1

U. KULTERMANN: POVIJEST POVIJESTI UMJETNOSTI

ART HISTORY AND ITS METHODS
PREDAVANJA

-Oscar Wilde smatra da su Grci raspravljali o umjetnosti jednako kao i mi danas; Kultermann ga
pobija argumentom da se razgovor o umjetnosti i povijesti umjetnosti kod Grka javio jako kasno.
-u Grčkoj je umjetnost do 5.st. a i kasnije smatran zanatlijom (Platonova podjela). Umjetnika se
zbog bavljenja manualnim radom smatralo nesposobnim za duhovno stvaranje.
Rana iznimka: Demokratovi fragmenti – stavio je umjetnost u povijesni kontekst, a djela je složio
po razvoju od jednostavnih početaka do najboljih radova (5./4.st.)

ANTIKA
Platon
Ksenokrat iz Atene
Vitruvije
Plinije stariji
Pauzanija

-kod Grla prevladava filozofski spekulativan odnos, a kod Rimljana spisi praktičnog karaktera,
vodiči i kriička grana umjetnosti (povezana s književnošću) te je njihov pristup umjetnosti
praktičniji.
-kod Grka su umjetnici tretirani kao zanatlije ( a filozofija prezire manualni rad. O djelima se piše s
divljenjem ali o radu i umjetniku ne) Plutarh «Premda se radujemo umjetničkih djelima i cijenimo
ih, umjetnikov rad preziremo». = tzv. antički paradoks
-Sokrat u početku radi kao kipar ali napušta zanat; prvi piše o umjetnosti ali ti spisi nisu sačuvani
ali ih poznajemo preko učenika Ksenofonta koji je zapisao razgovore s Sokratom: stav da je
umjetničko stvaralaštvo zanatstvo, te da filozof ima pravo prosuđivanja djela jer je njegov rad bliži
spoznaji nego umjetnički.
-prema helenizmu stav prema umjetnicima se mijenja – uživaju ugled
-2 skupine pisaca o umjetnosti:
1.) skupina pisaca važnih za kritičko, tehničko i povijesno razmišljanje
2.) skupina pisaca vezanih uz estetiku (Sokrat, Platon, Aristotel, Plotin)
 2

-pojam tzv. povijesnog slijeda, shema razvojnog slijeda javlja se kod antičkih pisca (model
prihvaćaju teoretičari renesanse).

DEMOKRIT 5/4 st. pr. K.

-stavlja umjetnost u kontekst povijesti (umjetnost kao povijesni fenomen)
-uočava da se u djelima može pratiti slijed od jednostavnog, zamršenog do profinjenog (od arhaike
do klasike 5.st.) ( tek 20.stoljeće skepticira linearan razvoj)

KSENOFONT
-Sokratov učenik. Bavljenje estetskim problemima
-pojam mimezisa – oponašanje ljepota u prirodi, njihov odraz; ako djelo uspije izraziti te ljepote i
ono je lijepo
-umjetnost kao oponašanje osjetilnih i duhovnih objekata plemenitih i duhovnih osobina.
Sposobnost slikara da prikaže unutarnje stanje, duhovnu ljepotu.
-Sokratovo poimanje umjetnosti; funkciju umjetnosti promatra kao i funkciju drugih stvari; funkcija
slike je da uljepšava interijere a kipa da uljepšava hramove.

PLATON
(427.-347. pr.K.)
-ne postoji cjelovita teorija umjetnosti
-negativna formulacija umjetnosti; čak je smatra štetnom i suvišnom, a umjetnika naziva
opsjenarom i oponašateljem.
-nauk o idejama ( u Državi i Fedonu) = temelj europskog idealizma
-više cijenio umjetnost klasičnog 5.st. nego umjetnost svog doba
-3 pravila za onoga tko prosuđuje djelo: jasan sadržaj djela i ono što djelo prikazuje, istražiti koliko
je prikaz ispravan (mimezis)te u kojoj je mjeri postignuta ljepota.
-ovozemaljska ljepota izvire iz nadnaravne ljepote ideja (utemeljio metafizički pojam ljepote).
Karakteristike ideja je da su trajne i nepromjenjive. Trajnost i svijetlo kao vrijednosti. (srednji vijek
preuzima Platona preko Plotina)
-Ljepota je u omeđenosti i simetriji; difuzno se ne može opažati pa nema karakter ljepote. Simetrija
proizlazi iz ljepote i sklada svijeta ideja. Simetrija, omeđenost, sklad i harmonija svijeta ideja
odražava se i u našem svijetu.
 3

-mimezis kao temeljni postupak, ali negativno konotira kod Platona

-svrha svega je postizanje dobrote i vrline
-umjetnik kao oponašatelj, opsjenar; imitator imitacije
-u misaonom svijetu primjerena je jedino umna spoznaja – ona je upravljena bitku
-4 stupnja stvarnosti: ideja, predodžba, pojava, sjena
-prava metoda spoznaje je dijaketika
-hijerarhija svijeta ideja – dosta visoko je ideja lijepog; nju poistovjećuje s idejom dobra i istine
-4 glavne vrline: hrabrost, razboritost, mudrost, pravednost
-tek Aristotel predstavlja pozitivnu promjenu u odnosu na ugled umjetnika, iako i dalje ostaje
običan zanatlija. Aristotel smatra da ideje nisu samo metafizičke naravi nego da se kroz materiju
spuštaju na zemlju.

ARISTOTEL 384.-323.
-rođen 384. u Stagiri, sa 17 godina ulazi u Platonovu Akademiju i ostaje tamo 20 godina sve do
Platonove smrti. Na dvoru Filipa Makedonskog odgajao je njegova sina Aleksandra; Aristotel je
podržavao makednosku panhelensku politiku. 335. je u gimnaziji Likeion u Ateni osnovao vlastitu
školu koja je dobila ime Peripatos (šetalište).
Poslije Aleksandrove smrti 323.podignuta je optužba protiv Aristotela pa je napustio Atenu.
-3 faze u razvoju njegova mišljenja:
1.) platonizirajući period u Akademiji
2.) postupno oslobađanje od platonizma
3.) vlastiti filozofski sistem za drugog boravka u Ateni
-Aristotel kao sistematičar: uvijek prvo daje povijesni pregled i kritiku različitih gledišta a svoje
mišljenje izlaže na kraju.
-pozitivan stav o mimezisu
-sinteza materije i forme. Umjetnička djela razlikuju se od prirodnih po tome što forma prije no što
se materijalizira prebiva u umjetnikovu duhu
-umjetnost kao stvaralački proces; umjetnik nije opsjenar nego kreator
 4

KSENOKRAT IZ ATENE 3./2. st.pr.K.

-«otac povijesti umjetnosti»
-rekonstruiran kroz fragmente drugih pisaca – preko Plinija st.
-najveći dio antičke baštine je propao ili je došao do nas u iskrivljenom obliku preko Plinija
-Ksenokrat – kipar, Lizipov učenik – B. Schweitzer ga je nazvao ocem povijesti umjetnosti.
-nadovezuje se na ideju razvoja Demokrita i njegove škole te metode organskog razvoja
-spis Kanon nije sačuvan
-ciljem razvoja smatra precizni realizam
-prosuđuje prema sustavu o 4 kategorije: simetrija (proporcija), ritam, brižljivost izvedbe, kategorija
optičkog problema. Pomoću tih pojmova nastoji obuhvatiti cjelokupan razvoj umjetnosti
promatrajući je kao povijest umjetničkih problema.

-Osim Ksenokratova djela u antici postoje i naznake povijesti umjetnika. Te povijesti pisane su bez
vrijednosnih kriterija, to su uglavnom životopisi koji nisu sasvim vjerodostojni. Prvi autor zbirke
životopisa – Duris sa Sama (4-3-st.), a nakon njega Flavije Filostrat stariji s otoka Lemna (2-
3st.). Postojali su i vodiči o najslavnijim grčkim gradovima; pr. helenski kipar Pazitel 1.st. napisao
knjigu o najslavnijim djelima grčke umjetnosti; Pauzanija 2.st. «Vodič kroz Heladu»

CICERON 1.st.pr.K.
-jedna od najčitanijih autora u srednjem vijeku
«De oratore» (Govornik) – pri razmatranju porijekla umjetnosti bliži je Platonovim idejama.
Smatra kako u duhu umjetnika prebiva forma i predodžba/ praslika same ljepote i od nje umjetnik
polazi i na nju se vraća. Ljepota je unutarnja. (prvenstveno se radi o pjesnicima i govornicima) –
predodžba idealne ljepote (od Platona) koja se nalazi u umjetnikovom duhu (od Aristotela)

MARCUS VITRUVIUS POLLIO DE ARCHITECTURA LIBRI DECEM 1.st.pr.K.

-vrijeme Julija Cezara i Oktavijana Augusta
-projektirao i sagradio jednu javnu zgradu – baziliku u Fanu
-najstariji postojeći rukopis tzv. Codex Harleianus potječe iz 8.st. (danas u British Museumu), a
prvo tiskano izdanje objavljuje se 1486. u Rimu.
-prema kasnijim navodima bio je i nadzornik vodovoda grada Rima
-glava od brade do kose 1/10, do tjemena 1/8. središte tijela je pupak.
 5

-1. knjiga – uvod u cijelo djelo (školovanje arhitekta, odnos teorije i prakse, podjela arhitekture,
teorija arhitekture – «ono od čega se sastoji arhitektura» jesu: ordinatio (red), dispositio (raspored),
eurythmia (ugodan i lijep izgled), symmetria (sklad zgrade), decor (prikladnost), distributio
(razdioba). Arhitektura ima tri dijela: graditeljstvo (privatno i javno – obrambeno, religijsko, za
udobnost), izradu satova i izradu strojeva.
2.knjiga –građevni materijali
3. knjiga – tipovi i vrste hramova
4. knjiga – nastanak dorskog, jonskog i korintskog hrama
5. knjiga – o javnim zgradama i prostorima (forum, bazilika, teatar, terme)
6.knjiga. – privatna stambena arhitektura (glavni prostori rimske kuće), grčka kuća
7. knjiga – završni radovi, obrada zida, izrada i boje fresaka (kritika suvremenog mu slikarstva – tj.
treće faze pompejanskog stila = «pokvareni ukus»)
8.9.10. knjiga – vodovodi, satovi, strojevi

PLINIJE STARIJI 1.st.

Naturalis Historiae – enciklopedijski kompendij u 37 knjiga. Knjige 35. i 36. govore o umjetnosti
- rođen 23. u Comu, stradao 79. u erupciji Vezuva
-poimanje o kružnom toku umjetnosti – razvoj / procvat / pad – vjerojatno preuzeo od Ksenokrata
-prepričao mnogo anegdota o antičkim umjetnicima
-najčešće citiran antički autor
-piše o umjetničkim tehnikama i samim djelima
-normom smatra klasičnu umjetnost (već u rimsko doba ustanovljava se normativni način: grčka
klasika kao norma. Ta norma ulazi u praksu srednjeg vijeka i renesanse)

PAUZANIJA 2.st.
.grčki putopisac, vjerojatno iz Lidije u Maloj Aziji,
-«Vodič po Heladi» u 10 knjiga – potanko opisuje grčke gradove i vjerska svetišta, važan za opise
umjetničkih djela koja su nestala, npr. Fidijine skulpture Atene u Partenonu.

PASITEL 1.st.
-knjiga o najznačajnijim djelima grčke umjetnosti
 6

KALOS KARATIA
-povezivanje dobrote s ljepotom; ono što je dobro ne može biti ružno, ali mnogo je lijepih stvari
koje su ružne naravi.
Postavke realizirane u umjetnosti i čovjeku

-Kanon – racionalna / matematička konstrukcija umjetničkog djela

-pored oponašanja ljepota iz prirode bitno je i konstruiranje umjetničkih djela (racionalistički
pristup)
-Poliklet (460-420)- objavljuje kanon u izgubljenom spisu- spominje se kod Plinija i Vitruvija.
Dorifer 440 – precizno određen, matematički konstruiran odnos među dijelovima(glava:tijelo – 7x1)
Matematički pristup ima tradiciju u filozofiji pitagorejaca.
Original Dorifera je u bronci – smatrao da je u toj skulpturi utjelovljen kanon

FLAVNIJE FILOSTRAT st.

2 spisa: Imagines
Životopis Alolonija iz Tirane
-problemi nastanka umjetničkog djela – izvor djela je mašta, subjektivna fantazija, sloboda
-umjetnik je samostalan od oponašanja, koncepata i božanskog nadahnuća (na njega se poziva
Croce te niječe izvanjske utjecaje na umjetnost i ističe invenciju)
-koristi figuru ekfraze pri opisu djela

-pojam ekfraze= deskripcija, opisivanje umjetničkog djela. Ujedno i retorička figura koja služi za
isticanje nekih elemenata djela. Oblik opisivanja koji zamire u srednjem vijeku ali se pojavljuje
nanovo u renesansi. Uključuje i stilsko kritičke konotacije (zašto, kako)
-ut pictura poesis (kod Horacija) – izjednačavanje slikarstva i opisa u književnom djelu (verbalno
= vizualno)
-svi aspekti pristupa umjetničkom djelu javljaju se u antici. Aspekt umjetnosti kao vještine koja nije
samo manualna nego i umna bitan je u kasnijim razdobljima.
 7

NEHISTORIJSKI SREDNJI VIJEK

-kraj starog vijeka: 476. pad Zapadnog rimskog carstva
-529. odluka Justinijana o zatvaranju svih filozofskih škola u Ateni
-poljoprivreda postaje glavni izvor prihoda ; proizvodnja je niska i bez jačih gospodarskih središta
-feudalnom vazalsko vlasničkim sustavu odgovara politički sustav s hijerarhijom u obliku piramide;
na vrhu kralj kao vrhovni vladar a na dnu kmetovi. Crkva je jedan od glavnih nosilaca feudalnog
sustava ( pri tome razlika između biskupa feudalaca i prosjačkih redova franjevaca i dominikanaca
koji su osuđivali crkveno izrabljivanje i bogaćenje).
-u doba razvijenog feudalizma ( 10-15st.) razvijaju se gradovi kao samostalne općine zanatlija i
trgovaca, robo-novčana privreda i jačaju proizvodne snage.
-bilo kakva zbivanja ( politička, društvena, kulturna) povezana su s kršćanstvom i nose na sebi
religiozni znamen. ( 1096-1270 križarski ratovi). Klerici su dugo ostali gotovo jedini nosioci sveg
duhovnog života, znanosti i filozofije.
-dvije srednjovjekovne filozofije: MISTIKA, SKOLASTIKA
-MISTIKA –nije usmjerena na pitanja zajednice nego nastoji pojedinca intuitivnom spoznajom
voditi jedinstvu i ljubavi s Bogom. Ono božansko ne može se spoznati racionalno, nego jedino
mimo razuma i intuitivno (kontemplacija, ekstaza, meditacija i sl.)
-srednjovjekovna kršćanska filozofija zove se SKOLASTIKA (scolasticus=učitelj) = filozofija je
postala predmet školskog poručavanja a ne istraživanja
-poseban odnos filozofije ( skolastike) prema teologiji – filozofija kao sredstvo, oruđe teologije.
( izreka philosophia ancilla theologiae – filozofija je služavka teologije). Cilj filozofije više nije
pronaći istinu nego samo prenijeti, objaviti kršćansku – crkvenu istinu. Argumentacija se poziva na
autoritete tradicije: Bibliju, zaključci crkvenih koncila, Aristotela.

NEOPLATONIZAM: PLOTIN
-rođen u Egiptu. Namjeravao je ostvariti ideju Platonove Države i podići grad Platonopolis u
Kampaniji.
-nastoji saznati kako bi se putem intuicije došlo do Najvišeg – to bi bio oblik doživljavanja a ne
racionalnog spoznavanja
-filozofski misticizam
-shvaća kozmos kao jedinstveno živo biće koje je prožeto svjetskom dušom. Jedno je uzrok i izvor
svega, preobilje.
 8

-stupnjevi bitka: um, ideje, duša, materija

-ljepota = odnos materije i forme
-filozofija života – glavno pitanje svodi se na to «što je blaženstvo» - blaženstvo se sastoji u
sjedinjenju s Jednim
-Eneade ( 9 predavanja) – sažetak većine antičkih razmišljanja: zasadi antičke filozofije
posredovani u srednjem vijeku. Platon se recipirao kroz Plotina a Aristotel nepoznat. Zahvaljujući
Plotinu događa se «Platonova renesansa» u Rimu.
Rehabilitacija umjetnosti: za Platona je umjetnost opsjena a za Plotina nositeljica ljepote (a ljepota
po sebi sudjeluje u božanskom biću).
Prema Plotinu materija je troma, pruža otpor formi (za razliku od Aristotela koji smatra kako
materija žudi za formom). Troma je jer je najdalje od osnovnog počela pa se umjetnik mora truditi
pri njenom oblikovanju. Umjetnik sudjeluje u oblikovanju i ideji.

AURELIJE AUGUSTIN 4/5st.

-misaoni vrhunac patristike
-glavno djelo «De civitate Dei» i autobiografija «Ispovijesti»
-želi spoznati dušu i Boga a pod utjecajem je Platona i neoplatonizma
-Bog je uzrok i svrha svega, sve dobro poteče od Boga a zlo je samo nedostatak dobra.
-prvi u povijesti zastupao voluntarističko gledište- volja je bitna moć, ona je nadređena razumu i
svijesti
-u De civitate Dei postavlja problem filozofije povijesti; povijest je neprestana borba dobra i zla;
svijetla i tame; vrline i grijeha; nebeskog i zemaljskog kraljevstva. Cilj povijesti bit će dostignut
pobjedom nebeske države. Zemaljskoj državi pripadaju različiti oblici hereza i osnivači hereza jer
oni žive po čovjeku a ne po Bogu.

Plotin, Aurelije Augustin («O ljepoti i proporcijama»), Dionizije Aeropagit (ljepotu

poistovjećuje s dobrotom)
Srednji vijek nastavlja antičko društveno vrednovanje umjetnosti
Umjetnik se smatrao zanatlijom i isključivo je u službi Crkve
Svaki zanatlija išao je u nauk majstoru koji traje 12-13 godina
Postojale su knjige s pravilima koje uvode u tajne određene radionice, pr. «Livre de portraiture»
Villarda de Honnecourta
 9

Kršćanske pisce ne zanima «poganska umjetnost» ni njena pravila te okreću leđa umjetničkoj
produkciji. Likovna umjetnost ne smatra se kreativnom djelatnošću niti estetskim užitkom.
Srednjovjekovna umjetnost je angažirana umjetnost.
Nema zanimanja za individualne umjetnike (pa ni biografija, niti povezivanja škola)
Prevlast teološke estetike., funkcija umjetničkog djela ( korištenje u liturgiji), radionički aspekti
umjetničke djelatnosti: to su najbitniji aspekti odnosa srednjeg vijeka prema umjetnosti.
-Umjetnost ulazi u sustav mehaničkih vještina (zadovoljavanje materijalnih životnih potreba +
duhovno uzdizanje), ne ulazi u 7 artes liberales

IZIDOR SEVILJSKI 6.st.

«Etimologie» -razrađuje i definira sustav artes liberales : gramatika, retorika, dijalektika, muzika,
geometrija. Za njih je potreban umni rad, a za mehaničke vještine potreban je fizički rad. Više od
mehaničkih vještina su teologija, pravo, medicina.

HUGO OD SVETOG VIKTORA 12.st.

-skolastika
-opatija kod Pariza
-širi sustav s mehaničkim; tkalstvo, izrada oružja, brodarstvo, ratarstvo, lov i kazališna
znanost(između intelektualne i fizičke). Jedino to smatra važnim proučavanja u okviru školstva.
-porijeklo umjetničkih oblika i umjetnikove kreacije – nadovezivanje na kasnu antiku
(neoplatonizam)

-Postavke o ideji koje prebivaju u duhu umjetnika – to preuzima i srednji vijek (in mente artificis= u
umjetnikovu duhu) ali to dolazi posredstvom Boga.

SV. AUGUSTIN 4.-5.st.

-neoplatonizam, vjeruje u urođenost ideja u čovjekovom umu
-duh ima sposobnost stvaranja novih oblika (kombinacija oblika, idealizacija)

SV. TOMA AKVINSKI

-smatra se da je skolastiku doveo do njenog sadržajnog vrhunca
-dominikanac, njegovo je učenje dominikanski red primio kao službeno učenje
 10

-prilagođava Aristotelovu filozofiju kršćanskom vjerovanju

-tomizam – spajanje Aristotela s katoličkim nazorom na svijet
-učenje izlaže u Summama
-sloboda= djelovanje na osnovi uma; volja = podređena nužnosti u težnji prema krajnjem cilju, ali je
ipak slobodna. Um je podređen vjerovanju
-vjerovanje se bavi i natprirodnim istinama, a um istražuje svijet i za to područje nije potrebna
objava
-filozofija ima veliku vrijednost za teologiju – ona brani teologiju i daje joj potrebne argumente
-biće je ono što određuje suštinu stvari
-u umjetnikovom duhu postoji predodžba predmeta koji će izraditi (forma exemplaris= primjereni
oblik prema kojem se nešto izrađuje); umjetnik u duhu ima ono što će stvoriti ali to nije njegovo
vlastito nego dobiva od Boga
-Ideja / predodžba u umu ne poklapa se do kraja ni s materijom ni formom nego je kombinacija
(umjetnik radi kombinaciju forme i materije)
-smatra kako slikani prikaz može čak jače od teksta potaknuti pobožnost. (pojava emotivnosti u
kasnom srednjem vijeku)

MAJSTOR EKHARDT 13./14.st.

-mistik
-umjetnik u duhu ima predodžbu predmeta. Predodžba mu je dana od Boga (jer su ideje u Bogu i
svaki stvoreni predmet predegzistira u božjem duhu). Bog ideju spušta u umjetnikov duh.

-u teološkoj estetici ljepota se postiže putem dva atributa: svijetlo (korijen u neoplatonizmu) i
proporcije (Polikletov kanon). Svijetlo i sklad su atributi Boga.
2 pravca:
1.) neoplatonizam; Augustin, Izidor Seviljski …sve do pojave skolastike u 12.st.
2.) aristotelizam – od 12/13 stoljeća do pojave sveučilišta; Toma Akvinski, Bonaventura
-čitav svijet je alegorija, vidljiva slika nevidljivog Boga
(U. Eco – metafzička pansembioza – cijeli svijet je prirodan ali ima metafizičko značenje, čita se
semiotičkim putem)
-likovni prikaz u sklopu vjerskog sustava ima uvijek didaktičku funkciju ( a estetsku funkciju
posjeduje ako posjeduje didaktičku)
 11

-alegoreza- pojedine životinje mogu simbolizirati različita značenja (pr.lav), pr. katedrala u Reimsu;
alegorijski panoptikum (1240.)
-alegoriziranje i simbolički pristup svijetu prožima i tumačenje umjetničkog djela
-spisi srednjovjekovnih autora bave se simbolima i funkcijama / namjenama slika. Bizant početkom
8.st.- zalaganje teologa i Leona III. za zabranu upotreba slika – žestoki ikonoklazam. Suprotno
mišljenje zastupa papa Grgur Veliki koji smatra kako su slike potrebne u vjerskoj poduci jer su one
«knjige» nepismenih.
Problem ikonoklazma riješen je 788. u Niceji – prevladalo zapadno stajalište (ne štuju se slike nego
likovi na njima prikazani).
Reakcija na ikonoklazam u rimskom carstvu – oko 780. pojava tzv. libri karolini – odgovor
bizantskim teolozima; pisac Teodulf Orleanski, redigirao opat Alquin (tzv. Karlove knjige= prvi
pisani dokument s područja teorije umjetnosti zapadnog svijeta.) – zabranjuje se idolopoklonstvo
(štovanje slika) ali se dopušta njihova izrada u skladu s papinskim odredbama. Slike imaju funkciju
u sklopu religijske didaktike i ne mogu nadići tu funkciju i postati svete. Razuman, racionalan
odnos prema slikama se zastupa.
-pisci koji se osvrću na liturgijsku upotrebu slika: William Durandus 1286. Pravilnik o liturgijskim
obredima; u 3. poglavlju govori kako su slike ukrasi i poduka i pismo neukih i nema zapreke za
umjerenu upotrebu.
-nastaje i tehnička literatura posvećena umjetničkoj praksi; nastaje u okviru radionica:
Teofil 11.st. «De diversis artibus» («O različitim umijećima») – niz radioničkih savjeta svih
područja umjetničkog obrta (vitraji, rezbarije, zlatarstvo…) + opis različitih postupaka pri izradi
umjetničkog djela (pr. zidanje peći za taljenje metala). Umjetnik preuzima recepte od svog majstora
/ učitelja; ne očekuje se nikakva inventivnost + nepoželjno je izlaženje iz okvira radioničkih pravila.

CENINO CENINNI IL LIBRO D'ARTE oko 1400.

-rana renesansa
-učenik Agnola Gaddia (sin Taddea, uč. Giotta)
-obraća se kolegama; zabilježuje iskustva radionice i osobna iskustva
-57.poglavlje (od preko 100) izlaže metodu slikanja freske na zidu i kako naslikati mladolika lica.
Ističe izravnu povezanost s Giottom.
-Traktat objavljen tek 1821.
-utilitarni duh knjige – opisivanje tehničkih vještina
 12

-zanatski aspekt – ističe nužnost radioničkog obrazovanja svakog umjetnika

-104. poglavlje – opis učenika u radionici; 6 godina traje obrazovanje u radionici, zatim oko 6
godina praktičnih radova; ukupno 13 godina do osamostaljenja
-savjetuje poprimanje stila od učitelja; ako pokušava učenik svladati nekoliko načina slikanja
različitih majstora to ga može samo zbuniti pa zato treba slijediti samo jedan način pa kasnije na
njega nadograđivati.
-umjetnik kao kreativac (prvi puta nakon antike) koji radi na temelju mašte. Zbog toga smatra da
slikarstvo treba premjestiti na višu razinu (barem kao i pjesništvo)
-u 70.poglavlju – o kanonu i proporcijama: tijelo = 8 glava + 2/3 (a Vitruvije 8 glava)
-29.poglavlje – moraliziranje; traži čist život umjetnika
-sugerira oponašanje prirode kao glavni izvor nadahnuća
-naglašava značenje crteža – disegna; preduvjet za iskusnost bilo kojeg umjetnika

RENESANSA

Alberti Pietro Aretino

Ghiberti preteče Vasarija
Leonardo Vasari
Rafael Karel van Mander
Durer

BIOGRAFIJE UMJETNIKA
-uzori za žanr: u antici – Plutarh 1.st.pr.K. «Vite parallele» - na zapadu poznat od 15.st. Daje 23
usporedna životopisa poznatih rimskih i grčkih ličnosti; povjesničari, političari, govornici… nema
umjetnika ali se spominju u dvije biografije.
-srednji vijek ne poznaje životopise umjetnika. Zanimljivi samo ako su sveci, pr. sv. Elidije –zlatar i
sv. Luka (zaštitnik slikara) zanimljivi biografima. Biografije svetaca značajne su od 13.stoljeća:
Jacob de Voragine «Legenda aurea» (Zlatna legenda) – zbirka životopisa svetaca (vrsta priručnika
za umjentika)
Novi razvoj pratimo u djelima književnika, pr. Dante spominje Cimabuea i Giotta ( u 11. pjevanju
Čistilišta), a Giottom se bavi Boccaccio (kako je slikao iznimno vjerno, stvari koje je naslikao su
proizvod same prirode i sl.)
 13

Petrarca je dio soneta posvetio prijatelju Simone Martiniju

Filippo Villani 1351/1352 radi opis Firence u koji uključuje malu zbirku životopisa umjetnika
-sredina 15.st. – novo poimanje umjetnosti
-rana renesansa – zaokret u društvenom položaju umjetnika
-okretanje antici – nužno uvođenje historijske komponente u umjetnost
-učeni umjetnik stječe ugled, a i sam postaje dio znanstvenog promatranja, pr. Alberti i Ghiberti

LEONE BATTISTA ALBERTI DE PICTURA 1436 ; DE RE AEDIFICATORIA 1452.

(1404 Genova-1472 Rim, on inače Firentinac)
-prvi tip tzv. uomo letterato; važna uloga u doba humanizma. S ustoličenjem pape Nikole V.
započela je i Albertijeva suradnja s papinskom kurijom. Bio je jedan od papinskih savjetnika na
projektima za obnovu Rima (1447-1455)
-autobiografija (sam autor ili neko njemu blizak) – govori o vlastitom karakteru i vrijednostima (za
razliku od Ghibertija koji govori o djelima). Ističe ideale humanizma. Težnja za empirijskim
znanjem. Ocrtan homo universalis. Težnja znanju. Smatra da je u prirodi sadržana sva ljepota; samo
je iz prirode treba izvući
-4 važna elementa: priroda, pravilo, ideja, genij.
Odnos prema prirodi je mimetički odnos. Regula uključuje što vjernije prenošenje oblika iz prirode.
Ideja kao unutrašnja predodžba je bitan element kreativnosti – ona se rađa u prirodi a u povezanosti
s prirodom stvara djelo. Genije je kreativna sila. Ti svi elementi povezani su u cjelinu i među njima
nema suprotnosti.
-posezanje za antičkim autoritetima (Vitruvije, Euklid, Plinije)
-uvodi autonomiju estetske sfere, 1436. objavljuje traktat o slikarstvu «De pictura» (jako utjecao
na umjetnike talijanske rane renesanse) – osvrće se na suvremene umjetnike, smatra da su se
konačno nakon dugog razdoblja nazadovanja pojavili veliki umjetnici ( Donatello, Ghiberti, Luca
della Robbia, Masaccio).Najstariji od svih renesansnih traktata. 3 knjige:
1. knjiga – matematika – polazi od geometrije i optike
2. knjiga – tumače se dijelovi slikarskog umijeća
3. knjiga – poučava umjetnike kako napraviti savršeno djelo
Princip vidne piramide preuzima od Euklida i konstruira je tako da se njome mogu služiti slikari.
Vidnu piramidu prenosi u geometrijski sustav kojim se 3D prostor može prikazati na 2D plohi.
 14

Njegovu metodu nadograđivao Piero della Francesca (1480. napisao traktat o perspektivi baziran na
Euklidu i Albertiju). Prvi je pokrenuo problem perspektive i konstrukcije vidne piramide.
-3 glavna elementa slikarskog umijeća:
1.) obris – linearni crtež kojim se opisuje lik
2.) povezivanje i međusobno usklađivanje površine oblika putem kompozicije (o
odnosu proporcija)
3.) modelacija pomoću boja i svijetlosti – kako oblici primaju svijetlo, pojam sjene,
nastaje složenica chiaro scuro «kad nema svijetla nema ni boja»; svijetlost kao
temelj opažanja
-osvrt na prikaz narativnih prizora (historijsko slikarstvo) – smatra ih najvišim u slikarstvu (antičke
teme, teme iz Biblije). Najjednostavnijim smatra portret. historijske kompozicije su najzahtjevnije
jer uključuju i ljude, pejzaž, te unaprijed stvorenu koncepciju.
-ljepota se temelji na izboru umjetnika koji iz prirode bira ono najljepše. Metoda korekcije i
dotjerivanja prirode + idealizacija. Idealizacija prirode temelji se na racionalnom pristupu.
-slikarstvo je «projekcija linija i boje na površinu»
- 1452. traktat o arhitekturi «De re aedificatoria» - kao uzor je preporučen Vitruvije. Najranija
verzija iz 1452, dovršen 1472. a tiskan 1485. u 16st. dodane ilustracije (drvorez).
Od Vitruvija preuzima pojam ljepote, te bitna funkcija i upotrebljivost građevine. Lijepo je ono što
se slaže s razumom a ugodno je oku. Ljepota u arhitekturi počiva na harmoniji dijelova i skladu
dijelova (conzinnitas), a budući je ljepota ostvarena u prirodi – priroda je uzor. Uzor je i ljudsko
tijelo.
Postoje različiti stupnjevi ljepote – najviša je umjetnička ljepota (Vitruvije je naziva elegancijom).
Različite inačice ljepote kroz redove (dorski – muški, jonski – ženski)
Psihološka determinacija ljepote – pored objektivne važan je i odnos dijelova koji kod promatrača
budi osjećaj ugode.
Daje opis svih 5 redova i mjesta njihove primjene
Pridaje važnost disegnu – kao ideja, zamisao, koncepcija umjetničkog djela u umu (a ne obris lika)
(disegno u kasnoj renesansi ima značenje crteža)
-1464. De Statua- latinski, najmanje recipiran. Pokazati kako se mjeri ljudsko tijelo te kako to
prenijeti u skulpturu. Patentirao mjerač putem kojeg se može izmjeriti veličina i odnos dijelova u
različitim pokretima. (komplicirano pomagalo, nije imalo odjeka). Prvi u novom vijeku daje
praktične primjere.
 15

GHIBERTI
-stvara kriterije povijesnog promatranja umjetnosti koji polaze od Plinija i Vitruvija
-tri knjige «I Commentarii»: 1.) antički autori, 2.) osvrt na umjetnike 14.st., 3.) nauk o
proporcijama i druge teorijske teme
-Prvi umjetnik koji je napisao vlastiti životopis

-1473. Cristoforo Landino preveo je cijelog Plinija

-povijest umjetnika postaje sve važnijom
-sami umjetnici više se posvećuju teoretskim problemima

LEONARDO DA VINCI
(1452-1519)
-daje slikarstvu prednost pred ostalim umjetnostima
-umjetnost je za nje ga oblik spoznaje, filozofije
-prirodu proučava prirodoznanstvenim metodama
-značenje antike za njega nije toliko veliko – najviša vrijednost je originalnost
-novi početak (nakon perioda nazadovanja) je Giotto zbog izravnog proučavanja prirode. Nakon
Giotta opet dolazi pad – jer se umjetnici opet počinju držati starih majstora, umjesto da se
neposredno drže prirode.
-s crtežima Francesco dio Giorgio, Guliano da Sangallo i Cronaca, Leonardovi su studije među
prvim primjerima arhitektonskog crteža u renesansi. U njegovim se crtežima prvi put pojavljuju
forme ortografije i perspektivnih projekcija koje ilustriraju različite načine perspektivnog
prikazivanja unutrašnjeg i vanjskog prostora.
«Rasprava o arhitekturi» - prvi dio posvećen je teoriji arhitektonskih tipova i formi sakralnih i
svjetovnih građevina te proporcijama i ornamentu. Drugi dio rasprave planiran je kao teorija
arhitektonske konstrukcije. Njegov tekst predstavlja važnu vezu između rano renesansnih
arhitektonskih teorija (Alberti, Filarete, Francesco dio Giorgio) i visoko renesansnih arhitektonskih
rasprava ( Sebastiano Serlio). Razlikuje je od rasprava njegovih prethodnika jer je prvenstveno
planirana kao klasificirana kolekcija arhitektonskih crteža malo objašnjenih tekstom (crtež kao
pouzdanija metoda komunikacije nego riječ).
 16

RAFAEL
(1483-1520)
-više od Leonarda se bavi umjetnošću prošlosti
-po nalogu pape Lea X. napravio cjelokupan plan restauracije staroga Rima
-ustanovio pojam snimke (plan / presjek / elevacija)

ALBRECHT DURER
(1471-1528)
-kritički se suočava s talijanskim uzorima
-dnevnik s puta u Nizozemsku u kojem izvještava o umjetnosti svoga doba
-cijeni braću van Eyck, Rogiera van der Weydena, Huga van der Goesa
-prvi upotrijebio termin slikarstva krajolika pišući o Patinieru
-pod Durerovim utjecajem pišu Christoph Scheurl, Johann Neudorfer, Johannes Butzbach

CESARE RIPA
-talijanski ikonograf, rođen u Perugi. Piše «Iconologia» s opisima alegorijskih vrlina i poroka,
umjetnosti… 1593. standardan priručnik za umjetnike.

RASPRAVA O PRVENSTVU UMJETNIČKIH VRSTA (PARAGONE)

-rasprave potiču Baldassare Castiglione u knjizi «Dvoranin», Benedetto Varchi koji je 1546.
napravio anketu među firentinskim umjetnicima o tome koju vrstu umjetnosti (slikarstvo ili
kiparstvo) treba smatrati vrednijom – odgovaraju Pontormo, Bronzino, Vasari, Cellini,
Michelangelo

PIETRO ARETINO
(1492-1556)
-prvi kritičar umjetnosti
-traži neposredan kontakt s pojedinačnim umjetničkim djelom
-postavio se iznad svih umjetničkih i društvenim propisa, sam sebe nazivao «il divino»
-djelovao je kao posrednik između umjetnika i kolekcionara
 17

-pribavljao je Vasariju materijal za «Vite»

-njegovo lobiranje rezultiralo je «odijevanjem» Michelangelovih likova Posljednjeg suda.

PRETEČE VASARIJA
Filippo villani, Cristoforo Londino, Antonio Marnetti (životopis Filippa Brunelleschija koji
sadrži osvrt na razvojnu povijest arhitekture)
Antonio Billi «Libro» 1530. obrađuje umjetnike iz Firence počevši od Cimabuea
Venecijanac Marcantonio Michiel, je kao i Vasari planirao opsežnu povijest slikarstva ali je
odustao kad se pojavilo Vasarijevo djelo
1548. Paolo Pini piše dijalog o slikarstvu
Zbirku životopisa sastavio je i Paolo Giovio; moguće da je neposredno potaknuo Vasarija da napiše
«Vite»

GIORGIO VASARI ŽIVOTI UMJETNIKA 1568.

(1511-1574) «otac povijesti umjetnosti»
Za Medicije radi Uffizi i freske u Palazzo Vecchio. Oko 1560. osnivač Akademije u Firenci, za
Cosima I.
-Biografije o povijesti talijanske renesanse. 1.izdanje 1550. posvećeno Cosimu de'Medici, a
2.izdanje 1568. uključuje i portrete umjetnika, žive stvaraoce i vlastiti životopis
-o povijesti nastanka knjige piše sam Vasari, pripremni radovi započeli oko 1540. Od mladosti je
prikupljao podatke o umjetnicima i skupljao njihove crteže
-knjiga se sastoji od 3 dijela ( svaki s predgovorom)
1.dio- predgovor – razvoj povijesti umjetnosti od antike do prvog umjetnika renesanse
Cimabue (za razl. Od Giotta)
2. dio – definira karakter umjetnosti u 15.st. – u radovima Masaccia, Piera della Francesce,
Mantegna
3. dio – životi umjetnika koje smatra vrhuncem renesanse – Leonardo, Rafael,
Michelangelo; tek je Micjelangelo prevladao antiku

-3 cilja knjige: 1.) promocija Toskane kao centra umjetnosti (uz Grčku i Rim)
2.) status umjetnika u društvu različit je od statusa obrtnika
 18

3.) smještanje vlastitog rada u kontekst onoga što vidi kao najveću umjetnost
vremena
-obraćao se umjetnicima i mecenama.
-osnovna jedinica njegove povijesti je biografija
-umjetnika povezuje s vremenom, pokrajinom i drugim uvjetovanostima
-biološki model povijesnog razvoja umjetnosti; kao i čovjek umjetnička djela se rađaju, rastu, stare i
umiru
-vrhunac u klasici; revival u renesansi
-ne bavi se utjecajem politike i socioloških previranja (invazija barbara, ikonoklazam, pad zapadnog
rimskog carstva)
-svaki život umjetnika prati detaljna studija radova
-razlikuje dobro, bolje i najbolje – pitanje kvalitete; kriterij je vjernost prirodi. Razlikuje apsolutne i
relativne standarde kvalitete.
-podjela umjetnosti renesanse na 3 sukcesivna stupnja:
1.) 14.st. Giotto – freske u kapeli Scrovegni, Padova 1305.; figure u profilu, teška draperija,
naglašena kontura, malo interakcije među likovima
2.) 15.st. Masaccio – kapela Brancacci u Santa Maria del Carmine Firenze 1424; veća
raznolikost u pozama i draperijama, otvorenije konture, figure prirodnije smještene u
pejzažu
3.) 16.st. Michelangelo – Sikstinska kapela 1508-1512; poze su serpentinate, veća
otvorenost kontura, figure integrirane u prostor u kojem se kreću
-predstavnici 3. ili zlatnog doba transcendiraju elementima prirode: Rafael – boje finije od onih u
prirodi, Michelangelo- genije koje je nadvladao prirodu
-kritika njihovih preteča u 15.st. – Verrocchio i Pollaiuolo – postigli stupanj prefekcije u kojem su
vjerno i istinito reproducirali prirodu ali zadržali su stil koji je onkraj sebe (postignut ekstenzivnom
studijom). Da bi se uzdignuo nad tu razinu umjetnik mora tražiti savršenu verziju forme. Forme i
oblici moraju se izdići iznad naturalizma ako žele rezultirati najboljom umjetnošću (16.st.) –
koncept idealne forme.
-termini koje koristi pri opisu slikarstva mogu se aplicirati na arhitekturu. Arhitektura se može
ocjenjivati po sposobnosti korištenja arhitektonskog djela kao modela
-koristi termin stila – u standardnom značenju – sličnosti izvedbe koje povezuju umjetnike u grupe.
Selektira umjetnike prema školama različitih stilova a ne kronološki
 19

-umjetnik mora kopirati najsavršenije primjere da bi stvorio dobar stil. Bizant i gotika nisu vrijedni
naziva stila
-Vasari razjasnio mnoge pristupe koji karakteirizraju povijest umjetnosti sve do 20.st.:
1.) koncentracija na biografiju
2.) mecenatstvo
3.) korištenje dokumenata
4.) važnost individualnog genija
5.) centralnost umjetničkog djela i tehnike
6.) procjena kvalitete
7.) definicija stila
8.) identificiranje uzora
9.) kriterij naturalističke reprezentacije
10.) biološki ciklički model razvoja
11.) evolutivnost
-njegove sudove prihvaćaju sljedeće generacije
«stvara trio» majstori 14,15,16 st. su Giotto, Masaccio i Michelangelo, a slavna trojka su Leonardo,
Rafael i Michelangelo (kao visoka renesansa)

Ogroman utjecaj Vasarija:

-Benedetto Cellini potaknut Vasarijem. Svoje memoare pisali su kipar Baccio Bandinelli, Raffaello
da Monteluipo, Raffaello Borghini
-kritka «Vita»: Lodovico Dolce – dijalog koji se vrti oko pitanja treba li dati prednost Michelangelu,
Rafaelu ili Tizianu

KAREL VAN MANDER SLIKAREVA KNJIGA 1604.

(1548-1606) «nizozemski Vasari», slikar, osnivač Akademije, najvažnije djelo na Vasarijevom
tragu
«Knjiga o slikarima» 1583-1604 u 3 dijela: 1.) didaktička pjesma s praktičnim instrukcijama o
plemenitom činu slikanja
2.) biografije slikara
3.) traktat o Ovidijevim tekstovima relevantnima za umjetnike
 20

-centralni dio čine biografije podijeljene na tri dijela: slikari antike, slikari Italije, slikari
Nizozemske i sjeverne Njemačke.
-bavi se samo slikarima. Ambicioznija od Vita jer biografije smješta u kontekst
-umjetnike Sjevera htio je pokazati jednakovrijednima umjetnicima Italije. Polovica djela bavi se
suvremenicima.
-knjiga je uglavnom nizanje anegdotskih biografskih podataka s popisom najvažnijih djela svakog
autora
-živio u Ghentu, Brugesu i Haarlemu
-dok Vasari koristi antiku kao mjerilo usporedbe, van Mander za usporedbu s vlastitom kulturom
koristi Italiju svog vremena (1573-1577 boravi u Rimu), a kao model koristi i Vasarija (kao model
knjige).
-sjevernjačka umjetnost i povijest potpuno drugačije od Italije (nema veze s antičkom umjetnosti);
nema ni karakteristika koje bi se mogle tumačiti kao unutrašnji razvoj od rane do zrele faze

-paralele van Mandera i Vasarija:

1.) glavna uloga dana biografijama individualnih umjetnika
2.) skupljanje činjenica
3.) analiza ljepote
4.) oblikovanje prošlosti
-oblikovanje prošlosti – opisuje kvalitetu umjetnosti i života u antičkom Rimu, dekadenciju i revival
talijanske renesansne umjetnosti. Budući da ne može stvoriti isti uzorak za Sjever, van Mander
govori da je umjetnička tradicija na Sjeveru nastala kasnije- sa braćom Eyck. Ne spominje ciklički
razvoj. Umjetnost kao napredak od vremena van Eycka od 1400 do njegova doba 1600 + naznake
budućeg pada kvalitete
-raspravlja o živim umjetnicima (opravdava se da su podaci lakše dostupni)
-lekcija od Vasarija – slava umjetnika je vjerojatnija ako je rad dokumentiran u pisanim djelima
-analiza ljepote – ne može se primijeniti Vasarijev model ljepote na sjevernjačke slikare. Durer i
van Eyck rade iz svakodnevnog života a ne ideja idealne ljepote (intenzivan izraz, nemaju
prethodnika da se ugledaju)
 21

JOACHIM VON SANDRART NJEMAČKA AKADEMIJA 1675.

-raspored uglavnom kao i «Vite»
-u prvom dijelu bavi se arhitekturom, u drugom kiparstvom, u trećem su životopisi
-boravio u Rimu gdje je bio slikar i savjetnik u pitanjima umjetnosti, nakon čega odlazi u Njemačku
pa Nizozemsku
-njegovo djelo zapravo je teorija triju umjetnosti; jednako tretira kiparstvo, slikarstvo i arhitekturu i
po tome nadilazi prethodnike
-procvat vidi u Durerovo doba a nakon toga nazadovanje

HOUBRAKEN
-prenosi Vasariejv obrazac na sjever 18.st.
-svoje djelo smatra nastavkom van Manderova rada; isto puno anegdota
-stvara temelje za novu prosudbu Rembrandta – pozitivne (za razliku od Sandratove)

16. STOLJEĆE U ITALIJI

Jacopo Pontormo
Bartolomeo Baccio Bandinelli
Paolo Pino
Lodovico Dolce
Gabriele Paleotti
Giovanni Paolo Lomazzo
Federico Zuccaro

-autobiografski zapisi talijanskih umjetnika (Ghiberti, Pontormo…)

-Lutherova reformacija započinje 1517, a Tridentski koncil završava 1564. Vjerske promjene
povezane s političkim zbivanjima – izravne posljedice na sam umjetnike (npr. 1528. Sacco di Roma
i koje posljedice ima na umjetnost).
-Nemirno vrijeme nosi nemirnu umjetnost
-uzročna povezanost reformacije / protureformacije i manirizma (prilagođavanje umjetnosti
povijesti i politici)
-spisi koji prate umjetničko oblikovanje – 3 skupine:
1.) Pino i Dolce – sredina 16.st. Venecijanci
2.) Autori koji pišu s pozicije protureformacije (upute umjetnicima)
3.) Kasnomaniristički autori – Lomazzo i Zuccario kraj 16.st.
 22

JACOPO PONTORMO IL LIBRO MIO

(1494-1556). Dnevnički zapisi. Predstavnik ranog manirizma u Firenci
Podaci koji odražavaju njegovu hipohondriju, zapisi koji su neka vrsta psihograma njegove
osjetljivosti. Na temelju njegovog stanja zaključivalo se i o njegovoj manirističkoj umjetnosti. vrst
dijaloga koji umjetnik vodi sam sa sobom.
«Polaganje u grob» (1525-1528), S.Croce Firenze – tjeskobna zbijenost likova, dematerijalizacija,
spiritualizacija.
Iz Vasareijvog životopisa Pontroma saznaju se neke osobine Pontormove ličnosti.

BARTOLOMEO BACCIO BANDINELLI MEMORIAL 1552.

(1488-1560) naglašena samosvijest i taština. Manirist, ali po duhovnom habitasu renesansni čovjek.
Memorial je zbirka njegovih dnevničkih zapisa i sjećanja na vlastiti život; vrsta obiteljske kronike;
želi ostaviti svjedočanstvo o veličini njegove osobe, obitelji i rodoslovlja
Vrsta umjetnika- karijeriste (tad je već postojao duh po kojem se umjetnik cijenio po svom
bogatstvu a ne radu)
-U SS. Annunziata Firenze radi nadgrobni spomenik s Nikodemom i Isusom (kritika: nesposobnost
dobre kompozicije).
-U svađi s suvremenicima Vasarijem i Cellinijem (Cellini ga stalno vrijeđa u svojoj autobiografiji)
Prvo živi u Rimu a zatim na dvoru obitelji Medici gdje ga 1550-ih istiskuju pojave Vasarija,
Ammanattia, Cellinia itd.
Kritizira svoje suparnike na različite načine (umjetnička kritika puna predrasuda i izrazito
subjektivna).
Radi kopiju grupe Laokonta na nalog Klementa VII, a ispred Palazzo Vecchio u Firenzi radi grupu
Herkul i Cacus ( i to kritizira Cellini)
-Bandinelli piše i sonete (oko 200) i u tome se uspoređuje s Michelangelom – smatra mu se
jednakim. Njegovi su soneti nabožne, vjerske i ćudoredne naravi (a nema ljubavnih)
-U Rimu je održavao umjetničku školu koju je nazvao Akademijom; u to doba jedinstvena kao neka
vrst privatne škole. Grafikama je želi popularizirati u javnosti. Kod njega se školuju Giovanni de
Rossi, B. Ammanatti, de Rodriguez iz Toleda. Kasnije Ammanattija kritizira jer mu je počeo
konkurirati.
 23

PAOLO PINO DIALOGO DELLA PITTURA 1548.

-Venecijanac, slikar i teoretičar
-nasljeđuje i kopira strukturu Albertijevog traktata o slikarstvu, ali u novoj reviziji (odražava
poglede sredine 16.st.) (*Albertijev, Pinov i Lomazzov traktat objavljeni a Leonardov nije)
-u Dijalogu raspravljaju Venecijanac Lauro i Firentinac Fabrio; rasprava o vrijednostima slikarstva
Sjeverne i Srednje Italije.
-nastoji biti pravedan prema umjetnicima jednog i drugog područja i jednako ih vrednovati.
-spominje i Bronzina, Klovića a o Meldoli (Meduliću) nema povoljno mišljenje ( zamjera mu
nedotjeranost u stilu, isto što zamjera i Tintorettu)
-način postizanja idealnog stila je kombinacija uzora: Michelangelov crtež i Tizianova boja
(eklektički program koji se širi i na Rafaela – Correggio je ostvaritelj tog programa)
-cijeni i pejzaž; pohvale Nizozemcima i Tizianu
-Ističe Durera kao bitnog i spominje njegovu knjigu o proporcijama (prva poznata pohvala Durera
kao teoretičara u Italiji)
-iznosi i vlastiti teoretski slikarski sustav – bitne kategorije slikarstva su: disegno, invenzione,
colorito
bitno je isticanje invencije – centralni maniristički pojam. To se odražava na kompoziciju što opet
vraća na Albertija (prilagođavanje Albertijevih postavki vlastitom vremenu).
Traži se i namjerno isticanje umjetničke vještine umetanjem zahtjevnih poza i figura ( «tutte
sforciate e difficile») i skraćenja, ali opominje pred pretjerivanjima.
-Invencija onemogućava nazadovanje umjetnosti

LODOVICO DOLCE DIALOGO DELLA PITTURA INTITOLATO L'ARETINO 1557.

-prvi kritički osvrt na Vasarijeve «Vite»
-dijalog između Pietra Aretina (prijatelj) i slikara Fabrinija (Firentinac)
-oponašanje prirode je temeljna kvaliteta koja se traži od umjetničkog djela (neposredan dodir s
Aristotelom). Doktrina mimezisa odgovara venecijanskim umjetničkim strujanjima ( za razliku od
srednjotalijanske umjetnosti sklone stilizaciji i idealizaciji).
-Rasprava u spisu se okreće oko pitanja prvenstva umjetnika: Michelangelo, Rafael ili Tizian
Kod Michelangela hvali disegno a osporava osjećaj za dekorum, a kod Rafaela hvali invenciju.
-naglašava se didaktično-religiozna namjena slika – protureformacijska teza
 24

-njegov spis važan je jer se prelamaju i različiti drugi likovi venecijanske umjetnosti sredine
16.stoljeća.
-izričito naglašava važnost boje (opozicija prema Vasariju koji naglašava disegno)

-Tridentski koncil završava 1564.

-zaključci sabora nastoje se postaviti prema protestantskom osporavanju upotrebe religioznih slika.
-Luther dopušta upotrebu slika ali bez prikazivanja Božjeg lika, a ostali radikalniji protestanti
sasvim isključuju upotrebu slika.
-1566. val uništavanja slika i kipova
-sustavno prevođenje Biblije na nacionalne jezike- 1522. Luther prevodi Novi zavjet (jer protestanti
smatraju da nije potreban učeni čovjek koji bi objašnjavao Bibliju. Tek u drugoj polovini 17.st.
katolička crkva dopušta cjelovite prijevode Biblije- do tad su oni bili na indexu zabranjenih knjiga).
Protestanti navode tri sola koja spašavaju čovjeka: sola fides, sola scriptura, sola gratia (samo vjera,
sveto pismo, Božja milost)
-na protestantsku reformaciju dolazi katolička protureformacija
-crkveni sabor u Tridentu odredio se prema slikama i načinu slikanja crkvenih slika:
1.) potvrđena uporaba slika u katoličkoj tradiciji
2.) traži se kontrola nad izradom i postavljanjem slika za crkvenu uporabu – biskupi vrše
kontrolu (biskupska cenzura) – utilitarna a ne idolatrijska ni estetska namjena slika
3.) traži se uklanjanje estetičkih efekata, svjetovnosti, poganstva i lascivnosti iz religioznih
slika (ne smiju zavoditi svojom ljepotom)
-nadzor nad ponašanjem umjetnika vodi Inkvizicija – primjer Paola Veronesea pred Inkvizicijom
(zbog žanr detalja u biblijskim prizorima – 1573. sudi mu se zbog umetanja svjetovnih elemenata na
prizor Posljednje večere za samostan Giovanni e Paolo. Veronese je sliku preimenovao u «Gozba u
kući Levija» i tako izbjegao kaznu)
-objavljuju se savjetodavni spisi i traktati:
1.) svećenik i teolog G. DA FABRIANO DEGLI ERORI DEI PITTORI 1564.; slikar se
prvenstveno mora držati Svetog pisma, najvažnija je vjerodostojnost sadržaja, kritizira
Michelangelov Posljednji sud (jer su anđeli prikazani bez krila, Krist nema bradu i sl.)

2.) milanski nadbiskup CARLO BORROMEO UPUTA O GRADNJI I OPREMANJU

CRKAVA 1572. («Instructiones») ; crkva mora imati oblik križa u tlocrtu (oblik kruga smatra se
 25

poganskim), treba oživjeti crkveni sjaj i raskoš obreda (protivljenje protestantskim običajima),
uvodi se visoki oltar i redovnički kor, preporučuje se atrij ispred crkve. Borromeo naručuje u
Milanu crkvu S. Fedele od Pellegrina Pellegrinija 1569. u kojoj teži ostvarivanju spomenutog
modela (a izgrađena je prema Il Gesu Jacopa Vignole iz 1568)

3.) kardinal GABRIELE PALEOTTI DE IMAGINIS SACRIS ET PROFANIS 1582.

djelo u duhu protureformacije. Objavljena u Njemačkoj na latinskom ali prevedena na talijanski.
Obavezujuće preporuke umjetnicima. Borromeo i Paleotti izravno odražavaju ideje
protureformacije.

-Krajem 16.st. javljaju se Lomazzo i Zuccaro koji nasljeđuju duh vjerske obnove. Nadovezuju se na
duhovnost neoplatonizma (Lomazzo) i aristotelizma (Zuccaro) pri definiranju porijekla umjetnosti.
neoplatonistički pristup izražava opreku između materije i duha, a aristotelijanci su više skloni
pomirbi ta dva aspekta(priroda i umjetničko stvaralaštvo = aspekt materije i duha).
Pojavljuje se pitanje ideje kao nečeg metafizičkog karaktera i nečeg što čini jezgru umjetničkog
potencijala i stvaralaštva.

GIAN PAOLO LOMAZZO

«Traktat o slikarstvu, arhitekturi i kiparstvu» 1584.
«Idea del tempio della pittura» 1590.
-u svom prvom traktatu obuhvatio je teorijske i povijesnoumjetničke spoznaje 16.st.- najopsežniji
traktat koji je postojao do tada. Uključuje teoretski i praktični dio. Nastoji obuhvatiti cjelokupno
umjetničko stvaralaštvo.
-težište potpuno prebacuje na područje teorije i pojmovne sistematizacije
-Lomazzo zaokružuje dugačku traktatističku tradiciju i sistematizira sve što se tada o umjetnosti
pisalo. Obrađuje sve žanrove i slikarske tehnike te međusobne utjecaje umjetnika.
-smatra kako grafika umrtvljuje inventivnost; jer svi preuzimaju s grafičkih predložaka ( to citiranje
s predložaka postaje sasvim uvriježeno u baroknom razdoblju)
-navodi kako je kriterij za prepoznavanje umjetničke vještine figura serpentinata (kao dokaz
umjetničke izvrsnosti) – zapravo način dematerijalizacije ljudskog tijela (neovisno o fizičkim
zakonima pokreta)
 26

-njegov traktat o slikarstvu smatra se prvim doprinosom akademskom pristupu – jasno definirana
pravila o sadržajima, temama, vještinama koja umjetnik treba pratiti.
-piše na deskriptivan i preskriptivan način – zato je preteča akademskom pristupu obrazovanja
umjetnika (od sredine 17.st. takav pristup postaje pravilom. Akademije su forumi na kojima se
raspravlja o umjetnosti i ustanove na kojima se uči umjetnost).
-smatra kako treba popravljati nedostatke iz prirode = zalaganje za idealizaciju (inzistira na
prikazivanju najljepših likova).
-U «Idea del tempio della pittura» 1590. javlja se kao zagovornik neoplatonizma. Povezuje
planete i umjetnike kao međusobno srodne entitete; umjetnikov temperamet odgovara oznakama
koje se u astrologiji pripisuju određenom planetu npr. Michelangelo-Saturn, Rafael-Venera,
Leonardo-Sunce, Tizian-Mjesec, Mantegna-Merkur…
Ljepota je vezana uz Božje – kao duhovna milina= grazia, a odražava se u tri zrcala: anđelima,
ljudima, materiji (preuzima i dio Ficinova komentara, a poslije u Panofsky Idea). Podrijetlo
umjetnosti je metafizičko- kao i ideja. (Blunt Lomazzov antiracionalizam i misticiziam navodi kao
karakterisitčan za manirističku umjetnost)
-Lomazzo u svojim spisima spaja 2 suprotne stvari: racionalistički pristup umjetničkom stvaralaštvu
i metafizički pristup porijekla umjetnosti. (Tijekom 17. i 18. stoljeća sve više prevladava racionalni
aspekt; racionalistički idealizam u doba akademskog / klasicističkog umjetničkog stvaralaštva.
Kasnije, nakon Francuske revolucije zamjenjuje ga materijalizam; misticizam – racionalizam –
materijalizam)

FEDERICO ZUCCARO
1607. «Idea dei scultori, pittori ed architetti»
-Prvi predsjednik rimske Akademije
-ne smatra da se umjetnici moraju držati pravila; pa čak ni u geo.-mat. Sustavima prikazivanja i
proporcijama. Umjetnik sam stvara pravila (kontrapunkt akademskoj tradiciji)
-ali ne zalaže se za potpunu samovoljnost i anarhiju nego smatra da ne može sve biti propisano
(negacija preskribivnosti)
-inzisitranje na traženju uzora u prirodi
-umjetnik se ravna prema unutarnjoj koncepciji / zamisli (tu se podudara s Lomazzovim
neoplatonizmom). «disegno interno» (nadovezivanje na Paola Pina i Vasarija), a materijalizacija
unutarnjeg koncepta je «disegno esterno».
 27

Forma spirituale= umjetnička zamisao i ideja se oblikuje u umjetnikovu umu.

Ljudska zamisao je odraz iskre božanskoga duha. Participacija umjetnikova duha u božanskoj ideji.
Spiritualno porijeklo umjetničkih ideja.
Disegno = segno di Dio = Božji znak u umjetnicima; umjetnik je aktivan i participira u božanskom
širenju ideje (aristotelijansko) ( a kod Lomazza umjetnik samo pasivno prima)
-Kod Lomazza i Zuccarija umjetnik je ovisan o tradiciji i o autoritetima te tradicije ( to isticanje
ideje zajedničko je svim konceptualnim usmjerenjima u umjetnosti)

POUSSIN I FRANCUSKA AKADEMIJA

Bellori
Nicolas Poussin
Freart de Chambray
Roger de Piles
Palomini

-poimanje umjetnosti u 16. i 17.st.- utjecaj Vasarija i suočavanje s njegovim djelom

-sve je izraženije prožimanje teorije umjetnosti, povijesti umjetnosti i umjetničke kritike
-u 17.stoljeću težište se premješta postupno na sjeverni dio Europe. Osobito je važna Akademija,
odnosno praksa i teorija vezana za Akademiju te s njom povezana klasicistička estetika. Na duh
klasicističke teorije utječe i Nicolas Poussin. Poussinov glavni protivnik bio je Rubens
-Poussin: primarni aspekt disegna, forme jasno crtežom odvojene
Rubens: forme se međusobno pretapaju, crtež nije toliko bitan koliko su bitni koloristički efekti
-sva francuska elita 17.st. promovira vrijednosti disegna

NICOLAS POUSSIN
(1594-1665)
-otvorio novi put prema poimanju tradicije
-za njegov rad presudan je utjecaj antike
-idealna ljepota može se dobiti samo povezivanjem i sabiranjem raštrkanih ljepota po prirodi.
-razmatra i oblikovne aspekte umjetničkog stvaralaštva; pretpostavlja da umjetnik mora svladati
tehničke vještine te da mora imati široku duhovnu naobrazbu.
-bio je veliki uzor za parišku akademiju otvorenu 1648.
 28

-novo shvaćanje umjetnosti, izvedeno iz Poussinova djela, radi Giovanni Pietro Bellori – grčka
antika je vrhunac razvoja umjetnosti, on 1672 piše Poussinovu biografiju.

CHARLES LE BRUN
-Poussin je bio glavni uzor Charlesu le Brunu- glavni teoretičar Akademije koji nastoji uvesti u
Akademiju duh poussinovskog idealističkog klasicizma (vezanost uz idealiziranu antiku).
-predstavnik akademizma u Francuskoj
- Drži tzv. Konferencije (=predavanja na Akademiji) – ciklus posvećen problematici
prikazivanja osjećaja u umjetnosti (predavanja držana godine 1668, a 1698. objavljena u
«Traite des passions»); težnja kodifikaciji osjećaja i tako ih prenijeti umjetnicima (stvara se
sustav koji počiva na repeticiji osnovnog modela). Naglašava primat crteža, pravila i strogog
sustava ponavljanja ( to osporava Rogier de Piles i teži istaknuti one komponente vezane uz
Rubensovo, a ne Poussinovo stvaralaštvo)

FREART DE CHAMBRAY
-spis iz 1662; dao niz analiza slika pomoću kojih je pokušao sistematizirati umjetničku kritiku
-on i njegov brat dovode Poussina iz Rima u Francusku na dvije godine; taj događaj je prekretnica u
službenoj umjetničkoj situaciji u Francuskoj
-nastoji protumačiti odnose između umjetnosti i publike
-bitni pojmovi su mu invencija, proporcija boja, izražavanje osjećaja, sveukupna kompozicija

ROGER DE PILES
-postavio načela koja su davala smjer razvoju u 18.st.
-predstavnik oporbe akademizmu
-zahvaljujući njemu povijest umjetnosti našla je put iz ateljea prema široj publici
-u tekstu iz 1699. raspoređuje slikare i umjetnička djela prema školama
-osporio je Akademiji ekskluzivno pravo prosuđivanja umjetnosti
-zagovara novo poimanje boje; zalaže se za Rubensa. Njegovo mišljenje na kraju je prevagnulo te je
i sam primljen na Akademiju 1699.
-govori o umjetnosti kao conossier a ne umjetnik kao le Brun
-nadovezuje se na P. Aretina
-preko njega se ustoličuje instanca kritičara, povjesničara koji govore o umjetnosti «izvana»
 29

-dva dijaloga u kojima se suprostavlja primatu crteža (1673, 1677): Dijalog o boji- crtež, boja i
svijetlo čine oblike
-Tiziana smatra dobrim uzorom
-postulat za istraživanjem prirode nasuprot postulata o oponašanju i nasljedovanju antike
-načelo slobode u umjetničkom stvaralaštvu naglašeno kod de Pilesa (na to se nadovezuju
teoretičari u doba romantizma –pogotovo Goethe u drugoj polovini 18.st.)
-piše zbirku životopisa umjetnika 1699. (uzor u Vasariju) – slikare i umjetnička djela raspoređuje
prema školama ( a ne kronološki niti stilski), npr. talijanska (venecijanska, lombardijska, rimska…).
Problemski odnos pri pisanju biografija; sinkronijski pristup (ta podjela uskoro postaje mjerodavna
– grupiranje umjetnika po školama. Tako se rade i rasporedi muzejskih zbirki)
- 1708. Vaga slikara – vrednovanje slikara renesanse i baroka; 4 kategorije prosudbe:kompozicija,
crtež, boja, izraz. Slikari se nižu po abecednom redu. Za svaku kategoriju određuje 20 bodova kao
najviši izraz vrijednosti, npr. Durer 8,10,10,8; Rembrandt 15,6,17,12, Michelangelo 8,17,4,8 . 20
bodova nije dobio nitko, a najviše su skupili Rubens i Rafael

-teoretičari u 17. stoljeću koncentriraju se na oblikovne probleme stvaralaštva

-pojava da se određena struja mišljenja teži učiniti normom; normativna mišljenja – često kod
akademskog pristupa
-uz akademizam u Francuskoj se pojavljuje i rokoko (predstavnik: Chardin) koji je de Pilesu
odgovarao.
-Querelle des anciens et de la moderne- svađa starih i modernih u Francuskoj, istovremena rasprava
koja se vodi paralelna s svađom poussenovaca i rubensovaca.

PALOMINI
-grupira umjetnike prema sadržaju njihovih slika; slikari bitaka, krajolika, portreta : «Museo
pitorico» ; rađeno već u znaku prosvjetiteljstva

GIOVANNI BELLORI ŽIVOTI MODERNIH SLIKARA, KIPARA I ARHITEKATA 1672.

(1615-1696) – prvi koji je doprinio pisanju o povijesti umjetnosti a da sam nije bio umjetnik. Bio je
opat, živio u Rimu kao bibliotekar švedske kraljice.
-u teoretskom pogledu preteča Winckelmanna. Prema Panofskom utemeljitelj klasicizma
-najznačajnija djela: monografija Rafaela, Životi – napisani uz pomoć N. Poussina
 30

-definirao osnovne klasicističke postavke ( u odnosu na manirizam i naturalizam – a Winckelmann i

u odnosu na rokoko)
-revival antičkog ideala
-međustanica između antike i novog doba je Rafael
-najvažniji historiograf druge polovine 17.st; širokih obzora, bavio se poviješću, arheologijom,
teorijom umjetnosti, pisanjem životopisa umjetnika.
-zanimao se za male predmete i njihovu prezervaciju – nazivan i «otac arheološke povijesti
umjetnosti»
-objavljuje nekoliko važnih priručnika (corpusa) o baštini antičke arhitekture i skulpture u Rimu
(oko 1691) – grčka antika kao nedosiživ vrhunac umjetnosti (u tome ga nasljeđuje Winckelmann,
kao i u kritici Berninija)
-u uvodu životopisa 12 umjetnika prve polovine 17.st. donosi svoje teoretske stavove; 1672. «Vite
de pittori, scultori ed architetti moderni»; model mu je Vasarijevo djelo, ali za razliku od njega
Bellori piše samo o umjetnicima koje smatra vrhunskim. Njegov princip selekcije povezan je s
vjerom u centralnu ulogu idealne ljepote u umjetnosti.
(Uvod «L'idea del pittore, scultore ed architetto» - to je zapravo jedan govor koji je održao pred
Akademijom sv. Luke u Rimu, a to kod Panofskog kasnije)
Smatra da savršena idealna ljepota ne postoji u prirodi i da ju se mora tražiti u sferi ideja. Božja
kreacija ideja; umjetnici slijede taj model da bi prevladali disproporcije i deformacije koje se nalaze
u prirodi i ljudima. Umjetnik mora od različitih tijela uzeti pojedinosti koje su savršene (jer je teško
naći jedno savršenstvo)- idealistička neoplatonistička tradicija
-problem da arhitektura nije imitativna umjetnost Bellori opravdava argumentom da dobra
građevina imitira druge dobre građevine. Dobri arhitekti čuvaju savršene oblike redova i njihov se
crtež treba sastojati od reda, raspored, mjere i ritma cjeline i dijelova. Arhitekt imitira Boga u
svojim postupcima – crta savršen tlocrt i prevodi da u materijalnu formu. Redove navodi jonski,
dorski i korintski ( tu nasljeđuje Albertija)
-ne smatra da je porijeklo ideje metafizičke naravi; ideja je stvarnost ali u svom pročišćenom
obliku. Panofsky smatra da je Bellorijeva formula ideja+ priroda zapravo preobrazba iz metafizike u
akademski / klasicistički ideal
-Bellori osuđuje naturaliste jer previše izravno oponašaju prirodu ( nema «idealnog pročišćenja»), a
kritizia i maniriste jer nemaju dovoljan kontakt s prirodom te oponašaju neke druge umjetnike i
njihova djela.
 31

-u točnosti imitacije slijedi Vasarija: antička arhitektura za arhitekte, modeli iz prirode za slikare i
kipare
-slavi Bramantea, kritizira Borrominija
-opisuje pad umjetnosti nakon pada rimskog carstva; revival s Bramanteom i Rafaelom koji
imitiraju antiku
-ne koristi ideju kružnog rasta umjetnosti, zrelosti i dekadencije jer bi primjenom tog modela
umjetnike svog vremena smjestio u sferu pada. Stvara puno fleksibilniji model – umjetnici i pokreti
se približavaju i udaljavaju od savršenstva
-uključuje u svoju knjigu Poussina i Carraccije, a isključuje Berninija.
-smatra se klasicistom i osuđuje barok.
-1695. objavljuje tekst o Rafaelovim Stanzama i ističe kategorije izraza, invencije i grazie.
-govori s pozicija akademskog klasicizma a utječe i na većinu škola pisanja povijesti umjetnosti u
18.stoljeću.

POIMANJE UMJETNOSTI U PROSVJETITELJSTVU

Lord Shaftesbury
Sri Joshua Reynolds
Diderot

-početak 18.st. –traži se napuštanje prije utvrđenih stajališta i uspostavljanje novih vrijednosti
-nastoji se stvoriti uzajamnost između umjetnika i publike

LORD SHAFTESBURY
«The Moralist» 1709. – definirao tri vrste ljepote:
1.) ljepota mrtvih oblika
2.) ljepota oblika koji su stvoreni ali ne mogu stvarati novu živu ljepotu
3.) najviša ljepota, počelo i pratemelj svake ljepote – ona iznutra oduhovljuje svijet
-umjetnost se u prosvjetiteljstvu svrstava u mehaničke znanosti
-Shatesbury dolazi do drugačijih shvaćanja umjetnosti čitajući Platona i Plotina
-traži mogućnost povezivanja zbilje i ideala, osjetilnosti i inteligibilnosti
-s njim počinje pojam estetike, pojam «nekorisnog sviđanja» + pojam unutarnje forme
 32

JOHNATHAN RICHARDSON STARIJI I MLAĐI uveli nov način promatranja likovnih

umjetnosti utemeljen na iskustvu

WILLIAM HOGARTH
-najvažnijim je smatrao originalnost i osobno iskustvo; presudnu ulogu ima duh genija

SIR JOSHUA REYNOLDS

1768. u Londonu utemeljena Kraljevska akademija a sir Joshua Reynolds bio je njen glavni
autoritet. Od umjetnika traži da se obrazuje, putuje, proučava djela starih majstora: neka vrsta
umjetničkog eklekticizma
Opći razvoj umjetnosti uspoređuje s razvojem pojedinog umjetnika

Početak 18.st. –sve jače isticanje prava na individualnost. Razvoj razmatranja o svrsi umjetnosti i
mogućnostima djelovanja pojedinačnog djela na promatrača

GROF CAYLUS
-spoznavanje stila starih naroda
-pokušao uspostaviti razvojnu povezanost od Egipta, preko Etrušćana i Grka, Rimljana do
nazadovanja u kasnoj antici

DIDEROT
-važan za umjetničku kritiku; uglavnom se usredotočio na kritiku Salona
-Goethe ga je cijenio i prepoznavao u njemu ravnopravnog sugovornika
-Bio je protivnik akademske naobrazbe; želi da umjetnici promatraju svijet oko sebe i uče iz njega

FALCONET
-umjetnost se može promatrati s nekoliko stajališta: s stajališta: učenog istraživača, ljubitelja,
umjetnika
 33

-Italija 17 i 18.st. – pojavila se zamisao da se priredi obuhvatni prikaz umjetničke povijesti. Nastoji
se napraviti reizdanje knjižice o Michelangelu, radi se novo izdanje «Vita» a Luigi Lanzi 1789.
objavljuje «Storia pittorica del Italia» (materijal raščlanjen prema školama)
-Fischer von Erlach «Nacrt povijesne arhitekture» - arhitektura od starog Orijenta, preko antike do
građevina udaljenih krajeva

RASPRAVA O LAOKONTU
Kip pronašao Felice de Fredir 1506. u svom vinogradu na Eskvilinu. O toj skulpturi izvješćuju već
Plinije stariji i Vergilije.
Izazvala je sveopće zanimanje. Original je 1797. prenesen u Pariz, a 1815. se vraća u Rim. Rade se
mnoge kopije i varijacije.
Lessing naglašava trenutak koji je umjetnik izabrao za prikazivanje; onaj koji polazi od neposredne
prošlosti ili nagoviješta budućnost.
Wilhelm Heinse otvoreno polemizira s Winckelmannom i Lessingom. Bio je jedan od rijetkih koji
otvoreno govori da mu se skupina ne sviđa; smatra je izvještačenom.
Goethe je također dao osvrt na Laokonta – simetrija i raznolikost, mir i pokrenutost, suprotnost i
stupnjeviti pomaci
Arthur Schopenhauer uzima Laokonta kao polazište za polemiku protiv Lessinga.
Jcob Burckhardt vidi u Laokontu potpuno jedinstvo forme i sadržaja

TEORETIČARI KLASICIZMA

Piranesi
Quertemere de Quincy
Winckelmann
Mengs

Teoretičari klasicizma bili su G.B. Piranesi u Italiji, J.L. David i Quatremere de Quincy u
Francuskoj, J.Stuart i N. Revett u Engleskoj i J.J. Winckelmann u Njemačkoj te A.R.Mengs. Oni
teoretski razmatraju nova znanstveno povijesna otkrića o antici. Veliku prekretnicu u formiranju
stila, iz početne, arheološke faze prema promišljeno konceptualnom stilu rade teoretičari i to
prvenstveno Winckelmann i Mengs. U tom odlučujućem razdoblju oni, zajedno s ostalim
 34

teoretičarima, umjetnicima i arheolozima borave u Rimu koji tada (još jednom i ponovo) postaje
glavnim kulturnim fokusom Europe.

JOHANN JOACHIM WINCKELMANN (1717.-1768.)*

U Rimu boravi od 1755. kao bibliotekar kardinala Albanija i kustos njegove zbirke. Godine 1763.
postavljen je za kustosa svih starina u Rimu i okolici. U svome kapitalnom djelu Geschichte der
Kunst des Altertums (1764.) dao je temeljne teze o povijesnom razvitku antičke umjetnosti. Prvi je
istraživač koji kod ocjene spomenika primjenjuje estetsko-umjetnički kriterij. To je jedna od novosti
u njegovim izlaganjima i zato se on smatra glavnim teoretičarom klasicizma, iako je i prije njega
bilo teoretičara koje on čak u nekim točkama nasljeđuje.
Govori o potrebi nasljedovanja, zapravo imitiranja antičkih autora i to zato jer su grčki umjetnici
već razvili do savršenstva oponašanje prirode. U oponašanju antičke umjetnosti vidi nešto što ne
vidi u prirodi a to je ideal ljepote kojeg umjetnost treba učiniti vidljivim u svojim djelima. Za
ostvarivanje ljepote bitni su proporcije, simetrija i sklad i Winckelmann ih smatra temeljnim. Time
uzori, uz stvarnost postaju djela antike. Winckelmann smatra da je «ljepota misterija čije efekte
vidimo i osjećamo, ali o kojoj nitko nema preciznu ideju». To nadilazi ikakvu slučajnu pojavu i zato
je ona superiorna prirodi koja je slučajna, i ne baš uvijek lijepa. Antički umjetnici su već iz prirode
izvukli ono što je lijepo i zato se treba ugledati na njih. Tako ideja umjetnosti antike kod
Winckelmanna postaje «tiha veličina i plemenita jednostavnost». Taj postulat idealne ljepote
postigla je grčka umjetnost i to ekspresijom duhovnosti preko intelekta. Prema Winckelmannu
antički umjetnici ostvarili su sklad prirode i idealnog lijepog.
Promatrajući antičku skulpturu primijetio je njenu mirnoću a to objasnio metaforom morske
površine (snaga koja postoji u dubini mora na njegovoj površini tek se zamjećuje). Također
primjećuje da antički kip definira njegova kontura. Zbog svoje velike uloge u definiranju skulpture i
slikarskih djela kontura, odnosno linija postaje ključnim pojmom klasicizma.
Prvo objavljeno djelo 1755. «Razmišljanja o nasljedovanju grčkih djela u kiparstvu i
slikarstvu» - grčka antika projicirana je poput idealne slike u vlastito vrijeme
1764. «Povijest umjetnosti staroga vijeka» - smatra da povijest umjetnosti treba prikazati
porijeklo, rast, promjene i pad umjetnosti + različite stilove naroda, vremena i umjetnika.
Sve promatra kroz proces razvoja, procvata i nazadovanja.
Tumačio je što je na starim statuama originalno a što su kasnije dopune

*
 35

Winckelmann utemeljuje prvu fazu povijesti umjetnosti i odvojio je od već uvriježene povijesti
umjetnika.
1767. kreće na put u Njemačku s talijanskim kiparom Bartolomeom Cavaceppijem ali brzo se vraća
natrag u Italiju, u Trst gdje ga u svratištu ubija Arcangeli.

ANTON RAPHAEL MENGS (1728.-1779.)

Drugi teoretičar klasicizma koji 1762. izdaje djelo Razmišljanja o ljepoti i ukusu u slikarstvu u
kojem izlaže svoje ideje klasicističke teorije, koje su bliske Winckelmannovim postavkama. Traži
objedinjavanje Rafaelova izraza, Correggiove gracije i Tizianova kolorita. Smatra da ljepota
proizlazi iz sklada između misterije i ideje. Zato je ideja glavna u umjetničkom djelu. Ideja određuje
djelatnost umjetnika, ona je polazište i u njoj je sadržana ljepota. Ideal u slikarstvu se sastoji od
selekcije onoga što je lijepo u prirodi, pročišćeno od nepravilnosti, iz čega proizlazi da se idealno
promatra intelektom a ne očima. I umjetnost klasicizma je refleksivna umjetnost. Pripremio
pojmove za prosuđivanje pojedinačnog umjetničkog djela: crtež, svijetlo-tamno, kolorizam,
invencija, kompozicija (njihovim međusobnim usklađivanjem nastaje umjetničko djelo)

WINCKELMANNOVA REVOLUCIJA

Perrault
Laugier
Lodoli
Blondel

CLAUDE PERRAULT - pozivao se na grčke hramove, na iskrenu arhitekturu stupova i greda i na

gotičku konstrukciju. «Odronnances des cinq Especes de Colonne» kritička disertacija o
redovima

MARC-ANTOINE LAUGIER - "Esej o Arhitekturi", 1753 - otišao još dalje u potrazi za

racionalističkim izvorima u arhitekturi, model nalazi u primitivnoj kolibi. Osnovna arhitravna
konstrukcija sastoji se od 4 drveta kao potpore za otvorenu natkonstrukciju sa horizontalnim
gredama i dvoslivnim krovom. (Nepotreban ornament treba biti eliminiran, a redovi funkcionalni a
ne dekorativni).
 36

U Francuskoj se sredinom XVII. Stoljeća počelo postavljati pitanje prave prirode redova i načina na
koji se moraju rabiti u modernim građevinama. «Prirodna valjanost» redova nije bila osporena i
glavna je briga francuskih kritičara bila da im zajamče čistoću i integritet. To se nastojanje iskazalo
u nizu knjiga. Prvo se pojavilo djelo Rolanda Frearta: Parallele de l'Architecture Antique et de la
Moderne, u kojem se zagovara strogi purizam. Zatim slijedi glavni arhitekt Louvrea, Claude
Perrault sa svojim komentiranim izdanjem Vitruvija te traktatom o redovima. Godine 1706.
pojavljuje se značajno djelo opata Cordemoya: Nouveau Traite de Toute Architecture. Cordemoy
se zalaže za oslobađanje redova svake ukrasne uporabe (on to naziva «reljefnom arhitekturom»), a
to znači pilastara, polustupova, prizidanih stupova.. Ovaj je purizam bio sukladan francuskoj misli u
to doba- a ona je bila racionalna.
Godine 1753. jezuit Laugier u svojem djelu Essais sur l'Architecture iznosi teoriju koja je
izokrenula arhitekturu iz temelja i izmijenila osnove arhitektonske misli idućih stoljeća. Laugier se
stoga naziva prvim filozofom moderne arhitekture.
Među svim tadašnjim teoretičarima vladalo je mišljenje da je arhitektura stvorena kada je primitivan
čovjek podigao sebi primitivnu kolibu. Sa kolibe je prešao na hram i usavršavajući njegovu formu
izmislio je drvenu verziju dorskog reda i potom je kopirao u kamenu. Tu su teoriju svi prihvatili ali
jedino Laugier o njoj konkretno promišlja. On primitivnu kolibu vizualizira u strukturi koja se
sastojala od drvenih okomitih potpornja, od poprečnih greda i kosog krova (prikazana na naslovnici
njegove knjige). Po prvi puta je bio uzdrman autoritet redova i zamijenjen slikom onog što se
pretpostavljalo njihovim funkcionalnim i racionalnim prototipom.
Kao i Cordemoy, Laugier je smatrao da sva «reljefna arhitektura» mora nestati, ali je išao i dalje:
prema Laugieru nestati su morali i zidovi. Idealna građevina sastoji se samo od stupova koji nose
gređe (koje nosi krov).
Vrlo velik je bio učinak njegove knjige; u naredne dvije godine doživljava prijevode na njemački i
engleski.

JACQUES-FRANCOIS BLONDEL – «Cours d'architecture» 1750-1775 u traktatu postavlja

osnovna pravila o primjeni arhitektonskih tipova u kompoziciji
 37

CARLO LODOLI - arhitektura treba počivati na prirodi materijala - arhitektura Renesanse i

Staroga Rima je lažna jer se zasniva na neiskrenim grčkim stilskim redovima koji su prvobitno bili
razvijeni za drvene konstrukcije. Jedina prava kamena arhitektura je egipatska i Stonehenge.

NA PUTU PREMA HISTORIJSKOJ ZNANOSTI

Kant
Schiller
Schlegel
Schelling
Hegel
Herder

IMMANUEL KANT (1724-1804) KRITIKA RASUDNE MOĆI

«Kritika rasudne moći» - daje definiciju ljepote prema kojoj se estetski sud odvaja od
spoznajnog. Ljepota je stvar osjećaja pomoću koje se ne mogu iznositi nikakvi egzaktni pojmovni
dokazi. To je bezinteresno sviđanje koje se odvaja od ugode i dobrote. Umjetnost zahvaljujući
geniju daje zakone prirodi. Kant je svojim učenjem o geniju prevladao teoriju oponašanja.
U «Kritici rasudne moći» pokušaj da znanstveno utemelji estetiku. Smatra kako zadaća estetike nije
ispitivanje lijepoga već naših sudova o lijepome. Uživanje u lijepom je uvijek «bez interesa».
Estetski sud nije spoznajni sud; njime se ističemo nikakvu oznaku na objektu već u njemu subjekt
izražava ono čuvstvo koje u njemu budi predodžba. Osjećanje lijepog razlikuje se od užitka koji u
nama budi ugodna stvar. Dokazuje da je središnji problem estetike pronicanje u suštinu estetskog
užitka

JOHANN GOTTFRIED HERDER (1744-1803) «Skulpture: neka opažanja o formi i obliku

Pygmalionova Kreativnog sna» 1778.
-glavna figura Sturm und Dranga
-u njegovim tekstovima opaža se rastuća svijest o važnosti nacionalnih i povijesnih utjecaja u
formiranju estetskog iskustva
-u eseju želi napraviti proširenje analitičke metode prirodnih znanosti na područje estetike
-cilj: ustanoviti kako kod skulpture presudnu ulogu ima osjećaj dodira
 38

-smatra kako bi se skulptura trebala promatrati kao odvojena umjetnička forma s vlastitim zakonima
i principima.

FRIEDRICH SCHILLER (1759-1805) PISMA O ESTETSKOM OBRAZOVANJU ČOVJEKA

-s Herderom glavni predstavnik Strum und Dranga; njegova drama «Razbojnici» (1781) prva je
politička tragedija Strum und Dranga
-Kantova estetika razvoj doživljava kod Schillera (pjesma «Die Kunstler») – osjet lijepog prirođen
je jedino čovjeku i to kao izvor spoznaje, ćudorednosti i sve kulture. Tumačenje umjetnosti
posredstvom nagona za igrom. Za razjašnjenje estetskog užitka upotrebljava analogiju igre. Igra kao
očitovanje suvišnih sila; onih koje u životnim potrebama ne dolaze u upotrebu. Važan za stvaranje
povijesne svijesti svog razdoblja.
-u spisu reagira na događaje Francuske revolucije koji su iz prvotne borbe za slobodu prešli na
područje terora. Smatra kako se prava sloboda može postići jedino kroz ljepotu. Kritizira
fragmentarnost i dehumanizaciju modernog čovjeka. Ljepota je most između ljudske emocionalne i
racionalne prirode koji vodi do ljudske potpunosti.

FRIEDRICH SCHLEGEL (1772-1829) KRITIČKI FRAGMENTI 1797.

-rani njemački romantizam
-u ranim radovima bavi se klasičnom antikom (smatra se da je za grčku poeziju napravio ono što je
Winckelmann napravio za grčku skulpturu). Kasnije odbacuje ideju o slijepom imitiranju antike te
prihvaća Schillerovu tezu da specifičan karakter moderne umjetnosti i literature zahtjeva i nove
forme i kategorije kako bi bili shvaćeni na pravi način.
-Interpretacija kao dinamičan neprekidan proces koji izvlači kreativne snage čitatelja i gledatelja
-umjetnost oblikuje poput same prirode – utemeljuje teoriju umjetnosti koja anticipira 20.st.

FRIEDRICH SCHELLING (1775-1854)

-«S obzirom na odnose plastičke umjetnosti i prirode» 1807.
-predaje filozofiju umjetnosti na sveučilištu u Jeni (kontakti s braćom Scheleg, Novalisom, L.
Tieckom)
-prihvaća tradicionalnu definiciju umjetnosti kao imitaciju prirode ali smatra pojam prirode
nedovoljno određenim – trebamo prepoznati duboku unutrašnju međupovezanost između ljudskog
duha i prirode; «duh je nevidljiva priroda» a «priroda je vidljivi duh»
 39

-smatra da bi isti kreativni principi koji oživljuju prirodu trebali probuditi i umjetničko djelo.
-smatra da je filozofija umjetnosti završni kamen cijelog svoda filozofije – ona je objava apsoluta,
odnosno božanstva: ljepota je ono beskonačno prikazano kao konačno – umjetnik ne oponaša
prirodu nego stvara nešto novo. Za umjetničko stvaralaštvo nužna je snaga genija ( božansko u
čovjeku), a takva je i stvaralačka snaga prirode – umjetnost je sama sebi svrha, nezavisna od svih
vanjskih svrha i zato odbija srodnost s osjetilnim užitkom, korišću, moralitetom i znanošću.

FRIEDRICH VON HARDENBURG – NOVALIS (1772-1801)

«Fugitive Thoughts» 1798.
-pod utjecajem filozofije njemačkog idealizma
-ambicija «poetizirati svijet» - otkriti originalnu temeljnu snagu iza pojavnosti stvari
-svako umjetničko djelo oblikovano je duhovnim elementom

HEGEL (1770-1831)
-temeljne postavke njegove filozofije: ideje podupiru sve oblike stvarnosti, svi događaji moraju biti
shvaćeni u terminima evoluirajućih principa, cjelokupni povijesni proces je racionalan i neophodan
razvoj koji vodi koji vodi do ponovne samospoznaje i božanskog duha = idealistička / metafizička
teorija. Duh kao unutrašnja priroda i sudbina svijeta, unutarnji arhitekt povijesti i vječna i apsolutna
ideja. Duh sebe izražava kao duh nacije ( Volksgeist) i duha perioda / doba (Zeitgeist).
Umjetnost je najniži stupanj na kojem se objektivira apsolutni duh. Na višim stupnjevima nalaze se
vjera i filozofija. Ti su se stupnjevi jedan za drugim i jedan iz drugoga povijesno razvijali u starom,
srednjem i novom vijeku. Ljepota u umjetninama je odraz ideje u tvari.
Iz zbilje apstrahira svoje zakone; završnica i cilj povijesnog razvoja za njega je suvremenost.
Umjetnost stvara novu realnost: oslobođenje duha od tvarnosti i konačnosti. Svako razdoblje u
umjetnosti u sebi nosi klicu idućeg, svoju antitezu.
Vrijeme oko 1800. smatra prekretnicom umjetnosti – totalna refleksija. Sveukupna duhovna
naobrazba je takva da umjetnik ne može zanemariti misaono okruženje i njegove odnose. Dolazi do
zaključka da je umjetnost stvar prošlosti jer je izgubila pravu životnost. Situacija nove kulture je da
će umjetnost i povijest umjetnosti morati početi postojati jedna uz drugu.
-umjetnost, religija i filozofija kao oblici apsolutnog duha – apsolutni duh se ozbiljuje u umjetnosti
u obliku zora tj. osjetilnoj pojavnosti, u religiji u obliku predodžbe i čuvstva a u filozofiji u čistim
pojmovima kao duhu najprimjerenijem obliku.
 40

-estetika je filozofija umjetnosti; lijepo je osjetilni privid ideje –sadržaj umjetnosti je ideja, a njem
oblik osjetilni slikoviti lik.
Razlikuje 3 odnosa ideje prema svome oblikovanju:
1.) simbolična forma – ideja je apstraktna i neodređena; traži svoj oblik. Očituje se u arhitekturi.
2.) Klasična umjetnička forma – ima kao svoj sadržaj i oblik ideal – dosiže ideal ljepote a
najizrazitije se očituje u kiparstvu
3.) Romantička umjetnička forma – ponovno dokida potpuno jedinstvo ideje i njene realnosti i
na višem stupnju vraća na razliku i suprotnost obiju strana koje nisu bile svladane u
simboličnoj umjetnosti – ideja sada više ne vodi nedovoljnosti simboličkog oblika, nego se u
svom savršenstvu oslobađa jedinstva s izvanjskim te svoju istinsku realnost postiže u samoj
sebi. Slikarstvo, muzika, poezija.
Najviši oblik apsolutnog duha je filozofija.
-glavne promjene koje hegelijanizam doživljava u djelima povjesničara umjetnosti kao Riegl,
Wolfflin i Frankl su sekularizacija, redukcija važnosti božanskih aspekata svjetskog duha i ideja
napretka kombinirano s stavom su sve socijalne forme manifestacije jedinstvene biti.

-1801. počelo lijevanje gipsanih odlijeva prema skulpturama s Partenona

-Quatremere de Quincy – presudan utjecaj na oblikovanje klasicizma u Francuskoj; bio je protivnik
napoleonskih umjetničkih nastojanja i dopremanja opljačkanih umjetnina u Pariz tijekom osvajanja
europskih zemlja. Piše o egipatskoj arhitekturi.

Tada doktrine dostižu vrhunac racionalne arhitektonske misli u Francuskoj:

JEAN- BAPTISTE RONDELET - 1802-1803 - "Teoretska i praktična rasprava o umjetnosti
građenja"
JEAN-NICOLAS-LOUIS DURAND - 1802-1805 - "Precis des lecons donnees e l'ecole
polytechnique» vrhunac racionalne tradicije klasicizma u francuskoj arhitekturi prve polovine
19.st. Razrađuje sistem u kojem se klasični oblici, shvaćeni kao modularni elementi, mogu spajati i
slagati kako bi omogućili realizaciju novih građevinskih tipova (tržnice, knjižnice). Kodificira
tehničke i projektantske metode koje će omogućiti da se racionalnim klasicizmom mogu zadovoljiti
i nove društvene potrebe i nove tehnike. Osnovna preokupacija arhitekata trebalo bi biti rješavanje
 41

kompozicijskih problema metodičkim postupkom. Svjesno ignorira Boulleeovo shvaćanje

arhitekture kao simboličke vrijednosti i njenog ekspresivnog izraza.
Rondelet i Durand su reducirali arhitekturu na dva elementa: strukturu i formalnu geometriju. Za
Rondeleta je ona samo mehaničko rješenje specifičnih praktičnih problema. Oni svode arhitekturu
na njena dva elementa: strukturu i formalnu geometriju, tvrdeći da ona ne predstavlja više od
mehaničkog rješenje specifičnog praktičnog problema Ovakvo gledanje se ponovo javlja u djelu
Choisya.
Njihov je opsežan program utjecao na Schinkela.
Najistaknutiji teoretičar za vrijeme Napoleona I. bio je QUATREMARE DE QUINCY koji je
smatrao veličinu jednu od osnovnih odrednica arhitekture. Smatra kako se veličinom građevine
izaziva divljenje kod promatrača.
Jakobinci prihvaćaju klasicizam kao vlastiti oficijalni umjetnički stil i u njemu se izražavaju. Isto
čini i carsko doba, ali s razlikom što je već tada klasicizam postao pomodan. Empire označava
rapidni zalaz klasicističkog pokreta i njegovu transformaciju na puki revival antike, iscrpljen u
svojim višim idejama i forsiran. Postao je dekorativnim stilom, komparabilan s pola stoljeća ranijim
gout grecom.
Raniji klasicisti tražili su inspiraciju u najprimitivnijim formama antičke umjetnosti, a umjetnici
empire perioda obraćaju se Imperijalnom Rimu kao vrelu izvora i uzora.
Arhitektura i dekoracija gotovo da postaju sinonimi.
Imperijalno-rimski stil arhitekture i dekoracije odgovarao je Napoleonu iz simboličkih i umjetničkih
razloga: Slika se ponovno koristi kao alat kojim se prikazuju vrline monarhije, ideja umjetnosti kao
edukacije promijenjena je u ideju umjetnosti kao propagande, centrirane na kult carske ličnosti.
(veza između Louisa XIV i Napoleona je težnja grandioznosti)

JOHANN WOLFGANG VON GOETHE (1749-1832)

1772. O njemačkoj arhitekturi – prvo djelo, anonimno objavljeno. Uvodi novo vrednovanje gotike
– u Strasbourgu je spoznao zakon i harmoniju gotike (opisuje samo pročelje – jedinstvo dijelova i
cjelovitost). 1775. ponovno piše o toj katedrali.
-rođen u Frankfurtu, živio u Weimaru osim posjeta Italiji 1780-ih.
-bavi se teorijom boja, ali i ostalim temama: problemski povijesni zadaci, koncepcija stila, problemi
terminologije, monografski prikaz, životopis
-interes za gotičku arhitekturu – katedrala u Strasbourgu
 42

-tekst publicirao Johann von Herder

-kasnije napustio gotiku i bavi se klasikom
-njegov tekst jedan je od glavnih razloga gotičkog revivala u Njemačkoj; gotika je dobra kao i
klasika samo potpuno drugačija
-bitan tekst jer se od Vasarija gotika smatrala barbarskom i bila je odbacivana. Goethe naglašava
senzaciju cjelovitosti u kojoj su svi detalji harmonizirani i sve prisutne mase potrebne. Naglašava
gotičku strukturu logičnosti i čistoće.
-piše o Falconetiu – još uvijek zastupa mišljenje da se ljubitelj umjetnosti mora ograničiti na djela
grčkog kiparstva
-1808. «Priroda je lijepa sve do određene granice, umjetnost je lijepa zahvaljujući određenoj mjeri»
- načela:
1.) oponašanje prirode = predvorje stila
2.) manira = subjektivan pristup predlošku
3.) stil = najviši izraz umjetničkog stvaralaštva
ta načela primjenjuje i na arhitekturu.
-po povratku s dvogodišnjeg puta u Italiji nastoji utjecati na sveukupan umjetnički život u
Njemačkoj. Vodio je wiemarsku akademiju i pisao umjetničko- teorijske spoznaje za časopis
Propylaen.
1790. pokušao sažeto obuhvatiti povijest venecijanskog slikarstva
-zalaže se za zaštitu spomenika
-piše životopise (Cellini)

POVIJEST UMJETNOSTI ROMANTIZMA

Goethe
Herder
Heinse
d'Agincourt
Ruskin

-Engleska – zbog perifernog usvajanja renesanse najduže se zadržala srednjovjekovna tradicija.

Pisci i umjetnici osuvremenjuju srednjovjekovnu prošlost.
-«Strum und Drang» pokrenuo Goetheov članak o katedrali u Strasbourgu
 43

-Herder – oblikovao pojam povijesnog razvoja u njemačkoj klasici – ljudsko opažanje je različito u
svakom povijesnom razdoblju. Shvaćao je razvoj u smislu opće povijesti čovjekova obrazovanja.
-Wilhelm Heinse – suočavanje s Winckelmannom; smatra da ne treba samo proučavati antiku i da
je priroda bogata i neiscrpna
-Wackenroder 1797. «Izljevi srca jednog redovnika zaljubljenog u umjetnost» - jedan od
programatskih spisa romantičarskog pokreta u Njemačkoj. Za njega je prototip umjetnika Durer.
Uvodi osjećajnost kao zahtjev za suvremenu umjetnost. Umjetnost se ne može naučiti pa se
tehničko obrazovanje na umjetničkim školama ne smije prenaglašavati.
-Seroux d'Agincourt – autor prikaza cjelokupne srednjovjekovne umjetnosti, 6 svezaka. Prikazuje
povijest umjetnosti kao razvojni tijek u velikim cjelinama, a kao uzor navodi Winckelmanna:
1. grčka umjetnost, 2. kiparstvo i slikarstvo, 3. popis tabli s preciznim tumačenjem, 4. grafičke
reprodukcije prijelomna značenja
-u Francuskoj se javlja oduševljenje srednjim vijekom pod utjecajem Chateubrianda.
1795. u Parizu se otvara «Musee des monuments francois» - djela iz razorenih crkava i samostana
čitave Francuske.
Gotika se propagira i zahvaljujući romanu «Zvonar crkve Notre Dame» 1831. (renesansu Hugo
gleda kao potpunu propast arhitekture).
-Johann David Passavant – povjesničar umjetnosti, djelovao s nazarencima

JOHN RUSKIN
– utjecaj na politička, socijalna i umjetnička poimanja svog doba. Nastoji uskladiti težnje
romantičarskog pokreta s modernim shvaćanjem života. U 5 svezaka piše «Modern painters» -
obrana djela W. Turnera koje je tad u Engleskoj izazvalo opći prosvjed – Turner tada postaje
nacionalni heroj. «Seven Lamps ofArchitecture» «The Stones of Venice» «Mornings in
Florence» povijest kao instrument za oblikovanje budućnosti. 1854. utemeljio Društvo za očuvanje
starih građevina. 1869. postao profesorom povijesti umjetnosti na Oxfordu – nastoji objediniti
praksu i teoriju umjetnosti.
Oko 1850 počinje podržavati gotički revival
«Modern painters» (1841.)
«The Seven Lamps of Architecture» (1849)
«The Stones of Venice» (1851.-1853.)
 44

Sedam svjetiljki arhitekture –ono što je za Pugina bilo religiozno, za Ruskina je etično.
Stvaranje dobre građevine može istovremeno doprinjeti dobroti društva. Radikalno se udaljava od
Pugina, jer je njegova pozicija antifunkcionalistička, i ukras je za njega ono što arhitekturu odvaja
od graditeljstva ( svi njegovi dozvoljeni stilovi su talijanski i sa jako naglašeom bojom, posebno
voli konstrukcijsku polikromiju)
Svjetiljke koje osvjetljuju arhitektonski put su:
Žrtva – potrebna jer arhitektura uključuje umjetnikov napor, a nije samo mehaničko rješenje
materijalnog problema.
Istina - naglašava arhitektonske prijevare («lažni» materijali, sakriveni potpornji, strojno
proizvedeni ukrasi)
Snaga – kontrola mase i sjene
Sjećanje – građevina mora kroz vrijeme dobiti povijesne asocijacije, i zato se gradi za budućnost
Poslušnost – vjernost prošlim formama, a ne potraga za novim
Život, Ljepota
Prvenstveno su to moralne i etičke kategorije. Naglašava i trajni karakter neke građevine. Građevine
vidi kao «propovjedi u kamenu» (kao performansi koju pobuđuju određene emocije u promatraču).
Izražava potrebu za uniformiranjem nacionalne arhitekture: «Izbor bi mislim bio između četiri stila:
1. pizanska romanika, 2. rana gotika zapadnih talijanskih republika, 3. venecijanska gotika u svojoj
najčišćoj fazi, 4. engleska rana dekorirana…možda obogaćena s dodavanjem dekorativnih
elemenata iz iznimno dekorativne francuske gotike» . Pri tome se primjećuje kako Ruskin vidi stil
internacionalne gotike kao karakteristiku europskog jedinstva.
Naglašava kako je obavezna strukturalna polikromija (to se može promatrati kao reakcija protiv
puritanizma anglikanske crkve) i smatra je dijelom internacionalne gotike.
Restauraciju smatra kao «najveću destrukciju koju građevina može pretrpjeti» - smatra kako
restauracija dokida jedinstvenost građevine. Jedinstvenost građevine ne leži u njenom nacrtu i
dizajnu nego i u svim stoljećima koje je ona proživjela, u njenom kumulativnom životu kroz
stoljeća i zato je svaki dio strukture građevine nezamjenljiv.
Ruskinova gotika lilterarna je u izvoru a Viollet-le-Ducova apstraktna (derivirana iz logičke
tradicije strukturalne analize).
Kamenje Venecije 1851-1853 – dok je 7 svjetiljki traktat o moralu, ovaj tekst otkriva posvećenost
gotici. Izmišlja ideju «duše gotike» sastavljene od povijesnih, društvenih i etičkih elemenata.
Povijesno uviđa kako kulturalna produkcija određenog perioda ovisi o materijalnoj produkciji pa se
 45

bavi pitanjima socijalne povijesti koja utječe na kulturu. Posebno razmatra katedralu sv.Marka u
Veneciji i duždevu palaču.
U svom vremenu vidi kako se rad degradirao na industrijski rad strojeva, bez kreativne slobode;
kritika industrijskog kapitalizma. Smatra kako jedino revolucijom u materijalnim uvjetima koji
određuju načine i proizvode ljudskog rada može se osigurati život i sloboda svakog radnika (sličan
Marxovim stavovima). Vidi savez između gotike i slobode. (Ali gotički je revival u cijeloj Europi
ovisio o kapitalističkim sredstvima proizvodnje, distribucije i nabave).

BERLINSKA ŠKOLA POVIJESTI UMJETNOSTI

Von Rumohr
Kugler
Waagen
Schnaase

-Karl Friedrich von Rumohr – temeljitost istraživanja, promatranje. 1827. «Talijanska

istraživanja» - prekretnica znanosti o umjetnosti; cjelovit pregled talijanskog slikarstva metodom
povijesne kritike izvora. Tražio je objektivne kriterije i znanstvene činjenice, strogo kritičko
znalaštvo, koristi izvore i arhivsku građu, dublje tumačenje umjetničkog djela. Poticanjem mladih
na umjetnost nastoji utjecati na umjetnost vlastitog vremena. Znanstvena metoda razvijanjem
objektivnih kriterija mora voditi kroćenju subjektivnosti. ( Napisao i «Kuharski priručnik» i «Škola
uljudnosti za stare i mlade»)
-Franz Kugler – središnji lik Berlinske škole. «Umjetnost kao predmet države uprave». Obrađuje
povijesnu i suvremenu umjetnost bez teritorijalnih ograničenja. Burckhardt njegov učenik.
-Gustav Friedrich Waagen –nabavio brojna djela za Galeriju slika u Berlinu + radio muzejske
kataloge
-Carl Schnaase –pravnik, nije polazio od poznavanja pojedinačnih djela nego od shvaćanja
određenih filozofijom i religijom. Početkom 1840-ih povijest umjetnosti čije je stajalište više
filozofsko i kulturnopovijesno.
 46

JACOB BURCKHARDT REFLEKSIJE O POVIJESTI 1872.

(1818-1897)
-prvi koji se može nazvati modernim sveučilišnim profesorom ( predaje u Baselu)
-njegovo putovanje Italijom značilo je odlučni okret proučavanju historijskog razdoblja; iz tog
vremena on stvara epohu. Započinje pisati kao putopisni vodič nazvan «Cicerone» - klica budućih
djela.
-Švicarac, studirao teologiju i grčki, kod Franza Kuglera u Berlinu studira povijest umjetnosti
-1860. Civilizacija renesanse u Italiji – piše je u Baselu gdje predaje o različitim aspektima kulture.
Naglašava važnost umjetnosti u shvaćanju prošlosti. Utemeljuje prvenstvo tog razdoblja na
vrijednosnoj ljestvici.
-1867. «Povijest renesanse u Italiji» - renesansna arhitektura
-bavi se i grčkom umjetnošću pri čemu korigira Winckelmanna
-u predgovoru Refleksije o povijesti govori kako ga zanima cijela povijest. Njegov pristup temi
povijesti je praktični i empirijski. Daje povijesna razmatranja o velikim osobnostima – pokušava
rekonstruirati prošlost u svim detaljima
-govori kako nema sistem
-ne slaže se s Hegelovim uvjerenjem da je povijest svijeta racionalna
-smjestio je povijest umjetnosti u kontekst (kao i Winckelmann) klime, politike i misli te drugih
društvenih aspekata. Daje sociološku povijest umjetnosti (za razliku od Hegela koji je empirički
humanist i zagovornik kulturalne povijesti koja mora biti što potpunija i obuhvaćati povijest
umjetnosti uz sve ostale aspekte socijalnog života).

REALNOST I METODA
Hippolyte Taine
Viollet-le-Duc
Gottfried Semper
Giovanni Morelli
Eugene Fromentin
Anton Springer

-na metodu povijesti umjetnosti utječe razvoj prirodnih znanosti

 47

-napori oko ujedinjenja umjetnosti i znanosti

-želi se prevladati romantizam ali se prema tom cilju ne ide izravno nego zaobilaznim putovima, pr.
sociološkim istraživanjem umjetnosti
-Hippolyte Taine je pod utjecajem Comtea nastojao uvesti prirodoznanstveni način promatranja.
Pozitivistička podloga – sve se nastoji objasniti vanjskih uvjetovanostima i nema mjesta za
individualizam.

VIOLLET LE DUC
Svoje misli i teorijske postavke oblikovao je u niz djela. Literarna djela koja ga pokazuju kao
jednog od najvećih teoretičara arhitekture svoga vremena pripadaju središnjem djelu njegove
karijere, dijelu koji se poklapa s periodom Drugog carstva1. Najkompleksnije takvo djelo svakako je
Dictionnaire raisonne de l'architecture francaise de Xie au XVIe siecle čijih 10 volumena izlazi u
Parizu u periodu od 1854-1868. Godine 1858. započinje s kraćim djelom, dodatkom Rječniku u
kojem se bavi poviješću namještaja i opreme unutarnjih prostora. U ta dva djela njegova se
filozofija arhitekture pojavljuje implicitno, a u sljedećem djelu eksplicitno: Entretiens sur
l'architecture koje izlaze u Parizu od 1863-1872 u dvije serije. Upravo u dvama rječnicima i
predavanjima ostavljeno je njegovo glavno nasljeđe arhitektonskoj misli. Uz dva volumena
Entretiens-a dolazi i atlas koji sadrži na 36 strana reprodukcije njegovih (većinom didaktičkih)
crteža.
Njegovo djelovanje kao restauratora usko je povezano i zapravo i proizlazi iz teorije arhitekture
koju razvija tijekom čitavog života. Tema koja se provlači kroz čitav njegov rad kao teoretičara je
pitanje racionalnosti i racionalne arhitekture, pitanje usko povezano s shvaćanjem gotike. Nakon što
gotiku proglašava primjerom racionalne arhitekture njegov se rad odvija u dva smjera; znanstveno
prikazivanju gotike i goričkih građevina te stvaranju moderne paralele.
U strukturi gotičkih katedrala primjećuje se određena igra racionalnošću, isto kao što postoji i u
srednjovjekovnoj filozofiji. Upravo je ta igra racionalnošću zaokupila Viollet-le-Duca i um 19.
stoljeća. Nakon što je pokazao kako je gotička arhitektura racionalna, Viollet nastavlja i govori
kako su i grčka, rimska i bizantska arhitektura unutar svojih granica, racionalne arhitekture, te da je
zapravo sva dobra arhitektura racionalnog karaktera. Tako arhitektura biva povezana s kategorijom
razuma i sposobnošću rasuđivanja. Viollet-le-Duc smatra da je ukus, pravilno shvaćen, nesvjesno
rasuđivanje. Ali za umjetnika takvo nesvjesno rasuđivanje nije dovoljno. Umjetnik mora analizirati

1
Drugo carstvo 02.12.1852 - 04.9.1870.
 48

ono što mu se sviđa, mora biti svjestan logičkih procesa koji su temelj stvaranja. Tako Viollet-le-
Duc smatra da: «Vrlo često (možda uvijek) osjećaj ukusa je jedino nesvjesno rasuđivanje, a čiji nam
izrazi promiču. Steći ukus nije ništa drugo do prilagoditi sebe na dobro i lijepo; ali da bi se
prilagodili na ono što je dobro moramo to znati pronaći- pri tome moramo birati. Kako bi pravilno
izabrali prizivamo u pomoć sposobnost rasuđivanja. Gledamo građevinu. Trenutačno smo očarani
njome. Mislimo «kako lijepa građevina», ali za umjetnika taj instinktivan sud nije dostatan. On sebe
ispituje zašto je građevina lijepa i pokušava analizirati sve karakteristike građevine koje ga
očaravaju i to tako da ih može primijeniti i sintetizirati kada on počinje stvarati». Iz toga proizlazi i
Viollet-ovo mišljenje da se obrazovanje arhitekta mora odvijati u dvije faze: u prvoj mora naučiti
analizirati remek djela prošlosti, a u drugoj mora naučiti napraviti vlastitu sintezu, koja je
funkcionalna i u kojoj koristi materijale koje diktira njegovo doba. Iako se njegova teorija temelji na
zamisli da arhitektura sadašnjosti mora derivirati iz arhitekture prošlosti, odvija se pitanje
revivalizma. Prema Viollet-u moderan arhitekt mora, analizirajući remek djela prošlosti, reducirati
ih na proces argumenata, a zatim te argumente primijeniti na vlastite probleme. Umjesto imitiranja
srednjovjekovnih formi on ih želi adaptirati potrebama 19. stoljeća. Osim toga, u svoju teoriju uvodi
i socijalnu dimenziju; naglašava kako su gotičke katedrale u Francuskoj bile izraz potreba Francuza
u 13.stoljeću, isto kako je i grčka arhitektura bila izraz potreba antičkih ljudi. Time implicitno
govori kako bi suvremena arhitektura trebala biti izraz potreba modernih ljudi.
Što se tiče stila Viollet-le-Duc je vjerovao da stil može biti stvoren samo pomoću primjene razuma.
Tako da je stilistički pristup stran Viollet-ovoj metodi. On na kompoziciju gleda isključivo kao na
rješenje problema ravnoteže. Pri tome uvijek u vidu ima racionalni kriterij. Racionalizam je bio
jedan od njegovih argumenata kojima preporučuje gotički stil u suvremenim građevinama. Drugi
argument bio je taj da je gotički stil porijeklom francuski, nacionalan. Ipak ne teži imitaciji nego
interpretaciji. On je nudio racionalizam kao metodu, a srednjovjekovnu gotiku kao model2.
Katedrala je postala prototipom racionalne građevine, a Villard de Honnecourt prototip racionalnog
arhitekta.

GOTTFRIED SEMPER (1803-1879) ZNANOST, INDUSTRIJA I UMJETNOST 1852.

-graditelj dresdenske opere, bečkog Burgtheatra
-naglašava ulogu materijala, svrhe i tehnike u razvoju forme

2
Kao i Ruskin i Viollet-le-Duc najviše cijeni period visoke gotike 13.stoljeća, u Francuskoj doba Reimsa i Amiensa a u
Engleskoj Westminsterske opatije.
 49

-znanstveni i tehnički napredak omogućuje nove arhitektonske i izražajne mogućnosti

-potrebna je revalorizacija koncepcija stila i dizajna u industrijsko doba
-arhitekt mora proučavati prošlost arhitekture; zato se i počeo baviti povijest umjetnosti. kritika
Winckelmanna i Lessinga jer su iz proučavanja antičke umjetnosti izuzeli arhitekturu; tada je došlo
do nezdravog razdvajanja umjetnosti. 1641. «Stil u tehničkim i tektonskim umjetnostima» -
predlaže da se uredi muzej umjetničkog obrta a predlaže i da se Kristalna palača uredi kao
umjetnički centar.

GIOVANNI MORELLI TALIJANSKI SLIKARI 1890.

(1816-1891). Političar. U vojsci tijekom Risorgimenta 1860-ih. 1870-ih član senata u novoj
nezavisnoj Italiji – predsjeda mnogim narudžbama umjetnosti (nadgleda prodaju umjetničkih djela
iz javnih institucija i crkvi). Studirao medicinu u Švicarskoj – dovelo ga do razvoja metoda
baziranih na minucioznom istraživanju djela za razliku od teoretskih i akademskih studija
suvremenih povjesničara umjetnosti.
polemike s njemačkim povjesničarima umjetnosti
-uspjeh njegovih reatribucija
-1890. napisao njemačku kritiku slika u glavnim galerijama Rima, Dresdena, Berlina pod
pseudonimom Ivan Lermolieff (ruski aristokrat) – uvod u obliku razgovora Lermolieffa i
educiranog Talijana koji ga uči temeljima morellijanske metode. Takav način dopušta mu
komentare o povjesničarima umjetnosti, njemačkim profesorima, poznavaocima, kritičarima i
drugim rivalima.
-Morellijeva inovacija – analiza slika s puno većom pažnjom posvećenom detaljima; proučavanje
aspekata koji su do tada smatrani nevažnima i koje umjetnik nije mijenjao za svaku sliku (oblik
ušiju, nokti…) – tako i reatribucije slika radi (pr. slika Salome s glavom Ivana Krstitelja iz 1515. u
galeriji Dora Pamphilj bila je atribuirana Pordenoneu a Morelli je na temelju oblika uški i noktiju
pokazao da je Tizianova).
-njegova metoda bila je kritizirana kao nebitna jer su je koristili drugi učenjaci – Morelli odgovara
da je to moguće ali pita se gdje su onda reatribuirana djela. Smatra da se njegovom metodom može
služiti samo istinski poznavatelj.
-prema njemu studij povijest umjetnosti mora prvenstveno biti baziran na djelima (kritika onih koji
se oslanjaju na dokumentirane dokaze – na temelju toga suprostavlja poznavaoca /connoisseur i
povjesničara umjetnosti; treba svjedočenje pisanog dokumenta da bi utvrdio autorstvo slike).
 50

Potrebno je da se bude poznavatelj prije no što se postane povjesničarom umjetnosti te da se

poznavanje temelji na promatranju u galeriji a ne knjižici. Temelji aduti povjesničara umjetnosti
trebaju biti intuicija i impresija (svijest o generalnom dojmu)
-vrlo fokusiran pristup
-ne vodi računa o kontekstu kao Vasari

Za prosuđivanje talijanskog i nizozemskog slikarstva bitni su Joseph Crowe i Givanni Battista

Cavalcaselle.
Joseph Crowe «The Early Netherlands Painters», «New History of Painting in Italy»
-Eduard Koloff- uglavnom djelovao u Parizu. Otkriće Rembrandta uglavnom njegova zasluga.
Suprostavljao se veličanju antike i srednjeg vijeka, a zalagao se za kontinuitet razvoja i priznavanje
epoha koje su se smatrale nazadnim.
-Eugene Fromentin – otvara novo područje proučavanja u povijesti umjetnosti: flamansko i
nizozemsko slikarstvo; osvrtao se na djela i tehniku slikanja, a prikaz piše kao putni izvještaj. Bio je
protivnik metode i nastojao je posredovati svoje osobne dojmove.
-Anton Springer- povijest umjetnosti mora razjasniti koje su misli vladale maštom umjetnika, a
bitno je i ozračje u kojem djeluju umjetnici. Nastojao oko točnijeg povezivanja oblika djela sa svim
onim što ih uvjetuje. Otkrio ikonografiju kao pomoćnu znanost za srednjovjekovnu povijest
umjetnosti; te prvi ukazao na kontinuitet antike u srednjem vijeku. Nije se slagao s Kuglerom ni
Burckhardtom. Nastojao pokazati da znanost, vjera i umjetnost idu skupa.

POVIJEST UMJETNOSTI UTEMELJITELJSKOG RAZDOBLJA

-Herman Grimm «Rafaelov život» - proizašao iz romantičke tradicije i smatrao se neposrednim
Goetheovim nasljednikom. Dosta crpi iz književnosti; manjkavost u stručnom znanju.
-Carl Justi –piše životopise, posvetio se istraživanju Winckelmannova života i spisa
«Winckelmann i njegovi suvremenici». Cilj mu je prikazati velike umjetničke ličnosti a ne razvoj.
-Julius Langbehn-«Rembrandt kao odgajatelj» 1890. ; nacionalističke i šovinističke ideje iznijete
preko Remdrandtovih djela da bi ga prikazao kao odgojitelja njemačkog naroda.
-Richard Muter- «Povijest slikarstva u 19.st.» «Povijest engleskog slikarstva» «Belgijsko
slikarstvo u 19.st.» - smatra se pobornikom onodobne moderne umjetnosti
-Cornelius Gurlitt- arhitekt koji je dao presudan poticaj prevrednovanju barokne umjetnosti.
-nakon 1871. razdoblje utemeljenja, osobito na području muzeja
 51

RASPRAVA O HOLBEINU U DRESDENU

-«Madona gradolnačelnika Meyera» u Darmstadtu je original iz 1526. a u Dresdenu je kopija od
Sarburha
Holbeinova izložba iz 1871. – povlači se pitanje atribucija ( s 46 na 32 slike)
Le Blond je u 17.st. naručio kopiju koju je, kao Holbeinovo djelo, prodao Mariji Medici.
Kugler i Waagen i ostali priznali su autentičnost slici iz Darmstadta.
Presudila je tehnika- Crowe je pokazao da otapalo za boju na dresdenskoj slici isključuje
Holbeinovo autorstvo.

POIMANJE UMJETNOSTI U DOBA IMPRESIONIZMA

-Franz Wickhoff- bavio se impresionizmom, rimskom umjetnošću… svim što se do tad nije
smatralo dostojnim obrade
-Walter Pater- kreator ukusa u anglosaksonskom svijetu, zahvaljujući njemu uvedeni impresionisti
u Englesku
-Robert Vischer 1873. «O optičkom doživljaju oblika» u podnaslovu «doprinos estetici»
Njegova je estetika danas najopsežniji i najstvarniji prikaz estetike kao discipline. Razlikovao je
plastičko-slikarski i crtački stav. 1866. u «O kritici srednjovjekovne umjetnosti» nastoji iznova
vrednovati kasnobizantsko slikarstvo a bavi se i barokom. Zadržavao se na boji, tehnici i njihovom
djelovanju na promatrača.

BEČKA ŠKOLA POVIJESTI UMJETNOSTI

Rudolf Eitelberger* Sedlmayr
Wickhoff Pacht
Riegl
Dvorak
Von Schlosser

-povijesna preciznost i neposredan odnos prema originalu

-čvršće povezivanje specifično povijesne sa specifično umjetničkom komponentom + bliskost sa
zaštitom spomenika
 52

-Julius von Schlosser je opisao Bečku školu. Utemeljiteljem smatra G.A. von Heidera, a praocem
škole smatra Rudolfa von Eitelbergera.
Eitelberger je 1847. u Beču dobio docenturu teorije i povijesti umjetnosti, polemizirao je protiv
nastavne metode direktora Akademije Ferdinanda Waldmullera koja teži mehaničkom oponašanju
prirode. Želi reformu nastave povijesti umjetnosti. zahvaljujući njemu Beč dobiva katedru
posvećenu isključivo povijesti umjetnosti. Osnivač Austrijskog muzeja za umjetnost i industriju, a u
Beču je otvorio Muzej za umjetnost i obrt. Utemeljio je tradiciju povezivanja muzeja i sveučilišta
kao međusobno pripadajućih područja. Utemeljitelj one grane Bečke škole koja se usmjerila na
povijest pisanja povijesti umjetnosti.
-Moritz Thausing –proučavanje srednjeg vijeka + monografija o Dureru
-Franz Wickhoff –proučavanje renesanse, umjetničkog obrta i negativno vrednovana razdoblja.
Prihvaća Morellijevu metodu. 1895. «Bečka geneza». Suprostavlja se promatranju kasnorimskog
razdoblja kao perioda nazadovanja.

ALOIS RIEGL KASNORIMSKI UMJETNIČKI OBRT 1901.

(1858-1905)
-malo objavio, nikad radio izvan Beča
-jak utjecaj na povijest umjetnosti 20.st.
-radio kao profesor povijesti umjetnosti, kustos( austrijski muzej primijenjene umjetnosti),
konzervator
-interes za fizičke aspekte svakodnevnih predmeta smatranih obrtom a ne umjetnošću.
-u povijest umjetnost uvodi crtu apstrakcije. Važni su mu objektivni kriteriji koji nadilaze osobne
stavove.
-1893. «Stilfragen» («Problemi stila») - tu razvija pojam umjetničkog htijenja. Između stilskih
tipova ne može biti kvalitativne razlike.
-1898. «Historijska gramatika likovnih umjetnosti» - teorija koja uključuje povijest, filozofiju
prirode, estetiku i morfologiju kulture.
-1901. «Kasnorimski umjetnički obrt»
-1902. «Eine Neue Kunstgeschichte» - u jednoj slici prikazao čitavu povijest umjetnosti; 4 stupca
umjetnosti:antika, renesansa, srednji vijek, slikoviti umjetnički stilovi
«Problemi stila»:
- 3 ključna elementa teksta: zakoni povijesti, kunstwollen, obrti
 53

-zakoni povijesti: univerzalni zakoni koji vode razvoj umjetnosti kroz povijest – svaki period nosi
svoju verziju zakona. Jedan od tih zakona je da umjetnost stalno napreduje bez regresije i pauze.
Npr. smatra da period kasne antike nije pad već dio progresa sa vlastitim odrednicama bez kojeg
umjetnost renesanse i kasnije ne bi bila moguća.
-kunstwollen-= umjetničko i estetsko htijenje: svojom formom umjetnička djela nude vjeran izraz
duhovnih uvjeta svoga vremena i sva nose neki znak unutarnje određenosti – to objašnjava
postojanjem umjetničkog htijenja – nešto što se instinktivno osjeća u djelima.
Taj je koncept različito tumačen: Pacht – estetski poriv; Gombrich – želja za formom; Schapiro –
aktivni kreativni proces u kojem nove forme izrastaju iz umjetnikove želje da riješi specifične
umjetničke probleme).
Pitanje tko nešto želi? Schapiro- umjetnik, Riegl – ideja / princip
-uspostava veze forme i stila
-kontrastira svoju ideju kunstwollena ideji G. Sempera koji smatra da je umjetničko djelo
kombinacija funkcije, materijala i tehnike (materijalizam). Riegl ne negira ta tri faktora ali smatra
da se uvođenjem umjetničkog htijenja uloga tih materijalnih faktora mijenja iz pozitivnog u
negativno, otpor koji duh treba savladati.
-smatra da su vrijednosti značenja u umjetničkom djelu i studij ikonografije precijenjeni na štetu
forme
-obrti- obrte i dekoraciju koristi kao glavni dio svojih teza smatrajući da su sve umjetnosti nekog
razdoblja podložne istim zakonima.
Uključivanje obrta u koncept umjetnosti je Rieglova najdalekosežnija opaska.

-Josef Strzygowski – 1907. «Knjižica za svakoga» - zauzeo se za suvremene umjetnike. Postignuća

svog doba povezao s tradicijom i usporedio s perzijskim , japanskim i egipatskim umjetničkim
djelima.
-Max Dvorak – nasljeđuje Wickhoffovu katedru. Sinteza Wickhoffa i Riegla. «Idealizam i
naturalizam u gotičkom slikarstvu i kiparstvu». Bavio se kriznim vremenskim razdobljima i
pojedinačnim problemima. Jedan od duhovnim otaca ekspresionizma.
-Julius von Schlosser- Dvorakov nasljednik na katedri
 54

POVIJEST UMJETNOSTI OKO 1900.

-Francuska – polarizacija na one koji su usmjereni na pojedinačno djelo i one koji razmišljaju u
većim sklopovima
1.) Molinier – kritika i znalstvo
2.) Muntz – arhivska istraživanja i povijesno genetička metoda
-povijest umjetnosti kao znanstvena disciplina u Francuskoj nastaje početkom 19.st.
-Eugene Muntz – procvat u francuskoj povijesti umjetnosti. na prvo mjesto stavlja kulturno
povijesne sklopove, radi velike preglede (o renesansi, Donatellu, Rafaelu…)
-Emile Male- ikonografska preciznost, istraživanje simbola
-Italija- na tradiciju Morellija i Cavalcasellea se nadovezuju Venturi i Corrado Ricci
-Adolfo Venturi –1901. 1. svezak «Storia del arte italiana» (25 svezaka, zadnji 1940)
-Corrado Ricci- poznavatelj barokne arhitekture i skulpture
-SAD: Bernard Berenson «Povijest umjetnosti sjeverne Italije». Jedan od tvoraca povijesti
umjetnosti u Americi.
Adolph Goldschmidt- metoda egzaktnog istraživanja u drugim zemljama. Bavi se
srednjovjekovnom umjetnošću ( knjižno slikarstvo, bjelokosti). Prenosi tradiciju njemačke
umjetnosti u Ameriku.

POVIJEST UMJETNOSTI EKSPRESIONIZMA

Worringer
Porter
Burger
Pinder

-znanstveni način bavljenja primitivnom umjetnošću

-otkriće El Greca – Manuel Cossio. Izložba 1902. u Pradu koja je El Greca predstavila široj javnosti
-Wilhelm Worringer- 1907. «Apstrakcija i uživljavanje». Intuicija kao najvažniji element
umjetničkog stvaralaštva. Apstraktna umjetnost kao umjetnost za mase. «O transcedenciji i
imanenciji u umjetnosti» - objektivna znanost o umjetnosti i estetika su neuskladive.
-Arthur Kingsley Porter- značajan za novo vrednovanje romanike
-Fritz Burger-polazi od subjektivnog poimanja, stvara tip znanstvenog ekspresionista.
 55

-Ernst Heidrich- 1913. «Flamansko slikarstvo» 1917. «Prilozi povijesti i metodi povijesti
umjetnosti»
-ekspresionistička povijest umjetnosti: Wilhelm Pinder, AlbertE. Brinckmann
-Wilhelm Pinder- «Problemi pokoljenja u europskoj povijesti umjetnosti»- govori o generacijskim
ritmovima, dominaciji pojedinačnih umjetničkih vrsta u određenim razdobljima

OTKRIĆE FORME

Fiedler
Croce
Wolfflin
Fry
Frankl
Focillon

-sredina 19.st. – forma kao ključ za bolje razumijevanje umjetničkih djela

KONRAD FIEDLER (1841-1895) O PROSUĐIVANJU DJELA LIKOVNE UMJETNOSTI
isprva mecenatsko djelovanje.
1876. «O prosuđivanju djela likovne umjetnosti»
1878. «Opaske o naravi i povijesti arhitekture»
1887. «O podrijetlu umjetničke djelatnosti»
Estetika je isključena iz područja istraživanja specifično umjetničkih značajki; estetika ima zadaću
proučavanja pojma ljepote, ali estetika više nema veze s razmatranjem umjetnosti. Zaokret na čijem
tragu treba promatrati noviju umjetnost i povijest umjetnosti 20.st.
S Fiedlerom je prevladan historizam i subjektivizam
-u ranoj fazi pod utjecajem Schopenhauerovog subjektivnog idealizma – stvarnost je nešto što
moramo dovesti u egzistenciju putem vlastite aktivnosti / to je okvir kako Fiedler gleda na
umjetničku aktivnost
-odbija mimetičke teorije umjetnosti i gleda na umjetnost kao «slobodna oblikovna aktivnost»
-stvaranje pravih umjetničkih djela temelji se na pojačanom razvoju perceptivnog iskustva koje je
paralelno (ali se razlikuje) od znanstvenog /konceptualnog shvaćanja svijeta.
 56

-kreativnost umjetnikove aktivnosti; umjetnik iznosi jedan svijet koji ne može postojati izvan
njegove aktivnosti
-«Moderni naturalizam i umjetnička istina» 1881; raspravlja o dvije struje – akademizmu i pokreta
«modernog naturalizam» (Courbet i Zola). Hvali naturalizam jer je vratio sadržaj djela na
suvremenu tematiku i odstranio distorzije akademske umjetnosti ali ga i optužuje jer smatra da je
ostao zaglavljen u filozofsko-estetičkoj naivnoj formi i realizmu.
-Umjetnost nije ni idealizacija niti imitacija stvarnosti nego je umjetničko djelo nezavisan i
autonoman rezultat produktivnosti kreativnog umjetnika.

AUGUST SCHMARSOW
-određivanje naravi i definiranje povijesno umjetničke terminologije + dolazi do spoznaje
oblikovnih odnosa u umjetnosti. nastojanja oko sustavnog pregleda povijesti umjetnosti i njena
usklađivanja s suvremenim osjećajem života.

BENEDETTO CROCE
- prekretnica racionalnog poimanja povijesti prema iracionalnom. Umjetničko djelo smatra
proizvodom intuicije. Veliki kritičar fašizma.1900. «Estetika» - ahistorijsko stajalište. Stavlja u
pitanje znanost o umjetnosti i povijest umjetnosti. fanatik forme – samo je forma estetski čin.
Umjetničko djelo se sastoji od odnosa sadržaja i forme i obrnuto – kad ih se izolira oni nisu ništa.
Unatoč svemu bavio se poviješću umjetnosti. 1917. «Reforma povijesti umjetnosti i povijesti
književnosti». Za njega je važno samo pojedinačno umjetničko djelo. Ekstremno priznavanje samo
klasične umjetnosti. protivnik Wolfflina.

HEINRICH WOLFFLIN PRINCIPI POVIJESTI UMJETNOSTI 1915.

(1864-1945)
-veliki profesori njemačkog područja: Burckhardt, Riegl, Wolfflin
-Burckhardtov učenik
-jak utjecaj na povijest umjetnosti 20.st.
-publikacije: 1888. «Renesansa i barok»
1899. «Klasična umjetnost»
1915. «Principi povijesti umjetnosti» (=Temeljni pojmovi pov.um.)
 57

«Principi povijesti umjetnosti»- karakter tehničkog priručnika – pojmove je nazvao pomoćnim

konstrukcijama koje trebaju voditi preciznijoj spoznaju živih umjetničkih odnosa. Najvažnije mu je
stilsko-kritičko označavanje razdoblja
-5 parova- usporedba visoke renesanse (16.st.) i baroka (17.st.)
-doprinos konceptu ciklusa – razlikuje 3 faze: rana renesansa (15.st.), klasična visoka renesansa,
barokna – smatra kako taj progres nema ništa sa poboljšanjem kvalitete niti se treba poistovjećivati
s biološkim konceptom tj. nezrelosti, zrelosti i pada.
Taj se koncept može primijeniti i na ostale stilove a ne samo antiku i renesansu. Npr. visoka gotika
(klasična, linearna i plošna), kasna gotika (barokna, slikovita, nejasni planovi)- na primjeru
arhitekture
-hegelijanski koncept- želi uspostaviti što u duhu svakog vremena determinira stil individue,
perioda i ljudi. Izražava kulturalni duh
-hegelijanizam= život ljudi se izražava u ljudima i ostalim stvarima – kada ljudi reprezentiraju volju
duha tad stil neće biti suprotstavljen fazama.
-primjena apstraktnih shema za označavanje i rasvjetljavanje umjetničkih odnosa.

ROGER FRY IDEJA I DIZAJN 1920.

(1866.-1934)
-osnovao Burlington Magazine
-prihvatio moderan pokret (organizirao izložbe postimpresionista 1910. i 1912. u Grafton galeriji u
Londonu i monografija o Cezanneu. 1910. organizirao prvu izložbu postimpresionista u Londonu
koja je završila skandalom)
-pokušaj smještanja shvaćanja modernizma vizualnih umjetnosti u povijesni kontekst; što čini
modernizam dijelom kontinuuma?
-analizira djela na nov način, pr. Rafael Transfiguracija – obrađuje ga sa stajališta sadržaja, vjernosti
prirodi i forme.
Analizira izrazitu snagu strukture koja postoji kod Rafaela ali i Cezannea, Seurata, van Gogha… to
povezuje navedene moderne slikare s tradicijom.
-bezvremenski model – postulira tradiciju u kojoj predstavnici mogu pripadati bilo kojem razdoblju;
umjetnička djela kao zasebni predmeti a ne produkti vremena
-definiranje umjetnosti u apstraktnim terminima, gdje je svaki stupanj naturalizma slučajan
 58

-Riegl analizira forme da bi se shvatio period povijesti a Fry smatra da forma konstituira umjetnost
te ne treba opravdanje izvan sebe same.
-Treba se truditi oko spoznavanja forme. Putem forme i njome posredovanog osjećaja nastaje
estetska cjelina
-simpatije za avangardnu umjetnost ipak su mu ograničene; nije ga zanimao ekspresionizam, ni
njemačka umjetnost niti futurizam
-«Esej o estetici» 1909.; čovjek ima mogućnosti prisjećanja i to predstavlja njegov imaginarni
život. Umjetnost je izraz imaginarnog života a ne kopija stvarnog života.
Umjetnost kao izraz i stimulans imaginarnog života (koji se od stvarnog života razlikuje u odsutstvu
povratnih reakcija). Glazba daje najjači stimulans imaginarnom životu.
Referira na Tolstojev tekst «Što je umjetnost» - umjetnost kao komunikacija emocijama. Ali Tolstoj
uređuje emocije koje pobuđuje umjetnost samo u odnosu na reakcije u stvarnom životu i otuda
njegovo osuđivanje Michelangela, Rafaela, Beethovena kao loše umjetnosti. Fry smatra da ne
smijemo suditi djelo prema njegovoj reakciji na život jer je umjetnost izraz imaginarnog života.
Jedinstvo kao glavni aspekt reda u umjetničkom djelu
Kako umjetnik pobuđuje naše emocije (a ne samo senzacije = opažanje) – ima metode putem kojih
to postiže- to Fry naziva «emocionalni elementi dizajna»:
1.) ritam linija koje ocrtavaju forme
2.) masa objekta (kada ga doživljavamo kao ispunjen iznutra)
3.) prostor
4.) svijetlo – sjena (o njima ovise naši osjećaji o prikazanom objektu)
5.) boja (ima izravan emocionalan efekt)

PAUL FRANKL PRINCIPI POVIJESTI ARHITEKTURE 1914.

-učenik Heinricha Wolfflina
-želi shvatiti tijek arhitektonskih stilova 15-19 stoljeća
-bavi se gotikom
-bliska suradnja s Wolfflinom
-utjecaj Hegela: osnovni pokretači povijesti su forme ili ideje koje transcendiraju i oblikuju ljudske
aktivnosti
-opisuje povijest stilova kao da je organizam / proces – zanemario i nacionalne karakteristike,
individualne umjetnike
 59

-opisuje arhitekturu kao refleksiju drugih socijalnih formi – filozofije, religije, politike, znanosti
-promjena stila je uzrokovana imanentnim stilskim silama (ekvivalent Rieglovom kunstwollen)
-tehnički- koristi Wolfflinove opozicije
-stil i forma se udružuju kao manifestacija kulture
-pred kraj života razvio model socijalne promjene – društvo kao cilindar koji napreduje kroz
vrijeme po osima i sadrži niz elemenata (arhitektura, filozofija, religija) evolucijske linije
specijaliziranih područja paralelne su površini cilindra i time dijelovi prepoznatljive cjeline =
dijakronijski model hegelijanskog sistema koji prolazi kroz vrijeme ( različito od Gombrichovog
sinkronijskog sistema)

HENRI FOCILLION ŽIVOT OBLIKA U UMJETNOSTI 1934.

(1881-1943) predstavnik francuske povijesti umjetnosti
-pokušava analizirati život oblika kombinirajući koncept stila + hegelijanske sisteme Riegla i
Wolfflina + sistematičniji i empirijski Burckhardtov pristup
-kao i Fry u analizi Rafaelove Transfiguracije, smatra da su forme apstraktne po prirodi, čak i u
najviše reprezentacijskim djelima kao npr. Atenska škola..
-stil definira kao egzistenciju koherencije i harmonije. Stil ima formalne elemente i sistem veza kao
što jezik ima vokabular i sintaksu. U nekim primjerima cijeli stil je sadržan u jednom elementu –
rebrasti svod u gotici.
-razlikuje 3 stupnja stilskog razvoja:
1.) rani stupanj – eksperimentalni – odlikuje ga vitalnost
2.) srednji stupanj – klasična umjetnost
3.) kasni stupanj- barokni – konfuzija između forme i znaka
-promatranje forme i usredotočenost na oblike. Bavi se oblikovnom stranom umjetničkog djela –
smatra kako se umjetnost ne može objasniti povijesnim odnosima. Čak je i ikonografska pitanja
smještao među kategorije određene formom. Polazi od razmišljanja umjetnika, od stvaralačkog
procesa.
-«Umjetničko djelo jer mjera prostora, ono je oblik»
«Odnosi oblika u nekom djelu i između pojedinih dijelova uspostavljaju poredak, metaforu
univerzuma»
-oblici prolaze kroz nekoliko doba, ovisno o stilovima: eksperimentalno doba, klasično doba, doba
istančanosti i barokno doba
 60

Eksperimentalno stanje je ono u kojem stil traži svoje određenje (arhaizam)

-Theodor Metzer-bavi se problemom forme. Prosudba Giottove umjetnosti za koju je izradio

poseban pojmovni sustav. Posebnu važnost pridaje boji. Bitan je genij, specifična oblikovna
nadarenost umjetnika.

UTEMELJENJE IKONOLOGIJE
Warburg
Saxl
Panofsky
Wittkower

-Aby Warburg –utemeljitelj, želio prevladati promatranje povijesti umjetnosti sa stajališta forme te
nanovo uključiti nova područja i stvoriti sveobuhvatnu kulturološku znanost. Važni su odnosi
između umjetnosti i religije
-Fritz Saxl- povezuje povijest umjetnosti s poviješću politike, književnosti, religije, filozofije
-Edgar Wind, Walter Friedlaender, Richard Krautheimer (istraživanja na području ikonografije
arhitekture)

ERWIN PANOFSKY POVIJEST UMJETNOSTI KAO HUMANISTIČKA DISCIPLINA 1946.

-nazivan zadnjim hegelijancem
-bavio se različitim područjima; gotičkom arhitekturom, nizozemskim slikarstvom, povijesnim
značajem studija ljudskih proporcija, klasične definicije ikonografije, važnost neoplatonizma u
renesansnoj umjetnosti, film kao medij
-od 1921. predaje u Hamburgu, radi s Warburgom i filozofom E.Cassirerom, 1933. bježi pred
nacistima u SAD.
 61

-u «Povijest umjetnosti kao humanistička disciplina» daje definicije humanizma i povijesti

umjetnosti. humanizam je stav vjere u dostojanstvo čovjeka; inzistiranje na vrijednostima
racionalnosti i slobode, ideali odgovornosti i tolerancije
-pojam humanitasa kao vrijednosti formiran je u krugu oko Scipiona mlađeg – humanitas kao
svojstvo koje čovjeka razlikuje od životinje i onih koji ne zaslužuju ime homo humanus. U
srednjem vijeku pojam humaniteta razmatra se u suprotnosti prema divinitetu. Renesansa se
nadovezuje na klasične i srednjovjekovne antiteze te se iz te ambivalencije formira humaniza.
2 struje: 1.) determinizam: humanist je izgubljena duša i zanesenjak
2.) autoritarizam: humanizam je ili heretik ili revolucionar
Opisuje humaniste kao kulturne povjesničare koji odbijaju autoritete ali poštuju tradiciju. Dijele
puno karakteristika s znanstvenicima – počinju s promatranjem i kreću prema analizi. Znanstvenik
odmah analizira objekt a humanist ga prvo mora mentalno rekonstruirati ( i to na temelju drugih
predmeta i intencije autora).znanstvenik se pri proučavanju služi instrumentima a humanist
dokumentima. (obično su dokumenti jednako zagonetni kao i sama djela). Humanističko
istraživanje je misaoni proces reaktiviranja postupaka i reaktiviranja tvorevina – kako onda izgraditi
povijest umjetnosti kao znanstvenu disciplinu kad počiva na subjektivnom?
Povjesničari umjetnosti su humanisti čiji je primarni materijal svijet umjetnosti (= svaki predmet
koji ima estetsko značenje) – trebaju rekonstruirati značenje djelomično na temelju intuicije
Definicija povijesti umjetnosti kao grane humanizma.
Za razliku od povjesničara umjetnosti, doprinos connosseuira je limitiran na identificiranje datuma,
autorstva te procjene kvalitete i stanja.
Humanist mora biti dobro educiran
-razumijevanje jednog dokumenta zahtijeva razumijevanje drugih dokumenata
-bavi se estetskim rekreiranjem djela i njegovom racionalnim istraživanjem (kontradiktorno
obzirom na instinktivne i subjektivne temelje na kojima se rekreacija treba temeljiti)
-bavi se racionalnim istraživanjem i formacijom teorije umjetnosti. smatra kako je teorija najbitnija
za racionalno istraživanje.
-3 bitna elementa djela: oblik, ideja i sadržaj. Estetski doživljaj počiva na jedinstvu tih triju
elemenata.
-ne postoji apsolutno naivni gledalac – svi imamo bar malo vizualne uvježbanosti, prirođene
senzibilnosti i kulturne spreme
-djela počinju postojati tek s procesom re-kreativne estetske sinteze
 62

-predmet teorije umjetnosti= formuliranje i sistematizacija umjetničkih problema

-razlikuje teoretičara i povjesničara umjetnosti
-nalazi se pred problemom svih povjesničara; moramo imati okvir da bi shvatili povijest kao nešto
više od kaosa individualnih događaja. Nemoguće konstruirati okvir bez poznavanja događaja.
-opisuje pokušaj da se predmeti ocjenjuju u terminima vrijednosti doba u kojem su nastali – smatra
kako je to objektivnije nego superponiranje vrijednosti jednog vremena na drugo.
-prošlost nas zanima da bi shvatili stvarnost a da bi se to postiglo treba se odvojiti od sadašnjosti
-humanistika želi oživjeti ono što bi inače ostalo mrtvo
-arheološku metodu istraživanja opisuje slijepom i praznom (jer ne rekreira predmet). Arheolozi ne
prepoznaju kategoriju umjetničkog djela i tretiraju predmete kao artefakte
-prihvaća potrebu testiranja teorija i predmeta u odnosu na političke i socijalne tendencije, osobnosti
perioda i nacije
-proces istraživanja započinje s opažanjem
-za povijest umjetnosti je predmet istraživanja (pr. oltarna pala) primarni materijal a dokument
sekundarni
-ne postoji način da se znanstveno precizno utvrdi koliko je težište stavljeno na oblik – zato je teško
odrediti kad praktični predmet postaje umjetničko djelo. Sve to ovisi o namjeri autora a ta se
namjera ne može apsolutno točno utvrditi.
-istražuje značenjske vrijednosti umjetnine i njezine simboličke vrijednosti u duhu Cassirerove
filozofije

PANOFSKY GOTIČKA ARHITEKTURA I SKOLASTIKA

-povjesničar ne može izbjeći podjelu materijala na razdoblja – to često dovodi do potjere za
paralelama
-nastoji povezati gotičku arhitekturu i skolastičku filozofiju
-su
-summa = naziv za iscrpna i sustavna djela. Najraniji potpuno razvijeni primjerak te vrste je Summa
Theologiae Aleksandra Haleškoga 1231.
-nakon 1270. završna faza zrele skolastike i završna faza zrele gotike
-rastuće težnje decentralizaciji – kreativni impulsi sele u južnu Francusku, Italiju, njemačke zemlje i
Englesku. Pojava subjektivizma; estetički, religiozni, epistemološki
-mistika: čuva integritet religioznog osjećaja
 63

-nominalizam: želi sačuvati integritet racionalne misli i empirijske opservacije

-oba ovise o osjetilima: mistik je ga ona opskrbljuju vizualnim slikama i emocionalnim poticajima,
nominalist jer mu ona omogućuju percepciju realnosti
-umjetnost kasne gotike raspada se u mnoštvo stilova
-mistika i nominalizam se stapaju tek u flamanskom slikarstvu
-u razdoblju 1130-1140 do 1270 postoji veza između umjetnosti i skolastike koja nije puki
paralelizam; tu se radi o uzročno-posljedičnom odnosu koji se stvara difuzijom (a ne izravnim
dodirom). Veza nastaje širenjem mentalne nauke.
Tada je skolastička filozofija imala monopol u obrazovanju
-skolastički pokret preuzimaju dominikanci i franjevci i dovode ga do procvata
-gotički stil doživio je procvat u velikim gradskim crkvama
-graditelji nisu čitali skolastičke spise ali su bili izloženi utjecajima skolastike (škole, propovjedi i
sl.)
-pojavljuju se profesionalni nakladnici, prodavači knjiga, slikari, kipari, i profesionalni arhitekti (on
se uzdigao iznad običnih radnika i sam nadgledao posao). Oko 1267. na arhitekta se gledalo kao na
nekog skolastika; imao je veliki ugled
-12. i 13. stoljeće – trajno pomirenje vjere i razuma
-3 zahtjeva skolastičkih summa:
1.) za potpunošću (dostatnim nabrajanjem)
2.) za rasporedom (dostatnom artikulacijom)
3.) za preciznošću i deduktivnom uvjerljivošću
-tek skolastika uvodi podjelu knjiga na dijelove – poglavlja koji vode čitatelja od jednog problema
do drugog
-vizualne umjetnosti bile su artikulirane preciznom i sistematičnom podjelom prostora –
razjašnjavanje radi samog razjašnjavanja (pr. kompozicija zrelogotičkog portala)
-u arhitekturi vlada načelo transparentnosti, pr. presjek brodova može se očitati s fasade, odvaja se
volumen interijera od vanjskog prostora
-gotička katedrala poput skolastičke summe teži potpunosti, teži obuhvaćanju cjelokupnog
kršćanskog znanja, teološkog, moralnog. povijesnog, prirodnjačkog
-ravnoteža bazilikalnoga i centralnog plana – svi elementi koji bi mogli ugroziti simetriju su
napušteni (galerije, kripta…)
raznovrsnost se potiskuje u korist standardiziranih tipova
 64

-zrelogotička mjerila: pojedinačni elementi tvore nedjeljivu cjelinu ali moraju zadržati svoj identitet
ostajući jasno odvojeni jedni od drugih
-skolastičar će smatrati da je svrha brojnih elemenata na gotičkoj katedrali osiguranje stabilnosti
jednako kao što je svrha elemenata Summae osiguravanje dokazne valjanosti

-humanistički um traži što više harmonije a skolastički što veću razgovijetnost

-kod zrelogotičkih arhitekata postojao je sličan odnos prema autoritetima kao kod visoko
skolastičkih filozofa – kad su postojala dva prividno proturječna motiva, oba sankcionirana
autoritetom, nije se moglo jednostavno odbaciti jedan nego ih je trebalo do kraja razraditi i konačno
poništiti.

-Rudolf Wittkower- prenio ikonologiju na područje arhitekture. 2 struje talijanske arhitekture

interpretirao kao rimsku tezu i sjevernotalijansku antitezu.
«Art and Architecture in Italy 1600-1750»
-Jan Bialostocki, Gombrich, Andre Chastel…

POVIJEST UMJETNOSTI DANAS

-središte suvremene povijesti umjetnosti je danas u SAD-u
-najvažnije mjesto za europske emigrante za 2.sv.rata je sveučilište u NY (Focillon, Panofsky,
Krautheimer, Held)
-George Kubler –Yale, pripisuje mu se otkriće španjolske kolonijalne kulture. Prvi proveo
interdisciplinarno istraživanje. Djelo «The shape of time: remarks on the history of things»
-Leo Steinberg- metoda prožimanja vjerskih i povijesnih rezultata
-U Engleskoj Gombrich, Herbert Read
-Kenneth Clark 1928. «The Gotic revival»

-Hans Sedlmayr- Austrija, osnivač strukturalne analize; zadatak povijesti umjetnosti je

promicanje «smisaonog oblika». Uvođenje geštalt psiholohije u povijest umjetnosti – bitan je
vizualni karakter djela. Od 1951. predaje na Sveučilištu u Munchenu. Djela: «Gubitak središta»
1948, «Revolucija moderne umjetnosti» 1955. (moderna umjetnost propagira čovjeka bez Boga i
da je umjetnost moguća samo u smislu jedinstvenog svjetonazora kojim dominira religija)
 65

Austrija: Otto Pacht, Karl Maria Swoboda

Švicarska: Sigfried Giedion

ALFRED H. BARR RAZVOJ APSTRAKTNE UMJETNOSTI 1936.

(1902.-1981.)
od 1929 do 1943 direktor MoMA-e. Povezan s prihvaćanjem moderne umjetnosti kao dijela
zapadne tradicije.
-sistematizacija stilova i međusobnih utjecaja stilova u formi tablice
-smatra kako se djela mogu klasificirati u škole ili stilove
-brojnost kategorija; 23 stila
-uvjerenje da se karakter svih pokreta može sumirati u jedno ime
-smatra da je apstrakcija dominantna umjetnička forma modernizma
-želi prikazati modernu umjetnost kao dio velike tradicije
-ostala djela: «Picasso: Fifty Vears of His Art» (1946), «Matisse; His Art and His Public» (1951)

WALTER BENJAMIN
-njemački pisac, u Berlinu radi kao novinar do 1933. kada zbog nacista odlazi u Pariz (želi pobjeći u
Španjolsku ali ga na granici ne puštaju zbog birokratskih pogrešaka – počinio samoubojstvo na
granici 1940.)
-prema T. Eagleton Benjaminovi tekstovi su «zanimljiva mješavina ezoterične, ponekad mističke
židovske misli, artističkog modernizma i neortodoksnog marksizma»
-«Umjetničko djelo u doba svoje tehničke reprodukcije» 1936.
Umjetničko se djelo u načelu uvijek moglo reproducirati – Grci su poznavali 2 postupka tehničke
reprodukcije: odljev i otisak; srednji vijek: drvorez, bakrorez, litografija u 19.st. i fotografija. Ali
tehnička reprodukcija umjetničkog djela je nešto drugo. I kod najsavršenije reprodukcije
umjetničkog djela gubi se njegova jednokratna egzistencija na mjestu gdje se nalazi. «ovdje i sada»
originala tvori pojam njegove autentičnosti. Autentičnost se ne može reproducirati. Okolnosti u
koje može dospjeti proizvod tehničke reprodukcije ne moraju nauditi strukturi umjetničkog djela ali
u svakom slučaju obezvređuju njegovo «ovdje i sada». – propada aura djela. Jedinstvenost
umjetničkog djela identična je s njegovom ukorijenjenošću u kontekst tradicije. Jedinstvena
vrijednost autentičnog umjetničkog djela utemeljena je u ritualu u kojem je posjedovala svoju
 66

izvornu i prvu upotrebnu vrijednost. «Tehnička reprodukcija umjetničkog djela prvi put u svjetskoj
povijesti oslobađa djelo njegove parazitske egzistencije u ritualu».
Recepcija umjetničkog djela odvija se u različite naglaske: naglasak na kulturnoj vrijednosti,
naglasak na izložbenoj vrijednosti umjetničkog djela.
Prije ritualna, danas umjetnička funkcija umjetničkog djela.
Tehnička reproduktivnost umjetničkog djela mijenja odnos mase prema umjetnosti «Što se više
smanjuje društveno značenje neke umjetnosti to se u publici više razilaze kritički i uživalački stav
promatrača»
Sposobni za simultanu kolektivnu recepciju su ep, arhitektura i film a nesposobno je slikarstvo
«Jedna od najvažnijih zadaća umjetnosti bila je oduvijek stvaranje zahtjeva koje još nije kadra
zadovoljiti. Historija svakog umjetničkog oblika ima kritičke trenutke kada taj oblik teži efektima
koji se bez napora mogu ostvariti tek u drugačijem tehničkom standardu, to znači u novom
umjetničkom obliku»
«Masa je matrica po kojoj se danas preobražavaju svi uvriježeni stavovi prema umjetničkim
djelima»

ARNOLD HAUSER FILOZOFIJA POVIJESTI UMJETNOSTI 1959.

-niz radova o sociologiji filma; 1939. «Film kao proizvod društva»
-1951. «Socijalna povijest umjetnosti i književnosti» - uvod toga je teorijsko-metodološko
objašnjenje svojih stavova koji objavljuje zasebno 1958 pod naslovom «Filozofija povijesti
umjetnosti»(poznato i pod naslovom «Metode modernog pogleda na umjetnosti»)
-sinteza stavova 1974. «Sociologija umjetnosti»
-«Filozofija povijesti umjetnosti»1958. - kritički dijalog s nizom metoda teorija umjetnosti
( Wolfflinov historizam, psihoanalitička teorija umjetnosti, Weberova teorija idealnih tipova),
određuje svoju sociološku metodu proučavanja umjetnosti u njezinom povijesti i njezinom
aktualnosti
-stil kao središnji povijesno-umjetnički pojam; ako neki umjetnički fenomen postane stil onda je to
dokaz da je taj umjetnički fenomen izrastao u zaista povijesno-umjetnički fenomen
-1974. «Sociologija umjetnosti» - bavi se nizom problema; problem temeljnih pojmova, interakcija
umjetnosti i društva, dijalektika stvaranja i primanja, tzv. elitna i masovna umjetnost i kultura,
problem krize moderne umjetnosti
 67

U osnovi umjetničke proizvodnje počiva stvaralačka spontanost pojedinca (koji je povezan s

društvom i povijesnim kontekstom). Na sociologiji umjetnosti nije da utvrđuje umjetničku
vrijednost djela: ona može pokazati razloge određenom vrednovanju djela, objasniti razloge trajanja
određenih estetskih kanona i kriterija…
-velike kritike na njegova djela
-kontrasti flamanskog i nizozemskog naturalizma 17.st.; Rubens vs Rembrandt – iako su
suvremenici, geografski povezani i iste kulturne tradicije različiti su zbog različitih socijalnih i
ekonomskih uvjeta u kojima su djelovali. Naglašena veza između umjetničke forme i socijalnih
uvjeta.
-smatra da je sociologija relevantna jer je centralna disciplina našeg vremena ( kao što je teologija
bila u srednjem vijeku, filozofija u 17.st. i ekonomija u 18.st.).
-utjecaj Marxa, Nietzchea, Freuda
-naše ideje su pod utjecajem našeg porijekla, klasnih interesa te da su one duhovne vrijednosti
političkog oružja (soc. interes)
-Priznaje ograničenja apliciranja takvih teorija na umjetnost:
1.) zbog prirode djela: jedan od najznačajnijih svojstava umjetničkog djela je njegova
nezavisnost kao nezavisnost etniteta s unutarnjom logikom. Definicija socijalnog
kontekst može uništiti svijest o estetskoj kvaliteti te izgubiti iz uvida kompleksnost
samog djela
2.) sociologija ne objašnjava kvalitetu – kako to da u istom društvu nastaju bolja i lošija
djela
3.) sociologija ne objašnjava vezu između kvalitete i popularnosti
-ravnoteža između sociologije i povijesti umjetnosti je potrebna – prema principu; ponašanje
individua je spoj urođenih kapaciteta i situacije u kojoj se nađu

ANTHONY BLUNT
(1907-1983)
-britanski povjesničar umjetnosti i špijun (na strani Sovjetskog saveza sa vrijeme 2.sv.rata. to se u
Engleskoj saznalo tek 1964.- skandal)
-1930-ih kritike moderne umjetnosti i zanimanja za suvremene pokrete, ali pod utjecajem
marksizma 1934. okreće se protiv modernizma jer je nevažan za suvremene političke borbe; napadi
na Picassovu Guernicu ( zbog čega nastaje polemika s H. Readom)
 68

-nakon 2.sv.rata bavi se većinom talijanskom i francuskom umjetnošću 17.stoljeća

«Art and Architecture in France 1500-1750»

CLEMENT GREENBERG
(1909-1994)
-najutjecajniji kritičar suvremene umjetnosti nakon 2.sv.rata u Americi (jedini rival Harold
Rosenberg)
- rani kontakti s marksističkom kritikom a zatim formalistički pristup kritici
-smatra kako u svakoj umjetnosti postoji težnja prema «čistoći» a da u slikarstvu ta težnja rezultira
progresivnim naglaskom na plošnost površine slike i odbijanja svakog oblika iluzionizma
-marksistički početak ostavio je traga na razmatranje povijesti kao nečeg s određenim poretkom i
svrhom
-bavi se apstraktnim ekspresionizmom (posebno Pollockom)
-kao kritičar najutjecajniji 1950-1960
-zbirka eseja «Art and Culture» (1961) – iznimno popularna

SUSAN SONTAG AGAINST INTERPRETATION 1964.

-od Platona do danas postoji uvjerenje da se umjetnost treba interpretirati. Time je došlo do
odvajanja sadržaja koji je postao esencijalan od forme koja je u podređenom položaju
-doživljaj djela postao je nerelevantan
-Freud – izgled nije bitan, sve je odraz podsvjesnog – nema značenja bez interpretacije; Sontag to
smatra agresivnom doktrinom koja osiromašuje subjekt
-interpretacija je neizbježna; Sontag se bavi različitim vrstama interpretacije
-alternativa interpretaciji je posvećivati više pažnje formi

MEYER SCHAPIRO
(1904-1996)
-američki povjesničar umjetnosti (emigrirao iz Litve)
-bavi se ranim kršćanstvom i romanikom ali piše i eseje o modernoj umjetnosti
-istraživanje simbola i analiza oblika (do tada se smatralo oprečnim) 1950. knjiga o Van Goghu,
1952 o Cezanneu + rane interpretacije Pollocka i Rhotkoa
-zanimaju ga Freudove analize, geštalt psihologija, marksistička intelektualna tradicija
 69

-1977-1994 4 vol. «Selected Papers»

GRISELDA POLLOCK
-feministička likovna kritika
-«Old Mistresses: Women, Art and Ideology» (1981) – suradnja s R. Parker
«Dealing with Degas: Representations of Women and the Politics of Vision» (1992)- suradnja s R.
Kendallom
-pridavanje žena povijesti umjetnosti predstavlja i politički izazov za disciplinu (jer njihovo
isključivanje predstavlja rezultate strukturalnog seksizma koji operira paralelno uz područja klase i
rase)
-potrebno je bilo nanovo definirati kompletno područje umjetnosti kako bi ukazali na umjetnice čija
kvaliteta može mjeriti s umjetnicima. Marksističke metode – umjetnost se mora promatrati u
kontekstu cjelokupnog društva.