Goriva su sve tvari koje sagorijevanjem daju toplinu.

Toplinska energija dobiva se iz goriva

kemijskim procesom koji se zove oksidacija ili gorenje. U najviše slučajeva oksidacija je spajanje
gorive tvari i kisika. Gorive tvari su najvećim dijelom ugljici pa je gorenje spajanje kisika (gorive
tvari) s ugljikom. I ne-ugljična goriva kao vodik, klor, amonijak, natrij..., spajanjem s kisikom
oksidiraju i oslobađaju toplinu. Prilikom oksidacije dolazi do kemijske reakcije, promjene u strukturi
atoma goriva i oksidatora (kisika) te se takva goriva svrstavaju u kemijska goriva.

Toplina je energija koja prelazi sa jednog tijela na drugo, ona je dio unutarnje energije tijela koja
prelazi s tijela više temperature na tijelo niže temperature. Kada se temperature izjednače, toplina je
jednaka nuli.
Prenosi se vođenjem (kondukcijom), strujanjem (konvekcijom) i zračenjem (radijacijom).
Toplina se označava sa Q, a SI mjerna jedinica topline je džul (J).
Kondukcija topline ili termalna kondukcija je spontani prijenos toplinske energije kroz tvar, iz
područja više temperature u područje niže temperature, i stoga djeluje u svrhu izjednačavanja
temperaturnih razlika.
Toplinska energija, u obliku kontinuiranih slučajnih gibanja tvarnih čestica, se prenosi istim silama
koje djeluju na održavanje strukture same tvari, te se stoga može reći da se giba 'fizičkim' kontaktom
čestica.
Konvekcija je usmjereno gibanje odnosno strujanje fluida (kapljevina i plinova), topliji fluid se giba
prema hladnijem i predaje toplinu okolini. Konvekcija je jedan od glavnih načina prijenosa topline.
U fluidima se promjena topline odvija kroz difuziju i koherentno gibanje zraka. Difuzija je
nasumično Brownovo gibanje pojedinačnih čestica u fluidu, dok je koherentno gibanje zraka
prijenos topline u kojem se fluid ili toplina prenosi u većim strujama

Tlak (p) ili pritisak se, posve općenito, definira kao omjer sile (F) i površine (A) na koju ta sila
djeluje pod pravim kutem

Za bolje razumijevanje tlaka, dobro je objasniti uzrok njegove pojave kod fluida.
• Kod tekućina, tlak će se javiti u dva slučaja (više o tome u mehanici fluida):
• Prilikom djelovanja gravitacije ili inercijalnih sila, kada će sve čestice tekućine dobiti
težinu te će djelovati nekom ukupnom silom u smjeru djelovanja rezultantne sile polja u
kojem se tekućina nalazi. Takvo djelovanje će proizvesti hidrostatski tlak.
• Prilikom gibanja (strujanja) tekućine, kada će na neku prepreku strujanju djelovati sila
dinamičkog tlaka, i to na površini u koju tekućina udara.
• Kod plinova će uvijek postojati tlak ukoliko je promatrana masa plina ograničena čvrstim
stijenkama. Čestice plina se u prostoru slobodno i kaotično gibaju sudarajući se međusobno i
sa stijenkama s kojima je plin omeđen. Pri svakom sudaru čestica prenosi neki impuls sile na
stijenke, a ukupna sila u jedinici vremena jednaka je zbroju svih sila prenesenih svim udarima
na promatranoj površini stijenke koji su se desili u promatranom vremenu. Tlak plina je
općenito ovisan o temperaturi (više o tome u termodinamici).

Temperatura je fizikalna veličina kojom se izražava toplinsko stanje neke tvari i jedna je od
osnovnih veličina u termodinamici. Ona ovisi o tome koliko unutarnje energije sadrži neko tijelo
određene mase i tlaka. Temperatura ne može prelaziti s tijela na tijelo, nego prelazi toplina, a
temperature se izjednačavaju.

Pojam temperature može se definirati na više načina. Osjećamo kada je neko tijelo toplije ili hladnije
od našeg tijela, a uočavamo i fizikalne promjene obujma, tlaka i agregatnog stanja koje pri tome
nastaju. Na temelju toga definirane su iskustvene temperaturne ljestvice kao što su Celzijeva i
Fahrenheitova koje se i danas koriste u većini primjena. Za njih je svojstveno postojanje negativnih
vrijednosti temperatura, jer je ishodište ljestvice utvrđeno proizvoljno. U fizici, a posebno
termodinamici, temperatura se definira tako da je ishodište temperaturne ljestvice utvrđeno na
temelju fizikalnih načela (apsolutna nula). Tako definirana temperatura se formalno naziva
apsolutna temperatura ili termodinamička temperatura.

Sagorijevanje je složen fizičko-hemijski proces, pri kome se iz gorive materije oslobađa hemijski
vezana toplota i to kao rezultat vezanja kisika sa gorivom materijom. Da bi došlo do gorenja
istovremeno na istom mjestu moraju da se nađu materijal koji može da gori, izvor paljenja i kisik.

Sagorijevanje čvrstih materija [uredi]

Ako se komad čvrstog gorivog materijala zagrijava, najprije se suši, a zatim počinje proces
termičkog razlaganja uz izdvajanje isparljivih komponenti. Isparljive komponente sa vazduhom čine
gorivu smjesu oko čestice čvrtog materijala i ona se pali kada se dostigne temperatura paljenja
smjese. Poslije završetka procesa gorenja ostaje pepeo, koji je smjesa negorivih anorganskih
materija. Proces gorenja je praćen izdvajanjem dima.
Dim je veliki broj malih čestica čvrste ili tečne tvari (aerosoli) rasutih u zraku, koje su nastale
nepotpunim izgaranjem tvari. Obično je nepoželjan kod goriva i požara, ali može također biti
poželjan prilikom zaprašivanja pesticidima, komunikacije dimnim signalima, odbrane (dimna
zavjesa) ili udisanja prilikom aktivnog pušenja, konzumacije raznih narkotičnih sredstava itd.
Udisanje dima je glavni razlog smrti žrtava požara u zatvorenom prostoru. Dim usmrćuje
kombinacijom oštećenja nanesenih visokom temperaturom, trovanja, i nadraživanjem pluća
uzrokovanim ugljik monoksidom (CO), cijanidnom kiselinom (HCN) i ostalim štetnim tvarima.
Vatra je brz i samoodrživ oblik oksidacije koji prati oslobađanje toplote i svjetlosti.[1] Za nastanak
vatre su potrebna tri osnovna elementa: gorivo, toplota i oksigen, što se simbolično predstavlja kao
"trougao vatre". Sprječavanjem kombiniranja ova tri elementa sprječava se nastanak vatre.
Uklanjanjem bilo kojeg od ovih elemenata, vatra se zaustavlja, što je osnovni princip gašenja požara.

Oksigen u trouglu vatre se može posmatrati kao oksidacijsko sredstvo, te osim oksigena iz zraka to
mogu biti sredstva koja u hemijskoj strukturi sadrže oksigen koji služi kao oksidacijsko sredstvo.
Fizičko stanje goriva je također značajno za razvoj vatre. npr. drvena ploča će se teže zapaliti od
drvenih opiljaka i prašine. Veći stepen usitnjenosti podrazumijeva veću površinu i manju masu koja
odvodi toplotu, pa je paljenje olakšano. Npr. ugljena prašina zbog malog odnosa mase prema
dodirnoj površini može eksplodirati. Važan faktor kod nastanka vatre je isparavanje, jer u slučaju
vatre zapravo gore pare koje nastaju od goriva. Gorivo koje lakše prelazi u gasovito stanje se lakše
zapali. Tečnosti se lakše pale od čvrstih supstanci, a gasovi lakše od tečnosti. Količina toplote koja
se može osloboditi prilikom sagorijevanja neke supstance naziva se kalorična vrijednost. Ukupna
kalorična vrijednost predstavlja odnos količine toplote oslobođene pri sagorijevanju u odnosu na
količinu supstance. Izražava se u jedinicama energije po jednici količine supstance (npr. kJ/kg,
kJ/m3).

Izvori paljenja [uredi]

Izvor paljenja predstavlja bilo koji lokalizirani izvor energije koji može dovesti do paljenja
supstance. Da bi došlo do paljenja mora se dostignuti minimum energije paljenja. Proces paljenja
određuju sljedeći faktori: temperatura, dovedena količina toplote, brzina kojom se toplota dovodi (ili
vremenski period u kojem se toplota dovodi) i površina na koju se toplota dovodi. Izvori paljenja se
mogu grupisati u četiri kategorije: mehanički (trenje, kompresija), električni (otpor, električni luk,
statički elektricitet, munja, itd.), hemijski (sagorijevanje, spontano zagrijavanje, rastvaranje) i
nuklearni.

Prenos toplote [uredi]

Prenos toplote omogućava širenje vatre. Vatra se širi na četiri načina: direktnim kontaktom plamena,
konvekcijom, radijacijom i kondukcijom. Direktni kontakt je odgovoran za inicijalno paljenje vatre
(početno paljenje). Konvekcija je prenos toplote kroz fluid (npr. zrak). Radijacija je prenos toplote u
obliku talasa. Širi se u svim smjerovima i ne zavisi od strujanja zraka. Kondukcija je prenošenje
toplote kroz čvrste objekte.

Razbuktavanje [uredi]
Razbuktavanje ("flashover") je pojava u zatvorenom prostoru (npr. soba) gdje je količina toplote
dovoljna da se dostigne tačka paljenja svih prisutnih materijala. Kada se ta tačka dostigne, svi
materijali počinju da gore u istom trenutku i obuhvataju cijeli prostor.
Supstanca koja se redukovala je oksidacijsko sredstvo, zato što oduzima elektrone od druge
supstance (omogućava oksidaciju druge supstance).