Univerzitet u Sarajevu

Seminarski rad iz predmeta

Ekonomika preduzeća

Tema: Produktivnost rada

Mentor: Studenti:

U Sarajevu, decembar 2008. godine

Ekonomika preduzeća

S A D R Ž A J:
UVOD.......................................................................................................................................2
1.POJAM, ZNAČAJ I EKONOMSKA SADRŽINA PRODUKTIVNOSTI RADA...............3
2. FAKTORI PRODUKTIVNOSTI RADA............................................................................4
2.1.Objektivni faktori produktivnosti rada..............................................................................4
2.2. Subjektivni faktori produktivnosti rada............................................................................5
3. POKAZATELJ NIVOA PRODUKTIVNOSTI RADA.......................................................6
4. IZRAŽAVANJE PRODUKTIVNOSTI RADA...................................................................8
4.1. Proizvod se izražava fizičkim jedinicama mjere................................................................8
4.2. Proizvod se izražava tržišnom cijenom..............................................................................8
4.3. Proizvod se izražava cijenom koštanja...............................................................................9
4.4. Proizvod se izražava društveno potrebnim radom............................................................10
5. METODE MJERENJA PRODUKTIVNOSTI RADA.......................................................10
5.1. Naturalna metoda mjerenja produktivnosti rada...............................................................11
5.2. Vrijednosna metoda mjerenja produktivnosti rada...........................................................16
6. POKAZATELJI DINAMIKE PRODUKTIVNOSTI RADA..............................................18
6.1. Individualni indeksi produktivnosti rada.........................................................................18
6.2. Grupni indeksi produktivnosti rada.................................................................................18
6.3. Vrijednosni indeksi produktivnosti rada.........................................................................21
7. SPROVOĐENJE PRINCIPA PRODUKTIVNOSTI RADA.............................................22

7.1. Organizacione mjere.......................................................................................................22

7.2. Mjere tehničke racionalizacije i rekonstrukcije...............................................................22

7.3. Mjere društvenog karaktera............................................................................................22

ZAKLJUČAK..........................................................................................................................23

LITERATURA

1
Ekonomika preduzeća

UVOD

Tema ovog seminarskog rada je produktivnost rada kao jedan od ekonomskih rezultata
reprodukcije.

„Ekonomski principi reprodukcije su određene norme (pravila) koje treba primjenjivati u

organizovanju poslovanja preduzeća ili drugih subjekata privrjeđivanja da bi se na racionalan
način ostvarili ekonomski ciljevi tog poslovanja.“ 1 Ove norme su zasnovane na ekonomskoj
zakonitosti procesa reprodukcije, a ispoljavaju se u mogućnosti stvaranja veće proizvedene od
utošene vrijednosti u procesu reprodukcije.

Osnovni cilj svakog preduzeća je da ostvari maksimalne rezultate reprodukcije uz minimalna

ulaganja u tu reprodukciju. Sam odnos između rezultata reprodukcije i ulaganja u reprodukciju
predstavlja poslovni uspjeh preduzeća, kojem teži svako preduzeće. Ovaj cilj, osnovni cilj
preduzeća, predstavlja i osnovni princip reprodukcije.

U ovom radu će prvi parcijalni ekonomski princip, princip produktivnosti rada biti detaljnije
obrađen. Kroz ovaj seminarski rad ćemo pokušati dati pregled pojma produktivnosti rada,
principa produktivnosti, faktora koji direktno utiču na nivo produktivnosti u nekom preduzeću,
načine izražavanja sa konkretnim primjerima i na kraju, mjere koje preduezću stoje na
raspolaganju kako bi produktivnost podigli na odgovarajući nivo.

1. POJAM, ZNAČAJ I EKONOMSKA SADRŽINA PRODUKTIVNOSTI RADA

1
Ekonomski leksikon, Beograd, 1975.

2
Ekonomika preduzeća

Produktivost rada kao ekonomski princip izražava težnju ili zahtjev da se ostvari određeni obim
proizvodnje, obim prometa ili izvršenih usluga sa što manjim utrošcima radne snage. 1To je
sposobnost preduzeća ili radnika da u jedinici vremena (satu,danu,mjesecu,godini,...) proizvede
određenu količinu proizvoda određenog kvaliteta.
Količinski (kvantitativno) produktivnost definišemo kao odnos između ostvarenog obima
proizvodnje i utoška radne snage.

(P=produktivnost rada; Q=obim proizvodnje; L=broj zaposlenih 2; q=ostvarena proizvodnja po

jedinici rada)
Osim toga, produktivnost možemo predstaviti i inverzno, tj. izračunavajući koliko je utrošeno
rada za proizvodnju jednog proizvoda:

(t=utrošeno vrijeme po jedinici proizvoda)

Ova definicija produktivnosti je izvedena iz osnovnog ekonomskog principa: ostvariti

maksimalni rezultat sa minimalnim ulaganjima, 3 koji je moguće postići na dva načina:
- povećanjem ukupne mase proizvoda ili
- povećanjem radnog učinka.
Produktivnost rada, njen nivo i rast ima veliki značaj kako za cjelokupno društvo, tako i za
preduzeća i pojedince. Rastom produktivnosti rada stvaraju se mogućnosti da se u istoj jedinici
vremena proizvede veća količina proizvoda. Stoga rast produktivnosti u društvu znači povećanje
društvenog bogatstva. Što je ostvarena veća produktivnost rada društvo raspolaže većom
količinom dobara, te se potrebe stanovništva zadovoljavaju na većem nivou, te rast
produktivnosti predstavlja glavni faktor životnog standarda i društvenog progresa. Ukoliko
radnik više proizvodi, tj. ukoliko je njegov učinak veći, i njegova primanja su veća. Povećanje
produktivnosti rada u preduzeću znači ostvarenje veće proizvodnje, a njenom realizacijom na
tržištu veće poslovne rezultate.
Produktivnost rada je prosječni proizvod rada industrije ili cijele ekonomije. Može biti korisna
pri upoređivanju razlčitih industrija i analiza kretanja unutar jedne industrije kroz duže
vremensko razdoblje. Najviše je važna za određivanje životnog standarda koji neka zemlja može
postići. Svake godine, ukupna vrijednost dobara i usluga koju neka država proizvede jednaka je
isplatama za sve faktore proizvodnje. Na kraju te isplate potrošači primaju u obliku nadnica,
plaća, dividendi ili kamata. Rast fonda kapitala jedan je od najvažnijih razloga rasta

2
L=broj radnika*broj dana u datom periodu*8 sati rada
3
Grupa autora, Ekonomija od A do Z, BOŠ i Dosije,str. 96.

3
Ekonomika preduzeća

produktivnosti. To je ukupna količina kapitala koja se može upotrijebiti za proizvodnju.

Tehnološka proizvodnja je drugi važan razlog rasta produktivnosti. To je razvoj novih
tehnologija koje omogućavaju bolje korištenje radne snage i ostalih proizvodnjih faktora, te
proizvodnju novih i kvalitetnih dobara. Životni standard najviše raste u SAD-u, Japanu i
Zapadnoj Evropi. Većinu razdoblja Japan je imao najvišu stopu rasta produktivnosti koji ovisi i
o prirodnim resursima neke države.
Stoga se produktivnost rada može posmatrati sa dva aspekta:
1. Sa aspekta društvene zajednice – produktivnost te zajednice pokazuje sposobnost
proizvodnje, tj. koliki obim proizvoda je ta zajednica sposobna da stavi svojim članovima na
raspolaganje.
2. Sa stanovišta kvaliteta ekonomije te zajednice – produktivnost pokazuje racionalnost
trošenja radne snage, tj. njenu sposobnost da po jedinici rada ostvari određenu proizvodnju;
ukoliko se određena masa društvenog proizvoda proizvede sa manjom masom društvenog rada
unesenom u reprodukciju utoliko je viši nivo ekonomije konkretnog preduzeća.
Neposredno sa njenim značenjem, javila se potreba za njenim kvantitativnim sagledavanjem.
Prvi koji su skrenuli pažnju na značaj mjerenja produktivnosti rada bili su naučnici Rotos, Barna
i drugi, koji su u svojim radovima iznijeli konstataciju o produktivnosti rada pojedinih država u
periodu 1936.-1937. (tako je na primjer u tom periodu produktivnost rada u njemačkoj
prerađivačkoj industriji je bila 1,27 puta veća nego u britanskoj) i tako skrenuli pažnju državnika
na značaj produktivnosti rada, te je ona dobivala značaj opšteg državnog problema. To je dovelo
do stvaranja raznih pokreta koji su proklamovali i borili se za povećanje produktivnosti rada, te
formiranje posebnih ustanova za produktivnost rada u vidu raznih centara, komiteta i sl.

2. FAKTORI PRODUKTIVNOSTI RADA

Faktori produktivnosti su sve one činjenice koje na bilo koji način mogu da utiču na radni
učinak, tj. na odnos između ostvarenog rezultata proizvodnje i utroška radne snage u tu
proizvodnju. Na produktivnost rada svakog privrednog subjekta, a i na cjelokupnu produktivnost
rada u jednom društvu, utiču mnogobrojni faktori. Najvažnija podjela svih faktora je podjela
faktora produktivnosti rada u dvije grupe i to:
1. Objektivni faktori
2. Subjektivni faktori

2.1. Objektivni faktori produktivnosti rada

Objektivnio faktori su svi faktori koji postoje kao objektivni uvjet i na koje preduzeće ne može
uticati, a dijelimo ih na:
A) Tehničke faktore B) Društvene faktore C) Prirodne faktore

2.1.A. Tehnički faktori produktivnosti rada

4
Ekonomika preduzeća

Tehničke faktore čine sva ona materijalna i tehnička sredstva koja služe u konkretnoj
proizvodnji. Za tu, tekuću proizvodnju ova sredstva predstavljaju objektivnu kategoriju, jer je
proizvođač prinuđen da poštuje njihove karakteristike u organizovanju tekuće proizvodnje. Na
drugoj strani su tehnička dostignuća koja nisu primjenjena na konkretnom preduzeću a postoji
ekonomska mogućnost njihove primjene.
Najznačajniji tehnički faktori su:
1. Karakteristike proizvoda
2. Karakteristike tehnološkog procesa
3. Karakteristike sredstava za rad
4. Karakteristike materijala
5. Radna sredina
6. Obim proizvodnje
7. Vid organizacije rada
8. Nivo organizacije

2.1.B. Društveni faktori produktivnosti rada

Društveni faktori produktivnosti rada su razni objektivno dati društveni uvjeti koje treba
poznavati kako bi se iskoristile maksimalne mogućnosti koje oni pružaju.U objektivne faktore
spadaju sve društvene institucije i društvene vrijednosti ma u kom smislu koji utiču na društveni
tok zbivanja, kulturni nivo, produkcioni odnosi, privredne prilike, stepen razvitka proizvodnih
snaga, mjere ekonomske politke, priraštaj stanovništva, organizacija tržišta, sistemske mjere,
saobraćajna mreža, običaji i navike stanovništva, i slično.
2.1.C. Prirodni faktori produktivnosti rada
Prirodni faktori su prirodni uvjeti i oni se ne mogu mjenjati, te nekada mogu doprinjeti
povećanju produktivnosti rada, a nekada njenom smanjenju.
U prirodne faktore produktivnosti rada ubrajamo:plodnost zemljišta, klima, geografski položaj,
bogatstvo voda, šume, rude i druge prirodne karakteristike jednog područja. Ovi faktori najveći
uticaj imaju na djelatnosti primarnog sektora (poljoprivredu, šumarstvo, lov i ribolov, rudarstvo,
odnosno tzv. ekstraktivne djelatnosti).

2.2. Subjektivni faktori produktivnosti rada

Subjektivni faktori produktivnosti rada su oni faktori koji nastaju u preduzeću, te na njih
preduzeće može djelovati i njihov uticaj mjenjati. Oni obuhvataju: ljudski faktor i organizaciju
poslovanja, i sl. Ljudski faktor obuhvata sposobnost radnika, intenzivnost rada, kvalifikacionu
strukturu, fluktuaciju i motiviranost radnika za rad. Ljudski faktor je bitan, jer je jedan od
najznačajnih elemenata proizvodnje. Kada govorimo o organizaciji poslovanja mislimo na
organizaciju rada, adekvatnu podjelu rada, usklađenost elemenata reprodukcije, kao i niz
organizacionih mjera koje doprinose povećanju produktivnosti rada. Jedinstvo ljudskog faktora i
organizacije poslovanja može se izraziti i kao organizacioni faktor produktivnosti rada koji
obuhvata sve one elemente koji su vezani za čovjekovu ličnost i sve njegove napore u
organizaciji poslovanja. Organizacioni faktor produktivnosti rada može da djeluje kroz:
5
Ekonomika preduzeća

- izbor i odlučivanje o nizu tehničkih i društvenih uslova proizvodnje – pri odlučivanju o

elementima proizvodnje (o karakteristikama proizvoda, karakteristikama tahnološkog
procesa, izboru materijala i sl.) proizvođač,odnosno član kolektiva može da izabere
alternativu koja će usloviti manji ili veći učinak radne snage; u prvom slučaju ovim
izborom se obezbjeđuje veća, a drugim manja produktivnost rada.
- kvalifikacioni lik proizvođača- pri standarnoj kvalifikovanosti proizvođača, odnosno
kolektiva u cjelini, postiže se maksimalna produktivnost uz ostale najpovoljnije uslove.
- proizvođačev intenzitet rada - pri optimalnom intenzitetu rada (pri onom intenzitetu kada
je utrošak proizvođačeve bioenergije po jedinici proizvoda najniži) produktivnost rada je
maksimalna.
- organizacione mjere i organizacione napore u ostvarivanju ciljeva preduzeća - jer se cijeli
proces rada na tehnološkim mjestima obavlja po unaprijed razrađenim tehnološkim
postupcima,te je cijeli tehnološki proces podjeljen na veći ili manji broj radnih operacija,
te postoji potencionalna mogućnost skraćenja procesa rada u svakoj od njih,a to znači
mogućnost povećanja produktivnosti rada.

3. POKAZATELJ NIVOA PRODUKTIVNOSTI RADA

Kao izraz prosječnog radnog učinka, produktivnost rada može se mjeriti na dva načina.
Prvi se način sastoji u utvrđivanju ostvarene proizvodnje koja otpada na jedinicu radnog
vremena. Opšti postupak za utvrđivanje pokazatelja produktivnosti svodi se na odnos ostvarene
proizvodnje i vremena utrošenog za njeno stvaranje ili obrnuto:

q – količina ostvarene proizvodnje

T- vrijeme utrošeno za proizvodnju
Pr = ili obrnuto t= =
Pr – produktivnost rada
t – vrijeme po jedinici proizvodnje

Izbor jedne ili druge formule diktiran je brojem proizvoda čija se produktivnost mjeri. Činimo li
to samo za jedan proizvod opredijelit ćemo se za prvi izraz produktivnosti. Ovaj način ima tu
prednost što je lakše shvatljiv, jer produktivnost mjeri opipljivom mjerom - brojem jedinica
proizvoda. Kada produktivnost rada posmatramo za više različitih proizvoda jedini svodni izraz
u ovom slučaju jeste utrošeno vrijeme, jer se ono za sve proizvode može izraziti u istim
jedinicama. Utrošeni rad se mjeri njegovim vremenskim trajanjem, a može biti izražen kao:
- RADNIK – DAN ( dnevna produktivnost)- označava dolazak radnika na posao; obuhvaća
propisano radno vrijeme jednog dana, bez obzira na to koliko je radnik efektivno radio u
toku tog radnog vremena.

6
Ekonomika preduzeća

- RADNIK – SAT (satna produktivnost)- efektivan rad radnika; je očišćen od vremena kad
radnik nije radio, ali u radnik sat ubraja se i vrijeme koje radnik nije radio zbog
organizacionih propusta ( čekanja zbog zastoja, loše pripreme materijala, nedostatka
energije i dr.).
- RADNIK-MJESEC ( mjesečna produktivnost)- produktivnost po jednom radniku. 4 je zbir
radnih dana u toku mjeseca i to je neodređena kategorija.

Razlike između ova tri pojma nisu samo formalne prirode. Jedino satna produktivnost pruža
mjeru radnog učinka utvrđenu na bazi efektivnog rada. Nju obračunski dobijamo kada količinu
ostvarene proizvodnje podijelimo sa brojem radnik- sati, tako da rezultat pokazuje prosječnu
proizvodnju po satu efektivnog rada izvršenog od jednog radnika. Ako je mjerimo na osnovu
jediničnih količina utrošenog rada, ona će se dobiti kao količnik između broja utrošenih radnik-
sati i količina ostvarene proizvodnje.
Dnevna produktivnost ne izražava radni učinak postignut u efektivnom radu i biti će po pravilu
manja od satne produktivnosti. Računski postupak pri utvrđivanju dnevne produktivnosti sličan
je postupku primjenjenom kod satne produktivnosti, s tom razlikom što se ovdje proizvodnja
dijeli sa brojem radnok- dana, ili obrnuto.
Kod mjesečne ili produktivnosti po radniku ostvarenu proizvodnju dijelimo sa brojem radnika
koji su bili zaposleni u preduzeću čiju produktivnost ispitujemo. Mjesečna produktivnost ima
dvije varijante. Svodeći proizvodnju na prosječni učinak po zaposlenom licu možemo operisati
sa cjelokupnim zaposlenim osobljem u datim preduzećima. Ako se opredijelimo za prvu
varijantu proizvodnju dijelimo sa brojem neposredno produktivnih radnika i time dovodimo u
odnos dvije kategorije koje su u procesu rada nerazdvojno vezane. Dobijeni rezultat u tom
skučaju odražava stvarni rezultat rada lica koja su neposredno angažovana u proizvodnji. Treba
imati u vidu da produktivnost po jednom proizvodnom radniku može da raste, dok istovremeno
produktivnost izračunata na bazi ukupnog zaposlenog osoblja opada ili stagnira. To će se desiti u
slučajevima kada preduzeća povećaju svoj upravno- administrativni aparat i poremete odnos
prema proizvodnim radnicima.
U praktičnom izračunavanu pitanja produktivnosti rada, najviše se primjenjuje satna ili mjesečna
produktivnost. Dnevna produktivnost se ne obračunava zbog nedostatka odgovarajućih podataka
i iz razloga što ona gubi dobar dio svoje analitičke vrijednosti.
Ne smije se izgubiti iz vida osnovni smisao borbe za veću produktivnost rada, a to je njezina
težnja da se sa manjim brojem radnika ostvari što veći efekat rada. Konačnu uštedu radne snage,
kao rezultat povećane produktivnosti, izražava samo pokazatelj mjesečne produktivnosti rada.
On je najkompleksniji izraz produktivnosti rada. Samo mjesečna produktivnost označava broj
potrebnih radnika i mogućnosti određivanja uštede radne snage za nove djelatnosti.

4. IZRAŽAVANJE PRODUKTIVNOSTI RADA

4
Ekonomika preduzeća- praktikum, Sarajevo 1996., Mira Šunjić- Beus, str. 77.
7
Ekonomika preduzeća

Produktivnost rada možemo izraziti na različite načine. Međutim, razlike u ovim metodama
svode se na razlike u izražavanju proizvoda u obrascima produktivnosti rada, jer je za utrošak
radne snage prihvaćeno kao mjerilo vrijeme trajanja rada, što je slično i za broj radnika koji su
radili na proizvodnji određenog prizvoda. Svaki proizvod koji je proizvela organizacija iskazuje
se određenom jedinicom mjere.
Za izražavanje ostvarene produktivnosti postoje različite metode, a u zavisnosti od načina
izražavanja proizvoda možemo navesti:

4.1. Proizvod se izražava fizičkim jedinicama mjere

Na ovaj način se može izraziti samo kada preduzeće ima samo jedan proizvod, ili homogenu
proizvodnju, i to je već navedena formula:

ili

Na konkretnom primjeru to bi izgledalo ovako 5:

U tvornici cementa proizvedene su slijedeće količine:
Količina cementa 1,650.000 tona
Utrošeno radnik/dana 1,250.000

Na osnovu navedenoih formula produktivnost bi bila jednaka:

ili

4.2. Proizvod se izražava tržišnom cijenom

U praksi su češći slučajevi heterogene proizvodnje kada se produktivnost izražava tržišnom
cijenom :

(Cq =tržišna cijena po jedinici proizvoda)

Moramo znati da ovaj obrazac može dati pogrešnu sliku produktivnosti rada jer tržišne cijene
nisu faktor produktivnosti, a i podložne su promjenama.

5
Svi primjeri: Šunjć-Beus, M., Berberović, Š., Stavrić, B., Ekonomika preduzeća, 350-365
8
Ekonomika preduzeća

Djelomično problem možemo riješiti uvođenjem standardnih cijena ali ako u proizvodnju
uvodimo novi proizvod tada ni to neće biti moguće.
Na konkretnom primjeru izračunavanje produktivnosti bi izgledalo ovako:

Vrsta proizvoda Količina Tržišna cijena za Vrijednost

1 proizvod proizvodnje
X 2.000 30 60.000
Y 2.500 40 100.000
Z 4.000 20 80.000
Ukupno 240.000

U proizvodnji je učestvovalo 1.200 radnika.

Produktivnost na osnovu tih podataka je jednaka:

Drugačije rečeno, jedan radnik je ostvario proizvodnje u vrijednosti 200 KM.

4.3. Proizvod se izražava cijenom koštanja

Cijena koštanja se sastoji od troškova materijala, sredstava za rad i troškova radne snage.

(Tq=objektivno uslovljena cijena koštanja po jedinici proizvoda.)

Kao i prethodni metod i ovaj ima određene nedostatke jer može dati pogrešne rezultate ako se
mijenja, proširuje asortiman proizvoda. U tom slučaju je primjena ovog metoda moguća jedino
ako svi proizvodi imaju približno istu visinu troškova sredstava za proizvodnju po jedinici rada.
Na konkretnom primjeru izračunavanje produktivnosti ima oblik:
U jednoj godini je ostvarena proizvodnja sa objektivno uslovljenom cijenom koštanja od
25.000.000 KM. Broj radnika je 2.000.

4.4. Proizvod se izražava društveno potrebnim radom

U primjeni ove metode se kreće od proizvoda i društveno potrebnog rada za njegovu
proizvodnju:

(Q= proizvod, a L 0 društveno potreban rad.)

9
Ekonomika preduzeća

Na osnovu toga možemo postaviti izraz objektivno uslovljene produktivnosti:

Pošto u praksi ipak dolazi do odstupanja zbog objektivnih uslova proizvodnje i organizacionih
nedostataka koristi se obrazac:

(Ki =koeficijent odstupanja objektivno uslovljenih troškova radne snage po jedinici proizvoda,
Ii =organizaciono uslovljeno odstupanje radne snage u proizvodnji po jedinici proizvoda.)
Ovaj metod izračunavanja produktivnosti rada se koristi u praksi pošto kvantitativno izražava
uticaj svih elemenata koji utiču na produktivnost.

5. METODE MJERENJA PRODUKTIVNOSTI RADA

Mjerenje produktivnosti rada je bitan zadatak u svakom preduzeću, jer jedino mjerenjem i
poređenjem produktivnosti rada može se težiti ostvarenju veće produktivnosti rada, a samim tim
i boljeg uspjeha u preduzeću. Međutim koliko god da je mjerenje bitan, utoliko je veoma
kompleksan i složen zadatak, jer nam se pri tome nameće pitanje: Koju produktivnost mjeriti,
odnosno koje faktore proizvodnje uzeti? Znamo da osnovna formula za izračunavanje
produktivnosti rada glasi:

P= odnosno P=

tu se javlja osnovni problem kako iskazati ostvarenu proizvodnju i utrošeni rad,jer se preduzeća
najčešće bave heterogenom proizvodnjom, životni vijek proizvoda uslijed razvoja nauke i
tehnike sve više se skraćuje na tržištu pa preduzeća mijenjaju program proizvodnje,često se
javlja problem nedovršene proizvodnje,kooperacija sa drugim preduzećima.
Dakle postavlja se pitanje da li produktivnost rada mjeriti metodama u kojima se proizvodnja
izražava u:

1. fizičkim jedinicama mjere

2. tržišnim cijenama proizvoda
3. cijenom koštanja
4. društveno potrebnim radom,

10
Ekonomika preduzeća

ili na neki drugi način, odnosno da li produktivnost rada mjeriti u naturalnim ili novčanim
pokazateljima. Problem izražavanja produktivnosti rada se rješava primjenom određene
metodologije u iskazivanju brojnika i nazivnika u osnovnoj formuli. U praksi i teoriji
primjenjuju se različite metode mjerenja produktivnosti rada. Te metode možemo podjeliti u
dvije grupe:
1. naturalna metoda mjerenja produktivnosti rada
2. vrijedonosna metoda mjerenja produktivnosti rada.

Međutim niti jedna metoda nije univerzalna, te svaka ima prednosti i nedostatke. Koja će metoda
se u određenom preduzeću primjenjivati zavisi prije svega od same proizvodnje (da li je ona
homogena ili heterogena,metoda mjerenja proizvodnje), zatim od stručnosti radnika koji vrši
mjerenje i sl. Izabrana metoda se mora prilagoditi tehnološkom karakteru proizvodnje,strukturi
asortimana proizvoda i drugim specifičnostima proizvodnje.
5.1. Naturalna metoda mjerenja produktivnosti rada

Naturalna metoda mjerenja produktivnosti rada predstavlja ustvari grupu metoda koja se sastoji
od:

A. naturalne metode
B. naturalno-uvjetne metode
C. radne metode

5.1.A. Naturalna metoda

Naturalna metoda mjerenja produktivnosti rada sastoji se u mjerenju ostvarene proizvodnje,

izrađene u naturalnim jedinicama (kilogram, tona, litar, metar, komad i sl.) za potrebe mjerenja
produktivnosti rada. Naturalna metoda daje količinsku predstavu o produktivnosti rada, tj. koliko
je radnik proizveo proizvoda izraženo u naturalnim jedinicama mjere. Za razliku od
vrijednosnog metoda, kojim se deformiše slika produktivnosti zbog promjene u cijenama,
naturalni metod daje količnsku predstavu o produktivnosti rada jer daje vrlo jasne rezultate i
najrealnije iskazuje produktivnost rada. Formula za izračunavanje produktivnosti rada rada po
ovoj metodi je:
P-produktivnost rada
Q-obim proizvodnje
P= odnosno P= , pri čemu je: L-broj zaposlenih

Naturalna metoda se može primjeniti samo u preduzećima koja se bave prizvodnjom samo jedne
vrste proizvoda, odnosno homogenom proizvodnjom. Npr. u rudnicima, šećeranama, pivarama.
Ova metoda se ne može primjenjivati u preduzećima sa raznovrsnim asortimanom proizvoda, u
slučajevima česte promjene kvaliteta proizvoda, kooperacije između preduzeća, kod nezavršene
proizvodnje što predstavlja njen osnovni nedostatak.

11
Ekonomika preduzeća

Primjer:
1. U mjesecu januaru je prizvedeno 200.000 komada proizvoda sa prosječnim brojem zaposlenih
radnika 100. U februaru je proizvedeno 150.000 komada proizvoda sa isti brojem radnika. A u
martu je prizvedeno 260.000 komada proizvoda sa brojem radnika 110. Izračunati produktivnost
rada za svaki mjesec pojedinačno i za cijeli prvi kvartal (u odnosu komad/1 radnik).
*Da bi rezultati koje dobijemo bili pregledniji zadate jeddinice ćemo izraziti u tabeli,a zatim im
dodati izračunate vrijednosti.

Mjesec Količina proizvoda Broj radnika Ostvarena produktivnost

Januar 200.000 100 2.000

Februar 150.000 100 1.500

Mart 260.000 110 2.364

Kvartal 610.000 310 1.986

Pjanuar = = = 2.000 komada/ 1 radnik

Pfebruar = = = 1.500 komada/ 1 radnik

Pmart = = = 2.634 komada/ 1 radnik

Pkvartal = = = 1.968 komada/ 1 radnik

5.1.B. Naturalno-uvjetna metoda

Naturalno-uvjetna metoda omogućava preovladavanje teškoća u mjerenju produktivnosti rada,

jer se sastoji u izvjesnom napuštanju čiste naturalne metode i proučavanju ostvarene proizvodnje
kroz naturalno-uvjetni izraz.
Ove metoda se primjenjuje u preduzećima kod kojih proizvodnja nija homogena, odnosno u
preduzećima koja proizvode srodne proizvode, koji se razlikuju po utrošcima radne snage u
proizvodnji jedinice proizvoda, kvalitetu, dimenzijama, i sl.
Naturalno-uvjetna metoda se sastoji u tome da se proizvodi koje proizvodi jedno preduzeće
preračunavaju privremeno, uvjetno u jednu vrstu proizvoda, te se izračunavanje vrši preko tog,
uslovnog proizvoda.

12
Ekonomika preduzeća

U strukturi proizvodnje treba odrediti jedan proizvod, koji je najpogodniji za izražavanje

cjelokupne proizvodnje, odnosno onaj koji je reprezentativan za preduzeće i koji je najviše
zastupljen u proizvodnji. Ostale vrste proizvoda se preračunavaju u uslovni. Proizvodi se
preračunavaju u jedan, primjenom tzv. koeficijenta ekvivalencije, koji se izračunava na bazi
utroška vremena za proizvodnju svakog proizvoda.
Kod ove metode najteže je tačno utvrditi radno vrijeme za pojedine asortimane proizvoda. Na
bazi radnog vremena se, koristeći pravilo trojnog, utvrđuju korficijenti za pretvaranje
proizvodnje drugih proizvoda u uvjetni proizvod. Tim koeficijentom se množi stvarna
proizvodnja pojedinih proizvoda i pretvara u jedan zajednički asortiman koji se može sabrati.
Zatim se produktivnost rada izračuna na osnovu formula:

Produktivnost rada = , odnosno:

Produktivnost rada =

Prednost ove metode se ogleda u tome što se ukupna proizvodnja izražava u prirodnom obliku
(mada u uslovnoj količini), te se ovako izračunati obim može upotrebljavati za sve nivoe
mjerenja produktivnosti ukoliko se koeficijenti ne mjenjaju, što je od velikog značaja za vođenje
politike u preduzeću. Međutim, ova metoda ima i svoje nedostatke:

- Potrebno radno vrijeme se usljed niza faktora mijenja, što utiče na promjenu koeficijenta
ekvivalencije
- Proizvodna preduzeća proizvode veliki broj različitih proizvoda što otežava utvrđivanje
koeficijenata ekvivalencije za sve proizvode, pa se u praksi utvrđuju grupe proizvoda i
koeficijenti ekvivalencije se utvrđuju za te grupe
- Javlja se problem kooperacije i nedovršenih proizvoda
-
Primjer:

1. Preduzeće proizvodi tri vrste srodnih proizvoda, i to:

-proizvod A=4.500 kom., za proizvodnju jednog komada utrošeno je 0.5 sati rada
-proizvod B=3.000 kom., za proizvodnju jednog komada utrošeno je 2 sata rada
-proizvod C=2.500 kom., za proizvodnju jednog komada utrošeno je 1.5 sati rada
Vrsta Stvarna Vrijeme Koeficijent Uvjetna Ukupno
proizvoda proizvodnja u utrošeno za ekvivalencije proizvodnja utrošeno
kom. 1 kom. vrijeme
13
Ekonomika preduzeća

A 4.500 0.5 1 4.500 2.250

B 3.000 2.0 4 12.000 6.000
C 2.500 1.5 3 7.500 3.750
24.000 12.000

Izračunavanje koeficijenta ekvivalencije:

- Uslovni proizvod je proizvod A, te je njgov koeficijent ekvivalencije 1, a za ostale
proizvode izračunavamo koeficijent ekvivalencije:

Za proizvod B Za proizvod C

0.5 sati 1 kom.

0.5 sati 1 kom.
1.5 sati X
2.0 sati X
0.5 x X= 1.5 x 1
0.5 x X= 2.0 x 1
X=3
X=4

Izračunavanje produktivnosti rada = = 2 kom/ 1 sat

Izračunavanje produktivnosti rada = = 0.5 sati / 1 kom

Dakle, možemo zaključiti da preduzeće proizvodi 2 proizvoda za vrijeme od jednog sata,

odnosno utrošeno vrijeme za proizvodnju jednog proizvoda je 0.5 sati ( 30 minuta).

5.1.C. Radna metoda

Preduzeća koja zbog raznosvrsnosti asortimana proizvodnje i drugih problema nisu u stanju da
izmjere fizički obim ostvarene proizvodnje u naturalnim jedinicama mjere (čak ni u uvjetnim
jedinicama) vrlo često primjenjuju tzv. radnu metodu mjerenja produktivnosti rada. Ova metoda
se još i metoda norma-sati.
Norma-sati služe za svođenje proizvodnje na jedan zajednički izraz. Ukupan zbir norma-sati
predstavlja fizički obim ostvarene proizvodnje. Da bi se izračunala produktivnost rada ovako
dobiven fizički obim proizvodnje stavlja se u odnos sa efektivno utrošenim radnim vremenom,
po formuli:

14
Ekonomika preduzeća
Q – obim proizvodnje
Ns – norma-sati
L- efektivno utrošeno radno vrijeme
P= pri čemu je:

te ovu formulu možemo predstaviti na sljedeći način:

Produktivnost rada = =

Iz formula za izračunavanje produktivnosti rada pomoću radne metode vidimo da za proizvode

ili usluge norma sati predstavljaju supstitut fizičkog obima u samom izrazu produktivnosti rada.
Izračunavanje ove metode sastoji se u tome da se ostvareni obim proizvodnje svakog proizvoda
pomnoži sa norma satima za proizvodnju jedne jedinice proizvoda, te dobijeni proizvodi–
proizvodnja u norma satima (po pojedinim proizvodima) saberu, a dobijeni zbir stavi u odnos sa
efektivno utrošenim radnim vremenom.
Za primjenu ove metode potrebno je da preduzeća raspolažu tehničkim, tačno utvrđenim
normativima rada. Ovi normativi treba da budu stalni jer od toga zavisi njihova upotrebljivost u
svrhe mjerenja produktivnosti rada. Prednost primjene ove metode pri izračunavanju
prouktivnosti rada ogleda se u tome što se njom mogu mjeriti potpuno heterogeni proizvodi. U
ovoj metodi nije važno da li se obim proizvodnje nekog proizvoda izražava u kilogramima,
metrima, litrima ili nekim drugim jedinicama. Također prednost ove metode je i mogućnost
mjerenja nedovršene proizvodnje. Nedostatak ove metode je što za mjerenje produktivnosti
uzima samo rad direktnih radnika,pa tako izračunata produktivnost rada ne daje potpunu sliku o
uspjehu poslovanja preduzeća.
Primjer:

1. Preduzeće proizvodi 4 vrste različitih prizvoda.Na osnovu podataka iz tabele za ostvarenu

prizvodnju i normativno vrijeme za proizvodnju,utvrditi produktivnost rada u ovom preduzeću
primjenom odgovarajuće metode,ukoliko se zna da je ukupno efektivno vrijeme utrošenu u ovoj
prizvodnji:
a)10.000 radnih sati b)12.000 radnih sati

Vrsta Ostvarena Jedinica mjere Norma-sati za 1 Proizvodnja u

proizvoda prizvodnja jed.pr. norma-satima
A 700 Kg 8 5.600
B 100 Kom 5 500
C 300 Kom 6 1.800
D 450 Lit 9 4.050
Ukupna norma-sati: 11.950
Proizvodnja u norma-satima=Ostvarena proizvodnja*Norma-sati za 1 jed.pr.
15
Ekonomika preduzeća

Proizvodnja u norma-satima A=700*8=5.600

Proizvodnja u norma-satima B=100*5=500
Proizvodnja u norma-satima C=300*6=1.800
Proizvodnja norma-satima D=450*9=4.050

a)Efektivno utrošeno radno vrijeme=10.000 radnih sati

Produktivnost rada= = = 1.195

b)Efektivno utrošeno radno vrijeme=12.000 radnih sati

Produktivnost rada= = = 0.996

5.2. Vrijednosna metoda mjerenja produktivnosti rada

Kod preduzeća koji imaju širok asortiman proizvoda, odnosno koji proizvode veliki broj
različitih proizvoda, primjenjuje se vrijedonosna metoda mjerenja produktivnosti rada. Suština
ove metode jeste da se svođenje raznih vrsta proizvoda vrši preko cijene, odnosno vrijednosnog
iskazivanja proizvodnje do kojeg dolazimo kada ostvarene učinke u proizvodnji pomnožimo sa
odgovarajućim cijenama. Međutim pravilan izbor cijena je od presudne važnosti za primjenu i
uspješnost ovog metoda.
Postavlja se pitanje koju cijenu uzeti za izražavanje proizvodnje, da li uzeti cijenu koštanja
(stvarnu, plansku) ili ipak koristiti tržišnu cijenu proizvoda.
Opšti obrazac za izračunavanje produktivnosti rada po ovoj metodi glasi:

Produktivnost rada =

Primjenom ove metode možemo izračunati produktivnost na dva načina: primjenom cijene
koštanja i primjenom tržišne cijene. Često se izračunata produktivnost na osnovu prvog načina
naziva tehnička produktivnost, a po drugom načinu ekonomska produktivnost rada.

Tehnička produktivnost rada – vrlo često se pri izračunavanju produktivnosti rada pribjegava
korištenju objektivno uslovljene cijene koštanja, jer je ponekad potrebno da cijene budu očišćene
od tržišnih uticaja , da bi mogle realno iskazati postignutu produktivnost rada. Zbog toga se
uzima objektivno uslovljena cijena koštanja po jedinici proizvoda, koja se sastoji iz objektivno
uslovljenih troškova koji su nastali u proizvodnji. Te će se produktivnost rada, izračunata ovom
metodom, promjenom tih troškova mijenjati, pa se ona može upotrebljavati samo u slučaju kada
je asortiman stalan.

16
Ekonomika preduzeća

Obrazac za ovu metodu glasi:

P= gdje je T q- objektivno uslovljena cijena koštanja

Ekonomska produktivnost rada – primjenom ove metode se svodi heterogena proizvodnja na

zajednički imenilac pomoću tržišne cijene proizvoda. Ova meoda se može primjenjivati samo
kada se cijene proizvoda ne mijenjaju bitnije jer je tada rezultat koji ona daje jedino realan, u
suprotnom se primjenjuje predhodna metoda. Osnovni obrazac glasi:

P= gdje je C- tržišna cijena po jedinici proizvoda

Prednosti ove metode su sljedeće:

-Primjenom novčanih pokazatelja prestaje problem kako izraziti proizvodnju različitih

proizvoda jedinstvenim pokazateljem, jer se ona izražava preko novca.
- Kroz novčanu masu se mogu izraziti dopunski utrošci rada koji su posljedica promjene
kvaliteta, što se izražava kroz veću cijenu .
- Primjenom ove metode rješava se problem kooperacije tako da se izračuna vrijednost
kooperantskih poslova i oduzme od ukupne vrijednosti proizvodnje, na isti način se
rješava i problem nedovršenih proizvoda.
Nedostaci ove metode ogledaju se u tome što na vrijednost proizvoda utiču:

- Prodajne cijene koje zavise od ponude i tražnje na tržištu te mogu dati nerealnu sliku
produktivnosti.
- Živi i minuli rad, ako je npr. skup materijal to će dovesti do rasta cijena i pri tome rasta
produktivnosti rada, iako ona nije rezultat povećanog rada u proizvodnji.
-
Primjer:
1. U 1998. god. je ostvarena po objektivno uslovljenim troškovima u vrijednosti od
1.920.000,00 KM, uz zapošljavanje 1.300 radnika. U narednoj godini vrijednost ostvarene
proizvodnje izražena u objektivnoj cijeni koštanja porasla je na 2.500.000,00 KM, uz povećanje
broja radnika na 1.400. Utvrditi produktivnost rada za obje godine.
L 98 = 1.300 L 99 = 1.400
ΣQ98 · Tq98 = 1.920.000,00 ΣQ 99 · Tq99 = 2.500.000,00
P98=? P 99 = ?

17
Ekonomika preduzeća

P98 = P99 =

P98 = P99 =

P98 = 1.476,90 KM/ radnik P 99 = 1.785,70 KM/radnik

6. POKAZATELJI DINAMIKE PRODUKTIVNOSTI RADA

Sama produktivnost rada predstavlja apsolutni izraz prosječne proizvodnje po jedinici vremena
potrebnog za jedinicu proizvoda. Ocjena tih apsolutnih vrijednosti nije moguća bez
odgovarajućih analitičkih pokazatelja. Među njima poseban značaj imaju indeksi produktivnosti,
čiji je osnovni smisao u tome da se produktivnost jednog poredi sa produktivnočću drugog
perioda.
6.1. Individualni indeksi produktivnosti rada

Indeks produktivnosti rada dobija se stavljanjem u odnos produktivnosti tekućeg prema

produktivnosti baznog perioda. Produktivnost tekućeg perioda označena je sa 1, a baznog sa 0.
Indeks produktivnosti će, prema tome, biti izražen sa:

Ovim smo dobili produktivnost rada koji je određen prosječnom količinom

Ipr = : proizvodnje po jedinici radnog vremena.

Za indekse kojima mjerimo dinamiku produktivnosti za više različitih proizvoda indeks će se

izraziti sa:

It = :

6.2. Grupni indeksi produktivnosti rada

Grupni indeksi produktivnosti rada mogu se obračunati na osnovu stalnog obima i strukture
proizvodnje, ispitujući samo promjene količine utrošenog rada za njeno stvaranje ili prema
stvarnom obimu i strukturi proizvodnje u svakom posmatranom periodu.
Primjena nepromjenljivog - stalnog obima i strukture proizvodnje pruža saznanje o nastalim
promjenama u globalnoj produktivnosti rada, s obzirom na produktivnost rada sastavnih
dijelova: pogona, preduzeća, grana i sl., pri čemu se isključuje uticaj izmjene strukture
proizvodnje na rezultat.
6.2.A. Indeks produktivnosti rada postojanog sastava proizvodnje

18
Ekonomika preduzeća

Ovaj indeks produktivnosti rada može se izračunati po metodu agregata i po metodu prosječnih
odnosa. Po prvom metodu ovaj indeks predstavlja ponderisani odnos globalne produktivnosti
rada posmatranog prema baznom periodu.
Ako produktivnost rada izrazimo kao odnos utrošenog vremena i proizvodnje (T/q), dobijeni
rezultat koji predstavlja utrošno vrijeme za jedinicu proizvoda, označimo sa t, tada je T = qt,
odnosno T 1 = q1t1, a T0 = q0t 0.
Ako u formuli za individualni indeks umjesto T uvrstimo odgovarajuće vrijednosti q 0t0 i q1t1
dobit ćemo:

It 
 q0t1   q0t1
 q0t0  T0
Bitno obilježje ovog metoda je pretpostavka da je struktura proizvodnje ostala ista u oba
posmatrana perioda. Indeks produktivnosti ćemo izračunati na osnovu strukture proizvodnje
tekućeg perioda i dobit ćemo formulu:

It 
 q1t1   T1
 q1t0  q1t0

Indeks produktivnosti možemo izračunati i na bazi ponderisane aritmetičke sredine individualnih

indeksa produktivnosti pojedinih proizvoda, preduzeća ili grane djelatnosti.
Formule bi glasile:

t
 t1 T0  q0t1 It 
 T1   q1t1
 t0 T1  q1t0
0
It   t
 T0  q0t0 1

6.2.B. Indeks produktivnosti rada promijenjenog sastava proizvodnje

Kada produktivnost posmatramo u jednoj organizaciji koja izrađuje samo jedan proizvod,
promjene u produktivnosti njenog rada moguće su samo pod dejstvom konkretnih organizacionih
mjera u kom slučaju dolazi do opadanja produktivnosti proizvoda u više preduzeća. Na njeno
formiranje mogu uticati i drugi elementi, a to su elementi koji potiču iz promjene strukture
proizvodnje. Svako preduzeće radi sa drugom produktivnošću, jer se idealno istovjetni uslovi
proizvodnje ne mogu naći ni u samo dva različita preduzeća.
Ovo ćemo objasniti u primjeru:
PREDUZEĆE GODINA INDEKS

X Y

Preduzeće A

19
Ekonomika preduzeća

Proizvodnja 2.000 2.100 105,3

Broj radnika 1.000 1.000 100,0
Količina potrebnog rada po jedinici 0,50 0,48 96,0
Preduzeće B
Proizvodnja 2.000 3.100 155,0
Broj radnika 2.000 3.000 150,0
Količina potrebnog rada po jedinici 1,0 0,97 97,0
Oba preduzeća zajedno
Proizvodnja 4.000 5.200 130,0
Broj radnika 3.000 4.000 133,0
Količina potrebnog rada po jedinici 0,75 0,77 102,6

Karakteristika za oba posmatrana preduzeća jeste da su ona, svako za sebe, ostvarila porast
produktivnosti, jer je prvo preduzeće sa indeksom 96,0 smanjilo količinu rada za 4%, a drugo sa
odgovarajućim indeksom 97,0 smanjilo tu količinu za 3%. Međutim kada smo posmatrali oba
preduzeća zajedno, produktivnost je opadala, jer njihov zajednički indeks je 102,6 , što znači da
se povećala količina potrebnog rada za 2,6%.
Preduzeće A je produktivnije, jer ono na jedinicu proizvoda treba samo 0,50 radnika u baznoj,
odnosno 0,48 u posmatranoj godini. Preduzeće B iziskuje na jedinicu proizvodnje čitavog 1,00
radnika u prvoj, odnosno 0,97 u drugoj godini. Ono je svoju proizvodnju povećalo sa 2.000 na
3.100 i skoro u istoj razmjeri i broj radnika, tako da je ono u drugoj godini pogoršalo formiranje
prosječne produktivnosti rada, i u konačnoj liniji, povećalo odgovarajući indeks na 102,6.
Naprijed navedene formule za izračunavanje produktivnosti rada pokazuju dinamiku
produktivnosti rada koja je lišena uticaja promjene strukture proizvodnje. Njih zato možemo
nazvati indeksima produktivnosti postojanog sastava.
Drugu grupu indeksa, koji treba da pokažu dinamiku produktivnosti pod dejstvom svih promjena
nazivamo indeksima produktivnosti promijenjenog sastava proizvodnje.
Možemo doći i do odgovarajuće formule za indeks produktivnosti promijenjenog sastava:

 T1  q1t1
It 
 q1 
 q1 
t1
 T0  q0 t 0 t0
 q0  q0
što znači da prosječnu produktivnost rada jednog perioda dijelimo sa odgovarajućim prosjekom
drugog perioda, pri čemu do prosjeka dolazimo na osnovu količnika između ukupnog broja
utrošenih radnik - sati i količine ostvarenja proizvodnje.
Umjesto da upoređujemo apsolutne vrijednosti prosječnih količina potrebnog rada, možemo
uporediti indeks dinamike utrošenog rada sa indeksom dinamike proizvodnje.
20
Ekonomika preduzeća

Tada ćemo dobiti sljedeću formulu:

 T1 Pomoću ove formule možemo izračunati

It 
 T0 indeks promjeljivog sastava za čitave vrste
 q1 djelatnosti ili za čitavu privredu, prostim
 q0 upoređivanjem indeksa dinamike utrošenog
rada sa indeksom dinamike proizvodnje.

6.3. Vrijednosni indeksi produktivnosti rada

Veoma često za analizu produktivnosti rada ne raspolažemo neophodnim naturalnim
pokazateljima.Zato je kod izračunavanja produktivnosti rada, za čitave grane i vrste djelatnosti,
vrijednosni izraz proizvodnje pogodniji. Princip obračuna indeksa produktivnosti rada na osnovu
vrijednosnog izraza isti je kao i kod naturalnog izraza.
- Indeks produktivnosti rada predstavlja odnos produktivnosti posmatranog perioda prema
produktivnosti baznog perioda.
Princip istih, nepromjenljivih cijena u obračunu indeksa produktivnosti je zahtjev koji se mora
poštovati, jer u protivnom, primjena tekućih nominalnih cijena, po pravilu, deformiše rezultate
obračuna.
Najbouhvatniji indeks produktivnosti na osnovu vrijednosnog izraza dobija se na bazi
društvenog proizvoda, obračunat po istim cijenama za posmatrani i bazni period.
Obrazac za izračunavanje ovog indeksa je:

 qi p  Ti
I pr 
 Ti It 
 qi p
 q0 p ili  T0
 T0  q0 p

Ovaj obrazac odgovara zahtjevima indeksa produktivnosti rada promjenljivog sastava

proizvodnje.
Obračun vrijednosnog indeksa produktivnosti rada obično se vrši po metodu prosječnih odnosa:

I pr 
 I  q0 p I pr 
I q p i
ili
q p
 q0 p i

21
Ekonomika preduzeća

q i p- ponderi

I- individualni indeksi produktivnosti rada

p- cijene

Obračun ova dva indeksa predstavlja dobar analitički osnov za valjanu analizu dinamike
produktivnosti rada. Indeks postojanog sastava daje informaciju o promjenama u produktivnosti
rada shvaćenoj u užem smislu, a indeks promjenljivog sastava proizvodnje o projenama iste u
širem smislu. Razlika između indeksa rezultat je dejstva promjena u strukturi proizvodnje na
produktivnost rada i taj rezultat može biti pozitivan i negativan.

7. SPROVOĐENJE PRINCIPA PRODUKTIVNOSTI RADA

Sprovođenje principa produktivnosti podrazumjeva preduzimanje mjera kojima se stvara

objektivna produktivnost, tj. produktivnost što bliža objektivnoj.
Najčešće mjere su usmjerene na otklanjanje odstupanja od:
- standardne kvalifikovanosti radnika
- standardnog intenziteta rada
- standardne organizacije rada.

Sve mjere koje preduzeću stoje na raspolaganju možemo podijeliti na:

1. Organizacione mjere
2. Mjere tehničke racionalizacije i rekonstrukcije
3. Mjere društvenog karaktera

7.1. Organizacione mjere

Organizacione mjere se odnose na korištenje unutrašnjih rezervi preduzeća na najbolji
mogući način. Provođenje organizacionih mjera se uglavnom odnosi na:

- povećanje stepena iskorištenosti kapaciteta, pogotovo u preduzećima i privrednim

granama sa visoko razvijenom tehničkom opremljenosti.
- podizanje kvalifikacione strukture radnog kolektiva, pri čemu je optimalno da
kvalifikacija svakog radnika bude upravo onakva kakvu konkretno radno mjesto traži.
- osiguravanje normalnog intenziteta rada, pri čemu se mora prethodno utvrditi vremensko
trajanje svakog konkretnog zadataka.
- mjere organizacije rada preko racionalizacije vremena za izvršenje pojedinih poslova.
Ove mjere obuhvataju i utvrđivanje zahtjeva svakog pojedinog zadatka ali i uvođenje
normi i pravila kojima se može mnogo učiniti po pitanju produktivnosti.

7.2. Mjere tehničke racionalizacije i rekonstrukcije

22
Ekonomika preduzeća

Ove mjere imaju u cilju izmjenu, poboljšavanje tehničkih uslova rada. „Pri razmatranju i
uvođenju ovih mjera mora se posebna pažnja pokloniti cjelokupnoj ekonomskoj analizi
isplativosti narednih koraka. U suprotnom se može dogoditi da preduzeće podigne nivo
produktivnosti na viši nivo, ali na štetu nekih drugih pokazatelja.“ 6

7.3. Mjere društvenog karaktera

Ove mjere se svode na pravilno korištenje radnih navika, razvoj organizacione strukture,
izgradnju kvalitetnih kadrova i slično. Ove mjere se trebaju konstantno provoditi od strane
menadžmenta ljudskih resursa i srodnih grana, kako bi se u preduzeću stvorila klima
motivisanosti radnika, koji će tada postizati i veću produktivnost.
ZAKLJUČAK

Tema i cilj ovog rada bilo je upoznati se sa pojmom produktivnosti i njenom statističkom
dinamikom i analizom. Dakle, nakon ovog smo shvatili da produktivnost rada ustvari
predstavlja:
- sposobnost preduzeća ili radnika da u jedinici vremena (satu, danu, mjesecu...) proizvede
određenu količinu proizvoda određenog kvaliteta,
- zahtjev - ostvariti maksimalan društveni proizvod sa minimalnim ulaganjima društvenog
rada u reprodukciju,
- kvantitativni odnos između ostvarenog obima proizvodnje (usluga ili prometa) i količine
utrošene radne snage.
Pri svemu ovome ne smije se izgubiti iz vida osnovni smisao za borbu za veću produktivnost, a
to je težnja da se sa manjim brojem radnika ostvari veći efekat rada. Postizanje optimalne
produktivnosti je konstantan zadatak koji menadžment mora ispunjavati svojom organizacijom
rada, ali i osiguravanjem adekvatnih procesa proizvodnje. Preduzeće ima na raspolaganju
različite mjere za povećanje produktivnosti, a samim tim i za bolje raspolaganje svim resursima
kojima raspolaže.
U svakom slučaju, preduzeće mora konstantno pratiti sve elemente od koji produktivnost zavisi i
držati ih u prihvatljivim granicama. Tek tada je moguće da ukupan rezultat poslovanja bude
zadovoljavajući.
Produktivnost rada, njen nivo i rast ima veliki značaj kako za cjelokupno društvo, tako i za
preduzeća i pojedince. Rastom produktivnosti raste i cjelokupno društveno bogatstvo: povećanje
produktivnosti rada u preduzeću znači ostvarenje veće proizvodnje, a njenom realizacijom na
tržištu, veće poslovne rezultate. Ukoliko radnik više proizvodi, tj. ukoliko je njegov učinak veći
utoliko moraju biti veća i njegova primanja.

6
Perić, M., Analiza preduzeća
23
Ekonomika preduzeća

LITERATURA:

- Berberović, Š., Stavrić, B., Baroš, Ž., Mikroekonomija, Apeiron, Banja Luka 2006

- Grupa autora, Ekonomija od A do Z, BOŠ i Dosije, Beograd 2002.

- Perić, M., Analiza preduzeća, Savremena administracija, Beograd 1994

- Šunjć-Beus, M., Berberović, Š., Stavrić, B., Ekonomika preduzeća, Ekonomski

fakultet, Sarajevo 1999.

- Živković, M., Ekonomika poslovanja, Megatrend, Beograd 2005.

- www.e-magazine.co.yu (stranica posjećena u novembru 2008.)

24