoliko ih ne

11
pokrsti. Umro je 714. a naslijedio ga je nezakoniti sin Karlo Martel (Čekić) te 717. pokorio
pobunjenu Neustriju. Ponovo je pokorio Austriju Bavarsku i Švapsku te obranio zemlju od
muslimana 732. kod Poitiersa. Poticao je djelovanje misionara i reformatora.
Najvažniji od misionara bio je Anglosas Winfrith kojemu je monaško ime bilo
Bonifacije. Zadatak mu je bio reformirati franački crkvu i podvrgnuti je središnjoj vlasti u
Rimu. Posjekao je Odinov hrast nedaleko Fritzlara i od tog drveta sagradio kapelicu te je
promaknut iz biskupa u nadbiskupa.
Protjerao je irske redovnike jer se nisu htjeli prilagoditi nj zahtjevima, doveo
benediktince koji su osnovali samostan Fuldu, bavio se iskvarenim franačkim klerom i
napokon je rimsko vrhovništvo prihvaćeno. Opet se vratio pokrštavanju pa su ga ubili 754/5.
poganski Frizi.
Stalna pomoć koju su Karlo i njegovi sinovi davali Bonifaciju dovela je do toga da je
Crkva dozvoljavala upotrebu svoje imovine za sekularne namjene. Tako je oduzeo Crkvi
zemlju i raspodijelio je svojim ljudima da bi podigao dovoljan broj konjanika za obranu od
muslimana. Crkva je nominalno ostala vlasnik zemlje i primala rentu.
Kada je Karlo Martel umro 741. godine naslijedila su ga dva sina - Pipin Mali i
Karloman. Oni su kao majordomi vladali, a krunu dali nasljedniku merovinške loze Hilderiku
čije je ime davalo legitimnu vlast stvarnim vladarima. Kada su skršili pobunu trećeg brata
Karloman se povukao u samostan. Hilderik je svrgnut, obrijan i poslan u samostan. Pipin je
postao franački kralj, prvi iz dinastije Karolinga.

Pipin Mali i Karlo Veliki

Bliske veze papinstva i Franačkog Kraljevstva prerasle su nakon Pipinove krunidbe u

politički savez.
Godine 751. Langobardi su osvojili Ravennu čime je nestao Ravennski egzarhat pa su
Langobardi zaprijetili samom Rimu. Papa Stjepan II. je 754. otišao u Franačku kako bi od
Pipina zatražio pomoć. Pomazao je kraljevsku obitelj poput kraljeva iz Izraela, zabranio
Francima uz prijetnju ekskomunikacije izaberu kralja iz druge dinastije te Pipinu i sinovima
podario titule rimskih patricija. Slijedi glasovita Pipinova donacija → ključevi gradova koje
su Langobardi osvojili su svečano odneseni u Rim i stavljeni na grob Sv. Petra kao dar.
Istjerao je 759. Saracene iz Narbonne, podvrgnuo Akvitaniju, Sasku u pohodima 753. i 758.
godine.
Pipin je umro 768. godine a naslijedili su ga Karlo i Karloman koji su podijelili
Kraljevstvo. Karloman je nakon dvije godine tajanstveno umro, a Karlova država dosegnula
vrhunac i zaposjela teritorij od Sjevernog mora do Sredozemlja i od Pirineja do Panonije.
Crkva ga je kanonizirala te mu se pripisuje sređivanje kršćanskih poslova s abasidskim
kalifom u Jeruzalemu i Svetoj Zemlji. Njegov pokušaj stvaranja dinastičkog braka s
bizantskom caricom Irenom 802. godine bit će simbol nedostignutog jedinstva Zapada i
Istoka Europe.
Pipinova udovica je Karla Velikog oženila Deziderijevom kćeri, no on je izazvao
Karlov bijes kada je zauzeo gradove koji su otprije pripadali Pipinu i ugostio Karlomanovu
udovicu koja se nadala ostavštini. Karlo je u dva pohoda svladao sjevernu Italiju, poslao
Deziderija u samostan te se 774. proglasio kraljem Franaka i Langobarda.
Najveći Karlov osvajački pohod bilo je pokoravanje Sasa na dijelu SZ Njemačke. Rat
je trajao od 722. do 804. Sasi su redovito kršili prisege vjernosti i dizali nove ustanke te
protjerivali katoličke misionare. Karlo je 785. objavio Kapitular o saskim krajevima u kojem
se predviđene najstrože kazne za svaki pokušaj neposlušnosti. Zakon je ublažen kada su Sasi
odvratili na nj nizom ustanaka. Karlo 788. poveo vojsku niz Dunav i smijenio bavarskog
vojvodu Tasila, pobijedio Avare između 791. i 796. god te osvojio nj prijestolnicu Ring, 799.
12
godine franački odred dospio do Trsata. Istočnu granicu protegnuo od Baltika do Jadrana te
duž nje osnivao niz teritorija s posebnom vojničkom organizacijom-marke iliti markgrofovije.
Kada je 750. propao Omejadski Kalifat u Damasku jedini preživjeli čaln obitelji Abd-
el-Rahman, pobjegao u Kordobu gdje je vladao kao emir; Karlo je želio zauzeti prostor od
rijeke Ebro do Pirineja ali je pohod propao 778., odredi su se povukli a napali i uništili su ih
kršćanski Baski. Otada je njegova politika strogo defenzivna pa je osvojio 801. Barcelonu da
bi si osigurao dovoljno široko područje za organizaciju marke.
Na Božić 800-te okrunio ga je Leon III. u crkvi Sv. Petra u Rimu, Karlo kao nije znao da će se
to dogoditi. Teoretski Leon III. nije imao nikakvog prava da nekog uvede u carsko
dostojanstvo, a ni Karlo da takvu čast prihvati, ako se pri tome ne računa falsificirani
dokument tzv. Konstantinova darovnica po kojoj je car Konstantin preselivši prijestolnicu iz
Rima iz Carigrada prepustio papinstvu svjetovnu vlast na Zapadu.
Krunidba Karla Velikog je pogodila interese Bizantskog Carstva koje je Karlovo
uzdizanje u carsko dostojanstvo smatralo uzurpacijom. Potkraj 800-te došlo je do toga da
otada postoje dva carstva. Razlaz Istoka i Zapada koji se davno nagovještavao i koji se jasno
iskazao u vrijeme ikonoklastičke krize došao je do izraza i u političkoj sferi. Kršćanski se
svijet raspao na dva dijela i u kulturnom i u jezičnom i u etničkom smislu.
U Aachenu 812. godine sklopljen mirovni ugovor između Franačkog i Bizantskog
Carstva, po kojem je Bizantu priznato vrhovništvo nad područjem Venecije i primorskim
dijelovima Dalmacije, a Karlu je zauzvrat priznata carska titula, ali samo kao cara Franaka ne
i zapadnorimskoga. Država mu je stvorena na snazi kopnene vojske, on ima tri funkcije:
zapovijeda vojskom, vrhovni je sudac i štiti tvrtku, nije se smatralo da ima apsolutnu vlast.
Najviše se približio carskoj legislaturi sudskim reformama i izvanrednim mjerama kao
kapitulari: niz odluka carskim službenicima, a to su bili: komornik (dvor i carska blagajna)
senešal/majordo (hrana i posjedi za proizvodnju), peharnik (podrum i vinogradi),
maršal/konstabl ( štale i vlast na d vojskom), kapelan/kancelar (skriptorij). Zastupnici
središnje vlasti u pokrajinama su grofovi, imaju sudsku, vojnu, financijsku i drugu izvršnu
vlast.
Uzduž granica veća područja povjeravaju se markgrofovima ili vojvodama, to su bili
franački plemići koji su dobivali uz posjed i dio prihoda s posjeda.
Slao je laike i klerike kao inspektore (missi ili missi dominici) u pokrajine prema kapitularu iz
802. godine. Carstvo je bilo podijeljeno na administrativne jedinice u koje su svake godine
slani po dvojica missi, jedan laik i jedan klerik. Tako je car pomoću missi mogao ostvarivati
vlast nad grofovima.
Postupno se obveza odlaska svakog slobodnjaka u vojsku pretvorila u obvezu odlaska
samo bogatih zemljoposjednika jer siromasi nisu mogli napuštati imanja (slali su u početku
samo jednog predstavnika) a onda su se oni povezali sa grofovima zbog zaštite i tako je
stvorena privatna konjanička pratnja te se s vremenom daju dozvole svima da u vojsku dolaze
u odredu koji predvodi njihov gospodar. Financiranje konjice je riješeno na račun Crkve:
Karlo daje svojim najpouzdanijim sljedbenicima crkvene zemlje kao beneficije na doživotno
uživanje tj. kao nagradu za službu. U drugoj polovici 8. st., svi velikodostojnici sebi
osiguravaju odred vjernih konjanika.
Scabini - posebni suci koji određuju koji zakon valja primijeniti u određenom slučaju.
Sudovanje i vojska se zasnivaju na besplatnom radu pojedinca Neposrednim rekvizicijama
održavaju se javni radovi, smještanje činovnika i prijevoz ljudi i robe a posredni poraz plaćali
su pokoreni narodi dok je opći porez plaćan u vidu dara ili priloga od velikodostojnika koji ga
je pak dobio od seljaka. Velik dio Karlovih prihoda ostvarivao se na njegovim vlastitim
posjedima jer je on bio najveći zemljoposjednik, ova strana careve aktivnosti poznata je iz
njegova Kapitularima o selima.
Izbori biskupa bili su pod carevom kontrolom, Crkva je imala velike koristi od careve

13
dodjele posjeda. Vladar bi im, još od vremena Merovinga, jamčio i imunitet od grofova ili
druge svjetovne vlasti. Do 9. stoljeća prelati su tako postali i pravi posjednici.
Trgovina je bila u opadanju, živjelo se samo od poljoprivrede. Postojala su dva sloja
1)zemljoposjednici-crkveni ili laički, 2)neslobodno ili poluslobodno seljaštvo. Nije bilo
mjesta za trgovce koji obično žive u gradovima; trgovina se svela na sitne poslove na seoskoj
tržnici. Svaka regija je imala vlastiti novac što je pokazatelj da je stanovništvo prisiljeno vršiti
male transakcije na malom prostoru jer je kronično siromašno. Pristizali su lutajući trgovci sa
Istoka zvani Sirijci koji donose samo luksuzne proizvode koje kupuju samo iznimno bogati.
Karlovo vrijeme nije donijelo nikakav ekonomski boljitak.

Karolinška renesansa

Karlo je zaslužan za poticanje obnove i razvoja naučavanja i učenosti što se u

historiografiji naziva karolinška renesansa. Poticaj za takvu obnovu stigao je s britanskih
otoka. Italija je još od vremena pape Grgura I. padala u sve dublju krizu, Španjolsku su
osvojili muslimani, a samo je među Ircima i Anglosasima vladala latinska učenost. U
Franačku su kasnije krenuli glasoviti misionari sv. Kolumban i sv. Bonifacije.
Kulturna dekadencija bila je na vrhu u merovinško doba, odnos crkvenih otaca prema
učenosti bio je pragmatičan, oni su inzistirali na mističnosti, potrebi vjerovanja, preobraćenju
poganih i širenju istine o Kristovoj objavi.
Benediktinski samostan nije bio obrazovna institucija, jer se u njemu vodio vjerski
život i povezivao sa svakodnevnim poslovima.
Svjetovno svećenstvo je bilo prepušteno samo sebi a biskupi su bili svjetovnjaci i
neznalice. Oni izuzetni svećenici poput Bonifacija trošili su energiju pokrštavajući poganske
zemlje. Karlo je želio iskorijeniti postojeće stanje. Stvorio je poznatu školu u palači te je iz
Nortumbrije doveo Alkuina da joj bude na čelu. U Aachenu je privukao učitelje sa svih strana:
Anglosase, Irce, Italike, Hispance te Franke iz Franačke i Germanije. Alkuinova djela nisu
predstavljala ništa posebno – sastojala su se uglavnom od dijaloga o slobodnim vještinama i
komentara Biblije. Drugi istaknuti učenjak bio je Einhard, autor Životopisa Karla Velikog.
Einhard se izdvajao iz okoline idejom da je literatura nešto više od praktične potrebe za
širenjem vjere. Za nas je najznačajniji Ivan Skot Eri(u)gena, Irac koji sredinom 90. stoljeća
stiže u Franačku. Glavno djelo O podjeli prirode pisano je u obliku dijaloga te ujedinjuje
neoplatonistička i kršćanska shvaćanja u jedan filozofsko-teološko sustav.
Za karolinške epohe utemeljen je i suvremeni sustav pisanja. Pisalo se manjim
slovima i stiskalo ih jedno uz drugo, sve je šira uporaba minuskule. U 8. stoljeću postoji
nekoliko čvrsto oblikovanih minuskula: irska, vizigotska i beneventana.
Izvan uskog polja latinske naobrazbe karolinška renesansa nije postojala. Književnost
na narodnom jeziku još nije stvorena osim u obliku junačkih pjesama koje su pjevali putujući
svirači. Poslije tzv. lijepih umjetnosti, sačuvan je samo jedan važan karolinški spomenik -
izuzetno lijepa bazilika koju je Karlo sagradio u Aachenu.
Razlika između autohtonog rimskoga i novodoseljenog barbarskog (germanskog i
slavenskog) stanovništva je nestala. Stare plemenske zakone zamijenili su carski kapitulari.
Crkva je značajno ojačala pokrštavanjem.

Pomorska sila Sredozemlja: Venecija

Venecija je jedina nastala u vrijeme kada je zapadno-rimsko carstvo nestajalo ili je već
nestalo. Stanovništvo joj je bilo sa dolina rijeke Po koji su se doselili nakon prodora Huna u
Italiju polovinom 5. stoljeća, te se povećavalo dolaskom Langobarda 568. godine.
Prvi izabrani dužd bio je Orso, izabran 727. kao simbol otpora bizantskom
14
suverenitetu. Njega su naslijedili bizantski službenici sve do 751. kada je nestao Ravenski
egzarhat.
Početkom 9. stoljeća dužd Odelerije, njegov brata Beato sklopili su savez s Francima i
stavili se pod vrhovništvo talijanskog kralja Pipina kako bi izmaknuli bizantskom
suverenitetu. Iako je franačko-bizantski sporazum iz 812. godine jamčio Veneciji političku i
pravnu neovisnost o Franačkom Carstvu, on nije potvrdio stvarnu vlast Bizantskog Carstva.
Venecija jača do kraja 11. stoljeća kao neovisna republika, te zaposjeda područja na
istočno-jadranskoj obali i duž pomorskog puta prema Istoku, pa i na Levantu.

V. PROPAST KAROLINŠKOG CARSTVA

Nasljednici Karla Velikog

Nakon Karlove smrti, Carstvo je bilo suočeno s teškim problemima. Muslimanska

osvajanja učinila su plovidbu Sredozemljem opasnom, te bitno smanjile dotok robe s Istoka,
koja je dodatno smanjila trgovinu robe na Zapadu. Veleposjednici su bili protiv jačanja
središnje vlasti, a čitava vlast je bila ovisna o njihovoj podršci. Oni su nadzirali sudove, bili
prevladavajući element u vojsci, te je iz tog sloja dolazila većinom grofova i biskupa. Moć
grofova se morala posebno nadzirati, jer su vršili pritisak na careve izaslanike te ih je samo
snažan vladar mogao kontrolirati. Navedeni problemi, zajedno sa dezintegracijom Carstva,
odnosno anarhijom koja je svela na lokalnu ili u najboljem slučaju na regionalnu razinu vlasti
nije se dala zaustaviti, a novi val barbara je dodatno otežao funkcioniranje središnje vlasti.
Ludovik Pobožni je bio Karlov nasljednik. Za očeva vladanja je postao kralj
Akvitanije. Kad je došao na prijestolje, otpustio je sve očeve savjetnike koji su vodili
nemoralan život te je tako u samom početku neki moćnici se udaljili od njega. Bio je to
začetak opozicije središnjoj vlasti. Ludovika je zacario papa te tako promicao tezu da Crkva
izabire, postavlja i svrgava careve; dok je Karlova namjera bila da se sam okruni za cara,
želeći da se odupre takvom stavu.
Ludovikovo preveliko uvažavanje Crkve je oslabilo njegov carski autoritet, ali su
glavni problemi urušavanja bili u obitelji. Naime, Ludovik je pokušavao odabrati svog
nasljednika tako da nitko ne bude nezadovoljan. Ludovik je imao tri sina – Lotara, Pipina i
Ludviga. Pokušao je svakom sinu odijeliti dio kraljevstva, ali tako da to ipak bude jedinstveno
Carstvo. Pipin je dobio Akvitaniju, a Ludvig Bavarsku, dok je Lotara kao najstarijeg sina
proglasio suvladarom. Lotar je trebao biti car te je bilo predviđeno da on nadgleda vladavinu
svoje braće. Prvi koji je bio nezadovoljan takvom odlukom je bio Bernard, Ludovikov nećak i
Karlov unuk, ali je njegova pobuna bila brzo ugušena.
Nakon suprugine smrti, Ludovik se oženio Juditom koja mu je ubrzo rodila sina Karla,
te je molila cara da i njemu podari dio zemlje. Razmirice su rasle i zbog nezadovoljstva
odabira Lotara unutar obitelji te su svađe prerasle u građanske ratove. Za vrijeme tih
nesuglasica jačalo je plemstvo. Nakon Pipinove smrti, Ludovik se obratio Lotaru, pošto je
držao Ludviga u nemilosti, te mu ponudio ispriku i polovicu kraljevstva ukoliko bi zaštitio
mlađeg Karla i pomogao mu da zadrži drugu polovicu. Lotar je prihvatio ponudu.
Nakon Ludovikove smrti, Lotar je zahtijevao vlast nad cijelim kraljevstvom pozivajući
se na sporazum iz 817. koji mu je jamčio titulu cara. Karlo (Ćelavi) mu se suprotstavio i
povezao se sa polubratom, Ludvigom Bavarskim. Tako je počeo «rat trojice braće». Plemstvo
je imalo namjeru izvući što više ustupaka, ali ne dopustiti pobjedu ni s jedne strane. Jedina
velika bitka, ona u Fonteoy-de-Puisaye 841. godine, završila je bez pobjednika iako su obje
strane potom davale umnogome pretjerane informacije o protivničkim gubicima, ali nema
potvrde da se radilo o tolikim žrtvama.
15
 Ubrzo nakon te bitke, Karlo i Ludvig su se razišli ali su shvatili da su odvojeni
nemoćni protiv Lotara. 842. godine u Strasbourgu su obnovili savez. Dali su jedan drugom
javni govorni zavjet, na francuskom i njemačkom.
Zajednička zakletva je prisilila Lotara da se povuče u Italiju, a potom da se dogovori s
braćom. 843. braća su potpisala sporazum u Verdunu – Lotar je zadržao carski naslov,
područje od ušća Rajne u Sjeverno more sve do Rima na jugu, na zapadu do Rhone i Rajne na
istoku; Ludvig Bavarski (Njemački) je dobio gotovo sve zemlje istočno od Rajne; a Karlo
Ćelavi zapadni dio nekadašnje države.
Lotarevo je Kraljevstvo bilo slabo, pa ga je podjela među sinovima ubrzo dovela do
propasti. 855. je podijelio Kraljevstvo između svoja tri sina: najstariji Ludovik II. je dobio
Italiju i carsku titulu (ali za vrijeme njegove vladavine, naslov je izgubio svaku faktičnu
vrijednost); Karlo je dobio područje između Alpe i rijeke Rhone (područje koje će kasnije
postati kraljevstvo Burgundije); dok je Lotar dobio sjevernije zemlje (Lotarevo Kraljevstvo,
Lotaringija ili Lorraine). Sporazumom 870. u Mersenu, kraljevstvo je podijeljeno između
Karla Ć. i Ludvig Nj. Nakon smrti cara Ludovika II., Karlo Ć. i Ludvig Nj. su se opet počeli
natezati, ali je Karlo prvi stigao do Rima i tamo se okrunio na Božić 875. te se vratio u svoju
Francusku ostavivši Italiju njenoj sudbini.
Do 884. godine, bila su samo dva legitimna nasljednika Karla Ćelavog i Ludviga
Njemačkog: Karlo Debeli - sin Ludvika Nj., te Karlo Bezazleni – unuk Karla Ćelavog. Karlo
Debeli je već imao titulu njemačkog kralja kad ga je plemstvo odlučilo prihvatiti za svog
vladara, te je za cara bio okrunjen 881., a svrgnut 887. godine. Plemstvo koje je tada bilo
veoma moćno, stvorilo je nove kraljevske dinastije, jer je loza Karolinga izumrla s Debelim.

Nove barbarske provale

Franačko plemstvo je za razliku od kršćanskih ideala, koji su stalno napominjali

jedinstvo, bili veoma nelojalni. Crkva je bila zgrožena svim tim razmiricama i građanskim
ratovima jer nije mogla funkcionirati na prostoru koji je bio razdijeljen. Crkva se žestoko
borila za jedinstvo. Poticali su Karolinge da se zavjetuju kako će vladati u miru. Crkva nije
mogla napustiti Karolinge, jer s druge strane feudalci nisu imali uopće razumijevanja za
jedinstvo velike države.
Možda bi i Carstvo i dulje potrajalo da nije bilo barbarskih provala. Počele su u prvim
desetljećima 9. st. i trajale više od stotinu godina. Barbari su ponajprije bili zainteresirani za
pljačku, a potom za naseljavanje. Zbog njihove brzine, Karolinzi su bili bespomoćni. Zaštita
se osnovala na lokalnoj obrani od moćnika koji su štitili svoje posjede te tako stvarali temelje
za feudalne posjede u 10. st. koji su nastali nakon barbarskih napada.
Novi su barbarski napadači bili Vikinzi/Normani, Saraceni te Mađari. Svaki od njih su
napadali Europu s druge strane. Opustošili su svaku regiju od Britanskih otoka do Sicilije pa
od Biskajskog zaljeva do Crnog mora.
Saraceni – u rimsko doba je označavalo jedno od semitskih plemena na Sinaju, kasnije
za Arape i islamizirane narode Sredozemlja. Stigli su prvi, najdulje su napadali ali učinili
najmanje štete. Stizali su ponajprije iz sjeverne Afrike, manje iz Španjolske. Za razliku od
Saracena iz Španjolske, oni iz Afrike su predstavljali veću opasnost. Bili su vrlo sposobni
pomorci, opasni gusari. Osvojili su Siciliju, Sardiniju, Korziku, gradove na Apeninskom
poluotoku. Nikada nisu osvojili dosta teritorija da bi mogli osnovati državu u Italiji. Karolinzi
ih nikada nisu mogli posve istjerati iz zemlje.
Vikinzi ili Normani – jedan narod, ali su imena različitog postanka (nortmann – znalo
se samo da dolaze preko mora, sa sjevera; vikingr – staronorveški gusar). [u historiografiji:
VIKING = napadač koji samo pljačka, NORMAN = kada pljačkaši se počinju trajno
naseljavati] Za razliku od Saracena, počinili su više štete na većim područjima. Napadali su
16
svaku europsku zemlju od Španjolske do Rusije, ali su najviše razarali na Britanskim otocima
i u Francuskoj te su miroljubivo naselili Island, Grenland pa čak i osnovali privremenu
koloniju (na današnjem Grenlandu).
Mađari – nomadi uralo-altajskog podrijetla, prisiljeni da odu iz svoje postojbine zbog
vojnog poreza. Sposobni konjanici , žestoki ratnici i nemilosrdni protivnici…hahaha…
Pljačkali su u Moravskoj, Austriji pa sve do njemačkih granica. 905. su srušili
Velikomoravsku kneževinu te porazili tešku njemačku vojsku.
[Molim pogledati kartu na 143. strani zbog boljeg uvida u barbarke pohode. Hvala!J]
Oko 1000. godine, situacija se u Europi potpuno stabilizirala. Novi društveni tip
organizacije – feudalizam – je stvoren tijekom perioda nereda i nestabilnosti.

Novi narodi u srednjoj, istočnoj Europi: Rusi, Česi i Poljaci

Hazari je bio savez nomadskih turskih i iranskih plemena na području sjevernog

Kavkaza koji se ubrzo širio na sjeverno, zapadno i južno područje. Nakon poraza od Avara na
Kavkazu, središte im se preselilo u Itil na Volgi.
Rusija je već u 9. st. bila zemlja gradova-država, odnosno kneževina, od kojih je
svakom od njih vladao varjaški ili slavenski vojskovođa s titulom kneza. Prvi od takvih
vladara je bio Rjurik. Sve su kneževine bile povezane do kraja stoljeća u labavi savez pod
vodstvom kijevskog kneza. Važan trgovački put je išao od Kaspijskog jezera i Crnog mora
preko Rusije sve do Baltika. Ruski su knezovi izvlačili korist iz trgovine te su u 9. st.
opustošili Carigrad. Od tog vremena se počeo širiti bizantski utjecaj u Rusiji, osobito pomoću
kršćanstva. Pokrštenje Rusa i njihovo uvođenje u bizantsku sferu utjecaja bilo je najbolje i
najsigurnije sredstvo da se otkloni opasnost za samo Bizantsko Carstvo.
Rjurikovi nasljednici vladali su Rusijom sve do kraja 16. st. Za vrijeme Rjurikovog
nasljednika, Olega, Kijev je postao središte Olegove vlasti pa od tada se država može zvati
Kijevska Rusija. Vrhunac moći, Kijevska Rusija je dosegla za vrijeme Vladimira, kraj 10. i
početak 11. st. Uspostavio je čvrstu državnu hijerarhiju.
Vladimir je pokušao stvoriti jedinstvenu pogansku hijerarhiju od plemenskih
božanstava slavenskih i neslavenskih naroda sa svog područja. Napravio je i panteon u Kijevu
posvećen poganskom bogu Perunu, ali je ipak nakon sporazuma s Bizantom 989. pozvao
carigradskog patrijarha da uspostavi episkopiju, te samim tim činom je počelo intenzivno
pokrštavanje.
Vladimirov nasljednik, Jaroslav Mudri, prodro je u baltičke zemlje, porazio Pečenege.
U njegovo doba je nastao je najstariji zakonik Ruska pravda, zapravo kodificirano običajno
pravo. Jaroslavovu vladavinu su obilježili i mnogobrojni sukobi sa braćom, kojih je
sveukupno bilo 12, koji su imali svoje interese. Sve je to vodilo nejedinstvenoj državi koja je
još više bila ugrožena prodorom Polovaca (Kumana) koji su opustošili južne krajeve i kidali
prometne i trgovačke veze Kijeva s Crnim morem. Godine 1097. predstavnici najvažnijih
oblasnih gospodara dogovorili su u Ljubeču podjelu nekadašnje Kijevske Države.
Na prostoru srednje Europe, u prvoj polovici 7. st., postojala je Samova Država, koja
je potpala od kraja 8. st. pod franačku državu Karla Velikog. Slabljenjem Franačkog Carstva,
stvara se Velikomoravska kneževina čiji je najvažniji vladar bio Rastislav za čije je vladavine
došlo do masivnog pokrštavanja.
Češka je od 10. st. bila u posebnim odnosima s SRC2. Knez Václav je poštovan kao
zaštitnik češkog naroda i države. Ubio ga i naslijedio brat Boleslav II.
Borbe između Boleslavljevih nasljednika značajno su umanjile snagu države i njezin
opseg. Boleslavljev unuk Brˇetislav je privremeno proširio vlast na području današnje
zapadne Slovačke te je osvojio i Moravsku, dio Poljske i Šlesku. Njemačko-rimski car ga je
2 SRC- Sveto Rimsko Carstvo
17
prisilio da prizna njegovu vrhovnu vlast. Prije smrti, Brˇetislav je ustanovio seniorat, prema
kojemu ima vladati najstariji član Přemyslove porodice.
[Može se zapamtiti da je Libuša Přemysla slovi za osnivačicu Praga.]
U sjevernijim krajevima, na području današnje Poljske, u ranom srednjem vijeku
nalazila su se različita slavenska plemena. Pleme Poljana, koje je nastavalo središnje područje
oko rijeke Warte, dalo je ime čitavom prostoru i stvorilo državu.
Kako su dijelovi Poljske došli pod vlast velikomoravskog kneza, tako se do kraja 9. st.
počelo širiti kršćanstvo.
Na vlast je došao Siemomyslovljev (jedan od legendarnih osnivača dinastije, koja je
ujedinila zemlje kasnije poznate kao Velika Poljska) sin Mieszko, koji je počeo širiti granice
do Baltika. Time je praktički postao osnivaš prve poljske dinastije. Za vrijeme njegovog
nasljednika, sina Boleslava I. Hrabrog, Poljska je proglašena neovisnom od vlasti njemačkog
cara.

Što je feudalizam?

Feudalizam u užem, prvotnom i pravom smislu riječi označava feudalno-vazalske

veze, odnosno, društveni sustav obveza i prava zasnovan na posjedovanju zemlje i osobnim
odnosima u kojima zemlju vazali drže kao leno (imanje) dobiven od gospodara (seniora).
U širem smislu, pojam obuhvaća «feudalno društvo», sustav ekonomske, društvene i
političke organizacije zasnovan na vezama čovjeka prema čovjeku, u kojoj jedan sloj
specijaliziranih ratnika – feudalne gospode – podčinjenih jedni drugima hijerarhijom veza
zavisnosti, gospodari seljačkom masom koja obrađuje zemlju i stvara im uvjete života.
«Feudalno društvo» se uglavnom razvijalo u autarkičnoj (nezavisnoj) poljoprivrednoj
ekonomiji, odnosno karakteristično je za one tipove društava gdje je poljoprivreda
dominantan tip privređivanja. Još jedan aspekt feudalizma je lenski i seniorski sustav i kojem
seniori nad neslobodnim seljaštvom imaju niz različitih policijskih, sudskih, poreznih i drugih
prava.
Razvoj europskog feudalizma počinje u doba prvih Karolinga u 8. st., povezivanjem
dodjele lena i uspostave osobnih vazalsko-seniorskih odnosa. Stvaranje feudalizma prema
konkretnim događajima: car Karlo Ćelavi izjavio je 843. da su careve dužnosti prema
velikašima obavezna protuusluga za vjernost vazala; godine 859., u jednom dokumentu,
vazalske su obveze definirane kao savjet i pomoć. Kao je karolinška moć slabila prema kraju
9. st., tako su lokalni moćnici postajali neovisni.
Vazal je slobodan čovjek koji svojevoljno stupa u odnos prema drugom slobodnom
čovjeku, senioru. Senior i vazal su spojeni vazalskim ugovorom. Prema tom ugovoru, vazal je
dužan svom senioru consilium – obveza sudjelovanja na skupovima koje saziva – te auxilium
– pomoć (vojna ili financijska). Zauzvrat je senior dužan svom vazalu pružiti pomoć.
Vlasništvo ima najčešće dva nosioca: vrhovnog (osvojili zemlju i nisu u neposrednom
odnosu sa zemljom) i koristovnog (oni koji obrađuju zemlju - vazali) vlasnika. Isto tako
postoje dvije vrste zemljišta: alodijalno (zemljišta koja feudalac zadržava za sebe, obrađujući
ih snagom svojih kmetova) te zemljišta što ih feudalac ustupa kmetovima na obradu, tako da
na posjedu feudalaca postoji veći ili manji broj kmetskih selišta. Kmetovi se obvezuju da će
kao naplatu na ustupljenu zemlju davati svom gospodaru feudalnu rentu i to u tri oblika:
radna, naturalna i novčana.
U zapadnoeuropskom tipu feudalizma cijela društvena zgrada ima oblik piramide: na
vrhu je glavni vlasnik (vrhovni senior odnosno kralj), slijede njegovi vazali koji imaju svoje
vazale . ta se hijerarhija nastavlja prema dolje, te je viši vazal senior nižeg. Cijela feudalna
piramida počiva na kmetovima kao osnovnim proizvođačima.
Patrimonijalni tip jest tip feudalne države koji se nije dugo održao jer feudalci, pošto
18
su ojačali, nastoje da se što više emancipiraju od kraljevske vlasti i da sami sudjeluju u
vladanju. Taj se proces odvijao u nekim zemljama i pomoću fiktivnog pojma krune (Češka,
Poljska, Hrvatska i Ugarska), koja postaje imaginarni nosilac suvereniteta.
Feudalizam u prvotnom značenju riječi, od 14. st. više nije najznačajnija politička i
društvena pojava. U Engleskoj se ukida u 16. st., u Francuskoj 1789., u Rusiji 1861., dok u
Hrvatskoj 1848. kada se ukida kmetski odnos kao posljednji očuvani element feudalizma.

Selo u ranom srednjem vijeku

Osnovna proizvodna jedinica u srednjovjekovnom društvu bilo je selo, odnosno

seoska općina, a ne leno. Kako su zemljoposjednici postali dio feudalnog sustava, morali su
sve više vremena potrošiti na politiku i ratovodstvo, pa u načelo više nisu mogli nadgledati
proizvodnju na svojim imanjima, stoga su seljaci primorani voditi brigu sami o sebi.
Srednjovjekovno selo je bilo suviše mala zajednica da bi težilo prema stvarnoj
samodostatnosti. Ono je bilo vrlo konzervativno i krajnje neefikasno. Proizvodilo je dovoljno
hrane za svoje potrebe, ali u doba epidemija i ratova i to je bilo neostvarivo.
Sve obradive čestice bile su podijeljene na nekoliko otvorenih polja, a svaki je seljak
na svakom polju obrađivao česticu zemlje. Feudalni gospodar je također imao traku zemlje na
svakom polju, kao i seljak. Tako ustrojeni sustav obrađivanja zemlje nije samo olakšavao i
pojednostavljivao sam posao, već je davao mogućnost svima da osiguraju dovoljno žita za
preživljavanje, jer nitko nije imao monopol na dobru zemlju.
Pošto gnojiva gotovo da nije bilo, nedostatak marvene stoke umnogome je
onemogućavao kvalitetnu obradu zemlje. Jedini način da se spriječi iscrpljivanje zemlje, bilo
je ostaviti na ugaru. U sjevernim dijelovima Europe postupno je razvijen tropoljni sustav.
Kako nije bilo znanja o najosnovnijim načelima higijene, bunari su se zagadili, pile se
i močvarne vode. Voda je bila opasna za piće, ali vino i pivo… Mnogi su izražavali
nezadovoljstvo ako ne bi dobili dnevnu dozu vina ili piva. U godinama pothranjenosti i gladi,
proizvodnja piva bila je zabranjena kako bi se očuvale zalihe žitarica, ali to nije uvijek bilo
lako provesti.
Selo je moralo uzdržavati ne samo seljane, već i više slojeve koji su se brinuli za
njegovu duhovnu i političku dobrobit. Tijekom karolinškog razdoblja, crkvena desetina je bila
obavezna; svaki seljak je morao davati Crkvi 10% svojih prihoda u kulturama i stočnoj
proizvodnji. Često se znalo dogoditi da je senior preuzeo pravo sakupljanja cijele ili dijela
desetine koja je trebala ići nekoj župi, a to se pravo moglo čak prenositi na nekog od njegovih
vazala kao leno.
Seljaci su bili obavezni da određen broj dana rade na seniorovoj zemlji i da se brinu o
njegovoj stoci. Kako je u principu senior bio vlasnik sve seoske zemlje, vlasniku je nakon tih
radova svaki seljak trebao platiti za kuću i za zemlju koju je obrađivao. Visina poreza je
ovisila o statusu seljaka.
Osim nameta na zemlju, gospodar je mogao tražiti i udio iz eventualnog seljakova
prihoda na tržištu ili njegove imovine. Slobodnjaci su obično, ali ne i uvijek, bili izuzeti iz
ovog nameta, ali su neslobodni i poluslobodni bili prisiljeni plaćati visoke postotke.
Gospodar je u selu imao i neke monopole. Posjedovao je mlin, pećnicu te u južnim
dijelovima i tijesak za grožđe. Valja naglasiti da je prihod koji je gospodar dobivao iz sela u
RSV3-u u cijeloj Europi bio gotovo u potpunosti u naturi. Moguće je bilo da selo ima više
gospodara. Nasljedna prava, namjerni potezi vrhovnog vladara mogli su dovesti do podjele na
više vlasnika.
Na nekim područjima, osobito u južnim dijelovima kontinenta, i dalje su egzistirali
mali, samostalni posjedi. Ponegdje je stanovništvo živjelo u malim selima koja su bila
3 RSV – rani srednji vijek
19
samodostatna.

Crkva u feudalno doba

Propadanje Karolinškog Carstva vodilo je sve očiglednijem povećanju moći i prestiža

Crkve u društvu. Crkva je bila jedina koja se zalagala za mir, red i jedinstvo kršćana. Crkva je
preuzela političko vodstvo na Zapadu. Kler je bio promicatelj pokreta koji su za cilj imali
očuvanje Carstva i zaustavljanje feudalnih ratova. Biskupi su zahtijevali pravo da sude i da
kažnjavaju svjetovne vladare, pa su to i u nekim slučajevima i činili.
Kada se Carstvo raspalo, biskupi su ostali podvrgnuti različitim vladarima, pa im je
bilo vrlo teško ujediniti se da bi djelovali u zajedničkom cilju i interesu. Moć nadbiskupa se u
to vrijeme povećala, a oni su nastojali kontrolirati i disciplinirati biskupe. Mnogi su biskupi
smatrali da se moraju podvrgnuti papinu autoritetu, što nije bilo jednostavno jer je papa bio
daleko.
Glasoviti falsifikat, zbirka Pseudo-Izidorove Dekretalije (sastavljene sredinom 9. st.),
je pomogao Crkvi da se riješi svjetovnog tutorstva svjetovnjaka. U njoj je bilo mnogo
originalnih papinskih pisama i mnogo autentičnih kanonskih odredbi izglasanih na različitim
crkvenim koncilima, ali kako u dokumentima nije bilo presedana koji bi opravdali i podržali
tadašnju politiku Crkve, nepoznati kompilator nije oklijevao dodati krivotvorene tekstove.
Tijekom srednjeg vijeka ova se zbirka izvora smatrala autentičnom.
Papa Nikola I. je bio plemićkog podrijetla, velikih sposobnosti; pokušavao je
nametnuti svoj autoritet jakim laicima i klericima. Prvi je sukob imao s Bizantskim Carstvom
poznatim kao Focijeva shizma. (Car Mihael II. stavio je na mjesto carigradskog patrijarha
Focija a pritom smijenio dotadašnjeg Ignacija. Oba pretendenta su tražila pravorijek od pape.
Nikola je poslao izaslanike da ispitaju slučaj, ali su bili podmićeni od Focija. Papa je otpustio
izaslanike, a Fociju naredio da ode s patrijaršijske stolice. Focije je papu ekskomunicirao i
optužio Rimsku crkve za herezu. Novi car, Bazilije I. je smijenio Focija i vratio Ignacija.)
Raspad Karolinškog Carstva izolirao je Italiju od sjevernih dijelova nekadašnje
zajedničke države. Sin cara Lotara, Ludovik II. bio je posljednji vladar koji je imao stvarnu
vlast na Apeninskom poluotoku. Nakon njegove smrti stvarna vlast je prešla u ruke franačkih
grofova i markiza na sjeveru zemlje i langobardskih vojvoda u srednjoj Italiji. Bizant je držao
južne krajeve, ali nije želio imati jakog susjeda, već je gotovo podržavao protivnike
kraljevske vlasti. Talijanski velikaši nisu poštivali papinstvo, nego su čak uzimali Crkvi
zemlju i nisu se libili krenuti na Rim. Papa Ivan VIII. je pozvao Karla Debelog da intervenira,
ali nakon što je dobio svoju krunu otišao je iz Italije. Na kraju su pape morale sklopiti savez s
nekom od lokalnih frakcija.
Izvan Italije malo se znalo o toj degradaciji papinstva te je kršćanski Zapad i dalje
poštivao nasljednika sv. Petra. Od 10. st. Crkva je prestala funkcionirati kao administrativna
cjelina.
Crkva je shvatila da ne može nadzirati svoju zemlju bez zaštite feudalne vojske, stoga
su crkveni dostojanstvenici organizirali skupine naoružanih vazala, kojima su vrlo brzo počeli
dijeliti lena. Crkva je imenovala ljude – advokate – koji bi obavljali za njih laičke dužnosti.
Od karolinškog doba kler je obavljao mnoge javne dužnosti te je feudalcima bilo
potrebno da budu na njihovoj strani.

VI. MOSTOVI PREKO TAMNIH VREMENA

Civilizacije Istoka – Bizant i Arapi
20
 Heraklije se, preuzevši vlast, prvo morao suočiti sa opasnim prodorom Avara, Slavena
i Perzijanaca. Da bi se oduprije, proveo je društvenu reformu, termin tema se počela koristiti
ne samo «vojni odred» nego i za upravnu jedinicu i iskoristio je vjeru – ratovanje je
predstavio kao sveti rat te tako dobio pomoć Crkve.
626. Slavene i Avare su porazili kod Carigrada, koji su ga pokušavali osvojiti.
Za vrijeme Heraklija je završio rimski, a počeo bizantski period, grčki jezik je postao
službeni.
Tijekom 8. st. Arapi su opet zaprijetili Carigradu. Nanesene su štete Carstvu u
pomorskoj bici kod Cipra, zatim i u Siriji i Armeniji. U vrijeme opsade, vladao je car Lav III.
Tada je izbio ikonoklastički sukob koji je podijelio bizantsko društvo. [Ikonoklazam je bila
struja u Crkvi koja se protivila prikazivanju Trojstva, Krista, Bogorodice, anđela i svetaca te
javnomu i privatnom štovanju svetih slika.] Lav II. je oštro istupio protiv kulta ikona.
Njegova dinastija je izumrla s kraljicom Irenom.
Njen nasljednik je poginuo u ratu s Bugarima, čija povijest počinje naseljavanjem
Slavena na Balkan potkraj 6. i početkom 7. st. Bugarsko ime potječe od Bugara, turkijskog
naroda. Bizantski car Konstantin IV. je morao sklopiti mirovni savez s njima, kojim je
formalno priznao pravo na zemlju između Dunava i Balkana.
Mihael III., bizantski car, je na zahtjev moravskog kneza Rastislava, poslao
Konstantina i Metodija, «slavenske apostole», redovnike rodom iz Soluna, da propovijedaju
kršćanstvo na slavenskom jeziku među Slavenima na srednjem Dunavu i u Moravskoj.
Simeonova vlast je bila vrhunac bugarska države. Proširio je bugarske granice te 913.
dobio carsku krunu.
Bizantska pomorska prevlast na istočnom Sredozemlju je bila obnovljena pod vlašću
cara Nikefora II. Foke, koji je osvojio Kretu.
Za vrijeme Bazilija II. izbija pobuna koju su potaknuli predstavnici zemljoposjedničke
aristokracije – Barda Skler i Barda Foka, koja je skršena 989. Bazilije je osobno vodio dva
pohoda protiv lokalnih arapskih vladara u Siriji, dok mu je glavni cilj bio osvojiti Samuilovu
državu (koja je preuzela Simeonovu tradiciju), što je i učinio te tako stekao nadimak
«Bugaroubojica». Bazilije nije imao muških nasljednika te je nakon njegove smrti došlo do
sukoba. Slabljenjem Bizantskog Carstva, paralelno su jačali Turci koju su jednom navratu u
svojim osvajanjima došli i do Carigrada.
Bizantinci su se isticali kao vrsni umjetnici, zlatari, svilari, draguljari…Njihov novac –
nomizma – koji direktno nastavlja tradiciju rimskog solida, bio je sve do 13. st. jedini zlatni
novac kovan u Europi.
Islamska civilizacija je za vrijeme Absida čiji je osnivač bio Abu Abas dosegnula
vrhunce. On je potaknuo bunu protiv omejadskog kalifa, dinastije prije Absida, poznatu kao
Abasidski prevrat ili revolucija. Trijumf Abasida značio je i kraj Arapa u kalifatu. U to
vrijeme svi muslimani postaju jednaki, a nearapi brzo stječu političku moć.

Obnova Zapadnog Carstva

Nedostaci njemačkih zemalja su se zapravo pokazali kao prednost. Bila je siromašnija

od Francuske, Italije i većinom su svi slobodni ljudi bili ratnici što nije bilo pogodno za
barbarske provale, a zbog istog razloga feudalizam se slabije razvijao. Najvažnije je to što je
zadržala dignitet kraljevske vlasti. Nasljednik Karla Debelog je bio nezakoniti unuk Ludviga
Njemačkog, Arnulf Karatanski, koji osvajanjima došao do Rima gdje ga je papa Formoz
okrunio za cara. Nakon Arnolfa, došlo je do podjele Carstva na pet velikih vojvodstava (Sasi -
S, Bavarci - JI, Švabe – gornji tok Rajne, Frankonija – srednja Rajna, Lotaringija).
Nakon smrti nasljednika, Ludviga Djeteta, izumrla je karolinška dinastija u
21
Njemačkoj. Plemstvo je izabralo novog vladara, vojvodu Frankonije – Konrada. Dolaskom
saske dinastije nakon Konrada, napokon je zaustavljen rast vojvodske moći i raspadanje
monarhije. Henrik I. Ptičar je bio rodonačelnik saske dinastije. Zaštitio je istočnu granicu
utvrdama i započeo Drang nach Osten - Prodor na Istok.
Henrikov nasljednik je bio Oton I. Veliki. Član saske dinastije koji je istaknuo svoj
položaj zaštitnika svih kršćana u Kraljevstvu te je obnovio savez sa Crkvom. 941. je zavladao
čitavim Kraljevstvom. Sustav vlasti nije bio strukturiran da bi trajno održavao jaku kraljevsku
vlast. On je bio najsnažniji vladar na Zapadu. Njegova vanjska politika se temeljila na
pokušajima da se oslabi Francuska, poticanje naseljavanja slavenskih teritorija na Istoku te na
širenju i održavanju vlasti u Italiji. Sukobio se s Mađarima, Slavenima.02. veljače 962. godine
je okrunjen za cara u Rimu. Oton je sazvao sinod u Rimu kako bi sudio papi Ivanu XII. zbog
ubojstva, razbojstva, krivokletstva i drugih zločina. Obnovio je Zapadno Kraljevstvo, koje je
obuhvaćalo Njemačku i dvije trećine Italije, a temeljilo se na savezu s Crkvom, na koju je
gledao kao na političkog saveznika kojeg tek treba ovladati.
Otona je naslijedio Oton II. koji se odmah u početku morao pozabaviti pobunom
vojvoda, a nakon što je ugušio pobunu, počeo je provoditi politiku kojom je posve dokončao
njihovu vlast. Nakon nepromišljenog pohoda na Italiju, poginuo je u 28. godini, a za
nasljednika je postavljen njegov trogodišnji sin, Oton III, koji je bio priznat za kralja
Njemačke i Italije. Nazvao je sebe Italicus, Saxonicus, Romanus – imititajući rimske careve te
servus Apostolorum, servus J. Christi – što je htio baštiniti od Karolinga. Za njegovo vrijeme
je došlo do ustanka Slavena kojima su pomogli Poljaci,a Poljska i Češka su počele prihvaćati
kršćanstvo te se je polako počela stvarati politička organizacija na tom prostoru. Otonov izbor
Nijemca (bratića Brunu) i Francuza (učitelja Gerberta) na mjesto pape samo je ojačao njegov
položaj.
Bavarski vojvoda Henrik iz saske dinastije postaje carem Henrikom II. nakon Otonove
smrti. Poticao je razvoj Crkve te time nesvjesno stvarao preduvjete za raspad Carstva.
Nasljednik koji je došao na vlast odabirom knezova, bio je vojvoda Frankonije,
Konrad. Konrad II. je prestao vjerovati Crkvi te je tražio saveznike u nižem plemstvu koje je
želio učiniti nasljednicima krune. Pripojio je Burgundsko Kraljevstvo.
Vrhunac Kraljevstva, prema nekim mišljenjima, je dosegnulo za vrijeme Konradova
sina, Henrika III. koji je učinio svojim vazalima Poljsku, Češku i Ugarsku. Zbog sukoba oko
izbora pape, Henrik je morao intervenirati 1046. što zbog obnove Carstva na tom području,
što zbog reforme Crkve. Za papu je odabrao prijatelja, Bamberga, odnosno Klementa II. koji
ga je iste godine okrunio za cara. Henrik je definitivno oslobodio papinstvo teških utega
rimske politike, dok je papa bio više neovisniji i nije trebao pomoć njemačkih vladara.
Leon IX. izabran je za papu 1049. godine. Ponovno je uspostavio autoritet pape na
prostoru sjeverno od Alpa, te je sazvao koncil u Reimsu što ga je dovelo u sukob s kraljem
Francuske.
Obnovljeno SRC Njemačke je proživjelo do 1056. koje je bilo utemeljeno na idejama
Karolinškog Carstva.
VII. OPORAVAK ZAPADA
Vjerska obnova

Pobuna protiv prakse Crkve u 10. stoljeću krenula je iz europskih samostana od kojih
je prednjačio samostan Cluny u Burgundiji te je ubrzo postao i središte reformnog pokreta.
Samostan u Clunyu je osnovao akvitanski vojvoda Vilim, 910. godine koji je svoju zadužbinu
podvrgnuo izravno papi. Samostan je prihvatio verziju Regula sv. Benedikta kojom se
ostavljalo vrijeme za intelektualne i vjerske aktivnosti, s naglaskom na strogoj disciplini i
poštivanju visokih moralnih standarda. Reformni se pokret iz Francuske proširio po cijeloj
22
Europi, a na vrhuncu pokreta, samostanu u Clunyu je bilo podređeno 200 europskih
samostana. U prvo vrijeme je cilj bio obnova nekadašnjeg redovničkog života, a kasnije su se
kao glavni problemi nametnuli simonija i nikolaitizam koje su reformatori žestoko napali. Do
1100. reformatori su postigli mnogo od prvotno zacrtanih ciljeva. Od vremena Leona IX.
(1049. – 1054.) papinska moć raste i oni opet nadgledaju biskupe koje su imenovali
svjetovnjaci. Obnovu je pratio i porast pučke pobožnosti koja je svoj vrhunac dosegnula u 11.
stoljeću, a čega je direktan rezultat i masovni odaziv na prvi križarski rat 1095. godine.
Razvijaju se i dva srodna pokreta: Božje primirje ili Tregua Dei – zabranjivanje borbi na
određene dane u godini koji su bili sveti i Božji mir – koji je imao utjecaj na razvoj laičke
vlasti, sa zajedničkom svrhom održavanja mira. Važna posljedica vjerske obnove su bili
križarski ratovi, začetak romanike te porast interesa za obrazovanje. To je vrijeme porasta
životnog standarda prosječnog čovjeka i napretka u odnosu prema radu. Vezano uz
obrazovanje, na Trećem lateranskom koncilu 1179. godine određeno je da se uz katedrale
osnivaju škole, a jedan od preduvjeta bio je i unaprjeđenje latinskog jezika, glavnog
razgovornog jezika učenih ljudi diljem Europe.
Jedan od najistaknutijih papa razdoblja vjerske obnove bio je Silvestar II. Koji je
postavljen za papu 999. godine, a radio je na jačanju papinstva i Carstva. Smatralo se da je
čarobnjak jer je puno pažnje pridavao laičkoj naobrazbi, pa je njegovo ime ubuduće
izbjegavano.

Politička obnova – Francuska

Do kraja 10.stoljeća, Francuska je rastrgana borbama između Karolinga i Robertovaca,

nasljednika francuskog kralja Roberta I., koji su vladali do 936. kada su se na prijestolje
vratili Karolinzi. Karolinzima je ostanak na prijestolju osigurala naklonost krupnog plemstva,
a s protjecanjem 10. stoljeća slabila je i kraljevska vlast i ubrzavao se razvoj feudalizma koji
je potkraj 10.stoljeća zagospodario teritorijem Francuske.
Karolinge su naslijedili Kapetovići koji su znatno centralizirali državu u 12., a
pogotovo u 13. stoljeću. Henrik I. (1031. – 1060.), kao i njegovi prethodnici, je bio znatno
vezan uz karolinšku tradiciju držanja ovlasti nad cijelim, prevelikim teritorijem države, zbog
čega je njegova vlast bila najmanja od svih prije njega. Za njegova sina, Filipa I. (1060. –
1108.), polako počinje jačati vlast vladara, a on je bi prvi iz dinastije koji je nastojao proširiti i
učvrstiti kraljevski posjed, komad zemlje od oko 130 km oko Pariza koji je nekada
posjedovao rodonačelnik dinastije Kapetovića, Hugo Kapetović. Taj teritorij je imao veliku
stratešku važnost jer je razdvajao velika lena na sjeveru Francuske i otežavao stvaranje
protukraljevskih saveza, a nalazio se i na križanju svih važnijih putova. Filipova vladavina je
prekretnica u povijesti Kapetovića.
Ipak, u 11. stoljeću vladaju krupni feudalci, a ne kraljevi. Tek je u nekoliko feudalnih
državina vladaru istih uspjelo razviti institucije i običaje koje su mu davale nešto više od
osobne vlasti, primjerice Flandriji i Normandiji. U obje pokrajine, vladar je zadržao pravo
sudovanja, imao je pravo na visoke prihode od poreza i trgovačkih pristojbi koji su uglavnom
plaćani u novcu. Zabranili su napade na nenaoružane ljude i pljačku imovine, vjerojatno pod
utjecajem Božjeg mira. Zahvaljujući normanskim ratničkim tradicijama i strogo određenim
pravilima službe, normandijski je vojvoda imao najbolju vojsku u čitavoj Europi jer je u
Normandiji već počekom 11. stoljeća uglavljen broj vojnika koji svaki vazal mora dovesti
svom senioru. Normandijski je vojvoda imao i potpunu kontrolu Crkve na svom posjedu.
Do kraja 11. stoljeća velik dio Francuske je imao relativno stabilnu vlast te se
oslobodio najgorih oblika nasilja i nereda. Francuski feudalci i vitezovi će biti glavna snaga u
križarskoj vojsci koja je 1099. godine osvojila Jeruzalem, a polovicom 11. st. njihovi
najznačajniji pothvati su bili osvajanje južne Italije i Engleske.
23
Politička obnova – Sicilija i Engleska

U prvoj polovici 11. st. u južnu Italiju počinju stizati mnogi siromašni vitezovi, mlađi
sinovi koji su ostali bez zemlje, hajduci i neprijatelji normandijskog vojvode, a 1030.
Normani, koji su se u j. Italiji iskrcali 1016. godine i ostali na pomoć lokalnom stanovništvu,
dobivaju grofoviju Aversa koja postaje mjesto gdje Normani plaćenici dobivaju posao. Među
njima su bili braća Vilim Željezne Ruke i Drogon. Vilima je godine 1043. vojvoda od Salerna
(u kojem su se 1016. iskrcali) imenovao grofom od Apulije čime oni postaju značajan
čimbenik južnotalijanske politike. Nakon Vilimove i Drogonove smrti, njihov mlađi brat
Robert Guiscard postaje vođa Normana. On je 1071. godine istisnuo Bizantince s juga Italije.
Zauzeo je Drač i dopro do središnje Grčke. Njegov mlađi brat, Roger, je osvajao Siciliju i
konačno je osvojio 1091. godine kad su i posljednje saracenske snage pokleknule. Njegov
nasljednik, Roger II. nastavio je njegovu politiku i osnovao Kraljevstvo Obaju Sicilija čija je
vlast dosegla višu razinu nego bilo gdje u Europi. Iznimno efikasnu vlast sicilskog kralja
činili su arapski emiri, bizantski logoteti i normanski baruni.
U Engleskoj su normanski osvajači bili mnogi discipliniraniji, pa je njihovo osvajanje
i teklo mnogo organiziranije. Za stvaranje kraljevstva na Siciliji bilo je potrebno skoro jedno
stoljeće, a u Engleskoj je posao obavljen za jedno desetljeće. Engleska je do 9. stoljeća
nalikovala više primitivnim germanskim društvima nego stanju u Franačkoj i Italiji. Vikinške
provale i normanska osvajanja preživjela je samo jedna anglosaksonska država, Wessex, koja
se razvila u Kraljevstvo Engleske osnovano od strane vladajuće obitelji. Za opstanak je bilo
potrebno stvoriti administrativnu podjelu jer je u 10. stoljeću država postala prevelika da bi
njome izravno vladao kralj. Trebalo je unaprijediti vojni sustav, poboljšati sudstvo. U to doba
se isticao canterburryjski nadbiskup, sv. Dunstan, koji je uporno nastojao reformirati Crkvu i
državu. Engleska je bila podijeljena na grofovije kojima je upravljao šerif, koji usprkos svoj
moći koju je imao, nije mogao svoj položaj pretvoriti u osobni posjed kako su to napravili
francuski velikaši, jer je bio jak samo kao kraljev podanik i da bi takav ostao morao je ostati
lojalan kralju. Grofovije su bile podijeljene na kotareve, a i grofovije i kotarevi su imali
vlastite sudove kojima je predsjedao kraljev službenik. Ovim sustavom lokalne vlasti
sprečavalo se plemstvo da preuzme vlast na lokalnoj razini, a kralju omogućavalo da proširi
utjecaj diljem države. S reformom sudstva, krvna je osveta postala rijetkost, a nove kaznene
odredbe su dodatno ojačale kraljevsku vlast. Slabosti ovog sustava su bile neefikasnost vojske
koju su činili slobodni seljaci i slabost institucija centralne vlasti. Kao i u Francuskoj, dolazi
do jačanja grofovija, paralelno s jačanjem kraljevske vlasti te kralj Etelred u 11. st. više n
može stati na kraj ojačalim magnatima.
Nakon Etelredove smrti, 1016. godine za engleskog kralja je priznat danski kralj Knut
koji je obnovio jaku kraljevsku vlast istovjetnu onoj iz 10. st. Nakon Knutove smrti, Englezi
odbacuju dansku dinastiju i zapadaju u stanje slično onom u kojem je Francuska bila stoljeće
ranije. Zemlja je bila prevelika da njome vlada kralj, a nije bilo središnjih institucija koje bi
pomogle u vladanju. Sve više ljudi postaje podložnicima grofova i dolazi do nestajanja
seoskih općina. Jačaju tendencije prema feudalizaciji, ali ne postoji institucija lena. Postoje
privatne vojske, privatni sudovi i nasljedne službe. Od godine 1051. Normani su znatno
ojačali utjecaj na dvoru i pojačali pritisak na engl. kralja Edvarda čime su pokazali pretenzije
na englesku krunu, a koji im je istu, budući da nije imao nasljednika i obećao. Ovo je izazvalo
žestoke reakcije kod engleskog plemstva.
Normanski vojvoda Vilim je već 1066. bio jedan od najjačih europskih vladara.
Grofom je postao 1035., nakon očeve smrti, a Normandijom je vladao unatoč snažnoj
opoziciji. Prvotno je nosio nadimak Kopile. Kad su se 1047. godine pobunili Vilimovi vazali
on je odnio briljantnu pobjedu, uz pomoć kralja Henrika I. Unaprjeđivao je odnose s Crkvom.
24
Godine 1066. je osvojio Englesku. Kada je rođak Knuta Velikog, Harold, pokušao uzeti
englesku krunu, Vilim je zatražio papinu pomoć, a papa mu je poslao posvećeni stijeg kao
znak legitimnosti. Dana 14. listopada 1066. odigrala se odlučujuća bitka, a nakon što su
Harold i njegova braća poginuli otpor je nestao. Vilim je za Božić okrunjen u Londonu, ali je
u čitavoj zemlji uspostavio vlast tek 1072. godine, zbog otpora na sjeveru. U svega nekoliko
godina, Engleska, koja je dotad kaskala za ostatkom Europe, je bila praktički ispred svih,
zahvaljujući uređenju koje su Normani donijeli sa sobom. Sva je zemlja prešla u kraljeve ruke
koji ju je dijelio kao lena, a ne privatne posjede, a dogodile su se i promjene u Crkvi.
Rezidencije biskupa su premještene u važnije gradove, dolazi do jačanja središnje vlasti,
Veliko vijeće postaje feudalni sud engleskih seniora, a Malo vijeće je uz kralja i pomaže mu u
administraciji. Godine 1086. Vilim je dao sastaviti Knjigu strašnog suda koja je pomogla u
povećanju kraljevih prihoda i utvrđivanju osobnog vlasništva svakog pojedinca. Vilim
Osvajač umire 1087. godine i ostavlja Normandiju najstarijem sinu Robertu, a Englesku
drugom sinu Vilimu II. Riđem.

Ekonomski oporavak

Temelj ekonomskog opravka bila je zemljoradnja. Međutim, kada su seljaci počeli

proizvoditi više nego što im je bilo potrebno došlo je u gradovima do razvoja trgovine i obrta.
Vezano za zemljoradnju važna je upotreba pluga i povećanje korištenja životinjske snage,
osobito konja, zatim, prelazak na tropoljni sustav. Sve ove inovacije poticale su rast
stanovništva, a porast teritorija i poljoprivrednih prihoda dali su poticaj europskom
gospodarstvu. Unutarnjom kolonizacijom nastaje velik broj novih sela i dolazi do slabljenja
ropstva. Procesi oslobađanja robova, nastajanje novih sela, krčenja šuma i porast broja
stanovnika dugotrajni su procesi koji su obilježili 12. i 13. stoljeće u Europi. Nakon 1100.
godine dolazi do ubrzanog i naglog razvoja trgovine i obrta, uspona i razvoja gradova te
transformacije zemljoposjedničke aristokracije u feudalno plemstvo. Crkva je ustrajala na
isticanju dostojanstva rada i time poticala obrtnike da se ponose svojim poslom. U Italiji,
primorski gradovi iskazuju svoju moć, posebice Venecija, već od 9. st., a do polovice 11. st.
oni postaju ključni čimbenici europske i sredozemne trgovine. Genova i Pisa istiskuju
muslimane sa Sredozemlja, pa je do početka Prvog križarskog rata 1095. nestala opasnost za
plovidbu Sredozemljem, sve do dolaska Osmanlija. Nastaju gradovi duž prometnica, a raste i
industrijska proizvodnja. Trguje se luksuznom robom i posebice, robom široke potrošnje,
zbog čega dolazi do revolucije u ekonomskom životu. Dolazi do komutacije robne rente u
novčanu, što dovodi i do toga da seljaci – kmetovi mogu kupiti svoju slobodu. Razvija se
građanstvo koje želi osobnu slobodu, oslobođenje od financijskih obveza prema feudalcima te
vlastitu samoupravu što nikako nije bilo po volji kleru i plemstvu, ali su se eventualno morali
prilagoditi duhu vremena. U želji za potpunom neovisnošću dolazi do stvaranja gradskih
komuna – kolektivnog tijela građana koje ima pravnu osobnost, a koje se razvijaju u 11. st., a
u Hrvatskoj potkraj sljedećeg stoljeća.

VIII. PREVLAST CRKVE NA ZAPADU

Obnova na Zapadu započela je sredinom 11. stoljeća. Borba, koju su započeli
clunyjevski redovnici i papa Leon IX (1049.-1054.), nastavila se do kraja srednjeg vijeka.

Veliki crkveni raskol. Odnos crkve i carstva

Do konačnog raskola crkava na Istočnu ili Pravoslavnu i Zapadnu ili Katoličku došlo
25
je 1054. godine. Na Zapadu je Crkva težila što većoj neovisnosti u odnosu na svjetovne
vladare dok je na Istoku došlo do tijesne simbioze državne i crkvene vlasti, s prevlašću
državne. Papa Lav IX održao je 1049.-1053. diljem Europe niz crkvenih sinoda na kojima je
osuđivao pojave svjetovnjačke investiture, simonije i svećeničkih brakova. Ovakva su se
shvaćanja sukobila sa nazorima carigradskog patrijarha Mihaela Kerularija. Do vrhunca krize
je došlo 1054., kada je Lav IX poslao u Carigrad kardinala Humberta i izaslanike. Zadaća im
je bila dobiti priznanje rimskog prvenstva u Crkvi. 1054. papini su izaslanici prekinuli
pregovore i na oltar crkve svete Sofije u Carigradu položili papinsku bulu o izopćenju
patrijarha Kelurarija i svih njegovih sljedbenika iz Crkve.
Neovisnost papinstva na Zapadu učvršćena je odredbom o načinu izbora pape
(donesenom 1059.) kojom se nastojao suzbiti svaki svjetovni utjecaj na taj postupak. Papa je
trebao birati i kardinale. Od tada carevi zaista više nisu mogli imenovati pape. Dok je
papinstvo jačalo svoj položaj, njemačka je monarhija bivala sve slabija. Na prijestolje dolazi
Henrik IV (1056.-1106.). U monarhiji su nestale sve institucije središnje vlasti, a plemstvo je
stekao nasljedno pravo upravljanja posjedima. Vladarsku domenu i prihode Henrik IV
pronašao je u južnoj Saskoj, s njezinim bogatim rudnicima srebra, a u upravi je sve više
koristio ministerijale-sloj neslobodnih ljudi u važnoj upravnoj službi na pojedinom posjedu.
Papa je tada bio jedan od najvećih vođa i reformatora u povijesti Crkve-Grgur VII (1073.-
1085.), poznat do svog izbora kao opat Hildebrand. Prema njegovim nazorima, svi su katolici
morali slišati papinske odluke o tome što je društveno poželjno. Papa je trebao suditi i osuditi
i vladare ako su grešnici. Prvo je zabranio brak svim svećenicima, zatim je zabranio da
svjetovnjaci dodjeljuju biskupske časti, štap i prsten. Svjetovni dužnosnici nisu smjeli imati
nikakvog udjela u izboru crkvenih službenika. Poteškoća je bila u tome što su biskup i opati
istovremeno bili i feudalci te tako ujedno i službenici svjetovnog vladara.
Henrik IV je objavio rat papi 1076. godine, uz to je prisilio njemačke biskupe da
odbiju priznati Grgura za papu. Papa je izopćio Henrika iz Crkve, zbog čega su mnogi
njemački velikaši stali na papinu stranu. Stanje se za vladara neprekidno pogoršavalo tako da
je u svom otporu ostao praktički sam. Henrik je sa odanim dijelom vojske krenuo na Italiju.
Grgur se zatvorio u utvrdu Canossa, no Henrik je došao zamoliti papu za oprost i milost. Papa
ga je primio i razriješio izopćenja, što je bila politička pobjeda Henrika jer je stekao naklonost
njemačkih velikaša. Henrik je sve više jačao svoje pozicije, da bi ga papa 1080. ponovo
izopćio. Iste godine Henrik je s vojskom ponovo krenuo na Italiju, umarširao u Rim i
protjerao papu. Protupapa je okrunio Henrika carskom krunom na Uskrs 1084. Grgurovi
nasljednici nastavili su s politikom suprotstavljanja Henriku, a ubrzo su uz njih ponovo stali
brojni njemački velikaši. Konačno ga je mlađi sin, rimski kralj Henrik V, odlučio skloniti s
vlasti. Uz pomoć velikaša, prisilio je oca na abdikaciju. Car Henrik V (1106.-1125.) odlučio je
težište vladarske djelatnosti pomaknuti ka Crkvi, poglavito prema papi. 1122. car i papa Kalist
II (1119.-1124.) sklopili su Wormski konkordat. Car se odrekao investiture prelata znakovima
crkvene vlasti, prstenom i štapom, čime je konačno ukinuta svjetovna investitura u užem
smislu riječi. Carevi nikada više nisu imali moć nad Crkvom nalik na onu careva iz otonske
dinastije.
Rastuća moć teritorijalnih kneževa došla je do izražaja prigodom smrti Henrika V
1225. jer car nije imao muških nasljednika. Prijestolje je pripalo Lotaru II (1125.-1137., knezu
Saske. Ovakav izbor doveo je do sukoba i teškog rata novog vladara s Hohenstaufovcima.
Prvi put javljaju se nazivi gvelf (Lotarovi pristaše) i gibelini (pristaše Hohen.) Gvelfi
podupirali papinstvo, a gibelini pristaše prevlasti cara. Lotarova vladavina obilježena je
slomom slavenskog otpora na istočnim granicama Carstva, te njemačkom kolonizacijom na
istok, koja nje došla do poljskih granica. Nakon Lotara, izabran je Hohenstaufovac Konrad III
(1137.-1152.) čime je vraćeno legitimno nasljeđivanje prijestolja. Time započinje doba
dinastije Hohen. Konrada je naslijedio Fridrik I Barbarossa (1152.-1190.), gvelf po majci.

26
Svima je priznao zatečena prava i povlastice, a sam je počeo raditi na jačanju vladarske
domene u Porajnju. Fridrikove mjere išle su prema jačanju središnje vlasti i države, što bi
caru omogućilo neovisnost od ostalih središta moći.
Prvi carev pohod na Italiju zbio se 1154., želio pod svoj nadzor staviti cvatuće
sjevernotalijanske gradove. Pod utjecajem radikalnih ideja Arnolda iz Brescie rimsku puk se
pobuno 1143. protiv pape tražeći samoupravnu komunu, ubili su i papu Luciju II 1145. Fridrik
se 1154. u Paviji okrunio za kralja Italije te slomio otpor nekolicine sjevernotalijanskih
gradova. U Rimu je okrunjen za cara od pape Hadrijana IV (1154.-1159.) Odnosi carstva i
papinstva ubrzo su se počeli ponovo kvariti. Papa je u caru počeo prepoznavati veću opasnost
od svih talijanskih komuna, dok je car papu doživljavao kao glavnu prepreku vlastitoj kontroli
nad čitavom Italijom. Među sjevernotalalijanskim gradovima snagom i hegemonističkim
težnjama isticao se Milano. Kralj je prisilio grad na pokornost i iskaze lojalnosti. Car je u veće
sjevernotalalijanske gradove počeo postavljati nove službenike zvane podesta, carske
predstavnike koji su obavezno morali biti došljaci. Prednost novih dužnosnika bila je u
njihovoj nepristranosti.
Novi papa Aleksandar III (1159.-1181.) sklopio je savez s talijanskim komunama. Kao
odgovor, Fridrik je imenovao protupapu kojeg je priznavala samo manjina kardinala, i to
njemačkih. Sjeverotal. gradovi okupili su se u protucarsku, tzv. Lombardsku ligu (1167.), za
središte lige izabran je grad Alesandria. Lombardska je vojska carevoj, 1176. kod Legnana,
nanijela težak poraz. Fridrik je 1183. s Lombardskom ligom sklopio mir u Konstanzu.
Zadržana je careva nominalna vrhovna vlast nad sjeverotalijanskim gradovima, ali su oni
imali pravo sami izabirati vlastite službenike i prikupljati vlastite poreze. Fridrik je stvaranje
jake carske vlasti usmjerio na Njemačku, u kojoj su vlast imali teritorijalni kneževi. Među
njima se isticao Henrik La, saski i bavarski knez. Fridrik je pokorio čitavu Saku i Bavarsku te
protjerao Henrika. Fridrikovi nasljednici bili su preslabi za nastavak politike centralizacije te
previše zaokupljeni Italijom i tamošnjim odnosima. Brakom sina Henrika s Konstancom,
normanskom princezom s juga Italije, Fridrik je oslabio položaj papinstva u Italiji. Henrik VI
(1190.-1197.) je preko žene tražio krunu Normanskog Kraljevstva. Papa Celestin III (1191.-
1198. okrunio je 1191. u Rimu Henrika za cara. Novi papa nije priznao caru vlast na jugu
Italije. Zarobivši engleskog kralja Rikarda Lavljaeg Srca, Henrik VI ishodio je veliku
otkupninu, čime je znatno ojačao svoj položaj u Njemačkoj i Italiji. Učvrstivši se u čitavoj
Italiji, car je postao gospodar prostora od Baltika do Sicilije, što do tada nije uspjelo ni
jednom njegovom prethodniku. Umro je 1197.

Križarski ratovi
Križarskim ratovima prethodili su pohodi poput istjerivanja Saracena iz Italije,
renkokviste muslimanske Španjolske te njemačkih napada ma poganske baltičke Slavene. Od
početka se zapažala veza između reformskih elemenata u Crkvi i križarskog pokreta. Krajem
11. stoljeća Turci Seldžuci izbili su na obale Egejskog mora i zaprijetili samom Craigradu.
Pomažući Bizantu papa se nado da bi mogao prevladati crkveni raskol te osigurati veći broj
hodočasnika. Postojali su i unutarnji razlozi zbog kojih je Europa okretala pozornost Istoku.
Odlazak dijela pripadnika ratobornih svjetovnih elita na Istok mogao je olakšati Crkvi
nametanje poželjnog društvenog reda.
Godine 1095. na koncilu u Piacenzi pojavili su se poslanici bizantskogcara Aleksija I
Komnena (1081.-1118.) i zatražili pomoć Zapada. Papa Urban II (1088.-1099.) i koristio je to
kao povod da sazove koncil u Clermontu. 1095. održao je jedan od najpoznatijih govora u
povijesti papinstva i pozvao ljude u križarski pohod. Osim vojnika, počelo se u križare javljati
mnogo neboračkog stanovništva zbog vjerskog žara. Prvi se za odlazak javio grof Rajmond
Tuluski, najmoćniji velikaš juga Francuske, normandijski vojvoda Gotfrid Bujonski,
flandrijski grof Robert. Najuspješniji propovjednik diljem Francuske koji je pozivao ljude u
27
rat bio je Petar Pustinjak, koji je iza sebe imao tisuće sljedbenika. Dvije velike skupine od po
nekoliko tisuća križara krenuli su kroz Njemačku, Ugarsku i Bugarsku. Prva je skupina bez
većih problema napredovala, dok je druga imala velikih problema s domaćim stanovništvom,
posebno u Bugarskoj. Među lokalnim križarskim vođama u Porajnju bilo je i onih koji su
svjetinu poticali na pogrom protiv Židova. U Carigrad je umjesto profesionalnih i
organizirane vojske stigla kaotična svjetina, sastavljena pretežito od seoske sirotinje. Car ih je
dolično primio, upozorivši ih da ne kreću na svoju ruku. Prebacio ih je maloazijsku obalu
odakle su počeli napadati i pljačkati seldžučke teritorije. Seldžuci su brzo okupili vojsku koja
ih je teško potukla.
Bizantski car Aleksije je podmićivanjem vezivao jednog po jednog križarskog
zapovjednika uz sebe. Konačno su mu svi prisegnuli na vjernost i u zamjenu za obećnu carsku
pomoć obećali da će gradove i teritorije, koje na Istoku osvoje (osim Svete zemlje) vratiti
Bizantu. Službeni predvodnik križarskog pohoda bio je papin legat, biskup Ademar koji je
imao težak zadatak mirenja i posredovanja među svjetovnim vođama pohoda. Prvi križarski
rat (1096.-1099.) postigao je začuđujuće uspjehe, unatoč brojnim unutarnjim
proturječnostima. Križarima su posao olakšale unutarnje slabosti i početak procesa raspadanja
Seldžučkog Carstva. U ljeto 1097. križari su opsjeli Nikeju. Križari su krenuli dalje na istok
prema Antiohiji, na putu ih je mučila nestašica vode i hrane. U takvom stanju dočekali su ih i
napali Seldžuci, bitka je završila potpunim trijumfom križara. Novu teritorijalno-političku
jedinicu velikog strateškog značenja stvorio Balduin, Edesku Grofoviju. Osvojili su ključ
Sirije, Antiohiju, ali su ih ubrzo opkolili Seldžuci. Križarima je s vojskom pohitao u pomoć i
car Aleksije ali je povukao svoje trupe, time još više produbivši križarsko nepovjerenje prema
Bizantu. U gradu je pronađeno koplje, kojim je navodno Isus proboden, što im je vratilo
borbeni zanos. Opsada je razbijena i uslijedio je slom muslimanske obrane na čitavom
prostoru sjeverno od Jeruzalema. Beomond je preuzeo vlast u Antiohiji, umire biskup
Ademar. Vodstvo nad križarima preuzeo je Rajmond Tuluski. 1099. križari su osvojili
Jeruzalem.
Novi vladar postao je Balduin, doveden iz Edese, čime je stvoreno feudalno
Jeruzalemsko Kraljevstvo u kojem su se preslikale zapadne društvene i državne funkcije.
Između katolika i muslimana razvio se suživota, izrazita vjerska snošljivost, poput molitvi
različitih vjernika u istim svetištima. Jeruzalemsko Kraljevstvo se do 1130. proširilo i na
sjeveru i na jugu te osvojilo gotovo sve sredozemne luke u Svetoj zemlji. U osvajanju luka
pomogli su talijanski gradovi Pisa, Genova i Venecija. Teškoće su za križare na Istoku počele
kada su muslimanski vladari počeli prevladavati unutarnje nesuglasice i sve jedinstvenije
nastupati protiv njih. Edeska Grofovija je 1144. dospjela u ruke muslimana. Pad Edese
potaknuo je ujedinjavanje svih muslimana sjeverno od matičnog križarskog teritorija. Na
Zapadu se počela okupljati vojska za Drugi križarski rat (1147.-1149.), odaziv nije bi
masovan kao za prvi pohod. Vodeću ulogu preuzeli su francuski kralj Luj VII te njemački car
Konrad III. Od samog početka sve je pošlo po zlu. Križarskim osvajanjem Damaska bi se
otežala komunikacija muslimanskih zemalja, no opsada je završila potpunim neuspjehom. Luj
i Konrad vratili su se u Europu. Križarske zemlje su bile sa svih strana okružene Saladinovom
vlašću. Snažan muslimanski vladar, iza kojeg su jedinstveno stajali svi okolni muslimani,
suprotstavio se slabim i razjedinjenim križarima čiji je borbeni duh sve više slabio. U
odlučujućoj bici kod Galilejskog jezera 1187., križari su potučeni, a jeruzalemski kralj
zarobljen, 3. 10. 1187. godine Jeruzalem je, nakon 88 godina, pao u muslimanske ruke.
Zbog novog križarskog pohoda pregovaralo se o pomirenju Francuske i Engleske.
Engleski kralj Henrik II i njegov sin Rikard Lavljeg Srca, francuski kralj Filip II August te car
Fridrik I Barbarossa osobno su predvodili vojsku koja se zaputila u Svetu zemlju. Kao prihod
za pohod skupljala se Saladinova desetina u Engleskoj i Francuskoj. Treći križarski rat (1187.-
1192.) bio je dobro planiran i financiran, unatoč tome pokazao s velikim promašajem.

28
Obnovljen je sukob Henrika II i Filipa II Augusta. Rikard se na putu zapleo u sicilska
unutarnja pitanja, izazvavši protiv sebe cara Henrika Vi i Bizantince zbog osvajanja Cipra.
Najvažnija palestinska luka, Akra, predala se križarima 1191. godine. Saladin je ponudio
engleskom kralju prihvatljive uvjete mira koji je sklopljen 1192.. Katolici su od tada mogli
posjećivati Jeruzalem koji je ostao u muslimanskim rukama. Ostatak Jeruzalemskog
Kraljevstva ostao je u rukama križara. Rikarda je pri povratku zarobio Henrik VI, tražeći za
njega otkupninu od 100 000 funti.

Jačanje Bizanta za dinastije Komnena (1081.-1185.)

Do razdoblja Aleksijeve vladavine Bizant je izgubio posjede i vlast na jugu Italije te u

Maloj Aziji, a utjecaj na Balkanu znatno mu je oslabio. Za Komnena Biznat je izgubio
prevlast na istočnom Sredozemlju u korist talijanskih gradova-država. Glavni Aleksijevi
protivnici bili su Normani s juga Italije. Bizant je našao saveznike u Mlečanima koji su
nanijeli pomorski poraz Normanima kod Drača, ali su ga s kopna Normani osvojili. Mlečani
su u protunapadu zauzeli Drač, a Bizantinci su potisnuli normanske snage. Mlečani su za tu
pomoć dobili goleme trgovačke povlastice u Carigradu. Nova opasnost Bizantu predstavljali
su Pečenezi. Aleksije se za pomoć u obrani obratio Kumanima koji su 1091. razbili Pečenege.
Aleksije je vodio i tri pohoda protiv raškog župana Vukana.
Od Zapada Bizant nije očekivao križare, već pomoćne postrojbe za svoju vojsku i
oslobađanje Palestine. Dolazak križarske vojske u Bizant car je dpustio, ali je bio vrlo
sumnjičav prema njihovim pravim namjerama. Do sredine 1097., bizantska je vlast, uz pomoć
križara, obnovljena u većem dijelu Male Azije. Križari nisu vratili Antiohiju. Od početka 12.
st. sve su važniji odnosi Bizanta s Ugarskom koja je zavladala Hrvatskom i Dalmacijom.
Carev sin, Ivan, oženio se ugarskom princezom. Aleksijeva vladavina označila je uspon i
jačanje vojne moći Carstva, ali niz negativnosti kao što su davanje državnih poreza u zakup,
kvarenje novca. Opadalo je tematsko uređenje, a opseg i značaj tema znatno su se smanjili.
Porezne obveze za stanovništvo znatno su se povećale. Na značaju je sve više dobivala
feudalna vojska pod vodstvom pojedinih pronijara. Vlasnik pronije bila je država. Ubrzala se
fudalizacija Bizanta. Nastavljeno je davanje manastira na upravu svjetovnjacima, izazivajući
ogorčenje u crkvenim krugovima. Car je ipak bio dobro prihvaćen u crkvenim krugovima jer
se odlučno borio protiv bogumilskog pokreta. Autoritet carske vlasti je za Aleksija znatno
poratsao, ali je stvoren novi, feudalni, a ne više centralistički poredak.
Cara Aleksija naslijedio je sin Ivan II Komnen, najveći od Komnena. Pokorio je Srbe
te raškog velikog župana prisilio na priznavanje vrhovne bizantske vlasti. 1137. Antiohija je
pala, a normanski vladar je položio caru vazalnu prisegu. Bizant je sa Njemačkim Carstvom i
Pisom sklopio protunormanski savez.
Naslijedio ga je najmlađi sin Emanuel koji je ujedinio u sebi viteške ideale zapadnog
tipa s bizantskom zamisli univerzalnog carstva. Dvaput se ženio, oba puta zapadnjakinjom.
Emanuel se okrenuo put Zapada, upustivši se u borbu za moć na Sredozemlju. Prolazak
križarske vojske kroz Bizant poremetio je odnose sa njemačkim carom. Bizantsku zauzetost
križarima iskoristili su Normani koji su 1147. osvojili bogate grčke gradove, Korint, Tebu i
Krf. Bizantinci, Nijemci i Mlečani sklopili su protunormanski savez i 1149. preoteli Krf. Iste
godine protiv Bizanta pobunila se Raška, a zatim je uslijedio i niz ugarsko-bizantskih ratova.
Emanuel je uspio učvrstiti položaj na Balkanu. Poduzeo je veliku ofenzivu na Italiju kojom se
krenulo 1155. iz Ancone, ubrzo je cijelo obalno područje palo u bizantske ruke. Sve sile
zainteresirane za Italiju odmah su se ujedinile protiv Emanuela. Godine 1156. Normani su kod
Brindisija teško porazili bizantsku vojsku. Primirje je sklopljeno 1158., a bizantska vojska se
morala povući iz Italije. Na Istoku je Emanuel imao mnogo više uspjeha. Pokorio je Malu
Armeniju i Antiohijsku Kneževinu. 1167. Hrvatska, Dalmacija, Bosna i Srijem kratkotrajno su
29
potpali pod bizantsku vlast. 1172. raški veliki župan Stefan Nemanja odustao je od otpora i
priznao bizantsku vrhovnu vlast. Bizant se sukobio s Mlečanima zbog zauzimanja Dalmacije.
1182. na vlast je došao Andronik, za ženu je uzeo kćer Luja VII. Glavna politička
smjernica njegove kratkotrajne vladavine bila je obračun s plemstvom i dokidanje njegove
prevlasti u Crastvu. Pri tome se služio najbrutalnijim sredstvima i metodama. Crastvo je naglo
slabilo, što se vidjelo i na bojnom polju, gdje je trpjelo poraz za porazom. 1181. ugarsko-
hrvatski kralj Bela III Bizantu je oduzeo Hrvatsku, Dalmaciju i Srijem. Stefan Nemanja svoju
je državu osamostalio u odnosu na Bizant i teritorijalno se proširio na račun Carstva prema
istoku i jugu. 1185. Normani su zauzeli Solun, drugi grad Carstva. Smrću Andronika nestalo
je dinastije Komnen.

Reformski pokret u crkvi u 12. stoljeću

Papinstvo je u jačanju vlastite ulogu unutar Crkve imalo veliku pomoć redovništva,
čija je uloga bila presudna i u jačanju pučke pobožnosti. Clunyjevski redovnici zadržali su
veliki utjecaj iz 11. stoljeća. Njihovu organizacijsku shemu, centralizaciju pod jednim
glavarom reda, slijedili su i mnogi novi redovi. Pokret za što veći asketizam započet je
tijekom 11. stoljeća u Italiji osnivanjem reda kamaldoleza, čiji su redovnici živjeli pustinjački.
U Francuskoj se strogošću isticao red kartuzijanaca koji su smjeli govoriti samo u krajnjoj
nuždi. Najutjecajniji od svih redova bili su cisterciti, koji su tijekom 12. stoljeća postupno
preuzimali prvenstvo među redovništvom.
Utemeljitelj Bernard iz Clairvauxa na temelju Benediktove regula organizira novi red
cistercita u 12. stoljeću. On je smatran stvarnim poglavarom Crkve između 1125. i 1153. Prvi
je zapazio novu opasnost za katoličanstvo od krivovjerja (hereza) koja su stizala s Istoka. Jača
kult Blažene Djevice Marije. Unatoč strogosti, broj cistercita je ubrzano i stalno rastao.
Samostane su redovito podizali na pustim ili zapuštenim područjima, s vremenom su cisterciti
postali znalci isušivanja močvara. Vlastite posjede davali su u gospodarski zakup, osiguravši
stalne prihode.
Posebni problem za Crkvu predstavljali su katedralni službenici – kanonici, vrlo bogat
i utjecajan sloj. Često su živjeli svjetovno i bilii oženjeni, a za vjerske dužnosti postavljali bi
zamjenike – vikare. Novi redovi norbertinaca bili su najznačajniji među kanonicima koji su
slijedili redovnička pravila.
Posebnu grupu novih redova unutar Crkve predstavljali su tzv. viteški redovi. Viteški
red templara, čiji su osnivači bili osmorica francuskih vitezova, stvorio je udrugu za zaštitu
hodočasnika na putu prema svetim mjestima. Preuzeli su redovničke zavjete siromaštva,
poslušnosti i duhovne čistoće. Crkveni koncil u Troyesu 1128. potvrdio je pravila novog reda.
Vladari i pape dali su im povlastice koje su ih izuzimale od bilo kakvih svjetovnih ili crkvenih
jurisdikcija. U bankarstvu su se izuzetno izvještili te su tijekom 13. stoljeća postali glavni
bankari i blagajnici francuskih kraljeva. Takmaci templara bili su vitezovi ivanovci. Postali su
financijski moćni te su se od početka s njima sukobljavali oko premoći u Jeruzalemskom
Kraljevstvu.
Teutonski red (Njemački viteški red) postao je predvodnik njemačke kolonizacije na
istok Europe. Na prelasku 12. u 13. stoljeće papinstvo se zabrinulo zbog inflacije novih
redova i njihove suviše uske specijalizacije. Četvrti lateranski koncil 1215. pokušao je
zabraniti osnivanje novih redova, ali bez uspjeha. Redovnici su znatno olakšavali provedbu
papinskih reformskih mjera vlastitim utjecajem na javno mnijenje. Sve je važnija uloga
papinske kurije kao vrhovne sudske instance. Rastao je broj samostana sudski podložnih
jedino i izravno papi.

Uspon Europe – renesansa 12. stoljeća

30
 12. stoljeće je doba obilježeno remek-djelima književnosti na narodnim jezicima
Euurope, vrhuncem romanike i počecima gotike u likovnoj umjetnosti, obnovom proučavanja
prava, prihvaćanjem znanstvenih dostignuća istočnih naroda te pojavom prvih sveučilišta. Od
živih europskih narodnih jezika prvi je u književnosti zabilježen francuski (od početka 12.
stoljeća.). Popularan žanr bile su duge epske pjesme (chansons de geste) o životima junaka.
Najpoznatija je bila Pjesan o Rolandu, o Tristani i Izoldi, o Svetom Gralu ili o kralju Arturu.
Glavna zadaća znanstvenika toga doba bila je prepisivanje arapskih i grčkih tekstova koji su
sadržavali znanja antičkog svijeta. Carigrad, Palermo i Toledo bile su tri ulazne luke grčke
znanstvene baštine u srednjovjekovnoj Europi. Među prevoditeljima isticao se i naš Herman
Dalmatin (1110.-1154.) koji je radio na prijevodu Kur'ana. Do sredine 13. stoljeća većina
najvažnijih znanstvenih i filozofskih djela bila je već s grčkog i arapskog uspješno prevedena
na latinski. U filozofiji je prevlast su imale Aristotelove misli. Velika zasluga autora 12.
stoljeća bila je oživljavanje znanstvene misli. Sredinom 12. st. teologija, filozofija i logika
postale su nova i važna područja istraživanja. Najpoznatiji logičar, teolog i filozof bio je
Petar Abelard. Vjerovao je u crkvena naučavanja ali je smatrao i da sve vjerske istine može
dokazati razumskim putem.
Proučavanje logike i teologije naročito se razvilo u sjevernoj Francuskoj. U Italiji i na
jugu Francuske najjači su bili studiji prava i medicine. Profesor Irnerije najzaslužniji je za
organiziranje sustavnog proučavanja rimskog prava. Razvija se kanonsko odnosno crkveno
pravo. Rad na usavršavanju kanonskog prava doveo je redovnik Gracijan u svom djelu
Decretum Gratiani.
Krajem 11. st. najpoznatija škola medicine bila je u Salernu kraj Napulja. Prva
sveučilišta nije utemeljila Crkva, kasnije je preuzela u svoje ruke osnivanje većine novih te je
pomoću sveučilišnih upravnih tijela uspijevala nadzirati obrazovanje i istraživanje.
Najpoznatije talijansko sveučilište iz 12. stoljeća bilo je Bolonjsko. Najvećem dijelu Europe
model je postalo pariško sveučilište.
Samostani, posebice Cluny, bili su predvodnici razvoja novog tipa arhitekture i
likovne umjetnosti koja se naziva romanika jer se oslanjala na rimske uzore. Već do 1220.
oblikovana su načela novog, gotičkog stila u arhitekturi. Značajke su mu bile velika visina
građevina i obilje svjetlosti u njihovoj unutrašnjosti.

IX. USPON ZAPADNIH MONARHIJA

Engleska

Krajem 11. stoljeća Engleska je bila najnaprednije europsko kraljevstvo s ograničenom

središnjom vlašću. Godine 1110. umro je kralj Vilim II. Njegov najmlađi brat Henrik I (1110.-
1135.) okrunio se za kralja unatoč starijem bratu Robertu Normandijskom. Velikašima je
poveljom o povlasticama zajamčio dotadašnji status i prava. Pozvao je natrag u zemlju
protjeranog nadbiskupa Canterburryja. Sporazumom iz 1106. Henrik se odrekao investiture
znakovima duhovne časti. Na Henrikovu dvoru dolazi do jačanja središnjih financija što mu
omogućuje prevlast nad barunima. Tako je postao sve neovisniji o velikašima. U sudstvu su i
dalje prevladavali velikaši, ali Henrik je na lokalnim sudovima mogao provoditi reforme.
Počeo je slati kraljevske suce koji su obilazili sve dijelove Kraljevstva, oni su bili podložni
izravno kralju. Henrik nije uklonio feudalnu rascjepkanost ali je naznačio put njezina
nestanka u 13. st. Uspjeh reformi, odnosno nove uprave i sudstva, donio je Henriku nadimak
Lav Pravde.
Jedini Henrikov nasljednik bila je kćer Matilda koja se udala za grofa od Anjoua,
31
velikog normanskog neprijatelja. Velikaška oporba istakla je drugog kandidata Stjepana od
Bloisa koji se uspio nametnuti kao kralj, te je plemstvu morao izdati novu povelju
sloboštinama i dati ustupke Crkvi. Izbio je građanski rat, ali Stjepan se uspio zadržati na
vlasti. Stjepan je pristao priznati Matildinog sina Henrika za nasljednika. Novi kralj Henrik II
Plantagenet (1154.-1189.) od 1150. vladao je Normandijom, od oca je naslijedio Anjou i
Touraine. Ženidbom je došao do Poitoua, Guienne i Gaskonje te je polagao pravo na čitav
današnji jugozapadni dio Francuske. Pokazao se jednim od najznačajnijih promicatelja
uprave, pravnog sustava i vlasti u Engleskoj. Prisiljavao je velikaše da mu predaju utvrde,
vraćao je kraljevske posjede i prava u svoje ruke. Obnovio je središnju upravu. Nastojao je da
svi važniji sporovi budu vođeni pred kraljevskim sucima. Time je povećao vlastite prihode i
smanjio moć baruna. Okružni kraljevski suci bivali su sve važniji u odnosu na šerife.
Posljednja kraljeva sudska reforma bila je stvaranje središnjeg suda. Sudske reforme dovele
su Henrika do sukoba s Crkvom koja je do tada imala utjecaj u sudstvu. Došlo je do sukoba s
canteburyskim nadbiskupom Thomasom Beckettom. Henrik je sazvao koncil u Calrendonu
1164., zatraživši da se na njemu utvrdi englesko običajno pravo. Calerendonske konstitucije
Beckett je odbio priznati jer su išle u pravcu smanjivanja prava Engleske crkve. Nakon što su
njegovi vitezovi ubili Becketta, Henrik II se dao javno izbičevati u znak kajanja grijeha.
Beckettovo ubojstvo bilo je povod nezadovoljnom dijelu plemstva za usatnak protiv kralja.
Kralj je pomoću plaćenika suzbio ustanike. Uz pomoć svojih pristaša kralj je proširio i
učvrstio svoju vlast nad dijelom Irske. Njegovi sinovi željeli su prijestolje, a pomagao im je i
francuski kralj Filip II August s kojim je Henrik bio u sukobu.
Henrika II naslijedio je Rikard Lavljeg Srca (1189.-1199.) koji je za cijele vladavine
boravio izvan zemlje. Za Rikarda u engleskoj je uveden porezni sustav. Rikard je bio i ostao
popularan u narodu, za razliku od brata, Ivana Bez Zemlje, koji ga je naslijedio i ostao
zapamćen kao jedan od najneuspješnijih engleskih kraljeva, a za neprijatelje je imao Filipa II
Augusta i papu Inocenta III (zbog sukoba oko izbora canteburyjskog nadbiskupa). Filip je u
jednom nevažnom slučaju Ivana pozvao pred svoj sud, na što se Ivan oglušio pa mu je
francuski kralj oduzeo sve feude na francuskom području i objavio rat. Ivan je do 1204.
izgubio sve francuske posjede osim Gaskonje i dijela Poitoua, izgubio je i Normandiju. Od
početka 13. st. anglosaksonska sastavnica engleskog društva postajala je sve značajnija.
Nakon Ivanove smrti engleski je jezik postao i jezik pisane kulture. 15. 6. 1215. Ivan je donio
Veliku povelju slobode - Magna Cartu. Od tog vremena organizirane grupe velikaša branile
su u Engleskoj svoje povlastice i engleske zakone u odnosu prema kralju.

Francuska
Početkom 12. st. francuski je kralj imao ograničenu moć u odnosu na velikaše. Nakon
1100. kraljevsku vlast stvarno je obnašao Luj VI Debeli na području Pariza do Orleansa.
Normandija je ostala vezana uz Englesku iako je franc. kralj zbog nje vodio rat s engleskim
kraljem Henrikom I. Njegov sin Luj VII oženio se Elenorom Akvitanskom, na čiji se poticaj
sukobio s velikašima i Crkvom. Dolaskom u Francusku buduću kralj Henrik II je stupio u
ljubavnu vezu s Elenorom. Luj VII je poništio brak, a Elenora se udala za Henrika II i donijela
mu Akvitaniju. Kralj je pružio utočište papi Aleksandru III tijekom sukoba s carem Fridrikom
I, čime je došlo do jačanja francuske monarhije. Sitno plemstvo je u mnogim mjestima
ustupalo dio uprave na svojim posjedima kralju, kako bi ih ovaj zaštitio od jačih susjeda. U
središnjoj Francuskoj utjecaj monarhijske vlasti postao je prevladavajući na područjima sitno-
plemićkih feuda. Jačanje kraljevske vlasti bilo je posljedica renesanse 12. st. Podržavao je
gradove na velikaškim područjima, davao im povlastice. Luj VII nije uspio značajnije
iskoristiti obnovu ideje snažne monarhijske vlasti.
Njegov nasljednik Filip II August (1180.-1223.) iskoristio je centralizaciju do krajnjih
granica. Zadržao je potporu većine plemstva, Crkve i građanstva. Ženidbom je dobio
32
pokrajinu Artois čime se teritorijalno proširio prema Lam Mancheu. Filip je spletkario protiv
engleskog kralja Henrika II, podržavajući njegove sinove u zahtjevu za prijestolje. Filip je od
slabog Ivana Bez Zemlje uspio oduzeti najveći dio plantagenetskih posjeda na francuskom
području. Posljednja Filipova bitka bila je protiv koalicije koju je 1213.-1214. organizirao
Ivan Bez Zemlje. Velikaši sa sjevera, uključivši i flandrijskog grofa, stavili su se na stranu
Engleza i Nijemaca, ali su svi kod Bouvinesa 1214. potučeni i kažnjeni. To je Filipu donijelo
prevlast središnje vlasti i uprave nad najvećim vazalima. Filip se posvetio unutarnjoj izgradnji
zemlje, postavši u pravom smislu riječi utemeljitelj centralizirane i birokratizirane francuske
države. Nastavljeno je jačanje središnjeg kraljevskog suda. Bio je naklonjen gradovima i
trgovini. Kralj je izdao brojne povlastice francuskim građanima i štitio je strane trgovce na
francuskom ozemlju-. Znatno se povećao i kraljevski prihod. Filip je bio prvi put do tada
najmoćniji i najbogatiji čovjek Francuske. Njegova vladavina bila je točka s koje nije bilo
povratka na razdoblje velikaške premoći i rascjepkanosti.

X. DOBA BORBE CRKVE ZA OČUVANJE PREVLASTI U

DRUŠTVU.
Tijekom 13. stoljeća Crkvi je postalo sve teže očuvati vodeći položaj u društvu. Porast
materijalnog blagostanja kod svjetovnih elita vodio je relativizaciji vjerskih uputa i propisa za
neporočan život. Brojni su biskupi, opati i pape bivali zaokupljeni upravljanjem i stjecanjem
prihoda od velikih materijalnih dobara, a sve manje zainteresirani za duhovni utjecaj nad
svjetovnjacima.

Papa Inocent III.

Probleme papinstvu naročito je zadavao Henrik VI. vlašću nad Italijom. Papinstvo je
kroz 12. st. imalo problema i a gradovima u kojima se razvija krivovjerje. Od 1198. g. papa
postaje Lothario Conti, poznatiji kao papa Inocent III. On je naumio ostvariti plan prema
kojem je papa glava kršćanstva i vođa čitave Europe, vrhovni sudac u svim važnim sukobima.
Uspio je izboriti pravo imenovanja vodećeg rimskog senatora, ali zbog otpora u Rimu, morao
je u prvih 10 godina svog pontifikata pobjeći iz Rima 2 puta. Nakon smrti Henrika VI.,
gibelini su za cara izabrali Filipa Švapskog, a gvelfi Otona IV od Brunswicka, sina Henrika
Lava. Papa je podržao Otona i on je izabran za cara 1209. g. (do 1215.). No Oton se pojavio u
Italiji tražeći carska prava i teritorije. Papa se tada okrenuo protukandidatu Fridriku II
Hohenstaufovcu (Sicilskom), sinu Henrika VI. Dao je obećanje papi da neće tražiti spajanje
Sicilije i ostatka Carstva. Oton je poražen 1214. g. kod Bouvinesa i 1215. godine za cara je
postavljen Fridrik II. Inocent je odigrao važnu ulogu u prijestolnim borbama u Ugarsko –
hrvatskom kraljevstvu. Kraljevi Engleske, Aragona i Portugala stavili su svoja kraljevstva pod
vrhovnu vlast pape, dok je Sicilija već bila papinski feud. Inocent nije zapostavio ni vjerska
pitanja. Četvrtim križarskim ratom i zauzećem Carigrada privremeno je nestalo raskola.
Uništio je krivovjerce juga Francuske. Sazvao je 1215. g. Četvrti lateteranski koncil s ciljem
ponovnog zauzimanja Svete zemlje i provođenja crkvene reforme. Zabranjeno je svećeničko
odavanje svjetovnim užicima, zabranila simonija, prodaja svetačkih moći. Dvije važne
koncilske odluke: 1. Prvom se strogo zabranilo svećenstvu sudjelovati prigodom sudskih
dvoboja ili ordalija. 2. Druga važna odluka išla je prema učvršćenju rastuće protužidovske
nesnošljivosti u Europi, odredivši različita ograničenja za Židove i obvezu nošenja židovske
oznake na odjeći.

33
Krivovjerja (hereze)

Na Četvrtom lateranskom koncilu strogo su osuđeni krivovjerci valdenzi i albižani.

Krivovjerni pokreti s kraja 12. st. izrasli su u puku, a ne među intelektualcima te su iza njih
stajale na tisuće sljedbenika. Glavna pokretačka snaga hereza bilo je nezadovoljstvo
ponašanjem svećenstva. Od vremena grgurovskih reformi župljanima je bilo dopušteno odbiti
svećenika iz moralnih razloga. Grgurove odredbe da svećenici koji žive u grijehu ne mogu
dijeliti sakramente vodile su obnovi donatističkog krivovjerja koje je naučavalo da sakramenti
nemaju vrijednost ako ih je udijelio grešni svećenik. Sjevernotalijanski gradovi postali su
glavna uporišta krivovjerja krajem 12. st. Građanstvo je bilo sklono raspravama o vjerskim
pitanjima. Jedan od prvih vođa krivovjeraca u Italiji bio je Arnold iz Brescie, čiji su
sljedbenici bili poznati kao arnoldisti ili siromasi. Najvažniji protusvećenički pokret pokrenuo
je Petar Vald – odlučio je svu svoju imovinu razdijeliti sirotinji. Posvetio se propovijedanju
evanđelja, oko sebe je okupio sljedbenike poznate pod nazivom lyonski siromasi. Treći
lateranski koncil konačno je odbacio valdenge. Valdenzi su odbijali poslušnost papama i
episkopatima te su držali da svi svjetovnjaci, uključivši i žene, mogu propovijedati.
Krivovjerni pokreti su prihvaćali kršćansku vjeru, ali su odbacivali svećenstvo. Učenja stare
sljedbe manihejaca proširila su se s Istoka, preko Balkana, trgovačkim putovima na Zapad u
gotovo sve važnije gradove. Na jugu Francuske, u Languedocu, ti sljedbenici su bili poznati
pod imenom albižana. Bili su poznati i pod imenima Bugara ili katara.
Uspjehu novih pokreta pogodovala je činjenica da se od običnih vjernika malo tražilo.
Vjersko učenje bilo je jednostavnije od katoličkog. Većina krivovjeraca bila je dualističkog
svjetonazora. Vjerovali su da je sav materijalni svijet djelo sila zla. Starozavjetni Jahve je za
njih bio zli bog, koji je ubio Krista. Papa je ubrzo odobrio propovijedanje tzv. križarskog
pohoda protiv onih koji odbijaju uvidjeti jedine vjerske istine. U početku je odaziv bio
skroman, ali kada su 1208. g. službenici grofa Rajmonda Tuluskoga, poznatog zaštitnika
krivovjeraca, ubili papinog legata. Veliki odaziv za pohod bio je na sjeveru Francuske zbog
političkih i gospodarskih razloga. Vojsak pod vodstvom grofa Simona od Montforta krenula je
na jug. Katolici s juga pridružili su se krivovjercima u otporu prema sjevernjacima.
Braniteljima je pomoć pružao i aragonski kralj. Sjevernjaci su pobijedili i njihovi velikaši
zauzeli posjede na jugu. Križarski rat protiv albižana više je značio u političkom nego u
vjerskom smislu. Južni velikaši počeli su vraćati posjede koje su im oduzeli sjevernjaci.
Pokrenut je novi križarski rat na jug Francuske u kojem je vodeću ulogu uzeo francuski kralj
Luj VIII (1223.-1226.). Najveći dio Languedoca izravno je priključen kraljevskim posjedima,
a ostali dio čvrsto vezan uz Crkvu. Tijekom II. četvrtine 13. st. vodstvo u progonu
krivovjeraca preuzela je crkvena inkvizicija od biskupa. Inkviziciju su, prema odobrenju pape
Grgura IX. Preuzeli znalci dogmatskih pitanja, članovi novih crkvenih redova franjevaca i
dominikanaca. Inkvizicija je u stotinjak godina djelovanja smanjila broj heretika, da bi ih
krajem 14. st. potpuno iskorijenila. Inkvizicija je od početka dobila potporu svjetovnih
vladara, Krivovjereje je slabilo autoritet glavnih institucija na kojima je srednjovjekovno
društvo počivalo, država i Crkva. Pritiskom inkvizicije uspješno je iskorijenjeno albižansko
krivovjerje. Gradovi u Flandriji, Francuskoj i Italiji očišćeni su od heretika.

Prosjački redovi

Među propovjednicima u Languedocu početkom 13. st. isticao se Španjolac Dominik

de Guzman (1170.-1221.). Sudjelovao je na Četvrtom lateranskom koncilu i 1216. dobio
pravo da osnuje novi red dominikanaca od strane pape Honorija III. Dominikanci su preuzeli
pravila reda augustinaca, nazivali se propovjednicima i bili su vrlo obrazovani. Nazivali su se
braćom (fratrima) stoga su trebali živjeti među ljudima, a ne zatvoreni i izdvojeni u
34
samostane. Na sebe su preuzeli zavjet potpunog siromaštva, nisu imali privatnog vlasništva
niti prihode. Uzdržavali su se prošnjom. Bili su snažni na europskim sveučilišnim središtima,
posebno na pariškom. Ističe se otac skolastičke filozofije Toma Akvinski (1225.-1274.).
Drugi veliki prosjački red osnovao je sveti Franjo Asiški (1181.-1226.) početkom 13.
st. okrenuo se vjeri, odrekao se bogatstva. 1215. na 4. lateranskom koncilu zatražio je od pape
Inocenta III potvrdu pravila svog reda franjevaca. Franjo je ustrajao na potpunom siromaštvu i
fratri su morali raditi vlastitim rukama.
Dominikanci su uvijek bili usmjereni prema učenju i teologiji, franjevci su se bavili
misionarskim radom. Najveće dostignuće prosjačkih redova predstavljala je obnova crkvenog
utjecaja na svjetovnjake. Kod franjevaca pridružena braća (svjetovnjaci, među njima i franc.
Kralj Luj IX Sveti) zvali su se „trećoreci“, a kod dominikanaca „Kristova milicija“. 1217.
prosjački redovi dobili su pravo propovijedi, ispovijedi i davanja oprosta od grijeha u svim
župama. Podvrgnuti su izravno papi.

Papinstvo i dinastija Hohenstaufovaca

Povijest Njemačke i Italije od vremena smrti pape Inocenta III (1216.) do smrti
posljednjeg cara iz dinastije Hohen. (1268.) obilježena je borbama papa i carske obitelji.
Inocent je za sobom ostavio mladog Fridrika II Sicilskog, koji je nakon njegove smrti postao
protivnik papinstva. Isticao se obrazovanošću, kao pjesnik i željom za znanjem. Papi je dao
dva obećanja: 1. Predaja Sicilije papi pošto postanje njemački car, kako bi papinska država
izbjegla opasnost okruženja. Fridrik nije ispunio obećanje jer mu je Sicilija bila izvor
financijske i vojne moći. 2. Obećao je da će povesti križarski rat, no odgađao ga je 12 godina
jer se usmjerio na učvršćenju vlasti u Italiji. Odnosi carstva i papinstva zaoštrili su se 1227. g.
dolaskom Grgura IX za papu. Fridrik je 1227. krenuo u križarski rat ali se ubrzo vratio, na što
je papa reagirao njegovim izopćenjem iz Crkve. Car je ponovo krenuo na Istok, dobio je
Jeruzalem, Nazaret i Btlehem s koridorom do Sredozemnog mora od egipatskog sultana.
„Konstitucijama Sicilskog Kraljevstva“ iz 1231. g. sva je vlast centralizirana u
carevim rukama, dok je društvena elita lišena moći. Uz podršku signorea (gospodara) Fridrik
II stekao je prevlast u Toskani i Lombardiji, čak i u nekim dijelovima papinske države. U
Njemačkoj je za kralja postavio sina Henrika, ali tamo su stvarnu moć imali svjetovni i
crkveni kneževi. Njemački su velikaši potakli Henrika na pobunu protiv oca koja je brzo
ugušena. Na koncilu u Lyonu 1245. car je ponovo izopćen iz Crkve, izabran protucar i
proglašen križarski rat protiv Fridrika. Fridrik je zadržao posjede u Njemačkoj i na Siciliji,
dok je papa Inocent IV (1243.-1254.) onemogućio stvaranje ujedinjenog talijanskog
kraljevstva. Fridrika je u Njemačkoj naslijedio sin Konrad IV (1250.-1254.), nakon njegove
smrti izabran je Rudolf Habsburgovac za cara 1273. g. Na Siciliji je zavladao njegov
vanbračni sin Manfred Sicilski koji je imao papinstvo za protivnika. Papa je pozvao Karla
Anžuvinca koji je ubio 1266. Manfreda i proglasio se kraljem.

Kasniji Križarski ratovi

Unatoč neuspjehu Trećeg križarskog rata do kraja 1201. g. dio francuskih velikaša na
sebe uzeo znak križa. Odlučili su putovati morem prema Bliskom Istoku, u organizaciji
Venecije. Venecija je kao plaću tražila osvajanje Zadra, što je izvršeno 1202., križari su tamo i
prezimili. Križari su 1204. uz pomoć Mlečana osvojili Carigrad. Mlečane je zbog toga papa
izopćio iz Crkve. Za cara je postavljen flandrijski grof Balduin, a za carigradskog patrijarha
Mlečanin. Stvoreno je Latinsko Carstvo koje je potrajalo do 1261. g. Venecija je učvrstila
vlast na egejskim otocima i priobalju te osigurala strateške i trgovačke interese. 1212. se
pojavio veliki pokret djece iz Njemačke i Francuske, uvjereni da mogu bez borbe zauzeti
35
Jeruzalem, nazivajući se Božjim izabranicima. Filip II August naredio je povratak djece. U
Njemačkoj su djeca pod vodstvom dječaka Nikole došla do Genove gdje su im vlasti
zabranile ukrcaj na brodove. Teško unutarnje stanje u muslimanskim zemljama nakon
Saladinove smrti (1193.) pružilo je priliku za uspješan 5. (1217.-1221.) križarski pohod.
Križari su zauzeli važnu egipatsku luku Damiette. Fridrik II Sicilski je pregovorima stigao do
Jeruzalema ali su ga muslimani opet vratili 1244. 6. križarski rat (1227.-1270.) vodio je
francuski kralj Luj IX Sveti koji nije uspio zauzeti Jeruzalem. U 7. križarskom ratu (1270.)
položaj kršćana bio je beznadan. Luj IX poveo je bezuspješni pohod na Tunis. Padom Akre
1291. g. izgubljeno je i posljednje križarsko uporište u Svetoj zemlji. Pape su u 13. st.
pozivale na križarske ratove pokušavali uglavnom da bi imali opravdan razlog za skupljanje
poreza. Iz Jeruzalemskog Kraljevstva mnogi talijanski i drugi gradovi tijekom 13. st. uvozili
su velike količine različitih dobara. Sredozemna trgovina dobila je značajne poticaje.
Trgovačak i hodočasnička putovanja pridonijela su razvoju bankarstva. Vodeći bankari bili su
vitezovi templari. Sicilija je postala važno središte manufaktura svile.

Slom Bizanta. Pad Carigrada 1204. i Latinsko Carstvo.

Nakon smrti cara Andronika Komnena (1185.), na vlast je došla obitelj Angel. Car
Izak II Angel (1185.-1195.) sklopio je mir i sa ugarsko-hrvatskim kraljem Belom III, te je
oženio Belinu kći. U Bugarskoj 1185. ustanak Petra i Asena, stvaranje Drugog Bugarskog ili
Vlaško-bugarskog Carstva. Bizant je izgubio Bugarsku, u kojoj se Asen proglasio za cara, što
je nakon gubitka Srbije novi udarac za Carstvo na Balkanu. Nijemce predvođene
Barbarossom, koji su išli u 3. križarski rat, 1188. g. u Nišu su dočekali srpski i bugarski
izaslanici koji su im ponudili savez i vazalnu prisegu protiv Bizanta. Nijemci su zauzeli
Hadrianopol i Filapopol te zaprijetili opsadom Carigrada koji je onda morao propustiti
križare. Bizant je izgubio Cipar. Izak je 1190. Srbe prisilio na mir, Bizant je priznao
samostalnost srpske države, a Stefan Nemanjić dobio je za ženu bizantsku princezu. U ratu s
Bugarima nije imao uspjeha. 1195. g. Izaka je oslijepio i zbacio s prijestolja brat Aleksije III
Angel. Za vojni obračun s Bugarima Bizantinci nisu imali snage. Novi bugarski car Kalojan
(1197.-1207.) osvojio je ubrzo i velik dio Makedonije, okrenuo se papi za priznanje vlasti,
dobio je 1204. i kraljevsku krunu iz ruku legata pape Inocenta III.
Opasnost za Bizant predstavljao je i njemački kralj Henrik VI koji je tražio povrat
teritorija od Drača do Soluna. Henrik VI je oženio kćer Izaka II, a Bizant je pristao plaćati
danak, tzv. alamanski porez. Nakon smrti Henrika Venecija postaje glavnim neprijateljem
Bizanta, ona želi kontrolu nad istočnim Sredozemljem. Jedino rješenje za osiguranje mletačke
prevlasti u regiji bilo je rušenje Bizanta, Mlečani su uz križare imali pomoć Aleksija Angela,
sina zbačenog Izaka II. Nakon osvajanja Zadra 1202. i sklapanja sporazuma na Krfu s
pretendentom Aleksijem, križari i Mlečani opsjeli su Carigrad. Osvojenje grada križari i
Mlečani izvršili su 13. 4. 1204. Na ruševinama Bizantskog Carstva nastalo je Latinsko
Carstvo ( 1204.-1261.) u kojem je za cara postavljen grof Balduin Flandrijski koji je dobio
četvrtinu bizantskog teritorija, a ostatak su podijelili Mlećani i križari- dobivši ih kao lena.
Caru je pripala Trakija, Hij, Sam, Lezb. Bonifacije Montferatski osnovao je Solunsko
Kraljevstvo koje je obuhvaćalo i susjedna područja Makedonije i Tesalije. Mlečani su uzeli
Drač, jonsko otočje, Kretu, luke na Helespontu i Hadrianopol. Tako su postali najjača
kolonijalna sila na istočnom Sredozemlju.
Na ruševinama Bizanta izniknulo je mnoštvo križarskih državica. Na Peloponezu
nastala je francuska kneževina Ahaja ili Moreja – od svih križarskih tvorevina najdulje se
održala. Teodor Laskaris, zet Aleksija III, stvorio je Nikejsko Carstvo u Maloj Aziji. Mihael
Angel na Balkanu stvorio je Epirsku Despotovinu. Aleksij i David Komnen, unuci Aleksija I.,
osnovali su u maloazijskom crnomorsskom prostoru Trapezuntsko Carstvo. Grci su digli
36
ustanak u Trakiji, pomogao im je Kalojan, Latinsko Carstvo povuklo se iz MA što je
omogućilo Laskarisu da izgradi novu prijestolnicu u Nikeji, obnovljena je i grčka patrijaršija.
Teodor se 1208. okrunio za cara, tako je Nikejsko Carstvo postalo nosilac državnopravnog i
crkvenog kontinuiteta Bizanta.
Latinsko Carstvo nakon smrti cara Henrika (1216.) zapalo je u krizu. Trapezuntsko
Carstvo održalo se i nakon pada Carigrada 1453. Nikejsko Carstvo ojačalo je za vladavine
Ivana III Bataca (1222.-1254.) zauzeo je i Hadrianopol. Došlo je do sukoba Bugarske i
epirske despotovine na Marici 1230. u kojem su zapadni Grci doživjeli poraz. Bugarska je
postala dominantan čimbenik na Balkanu. Nikejski je patrijarh 1235. priznao samostalnost
bugarske patrijaršije. Konačnu pobjedu na d Bugarima i zapadnim grčkim vladarima Batac je
ostvario 1246. kada je osvojio Solun (dokinuto Solunsko Kralj.). Do 1252. pokorio je i Epir.
Batacov nasljednik,Teodor II Laskaris, koji je želio kontrolu nad svjetovnim i crkvenim
poslovima, sukobio se s aristokracijom što je ubrzalo propast dinastije Laskarisa. Regenstvo
je pripalo Mihaelu Paleologu koji je 1261. g. sklopio sporazum s Genovom – glavni takmac
Venecije. 27. 7. 1261. osvojen je Carigrad i srušeno Latinsko Carstvo, a obnovljeno
Bizantsko. Dinastija Paleologa vladala je Bizantom do propasti 1453.

Obnova Bizanta: Mihael VIII. Paleolog (1261.-1282.)

Bizant je ponovo postao sredozemna sila. Najveća opasnost prijetila je Bizantu sa

Sicilije ako bi se tamošnji vladat povezao s papinstvom. Bizant je i Veneciji dao povlastice
kao i Genovi čime je smanjio ovisnost o talijanskoj strani. Problem je bio dolazak Karla
Anžuvinca za kralja na Siciliji 1266. uz kojeg su stale Srbija i Bugarska. Paleolog je, koristeći
naklonost pape Klementa IV i Grgura X te francuskog kralja Luja IX, nudeći crkvenu uniju,
neutralizirao anžuvinsku opasnost. U ratu s Bugarima 1272. Mihale je ostvario određene
uspjehe i pomake. Mihael se savezništvima osigurao: papom protiv Anžuvinaca, Ugarskom
protiv Srba, Tatarima protiv Bugara, a Tatarima i Mamelucima od Seldžuka. 1274. na
crkvenom saboru u Lyonu sklopljena je crkvena unija. Bizant je zagospodario Egejskim
morem. Stanovništvo se u Bizantu podijelilo na pristaše i protivnike unije. Mihael je unutar
Bizanta imao i problema s arsenitima- pristašama svrgnutih Laskarisa. Novi papa, Francuz
Martin IV (1281.-1285.), potpuno se stavio u službu Anžuvinaca i proglasio Mihaela
raskolnikom. Anžuvinci i Mlečani 1281. sklopili su savez za obnovu Latinskog Carstva.
Mihael VIII pozvao je araganskog kralja Pedra III da napadne Karla Anžuvinca i oduzme mu
kraljevstvo, kako bi Pedro osvetio zeta Manfreda, kojem je Karlo to isto učinio.

XI. ŠIRENJE KRŠĆANSKE EUROPE

- pregled događaja od 11. st.
- Načini širenja kršćanstva: Križarski ratovi, rekonkvista, misionari razaslani čitavom
Europom, poganstvo se zadržalo isključivo u Litvi
- Porastao broj kršćanskih monarhija – nastaje složeniji međunarodni politički sustav
- Rekonkvista – ponovno kršćansko osvajanje Španjolske ( nakon muslimanskih
osvajanja)
- Krajnji sjever i sjeverozapad Pirenejskog poluotoka jedini dio koji je ostao katolicima
za vrijeme vrhunca muslimanske ekspanzije
- Tu stvorena Kraljevstva Léona i Navarre
- Kastilja bila južna pogranična regija Léona, sa osvajanjima prema jugu širi se i njeno
ime
- Na sjeveroistoku formira se grofovija Barcelona
- Poč. 11. st. nastalo Kraljevstvo Aragon
37
 - 1055. osvojeni Toledo i Madrid
- Nakon toga dolazi do promjene vlasti među muslimanima – nova dinastija
Almoravida, vođa Jusuf – ubrzo vraćaju izgubljene teritorije
- 1106. Jusuf umire – opadanje moći muslimana, pojačane provale katolika prema jugu
- El Cid ( Sid) – najpoznatiji katolički ratnik krajem 11. st.
 Kronika o Sidu
 Pripisivali mu sve kršćanske vrline, čak i svetost
 Zapravo bio vođa bande katoličko – muslimanskih razbojnika
 1093/1094. osvojio Valenciju
- 1212. bitka kod Las Navas de Tolosa – pobjeda katoličke strane, prekretnica u ratu
- Jako slabljenje muslimanske moći, pola stoljeća kasnije ostaje im Kraljevstvo Granada
- Značaj rekonkviste: - plemstvo i svećenstvo vrlo snažan položaj u društvu
• Povlašteni slojevi stekli velike posjede i povlastice
• Nastali mnogi gradovi sa visokim stupnjem slobode i povlastica
• Stvaranje gradskih liga – međusobni savezi radi očuvanja i
učvršćivanja vlasti protiv svih protivnika, pa i kralja
• Polagani rast kraljevske vlasti i centralizacije

Skandinavija u razvijenom srednjem vijeku

- pokrštavanje išlo polagano, učestali sukobi s starim vjerskim običajima Germana

- u Švedskoj i Norveškoj snažne poganske društvene snage dugo se odupirali Crkvi i
vladarima
- česti unutarnji sukobi i građanski ratovi
- Danska - od skandinavskih kraljevstava bila najsnažnija
 tokom 12. st. pokorila većinu okolnih slavenskih područja
 veća sila sve do 13. st. kada im većinu posjeda uzimaju Nijemci
 početkom razvijenog srednjeg vijeka nesređene prilike
 od kraja vladavine Knuta Velikoga 1035. i Svenda Estridssona (1047-
1076) pa do sredine 12. stoljeća trajale unutarnje borbe
 Valdemar I. Veliki – 1157-1182.
• Učvrstio vlast
• 1158. položio vazalnu prisegu njemačkom caru
• 1162. od njemačkog cara dobio Dansku kao leno ( Leno –
zemljišni posjed što ga je feudalac dao vazalu uz uvjete da će
vazal izvršavati svoje obveze)
• Početak velikog uspona Danske
• Ugušio ustanak seljaštva u pokorenoj Švedskoj
• Jačanje feudalnih snaga, plemstva i Crkve – pogoršanje
položaja seljaštva
 Knut IV. – 1182-1202.
• Odbija priznati vazalitet caru
• Od 1185. danski se kralj naziva kraljem Danaca i Slavena
 U to vrijeme osvajaju Schleswig, Holstein, Lübeck i
Hamburg
 Valdemar II. Pobjednik – 1202-1241.
• 1219. osvaja Estoniju – posljednji veliki uspjeh

38
 • 1227. poraz od koalicije sjevernonjemačkih kneževa i Lübecka
• Gube dotadašnji položaj regionalne velesile
- Norveška – od sredine 12. stoljeća pratimo sukob dviju strana koje se bore za vlast
o Magnus V. Erlingsson – 1162-1184.
 Na vlast došao uzurpacijom, pokušava ozakoniti svoj čin i dobiti krunu
od Crkve
 Zato daje brojne povlastice katoličkom svećenstvu
o To izazvalo otpor birkenbeinera (brezonogih), stanovništva šumovitih područja
uz Švedsku granicu
o Sverre – 1177-1202.
 Potekao kao vođa iz redova birkenbeinera
 Nametnuo se kao novi norveški vladar
 Ne priznaje načela nasljeđivanja i nedjeljivosti države, niti ovlast
svećenstva da izabere novog vladara – sve te odredbe bile su usvojene
za Magnussove vladavine
 Najviše mu se opiru crkveni redovi
o U toj borbi kao pobjednik izašao kralj (Magnuss)
o Nakon toga još bilo brojnih sukoba prvo s svećenstvom, a potom i sa
plemstvom
- Švedska – početkom 12. stoljeća vlada dinastija Stenkil
o Razdoblje dinastije Stenkil obilježeno opadanjem poganstva i rastom
kršćanstva
o 1130. na vlast došla dinastija Sverhera
o Za njihove vladavine kršćanstvo se učvrstilo, širi se njemački utjecaj na razvoj
švedskih gradova
o Knutsson – prvi okrunjeni švedski kralj (1208-1216)
o 1250-1266. započelo povezivanje Švedske i Norveške

Srednja Europa u razvijenom srednjem vijeku

- do 1100. pokrštena većina slavenskih naroda – istočni Slaveni (Rusi i ostali)
pravoslavni, a zapadni Slaveni (Česi, Slovaci, Poljaci, Mađari) katolici
- u pokrštavanju preostalih poganskih plemena se isticali vitezovi Njemačkog viteškog
reda – Teutonci i viteški red mačonoša
- posljednji se pokrstili Litvanci (14. stoljeće)

- Češka – pokrštena tokom 10. stoljeća

o 11. stoljeće vodeća slavenska država Zapada
o Pod jakim njemačkim utjecajem – češki kraljevi dobivali krunu od njemačkog
cara
o U 12. stoljeću doseljavanje njemačkih kolona, državna uprava oponaša
njemačke uzore + doseljavanje njemačkih rudara – snažna rudarska
proizvodnja + razvijena trgovina (također Nijemci kontroliraju)
o Učvrstilo se pravo primogeniture – kraljev prvorođenac nasljeđuje krunu
o 1273. vrhunac moći
o 1278. uništena zajedničkim napadom Mađara i cara Rudolfa Habsburgovca
o Ne gubi izvorni teritorij – ubrzo pada pod stranu vlast
o Izumrla domaća dinastija Přemyslovića – zamijenili ih Luksemburgovci
39
 o Germanizacija
- Mađarska – pokrštena oko 1000. godine
o Pokrštena za kralja Stjepana – nasljeđuje ga nekoliko slabijih vladara,
priznavali vrhovnu vlast Nijemaca
o Od Nijemaca ih oslobodila borba za investituru, za Ladislava(1077-1095) i
Kolomana(1095-1116) ojačala kraljevsku vlast i proširila ju na Hrvatsku,
Dalmaciju (1102.), dio Galicije i čitavu Transilvaniju
o U 12. stoljeću započela unutarnja previranja – vojni neuspjesi, jačanje
plemstva
o 1222. Zlatna bula Andrije II (1205-1235) – ograničavanje kraljevske vlasti,
definiranje prava povlaštenih slojeva
o Sredina 13. stoljeća Ugarsko – Hrvatsko Kraljevstvo ne predstavlja snažniji
čimbenik u regiji ni Europi
- Poljska – pokrštena oko 965., neko vrijeme bila jedno od najmoćnijih slavenskih
kraljevstava, pokorili Češku, Šlesku, Pomeraniju i dio Rusije
o Slaba središnja vlast, prevlast plemstva i svećenstva, dezintegracija i gubljenje
osvojenih područja
o Kao i drugdje u Europi, jačanje plemstva uzrokovalo slabljenje kralja
o Boleslav III Krivousti (1086-1138) se smatra glavnim uzročnikom mrvljenja
središnje vlasti – oporučno podijelio zemlju i titule petorici sinova
o Ti posjedi se stalno dijelili – sredinom 13. stoljeća 20 kneževina
o 12. i 13. stoljeće značajni demografski rast(koloni), razvoj gradova i sela( po
uzoru na Njemačku i Flandriju), velika kolonizacija nakon Tatarske provale
1241.
o Lokacijske povlastice – izdavane naseljenicima za obnovu postojećih ili
izgradnju novih gradova i sela, povlastice se temeljile na Magdeburškom
zakonu(određivao pravnu i fiskalnu organizaciju naselja)
o Postotak Nijemaca naglo raste od 13. stoljeća
o Tri Tatarske provale 1241, 1259, 1287 - katastrofalno oslabile središnju vlast,
odcjepljenje Pomeranije, širenje njemačkog Brandenburga na poljskom
teritoriju
o Krajem 13. stoljeća težnja za ujedinjenjem – ali i sukobi kneževa oko vlasti
o Elementi jedinstva – članovi dinastije Piastovića u svim kneževinama,
zajednička crkvena metropolija, zajednički naziv Regnum Poloniae te znakovi
kraljevske vlasti

Baltička regija u 12. stoljeću, Velika Kneževina Litva

- 1201. osnivanje Rige, važno uporište Teutonaca

- 1202. osnovan i Viteški red mačonoša
- Snažnu vlast uspostavio veliki knez Mindaugas ( 1236-1263)
o Ujedinjuje litvanske prostore, otima pogranična ruska područja Crnu Ruteniju
- 1237. Viteški red mačonoša i Teutonci se ujedinjuju u jedinstveni Teutonski viteški red

Rusija u razvijenom srednjem vijeku

- najrascjepkaniji prostor čitave Europe

- preuzeti slavenski običaji nasljeđivanja vlasti
- glavni grad Kijev, njime upravlja pojedinac vladajuće kuće – vlast u ostalim
40
 gradovima se dijelila na temelju seniorata ( starosti)
- nasljeđivanje nije bilo dosljedno, svaki novi vladar grabio koliko je više zemlje za
sebe mogao
- od 1054. postojale 64 kneževine, 293 kneževa i odigralo se 83 građanska rata
- od 1125. teritorij se nezaustavljivo mrvi, a središnja vlast slabi
- Kijev gubi stvarnu moć, ostaje mu simbolička, i ulogu, ali jačaju ostali gradovi Galič,
Rostov, Suzdalj, Polock, Minsk, Smolensk i Novgorod
- Polako se kroz desetljeća sve više uzdiže Novgorod
- Od 1236. njime upravlja Aleksandar Nevski(1236-1252)
- Raspadom Središnje vlasti Kijevske Rusije, u središtu Rusije i na zapadu oblikovalo
se nekoliko kneževina koje svoju samostalnost nisu uspjele trajnije održati

Prva i druga Mongolska provala. Mongolska vlast nad Rusijom.

- u 12. stoljeću živjeli od Bajkala do Mandžurije, Velikog kineskog zida i Altaja

- javlja se vodeći sloj prvaka – nojoni, sa svojim vojničkim družinama – nukeri
- najmoćnijeg vođu skupština mongolskih poglavara bira za džingis – kana, vrhovnog
kana, tako stvorena jedinstvena mongolska država, bila ujedno strogo hijerarhijski
podijeljena
- Temudžin – 1167-1227 džingis-kan
- čitavo društvo vojnički organizirano i podijeljeno na tümene (deset tisuća ljudi) i na
niže jedinice
- takvo društvo zahtjeva stalna ratovanja – 1207. osvojeni Kirgizi, 1211. jugozapad
Sibira, nakon toga pokorena Kina sve do Koreje
- Kinezi znatno utjecali na daljnji razvoj vojne tehnologije, državnog aparata i na širenje
pismenosti
- Prvi val osvajanja zaobišao Rusiju, krenuvši sjeveroistočno na Bugare
- 1235. novi džingis-kan postao Batu – kan
- Do 1240. osvojen velik dio Rusije
- Batu – kanovo Mongolsko Carstvo – od rijeka Oba i Dunava, Kavkaza i Crnog mora
- Sredina 13. stoljeća unutarnji sukobi, osamostaljenje Zlatne Horde i mongolske
Perzije od velikog kana
- Mongolska vlast zadržala se dva stoljeća u Rusiji
- Smatrali islam puno opasnijim od kršćanstva, niz katoličkih misija od Carigrada do
Pekinga (osnovana katolička nadbiskupija u Pekingu)
- Veliko se Carstvo na kraju raspalo krajem 14. stoljeća na niz međusobno
suprotstavljenih država

XII. USPON SVJETOVNIH INSTITUCIJA I NOVIH

DRUŠTVENIH GRUPA
Francuska

U 13.st. dolazi do jačanja teritorijalnih velikih monarhija Engleske i Francuske. U tom

razdoblju za Francusku su bitna dva vladara. To su bili Luj VIII. (1223.-1226.) i Luj IX. Sveti
(1226.-1270.). Obojica su bili pobožni vladari i nastavili su uobičajenu politiku tadašnjih
vladara Francuske – davati političku potporu papi. Unatoč tome papinska moć u Francuskoj je
sve više slabila.

41
 Vladavina Luja VIII. imala je dvije značajke: preuzeo je novi sustav državne uprave
ustanovljen još za Filipa II. Augusta te je uspostavio kraljevsku vlast u srcu LANGUEDOCA
čime su stečeni novi posjedi na jugu Francuske. Francuska je kruna prvi put dobila izlaz na
Sredozemno more. Nakon smrti Luja VIII. u ime njegovog maloljetnog sina Luja IX. vladala
je njegova majka Blanka Kastiljska. Zbog toga je došlo do velikog otpora velikaša koji su
tražili pomoć od Engleza. No sve pobune bile su skršene.
Na prijestolje zatim dolazi Luj IX. koji je istican kao uzor katoličkog vladara i ubrzo
nakon smrti proglašen je svetim. Postoji i njegov životopis koji je napisao Jean de Joinville
(1225.-1317.). Tijekom njegove vladavine, državna se uprava razvijala. Kraljevska se kurija
počela dijeliti na specijalizirane odjele. Sudske dužnosti su dodijeljene Parlamentu, a te
promjene su povećale važnost administracije i smanjile moć velikaša. Sukobio se s engl.
kraljem Henrikom III. (1216.-1272.) oko područja koji je izgubio Ivan Bez Zemlje u
Francuskoj. Sukob je završen mirom 1259. kojim su potvrđena prava Henrika na pokrajine
GUIENNE i GASKONJU. Značajno je još da u Francuskoj u to doba bila zastupljena
feudalna rascjepkanost i umanjena je moć crkvenog suda.

Engleska

U tom razdoblju na vlast dolazi Henrik III. (1216.-1272.) koji je također bio suočen s
pobunom velikaša. Njegov regent William Marshal (1144.-1219.) uspio je suzbiti velikaške
pobune no njegova ubrzana smrt je dovela u pitanje sve njegove rezultate. Henriku III. je
pomoć pružao papa koji je velikašima zajamčio opstanak odredbi Velike povelje te je riješio
sukobe vodećih engl. velikaša. Henrik je bio vrlo pobožan vladar koji je bio uvjeren pristaša
ideje o ujedinjenom kršćanstvu pod vodstvom pape.
U to vrijeme je u Engleskoj prevladavao osjećaj vjernosti prema zakonima i
institucijama države. Veliku ulogu su imale odredbe Velike povelje slobode: kraljevska je
vlast bila ograničena, velikaši su mogli ograničiti kraljevsku samovolju. Državna uprava više
nije bila ovisna o kraljevskoj osobnoj kontroli kao prije. No ipak dolazi do zaoštravanja
odnosa između kralja i velikaša zbog kraljevske ambiciozne vanjske politike( vraćanje
posjeda iz Francuske koje je izgubio Ivan Bez Zemlje, potpomagao je pobune franačkih
velikaša, dopuštao je ubiranje velikih poreza za papu, sukob s Velšanima). Vrhunac sukoba
između kralja i velikaša bio je 1258. Dolazi do pojave gladi i velikih neuspjeha protiv
Velšana. Velikaši su stvorili stalno vijeće koje je trebalo imenovati sve visoke državne
službenike i odlučivati o svim važnim pitanjima dok je kralj trebao provoditi i poštivati
odluke vijeća. Najistaknutiji u tom vijeću je bio Simon de Montfort (1208.-1265.). Odmah je
stvoreno novo velikaško vijeće. 1265. Simon je sazvao Parlament gdje su prvi put bili pozvani
predstavnike gradove. No viši društveni slojevi nisu se ujedinili oko Montforta i već je
Edvard, najstariji sin Henrika III., uspio okupiti vojsku i 1265. kod Eveshama potukao
Montforta koji je u bici i poginuo i čime je okončana velikaška oporba kralju. Nastavljen je
razvoj državne uprave. Značajne su i društvene promjene: manji zemljoposjednici postojali su
sve više neovisniji, ojačao je građanski sloj, trgovina i obrt postojali su sve važnije grane
gospodarstva, dolazi do pojave jakog osjećaja engleskog narodnog identiteta. Engleska je do
1272. postala najjače ujedinjeno i najbolje upravljano kraljevstvo europskog Zapada.

Svjetovnjaci u 13.st.:
1. PLEMSTVO
Tijekom 13.st dolazi do jačanja svjetovnih upravnih tijela. Krajem stoljeća većina
europskih društava morala je redovito plaćati državi poreze, biti obvezatan na određen oblik
vojne službe te pomagati u radu lokalne uprave. Gradovi su znatno porasli i u stanovništvu i u
politici i u gospodarstvu. Talijanski gradovi su razvili bankovne poslove velikog obujma, a
42
imućnijim društvenim slojevima bila su pristupačna različita luksuzna dobra te se općenito
popravio standard nižih društvenih slojeva. Rasla je važnost novca. Promjena je bila najviše
pogođeno plemstvo. U težnji za centralizacijom i profesionalizacijom vlasti lišeni su mnogih
ranijih dužnosti i privilegija. Dolazi do pojave viteštva. Pravi vitez je trebao biti branitelj
prave vjere, zaštitnik slabih i potlačenih. Glavna su središta viteške kulture i života bili
dvorovi francuskih velikaša do kraja 13.st. Posebnu važnost za širenje viteštva imao je dvor
Eleonore Akvitanske. Razvoj viteštva je utjecao i na razvoj književnosti na narodnom jeziku.
Razvija se njemač. i talijansko pjesništvo. Vrhunac je postignut za vrijeme Dantea Alighierija
(1265.-1321.). Dolazi i do uspona fran. proze. Brunetto Latini napisao je svoju enciklopediju
na francuskom. Vrlo važna djela iz tog razdoblja: Osvajanja Konstantinopola Geoffreyja de
Villehardouina, Život Sv. Luja Jeana de Joinvillea. Najpoznatiju alegoriju je predstavljao
Roman o ruži, duga pjesma koja započinje kao idealizacija dvorske ljubavi, a završava kao
enciklopedija.
2. GRAĐANSTVO
To je razdoblje poznato kao zlatno doba europ. srednjovjekovnog građanstva. Jačali su
trgovina i obrt, povećao se broj stanovništva u gradovima i pojavljuju se novi oblici poslovne
djelatnosti. Na Apeninskom poluotoku gradovi su uživali najveće bogatstvo te posjedovali
najviši stupanj političke neovisnosti i najrazvijeniju gradsku kulturu. Trgovina Sredozemljem
je predstavljalo najunosniju granu europske trgovine. Tu su još i gradovi zapadnog
Sredozemlja Barcelona i Marseille. Krajem 13.st. Lombardski i toskanski gradovi bili su u
stvarnosti neovisni gradovi-države, držeći čitavu sjevernu Italiju pod kontrolom. Ostali europ.
gradovi se nisu razvijali u tom smjeru kao što su to radili tal. gradovi. Najvažniju novost 13.st.
predstavljao je razvoj komercijalnog bankarstva. U tome su prednjačili talijanski gradovi.
Jedini konkurenti su im bili vitezovi templari. Kao bankari se još ističu i Židovi koji su
utjerivali dugove pa se već u 13.st. javlja antisemitizam što je dovelo do otjerivanja Židova iz
Engleske 1290. i iz Francuske 1306. Glavni bankari bili su tijekom 13.st. Toskanci i
Lombardijci. Rast bankarstva je dovelo do pojave fenomena protokapitalista, osoba koji su se
bavili isključivo financijskim operacijama.
Dolazi do pojave gilda i cehova. Pojavljuju se još u 12.st., ali se razvijaju u 13.st. Za glavni
cilj su imale osiguranje monopola u proizvodima određene struke svojim članovima; zauzvrat
su im osiguravale zajamčene cijene i dobre uvjete rada. Ceh je propisivao kvalitetu i cijenu
sirovina, cijenu konačnih proizvoda, mogući prekovremeni rad itd. Cehovi i gilde su često
nastupali kao vjerske i karitativne skupine. Razvijena trgovačka i poslovna djelatnost u 13.st.
Zabilježena je u 4 grada francuske pokrajine Champagne (PROVINS, LAGNY, BAR-SUR-
SEINE, BAR-SUR-AUBE). Postali su središta europske kontinentalne trgovine 13.st. Bili su
najveća središta razmjene robe sa Zapada, iz Italije i s Bliskog istoka, središte bankara i
zajmodavaca. U većini gradova vlast je bila u rukama patricijata. Građanstvo je imalo i svoju
književnost u kojoj je ismijavalo društvene skupine- fabule-kratke humoristične priče u
stihovima.
Bitnu ulogu su još odigrali i seljaci, a najbolji status imali su seljaci na prostoru sjev. Fran.
i zap. Njem.

Intelektualno i umjetničko stvaralaštvo

Sveučilišta i škole u 13.st. bili su gotovo bez iznimke pod crkvenom kontrolom, a
nastavno osoblje bili su svećenici i redovnici. Već tijekom 12.st. bilo je više središta učenosti,
ali najvažniji su Salerno, Bologna i Pariz i jedini koji su se u pravom smislu mogli nazvati
sveučilištima. Na pariškom sveučilištu tijekom 13.st. dolazi do žestokih borbi profesora koji
su željeli preuzeti kontrolu nad sveučilištima Papa Grgur IX. donosi 1231. bulu Magna
Cartom kojom se ističe pravo slobodnog odseljavanja profesora. 1229. su mnogi studenti i
43
profesori otišli sa pariškog sveučilišta i tako su osnovani Oxford i Cambridge. Najpoznatiji
koledž je bio Sorbona u Parizu, zaslugom Roberta Sorbona oko 1257. Poznati znanstvenici u
tom razdoblju bili su: Leonard iz Pise, zaslužan za uvođenje arapskih brojki u Europu, Robert
Grosseteste, pobio Aristotelove tvrdnje u optici, Roger Bacon, rodonačelnik prirodnih
znanosti. Također je bitan bio Toma Arhiđakon koji se naziva ocem skolastike.
Gotička arhitektura dostigla je svoje vrhunce u katedralama u Chartresu, Parizu,
Amiensu, Reimsu i Bourgesu. Kult Blažene Djevice Marije, uspostavljenog u 12.st., nastavio
se i u 13.st.

XIII. GUBITAK PRVENSTVA CRKVE

Papa Bonifacije VIII

Utjecaj papinstva nikada vjerojatno nije bio veći nego u trećoj četvrtini 13. st., za što
je dokaz i pontifikat pape Grgura X. (1271. – 1276.) koji neki smatraju razdobljem vrhunca
papinske moći uopće. Ubrzo nakon toga, papinstvo ulazi u sukob s kraljevima Engleske i
Francuske u kojem svjetovnjaci odnose pobjedu. Kao rezultat te pobjede pape se sele u
Francusku. Odanost se pučanstva premjestila s Crkve ka svjetovnim vladarima, a javno
mnijenje se krajem 13. st. okrenula od Crkve zbog prevelike upletenosti Crkve u svjetovna
pitanja. Na ovu situaciju je velik utjecaj imao i rat papinstva s Hohenstaufovcima. Na Siciliji
je 1282. godine došlo do pobune Sicilska večernja protiv Karla Anžuvinca, a pučanstvo je na
vlast dovelo aragonskog kralja Fridrika II. Sicilskog. Papa je, razbješnjen nastalom situacijom
uspio nagovoriti francuskog kralja Filipa III. na križarski rat protiv Aragona koji je završio
teškim neuspjehom, a papinstvu dodatno narušilo ugled i povećalo već postojeće
nezadovoljstvo. Na najviše dužnosti u Crkvi postavljani su pravnici, skupljači crkvenih
poreza i praktični, poslovni ljudi. Od 1292. do 1294. papinska stolica je bila prazna, a novi
papa, Celestin V., se pokazao, kad je došao na vlast, nedoraslim problemima u kojima je
papinstvo bilo ogrezlo/zaglibilo. Nakon pet mjeseci je abdicirao i vratio se u samostan, a
naslijedio ga je Bonifacije VIII. (1294. – 1303.) čiji je odabir izabrao najveće nezadovoljstvo
od 11. st. On se borio za prava za koja je smatrao da Crkvi pripadaju i zastupao svom snagom
teoriju o prvenstvu papinstva, čime je samo razjario već samosvjesne i moćne europske
vladare.
Engleski kralj Edvard I. je svoje nepovjerenje prema Crkvi iskazao 1279. zabranivši
kupnju zemljišta crkvenim institucijama bez njegove privole, a Filip IV. Lijepi je s jačanjem
svoje moći i vlasti odbacio neka ćudoredna načela i zakone. Njegova politika nije naišla na
ozbiljniji otpor do nakon njegove smrti. Bonifacije VIII. je odbio i nastaviti praksu
oporezivanja svećenstva, na što se engleski i francuski kralj odgovorili još većim porezima i
zapljenom crkvenih dobara (Engleska), na što je papa reagirao bulom Clericis Laicos iz 1296.
kojom je zaprijetio bilo kakvo oporezivanje svećenstva uz prijetnju ekskomunikacijom.
Godine 1927. je papa ipak donio odluku kojom svjetovni vladari, u velikoj potrebi, mogu
oporezivati svećenstvo. Sukob između pape i francuskog kralja se nastavio kada je kralj dao
uhititi jednog biskupa pod optužbom za izdaju. Papa ne popušta. Godine 1302. sastali su se u
Parizu francuski staleži pod izgovorom papinog napada na sloboštine Kraljevstva na što je
Bonifacije odgovorio bulom Unam sanctam kojom je papa čak svojatao pravo zbacivanja
neposlušnih vladara s prijestolja. Kao odgovor, a na poticaj francuskog kralja, Guillame de
Nogaret je sastavio popis navodnih optužbi protiv pape i pozvao na sazivanje koncila kako bi
se utvrdila njihova istinitost. Nogaret je osobno krenuo u Italiju, s vojskom, po papu, ali se
prebacivanje pape u Francusku na suđenje pokazalo neizvedivim. Bonifacije je ubrzo umro od
šoka, a naslijedio ga je «kompromisni» Benedikt XI. (1303. – 1304.) koji je dao oprost grijeha
44
Filipu, ali ne i Nogaretu. Naslijedio ga je Klement V. koji je na put u Rim stao u Lyonu i rekao
da nema namjeru krenuti dalje, kupivši tako tjelesnu sigurnost po cijenu duhovnog ropstva.
Njegovom krajnje popustljivom politikom pred francuskim kraljem počeo je sumrak
srednjovjekovnog papinstva i gubitak političkog vodstva Crkve u zapadnom svijetu. Osim
ukidanja Bonifacijevih bula i odluka, ukidanja vitezova templara pred neutemeljenim
Filipovim optužbama, za njegov je pontifikat značajan i prelazak Svete Stolice iz Rima u
Avignon 1308. čime počinje razdoblje babilonskog sužanjstva koje traje do 1377. godine.

Nastavak centralizacije u Francuskoj i Engleskoj

Francuska je bila manje jedinstvena od Engleske, pa je centralizacija bila i znatno

olakšana nepostojanjem oporbe na državnoj razini. Opće odrednice državne politike
oblikovali su kralj i uži krug njegovih službenika, a njihova provedba povjerena je tisućama
službenika diljem Kraljevstva. Desetogodišnji rat s Englezima oko Akvitanije i borbe u
Flandriji bez većih uspjeha, samo su dodatno oslabile o štetile resurse i kraljevsku blagajnu.
Kako bi nametnuo goleme troškove, 1306. godine je potjerao Židove iz Kraljevstva te
zaplijenio njihovu imovinu, a višestruko je mijenjao vrijednost novcu kako bi ostvario profit
pa je stekao naziv Krivotvoritelj. Bio je prisiljen raspisati velike poreze. Problem je bio i
činjenica da je uloga staleške skupštine bila tek u začetku, pa sve do sredine 14. st. nije bilo
uobičajeno tražiti njen pristanak za određivanje poreza. Izravno je vladao Francuskom
tradicijom snažne kraljevske vlasti i birokratizirane uprave koja se održala sve do Francuske
revolucije. Nakon Filipove smrti je ipak došlo do slabljenja kraljevske vlasti (sredinom 14.
st.) i jačanja plemstva.
Engleska je bila ujedinjena daleko prije Francuske. Lokalno običajno pravo je bilo
nadvladano zajedničkim pisanim pravom, a povlašteni slojevi su morali pregovarati izravno s
kraljevskom vlašću. Edvard I. (1272. – 1307.) je imao oznaku značajnog vladara zbog
usavršavanja engleskog zakonodavstva, reformiranja upravnog sustava, razvoja Parlamenta te
osvajanja Walesa i Škotske, a nosio je nadimak engleskog Justinijana. U sustavu uprave kralj
je dao primat kraljevskom dvoru, sastavljenom uglavnom od njegovih vlastitih službenika i
pratitelja. Od 1277. do 1282. proveo je pokoravanje Walesa, 1284. velškim je statutom
nametnuo toj pokrajini englesko pravo i upravni sustav, a 1301. je svom nasljedniku dodijelio
naslov princa od Walesa koji se zadržao do danas. Godine 1290. Škotska ostaje bez
nasljednika. Edvard postavlja Johna Balliola, ali se ovaj 1296. odmeće od engleskog kralja, a
Edvard u vojnom pohodu protiv Balliola s lakoćom osvaja Škotsku. Nakon povratka u
Englesku, u Škotskoj izbija pobuna pod glasovitim Williamom Wallaceom. U bici kod
Sterling Bridgea, 11. rujna 1297., engleska vojska doživljava težak poraz. Wallace je uhićen
tek 1304., kada je uhvaćen i pogubljen. Novi škotski vladar, Robert Bruce, 1306. godine
ponovo započinje borbu, Edvard umire, a Škoti, zbog mržnje prema Englezima, sklapaju
savezništvo s Francuskom koje će trajati naredna dva stoljeća. Još jedna značajka Edvardove
vladavine je savjetovanje s velikašima. Kad god je smatrao da se odluke tiču i njihovih
interesa, a to je rezultiralo, od 1295. godine, redovitim zasjedanjem Parlamenta na kojem
učestvuju predstavnici vitezova i gradova. Parlament je postao ključno tijelo engleske uprave.
Bio je najviši zemaljski sud, središte izvršne vlasti, sastajalište velikaša, tijelo koje je
odobravalo poreze i glavni forum za oblikovanje stavova javnosti. Tijekom 14. st. velikaši su
uspjeli potpuno istisnuti utjecaj kraljevih službenika iz rada Parlamenta i koristiti ga za svoje
ciljeve.

Babilonsko sužanjstvo (avignonski pape) i Zapadni raskol

Uz političke, gospodarske i vojne udarce, papinstvo i Crkva su izgubili početkom 14.

45
st. i velik dio potpore javnosti. Formalne crkvene službe su postale nedovoljne, i tražio se
bliži dodir s Bogom putem meditacije i mistike. Zbog načina i okolnosti odlaska u Avignon,
papa je za većinu postao tek službenik francuskog kralja, a do povratka u Rim, pape i većina
kardinalskog zbora su bili Francuzi. Avignonski pape su nastojali centralizirati sve važnije
poslove na svom dvoru zbog dominacije svjetovnih vladara nad lokalnim svećenstvom,
međutim, to se pokazalo kao skup i neučinkovit sustav koji je ubrzo postao predmetom općeg
negodovanja. Sve negativnosti ovog vremena iskazale su se u pontifikatu Ivana XXII. (1316.
– 1334.) koji je usavršio sustav financijskih iznuda u papinom pravu postavljanja većine
visokih službenika u Crkvi. Tako su se prodavale ekspektancije – mogućnost kandidiranja za
određenu visoku crkvenu službu nakon odlaska ili smrti prethodnika pod uvjetom da netko
drugi u međuvremenu ne ponudi veću svotu. Rasla je i zloporaba oprosta od grijeha. Povećali
su se sukobi pape Ivana XXII. s franjevcima spiritualcima i carem Ludvigom IV. Bavarskim.
Spiritualci su željeli povratak cijelog franjevačkog reda izbornim načelima, radikalnom
siromaštvu i prošnji, a sugerirali su da bi i svi ostali svećenici trebali učiniti isto, budući da
Krist i njegovi apostoli nisu imali nikakve imovine. Ovakve su ideje užasnule Ivana XXII.
koji je proglasio shvaćanje o Kristu i apostolima bez imovine krivovjerjem. Papinska je kurija
na kraju odnijela pobjedu. Dio spiritualaca se sklonio kod cara Ludviga. Započeo je
promidžbeni rat optužbama i pamfletima. Sve je veća i značajnija postala djelatnost
protupapinskih pisaca. Najpoznatiji i najvažniji takvi pisci bili su William Ockham, Jean de
Jandun i Marsilije Padovanski. Jandun i Padovanski su objavili raspravu Defensor pacis iz
1324. godine – najpoznatiju političku raspravu s kraja srednjeg vijeka u kojoj su zagovarali
ograničenu monarhiju kojom će vladati zakoni i običaji. Nasljednici Ivana XXII. su pokušali
obnoviti staru ravnotežu i nagodbu između crkvenih i svjetovnih vlasti. Završeni su procesi
centralizacije uprave i poduzeti napori ka osvajanju crkvenih teritorija u Italiji, a ostalo je i
dovoljno novca za održavanje raskošnog dvora u Avignonu koji je postao jedno od vodećih
europskih kulturnih središta. Rim je, pak, nakon odlaska papa u Avignon osiromašio i
prepustio se bezakonju i teškim unutarnjim borbama koje je donekle uspio suzbiti kardinal
Albornoz, a u to vrijeme je i papa počeo razmišljati o povratku u Rim. Presudno razdoblje
avignonskog papinstva bilo je za pontifikata Urbana V. (1362. – 1370.). Urban V. je bio
stvarno pobožan čovjek koji je želio reformirati Crkvu i spriječiti daljnje urušavanje prestiža
papinstva. Godine 1367. odlazi u Rim gdje je svečano dočekan. Nakon tri godine se vratio
ponižen i iscrpljen u Avignon. Naslijedio ga je Grgur XI. koji je u Rimu boravio tek nekoliko
mjeseci, i iznenada u njemu i umro. Papinska konklava iz 1378. jedna je od najvažnijih u
povijesti Crkve. Uzrokovala je raskol, a iz njega je potekao čitav niz drugih zala od kojih se
Crkva nije zadugo oporavila. Godine 1378. za papu je izabran Urban VI. koji se po
preuzimanju vlasti pokazao vlastodršcem i reformistom. Odbio je rasprave o povratku u
Avignon, održao kardinalima predavanje o ćudoređu, javno ih ponizio i smanjio im prihode.
Kardinali su se pred papinim bijesom sklonili u Anagni, zanijekali mu pravo na naslov i
položaj i izabrali protupapu Klementa VII. sa sjedištem u Avignonu. Nakon njihove smrti,
njihovi pristaše među kardinalima izabrali su im nasljednike. Ovo je rezultiralo ponovo
pojavom krivovjerja nakon dugo vremena. Začetnik, za Crkvu najopasnijeg krivovjerja, bio je
engleski profesor John Wycliffe. On je naglašavao važnost Svetog Pisma, nijekao nadmoć i
posebnu svetost svećenstva, osuđivao svjetovno bogatstvo Crkve i svećenstva. Njegov je
napad uglavnom bio usmjeren prema crkvenim vlastima i povlasticama. Njegovo ustrajavanje
na važnosti Svetog pisma dovelo je do prvih engleskih prijevoda Biblije. Nasljednici njegova
učenja su se zvali lolardi i nakon 1399. su bili izloženi teškom progonu. Njegov se utjecaj
osjećao posebno u Češkom kraljevstvu gdje je Karlo Luksemburški dao dopuštenje za
otvaranje Praškog sveučilišta 1348. godine i za djelovanje narodnih propovjednika koji su
napadali ćudoređe svećenstva i crkvenu upravu. Pod utjecajem Wycliffeovog učenja je
posebice bio rektor praškog sveučilišta i vođa vjerskih reformi u Češkoj, Jan Hus, koji se

46
ubrzo našao u otvorenom sukobu s Crkvom.

Crkveni koncili i vjerska obnova

Oko 1400. godine i dalje je postojala mogućnost spašavanja jedinstva Crkve. S

pariškog sveučilišta je potekla zamisao o spašavanju Crkve sazivanjem koncila neovisnog o
papi, kao općem koncilu prelata i učenjaka koji predstavljaju univerzalnu Crkvu. Koncil bi
imao konačni autoritet u određivanju najvažnijih vjerskih pitanja i oblika upravljanja Crkvom
i trebao je reformirati Crkvu, ćudoredno i politički. Koncil je sazvan u Pisi 1409. godine s
ciljem dokidanja raskola. Obojica papa su smijenjena, a izabran je Grk Aleksandar V. Obojica
dotadašnjih papa su koncil proglasili nezakonitim i izopćili Aleksandrove pristaše. Nakon
Aleksandrove smrti za papu je izabran Ivan XXIII. kojeg je priznao i Žigmund Luksemburški.
Njih dvojica su se susrela 1413. u Lodiju i sazvali koncil za sljedeću godinu u Konstanci na
kojem su se po posljednji put okupili duhovni, intelektualni i politički vođe kako vi dokinuli
raskol, reformirali Crkvu i uklonili krivovjerje. Car Žigmund je pozvao Jana Husa uz
obećanje kako mu se ništa neće dogoditi. Čim se Hus pojavio u Konstanci, uhićen je i
utamničen, te je osuđen na smrt i spaljen na lomači 1415. godine. U Češkoj je izbila velika
pobuna i započeo tzv. Husitski pokret uperen protiv Žigmunda i Katoličke crkve, koji je trajao
nekoliko desetljeća.
U razdoblju od 1415. – 1417. nije bilo pape. Za to je vrijeme koncil imenovao
povjerenstva koja su trebala proučiti pitanja crkvene reforme. Donesena je poznata odredba
Frequens kojom je propisano da se koncil mora sastajati u redovitim razmacima, čak ako ga
papa i ne bio voljan sazvati. Bio je to program neprimjeren vremenu i uvjetima. Umjesto
jedinstva postojale su tri sukobljene strane, a bez pravog vodstva, koncil se od 1417. počeo
raspadati. Godine 1417. koncil je izabrao novog papu. Bio je to Martin V. koji se ubrzo
pokazao odlučnim zadržati stare običaje papinskog apsolutizma u Crkvi. Godinu dana kasnije,
koncil u Konstanci je i službeno raspušten, a Martin V. je dobio potpunu kontrolu upravljanja
Crkvom.
Koncil je riješio problem raskola u Crkvi, ali ništa više od toga pa Crkva nije uspjela
vratiti staru moć i ugled. Odgodio je protureformacijski pokret za stotinjak godina, ali ne i
uzroke koji će do njega dovesti. Martin V. je pokorio područja papinske države i vratio
prosperitet Rimu. Kao rezultat toga pojavio se od 15. st. i nepotizam - zasipanje novcem i
visokim crkvenim službama bližih, daljnjih rođaka i vlastite izvanbračne djece. Povremeno su
sazivani crkveni sabori, a na onima u Paviji, Sieni i Baselu posebno se istakao dubrovački
dominikanac, kardinal Ivan Stojković koji je otvorio i vodio koncil u Baselu 1431. Radio je
na pomirenju zapadnih i istočnih kršćana, pred Osmanlijama je iz Konstantinopola dopremio
mnoštvo starih grčkih i latinskih rukopisa i knjiga neprocjenjive vrijednosti. U svom djelu
Tractatus de Ecclesia se založio za ukidanje dotada neospornog prvenstva pape. Mnogi su
vladari sklopili konkordate s papom – formalne ugovore kojima su se crkveni prihodi dijelili u
skladu sa stvarnim odnosima pape i pojedinog vladara. Raznim načinima svjetovni su vladari
uspjeli postići znatan stupanj kontrole nad svećenstvom u svojim zemljama, a takvo je stanje
vodilo direktno u reformaciju.
Među ostalim papama treba spomenuti: Nikolu V. – prvaka među humanistima i
utemeljitelja vatikanske knjižnice; Pia II. – humanista i pobornika križarske vojne protiv
Osmanlija; Siksta IV. – koji je čitavu Italiju uvukao u rat kako bi ostvario vlastite političke
želje i posljednjeg papu u srednjem vijeku – Aleksandra Borgiu koji je na papinsku stolicu
došao potkupljivanjem i koristio crkvena sredstva za bogaćenje svoje mnogobrojne vanbračne
djece.

47
 XIV. NEUSPJEH SVJETOVNOG VODSTVA
Preobrazba srednjovjekovnog društva

Opadanje moći Crkve krajem srednjeg vijeka stvorilo je bojne poteškoće svim
strukturama europskih društava. U tom razdoblju Europa prelazi na robnonovčano
gospodarstvo. Plemstvo i dalje ovisi o dohotku sa zemlje. Srednji sloj je bio nezadovoljan jer
bogati trgovci i bankari vrše s vremenom sve jači pritisak na obrtničke cehove i gilde.
Tijekom 14.st. niži slojevi građanstva stvaraju pučke političke stranke. Bankari i trgovci imaju
sve veći politički utjecaj. Nered i nesigurnost zbog gospodarskih razloga znatno su pogoršani
najtežom epidemijom kuge u povijesti-Crna smrt, koja je opustošila Europu 1347. Zaraza je
prenesena s Istoka, vjerojatno od Tatara na Krimu preko tal. pomoraca i trgovaca najprije na
jug Italije, a odatle se širi na ostale dijelove Europe. Najteže su bili pogođeni gusto naseljeni
gradovi. Kuga je uzrokovala drastično smanjeni broj radnog sposobnog stanovništva.
Zbog sve većeg straha, jedan dio stanovništva prelazi u vjerske fanatike kao što su to
bili red flagelanata (samobičevalci). Red je osnovan 1270. u Perugiji. Oni su stupali ulicama
Europe, udarajući se po leđima lancima i bičevima. Ubrzo se red okomio na Židove, optuživši
ih da su uzročnici izbijanja kuge. Kasnije su flagelanti stavljeni izvan zakona. Bilo je to i
vrijeme progona vještica i čarobnjaka.
Umjetnost 14. i 15.st izražava opće značajke doba. U književnosti poznata su ova
djela: Theologica Germanica, spisi Imitatio Christi. Djeluju Francois Villon, Geoffrey
Chaucer (Canteburyjske priče). Gradi se po obrascima gotike.
Engleska i Francuska u 14. i 15.st.

Kraljevi su znatno oslabili, ali većina institucija iz 14 st. uspjela je preživjeti. Dvije su
zemlje kasnije vodile i Stogodišnji rat (1337.-1453.). Za vrijeme kralja Edvarda II. (1307.-
1327.) Engl. je bila na rubu bankrota, plemstvo je bilo nezadovoljno te su gubili rat s Škotima.
Velikaši su uspjeli razvlastiti kralja, ali ipak nisu uspjeli poraziti Škote u bitci kod
Bannockburna 1314. čime su Škoti obnovili vlastitu neovisnost. Edvarda II. je naslijedio
Edvard III. koji je bio maloljetan i u njegovo ime je vladala njegova majka, ali je ubrzo došlo
do pobune i mladi kralj preuzima prijestolje. Dolazi do sukoba s Francima. Sukobili su se
zbog Akvitanije. Kako bi oslabili otpor Engleza, Francuzi su podržali Škote u njihovom
otporu, a zauzvrat su Englezi poticali Flandrijce. Flandrija je u tom razdoblju postala glavno
europsko tržište engl. vune.
Kao povod Stogodišnjem ratu bilo je pitanje nasljeđivanja francuskog prijestolja.
Nitko od trojice sinova Filipa IV. Lijepog nije imao sina kao muškog nasljednika pa je na
vlast došao Filip VI. (1328.-1350.) koji je bio njihov rođak. No kada je Edvard III. došao na
vlast počeo je isticati vlastita nasljedna prava na fran. krunu kao unuk Filipa IV. te je odbio
priznati kralja iz kuće Valois. No ipak ga je priznao, ali kasnije je iskoristio nezadovoljstvo u
Flandriji pod vodstvom Jacques van Artevelda.. Njih je ucijenio prekidom izvoza vune iz
Engl. i oni su postali njegovi saveznici protiv Franc. Edvard se proglasio fran. kraljem, a fran.
odgovor na to bila je zapljena svih eng. posjeda na fra. zemlji. čime je započeo Stogod. rat.
Edvard je započeo rat pomorskom pobjedom 1340. kod Sluysa. 1346. je opustošio
sjev. Fran. sve do Pariza, a na povlačenju kod Crecyja je teško potukao Francuze. Dolazi do
predaje Calaisa. U međuvremenu je Filip VI. je umro i naslijedio ga je njegov sin Ivan Dobri
(1350.-1364.). 1356. Edvardov sin, Crni Princ (1330.-1376.) krenuo je na Akvitaniju i u bitci
kod Poitiersa porazio Ivana Dobrog i zarobio ga.. Sklopljeno je primirje u Calaisu 1360. koje
je na neko vrijeme zaustavilo rat. Njime se Edvard prešutno odrekao fran. prijestolja, a u
zamjenu je dobio vlast nad JZ Fran.- Akvitanijom te nad Calaisom i Ponthieuom na sjeveru
dok su Francuzi morali platiti ogromnu otkupninu za kralja. Nitko nije poštivao te odredbe.
48
Rat je obnovljen 1369., a novi fran. kralj postao je KarloV. (1364.-1380.).
Engl. je počela slabiti nakon smrti Edvarda i njegovog sina Crnog Princa, teritorijalne
stečevine u Fran. su počele nestajati. Velikaši su utjecali na vlast, ali ju nisu htjeli obnašati.
Crni Princ je prije smrti uspio uspostaviti kontrolu nad Parlamentom, ali se ta pobjeda
pokazala privremenom. Naslijedio ga je dječak Rikard II. (1377.-1399.). Glavnu je riječ
preuzelo kraljev. vijeće. Nezadovoljstvo je također izbilo zbog tzv. Radničkih statuta iz 1351.
zbog kojih su se zamrznule cijene i plaće. Izbila je pobuna 1381.g. Ubrzo su se pobunili Kent
i Essex. Seljaci su tražili ukidanje tlake i davanje zemlje u zakup po povoljnoj cijeni. Ulaze u
London, ali kralja nisu dirali. Kasnije je ipak ta pobuna ugušena i ubijen je njihov vođa Wat
Tyler. Rikard II. ipak je uspio podvrgnuti Parlament kruni, oslabiti velikaše. Organizirao je
pohod na Irsku, ali kada se vratio izgubio je prijestolje i na vlast dolazi novi kralj Henrik IV.
(1399.-1413.).
U Fran. su prevladali rat, kuga i loša državna uprava tijekom Filipa Vi. i Ivana II.
Dobroga. Opći staleži sjevera sastali su se u Parizu te pod vodstvom Etiennea Marcela
zatražili sudjelovanje u vlasti i promjene u sastavu kralj. vijeća. Marcel je uspio nagovoriti
regenta dauphina Karla da objavi reforme o uspostavi demokratskije vlasti i kontrole nad
državnim financijama. Pobuna se proširila i na selo koja se posprdno naziva žakerija prema
najčešćem muškom imenu na selu, ali je tu pobunu krvavo ugušilo plemstvo. Dauphin i
budući kralj Karlo V. Mudri (1364.-1380.) ujedinio je plemstvo u otporu građanstva i
seljaštvu ne iz naklonosti prema plemstvu, već zbog očuvanja vlastite moći. Njegov
nasljednik Karlo VI. Ludi (1380.-1422.) je nastavio tu politiku sve dok se nije duševno
razbolio.
Dolaskom Henrika IV. u Engl. na vlast 1399. započelo je razdoblje aristokratske
vladavine. Kraljev nasljednik Henrik V. (1413.-1422.) se do kraja života posvetio isključivo
vladarskim poslovima. Okrenuo se ratu s Fran. U Francuskoj se vodila borba za kontrolu nad
regentstvom između burgundske i orleanske kuće. U takvoj je situaciji Henrik V. zahtijevao
1414. fran. krunu. Upao je s vojskom u Fran. te ostvario pobjedu kod Azincourta 1415.g. što
mu je omogućilo savez s Burgundijom. 1417. je započeo iskrcavanje u Normandiji gdje se
prvi put počelo u značajnoj mjeri koristiti topništvo. Filip Dobri (1396.-1467.) predao je Fran.
Engl. mirom u Troyesu 1420. čime je Henrik priznat za fran. kralja. Njega je naslijedio
Henrik VI. (1422.-1471.) koji je bio maloljetan. Savez s Englezima postao je nepopularan u
Burgundiji, ali engl. položaj djelovao je vrlo obećavajuće zbog političkih sposobnosti vojvode
od Bedforda, engl. regenta u Parizu. 1428. engl. postrojbe dolaze do grada Orleansa koji se
smatrao ključnim za čitavu južnu Fran. Vodstvo za obranu grada preuzela je Ivana Orleanska
(1412.-1431.) i pobijedila je. Dauphin Karlo se na nagovor Ivane Orleanske uspio okruniti u
Reimsu za fran. kralja kao Karlo VII. Pobjednik (142.-1461.). Englezi su se Ivani Orleanskoj
osvetili namještenim procesom pred inkvizicijskim sudom u Rouenu gdje je pogubljena 1431.
Filip Burgundski je napustio savez s Englezima 1435., a iste godine je umro Bedford. 1436.
Francuzi su osvojili Pariz. Od 1444.-1449. vladalo je primirje. Rat je obnovljen 1449., Fran.
su osvajali engl. posjede u Fran. da bi na kraju samo u rukama engl. kralja ostao 1453. Calais.
Bio je konačni kraj Stogod. rata.
Novi fran kralj je postao Luj XI. (1461.-1483.) i imao je dva uspjeha. Priključio je sve
velike posjede kralj. domeni, a uz to je slomio moć kuće burgundskih kneževa. 1465. je
osnovana velika feudalna liga koja je prisilila kralja da prepusti velike dijelove kralj. domene
pobunjenicima, ali kralj nije to poštivao. Jedino burgun. kneza Karla Smjelog (1467.-1477.)
nije mogao poraziti. Karlo Smjeli bio je jedan od najmoćnijih vladara tog razdoblja. Bračnim
vezama je došao do Flandrije i gotovo čitave Nizozemske. Luj je potaknuo Švicarce i vladare
u Porajnju na pobunu protiv Karla. Švicarci su u nekoliko navrata porazili Karla koji je
konačno poginuo 1476. prigodom opsade Nancyja. Luj XI. je odmah počeo zauzimati
njegovo nasljeđe. Karlova kćer se udala za Maksimilijana Habsburgovca tako da su se kuće

49
Habs. i Valois nadmetale za posjede. Ugovorom iz Arrasa 1482. Luj je stekao Burgundiju te
pokrajine Artois i Pikardiju na sjeveru Fran. Flandrija i Nizozemska ostale su u habs. rukama.
Luj XI. se posvetio i srednjem sloju pa je tako dobio i nadimak „kralj građanstva“.
Henrik VI. je bio suočen s potpunim raspadom aristokratske, parlamentarne vladavine
i početkom Rata dviju ruža. Engl. velikaši imali su tada jak položaj nego ikad. Javni red se
počeo raspadati povratkom postrojbi iz Fran. Sukob se pretvorio u građanski rat. Jednu je
stranku vodila kraljica i njezini miljenici, dok je oporbu predvodio Rikard, vojvoda od Yorka.
Rikard je tražio regentstvo umjesto oboljelog kralja što mu je Parlament odobrio za 1453. i
1454. No zatim se Henriku poboljšalo i preuzeo je vlast. Pristaše Yorka su pružili oružani
otpor i 1455. odigrala se prva bitak s pristašama kralja iz kuće Lancaster. Time je započeo Rat
dviju ruža, prema bijeloj ruži u grbu Yorka, dok je puku ubrzo stvorena priča da je crvena ruža
znak Lancastera. 1460. Rikard od Yorka je bio ubijen kod Wakefielda. Grof od Warwicka je
preuzeo vodstvo Bijele ruže. On je 1461. zauzeo London i proglasio Edvarda, sina vojvode od
Yorka za kralja. Nametnuo je vlastitu volju kralj. vijeću koje je izgubilo velik dio nadležnosti
i ranije samostalnosti. Edvard se zatim oženio s jednom udovicom iz Lancastera što je dovelo
do nestabilnosti vlasti. Njezin brat se kasnije proglasio kraljem-Rikard III. Zbog načina na
koji je došao do vlasti nije imao punu potporu. Mnogi velikaši su stali na stranu Henrika
Tudora, gospodara Richmonda. Rikard III. je poražen kod Boswortha, a sam je ubijen u toj
bitci. Za kralja je proglašen Henrik VII. Tudor (1485.-1509.). On je ujedno postao osnivač
nove engl. dinastije. Engl. je oko 1500. raspolagala značajnom tekstilnom proizvodnjom i
rastućom trg. mornaricom.

Njemačko Carstvo i Habsburgovci. Stvaranje Španjolske

Njem. se carstvo u potpunosti dezintegriralo krajem sred. vijeka. Uzdižu se pojedine

kneževske i prinčevske kuće. Jedna od najmoćnijih bili su Habsburgovci. 1273. za cara je
odabran Rudolf I. Habsburgovac (do 1291.). On je želio iskoristiti svoj položaj za stjecanje
novih posjeda. Zavladao je prostorom od Baltika do Jadrana. Na Reichstagu u Nurnbergu je
1274. car Rudolf dobio je ovlasti zauzeti taj prostor.
U 14. i prvoj polovici 15.st. ulogu Habs. na carskom prijestolju zauzela je dinastija
Luksemburgovaca. Prvi car iz te kuće bio je Henrik VII. kojeg je papin legat okrunio u Rimu.
Od 1313.-1346. vladao je u Njemač. nered. Novi car je postao Ludvig (1328.-1346.) makar je
papa Ivan XXII. naglašavao kako samo papa može odrediti novog cara. I zdan je dekret Licet
Juris kojim je istaknuto prvenstvo kneževa i Reichstaga u izboru cara. Naslijedio ga je Karlo
IV. Luksemburški. Središte njegove vlasti bila je Češka. Želio je da samo 7 kneževa bira
novog cara. Njegovi sinovi Vjencaslav i Žigmund su samo do 1437. zadržali prijestolje, a
Žigmund je ženidbom stekao Ugar.-Hrv. Kralj.
Vlast preuzimaju Habs. Novi je car Fridrik III. koji se nije interesirao za rad
Reichstaga. Posvetio se vladanju austrijskim zemljama. U 14. i 15.st. profilirale su 4 značajne
lokalne dinastije: Wettini u Saskoj, Wittelsbachov u Bavarskoj, Hohenzollerni u
Brandenburgu i Habs. U 14.st. Habs. su osvojili Tirol i Korušku čime su kontrolirali sve važne
trg. pravce prema Ital. Fridrikov sin Maksimilijan je ženidbom stekao Nizozemsku,
Burgundiju i Artois. Sklopio je ugovor s Vladislavom II. Jagelovićem da će Habs. naslijediti
njegovu krunu ako neće imati muškog potomka.
Teritorijalni gubici Habs. bili su u Švic. Jezgra otpora caru bila je u tri kantona: Uri,
Schweiz i Unterwalden. 1291. s dolaskom Rudolfa Habs. Na vlast ujedinili su se u
konfederaciju, tzv. vječni savez. Švicarci su ih potukli kod Morgartena i sklopili primirje
kojim je priznata neovisnost švic. Kantona. U kasnom srednjem vijeku konfederacija se zvala
Liga Gornje Njemačke.
Na Pirinejskom poluotoku vladari pojedinih kršćan. kralj. Imali su složene zadatke u
50
čuvanju i izgradnji vlastitih država. Najprije su trebali istjerati Maure. Malena su kralj. iz
ranog srednjeg vijeka postupno su okrupnjala te na kraju srednjeg vijeka preostala su 4
značajna: Navarra oko Pirineja, Portugal, Aragon te Kastilja. Mauri su jedino zadržali
Granadu. Stanje se dugo nije mijenjalo sve dok kastiljska kraljica Izabela (1474.-1504.) nije
udala za Ferdinanda Aragonskog (1479.-1516.). Učinili su presudan korak za ujedinjavanje
Španjolske. Obnovili su crkvenu inkviziciju. Osvojili su Granadu 1492., dali su potporu
velikim otkrićima. No neprestani ratovi ispraznili su državnu blagajnu pa su saveznika u ratu
protiv Fran. pronašli u Filipu Habs. koji se oženio s španj. nasljednicom.
Švica. savez nije bio jedini takav savez na tom prostoru. D sredine 14.st. stvoren je
čvrst savez gradova nazvan Hanzeatska liga (Hanza). Gradovi Hanze obuhvaćali su prostor
Sjeverno i Baltičkog mora, dalje na istok do ruskog Novgoroda, a svoje faktorije imali su u
Londonu i Bruggesu. Najvažniji cilj Hanze bio je monopol na trgovinu sjevernjačkim
proizvodima (riba, krzno, vosak) što je Hanzi tijekom 14. i 15.st. najvećim dijelom i
uspijevalo. Sukob s Danskom 1361.-1370. zaprijetio je gubitkom baltičkog monopola, a
ujedno i označio vrhunac moći Hanze. Moć hanzeatskih gradova prema kraju 15. i 16.st.
počela je postupno opadati, a pojedini gradovi-članovi saveza ili su potpadali pod vlast
pojedinih njem. kneževa ili su postojali samostalni gradovi-republike.

Skandinavija u kasnom srednjem vijeku

To je razdoblje feudalnog partikularizma. Kraljevske su vlasti pokušale centralizirati

državne organizacije, a u tu svrhu služila im je zamisao o političkom ujedinjenju triju
kraljevstva pod jednim vladarom. Jedini vladar koji je ojačao središnju vlast bio je danski
kralj Erik IV. Menved (1286.-1320.). Proširio je dansku vlast na Mecklenburg i Pomeraniju.
Na Islandu nije bilo feudalizma jer nije bilo potrebe za vojnom organizacijom.
Danski kralj Valdemar IV. Atterdag (1340.-1376.) je prodao Estoniju Teutoncima, a
dobivenim novcem je kupovao zemlju i jačao vlast po Danskoj. 1360. je sklopljena nagodba o
podjeli vlasti kojom je stvoren kralj. sud.
U Švedskoj i Norveškoj vlast se sve više feudalizirala. U tom razdoblju tim prostorom
hara kuga i jedino je bio pošteđen Island. Demografski gubici Skandinavije bili su veliki,
ostalo je vrlo malo radne snage. U borbi za šved. prijestolje upleo se i mecklenburški knez
Albert koji je na prijestolje doveo svog sina Alberta. On je plemstvu izdao 1371. povelju s
kapitulacijama, prvu u šved. povijesti, kojom se obvezao vladati isključivo u suglasju s
vijećem velikaša.
Mir s Hanzom je potpisan 1370. nakon što je danski kralj Valdemar pokušao osvojiti
Wisby. Tim mirom je Hanza određivala nasljednika Valdemara. No ipak nakon njegove smrti
prepustili su tu odluku Danskoj. Tada je u prvi plan izbila Margareta, mlađa kći Valdemara
koja je udajom već postala norveška kraljica. Zatim je svog sina Olafa nametnula za danskog
kralja i švedskog kralja. Danci i Šveđani su zanijekali pravo kući Mecklenburg na nasljedstvo
njihovih kruna, a za jedinog nasljednika su priznali Erika Pomeranskog. U veljači 1389. šved.
Kralj Albert je bio poražen, a Šved. se pokorila Margareti. Kada je Erik postao punoljetan,
sazvao je u ljeto 1397. sabor u Kalmaru, u Švedskoj kako bi ga okrunili za kralja unije i kako
bi se među kraljevstvima sklopio sporazum koji bi potvrdio njihov savez. Stvarna je vlast bila
ujedinjena u Danskoj. Erik je naginjao centralizaciji nakon 1412. s prijestolnicom u
Kopenhagenu. Podiže se seljaštvo, posebice u Švedskoj, a njima su se kasnije priključili i
trgovci i vlasnici manufakturnih radionicama. 1435. je sazvan novi staleški sabor gdje su
zastupstvo dobili i građani te obrađivači zemlje. Erik je morao pobjeći iz zemlje, a 1440. za
kralja Danske, Švedske i 1442. Norveške izabran Kristofor.
Pred kraj 15.st. sve je više slabila Norveška, a sve više je jačala Švedska. Norveška je
u korist Škota izgubila 1468. otočje Orkney i Shetland. Izvoznu trgovinu iz Norveške u
51
potpunosti su držali Nijemci iz Hanze. Nakon smrti švedskog kralja Karla Knutssona 1470.,
kralj postaje nećak pokojnog kralja Sten Sture. On je u bitci kod Stockholma1471. potukao
kralja Kristijana. 1477. u Upssali je osnovano sveučilište. Švedska se vlast širi i tako je čitava
Finska došla pod upravu Švedske.
U Danskoj i Norveškoj kralja Kristijana naslijedio je Hans (1483.-1513.). 1508.
njemač. su trgovci izbačeni iz Osla. Na putu za šved. krunu, Hansu je smetao Sten Sture. No
Hans je pronašao saveznika u ruskom velikom knezu Ivanu Vasiljeviču koji je ušao u Finsku,
te je Sten Sture bio poražen i Hans je bio okrunjen za šved. kralja 1497. U dogovoru s
Hemmingom Gadha, Sten Sture se pomirio sa rođakom Svanteom Stuerom i zajedno su
svrgnuli Hansa u Šved. 1501.

Poljska i Poljsko-litvanska Unija u 14. i 15.st.

Poljska je ipak početkom 14.st. bila najslabija karika u tim lancu, ugrožena savezom
Češke i Teutonaca. Kazimir Veliki je sklopio s Teutoncima 1343. mir prema kojem im je
trajno ustupio Istočnu Pomeraniju. Do kraja svoje vladavine Poljskoj je omogućio mir.
Novčanom reformom uveo je poljski groš, srebrnjak velike vrijednosti. Pokrajinama u
kraljevo ime su upravljali tzv. starosti. Kralj je dopustio 1364. osnivanje poljskog sveučilišta.
Došlo je do preuzimanja pravne konstrukcije o Kruni Poljskog Kraljevstva. Tim se pojmom
željelo naglasiti odvojenost i zasebnost države i krune od osobe konkretnog vladara. Zauzeo
je 1366. Galičku kneževinu. Nije imao muškog nasljednika te za nasljednika imenovao
ugars.-hrv. kralja Ludovika Anžuvinca koji je 1370. preuzeo poljsku krunu. Njega je
naslijedila kćer Jadviga koja se trebala udati za litvanskog velikog kneza Jagela čiji je narod
još jedini bio poganski u Europi. Velika Kneževina Litva se također morala prikloniti
Poljskoj.
Pokrštavanjem Litve, njem. viteški je red izgubio glavnu izliku za agresivnu i
osvajačku politiku na Baltiku. Odnosi su bili nategnuti nakon sklapanja Unije, a posebice se
kao veliki politički problem pojavio otežan i onemogućen poljski izvoz rijekom Vislom prema
Gdansku. Dolazi do izbijanja rata na inicijativu njem. vitezova 1409. U odlučujućoj bitci
15.7.1410. kod Grunwalda njem. vitezovi su doživjeli težak poraz. To je označilo kraj moći
njem. vitezova na Baltiku. Na pruskim područjima do sredine st. je osnovan Pruski savez te je
Kazimir Jagelović proglasio 1454. pripajanje Pruske i Istočne Pomeranije, čime je započeo
novi rat koji je trajao do 1466.

Rusija u kasnom srednjem vijeku

Pod utjecajem mongolskih provala došlo je do postupnog pomicanja ruskog

stanovništva sve više na sjever. Veliki dio obradive zemlje zauzimali su seljaci koji se
nazivaju crni ljudi. Živjeli su u seoskim općinama, volostima. Ukupno stanovništvo jedne
takve općine naziva se mir. Kasnije dolazi do sve većeg pravnog izjednačavanja različitih
kategorija seljaštva u jednu jedinstvenu grupu. Krajem srednjeg vijeka nestaju i seoski robovi,
tzv. holopi. Ruski su gradovi većinom nastajali na obalama velikih rijeka. U središtu grada je
stajao tvrđeni kremlj, a prvi takav je izgrađen u Moskvi za vrijeme Dimitrija Ivanoviča
Donskog 1367. Naseljeni dio grada nazivao se posad. U ruskim gradovima u 15.st. počeli su
se javljati gradski tornjevi sa satovima, pri takav bio je podignut 1404. Moskvi. Trgovinom
su se isticali Moskva, Tver i Nižnij Novgorod. Na Volgi je istaknuto središte Kazan, a veliko
tržište bila je i prijestolnica Zlatne Horde, Saraj.
Sredinom 14.st. Rusija je u biti bila labavi savez različitih kneževina kojima je na čelu
bio veliki knez. On je od Mongola dobivao jarlik, povelju s naslovom vladimirskog kneza. Od
vremena Ivana Daniloviča Kalite taj je naslov redovito pripadao moskovskom knezu. Također
52
su Mongolima trebali plaćati danak. Zbog sve veće centralizacije dovela je 1425.-1450. do
velike pobune udjelnih kneževa i rata u Moskovskoj Velikoj Kneževini. Rat je završio
pobjedom velikog kneza. Tako je 1425. Moskovska Kneževina osvojila cijelu središnju i
sjeveroistočnu Rusiju.
Knežev savjetodavni organ je bilo bojarsko vijeće. Vrhunac i ujedno kraj upravne i
sudske centralizacije Moskovske Kneževine dostignut je 1497. donošenjem Sudbenika,
jedinstvenog pravnog zbornika koji je dokinuo sudsku i upravnu razmrvljenost Kneževine.
U razdoblju između raspada Kijevske Rusije i uspona Moskve, Novgorodska
Republika bila je najveća državna tvorevina. Najveći i najvažniji bio je Veliki Novgorod,
najveće tržište cijele Rusije. Sve do sredine 15.st. veliki je knez načelno bio zaštitnik
Republike, vrhovni vojskovođa te najviše sudsko tijelo i organ uprave, ali je vrhovni
suverenitet bio u rukama Novgorodskoga vijeća. Iz tog je vijeće kasnije nastalo Vijeće
gospode.
Osvajanjem Perejaslavske Kneževine 1302. i dijela Smolenske Kneževine 1303.,
Moskovska Knež. teritorijalno je udvostručena. Mihael je bio prvi knez koji se službeno
nazivao velikim knezom čitave Rusije.
Od 1320. kada je mitropolit Petar prenio u središte u Moskvu, ona je postala i crkveno
središte čitave Rusije. Od 1352. i u Rusiji je zavladala velika europska kuga.
Kan Mamaj je 1378. poslao snažnu vojsku, ali su je Rusi na čelu s Dimitrijem uništili
kod Perejaslavlja. U odlučujućoj bitci na Kulikovu polju kraj Dona 8.9.1380. Mongoli su
pretrpili težak poraz. Ova je bitka označila početak procesa zbacivanja mongolske vlati u
ruskim zemljama. Na vlast dolazi novi kan Tohtamiš koji je 1382. izvršio tešku odmazdu za
poraz i opustošio je Moskvu. Rusija je ponovno bila pod Mongolima te je morala plaćati
danak. Ruske se zemlje iz godine u godinu sve više oslobađaju mongolskog pritiska kako su
rasle Tothtamiševe unutarnje nevolje, povezane s pojavom Timur Lenka koji je 1391. napao
kana i 1395. razorio Saraj. Od toga udarca Mongoli se nisu oporavili.
Vasilije I. Dimitrijevič (1389.-1425.) je krajem 14.st. priključio Moskvi Suzdaljsko-
Nižegorodsko Kneževstvo. Vasilije se pokušao približiti Litvi. 1408. Mongoli su ih ponovno
napali Ruse te su 1412. ponovno podređeni njima.
Moskovski je mitropolit Grk Isidor na crkvenom koncilu u Firencu 1439. pristao na
crkvenu uniju s Rimom, moskov. su ga vlasti 1441. zbacile i prekinule crkvene veze s
carigradskim patrijaršijom. Izborom novog mitropolit Jone 1448. Ruska se pravoslavna crkva
odvojila od Carigrada. Uslijedilo je ukidanje niza manjih kneževina, dok su se prevlasti
Moskve djelomice još odupirali jedino Tver i Novgorod. Tveru je glavna potpora bila Litva,
ali se početkom 15.st. prepuštaju moskovskom knezu. Posljednja prepreka je bila Novgorod.
Za Ivana III. Vasiljeviča Moskva je ostvarila potpunu prevlast nad ostalim kneževinama
sjeveroistočne Rusije. Najprije su se 1463. predali ostaci Jaroslavske Kneževine. Uslijedilo je
pokoravanje Novgoroda. Nakon mukotrpnih borbi, ukinuto je novgorod. gradsko vijeće te je
priključen Moskvi. U ljeto 1485. Moskovljani su opkolili Tver, a u dr. polovici 15.st. Moskva
je pokorila i Rjazan. 1485. ukinuto je i posljednja udjelna kneževina na starom području
Moskov. Knež.
Od 1419. je započela posljednja faza rasula u Zlatnoj Hordi. Na istoku se osnovala tzv.
Nogajska Horda, na zapadu osamostalio se Krimski Kanat. Također se pojavljuju Turci. 1475.
su zauzeli đenoveške kolonije na crnomorskim obalama i najvažniju Kaffu. 1479. Krimski
Kanat je postao vazalna država Turcima.
Moskvi su najveći neprijatelji bili Litva i Velika Horda. Ivan III. Je zaključio
27.8.1503. mir s Litvom. Smrću Šaika Ahmeda, posljednjeg kana Velike Horde 1505., Horda
je prestala postojati. Na njezinom nekadašnjem europskom dijelu naslijedila su je tri kanata:
Kazanski, Astrahanski i Krimski.

53
Velika Kneževina Litva i Rusija

Širenje Litve je bilo najveće za vrijeme velikog kneza Olgerda. 1362. osvojio je
Kijev, a zatim potukao Zlatnu Hordu 1363. na rijeci Sinje Vode. Naslijedio ga je sin Jogajl.
On se borio za vlast s Vitautasom, koji je bio Jogajlov bratić.
Oko 1431.-1432. Poljska i Litva otvoreno su se sukobile oko Galicije i Volinije.
Primirjem iz 1432. Litvi je ostala Volinija, a Poljskoj zapadna Podolija. Knez u Litvi je postao
Kazimir, Jogajlin sin. On se 1447. okrunio za poljskog kralja. Poveljom Kazimira IV. iz 1447.
svim je feudalcima zajamčena nasljednost svih posjeda te potpuno oslobađanje od novčanih i
naturalnih davanja državi. Uz velikog kneza glavna je institucija je bila panska rada.
Poljski i litvanski vladar Kazimir IV. bio je Moskvi vrlo opasan takmac. Fridrik III.
Habs. ponudio je 1486. Ivanu III. kraljevsku krunu pod uvjetom priznanja vazaliteta Carstvu
te napada svom snagom na poljsko-litvansku uniju i Kazimira. No to ruski knez odbija. Vode
se dva rata s Rusima. 1492. smrću Kazimira IV. došlo je do ponovnog razdvajanja Poljske i
Litve.
U Rusiji umjesto ranijih votčina stvarale su se pomjestije, doživotno dodijeljeni
posjedi kao plaća za službu velikom knezu. Pomješčiki podrijetlom iz nižih slojeva plemstva i
od starih dvorjanina bili u glavni oslonca veliko kneževske politike centralizacije, a između
njih i stare aristokracije vladala je duboka mržnja koja je dosegnula vrhunac u 16.st., za
vladavine Ivana Groznog. Pojavljuju se posebni, stalni uredi izbi ili prikazi. Na čelu prikaza
formalno je stajao mjesni bojar ili knez kao sudac.
Od 1497. Ivan III. se naziva Božjom milošću gospodar cijele Rusije, a povelje
nazivaju moskovskog velikoga kneza od 1480. i carem cijele Rusije. Propašću Bizanta 1453.
ruski će monasi razviti ideju o Moskvi kao trećem Rimu i o ruskom caru kao nasljedniku
bizantskih careva.

Opadanje Bizanta i pad Carigrada. Balkanske države.

Suvladari su postajali sve više ravnopravni partneri i suradnici cara te se Bizant od

autokracije preobrazio u carstvo kojim upravlja čitava dinastička porodica. Uspon Paleologa
označio je pobjedu bizantskih velikaša. Ubrzao se proces feudalizacije što će oslabiti državu,
državna kriza postaje vidljiva i u kvarenju novca. U vjerskoj politici car Andronik potpuno se
odrekao crkvene unije. Njegova vanjska politika je bila umjerena i nastoji ugovorima o miru
osigurati se od svih sila u susjedstvu.
Bizant je ušao u rat Genove i Mlečana na stranu Genove no na kraju su Genova i
Mlečani sklopili separatni mir i ostavili Bizant da sam vodi dalje rat. Znatno je oslabila
istočna granica Carstva u Maloj Aziji. Već se oko 1300. praktički čitava Mala Azija nalazila
pod tur. vlašću. Među tur. kneževima najjači je bio Osman, začetnik buduće slavne dinastije i
carstva.
U ovo vrijeme su oživjeli i protubizan. planovi na Zapadu. Posebno s opasnim
pokazao Karlo Valois, istakavši pretenzije na bizantsku krunu te za saveznike imao i Mlečane
i Srbe. No nije ništa uspio ostvariti te su 1313. potpisali primirje s Bizantom.
Na vlast dolazi Andronik III. koji zbacio svog djeda. Pokušao je reformirati i
centralizirati sudstvo putem institucije općih sudaca Romeja. Vanjska politika Carstva bila je
obilježena jačanjem i teritorijalnim širenjem Osmanlija u Maloj Aziji te Srba u Makedoniji
kao i slabljenjem separatističkih grčkih i latinskih državica na Balkanu. U borbi s Srbima
saveznike su našli u Bugarima no nakon bitke kod Velbužda 1330. označena je prevlast Srba
na Balkanu. Novi srpski vladar Stefan Dušan stupio je 1332. u savez i brak s bugar. dvorom te
je odmah krenuo u osvajački rat protiv Bizanta. Nevolje su snašle Bizant i na azijskoj strani.
Sultan Orhan je 1331. zauzeo Nikeju, a 1337. Nikomediju.
54
 Nakon smrti Andronika III. započinju građanski ratovi u Bizantu od čega se Carstvo
više nikada nije oporavilo. Bizant je također bio zahvaćen i teškim društvenim sukobima te
vjerskim kontroverzama. To dolazi do izražaja u hesihastičkom pokretu. Hesihastima su u
Bizantu od davnina nazivana redovnici koji u živjeli strogo pustinjački, u potpunoj tišini i
povučenosti od svijeta. U 14.st. ovim se imenom nazvala jedna mističko-asketska struja koju
je osnovan sinajski redovnik Gregorije. Njegovo učenje je imalo odjeka u manastirima na
Svetoj Gori. Najviši cilj hesihasta u duhovnom smislu predstavljalo je dosizanje vizije
božanske svjetlosti pomoću asketskih metoda i neprekidnim ponavljanjem tzv. Isusove
molitve. Najpoznatiji protivnik je bio grč. redovnik iz Kalabrije, Barlam. U obranu hesihazma
ustao je Gregorije Palama.
U bizan. gradovima glavnu ulogu je imala zemljoposjednička aristokracija. Ivan
Kantakuzen bio je glavni predstavnik aristokracije, tako da su njegovi protivnici tražili
saveznike u gradskim masama. Izbile su pobune gradske sirotinje, a najveće borbe su se
vodile u Solunu. Ondje se oblikovala jaka pučka stranka zelota. Kantakuzen je pronašao
saveznike u Srbima no kada je Tesalija priznala Kantakuzena za cara, Srbija je prešla na
stranu legitimnog cara Ivana V. Paleologa.
Srpski vladar Dušan je 1343. zauzeo čitavu Albaniju osim Drača. Novi car je postao
Ivan VI. Koji je okrunjen 1346. u Hadrianopolu. Zeloti su se još jedno vrijeme održali u
Solunu i odbijali priznati novog cara, no car ih je porazio i ušao u grad 1350. Pobjeda novog
cara označila je i pobjedu hesihazma. Crkveni sabor 1351. proglasio je pravovjernost
hesihazma.
Najviše koristi od cijele te situacije je imala Srbija. Srbi su zauzeli čitavu antičku
Makedoniju do Soluna, 1345. je pao i grad Ser, a car Dušan je ubrzo nakon toga preuzeo
naslov cara Srba i Grka, osnovana je srpska patrijaršija. Sredinom 14.st. Bizant je oslabio,
zadržao je vlast samo nad Carigradom i Solunu, Trakijom i mali dio Peloponeza. Država je i
finac. propadala te je izbila kuga 1348.
Smrću srpskog cara Dušana krajem 1355. više nije bilo ozbiljne sile koja bi se mogla
suprotstaviti osmanskom napredovanju u Europi. Ubrzo nakon osvajanja Galipolja, sve više
jačaju. 1362. je pao Hadrianopol. Novi sultan Murat I. osvaja polako Balkan. Car Ivan V.
tražio je pomoć od Rima, ali prvo su zahtijevali crkvenu uniju zatim će dobiti pomoć. No
ništa se od toga nije dogodilo. Novi car je postao Andronik IV. Paleolog, Ivanov sin koji je na
vlast došao uz pomoć Genove. No Ivan V. se nije pomirio s gubitkom prijestolja te je na kraju
Ivan V. zadržao vlast u Carigradu, a Andronik IV. u gradovima na Mramornom moru, drugi
Ivanov sin, Emanuel je dobio Solun.
Od 1383. do 1389. Turci su osvojili Ser, Sofiju, Niš i Solun, 1389. pokorili su bugar.
vladara Ivana Šišmana, a na Vidovdan 1389. potukli su vojsku na Kosovu. 1393. Turci su
pokorili Bugarsku i Tesaliju, 1396. Nikopolje, zauzeli su i Vidindsko Carstvo. 1397. opustošili
su Atenu. Olakšanje i privremeni spas Bizantu pružili su Mongoli koji su kod Ankare 1402.
teško potukli Osmanlije. Novi car je postao Ivan VIII. koji je opet tražio pomoć Zapada protiv
Turaka. Pokušao je s crkvenom unijom. Pregovori su započeli s 1431. Koncil je nastavljen u
Firenci gdje je u srpnju 1439. proglašena crkvena unija Rima i Carigrada. No ni taj pokušaj
nije uspio. Posljednji bizantski car bio je Konstantin XI. Dragaš. Početkom travnja 1453.
sultan Mehmed Osvajač je okupio golemu vojsku pred zidinama Carigrada. Opsada je
započela 7.4., a završena 29.5. Sultan je ušao u grad i proglasio ga prijestolnicom Osmanskog
carstva. Osmanlije su 1456. pokorili Atenu, 1459. Srbiju, a 1460. Morejsku Despotovinu.
Padom Trapezunta 146. i posljednji djelić grčke zemlje je došao pod osmansku vlast. (hvala
Bogu što je gotovo, nadam se da vas nisam ubila u pojam)

XV. TRAŽENJE RJEŠENJA DRUŠTVENE KRIZE

55
 - u Italiji se od 14. i 15. stoljeća javljaju znakovi novog vremena – teži se raskidu s
neposrednom prošlošću i okretanju prema uzorima iz antike Grčkoj i Rimu
- dok se na sjeveru više traži oslonac na nekim dotadašnjem kontinuitetu, dakle
monarhiji u kršćanskoj vjeri

Talijanski gradovi – države

- u srednjem vijeku u Italiji ne prestaje urbani način života, kao u mnogim drugim
europskim zemljama
- gospodarstvo temeljeno na seljaštvu i poljoprivredi nije nikada prevladalo do te mjere
kao drugdje
- tokom borbi papa i careva slabe moći i velikaša i careva – početkom 14. stoljeća
sjevernotalijanski gradovi neovisni s zasebnom upravom
- široki slojevi stanovništva najčešće prihvaćali despotsku vladavinu pojedinih moćnika,
tako su neki gradovi pod takvu upravu padali ranije, neki kasnije, a Venecija nikada
nije preuzela takav način uprave
- neki vladari gradova bili su razbojnici, a drugi zaštitnici kulture i umjetnosti, ali
zajednička im bila nedovoljna briga za podanike
- tri najistaknutija središta i najvažnija sjeverna grada: Venecija, Firenca i Milano
- Venecija:
o Dugotrajna povezanost s Bizantom – povlašten položaj u trgovini
Sredozemljem
o Krajem 13. st. Mletačka Republika jedna od najrazvijenijih europskih zemalja
o Marko Polo – 1254-1324, otkrio put prema istoku
o Njegovim putem širi se i dohvat mletačke trgovačke flote, te se oni javljaju kao
izravni posrednici između Zapada i Istoka
o Iznutra politički vrlo stabilan grad
o Zlatna knjiga 1297. – dovršen proces oblikovanja aristokratske vlasti, politički
monopol od tada u rukama gradskog patricijata, u mletačkom vijeću mogu
sjediti samo pojedinci čije je ime zapisano u knjizi
o Nedugo nakon toga osnovano izvršno tijelo Vijeće desetorice, a usporedno s
njima je i dužd
o Cilj mletačke politike bio je očuvati monopol u trgovini s Istokom – moć
Venecije se na tome temeljila
o Strani trgovci mogli su sudjelovati samo u kopnenoj trgovini sjeverno od
Venecije i to uz visoka davanja
o Radi opskrbe hranom, a i kontroliranja alpskih trgovačkih putova, Venecija se
u 14. stoljeću širi na području u svom zaleđu
o Od sredine 15. stoljeća ima prevlast u sjeveroistočnoj Italiji
o Vodila 4 krvava rata s Genovom oko prevlasti na istoku, iz kojih je Venecija
1380. izašla kao pobijednik
o Venecija prva razvila bankarske i financijske metode poslovanja, prvak u
organiziranju i djelovanju diplomacije
- Firenca:
o Njena povijest se čini puno konfliktnijom
o Gvelfi i gibelini, patriciji i građani, kapitalisti i radnici – u stalnoj međusobnoj
borbi
o To se odrazilo i na izgled grada – prevladavaju tornjevi, utvrde pojedinih
56
 frakcija koje su tako branile politiku koju su zastupali, ali i svoju imovinu
o Grad se i unatoč sukobima razvijao i bogatio
o Bogatstvo grada potjecalo iz manufakturne proizvodnje – tekstil, vuna i svila
o Postojanje slabo plaćene i nekvalificirane radne snage
o 1378. pobuna Ciompa – dobila ime po najniže plaćenom radniku,
nekvalificiranom grebenaru vune; pobuna radnika protiv vlasnika
o Pobuna ugušena brzo i krvavo, a položaj radnika postao je još gori
o Odlično razvijena i u financijskim poslovima, a temeljio se na davanju zajma
pa čak i kraljevima i papama
o Nakon velike krize sredinom 14. stoljeća, svoj uspon započinje bankarska
obitelj Medici – svoj vrhunac dosegli stotinjak godina poslije
o Cosimo de Medici (1389-1464) došao 1429. na čelo pučke stranke, 1434.
postao gospodar (signore) Firence.
o Očuvao je republikanske institucije, ali je na sva važnija mjesta postavljao
svoje ljude
o Političkom vještinom uspio smiriti sve pokušaje organiziranog otpora, a
sporazumima s ostalima talijanskim velegradovima osigurao je gotovo pola
stoljeća mira i napretka
o Firenca je u njegovoj osobi dobila stabilnu i čvrstu vlast
- Milano:
o Bio trgovački jak poput Venecije i bankarski i proizvodno jak poput Firence
o Strateški položaj na putovima prema Francuskoj i Njemačkoj
o Imali razvijenih manufaktura – poznata bila izrada milanskih oklopa
o Vodeći grad u dolini rijeke Po
o Unutarnje političke borbe bile izrazito krvave i nasilne – uobičajene kazne za
političke gubitnike bile su financijska propast i protjerivanje iz grada, ali su
stranački obračuni učestalo završavali pokoljima, ubojstvima i smrtnim
kaznama
o Prvi talijanski grad koji je prihvatio vlast jedne obitelji kao sinjorije – obitelj
Visconti vladala je Milanom (uz kraće prekide) od 1317.-1447.
o Viscontiji vladali čeličnom rukom, strahom i terorom – najpoznatiji bio Gian
Galeazzo, zavladao gradom tako što je iz zasjede ubio strica i dva bratića
( zauzeo Lombardiju do granice Veneta, širio se po Toskani i na području
papinske države)
o Nakon njegove smrti, Milano gubi velik dio svog teritorija
o Nakon smrti posljednjeg Viscontija pokušalo se vratiti republikanskom načinu
uprave – neposredne opasnost i neprijateljsko okruženje iziskivalo je jednog
jakog vladara
o Izabran je kao takav Francesco Sforza, do tada bio vođa Viscontijevih
plaćenika
o Isti način vladavine kao i kod Viscontija, do kraja 15. stoljeća pod pritiskom
Francuske i Španjolske, Sforze više nisu u stanju održati se u Milanu
- Talijanski gradovi razvili su suvremenu diplomaciju i merkantilizam
- Dva glavna načela talijanskih gradova:
o Udruživanje gradova kada se jedan grad previše ojača i postane potencijalna
prijetnja ostalima
o Državni interes – opravdano svako sredstvo neke obitelji da se održi na
vlasti(zločini, nepravde, ubojstva,…); takav sistem kasnije usvojili vladari

57
 moćnih monarhija – Engleske, Francuske i Španjolske
- No unatoč svim prednostima, glavni nedostatak bio je taj što je bilo nemoguće
ujediniti sve gradove – države u jedinstvenu političku cjelinu
- Velika portugalska i španjolska zemljopisna otkrića otežala položaj talijanskih
gradova, te na kraju i razbili njihov monopol u trgovini s Istokom, a otkrićem velikih
nalazišta srebra i zlata i talijanski bankarski monopol
- Na kraju 1453. padom Carigrada otežano i trgovanje istočnim sredozemljem
- Strane su sile u naredna tri stoljeća stekle prevlast nad Italijom

Talijanska renesansa

- razdoblje 14. i 15. stoljeća, pokušavanje raskidanja veza sa srednjovjekovnim

tradicijama i vraćanje antičkim temeljima, ali ne i njihovo oponašanje
- umjesto teoloških rasprava i viteških romana javlja se želja za knjigama koje veličaju
životnost i užitke, kipove koji veličaju ljepotu ljudskog tijela
- u Italiji je utjecaj klasičnog antičkog nasljeđa bio življe prisutan nego igdje drugdje u
Europi, te je donio velike promjene u svakodnevnom životu, običajima, pravu,…
- trojica najvećih književnika predrenesanse: Dante (Božanstvena komedija),
Boccaccio (Decameron) i Petrarca (Cancioneri – bar mislim)
- unatoč tome što se u renesansnim djelima veliča vjera, a ne Bog, to nije dovelo do
odbacivanja vjere
- moć, bogatstvo, politička beskrupuloznost samo su djelomice ublažavani osjećajem za
lijepo
- greška je misliti da su ljudi za vrijeme renesanse odbacili autoritete – nisu, samo su se
ti autoriteti promijenili
- izraz „renesansni Talijani“ dakako nikako se ne odnosi na sve pripadnike stanovništva,
već na samo izrazitu manjinu sa stvaralačkim mogućnostima
- u obrazovanju i dalje na sveučilištima pravo, medicina i teologija zadržavaju
prvenstvo
- renesansa je bila izrazito aristokratska po svojim nositeljima i publici; a to su bili
vladari, pape i bogati građani
- vrlo popularno zanimanje bogatijih i obrazovanih bilo je sakupljanje starih, nepoznatih
i zaboravljenih tekstova
- mnogi su humanisti živjeli profesionalno kao agenti značajnih kolekcionara, kupujući,
kopirajući ili kradući novo nađene knjige
- dobro opskrbljene knjižnice postale su u talijanskim gradovima znakom prestiža
- izvor humanizma i renesanse bila je Firenca, otkuda se oni šire čitavom Italijom
- humanisti bili vrlo traženi kao državni službenici
- talijansko je slikarstvo najbolji izraz duha vremena renesanse
- Giotto – veliki slikar predrenesanse, uveo treću dimenziju u slikarstvo
- Slikari se okreću slikanju vjerskih i mitoloških prizora sa složenim alegorijskim
značenjem – najpoznatiji: Michelangelo Buonarotti, Leonardo da Vinci i Rafael
Sanzio
- No unatoč svim naprecima, humanisti i renesansni umjetnici nisu uspjeli riješiti etičke
i društvene probleme svoga doba
- Humanizam nije bio u stanju stvoriti nove standarde ponašanja niti pronaći ideale koji
bi doveli Talijane do ujedinjenja
- U talijanskim se školama javlja termin „obrazovani džentlmen“, koji će ostati do 20.
stoljeća cilj elitnog školstva
- Najpoznatiji renesansni učitelj bio je Vittorino da Feltre, 1425. otvorio školu u
58
 Mantovi za djecu lokalnih gospodara iz kuće Gonzaga, škola je ubrzo došla na glas, te
su je počeli pohađati učenici iz mnogih krajeva Italije i Njemačke iz visokih
društvenih krugova
- Temelj obrazovanja: proučavanje klasičnih autora, vjerska poduka, tjelesni odgoj,
osobna urednost i lijepe manire

Sjevernjačko rješenje

- razdoblje teške krize u svim poljima, mnogi ratovi, razaranja i epidemije

- viteški običaji zastupljeni više nego prije i nevjerojatan porast broja viteških redova –
svi poznatiji europski viteški redovi nastali upravo u to doba
- razočaranje i strah širokih razmjera izazvani nesigurnim i teškim životom vodili su k
morbidnom, opsesivnom zanimanju za smrt i sve njezine oblike
- groblja postala popularna mjesta izlazaka, razvio se Mrtvački ples (dance macabre) i
postao omiljena tema umjetnika i pjesnika
- jačala je trgovačka razmjena europskih zemalja, pronađena nova tržišta i nove sirovine
- obnavlja se stari ideal o odanosti vladajućoj dinastiji, brojni građanski ratovi uvjerili
su konačno većinu da je postojanje nasljednog vladara jedino rješenje tih nevolja
- borba za vlastite povlastice postala je najveći grijeh, a poslušnost kraljevoj bolji
najveća čast
- i dalje prisutni snažni vjerski osjećaji, naročito sjeverno od Alpa
- služio i kao jedino vezivno tkivo u izrazito teškim situacijama
- javlja se misticizam, dobio na masovnosti u 15. stoljeću (oponašanje Krista i njegova
života), najzastupljeniji u Porajnju
- rad mistika je doveo do snažnog razvoja obrazovnog i reformskog pokreta unutar
Crkve
- duhovni vođa pokreta u Porajnju bio je učitelj Eckhart
- Misticizmom se pripremalo tlo za nadolazak reforme
- Razvija se i specifično školovanje, koje za razliku od talijanskog cilj ima stvoriti
džentlmena, ovaj tip školovanja imao je cilj u stvaranju pobožnog života i ojačati vjeru
- Dva njihova ideala: korisnost i unutarkršćanska demokracija
- Talijani se bave rijetkim rukopisima, Nijemci usavršavaju vještinu tiska
- Johannes Gutenberg izumio tiskarski stroj 1453. (jel' tak?)

Umjesto zaključka

- iz političkog univerzalizma Rimskog i Bizantskog Carstva nastale su različite državne

tvorevine
- na zapadu Europe razvijaju se protonacionalne monarhije, na istočnoj srednjoj Europi
oblikovale su se višeetničke i viševjerske države, na istoku počela dominirati nova
velika sila Moskovska Velika Kneževina, a na jugoistoku sasvim novo carstvo s
drugačijim vjerskim obilježjima, Osmansko Carstvo
- u vjerskom smislu, kršćanstvo i islam u potpunosti su istisnuli poganstvo
- pomorski putovi nadmašili su kopnene putove
- daleko bolji ustroj i razvoj gospodarstva

59