OSNOVE GRAĐANSKOG PROCESNOG PRAVA

O građanskom procesnom pravu

Ako se radi o ugrožavanju ili povredi subjektivnih građanskih prava, ta se zaštita u

pravilu ostvaruje u posebnom postupku – građanskom sudskom postupku – pred sudovima,
tijelima državnog pravosuđa, čija je zadaća da izreknu adekvatnu sankciju radi uspostavljanja
poremećene pravne ravnoteže.
Građansko procesno pravo je sistem pravnih pravila kojima se regulira sudsko
ostvarivanje zaštite prava koja proistječu iz određenih građanskopravnih odnosa. Njima se
regulira: struktura građanskog sudskog postupka te položaj, aktivnosti i uzajamni odnosi
procesnih subjekata. Građansko procesno pravo se dijeli na: parnično i izvanparnično.
Građanski parnični postupak je opća, redovna i osnovna metoda zaštite ugroženih ili
povrijeđenih subjektivnih građanskih prava, koju pruža državno pravosuđe. Ako zakon koji
regulira građanskopravnu materiju ništa ne propisuje, primjenjuje se parnična metoda, a neka
od izvanparničnih metoda primjenjivat će se samo ako je tako izričito propisano.
Ovdje treba spomenuti i odredbu članka 1. Zakona o parničnom postupku1 (dalje:
ZPP) prema kojoj se tim zakonom uređuju pravila postupka na temelju kojih sud raspravlja i
odlučuje u sporovima o osnovnim pravima i obvezama čovjeka i građanina, o osobnim i
obiteljskim odnosima građana te u radnim, trgovačkim, imovinskim i drugim
građanskopravnim sporovima, ako zakonom nije za neke od tih sporova određeno da u njima
sud rješava po pravilima kojega drugog postupka.
Parnični postupak pripada među tzv. kognicijske postupke u kojima se određuje
sadržaj pravne zaštite koju treba pružiti.
Priznavanje prava implicira i priznavanje prava na njihovu zaštitu. Prava čiju zaštitu
ne bismo mogli ostvariti ne bismo uopće mogli nazvati pravima. Zaštita građanskih prava
ostvaruje se u parničnom postupku.

Samopomoć

Pravosudni aparat mora raspraviti svačiji zahtjev za pružanje pravne zaštite, kako bi se
spriječila samopomoć. Sudu se ne može dopustiti da, kada neka stvar nije činjenično ili
pravno jasna, od sebe otkloni dužnost pružanja pravne zaštite. To nalazi izričit izraz i u ZPP-
u: “Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan” (2/2).2
Samopomoć je u pravilu zabranjena. Tko samovlasno pribavlja neko svoje pravo ili
pravo za koje smatra da mu pripada kaznit će se za kazneno djelo “samovlasti” (329 KZ3).
Samopomoć je ipak izuzetno dopuštena u granicama zakona i to u sljedećim
slučajevima:

1
Zakon o parničnom postupku objavljen je u Sl. l. SFRJ br. 4/77, izmjene i dopune: Sl. l. SFRJ br. 36/77,
4/80, 36/80, 43/82, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 27/90, 35/91, preuzimanje za Republiku Hrvatsku: Narodne
novine br. 53/91, izmjene i dopune: Narodne novine br. 91/92, 112/99 88/01 i 117/03.
2
Kada se nastavku teksta navode u zagradama brojevi članaka / stavaka bez naznake koji je zakon u pitanju, radi
se o odredbama Zakona o parničnom postupku.
3
Kazneni zakon (KZ) objavljen je u Narodnim novinama br. 110/97, 27/98,

1
 1. djelo učinjeno u nužnoj obrani nije kazneno djelo (29 KZ). Tko u nužnoj obrani
uzrokuje štetu napadaču nije dužan naknaditi je, osim u slučaju prekoračenja (161/1
ZOO4).
2. djelo učinjeno u krajnjoj nuždi nije kazneno djelo (30 KZ). Ako netko uzrokuje štetu u
stanju nužde, oštećenik može zahtijevati naknadu od osobe koja je kriva za nastanak
opasnosti ili od osoba od kojih je opasnost otklonjena, ali od ovih posljednjih, ne više
od koristi što su je od toga imale (161/2 ZOO).
3. pravo subjekta da sam primjerenom silom brani svoj posjed (27 ZV5).

Izvori građanskog procesnog prava

Ustav RH kao akt najviše pravne snage, on je temeljni izvor građanskog procesno
prava. On se ne bavi građanskoprocesnom problematikom, ali sadrži neka temeljna načela
koja služe zakonodavcu kada donosi zakon i onome tko primjenjuje taj zakon (napr. načelo
javnosti, jednakosti, ravnoprvnosti stranaka, itd.).

Najvažniji među zakonima je Zakon o parničnom postupku od 24. prosinca 1976.,

stupio na snagu 1. srpnja 1977.6 Treba naglasiti da je Hrvatski sabor 14. srpnja 2003. donio
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZIDZPP/03), objavljen
u Narodnim novinama br. 117/03, a stupio je na snagu 1. prosinca 2003.
Taj propis unosi mnoge bitne novote i promjene u parnični postupak, a promjene su
obuhvatile više od polovine odredaba aktualnog propisa. Ove izmjene teže k tome da svi
sudionici u postupku (stranke, njihovi zastupnici, ali i sud) svojim aktivnim djelovanjem
doprinesu da se sporne činjenice što prije rasprave, te da se jednako tako efikasno donese
odluka u sporu.
Zakoni koji reguliraju pojedina procesna pitanja su: Zakon o radu, Zakon o sudovima,
Zakon o državnom odvjetništvu, Obiteljski zakon. U izvanparničnim stvarima: Zakon o
nasljeđivanju, Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlim i dokazivanju smrti, u ovršnim
stvarima: Ovršni zakon, za pitanja stečaja: Stečajni zakon.
Običaji nisu izvor, ako zakon na njih ne upućuje, što nije slučaj sa Zakonom o
parničnom postupku. Izvjestan izuzetak je pravilo da u pogledu nadležnosti sudova za suđenje
strancima koji uživaju imunitet važe pravila međunarodnog prava (26/1), koje je nekad
običajno.
Sudska praksa nije izvor, osim za stranke na koje se presude odnose. Značajnu ulogu
ona ima pri interpretaciji pravnih pravila. Pravna znanost nije izvor ali može utjecati na
rješenja zakonodavca snagom svoje uvjerljivosti.

4
Zakon o obveznim odnosima
5
Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
6
Brojne izmjene i dopune koje je pretrpio ovaj zakon navedene su u fusnoti 1.

2
Procesne pretpostavke

Procesne pretpostavke su okolnosti od čijeg postojanja zavisi dopustivost pokretanja

parničnog postupka, raspravljanje u parnici i donošenje meritorne odluke o osnovanosti
tužbenog zahtjeva.
Do zasnivanja procesnopravnog odnosa dolazi uspostavljanjem kontakta između suda
i stranaka, neovisno o tome da li su procesne pretpostavke ispunjene. Dakle, o procesnim
pretpostavkama ne ovisi nastajanje samog procesnopravnog odnosa, nego dopuštenost odnosa
koji je već nastao.
Budući da pokretanju parnice ne prethodi nekakav poseban postupak za utvrđivanje
postojanja procesnih pretpostavki, niti izvan parnice ima organa koji bi o tome odlučivao,
možemo zaključiti da se postojanje procesnih pretpostavaka može ispitivati jedino u parnici.
Postojanje procesnih pretpostavki relevantno je ne samo za dopustivost odlučivanja o
osnovanosti tužbenog zahtjeva već i za odlučivanje o pravnim lijekovima te o incidentalnim
zahtjevima koji bi se mogli iznijeti tijekom parničnog postupka.
Klasifikacija:
Pretpostavke koje se tiču Pretpostavke koje se tiču Pretpostavke koje se tiču
suda stranaka predmeta spora

- Sudska nadležnost - Postojanje stranaka i - Formalna pravilnost zahtjeva

- Stvarna i mjesna
nadležnost
- Pravilan sastav suda
- Objektivnost sudaca
njihova stranačka
sposobnost
- Parnična sposobnost
stranaka
- Uredno zastupanje
stranaka
- Procesno ovlaštenje za
vođenje parnice
- Pravni interes (za traženje
određene pravne zaštite)
kojim se traži pravna zaštita
- Nedostatak dvostruke
litispendencije
- Nedostatak postojanja
sudske nagodbe
- Nedostatak pravomoćno
presuđene stvari

Opće: one od čijeg postojanja zavisi dopustivost svake parnice.

Posebne: one od čijeg postojanja zavisi dopustivost određenih vrsta parnica ili
rješavanje nekih incidentalnih pitanja u toku parnice npr. polaganje aktorske kaucije,
vjerodostojnost isprave za izdavanje platnog naloga, očuvanje roka za podnošenje tužbe,
prethodno vođenje administrativnog postupka.
Pozitivne: one bez čijeg postojanja, vođenje parnice i donošenje meritorne odluke nije
dopušteno.
Negativne: one čije postojanje sprječava vođenje parnice i donošenje meritorne
odluke. ZPP ih naziva smetnje za vođenje postupka, a to su: a) litispendencija, b) sudska
nagodba (res iudicaliter transacta), c) pravomoćno presuđena stvar (res iuducata), d) ugovor o
prorogaciji nadležnosti, e) arbitražni ugovor.
Apsolutne: o kojima sud vodi računa po službenoj dužnosti (to je u pravilu tako).

3
 Relativne: o kojima sud vodi računa samo na prigovor stranke npr. aktorska kaucija,
postojanje arbitražnog ugovora, u pravilu postojanje mjesne nenadležnosti. Postojanje aktivne
odnosno pasivne građanskopravne legitimacije nije procsna pretpostavka već pretpostavka
građanskopravne naravi od čijeg postojanja zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva, a ne
dopustivnost suđenja.
O postojanju procesnih pretpostavki sud, u pravilu, mora voditi računa po službenoj
dužnosti. Dužnost je suda da o procesnim pretpostavkama vodi računa već od prvog
podstadija pripremanja glavne rasprave – prethodnog ispitivanja tužbe.
O njima je ovlašten odlučivati na pripremom ročištu, na glavnoj raspravi a o nekima i
u stadiju izvanrednih pravnih lijekova, osim ako nije riječ o pretpostavkama o kojima ovisi
njihova dopustivost.
Sud je ovlašten o postojanju nekih procesnih pretpostavki odlučivati tek zajedno s
odlukom o glavnoj stvari. Sve procesne pretpostavke nemaju jednako procesno značenja.
Nepostojanje nekih dovodi do inegzistencije meritorne odluke i postupka koji mu je
prethodio.
Prije povlačenja krajnjih konzekvenci koje proizlaze iz nedostatka procesnih
pretpostavki, sud je dužan poduzeti mjere za njihovo otklanjanje. Zbog nedostatka pozitivnih
procesnih pretpostavki, odnosno zbog postojanja negativnih procesnih pretpostavki, tužba se
mora kao nedopuštena odbaciti.

Parnični, izvanparnični i ovršni postupak

Izvanparnični postupak se negativno definira - kao postupak koji nije parnični. U

nedostatku suštinskog kriterija za razgraničenje parničnog od izvanparničnog postupka,
primjenjuje se legalni kriterij. Prema tome, da li će neka stvar spadati u jedan ili drugi
postupak, ovisi o tome na koju će se od te dvije varijante odlučiti zakonodavac.
Osnovne razlike su sljedeće:

Parnični postupak Izvanparnični postupak

- Jednoobrazan - pravila postupanja su
jednaka za sve vrste sporova
- Uvijek imamo spor
- Rigorozan, uniforman - ima jače procesne
garancije za pravilno utvrđivanje činjenica
- Nikad se ne pokreće po službenoj dužnosti
- Glavna rasprava je centralni stadij
- Pravni ljekovi su u pravilu devolutivni
- Dominantno je raspravno načelo
- Inkvizitorna ovlaštenja suda su ograničena
- Mogu sudjelovati samo dvije stranke
- Heterogen - odlučuje se o raznovrsnim
materijama
- Možemo imati sporne činjenice, ali ne spor
- Elastičnost procesnih instituta - radi boljeg
prilagođavanja specifičnim materijama o
kojima se odlučuje
- Mnogi se pokreću po službenoj dužnosti
- Rasprava je samo izuzetno propisana
- Pravni ljekovi mogu biti devolutivno-
remonstrativne prirode
- Dispozitivna ovlaštenja stranaka su
ograničena
- Inkvizitorna ovlaštenja suda su ojačana
- Postupanje je moguće i samo s jednom
strankom, ali isto tako i s većim brojem

4
 njih

Pravila o paničnoj sposobnosti stranaka su u parničnom postupku uža nego li u izvanparničnom,

što znači da se u posljednjem može kao stranka pojaviti neka osoba koja to ne može u
parničnom postupku.
Ipak, pravila parničnog procesnog prava služe kao supsidijarni pravni izvor u svim
izvanpraničnim stvarima.
Do donošenja odluke o glavnoj stvari sud će rješenjem obustaviti parnični postupak ako
utvrdi da bi postupak trebalo provesti po pravilima izvanparničnog postupka. Postupak će se
nakon pravnomoćnosti rješenja nastaviti po pravilima izvanparničnog postupka pred
nadležnim sudom (19/1). Radnje što ih je proveo parnični sud (uviđaj, vještačenje,
saslušavanje svjedoka i dr.) te odluke koje je donio taj sud nisu bez važnosti samo zato što su
poduzete u parničnom postupku (19/2).

Parnični postupak i ovršni postupak

Nakon što sud donese kondemnatornu presudu, tuženiku se ostavlja paricijski rok (rok
za dobrovoljno ispunjenje). Ako on dobrovoljno ne postupi po presudi u tome roku, slijedi
ovrha. Dakle, u ovršnom postupku se prisilno ostvaruju naredbe suda samo iz
kondemnatornih presuda, samo kad nema dobrovoljnog ispunjenja i samo kad vjerovnik to
zahtijeva. Neke mjere ovršnog postupka mogu se provesti i u toku parnice, pa čak i prije nje
(privremene mjere). Treba reći da ni svakom ovršnom postupku ne prethodi parnični
postupak, jer ovršne isprave ne moraju potjecati od parničnog suda.
Sve ovo govori u prilog samostalnosti ovršnog prava, jer se, dakle, na svaki parnični
postupak ne nadovezuje ovršni.

Parnični postupak i stečajni postupak

Ni ovršno pravo nije homogeno. Naime, u ovršnom postupku se provodi individualno

izvršenje određenog potraživanja na određenoj imovini dužnika. U stečajnom postupku se
provodi generalna egzekucija na cjelokupnoj imovini stečajnog dužnika, u korist svih
stečajnih vjerovnika. U tome se postupku primjenjuju bitno drukčiji principi namirenja
vjerovnika od onih koji važe u ovršnom postupku.

Važenje parničnog procesnog prava s obzirom na prostor

Načelo teritorijalnosti. Naše građansko procesno pravo važi samo unutar granica
Republike Hrvatske i ne proteže se na naše državljane u inozemstvu. Ako se pokaže potreba
za poduzimanjem nekih nekih radnji u inozemstvu sud mora zatražiti međunarodnu pravnu
pomoć od stranog suda. Isto tako se ni strano građansko procesno pravo ne proteže na strance
na našem teritoriju, jer za njih važi naše građansko procesno pravo.

5
 Lex fori. Naše građansko procesno pravo se uvijek primjenjuje u parničnom postupku
pred domaćim sudovima (lex fori, locus regit actum), pa čak i kad su stranke inozemci, kao i
kad o osnovanosti tužbenog zahtjeva treba odlučiti na temelju stranog materijalnog prava.7
Međunarodna sudska nadležnost. Razgraničenje nadležnosti između stranih i domaćih
sudova, vrši se po pravilima o međunarodnoj sudskoj nadležnosti unutrašnjeg prava države
pred čijim se sudom pojavi ovakav problem razgraničenja. Zakon propisuje da je sud RH
nadležan suditi u sporu s međunarodnim elementom, kad je njegova nadležnost u takvom
sporu (a) izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom, ili (b) kad ona proizlazi iz
odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti hrvatskih sudova (27).

Važenje parničnog procesnog prava s obzirom na osobe

Načelo univerzalnosti. Ovo načelo znači da se pred našim sudom mogu pojaviti sve
osobe bez obzira na državljanstvo, ako je naš sud u tom sporu naležan prema pravilima o
međunarodnoj sudskoj nadležnosti. Od ovoga pravila izuzete su osobe koje uživaju imunitet
po međunaronom pravu (šefovi stranih država koji se nalaze kod nas, diplomati, konzuli,
njihove obitelji, itd.).

Položaj stranaca u parničnom postupku

Stranci koji ne uživaju imunitet imaju, pod uvjetom uzajamnosti, u pravilu jednak
pravni tretman pred našim sudovima kao i državljani RH.
Uzajamna nadležnost. Ako je za našeg državljanina u stranoj državi nadležan sud koji
ne ne bi bio nadležan po našem pravu, tada će i za stranog državljanina biti u Hrvatskoj
nadležan taj sud (48 ZRSZ).
Stranačka sposobnost. Mjerodavno je pravo one države čiji je državljanin (79/1
ZRSZ).
Parnična sposobnost. Mjerodavno je pravo države čiji je državljanin, ali ako je po tom
pravu nema, može izabrati da se na njega primjenjuje naše pravo, jer bi po njemu imao
praničnu sposobnost (79/1,2 ZRSZ).
Pri usmenom poduzimanju parničnih radnji pred domaćim sudom stranci se mogu
služiti svojim jezikom (102/1). Pri pismenim radnjama dužni su se služiti hrvatskim jezikom.
Aktorska kaucija. Stranac kao tužitelj dužan je tuženiku, na njegov zahtjev, osigurati
parnične troškove (82/1 ZRSZ). Pod uvjetom uzajamnosti, stranci se mogu osloboditi od
dužnosti prethodnog snošenja parničnih troškova, po pravilima koja važe za domaće
državljane (85/1 ZRSZ).
Inozemne javne isprave. One pod uvjetom uzajamnosti imaju istu dokaznu snagu kao i
domaće (231).

Važenje parničnog procesnog prava s obzirom na vrijeme

7
Izuzetak: domaći sudovi mogu postupati po pravilima stranog građanskog procesnog prava kad udovoljavaju
zamolnicama inozemnih sudova.

6
 Opće pravilo građanskog procesnog prava jest da se pretpostavke za poduzimanje
određene procesne radnje prosuđuju po zakonu koji važi u vrijeme njenoga poduzimanja
(tempus regit actum). Dakle, novi procesni zakon ne važi za procesne radnje pduzete prije
njegovog stupanja na snagu, ali se u načelu primjenjuje na sve radnje poduzete nakon stupanja
na snagu.
U slučaju kad novi procesni zakon stupi na snagu dok parnica teče, rigorozna primjena
ovih pravila dovodi do teškoća.
Dvije neprihvatljive solucije:
(1) već započete postupke treba dovršiti po bivšem zakonu – neprihvatljivo kad novi zakon
dovodi do bitnih strukturalnih promjena u pravosuđu (napr. smanjen broj pravnih ljekova),
(2) na sve radnje poduzete u već započetom postupku treba primijeniti novi zakon –
neprihvatljivo jer bi morali negirati pravni značaj radnjama koje su po prijašnjem zakonu bile
dozvoljene ali ih novi zakon zabranjuje.
Kompromisna rješenja pokušavaju se nači tako da se postupak podijeli na više stadija,
pa se novi zakon primjenjuje na onaj stadij koji će započeti nakon njegovog stupanja na sangu
– no i ovdje dolazi do poteškoća jer se nekad podjela na stadije neće sadržajno podudarati u
tim dvama zakonima.
Zakonodavac, nemoćan da načelno riješi ovo pitanje, obično pribjegava donošenju
posebnih pravila (u prijelaznim odredbama ili uvodnom zakonu).

Parnični postupak i postupak pred Ustavnim sudom

Postupak. Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno
pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom, zastat će s postupkom i podnijeti
Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona, odnosno pojedine njegove odredbe s
Ustavom (37/1 UZUSRH8).
Ako sud u postupku utvrdi da drugi propis (podzakonski akt) koji bi trebao primijeniti,
odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će
neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti
spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom (37/2 UZUSRH).
O podnijetim zahtjevima u prethodna dva slučaja Ustavni sud će izvijestiti Vrhovni
sud Republike Hrvatske (37/3 UZUSRH).
Svaka fizička i pravna osoba koja je Ustavnom sudu podnijela prijedlog za ocjenu
suglasnosti pojedine odredbe zakona s Ustavom, odnosno pojedine odredbe drugog propisa s
Ustavom i zakonom, a Ustavni sud njezin prijedlog prihvati i ukine odredbu zakona, odnosno
odredbu drugog propisa, ima pravo podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu
pravomoćne odluke kojom joj je povrijeđeno pravo, a koja je donesena na temelju ukinute
zakonske odredbe, odnosno ukinute odredbe drugog propisa (58/2 UZUSRH).
Svaka fizička i pravna osoba kojoj je povrijeđeno pravo pravomoćnom odlukom
donesenom na temelju poništene odredbe drugog propisa (ne i zakona), neovisno o tome je li
podnijela prijedlog Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti ili zakonitosti, ima pravo podnijeti

8
Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske

7
prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu te odluke9 (58/3 UZUSRH).
Kad sud pravomoćnom odlukom odbije primijeniti propis zbog njegove neustavnosti ili
nezakonitosti, a Ustavni sud utvrdi da takva neustavnost, odnosno nezakonitost ne postoji,
svatko kome je povrijeđeno neko pravo može podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka za
izmjenu te odluke10 (60 UZUSRH).

Parnični postupak i kazneni postupak

Podjela funkcija ovih dvaju vrsta postupaka zasniva se na različitosti predmeta

zadataka i metoda u suđenju. U građanskim stvarima sudovi odlučuju u građanskopravnim
sporovima, a u kaznenim stvarima ispituje se je li počinjeno kazneno djelo, tko ga je počinio i
da li počinitelju treba izreći sankciju. Dakle granice su određene relativno jasno.
Dodirne točke su sljedeće:
1. isti činjenični supstrat može biti predmet razmatranja u oba postupka
2. rješavanje prejudicijelnih pitanja (odlučivanje u parnici može zavisiti od rješenja
nekog prejudicijelnog pitanja kaznenopravne naravi o kojem, kao o glavnom,
odlučuju kazneni sudovi, i obrnuto).
3. kazneni sud je ovlašten provoditi adhezijski postupak (u kaznenom postupku
odlučiti o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog kaznenim djelom).

a) adhezijski postupak

Sudovi koji sude u kaznenom postupku ovlašteni su, prilikom vođenja kaznenog
postupka, da u adhezijskom (pridruženom) postupku odlučuju i o građanskopravnim
sporovima koji su nastali zbog izvršenja kaznenog djela. Adhezijski postupak u suštini
predstavlja parnicu u okviru kaznenog postupka. Osoba koja postavlja takav imovinskopravni
zahtjev je oštećenik.
Imovinskopravni zahtjev može se odnositi na
1) naknadu štete,
(2) povrat stvari ili
(3) poništaj određenoga pravnog posla11.
Oštećenik nije dužan postaviti imovniskopravni zahtjev u kaznenom postupku. Ako ga
postavi, kazneni sud nije dužan riješiti to pitanje ako smatra da bi se time znatno odugovlačio
postupak12. Ako odluči da ne raspravlja o imovinskopravnom zahtjevu, uputit će oštećenika na
parnicu. Ukoliko kazneni sud ipak riješi o imovinskopravnom zahtjevu, on može:
 zahtjev usvojiti u cijelosti (samo u osuđujućoj presudi)
 zahtjev usvojiti djelomično, a za ostatak ga uputiti na parnicu (također samo u osuđujućoj
presudi)
 uputiti oštećenika da zahtjev u cijelosti može ostvariti u parnici (u oslobađajućoj presudi
ili ako podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu za presuđivanje)13

9
U prethodna dva slučaja prijedlog se može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnog
suda u »Narodnim novinama« (58/4 UZUSRH).
10
U roku od godine dana od dana objave odluke Ustavnog suda (60 UZUSRH).
11
čl. 127. Zakona o kaznenom postupku
12
čl. 127. st. 1. Zakona o kaznenom postupku
13
čl. 132. Zakona o kaznenom postupku.

8
 Dok teče parnica o imovinskopravnom zahtjevu, nije dopušteno pokretanje
adhezijskog postupka, i obrnuto.

b)prejudicijelno pitanje

Prejudicijelno pitanje ima sljedeće osobine:

a) To je pitanje koje nije neposredan predmet spora, ali se bez prethodnog rješenja
tog pitanja ne može odlučivati o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
b) To je pitanje koje predstavlja samostalu pravnu cjelinu o kojoj bi se moglo
meritorno rješavati kao o glavnom pitanju pred nadležnim sudom ili drugim organom.
c) To je pitanje pravne prirode (a ne činjenične).14
Slučaj kad parnični sud sam rješava prethodno pitanje. Parnični sud samostalno
rješava sva pitanja o kojima zavisi njegova odluka o glavnoj stvari, pa i kaznenopravna, ali
pod uvjetom da kazneni sud još nije riješio o takvom kaznenopravnom pitanju (12/1).
Parnični sud tada ne mora čekati da kazneni sud riješi kaznenopravno pitanje koje je od
prejudicijelnog značenja u parnici.
Kad parnični sud sam zauzme stav o prejudicijelnom pitanju, taj stav ima pravni
učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno (12/2).15 Odluka o prejudicijelnom pitanju
je deklaratorne naravi. Ona nije sastavni dio dispozitiva, već ulazi u obrazloženje, kao jedan
od razloga na kojima sud temelji svoju odluku o glavnom pitanju. Stoga nema zapreke da
nadležni organ o ovom pitanju samostalno rješava kao o glavnom, jer niti jedan drugi organ
nije vezan za prejudicijelne stavove parničnog suda (12/2).
Slučaj kad parnični sud ne rješava sam prethodno pitanje. No pravo organa, pred
kojim se pojavilo prejudicijelno pitanje, da o njemu odlučuje, ne predstavlja i njegovu
dužnost. On uvijek može prekinuti postupak (213/1) i sačekati da nadležni organ o tome
meritorno odluči. Kad kazneni sud donese svoju odluku, parnični sud će za nju biti vezan u
granicama njene pravomoćnosti.
Parnični sud je vezan i za oslobađajuću i osuđujuću presudu kaznenog suda, kad se
tom presudom odlučuje o nekom kaznenopravnom pitanju kao prejudicijelnom pitanju.
Međutim, parnični sud ne može biti vezan za shvaćanja oslobađajuće kaznene presude, kada
je opseg kaznene odgovornosti uži od građanske.16
Parnični sud je vezan samo za osuđujuću presudu kaznenog suda i kad ta odluka nije
od prejudicijelnog značenja za parnicu, ali se odnosi na činjenični kompleks koji je predmet
obaju postupaka (arg. iz 12/3).
Ako se odluka u parnici zasniva na kaznenoj presudi, pa ta presuda bude kasnije
ukinuta, to predstavlja osnovu za ponavljanje pravomoćno završenog postupka (421/8).

14
Primjeri: u parnici za naknadu štete prejudicijelno je pitanje da li je počinjeno kazneno djelo iz kojeg je
proizašla šteta. U brakorazvodnoj parnici prejudicijelno je pitanje državljanstvo bračnih drugova.
15
Odlučujući se da zauzme ovakav stav, ne čekajući rješenje nadležnog organa, parnični sud se izlaže riziku, jer
ako naknadna odluka nadležnog organa bude drukčija od incidentalne odluke parničnog suda, to može
predstavljati osnovu za traženje ponavljavnja postupka (421/8).
16
Napr. oslobađajuća presuda u kojoj se konstatira da se okrivljeniku ne može pripisati nehaj, ne veže parnični
sud ako građansko pravo propisuje objektivnu odgovornost

9
Priznanje i ovrha stranih sudskih odluka

Ova pitanja regulira ZRSZ17. Postupak u kojem se odluka stranog suda ispituje da bi se
utvrdilo ispunjava li pretpostavke da joj se prizna učinak domaće sudske odluke i da se
dozvoli njeno prisilno izvršenje – naziva se delibacijski postupak. Kod nas je prihvaćena
liberalna varijanta ovog sustava u kojoj se ispituje a) da li se strani sud pridržavao osnovnih
procesnih odredbi i b) da li ta odluka vrijeđa domaći javni poredak.
O priznanju strane sudske odluke može se odlučiti ili u posebnom delibacijskom
postupku ili kao o prejudic. pitanju, ali samo s učinkom u parnici u kojoj je rješavano. Za
odlučivanje o priznanju i ovrsi primarno se primjenjuju međunarodni ugovori, a tek
supsidijarno domaće procesno pravo (3 ZRSZ).

Priznanje stranih sudskih odluka

Priznata strana sudska odluka izjednačuje se s domaćom pravomoćnom sudskom

odlukom. Objekt ovog postupka mogu biti i presude i rješenja (deklaratorne, kondemnatorne i
konstitutivne) i sudske nagodbe.
Pozitvna pretpostavka: podnositelj zahtjeva za priznanje mora podnijeti potvrdu
stranog suda da je odluka pravomoćna (87 ZRSZ).
Negativne pretpostavke:
1. Da osoba protiv koje je donesena odluka nije mogla sudjelovati u postupku18
2. Da je u postupku postojala isključiva nadležnost suda RH19
3. Da je u istoj stvari sud RH donio pravomoćnu odluku. Sud će zastati s priznanjem,
ako je pred sudom RH u toku ranije pokrenuta parnica u istoj stvari među istim strankama, do
njene pravomoćnosti (90 ZRSZ).
4. Da ne postoji uzajamnost.20
5. Da je strana odluka u suprotnosti s javnim poretkom (91 ZRSZ)
Ako se odluka tiče osobnog statusa državljanina RH, priznat će se strana odluka, ako
strano pravo na temelju kojeg je donesena, ne odstupa bitno od prava RH (93 ZRSZ).

Ispitivanje pretpostavaka za ovrhu strane odluke vrši se u posebnom postupku

egzekvature. Da bi se dobila dozvola za ovrhu, nužno je da je strana odluka (na koju se ovrha
odnosi) već priznata. Da bi se dobilo rješnje o ovrsi, nužno je da se ispune uvjeti iz čl. 87. –
92. ZRSZ, s tim što podnositelj zahtjeva treba podnijeti i potvrdu stranog suda o ovršnosti
odluke21.

17
Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima
18
Jer joj napr. nije bio uredno dostavljen poziv ili dostava nije ni bila pokušana.
19
Izuzetak: ako u bračnom sporu priznanje sudske odluke traži tuženik, ili tužitelj (a tuženik se ne protivi) onda
isključiva nadležnost nije smetnja.
20
Izuzetak: ako u bračnom ili paternitetskom sporu priznanje traži državljanin RH, onda ovo nije smetnja (92
ZRSZ).
21
čl. 96. ZRSZ

10
Pravna pomoć

Određeni parnični sud može poduzimati parnične radnje samo na svome području. Ali
u životu su česte situacije kada je nužno poduzeti neke parnične radnje na području drugog
suda (jer se dokazi nalaze na tom području).
Ako postoji opasnost od odgode, sud ima ovlast iz čl. 25. ZPP-a da sam poduzme
pojedine parnične radnje na području susjednog suda (uz obvezu da o tome obavijesti sud na
čijem području je radnja poduzeta).
Međutim, ako ne postoji opasnost od odgode, sud neće moći sam poduzeti takve
radnje na području drugog suda, već će zatražiti pružanje pravne pomoći. Pružanje pravne
pomoći ujedno i predstavlja iznimku od načela neposrednosti.

Unutrašnja pravna pomoć

Pravnu pomoć treba razlikovati od delegacije nadležnosti.22

Zamolnica. Sud kome je potrebna pravna pomoć drugog suda, obraća se ovome
pismom – zamolnicom. Zamoljeni sud nije ovlašten ocjenjivati svrsishodnost zamolnice, već
je dužan provesti zamoljenu radnju.23 Zamoljeni sud je ovlašten izvesti i druge dokaze ako to
smatra svrsishodnim (kod zamolnice za izvođenje dokaza - 225).
Nadležnost. Za poslove pravne pomoći stvarno su nadležni općinski sudovi (34/4), a
nekad i viši sud, ako se od njega traži spis ili obaviještenje iz spisa koji se kod njega nalaze. U
slučaju da sud koji je zamoljen nije nadležan za zamoljenu radnju, ustupit će molbu
nadležnom i o tome obavijestiti sud od kojega je primio molbu. Ako mu nadležni sud nije
poznat, vratit će molbu.

Međunarodna pravna pomoć

Sudovi su dužni pružiti pravnu pomoć i stranim sudovima u slučajevima predviđenim

međunarodnim ugovorom i kada postoji uzajamnost, te ako se traži izvršenje radnje koja nije
protivna javnom poretku (181).
Zamolnica. Sudovi će uzimati u postupak molbe stranih sudova ako su dostavljene
diplomatskim putem i ako su sastavljane na hrvatskom jeziku ili je priložen ovjeren prijevod
(183). Isto vrijedi i u slučaju kada se domaći sudovi obraćaju za pomoć stranim sudovima
(184).
Nadležnost. Ako zamoljeni sud nije nadležan, shodno se primjenjuju pravila o
nenadležnosti kod unutarnje pravne pomoći.
Zamolnica se može uputiti i diplomatskom ili konzularnom predstavništvu RH u
stranoj zemlji, ako se opravdano smatra da će se pozvana osoba dobrovoljno odazvati.

22
Kod delegacije određeni se predmet oduzima od nadležnog suda i u cijelosti povjerava na odlučivanje nekom
drugom sudu. Kod pravne pomoći nadležni sud zadržava predmet, a od zamoljenog suda traži poduzimanje samo
određenih parničnih radnji.
23
Sudovi su dužni jedan drugome pružati pravnu pomoć (179/1), a i ostali državni organi su dužni pružati pravnu
pomoć sudovima (11ZS)

11
 Lex fori. Sudovi pružaju pravnu pomoć stranim sudovima na način predviđen
domaćim zakonom (lex fori, locus regit actum). Iznimno, radnja se može izvršiti i na način
koji traži inozemni sud, ako to nije protivno javnom poretku

12
 TEMELJNA NAČELA

Načela su značajna zbog tumačenja pravnih normi i zbog postojanja zakonskih

praznina. U našem građanskom procesnom pravu postoji 13 načela, među kojima je ponekad i
nesklad. No sva načela zajedno postoje i na sudu je da održi ravnotežu i postigne kompromis.

Načelo ustavnosti i zakonitosti

Sudovi sude na temelju Ustava i zakona. Gpp ima za zadatak da na posredan način
osigura pravilnu primjenu materijalnog prava.
Načelo ustavnosti i zakonitosti traži da se ostvarivanje zakonom i ustavom utvrđenih
društvenih ekonomskih i političkih odnosa, jedinstvo pravnog poretka, te zaštita sloboda i
prava čovjeka i građanin i drugih pravnih subjekata osiguravaju tako što će se parnični
postupak provesti uz strogo poštivanje pravnih pravila koja reguliraju ovu procesnu aktivnost.
U RH zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi sa Ustavom i
zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak RH.
Međunarodni ugovori koji su sklopljeni, potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, dio su
unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj snazi su iznad zakona.
Sud se, prilikom vođenja parničnog postupka, dužan rukovoditi pravilima Ustava i
ostalih propisa koji svoju snagu izvode iz Ustava. Ako sud smatra da neki propis nije u skladu
s Ustavom, postupit će prema čl. 37. UZUSRH.24
Sud se prilikom vođenja parničnog postupka mora strogo pridržavati normi o
parničnom postupku, one su za njega ius cogens. On je ovlašten poduzimati samo one radnje
koje su zakonom predviđene, a ako nešto u zakonu nije predviđeno treba uzeti da to onda ni u
parničnom postupku nije dopušteno (u pravilu). Sud nije ovlašten postupak voditi po načelima
pravičnosti – ex aequo et bono.25
Osim suda i stranke se moraju strogo pridržavati normi o parničnom postupku, jer ove
i za njih predstavljaju ius cogens.
Parnične radnje moraju se osnivati na zakonu. Što u procesnom zakonu nije
predviđeno, to u parničnom postupku nije dopušteno. Sud mora poznavati pravila kojima se
regulura parnični postupak – iura novit curia. Ovako postavljen princip strogog legaliteta nije
konzekventno proveden, jer bi se time sputavala primjena apstraktnog pravila na konkretan
slučaj.
Zato, da bi se omogućila prilagodba općih pravila prilikama određene parnice, uvode
se neka pravila kojima se daje ovlaštenje sudu da u konkretnoj stvari primjeni metodu za koju
nađe da je in concreto najsvsishodnija – sudsko upravljanje postupkom.
Tako npr. na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom u nekim situacijama zakon
prepušta sudu slobodan izbor radnih metoda, te se uvode pravni standardi koji procesnim
pravilima daju elasticitet.

24
V. poglavlje 1.2.2.
25
Iznimno će sud moću primjeniti to načelo napr. temeljem ovlasti iz čl. 169. ZOO – odgovornost po osnovi
pravičnosti). Dakle u sferi procesnog prava Zakon o parničnom postupku je jedini izvor i nema mogućnosti
suđenja po pravičnosti, dok takva mogućnost iznimno postoji u sferi primjene materijalnog prava.

13
a) Jednistvena primjena pravnih pravila

Svi su hrvatski građani i stranci jednaki pred zakonom i sudovima. Ostvarenje načela
promatrano šire, izvan granica konkretnog spora, traži da se pravno pravilo primjenjuje na isti
način u istim slučajevima prema svim subjektima. Zato pravila građanskog procesnog prava
moraju osigurati jedinstvenu primjenu pravnih pravila na čitavom području njihovog važenja.
Poštivanje načela nezavisnosti sudaca, ustavnosti i zakonitosti trebalo bi imati
prednost pred zahtjevom za što ekonomičnijim ostvarivanjem jedinstvene primjene prava te
dopuštati ostvarivanje načela jedinstvene primjene zakona samo u granicama u kojima se ne
dovodi u pitanje načelo sudačke nezavisnosti.
Na sjednicama sudskih odjela razmatraju se pitanja od interesa za rad odjela a posebno
ustrojstvo unutarnjeg poslovanja, praćenje rada, raspravljanje o spornim pravnim pitanjima,
ujednačavanje sudkse prakse, stručno usavršavanje.
Na sjednicama sudskih odjela županijskog i Visokog trgovačkog suda razmatraju se i
pitanja od zajedničkog interesa za područne sudove nižeg ranga i pitanja značajna za primjenu
propisa pojednih pravnih područja iz nadležnosti suda.
Na sjednici odjela Vrhovnog suda RH razmatraju se pitanja od zajedničkog interesa za
pojedine ili za sve sudove u RH te se razmatraju i daju mišljenja o nacrtima propisa iz
određenog pravnog područja.
Pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici sudskog odjela Vrhovnog suda RH, Visokog
trgovačkog suda i županijskog suda obvezuje sva drugostupanjska vijeća tog odjela.
Jedino su pravna shvaćanja odjelskih sjednica Vrhovog suda RH obvezatna su za sva
vijeća, pa time i za sve suce odjela tog suda koje je prihvatilo to shvaćanje.
Pravna shvaćanja usvojena na sjednici sudskog odjela Vrhovonog suda RH ne obvezju
vijeća drugih odjela tog suda ni niže sudove. Vezanost vijeća određenog sudskog odjela
Vrhovnog suda za pravna shvaćanja prihvaćena na sjednici tog odjela može se opravdati
Ustavom utvrđenom misijom najvišeg suda u državi – Vrhovnog suda, osigurava jedinstvenu
primjenu zakona i ravnopravnosti građana.
Predsjednik Vrhovnog suda RH može sazvati i proširenu opću sjednicu tog suda. Tu
sjednicu sačinjavaju svi suci Vrhovnog suda, te po dva predstavnika Visokog prekršajnog
suda, Visokog trgovačkog suda, Upravnog suda te svakog županijskog suda. Na njoj se
razmatraju aktualna pitanja iz sudske prakse i utvrđuje se prijedlog kandidata za članove
Državnog sudbenog vijeća.
Pri donošenju nove odluke nadležno sudbeno tijelo dužno je poštovati pravna stajališta
stavnog suda uzražena u odluci kojojm se ukida akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo
podnositelja ustavne tužbe.
U postupku za izmjenu odluke suda u povodu konačne presude ESLJP kojom je
utvrđena povreda kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene EKLJP i protokolima
uz tu konvenciju koje je ratificirala RH, sudovi su dužni poštovati pravna stajališta izražena u
takvoj presudi Europskog suda.

b) Exceptio illegalitatis

14
 Ako sud u tijelu postupka utvrdi da zakon koji bi trebao primjeniti ili određena
njegova odredba nije suglasna s Ustavom zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu
zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom.
No ako sud u tijeku postupka utvrdi da podzakonski propis koji bi trebao primjeniti
odnosno pojedina njegova odredba nisu u suglasnosti s Ustavom i zakonom, na konkretni je
slučaj dužan neposredno primjeniti zakon, a ustavnom sudu podnijeti zahtjev za ocjenu
suglasnosti spornog propisa odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom –
exceptio illegalitatis

Sudovi osiguravaju objavljivanje važnijih sudskih odluka ali i pravnih shvaćanja. S

obzirom na značenje sudske prakse za razvoj prava bilo bi prijeko potrebno da objavljivanje
sudskih odluka Vrhovnog suda RH bude sistematsko i potpuno bez arbitrarnog odabiranja.
Pravilna primjena zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje dovodi do odluka
koje su nezakonite u odnosu na društvenu stvarnost koju reguliraju. Pravni lijekovi kao
sredstva za ispravljanje nezakonitih odluka su parnične radnje čije poduzimanje u pravilu
zavisi od dispozicije stranaka. Viši sud ne može po službenoj užnosti pokrenuti instancijski
postupak. Načelo zabrane reformacije in pejus također sprečava usklađivanje nezakonite
odluke sa zakonom.

Načelo dispozicije i oficioznosti

Ovo načelo daje odgovor na pitanje o kome ovisi pokretanje, održavanje i prestanak
parnice. Ako to ovisi o inicijativi stranaka radit će se o načelu dispozitivnosti, a ako ovisi o
incijativni suda radit će se o načelu oficijelnosti.
U parničnom postupku dominantno je načelo dispozitivnosti, korigirano nekim
mjerama koje su izraz načela oficijelnosti (koje je inače karakteristično za kazneni postupak).
Načelo dispozitivnosti je prihvaćeno u parničnom postupku jer taj postupak služi zaštiti
građanskopravnoh donosa, koji su regulirani pravilima dispozitivne prirode.
Korištenje prava na pružanje pravne zaštite u parničnom postupku zavisi od
dispozicije stranaka. Sud nije ovlašten pokrenuti parnicu po službenoj dužnosti. Nasuprot
ovlaštenjima za poduzimanje aktivnosti, nema obveze za njihovo poduzimanje. Sve su
parnične radnje stranaka izraz stranačke dispozicije.
Sudu se daju određena oficiozna ovlaštenja pa mu se priznaje pravo na poduzimanje
određenih aktivnosti i bez inicijative, pa čak i protiv volje stranaka, dakle uz cijenu
ograničavanja njihovih dispozitivnih ovlaštenja.
Neke od parničnih radnji stranaka izraz su njihovog ovlaštenja da ostvaruju određena
prava procesne naravi koja se ograničuju na samu parnicu i pravno su relevantne dok parnica
traje – tzv. čiste procesne dispozicije.
Čiste procesne dispozicije su; radnje kojima se traži izuzeće, aktorska kaucija,
oslobođenje od prethodnog snošenja troškova, kojima se obavlja izbor nadležnog suda, traži
osiguranje dokaza, kojima se odlučuje o kumulaciji tužbenih zahtjeva, kojima se određuje
mirovanje postupka ili se utječe na tip postupanja.
U drugu grupu parničnih radnji stranaka spadaju one kojima se utječe na sadržaj i
sudbinu zahtjeva za pružanje pravne zaštite tako da se učinak tih stranačkih dispozicija

15
preljeva izvan granica konkretne parnice u kojoj su poduzete, neposredno (sudska nagodba) ili
posredno ( priznanje tužbnog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva) – tzv. materijalne
procesne dispozicije.
Opća ocjena dovodi do zaključka o načelnoj dominantnosti pravila koja su odraz
načela dispozitivnosti, korigiranih mjerama koje se manifestiraju kao odraz načela
oficioznosti.
Parnica se pokreće tužbom tužitelja. Od njega zavisi hoće li parnicu pokrenuti, kada i
o čemu. Sud nije ovlašten pokrenuti parnicu po službenoj dužnosti (nemo iudex sine actore;
ne procedat iudex ex officio).
Jednom pokrenut postupak vodi se po službenoj dužnosti do donošenja konačne
odluke u pravostupanjskom postupku. U suvremenim procesnim sistemima sve više dolazi do
izražaja aktivna uloga suda u provođenju postupka pokrenutog na inicijativu stranke.
Daljnji procesni stadiji koji slijede nakon donošenja konačne odluke u
prvostupanjskom postupku, opet zavise od inicijative stranaka - žalbeni postupak, revizijski
postupak, postupak u povodu prijedloga za ponavljanje postupka, povrat u prijašnje stanje.
Pokretanje nekih incidentalnih postupaka također zavisi od inicijative stranaka;
postupak za osiguranje dokaza, aktorska kaucija, oslobođenje od prethodnog snošenja
parničnih troškova. Postupak radi određivanja privremenih mjera osiguranja.
Tužitelj, koji je ovlašten pokrenuti postupak, ovlašten je i jednostranom parničnom
radnjom dovesti do njegove obustave. Ukoliko parnica nije ovako obustavljena, dalji procesni
stadiji (žalba, izvanredni pravni lijekovi) opet zavise od inicijative stranaka.
Stranka od čije dipozicije zavisi pokretanje parnice ovlaštena je utvrditi i temu
raspravljanja i odlučivanja – predmet spora. Sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su
stavljeni u postupku (2/1) - ne eat iudex ultra et extra petitia partium. Sud nije ovlašten
tužitelju dosuditi ni više od onoga što je tražio, ni nešto drugo od onoga što je tražio.
Prekoračenje tužbenog zahtjeva razlog je apsolutne ništavosti No o ovoj povredi sud je
ovlašten voditi računa samo na zahtjev stranke, pa ako stranke propuste pobijati presudu, time
saniraju ovaj nedostatak i takva će odluka postati pravomoćna.
Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile tijekom postupka.
Tužitelj se može odreći svog zahtjeva; tuženik može priznati zahtjev protivnika; stranke mogu
zaključiti nagodbu o predmetu spora.
Predmet raspolaganja je procesnopravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog
sadržaja, a ne građanskopravni zahtjev prema protivniku. Disponiranje zahtjevima u parnici
moguće je i kad iza tih zahtjeva ne stoji građanskopravno ovlaštenje.
Zakon nalaže sudu da ne uvaži raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim
propisima i pravilima morala (3/3). Ova kontrola mora biti prevenivna, jer ove dispozicije
mogu biti opasnije od izvansudskih, budući da se one sankcioniraju pravomoćnošću.
Načelo dispozicije; U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su
stavljeni u postupku. Stranke mogu slobodno raspolagati zahtjevima koje su stavile u tijeku
postupka. One se mogu odreći svog zahtjeva priznati zahtjev protivnika i nagoditi se.
Načelo oficioznosti; Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s
prisilnim propisima i pravilima javnog morala.
Kontrola parničnih radnji stranaka koje je sud ovlašten ne uvažiti kada su u protivnosti
s pravnim poretkom trebalo bi da u biti bude jednaka u odnosu na sve ostale oblike

16
disponiranja. Porcesna pravila predviđaju različite oblike i intenzitet kontrole stranačkih
dispozicija.
Najpotpunije mjere predviđene su u odnosu na disponiranje činjeničnom osnovom
spora, izričito priznanje navoda protivnika,konkudentno priznanje ovih navoda, priznanje i
odricanje od tužbenog zahtjeva. Nepotpune su odredbe koje se tiču sudske nagodbe.
Ako su dopuštene parnične stranke – tužitelj i tuženik – mogu poduzimati sve
procesne dispozicije u parnici. Povoljne dispozicije važe za sve jedinstvene suparničare i kad
ih poduzme samo jedan od njih.

Načelo pravnog interesa

Funkcioniranje pravosuđa treba racionalno koristiti – samo onda kad je njegovo

angažiranje neophodna pretpostavka za zaštitu subjektivnih prava i ostvarenje pravnog
poretka. Pravni interes je korist koju tužitelj očekuje od angažiranja suda njegovoj pravnoj
stvari. Pravni interes mora biti:
1. pravni i konkretan (treba se ogledati u određenoj sferi tužiteljevih prava)
2. socijalno jači od javnog interesa pravosuđa da se bez potrebe ne angažira
3. takav da se može ostvariti jedino sudskim putem (nema pravnog interesa ako je
očekivanu korist moguće ostvariti na neki drugi svrsishodniji način bez intervencije
suda)

Tužitelj ne mora dokazivati da mu određeno pravo pripada, već da (pod

pretpostavkom da mu to pravo pripada) ima razloga da se za ostvarenje toga prava obrati
sudu. On mora učiniti vjerojatnim da će, ako njegov tužbeni zahtjev bude usvojen, to za njega
predstavljati neku pravnu korist.
Da bi tužba bila dopuštena dakle da bi sud bio dužan o tuženom zahtjevu raspravljati i
donijeti meritornu odluku o njegovoj osnivanosti tužitelj mora;
1. iznijeti tvrdnju da traži pravnu zaštitu određenog sadržaja jer je njegovo subjektivno
pravo povrijeđeno ili ugroženo te
2. učiniti vjerojatnim da će ako njegov tužbeni zahtjev bude prihvaćen to za njega
predstavljati ostvarenje određene pravne koristi koju be povoljne sudske presude ne bi
mogao ostvariti
O postojanju pravnog interesa sud vodi računa po službenoj dužnosti. Bitno je da
pravni interes postoji u vrijeme donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva za pružanje
pravne zaštite.
Pravni interes je opća pravna pretpostavka. O njegovom postojanju sud vodi računa po
službenoj dužnosti. On uvijek mora postojati, razlika je u tome što se nekad presumira, a
nekad se mora dokazivati.
Pravni interes mora dokazivati:
1. umješač (206/1)
2. stranka koja podnosi pravni lijek (358/3)
3. stranka koja posnosi kondemnatrornu tužbu prije dospjelosti tražbine
4. tužitelj koji podnosi tužbu za utvrđenje

17
 Pravni interes se presumira kod:
1. osobe koju zakon ovlašćuje da traži određenu deklaratornu zaštitu26
2. podnositelja kondemnatorne tužbe, jer on, zbog zabrane samopomoći, nema
drugog načina da zaštiti svoja povrijeđena prava.
3. podnositelja konstitutivne tužbe, jer strankama nije dopušteno da svojim
dispozicijama preinačuju sadržaj pravnih donosa27
4. tuženika, jer poduzimanje defenzivnih parničnih radnji predstavlja jedini dopušteni
način obrane od tužitelja.
Kad sud konstatira nedostatak pravnog interesa, dužan je odbaciti tužbu (288/2).
Odbacivanje tužbe zbog nedostaka pravnog interesa ima mjesta samo ako se pokaže da – sve
kad bi tužiteljev pravozaštitni zahtjev bio osnovan on od povoljne presude ne bi imao drukčije
i kvalitetnije pravne koristi od one koju već ima ili koju bi na drugi način mogao ostvariti.
Ocjena postojanja pravnog interesa mora polaziti od te teze kao dane i nepovredive:
tužitelj ima pravni interes ako se može nadati pravnoj koristi od presude kojom bi njegov
zahtjev bio prihvaćen.
Povreda pravila o pravnom interesu nije po zakonu razlog apsolutne ništavosti niti
instacioni sudovi o njoj nisu ovlašteni voditi računa o njoj po službenoj dužnosti niti ona
djeluje na sadržaj konačne odlke. Zbog povrede prava pravnom interesu se ne mogu s
uspjehom podnositi pravni lijekovi

Načelo ekonomičnosti

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku, i

sa što manje troškova (10/1). To je načelo bis dat, qui cito dat. Parnica bi se trebala voditi
tako da njeni troškovi ne nadmaše vrijednost predmeta spora. Iako se ovaj postulat ne može
primijeniti u smislu da bi u tom slučaju sud mogao otkloniti pružanje pravne zaštite, ipak taj
postulat treba biti glavna rukovodna misao pri izboru raspravnih metoda u sporu.
ZIDZPP/03 po prvi puta izričito propisuje obvezu suda da parnični postupak provede
u razumnom roku.28 Odlučivanje u razumnom roku u interesu je ponajprije onoga tko zahtjeva
pravnu zaštitu, ali je isto tako i u interesu države, jer bi kraće trajanje postupaka značilo za nju
i manje financijske obveze (budući da ona financira rad sudstva).
Metode za ostvarenje ovog načela. Radi se o sljedećim zakonskim odredbama:
1. ograničavanje razloga zbog kojih se mogu podnositi pravni lijekovi
2. pri mogućnosti izbora između više metoda, prednost treba dati bržoj i jeftinijoj metodi
3. režim rokova i ročišta treba biti strog
4. raspravu treba, po mogućnosti, dovršiti na jednom ročištu (koncentracija postupka)

26
Npr. ne mora dokazivati pravni interes onaj kojega zakon ovlašćuje na isticanje deklaratornih zahtjeva za
utvrđivanje ili osporavanje očinstva
27
Npr. da razvedu ili ponište brak
28
Je li u konkretnom slučaju povrijeđen pravni standard «razumni rok» trebalo bi zasnivati na utvrđenju: (1)
ukupnog trajanja postupka, (2) složenosti predmeta, (3) načina postupanja sudova, (4) ponašanja podnositelja
zahtjeva koje je moglo pridonijeti produživanju postupka, (5) važnosti predmeta za posnositelja zahtjeva, te (6)
posebnih okolnosti koje mogu opravdati produženje postupka.

18
 5. kod sporova male vrijednosti vodi se bagatelni postupak u kojem sudi sudac pojedinac
(ovim se donekle daje izraz načelu de minimis non curat praetor)
6. nepriznavanje nesvrsishodnih troškova
7. svrsishodna delegacija, atrakcija nadležnosti

Načelo saslušanja stranaka

Sud je dužan svakoj stranci pružiti mogućnost da se izjasni o zahtjevima i navodima

suprotne stranke (5/1). To je klasični procesni princip audiatur et altera pars. Načelo
saslušanja obiju stranaka svodi se na pravilo da svakoj stranci treba omogućiti da mutatis
mutandis poduzima sve one procesne radnje koje koje može poduzeti i druga parnična
stranka. To se u prvom redu odnosi na procesne radnje kojima stranke izražavaju;
1. svoje zahtjeve, stavove, prijedloge, navode, izjašnjenja o relevantnim pitanjima
2. reakcije na stavove, zahtjeve, prijedloge, navode i razjašnjenja svog protivnika.

Načelo obuhvaća i pravo stranaka da budu saslušane kao svjedoci sui generis
Postavlja se pitanje kako reagirati na pasivnost stranaka? Postoje 3 rješenja ovog
problema.
1. Sistem afirmativne litiskontestacije (Qui tacet consentire videtur). Stranka koja
šuti smatra se da priznaje istinitost protivnikovih navoda. Ovaj sistem je dobar za
motiviranje stranaka na procesnu aktivnost, jer postoji strah od pogrešnog
zaključka suda.Pasivnost se pretvara u instrument procesne dispozicije
2. Sistem negativne litiskontestacije (Qui tacet consentire non videtur). Stranka koja
šuti smatra se da poriče protivnikove zahtjeve. Ovaj sistem je najlošiji za
motiviranje jer potiče pasivnost parnične stranke.
3. Sistem neopredjeljenog stava. (Qui tacet nihil dicet). Iz šutnje stranke se ne može
izvesti nikakv zaključak o njenoj volji, ona ne znači ni priznanje ni poricanje.
Naše procesno pravo prihvaća neopredijeljen stav. Izuzetno, u slučaju potpune
pasivnosti tuženika, sud je ovlašten donijeti presudu zbog izostanka i presudu zbog ogluhe,
kojima usvaja tužbeni zahtjev. Ovdje je prihvaćen sistem afirmativne litiskontestacije. Sud
nije ovlašten ispitivati istinitost tužiteljevih navoda pa će biti dužan prihvatiti tužbeni zahtjev
ako njegova osnovanost proizlazi iz tih navoda, za koje se uzima da su istiniti. Ovo je
ovlaštenje znatno suženo u pogledu mogućnosti primjene;
1. pravilo se može primjenjivati samo u sporovima u kojima je disponiranje dopušteno a i
time u općim granicama dispozitivnosti
2. samo prema stranci koja nije poduzela nikakvu aktivnost, stoga samo prema tuženiku, jer
je tužitelj barem u tužbi izložio svoj svoj stav koji je suprotan obrani tuženika
3. teza o priznavanju odnosi se samo na činjenične navode ne i na zahtjev aktivne stranke;
sud mora sam ocjenjivati pravnu osnovanost zahtjeva koji se na te navode oslanjaju
4. teza o priznavanju navoda odnosi se samo na one navode koji su tuženiku bili priopćeni
prije nego što je zazeo pasivan stav u parnici; ne odnosi se na one navode koje aktivna stranka
iznese tek nakon isteka roka u kojem je pasivna stranka trebala dati odgovor na tužbu odnosno
na ročištu na kojem je nije bilo

19
 U ostalim slučajevima sud je dužan rapravljati i bez sudjelovanja jedne od stranaka,
cijeneći stav aktivne strane i procjenjujući što znači pasivnost druge strane.
Propisi ZPP-a kojima se osigurava ostvarenje ovog načela:
1. pravila o dostavljanju
2. sud poučava nevještu i neku stranku
3. stranak može pored punomoćnika aktivno sudjelovati u parnici
4. stranke se obavještavaju o prijavi miješanja trećeg u parnicu
5. ročišta se određuju tako da stranakama ostane dovoljno vremena da se priprememe za
raspravljanje
6. pripremno ročište i glavna rasprava počinju izlaganjem tužbe, a zatim tuženik
odgovara na tužbu
7. stranka može sudjelovati u izvođenju dokaza - osvrati se na rezultate dokazivanja

Propisi ZPP-a kojima se odstupa od ovog načela:

1. samo kad je to ZPP-om određeno, sud je ovlašten odličivati o zahtjevu o kojem
protivnoj stranci nije bila dana mogućnost da se izjasni (5/2)
2. postupak rješavanja sukoba nadležnosti
3. postupak osiguranja dokaza
4. žalba protv rješenja
5. sud može odrediti osiguranje dokaza bez omogućavanja protivniku da se izjasni o
prijedlogu (ali sud mu treba imenovati privremenog zastupnika).
6. platni nalog se izdaje ne temelju samih navoda i dokaza tužitelja (ali tuženik može dati
prigovor - 450)
7. u postupku zbog smetanja posjeda privremene mjere se određuju bez saslušanja
protivnika (442)
8. o troškovima sud odlučuje bez prethodnog raspravljanja (164/1)

Kontradiktorno raspravljanje je aktivna realizacija ovog načela. Stranke iznose svoje

stavove protiv stavova protivnika i suda (contra dicere). Kontradiktornost je najizaženija za
glavne rasprave, zahvaljujući primjeni načela usmenosti i neposrednosti.
Ako kojoj stranci nezakonitim postupkom a naročito propuštanjem dostave ne bude
pružena mogućnost raspravljanja pred sudom izvršena procesna povreda razlog je apsolutne
ništavosti o kojoj sud vodi računa po službenoj dužnosti u stadiju redovitih pravnih lijekova.
Revizija protiv drugostupanjske presude može se zbog povrede načela saslušanja
stranaka izjaviti samo ako podnositelj revizije zbog nje još nu žalbi pobijao prvostupanjsku
presudu ili ako je ona učinjena tek u drugostupanjskom postupku; na tu povredu revizijski sud
ne pazi po službenoj dužnosti.
Ponavljanje postupka može se tražiti ako taj razlog nije bez uspjeha bio iznesen u
prijašnjem postupku s tim da podnošenje prijedloga nije vezano objektivnim rokom.

Načelo otvorenog pravosuđenja

20
 Međutim, nije dovoljno jednu stranku štititi samo s obzirom na procesna djelovanja
druge, jer je u parnici aktivan i sud. Stoga se, u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja,
traži da stranke budu upoznate i sa stavovima suda o njima, te da sud zajedno sa strankama
otvoreno razmotri sporna pitanja u parnici.
Prema noveliranim odredbama ZPP-a, sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to
svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iznošenja
činjenica i predlaganja dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno (219/2).
Dakle, sud, imajući na umu prihvaćeno raspravno načelo, više nije u mogućnosti
neovisno o strankama prikupljati dokaze i tako osigurati siguran temelj za utvrđenje
materijalne istine. No ipak je uloga suda u funciji pravilnog presuđenja i nadalje ostala
aktivna, ali sada na način da tijekom postupka potiče stranke na iznošenje činjenica i
predlaganje dokaza. Bitna novina je izričito propisana obveza suda da u takvim situacijama
strankama iznese razloge zbog kojih smatra da je to potrebno.
Nadalje, sudac postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodan način nastojat će da se
tijekom rasprave iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o
važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode
stranaka i, uopće, da se dadu sva razjašnjenja potrebna da bi se utvrdilo činjenično stanje
važno za odluku. U mjeri u kojoj je to potrebno radi ostvarivanja toga cilja, sud će sa
strankama razmotriti i pravna pitanja spora (298).
Ovom je odredbom i izričito uvedeno načelo otvorenog pravosuđenja. Time je
istaknuta dužnost suca da, ne samo potiče stranke na iznošenje svih odlučnih činjenica, nego i
da sa strankama razmotri i pravna pitanja konkretnog spora.
Posljedice povrede ovih pravila: ako je kojoj stranci nezakonitim postupkom (a
naročito propuštanjem dostave) uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom, to je razlog
apsolutne ništavosti (354/2/6). Na to sud ne pazi ex offo.

Načelo traženja istine

Istina je kvaliteta ljudskog saznanja. Istina nije svojstvo objektivne stvarnosti.

Stvarnost postoji prije i neovisno od ljudskog saznanja. Stjecanje istnitih saznanja i saznanja i
spoznaja o objektivnoj stvarnosti u granicamama u kojima je to uopće moguće bitan je
preduvjet pravilnosti i zakonitosti sudske odluke.
Stranke se mogu žaliti protiv sudske odluke zasnovane na pogrešno ili nepotpuno
utvrđenom činjeničnom stanju. Stranke mogu i nakon pravomoćnosti ako se ispune određene
pretpostavke tražiti ponavljanje postupka u kojem je došlo do odluke zasnovane na pogrešno
ilil nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.
Mogućnost spoznaje istine u postupku je ograničena, jer su objekt istraživanja prošli
događaji. Pritom se sud često oslanja na nepouzdane dokaze – izjave stranaka, svjedoka i
vještaka itd.
Dvije su metode utvrđivanja istine. Dakle, postoje dva oprečna sistema izbora,
ispitivanja i ocjene dokazne vrijednosti dokaznih sredstava.
1. Sistem legalne ocjene dokaza (sistem tražena tzv. formalne istine). Ovdje procesno
pravo određuje pretpostavke za izbor, izvođenje iocjenu dokazne vrijednosti dokaznih

21
sredstava. Osobni stav suca je ovdje irelevantan. Njegov zadatak svodi se na utvrđivanje
postoje li zakonom propisane pretpostavke za primjenu zakonskih pravila o istinitosti
određenih činjeničnih navoda.
Oslanjajući se na tipična pravila iskustva stečena kroz generacije, zakonodavac
unaprijed sam cijeni umjesnost ispitivanja nekog dokaznog sredstva i njegovu dokaznu snagu.
2. Sistem slobodne ocjene dokaza (sistem traženja materijalne istine). Ovdje je
karakterističan nedostatak zakonskih pravila o izboru, ispitivanju i ocjeni dokazne vrijednosti
dokaznih sredstava. Sud odlučuje tako da, ispitujući konkretan slučaj, formira zaključke
induktivnom metodom. Sud je dužan uzeti da je određena tvrdnja dokazana tek kad formira
osobno uvjerenje o njenoj istinitosti.29
Ozbiljnost kritika dovodi do nekih korektura i ograničenja: sučevo zaključivanje mora
odgovarati zaključivanju razumnog i razboritog čovjeka; sudac je vezan općim zakonima
logike, psihologije i iskustva uopće; sudac svoje mišljenje mora obrazložiti.
Kod nas je, prije zadnje novele ZPP-a, kroz odredbu 7/1 bilo je izraženo načelo
materijalne istine nalažući sudu dužnost potpuno i istinito utvrditi činjenice o kojima ovisi
utemeljnenost zahtjeva stranaka.
Stupanjem na snagu ZIDZPP/03 situacija se značajno mijenja. Prema izmijenjenom
članku 7. ZPP-a, napušteno je načelo istraživanja materijalne istine po službenoj dužnosti,
dakle apsolutna obveza suda utvrditi materijalnu istinu na način da je upravo na sud bila
prevaljena takva dužnost kroz prikupljanje dokaznog materijala.
Prednost je sada dana izričito raspravnom načelu, jer su stranke dužne iznijeti činjenice
na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (7/1).
Zakon prepušta inicijativu za prikupljanje procesnog materijala strankama, pa su odluke suda
zapravo rezultat stranačke istine. Svoje zaključke sud može u pravilu donositi samo na
temelju procesne građe koju su mu predočile stranke.

Pravila koja idu u prilog načela traženja istine:

1. pravila o saslušanju stranaka, o dužnosti stranaka u postupku da govore istinu, o dužnosti
građana da svjedoče i vještače pred sudom
2. o načelu neposrednosti, javnosti, usmenosti i pismenosti
3. o izuzeću sudaca u čiju se objektivnost sumnja
4. o slobodnoj ocjeni dokaza, o obrazloženju sudske odluke, o načelu otvorenog pravosuđenja

Pravila koja ne idu u prilog načela traženja istine:

1. zakon dopušta samo određeno dokazno sredstvo radi dokazivanja ugovora o
prorogaciji, o punomoći o izbranom sudu
2. sud ne smije ispitivati svjedoke i vještake o onome što predstavlja službenu ili vojnu
tajnu
3. sud mora uzeti da postoje činjenice na koje ukazuju zakonske presumpcije (napr.
dokazna snaga javnih isprava)
4. pravilo o zabrani pobijanja presude zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja u
sporovima male vrijednosti
5. zabrana reformatio in peius
6. raspravno načelo
29
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive
ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (8).

22
Raspravno i istražno načelo

Ova načela daju nam odgovor na pitanje na kome je incijativa za prikupljanje

procesnog materijala na temelju kojega sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu. Procesni
materijal sačinjavaju:
1) činjenice,
2) dokazi,
3) pravila iskustva,
4) pravna pravila.
Procesni sistemi zasnovani na dosljednoj primjeni raspravnog načela, inicijativu za
prikupljanje procesnog materijala priznaju samo strankama (da mihi factum, dabo tibi ius).
Sud je ovdje pasivni promatrač.
Procesni sistemi zasnovani na dosljednoj primjeni istražnog načela, inicijativu za
prikupljanje procesnog materijala priznaju naprotiv sudu. Stranke nisu ovlaštene da svojim
dispozcijama utječu na prikupljanje procesnog materijala.
Kod nas je, prije novele ZPP-a iz 2003., u odnosu na utvrđivanje činjenica
prevladavalo kao dominanatno raspravno načelo, uz samo uža istražna ovlaštenja. S druge
strane, u odnosu na dokaze sudu su bila dana značajna istražna ovlaštenja tako da je u tom
dijelu kao dominantno bilo prihvaćeno istražno načelo.
Međutim, novelirani ZPP prihvaća raspravno načelo kao dominantno i u odnosu na
dokaze (na isti način kako je to već u ranijoj odredbi bilo predviđeno u odnosu na činjenice),
pa slijedom toga on više ne sadrži odredbu o ovlaštenju suda izvesti dokaze koje stranke nisu
predložile.
Sada je izjednačeno inkvizitorno ovlaštenje suda u donosu na činjenice i dokaze, i to
na način da je sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje
stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima koji
su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala (7/2). No ni u takvim
slučajevima sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima
strankama nije dana mogućnost da se izjasne (7/3).
Istražno načelo u pogledu prikupljanja dokaza iznimno vrijedi u parnicama iz radnih
odnosa, jer je u tim parnicama sud ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako
su ti dokazi značajni za odlučivanje (435/2).
Dakle, prednost je dana izričito raspravnom načelu, jer su stranke dužne iznijeti činjenice
na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (7/1).30
Stranke su ovlaštene i dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i
predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. U pogledu činjenica i dokaza ovo ovlaštenje
stranaka iskazuje se u dvojakom smislu;
1. u pozitivnom smislu – sud mora voditi računa o činjeničnim tvrdnjama i dokaznim
prijedlozima stranaka koji su pravno relevantni
30
S obzirom na prihvaćeno raspravno načelo u čl. 7. ZPP-a, bilo je potrebno s tim uskladiti i ostale odredbe toga
zakona. To je i učinjeno izmjenom članaka 220/2, 225, 286, 289 i 290. Svim ovim izmjenama te su odredbe
usklađene s prihvaćenim načelom da sud pribavlja i izvodi samo one dokaze koje su stranke predložile.

23
 2. u negativnom smislu - sud ne smije voditi računa o činjenicama i dokazima na koje se
niti jedna od stranaka nije pozvala ma koliko bi nače oni mogli biti relevantni u sporu
Činjenice su sve ono konkretno iz prošlosti ili sadašnjosti (zbivanja, aktivnosti, stanja,
izjave volje) što ulazi u sastav praemisse minor logičkog silogizma iz kojeg nastaje sudska
odluka.31
Prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja sud se;
1. u ime raspravnog načela – ovlašten i dužan koristiti navodima stranaka u parnici o
činjenicama bez obzira na to koja ih je stranka iznijela, ali samo o relevantnim
činjenicama na koje su ukazale stranke a ne i onima o kojima je na drugačiji način
saznao. Sud može uzeti u razmatranje samo one činjenice o kojima su stranke imale
mogućnost raspravljati tijekom parnice
2. u ime načela inkvizitornosti – ovlašten je ispitivati i činjenice koje stranke nisu iznijele
ali samo ako iz rezultata raspravljanja proizlazi da stranke pređućivanjem tih činjenica
idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati
Stranke su ovlaštene svojim dispozicijama vezati sud samo s obzirom na činjenice na
koje treba primjeniti pravne propise, ne i za svoje pravne sudove o tim činjenicama.
Treba uzeti da je sud ovlašten uzeti u obzir i činjenice koje su općepoznate, notorne i
kad se niti jedna stranka nije na njih pozvala. Sud ne može uzimati u obzir svoje privatno
znanje o relevantnim činjenicama jer bi u tom slučaju bio svjedok u stvari u kojoj sam sudi.
Posredno pravno relevantne činjenice – indicije u biti su funkcionalno dokazno
sredstvo pa za njih važe pravila o ovlaštenjima suda o izboru dokaza a ne o izboru činjenica.
Pravila o procesnim pretpostavkama u pravilu su prisilne naravi. Zbog toga je sud ovlašten da
ne vodeći računa o navodima stranaka – utvrđuje sve činjenice od kojih zavisi postojanje
procersnih pretpostavka utvrđenih takvim pravilima.
Dokazi su sve ono temeljem čega se može zaključivati o postojanju pravnorelvantnih
činjenica. I dokazi su činjenice, ali ne takve činjenice na kojim se gradi sučeva odluka, već
takve da se pomoću njih izvodi zaključak o postojanju onoga što treba biti podloga sučeve
odluke.
Sud je u pravilu ovlašten izvesti samo dokaze koje su stranke predložile. Samo ako
posumnja da stranek idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati sud je
ovlašten po službenoj dužnosti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile.
Sud je ovlašten slobodno odlučivati o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi
utvrđivanja važnih činjenica. Predložene dokaze koje ne smtra važnim sud će odbiti. Indicije
su specifično dokazno sredstvo pa o za njih važe pravila o dokazima.
U obiteljskopravnim sporovima u kojima se sudu daju proširena inkvizitornaa
ovlaštenja i Centar za socijalnu skrb je dužan na zahtjev suda pribaviti podatke o osobnim i
obiteljskim prilikama djece i stranaka u postupku kad sud smatra da je potrebno. On se
ppojavljuje kao pomoćni istražno organ.
Pravila iskustva su apstraktni sudovi činjnične (ne pravne) naravi, zasnovani na
dugotrajnom promatranju pojava ili eksperimentu, za koje se osnovano može pretpostaviti da
važe i za buduće slučajeve.32 Ona se u pravilu ne dokazuju (ona su za su praemisse maior kao
i pravna pravila), ali ako neko pravilo iskustva nije poznato sudu, on ga može dokazivati

31
Dakle, činjenice su praemissa minor, pravne norme - praemissa maior, a sudska odluka - conclusio.
32
Npr. pravilo da određen postotak alkohola u krvi smanjuje sposobnost vožnje.

24
korištenjem vještaka. Sud je ovlašten da o njima stječe znanja izvan postupka, privatno, za
razliku od činjenica kod kojih to nipošto nije dozvoljeno.
Pravna pravila sud mora poznavati (iura novit curia), pa ih zato ne treba dokazivati.
Tužitelj nije dužan u tužbi navesti pravnu normu koju bi sud trebao primijeniti. No stranke su
ovlaštene da u parnici iznose svoja pravna shvaćanja o predmetu spora. Međutim sud nije
takvim shvaćanjima vezan ni u kom pogledu (186/3).33
Sadržaj apstraktnih pravnih pravila ne može biti predmet dokazivanja u parnici. Sud bi
mogao i od stranka zatražiti da mu podnesu javne isprave, izdane od nadležnog inozemnog
tijela, kojima se potvrđuje koje pravo važi u stranoj državi. U svom standardnom obliku ta
isprava tzv. certificat de coutume sadrži objektivnu informaciju o važećem pravnom izvoru.
Na strankama ne leži teret dokazivanja sadržaja stranog prava. Neuspjeh stranaka da
pomognu sudu u utvrđivanju sadržaja stranog rava ne može dovesti do zaključka da određena
strana pravna norma ne postoji. U pravnim lijekovima u kojima nije dopušteno pobijanje
odluke zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja može se napadana odluka
kritizirati zbog pogrešne primjene stranog materijalnog prava.

Načelo neposrednosti

Ovo načelo je radni princip parničnog postupka, direktiva o metodi ispitivanja

procesnog materijala radi utvrđivanja relevantnih činjenica, posebno pravilo o načinu
izvođenja dokaza. Ovo načelo se odnosi na metodu sučeva rada pri ispitivanju dokaznih
sredstava.
Ovo načelo zahtjeva:
1. da sud svojim čulima zapaža sadržaj dokaznih sredstava, između suda i izvora
informacija ne smije biti posrednika
2. da sud koji tako neposredno zapaža procesni materijal bude onaj isti koji odlučuje o
dokaznoj vrijednosti dokaznih sredstava
3. da taj sud donese odluku odmah nakon zaključivanja raspravnog ročišta.

Posredno izvođenje dokaza je radna metoda prilikom koje se funkcija ispitivanja

dokaznih sredstava i funkcija ocjene dokazne vrijednosti ispianih sredstava povjerava
drugačijim subjektima.
Načelo neposrednosti odnosi se na metodu sudčeva rada pri ispitivanju dokaznih
sredstava, ne i na kvalitetu ispitivanja dokaznog sredstva. Pravila izvedena iz ovog načela
rješavaju problem odnosa između suca koji sudi i sredstava informiranja, ne rješavaju
33
Sud bi morao poznavati strano pravo jednako kao i domaće (13/1 ZRSZ). Da bi se upoznao sa stranim
pravom sudac može:
- zatražiti od stranaka da mu podnesu javne isprave izdane od nadležnog inozemnog organa kojima se
potvrđuje koje pravo važi u stranoj državi (13/3 ZRSZ)
- ako ne uspije sa prethodnim, može se obratiti posebnoj službi pri ministarstvu pravosuđa (13/2 ZRSZ)
- može se obratiti institutu za međunarodno pravo ili institutu Max Planck u Hamburgu koji da je informacije
o stranom pravu

25
problem odnosa između sredstava informacija i činjenica o kojoj određeno dokazno sredstvo
pruža informaciju. Moguće je;
1. da neposredno dokazno sredstvo bude neposredno i posredno izvedeno
2. da posredno dokazno sredstvo bude bude neposredno i posredno izvedeno
Ako je svjedok posredno dokazno sredstvo njega može ispitivati ili;
1. sudac koji sudi – neposredno izvođenje dokaza
2. zamoljeni sudac – posredno izvođenje dokaza

Prednost je ovog načela u tome što sudac, prilikom ocjenjivanja dokazne vrijednosti
tih informacija, pored logičkih kriterija primjenjuje i psihološke – geste svjedoka,
(ne)odlučnost, (ne)sigurnost, itd. Ovime se omogućuje da se ostvare prednosti načela
slobodne ocjene dokaza, te se također omogućuje ostvarivanje načela ekonomičnosti i
usmenosti i saslušanja stranaka. Dakle, spoznaje postaju intentzivnije i točnije.
Hrvatski procesni sistem proglašava načelo neposrednosti rukovodnim pravilom i
dopušta odstupanja koja je mogu manifestirati;
1. dokaz ne izvodi raspravni sud nego samo predsjednik vijeća ili zamoljeni sudac ili
sudski savjetnik
2. da sud ne obnavlja neposredno izvođenje dokaza na novom ročištu za glavnu raspravu,
već se ograničava na čitanje zapisnika s ranijeg ročišta o rezultatima neposrednog
ispitivanja tih dokaznih sredstava
3. da drugostupanjski sud ocjenjuje činjenične tvrdnje oslanjanjući se na zapisnike o
neposrednom izvođenju dokaza pred prvostupanjskim sudom
4. da se sud zadovoljava posrednim dokaznim sredstvima, informacijama o posredno
relevantnim činjenicama
Propisi kojima se osigurava ovo načelo
- sud odlučuje u pravilu na temelju neposrednog raspravljanja (4)
- u sporovima koje sudi vijeće, dokazi se prvenstveno izvode na glavnoj raspravi pred
nadležnim vijećem (224/1)
- sud može tražiti da se važne isprave podnesu i u izvorniku (108/1)
- presudu mogu donijeti samo suci koji su sudjelovali na ročištu na kojem je glavna
rasprava zaključena (335/2)
- ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, glavna rasprava mora početi
iznova (315/3)
- presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja gl. rasprave (335/3)

Propisi kojima se zaobilazi ovo načelo

1. u sporovima koje sudi vijeće vijeće može iz važnih razloga odlučiti da se određeni
dokazi izvedu pred predsjednikom vijeća ili sucem zamoljenog suda (224/1)
2. kad postoji opasnost od odgode dokaze izvodi sud na čijme se području dokaz nalazi,
a to ne mora biti parnični sud (273/2)
3. sud se zadovoljava i prijepisima isprava (108/1)
4. ako se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu, sudac pojedinac, odnosno
vijeće može, nakon što se strankama omogući da se o tome izjasne, odlučiti da se

26
 ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci i da se ne obavlja novi uviđaj, već da se
pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza (315/3)
5. u složenijim predmetima sud može odgoditi donošenje presude za petnaest dana od
dana zaključenja glavne rasprave (335/4)
6. u odsutnosti stranke sud će raspravljati oslanjajući se na njezine pismeno poduzete
radnje
7. u stadiju pripremnog ročišta predsjednik vijeća ovlašten je da izvrši uviđaj izvan suda
(290/3). Ako je održano pripremno ročište, na prvom ročištu za glavnu raspravu
predsjednik vijeća samo upoznaje članove vijeća s rezultatima pripremnog ročišta
(297/2)

Ako su dokazi izvedeni pred prvostupanjskim sudom na neposredan način, žalbeni sud
može ne može preinačiti utvrđeno činjenično stanje, budući da je institut rasprave pred
drugostupanjskim sudom ukinut. Ali ako je prvostupanjski sud zasnovao svoju odluku
isključivo na posredno izvedenim dokazima ili na ispravama, žalbeni sud može preinačiti
utvrđeno činjenično stanje.Povreda ovih pravila načelno može biti samo uzrok relativne
ništavosti.

Načelo usmenosti i pismenosti

U svome ekstrenmom obliku načelo usmenosti traži da se sve parnične radnje

poduzimaju govorom. Pismena stranaka imaju samo značaj prethodnog obaviještavanja o
radnjama koje se namjeravaju usmeno poduzeti: quod est in actis non est in mundo.34
Ekstremno ostvareno načelo pismenosti traži da se sve parnične radnje poduzimaju u
pismenom obliku, inače nemaju značaja: quod non est in actis non est in mundo.35
ZPP načelno određuje: ako za pojedine radnje nije predviđeno u kojem se obliku
poduzimaju, izvan ročišta parnične radnje se poduzimaju pismeno, a na ročištu usmeno (14).

Propisi koji određuju usmenu formu:

1. sud donosi odluku u pravilu na temelju usmenog raspravljanja (4). Usmeno izlažu:
svjedok, vještak, stranke, one još usmeno izlažu tužbu i odgovor na tužbu (287/1)
2. isprave i rezultati posredno izvedenih dokaza čitaju se na raspravi
3. punomoć se može izdati i u usmeno (97/1)
4. sve izjave koje se daju podneskom mogu se dati i usmeno na zapisnik kod suda
(106/5)
5. sud usmeno proglašava presudu i njene razloge

Propisi koji određuju pismenu formu:

1. svjedok: ako je gluh postavljaju mu se pitanja pismeno, ako je nijem pozvat će se da
pismeno odogovara (245/2);
34
Prednosti načela usmenosti su demokratičnost (jer je pristupačna nepismenima), ekonomičnost (brza i jeftina),
spontanost, omogućuje ostvarenje načela: javnosti, neposrednosti, kondradiktornosti. Sve ove kvalitete ne mogu
se ostvariti kod načela pismenosti.
35
Prednosti načela pismenosti su sređenost, preciznost, iscrpnost, te nema opterećenja teretom pamćenja, dok
kod usmenosti imamo kao nedostatke improvizaciju, nepreciznost, propuštanje bitnog, mogućnost,
zaboravljanja, sugestivnost.

27
 2. vještaka sud može pozvati da prije ročišta podnese svoj pismeni nalaz i mišljenje
(260/1)
3. punomoć se u pravilu izdaje pismeno (97/1)
4. presuda i rješenje moraju se pismeno izraditi (337/1)
5. sud može donijeti presudu na osnovi pismenih podnesaka bez održavanja rasprave
(332a)
6. platni nalozi izdaju se na temelju pismenih podnesaka tužitelja (446/1)

Povreda pravila o formi postupanja je razlog relativne ništavosti. Ako je u slučajevima

kada je dužan održati glavnu raspravu sud donio presudu bez glavne rasprave, ta procesna
povreda je razlog apsolutne ništavosti.

Načelo koncentracije postupka

Prema ZPP-u (311/2) dužnost je suca brinuti se da se o predmetu spora svestrano

raspravi, ali da se zbog toga postupak ipak ne odugovlači, te da se rasprava po mogućnosti
dovrši na jednom ročištu. Ovo je u praksi neostvarivo, i više služi kao jedna smjernica, cilj
kojemu sudac treba stremiti. Da bi se ostvarila maksimalna koncentracija postoje dva načina.
Metoda strogog zakonskog reda. Postupak je bio podijeljen u niz međusobno strogo
odijeljenih stadija a zakon propisuje koje se procesne radnje u određenom stadiju mogu
obavljati i kojim redom. Ni sud ni stranke nemaju mogućnost utjecati na promjenu ovog
rasporeda. Propuštanje poduzimanja tih radnji dovodilo je do prekluzije ovlaštenja.
Metoda arbitrarnog, diskrecijskog ili svrsisihodnog reda. Također je postupak
podijeljen na stadije, ali granice među njima nisu više tako oštre. Zakonom je redosljed
raspravaljanja određen samo okvirno. Sudu se prepušta da po svome nahođenju odredi onaj
procesni red za koji smatra da je najprikladniji. Samo u nekim slučajevima propuštanje nekih
djelatnosti stranaka u određenom roku ili stadiju dovodi do prekluzije ovlaštenja.
Kod nas zakon prihvaća svrsishodni zakonski red, ali ga korigira pravilima o strožem
režimu dopustivosti i redosljeda određenih radnji, što je sada nakon stupanja na snagu
ZIDZPP/03 još izraženije.

Primjeri za prekluziju procesnih ovlaštenja:

1. sud se može, u povodu prigovora tuženika, proglasiti stvarno ili mjesno nenadležnim,
ako je taj prigovor podnesen najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije
održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za
glavnu raspravu (17/2, 20/1)
2. stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, na pripremnom ročištu ili najkasnije
na prvom ročištu za glavnu raspravu (ako pripremno ročište nije održano) iznijeti sve
činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, i predložiti dokaze (299/1).36
3. tužitelj je ograničen u svom pravu na jednostrano preinačenje tužbe (190/1)
4. stranke su ograničene u pravu na traženje izuzeća suca (73/2)

36
Postupanje stranaka sukladno ovako naloženoj obvezi omogućilo bi sudu maksimalnu koncentraciju
raspravljanja. Međutim, stranke mogu i kasnije tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove
dokaze, uz samo blagu sankciju - dužnost naknaditi troškove koji time budu izazvani protivnoj stranci (299/2).

28
Načelo javnosti

Ovo načelo traži da se svakome (neograničenom broju osoba koje nisu unaprijed
individualno određene) osigura nesmetana mogućnost prisustvovanja sudskoj raspravi. Ovo
načelo se, osim u pravu građana da prisustvuju sudskoj raspravi, manifestira još i u pravu
građana da objavljuju svoja zapažanja s rasprave, te da razmatraju i prepisuju sudske spise
(150/1).
Zakonodavac je ovime htio postići dva cilja: (a) kontrola građana – oni svojom
prisutnošću trebaju spriječiti arbitrarnost suda, te utjecati na sud kako bi se ostvarila
kontradiktornost i temeljito raspravilo o sporu; (b) generalna i specijalna prevencija.
Načelo javnosti se odnosi samo na one procesne radnje koje sud poduzima uz
sudjelovanje stranaka na slijedećim ročištima:
1. glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom (306/1)
2. pripremno ročište (310)
3. ročište koje se održava pred predsjednikom vijeća ili zamoljenim sucem (310)
4. kad se presuda objavljuje sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća javno će
pročitati izreku i saopćiti ukratko razloge presude (336/1). Ako je javnost na glavnoj
raspravi bila isključena izreka presude uvijek će se javno pročitati, a sud će odlučiti
hoće li se i koliko isključiti javnost pri objavi razloga presude (336/3).

Raspravljanju mogu prisustvovati samo punoljetne osobe (306/2).37 One ne smiju

nositi ni oružje ni opasno oruđe, osim čuvara sudionika u postupku. (306/3,4) Prisutnost će
biti dozvoljena samo onolikom broju osoba koliko to dozvoljavaju prostorne mogućnosti
sudnice, osiguravajući prednost onome tko prvi dođe.
Po zakonu je javnost isključena u statusnim stvarima fizičkih osoba (271 ObZ).
Sud može isključiti javnost za cijelu glavnu raspravu ili jedan njezin dio ako to
zahtijevaju interesi morala, javnog reda ili državne sigurnosti, ili radi čuvanja vojne, službene
ili poslovne tajne, odnosno radi zaštite privatnog života stranaka, ali samo u opsegu koji je po
mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti
štetna za interese pravde (307/1). Sud može isključiti javnost i kada se mjerama za održavanje
reda predviđenim u ZPP-u ne bi moglo osigurati nesmetano održavanje rasprave (307/2).
Isključenje se ne odnosi na na stranke, njihove zakonske zastupnike, punomoćnike i
umješače (308/1). Na zahtjev stranke sud može dopustiti da raspravi prisustvuju do dvije
osobe koje ona odredi (308/3). Sud može dopustiti da na raspravi s isključenom javnošću
prisustvuju službene osobe, te znanstveni i javni radnici ako je to od interesa za njihovu
službu tj. djelatnost (308/2). Sve takve osobe upozorit će se da kao tajnu moraju sačuvati sve
što su na raspravi saznale (308/4).
Povreda ovih pravila u načelu je razlog relativne ništavosti.38 No ako je javnost
protivno zakonu bila isključena s glavne rasprave, to je razlog apsolutne ništavosti (354/2/10).

Načelo pružanja pomoći neukim strankama

37
To se ne odnosi na stranke.
38
Primjer za relativnu ništavost: stranka nije htjela zbog nazočnosti javnosti iznijeti neku bitnu činjenicu koja bi
za nju dovela do povoljnije presude.

29
 Prema ZPP-u stranku koja se iz neznanja ne koristi pravima što joj pripadaju prema
ovom zakonu sud će upozoriti koje parnične radnje može poduzeti (11). Ostvarenje ovog
zadatka moglo bi ugroziti objektivnost suda, pa se problem svodi na pronalaženje prave mjere
u pružanju pomoći neukima.
Iz zakonskog teksta zaključuje se da dužnost poučavanja postoji samo u pogledu
procesnih, a ne u pogledu materijalnih prava stranke. 39 Međutim, vrlo je teško obavijestiti
stranku o njezinim procesnim pravima i pritom izbjeći davanje informacija o
materijalnopravnim ovlaštenjima. Može se reći da je u ovakvim situacijama sud dužan stranci
dati obavještenja o materijalnopravnim posljedicama procesnih prava. Ta obavještenja moraju
biti opće prirode bez ulaženja u detalje.

Propisi kojima se osigurava ostvarenje ovog načela:

1. umjesto podneskom, stranke mogu davati izjave usmeno na zapisnik kod suda (106/4)
2. falsa nominatio non nocet: pogrešno nazivanje procesnih radnji ne može štetiti stranci
3. ako je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da
podnesak ispravi ilii dopuni (109/1)
4. ako je podnesak pravodobno predan nenadležnom sudu, a stigne nadeležnom nakon
proteka roka,40 uzima se da je na vrijeme podnesen ako se pogreška može pripisati
neznanju ili očitoj pogrešci podnositelja (113/7).
5. pravila o minimalnim rekvizitima žalbe omogućuju da je koristi i nestručnjak
6. u prijepisu odluke kojeg dobiva stranka mora biti i pouka o pravnom lijeku (337/3)
7. kad zakonski zastupnik stranke ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju stranke, sud
je dužan o tome obavijestiti organ starteljstva (81/3)

Povreda ovih pravila povlači relativnu ništavost.

Načelo savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja

Ciljevi parničnih stranaka su oprečni. Sud ima zadatak da ostvari uvjete za donošenje
pravilne i zakonite presude da da pružanjem zaštite onome kojemu po zakonu pripada ostvari
i objektivne neterse pravnog poretka.
Postavlja se pitanje mogu li stranke poduzimati takve procesne radnje koje su doduše
u formalnom skladu sa zakonom, ali su usmjerene ka postuzanju ciljeva koji nisu u skladu s
duhom procesnih institucija? Odgovor je negativan, jer bi se time vršila zloupotreba prava.
Zloupotreba prava je korištenje ovlaštenja s ciljem da se drugome nanese šteta ili s
ciljem koji je protivan savjesnosti i poštenju. Ova zabrana je zasnovana na tezi: non omne
quod licet honestum est. Primjeri ovakvih postupaka brojni su u praksi.41
39
Procesno pravo je npr. pravni lijek, potreba promjene odvjetnika, a materijalno npr. prigovor zastare.
40
Budući da se tužba upućena nenadležnom ne odbacuje nego prosljeđuje nadležnom.
41
Primjeri zloupotrebe prava:

30
 Prema čl. 10. st. 1. ZPP-a sud je dužan onemoućiti svaku zloupotrebu prava koja
stranke imaju u parnici. Obvezu savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja sadrži i odredba čl.
9. ZPP-a prema kojoj su stranke i umješači dužni pred sudom govoriti istinu i savjesno se
koristiti pravima koja su im priznata ovim zakonom.
Do novele iz 2003. spomenuta odredba čl. 10. st. 1. ZPP-a bila je uglavnom
dekleratorne prirode. No sada sud ima mogućnost kazniti novčanom kaznom od 500,00 do
10.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.500,00 do 50.000,00 kuna pravnu osobu koja
teže zlouporabi prava koja joj pripadaju u postupku (10/2). Ta novčana kazna može se izreći
stranci i umješaču, a njihovom zastupniku ako je on odgovoran za zlouporabu prava (10/3).42
Novčanu kaznu izriče prvostupanjski sud. Izvan ročišta za glavnu raspravu kaznu
izriče sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća (10/4). 43 Izrečena novčana kazna prisilno se
naplaćuje po službenoj dužnosti kao novčana tražbina prema pravilima ovršnoga postupka (10/7).

Sudu stoje na raspolaganju i drugi instituti za suzbijanje zloupotrebe prava:

1. sud nije dužan uvažiti raspolaganja stranaka suprotna moralu ili prislinim propisima
(3/3);
2. ovlašten je odbaciti tužbu kad stranka nema pravnog interesa (288/2);
3. sud raspolaže efikasnim mjerama protiv stranke koja sprječava da joj se obavi dostava
(133-150).
4. odredbe o naknadi parničnih toškova po načelu culpae (156/3)
5. odredbe o postupku izuzeća (73, 75/2 i 5)

Utjecaj zloupotrebe na pravomoćnu odluku. Postavlja se pitanje da li se sudska odluka

koja je postala pravomoćna može osporavati u redovnoj građanskoj parnici (actio doli), zbog
toga što je nastala kao posljedica zloupotrebe prava? Odgovor je negativan, jer bi tada došlo
do velike pravne nesigurnosti, budući da bi se pravomoćne odluke mogle rušiti.
Zakonodavac rađe trpi da presuda zasnovana na zloupotrebi prava postane
pravomoćna, nego da žrtvuje pravnu sigurnost pa da se presude donesene prije mnogo godina
počnu obarati. S obzirom da je zloupotreba prava protupravna, stranci koja je time pretprjela
štetu treba priznati ovlaštenje da u posebnoj parnici ostvaruje zahtjev za naknadu štete.

Pravo na suđenje u razumnom roku

- kako je tužitelj ovlašten kod podizanja tužbe protiv dvojice iz različitih mjesta odabrati mjesno nadležan
sud, neki tužitelji izmišljaju tuženike (u dogovoru) kako bi im mjesto suđenja bilo bliže
- stranka je ovlaštena da u žalbi iznosi novote, pa to radi i s onim činjenicama i dokazima koji su joj bili
poznati u početku raspravljanja
- tužitelj iznevjerava izvanprocesni dogovor s tuženikom da će obostranim izostankom provocirati
mirovanje postupka, te dolazi na ročište i predlaže donošenje presude zbog izostanka
42
Kad je riječ o izricanju ovakve kazne zastupniku stranke koji je odvjetnik, onda valja imati na umu i odredbe
Statuta Htvarske odvjetničke komore i Kodeksa odvjetničke etike.
43
Sud koji odlučuje o pravnom lijeku nije ovlašten izreći novčanu kaznu, ali ako taj sud posumnja da je koja od
osoba koje sudjeluju u postupku teže zlouporabila prava koja joj pripadaju u postupku, naložit će
prvostupanjskom sudu da provjeri je li takva zlouporaba počinjena (10/5). U tom slučaju sudac pojedinac,
odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskoga suda izreći će novčanu kaznu ili će rješenjem utvrditi da nije
počinjena teža zlouporaba prava. Prijepis svoje odluke prvostupanjski će sud uvijek dostaviti sudu koji odlučuje
o pravnom lijeku (10/6).

31
 Pravo na suđenje u razumnom roku je temeljno procesno ljudsko pravo zajamčeno
Ustavom i Europskom konvencijom jer svatko ima pravo da radi utvrđivanja svojih prava i
obveza građanskopravne naravi zakonom ustanovljeni i neovisno sud pravično, javno i u
razumnom roku ispita njegov slučaj.
Pravo na pravično suđenje nije zakonski definirano. Ustavni sud pri ocjeni je li u
određenom slučaju povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku slijedi standarde
afirmirane u praksi Europskog suda.

Subjekti

U RH sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudovi uz određene pretpostavke mogu

preispitivati odluke arbitražnih sudova, a u nekim situacijama mogu intervenirati u povodu
stanovitih incidentalnih pitanja tijekom postupka pred tim sudovima.
Sudovi se dijele prema kriteriju vrste i ranga. Prema vrsti se dijele na (1) sudove opće
nadležnosti (općinski sudovi, županijski sudovi i Vrhovni sud), te (2) sudove specijalizirane
nadležnosti (trgovački sudovi, Visoki trgovački sud, prekršajni sudovi, Visoki prekršajni sud i
Upravni sud). Unutar ove podjele prema vrsti lako je uočiti i rang pojedinih sudova (13 ZS).
U RH državna vlast ustrojena je na načelu diobe vlasti na zakonodavnu izvršnu i
sudsku. Sudovi obavljaju sudbenu vlast koja je samostalna i neovisna. Sudovi sude na temelju
Ustava i zakona (117 URH44) i na temelju međunarodnih ugovora koji su dio pravnog poretka
44
Ustav Republike Hrvatske

32
Republike Hrvatske (5/2 ZS). Sudske su rasprave javne i presude se izriču javno u ime
Republike Hrvatske (119 URH).
Odluku suda smije mijenjati i ukidati samo sud u čiju nadležnost spada predmet u
postupku propisanom zakonom. Ustavni sud RH odlučuje u povodu ustavnih tužbi protiv
odluka sudova kada su tim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode.
Suci imaju imunitet u skladu sa zakonom. Ne mogu biti pozvani na odgovornost za
izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke, osim ako se ne radi o kršenju
zakona.
Svi su pred zakonom jednaki. Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i
nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama.
Zajamčeno je pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog
stupnja pred sudom. To pravo može biti iznimno isključeno ako je osigurana druga pravna
zaštiTA

Suce imenuje i razrješuje te o njihovoj stegovnoj odgovornosti odlučuje Državno

sudbeno vijeće (123 URH). Sudačka dužnost je stalna. Iznimno, prigodom prvog stupanja na
sudačku dužnost suci će se imenovati na vrijeme od pet godina. Nakon ponovnog imenovanja
sudac obavlja svoju dužnost stalno (122 URH).
Stalni suci su profesionalci kojima je obavljanje sudačke dužnosti glavno i jedino
zanimanje koje ostvaruju u radnom odnosu. Oni moraju imati posebne stručne pravničke
kvalifikacije. Stupanjem na znagu ZIDZPP/03-a, ukinut je institut sudaca porotnika, što znači
da je uvedeno načelo profesionalnosti.

Sudbena vlast mora biti samostalna i neovisna. Ustavno načelo neovisnosti sudbene
vlasti znači nezavisnost sudaca u suđenju. Ta nezavisnost nije apsolutna. Oni su vezani
Ustavom i zakonima, ali nisu vezani instrukcijama ili uputama o tome kako trebaju odlučiti u
konkretnoj pravnoj stvari. U suđenju suci su jedini mjerodavni tumači zakona.

Suci imaju imunitet u skladu sa zakonom i ne mogu biti pozvani na odgovornost za

izraženo mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke osim ako se ne radi o kršenju
zakona – sudački indemnitet. Sudac ne može u postupku pokrenutom zbog kaznenog djela u
obavljanju službene dužnosti biti pritvoren bez odobrenja Državnog sudbenog vijeća –
sudački imunitet.

Pravni položaj sudaca

Za suca može biti imenovan državljanin Republike Hrvatske koji ima završen pravni
fakultet i položen pravosudni ispit, radno iskustvo na određenim pravnim poslovima, stručnu
sposobnost i iskazane radne sposobnosti (49 ZS).
Za suca općinskog suda; osoba radila kao savjetnik ili tajnik u sudu ili drugim
pravosudnim tijelima najmanje 2 godine, odnosno koja je bila odvjetnik, javni bilježnik ili
nastavnik pravnih predmeta, odnosno osoba koja je 4 godine radila na drugim pravnim
poslovima nakon položenog pravosudnog.

33
 Za suca trgovačkog suda; osoba radila kao dužnosnik u pravosudnim tijelima, tj.
najmanje 4 godine bila savjetnik ili tajnik, odvjetnik, javni bilježnik, odnosno osoba koja je
najmanje 6 godina radila na drugim pravnim poslovima nakon završenog pravosudnog.
Za suca županijskog i Visokog trgovačkog suda; osoba koja je najmanje 8 godina
radila kao dužnosnik suda ili drugog pravosudnog tijela, ili je najmanje 10 godina bila
odvjetnik, javni bilježnik ili javnobilježnički prisjednik ili nastavnik pravnih predmeta,
odnosno osoba koja je najmanje 12 godina radila na pravnim poslovima nakon položenog
pravosudnog.
Za suca Vrhovnog suda RH može se imenovati osoba koja je najmanje 15 godina
radila kao dužnosnik u sudu ili drugim pravosudnim tijelima ili je isto toliko vremena bila
odvjetnik ili javni bilježnik.
Suci obnašaju sudačku dužnost samostalno ili sudjelujući u radu sudskih vijeća.
Poslovi u sudu raspoređuju se na početku svake kalendarske godine. Sudac se mora ponašati
tako da ne umanji svoj ugled i ugled sudbene vlasti, te ne dovede u pitanje svoju nepristranost
i neovisnost u suđenju i samostalnost sudbene vlasti.
On je dužan zadržati za sebe sve što je doznao o strankama i njihovim pravima,
obvezama i pravnim interesima, te čuvati tajnost svih podataka koji tijekom suđenja nisu bili
predmet javne rasprave.
Ne smije biti član političke stranke niti se baviti političkom djelatnošću. On se ne
smije koristiti svojim radom u sudu i ugledom suda za ostvarenje svojih prava. Ne može
obavljati službu ili posao za koje je zakon utvrdio da su nespojivi sa sudačkom dužnošću.
Dužan se stalno stručno usavršavati. Ovlašten je pisati stručne i znanstvene radove.
Ima pravo na plaću, na naknade vezane uz obavljanje dužnosti, mirovinsko, invalidsko
i zdravstveno osiguranje, te na stručno usavršavanje i specijalizaciju.
Ne može biti premješten protivno njegovoj volji osim u slučaju ukidanja suda ili
preustroja suda u skladu sa zakonom. Sudac može uz svoj pristanak biti privremeno upućen
na rad u sud višeg stupnja. Predsjednik višeg suda povjerit ce mu poslove u izradi nacrta
odluka iz nadležnosti tog suda ili druge odgovarajuće poslove.
Republika Hrvatska odgovara po principu kauzalne odgovornosti za štetu koju u
obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili
nepravilnim radom. Republika Hrvatska može od suca zatražiti naknadu isplaćene svote samo
kad je sudac štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje. Takav zahtjev zastarijeva za šest
mjeseci od dana isplate naknade oštećeniku.

Imenovanje, razrješenje i stegovna odgovornost sudaca

Suce imenuje i razrješuje i o njihovoj stegovonoj odgovornosti odlučuje Državno

sudbeno vijeće. Državno sudbeno vijeće je posebno državno tijelo čiji se članovi biraju na
vrijeme od 4 godine, ali ne mogu biti birani dva puta uzastopce. Ima 11 članova; sedam
istaknutih sudaca, dva odvjetnika, dva sveučilišna profesora. Bira ih Hrvatski sabor.
Sudac će biti razriješen sudačke dužnosti: (a) ako to sam zatraži, (b) ako trajno izgubi
sposobnost obavljati svoju dužnost, (c) ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini

34
nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti, (d) ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenoga
teškog stegovnog djela, tako odluči Državno sudbeno vijeće, (e) kad navrši sedamdeset
godina (122/3 URH).

Postupak imenovanja

Slobodno sudačko mjesto objavljuje ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa po

službenoj dužnosti ili na prijedlog ovlaštenih osoba. Oglas se objavljuje u NN i sadrži poziv
kandidatima koji ne može biti kraći od 15 ni dulji od 30 dana da podnesu prijavu.
Ministar traži od nadležnog sudačkog vijeća mišljenje o svim kandidatima. Mišljenje
se izdaje u pismenom obliku i sadrži obrazloženje o ispunjavanju općih i posebnih uvjeta za
imenovanje. Sudačko vijeće dužno je svoje mišljenje dostaviti najkasnije u roku od 60 dana
odnosno u naknadnom roku od 8 dana nakon ponovljenog zahtjeva ministra odgovornog za
poslove pravosuđa.
U postupku imenovanja i razrješenja Vijeće je dužno pribaviti mišljenje od
mjerodavnog odbora Sabora. Odluka o imenovanju objavljuje se u NN, a dostavlja se s
pisanim obrazloženjem svim kandidatima u roku od 15 dana od objavljivanja imenovanja.

Disciplinski postupak

Sudac odgovara za počinjena stegovna djela;

1. zloupotrebe položaja ili prekoračenja službene ovlasti
2. neopravdanog neobnašanja ili neurednog obnašanja sudačke dužnosti
3. obnašanja službe, poslova ili djelatnosti nespojivih sa sudačkom
dužnošću
4. izazivanja poremećaja u radu suda koji znatno utječu na djelovanje
sudbene vlasti
5. povreda službene tajne u vezi s obnašanjem sudbene dužnosti
6. nanošenja štete ugledu suda ili sudačke dužnosti na drugi način
Stegovne kazne su ukor, novčana kazna do 1/3 plaće ostvarene u prethodnom mjesecu
u razdoblju najduljem do 6 mjeseci, te razrješenje od dužnosti koje se može izreći samo za
stegovna djela počinjena pod naročito teškim okolnostima. Pri izricanju kazne uzima se u
obzir težina povrede i nastale posljedice, stupanj odgovornosti.
Stegovni postupak ne smije se pokrenuti nakon 6 mjeseci od saznanja za počinjeno
stegovno djelo i počinitelja odnosno dvije godine od počinjenog djela. Ako stegovno djelo
povlači kaznenu odgovornost stegovni postupak smije se pokrenuti u vremenu u kojem
zastarjeva pokretanje kaznenog postupka pod uvjetom da je taj postupak pokrenut.

Udaljenje od obavljanja dužnosti

35
 Sudac će biti udaljen od dužnosti ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak zbog
kaznenog djela za koje je predviđena kazna zatvora preko 5 godina ili dok se nalazi u
pritvoru. Odluku o udaljenju donosi predsjednik suda. Predsjednik suda ili sudac može biti
udaljen od dužnosti;
1. ako je protiv njega pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje je
predviđena kazna zatvora od 5 godina
2. ako obavlja službu, posao ili aktivnost koje su nespojive s obnašanjem sudačke
dužnosti bez prethodnog pisanog odobrenja predsjednika suda
3. ako je pokrenut postupak za razrješenje zbog osude za kazneno djelo koje ga čini
nedostojnim za obavljanje sudačke dužnosti ili zbog počinjenog teškog disciplinskog
djela

Postupak za razrješenje

Ako sudac sam zatraži razrješenje prijedlog za pokretanje postupka Vijeću podnosi
predsjednik suda u kojem taj sudac obnaša dužnost. Ako sudac trajno izgubi sposobnost
obnašanja sudačke dužnosti ili je osuđen za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja
sudačke dužnosti prijedlog Vijeću za pokretanje postupka za razrješenje podnosi nadležno
sudačko vijeće.

Sastav suda

Donošenjem ZIDZPP/03 radikalno su izmijenjene odredbe o sastavu suda.

Izmjenom čl. 41. st. 1. ZPP-a uvodi se načelo monokracije: u parničnom postupku u
prvom stupnju sporove sudi sudac pojedinac, ako posebnim zakonom nije određeno da sudi
vijeće. Kolegijalnost u prvom stupnju mora biti izrijekom propisana zakonom. Monokratnost
je prihvaćena i u postupku u povodu devolutivnih pravnih lijekova.
Kad u prvom stupnju sudi vijeće, ono je sastavljeno od trojice sudaca, ako zakonom
nije drugačije određeno (42). Tom odredbom je uvedeno načelo profesionalnosti u
kolegijalnom sastavu suda prvog stupnja, jer u suđenju više ne sudjeluju suci porotnici.
U drugom stupnju sudovi sude u vijeću sastavljenom od trojice profesionalnih sudaca,
ako zakonom nije drukčije određeno (41/2, 44/1). Dakle, u pravilu ovdje imamo načelo
zbornosti i profesionalnosti.
No i u drugostupanjskom postupku uvedeno je načelo monokracije, ali samo kao
iznimka. Tako je propisano da o žalbi protiv rješenja45 odlučuje sudac pojedinac višeg suda,
ako zakonom nije drugačije određeno (44/2). Također, sukob nadležnosti iz čl. 23. st. 1. i 2.
ZPP-a rješava sudac pojedinac nadležnog suda. Iznimno i o žalbi protiv presude odlučuje
sudac pojedinac drugostupanjskog suda, kad je riječ o sporovima male vrijednosti (467/6). O
svrsishodnoj delegaciji također odlučuje sudac pojedinac najvišeg suda određene vrste.
Kad odlučuje o reviziji protiv drugostupanjskih odluka, Vrhovni sud RH sudi u vijeću
sastavljenom od pet sudaca, ako ZPP nije drukčije odredio (44/3).46

45
Dakle, protiv svih prvostupanjskih rješenja, pa i onih kojima se odlučuje o meritumu stvari (kao što je rješenje
o smetanju posjeda).

36
 Kad odlučuje o reviziji protiv drugostupanjskih rješenja koje je donio sudac pojedinac
suda nižeg stupnja, Vrhovni sud Republike Hrvatske sudi u vijeću sastavljenom od trojice
sudaca (44/4).
Postupak za svrhovitu delegaciju. I u ovom slučaju uvedeno je načelo monokracije: o
zahtjevu prvostupanjskog suda za svrhovitu delegaciju odlučuje sudac pojedinac najvišeg
suda određene vrste (68/3). Najviši sud određene vrste je Vrhovni sud RH, a kad se radi o
trgovačkim sudovima - Visoki trgovački sud RH.
O zahtjevu stranaka za izuzeće predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske
odlučuje vijeće sastavljeno od pet sudaca toga suda (74/3).
Kad vijeće prvostupanjskog suda donese odluku o sporu koji je trebao suditi sudac
pojedinac, to ne može biti razlog za pobijanje (18/4).

Predsjednik vijeća

Odredbe o predsjedniku vijeća gube na značaju nakon stupanja na snagu ZIDZPP/03-

a, budući da je tom novelom, kao pravilo, uvedeno načelo monokracije i profesionalnosti.
Vijeće će suditi samo kad je to posebnim zakonom propisano.
U kolegijalnim sudovima radi rasterećenja kolegija od odlučivanja u pitanjima koja se
ne odnose na meritum spora, odlučivanje o gotovo svim pitanjima procesne naravi povjereno
je predsjedniku vijeća.
Kad predsjednik vijeća kao primus inter pares rukovodi tijekom postupka, njegove
odluke nisu definitivne, a kad bilo koji od sudionika u postupku izrazi protivljenje postupku
predsjednika vijeća, konačnu odluku donjet će vijeće (311/3).
Tako predsjednik vijeća: rukovodi glavnom raspravom, ispituje stranke i izvodi
dokaze, daje riječ članovima vijeća te objavljuje odluke vijeća (311/1).
Predsjednik vijeća izdaje platni nalog, izvan ročišta za glavnu raspravu on može
primiti na zapisnik nagodbu stranaka, može izreći presudu na temelju priznanja, presudu na
temelju odricanja, presudu zbog ogluhe, presudu zbog izostanka te presudu bez održavanja
rasprave.
Nekad predsjednik vijeća poduzima radnje kao određeni sudac:
- vijeće može ovlastiti predsjednika vijeća da obavi uviđaj (228/1)
- vijeće može iz važnih razloga odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred
predsjednikom vijeća (224/1)
Presjednik vijeća objavljuje i izrađuje presudu. U žalbenom i revizijskom postupku
pred prvostupanjskim sudom nastupa predsjednik vijeća. On provodi prvi stadij postupka u
povodu prijedloga za ponavljanje postupka, u pravilu donosi judicium rescindens. Rukovodi
vijećanjem i glasovanjem u zbornim sudovima.

Predsjednik suda

46
Takvu drukčiju odredbu nalazimo u čl. 392. st. 1. i 2. ZPP-a: nepravodobnu, nepotpunu, nedopuštenu ili
neobrazloženu reviziju odbacit će rješenjem sudac izvjestitelj revizijskog suda, ako to u granicama svojih
ovlaštenja nije učinio prvostupanjski sud. Reviziju podnesenu protiv drugostupanjske presude iz članka 382.
stavka 2. ZPP-a odbacit će rješenjem sudac izvjestitelj ako utvrdi da ona nije izjavljena zbog pravnog pitanja
zbog kojega je dopuštena.

37
 Predsjednik suda je sudac koji, uz tu dužnost, obavlja još i poslove sudske uprave.
Imenuje se na vrijeme od 4 godine (73a ZS).

U parničnom postupku on; odlučuje o izuzeću, a ako se traži izuzeće predsjednika

suda, odluku donosi predsjednik neposredno višeg suda,postavlja stranci, koja je oslobođena
od prethodnog plaćanja parničnih troškova, besplatnog punomoćnika iz reda odvjetnika
(174/4) ,daje dozvolu trećima za razmatranje i prepisivanje spisa kad je postupak završen.

Sudsko vijeće sudac pojedinac

Kad vijeće u tijeku postupka utvrdi da se radi o sporu kojeg treba suditi sudac
pojedinac, postupak će se, po pravomoćnosti rješenja kojim se to utvrđuje, nastaviti pred
sucem pojedincem (18/1). Sudac pojedinac vezan je za ovo rješenje, protiv kojega nije
dopuštena žalba (18/2).
U obrnutom slučaju, kada sudac pojedinac utvrdi da je za suđenje nadležno vijeće,
postupak će se nastaviti pred vijećem. Vijeće nije vezano za ovo rješenje suca pojedinca,
protiv kojega je nije dopuštena žalba (18/5).
Ako treba suditi o nekim od kumuliranih zahtjeva vijeće, a o drugima pojedinac, sudit
će vijeće (188/4). Protutužba se može podnijeti i kad o zahtjevu protutužbe treba suditi isti
sud ali u drugačijem sastavu.

Sudski savjetnici kao pomoćnici sudaca

Sudski savjetnici - pomoćnici suca. Novom odredbom čl. 13. ZPP-a sudski savjetnici su
stekli zapravo status pomoćnika suca. Sudski savjetnici ovlašteni su u prvom stupnju
provoditi parnični postupak, ocjenjivati dokaze i utvrđivati činjenice. Na temelju tako
provedenog postupka sudski savjetnik podnosi sucu kojeg na to ovlasti predsjednik suda,
pisani prijedlog na temelju kojeg sudac donosi odluku. (13/1).
Takav samostalni rad sudskih savjetnika ograničen je na provođenje postupka i
predlaganje sucu odluka u sporovima za isplatu novčane tražbine, ako vrijednost predmeta
spora ne prelazi 50,000,00 kuna, odnosno u trgovačkim sporovima ako vrijednost predmeta
spora ne prelazi 500.000,00 kuna (13/3).
Funkcija suđenja pridržana je za suca. Predsjednik suda može ovlastiti jednog ili više
sudaca koji će donositi odluke na temelju prijedloga sudskih savjetnika. Dakle, funkcija
suđenja pridržana je za suca, ali sve pripremne radnje obavlja savjetnik. Ako ne prihvati
prijedlog kojeg mu je dao sudski savjetnik, nadležni sudac će sam provesti postupak (13/2), tj.
ocijeniti dokaze, utvrditi činjenice i donijeti odluku. U tom slučaju sudac ne mora o tome
donijeti posebno rješenje, već će odrediti glavnu raspravu na kojoj će strankama priopćiti
svoju odluku da sam provede postupak.
U uvodu odluke navest će se da je odluka donesena temeljem prijedloga sudskog
savjetnika (13/1).
Pisani prijedlog sudskog savjetnika trebao bi obvezno sadržavati prijedlog izreke
odluke, a korisno bi bilo i prijedlog obrazloženja, te vlastoručni potpis sudskog savjetnika.
Takav prijedlog treba uvezati i čuvati u spisu predmeta.

38
 U drugostupanjskom postupku i postupku povodom izvanrednih pravnih lijekova
sudski savjetnici referiraju o stanju spisa i pripremaju nacrte odluka (13/4).

Povreda pravila o sastavu suda

Kad vijeće prvostupanjskog suda donese odluku u sporu u kojem je trebao suditi sudac
pojedinac odluka se ne može pobijati zbog toga zbog toga što nije sudio sudac pojedinac, ne
može se uzeti da je sud bio nepravilno sastavljen.
U ostalim slučajevima povreda pravila o sastavu suda predstavlja razlog relativne
ništavosti. Razlog apsolutne ništavosti ima samo okolnost da je u donošenju odluke
sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca.

Izuzeće sudaca

Pravo na nepristranog suca je temeljno procesno ljudsko pravo. Nepristranost je

svojstvo suca da bi donio istu odluku i među drugim strankama, ili da bi istu odluku donio i
drugi sudac. Kad ta nepristranost dođe u pitanje, može se tražiti izuzeće suca. 47 S obzirom na
vrstu mogućih uzroka neprostranosti, razlikujemo isključenje suca ili apsolutno izuzeće (iudex
inhabilis) i izuzeće u užem smislu ili relativno izuzeće (iudex suspectus).

Razlozi za izuzeće

1) Isključenje (apsolutno izuzeće)

Traži se iz apsolutnih razloga, tj. onih koji samim postojanjem opravdavaju sumnju u
nepristranost, pa nema potrebe dokazivati postoji li kauzalna veza između tog razloga i
nepristranosti. To su okolnosti koje suca dovode u pravnu ili ekonomsku vezu s strankama ili
predmetom spora, u moralnu vezu sa strankama.
Ti su razlozi u zakonu taksativno navedeni (71/1-6).
Dakle, sudac ne može obavljati sudačku dužnost:
1) ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u
odnosu suovlaštenika, suobveznika ili regresnog obveznika ili ako je u istom predmetu
saslušan kao svjedok ili vještak.
2) ako stalno ili privremeno radi u pravnoj osobi koja je stranka u postupku.
Prema Zakonu o sudovima, sudac ne smije obavljati poslove člana upravnog ili
nadzornog odbora trgovačkog društva ili druge pravne osobe koja je osnovana radi stjecanja
dobiti (61/2,3 ZS). Dakle, sucu nije zabranjeno biti članom određenog društva, uz uvjet da je
to članstvo izvan granica citiranih zabrana.
Zato se smatra u teoriji da bi zakonom trebalo na odgovarajući način regulrati ovo
pitanje, jer zainteresiranost suca kao člana trgovačkog društva (npr. dioničara) za ishod spora
nije ništa manja od one kada radi u pravnoj osobi.

47
Osim institutom izuzeća, nepristrano i samostalno obavljanje sudačke dužnosti štiti se i odredbana Zakona o
sudovima kojma se određuju načini i kriteriji raspoređivanja predmeta (56, 57 ZS), te kojma se uređena zabrana
obavljanja službe i poslova koji bi mogli utjecati na samostalnost i nepristranost suca (61 ZS).

39
 3) ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u
pravoj liniji do bilo kojeg stupnja, a u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja ili mu je bračni
drug, izvanbračni drug ili srodnik po tazbini do drugog stupnja, bez obzira na to je li brak
prestao ili nije.
ZIDZPP/03 dodao je i izvanbračnog druga i to, prema stajalištu teorije, bez obzira što je
izvanbračna zajednica prestala.
4) ako je staratelj, usvojitelj ili usvojenik stranke, njezina zakonskog zastupnika ili
punomoćnika;
Terminologija nije usklađena s ObZ-om pa bi trebalo stajati "skrbnik, posvojitelj i
posvojenik"
5) ako je u istom predmetu sudjelovao u postupku pred nižim sudom ili pred kojim
drugim tijelom.
Dakle, sudac je isključen od obavljanja sudačke dužnosti, ne samo u slučaju ako je
sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog tijela, već i u slučaju ako je na bilo koji
način sudjelovao u postupku pred takvim sudom ili tijelom.
6) ako je u stečajnom postupku u povodu kojega je došlo do spora sudjelovao ili
sudjeluje kao stečajni sudac ili član stečajnog vijeća.
Sud je dužan na ove razloge paziti po službenoj dužnosti u tijeku čitavog postupka pa
ga stranke mogu na to i upozoravati.

2) Izuzeće u užem smislu (relativno izuzeće)

Traži se iz relativnih razloga tj. onih kod kojih je potreban ne samo dokaz o postojanju
određenog svojstva, već i tome da to svojstvo in concreto ugrožava sučevu neprostranost
(kauzlani neksus).
Ti razlozi nisu u zakonu taksativno navedeni, već generalno: razlogom za izuzeće ima
se smatrati i svaka druga okolnost ako je takve naravi da dovodi u sumnju nepristranost suca u
konkretnoj stvari48 (71/7).
O razlozima relativnog izuzeća sud vodi računa ako to traže stranke. Međutim sudac bi
bio dužan tražiti da bude izuzet zbog postojanja jednog od tih razloga kada on sam ocjeni da
bi njegova objektivnost mogla biti stavljena na kušnju.

Postupak izuzeća

Stranke mogu tražiti izuzeće samo suca koji sudjeluje u određenom postupku, odnosno
predsjednika suda koji o zahtjevu za izuzeće treba odlučiti.49

Nije dopušten zahtjev za izuzeće (73/2):

48
Takvi razlozi su naprimjer: sudac je vjerovnik ili dužnik stranke ili njenog zastupnika, srodnik u daljem
stupnju srodstva, u odnosu intimnog prijateljstva ili neprijateljstva, hranitelj, vjerenik, ako je član trgovačkog
društva koje je stranka u postupku, ako se radi o predmetu u kojem se pojavljuje pravno pitanje identično s
pitanjem koje se javlJa u nekom drugom predmetu u kojem je taj sudac izravno zainteresiran, i sl.
49
Ne može se zahtijevati izuzeće predsjednika suda nevezano za njegov rad u konkretnom predmetu (npr. zbog
toga što je već odbio zahtjev za izuzeće u nekom drugom predmetu, itd.).

40
 1. kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi
mogli suditi u nekom predmetu50;
2. o kojem je već odlučeno;
3. u kojem nije naveden obrazloženi razlog zbog kojeg se traži izuzeće.

Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji razlog za
izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave pred prvostupanjskim sudom; a ako nije bilo
rasprave, do donošenja odluke.51 Zahtjev za izuzeće suca višeg suda stranka može staviti u
pravnom lijeku ili odgovoru na pravni lijek (73/6, 7).

1) Zbog apsolutnih razloga

Sudac, čim sazna da postoji koji od razloga za apsolutno izuzeće, dužan je prekinuti
svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda. Na isti način će postupiti i
predsjednik suda ako u predmetu u kojem sudjeluje postoji razlog za njegovo isključenje.
Sudac odnosno predsjednik suda će odmah prekinuti rad na predmetu i u slučaju da je
inicijativa za izuzeće potekla od stranke.
U oba slučaja predsjednik suda će sucu odnosno sebi odrediti zamjenika, a ako to nije
moguće, postupit će po pravilima o nužnoj delegaciji.
Ako je prihvaćen zahtjev za izuzeće zbog apsolutnih razloga, zamjenik će ukinuti sve
radnje koje je poduzeo isključeni sudac.

2) Zbog relativnih razloga

Ako smatra da postoji neki od relativnih razloga za izuzeće, sudac će o tome odmah
obavijestiti predsjednika suda, te prekinuti svaki rad u predmetu.
Kada stranka podnese zahtjev za izuzeće, sudac će, čim sazna da je takav zahtjev
stavljen, obustaviti svaki rad na tome predmetu.
Neovisno o tome je li zahtjev za izuzeće stavio sudac ili stranka, sudac može
poduzimati one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odgode.
Ako je prihvaćen zahtjev za izuzeće zbog relativnih razloga, zamjenik će ukinuti samo
one radnje koje je izuzeti sudac poduzeo od dana saznanja da je zahtjev za njegovo izuzeće
podnesen.

Nastavak postupka prije donošenja odluke o izuzeću

Iznimno, sudac može rješenjem (protiv kojega nije dopuštena žalba) odlučiti nastaviti
s radom ako ocijeni da je zahtjev za izuzeće očito neosnovan i da je postavljen radi

50
No dopušten je zahtjev u kojemu bi za svakog suca nadležnog suda bile navedene konkretne okolnosti zbog
kojih postoji sumnja u nepristranost svakog od nijh.
51
Vremensko ograničenje ovlaštenja stranke na podnošenje zahtjeva "čim sazna" za razlog za izuzeće odnosi se
samo na relativno izuzeće. Ako stranka ne podnese zahtjev odmah nakon što je saznala za razlog, zakonom nije
predviđena mogućnost odbacivanja takvog zahtjeva, već bi se radilo o zloporabi prava i sud bi trebao izreći
novčanu kaznu (sukladno čl. 10/2) i obvezati stranku na snošenje troškova postupka (sukladno čl. 156).

41
sprječavanja ili ometanja suda u poduzimanju određenih radnji, odnosno radi odugovlačenja
postupka.
U tom slučaju sudac će odrediti da se spis predmeta umnoži te da se prijepis spisa
zajedno sa zahtjevom za izuzeće proslijedi na odlučivanje. Ako zahtjev za izuzeće bude
prihvaćen, radnje koje su poduzete i odluke koje su donesene ukinut će sudac koji će preuzeti
vođenje postupka (75/2 - 4).52
Pri ocjeni je li zahtjev očito neosnovan, treba biti primarno jesu li okolnosti, koje se u
zahtjevu ističu kao razlog za sumnju u nepristranost suca, istinite. Samo pitanje sumnje u
nepristranost je subjektivne naravi, zbog čega bi se ocjeni o tome trebalo pristupiti suzdržano.
Nedopuštene zahtjeve odbacit će sudac pred kojim teče postupak u povodu kojeg je
izuzeće zatraženo. Protiv tog rješenja posebna žalba nije dopuštena53 (73).
O dopuštenom zahtjevu stranke za izuzeće odlučuje:
 za suca - predsjednik suda
 za predsjednika suda – predsjednik neposredno višeg suda54
 za predsjednika Vrhovnog suda – vijeće sastavljeno od 5 sudaca toga suda (74/1 - 3)
 izuzeću sudskih savjetnika i zapisničara odlučuje sudac pojedinac ili predsjednik
vijeća koji vode postupak (76/2).
 zahtjevu za izuzeće vještaka odlučuje parnični sud, dakle sudac (254/4).
Prije donošenja odluke uzet će se izjava suca čije se izuzeće traži, a prema potrebi
obavit će se i drugi izviđaji (74/4). Primjerak izjave suca čije se izuzeće traži, odnosno
izvješća o obavljenim izviđajima predsjednik suda dostavit će strankama, koje mogu u roku
od tri dana dati svoje očitovanje (74/5).
U slučaju apsolutnog izuzeća, predsjednik suda rješenjem utvrđuje postojanje razloga
za izuzeće i određuje sucu ili sebi zamjenika. Ta su rješenja deklaratorne naravi jer se njima
samo utvrđuje postojanje razloga za izuzeće. U slučaju relativnog izuzeća, predsjednik suda
rješenjem odlučuje o zahtjevu za izuzeće na način da ga prihvaća i izuzima suca te mu
određuje zamjenika ili ga odbija. Ta su rješenja konstitutivne naravi.
Protiv rješenja kojim se zahtjev usvaja nije dopuštena žalba, a protiv rješenja kojim se
zahtjev odbacuje ili odbija te rješenja kojim je sudac odlučio nastaviti s radom nije dopuštena
posebna žalba (74/5).

Posljedice povrede pravila o izuzeću

Povrede propisa o obje vrste izuzeća koje se sastoje u tome što je u suđenju sudjelovao
sudac koji je odlukom suda bio izuzet, predstavljaju apsolutno bitnu povredu odredaba
parničnog postupka (354/2/1). Također, apsolutno bitna povreda je ostvarena ako je u
52
Sud će novčano kazniti (uz odgovarajuću primjenu odredaba čl. 10. ZPP-a) stranku i umješača, odnosno
njihova zastupnika ako se utvrdi da je zahtjev za izuzeće očito neosnovan i da je podnesen samo zato da bi se
omelo ili spriječilo sud u poduzimanju nekih radnji ili radi odugovlačenja postupka (75/5).
Na zahtjev protivne stranke sud će bez odgode rješenjem odlučiti o naknadi troškova postupka koji su toj stranci
uzrokovani postavljanjem neosnovanoga zahtjeva za izuzeće. Protiv toga rješenja posebna žalba nije dopuštena,
a na temelju njega ovrha se može tražiti i prije njegove pravomoćnosti (75/6).
53
Ako je takav zahtjev za izuzeće istaknut u pravnom lijeku, odbacit će ga predsjednik prvostupanjskog suda.
54
Osim kada predsjednik suda odredi sebi zamjenika iz reda sudaca, jer u odnosu na njega postoje razlozi za
apsolutno izuzeće.

42
donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu mora izuzeti zbog razloga za apsolutno
izuzeće.
Povreda izvršena sudjelovanjem suca za kojeg postoji razlog za relativno izuzeće, a
koji nije uvažen, predstavlja relativno bitnu povredu.

Osobe na koje se primjenjuju pravila o izuzeću

Odredbe o izuzeću primjenju se i na zapisničare i sudske savjetnike. S obzirom da je u

parničnom postupku napušten sustav porotnog suđenja, iz odredaba ZPP-a o izuzeću
izostavljeni su suci porotnici (76/1).
O izuzeću sudskih savjetnika i zapisničara odlučuje sudac pojedinac ili predsjednik
vijeća (76/2).

Ostali organi koji sudjeluju u suđenju pravosuđa

Državno odvjetništvo

Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno

postupati protiv počinitelja kaznenih djela i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje
radi zaštite imovine Republike Hrvatske, te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i
zakona (2/1 ZDO55).
Ono obavlja svoje ovlasti na osnovi Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih
propisa koji su doneseni u skladu sa Ustavom, zakonom i međunarodnim ugovorima. Uređeno
je Zakonom o državnom odvjetništvu.

55
Zakon o državnom odvjetništvu (NN 51/01).

43
 Temeljne karakteristike organizacije i djelovanja državnog odvjetništva su inokosnost,
funkcionalni centralizam te hijerahijska podređenost nižih tijela.
Državno odvjetništvo RH ustanovljuje se za cijelo područje RH. Nadležna državna
odvjetništva mogu na temelju posebne punomoći zastupati u građanskim i upravnim
predmetima pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu RH te jedinice lokalne i
područne samouprave.
Nadležna državna odvjetnišva dužna su u slučajevima kada se radi o imovinskim
stvarima od osobitog značenja za RH ili su od iznimno visoke vrijednosti, a treba se odreći
tužbenog zahtjeva, priznati zahtjev protivne strane, zaključiti nagodbu ili odustati od pravnog
lijeka o tome izvjestiti Državno odvjetništvo RH koje će o tome bez odgode izvjestiti Vladu
RH.
Državno odvjetništvo RH zastupa RH u imovinskim sporovima pred inozemnim
sudovima ustanovama i drugim tijelima. U postupcima koji se vode pred međunarodnim ili
stranim sudovima ili drugim tijelima u kojima je stranka RH; Vlada RH može odlučiti da je
zastupa odgovarajući hrvatski ili strani stručnjak uz ili bez sudjelovanja Državnog
odvjetništva RH.
Troškovi zastupanja pred sudovima i drugim nadležnim tijelima priznaju se
nadležnom državnom odvjetništvu prema propisima o nagradama i naknadama za rad
odvjetnika. Sredstva naplaćena za ime troškova zastupanja prihod su državnog propračuna.
Jedna je osoba nositelj funkcije progona koja sama poduzima sve radnje (ovisno o
rangu to je općinski d.o., županijski d.o. ili Glavni d.o.R.H.). Mogu ga zastupati zamjenici
d.o.-a. On je ovlašten davati obvezne upute za rad svim svojim zamjenicima.
Među pojedinim državnim odvjetništvima postoji podređenost odnosno nadređenost.
Viši d.o. može nižem davati obvezne upute za rad (26/1 ZDO).
Devolucija – državni odvjetnik je ovlašten preuzeti predmet zamjenika ili nižeg državnog
odvjetnika.
Supstitucija – državni odvjetnik može, nakon preuzimanja predmeta prema prethodnom
načelu, taj predmet ustupiti drugom zamjeniku ili drugom nižem d.o.-u (26/2 ZDO).
Državno odvjetništvo u parničnom postupku nije ovlašteno na odlučivanje, već ono
sudjeluje u postupku kao stranka ili kao sudionik.
Prema novom ZDO-u, državno odvjetništvo je preuzelo ulogu koju je prije imalo
državno pravobraniteljstvo.
Tako nadležno državno odvjetništvo u građanskom i upravnom postupku:
 zastupa Republiku Hrvatsku u zaštiti imovinskih i drugih prava (15/3 ZDO), dakle,
kao zastupnik ex lege;
 zastupa pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu Republike Hrvatske, te
jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave, kada je to s
obzirom na predmet postupka opravdano, i to na temelju posebne punomoći
(16/1/1).
 u incidentanom postupku radi provjere zakonitosti odluke o obustavi postupka u
kojem pravna osoba nema sljednika ili se on ne može utvrditi, odluka o obustavi se
dostavlja državnom odvjetništvu (215b/4). Tada drž. odvjetništvo ima status
intervenijenta sui generis.56

56
Naime, ono tada nije zastupnik države jer ne nastupa u njeno već u svoje ime. Njegova zadaća je zaštita
objektivne zakonitosti, a tek posredno interesa države (ako se pokaže da bi se u konkretnoj parnici ipak radilo o
prenosivim pravima čiji bi krajnji sljednik bila država).

44
 ZIDZPP/03-om su ukinute odredbe čl. 205. ZPP-a prema kojima je državni odvjetnik,
kao umješač sui generis, imao pravo intervenirati u parnici u zaštiti javnog interesa.
Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv RH dužna se prije podnošenja tužbe
obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješvanje spora. Ako takava
zahtjev bude podnesen nenadležnom državnom odvjetništvu, smatrat će se da je podnesen
nadležnom državnom odvjetništvu istekom roka od 8 dana. Podnošenjem zahtjeva prekida se
zastarjevanje.
Ako zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od 3 mjeseca
od njegova podnošenja podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Sud je
dužan odbaciti tužbu protiv RH podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno
rješavanje spora, odnosno prije isteka roka od 3 mjeseca.

Odvjetništvo

Odvjetništvo je neovisna i samostalna služba koja osigurava pružanje pravne pomoći

fizičkim i pravnim osobama u ostvarivanju i zaštiti njihovih prava i pravnih interesa (1 ZO57).
Pravna pomoć obuhvaća: davanje pravnih savjeta, sastavljanje isprava (ugovora,
oporuka), sastavljanje tužbi, žalbi, zahtjeva i drugih podnesaka, zastupanje stranaka (3 ZO).
Neovisnost i samostalnost – očituje se u tome što su odvjetnici nezavisni od bilo
kakvih organa i što su organizirani u Hrvatsku odvjetničku komoru kao samostalnu
organizaciju. Mogu poduzimati sve ono što smatraju korisnim za stranke.
Dužnost pružanja pravne pomoći – odvjetnik je dužan pružiti pravnu pomoć stranci
koja to od njega zatraži, osim u slučajevima kad je to izričito propisano zakonom (tako on
mora uskratiti pravnu pomoć ako je u istoj pravnoj stvari zastupao protivnu stranku ili je u toj
stvari prije radio kao sudac ili druga službena osoba, a odvjetnik s priznatom specijalizacijom
može uskratiti pravnu pomoć koja ne spada u njegovu specijalnost).
Dužnost čuvanja odvjetničke tajne. Sve što mu je stranka povjerila, ili što je u
zastupanju stranke saznao na bilo koji način, odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu.
Odvjetnici se obvezno udružuju u HOK, koja predstavlja odvjetništvo RH kao cjelinu.
Odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu, zakonima, statutu i
drugim općim aktima HOK te kodeksu odvjetničke etike.
Odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad, te na naknadu troškova za obavljen rad
sukladno tarifi koju utvrđuje HOK.
Stjecanje prava na obavljanje odvjetništva. To pravo se stječe upisom u Imenik
odvjetnika, a nakon dane svečane prisege. Uvjeti za upis su slijedeći: da se radi o poslovno i
zdravstveno sposobnom državljaninu Republike Hrvatske, koji je završio pravni fakultet i
položio pravosudni ispit, da ima tri godine prakse na pravnim poslovima u pravosudnim
tijelima ili u odvjetničkom uredu, te da se protiv njega ne vodi kazneni postupak.
Ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost za pravno mišljenje izraženo u pružanju
pravne pomoći niti smije biti pritvoren, bez odobrenja sudskog vijeća zbog kaznenog djela
počinjenog u pružanju pravne pomoći.

57
Zakon o odvjetništvu

45
 Zabrana pactum de quota litis. Ništav je ugovor kojim bi odvjetnik kupio sporno pravo
čije mu je ostvarenje povjereno, ili ugovorio za sebe udio u podjeli iznosa dosuđenog
njegovom nalogodavcu (461/2 ZOO58).

NADLEŽNOST SUDOVA U PARNIČNOM POSTUPKU

Nadležnost u objektivnom smislu je djelokrug poslova određenog organa. Nadležnost

u subjektivnom smislu je pravo i dužnost određenog suda (ili drugog organa) da postupa u
određenoj pravnoj stvari ili da poduzme samo određenu radnju. Nadležnost predstavlja
pozitivnu procesnu pretpostavku.
Nadležnost može biti apsolutna (sudska nadležnost, sudbenost, jurisdikcija) i relativna
(nadležnost u užem smislu, kompetencija).
Pravila o apsolutnoj nadležnosti razgraničavaju nadležnost domaćih sudova od
nadležnosti ostalih domaćih upravnih i drugih organa te od nadležnosti inozemnih organa.
Pravila o relativnoj nadležnosti razgraničavaju djelokrug poslova u okviru domaćeg
sudskog sistema. Ovim pravilima se određuje stvarna, funkcionalna i mjesna nadležnost.
58
Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99)

46
 Pravila o stvarnoj nadležnost razgraničavaju djelokrug poslova između sudova
različite vrste, te između sudova različitog ranga u okviru te iste vrste.
Pravila o funkcionalnoj ili instancijskoj nadležnosti određuju kompetenciju sudova za
rješavanje o pravnim lijekovima ili nekim drugim pitanjima, a s obzirom na to koji sud je
nadležan odlučivati o određenom predmetu u prvom stupnju.
Pravilima o mjesnoj nadležnosti razgraničuje se teritorijalna nadležnost između
stvarno nadležnih sudova iste vrste i istog ranga. Pravilima o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti
određuje se koji će sud biti nadležan u prvostupanjskom postupku.
Sud ocjenjuje po službenoj dužnosti, odmah poslje primitka tužbe, je li nadležan i u
kojem je sastavu nadležan. To ocjenjivanje nadležnosti obavlja se na temelju navoda u tužbi i
na temelju činjenica koje su sudu poznate.
Ako se tijekom postupka promijene okolnosti na kojima je utemeljena nadležnost
suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog
tih promjena bio nadležan drugi sud iste vrste ili sud druge vrste, ako zakonom nije izrijekom
drugačije određeno.
Pravila o sudskoj nadležnosti razgraničavaju djelokrug domaćih sudova od djelokruga
drugih domaćih upravnih ili drugih tijela te od djelokruga inozemnih sudova i drugih tijela.
Sadržana su ili izričito u zakonu ili se izvode posredno i to:
 u odnosu na domaće nesudske organe - iz pravila o stvarnoj nadležnosti;
 u odnosu na inozemne sudove i druge organe - iz pravila o mjesnoj nadležnosti.

Prema čl. 27. ZPP-a, sud RH je nadležan za suđenje u sporu s međunarodnim elementom kad
je njegova nadležnost izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom, a ako nema
takve izričite odredbe, kad ta nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti
suda u RH. Takva pravila sadržana su u ZRSZ.
Opća međunarodna nadležnost suda u RH postoji ako tuženik ima prebivalište
odnosno sjedište u RH. Ako tuženik nema prebivalište u RH niti u nekoj drugoj državi (opća
supsidijarna međunarodna) nadležnost suda RH postoji ako tuženik ima boravište u RH.
Ako su parnične stranke državljani RH (opća elektivna međunarodna) nadležnost suda
RH postoji i kad tuženik ima boravište u RH. Ako u parnici ima više tuženika sa svojstvom
materijalnih suparničara (atrakcijska međunarodna) nadležnost suda RH za sve tuženike
postoji i kad jedan od tuženika ima prebivalište ili sjedište u RH.
Isključiva nadležnost suda u RH postoji kad je to zakonom izričito određeno.
Ako u stranoj državi postoji nadležnost stranog suda u sporovima protiv državljana
RH po kriterijima o nadležnosti kojih nema u odredbama o nadležnosti suda RH, ti će sudovi
biti mjerodavni za postojanje nadležnosti suda RH u sporovima u kojima je tuženik
državljanin te strane države.
Hrvatski sud isključivo je nadležan za suđenje;
1. u sporovima o nagradi za spašavanje hrvatskih ratnih brodova I hrvatskih javnih
brodova,
2. u naknadi štetet nastale zbog sudara brodova od kojih je jedan hrvatski ratni brod ili
hrvatski javni brod,

47
 3. u sporovima koji nastanu tijekom i u vezi s provođenjem postupka ograničenja
odgovornosti brodara koji provodi hrvatski sud, u sporovima koji nastanu tijekom i u vezi sa
sudskim ovršnim postupkom koji hrvatski sud provodi na brodovima
Stvarna nadležnost (competentia ratione materiae) razgraničuje djelokrug poslova
između različitih vrsta sudova jedinstvenog domaćeg sudskog sistema, te između sudova
različitog ranga u okviru iste vrste sudova. Kriteriji za razgraničenje stvarne nadležnosti su
različiti:
- s obzirom na procesne subjekte (personaln kriterij) c.r. personae
- s obzirom na predmet spora (kauzalni kriteriji) c.r. cause
- s obzirom na vrijednost predmeta spora (vrijednosni kriterij) c.r. valoris
- nadležnost određenog suda se zasniva na činjenici da se kod tog suda već vodi neki
drugi postupak (atrakcijski kriterij)
Neka pravila o stvarnoj nadležnosti rezultat su primjene samo jednog od ovih kriterija,
a druga su rezultat kombinirane primjene više njih.
Općinski sudovi rješavaju o svim sporovima iz čl. 1. ZPP-a koji nisu koji nisu u
prvostupanjskoj nadležnosti trgovačkih ili kojih drugih sudova (34/2). Općinski sudovi u
parničnom postupku uvijek sude u prvom stupnju u sporovima (34):
1. uzdržavanju,
2. postojanju ili nepostojanju braka, o poništenju i rastavi braka,
3. utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva,
4. tome s kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi, ako se istodobno
odlučuje o rastavi braka, postojanju ili nepostojanju braka i poništenju braka,
5. stvarnim i osobnim služnostima,
6. zbog smetanja posjeda,
7. iz najamnih, zakupnih i stambenih odnosa (osim sporova iz članka 34.b točke 1.),
8. za ispravak informacije i za naknadu štete nastale objavom informacije,
9. za zaštitu od nezakonite radnje,
10. iz radnih odnosa koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu
11. obavljaju poslove pravne pomoći, ako zakonom nije drugačije određeno (34/4)
Na području županijskog suda u kojem je ustanovljeno više općinskih sudova
zakonom se može odrediti da u određenoj vrsti sporova iz djelokruga općinskog suda na
području istog županijskog suda sude samo neki općinski sudovi. Općinski sudovi obavljaju
poslove pravne pomoći, ako zakonom nije drugačije određeno.
Županijski sudovi u parničnom postupku:
1. sude u prvom stupnju u sporovima predviđenim zakonom,59
2. rješavaju o sukobu nadležnosti između općinskih sudova kojima su neposredno viši
sudovi,
3. odlučuju o žalbama protiv odluka općinskih sudova donesenih u prvom stupnju,
4. obavljaju druge poslove predviđene zakonom. (34 a)

59
Prema Zakonu o radu, ako štrajk, odnosno isključenje s rada, obuhvaća podrućje samo jedne županije, o
zabrani štrajka, odnosno isključenja s rada, u prvom stupnju odlučuje nadležni županijski sud u vijeću
sastavljenom od tri suca (217/1 ZR). Ako štrajk, odnosno isključenje s rada, obuhvaća područje dviju ili više
županija, o zabrani štrajka odnosno isključenja s rada u prvom stupnju odlučuje Županijski sud u Zagrebu u
vijeću sastavljenom od tri suca (217/2 ZR).

48
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u parničnom postupku:
1. sudi u prvom stupnju u slučajevima predviđenim zakonom,
2. odlučuje o žalbama protiv odluka trgovačkih sudova donesenih u prvom
stupnju
3. odlučuje o sukobu mjesne nadležnosti između trgovačkih sudova,
4. obavlja druge poslove određene zakonom (34 c).

Vrhovni sud Republike Hrvatske u parničnom postupku:

1. odlučuje o žalbama protiv prvostupanjskih odluka županijskih sudova i Visokoga
trgovačkog suda Republike Hrvatske i protiv vlastitih prvostupanjskih odluka, ako
zakonom nije drugačije određeno,
2. odlučuje o reviziji,
3. rješava sukob o nadležnosti između sudova na području Republike Hrvatske ako
im je zajednički neposredno viši sud,
4. obavlja druge poslove određene zakonom. (34 d)
Zbog povrede pravila o stvarnoj nadležnosti žalba se može izjaviti samo ako je sud u
povodu pravodobno podnesenih prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno nadležan
(345/1/3). U povodu žalbe drugostupanjski sud na tu povredu ne pazi po službenoj dužnosti, a
revizija zbog te povrede nije dopuštena.

Generalna delegacija je poseban vid određivanja stvarne nadležnosti kod kojeg se

suđenje u sporovima određene vrste povjerava samo nekim od sudova određene vrste i ranga,
a ne svima koji postoje.
Ratio legis za ovakvo rješenje je u tome što su pred tim sudovima ti sporovi češći, pa
se na taj način sudovima omogućuje specijalizacija. Slučajevi apsolutne delegacije sporova
određene vrste samo na jedan stvarno nadležni sud određene vrste u državi uređeni su
Zakonom o radu i Zakonom o arbitrži. Npr. trgovački sud u Splitu je nadležan rješavati
plovidbene sporove za područje trgovačkih sudova u Dubrovniku, Šibeniku i Zadru (čl. 8.
Zakonima o područjima i sjedištima sudova).

Vrijdnost predmeta spora

Vrijednost predmta spora je vrijednost zahtjeva što ga tužitelj ističe u tužbi izražena u novcu.
Novelom ZIDZPP/03 bitno je reformiran institut utvrđivanja vrijednosti predmeta spora
(vps) i to na način da su za pojedine vrste sporova postala mjerodavna opća pravila o
utvrđivanju vps, zatim je tuženiku otvorena mogućnost da utječe na utvrđivanje vps, te je
izrijekom predviđena mogućnost utvrđivanja vps i u stadiju pravnih lijekova. Novim
uređenjem ovog instituta afirmirano je načelo jednakosti stranaka i u odnosu na utvrđivanje te
vrijednosti.
O vrijednosti predmeta spora može ovisiti stvarna nadležnost, sastav suda, vrsta
postupka, pravo na izjavljivanje revizije, ovlaštenje na zastupanje, pravo na naknadu troškova
postupka, obveza plaćanja sudskih pristojbi.
Sud utvrđuje vrijednost spora s obzirom na okolnosti koje su postojale u vrijeme
podnošenja tužbe sudu, u pravilu na osnovi podataka u tužbi što važi i za prosuđivanje

49
dopustivosti revizije, ali je sud ovlašten u određenim slučajevima na brz i prikladan način
provjeriti točnost naznačene vrijednosti.

Pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora uzima se u obzir vrijednost glavnog

zahtjeva; onog zbog kojeg je postupak pokrenut. Ako se tužbeni zahtjev odnosi na novčani
iznos, označenje visine zahtjeva predstavlja ujedno i označenje vps.
Međutim, ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, tužitelj je dužan u tužbi
posebno označiti vps. Ako to ne uradi, sud je ovlašten s takvim podneskom postupiti kao s
podneskom koji ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati.60
Kao vps uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva61 (35/1). Kamate, parnični
troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna potraživanja ne uzimaju se u obzir62 (35/2).
Troškovi postupka za osiguranje dokaza dio su parničnih troškova pa se ne uzimaju u
obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora prosuđuje se
uvijek s obzirom na zahtjev koji je istaknut u tužbi, ne uzimajući u obzir ostala ovlaštenja na
koja bi tužitelj imao pravo iz spornog pravnog odnosa.
U postupcima u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu u pravilu je
mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. To opće pravilo
dopunjeno je pravilom po kojem sud može po službenoj dužnosti ili u povodu prigovora
tuženika korigirati tako naznačenu vrijednost, te pravilom da će se ako tužitelj ne naznači
vrijednost predmeta spora ona moći na odgovarajući način naknadno utvrditi tijekom
postupka.

Ako se zahtjev odnosi na takva buduća davanja koja se ponavljaju, vrijednost

predmeta spora računa se po njihovom zbroju, ali najviše do iznosa koji odgovara zbroju
davanja za vrijeme od pet godina (36).
Ako davanja nisu novčana potrebno je utvrditi njihov novčani ekvivalent. Ako se
zahtjev sastoji da se ispune već dospjele periodične obveze, kao vrijednost mjerodavan je
zbroj dospjelih tražbina.

Kod kvalificirane objektivne kumulacije zadržano je staro pravilo: ako jedna tužba
protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj
osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva (37/1).
Ovo pravilo treba primjenjivati i kad kvalificirana objektivna kumulacija konicidira sa
subjektivnom kumulacijom (bilo pasivnom ili aktivnom).63

60
Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će
podnosioca poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu
vratiti podnesak radi ispravka (109/1). Kad sud vrati podnesak podnositelju radi ispravka ili dopune, odredit će
rok za ponovno podnošenje podneska (109/2). Ako podnesak vezan za rok bude ispravljen odnosno dopunjen i
predan sudu u roku određenom za dopunu ili ispravak, smatrat će se da je podnesen suđu onog dana kad je prvi
put bio podnesen (109/3). Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen suđu u određenom roku; a
ako bude vraćen bez ispravka odnosno dopune, odbacit će se (109/4).
61
Kad je tužbeni zahtjev izražen u stranoj valuti, vps čini porutvrijednost utuženog iznosa strane valute u
domaćoj valuti utvrđena prema tečaju koji vrijedi na dan podnošenja tužbe.
62
Zahtjev za isplatu kamata smatra se sporednim ako je istaknut uz zahtjev za isplatu glavnice. Međutim, ako je
taj zahtjev glavni zahtjev, tako će se i tretirati.

50
 Pravila u slučaju obične objektivne kumulacije koja koincidira sa subjektivnom
kumulacijom dopunjena su na način da su sada izjednačeni slučajevi kada se radi aktivnoj ili
pasivnoj subjektivnoj kumulaciji. Dakle, ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova, ili
pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih
tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva
(37/2).
Spajanje parnica odlukom suda radi zajedničkog raspravljanja ne stvara kumulaciju, pa
nema mjesta zbrajanju zahtjeva.
U sporovima o postojanju najamnog ili zakupnog odnosa ili iz odnosa korištenja stana
ili poslovnih prostorija, vps se, prema prije važećem teksu ZPP-a, računala u pravilu prema
jednogodišnjoj najamnini odnosno zakupnini. No donošenjem ZIDZPP/03 taj je poseban
kriterij napušten, pa se vps u ovoj vrsti sporova utvrđuje prema općim pravilima. Dakle, vps
za isplatu dospjelih najamnina odnosno zakupnina utvrđuje se prema zbroju istaknutih
tražbina.
Ako se tužbom zahtijeva davanje osiguranja ili osnivanje založnog prava, tada se vps
određuje prema iznosu potraživanja koji treba osigurati (39/1). Ako predmet zaloga ima
manju vrijednost od tog potraživanja, kao vrijednost predmeta spora uzima se vrijednost
predmeta zaloga, a ne potraživanja (39/2).
Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, ali tužitelj u tužbi iznosi da pristaje
da umjesto ispunjenja primi određeni novčani iznos, kao vps uzima se taj novčani iznos 64
(40/1).
Sud ipak može korigirati vps koju je tužitelj označio. Dakle, ako je tužitelj vrijednost
predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje
stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenja na
zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na
prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, onda na prvom
ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari,
brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega
nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (40/3).
Sud bi pritom mjerodavne okolnosti trebao utvrditi na razini vjerovatnosti, tako da bi u
velikom broju takvih slučajeva svoju odluku o vps zapravo donosio na temelju slobodne
ocjene (sukladno čl. 223. ZPP).
Deklaratorni i konstitutivni zahtjev. Kod ovakvih tužbenih zahtjeva smatra se da nema
mogućnosti da se po objektivnim kriterijima utvrdi vrijednost koju za tužitelja ima zatražena
deklaracija odnosno konstitucija. Međutim, budući da pri utvrđivanju vps treba i tuženiku
omogućiti da utječe na njezino utvrđivanje, sud bi svoju odluku o vps u ovdje donosio po
slobodnoj ocjeni (sukladno čl. 223. ZPP), uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja, a
posebno značenje koje spor ima za tuženika te moguće imovinske i ostale posljedice njegovih
rješenja.
Ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj
propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvoga stupnja će brzo i na prikladan način,
nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora
rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba (40/4).

63
Dakle, u slučajevima kada se u tužbi ističe više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a
postoji i subjektivna kumulacija (bilo pasivna ili aktivna).
64
To je neosnovano jer se u biti radi o ponudi.

51
 Na taj način sud će postupiti i nakon izjavljivanja žalbe, odnosno revizije, prije nego što
predmet uputi višem sudu radi odlučivanja o tim pravnim lijekovima (40/5).
U slučajevima u kojima se ne može objektivno precizno utvrditi vps, ili bi se mogla
utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud je ovlašten o tome odlučiti po slobodnoj ocjeni
(sukladno čl. 223. ZPP).

Funkcionalna nadležnost

Funkcionalna nadležnost je podvrsta stvarne nadležnosti. Ta pravila određuju koji će

sud biti stvarno nadležan za rješavanje pravnih lijekova i za odlučivanje o nekim drugim
procesnim pitanjima ako je određeni predmet stavljen u prvostupanjsku stvarnu nadležnost
suda određene vrste i ranga.
Stranke ne mogu svojim sporazumom isključiti primjenu pravila o funkcionalnoj
nadležnosti. Pravila o funkcionalnoj nadležnosti nisu samo devolutivne, već i remonstra-tivne
prirode.
Općinski i trgovački sudovi nadležni su za postupanje u povodu remonstrativnih
pravnih lijekova (ponavljanje postupka i prigovor protiv platnog naloga).
Županijski sudovi odlučuju o žalbama protiv odluka općinskih sudova donesenih u
prvom stupnju, a Visoki trgovački sud odlučuje o žalbama protiv prvostupanjskih odluka
trgovačkih sudova. I jedni i drugi odlučuju o sukobu mjesne nadležnosti sudova sa svog
područja, te o nužnoj delegaciji.
Vrhovni sud odlučuje o odlučuje o žalbama protiv prvostupanjskih odluka županijskih
sudova i Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske i protiv vlastitih prvostupanjskih
odluka, zatim o reviziji, o sukobu nadležnosti i o svrsishodnoj delegaciji.

Mjesna nadležnost

Pravila o mjesnoj nadležnosti (competentia ratione loci) određuju koji će teritorijalno

određeni sud, koji je s obzirom na svoju vrstu i rang stvarno nadležan, biti ovlašten i dužan
odlučivati o konkretnom tužbenom zahtjevu.
Sud opće mjesne nadležnosti je sud kod kojega se protiv tuženika mogu pokretati u
pravilu sve parnice osim onih za koje je predviđena isključiva mjesna nadležnost nekog
drugog suda.
Neki subjekti imaju, pored prebivališta,65 u nekom drugom mjestu boravište trajnije
naravi, a to je mjesto za koje se, iz okolnosti konkretnog slučaja, može pretpostaviti da će se
određeni subjekt u njemu duže zadržavati (47/3).66 Za ove je osobe opće mjesno nadležan,
pored suda njihova prebivališta, i sud na čijem području trajnije borave.67

65
Prebivalište je mjesto u kojem se građanin nastanio (corpus) s namjerom da u njemu stalno živi (animus)
Utvrđivanje takvog prebivališta ne predstavlja problem, zato jer ono mora biti u pravilu formalno registrirano.
Okolnost da se netko udaljio iz mjesta svog prebivališta ne dovodi do njegovog prestanka.
66
Npr. studenti u mjestu studija, bolesnici u liječilištima.

52
 Neki subjekti nemaju ni prebivalište ni trajnije boravište (ili im se ono ne može
utvrditi),68 pa je za njih opće mjesno nadležan sud njihova boravišta (47/2).69
Kad tuženik ima više područja opće mjesne nadležnosti, tužitelj ima pravo izabrati
konkretno mjesno nadležan sud. Za državljanje RH koji stalno žive u inozemstvu općemjesno
nadležan je sud njihovog posljednjeg prebivališta u RH.
Državljani RH koji stalno žive u inozemstvu kamo ih je na službu ili rad uputilo
državno tijelo ili pravna osoba, za te je osobe opće mjesno nadležan sud njihovog posljednjeg
boravišta u RH.
Za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se
području nalazi njihovo registrirano sjedište (48/1). Za suđenje u sporovima protiv županija,
Grada Zagreba, gradova i općina općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi
njihovo predstavničko tijelo (48/2).
Za suđenje u sporovima protiv Republike Hrvatske općemjesno je nadležan sud na
čijem području tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj. Ako tužitelj
nema prebivalište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj za suđenje u sporovima protiv
Republike Hrvatske općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi Hrvatski sabor
(48/3).
U sporovima protiv Republike Hrvatske iz odnosa s vojnim postrojbama isključivo je
nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište zapovjedništva vojne postrojbe (61).
Za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog
sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti
nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (59). Ovo pravilo odnosi se
na sve kategorije pravnih osoba, pa tako i na državu, županije, Grad Zagreb, gradove i općine.

Posebna mjesna nadležnost- forum speciale

Izberiva mjesna nadležnost (forum electivum)

Tužitelju se omogućuje da bira između suda koji je opće mjesno nadležan i još nekog
drugog suda kojeg zakon određuje (46/2). Pravo izbora tužitelja traje do podnošenja tužbe. U
doktrini se smatra da bi pravo na izbor tužitelj mogao realizirati i povlačenjem tužbe i
ponovnim podnošenjem iste tužbe drugom sudu, ali samo prije nego tužba bude dostavljena
tuženiku.

Osim suda opće mjesne nadležnosti, još je nadležan:

1. Više prebivališta tuženika

2. Trajnije boravište tuženika
67
Budući da ZPBG razlikuje uobičajeno i privremeno boravište, trajnim boravištem u smislu ZPP-a treba
smatrati tzv. uobičajeno boravište prema ZPBG-u. Uobičajeno boravište je mjesto u kojem građanin trajnije
boravi bez namjere da se u njemu naseli (5/2 ZPBG).
68
Problem osoba koje nemaju prebivallište mogao bi se javiti samo glede stranih državljana, budući da je
hrvatskom državljaninu koji nema prebivalište u RH nadležno policijsko tijelo dužno utvrditi prebivalište prema
kriterijim određenim u ZPBG-u.
69
U smislu ZPB-a, to bi bilo tzv. privremeno boravište, dakle mjesto u kojem se građanin zadržava do 30 dana
(5/3 ZPB).

53
3. Obični materijalni suparničari
4.Objektivna kumulacija
5. Sporovi pokrenuti protutužbom
6.U sporovima o zakonskom uzdržavanju, još i sud na čijem području tužitelj koji traži
uzdržavanje ima prebivalište, odnosno, boravište (51/1)
7.U sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za naknadu štete, još i sud na čijem području
je štetna radnja počinjena (forum delicti comissi) ili sud na čijem je području štetna
posljedica nastupila (52/1)
8. U bračnim sporovima, još i sud na čijem su području bračni drugovi imali svoje posljednje
zajedničko prebivalište (54/1)
9. U paternitetskim i maternitetskim sporovima, maloljetno dijete može podići tužbu još i pred
sudom svog prebivališta, odnosno, boravišta (55/1)
10. U sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor
nastane u povodu djelatnosti te jedinice, još i sud gdje se ta jedinica nalazi (59)
11. U sporovima o nekretninama, ako nekretnina leži na području više sudova, nadležan je
svaki od tih sudova (56/2) tj. bira se između više isključivo nadležnih.
12. U sporovima zbog smetanja posjeda na pokretninama, još i sud na čijem se području
dogodilo smetanje – forum turbationis (56/3)
13. U sporovima zbog smetanja posjeda na brodovima odnosno zrakoplovima mjesno je
nadležan, pored suda na čijem se području vodi upisnik u koji je brod odnosno zrakoplov
upisan, i sud na čijem se području dogodilo smetanje (57/2).
14. Sporovi protiv osobe koja ima sjedište u inozemstvu
15. U sporovima protiv proizvođača za zaštitu prava na temelju njegovog jamstva, još i sud
općemjesne nadležnosti za prodavača koji je pri prodaji stvari uručio kupcu pismeno jamstvo
proizvođača (53).
16. U sporovima iz nasljednopravnih odnosa te u sporovima o potraživanjima vjerovnika
prema ostaviocu, dok ostavinski postupak nije pravomoćno završen, još i sud na čijem se
području nalazi sud koji provodi ostavinski postupak (62).
17. U sporovima imatelja mjenice ili čeka protiv potpisnika, još i sud mjesta plaćanja – forum
solutionis (64).
18. U sporovima iz nadležnosti trgovačkih sudova
19. U sporovima iz radnih odnosa

Isključiva mjesna nadležnost (forum exsclusive).

Ova pravila eliminiraju opću i svaku drugu mjesnu nadležnost, osim one koja je
propisana zakonom. Ova se pravila ne mogu otkloniti ni prorogacijom.
Isključivo je mjesno nadležan u sporovima:
1. o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na nekretnini, u sporovima zbog smetanja
posjeda na nekretnini te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini - sud na
čijem se području nalazi nekretnina (56)

2. o pravu vlasništva i drugim stvarnim pravima na brodu i zrakoplovu te u sporovima iz

zakupnih odnosa na brodu i zrakoplovu, kad je za suđenje nadležan sud u Republici
Hrvatskoj, sud na čijem se području vodi upisnik u kojem je brod, odnosno zrakoplov upisan
(57)

54
3. protiv RH iz odnosa s vojnim postrojbama - sud na čijem se području nalazi sjedište
zapovjedništva vojne postrojbe (61)

4. koji nastaju u tijeku i u povodu sudskog ili upravnoga ovršnog postupka odnosno u tijeku i
u povodu stečajnog postupka - sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ovršni ili
stečajni postupak odnosno sud na čijem se području provodi upravna ovrha (63).

Pomoćna mjesna nadležnost (forum subsidiale).

U slučaju nemogućnosti primjene primarnog pravila o mjesnoj nadležnosti, zakon

predviđa da će mjesno nadležan biti neki drugi sud. Kod elektivne posebne mjesne
nadležnosti tužitelj konzumira svoje pravo izbora podnošenjem tužbe. To bi pravo iznova
oživjelo ako bi povukao tužbu, jer se u tom slučaju smatra kao da tužba nije ni bila
podnesena.
Npr. pomoćno su mjesno nadležni:
1.u bračnim sporovima kada je sud u Republici Hrvatskoj nadležan zato što su bračni drugovi
imali posljednje zajedničko prebivalište u Republici Hrvatskoj odnosno zato što tužitelj ima
prebivalište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud na čijem su području bračni
drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište odnosno sud na čijem području tužitelj ima
prebivalište (54/2).

2.u patrenitetskim i maternitetskim sporovima, kad je sud u Republici Hrvatskoj nadležan

zato što tužitelj ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud na čijem
području tužitelj ima prebivalište (55/2).

3.o imovinskopravnim zahtjevima protiv osobe koja nema općemjesnu nadležnost u Republici
Hrvatskoj - svaki sud u Republici Hrvatskoj na čijem se području nalazi kakva imovina te
osobe ili predmet koji se tužbom traži (58/1). Ako nadležnost suda u Republici Hrvatskoj
postoji zato što je obveza nastala za vrijeme boravka tuženika u Republici Hrvatskoj - sud na
čijem je području obveza nastala (58/2).

4. boravište tuženika, ako on nigdje nema prebivalište ili trajnije boravište (47/2).
5. Sporovi protiv hrvatskog državljanina u inozemstvu – ako tuženik nije imao posljednje
prebivalište u RH, Vrhovni sud odredit će koji će sud biti nadležan
6. Sporovi protiv običnih materijalnih suparničara
7. Sporovi protiv osobe koja ima sjedište u inozemstvu
Zbog povrede pravila o mjesnoj nadležnosti tuženik može izjaviti žalbu samo ako je
pravodobno podnio prigovor (354/2/3). Na tu povredu drugostupanjski sud ne pazi po
službenoj dužnosti (365/2), a izvanredni pravni lijekovi nisu dopušteni.

Atrakcija nadležnosti

Po pravilima o atrakciji (forum atractionis), ako se pred jednim sudom vodi određeni
spor, a pojavi se potreba da se pokrene i drugi spor koji je u izvjesnoj vezi s ovim koji se već

55
vodi, tada će nadležnost suda pred kojim se vodi spor, privući ovaj drugi spor, makar taj sud
ne bi bio nadležan po pravilima o općoj mjesnoj nadležnosti. Razlozi za primjenu pravila o
atrakciji su procesna ekonomija i efikasnost, te pravna sigurnost.
Atrakcija može biti apsolutna ili potpuna (atrakcija jurisdikcije, stvarne i mjesne
nadležnosti) i relativna ili nepotpuna (atrakcija samo stvarne i mjesne ili samo mjesne
nadležnosti).70 Sud na koji upućuju pravila o atrakciji može biti isključivo, elektivno ili
supsidijarno nadležan.
Primjeri atrakcije;
1. Sporovi o zakonskom uzdržavanju. Ako se vode zajedno s bračnim ili
paternitetskim sporovima, za njihovo su rješavanje nadležni sudovi, koji
rješavaju bračni tj patenitetski spor. Atrakcija je isključiva i potpuna ali
slabijeg tipa.

2. Tužba tzv. glavnog miješanja. Osoba koja u cijelosti ili djelomično traži
stvar ili pravo o kojem između drugih osoba već teče parnica može pred
sudom pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom, sve
dok se postupak pravomoćno ne završi (198). Ta atrakcija je elektivna.
Potpuna i jačeg tipa.

3. Sporovi iz nasljednopravnh odnosa. Dok traje ostavinska rasprava za

suđenje u sporovima iz nasljednopravnih odnosa te iz potraživanja
vjerovnika prema ostavitelju, osim suda opće mjesne nadležnosti, mjesno
je nadležan i sud na čijem se području nalazi i ostavinski sud (62). Ta
atrakcija je elektivna i tiče se samo mjesne nadležnosti. Nepotpuna

4. Sporovi u ovršnom postupku: za suđenje u sporovima koji nastaju u tijeku i

u povodu sudskog ili upravnoga ovršnog postupka mjesno je isključivo
nadležan sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ovršni ili
stečajni postupak. odnosno sud na čijem se području provodi upravna
ovrha. Za sporove u vezi sa sudskom ovrhom atrakcija se tiče mjesne
nadležnosti, a u sporovima u povodu upravne ovrhe utemeljuje se i
jurisdikcija. Sporovi u kojima je nad objema strankama otvoren stečajni
postupak, mjesno je nadležan sud pred kojim je protiv jedne od stranaka
prije otvoren stečajni postupak (63a/1). Iznimno, u sporovima o izlučnim i
razlučnim pravima, o postojanju ili nepostojanju tražbina prema stečajnom
dužniku, o postojanju obveza stečajne mase te o pobijanju pravnih radnji
stečajnoga dužnika, mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi
sjedište stečajnoga dužnika (63a/2). Nepotpuna

5. Sporovi protiv materijalnih usparničara; ako je jednom tužbom tuženo više

osoba, a za njih ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud
koji je mjesno nadležan za jednog tuženika, a ako među njema ima glavnih
i sporednih obveznika, sud koji je mjesno nadležan za kojeg od glavnih
obveznika. Nadležnost je elektivna i supsidijarna, atrahira se samo mjesna
nadležnost (50). Potpuna ali slabijeg tipa.

6. Sporovi s kumuliranim zahtjevima; kod kvalificirane objektivne

kumulacije dolazi do atrakcije stvarne te mjesne nadležnosti, kod obične
70
U teoriji ima i drugačijih podjela koje se ovdje ne navode.

56
 objektivne kumulacije može doći samo do atrakcije mjesne nadležnosti.
Nepotpuna

7. Sporovi pokrenuti protutužbom; protutužba se podnosi sudu pred kojim se

provodi prvobitna parnica, ako je stvarno nadležan za prvu tužbu ili je viši
sud. Nadležnost je elektivna; atrakcija je potpuna ali slabijeg tipa.

Ordinacija i delegacija nadležnosti

Viši sudovi na dva načina mogu odrediti mjesnu nadležnost nižeg suda: po pravilima o
delegaciji i ordinaciji.
Delegirati se može mjesna nadležnost prvostupanjskog, ali i drugostupanjskog suda.
Ordinirati se može samo nadležnost prvostupanjskog suda. Protiv rješenja o delegaciji i
ordinaciji žalba nije dopuštena.

Delegacija nadležnosti znači da će odlukom višeg suda za postupanje biti nadležan

mjesno nenadležan, ali stvarno nadležan sud.
Nužna delegacija. Ako nadležni sud zbog izuzeća svih sudaca ili iz drugih razloga ne
može postupati u konkretnoj stvari, on će po službenoj dužnosti o tome obavijestiti
neposredno viši sud koji će odrediti da u tom predmetu postupa neki drugi stvarno nadležni
sud s njegovog područja (67).
Svrsishodna delegacija. Ako nadležni sud može postupati u konkretnoj stvari, ali nije
svrsishodno da u tom predmetu postupa, dakle, ako je očigledno da bi se tako lakše proveo
postupak ili postoje drugi važni razlozi 71 najviši sud određene vrste u RH72 može odrediti da u
pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegovog područja (68/1).
Naime, prema novom uređenju svrsishodnu delegaciju može od najvišeg suda određene
vrste zatražiti nadležni sud prvog stupnja sam ili na prijedlog stranke (68/1). Stranka može
predložiti svrsishodnu delegaciju tek nakon podnošenja tužbe. O prijedlogu stranke za
svrsishodnu delegaciju odlučuje prvostupanjski sud rješenjem protiv kojeg žalba nije
dopuštena (68/2). O zahtjevu prvostupanjskog suda odlučuje sudac pojedinac najvišeg suda
određene vrste (68/3).
Generalna delegacija. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske može uz
prethodno pribavljeno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske odrediti
da u pojedinoj vrsti predmeta, odnosno u pojedinoj vrsti pravnih stvari postupa drugi mjesno i
stvarno nadležni sud s područja neposredno višeg suda, ako sud koji je po zakonu mjesno i
stvarno nadležan zbog broja predmeta o kojima mora odlučivati, ne može u razumnom roku
raspraviti te predmete i donijeti odluku (10/2 ZS). Ta odluka Predsjednika Vrhovnog suda RH
ima značenja akta o svojevrsnoj generalnoj delegaciji. Za generalnu delegaciju temeljem
zakona vidjeti poglavlje 2.3.3.

71
Najčešći razlog za ovakvu delegaciju je kada se dokazna sredstva nalaze na području drugog suda, a njihovo
dovođenje pred nadležni sud bilo bi nemoguće ili skopčano s nerazmjernim troškovima ili npr. što je stranka ili
njen srodnik bivši ili sadašnji sudac parničnog suda.
72
Najviši sud u državi je Vrhovni sud, odnosno, Visoki trgovački sud.

57
 Ako se po odredbama zakona ne može utvrditi koji je sud mjesno nadležan, a postoji
jurisdikcija sudova RH, Vrhovni sud, na prijedlog stranke, odredit će koji će stvarno nadležni
sud biti mjesno nadležan (69). Za razliku od delegacije, ovdje se tužitelj mora obratiti
Vrhovnom sudu prije podnošenja tužbe, jer da bi se tužba mogla podnijeti mora se znati
kojem će se sudu to moći učiniti.

Sporazum stranaka o nadležnosti

Izričita prorogacija - prorogatio expressa

Prorogacija je sporazum stranaka o tome da za rješavanje spora bude mjesno nadležan

ugovoreni sud, a ne sud koji je po zakonu mjesno nadležan (70/1).
Ugovor o prorogaciji ujedno je i ugovor o derogaciji jer se njime isključuje zakonom
određena mjesna nadležnost. Zakon dopušta strankama da mijenjaju samo mjesnu nadležnost
(a ne stvarnu ili funkcionalnu) samo prvostupanjskog suda, (a time posredno i
drugostupanjskog) i to samo ako nije isključiva.

Uvjeti za valjanost ugovora o prorogaciji:

1. da je zaključen pismeno,73 prije podnošenja tužbe sudu (70/3)
2. da je isprava o ugovoru priložena uz tužbu (70/4)
3. da je ugovorni sud stvarno nadležan (70/1)
4. da se ugovor odnosi na mjesnu nadležnost (70/1)
5. da sud čija se nadležnost derogira nije isključivo nadležan za suđenje (70/1)
6. da je sud čija se nadležnost prorogira stvarno nadležan
Nakon što je tužba podnesena, o prigovoru nenadležnosti zbog ugovora o prorogaciji,
sud vodi računa samo na prigovor tuženika koji uz prigovor mora priložiti i ugovor. Ako se u
spor za koji je ugovorena prorogacija kumulira drugi za kojeg nema takvog ugovora, bit će
nadležan onaj sud koji je nadležan po zakonu, a ne po ugovoru.
Ugovor o prorogaciji mora biti napisan. Može biti ugovoren za spor koji je već nastao,
ali i tako da se ugovori nadležnost za sve buduće sporove iz određenog pravnog odnosa
(70/3). Može biti zaključen kao samostalan ugovor ili kao prorogacijska klauzula, koja se
dodaje građanskopravnom ugovoru određujući neki sud da bude mjesno nadležan za sporove
koji nastanu iz pravnog odnosa zasnovanog glavnim ugovorom. Zaključuje se izvan i prije
parnice pa nije parnična radnja.
Prorogacija o nadležnosti stranog suda. Stranke mogu ugovoriti nadležnost stranog
suda derogirajući time sudsku nadležnost domaćih sudova pod uvjetom;
(1) da je barem jedna od stranaka strani državljanin ili pravna osoba sa sjedištem u
inozemstvu i
(2) da se ne radi o sporu za koji postoji isključiva nadležnost sudova Republike Hrvatske
(49/1 ZRSZ).
Bitno je i da ovaj sporazum bude zaključen u pismenoj formi. Hrvatski zakon ne može
propisivati stranoj državi uvjete pod kojima će ona prihvaćati sporazume o prorogciji svojih
sudova.
73
Sporazum o mjesnoj nadležnosti sklopljen je u pisanom obliku i ako je sklopljen razmjenom pisama, brzojava,
teleksa ili drugih telekomunikacijskih sredstava koja omogućavaju pisani dokaz o sklopljenom ugovoru (70/4).

58
 U obrnutom slučaju, domaći sudovi će poštivati sporazume o sudskoj nadležnosti
sudova RH kad oni inače ne bi bili nadležni ako je ispunjen prvi gore navedeni uvjet (49/2).
Nijedna od ovih odredbi neće se primjenjivati u bračnim, paternitetskim i
maternitetskim sporovima, sporovima o djeci koja su pod roditeljskom skrbi i u sporovima o
uzdržavanju (49/3).
Kad nadležnost suda RH zavisi od pristanka tuženika da sudi sud RH smatra se da je
tuženik konkludentno dao pristanak podnošenjem odgovora na tužbu odnosno prigovora na
platni nalog ili upuštanjem u raspravu pred sudom ako nije stvorio nadležnost hrvatskog suda.

Prešutna prorogacija - (prorogatio tacita)

To je procesna situacija u kojoj sud, koji po zakonu ne bi bio nadležan, ipak postaje
nadležan za rješavanje konkretnog spora zbog propuštanja suda da u određenom
prekluzivnom stadiju po službenoj dužnosti utvrdi svoju nenadležnost, te zbog propuštanja
stranaka da u određenom prekluzivnom stadiju prigovore nenadležnost suda kome je tužba
podesena.
Do ovakve procesne situacije može doći u slijedećim slučajevima:
U odnosu na mjesnu nadležnost:
1. ako tuženik ne istakne prigovor mjesne nenadležnosti na pripremnom ročištu ili, ako ono
nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za
glavnu raspravu (20/1);
2. u slučaju kad postoji isključiva mjesna nadležnost nekoga drugog suda, ako se sud po
službenoj dužnosti ne proglasi mjesno nenadležnim najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako
ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za
glavnu raspravu (20/2).

U odnosu na stvarnu nadležnost:

1.ako tuženik ne istakne prigovor stvarne nenadležnosti na pripremnom ročištu ili, ako ono
nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za
glavnu raspravu (17/2);
2.ako se sud po službenoj dužnosti ne proglasi stvarno nenadležnim najkasnije na pripremnom
ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na
prvom ročištu za glavnu raspravu (17/1).
Izričita prorogacija je rezultat zakonom reguliranog ugovora među strankama, a
prešutna prorogacija je usputni rezultat prekluzije ovlaštenja suda i stranaka da vode računa o
određenoj vrsti nadležnosti koja je propisana zakonom. Do izričite prorogacije može doći
samo u odnosu na mjesnu nadležnost, a do prešutne u odnosu na mjesnu i stvarnu nadležnost.

Nadležnost je procesna pretpostavka. Odmah poslije primitka tužbe, sud je dužan po

službenoj dužnosti ocijeniti je li nadležan (15/1). Ovo pravilo se tiče jurisdikcije, stvarne
nadležnosti i ograničeno mjesne nadležnosti. Naime, na svoju mjesnu nenadležnost sud u
pravilu ne pazi po službenoj dužnosti, osim kad postoji isključiva mjesena nadležnost nekog
drugog suda.

Nadležnost se ocjenjuje na temelju navoda sadržanih u tužbi, te na osnovi činjenica

koje su sudu poznate (15/2). Sud, dakle, ne mora izvoditi dokaze radi utvrđivanja činjenica od

59
kojih zavisi njegova nadležnost, samo izuzetno moraju biti podneseni neki dokazi (npr.
isprava o ugovoru o prorogaciji). Sud ispituje nadležnost s obzirom na činjenično stanje u
vrijeme podnošenja tužbe sudu, bez obzira na to u kojem stadiju ispituje nadležnost.

Sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe, ostat će i dalje nadležan, iako se u
tijeku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana njegova nadležnost (15/3) – to je
pravilo o ustaljivanju nadležnosti (perpetuatio fori). Cilj toga pravila je spriječavanje
šikanoznog postupanja stranaka koje bi namjernim promjenama relevantnih okolnosti mogle
prouzročiti odugovlačenje parnice jer bi tada postojala dužnost ustupanja predmeta
nadležnom sudu.
Pravilo o perpetuatio fori djeluje u pravilu apsolutno odnosu na stvarnu i mjesnu
nadležnost; ako se tijekom postupka promjene okolnosti na kojima je utemeljena nadležnost
suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog
tih promjena bio nadležan drugi sud iste vrste ako zakonom nije izrjekom drugačije određeno.
Odstupanja od tog pravila tiču se atrakcije nadležnosti u povodu stečaja. Tako
trgovački sudovi u parničnom postupku sude sporove u kojima je stranka osoba nad kojom je
otvoren stečajni postupak bez obzira na svojstvo druge stranke i na vrijeme pokretanja
sporova te svih sporova u povodu stečaja ako za pojedine vrste sporova zakonom nije
izrijekom određeno da su za njih uvijek stvarno nadležni sudovi druge vrste.
Iznimke: pravilo o ustaljivanju nadležnosti ne djeluje ako naknadne promjene
relevantnih okolnosti utječu na zasnivanje nadležnosti a) nekog redovnog suda druge vrste
nego što je prvobitno nadležni sud, b) nekog inozemnog suda, c) nekog domaćeg ili
inozemnog nepravosudnog organa, npr. upravnog.
Nadležnost suda se ocjenjuje prema propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o
nadležnosti. No ovaj se stav često u teoriji osporava.74

Nenadležnost

Nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim sud će ustupiti predmet

nadležnom sudu ili jednom od više izberivo nadležnih sudova. Sud kome je predmet ustupljen
kao nadležnom nastavit će postupak kao da je kod njega bio pokrenut.
Ako je odluka o nenadležnosti bila donesena na glavnoj rasprai sud kome je predmet
ustupljen zakazat će glavnu raspravu i postupiti kao da se rasprava drži pred sudom u
izmjenjenom sastavu.
Ako je odluka o nenadležnosti bila donesena na pripremnom ročištu, neće se zakazati
novo pripremno ročište ako predsjednik vijeća smatra da ono nije potrebno s obzirom na

74
Naime, već je spomenuto pravilo prema kojem su za utvrđivanje nadležnosti mjerodavne okolnosti koje su
postojale u vrijeme podnošenja tužbe sudu, a kasnije promjene tih okolnosti su irelevantne. U teoriji se smatra da
iz tog pravila treba zaključiti da pojam "promjene okolnosti" obuhvaća promjene kako činjenične tako i pravne
naravi, pa bi, slijedom navedenoga, bile irelevantne i jedne i druge promjene. Izloženo pravilo o ustaljivanju
nadležnosti motivirano je potrebom da se, zbog pravne sigurnosti i procesne efikasnosti, jednom utemeljena
nadležnost nekog suda održi do okončanja predmeta. Ti razlozi vrijede i kad je u pitanju promjena nadležnosti i
zbog promjene propisa. U teoriji se čak smatra da bi terbalo preispitati prikladnost pravila da procesni zakoni
djeluju odmah, jer treba uvažiti okolnost da stranke imaju određena stečena prava u postupku (npr. pravo na
pravne lijekove). Zato pri određivanju vremenskih granica u važenju procesnih zakona treba početi voditi računa
o doktrini stčenih prava.

60
radnje poduzete na prijašnjem pripremnom ročištu. Parnične radnje nenadležnog suda nisu
bez važnosti samo zato što ih je poduzeo nenadležan sud.
Apsolutna nenadležnost postoji onda kad sud utvrdi da je za rješavanje predmeta
nadležan drugi organ, a ne sud ili strani organ. U ovom slučaju sud će donijeti rješenje kojim
se oglašava nenadležnim, ukidaju sve parnične radnje i odbacuje tužba (16/2,3). Sud na ovu
vrstu nadležnosti pazi po službenoj dužnosti (16/1). Povreda ovih pravila razlog je apsolutne
ništavosti na koju sud u stadiju žalbe pazi po službenoj dužnosti (354/2/2). Ovdje pravilo o
ustaljivanju nadležnosti ne važi.
Ako tužba bude odbačena zbog nenadležnosti suda pa tužitelj podnese novu tužbu u
roku od 3 mjeseca od dana pravomoćnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je
zastarjevanje prekinuto prvom tužbom.
Relativna nenadležnost postoji onda kad se utvrdi da je za rješavanje predmeta
nadležan neki drugi domaći sud. U ovom slučaju nenadležan sud ustupa predmet nadležnome
sudu koji će nastaviti postupak kao da je kod njega bio i pokrenut (21/1,2). Poduzete radnje
nisu bez važnosti samo zato što ih je poduzeo nenadležan sud, pa će ih nadležni sud moći
koristiti.

Stvarna nenadležnost

Bitna novina je da se sud može po službenoj dužnosti oglasiti stvarno nenadležnim

najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja tuženika u
raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (17/1).
U povodu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud se može oglasiti stvarno
nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije na pripremnom ročištu ili,
ako ono nije održano, na prvom ročištu za glavnu raspravu do upuštanja u raspravljanje o
glavnoj stvari (17/2). Pritom, kad se oglašava stvarno nenadležnim po službenoj dužnosti, sud
svoje rješenje o tome mora donijeti do okončanja navedenih stadija, dok u povodu
pravodobno podnesenog prigovora stranaka može odlučiti sve dok ne donese odluku kojom se
okončava prvostupanjski postupak.
Iznimno, sud jedne vrste može se po službenoj dužnosti ili u povodu prigovora tuženika
oglasiti stvarno nenadležnim za predmete iz nadležnosti suda druge vrste i nakon navedenih
stadija, ali samo kada je to zakonom izrijekom određeno (17/4).75
Protiv rješenja višeg suda prvog stupnja kojim se oglasio stvarno nadležnim te protiv
rješenja kojim se taj sud oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio nižem sudu prvog
stupnja iste vrste nije dopuštena žalba (17/3).

75
Ovim je izuzetkom omogućeno da se npr. općinski sudovi oglašavaju stvarno nenadležnima i nakon tih
pripremnih stadija parnice u povodu naknadno otvorenih stečajnih postupaka nad kojom od stranaka (34.b/5)

61
 Izmijenjeni procesni tretman stvarne nadležnosti u bitnome se približio onome koji je
prije ZIDZPP/03 vrijedio za mjesnu nadležnost.
Povreda ovih odredaba razlog je apsolutne ništavosti ako je sud u povodu prigovora
stranaka pogrešno odlučio da je stvarno nadležan (354/2/3).

Mjesna nenadležnost

Sud se može, u povodu prigovora tuženika,76 proglasiti mjesno nenadležnim, ako je

prigovor podnesen najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako ono nije održano, do upuštanja
tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za glavnu raspravu (20/1).
Sud se može proglasiti, po službenoj dužnosti, mjesno nenadležnim samo kad postoji
isključiva mjesna, nadležnost nekoga drugog suda najkasnije na pripremnom ročištu ili, ako
ono nije održano, do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari na prvom ročištu za
glavnu raspravu (20/1).77
Sud koji se oglasio mjesno nenadležnim mora o tome donijeti rješenje i tek nakon
pravomoćnosti toga rješenja ustupiti predmet sudu za kojeg smatra da je nadležan. Povreda
ovih odredaba razlog je apsolutne ništavosti ako je sud u povodu pravodobnog prigovora
stranaka pogrešno odlučio da je mjesno nadležan (354/2/3). O toj povredi sud vodi računa
samo u povodu žalbe izjavljene zbog te povrede.
Posebno rješenje sud donosi samo kad se oglašava nenadležnim. Kad utvrdi da je
nadležan, on u pravilu o tome ne odlučuje posebnim rješenjem, već nastavlja s postupkom.
Ako je odluka o nenadležnosti donesena na glavnoj raspravi, sud kojem je predmet ustupljen
dužan je zakazati glavnu raspravu i postupiti kao da se rasprava drži pred sudom u
izmijenjenom sastavu (315/3).
Ako stranka prigovori nenadležnost, sud će riješiti hoće li o tim prigovorima
raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom (301/1). Protiv rješenja
kojim se odbijaju prigovori stranaka nije dopuštena posebna žalba ako je sud odlučio da se
odmah nastavi raspravljanje o glavnoj stvari (301/2). Ako ne prihvati prigovor, rješenje o
prigovoru unosi se u odluku o glavnoj stvari.

Sukob o nadležnosti

To je razmimoilaženje u shvaćanjima između više tijela o tome koji je od njih

nadležan za postupanje u konkretnoj stvari.
Sukob o nadležnosti može biti pozitivan i negativan. Pozitivan sukob postoji kad više
organa smatra da su nadležni za postupanje, a negativan sukob kad više organa smatra da nisu
nadležni.

76
Tužitelj nema pravo podnoešenja prigovora jer se smatra da je on podnošenjem tužbe pristao na mjesnu
nadležnost. Tužitelj svoju pogrešku može korigirati do upuštanja tuženika u raspravljanje jednostranim
povlačenjem tužbe i podnošenjem tužbe sudu za koji smatra da je nadležan.
77
U postupku za izdavanje platnog naloga, sud se može po službenoj dužnosti oglasiti mjesno nenadležnim
najkasnije do izdavanja platnog naloga (453/1). Tuženik može istaći prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti
samo u prigovoru protiv platnog naloga (453/2). Ako sud nakon izdavanja platnog naloga utvrdi da je stvarno ili
mjesno nenadležan, neće ukinuti platni nalog, nego će nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio
nenadležnim ustupiti predmet nadležnom sudu (454).

62
 Sukob o relativnoj nadležnosti je sukob između različitih domaćih sudova, a sukob o
apsolutnoj nadležnosti (jurisdikciji) je između domaćih sudova i drugih organa. Dakle, ovo je
moguće samo ako su svi organi u sukobu domaći, a ako bi došlo do neslaganja između
domaćeg i stranog suda, to se rješava u postupku priznanja stranih sudskih odluka, a ne u
postupku rješavanja sukoba jurisdikcije.
Zakon predviđa poseban incidentalni postupak za rješavanje sukoba o nadležnosti.
Dok se sukob ne riješi, sud kome je predmet ustupljen dužan je poduzimati one radnje za koje
postoji opasnost od odgode (24/2). Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nije dopuštena
žalba (24/3).
Sukob o apsolutnoj nadležnosti (sukob o jjurisdikciji). Može biti pozitivan i negativan,
a o njemu rješava Ustavni sud RH (81, 82 UZUSRH).
Sukob o relativnoj nadležnosti. Može biti samo negativan, zbog pravila o litispendenciji
i pravomoćnosti. Postupak za rješavanje sukoba pokreće sud kojem je predmet ustupljen kao
nadležnom, stranke ne mogu izravno inicirati taj potupak.
Iznimno, sud kojem je predmet ustupljen neće pokrenuti postupak za rješavanje sukoba
nadležnosti ako nađe da mu je predmet ustupljen zbog očite pogreške, a trebalo je da bude
ustupljen kojem drugom sudu, u kom će slučaju taj sud predmet ustupiti drugom sudu i o
tome obavijestiti sud koji mu je predmet ustupio (22/1).
Sukob između sudova iste vrste rješava zajednički neposredno viši sud (23/1). Sukob
između sudova različite vrste rješava Vrhovni sud (23/2). Sukob nadležnosti rješava sudac
pojedinac nadležnog suda (23/3). O sukobu nadležnosti može se odlučiti i kad se stranke prije
toga ne izjasne o nadležnosti (24/1).
Pokretanje postupka za rješavanje sukoba nadležnosti nije dopušteno u dva slučaja.
Prvo, kad je u povodu žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda kojom se on oglasio mjesno
nenadležnim odluku donio drugostupanjski sud, za tu je odluku vezan u vezi s nadležnošću i
sud kome je predmet ustupljen, ako je drugostupanjski sud koji je odluku donio nadležan za
rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova (22/3).
Drugo, odluka drugostupanjskog suda o stvarnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda
vezuje svaki sud kome se kasnije isti predmet ustupi, ako je drugostupanjski sud nadležan za
rješavanje sukoba nadležnosti između tih sudova (22/4).

63
 STRANKE

Stranke u parnici

Tužitelj (actor) je osoba koja u svoje ime odnosno u čije se ime traži od suda da pruži
pravnu zaštitu određenog sadržaja, pravima za koja se tvrdi da su ugrožena ili povrijeđena.
Tuženik (reus) je osoba protiv koje se upravlja zahtjev za pružanje pravne zaštite
zasnovan na tvrdnjama da je ugrozila ili povrijedila određena prava.
Pored suda, stranke su temeljni procesni subjekti u parnici.
Pojam stranke je samostalne naravi jer je nezavisan od građanskopravnog odnosa u
vezi s kojim se vodi parnica. Za postojanje stranke irelevantno je postoji li građanskopravni
odnos, dovoljno je da tužitelj tvrdi da određeni građanskopravni odnos postoji odnosno, da ne
postoji ili da mu iz njega pripada ili ne pripada neko građanskopravno ovlaštenje. 78 Dakle,
pojam stranke je procesnopravne prirode.
Zakon ovlašćuje državnog odvjetnika da kao eksponent javnih interesa u svoje ime
pokreće određene parnice npr., parnicu radi utvrđenja ništavosti ugovora. On je ovlašten
podnijeti tužbu kao stranka radi utvrđenja da je neki ugovor apsolutno ništav, ovlašten je i
podnijeti prijedlog radi zabrane djelovanja udruga. Izvodi o držanom odvjetniku vrijede

78
Najbolji primjer je deklaratorna tužba kod koje ne samo da nije nužno postojanje građ.prav. odnosa nego je
upravo postojanje ili nepostojanje građ.prav. odnosa predmet spora, pa ako se može podići takva tužba znači da
prethodni građanksopravni odnos nije preduvjet za egzistenciju stranke.

64
mutatis mutandis vrijede i za situacije u kojima pravo na pokretanje parnice pripada centru za
socijalnu skrb.
Položaj tužitelja u parnici stječe se podnošenjem tužbe sudu. Određeni subjekt postaje
tuženik u parnici mimo svoje volje, od momenta kad se protiv njega sudu podnese tužba.
Položaj stranke zasniva se i sukcesijom. Položaj stranke u parnici gubi se smrću fizičke osobe
odnosno gubitkom svojstva pravne osobe. Pravni subjekt prestaje biti stranka i okončanjem
parnice.
Tužitelj je u načelu ovlašten da jednostranom izjavom prestanem biti stranka u parnici
– povlačenjem tužbe. Tuženik nema te mogućnosti; on mora ostati stranka dok tužitelj to
hoće.
Parnica – sistem dviju stranaka. U parničnom postupku mogu sudjelovati samo dvije
stranke, koje su nosioci suprotnih pravnih interesa. Ovo pravilo ima izuzetak: u bračnim i
paternitetskim sporovima stranke su primorane, unatoč svojoj suglasnosti, voditi parnicu kad
zakon određuje da se neki odnos može preinačiti samo odlukom donesenom u parničnom
postupku. Parnica se ne može voditi protiv nepoznate osobe.
Da bi se strankama omogućilo da slobodno ostvaruju i štite svoje interese, zajamčuje
im se ravnopravan položaj u parnici. Sve ono što zakon omogućuje tužitelju to može, na
shodan način, poduzeti i tuženik. No, unatoč pravnom izjednačavanju stranaka, ne može se
izbjeći njihova faktička nejednakost koja može proizlaziti iz razlike u imovinskim prilikama,
obrazovanju itd. To se nastoji izgladiti pravilima o pomoći neukima, oslobođenju od
prethodnog snošenju parnčnih troškova, pravu na besplatnog punomoćnika itd.
Razlika u procesnom položaju. One proistječu iz prirode njihovih specifičnih funkcija.
Tužiteljev je položaj ponekad povoljniji, a ti su slučajevi onda u pravilu nepovoljniji za
tuženika. Vrijedi i obrnuto.

TUŽITELJ TUŽENIK
Ne može osjuetiti podnošenje tužbe protiv
Od njega zavisi kada će i koga tužiti
sebe
Ovlašten je tijekom parnice preinačiti On je izložen šikani prozročenoj
temu raspravljanja, pa i odustati od preinačenjem ili povlačanjem raspravne
Prednosti

Nedostaci

raspravljanja
Ima mogućnost pripremiti se za
raspravljanje
Ne može biti osuđen u glavnoj stvari,
u najgorem slučaju može biti osuđen
na naknadu parničnih troškova
U pravilu prethodno snosi sve
parnične troškove
U pravilu je dužan tužiti kod suda koji
Nedostaci
teme
Nema takve uvjete da se pripremi za
raspravljanje
Može biti osuđen na određeno činjenje u
glavnoj stvari, a i na naknadu parničnih
troškova.
Ako se odluči na pasivan stav ne mora
prethodno snositi troškove
Tužba se u pravlu podnosi sudu tuženikove

Prednosti

je povoljniji za tuženika (actor seqitur opće mjesne nadležnosti

forum rei)
Dok tužitelj ne dokaže istinitost svojih
Dužnost dokazivati istinitost navoda
navoda sud ne može osuditi tuženika, pa mu
na kojima tereti svoje zahtjeve
je dovoljno da ih poriče.79

79
No ako bi bio pasivan, izlaže se riziku da bude osuđen zbog neosporavanja tih navoda.

65
 Parnica se ne može voditi protiv subjekata koji ne postoje, a ni protiv nepoznatih
osoba. Ako tužitelj ne ispravi ili ne dopuni tužbu podacima o osobi tuženika, njegov podnesak
se smatra povučenim ili se odbacuje sukladno čl. 109. ZPP-a.
Položaj stranke u parnici stječe se:
- položaj tužitelja stječe se podnošenjem tužbe sudu
- položaj tuženika stječe se u trenutku kad se protiv osobe podnese tužba mimo
njegove volje
- suglasnim traženjem razvoda braka
- sukcesijom u procesni položaj osobe koja je dotad bila stranka
Položaj stranke u parnici gubi se:
- smrću fizičke osobe, gubitkom svojstva pravne osobe,
- okončanjem parnice,
- izlaskom iz parnice ako povodom sukcesije na njegovo mjesto stupi netko drugi.
- tužitelj je ovlašten da jednostranom izjavom volje prestane biti stranka, i to
povlačenjem tužbe ili odricanjem od tužbenog zahtjeva. Tuženik nema te
mogućnosti, on mora ostati stranka ako to tužitelj hoće.
Osim tužitelja i tuženika, u parnici se mogu pojaviti i treće osobe u incidentalnim,
uzgrednim postupcima koji se vode na periferiji postupka o glavnoj stvari. U tim postupcima
oni imaju položaj stranke. To su zastupnici, svjedoci, vještaci, umješači kad sud odlučuje o
njihovim zahtjevima za sudjelovanje u postupku, za naknadu troškova ili kad prema njima
primjenjuje određene mjere radi sprječavanja zlouporabe ovlasti.
Utvrđivanje identiteta stranke

Zadatak je stranka da omoguće sudu identifikaciju svoju i svog protivnika. Ako

tužitelj ne ispravi ili ne dopuni tužbu podacima o osobi tuženika, njegov se podensak smatra
povučenim ili se odbacuje.
Ako sud dostavi tužbu trećem a ne osobi koja je naznačena kao tuženik pogreška se
može ispraviti ponavljanjem dostave pravom adresatu- No ako unatoč pogreški u dostavi bude
donesena presuda, njezini će se učinci odnositi na osobu naznačenu u tužbi, a ne na osobu
kojoj je tužba bila dostavljena.
Ako tužitelj pogrešno držeći da se osoba A nalazi prema njemu o obvezi a ne osoba B
– tuži sobu A, onda će osoba A biti stranka pa će presuda o odnosu na nju proizvesti svoj
učinak. Tu tuženik može pobijati presudu zbog greške u suđenju.
Ako stranke nema – jer je izmišljena ili je prestala postojati ili još ne postoji, to je
razlog za odbacivanje tužbe. Ako sud u korist ili protiv takve stranke donese presudu, presuda
se smatra nepostojećom.

Procesnopravna sukcesija

Sukcesija je jedan od načina stjecanja položaja stranke u parnici. Naime, kod sukcesije
dotadašnja stranka (auctor) prestaje biti stranka, a njen sljednik (sukcesor), preuzima njezin
položaj. Sukcesor ne počinje parnicu iznova, već je nastavlja u stadiju u kojem je parnicu
zatekao u času stupanja u nju. Poduzete procesne radnje ne gube procesni značaj, donesene
odluke djeluju prema sukcesoru, a prekluzije procesnih ovlaštenja odnose se i na sukcesora.

66
 Sukcesija može biti posljedica promjena u građanksopravnom odnosu (univerzalna ili
singularna sukcesija), a može nastupiti i neovisno od promjene u sadržaju spornog
građanskopravnog odnosa.
Sukcesija kao posljedica univerzalne građanksopravne sukcesije.80 Ova sukcesija
dovodi ex lege i do procesnopravne sukcesije pod uvjetom da se parnica ne vodi o strogo
osobnim, neprenosivim pravima. Sukcesor se ne može protiviti procesnoj sukcesiji. On
postaje stranka u času građanksopravne sukcesije. Dok sukcesor ne preuzme postupak, u
parnici traje prekid postupka ex lege (212).
Sukcesija kao posljedica singularne građanskopravne sukcesije. 81 Ova sukcesija ne
dovodi ex lege do procesnopravne sukcesije. Do procesnopravne sukcesije može doći i to
samo ako na to pristanu obje stranke. Sukcesor postaje stranka u trenutku stupanja u parnicu.82
Sukcesija koja nije posljedica bilo kakve građanskopravne sukcesije. Do ovakve
sukcesije dolazi u slijedećim slučajevima:

1. Procesnopravna sukcesija nakon pribavljanja stvari ili prava o kojima

teče prnice
2. Procesnopravna sukcesija tuženika kao posljedica preinake tužbe (192)
3. Procesnopravna sukcesija umješača u položaj stranke kojoj se pridružio
(208)
4. Procesnopravna sukcesija imenovanog prethodnika u položaj stranke koja ga
je imenovala (210)

Određena svojstva stranke kao procesne pretpostavke;

a) stranačka sposobnost,
b) parnična sposobnost, a nekad i postulacijska sposobnost,
c) procesno ovlaštenje za vođenje parnice

Stranačka sposobnost (ius standi in iudicio).

To je svojstvo određenog subjekta da može biti nositeljem procesnih prava i dužnosti.

Stranačka sposobnost je procesna pretpostavka za funkciju tužitelja, tuženika, umješača i
zastupnika u parnici.
Stranačka sposobnost je pretpostavka parnične sposobnosti, jer parnično sposoban
može biti samo onaj koji je i stranački sposoban, ali svi stranački sposobni nisu ujedno i
parnično sposobni. Stranačka sposobnost se priznaje svima koji imaju pravnu sposobnost
(77/1) jer je cilj građanskog postupka pružanje zaštite građanskim pravima.
Osobine stranačke sposobnosti:

80
Univerzalna građanksopravna sukcesija je npr. nasljeđivanje fizičke osobe ili pripajanje, spajanje ili podjela
pravne osobe.
81
Singularna građanksopravna sukcesija je npr. pravni posao (prodaja stvari).
82
Primjer: slučaj osobe koja je pribavila stvar ili pravo o kome teče parnica, koja će moći stupiti u parnicu na
mjesto tužitelja/tuženika pod prije navedenim uvjetima (195).

67
 a) šira je od pravne sposobnosti. Sve fizičke i pravne osobe su pravno sposobne pa
prema tome, i stranački sposobne. No, građansko procesno pravo pod određenim uvjetima,
priznaje stranačku sposobnost i nekim društvenim fenomenima koji nisu pravne osobe.
b) nezavisna je od konkretne parnice. Stranačka sposobnost predstavlja potencijalnu i
permanentnu kvalitetu njenog nosioca da sudjeluje u parnici kao stranka. Određene osobe su
stranački sposobne i kad nisu stranke u parnici. Svatko tko je stranački sposoban ne mora biti
stranka u parnici, on će to postati ako tuži, bude tužen ili sukcesijom.
c) nezavisna je i od konkretnog građanskopravnog odnosa u kojem bi njen nositelj
mogao biti sudionik. Dakle, određene osobe imaju stranačku sposobnost neovisno o tome da li
su subjekti građanksopravnog odnosa i neovisno o tome je li među njima došlo do spora.
d) može biti samo potpuna, neograničena (za razliku od pravne sposobnosti). Naime,
oni koji imaju ograničenu pravnu sposobnost, imaju potpunu stranačku sposobnost. Ovo zato
jer radi zaštite makar jednog od svojih materijalnih prava stranka mora imati mogućnost da
koristi sva ovlaštenja koja proizlaze iz procesnog prava.
Stranačku sposobnost imaju sve fizičke osobe (77/1). One je stječu rođenjem, a gube
smrću. I nasciturusu se može priznati stranačka sposobnost kad se radi o njegovim interesima,
parnica se tada mora voditi pod uvjetom da se nasciturus rodi živ.
Stranačku sposobnost imaju sve pravne osobe (77/1). Stječu je upisom u registar, a
gube brisanjem iz registra. Stranačku sposobnost imaju i neki oblici udruženja koji nemaju
pravne osobnosti. Naime, parnični sud je ovlašten da iznimno, s pravnim učinkom, samo u
određenoj parnici prizna svojstvo stranke i onim oblicima udruženja koji po zakonu nemaju
stranačku sposobnost ako utvrdi da (s obzirom na predmet spora) ti oblici udruženja
udovoljavaju bitnim uvjetima za stjecanje stranačke sposobnosti83, a osobito ako raspolažu
imovinom na kojoj se može provesti ovrha. Protiv rješenja kojim se priznaje takva stranačka
sposobnost nije dopuštena posebna žalba (77/4).84
Sud je dužan, tijekom čitavog postupka, po službenoj dužnosti paziti imaju li osobe
koje se javljaju kao stranke stranačku sposobnost (82). Kad sud utvrdi da takva osoba nema
stranačku sposobnost, dužan je ispitati da li se nedostatak može otkloniti.
Ako se taj nedostatak može otkloniti, sud će poduzeti druge mjere da bi se postupak
mogao nastaviti (83/1). Za takvo otklanjanje sud može tužitelju odrediti rok (83/3). Ako se taj
nedostatak ne može otkloniti ili ako rok za otklanjanje buzuspješno protekne, sud će
rješenjem ukinuti provedene radnje i odbaciti tužbu (83/5).
Inače, dok se nedostaci otklanjaju, mogu se poduzimati samo one radnje zbog čijeg bi
odlaganja mogle nastupiti štetne posljedice za neku od stranaka (83/4). No, takve radnje imaju
samo uvjetan značaj, jer će biti relevantne samo ako se nedostatak naknadno ukloni.
Ako do gubitka stranačke sposobnosti dođe tijekom parnice o prenosivim pravima,
nastupa ex lege prekid postupka. Postupak će se nastaviti kad sukcesor nastavi postupak
(212). Ako do gubitka stranačke sposobnosti dođe tijekom parnice o neprenosivim pravima,
dolazi do konačne obustave postupka.
Nedostatak stranačke sposobnosti je razlog apsolutne ništavosti o kojem žalbeni sud
vodi računa po službenoj dužnosti (354/2/8). Ovo pod uvjetom da osoba koja je stekla
stranačku sposobnost nije naknadno odobrila obavljanje pojedine radnje.

83
Bitni uvjeti za stjecanje stranačke sposobnosti su isti kao i uvjeti za stjecanje pravne sposobnosti, dakle:
određena sredstva, ciljevi i organ upravljanja
84
Oblici udruživanja kojima je sudska praksa priznala stran. sposobnost: lovna jedinica u sastavu lovačkog
društva, skup vlasnika garaže, kaznenopopravni dom, carinarnica.

68
Parnična sposobnost

To je svojstvo određene osobe da s procesnopravnim učinkom poduzima procesne

radnje u parnici. Parnična sposobnost stranaka ili njihovih zastupnika je procesna
pretpostavka. Naziva se i procesna poslovna sposobnost.
Da bi postojala parnična sposobnost, pretpostavka je postojanje stranačke spobobnosti.
Parnična sposobnost se priznaje svima koji imaju stranačku sposobnost, jer je opravdano da se
sposobnost poduzimanja radnji pred sudom priznaje onima kojima građansko pravo priznaje
sposobnost stjecanja prava i obveza.
Osobine parnične sposobnosti:
a) uža je od stranačke sposobnosti
b) treba biti permanentna kvaliteta stranaka, ona mora postojati pri poduzimanju
određene parnične radnje kao i pri donošenju odluke
c) može biti samo potpuna, neograničena i bezuvjetna. Stranka koja ima parničnu
sposobnost ovlaštena je samostalno poduzimati sve parnične radnje.
Nemaju parničnu sposobnost osobe koje su ovlaštene poduzimati radnje samo pod
uvjetom da budu naknadno odobrene. Osobe koje nemaju parničnu sposobnost zastupaju
njihovi zakonski zastupnici koji moraju biti stranački i parnično sposobni (80/1).
Parničnu sposobnost imaju poslovno sposobni (79/1), a to su osobe s navršenih 18
god. života i maloljetne osobe koje su stupile u brak sa najmanje 16 god. (26/2 ObZ).
Djelomično lišeni poslovne sposobnosti85 imaju parničnu sposobnost u granicama svoje
poslovne sposobnosti (79/2). Dakle, u sporovima koji se tiču onih odnosa s obzirom na koje
njegova poslovna sposobnost nije ograničena, takva osoba ima potpunu parničnu sposobnost.
U sporovima koji se tiču onih odnosa s obzirom na koje im je poslovna sposobnost
ograničena, takve osobe nemaju parničnu sposobnost. U posljednjem slučaju, za njih u
sporovima može djelovati samo njihov zakonski zastupnik (80/1). S ovim osobama se
izjednačuje maloljetnike koji su parnično sposobni u granicama u kojima im se priznaje
poslovna sposobnost (79/3).
Imaju je i pravne osobe. Njih zastupaju njihovi zastupnici (po statutu, drugom općem
aktu ili zakonu). Pravne osobe nad kojima je otvoren stečajni postupak gube parničnu
sposobnost (212/5), te ih u parnici zastupa stečajni upravitelj, zakonski zastupnik sui generis
(215/1).
Nemaju je potpuno lišeni poslovne sposobnosti i za njih parnične radnje poduzimaju
njihovi zakonski zastupnici (80/1). Ako se u parnici javi stranka kojoj bi trebalo oduzeti
poslovnu sposobnost jer pokazuje znakove ozbiljnih relevantnih poremećaja, sud je ovlašten
prekinuti postupak dok se ne provede postupak radi lišenja poslovne sposobnosti. Međutim, i
sud sam može takvoj stranci postaviti privremenog zastupnika ako za to postoje uvjeti iz čl.
84 ZPP. Državno odvjetništvo nema ni pravne ni poslovne sposobnosti no u nekim je
parnicama ovlašteno da djeluje kao stranka.
Pravilo je da se parnična sposobnost stranaca prosuđuje po pravu države čiji je
državljanin (79/1 ZRSZ). Međutim, ako po tom zakonu nije parnično sposoban, a po
hrvatskom jest, može poduzimati parnične radnje (79/2 ZRSZ). Dakle, stranac ima pravo
izbora po kojem će se zakonu njegova parnična sposobnost ocjenjivati.
Na parničnu sposobnost sud pazi tijekom čitavog postupka po službenoj dužnosti (82).
Ako je nedostatak parnične sposobnosti postojao od samog podnošenja tužbe sudu, sve
85
To su punoljetne osobe kojima je poslovna sposobnost ograničena odlukom suda

69
poduzete radnje su pravno irelevantne (jedino se mogu poduzeti uvjetne radnje). Ako je do
nedostatka parnične sposobnosti došlo tijekom parnice, nastupa ex lege prekid postupka
(212/2).
Sud neće uvažiti radnje parnično nesposobne stranke, međutim, prije nego povuče
krajnje konzekvence, dužan je zatražiti od nadležnog organa skrbništva da postavi stranci
skrbnika ili poduzeti druge mjere radi otklanjanja parnične nesposobnosti (83/2) ili mu sam
postavlja privremenog zastupnika (prema čl. 84. ZPP-a).
Ako stranka nije imala parničnu sposobnost, ali je nedostatak naknadno otklonjen,
parnične radnje zahvaćene tim nedostatkom će konvalidirati, odnosno, nastavak postupka će
biti moguć ako ih sama stranka ili zakonski zastupnik odobri.
Povreda pravila o parničnoj sposobnosti uzrok je apsolutne ništavosti, ako radnje
zahvaćene nedostatkom nisu bile naknadno odobrene (354/2/10). Drugostupanjski sud će, s
obzirom na prirodu povrede, ili ukinuti presudu i vratiti predmet nižem sudu, ili ukinuti
presudu i odbaciti tužbu (369/3).86

Postulacijska sposobnost

To je svojstvo parnično sposobne osobe da može sama (bez punomoćnika) neposredno

poduzimati parnične radnje pred sudom s procesnopravnim učinkom. Stranka koja je
postulacijski nesposobna, može određivati granice ovlaštenja svog punomoćnika, ali ne može
sama djelovati pred sudom.87
Kod nas ova institucija u pravilu ne dolazi do primjene jer su napuštene odredbe o
obveznom zastupanju stranaka profesionalnim punomoćnicima.
Ipak misao da se strankama nekad obvezno pružanje kvalificirane pravne pomoći nije
sasvim napuštena: specifičan vid postulacijske sposobnosti predstavljaju odredbe po kojima
punomoćnici moraju u nekim slučajevima imati posebne posebne stručne kvalifikacije. 88
Takva postulacijska sposobnost odnosi se samo na njih, ali ne i na stranke.
Odredbe po kojima nadležno državno odvjetništvo, kao punomoćnik sui generis, u
građanskom i upravnom postupku ex lege zastupa Republiku Hrvatsku u zaštiti imovinskih i
drugih prava (15/3 ZDO). Ovo su zapravo pravila o prisilnom zastupanju stranaka od strane
kvalificiranih punomoćnika. Dakle, RH nema postulacijsku sposobnost, za nju tu sposobnost
ima nadležni državni odvjetnik.

Procesna legitimacija i stvarna legitimacija

Procesna legitimacija (legitimatio ad processum) je ovlaštenje određene osobe za

vođenje konkretne parnice protiv određene osobe.

86
Međutim, parn. nesposobnost stranke koja je uspjela u parnici, praksa ne tretira kao razlog ništavosti.
87
Kategorija postulacijske sposobnosti relevantna je u onim procesnim sistemima gdje sve parnično sposobne
osobe nemaju ovlaštenja da neposredno bez priofesionalnih punomoćnika poduzimaju parnične radnje.
88
Takav je slučaj s odredbom čl. 91. ZPP prema kojoj u parnicama o imovinskopravnim zahtjevima, ako
vrijednost predmeta spora prelazi 50.000,00 kuna, punomoćnici pravnih osoba mogu biti samo osobe koje imaju
položen pravosudni ispit.

70
 Ona je odraz konkretnog pravnog odnosa stranke prema predmetu konkretnog spora,
za razliku od stranačke i procesne sposobnosti koje nisu vezane za konkretnu parnicu.
Procesna legitimacija se dokazuje tako da se učini vjerojatnim da je baš tužitelj
ovlašten istaknuti baš taj tužbeni zahtjev baš protiv tuženika. Imamo samo pretpostavku da
postoji odnosno ne postoji određeno građanskopravno ovlaštenje istaknuto u tužbenom
zahtjevu. Tek se kasnije utvrđuje postojanje građanskopravnih pretpostavki za koje se u
početnom stadiju samo tvrdi da postoje, što je pitanje meritorne naravi.
Stvarna legitimacija (legitimatio ad causam) je svojstvo određene osobe da je sudionik
određenog građanskopravnog odnosa i da joj zbog tog odnosa pripada određeno
građanskopravno ovlaštenje. Osoba ne samo da tvrdi da je npr. dužnik ili vjerovnik iz odnosa
kupoprodaje, nego ona to stvarno i jest.
Ako ne postoji legitimatio ad causam tužbeni zahtjev se odbija, a ako ne postoji
legitimatio ad processum, onda se tužbeni zahtjev odbacuje.89
O postojanju procesne legitimacije za vođenje konkretne parnice zaključuje se na dva
moguća načina;
1. na temelju pravne norme koja određene subjekte ovlašćuje da traže određenu zaštitu
2. na temelju dokazanog konkretnog pravnog interesa za dobivanje povoljnije
presude u parnici

Tko sve ima procesnu legitimaciju?

1) subjekti spornog građanskopravnog odnosa, oni su ovlaštenici odnosno obveznici
prava istaknutog u tužbenom zahtjevu
2) osoe koje samo tvrde da su subjelti određenog građanskopravnopvnog odnosa
3) treći koji nisu subjekti spornih odnosa ali se na njih sadržaj tuđeg grđanskopravnog
odnosa na posredan ili neposredan način pravno reflektira

Takvi su slučajevi trećih npr.

1. pravo treće osobe da traži poništenje tuđeg braka
2. kod ugovora u korist trećih osoba, gdje je stipulant ovlašten na parnicu protiv promitenta da
se ostvari obveza u korist beneficijara
3. ako koja od stranka tijekom parnice otuđi stvar ili pravo o kojem parnica teče, to ne
sprječava da se parnica među istim strankama dovrši
4. državni odvjetnik i svatko tko za to ima pravni interes ovlašten je tražiti utvrđenje
ništavosti ugovora
5. parnicu radi pobijanja pravnih radnji u povodu stečaja može pokrenuti svaki stečajni
vjerovnik
6. centar za socijalnu skrb i svaka druga osoba koja za to ima pravni interes imaju pravo na
tužbu radi utvrđenja da brak postoji ili ne postoji
7. poništaj braka zbog određenih razloga mogu tražiti centar za socijalnu skrb, roditelji
bračnog druga, pa i osobe koje imaju pravni interes

89
Npr. ja tužim osobu A da mi duguje 200 kn s naslova kupoprodaje. Ja dokazujem samo vjerojatnost toga da
osoba A meni duguje taj iznos s naslova kupoprodaje, da sam ja prodavatelj, a osoba A kupac. Ovo je, uz ostale
procesne protpostavke, dovoljno za prvi stadij. Ako ne mogu učiniti vjerojatnim postojanje toga, onda sud
odbacuje tužbu.
No ovo još ne znači da sam ja stvarno prodavatelj koji ima pravo potraživati od osobe A 200 kn. To se tek
kasnije dokazuje, tj. dokazuje se da ja imam stvarnu legitimaciju. Ako to ne dokažem tužbeni zahtjev se odbija.

71
 ZASTUPNICI STRANAKA

Zastupanje u parnici

Zastupnik je osoba koja u ime i za račun stranke poduzima procesne radnje u parnici.
Njihove radnje djeluju neposredno prema stranci koju zastupaju pod uvjetom da su se
legitimirali kao zastupnici i da djeluju u okviru ovlaštenja koja proizlaze iz njihove
legitimacije. Radnje poduzete izvan ovih okvira ne proizvode pravni učinak prema stranci u
čije ime se poduzimaju.
Zastupnik nije stranka, ali se ipak u izvjesnom smislu izjednačava sa strankom, jer sud
pri dokazivanju saslušava njega umjesto parnično nesposobne stranke (267/1). Ako zakonski
zastupnik umre ili prestane njegovo ovlaštenje, a stranka nema punomoćnika u parnici, dolazi
do prekida postupka (212/3).
Kako nije stranka, zastupnik ne može u parnici biti osuđen niti mu se što može
dosuditi. Ipak, sud može odlučiti da zastupnik stranke naknadi protivniku troškove koje mu je
prouzročio svojom krivnjom (156/2), te može biti kažnjen za zlouporabu prava (10), te za
narušavanje reda (318).
Zastupnici su dužni savjesno obavljati svoju funkciju, ali oni ne odgovaraju stranci za
neuspjeh u parnici, već samo za štetu koju joj prouzroče skrivljenim nepravilnim radom (751
ZOO).
Zastupnik može biti osoba koja ima potpunu poslovnu i parničnu sposobnost.
Zastupnik ne može zastupati:
- protivnu stranku
- suparničare čiji su interesi u koliziji
Pojam zastupnika obuhvaća:
a) zakonske zastupnike: oni zastupaju osobe koje nemaju poslovne ni parnične
sposobnosti ili osobe koje zbog nekih drugih razloga nisu u mogućnosti da se same brinu o

72
svojim pravima i interesima. Oni crpe svoja ovlaštenja ili neposredno iz zakona 90 ili iz akata
nadležnog tijela.91
b) punomoćnike – oni zastupaju parnično sposobnu stranku koja je ovlaštena
samostalno odlučiti da li će sama djelovati u parnici ili će nekoga drugog ovlastiti da to čini u
njeno ime i za njen račun. Oni crpe svoja ovlaštenja iz volje stranke, iz sklopljenog ugovora o
zastupanju.
c) organi (zastupnici) – zastupaju pravne osobe, a svoja ovlaštenja crpe iz akata
kojima se uređuje njihovo konstituiranje i djelovanje (statut, drugi opći akt ili zakon).92

Zakonski zastupnik

Zakonski zastupnici (zz) su fizičke, poslovno i parnično sposobne osobe koje su

ovlaštene da u ime i za račun stranaka, koje su parnično nesposobne ili zbog drugih razloga u
nemogućnosti da štite svoje interese u parnici, pred sudom poduzimaju parnične radnje. Zz-a
ne postavlja sama stranka, već netko drugi: njegova ovlaštenja proizlaze ili neposredno iz
zakona ili iz akta nadležnog državnog tijela (80/2).93
On je, u pravilu, ovlašten u ime stranke poduzimati sve radnje u postupku (81/1).
Međutim, ovdje postoje izvjesna ograničenja:
1.ako je za podizanje odnosno, povlačenje tužbe, za priznanje odnosno odricanje od tužbenog
zahtjeva, za zaključenje nagodbe ili za druge radnje posebnim propisima određeno da
zastupnik mora imati posebno ovlaštenje, zz te radnje može poduzeti samo ako ima takvo
ovlaštenje (81/1)

2.sud je dužan kontrolirati obavlja li zz savjesno svoju funkciju. Kad ustanovi da on ne

pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju, obavijestiti će o tome tijelo skrbništva, a ako bi zbog
te nepažnje mogla nastati šteta za zastupanog, sud će zastati s postupkom i predložiti da se
odredi drugi zz (81/3)

3.roditelji mogu samo s odobrenjem nadležnog organa skrbništva opteretiti ili otuđiti imovinu
maloljetnog djeteta (261 ObZ)

4.budući da se propuštanje zz tumači kao rezultat zanemarivanja njegove funkcije, sud je

ovlašten odbiti donošenje presude zbog izostanka, iako su za to ispunjeni uvjeti.
Ako parnično nesposobna stranka sama poduzme parnične radnje koje sud ne spriječi
jer nije znao za njenu nesposobnost, zz je ovlašten naknadno odobriti ove radnje da bi one bile
valjane. Zz može, inače, sam imenovati punomoćnika čije radnje onda djeluju prema stranci.

Pravilnost zakonskog zastupanja kroz postupak

90
Npr. roditelj u odnosu na maloljetnu djecu
91
Npr. skrbnici osoba lišenih poslovne sposobnosti
92
To su dakle, fizičke osobe koje zastupaju pravne osobe. Organ zastupnik pravne osobe može uzeti
punomoćnika koje će u ime i za račun pravne osobe voditi parnicu.
93
Tako su roditelji, zz svoje maloljetne djece (98/1 ObZ). Skrbnici su zz maloljetnika koji nisu pod roditeljskom
skrbi te osoba koje su djelomično ili potpuno lišene poslovne sposobnosti, te drugih osoba koje nisu u stanju
same skrbiti o svojim interesima. Posvojitelji su zz maloljetnih posvojenika.

73
 Pravilna primjena odredaba o zakonskom zastupanju je procesna pretpostavka na koju
sud pazi po službenoj dužnosti tijekom čitavog postupka. Osoba koja se pojavljuje kao zz,
dužna je na zahtjev suda, dokazati to svojstvo, a kad je za poduzimanje neke radnje potrebno
posebno ovlaštenje, dužna je dokazati da i njega ima (81/2).
Kad sud utvrdi da stranka nema zz-a, ili da on nema posebno ovlaštenje kad je ono
potrebno, zatražit će da nadležni organ skrbništva postavi stranci skrbnika, odnosno, pozvat će
skrbnika da pribavi potrebno ovlaštenje (83/2).
Ako parnično nesposobnu osobu nije zastupao zz, ili ako zz nije imao posebno
ovlaštenje kad je ono potrebno, to predstavlja razlog apsolutne ništavosti, pod uvjetom da
takvi postupci ne budu naknadno odobreni (354/2/8).

Privremeni (zakonski) zastupnik

To je zastupnik koji će se skrbiti o zaštiti interesa stranke samo na neko vrijeme i samo
u određenoj parnici – curator ad litem, curator ad actum.
Naime, ako zz ne crpi svoja ovlaštenja neposredno iz zakona, onda ga postavlja Centar
za socijalnu skrb. Samo izuzetno, ovo ovlaštenje pripada sudu i to u slučaju privremenog
zastupnika.
Ako se u tijeku postupka sa prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko
postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili
obije stranke mogle nastati štetne posljedice sud će tuženiku postaviti privremenog
zastupnika. Da bi sud stekao ovlaštenje da imenuje privremenog zastupnika, potrebno je:
1. da su se ispunili uvjeti da se tuženiku postavi zz
2. da postoji vjerojatnost da bi redovni postupak postavljanja zz-a mogao dugo trajati94
3. da postoji vjerojatnost da bi zbog toga, za bilo koju od stranaka, mogle nastupiti
štetne posljedice (84/1)
Ako su kumulativno ispunjeni svi ovi uvjeti sud će obvezatno postaviti privremenog
zastupnika.
Zakon navodi, primjera radi, a ne taksativno, neke karakteristične slučajeve u kojima
je sud ovlašten postaviti privremenog zastupnika (84/2/1-5):
a) ako tuženik nije parnično sposoban, a nema zz-a
b) ako postoje suprotni interesi tuženika i njegovog zz-a95
c) ako obje stranke imaju istog zz-a96

94
No postavlja se pitanje praktičnog značaja pretpostavke iz 84/1 koja se odnosi na vjerojatnost dugog trajanja
redovnog postupka postavljanja zak. zastupnika. Ovo zato što je ObZ-om regulirana hitnost izvanparničnih
postupaka u statusnim stvarima (263/2, 265/1 ObZ), žurno postupanje CZSS-a u postupcima stavljanja pod
skrbništvo (199 ObZ), a s druge strane, čim se pokrene postupak za lišenje poslovne sposobnosti CZSS je dužan
osobi imenovati posebnog skrbnika (161/2, 168/1/1 ObZ) na kojega se primjenjuju odredbe o redovnom
skrbniku.
95
Npr. spor roditelj - dijete
96
Npr. spor među braćom pr. spor među braćom

74
 d) ako je boravište tuženika nepoznato, a nema punomoćnika97
e) ako se stranka ili zz nalaze u inozemstvu, a nemaju punomoćnika, te se dostavljanje
nije moglo izvršiti.
U posljednja dva slučaja (d, e) sud će o postavljanju zastupnika izdati oglas koji će se
objaviti u Narodnim novinama i na oglasnoj ploči suda (86/1).
Novine uvedene ZIDZPP/03-om su da sud može privremenoga zastupnika postaviti i
pravnoj osobi (84/4), a ako se tijekom postupka nakon podnošenja tužbe i u odnosu na
tužitelja ostvare razlozi zbog kojih je moguće tuženiku postaviti privremenoga zastupnika,
sud će privremenoga zastupnika postaviti i tužitelju (84/5).
O postavljanju privremenog zastupnika sud će bez odgode obavijestiti tijelo
skrbništva, a i stranke kad je to moguće (84/3).
On ima u postupku sva prava i dužnosti zz-a (85/1), no njegova ovlaštenja ne prelaze
granice parnice za koju je postavljen. Ova prava i dužnosti on vrši sve dok se stranka ili njen
punomoćnik ne pojavi pred sudom, odnosno, dok organ skrbništva ne obavijesti sud da je
postavio zz-a u svojoj kompetenciji (85/2).
Strani državljanin koji nije parnično sposoban prema zakonu države čiji je državljanin,
a parnično je sposoban prema zakonu RH, može sam poduzimati radnje u postupku. Zakonski
zastupnik može poduzimati radnje u postupku samo dok strani državljanin ne izjavi da sam
preuzima vođenje parnice.
Posebni slučajevi privremenog zastupnika. Privremeni zastupnik pojavljuje se i u nekim
drugim zakonskim odredbama:
1.zastupnik za primanje pismena (146)
2.u parnicama o neprenosivim pravima, ako ocijeni da bi ostavinski postupak mogao duže
trajati, sud će nasljednicima umrle stranke postaviti privremenog zastupnika kojemu će
dostaviti rješenje o obustavi postupka (215b/3)
3.protivniku koji je nepoznat ili je nepoznato njegovo boravište sud može radi
sudjelovanja na ročištu za izvođenje dokaza postaviti privremenog zastupnika (275/4)

Punomoćnici

Punomoćnik je osoba koja u ime stranke i za njen račun, u granicama dobivenih

ovlaštenja, poduzima procesne radnje kao da ih poduzima sama stranka (89/1, 92). Stranka u
istoj parnici može imati više punomoćnika, a može ga imati i umješač u parnici. Novelom
2003 stranku može kao punomoćnik zastupati samo odvjetnik ako zakonom nije drugačije
određeno.
Punomoćnika može imenovati samo poslovno i parnično sposobna stranka, zz stranke,
organ zastupnik stranke koja je pravna osoba. Sud ne može pozvati stranku da osobno
poduzima dispozitivne procesne radnje. Sud je ovlašten apelirati na neposredno sudjelovanje
stranke u postupku samo kad stranku koristi kao izvor saznanja o činjenicama, a ne kao izvor
procesnorelevantne dispozicije u parnici.
Stranka može sama neposredno obavljati procesne radnje pred sudom, te nije dužna
imenovati punomoćnika. No ako se odluči imenovati punomoćnika, to može biti u pravilu
samo odvjetnik, ako zakonom nije drugačije određeno (89a/1).
Izuzeci su taksativno određeni:

97
Dakle, u ovom slučaju se postavlja pz i parnično sposobnome.

75
Stranku može kao punomoćnik zastupati osoba koja je s njome u radnom odnosu, ako je
potpuno poslovno sposobna (89a/2)
Stranku kao punomoćnik može zastupati srodnik po krvi u pravoj liniji, brat, sestra ili bračni
drug – ako je potpuno poslovno sposoban i ako se ne bavi nadripisarstvom98 (89a/3).

Radnika može u postupku u parnicama iz radnih odnosa kao punomoćnik zastupati osoba koja
je u radnom odnosu u sindikatu čiji je on član ili u udruzi sindikata u koju je udružen sindikat
čiji je on član (434a/1)

Poslodavca može u postupku u parnicama iz radnih odnosa kao punomoćnik zastupati

osoba koja je u radnom odnosu u udruzi poslodavaca čiji je on član ili u udruzi poslodavaca
više razine u koju je udružena udruga poslodavaca čiji je on član (434a/2).
Ako utvrdi da punomoćnik koji nije odvjetnik nije sposoban obavljati tu dužnost, sud
će upozoriti stranku na štetne posljedice koje mogu nastati zbog nepravilnog zastupanja
(90/4).
Ako se kao punomoćnik pojavi osoba koja ne može biti punomoćnikom, sud će takvoj
osobi uskratiti daljnje zastupanje (90/1) rješenjem protiv kojeg žalba ne zadržava provedbu
rješenja (90/2). O tome će sud obavijestiti stranku. Radnje poduzete od strane takve osobe, do
donošenja rješenja o uskrati zastupanja, proizvode pravni učinak.
Ako u parnicama o imovinskopravnim zahtjevima vrijednost predmeta spora prelazi
50.000,00 kuna, punomoćnici pravnih osoba mogu biti samo osobe koje imaju položen
pravosudni ispit (91).
Odvjetnički vježbenik s položenim pravosudnim ispitom može zamjenjivati
odvjetnika99 bez ikakvih ograničenja (95/4). S druge strane, vježbeniku bez pravosudnog
ispita sužene su ovlasti, jer on može zamjenjivati odvjetnika kod kojeg je zaposlen samo pred
sudom prvoga stupnja, u postupcima čija vrijednost predmeta spora nije veća od 50.000,00
kuna (95/3).
Od pravila da stranka ne treba osobno sudjelovati u postupku, zakon predviđa iznimku
za slučaj kad sud smatra potrebnim da se sama stranka (koja ima punomoćnika) pred sudom
osobno izjasni o relevantnim činjenicama koje treba utvrditi u parnici (89/1).100
Uzimanjem punomoćnika, stranka ne gubi pravo da sama, pored njega, djeluje pred
sudom (89/2). Zato može doći do nesuglasnosti među njima.Kad je punomoćnik poduzeo
neku povoljnu radnju, nju stranka stranka može opozvati.
No problem je puno složeniji kad je punomoćnik poduzeo neku nepovoljnu radnju, a
stranka svojom intervencijom nastoji popraviti negativne posljedice. Rješenja ovog sukoba su
različita:
 dok traje ročište na kojem je punomoćnik dao neku izjavu (bez obzira na prirodu
izjave), stranka je može opozvati (93/1).101

98
Prema tome, zakon ne zahtijeva da srodnici kao punomoćnici stranaka imaju pavno obrazovanje. Kad je riječ o
ovoj vrsti punomoćnika dovoljna će biti i izjava stranke na ročištu da je riječ o zakonom propisanom stupnju
srodstva.
Nadripisarstvo je kazneno djelo iz čl. 310 KZ-a. Nadripisar je osoba koja se neovlašteno i za nagradu bavi
pružanjem pravne pomoći. Da bi sud utvrdio da se netko bavi nadripisarstvom, za to ne treba kaznena presuda,
jer on to može i sam utvrditi.
99
Dakle ne samo ong kod kojega je zaposlen
100
No stranka se nije dužna odazvati pozivu, pa ako izostane ne mogu je zadesiti nikakve štetne procesne
posljedice.

76
  ako punomoćnik prizna neku činjenicu na ročištu na kojem stranka nije
prisustvovala, a stranka kasnije opozove priznanje, sud je ovlašten prosuditi hoće li
tu činjenicu uzeti za priznatu ili za osporenu (93/2, 221/2).
 ako punomoćik poduzme neku drugu procesnu dispoziciju na ročištu na kojem
stranka nije prisustvovala, a stranka kasnije opozove tu dispoziciju, treba uzeti da
će stranka moći opozvati i ove dispozicije punomoćnika onda kad bi mogla
opozvati takvu dispoziciju da je istu sama poduzela.102
Kod nas se ne primjenjuje postulacijska sposobnost, jer je napuštena institucija
obveznog zastupanja stranaka od strane profesionalnih punomoćnika. Ako stranka ili zakonski
zastupnik stranke nije u stanju jasno i određeno izjasniti se o predmetu o kojemu se raspravlja,
a nema punomoćnika, sudac će je upozoriti na potrebu da uzme punomoćnika (296/1). Ako
stranka ne može odmah uzeti punomoćnika, sud će na njezin prijedlog odgoditi ročište
(296/2).
Punomoćnik za primanje pismena u RH je iznimka od općeg pravila prema kojem ne
postoji obveza stranke da angažira punomoćnika odnosi se na slučaj prema kojem tužitelj koji
se nalazi u inozemstvu, a nema punomoćnika u Republici Hrvatskoj, dužan je već prigodom
podnošenja tužbe imenovati punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj. Ako
tako ne postupi, sud će tužbu odbaciti (146/1).
Neke bitne novote u procesnoj poziciji punomoćnika:
 Sud prvog stupnja kaznit će novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 kuna fizičku
osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku. Novčana kazna
može se izreći i zastupniku stranke i umješača ako je on odgovoran za vrijeđanje suda 103
(110/1).
 Dostava pismena odvjetnicima putem pretinaca. Regulirana je člankom 134 b ZPP-a,
vidjeti poglavlje o dostavi.
 Ako stranka ili njezin zastupnik ne obavijeste odmah sud o promjeni adrese, pa se
zbog toga dostava nije mogla uredno obaviti, sud će odrediti da se daljnje dostave u parnici
obavljaju stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda, sve dok stranka ili njezin zastupnik ne
priopće sudu svoju novu adresu (145/5). Dostava se smatra obavljenom istekom osam dana od
dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda (145/6).
 Ako se dostava obavlja državnome tijelu, pravnoj osobi ili fizičkim osobama koje
obavljaju registriranu djelatnost (dakle i odvjetnicima), primatelj je dužan uz potpis otisnuti i
pečat ili štambilj tog tijela odnosno osobe. Dostavljač je dužan naznačiti na dostavnici zašto
prigodom dostave tom tijelu ili osobama pečat ili štambilj nije otisnut (149/1).
 Ako stranka ima punomoćnika, poziv na ročište na kojemu će se izvesti dokaz
saslušanjem stranaka stranci ili osobi koja se treba saslušati za stranku uputit će se preko
punomoćnika (268/2). Stranka se smatra valjano pozvanom samom dostavom poziva
punomoćniku.
 Ako osoba koja sudjeluje u postupku ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za
održavanje reda, sud će je opomenuti ili kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00
kuna, a može je i udaljiti i kazniti tom novčanom kaznom (318/1). Ako zastupnik stranke
bude udaljen iz sudnice, ročište će se održati i bez njegove prisutnosti (318/2), makar na tom
ročištu stranka i nije prisutna.
101
Izjava stranke veže sud, a opozvane izjave punomoćnika su bez procesne važnosti. Ipak, ako je sud iz radnje
punomoćnika već povukao konzekvencije (npr. donio djelomičnu presudu na temelju priznanja), stranka neće
moći opozvati ove izjave.
102
Tako npr. budući da je tuženik ovlašten sve do donošenja presude opozvati priznanje tužbenog zahtjeva, to će
i stranka moći učiniti kad je priznanje izvršio punomoćnik.
103
Dakle ne i drugih sudionika u postupku, kojima su na raspolaganju instrumenti kaznenog progona zbog
povrede časti i ugleda.

77
Punomoć

Punomoć je jednostrana izjava volje vlastodavca punomoćniku kojom ga ovlašćuje da

u njegovo ime i za njegov račun poduzima pravne radnje. Punomoćnikom se postaje u
trenutku prihvata ponude, a punomoć, kao pismeni dokument, samo je dokaz o tom pravnom
poslu.
Dok za zasnivanje pravnog odnosa između stranke i punomoćnika nije potrebna
posebna forma, punomoć mora biti sastavljena u pismenoj formi ili dana usmeno na zapisnik
kod suda (97/1). Kod punomoći razlikujemo interni odnos između stranke i punomoćnika, i
vanjski odnos između punomoćnika i treće osobe.
Najčešće se radi o ugovoru o mandatu. Punomoćnik je dužan kretati se u granicama
njihovog internog odnosa. Suda i parničnog protivnika se ne tiče kakav je taj odnos i da li
punomoćnik radi izvan ovlaštenja koje je dobio u internom odnosu. Ako bi punomoćnik
izvršio neke radnje koje su u granicama pisane punomoći, a izvan granica ugovora o mandatu,
te radnje vlastodavac ne može poništiti, jedino ima pravo tražiti naknadu štete od
punomoćnika zbog neispunjenja ugovora o mandatu.
Vanjski odnos zasniva se izdavanjem pismene punomoći koja se upućuje protivnoj
stranci i sudu, od tog trenutka punomoć djeluje. Punomoćnik je dužan kretati se u granicama
pisane punomoći. Radnje kojima se prekoračuju te granice nemaju učinka. Kad stranka ima
punomoćnika, promet između suda i protivnika s jedne strane, te stranke i vlastodavca s druge
strane, obavlja se posredovanjem punomoćnika, što znači da se dostavljanje vrši
punomoćniku, a ne stranci.104
Opseg punomoći ovisi o vlastodavcu, on je uvijek ovlašten izmijeniti njen sadržaj.
Postoje tri osnovna tipa:
1. Punomoć za pojedinu parničnu radnju – ovlaštenje za poduzimanje jedne ili više
poimenično određenih radnji (94/2). Čim se ta radnja izvrši, punomoć prestaje.
2. Parnična punomoć – ovlaštenje punomoćnika da poduzima sve radnje u postupku
(94/2) – mandatum ad litem.105

Kod ove vrste punomoću opseg ovlaštenja ovisi o tome tko je punomoćnik:
a) Odvjetnik je ovlašten obavljati sve radnje u postupku koje bi mogla obavljati i sama
stranka, dakle, sve materijalne i procesne dispozicije, te neke radnje izvan parnice:
staviti zahtjev za ovrhu, primiti od protivne stranke dosuđene troškove, prenijeti
punomoć na drugog odvjetnika (95/1).106 Ako stranka želi odvjetniku izdati
punomoć s navedenim ovlastima, dovoljno je da ga ovlasti «na vođenje parnice» pa
se sve ove ovlasti podrazumijevaju. Ali, ako ga želi lišiti nekog od navedenih
ovlaštenja, stranka treba u punomoći izričito navesti koja ovlaštenja mu uskraćuje –
negativna enumeracija (95/1).

104
Kako punomoćnik odgovara stranci, ne može mu se ništa dosuditi vidjeti 2.4.1., zabrana pactum de quota litis
vidjeti 2.2.2.
105
Međutim, ovo ga ne ovlašćuje da sklopi ugovor o prorogaciji (70/3).
106
Odvjetnik ne može tražiti ponavljanje postupka na osnovi parnične punomoći nakon proteka 6 mjeseci od
pravomoćnosti odluke (95/2)

78
 b) Osobi koja nije odvjetnik ovlaštenja su znatno uža. On ne može poduzimati
materijalne dispozicije niti neke procesne koje su nepovoljne za stranku i dovode
do okončanja spora (povlačenje tužbe, odustanak od pravnog lijeka), ne može
poduzimati radnje izvan parnice niti prenijeti primljenu punomoć niti primiti
dosuđene troškove niti zastupati stranku u ovršnom postupku. Međutim, i ovaj će
punomoćnik moći poduzimati takve radnje ako ga vlastodavac na to izričito ovlasti
– pozitivna enumeracija (90).107

Generalna punomoć – punomoć za zastupanje u svim parnicama koje se vode ili bi se mogle
voditi u korist ili protiv određene stranke. Ovu punomoć uređuju sudski poslovnici. Ona se
deponira u predsjedništvu suda koje izdaje o tome potvrdu na osnovu koje se takav
punomoćnik može pojaviti kao zastupnik svoje stranke pred svim sudovima u zemlji.
Najčešće se primjenjuje kad netko na duže vrijeme odlazi iz zemlje, a očekuje pokretanje
parnice.

Prestanak punomoći

Punomoć prestaje:
1. parnična punomoć prestaje okončanjem parnice za koju je izdana, punomoć za
pojedinu parničnu radnju izvršenjem te radnje ili nastupanjem okolnosti u kojima je izvršenje
te radnje postalo neaktualno ili nemoguće
2. smrću, odnosno, gubitkom poslovne ili parnične sposobnosti punomoćnika
3. prema noveliranom ZPP-u, smrću fizičke osobe po sili zakona prestaje i punomoć
koju je ona izdala (101/1).108 Prestankom pravne osobe prestaje i punomoć koju je ona izdala.
U slučaju stečaja punomoć koju je izdao stečajni dužnik prestaje kad prema važećim
propisima nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka, ako zakonom nije
drugačije određeno (101/2). Iznimno, punomoćnik je dužan još mjesec dana obavljati radnje u
postupku ako je potrebno da od stranke otkloni štetu (101/3).
4. opozivom, koji daje stranka, a moguć je u svako vrijeme (99/1)
5. otkazom, kojeg daje punomoćnik, on je moguć u svako vrijeme. Međutim,
punomoćnik nije ovlašten da istovremeno s davanjem otkaza prestane vršiti zastupanje ako bi
zbog toga za njegova dotadašnjeg vlastodavca mogla nastati kakva šteta, pa će u takvom
slučaju punomoćnik biti dužan još mjesec dana od otkaza obavljati za stranku radnje u
postupku (99/4)
I opoziv i otkaz punomoći mora se priopćiti sudu pred kojim se vodi postupak (99/2).

Pravilnost punomoći kroz postupak

To je procesna pretpostavka. Na odredbe o punomoći sud pazi po službenoj dužnosti

tijekom čitavog postupka (98/4). Osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik dužna je, već pri
poduzimanju prve radnje, podnijeti sudu punomoć (98/1).
107
Zato bi on mogao imati čak i šire ovlasti nego odvjetnik.
108
Ovo ujedno rezultira i prekidom postupka. Sukladno tome reformiran je i čl. 100. ZPP-a na način da je
punomoćnik po općoj punomoći ovlašten obavljati radnje u postupku i nakon što stranka izgubi parničnu
sposobnost, ali ne i nakon što umre (jer tada nastupa prekid parnice i prestanak punomoći).

79
 Negotiorum gestor. Sud je ovlašten da radnje u postupku poduzme privremeno i
uvjetno i osoba koja nije podnijela punomoć (98/2), ali tvrdi da je ovlaštena na zastupanje.
Ako punomoć ili izjava o odobrenju poduzetih radnji ne budu podneseni u određenom roku,
sud će nastaviti postupak ne uzimajući u obzir radnje osobe bez punomoći (98/3).
Falsus procurator. Kao punomoćnik se može pojaviti i osoba koja ima ispravu koja
ovlašćuje na zastupanje iako u suštini takvog ovlaštenja nema (npr. ako je isprava
krivotvorena ili zastarjela). Ako sud to utvrdi, ukinut će parnične radnje koje je ova osoba
poduzela, osim ako ih stranka naknadno ne odobri (98/4).
Ako sud svoju odluku zasnuje na radnjama poduzetim od osobe koja nije imala
punomoć, to je razlog apsolutne ništavosti (354/2/8).

Državni odvjetnik kao zastupnik u parnici

Osnove za njegovo postupanje u parnici su dvije:

1. Po zakonu ex lege, nadležno državno odvjetništvo u građanskom i upravnom
postupku zastupa Republiku Hrvatsku u zaštiti imovinskih i drugih prava 109. Tada drž.
odvjetnik djeluje kao “zastupnik po zakonu” ili “punomoćnik sui generis”, jer Republika
Hrvatska nema postulacijsku sposobnost. Tu sposobnost za nju ima državni odvjetnik. Sudovi
ne mogu postupati ako te stranke ne zastupa nadležni državni odvjetnik.
2. Na temelju posebne punomoći nadležna državna odvjetništva mogu zastupati u
građanskim i upravnim predmetima pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu
Republike Hrvatske, te jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave,
kada je to s obzirom na predmet postupka opravdano. U slučaju da nadležni državni odvjetnik
odbije punomoć, izvijestit će o tome višega državnog odvjetnika koji će donijeti konačnu
odluku (16/1/1 ZDO).

Pravna priroda njegovog sudjelovanja u parnici u svojstvu zastupnika

Državni odvjetnik u slučaju navedenom gore pod 1. po zakonu je ovlašten poduzimati

sve radnje koje je ovlaštena poduzimati stranka u postupku. U teoriji se javljaju nesporazumi
oko toga je li državni odvjetnik zakonski zastupnik stranke ili “zastupnik po zakonu” ili
“punomoćnik sui generis”. Prihvaćeno je potonje stajalište, a to se opravdava slijedećim
razlozima:
- stranke koje on zastupa su pravne osobe te imaju poslovnu i parničnu sposobnost (a
takva stranka ne može iamti zakonskog zastupnika)
- on je vezan stavovima stranke koju zastupa110 (što ne može biti slučaj sa zakonskim
zastupnikom)

109
Čl. 15. st. 3. Zakona o državnom odvjetništvu
110
Npr. člankom 17. Zakona o državnom odvjetništvu propisano je da su nadležna državna odvjetništva dužna u
slučajevima kada se radi o imovinskim stvarima od osobitog značenja za Republiku Hrvatsku ili iznimno visoke
vrijednosti, a treba se odreći tužbenog zahtjeva, priznati zahtjev protivne strane, zaključiti nagodbu ili odustati
od pravnog lijeka o tome izvijestiti Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, koje će bez odgode o tome
izvijestiti Vladu Republike Hrvatske. Vlada Republike Hrvatske može dati uputu za postupanje u navedenim
sporovima.

80
 - on ima pravo na naknadu troškova zastupanja po odvjetničkoj tarifi 111 (zakonski
zastupnik ne može imati takvo pravo).
ZIDZPP/03-om su ukinute odredbe čl. 205. ZPP-a prema kojima je državni odvjetnik,
kao umješač sui generis, imao pravo intervenirati u parnici u zaštiti javnog interesa.
Međutim, kada se donese odluka o obustavi postupka, potrebno je u nastavljenom
(incidentalnom) postupku utvrditi jesu li bile ispunjene pretpostavke za obustavu. U tom
incidentalnom postupku stranke su nasljednici odnosno pravni sljednici. Ali ako pravna osoba
nema sljednika ili se on ne može utvrditi nastupa državno odvjetništvo, jer se njemu dostavlja
rješenje o obustavi postupka (215b/4).
Državno odvjetništvo ovdje ima kvazistranački status, status intervenijenta sui generis.
Naime, ono tada nije zastupnik države jer ne nastupa u njeno već u svoje ime. Njegova zadaća
je zaštita objektivne zakonitosti, a tek posredno interesa države (ako se pokaže da bi se u
konkretnoj parnici ipak radilo o prenosivim pravima čiji bi krajnji sljednik bila država).

111
Tako, prema članku 22. Zakona o državnom odvjetništvu, troškovi zastupanja pred sudovima i drugim
nadležnim tijelima priznaju se nadležnom državnom odvjetništvu prema propisima o nagradama i naknadama za
rad odvjetnika. Sredstva naplaćena na ime troškova zastupanja prihod su državnog proračuna.

81
 PARNIČNE RADNJE

O parničnim radnjama

To je držanje procesnog subjekta koje neposredno proizvodi izvjestan, zakonom

utvrđeni, procesnopravni učinak u parnici.
Parnična radnja može se poduzeti aktivno, a također i nečinjenjem, propuštanjem
očekivanog činjenja, konkludentno. Međutim, propuštanje je procesno relevantno samo kad to
zakon određuje.
Za parničnu radnju je irelevantno je li osoba koja je radnju poduzela htjela da se njome
ostvari zakonom određeni učinak i cilj radi kojega se određena radnja poduzima. Parnične
radnje su samo ona držanja procesnih subjekata koja su regulirana procesnim pravom ugovor
o prorogaciji nadležnosti, arbitraži, o zastupanju stranaka, izvansudski ugovori o likvidaciji
spora nisu parnične radnje jer direktno ne proizvode procesni učinak u parnici.
S obzirom na subjekte, dijele se na parnične radnje stranaka, suda i ostalih sudionika u
postupku.
S obzirom na sadržaj, radnje suda tiču se pripremanja i donošenja odluke, a radnje
stranaka tiču se iznošenja zahtjeva, prijedloga, tvrdnji i dokaza. Radnje mogu predstavljati
izjave volje ili izjave o znanju.
S obzirom na formu, dijele se na pismene i usmene.

Parnične radnje stranaka

Da bi stranka mogla vršiti parnične radnje potrebno je da ima stranačku, parničnu, a

nekad i postulacijsku sposobnost. Parnične radnje stranaka upravljene su neposredno sudu, a
tek posredno protivniku. Procesnopravni učinak postižu trenutkom poduzimanja pred sudom.
Parnične radnje stranaka rezultat su njihovih dispozitivnih ovlaštenja. Nasuprot
procesnim ovlaštenjima nema procesnih dužnosti stranaka za poduzimanje određene parnične
radnje. Same parnične radnje se neposredno ne pobijaju, nego odluke suda zasnovane na
radnji koja ima nedostatke.

82
Jednostrane i dvostrane parnične radnje

Parnične radnje stranaka u pravilu su jednostrane. Izuzetno neke parnične radnje

stranaka postižu procesnopravno relevantan učinak samo ako ih poduzmu obje stranke
suglasno.
Takvo značenje ima sudska nagodba kao specifičan procesnopravni i građanskopravni
ugovor, radnje koje dovode do mirovanja postupka. U nekim slučajevima efekti parnične
radnje jedne stranke zavise od naknadne suglasnosti protivnika. Tako je u slučaju povlačenja
ili preinake tužbe.
Ako se prihvati stajalište da značenje parnične radnje imaju i ona držanja stranka koja
iako regulirana građanskim pravom, posredno postižu određene procesnopravne učinke, onda
se procesnopravnim ugovorima mogu smatrati i sporazumi stranka o prorogaciji mjesne i
međunarodne nadležnosti te ugovor o arbitraži.

Bezuvjetne i uvjetne parnične radnje

U parničnom postupku ne mogu se oduzimati radnje koje bi po svom pravnom

značenju bile slične šepavim pravnim poslovima građanskog prava. Sud je ovlašten u stadiju
nastojanja da se ti nedostatci otklone poduzimati one radnje zbog čije bi odgode mogle nastati
štetne posljedice na stranku. Radnje stranaka i suda poduzete u tom intervalu imaju samo
uvjetno značenje.
Ako sud nije znao za nedostatak određenih procesnih pretpostavka pa takve radnje ne
spriječi, one mogu steći pravnu valjanost ex tunc ako ih ovlaštena osoba naknadno odobri.
Učinak procesnih radnji može se učiniti zavisnim od naknadnog nastupanja nekog
rezoluzivnog uvjeta koji treba nastupiti u parnici u kojoj se radnja poduzima.
Trebalo bi uzeti da takvo značenje ima eventualno objektivno i subjektivno
kumuliranje tužbenih zahtjeva.
Dopušta se eventualno isticanje prigovora radi sudskog prebijanja, koji će prestati biti
aktualan ako sud, uvažavajući ostale prigovore, nađe da tužiteljev zahtjev nije osnovan zbog
nekih drugih razloga. Isto tako dopušta se i podnošenje kompenzabilne protutužbe ako tuženik
svojim prigovorima protiv tužbenih zahtjev ne uspije u nastojanju da sud odbije tužiteljev
zahtjev.

Neposredne i posredne parnične radnje stranaka

Neposredne parnične radnje stranaka proizvode krajnji procesnopravni učinak bez

interpoliranja određene sudske aktivnosti između radnje stranaka i toga procesnopravnog
učinka.
Ako se tužba tretira kao radnja kojom se pokreće parnica – tužba je neposredna
parnična radnja. Isto značenje ima i žalba u odnosu na pokretnje instancijskog postupka.
Držanje parničnih stranaka kojima uzrokuju mirovanje, izjava o povlačenju tužbe ili žalbe,
zaključenje sudske nagodbe – primjeri su neposrednih parničnih radnji stranaka.
Posredne parnične radnje stranaka nisu podobne da same po sebe prouzroče krajnji
željenji procesnopravni učinak. Između njih i procesnopravnog učinka koji stranka njihovim
poduzimanjem želi postići potrebno je da se interpolira određena aktivnost suda.
Ako se tužba tretira kao zahtjev upravljen sudu za pružanje pravne zaštite određenog
sadržaja, tužba je posredna parnična radnja. Pravni lijekovi su posredne parnične radnje.

83
Ofenzivne i defenzivne parnične radnje stranaka

Ofenzivne ili napadačke parnične radnje poduzimaju se radi ostvarivanja određene

pravne zaštite usmjerene na postizavanje samostalnog procesnog rezultata.
Defenzivne parnične radnje imaju za cilj osujećivanje postizanja rezultata koje
protivnik nastoji ostvariti ofenzivnim radnjama. Ofenzivne parnične radnje u pravilu
poduzima tužitelj a defenzivne tuženik.
Ofenzovne parnične radnje složene su po svojoj strukturi, one sadrže;
1. određeni zahtjev
2. činjenice na kojima se zahtjev zasniva
3. dokaze kojima se navedene činjenice mogu utvrditi
4. pravna osnova zahtjeav koja nije neophodan ali je moguć element ofenzivne parnične
radnje
Defenzivna parnična radnja može biti poduzeta radi osporavanja svih ili samo nekih
elemenata ofenzivne parnične radnje. Ona će biti u pravilu uspješna ako uspije obezvrijediti
makar jedan od elemenata ofenzivne parnične radnje.

1. osporavanje činjenične osnove ofenzivne parnične radnje može se ograničiti na obično

poricanje istinitosti činjeničnih navoda – negatio

2. osporavanje činjeničnih navoda može se sastojati još i u isticanju tvrdnje o istodobnom

postojanju nekih drugih činjenica koje isključuju mogućnost postojanja osporavane činjenice
ili je makar ograničuju, pa joj time oduzimaju smisao koji joj pridaje stranka koja poduzima
ofenzivnu radnju – negatio per positionem alterius

3. negiranje ili ogrančavanje činjeničnih navoda može se sastojati i u iznošenju tvrdnji o

postojanju čnjenica koje su nastupile naknadno, nakon činjenica navedenih u ofenzivnoj
radnji, no koje ograničuju ili oduzimaju smisao činjenicama na koje se poziva ofenzivna
parnična radnja iako se postojanje tih činjenica ne poriče - exceptio

Defenzivna parnična radnja može se ograničiti samo na osporavanje pravne

osnovanosti zahtjeva istaknutog u ofenzivnoj parničnoj radnji, ne osporavajući osnovanost
činjeničnih navoda i snagu dokaznih sredstava.
Defenzivni prigovori mogu biti građanskopravne ili procesnopravne naravi. Oni su
peremptorni kad se utvrdi da je određeno pravo prestalo. Dilatorni su kad se tvrdi da još nije
nastupio moment nakon kojeg se može tražiti ostvarenje osporavanog zahtjeva.

Opozive i neopozive parične radnje stranaka

U zavisnosti od toga je li stranka ovlaštena svojom naknadnom parničnom radnjom

oduzeti procesnopravno značenje već poduzetoj parničnoj radnji, radnje stranaka su opozive
ili neopozive.
Opozive su u pravilu one radnje čiji je cilj pobiljšanje pravnog položaja stranke –
tužba, žalba, prijedlog za izvođenje dokaza. Neopozive su one parnične radnje kojima stranka
svojom dispozicijom pogoršava svoj položaj i smanjuje izglede za uspjeh – povlačenje tužbe,
odricanje od prava na žalbu.
Opozivanje priznanja činjeničnih navoda protivnika podvrgnuto je posebnom režimu
zbog dvostruke pravne prirode te parnične radnje. Sud će prosuditi hoće li uzeti za priznatu ili

84
za osporenu činjenicu koju je stranka priznala, a poslje potpuno ili djelomično porekla ili
ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica.

Pobijanje parničnih radnji stranka

U parničnom postupku vlada načelo da se ne može osporavati parnična radnja zbog

mane volje stranke koja ju je poduzela. Ipak postoje izuzeci:
- nepravomoćna presuda može se pobijati žalbom ističući da je do pogrešno ili
nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili do procesne povrede došlo zbog mana u
volji stranke dok je poduzimala radnje.
- ponavljanje postupka može se tražiti ako je do odluke suda došlo zbog kaznenog
djela suca, protivne stranke ili treće osobe, a to kazneno djelo može biti prijevara ili
prisila stranke koja je poduzela radnju pod utjecajem takvog djela.
- presuda na temelju priznanja može se pobijati zbog toga što je izjava o priznaju dana
u zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare
Otklanjanje negativnih posljeidca prouzročenih poduzimanjem parnične radnje koja
zbog određenih nedostatka ne može prouzročiti proesni učinak može se postiči naknadnim
pravilnim poduzimanjem takve radnje.
Ponovno poduzeta radnja proizvodi procesni učinak u pravilu ex nunc, no u
određenim slučajevima ona djeluje ex tunc pa se smatra da je bila valjano poduzeta već kad je
bila, unatoč nedostatcima, poduzeta prvi put.
U nekim drugim slučajevima kad se nedostatci tiču sposobnosti osobe koja poduzima
radnju, sanacija se može izvršitit naknadnom retihabicijom radnje koja je prilikom
poduzimanja bila manjkava ili pravno irelevantna.

Parnične radnje suda

Parnične radnje koje poduzima sud imaju jedan zajednički osnovni zadatak – da
dovedu do odluke o biti spora, o osnovanosti ili neosnovanosti zahtjeva za pružanje određene
pravne zaštite.
Djelatnosti suda se u osnovi svode na;
- primanja parničnih radnji stranaka
- pripremanje procesnog materijala radi donošenja odluke o glavnoj stvari i usmjeravanje
postupka prema određenom cilju
- izvođenje dokaza radi utvrđivanja važnih činjenica
- registriranje i protokoliranje poduzetih parničnih radnji suda i stranaka
- odlučivanje o prethodnim i osnovnim pitanjima, o sporednim i glavnim zahtjevima, o
pitanjima procesne i meritorne naravi
- dostave pismena
- pružanje pravne pomoći strankama, sudovima i drugim tijelima izvan pravosudne
organizacije

Sudske odluke

85
 Sudske odluke su parnične radnje kojima sud izražava svoju volju u pogledu pitanja
koja se pojavljuju tijekom parnice. Sudskim odlukama se autoritativno reguliraju konkretni
pravni odnosi subjekata, te se apstraktna pravna norma konkretizira u stvarnosti. Odluke suda
s obzirom na sadržaj pravne zaštite koja se njima pruža mogu biti deklaratorne,
kondemnatorne i konstitutivne naravi.
Odluke suda mogu biti procesne ili građansko – materijalnopravne naravi. Sudske
odluke su pripremne kad se njihov cilj sastoji u ostvarivanju pretpostavki za donošenje odluke
o glavnom pitanju. One su konačne kad se njima završava postupak pred sudom određenog
stupnja ili pred sudom uopće.
Sudskim odlukama se može odlučivati glavnom pitanju spora te o incidentalnim
pitanjima (nadležnosti, izuzeću, prekidu, mirovanju) ili o lateralnim pitanjima koja se pojave
tijekom postupka (oslobođenje od prethodnog snošenja parničnih troškova, aktrorska kaucija,
imenovanje prethodnika)

Oblik sudskih odluka

Sud donosi odluke u obliku presude i rješenja (129/1). Presudu donosi kad odlučuje o
osnovanosti tužbenog zahtjeva (129/2). Rješenje donosi kao odlučuje o procesnim
pitanjima.112 U tri slučaja sud rješenjem odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva: (a) rješenje
o smetanju posjeda (129/2), (b) rješenje o izdavanju platnog naloga (129/4) i (c) rješenje o
troškovima (129/5), iako stoji u izreci presude.
U instancijskom postupku kad se pravni lijek odbija ili preinačuje pobijana presuda, to
se čini presudom. Međutim, kad se pravni lijek odbacuje ili kad se pobijana presuda to se čini
rješenjem.

Donošenje sudske odluke

Donošenje sudske odluke predstavlja intelektualni i voljni proces u osobi suca. Odluke
vijeća donose se nakon vijećanja glasovanjem. U prostoriji u kojoj se vijeća i glasa mogu biti
prisutni samo članovi vijeća i zapisničar (130/1,2). Prvo se odlučuje o procesnim pitanjima,
zatim o prethodnim pitanjima, a tek na kraju o glavnoj stvari. Predsjednik vijeća rukovodi
vijećanjem i glasovanjem i glasuje posljednji. On se brine da se o svim pitanjima svestrano i
potpuno raspravlja.
Za svaku odluku vijeća potrebna je većina glasova. Da bi prijedlog bio prihvaćen u
vijeću od 5 članova za nju moraju glasati barem trojica. Članovi vijeća ne mogu odbiti da
glasuju o pitanjima koja postavi predsjednik vijeća. Član vijeća koji je pri glasovanju o
kojem ranijem pitanju ostao u manjini ne može se suzdržati od glasovanja o pitanju o kojem
se ima kasnije odlučiti.
Ako se u vezi s pojedinim pitanjima o kojima se odlučuje glasovi podijele na više
različitih mišljenja, tako da nijedno od njih nema većinu, razdvojit će se pitanja i glasovanje
će se ponavljati sve dok se ne postigne većina.

112
Npr. o izvođenju dokaza.

86
 Ako se u pogledu visine novčane svote ili količine glasovi podijele na više od dva
mišljenja, ponovno će se raspravljati o razlozima za svako mišljenje pa ako se i nakon toga ne
može postići većina, glasovi dani za najveću novčanu svotu ili količinu dodat će se glasovima
danim za najbližu manju novčanu svotu ili količinu dok se ne postigne većina (131).
Mjerodavan je u stvari srednji glas a ne aritmetička sredina stvarnih glasova

Vezanost suda za parnične radnje koje je poduzeo

Sud je u pravilu vezan odlukama koje je donio tijekom postupka. Svoju odluku za koju
je vezan sud ne može sam izmjeniti već to može učiniti samo sud nadležan da riješava u
postupku u povodu pravnih lijekova protiv te odluke. Odlukama donesenim u obliku presude
sud je uvijek vezan.
Ako presudu objavljuje vezan je za nju čim je objavljena a ako je ne objavljuje čim je
otpravljena. Odlukama koje donosi u obliku rješenja sud je vezan ako se one ne odnose na
upravljanje parnicom ili ako zakonom nije što drugo određeno.
Prema strankama presuda u pravilu ima učinak od dana kada im je dostavljena. Isto
vrijedi i za rješenje koje se dostavlja strankama. Ako se rješenje stranci ne dostavlja ono
prema strankama ima učinak čim je objavljeno.

Jezik suda i stranaka

Stranke imaju pravo pri sudjelovanju na ročištima i pri usmenom poduzimanju drugih
radnji pred sudom upotrebljavati svoj jezik. Ovo pravilo se odnosi i na domaće državljanine i
na strance.
U Ustavu RH zapisano je da su u RH u službenoj upotrebi hrvatski jezik i latinično
pismo, ali da se u pojednim lokalnim jednicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu
upotrebu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanim
zakonom.
Ako se postupak ne vodi na jeziku stranaka, osigurat će im se usmeno prevođenje svega
što se na ročištu iznosi, te usmeno prevođenje isprava koje su na ročištu koriste radi
dokazivanja (102/1). Sud je dužan poučiti stranke na pravo da usmeni postupak prate na svom
jeziku uz pomoć tumača.
Oni se mogu odreći prava na prevođenje ako izjave da znaju jezik na koji se vodi
postupak. U zapisnik će se zaključiti da im je dana pouka te njihovo eventualno odricanje
(102/2). Prevođenje obavljaju tumači. Troškovi prevođenja padaju na teret stranke ili
sudionika kojega se tiču.
Sud je dužan osigurati tumača koji će usmeno provoditi ono što se na ročištu iznosi a
isto tako i sadržaj isprava koje se na ročištu koriste radi dokazivanja koje su sastavljene na
dugom jeziku. Izjave stranke tumač je dužan prevoditi na jezik suda.
Pozivi odluke i druga pismena upućuju se strankama i drugim sudionicima upostupku
na hrvatskom jeziku na latiničnom pismu. Stranke svoje podneske (tužbe, žalbe) upućuju sudu
na hrvatskom jeziku u latiničnom pismu (104).

87
 Upotreba jezika i pisma nacionalnih manjima se u parničnom postupku uređuje se
posebnim zakonom. Troškovi prevođenja na jezik nacionalne manjine koji nastanu primjenom
odredaba Ustava Republike Hrvatske, ZPP-a te drugih zakona o pravu pripadnika nacionalnih
manjina na uporabu svoga jezika padaju na teret sredstava suda (105).
U općinama, gradovima i županijama u kojima je u ravnopravnoj upotrebi jezik i
pismo nacionalne manjine, prvo pismeno u postupku dostavlja se stranci na hrvatsko jeziku i
latiničnom pismu i na jeziku i pismu nacionalne manjine koji je u ravnopravnoj službenoj
upotrebi.
Jezik i pismo na kojem je predan odnosno pripoćen prvi podnesak stranke smatra se
jezikom i pismom na koje se stranka želi služiti u postupku.
Ako su se sudionici u postupku izjasnili za upotrebu dvaju ii više jezika i pisama koji
su u ravnopravnoj službenoj upotrebi, u postupku se uz hrvatski jezik i latinično pismo, koristi
jezik i pismo o čijioj se upotrebi sudionici u postupku sporazume.
Ako se takav sporazum ne postigne, u postupku će se koristiti jezik i pismo nacionalne
manjne kojim se služi većina sudionika u postupku, uz osiguranje tumača za ostale sudionike
u postupku.
Sudovi uzimaju u postupak molbe za pravnu pomoć inozemnih sudova samo ako su
dostavljene diplomatskim putem i ako su molba i prilozi sastavljeni na jednom od jezika koji
je u službenoj upotrebi suda ili ako je priložen ovjereni prijevod na tom jeziku.
Molbe domaćih sudova za pravnu pomoć dostavljaju se inozemnim sudovima
diplomatskim putem, sastavljene na jeziku zamoljene države ili s ovjerenim prijevodom na
tom jeziku. Ova pravila vrijede ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.
Apsolutno bitna povreda postoji ako je sud, protivno ZPP-u, odbio zahtjev stranke da
u postupku upotrebljava svoj jezik ili pismo ili da prati tijek postupka na svom jeziku, i ako se
zbog takve povrede svog prava stranka žalila (354/2/7). Relativno bitna povreda: propuštanje
da se u zapisniku registrira davanje upozorenja ili izjave o odricanju.

Podnesci

Ako za pojedine radnje određen oblik u kojem se mogu poduzeti parnične radnje
stranaka poduzimaju se na ročištu usmeno, a izvan ročišta pismeno. (sporazum o nadležnosti
mora biti napisan)
Podnesci su pismena kojima stranke i ostali sudionici u postupku poduzimaju procesne
radnje. I saopćenje telegrafskim putem tretira se kao podnesak. Tužba, odgovor na tužbu,
pravni lijekovi, prijedlozi i priopćenja izvan rasprave podnose se u pravilu pismeno (106/1),
ali se mogu podnositi i usmeno na zapisnik (106/4).
Podnesci moraju biti razumljivi i sadržavati: oznaku suda, ime, zanimanje, prebivalište
odnosno boravište stranaka (odnosno njihovih zz ili punomoćnika), predmet spora, sadržaj
izjave (činjenice i dokazi) i potpis podnositelja (106/2). Novelirani ZPP propisuje da stranka,
odnosno njezin zastupnik potpisuju podnesak na njegovu kraju (106/3).
Podnesci koje treba dostaviti protivnoj stranci, predaju se sudu u dovoljnom broju
primjeraka za sud i protivnu stranku. Tako treba postupiti i kad se uz podnesak podnose
prilozi (107/1). Ako je na protivnoj strani više osoba koje imaju zajedničkog zz ili
punomoćnika, mogu se za sve te osobe podnesci i prilozi predavati u jednom primjerku
(107/2).

88
 Ako podnesci ili prilozi nisu podneseni u dovoljnom broju primjeraka, sud će odrediti
da se oni prepišu na trošak stranke, uz odgovarajuću primjenu propisa o sudskim pristojbama.
(109/5).
Podnesci se s obzirom na svrhu zbog koje se podnose dijele na pripremne i konačne ili
dispozitivne. U pripremnima se navode činjenice na kojima se zasniva zahtjev i dokazi samo
koliko je to potrebno da posluži orjentaciji suda i protivnika za pripremanje rasprave o
najavljenom zahtjevu. Konačni ili dispozitivni su definitvna osnova za donošenje odluke.
Isprave koje se prilažu podneskom, podnose se u izvorniku ili u prijepisu (108/1). Sud
će takvu ispravu zadržati, a protivnoj stranci dopustiti da je razgleda. Kad prestane potreba da
se takva isprava drži u sudu, vratit će se podnositelju na njegov zahtjev (108/2). Ako je
isprava priložena u prijepisu, sud će, na zahtjev protivne stranke, pozvati podnositelja da
podnese sudu ispravu u izvorniku, a protivnoj stranci dopustiti da je pregleda (108/3).
Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno, sud će podnositelja
podučiti i pomoći mu da ga ispravi te će ga zato pozvati u sud ili će mu podnesak vratiti radi
ispravka (109/1) i odrediti rok za ponovno podnošenje podneska (109/2). Ako podnesak bude
ispravljen ili dopunjen u tom roku, smatrat će se da je podnesen sudu onoga dana kad je prvi
put bio podnesen (109/3).
Ako podnesak ne bude u tom roku vraćen sudu, smatrat će se da je povučen. Ako
podnesak bude vraćen sudu bez ispravka ili dopune, odbacit će se (109/4).
Telegrafski podnesak koji ne sadrži što je potrebno da bi se po njemu moglo postupati
smatrat će se da je predan u roku ako uredan podnesak bude predan ili upućen sudu
preporučenom pošiljkom u roku od 3 dana od dana predaje telegrama pošti.
Ako se iz žalbe ne može utvrditi koja se presuda pobija ili ako žalba nije potpisana sud
će odbaciti žalbu ako je žalitelj u određenom roku ne dopuni ili ispravi. Ako u žalbi nisu
navedeni razlozi ili ako se iz nje ne vidi koji se dio presude pobija sud će žalbu dostaviti
višem sudu.
Odredba kojom se predsjednik vijeća ovlašćuje na poduzimanje mjera radi otklanjanja
nedostataka u podnescima upućuje na ovlaštenje za donošenje svih odluka koje se tiču
pravilnosti podneska.
Sud prvog stupnja kaznit će novčanom kaznom od 500,00 do 5.000,00 kuna fizičku
osobu, odnosno od 2.000,00 do 20.000,00 kuna pravnu osobu koja u podnesku vrijeđa sud,
stranku ili drugoga sudionika u postupku. Novčana kazna može se izreći i zastupniku stranke i
umješača ako je on odgovoran za vrijeđanje suda (110/1). Odredbe članka 10. ZPP-a na
odgovarajući se način primjenjuju u ovim slučajevima (110/3).

Zapisnici

Sudski zapisnici su javne isprave koje sud sastavlja o radnjama koje poduzimaju
stranke ili drugi sudionici u postupku na ročištu, i o važnijim izjavama koje oni daju izvan
ročišta (123/1,2). Zapisniku je glavna svrha da posluži kao dokaz o sadržaju poduzetih
procesnih radnji i kao temelj na osnovu kojega viši sud kontrolira pravilnost provedenog
postupka. Zapisnik piše zapisničar (123/3).
Zapisnik treba sadržavati bitne podatke o poduzetoj procesnoj radnji. U zapisnik se
unosi: naziv i sastav suda, mjesto, dan i sat obavljanja radnje, naznaka predmeta spora, imena
prisutnih stranaka odnosno trećih osoba (i njihovih zz, odnosno punomoćnika), je li rasprava

89
bila javna ili je javnost isključena, sadržaj izjava stranaka, svjedoka i vještaka, dokazi koji su
predloženi i koji su izvedeni (124/2).
Zapisnik se mora voditi uredno, u njemu se ne smije ništa brisati, dodati ili mijenjati.
Prekrižena mjesta moraju ostati čitljiva. Zapisnik se sastavlja tako da predsjednik vijeća
glasno kazuje zapisničaru što da unese u zapisnik (126/1). Precrtana mjesta moraju ostati
čitljiva.
Stranke imaju pravo pročitati zapisnik ili zahtijevati da im se on pročita te staviti
prigovor na sadržaj zapisnika (126/2). To pravo imaju i druge osobe čija je izjava unesena u
zapisnik (126/3). Ispravci i dodaci povodom prigovora unijet će se na kraju zapisnika (126/4).
Zapisnik potpisuju sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća, zapisničar, stranke
odnos njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici i tumač. Svjedoci i vještaci potpisuju svoj
iskaz na zapisniku (127/2). Nepismena osoba će na zapisnik staviti otisak kažiprsta, a
zapisničar će ispod otiska napisati njeno ime i prezime (127/3). Ako se koja stranka (zz i
punomoćnik), svjedok ili vještak udalji prije potpisivanja ili ne želi potpisati zapisnik, to će se
zabilježiti u zapisniku i navesti razlog koji je iznesen (127/4).
O vijećanju i glasovanju sastavlja se poseban zapisnik. Ako je kod višeg suda u
postupku u vezi s pravnim lijekom odluka donesena jednoglasno, neće se sastaviti zapisnik,
nego će se na izvorniku odluke staviti bilješka o vjećanju i glasovanju. On sadrži tijek
glasanja i odluku koja je donesena.
Odvojena mišljenja priključuju se zapisniku o vjećanju i glasovanju ako nisu unesena
u sam zapisnik. Taj zapisnik potpisuju svi članovi vijeća i zapisničar (128/4). Taj će se
zapisnik zatvoriti u poseban omot, te ga može razgledati samo viši sud kad odlučuje o
pravnom lijeku i u tom slučaju zapisnik će se ponovo zatvoriti u omot i na omotu naznačiti da
je zapisnik pregledan (128/5).

Dostavljanje

Načelo saslušanja stranaka ne bi se moglo ostvariti ako se svakoj stranci ne bi pružila

mogućnost da sazna za vrijeme i mjesto poduzimanja parničnih radnji. Tome služi ustanova
dostavljanja.
ZIDZPP/03 je u većoj mjeri izmijenio odredbe koje se odnose na ovaj institut, s ciljem
da se sudska dostava učini efikasnijom. Iako nije napušen koncept prema kojemu je dostava
briga i zadatak suda, učinjeni su hrabri pomaci ka konceptu u kojem je urednost dostave
zadatak samih stranaka.
Dostava je određena zakonom propisana aktivnost nadležnih tijela i osoba usmjerena na
to da adresatima pruži mogućnost da saznaju za sadržaj pismena koja im se upućuju.
Sudsku dostavu mogu vršiti:
1. pošta
2. određeni sudski službenik, namještenik,
3. nadležno tijelo uprave
4. javni bilježnik
5. neposredno u sudu (133/1)
Ako se dostava ne obavlja preko pošte, osoba koja obavlja dostavu dužna je osobi kojoj
se dostava obavlja, na njezin zahtjev, dokazati svoje svojstvo ovlaštene osobe (133/2).
Da bi se sa sigurnošću moglo znati je li pismo uručeno adresatu, dostavljač ima
ovlaštenje utvrđivati identitet adresata tražeći na uvid identifikacijske isprave113 (133/3) i pri
113
Ovo ovlaštenje se ne proteže samo na adresata već i na sve druge osobe koje se zateknu na mjestu dostave.

90
tome je ovlašten zatražiti i pomoć policije (133/4). Policija je u takvom slučaju dužna pružiti
svoju pomoć i to bez odgađanja.
Javnobilježnička ili "leteća" dostava

Ovdje javni bilježnik nastupa kao povjerenik suda. Na zahtjev stranke koja izjavi da je
spremna snositi troškove time izazvane, sud može rješenjem (protiv kojega nije dopuštena
žalba) odrediti da se dostava nekoga pismena povjeri javnome bilježniku (133a/1). Dakle, sud
nije ovlašten takvu dostavu odrediti po službenoj dužnosti.
Sud dopušta dostavu putem javnog bilježnika, ali ne određuje i osobu javnog bilježnika.
Sud stranci (predlagatelju) uručuje u posebnoj omotnici rješenje kojim se dopušta
javnobilježnička dostava i pismeno koje treba dostaviti, da bi stranka po svom nahođenju
odabrala javnog bilježnika (133a/1). Stranka nije dužna obavijestiti sud o osobi javnog
bilježnika kojeg je odabrala.
Javni bilježnik dužan je obaviti povjerenu mu dostavu, pri čemu ima sva prava i
dužnosti sudskoga dostavljača, a u obavljanju tih poslova može ga zamjenjivati i
javnobilježnički prisjednik ili javnobilježnički vježbenik (133a/2).
O primitku pismena radi dostave i o radnjama poduzetim radi dostave javni bilježnik
sastavit će zapisnik (133a/3). Javni bilježnik dostavit će bez odgode izravno sudu ovjerovljeni
prijepis zapisnika o primitku pismena radi dostave te (a) potvrdu o obavljenoj dostavi zajedno
s ovjerovljenim prijepisom zapisnika o dostavi, odnosno (b) nedostavljeno pismeno zajedno s
ovjerovljenim prijepisom zapisnika o poduzetim radnjama (133a/4).
Troškove izazvane javnobilježničkom dostavom stranka izravno podmiruje javnom
bilježniku. Javni bilježnik kome nisu predujmljena sredstva za pokriće troškova dostave nije
dužan dostavu obaviti,114 o čemu će javni bilježnik sastaviti zapisnik i o tome izravno
obavijestiti sud (133a/5).
Na radnje poduzete u svezi s dostavom preko javnih bilježnika stranke ne plaćaju
javnobilježničke pristojbe. Troškovi dostave putem javnoga bilježnika ulaze u parnične
troškove, ako sud ocijeni da su oni bili nužni (133a/7).115

Dostava u sudu

Ako se određenim osobama (pravnim ili fizičkim), na temelju njihova zahtjeva i odobrenja
predsjednika suda, dostava obavlja u sudu, pismena koja im upućuje sud polažu se za njih u
posebne pretince u za to određenoj prostoriji suda. Dostavu obavlja službena osoba suda
(134b/1).
Naime, predsjednik suda može rješenjem donesenim u upravnom postupku odrediti da
svi odvjetnici koji imaju pisarnicu na području njegovog suda, sudska pismena primaju preko
sudskih pretinaca. Protiv toga rješenja odvjetnik ima pravo žalbe predsjedniku neposredno
višeg suda u roku od osam dana (134b/2). Dakle, predsjednik suda može donijeti takvo
rješenje bez obzira jesu li odvjetnici s tim suglasni, i jesu li podnijeli takav zahtjev.
Pismena koja se dostavljaju preko pretinca ne smiju biti dostupna osobama kojima se
dostavljaju prije nego što potpišu dostavnicu. Pismena se dostavljaju u zatvorenim
omotnicama, u kojima se dostava obavlja preko pošte. Prigodom uzimanja pismena moraju se
preuzeti sva pismena položena u pretinac (134b/3).
Na svako pismeno koje se dostavlja na ovaj način naznačit će se dan kada je položeno u
pretinac (134b/4).

114
No on ne može odbiti primiti pismeno od stranke radi dostave.
115
Na radnje poduzete u svezi s dostavom preko javnih bilježnika stranke ne plaćaju javnobilježničke pristojbe
(133a/6).

91
 Kada se radi o dostavi odvjetnicima, oni su dužni pismeno podići iz pretinca u roku od
osam dana od dana polaganja pismena u pretinac. Ako pismeno ne bude podignuto u tom
roku, dostava će se obaviti stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je
dostava obavljena istekom osmoga dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda
(134b/5). Rečeno ne vrijedi za osobe koje nisu odvjetnici.
Predsjednik suda povući će odobrenje ako utvrdi da osoba kojoj je ono dano neredovito
preuzima pismena ili pokušava zloupotrijebiti takav način dostave (134b/7). O žalbi protiv
takvog rješenja odlučuje predsjednik neposredno višeg suda.
Valjana je dostava koja je u umjesto preko pretinca obavljena na drugi zakonom
predviđen način (134b/6).

Dostava putem sudskog dostavljača

O ovoj dostavi nije ništa posebno propisano, no ona se po proceduri i ovlaštenjima

dostavljača ne razlikuje od dostave putem pošte ili javnog bilježnika.

Dostava osobi određenoj sporazumom

Sporazumom o dostavi se stranke sporazumijevaju da se sva sudska pismena moraju dostaviti

na adresu određenu tim sporazumom ili preko osobe određene tim sporazumom. (133b)
Pretpostavke za valjanost sporazuma:
1. mora biti zaključen u pisanoj formi
2. mora biti javno ovjerovljen ako je tuženik fizička osoba koja ne obavlja
registriranu djelatnost, ili obavlja registriranu djelatnost ali mu se pismena imaju dostavljati u
vezi sa sporovima koji se ne tiču te djelatnosti (133b/5).116
3. mora biti priložen uz tužbu. Tužitelj koji u tužbi nije predložio da se
dostava tuženiku obavlja na adresi ili preko osobe iz sporazuma, može i kasnije tijekom
postupka to predložiti tek ukoliko mu se nije mogla uredno obaviti na adresi naznačenoj u
tužbi (133b/3).
4. sporazum može se sklopiti glede određenog spora koji je već nastao ili
glede budućih sporova koji mogu nastati iz određenoga pravnog odnosa (133b/4).
Temeljni ratio ovog instituta jest u posljedicama koje nastaju za tuženika ukoliko se
dostava nije mogla obaviti. Naime, u takvom slučaju sud će odrediti da se daljnje dostave
tuženiku obavljaju stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je dostava
obavljena istekom osmoga dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda (133b/2).
Tuženik iz opravdanih razloga može zatražiti, unatoč zaključenom sporazumu s
tužiteljem, da mu se dostava obavlja na novoj adresi u Republici Hrvatskoj. Takvom zahtjevu
tuženika sud može udovoljiti tek nakon što tužitelju omogući da se o tom zahtjevu izjasni i
ako uvjeti uz koje se dostava treba obavljati nisu bitno teži od onih uz koje se dostava obavlja
prema sporazumu (133b/6).
O zahtjevu tuženika sud odlučuje rješenjem protiv kojeg žalba nije dopuštena. Dok sud
ne odluči o zahtjevu dostava će se obavljati na adresu, odnosno osobi iz sporazuma (133b/7).
Troškove izazvane prijedlogom tuženika snosi tuženik bez obzira na ishod spora (133b/9)

Izravna uzajamna dostava

116
To znači kada sporazum zaključuju pravne ili fizičke osobe koje obavljaju registriranu djelatnost te im se
pismena imaju dostavljati u vezi sa sporovima koji se tiču te djelatnosti, sporazum ne mora biti javno
ovjerovljen, ali mora biti zaključen po ovlaštenoj osobi.

92
Ovakva dostava moguća je kada se stranke sporazume tijekom postupka da će pismena
izravno upućivati jedna drugoj. Da bi se dostava smatrala urednom, potrebno je da stranke
upućuju podneske preporučeno preko pošte uz povratnicu (133c/1). Ako je koja od stranaka
pravna osoba ili fizička osoba s registriranom djelatnošću, pismena joj se mogu predati
izravno u njezinom sjedištu uz potvrdu o preuzimanju pošiljke ovjerovljenu njenim pečatom
(133c/2).
No sporazum stranaka o ovakvom upućivanju podnesaka nije potreban ako u parnici
obje stranke zastupaju odvjetnici ili državni odvjetnici. Tada sud može odrediti da zastupnici
stranaka izravno upućuju podneske jedni drugima – poštom uz povratnicu ili da ih izravno
predaju uredu, odnosno pisarnici (133c/3).

Mjesto dostave
U pravilu se dostava vrši na adresi prebivališta boravišta ili sjedišta osobe adresata.
Dostava državnim tijelima i pravnim osobama obavlja se predajom pismena osobi ovlaštenoj
za primanje pismena ili radniku koji se zatekne u uredu (134/1).
Dostava državnom odvjetništvu obavlja se predajom njegovoj pisarnici (134/2). Kad
dostavu treba obaviti u inozemstvu, ona se obavlja diplomatskim putem (136). Kad stranka
ima punomoćnika ili zz-a, dostava se obavlja tim osobama (138/1). Dostava odvjetniku
obavlja se predajom osobi koja radi u odvjetničkom uredu (139).
No ZIDZPP/03 donosi neke novine.
Pravnoj osobi koja je upisana u određeni sudski ili drugi upisnik dostava se obavlja na
adresu navedenu u tužbi. Ako dostava na adresu navedenu u tužbi ne uspije, dostava će se
obaviti na adresu sjedišta te osobe upisanu u upisniku. Ako dostava ne uspije ni na toj adresi,
obavit će se stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je dostava obavljena
istekom osmoga dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda (134a/1).
Ista pravila primjenjuju se i na fizičke osobe koje obavljaju određenu upisanu djelatnost
(obrtnici, trgovci pojedinci, javni bilježnici, odvjetnici, liječnici itd.) kad se tim osobama
dostava obavlja u vezi s tom djelatnošću (134a/2).
Dakle, ovo vrijedi kad se te osobe pojavljuju kao stranke u postupku, a u vezi s
djelatnošću koju obavljaju. Naime, ovu odredbu treba tumačiti jednako kako prema trgovcu
tako i prema odvjetniku. Stoga se ona neće primjenjivati u nekom njihovom osobnom sporu
(npr. radi uzdržavanja), ali niti onda kada se dostava vrši odvjetniku kao punomoćniku
stranke, jer tu sam odvjetnik nije stranka.
Prema odvjetniku će se ova odredba moći primijeniti jedino onda kada se on pojavljuje
kao stranka u sporu vezanom za njegovu odvjetničku djelatnost (npr. tužba za naknadu štete
počinjene prilikom zastupanja). Uostalom, dostava odvjetniku kao punomoćniku u njegovoj
pisarnici regulirana je člankom 139. ZPP-a.

Promjena adrese
Stranka ili njezin zastupnik dužni su tijekom postupka odmah izvijestiti sud o promjeni
adrese. Taj se rok produžuje i nakon završetka postupka u raznim procesnim situacijama
ovisno o ulaganju pravnog lijeka, tako da su oni dužni odmah izvijestiti sud o promjeni adrese
i to:
- do isteka roka od šest mjeseci nakon pravomoćnosti prvostupanjske odluke protiv koje
žalba nije izjavljena (145/1)
- do isteka roka od šest mjeseci nakon dostave drugostupanjske odluke kojom se
postupak pravomoćno završava (145/1)
- do isteka roka od šest mjeseci od dostave stranci odluke kojom se revizija odbacuje ili
odbija ili pobijana odluka preinačuje, ako je izjavljena revizija (145/2)

93
 - ako je podnesen prijedlog za ponavljanje postupka, taj se rok produžava do isteka roka
od šest mjeseci od od pravomoćnosti prvostupanjske odluke u tom postupku protiv koje nije
izjavljena žalba (postupku kojim se odlučuje o prijedlogu za ponavljanje postupka), odnosno
do isteka roka od šest mjeseci od dostave stranci drugostupanjske odluke kojom se postupak
za ponavljanje postupka pravomoćno završava (145/3)
Ako stranka ili njezin zastupnik ne obavijeste odmah sud o promjeni adrese, pa se
zbog toga dostava nije mogla uredno obaviti, sud će odrediti da se daljnje dostave u parnici
obavljaju stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda, sve dok stranka ili njezin zastupnik ne
priopće sudu svoju novu adresu (145/5).

Vrijeme obavljanja dostave

Dostava se obavlja radnim danom, i to od sedam do dvadeset sati, u stanu ili na radnom
mjestu osobe kojoj se dostava ima obaviti ili u sudu kad se ta osoba tamo zatekne (140/1).
Dostava se može obaviti i u drugo vrijeme i na drugom mjestu, po pristanku osobe kojoj se
dostava ima obaviti (140/2). Ako ocijeni da je to potrebno, sud će odrediti da se dostava
obavi na bilo kojem drugom mjestu ili u bilo koje drugo vrijeme. Prigodom takve dostave
osobi kojoj se dostava obavlja predat će se primjerak rješenja suda kojim je ona određena. To
rješenje ne mora biti obrazloženo (140/3).
Odredba o vremenu obavljanja dostave ne važi za dostavu poštom ili putem javnoga
bilježnika (140/4).

Obična dostava

Dostava članu kućanstva odnosno zaposleniku. Ako se osoba kojoj se pismeno ima
dostaviti ne zatekne u svom stanu, dostava se obavlja predajom pismena kome od njezinih
punoljetnih članova domaćinstva, koji je dužan primiti pismeno. (141/1).
Ako se osoba kojoj se pismeno ima dostaviti ne zatekne u svom stanu i ako se ono ne
može predati kome od njezinih punoljetnih članova domaćinstva, pismeno se može predati
kućepazitelju ili susjedu, ako oni na to pristanu, i time je dostava obavljena (141/2).
Ako se dostava obavlja na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta se
osoba tu ne zatekne, dostava se može obaviti osobi koja na istom mjestu radi, ako ona
pristane da primi pismeno (141/3). Predaja pismena drugoj osobi nije dopuštena ako ona
sudjeluje u parnici kao protivnik osobe kojoj se dostava ima obaviti (141/4).
Osobe kojima se prema prethodnim odredbama dostava obavi umjesto osobi kojoj se
pismeno ima dostaviti, dužne su pismeno predati toj osobi. Ako svojom krivnjom propuste
pismeno predati, odgovaraju osobi za koju su pismeno primili za štetu koju su joj time
prouzročili (141/5).

Osobna dostava

Dostava stranci (odnosno njezinom punomoćniku ili zz-u) dostavlja se tužba, platni
nalog, presuda, rješenje, te izvanredni pravni lijek (142/1). Ako se osoba kojoj se pismeno
mora osobno dostaviti ne zatekne tamo gdje se dostava ima obaviti, dostavljač će kod člana
domaćinstva, kućepazitelja, susjeda ili osobe koja je zaposlena na istom radnom mjestu

94
ostaviti obavijest da radi primanja pismena bude u određeno vrijeme u svome stanu ili na
radnom mjestu.
Ako i nakon toga ne zatekne osobu kojoj se pismeno ima dostaviti, ono će se predati
gore navedenim osobama i time se smatra da je dostava obavljena (142/2).
Ako se utvrdi da je osoba kojoj se pismeno ima dostaviti odsutna i da joj druge osobe
ne mogu na vrijeme predati pismeno, ono će se vratiti sudu uz naznaku gdje se odsutni nalazi
i uz naznaku osobe od koje se to saznalo (143).
Kad osoba kojoj je pismeno upućeno odbija primiti pismeno, dostavljač će ga pribiti
na vrata stana. Na dostavnici će zabilježiti sat, dan i razlog odbijanja te mjesto gdje je
pismeno ostavljeno. Time se smatra da je dostava obavljena (144).
Punomoćnik za primanje pismena je osoba koja ima dužnost i ovlast primati pismena i
što prije ih dostaviti adresatu. On se može pojaviti na strani tuženika ili tužitelja, a osnovni
preduvjet je da se stranka nalazi u inozemstvu.
Tužitelj ili njegov zastupnik koji se nalaze u inozemstvu, a tužitelj nema punomoćnika
u Republici Hrvatskoj, dužni su već prigodom podnošenja tužbe imenovati punomoćnika za
primanje pismena u Republici Hrvatskoj. Ako tako ne postupe, sud će tužbu odbaciti (146/1) i
nema mogućnosti vraćanja tužbe na ispravak.
Tuženika ili njegova zastupnika koji se nalaze u inozemstvu, a tuženik nema
punomoćnika u Republici Hrvatskoj, sud će već prigodom dostave prvoga pismena pozvati da
u primjerenom roku postave punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj, uz
upozorenje da će u suprotnom sud tuženiku na njegov trošak postaviti zastupnika za primanje
pismena iz reda odvjetnika ili javnih bilježnika i preko toga zastupnika obavijestiti tuženika
odnosno njegova zastupnika o tom postavljenju (146/2).
Sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada zastupnika tuženika za primanje
pismena dužan je predujmiti tužitelj na temelju rješenja suda protiv kojega nije dopuštena
posebna žalba. Ako tužitelj ne predujmi ta sredstva u roku koji je sud odredio u svom
rješenju, sud će tužbu odbaciti. (146/5).
Stranci koja opozove punomoć punomoćniku za primanje pismena i istodobno ne
postavi drugog takvog punomoćnika, sud će dostavu obavljati stavljanjem pismena na oglasnu
ploču suda, sve dok ta stranka ne postavi drugoga punomoćnika za primanje pismena. (146/3).
Punomoćnik za primanje pismena koji je obavijestio sud o tome da je stranci otkazao
punomoć i priložio nesumnjiv dokaz o tome da je stranka uredno primila taj otkaz, dužan je za
stranku i dalje primati pismena sve dok ne protekne trideset dana od dana kojega je sudu
priložio taj dokaz. Ako stranka u roku od trideset dana od dana primitka otkaza punomoći ne
obavijesti sud o imenovanju novoga punomoćnika za primanje pismena, sud će dostavu
obavljati stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda (146/4).117
Ako više osoba tuži, sud će ih pozvati da imenuju zajedničkog punomoćnika za
primanje pismena (147/1).
Vojnim osobama pripadnicima redarstvene službe i djelatnicima kopnenog, zračnog,
riječnog i pomorskog prometa poziv se dostavlja preko njihove komade odnosno neposrednog
starješine, a prema potrebi mogu im se na taj način dostavljati i ostala pismena.
Ako dostavu treba obaviti osobama ili ustanovama u inozemstvu ili strancima koji
uživaju pravo imuniteta, dostava će se obaviti diplomatskim putem, ako u međunarodnom
ugovoru ili zakonu nije drugačije određeno.
Osobama lišenim slobode dostava se obavlja preko uprave zatvora, kazneno-popravne
ustanove ili odgojno popravnog doma.

117
Pravila o postavljanju zastupnika tužitelju za primanje pismena na odgovarajući se način primjenjuju na
umješače (146/6).

95
 Kad stranka ima zakonskog zastupnika odnosno punomoćnika, dostava se obavlja njima
ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Ako stranka ima više zakonskih zastupnika
odnosno punomoćnika dovoljno je dostavu obaviti jednom od njih.

Odgovornost dostavljača
Novelirani ZPP uvodi strožu odgovornost dostavljača (149a) koja se manifestira na dva
načina:
1) kažnjavanje dostavljača
2) obvezivanjem dostavljača da stranci naknadi troškove
Dostavljača118 koji nesavjesno obavi koju radnju dostave i zbog toga dođe do znatnijeg
odugovlačenja postupka (kumulativno) sud može novčano kazniti novačanom kaznom od
500,00 do 5.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.000,00 do 20.000,00 kuna pravnu
osobu (149b/1 u svezi sa 110/1).
Stranka kojoj je dostavljač nesavjesnim obavljanjem svoje dužnosti prouzročio dodatne
troškove u postupku, može u tom postupku zatražiti od suda da dostavljača, odnosno pravnu
osobu koja za njega odgovara119, po općim pravilima za naknadu štete osudi da joj te troškove
naknadi.
O takvom zahtjevu sud je dužan rješenjem odlučiti bez odgode, neovisno o odluci o
glavnoj stvari. Protiv toga rješenja dopuštena je žalba, ali se ovrha na temelju njega može
tražiti i prije njegove pravomoćnosti (149b/2).
Zahtjev stranka može postaviti u roku od petnaest dana od saznanja za razloge koji
opravdavaju njegovo postavljanje, a najkasnije do pravomoćnosti, odnosno okončanja
postupka u povodu izvanrednog pravnog lijeka (149b/3).
Osobu (različitu od dostavljača) koja spriječava dostavu na način da odbija dokazati
svoju istovjetnost ili primiti pismeno ili svjesno ometa dostavu na neki drugi način, čime
onemogućava ili otežava primjenu odredaba ZPP-a o dostavi, sud može novčano kazniti
(149a/1).
Stranka kojoj je takva osoba prouzročila dodatne troškove u postupku, može u tom
postupku zatražiti od suda da je osudi da joj te troškove naknadi, neovisno o tome je li je
novčano kaznio ili nije. O takvom zahtjevu sud je dužan rješenjem odlučiti bez odgode,
neovisno o odluci o glavnoj stvari. Protiv toga rješenja dopuštena je posebna žalba, ali se
ovrha na temelju njega može tražiti prije njegove pravomoćnosti (149a/2).

Dostavnica

Dostavnica je javna isprava koja služi kao dokaz o obavljenoj dostavi. Potvrdu o
obavljenoj dostavi (dostavnicu) potpisuje primatelj, koji će na njoj napisati datum primitka.
Ako se dostava obavlja državnome tijelu, pravnoj osobi ili fizičkim osobama koje obavljaju
registriranu djelatnost, primatelj je dužan uz potpis otisnuti i pečat ili štambilj tog tijela
odnosno osobe.

118
Bez obzira o kojem se dostavljaču radi.
119
U slučaju kada dostavu obavlja pravna osoba, stranka može zahtjev postaviti prema dostavljaču ili prema
pravnoj osobi za koju on radi.

96
 Ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti, sud će
nastojati od nadležnog tijela uprave ili na drugi način dobije potrebne podatke.
Dostavljač je dužan naznačiti na dostavnici zašto prigodom dostave tom tijelu ili
osobama pečat ili štambilj nije otisnut (149/1). Ako je primatelj nepismen ili se nije u stanju
potpisati, dostavljač će ispisati njegovo ime i prezime uz napomenu zašto primatelj nije stavio
svoj potpis120 (149/2).
Kad je prema odredbama ovog zakona pismen predano drugoj osobi a ne onoj kojoj se
pismeno imalo dostaviti, na dostavnici će se naznačiti odnos tih dviju osoba. Ako dostavu ne
obavlja državnom tijelu ili pravnoj osobi dostavljač će od osobe kojoj pismeno predaje, a koju
osobno ne poznaje, zatražiti da dokaže svoju istovjetnost.
Dostavljač će na dostavnici upisati ime i prezime osobe kojoj je pismeno predao te
naznačiti da osobu kojoj je pismeno predao osobno poznaje, odnosno broj isprave na temelju
koje je utvrdio njenu istovjetnost i tko ju je izdao.
Dostavljač koji nije javni bilježnik dužan je čitko naznačiti na dostavnici svoje ime i
prezime te svojstvo, a zatim je osobno potpisati. Ako je to potrebo dostavljač će o dostavi
saataviti poseban zastupnik i priložiti ga uz dostavnicu.
Ako je na dostavnici netočno naznačen datum dostave, smatrat će se da je dostava
obavljena onog dana kad je pismeno predano. Ako je dostavnica nestala, dostava se može
dokazivati i na drugi način.

Rokovi

Rok je određeno vremensko razdoblje u kojem se neka procesna radnja može

poduzeti, odnosno, prije čijeg se isteka ne može poduzeti. Svrha postojanja rokova je pravna
sigurnost i osiguranje brzog pružanja pravne zaštite.

Zakonski i sudski rokovi

Zakonskim rokovima trajanje je određeno zakonom (111/1) te se ne mogu mijenjati

odlukom suda.121 Zakonski rokovi su; prijedlog za ponavljanje postupka, poslje otkaza
punomoći, punomoćnik obavlja još jedan mjesec radnje u postupku, rokovi kod podnesaka,
prijedlog za povrat u prijašnje stanje, rok od 6 mjeseci od prava na promjenu adrese, zahtjev
120
Ako primatelj odbije potpisati dostavnicu, dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima dan
predaje, i time se smatra da je dostava obavljena. Ako je dostava obavljena prema odredbi članka 142. stavka 2.
ZPP-a, na dostavnici će se pored potvrde o primitku pismena naznačiti da je prethodila pismena obavijest. Kad
je prema odredbama ovog zakona pismeno predano drugoj osobi, a ne onoj kojoj se pismeno imalo dostaviti, na
dostavnici će dostavljač naznačiti odnos tih dviju osoba. Ako dostavu ne obavlja državnom tijelu ili pravnoj
osobi, dostavljač će od osobe kojoj pismeno predaje, a koju osobno ne poznaje, zatražiti da dokaže svoju
istovjetnost. Dostavljač će na dostavnici upisati ime i prezime osobe kojoj je pismeno predao te naznačiti da
osobu kojoj je pismeno predao osobno poznaje, odnosno broj isprave na temelju koje je utvrdio njenu
istovjetnost i tko ju je izdao. Dostavljač koji nije javni bilježnik dužan je čitljivo označiti na dostavnici svoje
ime i prezime te svojstvo, a zatim je osobno potpisati. Ako je to potrebno, dostavljač će o dostavi sastaviti
poseban zapisnik i priložiti ga uz dostavnicu. Ako je na dostavnici netočno naznačen datum dostave, smatrat će
se da je dostava obavljena onog dana kad je pismeno predano. Ako je dostavnica nestala, dostava se može
dokazivati i na drugi način (149/3-11).
121
Npr. rok za žalbu od 15 dana

97
za naknadu troškova, 3 mjeseca od nastupanja mirovanja, naknada putnih troškova, rok za
izvršenje činidbe, donošenje presude, otpremanje predsude, prijedlog da se presuda dopuni,
podnošenje žalbe, odgovor na žalbu, izjavljivanje revizije, rok za izvršenje presude, rok za
podnošenje žalbe, rok za udovoljenje dužnostima, zahtjev za ovrhu, ponavljanje postupka kod
smetanja posjeda, platni nalog...
Sudskim rokovima trajanje, na temelju zakonskog ovlaštenja, određuje sud prema
svom nahođenju (111/1) u konkretnom slučaju, time što je ponekad vezan u pogledu
minimalne ili maksimalne granice njihova trajanja.122 Sudski su rokovi; rok za otklanjanje
nedostataka, rok za podnošenje punomoći, rok za pregled isprave, rok za ponovno podnošenje
podneska, postavljanje punomoćnika za primanje pismena,plaćanje vještaka, rok za izvođenje
dokaza, rok za podnošenje isprave, rok za podnošenje izvještaja vještaka, odgovor na tužbu,
pripremno ročiše, novčane činidbe, presuda zbog izostanka...

Produživi i neproduživi rokovi

Neproduživi su zakonski rokovi. Produživi su sudski rokovi. O produživanju rokova

odlučuje sud, ali samo na prijedlog stranaka ako nađe da za to postoje opravdani razlozi
(111/2) s tim da se prijedlog mora podnijeti prije proteka tog roka. Zakon ne predviđa
mogućnost da sud odluči da će skratiti trajanje roka koji je već počeo teći.

Subjektivni i objektivni rokovi

Subjektivni su oni čiji početak zavisi od saznanja ovlaštene osobe za događaj koji je
relevantan za njihovo računanje, ili od stjecanja mogućnosti da ta osoba poduzme procesnu
radnju.123 Objektivni se računaju od nastupanja relevantne činjenice, neovisno o saznanju
ovlaštenih osoba za tu činjenicu.124

Prekluzivni i monitorni rokovi

Prekluzivni (peremptorni) su oni kad propuštanje radnje vezane za rok dovodi do

gubitka prava na naknadno poduzimanje te procesne radnje. Takvi su, u pravilu, svi zakonski
rokovi. Monitorni su oni kad propuštanje radnje ne proizvodi štetne posljedice pa se radnja
koja nije izvršena u roku može poduzeti i naknadno.125
Dilatorni su oni rokovi kojima se određuje vremensko razdoblje prije čijeg isteka nije
dopušteno poduzimati radnje.126
122
Npr. odgovor na tužbu podnosi se u roku kojeg odredi predsjednik vijeća, a ne može biti duži od 15 dana, a
iznimno 30. Kad sud vrati podnesak podnositelju radi ispravka i dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje.
123
Npr. prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnosi se u roku od 15 dana računajući od dana kada je prestao
razlog koji je prouzročio propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, onda od dana kad je za
to saznala.
124
Npr. nakon proteka roka tri mjeseca od dana propuštanja, ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje.
125
Npr. rok za odgovor na tužbu ili žalbu.
126
Npr. pripremno ročište treba odrediti tako da strankama ostane dovoljno vremena za pripremu, a najmanje 8
dana od primitka poziva.

98
Procesnopravni i građanskopravni rokovi

Procesnopravni su oni kojima se određuje razdoblje za ostvarivanje ovlaštenja ili

dužnosti koja proistječu iz odredaba procesnog prava. Takvi su, u pravilu, svi rokovi iz ZPP-
a. Građanskopravni su oni kojima se određuje razdoblje za ostvarivanje ovlaštenja ili dužnosti
koja proistječu iz odredaba građanskog prava.127
Paricijski rokovi. To su rokovi unutar kojih je moguće dobrovoljno izvršiti neku
obvezu, a ako se ne izvrši, onda druga strana protekom roka može tražiti ovrhu.

Računanje rokova
Rokovi se računaju samo po jedinicama određenim punim danima, od pola noći do
pola noći. Rokovi se računaju na dane, mjesece i godine (112/1). Ako je rok određen na dane,
u rok se ne uračunava dan kad je dostava ili saopćenje obavljeno odnosno dan u koji pada
događaj otkad treba računati trajanje roka, već se za početak roka uzima prvi idući dan
(112/2).
Rokovi određeni na mjesece odnosno na godine završavaju se protekom onog dana
posljednjeg mjeseca odnosno godine koji po svom broju odgovara danu kad je rok otpočeo.
Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok se završava posljednjeg dana tog mjeseca
(112/3). Ako posljednji dan roka pada na državni blagdan, ili u nedjelju ili u koji drugi dan
kad sud ne radi, rok istječe protekom prvoga idućeg radnog dana (112/4).
Prekidanjem postupka prestaju teći svi zakonski i sudski rokovi (214/1). Mirovanjem
postupka prestaju teći samo sudski rokovi (217/1). Rokovi koji su prestali teći, počinju teći
iznova kad se postupak nastavi (215/6).
Ako posljednji dan roka pada na državni blagdan ili u nedjelju ili neki drugi dan kada
sud ne radi, rok istječe tek protekom prvog idućeg radnog dana.
Pravilo je da se radnja čije je poduzimanje vezano za rok smatra izvršenom u roku ako
je podnesak kojim se ta radnja poduzima predan nadležnom sudu u roku (113/1). Izuzeci:
1. ako je podnesak upućen sudu putem pošte, preporučenom pošiljkom ili telegrafom, dan
predaje pošti smatra se danom predaje sudu (113/2)
2. za osobe koje se nalaze u vojsci, dan predaje podneska vojnoj jedinici smatra se danom
predaje sudu
3. za osobe lišene slobode, dan predaje podneska upravi zatvora, odnosno,
kaznenopopravnog doma smatra se danom predaje sudu (113/6)
4. ako je podnesak predan sudu koji nije nadležan u roku, pa stigne nadležnom sudu nakon
roka, smatrat će se na vrijeme podnesenim ako se njegovo podnošenje nenadležnom sudu
može pripisati neznanju ili očitoj pogrešci podnositelja (113/7)

127
Npr. ako je podnesak predan sudu koji nije nadležan u roku, pa stigne nadležnom sudu nakon roka, smatrat će
se na vrijeme podnesenim ako se njegovo podnošenje nenadležnom sudu može pripisati neznanju ili očitoj
pogrešci podnositelja.

99
5. svaki jedinstveni suparničar može poduzeti procesnu radnju sve dok i za jednog od njih
teče rok
6. u sudskoj praksi smatraju se pravodobni i podnesci predani nakon proteka roka ako se
takav postupak može pripisati pogrešnoj uputi koju je sud dao stranci

Ročišta

Ročište je vremenski određeno doba kada sud poduzima neku procesnu radnju uz
sudjelovanje stranaka i drugih sudionika u postupku. Susret suda i stranaka na ročištu
omogućuje ostvarivanje načela kontradiktornosti, neposrednosti, javnosti i usmenosti.
Ročišta određuje sud kad je to zakonom propisano ili kada to zahtijevaju potrebe
postupka. Protiv rješenja o određivanju ročišta, nije dopuštena žalba (114/1). Ročišta se
određuju zbog poduzimanja raznovrsnih procesnih radnji: pripremnog ročišta, glavne
rasprave, izvođenja dokaza, raspravljanja incidentalnih pitanja.
Ročišta se u pravilu održavaju u sudskoj zgradi (115/1), no sud može odlučiti da se
ročište održi izvan sudske zgrade ako je to nužno ili kad će se time uštedjeti na vremenu ili
troškovima (115/2).128 Protiv takva rješenja nije dopuštena žalba. Ročišta se održavaju radnim
danom, danju, kada sud radi.
Važno je da se o ročištu obavijeste stranke i drugi sudionici čija je prisutnost potrebna
(114/2), te da se pozvanima da dovoljno vremena za pripremanje. 129 U pozivu treba naznačiti:
mjesto i vrijeme održavanja ročišta, upozorenje o posljedicama izostanka, te će se strankama
dostaviti podnesak koji je dao povod za ročište (114/2,3).
Kada za to postoje opravdani razlozi, sud može odgoditi ročište. Sud prisutnima
priopćava mjesto i vrijeme novog ročišta pa im se neće dostavljati poziv (116/1,2). Protiv
rješenja o odgodi ročišta nije dopuštena žalba.

Propuštanje

Stranke mogu ugrožavati procesni tjek i svojom pasivnošću, propuštanjem,

nepoduzimanjem procesnih radnji, uopće ili ne na vrijeme, u stadiju u kojem je normalno
očekivati da se određena radnja poduzme.Propuštanje stranaka manifestira se u nekoliko
varijanti:

a) nepoduzimanje proc. radnje u predviđenom roku

b) nepoduzimanje proc. radnje u procesnom stadiju
c) neodazivanje na zakazano ročište do njegova završetka ili odazivanje uz pasivno
držanje ili odazivanje uz neposredno povlačenje s ročišta
Na propuštanje se može reagirat na dva načina; primjenom prisile ili pridavanjem
određenog procesnopravnog značenja pasivnosti stranaka. U određenim situacijam procesno
pravo je indiferentno prema pasivnosti stranaka. Ponekad se na propuštanje nadovezuje

128
Npr. kad se predmet uviđaja ne može donijeti na sud.
129
Ako se određuje pripremno ročište ili ročište za gl. raspravu, poziv mora biti dostavljen najmanje osam dana
prije početka ročišta

100
gubitak prava na poduzimanje procesne radnje. Posljedice propuštanja su pridavanje
određenog procesnopravnog značaja tom propuštanju, ovisno o tome kad je do njega došlo.

Propuštanje rokova

Procesne posljedice propuštanja rokova su različite:

1. prekluzija – gubitak prava na poduzimanje procesne radnje. Do nje dolazi kod
prekluzivnih rokova.130 Sudski rokovi koji su prekluzivni su; rok za davanje osiguranja
parničnih troškova, za dopunu ili ispravak žalbe. Propuštanje većine zakonskih rokova dovodi
do gubitka prava na poduzimanje određene radnje.
2. fikcija, odnosno, presumpcija o manifestaciji određene procesne volje stranke koja
je propustila neku radnju – dakle, značaj konkludentne izjave volje.131
3. indiferentnost – neke radnje se mogu poduzeti i nakon proteka roka
(monitornog).132
Propuštanje stranke da dođe na ročište u pravilu ne utječe na pravo suda da to ročište
održi, pa će stranka koja izostane biti prekludirana u pravu na poduzimanje onih radnji koje se
mogu poduzimati samo u određenom stadiju.133 Ako obje stranke propuste doći na ročište,
nastupa mirovanje postupka. Ako samo jedna stranka dođe na ročište i predloži mirovanje
također nastupa mirovanje (216/1).

Propuštanje procesnog stadija

Kod nas postoje neka pravila koja stranke prekludiraju u pravu poduzimanja određene
radnje nakon propuštanja da je poduzmu u određenom stadiju postupka.134
Takvog su značenja pravila o prigovoru nadležnosti, i traženju izuzeća sudaca i vještaka,
pravo na opoziv izjave punomoćnika, na traženje aktorske kaucije, na podnošenje
incidentalne tužbe za utvrđenje, na protutužbu, na jednostranu preinaku i povlačenje tužbe, na
odricanje od tužbenog zahtjeva, na naknadnu subjektivnu kumulaciju, na tužbu glavnog
miješanja, na imenovanje prethodnika, na zaključenje sudske nagodbe, na povlačenje
priznanja tužbenog zahtjeva, na prigovor radi kompenzacije.
Propuštanje stranaka da se izjasne o pravnim pitanjima ne dovodi do situacije u kojoj
bi se na takvo propuštanje nadovezale negativne posljedice. Priznanje tužbenog zahtjeva I

130
Npr. odvjetnik ne može tražiti ponavljanje postupka na osnovi parnične punomoći nakon proteka 6 mjeseci od
pravomoćnosti odluke (95/2)
131
Npr. smatra se da je podnesak povučen ako ne bude ispravljen odnosno dopunjen i vraćen sudu u određenom
roku (109/4). Ako stranka u sudskom roku ne ispravi žalbeni podnesak, sud će žalbu odbaciti
132
Npr. sud je dužan primiti predujam za izvođenje dokaza i nakon roka (153).
133
Npr. neće moći tražiti da se ponovno izvode dokazi, postoji mogućnost da bude donesena presuda zbog
izostanka
134
Npr.:
 prigovor tuženika o mjesnoj i stvarnoj nenadležnosti može se staviti do pripremnog ročišta, odnosno, do
upuštanja tuženika u raspravljanje.
 Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće suca čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije do
završetka rasprave pred prvostupanjskim sudom; a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke (73/6).
 Protutužba se može podnijeti do zaključenja glavne rasprave (189).

101
odricanje od tužbenog zahtjeva ne mogu se izvršiti konkludentnim procesnim radnjama već
samo izričitom izjavom.

Propuštanje ročišta

1. održavanje ročišta unatoč propuštanju – propuštanje stranke da se odazove

pozivu na ročište u pravili ne utječe na pravo suda da to ročište održi
2. mirovanje postupka – ako obje stranke propuste doći na ročište u redovnom
parničnom postupku doći će do mirovanja postupka
3. presuda zbog izostanka – ako tuženik ne dodje na pripremno ročište tj ako prvo
ročište za glavnu raspravu ako propremno ročište nije održano, sud će izreći
presudu zbog izostanka
4. odgoda ročišta – ako u postupku pred trgovačkim sudom s pripremnog ročišta
ili prvog ročišta za glavnu raspravu izostanu obje stranke sud će ročište
odgoditi
5. povlačenje tužbe – ako u postupku pred trgovačkim sudom nakon odgode
ročišta obje stranke ne dodju ni na novo ročište smatrat će se da je tužitelj
povukao tužbu

Građanskopravne posljedice propuštanja

Sud je ovlašten prosuditi od kakvoj je značenja što stranka koja drži ispravu ne
postupa po rješenju suda kojim joj se nalaže podnošenje isprave ili što neosnovano poriče da
se isprava kod nje nalazi ili što stranka odbija iskazivati u stadiju izvođenja dokaza
saslušanjem stranaka.
U slučaju otkaza punomoći odnosno prestanka ili stečaja pravne osobe punomoćnik je
dužan još mjesec dana obavljati radnje u postupku ako je to potrebno radi otklanjanja štete.
Neizvršenje te obveze dovodi do imovinskopravne odgovornosti punomoćnika za štetu.

Preuranjeno poduzimanje procesnih radnji

Dvije vrste situacija:

a) nekad je poduzimanje određene radnje nedopušteno jer još nisu sazreli uvjeti za njeno
poduzimanje,135
b) nekad preuranjeno poduzimanje radnji nije nedopušteno, ali bi se njime ugrožavali interesi
stranke koja ih poduzima ili protivnika.136
Povrat u prijašnje stanje

To je vraćanje parnice u stanje prije (opravdanog) propuštanja roka ili ročišta za

poduzimanje određene parnične radnje zbog kojega je stranka izgubila pravo na naknadno
poduzimanje propuštene radnje.

Pretpostavke za povrat u prijašnje stanje

135
npr. ulaganje žalbe protiv presude koja još nije donesena
136
npr. stranka se ne može odreći prava na žalbu protiv presude koja još nije objavljena.

102
 1. da je stranka propustila rok ili ročište za poduzimanje neke procesne radnje
(117/1),137
2. da je stranka zbog propuštanja izgubila pravo na poduzimanje te radnje (117/1),
3. da je zbog prekluzije za stranku nastala nemogućnost da na drugi način ostvari cilj
koji je namjeravala ostvariti propuštenom radnjom138
4. da postoje opravdani razlozi za propuštanje (117/1).
5. da stranka predloži da joj se dopusti da propuštenu radnju naknadno izvrši (117/1),
jer o povratu sud nikad ne odlučuje po službenoj dužnosti.
6. da je povrat zatražen u zakonskom roku: subjektivni rok je 15 dana. Početak roka se
računa od dana kad je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje; a ako je stranka
tek kasnije saznala za propuštanje - od dana kad je za to saznala. (118/2). Ako je
stranka u pozivu za poduzimanje neke parnične radnje ili u pozivu za ročište bila
upozorena na posljedice propuštanja, smatrat će se da je saznala za propuštanje onoga
dana kojega je istekao rok u kojemu je radnju trebala poduzeti, odnosno onoga dana
kojega je održano ročište na koje je pozvana (118/3). Objektivni rok je 3 mjeseca i
uvijek se računa od dana propuštanja (118/4).
7. da zakon izričito ne isključuje dopustivost povrata.

Povrat nije dopušten:

a) ako se propusti rok za stavljanje prijedloga da se povrat dopusti,
b) ako se propusti ročište određeno u povodu prijedloga za povrat (119)
c) ako se propuštanje stranke može pripisati bitnoj povredi postupka zbog koje se
može izjaviti pravni lijek (117/2).
Prijedlog se podnosi sudu kod kojeg je trebalo izvršiti propuštenu radnju (118/1). U
vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje sud će zakazati ročište, osim ako su činjenice
na kojima se prijedlog temelji općepoznate (121/2). Ako se povrat traži zbog propuštanja
roka, predlagač je dužan istodobno s podnošenjem prijedloga izvršiti propuštenu radnju
(118/4).139Nepravodobne i nedopuštene prijedloge sudac odbacuje (121/1). Sud može odlučiti
da se postupak prekine do pravomoćnosti rješenja o prijedlogu (120/1).140
Neće se dopustiti povrat u prijašnje stanje ako je propušteni rok za stavljanje
prijedloga da se dopusti povrat u prijašnje stanje ili ako je propušteno ročište određeno u
povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje
Odluka suda o dopuštanju povrata je konstitutivna. Parnica se vraća u stanje u kojemu
se nalazila prije popuštanja, a odluke donesene zbog propuštanja ukidaju se po sili zakona
(117/2). Stranci se, dakle, dozvoljava da obavi propuštenu radnju.
Protiv rješenja kojim se usvaja prijedlog nije dopuštena žalba (122). Protiv rješenja
kojim se prijedlog odbija ili odbacuje dopuštena je posebna žalba (271/2).
Stranka koja traži povrat u prijašnje stanje dužna je protivnoj stranci naknaditi
troškove postupka izazvane propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje

137
Povrat nije dopušten ako se radi o stadiju
138
Zato nije dopušten povrat zbog propuštanja iznošenja nekih činjenica nakon čega je donesena kontradiktorna
presuda jer se to može ostvariti i u žalbi.
139
Ovo je relikt načela ekvivalentnosti, propuštena radnja se poduzima uvjetno; bit će relevantna samo ako sud
uvaži prijedlog za povrat
140
Ako je sud donio odluku da se postupak prekine, a pred višim je sudom u tijek u postupak u povodu žalbe,
obavijestit će se viši sud o toj odluci (120/2).

103
stanje neovisno o ishodu spora. O zahtjevu protivne stranke za naknadu troškova postupka
sud je dužan odlučiti rješenjem bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari. Protiv toga
rješenja posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se na temelju njega može tražiti prije njegove
pravomoćnosti (122a).
TUŽBA

O tužbi

Parnični postupak se pokreće tužbom (185). Bez tužbe, koju podnosi tužitelj, nema
parnice (nemo iudex sine actore).
Tužba je zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja koji tužitelj traži od
suda s obzirom na tuženika, za kojeg tvrdi da se prema njema nalazi u određenoj
građanskopravnoj obvezi koju dobrovoljno nije ispunio ili u u odnosu za kojeg tvrdi da je u
svoju korist ovlašten tražiti autoritativno utvrđenje sadržaja nekog pravnog odnosa ili
proizvođenje određene promjene u pravnim odnosima.
Umjesto podneskom tužba se može podnijeti i usmeno na zapisnik kod suda. U jednoj
tužbi shvaćenoj u formalnom smislu može biti više tužbi shvaćenih u materijalnom smislu.141
Svojom tužbom tužitelj provocira sudsku odluku (ali podloga za donošenje te odluke
nije samo tužba nego cjelokupni rezultat raspravljanja u parnici), njome tužitelj određuje
granice raspravljanja i determinira vrstu postupka.
U povodu podnesene tužbe vodi se parnični postupak u kojem se utvrđuje jesu li
ispunjene procesne pretpostavke da se tužba uzme u razmatranje, a zatim jesu li ispunjene i
materijalnopravne pretpostavke.
Ako se utvrdi da nisu ispunjene procesne pretpostavke, tužba će se odbaciti, ne
ispitujući materijalnopravne pretpostavke. Ako su ispunjene procesne pretpostavke, sud će
ispitati postoje li materijalnopravne pretpostavke. Ako ne postoje, zahtjev će odbiti, a ako
postoje, zahtjev će usvojiti.
Tužba je po svojoj pravnoj prirodi parnična radnja, a ne građanskopravni posao (kako
to neki teoretičari smatraju). Procesni odnosi su potpuno samostalni i neovisni od
materijalnopravnih. Argumenti za ovu tvrdnju su deklaratorna tužba i slučaj singularne
sukcesije koja nije dovela do procesnopravne sukcesije.
Podnošenjem tužbe zasniva se dvostrani procesni odnos između tužitelja i suda.
Trostrani procesni odnos, koj obuhvaća i tuženika, zasniva se tek dostavljanjem tužbe
tuženiku.
U parnici se raspravlja i odlučuje o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva da mu sud pruži
pravnu zaštitu određenog sadržaja koja proizlazi kao zaključak iz primjene određene pravne
norme na utvrđeno činjenično stanje. Odlučuje se o osnovanosti tužiteljevog zahtjeva da se
presudom u njegovu korist proizvedu određene pravne posljedice kao rezultat pružanja pravne
zaštite koju je po zakonu ovlašten tražiti.

141
Npr. više zahtjeva za zaštitu uperenih protiv jednog ili više tuženika.

104
Deklaratorna tužba

Za razliku od kondemnatorne tužbe kod koje se intervenira tek nakon što je došlo do
povrede prava sa zadatkom represivne reakcije, kod deklaratorne tužbe tužbe se intervenira
prije nego je došlo do povrede, sa zadatkom da se očekivana povreda unaprijed spriječi.
To se postiže primjenom sistema dekalratorne pravne zaštite – tužbom i presudom za
utvrđenje. Pružanje pravne zaštite ograničuje se samo na deklariranje postojanja odnosno
nepostojanja određenog sadržaja konkretnog prava ili pravnih odnosa.
Utvrđivanje sadržaja prava i pravnih odnosa u sistemu deklaratorne pravne zaštite
krajnji je cilj parničnog postupka. Deklaratorna pravna zaštita ne stvara nove pravne odnose
niti preinačuje postojeće. Odnosi čiji sadržaj ona utvrđuje postoje nezavisno od nje i prije nje.
Sva snaga deklaratorne presude sastoji se u njenoj pravomoćnosti. Ona je historijski noviji
oblik pravne zaštite, do njene pojave dolazi polovinom 19.st.

Vrste deklaratornih tužbi

Traženje deklaratorne zaštite može biti usmjereno na utvrđenje da određeni pravni

odnos postoji – pozitivna deklaratorna tužba. Ali i da određeni pravni odnos ne postoji –
negativna deklaratorna tužba.
U praksi je više deklaratornih presuda nego deklaratornih tužbi zato što je svaka
presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev, presuda negativnog utvrđenja da tužitelju ne pripada
ovlaštenje za traženje pravne zaštite određenog sadržaja. Ovo vrijedi bez obzira je li takva
presuda donesena u povodu deklaratorne, kondemnatorne ili konstitutivne tužbe.
Ako sud prihvati pozitivni deklaratorni zahtjev ili ako odbije negativni deklaratorni
zahtjev – presudom se utvrđuje da pravni odnos ima odnosno da nema sadržaj kakav proizlazi
iz njenog dispozitiva.

Objekt utvrđvanja u parnici pokrenutoj deklaratornom tužbom

Ovom tužbom se traži od suda a) da utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili
pravnog odnosa, b) da utvrdi istinitost odnosno neistinitost neke isprave (187/1).
Odnos čije se utvrđenje traži mora biti konkretan i u pravilu mora postojati u vrjeme
suđenja. Pružanje pravne zaštite se ograničuje samo na deklariranje postojanja ili nepostojanja
pravnog odnosa, time se ne stvaraju novi pravni odnosi niti preinačuju postojeći. Ti odnosi
postoje prije nje i neovisno od nje.
Ne može se tražiti utvrđivanje budućih pravnih odnosa. Ne može se tražiti ni
utvrđivanje sadržaja pravnih propisa. Odnos čije se utvrđivanje traži mora biti konkretan i
mora postojati u vrijeme suđenja, ne može se utvrđivati da je neki pravni odnos postojao.
Isprava je istinita, autentična ako potječe od osobe koja je na njoj označena kao
potpisnik. Dakle, povodom tužbe za utvrđivanje istinitosti isprave, ne može se utvrđivati
istinitost njenog sadržaja.
Ne može se, na temelju deklaratorne presude, provesti ovrha. Ako subjekt iz pravnog
odnosa, čiji je sadržaj utvrđen takvom presudom, ne postupi u skladu s njom, povrijeđeni

105
subjekt će bit primoran da, radi zaštite svojih prava, podnese protiv prekršitelja novi
kondemnatornu tužbu.
Pravni interes za traženje deklaratorne pravne zaštite

Svaki tužitelj nezavisno od prirode svoje procesne legitimacije mora imati konkretan i
aktualan pravni interes za angažiranje pravosudne djelatnosti u određenoj pravnoj stvari.
Tužitelje je u pravilu dužan učiniti vjerojatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa
da se njegov deklaratorni zahtjev uzme u razmatranje.
Zakon određuje da pravo na ovu zaštitu postoji;
1.kad je to posebnim propisima predviđeno – bilo da zakon daje neposredno ovlaštenje
određenoj osobi da pokrene parnicu, bilo da ovlašćuje sud da određenu osobu uputi na
pokretanje parnice
2.kad tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog pravnog odnosa
još prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa
3.kad tužitelj ima neki drugi- bilo koji određeni pravni interes za podnošenje ove tužbe.
Tužitelj je tada dužan u nedostatku presumpcije o postojanju, učiniti vjerojatnim postojanje
svog konkretnog pravnog interesa
Pravni interes se ne presumira već ga je potrebno dokazati. Pravni interes postoji kad
tužitelj učini vjerojatnim da bi tuženik svojim držanjem mogao ugroziti ostvarenje njegovih
prava u bliskoj budućnosti. On se presumira se kad je to posebnim propisima predviđeno
(187/2)142. Postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo prije donošenja odluke o
tužbenom zahtjevu.

Incidentalna tužba za utvrđenje

Ako odluku o sporu zavisi od toga postoji li ili ne neki pravni odnos koji je prije ili
tijekom parnice postao sporan, tužitelj može, osim postojećeg, istaći i tužbeni zahtjev da sud
utvrdi da takav odnos postoji odnosno ne postoji, pod uvjetom da je sud pred kojim teče
parnica nadležan i za odlučivanje o ovom novom zahtjevu (187/3).
Sporni odnos mora biti od prejudicijelne važnosti za odluku o glavnom tužbenom
zahtjevu. Ovaj zahtjev se može istaći i već prilikom podnošenja tužbe u glavnoj stvari. Nije,
dakle, potrebno čekati da pravo, na koje se taj zahtjev odnosi, postane sporno tijekom
postupka.
Time se pridonosi pravnoj sigurnosti, jer pravomoćnost deklaratornog dijela izreke
presude onemogućuje ponovno aktualiziranje pitanja osnove tužbenog zahtjeva u eventualnoj
novoj parnici po osnovi drukčijeg kondemnatornog zahtjeva. Kad sud u presudi utvrdi, pored
ostalog, i postojanje takvog pravnog odnosa, taj dio izreke naziva se deklaratorni preambul.
Zahtjev prejudicijelnog sadržaja može tijekom parnice istaknuti i tuženik koristeći se
institucijom protutužbe. Sud može iz razloga svrsishodnosti odlučiti da prije donošenja

142
Čl. 187. st. 2. glasi: “Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima
pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost
odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav
drugi pravni interes za podizanje takve tužbe”.

106
odluke o glavnoj stvari incidentalnom međupresudom riješi pitanje osnovanosti osnove
istaknutog tužbenog zahtjeva.
Ako je sud nadležan za samostalno rješavanje prejudicijelno pitanja, o njemu može
odlučiti deklaratornom presudom. Ako nije nadležan stajalište suda o tom pitanju imat će
pravni učinak u parnici u kojoj je prethodno pitanje na takav način riješeno.

Kondemnatorna tužba

Represivna pravna zaštita. Do intervencije dolazi nakon što je došlo do povrede prava
– post festum. Stanje odnosa nije onakvo kakvo bi trebalo biti obzirom na sadržaj mjerodavne
građanskopravne norme. Da bi se uspostavilo stanje kakvo bi trebalo biti, potrebno je
represivnom mjerom suzbiti nepravo koje je tuženik uzrokovao.
Ovom tužbom tužitelj traži od suda da mu pruži pravnu zaštitu tako što će tuženika
osuditi da u korist tužitelja (ili iznimno nekog trećeg) nešto učini, trpi ili propusti. (osudne ili
tužbe na činjenje).
Raspravljanje o osnovanosti zahtjeva za izricanje osude mora nužno prethoditi
utvrđivanje sadržaja tužiteljevih ovlaštenja i tuženikovih obveza. Stoga dispozitivu osuđujuće
presude prethodi deklaratorni preambul koji se u pravilu unosi u obrazloženje. Takva
deklaracija, međutim, nije obuhvaćena pravomoćnošću pa postoji mogućnost da se u nekoj
drugoj parnici taj sadržaj utvrdi drukčije.
Sud je ovlašten donijeti kondemnatornu presudu samo ako tužitelj podnese
kondemnatornu tužbu. Ako sud stekne uvjerenje da tužiteljevo traženje nije osnovano, dužan
je odbiti tužbeni zahtjev, to je presuda tzv. negativnog utvrđenja. Ona nema jednaku
vrijednost kao negativna deklaratorna presuda.
Kondemnatorni tužbeni zahtjev može biti odbijen npr. zbog toga što je utvrđeno da je
potraživanje s obzirom na koje je takav zahtjev istaknut zastarjelo, odnosno zato što
potraživanje još uvijek nije dospjelo.
U kondemnatornoj tužbi može se tražiti osuda tuženika da nešto pozitivno učini; sašije
odjelo, da preda određenu robu, da u ime naknade štete plati određeni iznos novca; ili osudu
kojom mu se nalaže da nešto trpi; pravo služnosti, zabrana smetanja tužiteljevog posjeda.
Može se tražiti da tuženik bude osuđen da dade određenu izjavu volje; da izda ispravu
podobnu za upis prava u zemljišne knjige (clausula intabulandi). Pravni interes se zbog
zabrane samopomoći presumira.

Nedospjelost činidbe i kondemnatorna tužba

Sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu, samo ako je ona dospjela do
zaključenja glavne rasprave (326/1). Kad se tužba podnese prije dospjelosti, u praksi je
uobičajeno da se tužbeni zahtjev odbija kao preuranjen. 143 Postoje, međutim, tri izuzetka kad
je dopušteno izricanje kondemnatorne presude prije dospjelosti činidbe:

143
O tome u teoriji postoje dva shvaćanja: 1) tužba se odbacuje jer ovlaštenik nema pravnog interesa za nju, 2)
tužba se odbija je je dospjelost materijalnopravna pretpostavka osnovanosti (a ne procesna pretpostavka)
tužbenog zahtjeva.

107
 1) Uzdržavanje: ako sud nađe da je zahtjev za uzdržavanje osnovan, on može osuditi
tuženika i na plaćanje uzdržavanja koje još nije dospjelo (326/2). No obveza plaćanje postoji
tek kad potraživanja za pojedine obroke dospiju;
2) Najam / zakup: presuda kojom se tuženiku nalaže predaja ili preuzimanje stvari
dane u najam ili zakup, može se donijeti i prije prestanka tih odnosa (326/3). Tužitelj može
ostvariti svoje pravo neposredno nakon isteka najma/zakupa.
3) Buduća šteta: sud će, na zahtjev oštećenika, dosuditi naknadu i za buduću štetu, ako
je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će ona trajati i u budućnosti (203 ZOO).
Novelom 2003. proširen je krug slučajeva u kojima se može i s obzirom na nedospjele
tražbine tražiti kondemnatorna zaštita uz uvjet da se učini vjerojatnim postojanje pravnog
interesa. Tužitelj koji učini vjerojatim da;
1.tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još nedospjele tražbine ili
2. da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu ili da
3. iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine tražiti od suda
da tuženiku naloži da mu ispunji dužnu činidbu u vrijeme njezine dospjelosti.
Tužbu kojom je zatražena osuda radi ispunjenja nedospjele tražbine u budućnosti treba
zbog nedostatka pravnog interesa odbaciti zbog istog razloga zbog kojeg se odbacuje
deklaratorna tužba za čije podnošenje tužitelj nema pravnog interesa.
Okolnost da se tužba kojom je zatražena osuda radi ispunjenja nedospjele tražbine
odbacuje ako se ne učini vjerojatnim postojanje pravnoh interesa za njeno podnošenje ne
dovodi u pitanje stav da kondemnatorni tužbeni zahtjev treba odbiti ako se uzvrdi da tražbina
s obzirom na koju je istaknut nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.
Izricanjem kondemnatorne presude tužitelj još ne dolazi do ostvarenja svog ovlaštenja.
Kondemnatornom presudom tuženiku se samo nalaže da svoje držanje uskladi sa pravnom
normom. Ako on to ipak ne učini steći će se pretpostavke da se u posebnom ovršnom
postupku nalog parničnog suda prisilno ostvari.

Stupnjevite tužbe

Radi se o potpuno novom institutu u našem procesnom pravu, uveden po uzoru na

njemačko i austrijsko pravo.
Ratio uvođenja ovog instituta jest u činjenici da su u praksi česti slučajevi u kojma
tužitelj naprosto nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev (u smislu njegove
određenosti) zato što mu tuženik ne želi položiti račun (u skladu s odredbama materijalnog
prava ili ugovora) ili zato što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže.144
Naziv "stupnjevite tužbe" uveden je zbog toga što je, kako bi omogućilo ostvarivanje
prava na polaganje računa, a posljedično nakon toga i na ostvarivanje tražbine u parničnom
postupku, postupak na kojeg se odnosi odredba čl. 186 b. ZPP-a podijeljen u dva dijela.
Tijekom prve faze tuženiku se nalaže polaganje računa, a tijekom druge faze raspravlja se u
povodu određenog tužbenog zahtjeva kojeg je tužitelj dužan postaviti nakon okončanja prvog
stadija.

144
Do takvih situacija primjerice dolazi u odnosima izmeðu trgovačkih društava i dioničara, izmeðu nalogodavca
i nalogoprimca, izmeðu upravitelja zajedničke imovine i suvlasnika te imovine, izmeðu autora i nakladnika,
izmeðu poslodavca i radnika, itd.

108
Manifestacijska tužba

Tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda da

tuženiku - koji je prema sadržaju pravnoga odnosa dužan položiti račun ili dati pregled neke
imovine i obveza, odnosno tuženiku za koga je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili
prikrivenoj imovini - naloži da (pod prisegom ili bez prisege):
- položi račun ili,
- preda potpuni pregled imovine ili obveza, odnosno,
- da priopći što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato,
- te da ujedno izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine, odnosno dani
podaci o imovini, potpuni i točni (186b/1).

Nespecifirane kondemnacije

Ako prije nego što tuženik ispuni svoju obvezu polaganja računa ili predaje pregleda
imovine i obveza, tužitelj ne može postaviti procesno dopustiv, tj. određen tužbeni zahtjev za
isplatu određenog iznosa novca (ili isporuku određene količine zamjenjivih stvari, predaju
određenih stvari ili prijenos određenih prava), tužitelj može u tužbi istaknuti, pored zahtjeva
za
- polaganje računa ili
- predaju pregleda imovine i obveza,
tek samo odrediv zahtjev za isplatu iznosa (ili isporuku ili predaju stvari ili prijenos
prava) a visinu (količinu odnosno istovjetnost) toga zahtjeva će odrediti tek nakon što
tuženik položi račun ili preda pregled imovine i obveza, odnosno tek nakon što se
provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi u povodu položenog računa ili predanog
pregleda imovine i obveza ili u povodu uskrate polaganja računa ili predaje pregleda
imovine i obveza (186b/2).

Naime, u sporovima u kojima ne može postaviti procesno dopustiv, tj. određen zahtjev prije
nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je
prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati
zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti tek samo odrediv zahtjev za isplatu
iznosa (ili predaju stvari ili prijenos prava) a visinu (količinu odnosno istovjetnost) toga
zahtjeva odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se
provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati (186b/3).
Dakle, razlika između druge i treće varijante je u tome koje se svoje obveze tuženik ne
pridržava: obveze polaganja računa odnosno predaje pregleda imovine i obveza - 2. varijanta,
ili obveze davanja potrebnih podataka - 3. varijanta.

Konstitutivna tužba

Konstitutivna ili pravnostvarajuća pravna zaštita realizira se u stvaranju pravnih

odnosa koji dotle nisu postojali – bilo da proizvode nove bilo da preinačuje, ukida ili
poništava postojeće pravne odnose.
Predmet spora u konstitutivnim parnicama je zahtjev sudu da izmjeni sadržaj
postojećih građanskopravnih odnosa, zasnovan na tužiteljevom pravu da traži određenu

109
promjenu. Presuda kojom se odbija zahtjev za pružanje konstitutivne pravne zaštite utvrđuje
da tužitelj nema ovlaštenja za traženje takve zaštite. Ona je presuda negativnog utvrđenja.
Na podnošenje ove tužbe ovlaštene su samo osobe kojima to pravo zakon izričito
priznaje tj. samo one imaju procesnu legitimaciju: 1) kad zakon radi zaštite općih interesa, ne
dopušta pravnim subjektima da sami prouzrokuju promjene u pravnim odnosima, pa čak ni
kad među njima postoji suglasnost; 2) kad im je dopušteno da sami vrše promjene svojom
suglasnošću, a te suglasnosti nema, pa do promjene ne može doći jednostavno izraženom
voljom.
Ovom tužbom tužitelj traži od suda uspostavljanje, izmjenu ili ukidanje pravnog
odnosa. Dakle, radi se o stvaranju pravnih odnosa koji do tada nisu postojali, bilo da se
proizvode novi odnosi ili se postojeći odnosi preinačuju ili ukidaju. 145 Zaštiti prethodi
utvrđivanje sadržaja pravnih odnosa među strankama. Ovaj deklaratorni preambul ulazi u
obrazloženje presude.
Presude kojima se prihvaća konstitutivni tužbeni zahtjev pa se određeni pravni odnos
preinačuje, ukida ili poništava djeluju erga omnes; presude kojima se zahtjev odbija djeluju u
pravilu samo inter partes, no u određenim slučajevima, naročito u bračnim sporovima i te
presude djeluju prema svima.
Ovakva presuda ne deklarira postojanja prava na promjenu već tu promjenu sama
neposredno vrši. Izvršenje odluke konzumira se nastupanjem njene pravomoćnosti. Učinak
ove presude djeluje od trenutka nastupanja pravomoćnosti ex nunc. Samo izuzetno njihovo
djelovanje proteže se unatrag, obično u vrijeme kada je nastupila neka pravnorelevntna
činjenica koja pruža osonovu za isticanje konstitutivnog zahtjeva.

Sadržaj tužbe

S obzirom na svoj oblik tužba je podnesak stranke kojim ona pokreće parnicu. Njega
može u pravilu zamjeniti usmena izjava dana na zapisnik pred parničnim sudom. Određujući
elementa sadržaja tužbe zakon propisuje jedan minimalni obvezatni sadržaj bez kojeg se tužba
ne može uzeti u razmatranje i jedan dalji mogući ili preporučljivi sadržaj koji će sudu i
strankama omogućiti uspješnije raspravljanje.

Obligatorni sadržaj:
1. Podaci koje mora imati i svaki drugi podnesak,
2. Određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja
3. Tvrdnje o činjenicama na kojima tužitelj zasniva tužbeni zahtjev,
4. Prijedloge o dokazima kojima se činjenice mogu utvrditi (186/1),
Kad stvarna nadležnost, sastav suda, vrsta postupka, pravo na izjavljivanje revizije,
ovlaštenje na zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupka ovisi o vrijednosti predmeta
spora, a predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, tužitelj je dužan u tužbi naznačiti
vrijednost predmeta spora (186/2)
145
Konstitutivnog značaja su naprimjer tužbe: za razvod, poništenje braka i zajedničko traženje razvoda braka,
tužba za određivanje vremena za ispunjenje obveza, tužba za smanjenje ili povećanje uzdržavanja, tužba za
sniženje ugovorne naknade advokatu, tužba za poništenje arbitražne presude, itd.

110
 Sud će po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva;
ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan. Vrijednost predmeta spora može
biti relevantna i za vrstu postupka koji će se provesti. Jednom naznačenu vrijednost predmeta
spora tužitelj nije ovlašten naknadno mijenjati.

Fakultativni sadržaj

Tužitelj može izložiti svoje shvaćanje o pravnoj osnovi svog tužbenog zahtjeva
(186/3) ali sud za tu osnovu nije vezan (jura novit curia). U tužbi se mogu istaknuti zahtjeva
za donošenje odluka procesnopravne naravi,146. Mogu se navesti i pravnorelevantne izjave
koje su pretpostavka za osnovanost tužbenog zahtjeva147
Ti podaci koje mora imati i svaki drugi podnesak su: a) oznaka suda, b) ime,
zanimanje i prebivalište ili boravište stranaka i njihovih zakonskih zastupnika i punomoćenika
ako ih imaju, c) predmet spora,148 d) sadržaj izjave, e) potpis podnositelja (106/2) koji mora
biti na kraju podneska (106/3).

Tužbeni zahtjev

Tužbeni zahtjev je procesnopravni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog

sadržaja. Pored zahtjeva u pogledu glavne stvari, on može obuhvatiti i sporedna potraživanja
(186/1) kao što su zahtjev za naknadu parničnih troškova, za isplatu kamata, itd. Zahtjev mora
biti konkretan i svestrano određen i to u subjektivnom smislu (u pogledu stranaka), te u
objektivnom smislu (u pogledu predmeta spora).
Tužbeni zahtjev je neodređen ako se sudu prepušta da nađe adekvatno rješenje s
obzirom na činjeničnu osnovu spora ili da sam utvrdi osobu u odnosu na koju tužitelju pripada
određeno ovlaštenje.149

Tužbena ili stvarna osnova

Dužnost je tužitelja da navede činjenice na kojima zasniva svoje zahtjeve – glavne i

sporedne, građanskopravo i procesnopravno relevantne. Historijski događaj za koji tužitelj
smatra da mu pruža osnovu za isticanje određenog zahtjeva je stvarna ili tužbena osnova
tužbe.
Činjenice trebaju pokazati da postoji podudarnost između faktičnog stanja i onoga
koje zakon predviđa kao osnovu za pružanje pravne zaštite. Činjenice koje se navode u tužbi

146
Npr. zahtjevi za delegaciju, izuzeće, za postavljanje besplatnog punomoćenika.
147
Npr. o odustanku od ugovora, po pobijanju pobojnih pravnih poslova.
148
To je u biti isto što i tužbeni zahtjev.
149
Tužbeni zahtjev bi bio neodređen, recimo kad bi se sudu prepustilo da nađe adekvatno rješenje s obzirom na
činjeničnu osnovu spora ili da sam utvrdi osobu u odnosu na koju tužitelju pripada neko ovlaštenje. On mora
glasiti npr. Tuženik V. A. mi je dužan isplatiti 5000 kn.

111
trebaju biti dovoljno precizno opisane da omoguće konkretizaciju i specifikaciju spornog
odnosa - sistem supstanciranja stvarne osnove spora.
Tužitelj ne mora već u tužbi iscrpno navesti sve elemente relevantnog činjeničnog
stanja. On je ovlašten i u nastavku prvostupanjskog postupka iznositi nove činjenice.

Dokazi

Tužitelj je već u tužbi dužan po mogućnosti navesti sve dokaze radi provjeravanja
istinitosti svojih navoda. Dokazi moraju biti određeni u dva smisla: potrebno je navesti za
koje se činjenice nude određena dokazna sredstva i kojim se dokaznim sredstvom određena
činjenica može dokazati. Pismeni dokazi mogu se priložiti tužbi.

Pravna osnova

Pravna osnova zahtjeva za pružanje pravne zaštite – pravna kvalifikacija spornog

pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog
sadržaja samo je fakultativni element tužbe.
Sud će po tužbi postupati ako tužitelj ne navede pravnu osnovu, a ako je i navede, sud
nije vezan za njegovo shvaćanje (186/3). Prema načelu iura novit curia sud je dužan da sam
utvrdi pravna pravila na temelju kojih treba prosuditi osnovanost tužbenog zahtjeva.

Tužba protiv RH

Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se prije
podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje
spora (186a/1).150 Ako zahtjev ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri
mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu
(186a/5). Sud će odbaciti tužbu podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno
rješenje spora, odnosno prije isteka spomenutog roka (186a/6).
Podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora prekida se zastarijevanje (186a/3). U
slučajevima kad je posebnim zakonom propisan prekluzivni rok za podnošenje tužbe, tužitelj
se ne mora poslužiti ovim zahtjevom jer bi time izgubio pravo na sudsku zaštitu.
Ove odredbe se ne primjenjuju u slučajevima kada je posebnim zakonom propisan
postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu ili
nekom drugom tijelu (186a/7).151
Eventualno postignuta nagodba između podnositelja zahtjeva i državnog odvjetništva
ima svojstvo ovršnosti (186a/4).
Predmet spora

150
Ako je zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnesen nenadležnom državnom odvjetništvu, smatrat će se da je
podnesen nadležnom državnom odvjetništvu istekom roka od osam dana (186a/2).
151
Npr. ZKP-om, Zakonom o službi u oružanim snagama.

112
 Predmet spora tužbeni zahtjev – zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja
zasnovan na tvrdnji o ovlaštenju tužitelja da traži nastupanje određene pravne posljedice koja
rezultira iz primjene mjerodavne pravne norme na utvrđeno činjenično stanje.
Tužbeni zahtjev je nezavisan od građanskopravnog ovlaštenja. Odluku o odbijanju
tužbenog zahtjeva kao neosnovanog sud smije donijeti tek kad utvrdi da nijedno pravno
pravilo ne upućuje na zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Kad tužitelj u deklaratornoj tužbi traži da sud prihvati njegovu tvrdnju o postojanju
određenog građanaskopravnog odnosa tada on u svome tužbenom zahtjevu, po prirodi stvari,
iznosi pravnu kvalifikaciju spornog odnosa. Sud je u takvim slučajevima vezan za pravnu
kvalifikaciju istaknutu u tužbenom zahtjevu jer je ona sastavni dio tužbenog zahtjeva.

Pravne posljedice podnošenja tužbe sudu

Podnošenje tužbe sudu uzrokuje određene procesnopravne i građanskopravne

posljedice. Ako sud tužbu odbaci ili je tužitelj povuče svi pravni učinci prouzročeni
podnošenjem poništavaju se ex tunc. Ako sud smatra da je tužba dopuštena, on ne donosi o
tome posebnu odluku već se takav stav manifestira konkludentno iz radnje koje se dalje
poduzimaju.

Procesnopravne posljedice:
1) Ocjenjivanje nadležnosti vrši se, u pravilu, s obzirom na činjenice u vrijeme
podnošenja tužbe sudu (15/3) (perpetuatio furi)
2) U slučaju elektivne nadležnosti pravo tužitelja na izbor nadležnog suda konzumira
se podnošenjem tužbe sudu,
3) Ugovor o prorogaciji relevantan je ako je pravovaljan u vrijeme podnošenja tužbe
sudu,
4) Dopustivost tužbe sa stajališta ostalih procesnih pretpostavki prosuđuje se, u prvom
redu, prema okolnostima u vrijeme podnošenja tužbe sudu,
5) Ako se tužba preinačuje zbog okolnosti koje su nastupile nakon podnošenja tužbe
sudu, tuženik se preinaci ne može protiviti (191/2)

Građanskopravne posljedice:
1) Dospjelost i zastara se prekidaju podnošenjem tužbe sudu – pod rezolutivnim
uvjetom da se postupak uredno nastavi (360-393 ZOO),
2) Kod alternativnih obveza kad pravo izbora pripada tužitelju, to pravo izbora se
konzumira podnošenjem tužbe sudu,
3) Na povremena novčana dospjela davanja, teče zatezna kamata od dana kada je sudu
podnesen zahtjev za njihovu isplatu (279/3 ZOO).
4) Ako je pravo na podnošenje tužbe ograničeno prekluzivnim rokom, do prekluzije
ne dolazi ako se tužba podnese dok rok još teče.
5) Pravo na ostvarivanje i zaštitu nekih strogo osobnih neprenosivih prava prenosi se
na nasljednike ako je prednik podnio tužbu radi zaštite tih prava
6) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtjevati zatezna kamata od dana kad je
sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu
7) Za razvod braka mjerodavno je i pravo države čiji su državljani oba bračna druga u
vrijeme podnošenja tužbe

113
 8) Zastarjevanjem tražbina prekida se podnošenjem tužbe sudu te isticanjem
kompenzacijskog prigovora. Smatra se da prekid nije nastupio ako vjerovnik odustane od
tužbe te ako tužba bude odbačena ili odbijena. No ako je tužba odbačena pa vjerovnik
podigne ponovno tužbu u roku od 3 mjeseca smatrat će se da je zastarjevanje prekinuto prvom
tužbom
9) Ako rok za ispunjenje obveza nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga
vjerovnik pozove da ispuni obvezu, između ostalog i pokretanjem postupka čija je svrha da se
postigne ispunjenje obveze, dakle i podnošenjem kondemnatorne tužbe.

Litispendecija – pravne posljedice dostave tužbe tuženiku

Litispendecija je postojanje parnice. Parnica počinje teći dostavljanjem tužbe tuženiku

(194/1), od tada parnica postoji, visi (lat. lis pendent). Od tada se ujedno i zasniva trostrani
procesnopravni odnos između suda, tužitelja i tuženika.
Protiv supsidijarnog tuženika parnica počinje teći kad mu se dostavi tužba, a ne tek
nakon pravomoćnosti presude kojom je bio odbijen na zahtjev u odnosu na prvotuženika. No
u slučaju subjektivne preinake tužbe u odnosu na novog tuženika, parnica teče ex tunc, od
postojanja litispendencije u odnosu na prethodno tuženog.
Pravila o litispendenciji važe i za ostvarivanje tražbina istaknutih radi kompenzacije u
parnici. Zasnivanje litispnedencije proizvodi određene procesnoprave i građanskopravne
učinke. Ako sud odbaci tužbu ili je tužitelj povuče svi učinci litispendencije poništavaju se ex
tunc kao da je nije ni bilo.
Litispendencija prestaje:
1) Pravomoćnošću odluke kojom se parnica završava,
2) Kad tužitelj povuče tužbu ili se odrekne od tužbenog zahtjeva,
3) Kad stranke zaključe sudsku nagodbu,
4) Kad umre stranka, u parnici koju nasljednici ne mogu produžiti,
5) Kad dođe do konfuzije stranaka.
Prekid, mirovanje i zastoj postupka ne utječu na litispendenciju.

Procesnopravne posljedice litispendencije;

1) Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva i među istim strankama
pokrenuti nova parnica (194/3),
2) Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je, u pravilu, tuženikov
pristanak (190/2),
3) Nakon početka parnice umješač se može pridružiti jednoj od stranaka (206),
4) Atrakcijska nadležnost za protutužbu i tužbu tzv glavnog miješanja može se
zasnovati tek kad nastupi litispendencija u parnici koja atrahira
5) Nakon početka parnice obavlja se obavještavanje treće osobe o parnici (211),
6) Ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprečava da
se parnica među istim strankama dovrši (195/1),
7) Tek nakon dostave tužbe tuženiku sud može dostavu pismena tuženiku obavljati
preko oglasne ploče
8) Riješenje kojim se sud oglašava nenadležnim ne dostavlja se tuženiku ako mu tužba
nije dostavljena
Nedopustivost nove parnice među istim strankama o istom zahtjevu

114
 Dok parnica teče ne može se o istom zahtjevu pokrenuti nova parnica među istim
strankama. Sud na poštivanje ovog pravila vodi računa po službenoj dužnosti tijekom cijelog
postupka (194/4).152
Ako bi unatoč ovom pravilu bila pokrenuta nova parnica među istim strankama u
pogledu istog zahtjeva, sud je dužan odbaciti tužbu u odnosu na koju je parnica počela kasnije
teći153 (288, 301). No, ako je u parnici koja je počela kasnije teći, ranije donesena pravomoćna
odluka, odbacit će se tužba u parnici koja je počela ranije teći, zbog toga što pravomoćnost
ima prednost pred litispendencijom.
U drugostupanjskom postupku odluka suda o zahtjevu o kome još teče parnica
predstavlja razlog apsolutne ništavosti (354/2/9), o kome viši sud vodi računa po službenoj
dužnosti. Sud će ukinuti presudu i odbacit tužbu (369/2). Izvanredni pravni lijekovi ne mogu
se podnositi zbog ovakvih povreda jer pravomoćnost ima prednost pred litispendencijom.
Revizija se ne može podnositi zbog ove povrede jer pravomoćnost nosi prevagu nad
litispendencijom.

Otuđenje stvari ili prava o kojima teče parnica

Ako koja od stranka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnice to ne sprečava da se
parnica među istim strankama dovrši. Otuđenje stvari odnosno prava ne utječe na zasnovani
procesnopravni odnos. Sud će unatoč otuđenju biti ovlašten donijeti meritornu presudu s
obzirom na stranke koje su započele parnicu.

Građanskopravne posljedice litispendencije

Pošteni posjednik postaje nepoštenim od trenutku kada mu je tužba dostavljena uz
uvjet da je u sporu o pravu na tužbu pravomoćno odlučeno da mu ne pripada pravo na posjed.

Litispendencija pred stranim sudom

Sud RH prekinut će postupak na zahtjev stranke ako je pred stranim sudom u toku
spor o istoj stvari i između istih stranaka i to: 1) ako je pred stranim sudom pokrenut postupak
u istoj stvari; 2) ako za taj spor ne postoji isključiva nadležnost suda u RH; 3) ako postoji
uzajamnost (90 ZRSZ).
Dakle, tužba se pred domaćim sudom ne odbacuje, parnica i dalje teče, a njen
eventualni nastavak ovisit će o rezultatu suđenja pred stranim sudom: - ako strana presuda
bude u RH priznata, tužbu pred domaćim sudom treba odbaciti, - ako ne bude priznata,
postupak pred domaćim sudom treba nastaviti. Na ovakvu litispendenciju pred stranim
sudom, sud ne pazi po službenoj dužnosti već samo na zahtjev stranke.

152
Naime, istodobno vođenje dvije parnice protivi se načelu načelu pravne sigurnosti, jer otvara mogućnost
donošenja više odluka u istoj stvari (ne varie judicetur) te načelu ekonomičnosti, jer uzrokuje nepotrebne
troškove.
153
A ne u odnosu na onu koja je kasnije ponesena.

115
Objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva (cummulatio actionum)

Tužitelj može podnijeti onoliko tužbi protiv istog tuženika koliko ima tužbenih
zahtjeva. No on može podnijeti samo jednu tužbu (shvaćenu u formalnom smislu) te u njoj
istaknuti više tužbenih zahtjeva protiv istog tuženika (cummulatio actionum).
O kumuliranim zahtjevima sud može odlučiti jednom presudom, a može i o svakom
zahtjevu donijeti djelomičnu presudu.154 Objektivna kumulacija može se spojiti sa
subjektivnom. Kumulacija tužbenih zahtjeva ovisi od dispozicije tužitelja.
Spajanje samostalnih parnica odlukom suda ne dovodi do primjene pravila o
objektivnoj kumulaciji.

Pretpostavke za objektivnu kumulaciju

Zakon ne prepušta sudu sa s obzirom na prilike slučaja odluči jesu li se stekle

pretpostavke za ostvarivanje ciljeva kumulacije. Zakon a priori određuje minimalne
objektivne pretpostavke za dopustivost kumulacije.
Zakon smatra da se procesni ciljevi kumulacije mogu ostvariti samo pod uvjetom da je
za sve kumulirane zahtjeve stvarno nadležan isti sud i da je određena ista vrsta postupka.
Objektivna kumulacija onemogućuje nepotpunu atrakciju.
Ako o nekim od kumuliranih zahjeva sudi vijeće a o drugima sudac, o svima će suditi
vijeće. Ne mogu se spojiti zahtjevi koji se rješavaju po općim pravilima sa zahtjevima za koje
važe propisi o bračnim ili paternitetskim parnicama, radnim sporovima, zbog smetanja
posjeda, za izdavanje platnog naloga pa ni zahtjevi za koje važe različite vrste postupaka.
Izuzetno na osnovi izričite zakonske odredbe s bračnim sporovima mogu se spojiti
sporovi o zakonskom uzdržavanju bračnog druga, a s bračnim, maternitetskim i paternitetskim
sporom i sporom o tome s kim će dijete živjeti, o roditeljskoj skrbi, o drugim mjeram za
zaštitu prava i dobrobiti djeteta te o njegovom uzdržavanju. Atrakcija je ovdje potpuna.
Obična (istodobna) kumulacija postoji kad tužitelj već pri podnošenju tužbe kumulira
više zahtjeva protiv istog tuženika (188/1).
Sukcesivna kumulacija postoji kad tužitelj, uz već istaknuti tužbeni zahtjev, naknadno
istakne nove zahtjeve (191/1). Na to ima pravo sve do zaključenja glavne rasprave. Ovdje se
primjenjuju i pravila o preinaci tužbe.
Eventualna kumulacija postoji kad tužitelj kumulira zahtjeve koji su u međusobnoj
vezi, na način da zatraži od suda da slijedeći od istaknutih zahtjeva usvoji tek ako ustanovi da
prethodni nije osnovan155 (188/2).
Zahtjevi su u međusobnoj vezi u pravilu kad proizlaze iz bitno istog činjeničnog stanja
i kad su usmjereni ka ostvarenju bitno identičnog pravnog ili ekonomskog interesa. U pravilu
je moguće prihvatiti jedan od njih jer se međusobno isključuju.
Koga će tužitelj i kakav će zahtjev protiv njega istaknuti zavisi od dispozicije tužitelja.
Institucija eventualne kumulacije omogućuje da se zahtjevi kumuliraju eventualno, određujući
154
Kad se ističu sporedni zahtjevi uz glavni, to po slovu zakona ne predstavlja objektivnu kumulaciju iako to u
biti jest. Objektivna kumulacija omogućuje nepotpunu atrakciju.
155
Npr. prvi zahtjev – da se plati kupoprodajna cijana, drugi zahtjev za slučaj da je ugovor možda ništavan,
vraćanje stvari, treći zahtjev za slučaj da je stvar propala, plaćanje cijene propale stvari

116
redosljed odlučivanja o njihovoj osnovanosti; raspravljanje o sljedećem postat će
bespredmetno ako sud prihvati prethodni.

Alternativna obveza (duae res in obligatione, una in solutione)

To je takva obveza kod koje postoji više načina ispunjenja, a tuženik se oslobađa
obveze ako ispuni samo jedan od njih. Ako pravo izbora pripada tužitelju, on ga vrši prije
podnošenja tužbe pa u tužbi ističe samo jedan zahtjev.
Ako pravo izbora pripada tuženiku, tužitelj je dužan istaći u zahtjevu sve moguće
načine ispunjenja, sud će također tuženika osuditi na ispunjenje svih mogućnosti, ostavljajući
tuženiku da sam izabere način ispunjenja. Kako se ovdje radi o različitim mogućnostima
ispunjenja jednog zahtjeva, nema objektivne kumulacije.

Facultas alternativa (una res in obligatione, duae in solutione)

To je takva obveza koja ima za predmet jednu činidbu ali je tuženik ovlašten na
ponudu tužitelja osloboditi se svoje obveze izvršenjem neke druge radnje. Tužitelj ovdje
prema tuženiku ističe samo jedan zahtjev. Ta alternativna mogućnost oslobođenja od obveze
nije tužbeni zahtjev već građanskopravna ponuda. O toj alternativnoj mogućnosti sud ne može
odlučivati. Dakle ni ovdje nema objektivne kumulacije.

Preinaka tužbe

Tužba se smatra preinačenom kada se u njoj izmijeni neki od bitnih elemenata, tako da
izmijenjena tužbe nije istovjetna s onom prvobitnom pa se pravomoćnost presude koja bi bila
izrečena na osnovi prvobitne tužbe ne bi odnosila i na preinačenu tužbu.
Preinakom se smatraju i neke izmjene koje ne dovode do kvalitativnih promjena
prvobitne tužbe, dok se s druge strane ne tretiraju kao preinaka neke izmjene koje očigledno
predstavljaju preinaku.
Elementi od kojih zavisi preinaka tužbe su tužbeni zahtjev i parnične stranke.
Preinaka može biti subjektivna i objektivna. Promjene u pogledu predloženih dokaza i pravne
osnove tužbe nisu relevantne. Preinaka tužbene osnove može biti relevantna samo posredno.
Također, smanjenju tužbenog zahtjeva zakon ne pridaje značaj preinake tužbe (191/3).
Vrste preinačenja:
1) Objektivno preinačenje može biti:
a) promjena tužbenog zahtjeva:
- promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva;
- povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva;
- isticanje drugog zahtjeva uz postojeći;
b) promjena činjenične osnove.
2) Subjektivno preinačenje je promjena stranaka.
Tužitelj može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja glavne rasprave pred
prvostupanjskih sudom (190/1).

117
 Za preinaku tužbe potreban je i pristanak tuženika. Ako on pristane, sud mora
dopustiti preinaku (190/2).156
Objektivno preinačenje obuhvaća promjenu tužbenog zahtjeva (promjene istovjetnosti
tužbenog zahtjeva, povećavanja postojećeg ili isticanje drugog tužbenog zahtjeva) i promjenu
činjenične osnove.
Ako tuženik ne da svoj pristanak, to nema značaj apsolutnog veta jer sud ipak može
dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među
strankama (190/2).
Međutim postoje i slučajevi kad zakon izričito dozvoljava preinačenje tužbe i bez
pristanka tuženika, pa će sud morati dozvoliti preinaku:
a) kad se tužba preinačuje tako da se, zbog okolnosti koje su nastupile nakon
podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu (191/2);
b) kad se smanjuje tužbeni zahjtev (191/3) tada važe pravila o povlačenju tužbe;
c) kad se u toku parnice istakne incidentalni zahtjev za utvrđenje (187/4).
U pogledu novih zahtjeva parnica se smatra pokrenutom tek kad su ti zahtjevi
istaknuti, a litispendencija nastupa dostavljanjem tuženiku (tužiteljeve) izjave o preinaci.
Pojedini slučajevi:
a) Promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva ili preinaka u užem smislu - do nje dolazi
kad tužitelj umjesto postojećeg tužbenog zahtjeva istakne neki drugi, neovisno od toga je li se
novi zahtjev opravdava istom ili drugom činjeničnom osnovom. Tada se u pogledu prijašnjeg
zahtjeva parnica gasi te prestaje litispendencija. U odnosu na povučeni zahtjev primjenjuju se
pravila o povlačenju tužbe.
b) povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva - do toga dolazi kad tužitelj postojeći
zahtjev kvanititativno poveća. O postojećem tada parnica teče i dalje. Primjenjuju se pravila o
sukcesivnoj objektivnoj kumulaciji tužbenih zahtjeva.
c) Isticanje drugog zahtjeva u već postojeći - do toga dolazi kad se naknadno dodaju
dodatni zahtjevi uz postojeći zahtjev. Ovdje se primjenjuju pravila o sukcesivnoj objektivnoj
kumulaciji.
d) Preinaka tužbene osnove - do nje dolazi kad se tužbeni zahtjev zasniva na
drugačijem činjeničnom stanju. Novoiznesene činjenice objektivno dovode do promjene
istovjetnosti tužbenog zahtjeva.
e) promjena ponuđenih dokaza – sud nije vezan za prijedloge stranaka u pogledu
dokaznih sredstava, dokazi nisu bitan element identiteta tužbe
Pravna osnova navedena u tužbi nije bitna za identitet spora.
Subjektivno preinačenje - Tužitelj može svoju tužbu preinačiti i tako da umjesto prvobitnog
tuženika tuži drugu osobu (192/1).
Do promjene stranaka dolazi još i kad uz tužitelja pristupi novi tužitelj, kad tužba bude
proširena na novog tuženika, kad umješač stupi umjesto stranke kojoj se pridružio, kad
imenovani prethodnik stupi na mjesto tuženika.
Ako prvobitni tuženik, koji se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, ne da svoj
pristanak, to ima značaj apsolutnog veta (192/2). Pristanak prvobitnog tuženika je potreban jer
je to za njega samo povlačenje tužbe što znači da se ista može ponovno podići protiv njega.

156
Nedostatak instituta preinake je u tome što onemogućuje ostvarenja načela ekonomičnosti i otvara mogućnost
šikane.

118
Pristanak novotuženog treba jer on ne ulazi u novu parnicu već preuzima staru u stanju u
kome se nađe u trenutku preinake (prekluzije).
Stupanje novog tuženika u parnicu. Nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o
glavnoj stvari (litiskontestacija), umjesto tužitelja može u parnicu stupiti novi tužitelj samo
ako tuženik na to pristane (192/3). Ovime je uspostavljeno opće pravilo da je za stupanje
novog tužitelja u parnicu umjesto dotadašnjeg, nužno potreban njegov pristanak.
Dotadašnji tuženik prestaje biti stranka pa u odnosu na njega ova preinaka predstavlja
povlačenje tužbe. Novi tuženik stupa u parnica na mjesto dotadašnjeg pa se efekti podnošenja
tužbe i litispendencije protiv prvobitno tuženog odnose na novog. Novi ne može ulagati
prigovore u odnosima koje je prvotuženi bio prekludiran. Isto vrijedi i za novog tužitelja
(192/4).
Zakon izričito dozvoljava da se tužba u određenim slučajevima preinači i bez
pristanaka tuženika;
1. kada se tužba preinačuje tako da se zbog okolnosti koje su nastale nakon
podnošenja tužbenog zahtjeva iz bitno iste činjenične osnove drugi predmet ili novčani iznos
– umjesto propale stvari naknada štete
2. kada se smanjuje tužbeni zahtjev, no tada važe pravila o povlačenju tužbe
3. kada se tijekom parnice istakne incidentalni tužbeni zahtjev za utvrđenje za koji
zakon također određuje da se neće smatrati preinakom tuže
U slučaju subjektivne preinake tužbe protivljenje prvobitnog tuženika ima zančenje
apsolutnog veta pa sud nije ovlašten dopustiti tu preinaku. Pristanak novog tuženika potreban
je jer on ne ulazi u novu parnicu već preuzima staru u stanju u kojem se nađe u momentu
preinake, sa svim prekluzijama koje su dotad nastale i rezultatima do kojih je dovelo
sudjelovanje prvobitnog tuženog u raspravljanju.
Nije dopušteno prihvaćanje umješača kao stranke ako na to stranke ne pristanu. Ako
se preinakom obuhvaćaju novi jedinstveni suparničari, oni se preinaci ne mogu protiviti jer se
presuda ionako na njih neposredno odnosi. Novotuženi ne može spriječiti da bude tužen pa će
tužitelj moći protiv njega pokrenuti novu parnicu.
Suglasnost svih stranaka potreban je i za subjektivnu preinaku do koje dolazi kada u
parnicu stupa osoba koja je pribavila stvar ili pravo o kojem teče parnica; dotadašnji umješač,
imenovani prethodnik, ako se protiv prvobitno tuženog ističu zahtjevi koji ne zavise od toga
drži li u ime prethodnika stvar ili vrši pravo; pri naknadnom zasnivanju aktivnog ili pasivnog
suparničarstva.
Nakon što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari umjesto tužitelja može u
parnicu stupiti novi tužitelj samo ako tuženik na to pristane. Prije upuštanja tuženika u
raspravljanje o glavnoj stvari za te promjene pristanak tuženika ne bi bio potreban.
Ako je tužba preinačena na ročištu na kojem tuženik nije prisutan, sud će odgoditi
ročište i dostaviti tuženiku prijepis zapisnika sa tog ročišta. Kad dopusti preinaku sud je dužan
tuženiku ostaviti dovoljno vremena da se može pripremiti za raspravljanje o preinačenoj tužbi.
Ako sud nije stvarno nadležan za preinačenu tužbu, dostavit će predmet nadležnom
sudu koji će, ako se tuženik protivi preinaci riješiti je li preinaka dopuštena. Tako će postupiti
i kad o preinačenoj tužbi treba suditi isti sud, ali u drugom sastavu. Protiv rješenja kojim se
prihvaća objektivna preinaka nije dopuštena posebna žalba.

119
Povlačenje tužbe

Povlačenje tužbe je jednostrana neposredna parnična radnja tužitelja kojom izjavljuje

da odustaje od traženja da sud odluči o njegovom tužbenom zahtjevu. Ova izjava je
neopoziva. Međutim, ta izjava ne znači i odustanak od prava na određenu sudsku zaštitu.
U času predaje ove izjave sudu, dolazi do gašenja parnice. Posljedice prouzročene
podnošenjem tužbe i litispendencije poništavaju se ex tunc. Obavljene radnje tužitelja,
tuženika i suda gube važnost. Povučena tužba smatra se kao da nije ni podnesena pa se može
ponovno podnijeti. Rješenje o povlačenju tužbe, deklaratorne je naravi.
Izjava o povlačenju ne može se opozvati. Do povlačenja dolazi obično kad stranke
nađu načina da izvan suda riješe spor ili kad tužitelj odustane od daljnjeg traženja pravne
zaštite.
Tužba se može povući samo djelomično, smanjenjem zahtjeva. Punomoćnk koji nije
odvjetnik mora imati izričito ovlaštenje za povlačenje tužbe. Tužba se može povući i dok
postupak miruje pa bi se ponovno mogla podnijeti i prije isteka 3 mjeseca od nastupa
mirovanja. Tužba se može povući i tako da se tužbeni zahtjev zamjeni novim, po pravilima o
preinaci tužbe.
Unatoč povlačenju tužbe u povodu koje je primjenom pravila o atrakciji došlo do
zasnivanja nadležnosti za protutužbu ili za tužbu tzv. glavnog mješanja ovako zasnovana
nadležnost ostaje i dalje valjana u granicama važenja pravila o ustaljivanju nadležnosti.
Tužba se može povući do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to
pristane(193/2). Naime, ako je raspravljanje u sporu došlo dotle da je stvar zrela za suđenje,
ne može se dozvoliti tužitelju da povlačenjem tužbe učini nevažećim provedeni postupak, te
da isti postupak ponovno pokrene neograničeno puta.
Tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženog samo do upuštanja tuženog u
raspravljanje (193/1). Nakon upuštanja tuženog u raspravljanje, za povlačenje je potreban
pristanak (193/2). Tuženikovo eventualno protivljenje ima značaj apsolutnog veta. 157 Što se
tiče izjave o pristanku, ako se tuženik u roku od 15 dana od obavijesti o povlačenju o tome ne
izjasni, smatrat će se da je pristao na povlačenje (193/2)

Presumirano povlačenje

U određenim slučajevima zakon iz određene pasivnosti tužitelja neoborivo presumira

da tužitelj povlači tužbu. Takvi su slučajevi:
1. ako tužitelj ne vrati tužbu koja mu je poslana na ispravak ili dopunu (109/4).
2. ako niti jedna stranka u roku od 4 mjeseca od početka mirovanja postupka ne
predloži nastavak (217/3).
3. ako ne dokaže da je položio aktorsku kauciju (84/2 ZRSZ).158
4. ako tužitelj izostane s ročišta u sporovima male vrijednosti
5. ako niti na novo ročište u postupku pred trgovačkim sudom ne dođu obje stranke

157
Naime ako se tuženik upustio u raspravljanje mora mu se priznati interes da se raspravljanje okonča
donošenjem meritorne odluke. Ne može se tuženiku dozvoliti da po još neograničen broj puta tuži u istoj stvari
158
Neodazivanje tužitelja da pristupi ročištu ne znači da je povukao tužbu.

120
Odricanje od tužbenog zahtjeva (rennuntiatio)

To je jednostrana neposredna parnična radnja tužitelja, kojom izjavljuje da konačno tj.

zauvijek odustaje od prava na određenu sudsku zaštitu. Sinonim za ovo je kvalificirano
povlačenje tužbe.

Ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez
daljnjega raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev - presudu na temelju
odricanja (331a/1). Za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženika
(331a/2). Odricanje od tužbenog zahtjeva, na ročištu ili u pisanom podnesku, tužitelj može i
bez pristanka tuženika opozvati do donošenja presude (331a/5). Sud neće donijeti presudu na
temelju odricanja i kad je udovoljeno potrebnim uvjetima ako utvrdi da je riječ o zahtjevu
kojim stranke ne mogu raspolagati (331a/3).159

DRŽANJE TUŽENIKA U PARNICI

Upuštanje tuženika u parnicu

159
Donošenje presude na temelju odricanja odgodit će se ako je potrebno da se o okolnostima iz stava 3. ovog
članka prethodno pribave obavijesti.

121
 Procesno pravo ne obvezuje nijednu stranku na određeno držanje u parnici. Tuženik
može priznati zahtjev protivnika, protiviti se zahtjevu protivnika ili ostati pasivan.
Boreći se protiv tužiteljevog zahtjeva tuženik može isticati prigovore koji se
ograničavaju na to da ospore postojanje procesnih pretpostavki za postupanje u povodu
određene tužbe pred određenim sudom s ciljem da sud otkloni postupanje u određenoj parnici,
u pravilu odbacivanjem tužbe.
Svaka parnična radnja tuženika kojom ispoljava određeni stav prema biti spora
predstavlja radnju kojom se tuženik upušta u raspravljanje o glavnoj stvari.
Upuštanje tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari predstavlja svaku parničnu radnju
tuženika koja ispoljava određen stav prema meritumu spora. Takva parnična radnja je
isticanje materijalnopravnog prigovora tuženika, a također i suglašavanje tuženika s tužbenim
zahtjevom. Isticanje procesno pravnih prigovora nije upuštanje tuženika u raspravu.

Prekluzija procesnopravnih prigovora zbog upuštanja u meritorno raspravljanje

Upuštanje tuženika u meritorno raspravljanje o glavnoj stvari u nekim slučajevima

dovodi do prekluzije prava tuženika da u nastavku postupka ističe neke procesnopravne
prigovore o kojima sud ne mora voditi računa po službenoj dužnosti.
Smatra se da tuženik koji se upušta pred određenim sudom u raspravljanje o glavnoj
stvari samom tim izjavljuje da nema procesnopravnih smetnji za meritorno raspravljanje.
Činjenica da se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari dovodi do prekluzije prava
tuženika da u nastavku postupka ističe neke procesne prigovore o kojima sud ne vodi računa
po službenoj dužnosti.160
Budući da bi ovo moglo dovesti do negativnih posljedica za neuku stranku, ZPP
propisuje: "kad je u ovom Zakonu predviđeno da stranka može staviti određeni prigovor ili
prijedlog ili poduzeti kakvu drugu parničnu radnju dok se tuženik na glavnoj raspravi ne
upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, takav prigovor, odnosno prijedlog stranka može staviti,
odnosno drugu parničnu radnju poduzeti dok tuženik ne završi svoj odgovor na tužbu."
(297/5).
Tuženik može već u pisanom odgovoru na tužbu osporiti osnovanost tužbenog
zahtjeva i time sprječiti donošenje presude zbog ogluhe ili izostanka, a da time ne izgubi
pravo da na ročištu za glavnu raspravu ističe prigovore procesne naravi.

Vrste materijalnopravnih prigovora

Materijalnopravni prigovori se ističu radi osporavanja osnovanosti tužbenog zahtjeva,

s ciljem da sud meritornom odlukom odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan. Ovi prigovori
mogu se zasnivati na slijedećim tvrdnjama:
160
Napr. stvarna i mjesna nenadležnost, protivljenja preinaci i povlačenju tužbe, imenovanje prehodnika, traženja
aktorske kaucije.

122
 a) da određene okolnosti spriječavaju sam postanak tužiteljeva prava161
b) da su naknadno nastupile okolnosti zbog kojih je pravo prestalo,162
c) da unatoč postojanju tužiteljeva prava, tuženik nije dužan ispuniti određenu obvezu,
jer ga na to ovlašćuje neko njegovo samostalno pravo.163
Isticanjem takvih prigovora tuženik na sebe preuzima teret dokazivanja relevantnih
činjenica koje mu idu u prilog. Npr. nasuprot reivindikacijskom zahtjevu za predaju stvari
tuženik ističe prigovor postojanja ugovora o zakupu te iste stvari, nasuprot zahtjevu za
ispunjenje obveze tuženik ističe prigovor zastare. O ovim okolnostima sud pazi samo na
prigovor tuženika (osim na ništavost ugovora).
Svoje prigovore samostalne materijalnopravne naravi tuženik može isticati i u vidu
tužbenog zahtjeva u protutužbi. Tužitelj reagirajući na prigovore tuženika, može tužbenim
zahtjevom deklaratorne naravi tražiti da se utvrdi postojanje pravnog odnosa koji negira
osnovanost tuženikovih prigovora.

Isticanje prigovora o postojanju potraživanja radi prebijanja (kompenzacije)

Građanskopravno prebijanje (compensatio civilis)

Prijeboj ili kompenzacija je ukidanje uzajamnih prava i obveza dvaju pravnih

subjekata, koji su jedan prema drugome stekli istovrsna i dospjela potraživanja i to do visine
do koje su uzajamna potraživanja po iznosu jednaka. Ako su potraživanja različita po visini,
ovlašteniku većeg iznosa pripada pravo na ostvarenje viška.
Da bi do takvog ukidanja došlo potrebno je da jedan od subjekata izjavom priopći
drugome da dolazi do kompenzacije. Međutim tada ovo ukidanje nastupa ex tunc: od časa kad
su se potraživanja realno susrela (a ne priopćenjem volje).
Ako do kompenzacijske izjave dođe, a druga strana u parnici zatraži ispunjenje
obveze, tuženik se može braniti prigovorom da je tužiteljevo potraživanje prestalo zbog te
izjave. To se postiže prigovorom prebijanja – prigovorom zbog već nastupjelog prebijanja.
Kompenzirati se može i tražbina o kojoj je već donesena pravomoćna presuda u ranijoj
parnici.
Tuženik se ne brani tvrdnjom da i on ima prema tužitelju svoj zahtjev, već da su
kompenzacijom prestala ovlaštenja obiju stranaka.

Prijeboj u parnici odlukom suda – compensatio per judicem

Izreka presude treba sadržavati i odluku o postojanju ili nepostojanju tražbine

istaknute radi prebijanja. Prigovor radi prebijanja ne može se iznositi tek u žalbenom
postupku. Tuženik ne tvrdi da je tužiteljevo potraživanje prestalo (izvanprocesnim
prebijanjem), već ističe postojanje svog kompenzabilnog ali nekompenziranog zahtjeva i traži
od suda da presudom izvrši prebijanje ovih zahtjeva. To je prigovor radi prebijanja.

161
Napr. mane volje mane volje, nesposobnost ugovaratelja
162
Napr. raskid ugovora, oprost duga
163
Napr. nasuprot revindikacijskom zahtjevu za predaju stvari, tuženik ističe prigovor postojanja ugovora o
zakupu te iste stvari

123
 Ako sud, povodom ovog prigovora, utvrdi da postoje oba potraživanja, njegova
odluka treba sadržavati:
(1) deklaratornu odluku o postojanju tužiteljeva potraživanja
(2) deklaratornu odluku o postojanju tuženikova potraživanja do visine tužiteljeva
(3) konstitutivnu odluku o kompenzaciji uz: (a) odbijanje tužiteljevog zahtjeva do
visine do koje je njegovo potraživanje kompenzirano, (b) osuda tuženika da ispuni
višak tužiteljevog nekompenziranog dijela potraživanja.
Međutim ako je tuženikovo potraživanje veće od tužiteljevog, ne može se izreći
kondamnatorna presuda protiv tužitelja, jer tuženikog zahtjev za ostvarenje svog potraživanja
nije samostalan (to bi bilo moguće ako tuženik radi ostvarenja viška istakne protutužbu ili
pokrene samostalnu parnicu. Dakle, sud može odlučivati o tuženikovu prigovoru samo u
granicama tužiteljevog tužbenog zahtjeva.
Ova dva prigovora se međudobno isključuju, dale tuženik se ne može braniti koristeći
oba prigovora. Naime, prigovora radi prebijanja se može istaći samo ako oba prebijanja još
uvijek postoje, ako među njima još nije došlo do izvanprocensog prebijanja. Razlike između
ova dva instituta su:

Compensatio civilis Compensatio per iudicem

- Prigovara se da je već nastupilo
prebijanje
- Tuženik ne tvrdi da i on ima svoj
zahtjev prema tužitelju, već da su
kompenzacijom prestala ovlaštenja
obiju strana.
- Osporava se osnovanost tužiteljeve
tvrdnje o postojanju potraživanja
- Nastupa s učinkom ex tunc – tek od
priopćenja pritivniku
- Prigovorom se traži da sud presudom
izvrši prebijanje
- Tuženik nasuprot tužitelju ističe svoj
zahtjev
- Ne osprova se postojanje tužiteljevog
potraživanja
- Nastrupa tek prevomoćnošću presude

Kod nje oba potraživanja i dalje postoje, prigovor ih ne gasi, već samo stvara osnovu
za kompenzaciju konstitutivnom odlukom suda. Važno je naglasiti da zahtjev tuženika za
prijebojem treba uzeti u obzir tek kad sud nađe da je tužiteljev zahtjev sam po sebi osnovan.

Prigovor radi prijeboja i litispendencija

Kad tuženik istakne ovaj prigovor on ostvaruje ista ovlaštenja kao i isticanjem
tužbenog zahtjeva, pa se tu primjenjuju pravila o litispendenciji: - dok je prigovor pendentan
ne može se o istom potraživanju pokrenuti druga parnica, - jedno potraživanje se ne može
isticati prigovorom radi prebijanja u dvije različite parnice, - tužitelj ne može u novoj parnici
istricati taj zahtjev protiv dosadašnejg tužitelja (zbog toga što ZPP propisuje da sud mora
presudom odlučiti i o potraživanju istaknutom radi potraživanja (338/3).
Ako stranka nije tijekom prvostupanjskoga postupka istaknula prigovor radi prebijanja
ona taj prigovor ne može iznijeti u žalbi (352/2).
Kad sud u povodu prigovora radi kompenziranja u parnici ne bi presudom utvrdio da
takva tražbina ne postoji, već bi samo prihvatio tužbeni zahtjev, tuženik bi u novoj parnici

124
mogao isticati zahtjev protiv dotadašnjeg tužitelja jer o njemu nije odlučeno. Da to spriječi
zakon određuje da sud mora presudom odlučiti i o tražbini istaknutoj radi prebijanja

Protutužba

To je tužba tuženika kao protutužitelja protiv tužitelja kao protutuženika u parnici koju
je ovaj posljednji ranije protiv njega pokrenuo, njome tuženik sada protutužitelj ostvaruje pred
istim sudom i u istoj parnici protiv tužitelja, sada protutuženika svoj samostalni tužbeni
zahtjev.
Tuženik bi u ovakvim situacijama iste obrambene argumente mogao upotrijebiti i u
formi prigovora, samo što tada ne bi uvijek dobio pravomoćnu odluku.
U pogledu sadržaja i forme za protutužbu isto što i za tužbu. Tuženik svoj zahtjev
može ostvariti ili u protutužbi ili u samostalnoj parnici, dakle, protutužba je samo mogućnost
a ne i dužnost.
Vrste (189/1) :
a) Koneksna protutužba – ako je zahtjev protutužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, a
naročito ako oba zahtjeva proizlaze iz istog pravnog odnosa ili stvarnog
dogođaja.164
b) Kompenzabilna protutužba - ako su zahtjevi takvi da se mogu uzajamno prebiti. 165
Budući da u tom slučaju i tuženik i tužitelj ističu kondemnatorne zahtjeve do
kompenzacije bi moglo doći u fazi dobrovoljnog ili prisilnog izvršenja
c) Prejudicijelna protutužba – ako se njome traži utvrđenje nekoga pravnog odnosa ili
prava od čijeg (ne)postojanja zavisi odluka o tužbenom zahtjevu166
Tuženik može protutužbu podnijeti sudu kod kojega je protiv njega ranije podnesena
tužba, osim ako je za zahtjev protutužbe nadležan viši sud ili sud druge vrste (189/2). Ako bi
o zahtjevu protutužbe trebao suditi isti sud ali u drugačijem sastavu, oba zahtjeva sudit će se u
kvalificiranijem sastavu (189/3).

Pravila o postupku u povodu protutužbe

Sud može odlučiti da se o zahtjevima tužbe I protutužbe zajednički raspravlja I

odlučuje. Ciljevi zajedničkog raspravljanja mogu se postići ako je za zahtjev tužbe i
protutužbe propisana ista vrsta postupka.

164
Napr. Kupac tužbom traži predaju robe, a prodavatelj protutužbom isplatu cijene.
165
Napr. Pogodna je kad je zahtjev tuženika viši od zahtjeva tužitelja.
166
Napr. Tužitelj reviindikacijom traži prdaju stvari, a tuženik protutužbom traži da se utvrdi da je on vlasnik
iste.

125
 Sud može donijeti djelomičnu odluku o tužbi I protutužbi prema tome koji je od
zahtjeva prije sazrio za donošenje konačne odluke. Ako je podnesena protutužba od
prejudicijelnog značenja za tužbu odluka o protutužbenom zahtjevu u odnosu na odluku o
tužbenom zahtjevu imat će značaj specifične međupresude.
Ako se pokaže osnovanim sud bi mogao prekinuti postupak u predmetu tužbe dok
odluka o parnici pokrenutoj protutužbom ne postane pravomoćna.
Protutužba se može podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim
sudom u parnici pokrenutoj na tužbu protivnika (189/1). Sud može odlučiti da se o zahtjevima
tužbe i protutužbe zajednički raspravlja i odlučuje.
Ako se to pokaže osnovanim, sud može prekinuti postupak u predmetu tužbe dok
odluka u protututžbi ne postane pravomoćna. Ako se radi o protutužbi tuženik nema pravo na
osiguranje parničnih troškova. Protutužba je dopuštena I u postupku u povodu izdavanja
platnog naloga.

SUDJELOVANJE VIŠE STRANAKA U PARNICI

Suparničarstvo ( litis consortium)

126
 Ono postoji kad se u istoj stranačkoj ulozi u parnici pojavljuje više procesnih
subjekata (naziva se još i subjektivna kumulacija ili lat. litis consortium). Kumulaciju
procesnih subjekata u pravilu prati i kumulacija tužbenih zahtjeva. Tu se formira onoliko
procesnih odnosa koliko se ističe tužbenih zahtjeva.
S formalnog stajališta suparničarstvo se manifestira u jednoj parnici. S materijalnog
stajališta u suparničarstvu postoji u pravilu onoliko parničnih odnosa koliko ima procesnih
parova.
Kod jedinstvenog suparničarstva subjektivnu kumulaciju ne prati objektivna
kumulacija tužbenih zahtjev. Tda su svi subjekti u jednoj stranačkoj ulozi jedna jedinstvena
stranka.
Suparničarstvo je u pravilu fakultativne prirode, što znači da je rezultat procesne
dispozicije tužitelja, ovisi o njegovoj volji. Iznimno može biti i obligatorno (nužno
supraničarstvo), a čak neka može nastati i nezavisno od volje tužitelja (napr. kad stranku
naslijedi više univerzalnih sljednika). Spajanje parnica odlukom suda radi zajedničkog
raspravljanja ne stvara suparničarstvo
Ova institucija se opravdava razlozima ekonomičnosti i pravne sigurnosti.
Suparničarstvo je aktivno kad više subjekata sudjeluje u parnici u svojstvu tužitelja a pasivno
kad više subjekata ima ulogu tuženika. Ono je obostrano kad i u ulozi tužitelja i u ulozi
tuženika ima više stranaka.
Zakon sam propisuje pretpostavke za dopustivost suparničarstva, ne ostavljajući sudu
mogućnost samostalnog ocjenjivanja. Nedostatak pretpostavki u pravilu ne dovodi do
odbacivanja tužbe, već se naređuje razdvajanje postupka. Izuzetak postoji kad parnicom nisu
obuhvaćeni svi subjekti nužnog suparničarstva, tada se odbacuje tužba.

Materijalno i formalno suparničarstvo

Materijalni suparničari su oni koji se prije i izvan parnice nalaze u određenoj pravnoj
ili stvarnoj vezi s obzirom na predmet spora.
U pravnoj vezi su oni koji se nalaze u nekoj pravnoj zajednici (196/1/1).167
U stvarnoj vezi su oni čija prava i obveze proistječu iz iste činjenične i pravne osnove
(196/1/1)168.
Formalni suparničari su oni koji se prije i izvan parnice ne nalaze u određenoj pravnoj
ili stvarnoj vezi s obzirom na predmet spora, ali su u njihovim parnicama posredan predmet
spora prava i obveze koje proistječu iz bitno istovrsne (slične) činjenične i pravne osnove
(196/1/2). Samo ih veže ista parnica formirana dispozicijom tužitelja.169
Suparničarstvo je moguće samo ako je za sve zahtjeve stvarno nadležan isti sud. U
pogledu mjesne nadležnosti važe pravila o atrakciji: ako je jednom tužbom tuženo više osoba,
a za njih ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za
jednog od tuženika; a ako među njima ima glavnih, i sporednih obveznika sud koji je mjesno
nadležan za koga od glavnih obveznika (50).

167
Npr. Suvlasnici u sporu protiv trećeg o zajendičkoj imovini., bračni drugovo u sporu u kojem treći traži
poništenje njihovog braka.
168
Npr. Tuženi supočinitelji nekog delikta u pranici u kojoj se od njih traži naknada štete.
169
Npr. u takvoj su situaciji više tuženika tuženih radi isplate dugovane najamnine.

127
 Ako su svi suparničari sporedni obveznici, mjesno je nadležan sud koji je nadležan za
bilo kojeg od njih.
Razlozi koji opravdavaju atrakciju kod materijalnog ne postoje u odnosu na formalno
suparničarstvo. Subjektivna kumulacija kod formalnog suparničarstva dopuštena je samo ako
postoji i stvarna i mjesna nadležnost istog suda za svaki zahtjev i za svakog tuženika.
Nadležnost suda RH postoji za sve materijalne suparničare kad jedan od tuženih
materijalnih suparničara ima prebivalište odnosno sjedište u RH.
Do atrakcije stvarne nadležnosti trgovačkih sudova i postupka pred tim sudovima
dolazi u sporovima koji proizlaze iz trgovačkih ugovora i u sporovima za naknadu štete koja
proizlazi iz tih ugovora između osoba koje obavljaju gospodarsku djelatnost u kojima kao
materijalni suparničari sudjeluju i druge fizičke ili pravne osobe.

Obično i jedinstveno suparničarstvo

Obični suparničari - protiv svakoga od takvih suparničara može se donijeti različita

presuda. Položaj svakoga od njih je samostalan u odnosu na ostale, pa svaki od njih slijedi
svoju procesnu sudbinu. Posljedice radnji koje on poduzima djeluju samo u odnosu na njega
(200).
Obični suparničari su svi formalni suparničari, a mogu biti i materijalni, ako njihov
međusobni odnos ne iziskuje jedinstveno rješenje spora (u pravilu oni koji se ne nalaze u
pravnoj zajednici170).
Za jedinstvene suparničare je karakteristično da se, po zakonu ili zbog prirode pravnog
odnosa, spor može riješiti samo na jednak način prema svima (201).Tužbeni zahtjev može biti
ili u istom zahtjevu prihvaćen prema svima ili odbijen u odnosu na sve njih. Oni imaju
jedinstveni tretman u parnici, te se smatraju kao jedna parnična stranka.
Jedinstveni suparničari su; suvlasnici poslužnog dobra u parnici o realnim služnostima
na nekretninama jer su služnosti nedjeljive, tuženi bračni drugovi u parnici za poništaj braka,
suparničari u paternitetskom sporu, ovrhovoditelj u čiju je korist zapljenjena tražbina u parnici
radi utvrđivanja postojanja ili visine tražbine, zakonski nasljednici u parnici osporavanja
testamenta, tuženi davatelji uzdržavanja.
Svaki od njih može samostalno poduzimati parnične radnje, pa se postavlja problem
njihovog tretiranja kad su međusobno suprotne. Od radnji koje pojedini jedinstveni
suparničari poduzimaju, vrijedi samo ona koja je za sve njih najpovoljnija te se uz to
omogućuje da se prema svima povuku jednake procesne i materijalnopravne konzekvencije.
Štetne procesne radnje ne djeluju ni prema kome, pa ni prema onome koji ih je
poduzeo, osim ako su ih poduzeli svi. Korisne procesne radnje jednoga djeluju i u korist onih
koji te radnje nisu poduzeli (201)171.
Jedinstveni suparničar ne može samostalno priznati zahtjev, odreći se tužbenog
zahtjeva ili zaključiti sudsku nagodbu. Protiv njih se ne može donijeti presuda zbog izostanka
170
No obični suparničari mogu biti i oni materijalni koji se nalaze u pravnoj zajednici (npr. suvlasnici u nekoj
vlasničkoj parnici, glavni dužnik I jamac u parnici koju protiv njih vodi vjerovnik, solidarni dužnici iz
ugovornog odnosa)
171
Primjena ovoga pravila na rokove: Ako rokovi za izvršenje određene parnične radnje za pojedine jedinstvene
suparničare ističu u razno vrijeme, tu parničnu radnju može svaki suparničar poduzeti sve dok ma i za jednog od
njih još teče rok za poduzimanje te radnje (202).

128
ili presuda zbog ogluhe ako makar u odnosu na jednog ne postoje uvjeti za donošenje tih
presuda. Pravni lijekovi koje je podnio jedan djeluju i u korist onih koji ih nisu podnijeli.
Jedinstveni suparničar može samostalno povući tužbu osim ako se ne radi o nužnom
suparničarstvu. Presuda donesena nakon odstupanja jedinstvenog suparničara iz parnice
neposredno će i na njega djelovati. Inače svaki suparničar može samostalno podnositit
prijedloge koji se tiču tijeka parnice pa i jedinstveni.

Nužno suparničarstvo

Nužno suparničarstvo postoji pri odnosima u kojima sudjeluje više osoba, koji su takvi
da građanskopravni propisi traže da se ti odnosi riješe sudjelovanjem svih tih osoba u parnici.
Ovakvo suparničarstvo moguće je samo na pasivnoj strani. Ako tužitelj ne obuhvati tužbom
sve one koji tek zajedno čine jednu parničnu stranku, tužbu treba odbaciti. Odsutnost jednog
sudionika u parnici predstavlja nedostatak procesnoprave legitimacije za vođenje parnice.172
Svi nužni suparničari su ujedno i jedinstveni, ali ne i obrnuto.
U parnici radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji tužbu bi trebalo podnijeti ne samo
protiv trećeg već nužno i protiv dužnika koji je poduzeo radnju sa trećim. Pogrešno je tužbu
tzv. glavnog mješanja tretirati kao slučaj nužnog suparničarstva jer je ona rezultat
procesnopravne mogućnosti a ne materijalnopravne nužde.

Suparničarstvo na osnovi zakona

Zakonsko suparničarstvo postoji kad zakon izričito predviđa suparničarstvo neovisno

od postojanja općih pretpostavaka za suparničarstvo. Takve su dvije situacije:
1. Glavni dužnik i jamac mogu biti zajednički tuženi, ako to nije u suprotnosti sa
sadržajem ugovora o jamstvu (199). Naime, ako se jamac nalazi u obvezi samo pod uvjetom
da glavni dužnik ne bi mogao platiti (beneficium ordinis), onda je obveza jamaca uvjetne
prirode i ne dopušta kumulacija.
2. Tužba glavnog miješanja. To je tužba osobe koja u cijelosti ili djelomično traži
stvar ili pravo o kojem između drugih osoba već teče parnica. Takva osoba može pred sudom
pred kojim ta parnica teče tužiti obje stranke jednom tužbom, sve dok se postupak
pravomoćno ne završi (198). To je moguće čak i ako taj sud ne bi bio stvarno nadležan –
atrakcija.

Prvobitno i naknadno suparničarstvo

Prvobitno suparničarstvo je takvo suparničarstvo koje je zanovano već prilikom

podnošenja tužbe.

172
Primjeri: parnica radi utvrđenja prava služnosti na nekretninama u pogledu suvlasnika poslužnog dobra,
parnica koju pokrene jedan suvlasnik za diobnu suvlasništva, parnica za poništaj braka koju pokrene treća osoba
ili organ skrbništva

129
 Naknadno suparničarstvo zasniva se onda kad je parnica već počela, na način da se
tužba proširi na novog tuženika ili da uz tužitelja pristupi i novi tužitelj. 173 Do ovoga može
doći sve do zaključenja glavne rasprave (196/2).
Nova stranka mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi kad ona u nju
stupa (196/4), čime dolazi u nepovolju procesnu situaciju. Zato od ocjene same nove stranke
zavisi hoće li to prihvatiti.
Novi tužitelj svoj pristanak izražava podnošenjem tužbe, a novi tuženik je ovlašten
uskratiti pristanak na proširenje tužbe na sebe (196/2). 174 ZIDZPP/03-om je unesena nova
odredba prema kojoj, nakon što se (dotadašnji) tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj
stvari, bez njegova pristanka ne može uz tužitelja pristupiti novi tužitelj (196/3).

Eventualno ili supsidijarno suparničarstvo

Tužitelj može jednom tužbom obuhvatiti više tuženika i to tako što će tražiti da
tužbeni zahtjev bude prihvaćen prema slijedećem tuženiku u slučaju da bude pravomoćno
odbijen prema onome koji je u tužbi naveden prije njega (197/1). Ovim institutom tužitelj se
može poslužiti samo ako prema svakome od tuženika postavlja objektivno isti zahtjev 175, ili
ako prema pojedinima od njih ističe različite zahtjeve koji su u međusobnoj vezi 176. Traži se i
to da je isti sud stvarno i mjesno nadležan za svaki od zahtjeva i za svakog od tuženika
(197/2), jer su tuženici formalni suparničari, pa nema osnove za primjenu pravila o atrakciji.
Dakle, potreba za ovim institutom javlja se kad tužitelj nije siguran u pasivnu
legitimaciju. Odlučivanju o zahtjevu prema slijedećem tuženiku može se pristupiti tek pošto
zahtjev prema prethodnome bude pravomoćno odbijen.

SUDJELOVANJE TREĆIH OSOBA U PARNICI

Pravomoćnost sudskih odluka odnosi se, u pravilu, samo na parnične stranke (res
iudicata facit ius inter partes). No, postoje slučajevi kada se presuda nužno odražava na
pravnu situaciju trećih, koji nisu bili stranke u parnici, a i na raznovrsne opće interese.

173
Do naknadnog suparničarstva može doći i mimo volje stranaka kod univerzalne sukcesije.
174
Ipak će protiv njega moći biti pokrenuta nova parnica.
175
Npr. od svakoga od tuženika se traži predaja iste stvari.
176
Npr. tužitelj od tuženika A traži predaju stvari, pa za slučaj da s ovim zahtjevom ne uspije, ističe prema B-u
zahtjev za naknadu štete jer mu je ovaj prodao stvar koja nije bila njegovo vlasništvo.

130
 Zato se subjektima koji u parnici ne sudjeluju kao stranke osiguravaju sredstva na
zaštitu njihovih prava u toj parnici, naime, one štite svoje interese neposrednim sudjelovanjem
u parnici. Zaštita općih interesa povjerena je u određenim slučajevma Centru za socijalnu
skrb.
Time je ostvareno načelo iz čl. 5 ZPP-a da se onome o čijim se pravima odlučuje treba
omogućiti da sudjeluje u postupku radi zaštite svog pravnog položaja.

Umješač

Hrvatsko pravo poznaje 3 kategorije umješača; običnog, umješača s položajem

jedinstvenog suparničara i umješača sui generis.
Obični umješač je osoba koja se, u parnici što se vodi među određenim strankama,
pridružuje jednoj od njih, jer ima pravni interes da stranka kojoj se pridružila uspije u parnici
(206). Umješač nije stranka. Njegov pravni interes da sudjeluje u tuđoj parnici proizlazi odatle
što se pravne posljedice presude koja bude donesena mogu posredno odraziti i na njegovu
pravnu situaciju.
Da bi došlo do intervencije, on mora ispunjavati opće uvjete u pogledu stranačke i
parnične sposobnosti, mora imati određeni pravni interes, mora dati izjavu i stranke se ne
smiju protiviti. Odredbe o tim pretpostavkama za intervenciju, prisilne su naravi i sud na njih
pazi po službenoj dužnosti tijekom čitavog postupka.
Odredbe ZPP-a o stranačkoj i parničnoj sposobnosti te zastupanju stranaka, kao i o
podnescima stranaka i dostavi strankama na odgovarajući se način primjenjuju i na umješača
(209a).
Pravni interes ima onaj na čiju se pravnu situaciju (prava i obveze) posredno mogu
odraziti posljedice presude koja bude donesena u parnici između drugih osoba.177

Vrijeme poduzimanja intervencije

Izjava o stupanju u parnicu može se dati na ročištu ili pismenim podneskom (206/3).
Podnošenjem izjave umješač se u parnici konstituira kao treći sudionik, dakle, za to nije
potrebna sudska odluka. Sudska odluka bit će potrebna kad jedna od stranaka ospori
osnovanost intervencije, a sud nađe da je prigovor neosnovan.
On može stupiti u parnicu tijekom čitavog postupka sve do pravomoćnosti odluke o
tužbenom zahtjevu pa i tijekom postupka po izvanrednim pravnim lijekovima (206/2). Obični
umješač može uvijek samostalno podnijeti pravni lijek, a ako je intervenirao do
pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, čak i izvanredni pravni lijek (208/2).
Stranke se mogu protiviti intervenciji u svim stadijima postupka (207/1). Nesumnjiv je
njihov interes da se protive: protivnika – ako izgubi parnicu, morat će umješaču naknaditi
njegove troškove; stranke kojoj se pridružuje – jer će nekad biti dužna protivniku naknaditi i
troškove koje mu je prouzročio umješač ili jer ne želi uopće da netko treći utječe na razvoj
parnice. Da stranke svojim protivljenjem ne bi spriječile aktivnost umješača, on može i dalje

177
Npr. pravni interes ima jamac u parnici između vjerovnika i glavnog dužnika, cedent u parnici između
cesionara i cesusa, jer će u slučaju neuspjeha cesionara oživjeti odgovornost cedenta prema cesionaru

131
poduzimati radnje u postupku, uvjetno, sve do pravomoćnosti rješenja kojim se miješanje
odbija (207/2).
Razlozi intervencije su dvojaki: (1) da se time pomogne jednoj od strana da uspije jer
se njen uspjeh pozitivno reflektira i na njegovu pravnu situaciju i (2) da se time kontrolira
postupanje stranke od čijeg uspjeha zavisi i njegova pravna situacija.
Umješač nije stranka pa zbog toga ne može poduzimati radnje kojima se disponira
tužbenim zahtjevom ni radnji kojima stranka disponira procesnim ovlaštenjima o kojima
zavisi tijek parnice178. Općenito, on ne može poduzimati radnje koje su nepovoljne za stranku,
njih sud po službenoj dužnosti ne smije uvažiti, nije potrebno da ih stranka ospori.
On može poduzimati samo one radnje koje su za tu stranku načelno i objektivno
korisne. Tada umješač procesne radnje poduzima u svoje ime, a ne kao zastupnik stranke
kojoj se pridružio. Te radnje tretiraju se kao procesne radnje stranke kojoj se pridružio, ali
samo ako ih stranka ne ospori (208/4), dok prešutno na njih pristaje. Dakle, konačna odluka
pripada stranci.179 Propuštanje umješača da poduzme neku procesnu radnju ne može imati
negativne pravne posljedice za stranku jer on nema ni proc. dužnosti ni tereta.
On je ovlašten jednostranom procesnom radnjom istupiti iz parnice, što ga ne
sprječava da ponovno intervenira u istoj parnici.
On može biti saslušan kao svjedok, a u glavnoj stvari ne može biti osuđen niti mu se
može što dosuditi, budući da nije stranka.
Intervencijski efekt. Presuda donesena u parnici u kojoj je sudjelovao umješač
proizvodi prema njemu specifičan procesni efekt – intervencijski efekt. On će se ispoljiti u
novoj parnici u kojoj su stranke: umješač iz ranije parnice (tuženik) i stranka kojoj se umješač
bio pridružio (tužitelj). Umješač ne može u odnosu na stranku kojoj se bio pridružio u
prethodnom postupku tvrditi da spor, onako kako je tijekom toga postupka izložen sudu, nije
pravilno riješen. Dakle, u toj novoj parnici bivši umješač neće moći poricati ni činjeničnu ni
pravnu ocjenu stvari iznesenu u odluci iz prijašnje parnice.180
Međutim, ovaj učinak ne djeluje apsolutno pa postoji izuzetak kad će mu se umješač
moći suprostaviti: prigovor umješača istaknut u novoj parnici, da je stranka kojoj se bio
pridružio pogrešno vodila spor (exeptio malae gesti vel conducti processus), može biti
prihvaćen samo utoliko ukoliko je on, s obzirom na stanje spora u vrijeme svoga stupanja u
prethodnu parnicu, izjavama ili radnjama te stranke bio spriječen poduzeti radnje koje bi
dovele do povoljnijeg ishoda spora, odnosno ako takve radnje, za mogućnost čijega
poduzimanja on nije znao, sama stranka nije poduzela namjerno ili iz grube nepažnje
(208a/1).
Ove odredbe na odgovarajući se način primjenjuju i na imenovanog prethodnika te na
treću osobu obaviještenu o parnici (208a/2).
Da bi se prema umješaču mogao istaći int. efekt, potrebno je:
- da je umješaču bilo omogućeno da u parnici poduzme sve radnje pogodne da
pomognu pobjedi stranke;
- da je ta stranka lojalno vodila parnicu.

178
Npr. povlačenje i preinaka tužbe, odustanak od pravnog lijeka
179
Primjer nepovoljnih radnji - priznanje činjenica nepovoljnih za stranku, protivljenje izvođenju dokaza koje je
stranka sama predložila. Primjer korisnih radnji – predlaganje novih dokaza, osporavanje protivnikovih navoda,
ulaganje pravnih lijekova.
180
Jer je umješač imao priliku vršiti korisne parnične radnje (ne varie judicetur).

132
 Postojanje ovih pretpostavki presumira se sve dok se u povodu prigovora bivšeg
umješača ne utvrdi protivno. Ako presumpcija ne bude oborena, u novoj parnici nema mjesta
ponovnom meritornom raspravljanju o stvarnoj i pravnoj osnovi donesene presude. Ako bude
oborena, otvara se mogućnost zauzimanja drukčijeg stava o pitanjima o kojima je bilo
odlučeno u prijašnjoj parnici.

Umješač s položajem jedinstvenog suparničara

Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa pravni učinak presude odnosi
neposredno i na umješača, jednako kao i na parničnu stranku, on u parnici ima položaj
jedinstvenog suparničara (201, 209/4). Do toga može doći kad materijalnopravni odnosi ne
uvjetuju formiranje nužnog suparničarstva pa osoba ne postane stranka u parnici, već pristupi
jednoj stranci kao umješač. 181
Budući da se na ove umješače učinci presude odnose apsolutno i neposredno, priznaju
im se sva ovlaštenja koja se priznaju i strankama u jedinstvenom suparničarstvu (209/1).
Stranka s ovakvim umješačem predstavlja jednu parničnu stranku.
Stranka ne može, ako se s tim ne suglasi umješač, poduzimati materijalne dispozicije
niti procesne koje utječu na sudbinu istaknutih zahtjeva. Stranka ne može osujetiti povoljne
radnje umješača, niti ona svojim radnjama može niti ona svojim radnjama može pogoršati
situaciju koju je on poboljšao. Oboje imaju pravo koristiti rokove koji teku od trenutka kad je
njima izvršeno dostavljanje ako su ti rokovi povoljniji.
U ovom slučaju umješač nema mogućnosti od sebe otkloniti pravne efekte
pravomoćnosti donesene presude.
Ovaj umješač ima pravo podnijeti izvanredni pravni lijek i u parnici u kojoj nije prije
pravomoćnosti sudjelovao kao umješač (209/2).
Umješač može biti osuđen da naknadi troškove prouzročene radnjama koje su u
suprotnosti s radnjama stranke kojoj se pridružio i po načelu causae.

Umješači sui generis

Centar za socijalnu skrb

ZIDZPP/03-om su ukinute odredbe čl. 205. ZPP-a prema kojima je državni odvjetnik,
kao umješač sui generis, imao pravo intervenirati u parnici u zaštiti javnog interesa.

Obavještenje treće osobe o parnici (litis denuntiatio)

To je parnična radnja kojom jedna stranka obavještava treću osobu, radi upoznavanja
obavještenog sa činjenicom da se vodi parnica o sporu u kome odluka može imati posredan
pravni učinak i na obavještenoga, te da se prema njemu stekne mogućnost isticanja

181
U takvom su položaju, npr. treći koji imaju pravo tražiti poništenje tuđeg braka, stečajni vjerovnici u parnici u
kojoj se raspravlja o postojanju i visini stečajnog potraživanja.

133
intervencijskog efekta (211/1). Obavještenje nema značaj poziva obavještenome da se
priključi parnici.182
Obavještavanje se vrši posredovanjem suda, a na zahtjev stranke. U podnesku treba
navesti razlog obavještavanja i u kakvom se stanju nalazi parnica (211/2). Procesna pravila
obvezuju sud da izvršu tu posredničku ulogu, pa on ne može ispitivati osnovanost traženja da
se izvrši obavještavanje.183
Svaka stranka može tražiti obavještavanje putem suda od samog početka parnice pa
dok se parnica pravomoćno ne dovrši (211/1).
Posljedice obavještavanja:
(a) Građanskopravne:
- prekid zastarjevanja,
- prekid dosjelosti,
- ostvarivanje zahtjeva za odgovornost zbog nedostatka stvari.

(b) Procesnopravne:
- stranka koje je izvršila obavještavanje može se u naknadnoj parnici pozivati
na intervencijski efekt presude (208a/2).
O tome da li odnos između obavještenoga i obavještača omogućuje pozivanje na ovaj
efekt prosuđivat će sud u toj eventualnoj naknadnoj parnici.
Obavješteni može pristupiti parnici kao umješač, ako za to postoje opće pretpostavke,.
On ne mora intervenirati na strani stranke koja ga je obavjestila, pa se može pridružiti i
njenom protivniku ako za to ima pravnog interesa.

Imenovanje prethodnika (nominatio auctoris)

To je parnična radnja samo tuženika i to ako je on držatelj neke stvari ili korisnik
nekog prava, a tvrdi da stvar drži odnosno da pravo vrši u ime neke treće osobe, kojom on
preko suda poziva toga trećeg da umjesto njega stupi u parnicu (210/1). 184 Upućujući poziv
pozivač samo ukazuje na osobu koja je u većem stupnju od njega građanskopravno pasivno
legitimirana, on ne može potpuno poricati svoju građanskopravnu pasivnu legitimaciju.
Tuženik može prethodnika imenovati najkasnije na pripremnom ročištu, a ako ono nije
održano na glavnoj raspravi prije nego što se upusti u raspravljanje o glavnoj stvari (210/1).
Nezavisno od toga da li će se prethodnik odazvati pozivu ili ne, dostavljanjem poziva
ostvaruje se za pozivača mogućnost da prema pozvanome ističe intervencijski efekt presude
koja bude donesena u ovoj parnici (208a/2).

182
Primjeri kad je na temelju pravila građanskog prava potrebno trećeg obavijesiti da bi se prema njemu postigao
izvjesni građansko pravni učinak: kupac tuženog trećeg da je to njegova stvar dužan je o toj parnici obavijestiti
prodavača (511 ZOO), ostavoprimac tuženom trećem da je to njegova stvar, dužan je o toj parnici obavijestiti
ostavodavca (713/2 ZOO).
183
Obavještavanje postiže učinak i kad se obavi vansudski, ali je to onda u pravilu teško dokazati.
184
U takvoj se situaciji nalazi npr. zakupoprimatelj prema zakupodavatelju, najmoprimatelj prema
najmodavatelju, čuvar prema onome koji mu je predao stvar na čuvanje.

134
Reagiranje prethodnika

On može zauzeti različite stavove:

1. oglušiti se na poziv, zadržavajući pasivan stav. Tuženik mora dopustiti da se
parnica protiv njega nastavi (210/3), on u parnici može obavljati sve dispozitivne radnje, ali
savjesnije nego u «svojoj» parnici jer on sada za svoje postupke odgovara i prethodniku.
Odgovarat će mu ako je parnicu izgubio nepoduzimajući sve što je bilo u njegovoj moći da se
suprostavi usvajanju tužbenog zahtijeva.
2. Odazvati se pozivu i intervenirati u tuđu parnicu kao obični umješač.
3. Stupiti u parnicu umjesto prvobitnog tuženog koji istupa iz parnice. Ovdje dolazi
do subjektivne preinake tužbe za koju pristanak tužitelja u pravilu nije potreban, osim ako
tužitelj ističe zahtjev koji ne zavisi od toga da li tuženik drži stvar ili pravo u ime prethodnika
(210/2).185
4. Pokrenuti protiv stranaka iz prvobitne parnice, novu parnicu po pravilima o tužbi
tzv. glavnog mješanja (zakonsko suparničarstvo).
5. Pokrenuti samostalnu parnicu protiv jedne od stranaka iz parnice iz koje mu je
upućen poziv
Dostava poziva ostvaruje za pozivača mogućnost da prema pozvanome ističe
intervencijski efekt presude koja bude donesena u ovoj parnici.

TROŠKOVI PARNIČNOG POSTUPKA

Osnove za trošenje i naknadu parničnih troškova

Opća aktivnost suda finacira se iz državnog proračuna. Država ne pruža besplatnu

zaštitu strankama na području građanskog pravosuđa pa je načelno prihvaćeno pravilo da su
185
Npr. kad tužitelj ističe zahtjev za naknadu štete koju je počinila životinja što ju je tuženik čuvao u ime trećeg.

135
stranke dužne plaćati pristojbe u obliku sudskih taksi u razmjeru sa značenjem spora. Stranke
su dužne unaprijed same podmirivati sve ostale troškove prouzrokovane svojim radnjama u
parnici.
Troškove su dužne nadoknaditi i stranke oslobođene dužnosti prethodnog snošenja
troškova. Pravo na naknadu priznaje se samo za troškove koji su bili potrebni za svrrsishodno
ostvarivanje ili obranu prava u parnici.
Postoje dva pravila. Prema načelu causae snosi ih stranka koja je izgubila parnicu, jer
je opravdano da svoje troškove snosi i drugome ih naknađuje onaj koji je dao povoda parnici
(154/1) – ako je tužbeni zahtjev neosnovan, tužitelj je dao povoda parnici, a ako je osnovan
tuženik je dao povoda parnici.
Ako stranka djelomično uspije u parnici sud može s obzirom na postignuti uspjeh
odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna od njih nadoknadi drugoj i
umješaču razmjeran dio troškova.
Da primjena ovog principa ne bi u konkretnim situacijama dovela do nepravičnih
rješenja, zakon ga korigira načelom culpae. Prema tom načelu, bez obzira na uspjeh u parnici,
troškove snosi onaj koji ih je tijekom parnice prouzročio svojom krivnjom ali i slučajem koji
mu se dogodio (156/1). Razlog tome je što se u obzir uzimaju samo oni troškovi koji su bili
potrebni i svrsishodni radi vođenja parnice (155/1), a ovi to nisu.

Sadržaj parničnih troškova

Parnični troškovi su svi izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka (151/1). Oni se
plaćaju u obliku sudskih biljega, a ne efektivnog novca.
Dakle, postoje troškovi u povodu parnice186 i troškovi tijekom postupka.187 Nagrada za
rad odvjetnika uvjek se tretira kao dio parničnih troškova (151/2).
Prema Noveli u postupcima u kojima državni odvjetnik nastupa kao stranka odluka o
troškovima postupka donosi se u korist odnosno protiv RH. Državni odvjetnik tada ima pravo
na naknadu troškova prema odredbama ZPP-a, ali ne i pravo na nagradu. Ta se odredba
odnosi i na druga državna tijela koja u parnicama nastupaju kao stranke.

Prethodno snošenje parničnih troškova

Svaka stranka sama prethodno snosi troškove koje je prouzročila svojim radnjama
(152), ona ih je dužna predujmiti.188 Sredstva za izvođenje dokaza moraju osigurati stranke.
Kad stranka predloži izvođenje dokaza dužna je unaprijed položiti u roku što ga sud odredi,
iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza.(153/1).

186
Npr. troškovi prethodnog postupka, troškovi nagodbe koja nije uspjela, troškovi prouzrokovani zaključenjem
ugovora o prorogaciji, izdaci za osiguranje dokaza,
187
Npr. izdaci za takse, za oglase, troškovi dolaska na sud, nagrada za rad odvjetnika, izdaci za osiguranje i
izvođenje dokaza
188
Tako tužitelj prethodno snosi troškove: podnošenja tužbe, izvođenja dokaza koje je on predložio, dolaska na
sud, podnošenja žalbe, a tuženik: odgovora na tužbu izvođenja dokaza koje je on predložio, dolaska na sud itd.

136
 Kad to predlože obje stranke ili sud ex offo potreban iznos položit će obje stranke na
jednake dijelove (153/2). Ako je sud odredio izvođenje dokaza po službenoj dužnosti može
odrediti da iznos položi samo jedna stranka.
Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne
bude priložen u roku što ga sud odredi. Ako sud izvede dokaz iako predujam za njegovo
izvođenje nije položen rješenjem će naložiti stranci da u roku od 8 dana određenu svotu plati
svjedoku ili vještaku. Žalba protiv tog rješenja ne odgađa ovrhu.
Stranku se ne može prisiliti da aktivno sudjeluje u parnici. Uzima se da stranka koja u
određenom roku ne osigura sredstva za izvođenje dokaza pokazuje pomanjkanje interesa za
postizanjem zakonite zaštite. Tada slabi dužnost suda da brine o pravilnom utvrđivanju
činjenica pa je on u pravilu dužan odustati od izvođenja dokaza te će s obzirom na sve
okolnosti po svom uvjerenju ocjeniti od kakve je važnosti to što stranka nije u roku položila
iznos potreban za podmirenje tih troškova.
U parnici radi utvrđivanja očinstva troškovi vještačenja mogu se predujmiti iz
sredstava suda samo iznimno ako to ne učini niti jedna od stranaka i to stoga što se radi o
postupku u kojem je dispozicija stranaka ograničena.
Sud ne može odbaciti radnju stranke zbog toga što stranka nije platila propisanu
pristojbu odnosno uskratiti poduzimanje procesnih radnji u povodu takvog držanja stranaka,
no zbog neizvršenja pristojbene obveze protiv stranke se može provesti administrativna ovrha.

Troškovi za koje se može tražiti naknada

Pri odlučivanju za koje će troškove stranci priznati pravo na naknadu sud će

ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi
vođenja parnice.
Zakon se služi objektivnim kriterijem. Troškovi odvjetničkog zastupanja smatraju se
uvijek svrsishodnim ali samo ako se tiču radnji koje su bile potrebne radi uspjeha stranke
kojoj se naknađuju.
Nesvrsishodne troškove definitivno snosi stranka koja ih je prouzročila pa ona nema
pravo na naknadu ni kad u parnici uspije. Ako je tužitelj pokrenuo više postupaka a sve je
tražbine mogao obuhvatiti jednom tužbom, sud mu može priznati troškove kao da je pokrenuo
jedan postupak (prijedlogom za ovrhu)
Pravo na naknadu troškova prozročenih sudjelovanjem umješača moći će se ostvariti
ako za to postoje opće pretpostavke. Sudjelovanje umješača ne smije protivnika staviti u bitno
nepovoljniji položaj od onog u kojem bi se nalazio da nije bilo intervencije.
Aktivno su legitimirani za zahtjev za naknadu; stranke, umješači, svjedoci, vještaci i
tumači. Po načelu cause pasivno mogu biti legitimirane parnične stranke te umješači s
položajem jedinstvenog suparničara. Po načelu culpae pored stranaka mogu biti pasivno
legitimirani njihovi umješači i zastupnici, svjedoci, vještaci i tumači.

Konačno snošenje i naknada po načelu cause

137
 Dužan je snositi svoje troškove i nadoknaditi troškove protivniku onaj koji je svojim
držanjem prije i izvan parnice doveo do potrebe da se parnica vodi, koji je prouzrokovao
parnicu, koji joj je dao povoda povredom subjektivnih prava pa je zbog toga izgubio parnicu.
Izgubio je parnicu onaj kome je sud uskratio pravnu zaštitu. Tužitelj čiji je zahtjev
odbijen ili je njegova tužba odbačena, tuženik u odnosu na kojeg je tužiteljev zahtjev
prihvaćen. Odluka o troškovima po načelu cause može se donijeti tek u povodu donošenja
konačne odluke.
Suparničari snose troškove u pravilu na jednake dijelove. Ako postoji znatna razlika u
pogledu udjela suparničara u predmetu spora, sud će prema omjeru tog udjela odrediti koji će
dio troškova naknaditi svaki od suparničara. Ako su solidarno odgovorni u glavnoj stvari,
suparničari odgovaraju solidarno i za troškove.
Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može odrediti da svaka stranka snosi
svoje troškove ili da jedna naknadi drugoj razmjerni dio troškova.

Konačno snošenje i naknada troškova prema načelu culpe

Načelo culpe ispravlja nepravične solucije do kojih bi dovela primjena načela cause.
Po načelu culpae stranka je dužna nezavisno od ishoda parnice, dakle i kad uspije u parnici,
pa i prije nego bude donesena odluka o glavnoj stvari naknaditi protivniku troškove koje mu
je tijekom i u povodu parnice prouzročila svojom krivnjom ili slučajem koji joj se dogodio
definitivno snositi svoje troškove koji su zbog toga nastali.189
Po ovom načelu stranka odgovara i za radnje svojih zastupnika. Svoj zahtjev za
naknadu štete protiv njih može ostvariti u posebnoj parnici.
Glede zahtjeva za naknadu troškova po načelu culpae propisano je da je sud dužan
rješenjem odlučiti bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari. Protiv toga rješenja
posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se na temelju toga rješenja može tražiti prije njegove
pravomoćnosti.
Ako sud izvede dokaz iako predujam za njegovo izvođenje nije položen190, rješenjem
će naložiti stranci da u roku od osam dana određenu svotu plati svjedoku ili vještaku. Žalba
protiv toga rješenja ne odgađa ovrhu (153/4). Iznimno, ako stranke ne predujme troškove za
izvođenje dokaza, koje je određeno po službenoj dužnosti radi utvrđivanja činjenica od kojih
zavisi pravo suda da ne uvaži nedopuštene dispozicije (3/3), sud je ovlašten te troškove
isplatiti iz sredstava suda. (153/5).
Posebni slučajevi dužnosti naknade troškova po načelu culpae:

1. nedavanje povoda na tužbu - ako tuženik nije dao povod za tužbu i ako je u odgovoru
na tužbu odnosno na pripremnom ročištu, a ako se ne održava pripremno ročište onda
na glavnoj raspravi, prije nego što se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, priznao
tužbeni zahtjev, tužitelj će nadoknaditi tuženiku parnične troškove (157).

189
Kad stranak svojim skrivljenim nesvrsisihodnim ponašanjem prouztoči produljenje sudskih rokova, kad
proutroči posebne troškove zbog narušavanja reda, zbog naknadnog uzmanja punomoćnika zbog traženja povrata
u prijašnje stanje
190
Izvan slučajeva provođenja onih dokaza koje sud određuje po služb. dužnosti radi sprječavanja nedopuštenih
dispozicija stranaka

138
 2. povlačenje tužbe - tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi
parnične troškove. Ali, ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio
zahtjevu tužitelja, troškove postupka dužan je tužitelju nadoknaditi tuženik (158/1).
3. odustanak od pravnog lijeka - stranka koja odustane od pravnog lijeka dužna je
protivnoj stranci nadoknaditi troškove nastale u povodu pravnog lijeka (158/2).
4. izlučne parnice – ako u izlučnoj parnici sud prihvati zahtjev za izlučenje te tvrdi da je
tuženik imao opravdanih razloga smatrati da ne postoje izlučna prava trećih odredit će
da svaka stranka snosi svoje troškove.

Svaka stranka snosi svoje troškove ako je parnica završena sudskom nagodbom, a u nagodbi
nije drugačije ugovoreno. Troškovi nagodbe koja je pokušana, ali nije uspjela ulaze u
parnične troškove (159).

Odlučivanje o naknadi troškova u prvostupanjskom postupku

O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja. U svom
zahtjevu stranka je dužna određeno navesti troškove za koje traži naknadu i to za svaku
radnju, osnovu i visinu. Zahtjev za naknadu parničnih troškova može se u pravilu ostvariti
samo u parnici u kojoj su troškovi nastali. Zato se samostalna tužba podnesena radi naknade
troškova odbacuje.
Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka
raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se odluka donosi bez prethodnog
raspravljanja stranka je dužna istaknuti svoj zahtjev u prijedlogu o kojemu sud treba odlučiti.
O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava
postupak pred tim sudom. U odluci kojom se postupak završava za nekog suparničara sud će
odlučiti i o zahtjevu za naknadu troškova stranaka između kojih se tom odlukom postupak
pred tim sudom završava.
U slučaju usmene objave presude ili rješenja kojim se naređuje naknada troškova sud
može odlučiti da će iznos troška odmjeriti u pismeno izrađenoj presudi odnosno rješenju ako
se rješenje ima dostaviti strankama. U tijeku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o
naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne ovisi o odluci o glavnoj stvari
Ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nisu poduzeti na raspravi,
zahtjev se može staviti u roku od 15 dana od dostave obavijesti protivniku o odustanku
odnosno povlačenju.
Zatezne kamate na parnični trošak mogu se stranci dosuditi i u parničnom postupku.
Tijekom parnice sud može odlučivati i o pravu svjedoka na naknadu troškova i za isplatu
nagrade za vještačenje odnosno za tumačenje. I kad je odluka o troškovima sastavni dio
presude, ona se tretira kao rješenje.
U međupresudi ili djelomičnoj presudi sud može izreći da se odluka o troškovima
ostavlja za kasniju presudu, osim ako se kod djelomične presude ne radi o slučaju u kojem se
postupak završava za određenog suparničara, kada treba primjeniti odredbu koja se odnosi na
taj slučaj.
Ako se predmet zbog nenadležnosti ustupa drugom sudu, nadležni će sud donijeti
odluku o naknadi i onih troškova koji su nastali pred nenadležnim sudom. Ako sud propusti
odlučiti o zahtjevu za naknadu troškova, stranke mogu predložiti donošenje dopunskog

139
rješenja. Protiv odluke o troškovima dopuštena je samostalna žalba, ako zakonom nije
izrjekom drugačije određeno.

Odlučivanje o naknadi troškova u povodu pravnih lijekova

Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek dužan je odlučiti o troškovima nastalim u
povodu pravnog lijeka. Ako sud preinači napadanu odluku ili je ukine i odbaci tužbu dužan je
odlučiti o troškovima cijelog postupka jer se takvom odlukom postupak konačno pravomoćno
završava.
Sud može ostaviti da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči tek u
konačnoj odluci i kad odluka protiv koje je pravni lijek podnesen bude samo djelomično
ukinuta. Prilikom ukidanja odluke ukida se u pravilu samo odluka o troškovima koja je
donesena s obzirom na ishod spora u glavnoj stvari , ne i odluke koje se donose neovisno od
ishoda parnicee, osim ako i one nisu napadnute žalbom.
Zahtjev za naknadu troškova drugostupanjskog postupka stranka može staviti
najkasnije u roku za žalbu. Stranka koja je u povodu revizije uspjela samo u pogledu kamata
na dosuđeni iznos parničnih troškova nema pravo na naknadu troškova nagrade punomoćniku
za sastav revizije.

Oslobođenje od prethodnog snošenja parničnih troškova

Kad bi svaka stranka bila dužna predujmljivati troškove, oni kojima imovinske prilike
to nedopuštaju bili bi faktički primorani odustati od ostvarivanja pravne zaštite. Zato socijalni
obziri traže da se predvide uvjeti pod kojima će takve osobe moći sudjelovati u postupku bez
obveze da prethodno snose troškove postupka. Ova institucija ranije se nazivala siromaško
pravo.191
Oslobođenje može biti potpuno i djelomično. Pravo na potpuno oslobođenje ima
stranka koja prema općem imovnom stanju ne može snositi troškove bez štete za nužno
uzdržavanje sebe i svoje porodice. Pravo na djelomično oslobođenje ima stranka koja prema
svom općem imovinskom stanju ne može podmiriti sudsku prostojbu bez štetnih posljedica za
nužno uzdržavanje nje osobno i njezine obitelji.
Kriteriji za oslobađanje su relativni, zavise od prirode spora i njegove vrijednosti.
Pravo na oslobođenje nije uvjetovano poreskim cenzusom. Nije uvjetovano ni izgledom
stranaka da uspju u parnici.
Strani državljani imaju pravo na oslobođenje od prethodnog plaćanja parničnih
troškova uz uvjete uzajamnosti. Osoba bez državljanstva ima pravo na oslobođenje ako ima
prebivalište ili boravište u RH.
Oslobođenje od plaćanja troškova postupka obuhvaća oslobođenje od plaćanja pristojba
i oslobođenje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja i sudskih
oglasa.

191
Pravo stranaka da budu oslobođene od prethodnog snošenja troškova zakon naziva "oslobođenje od plaćanja
troškova postupka" čime navodi na pogrešan zaključak da stranka nije uopće dužna plaćati sve troškove. Ustvari
oslobođenje se odnosi samo na obvezu prethodnog snošenja, predujmljivanja troškova prouzročenih svojim
procesnim radnjama. Ono se ne odnosi na dužnost stranke da naknadi protivniku troškove koje mu je
prouzročila.

140
 Sud može stranku osloboditi od plaćanja sudskih pristojbi uz uvjete propisane
Zakonom o sudskim pristojbama. (172/3).
Stranka koja je potpuno oslobođenja od prethodnog plaćanja parničnih troškova nije
dužna plaćati pristojbe ni polagati predujam za troškove svjedoka, vještaka uviđaja i sudskih
oglasa. Pod određenim uvjetima potpuno oslobođena stranka ima pravo i na besplatnog
punomoćnika.
Ako oslobođeni pobjedi u parnici sud će po službenoj dužnosti odrediti da protivnik
plati u korist sredstava suda iznose čijeg je plaćanja stranka bila oslobođena. Ako oslobođeni
izgubi parnicu, troškovi definitivno padaju na teret sredstava suda.
Postupak oslobođenja provodi se samo na prijedlog stranke (173/1), koja je dužna
podnijeti svjedožbu o imovnom stanju (173/2). Sud je dužan brižljivo ocjeniti sve okolnosti, a
naročito uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, broj osoba koje stranka uzdržava te prihode
obitelji (172/4).
Sud će stranci priznati pravo na besplatnog punomoćnika ako stranka koja je potpuno
oslobođena od prethodnog snošenja troškova to zatraži te ako je to nužno radi zaštite njenih
prava (177/1).192 Ako stranka dobije parnicu troškove punomoćnika će platiti druga strana, a
ako izgubi onda ti troškovi idu na teret budžeta suda.
Za punomoćnika postavlja se odvjetnik, ali se može postaviti i druga osoba s pravnom
spremom koja je sposobna pružiti pravnu pomoć. Punomoćnika iz reda odvjetnika postavlja
predsjednik suda, a ako se niži sud prvog stupnja nalazi u sjedištu višeg suda prvog stupnja
punomoćnika određuje predsjednik višeg suda prvog stupnja.
Postavljeni punomoćnik može iz opravdanih razloga tražiti da bude razrješen. O tome
odlučuje izvan glavne rasprave predsjednik vijeća a na raspravi vijeće. Protiv odluke suda
kojom se punomoćnik razrješava nije dopuštena žalba. Također protiv rješenja suda kojim se
prihvaća zahhtjev stranke o postavljanju punomoćnika nije dopuštena žalba.
Stranka kojoj je postavljen punomoćnik nije mu dužna davati sredstva za podmirenje
izdataka i nagradu. Stvarni izdaci punomoćnika isplaćuju se iz sredstava suda.
Postavljeni punomoćnik djeluje u pretpostavci da ga je stranka na to ovlastila. Stranka
nije dužna prihvatiti određenog punomoćnika. Postavljeni punomoćnik dužan je prihvatitit
zastupanje kao građansku dužnost. Može otkazati punomoć samo uz odobrenje suda.
Sud može tijekom postupka ukinuti svoje rješenje o oslobađanju i o postavljanju
punomoćnika ako naknadno utvrdi da stranka može snositi troškove postupka, odnosno da joj
punomoćnik nije potreban.
Sud će tada riješiti hoće li stranka biti dužna potpuno ili djelomično naknaditi i one
troškove i pristojbe od kojih je prije bila oslobođena te stvarne izdatke i nagradu postavljenom
punomoćniku. Prvenstveno će se naknaditi iznosi isplaćeni iz sredstava suda.
Pristojbe i troškovi plaćeni iz sredstava suda te stvarni izdaci i nagrada postavljenog
punomoćnika čine dio parničnih troškova. O naknadi tih troškova od protivnika stranke koja
je oslobođena plaćanja troškova postupka sud će odlučiti prema odredi o naknadi troškova.

Neki posebni slučajevi naknade parničnih troškova;

Stranka koja traži povrat u prijašnje stanje dužna je protivnoj stranci naknaditi
troškove postupka izazvane propuštanjem i odlučivanjem o prijedlogu za povrat u prijašnje
stanje neovisno o ishodu spora (o zahtjevu protivne stranke za naknadu troškova postupka sud

192
To će biti nužno npr. Ako je spor složen, ako stranka ne stanuje u sjedištu suda, a troškovi putovanja su
preteški za nju itd.

141
je dužan odlučiti rješenjem bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari, protiv toga
rješenja posebna žalba nije dopuštena, a ovrha se na temelju njega može tražiti prije njegove
pravomoćnosti - 122a).
Troškove od suda postavljenog zastupnika za primanje pismena tuženiku koji se nalazi
u inozemstvu, a koji odbija postaviti svog punomoćnika za primanje pismena, snosi u
cijelosti, i bez obzira na ishod spora, tuženik, a dužan ih je predujmiti tužitelj (146/2,5). U
protivnom, ako tuženik na zahtjev suda postavi svog punomoćnika za primanje pismena,
troškovi će ovisiti o ishodu parnice (načelo causae).
Stranke mogu i kasnije tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati
nove dokaze, ali su dužne naknaditi troškove koji time budu izazvani protivnoj stranci, osim
ako potreba za iznošenjem novih činjenica i predlaganja novih dokaza nije izazvana
ponašanjem protivne stranke (na zahtjev protivne stranke, sud će bez odgode rješenjem
odlučiti o naknadi takvih troškova rješenjem, protiv toga rješenja posebna žalba nije
dopuštena, a ovrha se na temelju njega može tražiti prije njegove pravomoćnosti - 299/2).
Stranka kojoj je dostavljač nesavjesnim obavljanjem svoje dužnosti prouzročio
dodatne troškove u postupku, može u tom postupku zatražiti od suda da dostavljača, odnosno
pravnu osobu koja za njega odgovara, osudi da joj te troškove naknadi (o takvom zahtjevu sud
je dužan rješenjem odlučiti bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari, protiv toga
rješenja dopuštena je žalba, ali se ovrha na temelju njega može tražiti i prije njegove
pravomoćnosti - 149b/2).
Stranka kojoj je osoba koja opstruira dostavu prouzročila dodatne troškove u
postupku, može zatražiti od suda da je osudi da joj te troškove naknadi (o takvom zahtjevu
sud je dužan rješenjem odlučiti bez odgode, neovisno o odluci o glavnoj stvari, protiv toga
rješenja dopuštena je posebna žalba, ali se ovrha na temelju njega može tražiti prije njegove
pravomoćnosti - 149a/2).
Sud će na zahtjev stranke odlučiti da je svjedok dužan nadoknaditi troškove što ih je
uzrokovao svojim neopravdanim izostankom odnosno neopravdanim odbijanjem da svjedoči
(248/5). No ovdje nije propisana obveza suda da odmah odluči o takvom zahtjevu rješenjem
protiv kojeg nije dopuštena suspenzivna žalba.
Na zahtjev stranke sud može rješenjem narediti vještaku da nadoknadi troškove koje je
uzrokovao svojim neopravdanim nedolaskom ili neopravdanim odbijanjem da vještači (o
takvom zahtjevu sud je dužan odlučiti bez odgode, žalba protiv toga rješenja ne odgađa ovrhu
255/3). Isto vrijdi i kada vještak svoj nalaz i mišljenje ne podnese u roku koji mu je sud
odredio (260/4).
Na zahtjev protivne stranke sud će bez odgode rješenjem odlučiti o naknadi troškova
postupka koji su toj stranci uzrokovani postavljanjem neosnovanoga zahtjeva za izuzeće.

DOKAZIVANJE

Općenito o dokazivanju

Dokazivanje je niz parnični radnji procesnog subjekta koje se sastoji u predlaganju,

izboru, prikupljanju i ispitivanju i ocjenjivanju dokaznih sredstava radi utvrđivanja istinitosti
tvrdnji parničnih stranaka i pretpostavki suda o činjenicama koje su bitne za primjenu prava.

142
 Sa stajališta suda dokazivanje ima svrhu provjeravanja istinitosti navoda stranaka i
provjeravanja istinitosti vlastitih pretpostavka o činjenicama čije postojanje smije utvrđivati i
kad ih stranke ne navedu u parnici.
Dokazivanje je utvrđivanje predložaka (premisa) i izvođenje zaključaka ( konkluzija)
o istinitosti jednog suda tvrdnje ili teze stranaka ili suda o postojanju ili nepostojanju
određenih činjenica iz drugih sudova čija istinitost također mora biti utvrđena.
Kad je uvjerenje suda o relevantnoj činjenici takvo da isključuje svaku razumnu
sumnju u njegovu pravilnost i istinitost, uzima se da je određena teza potpuno dokazana, da
postoji izvjesnost o egzistenciji i sadržaju određene činjenice odnosno o tome da je nema.
Kod stupnja izvjesnosti o postojanju neke činjenice dovoljno je da se utvrdi stanovita
mogućnost da se ustanovljenje suda podudara sa stvarnošću; da sud dođe do uvjerenja da je
vjerojatno da određene činjenice postoje ili da ne postoje – da ima više argumenata koji
govore u prilog uvjerenju o postojanju relevantnih činjenica nego onih koje govore protiv.
Između izvjesnosti i vjerojatnosti da je određena tvrdnja istinita nema u biti spoznajne
kvalitativne razlike. Razlika je samo kvantitativna. No ova je kvantiteta sa stajališta praktične
primjene toliko značajna da ovlašćuje na kvalitativno različit tretman u sudovanju.
Dokazivanje je aktivnost parničnih subjekata u postupku radi utvrđivanja istinitosti
činjenica koje navode i koje sud želi utvrditi. Naime stranke dolaze pred sud i iznose svoje
tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve. A priori sud strankama ne vjeruje
zbog toga što one imaju suprotne interese. Zbog toga su stranke dužne uvjeriti sud u istinitost
svojih tvrdnji, a to će postići dokazivanjem.
Do kojeg stupnja treba uvjeriti sud pa da on dođe do zaključka kako određene
činjenice zaista postoje. Budući da postoje dvije grupe činjenica u tom smislu postoje i dva
stupnja vjerojatnosti.
a.) ako se radi o materijalnopravnim činjenicama zakonodavac traži od suda da u svom
suđenju dođe do stupnja izvjesnosti tj. do stupnja izvjesne sigurnosti koja isključuje
sumnju u njihovu istinitost.
b.) ako se radi o procesnopravnim činjenicama zakonodavac ne traži od suda da ide do
kraja, već da u svom suđenju dođe do stupnja vjerojatnosti tj. do nižeg stupnja od
stupnja izvjesnosti.193
Umjesno je da se izvode samo likvidni dokazi tj. dokazi koji se mogu odmah na brz i
prikladan način izvesti. Za to su najprikladnije isprave ali to ne isključuje ni saslušanje
svjedoka, naročito ako se oni već nalaze u sudu ili ih se može odmah dozvati.

Elementi dokaza i dokazivanja

Dokazno sredstvo ili dokaz je ono iz čega se čulnim opažanjem crpi saznanje o
istinitosti tvrdnje o postojanju ili nepostojanju činjenice čije je utvrđivanje od značenja u
parnici, dakle sve ono što svojim postojanjem pruža informaciju o činjenici koja je posredan
predmet dokazivanja.
Predmet dokazivanja su određene tvrdnje stranaka ili suda o postojanju ili
nepostojanju činjenica od čijeg postojanja neposredno ili posredno zavisi primjena
mjerodavnog pravnog pravila.

193
Npr. kod problema nadležnosti, vrijednosti predmeta spora, povrata u prijašnje stanje

143
 Zadatak je dokazivanja da provjeri istinitost iznesenih tvrdnji. Dokazivanje je uspjelo
ako sud stekene uvjerenje da je tvrdnja o sadržaju činjenice istinita, da se podudara sa
stvarnošću. Dokazivanje nije uspjelo ako sud ne stekne takvo uvjerenje ili ako stekne
suprotno uvjerenje.
Dokazni razlozi ili argumenti su sudovi, zaključci o sadržaju i kvaliteti informacije do
koje se došlo ispitivanjem dokaznog sredstva. Ti sudovi su premise iz kojih se izvode
zaključci o istinitosti predmeta dokazivanja – tvrdnje o postojanju ili nepostojanju neke
činjenice.
Dokazana snaga dokaznog sredstva ili dokaznog dokumenta je sposobnost sredstava ili
argumenata koji iz njega proizlazi da pridonese izvođenju zaključaka o istinitosti suda koji se
želi dokazati.
Predlagači dokazivanja su osobe koje ukazuju sudu na dokazna sredstva pomoću kojih
se može provjeriti istinitost teze o postojanju ili nepostojanju određenih činjenica.
Teret dokazivanja je dužnost određenog procesnog subjekta da sudu pruži obavještenje
o dokaznim sredstvima pomoću kojih se sud može uvjeriti u istinitost određene tvrdnje.

Dokazi pribavljeni na nezakonit način

Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se primjeniti u sudskom postupku.

Zakonski nedefiniran pojam pribavljanja dokaza mogao bi se odrediti u širem i užem stupnju.
U širem bi smislu obuhvaćao;
1. metode prikupljanja dokaznih sredstava koji bi se stavljali sudu na raspolaganje
2. metode njihova ispitivanja
U užem smislu pojam prikupljanja dokaza obuhvaćao bi samo prvu od navedenih metoda.
Dokazi će biti pribavljeni na nezakoniti način najprije ako su pribavljeni kaznenim
djelom, ako su bili pribavljeni povredom i zakonom utvrđene dužnosti čuvanja tajnosti
osobnih podataka, protuustavnim i protuzakonitim prikupljanjem, obrađivanjem i korištenjem
takvih podataka, povredom Ustavom i zakonom zajamčene tajnosti dopisivanja i drugih
oblika općenja, zakonom utvrđene dužnosti čuvanja određene tajne neovisno o tome imaju li
te povrede značenje kaznenog djela.
Zbog upotrebe nezakonito pribavljenih dokaza presuda bi de lege lata bila relativno
ništava; de lege ferenda upotrebu dokaza koji su pribavljeni na nezakonit način trebalo bi
sankcionirati apsolutnom ništavošću.

Predmet dokazivanja

Predmet dokazivanja su tvrdnje stranaka o postojanju ili nepostojanju činjenica od

kojih zavisi primjena mjerodavnog prava u parnici. Predmet dokazivanja mogu biti i teze suda
o postojanju određenih činjenica kada je to potrebno radi ispitivanja idu li stranke za tim da
raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
U parničnom postupku se ne dokazuju činjenice, već istinitost tvrdnji stranaka o
činjenicama. Sud ne utvrđuje istinitost svih tvrdnji koje su iznesene, već samo tvrdnji o
pravno relevantnim činjenicama, i to o takvim koje su sporne.
Pravno relevantne činjenice su one koje su odlučne za primjenu prava u konkretnom
slučaju. Imajući u vidu pravnu normu koju treba primjeniti na konkretan pravni odnos, sud
utvrđuje samo tvrdnje o onim činjenicama koje ta pravna norma traži. Iz sadržaja određene
norme izvodi se zaključak o tome koje su činjenice potrebne za njenu primjenu

144
 O relevntnost određene činjenične tvrdnje ne zaključuje se na temelju rezultata
dokazivanja o njezinom postojanju već na temelju pravilne primjene pravilno izabrane norme.
Dokazuju se u prvom redu činjenice od kojih zavisi zasnivanje, postanak, promjena ili
prestanak nekog pravnog odnosa – pravno relevantne, neposredno važne činjenice. Dokazuju
se i one činjenice koje su neposredno važne ali omogućuju formiranje suda o postojanju
neosredno važnih činjica. Na temelju posredno relevantnih činjenica – indicija- stvara se
zaključak o postojanju neposredno relevantnih činjenica. Za njihovo postojanje govore pravila
iskustva ili izričiti zakonski propisi.

Dokazivanje tvrdnji o spornim činjenicama

Sporne činjenice su one o kojima postoje kontradiktorne tvrdnje. Sud može odrediti da
se izvodi dokazivanje i radi provjeravanja istinitosti suglasnih tvrdnji stranaka, ako smatra da
stranka priznavanjem činjeničnih navoda svog protivnika ide za tim da raspolaže zahtjevima
kojima po zakonu ne može raspolagati. U bračnim i paternitetskim sporovima sud ima
mogućnost da se bavi utvrđivanjem tvrdnji i o nespornim činjenicama.

Utvrđivanje činjenica po pravilima o zakonskim presumpcijama

Presumpcije su okolnosti čija se istinitost presumira (221/3). Naime u životu postoje

neki tipični slučajevi koji se često ponavljaju i uvijek dovode do istog rezulatata, pa je takvim
činjenicama zakonodavac dao neki značaj.194
Vrste:
a.) presumptiones iuris su presumpcije čije postojanje zakon pretpostavlja, dijele se
dalje na;
1) presumptiones iuris tantum – oborive presumpcije,195
2) presumptiones iuris et de iure – neoborive presumpcije, ne postoji mogućnost
protudokaza.196
b.) presumptiones facti vel hominis su presumpcije čija se istinitost pretpostavlja na
temelju životnog iskustva197
Iz 1). Način utvrđivanja činjenica iz oborivih presumpcija najbolje je pokazati na
primjeru: spomenutu presumpciju očinstva razdvojit ćemo na dva dijela – "pater est" je
neposredno relevantna presumirana činjenica i nju ne treba dokazivati (221/3), treba
dokazivati samo posredno relevantnu činjenicu - ”quem nuptiae demonstrant“, tj. postojanje
braka. Ako je ta posredno relevantna činjenica istinita, onda iz nje nužno proizlazi istinitost
neposredno relevantne činjenice tj. da je muž majke otac djeteta.

Općepoznate notorne činjenice

194
Npr. ako se dijete rodilo u braku presumira se da je to dijete muža majke - pater est quem nuptiae
demonstrant
195
Npr. gore navedena
196
Npr. Odgovornost roditelja za štetu koju počine njihova djeca mlađa od 7 godina
197
Npr. pretpostavlja se da je potpis ispod nekog teksta potpis autora tog teksta

145
 Notorne činjenice su one činjenice koje su poznate širem krugu ljudi (bilo prosječnom
čovjeku u zemlji, bilo prosječnom čovjeku sredine u kojoj se suđenje obavlja). Tvrdnjom o
postojanju notornih činjenica može se pobijati pravilnost zaključka o postojanju važnih
činjenica, dobivenog primjenom pravila o zakonskim presumpcijama, no samo kad je
dopušteno dokazivati da ne postoje činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja.
Njih ne treba dokazivati (221/4) ali postoji mogućnost dokazivanja da neka činjenica
nije notorna.198 Ako dokaz uspije trebat će izvoditi redovito dokazivanje radi provjeravanj
istinitosti tvrdnje o njenom postojanju.

Pravila iskustva

To su iskustvom formirani sudovi činjenične naravi koji važe i za buduće slučajeve.

Njih ne treba dokazivati, ali postoji mogućnost dokazivanja da neko pravilo iskustva nije
točno.
Pravna pravila - polazi se od pretpostavke da sud poznaje pravo (iuria novit curia), pa
stranke nisu dužne poznavati pravo niti ga trebaju dokazivati. Ovo se odnosi i na domaće i na
strano pravo.

Priznanje činjenica

Stranke se različito ponašaju u odnosu na navode protivne stranke - nekad ih

osporavaju nekad su pasivne a nekad ih priznaju.
Priznanje je jednostrana parnična radnja kojom stranka potvrđuje istinitost navoda
protivne stranke na kojima ona temelji svoj tužbeni zahtjev. Priznanje mora biti nepovoljno za
stranku koja daje priznanje. Ono se može dati izričito ili konkludentno. 199 Činjenice priznate
u parnici ne treba dokazivati.
Objekt priznanja su činjenčni navodi protivnika, dakle element praemise minor
silogizma u kojem je tužbeni zahtjev conclusio, odnosno zahtjev za odbijanje tužbenog
zahtjeva.
Priznanje činjenica nije svaka izjava o istinitosti protivnikovih činjeničnih navoda već
samo ona kojom se priznaje istinitost takvih navoda koji su za onog koji ih priznaje u parnici
pravno nepovoljni.
Priznanje može biti potpuno ili djelomično. Izričito djelomično priznanje moglo bi – s
obzirom na uzročnu vezu između priznatih navoda i onih o kojim se stranka nije izjasnila –
upućivati na zaključak o konkludentnom priznanju navoda koji nisu izričito priznati.

198
Npr. Krupan politički događaj ili elementarna katastrofa.
199
Pravna priroda priznanja. Postoje različita mišljenja:
-to je izjava o znanju (stranka izražava svoje uvjerenje da je ono što protivnik govori točno)
-to je izjava volje (stranka time na posredan način raspolaže sa svojim zahtjevom u parnici)
ZPP ne kaže ništa izričito, ali proizlazi zaključak da je priznanje manifestacija volje. Naime kad bi ono bilo
izjava o znanju, sud bi bio ovlašten kontrolirati istinitost izjave o priznanju. Kao što je poznato, zakon to ne
dopušta jer ako je činjenica priznata, ona je time i nesporna te je ne treba utvrđivati.

146
 Zakon ne traži da priznanje bude izričito pa se o njemu može zaključivati i
konkludentno na temelju ostalog držanja stranaka u parnici. Pasivno držanje stranaka moguće
je inerpretirati na 3 načina;
1. kao priznanje činjeničnih navoda protivnika
2. kao osporavanje tih navoda
3. može mu se odricati dispozitivno procesnopravno značenje
Stranci se može imputirati određeni stav prema činjeničnim navodima njezinog
protivnika samo ako joj se pruži prilika da se s tim navodima uredno upozna i ako joj se priži
mogućnost da se o tim navodima izjasni.
Zakon određuje da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom
tijekom parnice. Odatle a contrario zaključak da treba dokazivati činjenice koje je stranka
osporila. Treba dakle dokazivati ne samo osporene nego i činjenice o kojima se protivnik
nikad nije izjasnio.
Anticipirano priznanje je priznanje koje je dano prije nego što se na postojanje
činjenice koja je predmet priznanja, pozvala stranka za koju je ta činjenica povoljna.

Poricanje i ograničenje priznanja

Sve dok je ovlaštena iznositi novote stranka je ovlaštena poreći svoju raniju izjavu o
priznanju činjenica, odnosno ograničiti dano priznanje iznošenjem drugih navoda koji ranijem
priznanju oduzimaju značenje.
Sudu će tek rezultat istraživanja istinitosti priznatih a zatim osporenih navoda poslužiti
kao oslonac za prosuđivanje vjerodostojnosti razloga kojima stranka opravdava svoje
poricanje. Poricanje priznanja dovodi do toga da ranije priznanje gubi značenje
procesnopravne dispozicije pa stoga i do potrebe da se ranije priznata a sada osporena tvrdnja
dokazuje.

Pravna priroda priznanja činjenica u parnici

Sud koji je dužan utvrditi relevatne činjenice dužan je nakon ovog utvrditi pravi
sadržaj volje parničnih stranaka, a ne sadržaj činjenica kojima su stranke svojom naknadno
izraženom voljom oduzele pravnorelevantno značenje.
Sud može provjeravati istinitost priznanja samo kada sumnja u dopuštenost stranačke
dispozicije, a priznanju otkloniti pravno značenje kad nađe da nije dopušteno.
Priznanje činjenica ne oslobađa po zakonu od prava i dužnosti dokazivanja. Ako sud
stekne uvjerenje da se priznanjem poduzima nedopušteno disponiranje, ne smije ga uvažavati
pa je dužan utvrđivati istinitost priznatih navoda dokaznim sredstvima koja mu stoje na
raspolaganju.
Priznanje činjenica i priznanje tužbenog zahtjeva

Treba razlikovati priznanje činjenica od priznanja tužbenog zahtjeva. Stranka koja

priznaje činjenične navode potvrđuje protivnikovog zaključivanja, istinitost činjenične osnove

147
njegovog zahtjeva. Činjenične navode mogu priznati obje parnične stranke, a tužbeni zahtjev
samo tuženik. Činjenice se mogu priznati izričito i konkludentno. Tužbeni zahtjev samo
izričito.
Da bi bilo relevantno priznanje mora biti dano pred sudom. Priznanje dano izvan suda
nema procesnopravni značaj, ali ipak ima svoju vrijednost u smislu što utječe na stav suda
prema spornom odnosu.
Posljedice (ne)priznanja:
- ako je stranka priznala određenu činjenicu onda je ta činjenica nesporna i ne treba
je dokazivati. Međutim, sud može narediti da se dokazuju i takve činjenice ako smatra da
stranka njihovim priznanjem ide za tim da raspolaže zahtjevom kojim ne može raspolagati
(221/1).
- ako je stranka osporila ta je činjenica sporna i treba je dokazivati
- ako je stranka ostala pasivna prema određenoj činjenici, tj. nije je ni priznala ni
osporila zakonodavac se o tome nije izjasnio. Tu važe pravila po afirmativnoj, negativnoj ili
neutralnoj litiskontestaciji. Zaključujemo da činjenice o kojima se stranka nije izjasnila treba
dokazivati. (vidjeti čl. 221/1).
Može li stranka naknadno povući priznanje? Može, ali postavlja se pitanje kako će sud
na to reagirati. Sud sam odlučuje da li će smatrati da takva činjenica postoji ili ne postoji. Pri
tome će sud uzeti u obzir okolnosti slučaja (221/2), te će morati biti obziran, jer je moguće da
su stranke dale izjavu o priznanju neshvativši značaj te izjave ili da je priznanje dano u
zabludi.
Kod bračnih i paternitetskih sporova sud može odlučiti da se dokazuju i činjenice koje
su stranke priznale u postupku, dakle može kontrolirati istinitost priznanja (270/2 ObZ).
Parnični punomoćnik koji nije odvjetnik može priznati činjenične navode bez
posebnog izričitog ovlaštenja. Za priznanje tužbenog zahtjeva potrebno mu je takvo dopunsko
ovlaštenje.
Opoziv priznanja parničnih činjeničnih navoda ovlašćuje sud da ocjenjuje značenje
priznanja i poricanja iste činjenice. Kako je priznanje tužbenog zahtjeva isključivo izjava
volje, opoziv oduzima priznanju svako procesno relevantno značenje baze za izricanje
presude na osnovi priznanja.

Dokazna sredstva

Dokazno sredstvo ili dokaz je sve ono iz čega se čulnim zapažanjem crpi saznanje o istinitosti
tvrdnja o postojanju ili o nepostojanju činjenice koja je posredan predmet dokazivanja.

Među dokazna sredstva zakon ubraja svjedoke, vještake, tumače, stranke, isprave i
predmete uviđaja. Zakon u načelu ne ograničava pravo suda u izboru dokaznih sredstava. Sud
ne smije pribaviti dokaze pribavljene na nezakonit način. Zakon ne određuje kojim redom
treba izvoditi dokaze. Izuzetak je dokaz saslušanja stranaka koji se u načelu provodi kad nema
drugih dokaza. Nema zakonskih pravila o klasifikaciji dokazne snage pojednih dokaznih
sredstava

Vrste dokaznih sredstava;

148
1. Uobičajeno je da se s obzirom na objektivna svojstva dokazna sredstva dijele na osobna –
svjedoci, vještaci, tumači i stranke i stvarna – isprave i predmeti uviđaja

2. S obzirom na njihov odnos prema činjenici o kojoj pružaju određenu informaciju mogu biti
posredna i neposredna

3. Dokaz je glavni kad se iz njega izvodi sud o postojanju važne činjenice

4. Protudokaz je dokazno sredstvo kojim se dokazuje da se rezultati postignuti izvođenjem

glavnog dokaza ne mogu prihvatiti jer ne dopuštaju stvaranje izvjesnog suda

5. Dokaz o protivnom je dokazno sredstvo kojim se dokazuje da nema osnove da se o

postojanju važne činjenice zaključuje po pravilima o relativnim zkonskim presumpcijama
iako je utvrđeno postojanje presumptivne baze

6. Potpuni dokaz je dokazno sredstvo koje je u stanju na nesumnjiv način uvjeriti sud o
istinitosti određene činjenične tvrdnje. Dokaz je nepotpun kad je u stanju uvjerenje suda o
istinitosti iznesene tvrdnje dovesti samo do stupnja vjerojatnosti.

Indicije

Ponekad je nemoguće neposrednim dokaznim sredstvima dokazati postojanje važnih

činjenica jer ih nema ili ih je teško pronać. Sud tada ispituje istinitost tvrdnji o postojanju
pravnorelevantnih činjenica utvrđivanjem indicija – činjenica koje nisu neposredno važne, ali
u sklopu s nizom činjenica iste kvalitete pružaju osnovu za utvrđenje da postoji i neposredno
važna činjenica koja je uzrok ili posljedica indicija.

Sud ne bi trebao na temelju indicija zaključivati o postojanju neposredno važne

činjenice dok god postoji razumna mogućnost da je istinita i neka druga tvrdnja a ne samo ona
koja je predmet dokazivanja. Istinitost iznesene tvrdnje mora se nametati takvom logičkom
nuždom da isključuje mogućnost da bi i neka druga tvrdnja mogla biti istinita.

Teret dokazivanja

Teret dokazivanja sastoji se od dvije obveze: (1) onus proferendi – teret iznošenja
činjenica i (2) onus probandi – teret dokazivanja.
U našem pravu raspravni je sustav dominantan. Na strankama leži i dužnost iznošenja
činjenica i predlaganja dokaza. No to nije dužnost koja povlači sankcije već teret koji stranka
podnosi radi svog dobra.
Novelirani ZPP prihvaća raspravno načelo200 kao dominantno na jednak način i u
odnosu na dokaze i u odnosu na činjenice, pa slijedom toga on više ne sadrži odredbu o
200
Više o ovome u poglavljima 1.2.6., 1.2.7.

149
ovlaštenju suda izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. Dakle, stranke su dužne iznijeti
činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice
(7/1).
Izjednačeno je i inkvizitorno ovlaštenje suda u donosu na činjenice i dokaze, i to na
način da je sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje
stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima koji
su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala (7/2). No ni u takvim
slučajevima sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima
strankama nije dana mogućnost da se izjasne (7/3).
Iznimno, u statusnim stvarima i u stvarima uzdržavanja maloljetnog djeteta sud ima
inkvizitorna ovlaštenja budući da je ovlašten utvrđivati i činjenice koje stranke nisu iznijele, a
može odlučiti da se dokazuju i činjenice koje su stranke priznale u postupku. (270/2 ObZ).
Istražno načelo u pogledu prikupljanja dokaza iznimno vrijedi u parnicama iz radnih odnosa,
jer je u tim parnicama sud ovlašten izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti
dokazi značajni za odlučivanje (435/2).
Kad se primjenjuju pravila o teretu dokazivanja? Sud mora donijeti odluku i kada, na
temelju činjenica koje su iznijele stranke i dokaza koje su one predložile, ne bude u stanju
formirati izvjesno uvjerenje o istinitosti iznesenih tvrdnji. Tada stupaju u igru stara pravila o
teretu dokazivanja (221a):
1. actori incubit probatio - teret dokazivanja pada na tužitelja
2. actore non probante, reus absolutur - ako tužitelj ne dokaže svoje tvrdnje tuženik će
biti oslobođen
3. reus excipiendo fit actor - stavljajući prigovor, tuženik postaje tužitelj, dakle on
mora dokazati ono što iznosi kao protutvrdnju
4. probatio incubit ei qui affirmat, non ei qui negat - teret dokaza pada na onoga tko
tvrdi a ne na onoga tko poriče. Ovo ne vrijedi apsolutno, jer ako stranka iznosi negativne
tvrdnje, onda je dužna takve tvrdnje i dokazati.
Idem est non esse aut non probari - ne postojati i ne biti dokazano potpuno je isto. Sud
prilikom izricanja presude uzima u obzir samo one tvrdnje koje su dokazane.

Predlaganje izbor i izvođenje dokaza

Jedna od manifstacija načela saslušanja stranaka i kontradiktornosti sastoji se u pravu i

dužnosti stranaka da iznesu pred sud sve važne činjenice i da predlože dokazna sredstva
pomoću kojim se sud može uvjeriri u istinitost njihovih navoda.
Budući da stranke predlažu velik broj dokaza, sud ih nije dužan sve izvesti, već sam
odlučuje koje će od njih izvesti (220/2). Sud o tome donosi odluku u obliku rješenja (300/1).
Kad odbije izvođenje nekog dokaza u rješenju mora objasniti razloge odbijanja (300/2). Čak i
kad je odlučio izvesti dokaz sud nije vezan za svoje rješenje pa može od njega naknadno
odustati i dokaz ne izvesti (300/4).
Rješnje o izvođenu dokaza u pravilu donosi sud koji odlučuje o osnovanosti zahtjeva –
parnični sud, u zbornim sudovima vijeće a ne predsjednik vijeća.

150
 Ne postoji zakonski propis o tome kada dokaz treba izvesti. Zato izvođenje dokaza
nije neki poseban stadij već sud vrši dokazivanje tijekom čitavog postupka.
Kojim će se redom izvoditi dokazi zavisi od suda. Saslušanje stranaka kao dokaz
izvodi se tek onda kad nema drugih dokaza ili mu već izvedeni dokazi ne pružaju dovoljno
elemenata za donošenje odluke (264/2). Ostale dokaze sud kombinira po svom nahođenju.
U pravilu sud vrši neposredno izvođenje dokaza (4) što znači da on dolazi u direktan
dodir sa dokaznim sredstvima.201 Izuzetno postoji i posredno dokazivanje i to kod zamolnice
(224).

Osiguranje dokaza

Ako postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo
kasnije izvođenje biti otežano, može se u tijeku, a i prije pokretanja parnice predložiti da se
taj dokaz izvede (272/1). U postupku za osiguranje dokaza ne može se izvesti dokaz
saslušanjem stranaka (271/2).
Pretpostavke za osiguranje dokaza;
1. da je podnesen prijedlog za osiguranje dokaza
2. da se tvrdi da postoje prava čija zaštita ovisi o činjenicama koje se imaju utvrditi
predloženim dokazima
3. da postoji opravdana bojazan da se predloženi dokaz neće kasnije u normalnom stadiju
postupka, moći izvesti, odnosno da će kasnije izvođenje dokaza biti otežano
4. da je za dokazivanje činjenica o kojima ovisi ostvarivanje prava predlagatelja nužno izvesti
dokaze za koje prijeti opasnost da ih se kasnije neće moći izvesti ili da će njihovo izvođenje
biti otežano
Ako je prijedlog za osiguranje dokaza stavljen u tijeku parničnog postupka, za
postupanje je nadležan sud pred kojim je postupak u tijeku (273/1). Kad se traži osiguranje
dokaza prije pokretanja postupka te u hitnim slučajevima ako je postupak već u tijeku,
nadležan je niži sud prvog stupnja na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati
odnosno sud na čijem području boravi osoba koju treba saslušati (273/2).
Podnesak u kojem je stavljen prijedlog za osiguranje dokaza dostavit će se protivniku,
ako je poznat. Ako postoji opasnost od odgode, sud će o prijedlogu odlučiti i bez prethodnog
izjašnjenja protivnika (275/1).
U rješenju kojim se prihvaća prijedlog sud će odrediti ročište za izvođenje dokaza,
navest će činjenice o kojima će se izvoditi dokazi te dokaze koji će se izvesti, a ako je
potrebno, imenovat će i vještake. Protiv rješenja suda kojim se prihvaća prijedlog za
osiguranje dokaza nije dopuštena žalba (275/6).
Protivniku koji je nepoznat ili je nepoznato njegovo boravište sud može radi
sudjelovanja na ročištu za izvođenje dokaza postaviti privremenog zastupnika. O tom
postavljanju nije potrebno izdati oglas (275/4).
Troškove osiguranja prethodno snosi predlagatelj, a definitivno stranka koja je dala
povoda parnici - princip causae (168).
Osigurani dokaz se ne mora koristiti, to ovisi o tome da li je on relevantan ili ne.

201
Npr. putem uviđaja, svjedoka, vještaka, stranaka itd.

151
 Pojedina dokazna sredstva

Uviđaj

Uviđaj je parnična radnja suda kojom se utvrđuje postojanje ili nepostojanje neke
relevantne činjenice neposrednim opažanjem suda (227). Uviđaj se može obaviti i uz
sudjelovanje vještaka.
To je najpouzdanije dokazno sredstvo, uviđaj je metoda neposrednog izvođenja
dokaza. Ako se radi o sporu na stvari, uviđaj podrazumijeva kontakt suda sa samim
predmetom spora, a ako se radi o sporu na nekretnini ili o imovinskoj šteti, uviđaj
podrazumijeva dolazak suca na lice mjesta. Uviđaj se izvodi najčešće pomoću vidnih osjetila,
ali s obzirom na razvoj tehnike, danas se može vršiti pomoću magnetofonske vrpce ili kamere.

152
 Vijeće će ovlastiti predsjednika vijeća da obavi uviđaj ako se stvar koju treba
razgledati ne može donijeti na sud ili bi njezino donošenje uzrokovalo znatne troškove, a
vijeće smatra da nije nužno neposredni opažanje svih članova vijeća.
Ako treba razgledati stvar koja se nalazi kod jedne od stranaka, kod treće osobe, kod
državnog tijela ili kod poduzeća ili druge pravne osobe kojoj je povjereno vršenje javnog
ovlaštenja, na odgovarajući će se način primjeniti odredbe ovog zakona o pribavljanju isprava
od tih tijela ili pravnih osoba.
U pravilu ga vrši parnični sud (neposredno izvođenje dokaza), a može ga izvoditi i
zamoljeni sud (posredno izvođenje dokaza) jer određeni predmet zapaža zamoljeni sudac, a
dokaznu vrijednost ocjenjuje drugi sudac.
Uviđaj se vrši samo na stvarima i predmetima, nije ga moguće vršiti na ljudskom tijelu
ako na to ne pristane ta osoba.

Isprave

Isprava je svaki predmet na kojemu je pismom zabilježena čovjekova misao, činjenica

ili događaj. Isprava je stvarno dokazno sredstvo. Prednosti isprava su višestruke, osiguravaju
relevantno trajan trag o relevantnim događajima.
Dokazivanje ispravama je poseban oblik dokazivanja uviđajem. Obavlja se čitanjem
isprava pred sudom. Sama isprava u pravilu nije pravno relevantna, već odnos o čijem
sadržaju isprava svjedoči. Isprave se u pravilu mogu kvalificirati kao posredna dokazna
sredstva.

Vrste isprava

Javna isprava je ona koju je u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama
svoje nadležnosti te isprava koju je u takvom obliku izdala pravna ili fizička osoba u
obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na
zakonu javna isprava (230/1). Dakle, tri su elementa;
1. da je izdana u propisanoj formi
2. da ju je izdalo ovlašteno tijelo ili osoba, nadležni organ,
3. da spada u krug nadležnosti organa.202

202
Npr. podatak o mom rođenju u mom indeksu nije javna isprava jer to nije nadležnost fakulteta, ali podatak o
položenom ispitu u indeksu jest javna isprava

153
 Nedostatak jednog od tih elemenata oduzima ispravi svojstvo javne isprave. Privatne
isprave su sve one koje nisu javne. Mogu ih izdati fizičke ili pravne osobe.
Podjela isprava na domaće i inozemne vrši se s obzirom na mjesto izdavanja ili
izdavača. Dispozitivne ili konstitutivne su isprave kojima se neposredno zasnivaju, ukidaju ili
mijenjaju pravni odnosi nezavisno od toga je li za postizanje pravnog učinka pisana forma
propisana zakonom ili su taj oblik odabrale stranke.
Dokumentarne su isprave kojima se ne zasniva pravni odnos, već je isprava
sastavljena da pruži dokaz o pravnom odnosu koji je nastao neovisno od isprave.
Isprave mogu biti izvorne ili prijepis izvornika. Prijepisi mogu biti ovjerovljeni ili
obični. Među prijepisima posebnu važnost imaju tzv. otpravci.
Posebu kategoriju predstavljaju tzv. vjerodostojne isprave koje s obzirom na izdatnika
ili sadržaj u relativno visokom stupnj vjerojatnosti dokazuju postojenje tražbina na temelju
kojih se traži izdavanje platnih naloga, odnosno donošenje rješenja o ovrsi.

Dokazna snaga isprava

Po zakonu se mora uzeti istinito ono što se u javnoj ispravi potvrđuje ili određuje. Istu
dokaznu snagu imaju i druge isprave koje su posebnim propisima u pogledu dokazne snage
izjednačene s javnim ispravama.
Kod javnih isprava postoji presumpcija istinitosti (230/3) - presumptio iuris tantum, a
kod privatnih postoji presumptio facti vel hominis jer se polazi od toga da nitko ne stavlja
svoj potpis ispod teksta ako se ne slaže s njegovim sadržajem.
Pravilo o dokaznoj snazi javnih isprava sadrži dvije presumpcije;
1.da je isprva autentična – da je ispravu izdalo tijelo koje je na ispravi označeno kao izdavač
2.da je sadržaj isprave utvrđen u granicama nadležnosti izdavača istinit
Ako sud posumnja u autentičnost isprave može zatražiti da se o tome izjasni tijelo od
kojeg ona navodno potječe. Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene
činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.
Dok je u parnici pred sudom dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi činjenice
neistinito utvrđene ne može se u parničnom postupku podvrgnuti ispitivanju pravilnost
pravnih dispozicija sadržanih u javnoj ispravi. Pravni sadržaj isprave može se dovesti u
pitanje samo po pravilima procesnog prava koje važi za postupak u kojem je isprava izdana, u
pravilu korištenjem izvanrednih pravnih sredstava protiv pravomoćne odluke tijela od kojeg
isprava potječe.
Privatna isprava na kojoj je potpis izdavača javno ovjerovljen, odnosno čiji je rukopis
ili prijepis javno ovjerovljen, ne izjednačuje se u pogledu dokazne snage sa javnom ispravom.
Ako međunarodnim ugovorom nije ništa drugo određeno inozemne javne isprave koje
su propisno ovjerene imaju uz uvjet uzajamnosti istu dokaznu snagu kao i domaće javne
isprave.
Stranka je sama dužna podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. Uz
ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnosi se i ovjerovljeni prijevod. Ako se isprava nalazi
kod državnog tijela ili pravne ili fizičke osobe koja ima javna ovlaštenja, a sama stranka ne
može postići da se isprava preda ili pokaže, sud će na

154
 Kako doći do isprave na koju se pred sudom pozvala neka stranka? Ako se isprava
nalazi kod stranke koja se na nju poziva, onda nema problema. Ako se isprava ne nalazi kod
nje, situacija je dosta složena. Ovdje treba upozoriti na ustavno načelo nepovredivosti
privatnosti i tajnosti dopisivanja (35,36 URH), jer je moguće da se isprava nalazi kod neke
osobe koja nema veze s parnicom.
Protivnik stranke koja se na ispravu pozvala dužan je na poziv suda (233/1) podnijeti
takvu ispravu. Ova se obveza ne može prisilno ostvariti u parnici u kojoj bi te isprave trebalo
pregledati radi dokazivanja. Sud će, s obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju cijeniti od
kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se
nalaže da podnese ispravu ili protivno uvjerenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi
(233/5).
Kod toga treba voditi računa da stranka ima pravo uskratiti podnošenje isprava iz istih
razloga iz kojih svjedok može uskratiti svjedočenje ili odgovor na pojedina pitanja (233/3 u
svezi sa 237, 238).
Izuzetno od općeg pravila da stranka da pod određenim uvjetima ima pravo uskratiti
podnošenje isprave, stranka kod koje se isprva nalazi je bezuvjetno dužna podnijeti ispravu
samo u tri slučaja (233/2):
1. ako se stranka sama pozvala na tu ispravu, ali je kasnije odustala
2. ako se radi o ispravi koju je po zakonu dužna predati ili pokazati203
3. ako se isprava s obzirom na njen sadržaj smatra zajedničkom za obje stranke204
Ako u slučajevima pod 2. i 3. osobe odbiju ediciju isprava, potrebno je ustati tužbom
te istaknuti tužbeni zahtjev za ediciju isprava. Ako i nakon pravomoćne odluke stranka odbije
edicirati ispravu, moguće je prisiliti na to u ovršnom postupku.
Trećemu koji nije stranka sud može narediti da pokaže ili da podnese ispravu samo u
dva slučaja (234/1):
1. kada je ispravu po zakonu dužan pokazati ili podnijeti205
2. kada je isprava koja po svojem sadržaju zajednička za trećega i stranku koja se na
ispravu poziva.
U pogledu prava treće osobe da uskrati podnošenje drugih isprava također se na
odgovarajući se način primjenjuju odredbe o svjedocima (234/1 u svezi sa 237, 238).
Na temelju rješenja kojim je trećoj osobi naloženo da preda određenu ispravu ovrha će
se provesti po službenoj dužnosti po pravilima ovršnog postupka i prije pravomoćnosti toga
rješenja (234/5).

Svjedoci

Svjedok je osoba pozvana da pred sudom dade iskaz o svojim prošlim zapažanjima
koja bi mogla biti važna za utvrđivanje istinitosti navoda koji su predmet dokazivanja.
To su fizičke osobe koje su u stanju svojim čulima zapaziti neku relevantnu činjenicu i
to opažanje reproducirati pred sudom. Dakle, dva su bitna svojstva svjedoka: a) biti u stanju
zapaziti, b) biti u stanju reproducirati. Svjedok ne mora biti punoljetna osoba, dovoljno je da
ima ova dva svojstva.
203
Npr. ispravu koja je u suvlasništvu stranke.
204
Npr. oporuka za nasljednike
205
Npr. čl. 411/1 ZOO

155
 Dužnost je svjedoka da obavijesti sud samo o osobnoj registraciji događaja a ne i o
svojem mišljenju o zbivanju koje je zapazio. Zaključak o značenju tih okolnosti treba donijeti
sud.
Svjedočenje je opća obveza svakoga. Osobe koje uživaju diplomatski imunitet te one
koje se nalaze u inozemstvu mogu se saslušati po pravilima o pružanju međunarodnopravne
pomoći.
Dužnost svjedočenja sadrži u sebi dužnost odazivanja na poziv suda, davanja iskaza
pred sudom, govorenja istine i donekle polaganja prisege
Nijedan građanin ne može biti oslobođen dužnosti da odgovara na pitanja pred sudom
(235/1) – ako je neka osoba pozvana, dužna je odazvati se makar smatra da ništa ne zna o
slučaju.
Sud nije ovlašten saslušati osobu koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja
službe ili vojne tajne sve dok je nadležno tijelo ne oslobodi od te dužnosti. Na to sud pazi po
službenoj dužnosti pa ne smije saslušavati svjedoka ni kad bi ovaj bio sprema dati iskaz bez
odobrenja.

Svjedok može uskratiti svjedočenje;

1. o onome što mu je stranka kao svom punomoćniku povjerila
2. o onome o čemu se stranka ili druga osoba svjedoku kao vjerskom ispovjedniku ispovjedila
3. o činjenicama što ih je svjedok saznao kao odvjetnik, liječnik ili u obavljanju kakvog
drugogo poziva ili kakve druge djelatnosti ako postoji obveza da se kao tajna čuva ono što se
saznalo u obavljanju tog poziva ili djelatnosti.
Sudac pojedinac ili predsjednik vijeća upozoriti će te osobe da mogu uskratiti davanje
iskaza. Onaj koji se poziva na razlog uskraćivanja svjedočenja dovoljno je da učini
vjerojatnim da je za relevantnu činjenicau saznao u obavljanju odnosne djelatnosti.
Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako za to postoje važni razlozi,a
osobito ako bi svojim odgovorom na ta pitanja izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti
ili krivičnom gonjenju sebe ili svoje srodnike po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stupnja, u
pobočnoj do trećeg stupnja zaključno, svog bračnog druga ili srodnike po tazbini do drugog
stupnja zaključno i onda kada je brak prestao te svog staratelja, usvojitelja ili usvojenika.
Postoje svjedoci koji ne mogu uskratiti odgovor pod izgovorom da bi zbog
svjedočenja za njih mogla nastati imovinska šteta:
1.zamoljeni svjedoci (testis rogatus) - to su svjedoci koji su bili zamoljeni da prisustvuju, u
svojstvu svjedoka, sklapanju nekog pravnog posla;206
2.poslovni svjedoci – to su oni koji su u pogledu spornog odnosa poduzeli radnje kao pravni
prethodnici ili zastupnici stranke (239).
3. osobe pozvane da svjedoče o činjenicama koje se tiču imovinskih odnosa uvjetovanih
obiteljskom ili bračnom vezom te o činjenicama koje se tiču rođenja, sklapanja braka ili smrti
4. osobe koje su po posebnim propisima dužne podnijeti prijavu ili dati izjavu o relevantnim
okolnostima – osobe koje su dužne prijaviti izvršenje kaznenih djela, prekršaja, pojavu
opasnih bolesti

206
Smatra se da, ako su pristali da budu testis rogatus, da su pristali i da budu ispitani pred sudom

156
 Opravdanost razloga za uskraćivanje svjedočenja ili odgovora na pojedina pitanja
ocjenjuje sud pred kojim svjedok treba da svjedoči. Ako je potrebno prije toga će se o tome
saslušati stranke.
Stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga
naznačiti o čemu ona treba svjedočiti i navesti mjezino ime i prezime, zanimanje i boravište.
Svjedoci se pozivaju dostavom pismenog poziva u kojem se navodi prezime, ime i
zanimanje pozvanog, vrijeme i mjesto dolaska, predmet u vezi s kojim se poziva i naznaka da
se poziva kao svjedok. U pozivu će se svjedok upozoriti na posljedice neopravdanog
izostanka i na pravo na naknau troškova. Svjedoci koji se zbog starosti, bolesti ili teških
tjelesnih mana ne mogu odazvati pozivu saslušat će se u svom stanu.
Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i bez prisutnosti svjedoka koji će se kasnije
saslušavati. Svjedok je dužan odgovore davati usmeno. Svjedok će se najprije opomenuti da je
dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjeti, a nakon toga će se upozoriti na posljedice
davanja lažnog iskaza.
Poslje općih pitanja svjedok se poziva da iznese sve što mu je poznato o činjenicama o
kojim treba da svjedoči a nakon toga mu se mogu postavljati pitanja radi provjere, dopune illi
razjašnjenja. Nije dopušteno postavljati pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo
odgovoriti.
Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči. Svjedoci se
mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu o važnim činjenicama. Suočeni će se o svakoj
okolnosti o kojoj je ne slažu pojedinačno saslušati i njihov odgovor unijeti će se u zapisnik.
Svjedok koji ne zna jezik na kojem se vodi postupak saslušat će se preko tumača. Ako
je svjedok gluh postavljat će mu se pitanja pismeno; a ako je nijem pozvat će se da pismeno
odgovara. Ako se saslušanje ne može obaviti na taj način, pozvat će se kao tumač osoba koja
se sa svjedokom može sporazumjeti. Sud će tumača upozoriti na dužnost vjernog prenošenja
pitanja koja se svjedoku postavljaju i izjava koje svjedok bude davao.
Sud može odlučiti da svjedok prisegne na iskaz koji je dao. (asertona zakletva)Neće se
tražiti prisega od svjedoka koji u vrijeme saslušanja nisu punoljetni ili ne mogu shvatiti njeno
značenje.
Budući da su svjedoci nezamjenjivi, protiv onih svjedoka koji se ne odazovu pozivu, a
svoj izostanak ne opravdaju, sud može narediti da ga se prisilno dovede, 207 a može ga se
kazniti i novčano od 500,00 do 10.000,00 kuna (248/1). Ako svjedok dođe na ročište, ali
uskrati svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje, a za to nema opravdanih razloga, može ga
se kazniti novčano od 500,00 do 10.000,00 kuna,208 a ako i poslije toga odbije svjedočiti,
može ga se zatvoriti.
Zatvor traje sve dok svjedok ne pristane svjedočiti ili dok njegovo saslušanje ne
postane nepotrebno, ali najdulje mjesec dana (248/2). Strankama je omogućeno da od njega
traže naknadu troškova zbog neopravdanog uskraćivanja svjedočenja (248/5). Za lažni iskaz
svjedok odgovara (303 KZ-a), ali ne i za neistinit.209

207
U tom slučaju sam snosi troškove prisilnog dovođenja
208
U slučajevima izricanja novčanih kazni na odgovarajući način se primjenjuju se odredbe članka 10. ZPP-a
(248/4).
209
Laž je svjesna neistina, a neistinit iskaz je nesvjesna neistina.

157
 Svjedok ima pravo na naknadu troškova koje je imao - putni troškovi, izgubljena
zarada, troškovi noćenja, prehrana (249/1). Te troškove je dužan tražiti odmah, čim je dao
iskaz, a sud ga je dužan upozoriti na to njegovo pravo (249/2).

Vještaci

Vještak je osoba pozvana da pred sudom koristeći se svojim stručnim znanjem iznese
svoja sadašnja zapažanja i mišljenje o činjenicama koje bi mogle biti važne za utvrđivanje
istinitosti navoda koji su predmet dokazivanja.To su fizičke osobe koje raspolažu stručnim
znanjem potrebnim za razjašnjenje nekih činjenica u postupku koji je u tijeku (250). Vještaci
su obično fizičke osobe, no u novije vrijeme se vještačenje sve češće vrši putem različitih
institucija (252/3).210
Sudac ima opće znanje, ali nema stručno znanje iz nekih posebnih oblasti koje je
ponekad potrebno da bi se razjasnile neke činjenice u postupku.211 Čak kad bi i sudac
raspolagao potrebnim stručnim znanjem, nije dobro da to znanje upotrebljava u postupku te se
pozivaju vještaci. Ovo iz razloga što tada ta znanja ne podliježu kontroli od strane stranaka:
kad vještak daje svoj iskaz, onda su njegove spoznaje podvrgnute kontroli stranaka jer mu one
mogu postavljati pitanja, kritizirati ga i zahtijevati novog vještaka.
Funkcija vještaka dvostruko je značajna. Ako obavještavaju sud o svome nalazu oni su
klasično dokazno sredstvo a ako sudu pomažu svojom stručnošću da izvodi zaključke oni
obavljaju funkciju speceifičnog pomagača u obavljanju funkcije suđenja pri utvrđivanju
činjeničnog stanja.
Sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve
činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Vještaci mogu biti samo fizičke
osobe. Vještak mora imati svojstva koja ima svjedok.
Osoba koja je u svojstvu vještaka pozvana na ročište, dužna je odazvati se tom pozivu
te dati svoj nalaz i mišljenje (253/1). Vještak daje nalaz na stručan način i obrazlaže ga lege
artis. Vještak daje nalaz usmeno, ali sud može tražiti od njega da taj nalaz i napiše (260/1).
Vještačenje se u pravilu vrši na usmenoj raspravi, tj. na ročištu.
Uredno pozvani vještak koji ne dođe na ročište, a svoj izostanak ne opravda i vještak
koji bez opravdanog razloga odbije vještačiti, može se kazniti novčano od 500,00 do
10.000,00 kuna (255/2). Međutim, ne može ga se prisilno dovesti niti zatvoriti.
Na zahtjev stranke sud može rješenjem narediti vještaku da nadoknadi troškove koje je
uzrokovao svojim neopravdanim nedolaskom ili neopravdanim odbijanjem da vještači. O
takvom zahtjevu sud je dužan odlučiti bez odgode. Žalba protiv toga rješenja ne odgađa ovrhu
(255/3). Ova odredba primijenit će se na odgovarajući način i kada vještak svoj nalaz i
mišljenje ne podnese u roku koji mu je sud odredio (260/4).
Vještak se može izuzeti od dužnosti vještačenja u onim slučajevima u kojima se i
svjedok može osloboditi svjedočenja (253/2). Postoji mogućnost da stranka, ako smatra da
vještak neće biti objektivan, traži njegovo izuzeće, iz istih razloga iz kojih se može tražiti
izuzeće suca (254/1).
Vještaka određuje sud svojim rješenjem (251/1). Sud prethodno traži mišljenje
stranaka o tome kojeg vještaka treba pozvati, ali nije vezan njihovim mišljenjem (251/2). Sud

210
Npr. Medicinski fakultet u Zagrebu vrši genetske analize.
211
Npr. uzrok pada dizalice

158
raspolaže s registrom vještaka u kojem su unaprijed određeni sudski vještaci (252/3), ali ni
njime nije vezan jer može za vještaka odrediti i neke druge osobe koje se ne nalaze na tom
popisu.
Često se za vještačenja određuje više vještaka (252/1). Ako se podaci vještaka o
njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je nalaz jednog ili više vještaka nejasan, nepotpun ili u
proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti
ponovnim saslušanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima
(261/2).
Ako bi sudac bio vezan za vještakov nalaz i mišljenje, to bi značilo da vještak postaje
sudac. Zato sudac slobodno ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka. Ako sud taj nalaz ne usvoji,
mora dati ozbiljne razloge za to (261/3).
Vještaci imaju pravo na naknadu troškova kao i svjedoci, no osim toga, oni imaju i
pravo na nagradu (256).
Tumači spadaju u kategoriju vještaka (263). Tumač je vještak koji uspostavlja kontakt
između suda i sudionika u postupku koji ne zna jezik ili se ne može sporazumijevati, (npr.
gluhonijemi).

Stranke kao dokazno sredstvo

Stranke su osnovni informatori sudao činjeničnim i pravnim elementima spora.

Stranke izražavaju svoju volju o tome u kojem bi smislu trebalo istrazivati spor i kako bi ga
trebalo riješiti. Za sud nisu interesantna htjenja, dispozicije stranaka, već njihovo znanje,
njihova sposobnost da obavijeste sud o svojim zapažanjima prošlih izvanprocesnih zbivanja.
Kad tužitelj iznosi tužbu, a tuženik odgovara na tu tužbu, tada stranke nisu dokazno
sredstvo, već samo osobe koje raspolažu svojim dispozicijama. Međutim, kad se od stranaka
traži da pruže sudu određene informacije o spornom događaju, tada stranke jesu dokazno
sredstvo.
Naš zakon ne vjeruje strankama, pretpostavlja da one ne govore istinu, te ih
proglašava supsidijarnim dokaznim sredstvom. Stranke se koriste kao dokazno sredstvo samo
onda kad nema drugih dokaznih sredstava ili kad pomoću izvedenih dokaza sud nije uspio
utvrditi pravno relevantne činjenice (264/2).
Treba li uvijek saslušati obje stranke? Ako se ovo dokazno sredstvo izvodi, u pravilu
da. No, ako sud dođe do uvjerenja da jedna od stranaka ne zna ništa o pravno relevantnim
okolnostima, onda je sud nema razloga saslušavati (265/1).212
Parnična sposobnost nije nužna. Kad se stranke saslušava kao dokazno sredstvo, od
njih se želi dobiti samo nužna informacija o spornom događaju. Ako se može dobiti takvu
informaciju od svjedoka koji nema parničnu sposobnost, nema razloga da se pravi razlika u
odnosu na tu stranku. Dakle, može se ispitati i ona osoba koja nema parničnu sposobnost pod
uvjetom da posjeduje one kvalitete koje mora imati svjedok - zapažanje, reproduciranje. U
protivnom, saslušat će se njezin zakonski zastupnik (267/1).
Sud ce biti ovlašten da sasluša samo jednu stranku ako;
1. Ako se uvjeri da drugoj stranci nisu nisu poznate sporne činjenice

212
Zato često neka osoba postaje stranka, mada nije bila učesnik spornog odnosa, već je to mjesto naslijedila od
prethodnika.

159
2. Ako ustanovi da se dugu stranku zbog faktičnih ili pravnih razloga ne može saslušati
Poziv na ročište na kojem će se izvoditi dokaz saslušanjem stranaka dostavit će se
osobno strankama odnosno osobi koja će se za stranku saslušati (268/1). Ako stranka ima
punomoćnika, poziv na ročište na kojemu će se izvesti dokaz saslušanjem stranaka stranci ili
osobi koja se treba saslušati za stranku uputit će se preko punomoćnika. (268/2). U pozivu će
se naznačiti da će se na ročištu izvoditi dokaz saslušanjem stranaka i da stranka koja dođe na
ročište može biti saslušana u odsutnosti druge stranke (268/3).
Neće se saslušati stranka koja uskrati davanje iskaza ili se bez opravdanog razloga ne
odazove pozivu suda (265/2).
Ako stranka odbije biti saslušana u svojstvu izvora informacija, prema njoj se ne mogu
primijeniti prinudne mjere (269/1). Ipak, posljedice postoje. Ako stranka odbije biti saslušana
bez valjanog razloga, sud će slobodno ocijeniti takvo njeno ponašanje (269/2).
Ako stranka pristane biti saslušana, onda je dužna govoriti istinu isto kao i svjedok.
Međutim, postoji razlika u kaznenom djelu davanja lažnog iskaza (303 KZ-a) svjedoka i
stranke. Davanje lažnog iskaza od strane svjedoka (303/1 KZ) je kazneno djelo ugrožavanja,
što znači da će svjedok biti kazneno gonjen bez obzira je li sud zasnovao svoju odluku na tom
lažnom svjedočenju ili ne.
Davanje lažnog iskaza od strane stranke (303/2 KZ) je kazneno djelo s posljedicom što
znači da će stranka biti kazneno gonjena samo onda ako je sud zasnovao svoju odluku na
njenom lažnom iskazu. Nema mogućnosti polaganja prisege.(270).

TIJEK PARNIČNOG POSTUPKA

Postupak pred prvostupanjskim sudom

Parnični postupak pokreće se tužbom. Centralno mjesto u parničnom postupku

zauzima glavna rasprava. Razlozi ekonomičnosti traže da se glavna rasprava što prije završi i
drži po mogućnosti na jednom ročištu.

Pripremanje glavne rasprave

U ovome stadiju zadatak je: utvrditi postojanje procesnih pretpostavki, odlučiti o

incidentalnim procesnim pitanjima, da se uz suradnju stranaka pregleda stanje stvari, sredi

160
procesnu građu, da razluči sporno od nespornog i da pokuša navesti stranke da okončaju
parnicu svojim dispozicijama.
Pripremanje glavne rasprave ne ograničava se na ispitivanje postojanja procesnih
pretpostavki, već obuhvaća i pripremanje građe za odlučivanje u glavnoj stvari. Stadij
pripremanja glavne rasprave počinje od predaje tužbe sudu, pa u normalnom tijeku stvari traje
do početka ročišta za glavnu raspravu.
Stadij pripremanja glavne rasprave sastoji se od četiri odvojena podstadija:
1. Prethodno ispitivanje tužbe
2. Dostava tužbe tuženiku na odgovor
3. Pripremno ročište
4. Zakazivanje glavne rasprave

Glavna rasprava je osnovni stadij parničnog postupka u kojem se na posebnom

ročištu organiziranom na načelima usmenosti, javnosti, neposrednosti i kontradiktornosti
prikuplja i ispituje procesna građa i raspravlja o osnovanosti zahtjeva koje su stranke istekle
tijekom postupka.
Kad sudac pojedinac odnosno vijeće nađe da je predmet raspravljen tako da se
može donijeti odluku, zaključuju raspravu i odlučuju o dopuštenosti parnice odnosno o
osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Prethodno ispitivanje tužbe

Prethodno ispitivanje tužbe obvezatan je podstadij pripremanja glavne rasprave.

Sud će ispitati:
1. je li tužba razumljiva i potpuna
2. postoji li jurisdikcija domaćih sudova
3. je li sud nadležan
4. postoje li razlozi za izuzeće
5. imaju li stranke stranačku i parničnu sposobnost i jesu li pravilno zastupane
6. je li tužba pravovremeno podnesena
Ako utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna ili da postoje nedostatci koji
koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženika da budu stranke u parnici ili nedostatci u pogledu
zakonskog zastupanja stranke ili nedostatci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da
pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja tih nedostataka
poduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu.
Nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje
ako utvrdi da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost ili da je tužba
podnesena nepravodobno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Sud
donosi i rješenje kojim se oglašava nenadležnim i ustupa predmet drugom redovnom sudu.
Ne može odlučivati o postojanju: litispendencije, pravomoćno presuđene stvari, sudske
nagodbe, odricanja od tužbenog zahtijeva nedostatku pravnog interesa.213
Ispitivanje tužbe obavlja sudac odnosno predsjednik vijeća čim tužba bude podnesena
sudu. Sudac ispituje tužbu na osnovi podataka sadržanih u tužbi i činjenica koje su sudu
poznate (15/2).
213
Jer je o tome teško odlučivati bez prethodnog izjašnjavanja stranaka.

161
 Ako tuženik saznavši za pokretanje parnice, saopći sudu da priznaje tužbeni zahtjev,
sud će donijeti presudu na temelju priznanja. Ako se tužitelj u tom stadiju odrekne tužbenog
zahtjeva, sud će donijeti presudu na temelju odricanja. Sud može već sada primiti na zapisnik
nagodbu stranaka – meritorno okončanje postupka
Kad sud nađe da je tužba dopuštena, o tome u pravilu ne donosi posebno rješenje,
osim kad o dopuštenosti tužbe treba donijeti odluku u povodu tuženikova prigovora o njezinoj
nedopuštenosti. Sud će u pravilu u nastavaku postupka odrediti da se tužba dostavi tuženiku
radi podnošenja pismenog odgovora, a samo iznimno će umjesto toga zakazati pripremno
ročište ili prvo ročište za glavnu raspravu.
Ako smatra da nema dovoljno osnova za donošenje odluke o pitanju koje se postavilo
u tijeku prethodnog ispitivanja tužbe, sud će ostaviti da o tom pitanju donese odluku nakon
odgovora na tužbu ili na pripremnom ročištu.

Pisani odgovor na tužbu

Ako sud smatra da se na temelju tužbe može dalje postupati on će u pravilu narediti da
se primjerak tužbe dostavi tuženiku radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu. Sud je dužan
u pozivu upozoriti tuženika na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu - mogućnost
donošenja presude zbog ogluhe (284/1)
Dosad je ovaj podstadij bio obvezatan jedino u trgovačkim sporovima. No prema
noveliranom ZPP-u, dostava tužbe na odgovor propisana je kao pravilo i obveza. Sud može
iznimno, ako to zahtijevaju posebne okolnosti pojedinog slučaja, a osobito ako je to potrebno
radi odlučivanja o prijedlogu za određivanje privremenih mjera, odmah zakazati ročište i
narediti da se primjerak tužbe dostavi tuženiku (284/2).
U odgovoru na tužbu tuženik se može očitovati o tužbenom zahtjevu i o činjeničnim
navodima tužitelja, te predložiti dokaze kojima potkrepljuje te navode. Uz odgovor na tužbu
tuženik je dužan priložiti isprave na koje se poziva ako je to moguće (285/1). Odgovor na
tužbu podnosi se u roku koji odredi sud, ali taj rok ne može biti kraći od petnaest niti duži od
trideset dana (285/2). Rok je prekluzivan u tom smislu što tuženik njegovim istekom gubi
pravo da odgovorom na tužbu spriječi donošenje presude zbog ogluhe.
Sadržaj odgovora na tužbu mora se ograničiti na iznošenje stavova i prijedloga tuženika
o odnosu na zatjeve istaknute u tužbi i na procesna pitanja u vezi sa tim zahtjevima. U
odgovoru tuženik ne može isticati svoje samostalne meritorne zahtjeve protiv tužitelja – osim
zahtjeva za naknadu parničnih troškova i prigovora radi kompenziranja u parnici.
U odgovoru na tužbu tuženik može istaknuti određene incidentalne zahtjeve procesne
naravi; prijedlog za svrsishodnu delegaciju, za izuzeće sudaca, za osiguranje parničnih
troškova, za oslobođenje od prethodnog plaćanja troškova postupka, za imenovanje
prethodnika, za obavještavanje trećeg o parnici, za prekid ili mirovanje postupka.
Ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u roku koji mu je za to određen, donijet će se
presuda kojom se prihvaća tužbni zahtjev ako za to budu ispunjeni zakonom predviđeni
uvjeti.
Nakon što tuženik podnese odgovor na tužbu, u sporovima koje sudi vijeće predsjednik
vijeća će ocjeniti je li s obzirom na prijedloge i navode stranaka potrebno zakazivati
pripremno ročište ili se odmah može zakazati ročište za glavnu raspravu. Tuženik može u
pisanom obliku odgovoriti na tužbu iako mu sud to nije naredio.
Nakon što primi odgovor na tužbu, sud može donositi sva rješenja koja može donositi
u tijeku prethodnog ispitivanja tužbe (285/5). Ako tuženik u odgovoru na tužbu prizna

162
tužbeni zahtjev sud ce odmah donijeti presudu na temelju priznanja. Ako je tuženik u
odgovoru na tužbu priznao odlučne činjenice, neovisno o tome što je osporio tužbeni zahtjev,
sudac može bez zakazivanja ročišta donijeti presudu ako ne postoje druge smetnje za njezino
donošenje.
Ni u ovom stadiju sud još uvijek nije ovlašten odbaciti tužbu zbog nedostatka pravnog
interesa za tužbu ili zbog postojanja negativnih procesnih pretpostavki.
Sadržaj odgovora na tužbu može učiniti suvišnim svako daljnje raspravljanje ili
barem raspravljanje pred određenim sudom. To će biti ako novi podaci daju dovoljno osnove
za odbacivanje tužbe ili za ustupanje tužbe nadležnom sudu ili za donošenje presude bez
održavanja rasprave, odnosno na temelju priznanja tužbenog zahtjeva.

Pripremno ročište

Ako u sporovima u kojima sudi vijeće predsjednik vijeća smatra da se nakon

prethodnog ispitivanja tužbe, odnosno nakon dobivanja pismenog odgovora na tužbu, može
dalje postupati, zakazat će u pravilu pripremno ročište. Ono je fakultativan podstadij.
Pripremno ročište se ograničava samo na parnice u kojima sudi vijeće (277/5). Kako,
po novom uređenju, u prvom stupnju u pravilu sudi sudac pojedinac, a samo iznimno vijeće,
možemo zaključiti da glavna rasprava postaje pravilom, a pripremno ročište bit će izuzetak.
Nakon što tuženik podnese odgovor na tužbu, u sporovima koje sudi vijeće
predsjednik vijeća će ocijeniti je li s obzirom na prijedloge i navode stranaka potrebno
zakazati pripremno ročište ili se odmah može zakazati ročište za glavnu raspravu (285/3).
Pripremno ročište se zakazuje rješenjem.
Pripremno ročište treba odrediti tako da strankama ostane dovoljno vremena za
pripremu, a najmanje osam dana od primitka poziva (286/1).
U pozivu na pripremno ročište razložit će se strankama da na ročište donesu sve isprave
koje im služe za dokaz,a i sve predmete koje treba razgledati u sudu. U pozivu na pripremno
ročište predsjednik vijeća dužan je upozoriti stranke na pravne posljedice propuštanja da na
tom ročištu ili najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu iznesu nove činjenice i
predlože nove dokaze.
Ako je potrebno da se za pripremno ročište pribave spisi, isprave ili predmeti koji se
nalaze kod suda ili kod kojeg drugog državnog tijela ili pravne, odnosno fizičke osobe kojoj je
povjereno vršenje javnog ovlaštenja, sud će narediti, ako su stranke to predložile, da se ti
predmeti odnosno isprave pravovremeno pribave.
Zadatak je pripremnog ročišta da sud uz suradnju stranaka otkloni smetnje koje smetaju
daljnje postupanje i sredi materijal o glavnoj stvari kako bi se glavna rasprava mogla što
uspješnije i što prije okončati.
Izostanak obaju stranaka dovodi do mirovanja postupka. Izostatanak tužitelja, a tuženik
predloži mirovanje ili ostane pasivan dovodi do mirovanja. Ako izostane tuženik donosi se
presuda zbog izostanka (ako su ispunjeni svi uvjeti). Izostanak jedne od stranaka u pravilu ne
sprečava održavanje ročišta.

163
 Pripremno ročište počinje izlaganjem tužbe, a nakon toga tuženik iznosi svoj odgovor
na tužbu (287/1). Kad bude potrebno, predsjednik vijeća zatražit će od stranaka razjašnjenje u
vezi s njihovim navodima ili prijedlozima (287/2).
Predmet raspravljanja su pitanja koja se odnose na smetnje za daljnji tijek postupka,
bilo da je predsjednik vijeća nakon ispitivanja tužbe odgodio rješavanje tih problema, bilo da
su ona pokrenuta u odgovoru na tužbu ili na priremnom ročištu. O tim se pitanjima mogu na
pripremnom ročištu izvoditi dokazi kad je to potrebno.
Osim rješenja koja je ovlašten donositi nakon prethodnog ispitivanja tužbe na
pripremnom ročištu predsjednik vijeća donosi i rješenje o odbacivanju tužbe ako utvrdi da o
tužbenom zahtjevu već teče parnica, da je stvar pravomoćno presuđena, da je o predmetu
spora sklopljena sudska nagodba ili da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe
za utvrđenje.
Treba razlučiti sporno od nespornoga, utvrditi kojim bi se dokazima mogli utvrditi
sporne činjenice, pa te dokaze osigurati za glavnu raspravu, nastojati navesti stranke da
svojim dispozicijama okončaju parnicu (povlačenjem tužbe, odricanjem od tužbenog
zahtijeva, priznanjem tužbenog zahtijeva, zaključenjem sudske nagodbe).
Pripremno ročište može se održati i na više od jednog ročišta. U pogledu upravljanja
postupkom predsjednik vijeća ima ima sva ovlaštenja koja imaju predsjednik vijeća i vijeće na
glavnoj raspravi.
Na pripremnom ročištu sud može odlučivati o svim procesnim pitanjima o kojima je
bio ovlašten odlučivati u ranijim stadijima pripremanja glavne rasprave. Sud ovdje mora
zauzeti stav o svim procesnim pitanjima koja su se dotle pojavila.
Predsjednik vijeća ovlašten je na pripremnom ročištu ako za to postoje uvjeti donijeti
presudu zbog izostanka i presudu kojom se pod istim procesnim uvjetima odbija tužbeni
zahtjev jer osnovanost zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi.
Ako tuženik prizna tužbeni zahtjev sud će donijeti presudu na temelju priznanja, a ako
se tužitelj odrekne tužbenog zahtjeva presudu na temelju odricanja. Sud također može primiti
na zapisnik nagodbu stranaka.
Kad utvrdi da ne postoje smetnje za daljnje vođenje postupka, predsjednik će vijeća,
prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu, odlučiti koji će se od predloženih
svjedoka i vještaka pozvati na glavnu raspravu i koji će se drugi od predloženih dokaza
pribaviti. O tome koji će se od tih dokaza izvesti odlučuje vijeće na glavnoj raspravi (289/1).
Ovdje se, dakle, odlučuje o pribavljanju, a ne o izvođenju dokaza.
Izuzeci od tog pravila:
- ako je sporno postojanje činjenica koje se tiču procesnih pitanja, o tome se mogu na
pripremnom ročištu izvoditi dokazi kad je to potrebno (288/1).
- radi provjeravanja okolnosti od kojih zavisi dopuštenost dispozicije stranaka mogu se
izvoditi dokazi
- ako se ispune pretpostavke za osiguranje dokaza, mogu se izvoditi dokazi
- ako je koja od stranaka predložila da se neke sporne činjenice utvrde vještačenjem,
predsjednik vijeća će imenovati vještake, odlučiti o zahtjevima za njihovo izuzeće i
pozvati jednu ili obje stranke da polože svotu potrebnu za troškove vještaka (290/1).
No ovo je samo odlučivanje o izvođenju vještačenja, pred njim se vještačenje ne
može provesti.
- na prijedlog koje od stranaka, ako ocijeni da je to potrebno, predsjednik vijeća može
obaviti uviđaj izvan suda (290/3).

164
 Predsjednik vijeća nije ovlašten odlučiti koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. O
tome odlučuje vijeće. Ako predsjednik vijeća ne prihvati prijedlog stranaka o dokazima
stranke mogu svoje prijedloge ponoviti pred vijećem na glavnoj raspravi. Odluka
predsjednika vijeća nije odluka o izvođenju već o pribavljanju dokaza za glavnu raspravu.
Stranke mogu na ročište za glavnu raspravu dovesti svjedoke i vještake odnosno donijeti
isprave i predmete uviđaja koje je predsjednik vijeća odbio pozvati, odnosno prihvatiti.
Vijeće nije vezano za svoje odluke o izvođenju dokaza još manje za odluke
predsjednika vijeća o pribavljanju dokaza, za njegove odluke o izvođenju vještačenja i za
rezultate uviđaja koje je proveo.
Ako je koja od stranaka predložila da se neke sporne činjenice utvrde vještačenjem,
predsjednik vijeća će imenovati vještake, odlučiti o zahtjevima za njihovo izuzeće i pozvati
jednu ili obje stranke da predlože svotu potrebu za troškove vještaka. Imenovane vještake sud
će obavjestiti o predmetu koji treba razgledati i pozvati ih da do glavne rasprave pripreme
svoj nalaz i mišljenje.
Na prijedlog koje od stranaka ako ocjeni da je to potrebno predsjednik vijeća može
obaviti uviđaj izvan suda.
Ako na pripremno ročište ne dođe tužitelj ili ne dođe tuženik a nema uvjeta za
donošenje presude zbog izostanka, predsjednik vijeća raspravljat će s prisutnom strankom. Na
pripremnom ročištu predsjednik vijeća u pravilu saopćava strankama dan i sat kad će se
održati ročište za glavnu raspravu.

Zakazivanje glavne rasprave

Zakazivanje prvog ročišta za glavnu raspravu je posljednji i obvezni podstadij

njezinog pripremanja, ako prije toga ne dodje do okončanja postupka.
Ročište za glavnu raspravu zakazuje sudac pojedinac ili predsjednik vijeća rješenjem
protiv kojega nije dopuštena žalba (293/1). Sudac će na pripremnom ročištu, ako je ono
održano, priopćiti strankama dan i sat održavanja glavne rasprave (292).
Sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća pozvat će na ročište stranke te svjedoke i
vještake koje je na pripremnom ročištu odlučio da pozove na glavnu raspravu. Ako pripremno
ročište nije održano predsjednik vijeća odlučit će koje će od svjedoka što su ih stranke
predložile pozvati, a stranke će upozoriti da mogu na ročište dovesti i druge svjedoke.
Sud samo iznimno može zakazati ročište za glavnu raspravu odmah nakon prethodnog
ispitivanja tužbe – u onim slučajevima u kojima se tužba ne šalje tuženiku na odgovor. Ako
tužnik podnese prigovor na tužbu u stvarima u kojima sudi vijeće predsjednik vijeća ocjenit
će je li s obzirom na nove informacije potrebno zakazivati pripremno ročište. Ako tuženiku
nije bila dostavljena tužba dostavit će mu se uz poziv za glavnu raspravu.

Općenito o glavnoj raspravi

Glavna rasprava je centralni stadij postupka u kojem sud razmatra sav procesni
materijal – navode stranaka, izvedene dokaze i ostale rezultate raspravljanja – da na temelju
njih donese konačnu odluku.

165
 Kako je već navedeno, glavna rasprava postaje pravilom, a pripremno ročište bit će
izuzetak, budući da je ono predviđeno samo za sporove u kojima sudi vijeće. Odluke koje u
pripremanju glavne rasprave predsjednik vijeća može donijeti tek na pripremnom ročištu,
sudac pojedinac može donijeti tek na ročištu za glavnu raspravu (277/6).
Sud može bez glavne rasprave donijeti presudu na temelju priznanja presudu zbog
izostanka, presudu zbog ogluhe i presudu bez održavanja ročišta.
Pravila o organizaciji i vođenju glavne rasprave zasnovana su na načelima; usmenost,
neposrednost, javnost, kontradiktornost, raspravnosti i inkvizitornosti u prikupljanju činjenica
i izvođenju dokaza, sudskog materijalnog i formalnog upravljanja postupkom, jedinstva
glavne rasprave i koncentracije postupka, suzbijanja zloupotreba u parnici. Svrha tih načela je
donošenje pravilne i zakonite odluke, ekonomičnost i pravna sigurnost.
Glavna rasprava može se održati samo ako sud urednom dostavom poziva omogući
strankama sudjelovanje u raspravi. Odsutnost obiju pozvanih stranaka sprečava održavanje
glavne rasprave. Pretpostavka za održavanje glavne rasprave je nazočnost stranaka, a sud
urednim dostavljanjem mora omogućiti strankama sudjelovanje. Izostanak stranaka dovodi u
pravilu do istih posljedica kao i izostanak s pripremnog ročišta.
Međutim, ako s prvog ročišta za glavnu raspravu izostane tužitelj, ili ako na to ročište
ne dođe tuženik, a nema uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, te kad s kojega kasnijeg
ročišta izostane tužitelj ili tuženik, rasprava se može održati (295).
Sud nije vezan za svoja rješenja koja se odnose na rukovođenje raspravom. Pravo na
samostalnu suspenzivnu žalbu protiv tih odluka negativno bi moglo djelovati na tijek I brzinu
rada. Povrede pravila o održavanju glavne rasprave imaju značenje relativnih razloga
ništavosti, pa se rješenja koja se odnose na rukovođenje glavnom raspravom mogu pobijati
samo žalbom protiv odluke o glavnoj stvari.
Sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom, ispituje
stranke i izvodi dokaze (311/1). On odlučuje o tome koje će se radnje i kojim redom
poduzimati – načelo arbitrarnog upravljanja glavnom raspravom. Sud nije vezan za svoje
rješenje koje se odnosi na rukovođenje raspravom (311/4), jer se tijekom raspravljanja
situacije mijenja, pa se ta rješenja mogu pokazati nesvrsishodnim. Protiv rješenja koja se
odnose na rukovođenje raspravom nije dopuštena posebna žalba (311/5). Ta rješenja se mogu
pobijati samo žalbom protiv odluke o glavnoj stvari.
Predsjednik vijeća rukovodi glavnom raspravom (primus inter pares), a njegove odluke
su punovažne pod pretpostavkom da ih donosi uz (prešutnu) suglasnost ostalih članova vijeća.
Ako se osoba koja sudjeluje na raspravi protivi kakvoj mjeri predsjednika vijeća koja se
odnosi na rukovođenje raspravom ili kakvu pitanju koje je postavio predsjednik vijeća o takvu
protivljenju odlučuje vijeće (311/3).
Vijeće odlučuje o postojanju procesnih pretpostavki; o isključenju javnosti, o izvođenju
dokaza, o spajanju i razdvajanju parnica, o odgodi ročišta, o zaključenju glavne rasprave,
izriče kazne zbog zloupotrebe prava i zbog narušavanja reda.

Tijek glavne rasprave

Sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća otvara glavnu raspravu i objavljuje

predmet raspravljanja. Nakon toga utvrđuje jesu li došle sve pozvane osobe; pa ako nisu,
provjerava jesu li ujedno pozvane i jesu li opravdale svoj izostanak (294).

166
 Ako s prvog ročišta za glavnu raspravu ne dođe tužitelj ili na to ročište ne dođe tuženik,
a nema uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, te kad s kojeg ročišta izostane tužitelj ili
tuženik, rasprava se može održati.
Ako stranka ili zakonski zastupnik stranke nije u stanju jasno i određeno izjasniti se o
predmetu o kojem se raspravlja, a nema punomoćnika, sudac pojedinac, odnosno predsjednik
vijeća upozorit će je na potrebu da uzme punomoćnika. Ako stranka ne može odmah uzeti
punomočnka, sud će na njezin prijedlog odgoditi ročište.
Ako nije prije toga održano pripremno ročište, prvo ročište za glavnu raspravu počinje
izlaganjem tužbe, a nakon toga tuženik odgovara na navode (297/1).
Ako je prije glavne rasprave održano pripremno ročište, predsjednik vijeća upoznat će
vijeće s tijekom i rezultatima toga ročišta. Stranke mogu dopuniti izlaganje predsjednika
vijeća (297/2).
U daljnjem tijeku raspravljanja raspravljat će se o prijedlozima stranka i činjeničnim
navodima kojima stranke obrazlažu svoje navode. Tijekom glavne rasprave stranke iznose
činjenice i predlažu dokaze, a sud će te činjenice utvrditi i dokaze izvesti.
Radnje provedene na prethodnom ročištu ne gube procesno značenje. Stranke su samo
prekludirane u ovlaštenju da poduzimaju neke parnične radnje prije upuštanja u raspravljanje
o glavnoj stvari, ako je prije toga već održano pripremno ročište. Tako je s ovlaštenjem da se
prigovori stvarnoj nanadležnosti, mjesnoj nenadležnosti, da se zatraži polaganje aktorske
kaucije ili da se imenuje prethodnik.
Sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća postavljanjem pitanja i na drugi
svrsishodni način nastojat će da se tijekom rasprave iznesu odlučne činjenice, da se dopune
nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva
koja se odnose na navode stranaka i uopće da se daju sva razrješenja potrebna da bi se
utvrdilo činjenično stanje važno za odluku. U mjeri u kojo je to potrebno radi ostvarivanja
cilja, sud će sa strankama razmotriti i pravna pitanja spora.
Sud treba pomoći strankama da zaključe sudsku nagodbu. Načelo neposrednosti traži da
suci koji odlučuju o osnovanosti tužbenog zahtjeva prisustvuju čitavom tijeku raspravljanja.
Stranke nisu dužne navesti i obrazložiti pravnu osnovu svojih zahtjeva. Ipak ih zakon
ovlašćuje da iznesu svoja pravna shvaćanja o predmetu spora. Zakon ne određuje poseban
stadij glavne rasprave na kojemu stranke svojim odgovorima plediraju činjeničnim i pravnim
argumentima u prilog svojih a protiv zahtjeva protivnika.
Ako se pokaže potreba da sud odlučuje o postojanju procesnih pretpostavka tek na
glavnoj raspravi sud će biti dužan prvenstvenu pažnju posvetiti tim pitanjima. Ako stranka
prigovori da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne pripada u sudsku nadležnost; da sud nije
stvarno ili mjesno nadležan; da o istom zahtjevu već teče parnica; da je stvar pravomoćno
presuđena ili da je o predmetu spora zaključena sudska nagodba sud će riješiti hoće li o tim
prigovorima raspravljati i odlučivati odvojeno od glavne stvari ili zajedno s njom.
Ako utvrdi da je prigovor osnovan sud će tužbu odbaciti rješenjem protiv kojeg je
dopuštena samostalna žalba.
Unatoč odbijanju prigovora i odluci o nastavljanju raspravljanja sud je ovlašten
naknadno donijeti novo rješenje kojim se prigovor prihvaća ako tijekom raspravljanja izmjeni
svoje ranije stajalište. No ako je sud donio odvojenu odluku pa je ona postala pravomoćna,
sud je clausula rebis sic santibus – vezan za to rješenje pa u nastavku postupka može
drugačije odlučiti samo ako svoju novu odluku zasnuje na novim činjenicama.

167
 Ročište se može odgoditi ako se ročište ne može održati ili ako se ne mogu provesti
parnične radnje.214 Protiv rješenja suda kojim se odgađa ročište ili se odbijaju prijedlozi
stranaka o odgodi ročišta nije dopuštena žalba (314/2).
Između ročišta sudac je ovlašten odlučivati gotovo o svim pitanjima o kojima je
ovlašten odlučivati u stadiju pripremanja glavne rasprave. Ipak, u parnicama koje se vode
pred vijećem, o nekim pitanjima odlučuje isključivo vijeće.215
Kad sudac pojedinac ili vijeće zaključi da je predmet raspravljen tako da se može
donijeti odluka, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća priopćit će da je glavna rasprava
zaključena. U sporovima koje sudi, vijeće će se nakon toga povući na vijećanje i glasanje
(304/1).
Sudac pojedinac, odnosno vijeće tijekom vijećanja i glasanja može odlučiti da se
glavna rasprava ponovno otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja
pojedinih važnijih pitanja (305).

Spajanje i razdvajanje postupka

Ako pred istim sudom teče više parnica između istih osoba ili u kojima je ista osoba
protivnik raznih tužitelja ili raznih tuženika, a za koje je predviđena ista vrsta postupka i u
kojima sudi sudac pojedinac, sve se te parnice mogu rješenjem suca pojedinca spojiti radi
zajedničkoga raspravljanja ako bi se time ubrzalo raspravljanje ili smanjili troškovi. Spojeni
se postupak nastavlja pred sucem koji je odlučio o spajanju. Za sve spojene parnice sud može
donijeti zajedničku presudu (313/1).
Nije nužno da se u svim spojenim parnicama ista osoba nalazi u istoj stranačkoj ulozi.
To što u jednom predmetu sudi vijeće a u drugom sudac pojedinac nije prepreka za spajanje,
sudit će vijeće (313/2)216. Sud nije vezan za to rješenje, pa može spojene parnice razdvojiti.
Spajanje nema utjecaja na već formiranu nadležnost suda. Nije dopušteno spajanje
parnica koje se vode pred raznim sudovima među istim strankama. Spajanje parnica radi
zajedničkog raspravljanja ne dovodi do objektivne kumulacije.
Sud može odrediti da se odvojeno raspravlja o pojedinim zahtjevima u istoj tužbi i
nakon završetka odvojenoga raspravljanja može donijeti posebne odluke o tim zahtjevima
(313/3). Sud može odlučiti da se odvojeno raspravlja o tužbi i protutužbi.
Ako se ročište ne može održati ili ako se na već započetom ročištu ne mogu provesti
parnične radnje radi kojih je bilo zakazano, ročište se može odgoditi. (kad sva dokazna
sredstva nisu pribavljena, kad izvedene dokaze treba ponoviti, da se strankama pruži prilika
da srede svoje stavove...)
U stadiju glavne rasprave ali izvan ročišta za raspravu sudac pojedinac odnosno
predsjednik vijeća ovlašteni su odlučivati o gotovo svim pitanjima o kojima su ovlašteni
odlučivati u stadiju pripremanja glavne rasprave. Ipak u sporovima koje sudi vijeće ovlaštenja

214
Npr. kad sva dokazna sredstva nisu pribavljena ili kad je potrebno da se tuženik pripremi za raspravljanje o
preinačenoj tužbi
215
Npr. o sudjelovanju umješača, preinaci tužbe, ustupanju tužbe drugom sudu zbog nenadležnosti, itd.).
216
Dakle, rješenje o spajanju donosi vijeće.

168
predsjednika vijeća su u tom razdoblju u izvjesnoj mjeri sužena, jer je odlučivanje o nekim
pitanjima rezervirano isključivo za vijeće.
Predsjednik vijeća nije ovlašten odlučivati o stupnju prethodnika u parnici, o učešću
umješača, o preinaci tužbe, o razdvajanju postupka, o povratu u prijašnje stanje. On ne može
odbaciti tužbu zbog nedostatka procesnih pretpostavki, niti je ustupiti drugom sudu zbog
nenadležnosti. Predsjedniku vijeća dano je posebno ovlaštenje da nakon primitka zapisnika o
izvođenju dokaza pred zamoljenim sucem odredi potrebne dopune i ispravke.

Održavanje reda na glavnoj raspravi

Dužnost je suca pojedinca, odnosno predsjednika vijeća da se u tijeku glavne rasprave

brine o održavanju reda u sudnici i o dostojanstvu suda (317). U sporovima koje sudi vijeće
sankcije može izricati samo vijeće.
Ako osoba koja sudjeluje u postupku ili osoba koja kao slušatelj prisustvuje raspravi
vrijeđa sud ili druge sudionike u postupku, ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za
održavanje reda, sud će je opomenuti ili kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00
kuna, a može je i udaljiti i kazniti tom novčanom kaznom (318/1).
Ako stranka ili zastupnik stranke bude udaljen iz sudnice, ročište će se održati i bez
njihove prisutnosti (318/2). Međutim,ako iz sudnice bude udaljen zakonski zastupnik fizičke
osobe sud će odgoditi ročište ako je to potrebno radi zaštite prava i interesa zastupane stranke
(318/3).
Kad sud novčano kazni ili udalji iz sudnice odvjetnika ili odvjetničkoga vježbenika kao
punomoćnika, obavijestit će o tome Hrvatsku odvjetničku komoru (318/4). Kad sud novčano
kazni ili udalji iz sudnice državnog odvjetnika, obavijestit će o tome nadležnog državnog
odvjetnika (318/5).
Prema prijašnjem uređenju, žalba protiv rješenja o novčanoj kazni ili o udaljenju iz
sudnice bila je nesuspenzivna. Međutim, u noveliranom tekstu ZPP-a nema takve odredbe što
praktički cijelu odredbu čl. 318. ZPP-a ostavljana razini deklaracije. Naime, sada se kažnjene
osobe mogu žaliti i to takvom žalbom koja odgađa ovrhu tog rješenja (sukladno čl. 379 ZPP-
a).
Održavanje reda u drugim slučajevima:
- vrijeđanje u podnesku: sud prvog stupnja kaznit će novčanom kaznom od 500,00 do
5.000,00 kuna fizičku osobu, odnosno od 2.000,00 do 20.000,00 kuna pravnu osobu koja u
podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugoga sudionika u postupku. Novčana kazna može se
izreći i zastupniku stranke i umješača ako je on odgovoran za vrijeđanje suda. Odredbe članka
10. ZPP-a na odgovarajući se način primjenjuju u ovim slučajevima (110/1,2).
- svjedok: ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a izostanak ne opravda ili se bez
odobrenja ili opravdanog razloga udalji s mjesta gdje treba da bude saslušan, sud može
narediti da se prisilno dovede i podmiruje troškove dovođenja, a može ga i kazniti novčano
od 500,00 do 10.000,00 kuna (248/1). Ako svjedok dođe i nakon što je upozoren na
posljedice uskrati svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje, a sud ocijeni da su razlozi
uskraćivanja neopravdani, može ga kazniti novčano do od 500,00 do 10.000,00 kuna; a ako i
poslije toga odbije da svjedoči, može ga zatvoriti. Zatvor traje sve dok svjedok ne pristane da
svjedoči ili dok njegovo saslušanje ne postane nepotrebno, ali najdulje mjesec dana (248/2).
- vještak: Sud može kazniti novčano od 500,00 do 10.000,00 kuna vještaka koji ne dođe
na ročište iako je uredno pozvan, a izostanak ne opravda, a i vještaka koji bez opravdanog
razloga odbije da vještači (255/1).
Ovrha. Izrečena novčana kazna prisilno se naplaćuje po službenoj dužnosti kao novčana
tražbina prema pravilima ovršnoga postupka (110/2 u svezi sa 10/7).

169
Zaključenje glavne rasprave

Kad sudac pojedinac ili vijeće zaključi da je predmet raspravljen tako da se može
donijeti konačna odluka, sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća saopćiti će da je glavna
rasprava zaključena.
Moment zaključivanja glavne rasprave u pravilu je relevantan za prosuđivanje pitanja
osnovanosti istaknutih zahtjeva, pa se taj moment redovito odnosi i na pravomoćnost
donesene odluke.
Sudac pojedinac odnosno vijeće tijekom vijećanja i glasanja može odlučiti da se glavna
rasprava ponovno otvori ako je to potrebno radi dopune postupka ili razjašnjenja još nekih
važnijih pitanja.
Ako je sud već donio odluku nema mjesta ponovnom otvaranju glavne rasprave zbog
činjenica koje su nastupile naknadno. Rješenje o ponovnom otvaranju glavne rasprave je
rješenje o upravljanju postupkom pa protiv njega nije dopuštena posebna žalba. Do ponovnog
otvaranja glavne rasprave može doći i u povodu prijedloga za donošenje dopunske presude.
Konačnu odluku na temelju rezulatata glavne rasprave sud donosi nakon njezinog
zaključenja u sporovima u kojima sudi vijeće – u procesnom stadiju vijećanja i glasovanja.
Ročište na kojem se presuda objavljuje nije sastavni dio glavne rasprave, iako se u pravilu
nadovezuje na ročište za glavnu raspravu.

Beneficum novorum u prvostupanjskom postupku

Prema ranije važećem tekstu ZPP-a strankama je bilo omogućeno da tijekom čitavog
trajanja glavne rasprave iznose nove činjenice i predlažu nove dokaze, a ta mogućnost
protezala se i na stadij žalbenog postupka, pa čak i na neke slučajeve izvanrednih pravnih
lijekova. Ovakvo stanje otvaralo je mogućnost odugovlačenja postupka kroz zlouporabu tog
ovlaštenja.
No ZIDZPP/03 je propisao dužnost stranaka da već u tužbi i odgovoru na tužbu, na
pripremnom ročištu ili najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu ako pripremno ročište
nije održano, iznesu sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predlože dokaze potrebne
za utvrđivanje iznijetih činjenica, te se izjasne o činjeničnim navodima i dokaznim
prijedlozima protivne stranke (299/1). Postupanje stranaka sukladno ovako naloženoj obvezi
omogućilo bi sudu maksimalnu koncentraciju raspravljanja.
Međutim, stranke mogu i kasnije tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i
predlagati nove dokaze, uz samo blagu sankciju - dužnost naknaditi troškove koji time budu
izazvani protivnoj stranci, osim ako potreba za iznošenjem novih činjenica i predlaganja
novih dokaza nije izazvana ponašanjem protivne stranke. Pojačanje učinka te sankcije
nastojalo se ostvariti kroz nalog sudu da, na zahtjev protivne stranke, bez odgode rješenjem
odluči o naknadi takvih troškova rješenjem. Protiv toga rješenja posebna žalba nije dopuštena,

170
a ovrha se na temelju njega može tražiti prije njegove pravomoćnosti (299/2).
Stranke mogu i između ročišta za glavnu raspravu upućivati podneske u kojima će
iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze. Sankcija naknade troškova protivnoj stranci
primijenit će se i u tom slučaju na odgovarajući način (299/3).
U pozivu za pripremno ročište predsjednik vijeća je dužan upozoriti stranke na pravne
posljedice propuštanja da na tom ročištu ili najkasnije na prvom ročištu za glavnu raspravu
iznesu nove činjenice i predlože nove dokaze (286/3). Iako to nije izričito propisano, valja
uzeti da ista obveza suda vrijedi i pri pozivanju stranaka na prvo ročište za glavnu raspravu, a
posebno u onim slučajevima kada se pripremno ročište ne održava.

Prekid postupka

To je privremeno zaustavljanje tijeka postupka, do kojega može doći sve do njegova

pravomoćnog okončanja, ali i u postupku povodom izvanrednih pravnih lijekova, koje se
očituje u prestanku tijeka svih zakonskih i sudskih rokova, u nedjelotvornosti radnji stranaka
prema parničnom protivniku, te u zabrani sudu da poduzima parnične radnje osim onih koje
se tiču nastavka prekinutog postupka. Razlozi za prekid su taksativno navedeni.
Cilj prekida postupka je da zaustavi razvoj parnice zbog spriječenosti suda ili neke
stranke da u njoj sudjeluju, sve dok se ponovo ne uspostavi procesna ravnoteža koja će svim
subjektima omogućiti normalnu aktivnost. Nekad do prekida dolazi po sili zakona (tada
sudska odluka ima deklaratorni značaj), a nekad po odluci suda (tada je sudska odluka
konstitutivna).
Postupak se prekida po sili zakona (212) :
1) kad stranka umre, a isti učinak ima i pravomoćno proglašenje nestale osobe
umrlom. Prema Noveli, okolnost da je umrla stranka imala punomoćnika u parnici ne
sprječava nastupanje prekida postupka i to stoga što po novome uređenju smrću stranke
prestaje i punomoć koju je ona izdala. U parnicama o strogo osobnim neprenosivim pravima
smrt stranke ne dovodi do prekida već do konačne obustave postupka.
2) kad stranka izgubi parničnu sposobnost a nema punomoćnika u toj parnici,
3) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje,
a stranka nema punomoćnika u toj parnici,
4) kad stranka koja je pravna osoba prestane postojati odnosno kad nadležno tijelo
pravomoćno odluči o zabrani rada,
5) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka (one nastaju u pravilu
početkom dana kad je oglas o otvaranju postupka istaknut na oglasnoj ploči suda -čl. 88.
Stečajnog zakona) i to neovisno je li stranka imala punomoćnika u toj parnci. Međutim, ne
prekida se parnični postupak pokrenut nakon otvaranja stečajnog postupka jer stranku tada
zastupa stečajni upravitelj.
6) kad se stranka nađe na području koje je zbog izvanrednih događaja (poplava i sl.)
odsječeno od suda, (ovo je prije bio razlog za prekid po odluci suda)
7) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu,
8) kad je to drugim zakonom određeno.
Ako su okolnosti navedene pod 1 - 5 postojale već u vrijeme pokretanja postupka, one
neće biti razlogom za prekid, već će se nedostaci u zastupanju stranke nastojati otkloniti, a
ako to ne bude moguće, tužbu treba odbaciti kao neurednu.

171
Razlozi za prekid postupka po odluci suda su:
Sud je dužan odrediti prekid postupka ako je odlučio da sam ne rješava o
prethodnom pitanju (213/1).217Sud može odrediti prekid postupka ako odluka o tužbenom
zahtjevu ovisi o tome je li učinjeno kazneno djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, tko
je počinitelj i je li on odgovoran, a osobito kad se pojavi sumnja da je svjedok ili vještak dao
lažan iskaz ili da je isprava upotrijebljena kao dokaz lažna (213/2).

Sud može odlučiti da se postupak prekine do pravomoćnosti rješenja o prijedlogu za

povrat u prijašnje stanje (120/1).
Za trajanja prekida postupak i dalje teče, postoji litispendencija, jedino je zaustavljano
njegovo odvijanje. To zaustavljanje tijeka postupka se očituje trojako:
1. Prestaju teći svi rokovi (zakonski i sudski, prekluzivni, monitorni i dilatorni) određeni za
obavljanje parničnih radnji suda i stranaka (214/1)
2. Sud nije ovlašten poduzimati nikakve radnje u postupku. Međutim, ako je prekid nastupio
poslije zaključenja glavne rasprave sud može na temelju te rasprave donijeti odluku
(214/2).
3. Parnične radnje koje je poduzela stranka nemaju prema drugoj stranci nikakav učinak;
njihov učinak počinje tek nakon nastavka postupka (214/4).
Ako do prekida dođe po sili zakona, a sud je ne znajući za to poduzeo neku parničnu
radnju, u odluci kojom utvrđuje nastupanje prekida deklarirat će da je i ona bez pravnog
učinka.
Ako je postupak prekinut zbog otvaranja stečajnoga postupka nad kojom od stranaka, u
kojemu je zbog toga prestala i nadležnost suda koji vodi postupak, taj će sud rješenjem
utvrditi prekid postupka, oglasiti se nenadležnim i ustupiti predmet nadležnom sudu nakon
pravomoćnosti rješenja (214/3).
Prekid je u načelu privremenog značenja. Do nastavka postupka može doći na
inicijativu stranaka, ali ga i sud može nastaviti po službenoj dužnosti.218
Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih pod. točkama od 1) do 5), nastavit će se
kad nasljednik ili skrbnik ostavine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni
sljedbenici pravne osobe preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane ili po
službenoj dužnosti pozove da to učine (215/1).
Postupak koji je prekinut zbog otvaranja stečajnoga postupka nad kojom od stranaka,
smatrat će se da je postupak nastavljen dostavom rješenja o prekidu postupka i o oglašavanju
suda nenadležnim stranci kojoj je kasnije dostavljen (215/2).
Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih točki 6) nastavit će se kad stranka koja
se nalazila na području koje je zbog izvanrednih događaja odsječeno od suda preuzme
postupak ili kad je sud na prijedlog protivne stranke ili po službenoj dužnosti pozove da to
učini (215/3).
Ako je sud prekinuo postupak da pričeka rješenje prethodnog pitanja, postupak će se
nastaviti kad se pravomoćno završi postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ili kad
sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak, ili kad odluči da dalje
ne čeka (215/4).
U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke ili
po službenoj dužnosti čim prestanu razlozi prekida (215/5).

217
Kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju
još nije donio odluku sud ili drugi nadležni tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako
posebnim propisima nije drugačije određeno (12/1).
218
Prije ZIDZPP/03-a sud nije mogao ex offo nastaviti postupak.

172
 Rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju za zainteresiranu stranku teći
u cijelosti iznova od dana kad joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka (215/6).Žalba
protiv rješenja kojim se utvrđuje ili određuje prekid postupka ne zadržava nastupanje pravnih
učinaka rješenja (218/1). Ako je sud na ročištu odbio prijedlog za prekid postupka i odlučio
da se postupak odmah nastavi, protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba (218/2).

Zastoj postupka

Moguće je da se u parnici pojave neke okolnosti zbog kojih mora biti prekinuta
aktivnost, ali zbog kojih ne može doći ni do prekida ni do mirovanja postupka.
U slučajevima u kojima po ZPP-u dolazi do zastoja postupka, primjenjivat će se na
odgovarajući način odredbe o prekidu postupka (215a). To su slijedeći slučajevi:
 kad sud ustanovi da zakonski zastupnik osobe pod skrbništvom ne
pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju, obavijestit će o tome tijelo starateljstva. Ako bi zbog
propuštanja zastupnika mogla nastati šteta za osobu pod skrbništvom, sud će zastati s
postupkom i predložiti da se odredi drugi zakonski zastupnik (81/3).
 kad sud donese rješenje kojim ne dopušta nagodbu stranaka, zastat će
se s postupkom dok to rješenje ne postane pravomoćno (321/5).
 do pravomoćnosti međupresude sud će zastati s raspravljanjem o
iznosu tužbenog zahtjeva (330/2).219
 Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti nije
suglasan s Ustavom, zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu
suglasnosti zakona s Ustavom (37/1 UZUSRH).
U sva tri navedena slučaja sud je dužan donijeti konstitutivno rješenje kojim će
odrediti zastoj postupka. Sud i stranke će tijekom zastoja moći poduzimati radnje nužne radi
ostvarenja svrhe zastoja.220

Obustava postupka

Da bi do obustave postupka došlo potrebno je da se kumulativno ispune dvije

pretpostavke. Mora se raditi o postupku u kojemu je predmet spora pravo koje ne prelazi na
nasljednike, odnosno na pravne sljednike. Mora umrjeti stranka koja je fizička osoba odnosno
postati postojati stranka koja je pravna osoba.
Ovo je novi institut uveden ZIDZPP/03-om. Postupak se obustavlja kad stranka koja je
fizička osoba umre ili stranka koja je pravna osoba prestane postojati u postupku o pravima
koja ne prelaze na njezine nasljednike, odnosno pravne sljednike (215b/1).
U kategoriju sporova o neprenosivim pravima spadaju sporovi o osobnim pravima 221.
Takva prava imaju i fizičke i pravne osobe, ona su neotuđiva i nenasljediva. Rješenje o
obustavi postupka je deklaratorno jer do obustave dolazi po sili zakona.

219
U ovom slučaju zastoj je relativnog učinka - ticat će se samo onih radnji vezanih uz postupak o visini tužbenog
zahtjeva. Što se tiče postupka u povodu međupresude nema zastoja.
220
Npr. prijedlog suda CZSS-u da se odredi drugi zakonski zastupnik, kad se donese rješenje kojim se ne dopušta
nagodba stranke mogu protiv toga rješenja izjaviti žalbu.
221
Npr. pravo na tjelesni integritet, pravo na slobodu, čast i ugled, pravo na privatnost, pravo na duševni
integritet, itd.

173
 Rješenje o obustavi postupka dostavlja se protivnoj stranci te nasljednicima, odnosno
pravnim sljednicima stranke nakon što oni budu utvrđeni (215b/2). Sud će nasljednicima
umrle stranke, na prijedlog protivne stranke ili po službenoj dužnosti, postaviti privremenog
zastupnika kojemu će dostaviti rješenje o obustavi postupka, ako ocijeni da bi ostavinski
postupak mogao duže trajati (215b/3).
Rješenje o obustavi postupka zbog toga što je pravna osoba prestala postojati dostavit
će se protivnoj stranci i njezinom pravnom sljedniku nakon što on bude utvrđen, a ako pravna
osoba nema pravnoga sljednika, sud će, na prijedlog protivne stranke ili po službenoj
dužnosti, rješenje o obustavi postupka dostaviti državnom odvjetništvu (215b/4).
Pravo na žalbu protiv rješenja o obustavi postupka ima privremeni zastupnik i protivna
stranka, a trebalo bi to pravo priznati i državnom odvjetništvu.
Incidentalni postupak radi provjere zakonitosti odluke o obustavi. Iako se postupak
obustavlja ex lege, potrebno je u nastavljenom (incidentalnom) postupku utvrditi jesu li bile
ispunjene pretpostavke za obustavu. U tom incidentalnom postupku stranke su nasljednici
odnosno pravni sljednici. I jedni i drugi u pravilu nastupaju neposredno.
Stranke može iznimno zastupati postavljeni privremeni zastupnik, ali ako pr. osoba
nema sljednika ili se on ne može utvrditi nastupa državno odvjetništvo. Državno odvjetništvo
ovdje ima kvazistranački status, status intervenijenta sui generis. Naime, ono tada nije
zastupnik države jer ne nastupa u njeno već u svoje ime. Njegova zadaća je zaštita objektivne
zakonitosti, a tek posredno interesa države (ako se pokaže da bi se u konkretnoj parnici ipak
radilo o prenosivim pravima čiji bi krajnji sljednik bila država).
Troškove nastavljenog incidentalnog postupka snosila bi svaka stranka, osim ako bi se
pokazalo da se ne radi o postupku koji je obustavljen po sili zakona. U potonjem slučaju
postupak bi bio prekinut, a ne obustavljen.
Dok se postupak u povodu rješenja o obustavi pravomoćno ne završi, glede rokova za
poduzimanje pravnih radnji te prava stranaka i suda da poduzimaju te radnje primijenit će se
na odgovarajući način pravila o prekidu postupka (215b/5).
ZPP poznaje još jedan slučaj obustave postupka. Naime, sud će rješenjem obustaviti
parnični postupak ako, do donošenja odluke o glavnoj stvari, utvrdi da bi postupak trebalo
provesti po pravilima izvanparničnog postupka. Postupak će se nakon pravnomoćnosti
rješenja nastaviti po pravilima izvanparničnog postupka pred nadležnim sudom (19/1). Radnje
što ih je proveo parnični sud (uviđaj, vještačenje, saslušavanje svjedoka i dr.) te odluke koje je
donio taj sud nisu bez važnosti samo zato što su poduzete u parničnom postupku (19/2).

Mirovanje postupka

To je privremeni zastoj gotovo svih aktivnosti u parnici kao rezulatat izričite ili
prešutne dispozicije stranaka. Postupak može mirovati od trenutka dostave tužbe sudu, pa do
zaključenja glavne rasprave. Sud može donijeti deklaratorno rješenje o tome da je mirovanje
nastupilo.
Mirovanje postupka nastupa (216/1):
a) ako se obje stranke prije zaključenja glavne rasprave o tome sporazumiju
b) kad obje stranke izostanu s pripremnog ročišta ili ročišta za glavnu raspravu
c) kad prisutne stranke na ročištu neće da raspravljaju
d) kad jedna stranka koja je uredno pozvana izostane, a druga predloži mirovanje.

174
 Kad su se stranke sporazumjele da postupak miruje, to mirovanje nastupa od dana kad
stranke o tome obavijeste sud (216/2).
Mirovanje postupka neće nastupiti ako obje stranke izostanu s ročišta za izvođenje
dokaza pred predsjednikom vijeća ili zamoljenim sucem. U tom slučaju, ako su stranke
uredno pozvane, ročište će se održati (216/3).
Ako se u istom postupku ponovno udovolji uvjetima za mirovanje, smatrat će se da je
tužba povučena (216/4).
Parnica se ne gasi, ona još uvijek teče. Nastupaju iste pravne posljedice kao i pri
prekidu postupka, osim što rokovi određeni zakonom ne prestaju teći (217/1). Dakle, prestaju
teći samo sudski rokovi.
Postupak miruje dok jedna stranka ne predloži da se postupak nastavi. Takav prijedlog
ne može se staviti prije nego što proteknu tri mjeseca od dana kad je nastupilo mirovanje
postupka (217/2). Ako nijedna stranka u roku od četiri mjeseca od dana kad je nastupilo
mirovanje postupka ne stavi prijedlog za nastavljanje postupka, smatra se da je tužba
povučena (217/3).
Žalba protiv rješenja se utvrđuje mirovanje postupka ne zadržava nastupanje pravnih
učinaka rješenja (218/1).

Okončanje parničnog postupka

Do okončanja parničnog postupka dolazi:

a) odlukom suda o usvajanju i odbijanju tužbenog zahtjeva
b) odbacivanjem tužbe zbog nepostojanja procesnih pretpostavki
c) materijalnopravnim dispozicijama stranaka
d) usljed nekih relevantnih zbivanja izvan parnice
Sa stajališta prvostupanjskog suda postupak se smatra okončanim kad sud donese
konačnu odluku, a irelevantno je hoće li se postupak nastaviti podnošenjem pravnih lijekova,
jer će u tom postupku odlučivati neki drugi sud. Međutim, ipak je moguće da u istom
predmetu prvostupanjski sud ponovno postupa i to kad drugostupanjski sud ukine presudu i
vrati prvostupanjskom na ponovno odlučivanje ili kad se radi o remonstrativnom pravnom
lijeku.
Sa stajališta stranaka postupak se smatra okončanim tek kad u pogledu određenog
zahtjeva ni jedan sud ne može više postupati.

Okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom

a) kad donese odluku o usvajanju ili odbijanju tužbenog zahtjeva

b) kada odbaci tužbu
c) kad se proglasi nenadležnim te ustupi predmet nadležnom sudu
Stranke:
a) povlačenjem tužbe
b) odricanjem od tužbenog zahtjeva
c) priznanjem tužbenog zahtjeva,

175
 d) sudskom nagodbom
Zbivanja izvan parnice:
a) smrt jedne od stranaka u parnici koja se vodi o njenim pravima koja se ne mogu
nasljediti
b) konfuzija parničnih stranaka.

Sudska nagodba (res iudicaliter transacta)

Sudska nagodba je ugovor kojim stranke uređuju svoje građanskopravne odnose

kojima mogu slobodno raspolagati, zaključen u pisanoj formi pred nadležnim sudom koji ga
dopušta u parničnom ili izvanparničnom postupku, koji ima svojstva pravomoćne presude i,
ako se njime ugovara obveza za neku činidbu onda i svojstvo ovršne isprave.
Sudska nagodba dovodi do okončanja parnice odnosno do sprečavanja da do parnice
uopće dođe. Sudska nagodba je mješovit – procesnopravni i građanskopravni ugovor. Za
dopustivost sudske nagodbe trebaju se ispuniti ove pretpostavke;
1. sudska nadležnost
2. pravilan sastav suda
3. sposobnost ugovarača
4. pravni interes za zaključenje ugovora u vidu sudske nagodbe
5.dopuštenost predmeta i sadržaja
6.propisana forma ugovora o sudskoj nagodbi

Sudsku nagodbu u parnici mogu zaključiti parnične stranke. Mogu joj pristupiti i treće
osobe. Stranke u parnici ne moraju dokazivati poseban pravni interes za zaključenje sudske
nagodbe. Sud je ovlašten i dužan ispitivati jesu li raspolaganja stranaka pri zaključivanju
sudske nagodbe suprotna prisilnim propisima odnosno moralu.
U prvom redu nagodba se zaključuje u tijeku cijelog postupka pred parničnim sudom
prvog stupnja (321/1). Međutim, nagodba se može zaključiti i prije početka parnice. Naime,
osoba koja namjerava podići tužbu može preko nižeg suda prvog stupnja na čijem području
protivna strana ima prebivalište pokušati postići nagodbu (324/1). Sud kojemu je takav
prijedlog upućen pozvat će protivnu stranu i upoznati je s prijedlogom o nagodbi. Troškove
tog postupka podmiruje podnositelj prijedloga (324/2).
Nagodba se zaključuje pred a.) sudom pred kojim se vodi parnica, b.) zamoljenim
sudom, c.) u adhezijskom postupku, d.) pred bilo kojim općinskim sudom kojem se stranke
obrate.
Sporazum stranaka o nagodbi unosi se u zapisnik. Nagodba je zaključena kad stranke
nakon pročitanog zapisnika o nagodbi potpišu zapisnik (322/1). Strankama će se na njihov
zahtjev izdati ovjeren prijepis zapisnika u koji je unesena nagodba (322/2).
Predmet nagodbe su oni građanskopravni odnosi koji su regulirani dispozitivnim
propisima, ali ne može se zaključiti nagodba u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu
raspolagati (321/4). Nagodba se može odnositi na cijeli tužbeni zahtjev ili na jedan njegov dio
(321/2), a u posljednjem slučaju se za preostali dio nastavlja parnica.

176
 Procesnopravni učinak okončanja parnice ne pristječe iz same izjave stranaka da su
zaključile nagodbu, nego tek iz potpisa protokolarnog sadržaja zaključenog ugovora.
Sudaska nagodbe neposredno okončava parnicu pa izjava tužitelja da povlači tužbu, a
tuženika da na to pristaje, ne samo da je suvišna nego je neodrživa. Izjava o povlačenju tužbe
ne može prouzrokovati namjenjenu posljedicu jer tužbe više nema.
Za sudsku nagodbu nije bitno uzajamno popuštanje ugovarača. Sudska nagodba kao
specifičan ugovor kojemu se pridaju svojstva pravomoćne presude može kao procesnopravni
akt biti samo bezuvjetna jednako kao i presuda. Ona po svom sadržaju može nadomjestiti
presudu.
Sudska nagodba neposredno konstitutivno djeluje na okončanje parnice. Pravni interes
se presumira. To je mješoviti ugovor, jer sadrži procesnopravne elemente: izjednačena je s
pravomoćnom presudom (323), to je ovršni naslov (24 OZ) i građanskopravne elemente:
njome se regulira građanskopravni odnos i to voljom stranaka, dakle ugovorom. I na nju se
odnosi pravilo ne bis in idem.
Kad sudska nagodba ne bi imala značaj pravomoćne presude bilo bi neosnovano
poricati strankama pravo na traženje sudske zaštite nakon takve nagodbe o istom zahtjevu, jer
njihovo pravo na sudsku zaštitu kakvu im pruža pravomoćna presuda ne bi bilo ostvareno
nagodbom koja nema značaj presuđene stvari.
Po zakonu sudska nagodba je zaključena ka stranke, pošto pročitaju zapisnik o
nagodbi potpišu taj zapisnik. Sudsko ispitivanje nagodbe rezultira prešutnim deklariranjem
njezine dopuštenosti ili izričitim rješenjem kojim se nagodbe ne dopušta. Ispunjavanje
zakonom propisanih forma bitan je element sudske nagodbe.
Pred sudom se ne može zaključiti nagodba u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu
raspolagati. Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima
ili koja su protivna javnom moralu
Ako nađe da je projektirana nagodba dopuštena sud o tome ne donosi izričitu odluku.
On samo dopušta da se tekst nagodbe unese u zapisnk. Nepostojanje rješenja kojim se sudska
nagodba ne dopušta znači jedino nihil obstat – dopuštanje, a ne potvrđivanje ili odobravanje
zaključenog ugovora.

Kod pobijanja postoje dva stajališta. Prvo stavlja naglasak na građanskopravne

elemente - ako je do nagodbe došlo manom volje ona se može pobijati klasičnom tužbom za
ništavost pravnog posla kao i svi ugovori. Drugo stavlja naglasak na procesne elemente - ona
se može pobijati izvanrednim pravnim lijekovima kao i svaka pravomoćna presuda.
Međunagodba je slučaj kad se tijekom postupka dođe do nagodbe o problemu
prejudicijelnog utvrđenja prava ili pravnog interesa, o tužiteljevu zahtijevu za utvrđenje ili o
protutužbi. Dakle međunagodba se nikad ne tiče glavnog zahtijeva, već nekog sporednog
pitanja.

177
 Presude

Općenito o presudi

Presudom sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, o osnovanosti traženja

tužitelja da mu sud pruži pravnu zaštitu određenog sadržaja. Presudom se riješava glavno ili
meritorno pitanje u parničnom postupku i to o osnovanosti tužbenog zahtjeva, dok se o svim
ostalim pitanjima odlučuje rješenjem222
Presudom se konkretizira pravilo sadržano u apstraktnoj pravnoj normi, pa presuda
prestaje konkretna pravna norma, izvor prava za konkretan društveni odnos. Presudom se na
autoritativan način pruža deklaratorna, konstitutivna i kondemnatorna zaštita.
Izreka – dispozitiv, tenor – o osnovanosti tužbenog zahtjeva glavni je dio presude. Nju
prate elementi, uvod i obrazloženje – koji konkretiziraju i objašnjavaju njezin sadržaj,
determinirajući je s obzirom na društveni odnos osobe i vrijeme.
Činjenična osnova presude, dakle činjenice koje je sud utvrdio predstavljaju praemissu
minor logičkog silogizma presude.
Pravna osnova presude, dakle sadržaj pravne norme koju treba primjeniti na utvrđeno
činjenično stanje predstavlja praemissu maior. Sud ne može odbiti zahtjev za donošenje
odluke o dopustivom zahtjevu pa je njegova službena dužnost utvrditi sadržaj prava koje treba
primjeniti.
Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja. Ako
postoji više zahtjeva, sud će o svim zahtjevima, u pravilu, odlučiti jednom presudom. Ako je
222
Ali i o nekim meritornim pitanjima se odlučuje rješenjem, npr. u parnicama zbog smetanja posjeda.

178
više parnica spojeno radi zajedničkog raspravljanja, a za konačnu odluku sazrela je samo
jedna parnica, može se donijeti presuda samo za tu parnicu.

Vrste presuda

S obzirom na sadržaj pravne zaštite dijele se na deklaratorne - kojima se utvrđuje

sadržaj pravnih odnosa, konstitutivne – kojima se preinačuju ili ukidaju postojeći pravni
odnosi i kondemnatorne – kojima se tuženika osuđuje da u korist tužitelja nešto učini , trpi ili
propusti.
S obzirom na dio zahtijeva o kojem se odlučuje: potpune - kojima se konačno
odlučuje o svim istaknutim zahtjevima, djelomične – kojima se konačno odlučuje samo o
nekim od istaknutih zahtjeva, dopunske – kojima se naknadno odlučuje o zahtjevima o kojima
je sud omaškom propustio odlučiti i međupresude – kojima se odlučuje samo o osnovanosti
osnove tužbnog zahtjeva.
S obzirom na postupak koji je prethodio donošenju presude: kontradiktorne, ako su
donesene na temelju rezultata kontradiktorne rasprave, te presude na temelju priznanja,
presude zbog izostanka, presude bez održavanja glavne rasprave i presuda na temelju
odricanja,presude na temelju ogluhe ako se presuda donosi na temelju drugih radnji i propusta
tuženika koji se ne mogu po i presude bez održavanja rasprave.
Konačna presuda koja se donosi u povodu takozvane stupnjevite tužbe po svom
sadržaju i dijelu zahtjeva o kojem se njome odlučuje nije posebna vrsta presude. Njezina
specifičnost očituje se tek u tome što njezinom donošenju prethodi postupak razdvojen na dva
dijela, prvi - u kojem se odlučuje o takvom manifestacijskom zahtjevu i drugi – u kojem se
odlučuje o definitivno postavljenom zahtjevu.
Deklaratorne presude donose se u povodu deklaratornih zahtjeva, kondemnatorne u
povodu kondemnatornih, a konstitutivne povodu konstitutivnih tužbenih zahtjeva.
Sud nije ovlašten presudom preći granice istaknutih zahtjeva ali je ovlašten tužitelju
dosuditi manje od onog što je tražio pa da tužbeni zahtjev djelomično prihvati a djelomično
odbije.

Deklaratorna presuda

Ovom zaštitom unosi se u odnose među strankama izvjesnost i sigurnost, te se

otklanjaju nejasnoće u pogledu uzajamnih prava i obveza. Preventivno se pridonosi
spriječavanju povrede prava. Pravna zaštita se ograničava na autoritativno deklariranje
sadržaja određenih pravnih odnosa.
Pozitivna deklaratorna presuda se donosi u povodu pozitivne deklaratorne tužbe, kad
sud nađe da je tužbeni zahtijev osnovan. Tom presudom se utvrđuje sadržaj određenog prava
ili pravnog odnosa, a samo izuzetno sadržaj određenih činjenica – istinitost odnosno
neistitnitost neke isprave (187/1).
Negativna deklaratorna presuda se donosi
- kad u povodu negativne deklaratorne tužbe sud nađe da je tužbeni zahtijev osnovan;
- kad u povodu pozitivne deklaratorne, konstitutivne ili kondemnatorne tužbe sud
nađe da tužbeni zahtijev nije osnovan.
Krajnji cilj ovakve zaštite se ostvaruje pravomoćnošću, pa nema prisilnog izvršenja.

179
Kondemnatorna presuda

Kondemnatorna presuda se donosi kad sud nađe da je kondemnatorni tužbeni zahtijev

osnovan. Kondemnatornom presudom sud nalaže osuđenoj stranci da nešto u korist protivnika
učini, trpi ili propusti; njome se ne mijenja sadržaj postojećih pravnih odnosa.
Kondemnatornim presudama prethodi deklaratorni preambul (nalazi se u obrazloženju
presude, pa ne postaje pravomoćan) u kome se konstatira sadržaj pravnog odnosa i ovlaštenja
iz kojih tužitelj izvodi osnovanost svoga zahtijeva.
U povodu incidentalne tužbe za utvrđenje, u povodu protutužbe a i u drugim
situacijama gdje postoji pravni interes, ostvaruje se mogućnost istodobnog izricanja
deklaratorne presude o prejudicijelno važnom pravnom odnosu ili ovlaštenju i kondemnatorne
presude kojom se nalaže određeno činjenje koje svoj temelje izvodi iz pravnog odnosa
utvrđenog prethodnim deklaratornim judikatom.
Pravomoćnošću kondemnatorne presude tužitelj ne postiže u potpunosti pravnu zaštitu
radi koje se obratio sudu.
Sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu, samo ako je ona dospjela do
zaključenja glavne rasprave (326/1). Od ovog pravila postoje dvije kategorije izuzetaka;
U prvu spadaju taksativno određeni sporovi u kojima tužitelj može po zakonu tražiti
osudu na buduću činidbi, činidbu koja će dospjeti ili dospijevati tek nakon zaključenja glavne
rasprave;
1. ako usvoji zahtjev za uzdržavanje, sud može osuditi tuženika i na činidbe koje nisu
dospjele, s tim da će ih biti dužan ispunjavati kako budu dospjevale
2. presuda kojim se tuženik osuđuje da preuzme ili preda stvari dane u najam ili zakup može
se donijeti i prije prestanka tih odnosa
3. sud će dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu ako je po redovitom tijeku stvari
izvjesno da će ona trajati i u budućnosti
4. sud dosuđuje kamate na glavnicu i prije njihove dospjelosti, do isplate glavnog duga
Drugu kategoriju izuzetaka čini slučaj uveden Novelom 2003 u kojemu je tužitelj
zatražio osudu za činidbu koja će dospjeti u budućnosti zato što ima pravni interes da se takva
odluka već sad donese.

Parcijski rok u kondemnatornim presudama

Kad se stranci u presudi nalaže izvršenje kakve činidbe, odredit će se i rok u kojemu
je tu činidbu dužna izvršiti (328/1). Međutim, ovo vrijedi samo za pozitivne činidbe, ne i kad
se nalaže propuštanje ili trpljenje. Paricijski rok se obično naziva rok za dobrovljno
ispunjenje, što navodi na pogrešan zaključak da nakon njegova proteka osuđeni nema više
pravo na dobrovoljno ispunjenje.
Naime, ako tuženi nije izvršio činidbu unutar paricijskog roka, može je izvršiti i
kasnije, sve dok tužitelj ne pokrene ovršni postupak. Suština ovog roka je u garanciji
osuđenome da sve dok rok ne protekne protivnik neće moći tražiti prisilno izvršenje. Prema
tome sa stajališta suda i ovlaštenika to je dilatorni rok. Kad prođe paricijski rok, a osuđeni nije
izvršio činidbu, tužitelj može pokrenuti ovršni postupak.

180
 Ako posebnim propisima nije drugačije određeno, rok za izvršenje činidbe jest petnaest
dana, ali za činidbe koje se ne sastoje u novčanom davanju sud može odrediti dulji rok. U
mjeničnim i čekovnim sporovima taj je rok osam dana (328/2). Ali ako se platni nalog izdaje
u mjeničnoj ili čekovnoj stvari, rok traje samo 3 dana. U sporovima male vrijednosti I u
postupku pred trgovačkim sudovima paricijski rok traje 8 dana.
Za činidbe koje se sastoje u novčanom davanju sud može odrediti I dulji rok. To će biti
potrebno kad sud nađe da je nemoguće da osuđeni ispuni svoju obvezu u zakonskom roku,
naročito obvezu na ispunjenje nekog složenijeg dijela. Sud u pravilu nije ovlašten skratiti
paricijski rok određen zakonom.
Ipak u parnicama zbog smetanja posjeda sud je ovlašten odrediti trajanje paricijskog
roka prema okolnostima slučaja pa I tako da paricijski rok bude kraći od zakonskog, a može
narediti I da se činidba ispuni odmah.
Ako u roku za njegovo ulaganje redovni pravni lijek ne bude podnesen presuda postaje
pravomoćna. Protekom paricijskog roka presuda postaje ovršna.
Rok za izvršenje činidbe počinje teći prvog dana nakon dostave prijepisa presude
stranci kojoj je naloženo izvršenje (328/3). Ulaganje pravnih lijekova prekida tijek parcijskog
roka. Rok počinje teći iznova od dana dostave instancijske odluke osuđenome.

Konstitutivna presuda

Prava zaštita se sastoji u tome što se mijenjaju ili ukidaju pravni odnosi koji su
posredan objekt spora.
Konstitutivna presuda se donosi kad sud nađe da je konstitutivni tužbeni zahtijev
osnovan. Njima se mijenjaju, odnosno ukidaju pravni odnosi koji su posredan objekt spora. I
ovim izrekama prethodi deklaratorni preambul, o kojem sud iznosi svoj stav u obrazloženju
presude, o postojanju određenog pravnog odnosa i ovlaštenja tužitelja da od suda traži
preinačenje sadržaja tog odnosa.
Krajnji cilj ovog tipa zaštite ostvaruje se pravomočnošću odluke. Pravna promjena
nastaje u času pravomoćnosti presude, i to s učinkom pro futuro, samo iznimno konstitutivne
presude djeluju retroaktivno /ex tunc), npr. presuda kojom se poništava pobojni ugovor.

Potpuna presuda

To je ona presuda kojom sud odlučuje o svim zahtjevima u tijeku parnice, tj. glavnim i
sporednim. Sud je dužan jednom presudom odlučiti o zahtjevima istaknutim tijekom
postupka;
1.o zahtjevima kumuliranim po pravilima o objektivnoj i subjektivnoj kumulaciji
2. o zahtjevima u tužbi i protutužbi
3. o zahtjevima u samostalnim tužbama kad sud odluči da se spoje radi zajedničkog
raspravljanja

181
 Takvom presudom se iscrpljuju sve teme o kojima je tijekom parnice trebalo
meritorno odlučiti. Ona je konačna jer se njome završava postupak pred sudom određenog
stupnja o zahtjevima na koje se presuda odnosi.
Nakon potpune presude nema više mjesta daljem raspravljanju o osnovanosti
istaknutih zahtjeva. Važno je reći da potpun i konačan nisu identični pojmovi. Svaka potpuna
odluka je i konačna ali svaka konačna odluka ne mora biti potpuna; i djelomična je presuda
konačna u odnosu na zahtjev o kojemu se u njoj odlučuje.

Djelomična presuda

Ako su na temelju raspravljanja sazreli za konačnu odluku samo neki od više tužbenih
zahtjeva, ili ako je samo dio jednog zahtjeva sazrio za konačnu odluku, sud može u vezi sa
sazrelim zahtjevima, odnosno dijelom zahtjeva zaključiti raspravu i donijeti presudu
(djelomična presuda).
Pri ocjeni hoće li donijeti djelomičnu presudu sud će osobito uzeti u obzir veličinu
zahtjeva ili dijela zahtjeva koji je sazrio za odluku (329/1). Dakle to je presuda o jednom od
istaknutih zahtijeva ili o dijelu jednog zahtijeva.
Time se vrši vertikalna, kvantitativna dioba tužbenih zahtijeva – pa se o svakom
zahtijevu, odnosno u njegovom dijelu donosi konačna odluka. Time je postupak pred sudom
određenog stupnja u pogledu tog dijela zahtjeva završen.
Po prirodi stvari djelomičnu presudu moguće je izreći kad god je moguće samostalno
odlučivati o djelu ukupnosti istaknutih zahtjeva. Donošenje djelomične presude moguće je i
kad je istaknut samo jedan zahtjev koji je po svojoj pravnoj prirodi kvantitativno djeljiv, dakle
kad se ono što se duguje može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva kao i
cijeli predmet spora, a ako ono tom podjelom ne gubi ništa od svoje vrijednosti.
Specifična narav kompenzabilnog zahtjeva omogućuje donošenje djelomične presude
o tužbenom zahtjevu ako se kompenzabilna tražbina ostvaruje u vidu protutužbenog zahtjeva.
Opravdanje: ekonomičnost, pravna sigurnost i efikasna zaštita – jer se zaštita pruža
čim je to moguće.

Kad se može izreći djelomična presuda:

- kod objektivne kumulacije
- kod subjektivne kumulacije (suparničarstvo), kad ona predstavlja ujedno i
objektivnu kumulaciju
- kad imamo protutužbu
- kad je više parnica spojeno radi zajedničkog raspravljanja
Ako su sazreli za konačnu odluku samo neki od više tužbenih zahtjeva, sud može (ali
ne mora) u vezi sa sazrelim zahtjevima zaključiti raspravu 223 i donijeti presudu (djelomična
presuda). No sud je dužan bez odgode donijeti djelomičnu presudu ako su, na temelju
priznanja ili odricanja od više istaknutih zahtjeva samo neki sazreli za konačnu odluku
(329/2).
Ako je tužbeni zahtjev koji se tiče više suparničara sazrio za konačnu odluku na temelju
priznanja ili odricanja samo prema kojem od suparničara, ili ako je neki od više tužbenih
223
Dakle, sud rješenjem zaključuje raspravu glede tih zahtijeva. Kako to spada u odluke koje se odnose na
upravljanje postupkom, protiv tog rješenje nije dopuštena žalba.

182
zahtjeva koji se tiču različitih suparničara sazrio za konačnu odluku na temelju priznanja ili
odricanja samo prema suparničaru kojeg se tiče, sud je dužan donijeti djelomičnu presudu
(329/3).
Kad je podnesena protutužba, ako je sazrio za konačnu odluku zahtjev ili dio zahtjeva
tužbe ili protutužbe sud može, odnosno dužan je, donijeti djelomičnu presudu u skladu s
prethodnim odredbama (329/4).
Na isti način sud će postupiti i u slučaju spajanja dviju ili više parnica radi zajedničkog
raspravljanja i odlučivanja (329/5).
Teorija i praksa poznaju mogućnost donošenja djelomične presude i kada je tužbom
postavljen jedan tužbeni zahtjev, ali koji je objektivno djeljiv.224
Ova presuda se ne može izreći u parnici u kojoj sudjeluju jedinstveni suparničari, jer
ovdje nema objektivne kumulacije pa je nužno u odnosu na sve njih donijeti jednaku presudu.
Postupak donošenja djelomične presude ovisi o tome radi li se o slučaju u kojem je sud
ovlašten ali nije dužan donijeti presudu ili o slučaju u kojemu ju je dužan donijeti. Po kriteriju
oportuniteta sud donosi kontradiktorne djelomične odluke, dok po kriteriju legaliteta donosi
dispozitivne djelomične presude.
Djelomična presuda je konačna glede onog dijela tužbenog zahtjeva o kojem je njome
odlučeno. Što se tiče pravnih lijekova i ovrhe, ona se smatra samostalnom presudom (329/6).
Njenom pravomoćnošću prestaje i teći parnica glede zahtjeva o kojem je njome odlučeno.
Njena sudbina ni na koji način nije vezana za sudbinu drugih presuda koje se u istom
predmetu mogu donijeti.
U slučaju žalbe protiv djelomične presude sud će umnožiti spis i prijepis spisa sa
žalbom i odgovorom na žalbu dostaviti drugostupanjskom sudu, a postupak glede zahtjeva ili
dijela zahtjeva o kojemu nije odlučio nastaviti (329/7).

Dopunska presuda

Ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom,
ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od primitka
presude predložiti parničnom suda da se presuda dopuni (339/1).
Dok u slučaju djelomične presude sud namjerno odlaže odluku o nekim zahtijevima ili
o dijelu zahtijeva, ovdje se naknadno odlučuje zbog nehotičnog propusta suda da odluči o
svim zahtijevima o kojima je morao odlučiti. Izričući presudu sud je mislio da donosi
potpunu presudu dok je u stvari donio samo djelomičnu.
Sud ovu presudu može donijeti samo na prijedlog stranke – tužitelja, jer je istakao
zahtijev o kojem sud još nije odlučio, – tuženika, jer mu treba priznati pravo na odluku u
sporu kojeg tužitelj vodi protiv njega.
Prema noveliranom ZPP-u, ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske
presude u roku, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena (339/2). To znači da je tužitelj
ovlašten za taj dio zahtjeva ovlašten ponovno podnijeti tužbu.
Do proteka roka traje, a protekom roka prestaje litispendencija o zahtijevu o kojem
nije odlučeno. U sporovima male vrijednosti rok je 8 dana (467/5).

224
Npr. kada se u parnici radi naknade štete traži izvjesna svota novca na ime više vidova štete, te tijekom
raspravljanja sazriju za odlučivanje neki od utuženih vidova štete.

183
 Nepravovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbacit će odnosno odbiti
sudac bez održavanja ročišta (339/3).
Kad sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća nađe da je prijedlog za dopunu
presude osnovan, zakazat će glavna raspravu pred vijećem radi donošenja dopunske presude
(340/1)225. Dopunska presuda može se donijeti i bez ponovnog otvaranja glavne rasprave ako
tu presudu donosi sud u sastavu u kojem je donio i prvobitnu presudu, a zahtjev u pogledu
kojega se traži dopuna dovoljno je raspravljen (340/2).
Ako sudac pojedinac odnosno vijeće na raspravi ustanovi da je prijedlog za donošenje
dopunske presude nepravovremen ili neosnovan, odbacit će odnosno odbiti prijedlog
rješenjem.
Ako se prijedlog za dopunu presude odnosi samo na troškove postupka, odluku o
prijedlogu donosi sudac bez održavanja ročišta (340/4).
Ako je uz prijedlog za dopunsku presudu podnesena i žalba protiv presude,
prvostupanjski sud može (a) dostaviti prijepis spisa sa žalbom drugostupanjskom sudu i
nastaviti postupak u povodu prijedloga za dopunsku presudu, ili (b) zastati s dostavom te
žalbe drugostupanjskom sudu dok se ne donese odluka o prijedlogu za dopunu presude i dok
ne protekne rok za žalbu protiv te odluke, pa ako i protiv odluke o dopuni presude bude
podnesena žalba, tu žalbu zajedno sa žalbom protiv prvobitne presude dostaviti
drugostupanjskom sudu (341/1).
Ako se prvostupanjska presuda pobija žalbom samo zato što prvostupanjski sud nije
presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati
prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda (341/2).
Prijedlog za donošenje dopunske presude nije žalba. Žalba se podnosi protiv presude, a
prijedlog upravo zbog toga što presuda nije donesena.
Novelom 2003 izrjekom je uređen institut dopunske drugostupanjske presude koji se na
odgovarajući način primjenjuje i u revizijskom postupku. Drugostupanjski sud može
propustiti;
a. odlučiti u pogledu svih dijelova presude koji se pobijaju žalbom
b. donijeti sve odluke koje je odbacujući odnosno odbijajući ili prihvaćajući žalbu
trebalo donijeti
c. odlučiti u pogledu jedne od više žalbi

Međupresuda

Ako je tuženik osporio i osnovu tužbenog zahtjeva i iznos tužbenog zahtjeva, a u

pogledu osnova stvar je sazrela za donošenje odluke, sud može iz razloga svrsishodnosti
donijeti najprije presudu samo o osnovi tužbenog zahtjeva - međupresudu (330/1). Do
pravomoćnosti međupresude sud će zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva.
Dakle osnovanost osnove tužbenog zahtijeva je pitanje prejudicijelnog značenja. Bilo
bi neracionalno upuštati se u ponekad dugo raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtijeva,
ako prethodno nije odlučeno o pravnoj osnovanosti njegove osnove. Njom se riješavaju
pravna a ne činjenična pitanja.

225
Ako sudac tek na raspravi ustanovi da je prijedlog za donošenje dopunske presude nepravovremen ili
neosnovan, odbacit će odnosno odbiti prijedlog rješenjem (340/3).

184
 Međupresuda može biti samo deklaratorna, njen cilj se ograničava na to da se utvrdi
sadržaj određenog pravnog odnosa. Međupresuda nije konačna presuda jer sud mora još
utvrditi i osnovanost tužbenog zahtijeva.
Institut međupresude pretpostavlja donošenje dviju odluka; prve, deklaratorne – kojom
se utvrđuje kvaliteta materijalnopravnog ovlaštenja koje je osnova tužbenog zahtjeva i druge
kojom se – na bazi prethodno pozitivnog pravomoćnog utvrđenja – konačno utvrđuje o
osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Donosi se po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka.
Donošenje:
1. Kad sud nađe da je osnovana osnova tužbenog zahtijeva, on donosi pozitivnu
deklaratornu međupresudu. Do pravomoćnosti međupresude sud će zastati s raspravljanjem o
iznosu tužbenog zahtjeva (330/2). Nastavit će s raspravljanjem o osnovanosti tužbenog
zahtijeva kad ona postane pravomoćna. Dakle ovakva presuda nije konačna.
2. Kad nađe da je neosnovana osnova tužbenog zahtijeva donosi presudu negativnog
utvrđenja nakon čega nema mjesta raspravljanju o osnovanosti tužbenog zahtijeva. Dakle
ovakva presuda je konačna.
Ako prvostupanjski sud donese međupresudu ali drugostupanjski sud povodom
žalbe ustanovi da je prejudicijelni pravni odnos ne pruža osnove za nastavak raspravljanja on
će preinačiti međupresudu, donijeti konačnu presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija.
Možemo zaključiti da međupresuda može biti samo pozitivna deklaratorna presuda.
Konačna presuda uvjetova je sadržajem međupresude. Pravomoćna međupresuda obvezuje
one na koje se odnosi i izvan parnice u kojoj je donesena, jednako kao i svaka druga
pravomoćna odluka o postojanju određenog pravnog odnosa.

Presuda na temelju priznanja

Priznanje tužbenog zahtjeva je jednostrana parnična radnja tuženika kojom pred

sudom izričito izjavljuje da je tužiteljev zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja
na zakonu osnovan. Ovo priznanje je tzv. materijalna procesna dispozicija – raspolaganje
tuženika koje se odnosi na sam predmet spora.
Priznavajući osnovanost tužbenog zahtjeva tuženik priznaje pravilnost zaključka
logičkog silogizma na kojemu je zasnovana tužba.
Priznanje je posredna parnična radnja (jer tek presuda na temelju priznanja
konstitutivno djeluje na tijek postupka), ne može biti vezano za uvjet ili rok, a može biti
poduzeto samo izričito. Nije važno je li tužitelj s njime upoznat i jeli ga prihvatio.
Jedinstveni suparničari mogu samo zajednički priznati tužbeni zahtijev, a punomoćnik
koji nije odvjetnik mora imati izričito ovlaštenje (96). Zakonski zastupnik mora imati posebno
ovlaštenje (81/1).
Ono se može izvršiti najkasnije do završenja glavne rasprave (331/1), ali može i na
raspravi pred drugostupanjskim sudom (364), te u ponovljenom postupku nakon ukidanja
prvostupanjske odluke.
Način davanja priznanja: u pismenom podnesku (odgovoru na tužbu ili nekom
kasnijem podnesku) ili usmeno (na pripremnom ročištu ili na glavnoj raspravi).

185
 Tuženik je ovlašten i bez pristanka tužitelja – dakle jednostranom parničnom radnjom
– opozvati svoju izjavu o priznanju tužbenog zahtjeva. On to može učiniti sve do donošenja
presude. Opoziv oduzima priznanju značaj materijalne procesne dispozicije pa više nema
osnove za donošenje presude na temelju priznanja.
Ako tuženik do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez
daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev - presudu na temelju
priznanja (331/1).
Sud je ovlašten ispitati jedino:
1. postojanje općih i posebnih pretpostavki za donošenje presude
2. nije li izvršena nedopuštena dispozicija u suprotnosti sa čl. 3/3 ZPP-a, u kojem
slučaju će nastaviti postupak
3. je li priznanje možda posljedica mana volje
Ako ustanovi da se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati ili o dispoziciji
koja nije dopuštena sud neće donijeti presudu na temelju priznanja pa će nastaviti redoviti
postupak. Tužitelj bi mogao spriječiti nastavljanje postupka samo povlačenjem tužbe.
Presuda na temelju priznanja može se pobijati zbog apsolutno bitnih povreda odredaba
parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o priznanju dana u bitnoj zabludi ili pod
utjecajem prisile ili prijevare (353/3).
Okolnost da je sud donio presudu na temelju priznanja protivno odredbama zakona
razlog je apsolutne ništavosti. To će biti i kad sud donese presudu iako je priznanje u
protivnosti s prisilnim propisima ili moralom.
Revizija protiv drugostupanjske presude kojom je presuda na temelju priznanja
potvrđena može se izjaviti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Presuda na temelju odricanja

Ova vrsta presude uvedena je ZIDZPP-om od 06.05.1990. Odricanje od tužbenog

zahtjeva je jednostrana parnična radnja tužitelja kojom u postupku pred sudom izričito
izjavljuje da određeni zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja koji je istakao u
tužbi ili kasnije tijekom postupka nije na zakonu osnovano. Ovo odricanje je materijalno
procesna dispozicija – raspolaganje tužitelja koje se odnosi na sam predmet spora.
Ako se tužitelj odrekne tužbenog zahtijeva, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti
presudu kojom se tužbeni zahtijev odbija – presudu na temelju odricanja (331a/1).
Odricanje od tužbenog zahtjeva je posredna parnična radnja. Tek presuda na temelju
odricanja svojom pravomoćnošću konstitutivno djeluje na tijek postupka. Tužitelje se može
odreći i samo dijela tužbenog zahtjeva ili samo jednog od istaknutih zahtjeva.
Priznavajući neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelj priznaje nepravilnost zaključka
logičkog silogizma na kojem je zasnovana tužba. Izjava o odricanju od tužbenog zahtjeva je
procesna radnja parnične stranke. Ona nije i građanskopravni posao na ne proizvodi
neposredni učinak na području građanskopravnih odnosa među strankama.
Tužitelj je ovlašten i bez pristanka tužitelja dakle jednostranom parničnom radnjom,
opozvati svoju izjavu o odricanju od tužbenog zahtjeva. On to može učiniti sve do donošenja
presude. Opoziv oduzima priznanju značenje materijalne procesne dispozicije.

186
 Odricanje od tužbenog zahtjeva je jednostrana parnična radnja tužitelja. Ona ne može
biti vezana ni uz kakav uvjet ili rok, a relevantna je samo ako je poduzeta. Za valjanost
odicanja od tužbenog zahtjeva nije značajno je li tuženik s njime upoznat i je li ga prihvatio.
Tužitelj se može odreći tužbenog zahtijeva sve do zaključenja glavne rasprave
(331a/1). Pristanak tuženika nije potreban (331a/2).
Ova se presuda neće donijeti unatoč zadovoljenim uvjetima ako se utvrdi da je riječ o
zahtijevu iz 3/3 (331a/3). U bračnim i paternitetskim sporovima tužitelj se ne može odreći
svog zahtijeva niti se može donijeti ova presuda.
Sudac je može donijeti tijekom pripremanja glavne rasprave (279) a i izvan ročišta za
glavnu raspravu (312/3).
Presuda na temelju odricanja može se pobijati zbog apsolutno bitnih povreda odredaba
parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod
utjecajem prisile ili prijevare (353/3).
Okolnost da je sud donio presudu na temelju odricanja protivno odredbama zakona
razlog je apsolutne ništavosti. Tako će biti i kad donese presudu iako je odricanje u
protivnosti s prisilnim propisima ili s moralom.
Revizija protiv drugostupanjske presude kojom je presuda na temelju odricanja
potvrđena može se izjaviti samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.
Postupak pravomoćno završen presudom na temelju odricanja može se ponoviti zbog
svih razloga zbog kojih se može ponoviti i postupak okončan kontradiktornom presudom,
osim zbog toga što je nadležni sud ili drugo tijelo naknadno drukčije riješilo neko meritorno
prejudicijelno pitanje te zbog običnih novota. Taj se postupak može ponoviti i zbog toga što je
izjava o priznanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare.

Presuda zbog ogluhe

Sud u pravilu dostavlja tužbu tuženiku na odgovor, nalaže mu da (u roku koji ne može
biti kraći od 15 ni dulji od 30 dana) dostavi odgovor na tužbu, te ga upozorava na posljedice
koje nastaju ako propusti dostaviti odgovor na tužbu (284, 285). Ta posljedica je donošenje
presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presude zbog ogluhe).
To je presuda koja se izruče protiv tuženika polazeći od apsolutne presumpcije da je on
time što je propustio u određenom roku dati pisani odgovor na tužbu i u njemu osporiti
tužbeni zahtjev priznao činjenične navode tužitelja koji su za njega nepovoljni, na kojima ovaj
zasniva svoj tužbeni zahtjev. Ova se presuda temelji na sistemu afirmativne litiskontestacije.
Presuda zbog ogluhe zasniva se na tezi da tuženik svojom pasivnošću priznaje istinitost
činjeničnih navoda tužitelja s kojima je prethodno bio upoznat, a ne na tezi da tuženik
priznaje osnovanost tužbenog zahtjeva. Presumpcija o priznanju činjeničnih navoda tužitelja
može se odnositi samo na činjenice koje su tuženiku bile prethodno saopćene urednom
dostavom.
Zatim ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u suprotnosti sa dokazima
koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate. Ako ne postoje općepoznate
okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor za
tužbu.
Uvjeti za donošenje presude na temelju ogluhe su slijedeći:
1. parnica se mora voditi o zahtjevu kojim stranke mogu slobodno raspolagati

187
 2.da tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku;
3. da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni;
4. da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi;
5.da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je
sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate;
6.da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili
opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu (331b/1).

Iako su ispunjeni svi gore navedeni uvjeti, neće se donijeti presuda zbog ogluhe ako sud
nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati226 (331b/2).
Sud je dužan ex officio izreći presudu zbog ogluhe samo ako tuženik propusti podnijeti
pisani odgovor na tužbu u roku koji mu je za to određen.
Donošenje presude zbog ogluhe odgodit će se u dva slučaja:
1. ako je potrebno da se pribave obavijesti radi provjere radi li se o zahtjevu kojim stranke ne
mogu raspolagati (331b/3).
2. ako nema dokaza da su tuženiku uredno dostavljeni tužba i poziv za davanje odgovora na
tužbu, a nesumnjivo je da su mu upućeni.
U tom slučaju odredit će se rok, (koji ne može biti dulji od trideset dana za dostavu u zemlji,
odnosno dulji od šest mjeseci za dostavu u inozemstvu), da se izvidi jesu li tužba i poziv za
davanje odgovora na tužbu tuženiku uredno dostavljeni. Ako se u tom roku utvrdi da su ta
pismena bila tuženiku uredno dostavljena, donijet će se presuda zbog ogluhe (331b/5).
U oba ova slučaja presuda zbog ogluhe može se donijeti i bez saslušanja stranaka
(331b/7).
Sud presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe), donosi bez
održavanja ročišta i nije potrebno da tužitelj predloži donošenje ovakve presude.
Kad nisu ispunjeni uvjeti za donošenje ove presude, sud će zakazati pripremno ročište
ili prvo ročište za glavnu raspravu, a ako je tužitelj predložio donošenje takve presude, sud će
rješenjem odbiti njegov prijedlog. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena (331b/6).
Ako iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, sud će
odrediti pripremno ročište i ako na tom ročištu tužitelj ne preinači tužbu, donijet će presudu
kojom se tužbeni zahtjev odbija (331b/4).
Presuda zbog ogluhe može se napadati zbog pogrešne primjene materijalnog
prava.Ova presuda se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog
stanja (353/2).
Protiv rješenja suda kojim odbija prijedlog tužitelja da se donese presuda zbog ogluhe
žalba nije dopuštena.
Činjenična osnova presude zbog ogluhe rezultat je dispozicije stranaka. Mane u volji
tužene stranke koje su uzrokovale njeno pasivno držananje trebalo bi da ovdje predstavljaju
poseban razlog za pobijanje žalbom jer se ti nedostatci prenose na presudu koja je
determinirana voljom tuženika.
Ako su tuženika opravdani razlozi sprječili da podnese u roku pisani odgovor na
tužbu, treba mu priznati pravo da prijedlogom za povrat u prijašnje stanje otkloni štetu koju
na drugi način ne bi mogao izbjeći jer se žalba protiv ove presude ne može podnijeti zbog
pogrešno il nepotpuno utvrđenog činjeičnog stanja.
Postupak pravomoćno završen presudom zbog ogluhe može se ponoviti zbog svih
razloga zbog kojih se može ponoviti i postupak okončan kontradiktornom presudom osim
zbog drukčijeg rješenja nekog prejudicijelnog pitanja i običnih novota.
226
Članak 3. stavak 3. ZPP-a.

188
Presuda zbog izostanka (kontumacijska presuda)

U ovom slučaju dolazi do primjene sistem tzv. afirmativne litiskontestacije, jer se ova
vrsta presude izriče polazeći od apsolutne presumpcije da tuženik svojom pasivnošću priznaje
po sebe nepovoljne činjenične navode tužitelja. Termin «presuda zbog izostanka» je
neadekvatan, jer se ta presuda može donijeti i kad tuženik dođe na ročište a odbije
raspravljati, a ne može se donijeti ako on ne dođe na ročište ali je na bilo koji način (npr.
pismeno) osporio tužbeni zahtijev.
Naime temelj za donošenje ove presude nije izostanak tuženika s ročišta, već
nedostatak njegovog protivljenja tužbenom zahtijevu. Može se izricati samo u slučaju
pasivnosti tuženika.
Presuda zbog izostanka zasniva se na tezi da tuženik svojom pasivnošću priznaje
istinitost nepovoljnih činjeničnih navoda tužitelja s kojima je prethodno bio upoznat.
Prema novom uređenju, presudu zbog izostanka sud može donijeti po prijedlogu
tužitelja ili po službenoj dužnosti. Stoga, izostanak prijedloga tužitelja nema više za
posljedicu nastup mirovanja postupka.
Kad bi pasivnost tuženika značila priznanje zahtjeva sud ne bi bio ovlašten ispitivati
proizlazi li iz činjenica navedenih u tužbi osnovanost tužbenog zahtjeva već bi bio dužan
donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev prihvaća. Ne bi bilo osnove ni da se dopusti žalba
zbog pogrešne primjene materijalnog prava jer se takva žalba ne dopušta protiv presude koja
se bazira na priznanju tužbenog zahtjeva.
Presumpcija o priznanju činjeničnih navoda tužitelja može se odnositi samo na
činjenice koje su tuženiku bile prethodno saopćene urednom dostavom tužbe
Presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog izostanka) može se donijeti u
onim slučajevima kada tužba tuženiku nije dostavljena na odgovor, već mu je samo
dostavljena zajedno s pozivom na ročište, te tuženik (alternativno):
a) ne dođe na pripremno ročište ili na prvo ročište za glavnu raspravu (ako pripremno
ročište nije održano) do njegova zaključenja, ili
b) ako dođe na ta ročišta, ali se neće upustiti u raspravljanje, ili
c) se udalji s ročišta, a ne ospori tužbeni zahtjev.
Ako je udovoljeno jednome od prethodnih uvjeta, sud može donijeti presudu zbog
izostanka ako je udovoljeno i slijedećim uvjetima (kumulativno):
2) parnica se mora voditi o zahtjevu kojim stranke mogu slobodno raspolagati227
3) ako je tuženik bio uredno pozvan, po pravilima o dostavi
4) tužba ne smije biti tuženku dostavljena s pozivom za podnošenje odgovora na
tužbu
5) ako tuženik nije podneskom osporio tužbeni zahtjev,
6) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi,
7) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima
koje je sam tužitelj podnio228 ili s činjenicama koje su općepoznate,

227
Disponiranje zahtjevima nije dopušteno npr. u bračnim i paternitetskim sporovima
228
Npr. ako tužitelj kaže da obveza dospjeva određenog datuma, a iz dokaza je vidljivo da dospjeva kasnije.

189
 8) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili
opravdani razlozi da dođe na ročište229 (332/1).

Kao i kod presude zbog ogluhe, neće se donijeti presuda zbog izostanka i kad je
udovoljeno svim navedenim uvjetima ako sud nađe da je riječ o zahtjevu kojim stranke ne
mogu raspolagati230 (332/2). Donošenje presude zbog izostanka odgodit će se ako je potrebno
da se o tim okolnostima prije toga pribave obavijesti (332/3).
Donošenje presude zbog izostanka može se odgoditi i ako nema dokaza da je tuženik
uredno pozvan, a nesumljivo je da mu je poziv upućen. U tom slučaju predsjednik vijeća
odredit će rok, (koji ne može biti dulji od trideset dana za dostavu u zemlji odnosno dulji od
šest mjeseci za dostavu u inozemstvu), da se izvidi je li tuženik uredno pozvan. Ako se u tom
roku utvrdi da je tuženik bio uredno pozvan, predsjednik vijeća donijet će presudu zbog
izostanka (332/5).
U oba spomenuta slučaja odgode donošenja presude zbog izostanka, sud može ovu
presudu donijeti bez saslušanja stranaka (332/7).
Ako je tužitelj predložio donošenje ove presude, pa sud utvrdi da za to nisu ispunjeni
uvjeti, o tome će odlučiti rješenjem protiv kojeg žalba nije dopuštena (332/6).
Ako iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a tužba
na ročištu nije preinačena, sud će donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija (332/4).
Ova presuda se ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog
stanja (353/2). Tuženiku bi trebalo priznati ulaganje prijedloga za povrat u prijašnje stanje,
ako su ga opravdani razlozi spriječili da ospori tužbeni zahtijev.
Ako se povredi prida značenje koje odgovara njezinoj biti, dakle značenje pogrešne
primjene matrerijalnog prava, viši sud bi bio ovlašten presudu sam preinačiti.

Presuda bez održavanja glavne rasprave

Ovo je novina koju uvodi ZIDZPP/03. Prema prijašnjem uređenju, ova je vrsta presude
postojala samo u trgovačkim sporovima231, a sada je uvedena kao opći institut.
Ako je tuženik u odgovoru na tužbu priznao odlučne činjenice neovisno o tome što je
osporio tužbeni zahtjev, sudac pojedinac odnosno predsjednik vijeća može bez zakazivanja
ročišta donijeti presudu ako ne postoje druge smetnje za njeno donošenje. Sud ju može
donijeti kao potpunu presudu ali i kao djelomičnu presudu.
Pretpostavke za donošenje;
1. tuženik treba pravodobno podnijeti pisani odgovor na tužbu
2. postupak u koje je tuženik priznao činjenice mora biti postupak u kojemu su stranke u
načelu ovlaštene poduzeti tu dispoziciju
3. tuženik treba u odgovoru na tužbu priznati odlučne činjenice navedene u tužbi, ali ne smije
iznijeti tvrdnje o postojanju drugih činjenica koje svojim postojanjem dovode u pitanje
osnovanost tužbenog zahtjeva

229
Npr. ako je sud saznao za sudar vozila, možda je tuženik bio u jednom od njih
230
Članak 3. stavak 3. ZPP-a
231
Bila je predviđena člankom 496. ZPP-a, koji je brisan.

190
4. priznate činjenice ne smiju biti u suprotnosti sa dokazima koje su same stranke predložile
uz svoje podneske ili s općepoznatim činjenicama
5. u konkretnom slučaju ne smije biti drugih razloga koji bi izazivali sumnju da tuženik
priznanjem ide za tim da raspolaze zahtjevima kojima ne može raspolagati

Donošenje i objavljivanje presude

Donijeti presudu znači odrediti njen sadržaj, izreći odluku o osnovanosti tužbenog
zahtijeva. Objaviti presudu znači javno pročitati izreku presude i obrazloženje.
Novela ZPP-a jača načelo neposrednosti koje se ogleda u dva pravila: (1) presudu
donosi onaj sudac ili vijeće koje je sudjelovalo u postupku koji je prethodio donošenju
presude, i (2) presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja glavne rasprave.
Presuda se donosi i objavljuje u ime Republike Hrvatske (335/1). Presudu donosi sudac
koji je vodio postupak na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, a u slučaju da se
postupak vodio pred vijećem, presudu donose predsjednik vijeća i članovi vijeća koji su
sudjelovali na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena (335/2).Rok do čijeg steka sud
može odgoditi donošenje presude je instruktivan pa prekoračenje ne dovodi ni do kakvih
procesnih posljedica. Zbog prekoračenja roka sudac bi eventualno mogao stegovno
odgovarati.
Presuda se donosi odmah nakon zaključenja glavne rasprave i nju objavljuje sudac
pojedinac, odnosno predsjednik vijeća (335/3). U složenijim predmetima sud može odgoditi
donošenje presude za petnaest dana od dana zaključenja glavne rasprave. U takvu slučaju u
istom roku sud će održati ročište na kojem će objaviti presudu. To je ročište sud dužan
zakazati na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena.
Ročište na kojem se presuda objavljuje održat će se neovisno o tome jesu li stranke o
njemu obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište (335/4). Stoga odgoda ročišta za
objavu presude nije ni dozvoljena ni moguća.
Kad se presuda objavljuje sudac će javno pročitati izreku i ukratko usmeno obrazložiti
razloge presude (336/1). Trenutak objave presude je vrlo važan, jer je sud od tog trenutka
vezan za svoju presudu (tj. za njenu izreku), što znači da on nakon objavljivanja ne može
svoju odluku opozvati i nadomjestiti drugom (334/1).232 Sud nije vezan usmeno izrečenim
razlozima presude i u pismenom otpravku može dati druge razloge, te su mjerodavni ovi
potonji. U takvoj situaciji stranka se ne bi u žalbi mogla s uspjehom pozivati ne one razloge
koje je sudac usmeno iznio.
Prema strankama presuda ima učinak tek od dana kad im je dostavljena (334/2). Naime,
slijedeći dan nakon toga za njih počinje teći žalbeni rok (348/1).
Ako je javnost na glavnoj raspravi bila isključena, izreka presude uvijek će se javno
pročitati, a sud će odlučiti hoće li se i koliko isključiti javnost pri objavi razloga presude
(336/3). Svi prisutni saslušat će čitanje izreke presude stojeći (336/4).
Vrijeme objavljivanja relevantno je za nastupanje nekih procesnopravnih posljedica;
1. sud je vezan za svoju presudu čim je objavljena
2. tek tada stranka se može odreći prava na žalbu
Vrijeme dostave presude strankama također je procesnopravno relevantno;
232
Tek po objavi presude stranke se mogu odreći prava na žalbu.

191
 1. od tog dana presuda djeluje prema strankama
2. stranka se tek od tog dana može odreći prava na žalbu ako presuda nije bila objavljena
3. rokovi za ulaganje pravnih lijekova teku o dana dostave prijepisa presude
4. od dana dostave osuđenome teče paricijski rok
5. pravomoćnost nastupa nakon neuspoješnog proteka roka za izjavljivanje redovnog
pravnog lijeka koji se računa od dostave presude
6. prethodne mjere osiguranja mogu se tražiti na temelju dostavljene presude
7. rok za traženje dopunske presude teče od dana primitka presude kojom nije odlučeno o
svim zahtjevima

Pismena izrada presude

Presuda se mora izraditi i otpremiti u roku od trideset dana od donošenja. Predsjednik

suda može na temelju obrazloženog prijedloga suca pojedinca, odnosno predsjednika vijeća
dopustiti produženje toga roka za daljnjih trideset dana (337/1). U tome roku presuda mora
biti i otpremljena strankama. Ovaj rok ima samo instruktivni značaj.
U slučaju dulje odsutnosti ili nastupanja drugih iznimnih okolnosti (smrt, iznenadna
teška bolest i dr.) zbog kojih sudac nije u mogućnosti izraditi ili potpisati odluku koju je
objavio, odluku će po nalogu predsjednika suda izraditi i potpisati drugi sudac (337a/1).
Neizrađena odluka izradit će se prema sadržaju proglašene odluke i prema podacima iz spisa
(33

Sadržaj presude

Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku i obrazloženje (338/1) te uputu o
pravnom lijeku (337/2).
Uvod sadrži podatke o sudu i strankama, predmet spora, postupak koji je proveden,
dan zaključenja glavne rasprave i donošenja presude.233
U izreci mora biti naveden sadržaj pravne zaštite - odluka suda o prihvaćanju ili
odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluka o
postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (338/3).234 Ako se izrekom

233
Uvod presude sadrži: naznaku da se presuda izriče u ime Republike Hrvatske, naziv suda, ime i prezime suca
pojedinca, odnosno predsjednika i članova vijeća, ime i prezime ili naziv te prebivalište ili boravište, odnosno
sjedište stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika, kratku oznaku predmeta spora, dan zaključenja glavne
rasprave, naznaku stranaka, njihovih zastupnika i punomoćnika koji su toj raspravi prisustvovali te dan kad je
presuda donesena (338/2).
234
Članak 333.

192
stranci nalaže neka činidba, izreka mora sadržavati i rok za dobrovoljno ispunjenje te činidbe
(paricijski rok).
Cilj mu je da sudac uvjeri čitača da je, s obzirom na utvrđene činjenice i izvedene
dokaze, donesena jedino moguća presuda. Zadatak mu je obavijestiti o subjektivnim i
objektivnim elementima spora, kao i objasniti razloge zbog kojih je sud odlučio kao u izreci.
U obrazloženju sud će izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje
su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio
dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio; sud će posebno navesti
koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će
se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim
prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio
tijekom postupka (338/4). Ako ovo posljednje propusti to nije razlog apsolutne ništavosti.235
U obrazloženju presude zbog ogluhe, presude zbog izostanka, presude na temelju
priznanja ili presude na temelju odricanja iznijet će se samo razlozi koji opravdavaju
donošenje takvih presuda (338/5).
Izvornik presude potpisuje sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća. Strankama se
dostavlja ovjeren prijepis presude s uputom o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv
presude (337/2).
Ako su se stranke nakon proglašenja presude odrekle prava na žalbu te ako nisu izričito
zatražile da presuda koja će im biti dostavljena bude obrazložena, sud neće posebno
obrazložiti donesenu presudu, već će samo naznačiti da su se stranke odrekle prava na žalbu i
da zbog toga presuda nije obrazložena (338/6).

Ispravljanje presude

Pod ispravljanjem presude misli se na pogreške u imenima i brojevima, i druge očite

pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s
izvornikom (342/1). Dakle greške se odnose na tehniku pismene redakcije, a ne na
odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtijeva.
Pokretanje postupka za ispravljanje moguće je po službenoj dužnosti ili na prijedlog
stranaka.
Ispravljanje je moguće u svako doba (342/1), dakle nije vezano rokom. Ispravljanje
obavlja sudac, a nadležan je sud koji je donio presudu. O ispravljanju presude sud može
odlučiti bez saslušanja stranaka (342/4).
Ispravljanje će se obaviti posebnim rješenjem i unijeti na kraju izvornika, a strankama
će se dostaviti prijepis rješenja (342/2). Ako između izvornika i prijepisa presude postoji
nesuglasnost u pogledu kakve odluke sadržane u izreci presude, strankama će se dostaviti
ispravljeni prijepis presude s naznakom da se tim prijepisom presude zamjenjuje prijašnji
prijepis presude. U takvu slučaju rok za izjavljivanje pravnog lijeka u pogledu ispravljenog
dijela presude teče od dana dostave ispravljenog prijepisa presude (342/3).

235
Razlog apsolutne ništavosti (354/2/11): ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito
ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće
razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o
odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava
ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

193
 Žalba protiv tog rješenja je dopuštena. Ako bi stranka u žalbi isticala zahtjev za
ispravljanje, žalbu bi trebalo tretirati kao prijedlog za ispravljanje (falsa nominatio non nocet).

Rješenja

O rješenjima

Sud donosi odluke u obliku presude i rješenja (129/1). Presudu donosi kad odlučuje o
osnovanosti tužbenog zahtjeva (129/2). Rješenje donosi kao odlučuje o procesnim
pitanjima.236
U tri slučaja sud rješenjem odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva:
1. rješenje o smetanju posjeda (129/2)
2. rješenje o izdavanju platnog naloga (129/4)
3. rješenje o troškovima (129/5), iako stoji u izreci presude.
Rješenje se može donijeti bez održavanja rasprave, osim kad zakon određuje drukčije.
Prethodna su rješenja onakojima se priprema daljnji tijek postupka. Konačna su ona kojima se
postupak pred sudom određenog stupnja završava u pravilu zbog toga što nema procesnih
pretpostavka za meritornu odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Rješenje koje je objavljeno na ročištu dostavlja se strankama u ovjerovljenom
prijepisu samo;
1. ako je protiv rješenja podnesena posebna žalba
2. ako se na osnovi rješenja može odmah tražiti ovrha
3. ako to zahtjeva upravljanje parnicom
Rješenja koja sud donosi izvan ročišta moraju se uvijek dostavljati strankama u
ovjerovljenom prijepisu. No ako se rješenjem odbija prijedlog jedne stranke bez prethodnog
saslušanja protivne stranke, protivniku se rješenje neće dostaviti.
Sud je vezan za svoja rješenja i to od objavljivanja, a ako ih ne objavljuje, onda od
otpremanja. Ako se rješenje odnosi na upravljanje parnicom, onda nije vezan (343/3). Kad se

236
Npr. o izvođenju dokaza.

194
rješenje ne dostavlja pismeno, ono prema strankama ima učinak čim je objavljeno (343/4), a
ako im se dostavlja, tek od dana kada im je dostavljeno.
Pismeni sastav rješenja treba uvijek sadržavati uvod i izreku, a obrazloženje ako to
zakon određuje. Rješenje mora biti obrazloženo;
1. ako se njime odbija prijedlog stranke
2. ako se njime rješava o prijedlozima koji su oprečni a može biti obrazloženo
3. i u drugim slučajevima kad je to potrebno
Sud će biti dužan naznačiti razlog odbijanja prijedloga za izvođenje dokaza. I rješenje o
isključenju javnosti mora biti obrazloženo i javno objavljeno. Rješenje kojim se odbija
prijedlog za povrat u prijašnje stanje treba biti obrazloženo. Ako se rješenjem nalaže činjenje
u dispozitivu treba odrediti paricijski rok.

Pravomoćna i ovršna rješenja o kaznama izrečenim prema odredbama ZPP-a

izvršavaju se po službenoj dužnosti (346), a ostala rješenja kada stranka to zatraži. Procesna
pravila o rješenju upućuju na shodnu primjenu nekih odredaba o presudama. I pravila o
nastupanju pravomoćnosti presude važe i za rješenja.

195
 PRAVOMOĆNOST

Sadržaj pravomoćnosti

Presuda ima snagu zakona među strankama. Ona je autoritativan regulator pravnih
odnosa, njome se konačno regulira sporni pravni odnos. Pravomoćnost ne znači i apsolutnu
neizmjenjivost sudske odluke. Ona je samo prijelazni stadij u rastu pravne snage sudske
odluke.
Svojstvo pravomoćnosti može steći svaka sudska presuda. Pravomoćne ne mogu
postati i odluke procesne naravi. Pravomoćno može postati rješenje koje vezuje sud i stranke.
Nisu podobna da steknu svojstvo pravomoćnosti rješenja koja se odnose na upravljanje
postupkom te ona kojima zakon tu mogućnost izričito niječe. Takva rješenja stranke ne mogu
pobijati samostalnim pravnim lijekovima.
Svojstvo pravomoćnosti može steći i odluka o tražbini koju je tuženik istaknuo
prigovorom radi prebijanja u parnici. Tzv. nepostojeće presude ne mogu postati pravomoćne.
Pravomoćnost je izraz kojim se u gpp-u označavaju složena svojstva koja stječe izreka
sudske odluke u određenom stadiju rasta svoje pravne snage ka potpunoj neopozivosti, kad se
odluka više ne može pobijati redovnim pravnim lijekovima. Ta su svojstva;
1) Ne bis in idem. O stvari o kojoj je odlučeno ne može se, u redovnom postupku
(nova tužba ili redovni pravni lijek), ponovno meritorno raspravljati ili odlučivati.
2) Res iudicata pro veritate habetur. Utvrđenja sadržaja prava i pravnih odnosa u
sudskoj odluci treba smatrati istinitim.
3) Res iudicata facit ius inter partes. Sudska odluka, kao autoritativan regulator
pravnih odnosa, pravno obvezuje stranke i druge pravne subjekte na koje se odnosi.
Postojeća pravomoćna odluka predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za
ponovno suđenje. Ovo pravilo je rezultat nedostatka pravnog interesa stranaka za ponovno
suđenje, jer se u novom postupku, radi očuvanja pravne sigurnosti, ne bi smjelo suditi
drukčije nego što je već suđeno. Kad se ne smije suditi drukčije nema potreba da se sudi
ponovno.
U prvostupanjskom postupku, ako sud utvrdi da je pokrenuta parnica o zahtjevu o
kojemu je već pravomoćno odlučeno, mora odbaciti tužbu (288/2).

196
 U drugostupanjskom postupku, povreda ovih pravila je razlog apsolutne ništavosti
(354/2/9), a zbog tog razloga može se tražiti i ponavljanje postupka (421/1/7).
Ako se ipak, unatoč ovome pravilu, donese druga pravomoćna presuda, a ne bude više
moguće ostvariti ukidanje pravomoćne odluke, uvažit će se kasnija pravomoćna odluka
(iudicium posterior derogat priori). Takvo ukidanje neće se moći ostvariti ako stranka nema
uvjeta za traženje ponavljanja (svojom krivnjom nije ovo istakla prije okončanja postupka) ili
ako su protekli rokovi.
Dakle, ne bis in idem ustvari znači da tužitelj ne može, nakon pravomoćne presude,
podnijeti tužbu s istim tužbenim zahtijevom protiv istog tuženika.

Formalna i materijalna pravomoćnost

Formalna pravomoćnost je negativni učinak pravomoćnosti koji se ogleda prvenstveno

na planu procesnopravnih odnosa i to kao zabrana ponovnog suđenja o već presuđenoj stvari
(ne bis in idem).
Materijalna pravomoćnost je pozitivni učinak pravomoćnosti koji se ogleda
prvenstveno na planu materijalnopravnih odnosa subjekata na koje se pravomoćnost odnosi
(res iudicata facit ius inter partes, res iudicata pro veritate habetur).

Pravne posljedice pravomoćnosti

U nekom drugom postupku pravomoćna presuda se može upotrijebiti kao dokaz o

činjenicama i pravnim odnosima čije je postojanje u njoj utvrđeno. 237 Ostale pravne posljedice
pravomoćnosti su:
1. Zastara. Sva potraživanja utvrđena pravomoćnom odlukom (ili nagodbom pred
sudom) zastaruju za 10 godina. Međutim, povremena potraživanja koja proistječu iz
pravomoćne odluke (ili nagodbe pred sudom), a dospjevaju ubuduće zastaruju normalno -
379/2 ZOO).
2. Prenosivost. Neki zahtijevi koji ne prelaze na nasljednike preći će na njih kad se
postojanje takvih zahtijeva utvrdi pravomoćnom odlukom (npr. potraživanje naknade
nematerijalne štete – 204/1).
3. Pravo zahtijevati naknadu umjesto dosuđenog. Ako dužnik ne ispuni svoju obvezu u
paricijskom roku, vjerovnik ga može pozvati da je ispuni u naknadnom primjerenom roku i
izjaviti da nakon proteka tog roka neće više primiti ispunjenje nego će tražiti naknadu štete
(293/1 ZOO).
4. Sudski penali. Kad dužnik ne izvrši u roku neku nenovčanu obvezu utvrđenu
pravomoćnom odlukom, sud može, na zahtijev vjerovnika, odrediti naknadni primjereni rok i
izreći da će dužnik, ako ne izvrši svoju obvezu u tome roku, biti dužan vjerovniku isplatiti
određeni iznos novca za svaki dan zakašnjenja (294/1 ZOO)

237
Tako se npr. pravomoćna presuda kojom se tuženik osuđuje na isplatu jednog obroka zajma, može upotrijebiti
kao dokaz u parnici u kojoj se traži da isti tuženi isplati drugi obrok istog zajma.

197
 5. Ovršnost. Pravomoćnost kondemnatornih presuda pretpostavka je za nastupanje
njihove ovršnosti (23/1,2 OvZ).
6. Prema umješačima, imenovanim prethodnicima i osobama obaviještenim o parnici,
pravomoćna presuda proizvodi tzv. intervencijski efekt.

Nastupanje pravomoćnosti

Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna. Pravovremeno

izjavljena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. Dok
je moguće podnošenje redovnih pravnih lijekova odluka ne može postati pravomoćna.
Redovni pravni lijek sprečva nastupanje pravomoćnosti bez obira je li osnovan ili nije.

Presuda donesena u prvostupanjskom postupku postaje pravomoćna:

a) kad strankama protekne rok za ulaganje žalbe, a ni jedna od njih ne uloži žalbu (333/1)
b) kad se stranke odreknu prava na žalbu (349/1), tada pravomoćnost nastupa prije isteka
roka za ulaganje žalbe, kad se odrekne žalbe stranka koja to posljednja učini.
c) kad stranke koje su uložile žalbu odustanu od izjavljenih žalbi prije nego što o njima
odluči drugostupanjski sud (349/2)
d) kad drugostupanjski sud odbije žalbu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

Presuda donesena u drugostupanjskom postupku postaje pravomoćna:

 po jednom shvaćanju - trenutkom dostave presude stranci
 po drugom shvaćanju - trenutkom donošenja odluke, na ovom stajalištu stoji i
sudska praksa.238

Pravomoćnost ne djeluje samo prema osuđenom ona djeluje prema sudu, prema objema
strankama i prema trećima, pa zbog toga mora biti jedinstvena i nedjeljiva.

Nedjeljiva (jedinstvena) i podjeljena pravomoćnost

Nedjeljiva pravomoćnost je slučaj kad pravomoćnost nastupa istodobno u odnosu na

obje parnične stranke. Podjeljena pravomoćnost je kad pravomoćnost ne nastupa za obje
stranke istodobno.
Kod nas je usvojeno stajalište o nedjeljivoj pravomoćnosti, jer činjenica što je jedna
od stranaka izgubila pravo na ulaganje žalbe ne dovodi do toga da odnosna presuda prema toj
stranci postane pravomoćna. Ona će postati pravomoćna tek kad i druga stranka izgubi to
pravo.

Objektivne granice pravomoćnosti

238
Protiv ovog shvaćanja ističe se da u trenutku donošenja presude za nju nitko nije vezan – ni sud, jer nije
otpravljena, ni stranke jer im nije dostavljena. U prilog tome shvaćanju navodi se odredba čl. 331/1 ZPP-a prema
kojoj presuda postaje pravomoćna kad se više ne može pobijati žalbom, a to svojstvo presuda stječe upravo
donošenjem.

198
 Pravomoćnost se donosi samo na izreku. Učenje o objektivnim granicama
pravomoćnosti odnosi se na pitanje: na koje se dijelove sudske odluke pravomoćnost odnosi i
što je stuštinski objekt pravomoćnosti? Iz pravila po kome presuda postaje pravomoćna
ukoliko je njome odlučeno o zahtijevu tužbe ili protutužbe (333/1) odnosno o postojanju ili
nepostojanju potraživanja koje je tuženik istakao prigovorom radi prebijanja (333/3),
zaključuje se da se pravomoćnost odnosi samo na odluku o tužbenom i protutužbenom
zahtijevu te o postojanju potraživanja koje je istaknuto prigovorom radi prebijanja.
Budući da je ova odluka sadržana u izreci presude, zaključuje se da se pravomoćnost
odnosi samo na taj dio presude. Obrazloženje, a contrario, ne postaje pravomoćno, pa to
svojstvo ne stječu ni stavovi suda o činjeničnom stanju ni o pravnim pitanjima. Ipak izuzetno
činjenična utvrđenja postaju pravomoćna kad je utvrđenje određenih činjenica predmet
spora.239 Isto tako i pravna kvalifikacija postaje pravomoćna kad je utvrđenje sadržaja
određenog pravnog odnosa predmet spora.
Obrazloženje sudjeluje u pravomoćnosti. Međutim elementi izreke koji su često
verbalno oskudni ne pružaju uvijek dovoljnu osnovu za sadržajnu identifikaciju odluke, već je
takva identifikacija moguća tek pomoću elemenata sadržanih u obrazloženju, tek se tada može
utvrditi suštinski sadržaj izreke (npr. identifikacija stranaka, odnosa i događaja na koje se
presuda odnosi). Zato se kaže da obrazloženje iako ne postaje pravomoćno, sudjeluje u
pravomoćnosti izreke.
Djelomično ostvarenje zaštite. Tužitelj nije dužan u pokrenutoj parnici tražiti zaštitu
za cjelokupnost svog ovlaštenja, pa ako traži zaštitu samo za jedan dio, iz toga se ne može
zaključiti da se odriče prava na ostvarivanje zaštite za ostatak. Presuda u parnici u kojoj je
tužitelj tražio zaštitu samo u odnosu na dio ne predstavlja zapreku za pokretanje nove parnice
u kojoj će tražiti zaštitu za ostatak.
Prekoračenje granica tužbenog zahtijeva. Sud ne smije suditi ni ultra ni extra petitia
partuim. Ako se donese odluka kojom je stranci pružena određena zaštita iako tu zaštitu ona
nije tražila, i taj dio odluke će postati pravomoćan ako ne bude izričito napadan pravnim
lijekovima.

Subjektivne granice pravomoćnosti

Učenje o subjektivnim granicama pravomoćnosti odnosi se na pitanje: prema kome

djeluje pravomoćna presuda? Staro je pravilo da ona djeluje među parničnim strankama (inter
partes). To se pravilo opravdava time što odluka može djelovati samo u odnosu na osobe
kojima je bila pružena mogućnost da u parnici aktivno sudjeluju radi zaštite svojih prava,
inače bi se povrijedilo načelo saslušanja stranaka.

Ali od tog općeg pravila postoje značajni izuzeci:

1. univerzalni sukcesori su vezani pravomoćnim odlukama koje su donesene u
parnicama u kojima su njihovi prednici sudjelovali kao stranke.
2. singularni sukcesori u pravilu ne mogu steći više prava nego što na njih može
prenijeti njihov prednik. Zato pravomoćne odluke donesene protiv prednika neposredno
djeluju prema singularnom sukcesoru, ako je do sukcesije došlo nakon njene pravomoćnosti.
No ni ovo pravilo se ne primjenjuje kad je moguće stjecanje vlasništva od nevlasnika.

239
Npr. u parnici u kojoj se utvrđuje istinitost neke isprave

199
 3. Suparničari. Kod običnog suparničarstva pravomoćna odluka donesena u korist ili
protiv jednog od suparničara ne djeluje neposredno i na ostale suparničare. Kod jedinstvenog
suparničarstva odluka može samo jednako glasiti u odnosu na sve suparničare.
4. Statusne parnice. Pravomoćne presude u tim parnicama djeluju prema trećima
neposrednom snagom svoje pravomoćnosti, pa i kad nisu konstitutivne. Ako jesu
konstitutivne djeluju prema trećima i to po dvije osnove: kao pravomoćna odluka i kao
pravnorelevantna činjenica.
5. Intervencijski efekt. U odnosu na običnog umješača, trećeg koji je obavješten o
parnici te imenovanog predhodnika pravomoćna odluka proizvodi intervencijski efekt, kojeg
ove osobe mogu od sebe otkloniti isticanjem prigovora male gesti vel conducti processus.

Vremenske granice pravomoćnosti

Učenje o vremenskim granicama pravomoćnosti odnosi se na (1) početak djelovanja

sudske odluke s obzirom na sud i stranke, (2) na prestanak postojanja odluke i (3) na
utvrđivanje trenutka s obzirom na koji se sudska odluka donosi.
Sudska odluka u pravilu veže sud i stranke još prije nego postane pravomoćna. Sud je
vezan za svoju presudu čim je objavi, a ako se presuda ne objavljuje onda čim je otpravi
(334/1). Nakon toga sud je nije ovlašten ni povući ni preinačiti. Prema strankama presuda
djeluje od dana kad im je dostavljena (334/2). Od tog trenutka počinje teći paricijski rok, rok
za pravni lijek, rok za traženje dopunske presude. Sud je vezan za svoja rješenja od
objavljivanja odnosno otpravljanja. Prema strankama rješenje djeluje od dostave (ako im se
dostavlja prijepis rješenja), odnosno od objavljivanja (ako im se ne dostavlja).
Do prestanka postojanja odluke može doći:
a) kad odluka bude ukinuta u povodu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, a
tada se može i preinačiti odluka;
b) kad sud nakon njenog donošenja usvoji prijedlog za povrat u prijašnje stanje;
c) kad je donesena na temelju zakona za kojeg Ustavni sud utvrdi da je neustavan;
Trenutak na koji se odnosi sudska odluka je trenutak zaključenja glavne rasprave. To
znači da su za donošenje pravomoćne odluke relevantne samo one činjenice koje su nastale do
zaključenja glavne rasprave. Činjenice koje su nastale nakon tog trenutka irelevantne su jer
nije bilo mogućnosti da se o njima raspravlja

200
 Pravni lijekovi

Općenito o pravnim lijekovima

Povreda pravila o provođenju parničnog postupka – error in procendo, u pravilu

dovodi do grešaka pri utvrđivanju činjeničnog stanja i promjena apstraktnih pravnih pravila –
errores in judicando, no do grešaka u suđenju može doći i kad je postupak bio pravilno
proveden.

Pravni lijek je parnična radnja stranke kojom ona od nadležnog suda traži da ukine ili
preinači odluku suda za koju tvrdi da je za nju nepovoljna, nepravilna ili nezakonita. Pravo na
podnošenje pravnog lijeka dispozitivno je pravo ovlaštene stranke. Sud ne može pokrenuti
postupak o pravnim lijekovima po službenoj dužnosti.

Redovni pravni lijekovi su oni koji se podnose protiv nepravomoćnih odluka (to su
žalba protiv presude, žalba protiv rješenja i prigovor protiv platnog naloga). Oni sprečavaju
nastupanje pravomoćnosti pobijanih odluka.

Izvanredni pravni lijekovi su oni koji se podnose protiv pravomoćnih odluka (to su
revizija protiv presude, revizija protiv rješenja, prijedlog za ponavljanje postupka, tužba za
poništaj pravorijeka arbitražnog suda, zahtjev za izmjenu pravomoćnog pojedinačnog akta
donesenog na temelju odredbe zakona ili drugog propisa koje je ukinuo Ustavni sud, zahtjev
za izmjenu pravomoćne odluke suda koji nije primjenio odredbu drugog propisa za koji je
Ustavni sud utvrdio da nije neustavna odnosno nezakonita).

Devolutivni su oni pravni lijekovi o kojima odlučuje viši sud (iudex ad quem), to su
žalba protiv presude, žalba protiv rješenja, revizija protiv presude, revizija protiv rješenja.

201
 Remonstrativni su oni o kojima rješava onaj isti sud koji je donio odluku protiv koje se
pravni lijek podnosi (iudex ad quo), to su prijedlog za ponavljanje postupka i prigovor protiv
platnog naloga.
Suspenzivni odlažu nastupanje ovrhe (žalba protiv presude i prigovor protiv platnog
naloga), a nesuspenzivni ne odlažu nastupanje odluke (u pravilu žalba protiv rješenja i svi
izvanredni pravni lijekovi). Međutim moći će se zastati s provođenjem odluke, na zahtjev
ovršenika, pod uvjetom da ovrhovoditelju pruži sigurnost za štetu koja bi mu mogla nastati
ako se pokaže da je nesuspenzivni pravni lijek bio neosnovan (61 OZ).

Dvostrani pravni lijek je onaj kod kojega se protivniku podnositelja pravnog lijeka
mora pružiti mogućnost da se izjasni o zahtijevima podnositelja (takvi su većina pravnih
lijekova), a jednostrani ako mu tu mogućnost ne treba pružiti (samo u pravilu žalba protiv
rješenja).
Načelo saslušanja stranka u stadiju pravnih lijekova ostvaruje se tako da se pravni lijek
dostavlja protivniku radi odgovora na uloženi pravni lijek ili da se protivnika poziva na
ročište radi raspravljanja o pravnom lijeku.
Samostalan je kad se može podnijeti odvojen pravni lijek (takvi su većina pravnih
lijekova), a nesamostalan je kad zakon određuje da se odluka može pobijati samo u pravnom
lijeku protiv neke druge odluke (samo žalba protiv rješenja i to izuzetno, kad zakon određuje
da posebna žalba nije dopuštena).
Odbacivanje nepodobnog pravnog lijeka je u pravilu u nadležnosti suda kojemu se
pravni lijek podnosi – judex a quo. Ako taj sud propusti to učiniti, za odbacivanje je ovlašten
sud nadležan za odlučivanje o pravnom lijeku – judex ad quem.
Pravni lijekovi nisu dopušteni ni protiv tzv. nepostojećih odluka jer takve odluke
pravno ne postoje pa ne mogu biti ni objekt napada.
Zakon određuje da neće biti dopušteno samo ono pravno sredstvo koje nema ni toliko
elemenata da se iz njega ne može utvrditi;
1. tko ga podnosi niti
2. protiv koje se odluke podnosi
Na podnošenje pravnog lijeka ovlaštena je osoba koja je stranka u postupku. U
incidentalnim stvarima to ne mora biti parnična stranka. Budući da se pravomoćnost odnosi i
na univerzalne nasljednike stranke i oni mogu podnijeti pravni lijek protiv odluke u parnici u
kojoj je kao stranka sudjelovao njihov prednik.
Obični umješači mogu podnositi pravne lijekove ako to nije u suprotnosti s radnjama
stranke kojoj su se pridružili. Zastupnici stranaka ovlašteni su podnositi pravne lijekove u
granicama svojih ovlaštenja. Procesna legitimacija podnositelja pravnog lijeka ne zavisi od
osnovanosti pravnog lijeka koji on podnosi. Suparničar koji nije jedinstveni može se žaliti
samo protiv dijela presude koji se na njega odnosi.
Pravni lijek nije dopušten ako stranka koja ga podnosi nema za njegovo podnošenje
pravnog interesa pa pravni lijek treba odbaciti. Pravni interes za ponošenje pravnog lijeka ima
onaj podnositelj koji bi mogao očekivati određenu pravnu korist od podnesenog pravnog
lijeka, ako se ovaj pokaže osnovanim.

202
 Nema pravni interes stranka čiji je zahtjev sud usvojio. Ako su stranke u parnici
doživjele djelomičan uspjeh, treba im priznati pravni interes za podnošenje pravnog lijeka
protiv dijela odluke kojim se njihov zahtjev odbacuje ili odbija.
Razlozi pravne sigurnosti traže da se pravo na ulaganje pravnih lijekova vremenski
ograniči. Pravni lijek uložen nakon proteka prekluzivnog zakonskog roka treba kao
nepravovremen odbaciti.
Rokovi za ulaganje pravnih lijekova samo u nekim slučajevima koincidiraju s
paricijskom rokovima no njihova je namjena bitno drugačija. Rok za traženje dopunske
odluke nije rok za podnošenje pravnog lijeka. Koincidencija tih rokova nije rezultat uzajamne
uvjetovanosti tih instituta.
Rokovi za izvaredne pravne lijekove koje izjavljuju stranke počinju u pravilu teći od
dana kada je stranci dostavljen prjepis pravomoćne odluke koja se pobija. Izuzetno za neke
izvanredne pravne lijekove rokovi počinju teći od dana kad je pobijana odluka postala
pravomoćna (prijedlog za ponavljanje postupka).
U suvremenom procesnom pravu zapaža se tendencija skraćivanja rokova za
podnošenje pravnih lijekova. Ona se objašnjava potrebama ubrzanog pravnog prometa i
cirkulacije dobara.
Rokovi za ulaganje pravnih lijekova u pravilu su jednostavni i objektivni. Izuzetno su
složeni od subjektivnih i objektivnih rokova, npr. rok za traženje ponavljanja postupka.
Jedinstveni suparničar ovlašten je podnijeti pravni lijek sve dok i za jednog od jedinstvenih
suparničara rok još teče.
Izvanredni pravni lijekovi se ne mogu uložiti ako predhodno nisu bili uloženi redovni
pravni lijekovi. Izuzetak je prijedlog za ponavljanje postupka koji se može iznijeti nakon
pravomoćnosti odluke protiv koje nije bila izjavljena žalba.
Stranka koja je ovlaštena podnijeti redoviti pravni lijek ovlaštena je i da se
jednostranom parničnom radnjom odrekne tog svog prava. Odricanje se ne može opozvati.
Odricanje prije mogućnosti saznanja za sadržaj odluke u odnosu na koju se poduzima nije
dopuštena. Odricanje se može poduzeti samo izričito.
Umješač se ne bi mogao odreći prava na ulaganje pravnog lijeka jer takva dispozicija
ne bi u pravilu mogla biti korisna za stranku kojoj se pridružio. Jedinstveni suparničari mogu
dati izjavu o odricanju samo zajednički. Parnični punomoćnik koji nije odvjetnik mora imati
posebno ovlaštenje za odricanje.
Stranka koja se odrekla prava na pravni lijek ne može ga više podnijeti, pa ni kad bi
još tekao rok za njihovo podnošenje. Ako ga nakon toga ipak uloži treba ga kao nedopuštenog
odbaciti.
Stranka koja je podnijela pravni lijek ovlaštena je od njega odustati. Odustanak se ne
može osporiti. Odustanak od pravnog lijeka trebalo bi utvrditi posebnim rješenjem.
Djelomičan odustanak od pravnog lijeka moguć je u okvirima mogućnosti donošenja
djelomične presude.
Pred sud nadležan za odlučivanje o pravnom lijeku može se iznositi samo onaj
predmet spora u kojem je bilo suđeno pred sudom čija se odluka napada – tantum appellatum
quantum litigatum. Pravo stranaka da napadaju odluku zbog svih mogućih povreda do kojih bi
moglo doći tijekom suđenja – errores in procedendo et in judicando – načelno se prizanje
samo s obzirom na redoviti pravni lijek koji se podnosi nakon donošenja prvostupanjske
odluke.

203
Beneficium novorum

Sve do stupanja na snagu ZIDZPP/03-a, stranke su u žalbi protiv presude mogle

iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze (beneficium novorum), pa čak i onda kad one
nisu iznosile te novote u postupku u kojem je donesena napadana odluka.
Prednosti tog instituta su ostvarivanje načela traženja istine, donošenje zakonite
odluke, te isključenje potrebe pokretanja novih sporova zasnovanih na činjenicama koje prije
nisu bile iznesene. Međutim, nedostatak je mogućnost zlouporabe procesnih ovlaštenja.
ZIDZPP/03 uvodi bitna ograničenja razloga zbog kojih se žalba može izjaviti i to tako:
(1) da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako
se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti
(352/1);
(2) da se u žalbi ne može iznijeti prigovor zastare ili prigovor radi prebijanja, odnosno
neki drugi materijalnopravni ili postupovnopravni prigovor o pitanju na koji prvostupanjski
sud ne pazi po službenoj dužnosti - ako stranka takav prigovor nije istaknula već tijekom
prvostupanjskoga postupka, tj. do zaključenja glavne rasprave (352/2).240
Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se
oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti
(387).
Ponavljanje postupka se može tražiti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili
stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti
donesena povoljnija odluka (421/1/10) i to pod uvjetom da stranka bez svoje krivnje nije
mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom
odlukom (422/2).
Drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je
samo ona podnijela žalbu (374). Kad ne bi postojala ova zabrana, stranka možda ne bi uopće
ulagala žalbu zbog bojazni da bi time mogla proći gore. Naravno, ova zabrana ne vrijedi ako
obje stranke ulože žalbu. – zabrana reformacje in pejus

240
Dakle, posljednji trenutak do kojega će stranke moći iznositi nove činjenice, odnosno predlagati nove dokaze,
sada postaje trenutak zaključenja gl. rasprave.

204
 Redovni pravni lijekovi

Žalba protiv presude

Žalba protiv presude je univerzalni pravni lijek protiv prvostupanjskih nepravomoćnih

presuda svih sudova. Pravo na žalbu protiv prvostupanjske presude zajmačeno je Ustavom.
Protiv svake presude donesene u prvom stupnju, bez obzira na to o kojoj se vrsti presude radi,
stranke mogu podnijeti žalbu. Ona je devolutivan, suspenzivan, dvostran samostalan pravni
lijek. O njoj odlučuje drugostupanjski sud.
Nastupanje pravomoćnosti sprečava ne samo pravovremeno izjavljena žalba već i samo
trajanje roka za njeno podnošenje. Dok taj rok traje presuda u pravilu ne može postati ni
ovršna. Rok je prekluzivan a računa se od dana dostave prijepisa presude stranci koja podnosi
žalbu. Rok za podnošenje žalbe iznosi u pravilu 15 dana. U mjeničnim i čekovnim sporovima
taj je rok 8 dana. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.

Sadržaj žalbe

Pored podataka koje mora imati svaki podnesak (članak 106.), žalba treba sadržavati:
1) oznaku presude protiv koje se podnosi,
2) određenu izjavu o tome da se presuda pobija u cijelosti ili u nekom dijelu,
3) razloge zbog kojih se žalba podnosi,
4) potpis podnositelja žalbe (350).
Žalba, dakle, ima svojstvo podneska, ali se umjesto podneskom može izjaviti i usmeno
na zapisnik kod parničnog suda (106/4), što međutim ne vrijedi za postupak pred trgovačkim
sudovima (501/1). Žalba protiv presude udovoljava zahtjevima minimalnog sadržaja:
1. ako se iz nje vidi koja se presuda njome pobija
2. ako je potpisana
Iako bi iz čl. 350. ZPP-a proizlazilo da je žalba koja ne sadrži sve tamo navedene
elemente (1-4) nepotpuna, čl. 351. ZPP-a to demantira. Naime, nepotpunom se smatra samo

205
ona žalba na temelju koje se ne može utvrditi koja se presuda pobija, odnosno koja nije
potpisana (351/1). U pogledu potpisa treba upozoriti da prema novom uređenju stranka
odnosno njezin zastupnik potpisuju podnesak na njegovu kraju (106/3).241
Ako je žalba nepotpuna, prvostupanjski će sud rješenjem, protiv kojega nije dopuštena
žalba, pozvati žalitelja da u određenom roku dopuni ili ispravi žalbu podneskom ili na
zapisnik kod toga suda (351/1). Ako žalitelj u određenom roku ne postupi po traženju suda,
sud će rješenjem odbaciti žalbu kao nepotpunu (351/2).
Ako žalba po svojem sadržaju ima nekih drugih nedostatka, prvostupanjski će sud
dostaviti žalbu drugostupanjskom sudu ne pozivajući žalitelja da je dopuni odnosno ispravi.
Posebne odredbe vrijede za odluku o troškovima sadržanu u presudi. Ona se smatra
rješenjem (129/5), pa se u načelu može napadati samo žalbom na rješenje (167/2). Međutim
od toga pravila postoje dvije iznimke.
Ako se žalbom napada ne samo odluka o troškovima sadržana u presudi, nego i odluka
o glavnoj stvari, i žalba protiv odluke o troškovima smatra se žalbom protiv presude (167/1).
Isto tako, ako jedna stranka napada presudu samo u pogledu troškova, a druga u pogledu
glavne stvari, viši će sud jednom odlukom odlučiti o oba pravna lijeka (167/2).
Stranka se može odreći prava na žalbu od trenutka kad je presuda objavljena, a ako
presuda nije objavljena, onda od trenutka kad joj prijepis presude bude dostavljen (349/1). Do
donošenja odluke drugostupanjskog suda stranka može odustati od već podnesene žalbe
(349/2). Odricanje ili odustanak od žalbe ne može se opozvati (349/3).
Rok za žalbu iznosi petnaest dana od dana dostave prijepisa presude, ako zakonom nije
određen drugi rok.
ZPP-om je određeno da taj rok iznosi osam dana: u mjeničnim i čekovnim sporovima
(348/1), u radnim sporovima (437), u sporovima male vrijednosti (467/3), i u postupku pred
trgovačkim sudovima (500/2).
Suspenzivnost i devolutivnost žalbe. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da
presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom (348/2).
O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud (348/3). Tako, županijski sud
odlučuje o žalbama protiv odluka općinskih sudova donesenih u prvom stupnju (34a/3),
Visoki trgovački sud RH odlučuje o žalbama protiv odluka trgovačkih sudova donesenih u
prvom stupnju (34c/2) i Vrhovni sud RH odlučuje o žalbama protiv prvostupanjskih odluka
županijskih sudova i Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske i protiv vlastitih
prvostupanjskih odluka, ako zakonom nije drugačije određeno (34d/1).

Iznošenje novota, isticanje prigovora

Sve do stupanja na snagu zadnje novele ZPP-a, stranke su u žalbi protiv presude mogle
iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze. ZIDZPP/03 uvodi bitna ograničenja razloga
zbog kojih se žalba može izjaviti i to tako:
- da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni
odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (352/1).
- da se u žalbi ne može iznijeti prigovor zastare ili prigovor radi prebijanja, odnosno
neki drugi materijalnopravni ili postupovnopravni prigovor o pitanju na koji prvostupanjski
241
Što se tiče potpisa, postavlja se pitanje je li potpuna žalba poslana telegrafski? Naime, žalba se može poslati i
brzojavom na kojemu se, po prirodi stvari, ne može nalaziti potpis podnositelja. Sudska praksa je na to pitanje
dala pozitivan odgovor, pod uvjetom da je na brzojavu označena presuda koja se pobija i ime podnositelja.

206
sud ne pazi po službenoj dužnosti - ako stranka takav prigovor nije istaknula već tijekom
prvostupanjskoga postupka, tj. do zaključenja glavne rasprave (352/2).
Dakle, posljednji trenutak do kojega će stranke moći iznositi nove činjenice, odnosno
predlagati nove dokaze, sada postaje trenutak zaključenja glavne rasprave.
Presuda na temelju priznanja i presuda na temelju odricanja mogu se pobijati, između
ostalog, i zbog toga što je izjava o priznanju odnosno odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod
utjecajem prisile ili prijevare (353/3). Kada presudu na temelju priznanja i presudu na temelju
odricanja pobija zbog tih razloga, stranka može u žalbi iznijeti i nove činjenice te predložiti
nove dokaze koji se tiču tih mana u volji (353/4).
Zabrana iznošenja novota u žalbi, doduše olakšava nastupanje pravomoćnosti presude,
ali treba naglasiti da se uz određene pretpostavke te novote mogu iskoristiti kao razlog za
ponavljanje postupka.

Razlozi za žalbu protiv presude

Donošenju presude o osnovanosti tužbenog zahtjeva prethode 3 djelatnosti suda;

1. sud provodi određeni postupak
2. utvrđuje pravnorelevantne činjenice
3. na utvrđene činjenice primjenjuje određena pravna pravila radi ocjene osnovanosti
tužbenog zahtjeva

Sve moguće greške suda svode se na dva osnovna tipa;

1. greške u provođenju postupka – errores in procendo
2. greške u suđenju o osnovanosti zahtjeva – errores in judicando

Errores in judicando mogu biti uzrokovane;

1. nepravilnim utvrđivanjem činjeničnog stanja – errores facti
2. pogrešnom primjenom materijalnog prava – errores juris

Zakon predviđa da se presuda može pobijati:

1) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka;
2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja;
3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava (353/1).

Ograničenje žalbenih navoda

Žalba se u načelu može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja ali samo zato što je sud propustio utvrditi neku od pravno relevantnih činjenica koje su
stranke iznijele do zaključenja glavne rasprave – nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,
odnosno zbog toga što tijekom prvostupanjskog postupka nije, metodama koje su mu stajale
na raspolaganju radi utvrđivanja važnih činjenica, a osobito zbog toga što su na temelju
dokaza koje su stranke predložile do zaključenja glavne rasprave – nije o postojanju neke od
važnih činjenica formirao zaključak kakav je trebao formirati – pogrešno utvrđenog
činjeničnog stanja.

207
 Presuda zbog ogluhe i presuda zbog izostanka ne mogu se pobijati zbog pogrešno ili
nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja (353/2).
Presuda na temelju priznanja i presuda na temelju odricanja mogu se pobijati samo
zbog242 apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je izjava o
priznanju odnosno odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare
(353/3).
Presuda u sporu male vrijednosti ne može se pobijati zbog nepravilno utvrđenog
činjeničnog stanja ni zbog relativno bitnih procesnih povreda.

Bitne povrede odredaba parničnog postupka

Povredu odredaba parničnog postupka čini sud kada u provođenju postupka ne primjeni
ili kad pogrešno primjeni neko procesno pravilo.
Bitne su;
1. one za koje zakon presumira da su mogle utjecati na donošenje zakonite i pravilne
presude te one koje zakon proglašava uvijek bitnim zbog nekih drugih razloga –
apsolutno bitne
2. one za koje postoji vjerojatnost da su in concreto utjecale ili da su mogle utjecati na
donošenje zakonite i pravilne presude – relativno bitne

Bitne povrede odredaba parničnog postupka imaju za posljedicu ništavost donesene

presude. Ništava presude pravno postoji i može steći svojstva pravomoćnosti. Ništavost je
samo određeni nedostatak zbog kojeg se napadana presuda ukida.
Za neke od bitnih povreda odredaba parničnog postupka zakon presumira da uvijek
dovode do pogrešne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ta pretpostavka opravdava
instituciju ništavosti koja ovlašćuje suda da presudu ukine ne ispitujući je li meritorno
pravilna ili nije zbog apsolutne ništavosti.
Za ostale bitne povrede ova pretpostavka ne važi pa je u svakom konkretnom slučaju
potrebno učiniti vjerojatnim da postoji kauzalna veza između procesne povrede i rezultata
meritornog suđenja – zbog razloga relativne ništavosti.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

Povreda dužnosti suda da pravilno utvrdi činjenično stanje je razlog za ulaganje žalbe.
Činjenično je stanje ono pitanje koje predstavlja sadržaj praemisse minor silogističkog
zaključivanja koje dovodi do odluke suda, pitanje koje je element konkretnog zbivanja na
koje se primjenjuje pravno pravilo kojim se opravdava osnovanost zahtjeva o kojem sud u
parnici treba odlučiti.
Procesna pravila o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju odnose se
samo na činjenični kompleks koji je relevantan za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Činjenično stanje je pogrešno utvrđeno kad je sud utvrđivao sve relevantne činjenice,
ali je o postojanju svih tih činjenica ili samo nekih od njih stekao nepravilne predodžbe i
formirao nepravilan zaključak.
Razlozi koji mogu dovesti do toga da činjenično stanje bude pogrešno utvrđeno mogu
biti različiti; pogrešan stav suda o tome da je neka činjenica priznata iako ona nije bila

242
Prije novele ZPP-a iz 2003. te su se presude mogle pobijati i zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog
postupka.

208
priznata, pogrešan stav suda da je neka činjenica općepoznata, oskudna dokazna sredstva,
njihov loš izbor ili neadekvatna ocjena njihove dokazne snage.
Činjenično stanje je pogrešno utvrđeno i kad sud nađe da određena činjenica ne postoji
zbog toga što se nije uvjerio u njeno postojanje iako je za uvjerenje o njezinom postojanju
bilo dovoljno razloga i obrnuto.
Činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno kad sud propusti zauzeti stav o određenoj
činjenici koja je međutim relevantna za pravilnu primjenu prava. O tome koje su činjenice
važne sud zaključuje na temelju hipotetičke primjene pravnog pravila za kojeg smatra da bi ga
trebalo primjeniti pri odučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Pogrešna primjena materijalnog prava

Unatoč pravilnom utvrđivanju činjeničnog stanja presuda će biti nezakonita ako se

pokaže da je rezultat pogrešne primjene pravnih pravila koja treba primjeniti radi ocjene
osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Do pogrešne primjene mjerodavnog prava može doći kad sud primjeni pravno pravilo
koje ne postoji, kad primjeni pravno pravilo koje važi ali koje nije trebalo primjeniti na
konkretan slučaj, kad primjeni pravno pravilo koje je trebalo primjeniti ali na način koji nije
zakonit.
Pravno pitanje je ono pitanje koje po svom sadržaju predstavlja element apstraktne
praemissae major logičkog silogizma koji dovodi do presude ili neke druge odluke u parnici.
Ali Zakon pod pogrešnom primjenom materijalnog prava misli samo na na povredu onih
pravila od kojih zavisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Bitne povrede odredaba parničnog postupka

Svako postupanje suda koje je u protivnosti s odredbama parničnog procesnog prava –

bilo da sud tijekom postupka nije primjenio, bilo da je nepravilno primjenio neku procesnu
odredbu – predstavlja odredbu procesnog prava.
Nebitne su povrede one koje su u određenoj stvari bez značenja za ishod suđenja ili za
ostvarivanje nekih drugih procesnih ciljeva. Bitne su one povrede koje su u uzročnoj vezi s
rezultatima nepravilnog suđenja ili sa povredama nekih drugih pravno zaštićenih interesa u
parnici.
Bitna je povreda procesnog prava i kad je sud nepravilno utvrdio neku činjenicu o
čijem utvrđenju ovisi primjena procesne norme pa je na takvom utvrđenju zasnovao primjenu
procesnog prava. Nepravilno utvrđeno činjenično stanje tretira se kao poseban žalbeni razlog
samo u odnosu na činjenice na koje se primjenjuje materijalno pravo po kojemu se odlučuje o
osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Posljedica relativno i apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka je

ništavost presude i procesnih radnji zahvaćenih povredom. Unatoč ništavosti presuda i dalje
pravno postoji pa može steći i svojstva pravomoćnosti. Ništava presuda gubi pravno značenje
tek djelovanjem konstitutivne odluke o njezinom ukidanju u povodu uloženog pravnog lijeka.
Jedina sankcija protiv ništavosti je ukidanje ništave odluke.
Neke povrede odredaba parničnog postupka toliko su značajne da zbog njihovog
postojanja akt koji bi trebao biti presuda ne može steći svojstva presude. Sa stajališta
procesnog prava ona je jedno ništa, nepostojeća presuda

209
 Sve što bi u takvim okolnostima procesno bilo moguće to je da se ako postoji
neposredni pravni interes deklaratornom odlukom konstatira nepostojanje sudske presude. U
svakom postupku u kojem bi se na nju netko pozivao kao na pravomoćni sudski akt dopušteno
je prejudicijelno uzvrđivati inegzistenciju presude, u okviru postupka u kojem se taj problem
pojavi.

Relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka

Relativno bitna povreda – relativni razlog ništavosti postoji ako sud tijekom postupka
nije primjenio ili je nepravilno primjenio neku odredu procesnog prava, a to je bilo ili je bar
moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite presude.
Relativno je bitna ona povreda koja je mogla spriječiti da se stvar meritorno temeljito
raspravi i pravilno ocjeni. Ona dobiva određeno značenje samo s obzirom na posljedice koje
je prouzrokovala ili je mogla prouzrokovati u suđenju o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
Relativna bitnost presude odraz je njenog funkcionalnog vrednovanja.
Broj tih povreda je neograničen. Relativno bitnih povreda u parnici može biti toliko
koliko i poduzetih parničnih radnji suda. Za razloge relativne ništavosti karakteristično je da o
njima žalbeni sud vodi računa samo ako se žalitelj na takvu povredu u žalbi pozove.
Relativno bitno značenje prosuđuje se s obzirom na odnos povrede prema presudi o
osnovanosti tužbenog zahtjeva. Zbog toga je ispravan zaključak o relativno bitnom značenju
potvrde moguć tek nakon ispitivanja pravilnosti napadane odluke.
Određena povreda ne može se kvalificirati kao relativno bitna ako se ustanovi da je
njezina posljedica povreda nekog dugog pravno zaštićenog interesa u parnici a ne samog
zahtjeva za donošenje pravilnih i zakonitih presuda.
Bit će dovoljno da žalitelj učini vjerojatnim da je određena procesna povreda pod
danim okolnostima mogla utjecati na zakonitost odluke.
Funkcionalni značaj razloga relativne ništavosti upućuje na zaključak da svaka
relativno bitna povreda procesnog prava dovodi i do povrede u suđenju i to u pravilu do
pogrešnog utvrđivanja sadržaja praemisae minor – činjeničnog stanja na koje se primjenjuje
materijalno pravo.
Pozivanje na procesnu povredu omogućuje da se određena odluka pobija i kada se
određeni pravni lijek zbog povrede u suđenju ne može izjaviti ( u žalbi protv presude zbog
ogluhe i presude zbog izostanka, u reviziji protiv drugostupanjske presude)
U žalbi protiv presude na temelju priznanja i odricanja te protiv presude u sporu male
vrijednosti ne može se isticati relativno bitna povreda kao žalbeni razlog.

Apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka

Apsolutno bitne povrede su one povrede zbog kojih, prema izričitoj odredbi zakona,
treba uvijek ukinuti presudu, bez obzira na to je li povreda utjecala ili mogla utjecati na
pravilnost presude. Tada će drugostupanjski sud ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti
predmet prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne rasprave. Ne treba utvrđivati
kauzalni neksus, taksativno su navedene u zakonu, sud na njih pazi ex offo.

Klasifikacija razloga apsolutne ništavosti

210
 1. Povreda pravila o procesnim pretpostavkama
a) s obzirom na sud
- izuzeti sudac, ne pazi po sl.d.
- sudjelovanje u suđenju osobe koja nema svojstvo suca, ne pazi po sl.d.
- sudska nenadležnost, pazi po sl.d.
- relativna nenadležnost suda, ne pazi po sl.d.

b) s obzirom na stranke
- stranačka nesposobnost, pazi po sl.d.
- parnična sposobnost, pazi po sl.d.
- nedostatci u zastupanju,pazi po sl.d.
c) s obzirom na predmet spora
- postojanje procesnih smetnji, pazi po sl.d.

2. Povreda pravila o postupanju

- povreda načela saslušanja stranaka, ne pazi po sl.d.
- povreda načela javnosti, ne pazi po sl.d.
- povreda pravila o jeziku, ne pazi po sl.d.

3. Povreda pravila o odlučivanju

- nedopušteno izricanje presude na temelju priznanja, ne pazi po sl.d.
- nedopušteno izricanje presude na temelju odricanja, ne pazi po sl.d.
- nedopušteno izricanje presude zbog ogluhe,ne pazi po sl.d.
- nedopušteno izricanje presude zbog izostanka,
- nedopušteno izricanje presude bez održavanja rasprave, ne pazi po sl.d.
- odlučivanje utemeljeno na nedopuštenim raspolaganjima stranaka,
- prekoračenje tužbenog zahtjeva, ne pazi po sl.d.
- povreda pravila o obliku i sadržaju presude, pazi po sl.d.

Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji (354/2):

1) ako je u donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu mora izuzeti (članak
71. stavak 1. točka 1. do 6.), odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet, ili ako je u donošenju
presude sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca,

211
 2) ako je odlučeno o zahtjevu u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost (članak 16.),
3) ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno
nadležan,
4) ako je protivno odredbama ovoga Zakona sud utemeljio svoju odluku na
nedopuštenim raspolaganjima stranaka (članak 3. stavak 3.),
5) ako je protivno odredbama ovoga Zakona donio presudu na temelju priznanja,
presudu na temelju odricanja, presudu zbog ogluhe, presudu zbog izostanka ili presudu bez
održavanja rasprave,
6) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije
dana mogućnost da raspravlja pred sudom,
7) ako je protivno odredbama ovoga Zakona sud odbio zahtjev stranke da se u postupku
služi svojim jezikom i pismom i da prati tijek postupka na svom jeziku, a stranka se zbog toga
žali,
8) ako je u postupku kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka
u postupku, ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako
parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik,
odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine
radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije
bilo naknadno odobreno - u ovom slučaju žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti
nedostaci tiču (354/3).
9) ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica, ili o kojemu je već prije
pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je već zaključena sudska nagodba ili nagodba koja po
posebnim propisima ima svojstvo sudske nagodbe,
10) ako je protivno zakonu bila isključena javnost na glavnoj raspravi,
11) ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka
presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema
uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni
ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u
razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i
samih tih isprava ili zapisnika,
12) ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev.
Zato što stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba ili zato što
parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili zto što zakonski zastupnik
odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine
radnje u postupku, žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostatci tiču.

Postupak u povodu žalbe protiv presude

U parničnom stadiju pokrenutom žalbom protiv presude prvostupanjskog suda

sudjeluju dva suda; prvostupanjski sud koji je donio napadanu presudu i kojemu se žalba
podnosi – judex a quo i drugostupanjski sud nadležan da odlučuje o žalbi – žalbeni sud judex
ad quem.
Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju
primjeraka za sud i protivnu stranku (357).
Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će rješenjem sudac
pojedinac, odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda bez održavanja ročišta (358/1).

212
 Žalba je nepravovremena ako je podnesena nakon proteka zakonskog roka za njezino
podnošenje (358/2). Žalba je nepotpuna ako se iz nje ne može utvrditi koja se presuda pobija
ili ako nije potpisana.
Žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje
žalbe, ili osoba koja se odrekla ili je odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu
nema pravnog interesa za podnošenje žalbe (358/3).
Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene žalbe dostavit će prvostupanjski sud
protivnoj stranci koja može u roku od osam dana od primitka podnijeti tome sudu odgovor na
žalbu (359/1). Primjerak odgovora na žalbu dostavit će prvostupanji sud žalitelju.
Nepravovremeno podnesen odgovor na žalbu neće se odbaciti, već će se dostaviti
drugostupanjskom sudu koji će ga uzeti u obzir ako je to još moguće (359/2).
Nakon primitka odgovora na žalbu ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu sudac
pojedinac, odnosno predsjednik vijeća će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnesen, sa svim
spisima dostaviti drugostupanjskom sudu (360/1).
Kad je žalba izjavljena zbog bitnih povreda parničnog postupka, drugostupanjski sud je
može prihvatiti samo ako utvrdi postojanje tih povreda, a ne može ukinuti presudu samo zato
jer postoji sumnja da su se one ostvarile.
Međutim, u spisu se ponekad ne nalaze podaci na temelju kojih bi drugostupanjski sud
mogao ocijeniti je li došlo do procesne povrede na koju se žalitelj poziva. Zato je propisano
da će sudac po potrebi dati žalbenom sudu objašnjenje u povodu navoda žalbe koji se tiču tih
povreda, odnosno provesti izviđaje da provjeri istinitost tih navoda u žalbi (360/2).
Da bi se osigurala primjena načela kontradiktornosti, sudac može, ako ocijeni da je to
potrebno, pozvati stranke da prisustvuju provedbi izviđaja (360/4). Primjerak objašnjenja,
odnosno izvješća o obavljenom izviđaju, sudac će dostaviti strankama, koje mogu dati svoje
očitovanje u roku od osam dana (360/3). Očitovanja stranaka sudac će dostaviti
drugostupanjskom sudu bez obzira na to jesu li dana u propisanom roku (360/5).
Kad spisi po žalbi stignu drugostupanjskom sudu, odredit će se sudac izvjestitelj
(361/1). Ako je predsjednik vijeća određen za suca izvjestitelja, dužnost predsjednika vijeća
obavljat će drugi član vijeća (361/2).
Sudac izvjestitelj može, prema potrebi, od prvostupanjskog suda pribaviti izvještaj o
povredama odredaba postupka i zatražiti da se radi utvrđivanja tih povreda provedu izviđaji
(361/3).
Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća (362/1). Kad vijeće
drugostupanjskog suda nađe da je to radi donošenja odluke o žalbi potrebno, može pozvati
stranke ili njihove zastupnike na sjednicu vijeća (362/2). 243 Sud će održati sjednicu vijeća i
odlučiti o žalbi i ako u prethodnom slučaju izostanu jedna ili obje stranke (363/1).
Sjednica vijeća na kojoj prisustvuje barem jedna od stranaka počinje izvještajem suca
izvjestitelja, koji izlaže stanje stvari ne dajući svoje mišljenje o osnovanosti žalbe (363/2).
Nakon toga pročitat će se presuda ili dio presude na koji se odnosi žalba, a prema potrebi i
zapisnik o glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom. Zatim će žalitelj obrazložiti svoju
žalbu, a protivna stranka odgovor na žalbu (363/3).

Granice ispitivanja prvostupanjske presude

243
Inače, institut rasprave pred drugostupanjskim sudom je ukinut.

213
 Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija
žalbom (quantum devolutum tantum apelatum), a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu
presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka
nije uspjela u sporu (365/1).
Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u
žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka
354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava
(365/2)244.

Razlozi za žalbu

Drugostupanjsku sud u načelu ispituje prvostupanjsku presudu samo u granicama

razloga koji su navedeni u žalbi. Od tog pravila postoje neki izuzetci;
1. Bitne povrede odredaba parničnog postupka – drugostupanjski sud vodi računa
samo o onim razlozima apsolutne ništavosti koji su u zakonu zričito
predviđeni. Na ostale apsolutno i relativno bitne povrede sud pazi samo ako se
žalitelj na njih pozvao u žalbi. Novelom 2003 je predviđeno da
drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na okolnost da je u
donošenju presude sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca.
2. Pogrešna primjena materijalnog prava – žalbeni sud je uvijek dužan paziti po
službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava bez obzira radi li
se o kogentnim ili dispozitivnim normama
3. Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje- na njega drugostupanjski
sud ne pazi po službenoj dužnost. U noveli 2003 brisana je odredba po kojoj je
drugostupanjski sud bio dužan ukinuti presudu prvostupanjskog i vratiti
predmet na ponovno suđenje i kad stranka presudu nije pobijala zbog tog
razloga ako bi se prilikom rješavanja o žalbi pojavila opravdana sumnja jesu li
činjenice na kojima je utemeljena prvostupanjska presuda pravilno utvrđene

Žalbeni prijedlog

Tema raspravljanja pred žalbenim sudom ne može biti drugačija od one koja je bila
istaknuta pred prvostupanjskim sudom. Žalbeni sud primarno sudi o osnovanosti pravnog
lijeka, pa tek tako i o meritumu spora iznesenog pred prvostupanjski sud.
Pred žalbeni sud mogu se iznijeti samo one teme o kojima je prvostupanjski sud već
odlučivao ili dio tih tema ( tantum apellatum quantum judicium).

244
Žalbeni sud više ne pazi ex offo na ostale apsolutno bitne povrede.

214
 U žalbenom postupku iznosi se i zahtjev procesnopravne naravi – prijedlog žalitelja da
žalbeni sud na određeni način nadomjesti presudu novom, povoljnijom za tužitelja ili da je
ukine, odnosno prijedlog protivnika da žalbeni sud žalbu odbaci ili odbije.
Pravna shvaćanja stranaka ne obvezju parnični sud. Jura novit curia. Zakon ne traži da
se u žalbi istakne žalbeni prijedlog, on ako je istaknut ne obvezuje žalbeni sud.

Odluke drugostupanjskog suda o žalbi

Drugostupanjski sud sudi u vijeću sastavljenom od trojice sudaca, ako zakonom nije
drukčije određeno (41/2, 44/1).
Drugostupanjski sud odlučuje rješenjem ili presudom: rješenjem odbacuje žalbu kao
nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu, odnosno ukida prvostupanjsku presudu, a
presudom odbija žalbu, potvrđuje prvostupanjsku presudu, odnosno tu presudu preinačuje.
Dakle, drugostupanjski sud može:
1. odbaciti žalbu kao nepravovremenu, nepotpunu ili kao nedopuštenu,
2. odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu,
3. ukinuti tu presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno
suđenje,
4. ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu
5. preinačiti prvostupanjsku presudu (366/1).
Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbacit će drugostupanjski sud
rješenjem, ako to nije učinio prvostupanjski sud (367).
Drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupnju
presudu:
- kad ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje
pazi po službenoj dužnosti (368/1).
- ako utvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali da je
pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu
(368/2).
Drugostupanjski će sud rješenjem ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet
prvostupanjskom sudu:
- ako smatra da radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja treba održati novu glavnu
raspravu pred prvostupanjskim sudom (370).
- ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka245 (369/1).
- ako utvrdi da je prvostupanjskom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je
odlučeno o nečem drugom, a ne o onome što je traženo (369/4).
- ako utvrdi da je prvostupanjskom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je
dosuđeno više od onoga što je traženo, drugostupanjski će sud rješenjem ukinuti presudu
prvostupanjskoga suda samo u dijelu u kojem je prekoračen tužbeni zahtjev (369/5) i neće
vraćati prvostupanjskom sudu, jer nema zahtjeva o kojem bi se odlučivalo.
Ako su u postupku pred prvostupanjskim sudom povrijeđene odredbe članka 354.
stavka 2. točke 2. i 9. ZPP-a, drugostupanjski će sud ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti
tužbu (369/2).

245
U ovom slučaju može i ustupiti predmet nadležnome prvostupanjskom sudu radi održavanja nove glavne
rasprave.

215
 Ako su u postupku pred prvostupanjskim sudom povrijeđene odredbe članka 354.
stavka 2. točke 8. ovoga Zakona, drugostupanjski će sud, s obzirom na prirodu povrede,
ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet nadležnome prvostupanjskom sudu ili će
ukinuti prvostupanjsku presudu i odbaciti tužbu (369/3).
Drugostupanjski će sud presudom preinačiti prvostupnju presudu:
1) ako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a
odluka je prvostupanjskog suda utemeljena isključivo na tim dokazima;
2) ako je prvostupanjski sud iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o
postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda;
3) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da
je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo (373).
Zabrana reformatio in peius: drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu
stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu (374).
Kad drugostupanjski sud ukine presudu prvostupanjskog suda i vrati predmet istom
sudu na ponovno suđenje, može narediti da se nova glavna rasprava održi pred drugim
vijećem (371).
Drugostupanjski sud može ukinuti presudu i kad stranka traži njezinu preinaku, a može
preinačiti presudu iako stranka traži da se ona ukine (366/2).
Sadržaj drugostupanjske odluke. U obrazloženju presude odnosno rješenja
drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti
razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti (375/1). Kad se prvostupanjska presuda
ukida zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, treba u obrazloženju navesti koje su
odredbe povrijeđene i u čemu se povrede sastoje (375/2). Ako se prvostupnja presuda ukida i
predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje radi pravilnog utvrđivanja
činjeničnog stanja, navest će su u čemu se sastoje nedostaci u utvrđivanju činjeničnog stanja
odnosno zašto su određene činjenice i dokazi važni i od utjecaja za donošenje pravilne odluke
(375/3).
Drugostupanjski sud vratit će sve spise sudu prvog stupnja s dovoljnim brojem
ovjerenih prijepisa svoje odluke, radi predaje strankama i drugim zainteresiranim osobama
(376).

Dopunska drugostupanjska odluka

Ako je drugostupanjski sud propustio odlučiti glede svih dijelova presude koji se
pobijaju žalbom ili ako je propustio donijeti sve odluke koje je odbacujući, odnosno
odbijajući ili prihvaćajući žalbu trebalo donijeti ili ako je propustio odlučiti u pogledu jedne
ili više žalbi, žalitelj može u roku od petnaest dana od dostave drugostupanjske odluke
predložiti drugostupanjskom sudu da svoju odluku dopuni (377a/1).
Prijedlog za donošenje drugostupanjske odluke ne može se podnijeti radi toga što
drugostupanjski sud nije odlučio o svim razlozima zbog kojih je žalba izjavljena ili na koje je
bio dužan paziti po službenoj dužnosti (377a/2).
Prijedlog se podnosi prvostupanjskom sudu, koji ga je dužan bez odgode zajedno sa
spisom proslijediti drugostupanjskom sudu (377a/3).

216
 Ako žalitelj ne podnese pravovremeno prijedlog za donošenje dopunske
drugostupanjske presude, smatrat će se da je odustao od žalbe ili njezinog dijela u vezi s
kojima je bilo moguće donijeti drugostupanjsku presudu (337a/5, u svezi sa 339/2).
Postupanje prvostupanjskog suda nakon ukidanja njegove presude. Prvostupanjski sud
dužan je izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na koja je upozorio
drugostupanjski sud u svom rješenju (377/1). No prvostupanjski sud nije ni u tom predmetu
vezan pravnim shvaćanjem na kojem se temelji ukidno rješenje žalbenog suda.246
Na novoj glavnoj raspravi stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove
dokaze (377/2). Ako presuda bude ukinuta zato što je presudu donio nenadležni sud, nova
rasprava pred prvostupanjskim sudom održat će se prema odredbama koje važe za održavanje
glavne rasprave u slučaju kad se izmijeni sastav suda (377/3).

Žalba protiv rješenja

Žalba protiv rješenja je redovan, devolutivan, jednostran i u pravilu suspenzivan pravni

lijek protiv rješenja prvostupanjskog suda. Za režim žalbe protiv rješenja važe ova pravila;
1. žalba protiv rješenja dopuštena je u svim slučajevima osim o onima u kojima je
izričito zabranjena
2. kad je dopuštena ona je samostalna osim u slučajevima kad zakon neposredno ili sud
na temelju zakonskog ovlaštenja odredi da je dopuštena samo vezana, nesamostalna
žalba
3. kad je dopuštena samostalna žalba, ona je suspenzivna, osim kad zakon neposredno ili
sud na temelju zakonskog ovlaštenja, odredi da žalba nije suspenzivna.
Protiv rješenja prvostupanjskog suda dopuštena je žalba, ako ZPP izrijekom ne
isključuje žalbu (378/1). Pravo na žalbu protiv rješenja imaju ne samo stranke, već ponekad i
drugi sudionici u postupku (npr. svjedoci) ako se ono na njih odnonsi.
Pravovremeno podnesena žalba zadržava ovrhu rješenja, ako ZPP nije drugačije
propisao (379/1). O žalbi protiv rješenja odlučuje sudac pojedinac višeg suda (44/2).

Nesamostalna žalba

Ako ZPP izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, rješenje prvostupanjskog
suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke (378/2). Rješenje protiv kojega nije
dopuštena posebna žalba može se odmah ovršiti (379/1).
Nesamostalna žalba svodi se na žalbu protiv konačne odluke u kojoj se nezakonitost
napadane odluke dovodi u funkcionalnu vezu s nezakonitošću rješenja koje je takvoj odluci
prethodilo i svojim ju sadržajem uvjetovalo. Nesamostalna žalba je specifičan način
kritiziranja obrazloženja konačne odluke.

246
Međutim, u teoriji se smatra da će biti vezan za pravna stajališta drugostupanjskog suda o procesnim
pitanjima.

217
Postupak po žalbi protiv rješenja

Rješavajući o žalbi drugostupanjski sud može:

1) odbaciti žalbu kao nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu;
2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda;
3) uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti te prema potrebi predmet vratiti na
ponovan postupak (380)
U slučajevima u kojima je po ZPP-u posebna žalba dopuštena protiv rješenja kojima se
postupak pred prvostupanjskim sudom ne završava, prvostupanjski sud umnožit će spis i
prijepis spisa zajedno sa žalbom dostaviti drugostupanjskom sudu te će nastaviti postupak radi
rješavanja pitanja na koja se žalba ne odnosi (378/3).
U postupku po žalbi protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe
koje važe za žalbu protiv presude.
Odredbe o odgovoru na žalbu primjenjivat će se samo na žalbe izjavljene protiv rješenja
kojima je postupak pred prvostupanjskim sudom okončan (381). U tim je slučajevima, dakle,
žalba postala dvostrani pravni lijek.
Izvanredni pravni lijekovi

Osnovne karakteristike revizije

Revizija protiv presude je izvanredan, samostalan, devolutivan nesuspenzivan,

ograničen i dvostrani pravni lijek stranka zbog povrede zakona protiv pravomoćne presude
drugog stupnja donesene u povodu žalbe protiv prvostupanjskog suda.
Revizija se može izjaviti u prekluzivnom roku od 30 dana od dana dostave
drugostupanjske presude stranci koja ju izjavljuje neovisno o tome je li prijepis
drugostupanjske presude sadržavao uputu o njenom izjavljivanju.
Ako stranka ima više punomoćnika rok za izjavljivanje revizije počinje teći od dostave
prijepisa drugostupanjske presude jednom od njih, neovisno o tome tko ju je izjavio.
O reviziji meritorno odlučuje bez održavanja glavne rasprave Vrhovni sud RH.
Određene odluke procesnog karaktera može u povodu revizije donositi i sudac pojedinac
odnosno predsjednik vijeća prvostupanjskog suda ali i sudac izvjestitelj tog suda.

Presude protiv kojih se može izjaviti revizija

a) Općenito

Revizija se može podnijeti samo protiv drugostupanjske presude. To znači, drugim

riječima, da se ona može izjaviti samo protiv presude koja je postala pravomoćna, a ne može
se izjaviti protiv prvostupanjske presude koja nije pobijana žalbom.247
247
Međutim, kod djelomičnog uspjeha stranaka u prvostupanjskom postupku možemo imati i drukčije situacije.
Ako tada recimo samo jedna stranka izjavi žalbu, njena mogućnost izjavljivanja revizije ovisi o sadržaju
drugostupanjske presude. Stranka koja nije izjavila žalbu nema pravo na reviziju protiv drugostupanjske presude
kojom je odbijena žalba protivne strane. No, kad drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na štetu

218
b) Drugostupanjske presude protiv kojih je revizija isključena

U određenim sporovima revizij je isključena po vrijednosnom a u nekim po kauzalnom

kriteriju.
Po vrijednosnom kriteriju revizija je isključena u sporovima male vrijednosti uz
stanovite izuzetke određene po kauzalnom kriteriju.
Po kauzalnom kriteriju revizija je npr. isključena u bračnim sporovima, u sporovima s
kojim će roditeljem dijete živjeti i o roditeljskoj skrbi, te u sporovima o uzdržavanju
maloljetnog djeteta ili djeteta nad kojim roditelj ostvaruje roditeljski skrb nakon punoljetnosti.

c) Redovna revizija

Redovna revizija nije dopuštena u svim sporovima u kojima revizija nije isključena.
Ograničenja dopustivosti te revizije određena su po vrijednosnom i kauzalnom kriteriju.
1. Primjenom klasičnog selektivnog kriterija vrijednosti predmeta spora, zakon dopušta
reviziju u svim sporovima u kojima u redovnom parničnom postupku vrijednost predmeta
spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000 kuna
Ovdje nije mjerodavna ukupna vrijednost predmeta spora, pa se može dogoditi da
protiv presude kojom je zahtjev djelomično prihvaćeno pravo na reviziju ima samo jedna
stranka; ona koja može napadati dio presude čija vrijednost prelazi restriktivnu granicu.
Kod običnog materijalnog suparničarstva zasnovanog na istoj činjeničnoj i pravnoj
osnovi za dopustivost revizije mjerodavna je vrijednost svakog zahtjeva posebno a ne njihov
zbroj. Određivanje vrijednosti predmeta spora zbrajanjem vrijednosti pojedinih zahtjeva
moguće je samo kod objektivne kumulacije.
Ako prigovor prebijanja prelazi revizibilnu granicu a to nije slučaj i sa tužbenim
zahtjevom, reviziji nema mjesta. Vrijednost predmeta spora za dopustivost revizije protiv
međupresude utvrđuje se prema vrijednosti predmeta spora pobijanog dijela glavnog zahtjeva.
U sporovima u kojima se traži da se ovrha proglasi nedopuštenom mjerodavna je za ocjenu
dopustivosti revizije vrijednost predmeta spora označena u tužbi.
Kad je više tužitelja označilo jedinstvenu vrijednost predmeta spora u parnici u kojoj
traže utvrđenje njihovog prava suvlasništva na nekretninama na jednake dijelove, za ocjenu
dopustivosti revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koji se dobije dijeljenjem te
vrijednosti s brojem tužitelja. U slučaju eventualne kumulacije mjerodavna je vrijednost
svakog pojedinog zahtjeva.
2. U nekim sporovima u kojima bi vrijednosni, negativni, selektivni kriterij sprječio reviziju
iako se radi o sporovima od posebnog socijalnog značenja, primjenom kauzalnog pozitivnog
selektivnog kriterija zakon reviziju ipak dopušta. Tako stranke mogu podnijeti reviziju ako je
drugostupanjska presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku
ugovora o radu.
stranke koja se nije žalila, ta će stranka moći izjaviti reviziju.
Jednako pravilo vrijedi i onda kad je u prvostupanjskom postupku jedna stranka u cijelosti uspjela (pa stoga nije
ni mogla podnijeti žalbu zbog nedostatka pravnog interesa), ali je drugostupanjski sud povodom žalbe protivne
stranke preinačio prvostupanjsku presudu.

219
3. Po kauzalnom kriteriju revizija je dopuštena i protiv drugostupanjske presude o
utvrđivanju ili osporavanju majčinstva ili očinstva, te protiv drugostupanjske presude
donesene radi objavljivanja ispravka objavljenje informacije i odgovora.
d) Izvanredna revizija

Da bi izvanredna revizija protiv drugostupanjske presude bila dopuštena, trebaju biti

ispunjene dvije negativne i jedna pozitivna pretpostavka, svakako uz ispunjenje ostalih općih
pretpostavka o kojima ovisi dopustivost revizije;
1. da drugostupanjska presuda nije donesena u sporu u kojem je revizija isključena
2. da drugostupanjska presuda nije donesena u sporu u kojemu revident protiv nje može
izjaviti tzv. redovnu reviziju
3. da je tu reviziju u izreci svoje presude dopustio drugostupanjski sud zato što je ocjenio da
odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja
važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana koje je naznačio u
obrazloženju te presude
Izvanredna revizija je supsidijarna i dopunska u odnosu na redovnu – ona je suvišna u
slučajevima u kojima je dopuštena redovna revizija. Njom se omogućava kontrola jedinstvene
primjene prava i ravnopravnosti građana u onim drugostupanjskim presudama u kojima se ta
kontrola ne može ostvariti redovnom revizijom.

Razlozi za reviziju

Razlozi za reviziju su različito određeni u ovisnosti o tome je li riječ o redovnoj ili

izvanrednoj reviziji. Redovna revizija dopuštena je u sporovima značajne imovinskopravne i
socijalne vrijednosti. Izvanredna je revizija koncipirana kao pravni lijek čija je primarna
pravnozaštitna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana.

e) Redovna revizija

Redovna revizija je ograničeni pravni lijek i s obzirom na razloge zbog kojih se može
izjaviti. Namjenjena je sankcioniranju povreda procesnog i materijalnog zakona.
Revizija se može izjaviti zbog apsolutno i relativno bitnih povreda odredaba parničnog
postupka, ali glede toga postoje ograničenja.
Dakle, protiv drugostupanjske presude iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizija se može
izjaviti zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, osim ako se povreda;
1. odnosi na stvarnu i mjesnu nadležnost248,
2. ako je prvostupanjski sud protivno ZPP-u donio presudu bez održavanja rasprave249 ili
3. ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica250(385/1/1).

248
Čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a
249
Čl. 354. st. 2. toč. 5. ZPP-a
250
Čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a

220
U drugu kategoriju spadaju apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka;
1. o saslušanju stranaka
2. o pravu stranke da se u postupku služi svojim jezikom i pismomo te da prati tijek postupka
na svom jeziku
3. o stranačkoj i parničnoj sposobnosti te o zastupanju stranaka
4. o javnosti glavne rasprave
5. o formi i sadržaju presude zbog nedostataka o kojima se ona ne može ispitati
6. o prekoračenju tužbenog zahtjeva
Mogućnost izjavljivanja revizije zbog tih povreda višestruko je relativizirana. Zbog tih
se povreda revizija ne može izjaviti ako su kumulativno ispunjene ove pretpostavke;
1. da su počinjene u prvostupanjskom postupku
2. da podnositelj revizije zbog toga žalbom nije pobijao prvostupanjsku presudu
3. da je drugostupanjskom presudom žalba odbijena i prvostupanjska presuda utvrđena
Ako je zbog navedenih povreda podnositelj revizije svojom žalbom pobijao
prvostupanjsku presudu pa je njegova žalba odbija i prvostupanjska presuda potvrđena – one
od njih zbog kojih je žalba bila izjavljena postaju i razlog za podnošenje revizije.
U slučaju u kojemu drugostupanjski sud u povodu žalbe preinači prvostupanjsku presudu
- neovisno o tome koja je stranka izjavila žalbu i zbog kojh razloga – sve navedene apsolutno
bitne povrede postaju razlog zbog kojeg se revizija može izjaviti. Ipak treba uzeti da bi
povreda pravila o stranačkoj i parničnoj sposbnosti te o zastupanju reviziju mogla izjaviti
samo ona stranka koje se te povrede tiču.
Zbog navedenih povreda revizija je uvijek dopuštena ako su počinjene u
drugostupanjskom postupku.
U trećoj su kategoriji sve ostale apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka
zbog kojih se žalba može izjaviti, dakle bitne povrede odredaba;
1. o izuzeću i sastavu suda
2. o apsolutnoj nadležnosti
3. o dopustivosti stranačkih dispozicija
4. o donošenju presude na temelju priznanja i odricanja te bog ogluhe i izostanka
5. o pravomoćnosti
Zbog tih se povreda revizija uvijek može izjaviti neovisno o tome jesu li počinjene u
prvostupanjskom ili drugostupanjskom postupku i je li ih stranka koja se na njih poziva
izjavila u žalbi protiv prvostupanjske presude.
Dakle, protiv drugostupanjske presude iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizija se može
izjaviti zbog zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka ako su učinjene u
postupku pred drugostupanjskim sudom (385/1/2). O tim povredam žalbeni sud vodi računa
samo na zahtjev žalitelja. Propuštanjem podnošenja žalbe stranka ih sanira.
Prema sudskoj praksi, ako drugostupanjski sud povodom žalbe ne ukloni relativno bitnu
procesnu povredu, on i sam čini tu povredu, tako da se njegova odluka može pobijati
revizijom zbog relativno bitne procesne povrede.

221
 Što se tiče revizije protiv presude donesene u drugom stupnju kojom se potvrđuje
presuda na temelju priznanja ili presuda na temelju odricanja, ZPP o tome sadrži posebne
odredbe.251

Pogrešna primjena materijalnog prava

Protiv drugostupanjske presude iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizija se može izjaviti
zbog pogrešne primjene materijalnog prava (385/1/3) i to u jednakom opsegu u kojem se zbog
tog razloga može izjaviti i žalba.

Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Stranke mogu u reviziji iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni
odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti
(387).
Slijedi, dakle, da revizijski sud u načelu ispituje samo pravilnost primjene prava, a ne i
pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

Razlozi za izvanrednu reviziju

Kad se revizija podnosi protiv drugostupanjske presude zato što odluka ovisi o
rješenju nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje
jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana ona se može izjaviti samo zbog
materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Pretpostavke za
dopustivost podnošenja takve revizije su da odluka u sporu ovisi;
1. o rješenju nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja koje je
2. važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana

Odluka u sporu ovisila bi o rješenju nekog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje

jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana npr;
1. ako o tom pitanju reviijski sud još uvijek nije zauzeo svoj stav odlučujući o pojednim
predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a radi se o pitanju o kojem postoji
različita praksa drugostupanjskih sudova.U tom bi slučaju okolnost što postoji različita
praksa drugostupanjskih sudova upućivala na potrebu da se intervencijom revizijskog
suda pridonese osiguranju jedinstvene primjene zakona i ravnopravsnosti građana
2. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo stav a moglo bi se očekivati da
bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita mišljenja. Pravni stav
revizijskog suda mogao bi unaprijed spriječiti raznolikost prakse i djelovati
251
Protiv presude donesene u drugom stupnju kojom se potvrđuje presuda na temelju priznanja ili presuda na
temelju odricanja revizija se može izjaviti samo iz razloga iz stavka 1. točke 1. i 2. članka 385. (385/3). To znači
da ovdje revizijski razlog mogu biti neke od apsolutno bitnih povreda i relativno bitne povrede koje su učinjene
u postupku pred drugostupanjskim sudom. Prema tome, dok se prvostupanjske presude na temelju priznanja
odnosno odricanja uopće ne mogu pobijati žalbom zbog relativno bitnih procesnih povreda, drugostupanjska
presuda kojom se te presude potvrđuju može se pobijati i zbog tih povreda, ali samo ako su učinjene u postupku
pred drugostupanjskim sudom. Protiv te presude se, međutim, ne može izjaviti revizija zbog pogrešne primjene
materijalnog prava.

222
 usmjeravajuće uspostavljanjem jasnih interpretacijskih pokazatelja na stranke i
njihove kvalificirane zastupnike te prvostupanjske i drugostupanjske sudove.
3. ako je tom pitanju revizijski sud već zauzeo stav, ali je odluka drugostupanjskog suda
utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim stavom. U tom slučaju
drugostupanjski sud bi dopuštajući reviziju nastojati isprovocirati primjenu prakse
revizijskog suda navodeći ga razlozima iznijetim u durgostupanjskoj presudi da
odstupi od svog prije zauzetog stava i da prihvati shvaćanje izraženo u pobijanoj
odluci
4. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo stav i presuda se drugostupanjskog suda
temelji na shvaćanju koje je podudarno s tim stavom ali drugostupanjski sud smatra da
bi – osobito uvažavajući pravne argumente iznesene tijekom prvostupanjskog
postupka i užalbi, promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili
međunarodnim izvorima prava te judikaturu ustavnog suda ili EKLJ-a- trebalo
preispitati ustaljenu sudsku praksu
Slučajevi u kojima bi odluka u sporu ovisila o rješenju nekog procesnopravnog pitanja
važnog za osiguranje jedinstevene primjene zakona i ravnopravnosti građana bili bi slični
onima u kojima bi ta odluka ovisila o rješenju nekog materijalnopravnog pitanja. Ipak
reviziju ne bi trebalo dopustiti o pitanjima koja se ne tiču neke apsolutno ili relativno bitne
povrede zbog koje je revizija inače dopuštena.

Iznošenje novota

Iznošenje novota dopušteno je samo ako se one odnose na bitne povrede odredaba
parničnog postupka zbog kojih se revizija može izjaviti. Kad novote ne bi bile dopuštene
ni u tom okviru, bilo bi nemoguće pobijati drugostupanjsku presudu zbog povreda
procesnog pravila do kojih je došlo tek u žalbenom postupku.
Suđeno je da se u reviziji po prvi put ne mogu iznositi nove činjenice; da je tužitelju
dosuđena naknada štete u iznosu koji prelazi visinu ugovorenih osiguranih svota, da
određena osoba nije mogla biti svjedok oporuke, na kojima se temelji prigovor apsolutne
ništavosti ugovora.
Budući da se prigovor radi prebijanja u parnici može isticati samo tjekom
prvostupanjskog postupka ako takav prigovor nije iznesen pred prvostupanjskim sudom,
on se ne može isticati ni u reviziji.

Granice ispitivanja drugostupanjske odluke

a) Općenito

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija
revizijom i u granicama razloga na određeni način navedenih u reviziji. To pravilo vrijedi i za
redovu i za izvanrednu reviziju.
Ako podnositelj revizije ne bi u svojoj reviziji naznačio u kojem dijelu pobija
drugostupanjsku presudu, dio koji pobija trebalo bi utvrditi primjenom pravila o pravnom
interesu.
To znači da bi trebalo uzeti da se drugostupanjska presuda pobija u onom dijelu u
kojem je nepovoljna za revidneta jer ju on ne bi imao pravnog interesa pobijati u djelu koji bi
za njega bio povoljan. U dijelu u kojem bi drugostupanjsku presudu trebalo ispitivati u
povodu izvanrene revizije.

223
 b) Redovna revizija

Revizijski sud ispituje samo razloge koji su na određeni način navedeni u samoj
reviziji. On u tom pogledu nema nikakvih oficioznih ovlaštenja.
Revizijski sud ovlašten je paziti samo na one razloge zbog kojih je revizija dopuštena
ako se na njih revident određeno pozvao.

c) Izvanredna revizija

Izvanredna revizija dopuštena je samo zbog materijalnopravnih i procesnopravnih

pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojih
ju je drugostupanjski sud dopustio.
Revizijski sud bi mogao ispitivati drugostupanjsku presudu samo u onom dijelu u
kojem se ona pobija izvanrendom revizijom ako je ona dopuštena protiv tog dijela napadane
presude. Ako se revizija ne bi ticala tog dijela trebalo bi ju odbaciti kao nedopuštenu.

Postupak u povodu revizije

Revizija se izjavljuje u roku od trideset dana od dostave drugostupanjske presude

(382/4).
Revizija treba sadržavati: sve što i svaki drugi podnesak (106), oznaku presude protiv
koje se podnosi, određenu izjavu o tome da se presuda pobija u cijelosti ili u nekom dijelu,
određene navedene razloge zbog kojih se izjavljuje, te potpis podnositelja (350 u svezi sa 399
te 386/1).
Što se tiče odustanka od revizije primjenjuju se na odgovarajući način odredbe ZPP-a o
žalbi protiv presude (399).
Revizija ne zadržava ovrhu presude protiv koje je izjavljena (384).
Revizija se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu u dovoljnom broju
primjeraka za sudove252i protivnu stranku (388).
Pošto je podnesena revizija, sudac prvostupanjskog suda ima slijedeće zadatke:
1) Provjeriti nije li revizija nepravovremena, nepotpuna ili nedopuštena
2) Provjeriti je li revizija obrazložena
3) Primjerak pravodobne, potpune i dopuštene revizije dostaviti protivnoj stranci na
odgovor
4) Uputiti je revizijskom sudu

Nepravovremena je ako je podnesena nakon proteka roka iz 382/4 ZPP-a. Što se tiče
pitanja kad je nepotpuna, primjenjuju se na odgovarajući način odredbe ZPP-a o žalbi protiv
presude (399).

252
Pod izrazom "sudovi" misli se na prvostupanjski, revizijski te drugostupanjski sud, iako se predmet više ne
dostavlja rev. sudu preko drugostupanjskog suda (390/3). Ne podnosi se više ni primjerak za državnog
odvjetnika.

224
 Revizija je nedopuštena ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje
revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema
pravni interes za podnošenje revizije ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se
po zakonu ne može podnijeti (389/2).
Nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu reviziju odbacit će rješenjem sudac
prvostupanjskog suda, bez održavanja ročišta (389/1).
Budući da revizijski sud ne pazi više po službenoj dužnosti ni na koji revizijski razlog
(392a), nužno je da revizija bude obrazložena, kako bi sud mogao o njoj odlučivati.
U reviziji stranka treba određeno navesti razloge zbog kojih je izjavljuje (386/1).
Posljedice neobrazložene revizije su slijedeće.
Ako je revizija iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona izjavljena iz razloga zbog kojeg
nije dopuštena ili je izjavljena iz razloga zbog kojeg je dopuštena ali koji nije obrazložen,
odnosno ako revizija iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona nije izjavljena iz razloga zbog
kojega ju je drugostupanjski sud dopustio, sudac prvostupanjskog suda odbacit će je rješenjem
bez prethodnog pozivanja stranke da je dopuni (386/2).
Primjerak pravodobne, potpune i dopuštene revizije sudac pojedinac, odnosno
predsjednik vijeća prvostupanjskog suda dostavit će protivnoj stranci, koja može u roku od
petnaest dana od dostave revizije podnijeti tom sudu odgovor na reviziju (390/1). Dakle,
revizija je dvostrani pravni lijek. Nepravodobno podnesen odgovor na reviziju neće se
odbaciti, već će se dostaviti revizijskom sudu, koji će ga uzeti u obzir ako je to još moguće
(390/2).
Nakon primitka odgovora na reviziju, odnosno nakon proteka roka za odgovor na
reviziju sudac prvostupanjskog suda uputit će reviziju i odgovor na reviziju, ako je podnesen,
sa svim spisima izravno revizijskom sudu (390/3).
Sudac prvostupanjskog suda dostavit će primjerak revizije i odgovora na reviziju ako je
podnesen i drugostupanjskom sudu koji će svoje izvješće o mogućim povredama postupka
pred tim sudom izravno uputiti revizijskom sudu (390/4). Dakle, dostavljanje revizije se više
ne vrši putem drugostupanjskog suda, već jedino njemu dostavlja primjerak revizije i
eventualnog odgovora.
O reviziji bez rasprave odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske (391) i to u vijeću
sastavljenom od pet sudaca (44/3). No kada odlučuje o reviziji protiv drugostupanjskih
rješenja koje je donio sudac pojedinac suda nižeg stupnja, odlučuje u vijeću sastavljenom od
troje sudaca (44/4).
Kad spisi po reviziji stignu revizijskom sudu, odredit će se sudac izvjestitelj (399 u
svezi sa 361). Nepravodobnu, nepotpunu, nedopuštenu ili neobrazloženu reviziju odbacit će
rješenjem sudac izvjestitelj revizijskog suda, ako to u granicama svojih ovlaštenja nije učinio
prvostupanjski sud (392/1).
Reviziju podnesenu protiv drugostupanjske presude iz članka 382. stavka 2. ovoga
Zakona odbacit će rješenjem sudac izvjestitelj, odnosno ako on to ne učini, vijeće revizijskog
suda ako utvrde da ona nije izjavljena zbog pravnog pitanja zbog kojega je dopuštena (392/2).
Međutim, vijeće revizijskog suda nije ovlašteno preispitivati stav žalbenog suda da je pravno
pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i
ravnopravnosti građana.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija
revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (392a). Ako revizija ne sadrži

225
izjavu o tome u kojem dijelu se pobija presuda, uzet će se da se presuda pobija u dijelu u
kojem revident nije uspio u sporu (365/1). Ako u reviziji nije navedeno iz kojeg se razloga
izjavljuje, odbacit će se, budući da revizijski sud ne pazi više po službenoj dužnosti ni na koji
revizijski razlog (392a)

Odluke revizijskog suda

On svoje odluke donosi u obliku presude ili rješenja.

Rješenjem revizijski sud:
 odbacuje rješenjem nepravodobnu, nepotpunu, nedopuštenu ili neobrazloženu
reviziju, ako to u granicama svojih ovlaštenja nije učinio prvostupanjski sud (392/1).
 ukinuti rješenjem presude sudova nižeg stupnja i odbacuje tužbu ako je u
postupku pred prvostupanjskim ili drugostupanjskim sudom učinjena povreda iz članka 354.
stavka 2. toč. 2, i 9. ovog zakona, osim ako je odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica
(394/2).
 rješenjem ukida presude drugostupanjskog i prvostupanjskog suda ili samo
presudu drugostupanjskog suda i predmet vraća na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću
prvostupanjskog ili drugostupanjskog suda odnosno drugome nadležnom sudu ako utvrdi da
postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354, st. 1. i 2. ovog zakona zbog
koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. čl 394. (394/1).
 ukida presude sudova nižeg stupnja i odbacuje tužbu, ako je to s obzirom na
prirodu povrede neophodno, ako je u postupku pred prvostupanjskim ili drugostupanjskim
sudom učinjena povreda iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a, (394/3).
 ukida presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ili samo presudu
drugostupanjskog suda i predmet vraća na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću
prvostupanjskog odnosno drugostupanjskog suda ako revizijski sud ustanovi da je zbog
pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga
nema uvjeta za preinaku pobijane presude (395/2).253
 ukida drugostupanjsku presudu bez vraćanja predmeta na ponovno suđenje
ako utvrdi da je drugostupanjskom presudom prekoračen tužbeni zahtjev na način da je
dosuđeno više od onoga što je traženo (396/2). Presudu ukida samo dijelu u kojem je
prekoračen tužbeni zahtjev.
Presudom revizijski sud:
 odbija reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je
revizija izjavljena (393).
 prihvaća reviziju i preinačuje pobijanu presudu ako utvrdi da je materijalno
pravo pogrešno primijenjeno, a ne radi se o slučaju pogrešne primjene materijalnog prava
koja bi dovela do nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer bi tada ukinuo (395/1).
Revizijski prijedlozi ne vežu revizijski sud, jer on može ukinuti presudu kad stranka
traži preinaku, a može je i preinačiti iako stranka traži ukidanje (366/2 u svezi sa 399).
I u revizijskom postupku zabranjena je reformacija in peius (374 u svezi sa 399).
Iz svega iznesenog slijedi da revizija kod nas ima reformatorski a ne kasatorni karakter.
To znači da revizijski sud može, ne samo odbiti reviziju ili ukinuti pobijanu presudu, već je
on ovlašten tu presudu preinačiti te sam meritorno odlučiti. On ukida pobijanu presudu samo
253
Obrnuto nije moguće. Revident ne može tvrditi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno pa da je to dovelo
do pogrešne primjene materijlanog prava zbog toga što se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja.

226
kad ne postoje pretpostavke za meritorno odlučivanje tj. za preinačenje. To će biti onda kad je
potrebno ukloniti neke pravno relevantne procesne povrede ili utvrditi neke dodatne činjenice,
jer revizijski sud to nije ovlašten sam učiniti.

Postupak nakon odluke revizijskog suda

Pošto je donio odluku, revizijski sud će vratiti sve spise prvostupanjskom sudu, s
dovoljnim brojem ovjerenih prijepisa odluke radi njene predaje strankama (376 u vezi sa
399). Odluka revizijskog suda izravno se dostavlja prvostupanjskom sudu (398/1), a ne više
preko drugostupanjskog suda, kojem revizijski sud dostavlja samo primjerak svoje odluke
(398/2).
Prvostupanjski sud je dužan izvesti sve parnične radnje i raspraviti sva sporna pitanja na
koja je upozorio revizijski sud u svome rješenju (377/1 u svezi sa 399).
ZIDZPP/03 uveo je jednu izuzetno značajnu novinu koja treba poslužiti ostvarenju
zadaće Vrhovnog suda RH da osigurava jednistvenu primjenu zakona i ravnopravnost
građana. Naime, sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu
pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta
pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska
presuda (394a).

Revizija protiv rješenja

Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je;
1. postupak pravomoćno završen
2. u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude dakle
protiv rješenja koje dovodi do prestanka litispendencije u određenoj stvari
U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati
odredbe ZPP-a o reviziji protiv presude (400/3). Ono po čemu se odredbe o reviziji protiv
rješenja razlikuju od odredbi o reviziji protiv presude odnosi se na krug rješenja koja se mogu
pobijati tim sredstvom.
Revizija protiv rješenja dopuštena je ako su ispunjene ove pretpostavke (400/1):
1) mora se raditi o rješenju drugostupanjskog suda254
2) rješenjem postupak mora biti pravomoćno završen255
3) mora se raditi o sporu u kojemu bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske
presude u smislu članka 382. ZPP-a

No revizija je uvijek dopuštena protiv rješenja drugostupanjskog suda:

- kojim se podnesena žalba odbacuje
- kojim se potvrđuje rješenje prvostupanjskog suda o odbacivanju revizije (400/2).

254
Pritom nije prijeko potrebno da je rješenje doneseno povodom žalbe protiv odluke prvostupanjskog suda.
Dovoljno je da je rješenje donio sud drugog stupnja, pa makar on bio i prvi koji je donio odluku.
255
Dakle radi se o rješenju koje dovodi do prestanka litispendencije. No moguće je da do litispendencije uopće ne
dođe (npr. sud tijekom prethodnog ispitivanja tužbe rješenjem odbaci tužbu zbog toga što spor ne ide u sudsku
nadležnost), a da i tada bude moguća revizija.

227
 Zakonom može izrijekom biti određeno da u nekim sporovima revizija protiv presude
nije dopuštena (382/3). Tada u tim sporovima nije dopuštena ni revizija protiv rješenja
(400/1).
Tako revizija protiv rješenja nije dopuštena:
- protiv rješenja donesenih u parnicama zbog smetanja posjeda (443/4)256
- protiv rješenja drugostupanjskog suda u sporovima male vrijednosti (467/6)
-protiv pravomoćnog drugostupanjskog rješenja o privremenoj mjeri donesenoj tijekom
parničnog postupka257

Ponavljanje postupka

Prijedlog za ponavljanje postupka je ograničeni izvanredni pravni lijek stranaka protiv

odluka kojima je postupak pravomoćno završen, bez obzira na to je li do pravomoćnosti došlo
nakon korištenja redovnih pravnih lijekova ili nezavisno od njih. Prijedlog za ponavljanje
postupka je nesuspenzivan, u pravilu remonstrativan i dvostran pravni lijek.

Predmet ponavljanja postupka

Prijedlogom za ponavljanje postupka može se zahtijevati da se ponovi parnični

postupak koji je završen pravomoćnom sudskom odlukom (421/1). Za razliku od revizije koja
se može izjaviti samo protiv drugostupanjske odluke, ponavljanje postupka može se tražiti
neovisno o tome je li protiv odluke donesene u prijašnjem postupku bio izjavljen pravni lijek.
Predmet pobijanja može biti presuda, djelomična presuda, međupresuda kao i tzv.
dispozitivne presude.258 Također, pravomoćna presuda kaznenog suda kojom je odlučeno o
imovinskopravnom zahtjevu može se izmijeniti u parničnom postupku po pravilima za
ponavljanje postupka (135/2 ZKP). Međutim, protiv pravomoćne presude kojom se utvrđuje
da brak ne postoji ili se poništava ili se razvodi, nisu dopušteni izvanredni pravni lijekovi, pa
tako ni revizija (285/2 ObZ).
Predmet ponavljanja mogu biti i rješenja kojima je spor pravomoćno završen, kao što je
rješenje u parnici zbog smetanja posjeda, rješenje o odbačaju tužbe, 259 o odbačaju prigovora
protiv platnog naloga, o ispravku izreke presude, o utvrđenju da je tužba povučena.
Sudska nagodba se ne može pobijati prijedlogom za ponavljanje postupka, jer ona u
materijalnopravnom smislu predstavlja ugovor. Njeno se poništenje može zahtijevati samo
tužbom.
256
Prema sudskoj praksi, u tim parnicama revizija nije dopuštena ni protiv rješenja drugostupanjskog suda o
odbacivanju žalbe.
257
Naime, ta se mjera određuje prema odredbama Ovršnog zakona koji je poznaje reviziju kao pravni lijek.
258
Razlozi za pobijanje ovih potonjih su ograničeni.
259
Zbog: - apsolutne nenadležnosti suda,
- nepravovremenosti tužbe,
- postojanja parnice,
- presuđene stvari,
- nepostojanja pravnog interesa za podnošenje tužbe na utvrđenje
- jer je već o predmetu sklopljena sudska nagodba

228
Pretpostavke za traženje ponavljanja postupka

Pored općih procesnih pretpostavki, za dopustivost traženja ponavljanja postupka

trebaju se ispuniti i neke posebne;
1. da prijedlog udovoljava posebnim pravilima s obzirom na formu i sadržaj
2. da se ponavljanje traži protv odluke koje je traženje dopušteno
3. da prijedlog bude podnesen u zakonskom roku
4. da bude osnovan na razlozima zbog kojih se ponavljanje postupka može tražiti
5. da u pogledu razloga zbog kojih se ponavljanje traži postoje specifične pretpostavka

Prijedlog za ponavljanje postupka ovlaštene su podnijeti osobe koje su u prijašnjem

postupku imale status parničnih stranaka. U slučaju smrti stranke, odnosno prestanka pravne
osobe, legitimirani su njihovi nasljednici odnosno pravni sljednici. Umješač koji je stupio u
parnicu do pravomoćnosti odluke legitimiran je, osim ako to nije u suprotnosti s pravnim
radnjama stranke kojoj se pridružio.
Međutim umješač koji ima položaj jedinstvenog suparničara, legitimiran je i ako u
prijašnjoj parnici nije uopće sudjelovao kao umješač. Punomoćniku-odvjetniku legitimirane
stranke potrebna je posebna punomoć ako je od pravomoćnosti odluke proteklo više od šest
mjeseci. Punomoćniku koji nije odvjetnik potrebno je izričito ovlaštenje.

Razlozi za ponavljanje postupka

Ponavljanje postupka se može tražiti zbog (1) povrede postupka, (2) kaznenih djela
sudionika u postupku, i (3) novih činjnica dokaza. Ponavljanje se, dakle, ne može tražiti zbog
pogrešne primjene materijalnog prava.
Ad 1 - povrede postupka. Kao razlozi za ponavljanje postupka određene su najteže
apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka.
 Povreda pravila o izuzeću: ako je u donošenju odluke sudjelovao sudac koji je po
zakonu morao biti izuzet (71/1/1-6) odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet, ili ako je u
donošenju odluke sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca260(421/1/1). Iz ovih razloga ne
može se zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u
prijašnjem postupku (422/1). Nadalje, ovdje se ponavljanje postupka može dopustiti samo ako
stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak
pravomoćno završen (422/2).
 Povreda načela saslušanja stranaka: ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a
osobito propuštanjem dostave, nije bila dana mogućnost da raspravlja pred sudom (421/1/2).
Iz ovog razloga ne može se zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha
iznesen u prijašnjem postupku (422/1).
 Povreda pravila o stranačkoj sposobnosti i zastupanju stranaka: ako je u postupku
kao tužitelj ili tuženik sudjelovala osoba koja ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku
koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba, ili ako parnično nesposobnu stranku nije
zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik odnosno punomoćnik stranke nije
imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku, ako vođenje

260
Dakle, ne i kada je u postupku poduzimao neke radnje kojima se postupak ne završava.

229
parnice odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno. Iz ovog
razloga ne može se zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen
u prijašnjem postupku (422/1). Za napomenuti je da se u teoriji smatra da prijedlog za
ponavljanje postupka iz ovog razloga, analogno žalbi, može izjaviti samo stranka koje se ti
nedostaci tiču.
 Povreda načela pravomoćnosti: ako stranka stekne mogućnost da upotrijebi
pravomoćnu odluku suda koja je ranije među istim strankama donesena o istom zahtjevu
(421/1/7). Također je razlog za ponavljanje i sklopljena sudska nagodba između istih stranaka
o istom predmetu spora. Ovdje se ponavljanje postupka može dopustiti samo ako stranka bez
svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak pravomoćno
završen (422/2). To znači da je moguće postojanje dvaju pravomoćnih presuda između istih
stranaka u istoj stvari, u kojima nije istovjetno odlučeno. Smatra se u teoriji da u tom slučaju
treba uzeti da će vrijediti kasnija od dvaju pravomoćnih presuda, jer se više ne može postići
njezino ukidanje.
Ad 2. - kaznena djela sudionika u postupku. Razlog za ponavljanje postoji:
 ako se odluka suda temelji na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka261 (421/1/4)
 ako se odluka suda temelji na ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren
neistinit sadržaj (421/1/5)
 ako je do odluke suda došlo zbog kaznenog djela suca, zakonskog zastupnika ili
punomoćnika stranke, protivne stranke ili koje treće osobe (421/1/6)
Između počinjenih kaznenih djela i donesene odluke mora postojati uzročna veza, tj.
odluka sud ne bi bila kakva jest da nije počinjeno kazneno djelo. Postojanje ovih kaznenih
djela dokazuje se pravomoćnom kaznenom presudom. Jedino ako zbog nekih razloga ne bi
bilo moguće provesti kazneni postupak (zastara i sl.) parnični sud je ovlašten odlučivati o
postojanju kaznenog djela kao o prethodnom pitanju. Stranka nije dužna dokazivati da bez
svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak pravomoćno
završen.
Ad 3. - nove činjnice i novi dokazi. Ovoj su grupi razloga za ponavljanje, s jedne
strane, nove činjenice u svezi s prejudicijelnim pitanjem na kojem se temelji pravomoćna
odluka i, s druge strane, nove činjinice i dokazi u užem smislu za koje je stranka naknadno
saznala odnosno došla u mogućnost upotrijebiti ih. Zajednička karakteristika ove grupe
razloga je da se ponavljanje postupka može dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije
mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom
odlukom (422/2).
 Izmjena odluke prejudicijelnog značenja: a) ako se odluka suda temelji na drugoj
odluci suda ili na odluci kakva drugog organa, a ta odluka bude pravomoćno preinačena,
ukinuta odnosno poništena (421/1/8), ili b) ako je nadležno tijelo naknadno pravomoćno
riješilo prethodno pitanje na kojemu se temelji odluka suda (421/1/9). Dakle, ovdje je razlika
u tome što je u slučaju pod a) drugo tijelo donijelo odluku o onome što za sud predstavlja
prethodno pitanje, a pod b) je sud sam odlučio o prethodnom pitanju.
Nove činjenice i novi dokazi u užem smislu: ako stranka sazna za nove činjenice ili
nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti
donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem

261
Trebalo bi uzeti da je razlog za ponavljanje i lažni iskaz stranke, iako to nije izričito propisano. Naime, čl. 303.
st. 2. Kazenog zakona propisuje da će se za lažan iskaz kazniti i stranka ako je na njemu utemeljena sudska
odluka.

230
postupku (421/1/10). Pod pojmom "nove činjenice" misli se na činjenice nastale do trenutka
zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, samo što stranka za njih nije znala,
pa ih zbog toga nije mogla predočiti sudu.262 Što se tiče "novih dokaza", bitno je da se oni
odnose na činjenice koje se mogu isticati kao razlog za ponavljanje postupka. Novote ne
smiju biti takve da mijenjaju identitet spora.

Postupci kojima su ograničeni razlozi za ponavljanje postupka

Postupak pravomoćno završen presudom na temelju priznanja, presudom na temelju

odricanja, presudom zbog ogluhe i presudom zbog izostanka ne može se ponoviti zbog toga
što je nadležno tijelo donijelo drugačiju odluku o prejudicijelnom pitanju i zbog novih
činjenica i novih dokaza (421/1).
Iznimno, postupak pravomoćno završen presudom na temelju priznanja i presudom na
temelju odricanja može se ponoviti zato što je izjava o priznanju, odnosno odricanju dana u
bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (421/3). Iz potonjeg razloga ne može se
zahtijevati ponavljanje postupka ako je taj razlog bio bez uspjeha iznesen u prijašnjem
postupku (422/1).
Nadalje, iz ovog razloga ponavljanje postupka može se dopustiti samo ako stranka bez
svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen
pravomoćnom sudskom odlukom (422/2). Na stranci je teret dokaza da do propusta nije došlo
njenom krivnjom.
U parnicama zbog smetanja posjeda razlozi za ponavljanje su samo samo bitne povrede
pravila o saslušanju stranaka te o stranačkoj sposobnosti i zastupanju stranaka (445).

Rokovi za traženje ponavljanja postupka

Subjektivni rok je uvijek određen u trajanju od trideset dana, a računa se:

1) u slučaju povrede pravila o izuzeću (toč. 1.), te povrede pravila o zastupanju ako
zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice
ili za pojedine radnje u postupku (zadnji dio toč. 3.) - od dana kad je stranka saznala za taj
razlog;
2) u slučaju povrede pravila o saslušanju stranaka (toč. 2.), te pravila o stranačkoj
sposobnosti ili ako stranku koja je pravna osoba nije zastupala ovlaštena osoba odnosno
parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik (prvi dio toč. 3.) - od dana kad
je odluka dostavljena stranci;
3) u slučaju relevantnog kaznenog djela (toč. 4., 5. i 6.) - od dana kad je stranka saznala
za pravomoćnu presudu u kaznenom postupku; a ako se kazneni postupak ne može provesti -
onda od dana kad je saznala za obustavu tog postupka ili za okolnosti zbog kojih se postupak
ne može pokrenuti;
4) u slučaju povrede pravila o pravomoćnosti (toč. 7.), te kada nadležno tijelo donese
odluku o pitanju koje je od prejudicijelnog značenja (toč. 8. i 9.) – od dana kad je stranka
mogla upotrijebiti pravomoćnu odluku koja je razlog za ponavljanje postupka;
5) Kada se stranka poziva na nove činjenice i nove dokaze (toč. 10), uključujući i one
koji se odnose na okolnost da je izjava o priznanju ili odricanju dana pod utjecajem mana
262
Činjenice koje bi nastale nakon toga trenutka nisu razlog za ponavljanje postupka, već za novu tužbu. Također
"novu činjenicu" ne predstavlja ni promjena stajališta sudske prakse kao ni pogrešna primjena materijalnog
prava, pa se iz tih razloga ne može tražiti ponavljanje postupka.

231
volje (st. 3.) – od dana kad je stranka mogla iznijeti sudu nove činjenice odnosno nova
dokazna sredstva.
Ako konkurira više razloga za ponavljanje, subjektivni rok se računa samostalno za
svaki razlog.
Ako bi subjektivni rok počeo teći prije nego što je odluka postala pravomoćna, taj će se
rok računati od pravomoćnosti odluke, ako protiv nje nije bio izjavljen pravni lijek. No ako je
bio izjavljen, rok će se računati od dostave stranci pravomoćne odluke višeg suda izrečene u
posljednjem stupnju (423/2).
Nakon što protekne objektivni rok od pet godina od dana kad je odluka postala
pravomoćna, prijedlog za ponavljanje postupka ne može se podnijeti.
Međutim, ako se ponavljanje traži zato što je u donošenju odluke sudjelovala osoba
koja nema svojstvo suca (toč. 1.) ili iz razloga povrede pravila o saslušanju stranaka, pravila o
stranačkoj sposobnosti te zastupanju stranaka, ono nije ograničeno rokom (423/3). U ovim
slučajevima prijedlog za ponavljanje treba biti podnesen u subjektivnom roku od 30 dana od
dana kad je stranka saznala za neki od tih razloga, odnosno od kada joj je dostavljena odluka.
Za ponavljanje postupka u parnicama zbog smetanja posjeda propisan je samo
objektivni rok od 30 dana od pravomoćnosti rješenja.

Postupak

Postupak je ustvari podijeljen na dva dijela: u prvom dijelu se odlučuje o osnovanosti

razloga za ponavljanje, pa se u pozitivnom slučaju donosi odluka o ukidanju pravomoćne
odluke (iudicium rescindens). Ta odluka ima konstitutivni značaj, djeluje ex tunc. Ako se ovaj
prvi stadij uspješno završi, dolazi do drugog u kojem se ponovno raspravlja i odlučuje o
osnovanosti tužbenog zahtijeva o kojemu je već bilo suđeno (iudicium rescissorium).
Sud je ovlašten odlučivati samo o onim razlozima za ponavljanje na koje se predlagač
poziva. Teret dokazivanja o postojanju tih razloga u osnovi pada na predlagatelja.
Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se uvijek sudu koji je donio odluku u prvom
stupnju (424/1). U prijedlogu se, pored podataka koje mora sadržavati svaki podnesak,
osobito moraju navesti: zakonska osnova po kojoj se traži ponavljanje, okolnosti iz kojih
proizlazi da je prijedlog podnesen u zakonskom roku i dokazi kojima se potkrepljuju navodi
predlagača (424/2).
Nadležni sud. O prijedlogu za ponavljanje postupka isključivo je nadležan odlučivati
sud koji je u prijašnjem postupku donio prvostupanjsku odluku, osim ako se razlog za
ponavljanje ne odnosi na postupak pred višim sudom.
Sastav suda. Postupak provodi i o prijedlogu za ponavljanje odlučuje sudac pojedinac
odnosno predsjednik vijeća (427). O prijedlogu za ponavljanje postupka pred
drugostupanjskim sudom odlučuje vijeće (44/1).
Ispitivanje procesnih pretpostavki. U pripremnoj fazi postupka sudac utvrđuje jesu li
ispunjene sve procesne pretpostavke za odlučivanje o prijedlogu. Nepravovremene i
nedopuštene prijedloge za ponavljanje postupka odbacit će rješenjem sudac bez održavanja
ročišta (425/1). U slučaju da je prijedlog nepotpun, pozvat će stranku da ga u određenom roku
dopuni i ako stranka tome ne udovolji prijedlog će odbaciti.

232
 Ročište za raspravljanje o prijedlogu. Ako sudac ne odbaci prijedlog, dostavit će
primjerak prijedloga protivnoj stranci, koja ima pravo da u roku od petnaest dana odgovori na
prijedlog. Kad sudu stigne odgovor na prijedlog ili kad protekne rok za davanje odgovora,
sudac će odrediti ročište za raspravljanje o prijedlogu (425/2).263
Ako se razlog za ponavljanje postupka odnosi isključivo na postupak pred višim
sudom, sudac prvostupanjskog suda će, nakon održanog ročišta za raspravljanje o prijedlogu
za ponavljanje postupka, dostaviti predmet tome višem sudu radi donošenja odluke (428/1).

Odluke suda o prijedlogu za ponavljanje postupka

1) Sud rješenjem odbacuje prijedlog bez održavanja ročišta ako je nepravovremen,

nedopušten i nepotpun (425/1).
Nepravovremen je onaj prijedlog koji je podnesen nakon proteka propisanog
objektivnog odnosno subjektivnog roka. Nedopušten je onaj prijedlog kojeg je podnijela
neovlaštena osoba, zatim osoba koja nema pravnog interesa, ako se njime pobija neka odluka
koja nije pravomoćna, te ako je prijedlog izjavljen zbog nekog razloga koji nije dopušten.
Nepotpuni prijedlog, kojeg stranka nije dopunila po nalogu suda, sudac će odbaciti. Protiv
rješenja o odbacivanju žalba je dopuštena.
2) Sud deklaratornim rješenjem odbija prijedlog za ponavljanje postupka ako utvrdi da
nije osnovan, odnosno da okolnosti koje su navedene kao razlog ne odgovaraju stvarnom
činjeničnom stanju.
3) Sud konstitutivnim rješenjem dopušta ponavljanje postupka i izriče da se ukida
odluka donesena u prijašnjem postupku - iudicium rescindens (427/2), ako utvrdi da je
prijedlog osnovan. Protiv ovog rješenja dopuštena je posebna žalba. Sudac će odrediti glavnu
raspravu tek nakon pravomoćnosti tog rješenja.
Međutim, ako je sud prethodno odlučio o prijedlogu za ponavljanje postupka
raspravljati zajedno s glavnom stvari (425/3), ili je u rješenju kojim se dopušta ponavljanje
odlučio da se odmah otpočne raspravljanje o glavnoj stvari (427/3), protiv takvog rješenja nije
dopuštena posebna žalba, već se rješenje kojim se dopušta ponavljanje postupka i ukida
odluka donesena u prijašnjem postupku unosi se u odluku o glavnoj stvari (427/5).
4) Nakon pravomoćnosti samostalnog rješenja o ponavljanju postupka i o ukidanju
odluke iz prijašnjeg postupka, sud zakazuje raspravu radi odlučivanja o glavnoj stvari -
iudicium rescissorium.
Ako je razlog ponavljanja povreda iz čl. 421. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a, glavna rasprava
počinje iz početka, dok se u drugim slučajevima rasprava provodi u opsegu koji je koji je bio
zahvaćen razlogom za ponavljanje. U potonjem slučaju nova rasprava je dopuna ranije i čini s
njom jedinstvenu cjelinu, te se na njoj mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi
(427/3).
Kad viši sud rješenjem dopusti ponavljanje postupka, nakon pravomoćnosti tog rješenja
može predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a ako smatra da nije
potrebno održati novu glavnu raspravu, ukinut će svoju raniju odluku i donijeti novu odluku o
263
Kada se radi o novim činjenicama glede postojanja mana volje prilikom davanja izjave o priznanju tužbenog
zahtjeva, sudac može raspravljanje o prijedlogu za ponavljanje postupka spojiti s raspravljanjem o glavnoj stvari
(425/3). Također, ako se ponavljanje zahtijeva iz razloga što je stranka saznala za nove činjenice ili stekla
mogućnost upotrijebiti nove dokaze, sudac može odlučiti da će se raspravljanje o prijedlogu spojiti s
raspravljanjem o predmetu spora (to je opravdano učiniti samo kada postoje izgledi da je prijedlog osnovan).

233
glavnoj stvari (428/4). Kad je viši sud donio rješenje o prijedlogu za ponavljanje, protiv njega
se ne može izjaviti žalba (već samo revizija).

Odnos između izvanrednih pravnih lijekova

Ako stranka podnese prijedlog za ponavljanje postupka samo iz razloga iz kojih se

može izjaviti i revizija, i u roku za izjavljivanje revizije, smatrat će se da je stranka izjavila
reviziju (429/1), bez obzira što bi naknadno bila izjavljena i revizija (430/1). Međutim, ako je
u prijedlogu za ponavljanje iznesen i neki razlog zbog kojega se revizija ne može izjaviti, u
tom dijelu ne postoji presumpcija da je izjavljena revizija.
Ako stranka izjavi reviziju zbog toga što je suđeno o predmetu o kojem već postoji
pravomoćna odluka ili sudska nagodba, i istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za
ponavljanje postupka iz bilo kojeg dopuštenog razloga, sud će prekinuti postupak u povodu
prijedloga za ponavljanje postupka do završetka postupka po reviziji (429/2).
Suprotno tome, ako stranka izjavi reviziju iz bilo kojeg razloga, osim zbog povrede
pravila o presuđenoj stvari, i istovremeno ili nakon toga podnese prijedlog za ponavljanje
postupka u svezi s relevantnim kaznenim djelima, sud će prekinuti postupak po reviziji do
završetka postupka u povodu prijedloga za ponavljanje postupka (429/3).
U svima ostalim slučajevima u kojima stranka izjavi reviziju i istovremeno ili nakon
toga podnese prijedlog za ponavljanje postupka sud će odlučiti koji će postupak nastaviti, a
koji prekinuti, uzimajući u obzir sve okolnosti, a osobito razloge zbog kojih su oba pravna
lijeka podnesena i dokaze koje su stranke predložile (429/4).
U svima ostalim slučajevima u kojima stranka podnese prijedlog za ponavljanje
postupka i nakon toga izjavi reviziju sud će, u pravilu, prekinuti postupak po reviziji do
završetka postupka u povodu prijedloga za ponavljanje postupka, osim ako ustanovi da
postoje ozbiljni razlozi da postupi drugačije (430/2).
Ako prijedlog za ponavljanje postupka stigne prvostupanjskom sudu prije nego što je
predmet u povodu revizije upućen revizijskom sudu, rješenja da se da se prijedlog za
ponavljanje smatra revizijom te o prekidu jednog i o nastavljanju drugog postupka (čl. 429),
donosi sudac prvostupanjskog suda. Ako prijedlog za ponavljanje postupka stigne
prvostupanjskom sudu nakon što je predmet u povodu revizije upućen revizijskom sudu,
navedena rješenja donosi revizijski sud (431/1).
U slučaju da je prijedlog za ponavljanje stigao u sud prije revizije, o daljnjem postupku
odlučuje prvostupanjski sud, osim ako je predmet upućen višem sudu (jer se razlog za
ponavljanje odnosi na postupak pred tim sudom), u kojem slučaju o odnosu revizije i
ponavljanja postupka odlučuje viši sud (431/2). Protiv ovih rješenja nije dopuštena žalba
(431/3).

Ponavljanje postupka povodom odluke ustavnog suda RH

Razlog za ponavljanje postoji kad Ustavni sud RH donese odluku o ukidanju nekog
zakona zbog njegove neustavnosti, odnosno nekog drugog propisa zbog njegove neustavnosti
ili nezakonitosti. Ovlast za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka ovisi o tome je li
stranka bila predlagatelj u postupku pred Ustavnim sudom.

234
 Svaka fizička i pravna osoba koja je Ustavnom sudu podnijela prijedlog za ocjenu
suglasnosti pojedine odredbe zakona s Ustavom, odnosno pojedine odredbe drugog propisa s
Ustavom i zakonom, a Ustavni sud njezin prijedlog prihvati i ukine odredbu zakona, odnosno
odredbu drugog propisa, ima pravo podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu
pravomoćne odluke kojom joj je povrijeđeno pravo, a koja je donesena na temelju ukinute
zakonske odredbe, odnosno ukinute odredbe drugog propisa (58/2 UZUSRH).
Svaka fizička i pravna osoba kojoj je povrijeđeno pravo pravomoćnom odlukom
donesenom na temelju poništene odredbe drugog propisa (ne i zakona), neovisno o tome je li
podnijela prijedlog Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti ili zakonitosti, ima pravo podnijeti
prijedlog za ponavljanje postupka za izmjenu te odluke264 (58/3 UZUSRH).
Kad sud pravomoćnom odlukom odbije primijeniti propis zbog njegove neustavnosti ili
nezakonitosti, a Ustavni sud utvrdi da takva neustavnost, odnosno nezakonitost ne postoji,
svatko kome je povrijeđeno neko pravo može podnijeti prijedlog za ponavljanje postupka za
izmjenu te odluke265 (60 UZUSRH).
Pravo na izmjenu pravomoćne odluke stranka ima bez obzira je li ona prigovor o
neustavnosti zakona ili neustavnosti i nezakonitosti drugog propisa uopće iznijela u
prijašnjem postupku.

Ponavljanje postupka povodom presude EKLJP-a

Obveza Republike Hrvatske da se podvrgava presudama Europskog suda za ljudska

prava u Strasbourgu u svakom sporu u kojem je ona stranka, proizlazi iz Konvencije za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda te Protokola br. 1, 4, 6, 7, 11. 266 Sukladno tome,
ZIDZPP/03-om unesen je novi članak 428.a kojim se regulira ovo pitanje.
Uvjeti. Naime, kad Europski sud utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne
slobode zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnim
Protokolima uz tu Konvenciju koje je RH ratificirala, stranka može podnijeti zahtjev sudu u
RH koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojemu je donesena odluka kojom je
povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili
temeljna sloboda povrijeđeno (428a/1).
Postupak se provodi uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka
(428a/2). Irelevantno je jesu li ti prigovori o povredi prava bili razmatrani u prijašnjem
postupku.
Prijedlog za ponavljanje postupka može se podnijeti u objektivnom roku od trideset
dana od konačnosti presude Europskog suda.267 Prijedlog za ponavljanje mora sadržavati
potrebne opće podatke (106) kao i relevantne činjenice o presudi Europskog suda.

264
U prethodna dva slučaja prijedlog se može podnijeti u roku od šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnog
suda u »Narodnim novinama« (58/4 UZUSRH).
265
U roku od godine dana od dana objave odluke Ustavnog suda (60 UZUSRH).
266
Repubilka Hrvatska je potpisala i ratificirala navedene akte, čiji tekstovi su objavljeni u Narodnim novinama,
Međunarodni ugovori br. 6/99 i 8/99.
267
Presuda Europskog suda je konačna: - kad stranke izjave da neće uložiti zahtjev za podnošenje slučaja velikom
vijeću, - tri mjeseca nakon donošenja presude ako nije uložen zahtjev za podnošenje slučaja velikom vijeću, -
kad odbor velikog vijeća odbije zahtjev, - kad odbor velikog vijeća donese presudu kojom prihvaća zahtjev te
sam rješava slučaj (44/2 Konvencije).

235
 Vezanost za pravna stajališta Europskog suda. Prvostupanjski sud ne može odbiti
prijedlog za ponavljanje ako je presudom Europskog suda utvrđena povreda ljudskog prava ili
slobode stranke, jer je u ponovljenom postupku dužan poštivati pravna stajališta izražena u
konačnoj presudi Europskog suda (428a/3).

Posebni postupci

Postupak u bračnim sporovima

Bračni sporovi su sporovi radi utvrđivanja postoji li brak ili ne postoji, te radi
poništaja ili razvoda braka (280/1 ObZ).
U ovim sporovima kao stranke mogu sudjelovati bračni drugovi i to bilo kao suprotne
stranke bilo kao jedinstveni i nužni suparničari.

Sporovi radi razvoda braka

Parnični postupak pokreće se tužbom (280/1 ObZ) ili sporazumnim zahtjevom za

razvod braka (280/2 ObZ). Ako jedan bračni drug podnese tužbu za razvod braka, a drugi
najkasnije do zaključenja glavne rasprave izričito izjavi da ne osporava opravdanost tužbenog
zahtjeva, smatrat će se da su bračni drugovi podnijeli sporazumni zahtjev za razvod braka
(280/3 ObZ).
Ako jedan od bračnih drugova odustane od sporazumnog zahtjeva za razvod braka, a
drugi ostane pri zahtjevu da se brak razvede, takav zahtjev smatrat će se tužbom za razvod
braka, a sud će bračne drugove uputiti da pokrenu postupak posredovanja (280/4). Tužba i
presuda su konstitutivne naravi.

Sporovi radi poništenja braka

U ovim sporovima traži se poništenje braka koji je sklopljen protivno pretpostavkama

za valjanost braka predviđenima u čl. 26. do 30. ObZ. Parnični postupak se pokreće tužbom.
Pravo na tužbu za poništaj braka imaju bračni drugovi, centar za socijalnu skrb (36 ObZ) i
osobe s pravnim interesom (40/1 ObZ). Tužba i presuda su konstitutivne. Do poništaja braka
može doći samo na temelju konstitutivne presude.
Ako parnicu pokreće treći koji nije bračni drug, u toj parnici bračni drugovi sudjeluju
kao pasivni, materijalni, nužni i jedinstveni suparničari.

Sporovi radi utvrđenja nepostojanja braka

U ovim sporovima traži se da se utvrdi postojanje ili nepostojanje određenog bračnog

odnosa. Parnični postupak pokreće se tužbom, a pravo na tužbu radi utvrđivanja postoji li

236
brak ili ne, ima svaka osoba koja za to ima pravni interes i centar za socijalnu skrb (25 ObZ).
Tužba i presuda imaju deklaratorni značaj.
Dopuštena je kumulacija bračnog spora sa sporom o zakonskom uzdržavanju bračnog
druga.
Bez obzira na to jesu li konstituivne ilil deklaratorne prirode, presude u bračnim
sporovima djeluju prema svima.

Postupak pred trgovačkim sudovima

Osiguranje efikasnog djelovanja pravnog prometa u području trgovačkih odnosa

iziskuje relativno hitno rješavanje trgovačkih sporova. Ako u glavi ZPP-a o trgovačkim
sudovima ne postoje posebne odredbe, u tim će se parnicama primjenjivati ostale odredbe
ZPP-a (488).
Pravila o postupku pred trgovačkim sudovima primjenjuju se u sporovima iz
nadležnosti trgovačkih sudova, osim u sporovima za koje je propisana posebna vrsta postupka
(489). Trgovački sudovi su nadležni provoditi stečaj ne samo nad pravnim, već i nad fizičkim
osobama (286 ZIDZPP/03).
U sporovima radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja ugovora, radi ispunjenja ili
raskida ugovora, a i u sporovima radi naknade štete zbog neispunjenja ugovora, osim suda
opće mjesne nadležnosti, mjesno je nadležan i sud mjesta gdje je prema sporazumu stranaka
tuženik dužan ispuniti ugovor (492).
U hitnim slučajevima ročište se može zakazati telefonom, brzojavom ili na drugi
odgovarajući način. O tome će se sastaviti službena bilješka, ako o zakazivanju ročišta, s
obzirom na to kako je obavljeno, nema drugog pisanog dokaza (495).
Ako obje stranke sporazumno predlože da se ročište odgodi da bi pokušale nagodbu,
sud će uvažiti taj prijedlog i odmah obavijestiti stranke o danu i satu kad će se održati novo
ročište (498).
U postupku pred trgovačkim sudovima sud može strankama naložiti da jedna drugoj
izravno upućuju pismena preporučeno poštom s povratnicom ili na drugi način koji
omogućava nesumnjiv dokaz o obavljenoj predaji, i to bez njihove suglasnosti, pri čemu nije
odlučno imaju li stranke punomoćnike.268 Takvo je upućivanje podnesaka po učincima
izjednačeno sa sudskom dostavom pismena (499/1).
Ako s pripremnog ročišta ili prvog ročišta za glavnu raspravu ili s nekoga kasnijeg
ročišta izostanu obje stranke, sud će ročište odgoditi, a ako ni na novo ročište ne dođu obje
stranke, smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu (499/3).
Ove sporove sudi sudac pojedinac, a vijeće trgovačkog suda u drugom stupnju
sastavljeno je od trojice sudaca profesionalaca.
U postupku pred trgovačkim sudovima važe ovi rokovi:
1) rok od 30 dana za podnošenje prijedloga za povrat u prijašnje stanje;
2) rok od 8 dana za žalbu protiv presude odnosno rješenja, a rok od 3 dana za
podnošenje odgovora na žalbu,
268
Za razliku od slučaja iz čl. 133.c ZPP-a, gdje se traži suglasnost stranaka. No i tada općinski sud ima
mogućnost naložiti ovakvu dostavu i bez suglasnosti stranaka, pod uvjetom da obje stranke zastupaju odvjetnici i
državni odvjetnici (133c/3).

237
 3) rok od 8 dana za ispunjenje činidbe, a za činidbe koje se ne sastoje u novčanom
davanju sud može odrediti duži rok (500).
U ovom postupku neće se primjenjivati odredbe o mirovanju postupka (499/2). Ovdje
stranke ne mogu izvan ročišta davati izjave usmeno na zapisnik kod suda (501/1).
Nedokumentirani platni nalog u sporovima pred trgovačkim sudovima. Novinu
predstavlja rješenje da se u sporovima pred trgovačkim sudovima može izdavati i
nedokumentirani platni nalog. Tako će sud u ovim sporovima nedokumentirani platni nalog
izdati kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelu glavnu tražbinu u novcu koja ne prelazi svotu
od 20.000,00 kuna (447/2).
Isprava na temelju koje se izdaje platni nalog ne mora biti priložena u izvorniku ili u
ovjerenom prijepisu. Dovoljno je ako je prijepis takve isprave ovjerilo ovlašteno tijelo pravne
osobe (501/2).
U postupku u trgovačkim sporovima sporovi male vrijednosti jesu sporovi u kojima se
tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kuna
(502/1). Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne
odnosi na potraživanje u novcu, a tužitelj je u tužbi naveo da pristaje da umjesto udovoljenju
određenom zahtjevu primi određeni novčani iznos koji ne prelazi spomenutu svotu (502/2).
Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva
nije novčana svota, već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužitelj u tužbi naveo,
ne prelazi nevedenu svotu (502/3). I u ovim sporovima tužba se dostavlja tuženiku na odgovor
(novina).
Revizija u postupku pred trgovačkim sudovima dopuštena je ako vrijednost predmeta
spora pobijanog dijela pravomoćne presude prelazi 500.000,00 kuna (497).

Postupak u parnici iz radnog odnosa

Supsidijarna primjena ostalih odredbi ZPP-a. Ako u glavi ZPP-a o parnicama iz radnih
odnosa ne postoje posebne odredbe, u tim će se parnicama primjenjivati ostale odredbe ZPP-
a (433).

Primjeri parnica iz radnog odnosa:

1. zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odonosa
može zathijevati sudsku zaštitu (126/1,2 ZR)
2. član udruge može tražiti sudsku zaštitu u slučaju povrede njegovih prava utvrđenih
statutom udruge (178 ZR)
3. udruga može zahtijevati od suda da zabrani djelatnost koja je protivna pravu na slobodno
udruživanje radnika ili poslodavaca (179/1 ZR)
4. stranka kolektivnog ugovora može zahtijevati sudsku zašititu prava iz kolektivnog
ugovora (202 ZR)
5. poslodavac može zahtijevati od suda za zabrani štrajk koji je protivan odredbama Zakona
o radu i naknadu štete koju je pretrpio zbog takvog štrajka (215/1,2)
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud
će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova (434/1). Ovo je
osobito važno kada su u pitanju postupci koji se tiču prestanka ugovora o radu, jer se tu
zapravo rješava pitanje egzistencije radnika.

238
 U postupku u parnicama iz radnih odnosa rok za odgovor na tužbu je 8 dana (434/2). U
sporovima iz radnih odnosa koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu i u
kolektivnim radnim sporovima, ako zakonom nije određen kraći rok, ročište za glavnu
raspravu mora se održati u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na tužbu (434/3).
U postupku u parnicama iz radnih odnosa postupak pred prvostupanjskim sudom mora
se okončati u roku od 6 mjeseci od dana podnošenja tužbe (434/4). Nadalje, drugostupanjski
je sud dužan donijeti odluku o žalbi podnesenoj protiv odluke prvostupanjskog suda u roku od
30 dana od dana primitka žalbe (434/5). Dakle, ovdje je riječ o odredbama kojima je cilj
operacionalizirati spomenuto načelo hitnosti. Međutim, riječ je o instruktivnim rokovima.
Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje kakve činidbe odrediti paricijski rok od 8 dana
za njezino izvršenje (436). Rok za podnošenje žalbe jest 8 dana (437/1).
U tijeku postupka sud može i po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere koje se
primjenjuju u ovršnom postupku radi sprečavanja nasilnog postupanja ili radi otklanjanja
nenadoknadive štete (435/1). Iz važnih razloga sud može odlučiti da žalba ne zadržava ovrhu
odluke o određivanju privremene mjere (437/2).
Prema noveli ZPP-a od 2003. općenito je data prednost raspravnom načelu. Iznimku od
toga pravila predstavlja odredba prema kojoj je sud u parnicama iz radnih odnosa ovlašten
izvesti i dokaze koje stranke nisu predložile, ako su ti dokazi značajni za odlučivanje (435/2).
Dakle, ovdje sud ima glede izvođenja dokaza i inkvizitorna ovlaštenja.
Punomoćnici radnika odnosno poslodavca. Svaka stranka može voditi parnični
postupak u svoje ime. Ako se ona odluči angažirati punomoćnika, to u pravilu može biti samo
odvjetnik. Od toga pravila postoje iznimke:
1. stranku može zastupati ona osoba koja je s njom u radnom odnosu, ako je potpuno
poslovno sposobna (89a/2). Dakle, takva osoba može sa strankom biti u radnom
odnosu u punom ili u nepunom radnom vremenu, na određeno ili na neodređeno
vrijeme. Po ovakvim punomoćnicima mogu biti zastupane pravne osobe, obrtnici i sl.
2. stranku mogu zastupati i punomoćnici po srodstvu (o čemu detaljnije u poglavlju o
zastupanju)
3. radnika može u postupku u parnicama iz radnih odnosa kao punomoćnik zastupati
osoba koja je u radnom odnosu u sindikatu čiji je on član ili u udruzi sindikata u koju
je udružen sindikat čiji je on član (434a/1).
4. poslodavca može u postupku u parnicama iz radnih odnosa kao punomoćnik zastupati
osoba koja je u radnom odnosu u udruzi poslodavaca čiji je on član ili u udruzi
poslodavaca više razine u koju je udružena udruga poslodavaca čiji je on član
(434a/2).

U prvom stupnju, sukladno općem pravilu, postupak provodi sudac pojedinac. Iznimno, o
zabrani štrajka, odnosno o isključenju s rada, u prvom stupnju odlučuje županijski sud u
vijeću sastavljenom od tri suca profesionalca (217 ZR).
Iz važnih razloga sud može odlučiti da žalba ne zadržava ovrhu odluke (437/2). Dakle,
ovršnost odluke može nastupiti prije njezine pravomoćnosti. Takva mogućnost postoji, kako u
odnosu na rješenja kojima sud određuje privremene mjere, tako i u odnosu na prvostupanjske
presude kojima se odlučuje o meritumu spora.
Općinski sudovi su uvijek nadležni rješavati sporove iz radnih odnosa koje pokreće
radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu, pa ako je ona uvjetovana i otvaranjem
stečajnog postupka. Budući da je u ovom slučaju izrijekom određena nadležnost općinskog

239
suda (34/1/10), tu nema mogućnosti da trgovački sudovi ni u povodu otvaranja stečajnog
postupka (34b/5) po načelu atrakcije postanu stvarno nadležnima.
Međutim, što se tiče sporova iz radnih odnosa koje je pokrenuo radnik zbog
ostvarivanja drugih svojih prava269 situacija je drugačija. Naime, takvi sporovi nisu izrijekom
stavljeni u stvarnu nadležnost općinskih sudova, već su u njihovoj nadležnosti temeljem
odredbe o općoj stvarnoj nadležnosti općinskih sudova (34/2). Stoga, će takve sporove
rješavati trgovački sudovi, koji će, zbog otvaranja stečajnog postupka (34b/5), po načelu
atrakcije postati stvarno nadležan.
Postupak u parnicama zbog smetanja posjeda

Zakon određuje neka posebna pravila za postupanje u parnicama zbog smetanja

posjeda, kojima se u izvjesnoj mjeri odstupa od općih pravila parničnog postupka. Osnovni je
zadatak tih parnica da omoguće hitnu i efikasnu uspostavu poremećenog faktičnog stanja
prema posljednjem stanju posjeda, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda,
poštenje posjednika, te bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvom
društvenom, javnom ili sličnom interesu.
U sporovima zbog smetanja posjeda stvarno su nadležni općinski sudovi. Pravo na
traženje zaštite posjeda ograničeno je subjektivnim i objektivnim rokom. Tužba se mora
podnijeti u subjektivnom roku od 30 dana od dana kada je tužitelj saznao za čin smetanja i
počinitelja. No ako od dana kada je smetanje nastalo protekne objektivni rok od godine dana
ova se tužba ne može više podnijeti, makar subjektivni rok nije još počeo teći.
Neposredni cilj postupka je da pruži zaštitu faktičkim posjedovnim odnosima,
raspravljanje je ograničeno samo na dvije bitne okolnosti;
1. posljednje stanje posjeda
2. smetanje
Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, pravnom temelju posjeda, poštenju
posjednika. Dopušteno je da se na prigovor tuženika – exceptio vitosae possessionis ob
adversario – raspravlja o tome je li mu tužitelj oduzeo posjed silom, potajno ili prijevarom, no
samo ako dana kada je tuženik saznao da mu je tužitelj oduzeo posjed pa od dana kada je
vratio posjed nije proteklo više od trideset dana, ni više od godine dana. Ovaj je prigovor
dopušten samo ako se zasniva na tvrdnji da je baš tužitelj oduzeo posjed na nedopušten način.
Sadržaj rješenja kojim se pruža posjedovna zaštita determiniran je sadržajem tužbenog
zahtjeva. U tom smislu tužitelj je dužan tražiti da sud;
1. utvrdi čin smetanja njegovog posjeda
2. naredi uspostavu posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja
3. zabrani takvo ili slično smetanje
Ako nađe da je tužiteljev zahtjev osnovan, sud bi bio dužan donijeti rješenje kojim će;
1. utvrditi čin smetanja
2. narediti tužniku uspostavu posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja
3. zabraniti mu takvo ili slično smetanje ubuduće

269
Npr. naknada štete ako je tuženik osoba nad kojom je otvoren stečajni postupak

240
 Ovdje pravodobna žalba u načelu zadržava ovrhu rješenja no sud može iz važnih razloga
odlučiti da žalba nema suspenzivne moći. Rok za žalbu traje 8 dana. Revizija nije dopuštena.
Ponavljanje postupka može se tražiti samo zbog toga što nezakonitim postupanjem stranci
nije bila pružena mogućnost raspravljanja pred sudom, ili ako se povreda odnosi na stranačku
ili parničnu sposobnost i zastupanje stranaka. Pravo na podnošenje prijedloga ograničeno je
samo veoma reduciranim objektivnim rokom od 30 dana od pravomoćnosti rješenja o
smetanju posjeda.
Tijekom postupka sud može po službenoj dužnosti i bez saslušanja protivne stranke
odrediti privremene mjere koje se primjenjuju u ovršnom postupku radi otklanjanja hitne
opasnosti protupravnog oštećenja ili sprečavanja nasilja ili otklanjanja nenaknadive štete.

Izdavanje platnog naloga

Ako u glavi ZPP-a o postupku za izdavanje platnog naloga ne postoje posebne odredbe,
u tim će se parnicama primjenjivati ostale odredbe ZPP-a (445a).
Rješenje kojim sud prihvaća tužiteljev zahtjev da se tuženiku naloži neko plaćanje –
platni nalog, mandat, može biti samo kondemnatornog značenja. Efikasnost platnog naloga
manifestira se u tome što pravomoćnost i ovršnost nastupaju u relativno kratkom roku i
vremenski koincidiraju.
Pobijani platni nalog ne gubi pravno značenje zbog toga što je protiv njega podnesen
prigovor. Raspravljanje u povodu prigovora ima za neposredan cilj ispitivanje pravilnosti i
zakonitosti donesenog platnog naloga i tako, tek posredno, raspravljanje o osnovanosti
tužbenog zahtjeva. Ovo svojstvo platnog naloga izjednačuje ga s pravnim lijekom.
Hrvatsko procesno pravo poznaje dvje vrste platnih naloga;
1. platne naloge koji se izdaju za tražbine čije postojanje tužitelj dokazuje kvalificiranim
ispravama – dokumentarni platni nalozi
2. naloge koji se izdaju za tražbine manje vrijednosti o čijem postojanju tužitelj ne mora uz
tužbu priložiti nikakva dokazna sredstva – nedokumentarni platni nalozi
Sud je dužan izdati dokumentarni platni nalog ako se pored općih ispune i sljedeće
posebne procesne pretpostavke;
7. da je tražbina novčana
8. da je dospjela
9. da tužitelj dokazuje tražbinu vjerodostojnom ispravom priloženo, uz
tužbu u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu
Vjerodostojnim ispravama smatraju se osobito:
1) javne isprave;
2) privatne isprave na kojima je potpis obveznika ovjerio tijelo nadležan za ovjeru;
3) mjenice i čekovi s protestom i povratnim računima ako su oni potrebni za zasnivanje
zahtjeva;
4) izvaci iz poslovnih knjiga270;
5) fakture;
270
Ovi izvaci, nakon stupanja na snagu ZIDZPP/03, ne moraju više biti ovjereni, budući da se ni poslovne knjige
više ne ovjeravaju.

241
 6) isprave koje prema posebnim propisima imaju značenje javnih isprava (446/2).
Bitna izmjena koju unosi ZIDZPP/03 jest brisanje stavaka 4. i 5. članka 446. ZPP-a
koje su izdavanje platnog naloga uvjetovale obvezom tužitelja da učini vjerojatnim postojanje
pravnog interesa, a ako tužitelj to ne bi učinio, sud je bio ovlašten takvu tužbu odbaciti. Time
je zapravo tužitelju bio sužen put ostvarivanja pravne zaštite.
Nedokumentirani platni nalog - kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelo glavno
potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 5.000,00 kuna, sud će izdati platni nalog protiv
tuženika iako tužbi nisu priložene vjerodostojne isprave, ali je u tužbi iznesena osnova i visina
dugovanja i naznačeni dokazi na temelju kojih se može utvrditi istinitost tužbenih navoda
(447/1). Nedokumentirani platni nalog može se izdati samo protiv glavnog dužnika (447/3).
Prema novom uređenju, u sporovima iz nadležnosti trgovačkih sudova nedokumentirani
platni nalog sud će izdati kad se tužbeni zahtjev odnosi na dospjelu glavnu tražbinu u novcu
koja ne prelazi svotu od 20.000,00 kuna (447/2).
Tužitelj u tužbi predlaže izdavanje platnog naloga. Ako sud ne prihvati taj prijedlog,
nastavit će postupak po tužbi (449/1). Protiv rješenja suda kojim se ne prihvaća prijedlog za
izdavanje platnog naloga nije dopuštena žalba (449/2).
Međutim, sud će izdati platni nalog i kad tužitelj u tužbi nije predložio izdavanje
platnog naloga, a udovoljeno je svim uvjetima za izdavanje platnog naloga (446/3).
Dakle kad sud prihvati prijedlog ili sam odluči izdati platni nalog, sudac će bez
održavanja ročišta izdati platni nalog (448/1). U platnom nalogu sud će izreći da je tuženik
dužan u roku od osam dana (u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od tri dana) nakon
primitka platnog naloga udovoljiti zahtjevu tužbe zajedno s troškovima koje je sud odmjerio
ili u istom roku podići prigovore protiv platnog naloga. (448/2).
Platni nalog je specifično rješenje kojim se u ovom postupku usvaja tužbeni zahtijev i
može biti samo kondemnatorne prirode (129/4). Pravomoćnost i ovršnost platnog naloga
vremenski koincidiraju.
Platni nalog dostavlja se objema strankama. Tuženiku se uz platni nalog dostavlja i
primjerak tužbe s prilozima (448/3).
Platni nalog tuženik može pobijati samo prigovorom. 271 U dijelu u kojemu nije
napadnut prigovorom platni nalog postaje pravomoćan (450/2).
Nepravovremene, nepotpune ili nedopuštene prigovore odbacit će sudac bez održavanja
ročišta (451/1). Ako su prigovori podneseni pravovremeno, sudac će ocijeniti je li potrebno da
zakaže pripremno ročište ili može odmah odrediti ročište za glavnu raspravu (451/2). Dakle,
ulaganje prigovora dovodi do početka redovnog kontradiktornog postupka. Ako tuženik do
zaključenja glavne rasprave odustane od svih podnesenih prigovora, platni nalog ostaje na
snazi (456/2).

271
Ako se platni nalog pobija jedino u pogledu odluke o troškovima, ta se odluka može pobijati samo žalbom
protiv rješenja (450/1). Ako tuženik prigovori da nisu postojale zakonske osnove za izdavanje platnog naloga (čl.
446. i 447) ili da postoje smetnje za daljnji tijek postupka, sud će najprije odlučiti o tom prigovoru. Ako ustanovi
da je takav prigovor osnovan, ukinut će rješenjem platni nalog i nakon pravomoćnosti rješenja otpočeti
raspravljanje o glavnoj stvari, kad takvu raspravljanju ima mjesta (452/1). Ako sud ne prihvati taj prigovor,
prijeći će na raspravljanje o glavnoj stvari, a rješenje suda unijet će se u odluku o glavnoj stvari (452/2). Ako u
povodu prigovora nedospjelosti sud ustanovi da je zahtjev tužbe dospio nakon izdavanja platnog naloga, ali prije
zaključenja glavne rasprave, sud će presudom ukinuti platni nalog i odlučiti o tužbenom zahtjevu (Članak 326.
stavak 1) (452/3).

242
 U odluci o glavnoj stvari sud će odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično
održava na snazi ili se ukida (451/3).
Sud se može po službenoj dužnosti oglasiti mjesno nenadležnim najkasnije do
izdavanja platnog naloga (453/1). Tuženik može istaći prigovor stvarne i mjesne
nenadležnosti samo u prigovoru protiv platnog naloga (453/2). Ako sud nakon izdavanja
platnog naloga utvrdi da je stvarno ili mjesno nenadležan, neće ukinuti platni nalog, nego će
nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim ustupiti predmet nadležnom sudu
(454).
Zaključno možemo kazati da, nakon stupanja na snagu ZIDZPP/03-a, tužitelj svoju
novčanu tražbinu može zahtijevati prema svojem vlastitom izboru:
1) prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave272 (28, 37/2 OZ).
2) tužbom s prijedlogom za izdavanje platnog naloga
3) tužbom u parničnom postupku
Put pravne zaštite tužitelj će birati zavisno od ocjene hoće li i kakve prigovore tuženik,
odnosno ovršenik isticati.

Postupak u sporovima male vrijednosti

Ova pravila rezultat su kompromisa između radikalne primjene načela de minimis non
curat praetor (u nas neprihvatljivog) i težnje da se strankama osiguraju procesna jamstva za
zaštitu prava.
Ako u glavi ZPP-a o postupku u sporovima male vrijednosti ne postoje posebne
odredbe, u tim će se parnicama primjenjivati ostale odredbe ZPP-a (457).
Sporovi male vrijednosti jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na
potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 5.000,00 kuna (458/1). Sporovima male
vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u
novcu, a tužitelj je u tužbi naveo da pristaje da umjesto udovoljenja određenom zahtjevu primi
određeni novčani iznos koji ne prelazi navedenun svotu (458/2).
Sporovima male vrijednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva
nije novčana svota, već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužitelj u tužbi naveo,
ne prelazi spomenutu svotu (458/3).
Ne smatraju se sporovima male vrijednosti:
1. sporovi o nekretninama;
2. sporovi iz radnih odnosa koje je pokrenuo radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu
(dakle, prema novom uređenju, ostali sporovi iz radnih odnosa su malični sporovi ako se
ispune opće pretpostavke);
3. sporovi zbog smetanja posjeda (459).
Ako tužitelj preinači tužbeni zahtjev tako da vrijednost predmeta spora prelazi svotu od
5.000,00 kuna, postupak će se dovršiti prema odredbama ovog zakona o redovnom postupku
(464/1). Ako tužitelj do zaključenja glavne rasprave koja se vodi prema odredbama ovog
zakona o redovnom postupku smanji tužbeni zahtjev tako da više ne prelazi svotu od
272
Rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave donose javni bilježnici (307a OZ). Oni ta rješenja i provode,
osim ako je riječ o ovrsi na pokretninama. U slučaju prigovora, javni bilježnik cijeli spis, zajedno sa prigovorom,
dostavlja nadležnom sudu. Nepravovremeno podneseni prigovor može odbaciti sam javni bilježnik. Protiv
njegovog rješenja ovršenik ima pravo žalbe o kojoj odlučuje sud. Tako nastaje jedan komplicirani sudsko-
javnobilježnički sustav.

243
5.000,00 kuna, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona o postupku u
sporovima male vrijednosti (464/2).
Ako tužitelj ne dođe na prvo ročište za glavnu raspravu273, a uredno je pozvan, smatrat
će se da je povukao tužbu, osim ako se tuženik na tom ročištu ne upusti u raspravljanje
(465/1). Ako s kojeg kasnijeg ročišta izostanu obje stranke, sud će odgoditi ročište. Ako i na
novo ročište ne dođu obje stranke, smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu (465/2).
U maličnim sporovima ne primjenjuju se odredbe o mirovanju postupka (465/3).
Presuda se objavljuje odmah nakon zaključenja glavne rasprave (466/1). Prijepis
presude uvijek se dostavlja stranci koja nije bila prisutna objavi, a stranci koja je bila prisutna
objavi samo na njezin zahtjev. Taj zahtjev stranka može postaviti najkasnije na ročištu na
kojemu se presuda objavljuje (466/2).
U postupku u sporovima male vrijednosti dopuštena je posebna žalba samo protiv
rješenja kojim se završava postupak (462/1). Ostala rješenja protiv kojih je po ovom zakonu
dopuštena žalba mogu se pobijati samo žalbom protiv odluke kojom se postupak završava
(462/2). Potonja rješenja ne dostavljaju se strankama, već se objavljuju na ročištu i unose u
pismeni sastav odluke (462/3).
Protiv prvostupanje presude odnosno rješenja kojim se završava spor stranke mogu
podnijeti žalbu u roku od osam dana (467/3). Rok za žalbu računa se od dana objave presude
odnosno rješenja; a ako je presuda odnosno rješenje dostavljeno stranci, rok se računa od
dana dostave (467/4).
Presuda ili rješenje kojim se završava malični spor može se pobijati samo zbog bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i
11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (467/1). Dakle, prema novom
uređenju, lista apsolutno bitnih povreda zbog kojih se ovdje može izjaviti žalba dodatno je
ograničena. Žalba u kojoj su izneseni razlozi zbog kojih se žalba ne može podnijeti odbacit će
se kao nedopuštena (467/5).
O žalbi protiv presude odlučuje sudac pojedinac drugostupanjskoga suda (467/6). Protiv
odluke drugostupanjskog suda nije dopuštena revizija (467/7).
Postupak u sporovima male vrijednosti provodit će se i u povodu prigovora protiv
platnog naloga ako vrijednost osporenog dijela platnog naloga ne prelazi svotu od 5.000,00
kuna (460).

273
U pozivu za glavnu raspravu navest će se, među ostalim, da će se smatrati da je tužitelj povukao tužbu ako ne
dođe na prvo ročište za glavnu raspravu, da se u postupku u sporovima male vrijednosti ne primjenjuju odredbe
o mirovanju postupka i da u tom postupku stranke trebaju sve činjenice i dokaze iznijeti do zaključenja glavne
rasprave jer se u žalbi protiv presude ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, te da se odluka
može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog
prava (465/4).
U postupku u sporovima male vrijednosti zapisnik o glavnoj raspravi, osim podataka iz članka 124. stavka 1.
ovog zakona. sadrži:
1) izjave stranaka od bitnog značenja, a osobito one kojima se, u cijelosti ili djelomično, priznaje tužbeni
zahtjev, ili se odriče od tužbenog zahtjeva ili od žalbe, ili se preinačava ili povlači tužba;
2) bitni sadržaj izvedenih dokaza;
3) odluke protiv kojih je dopuštena žalba i koje su objavljene na glavnoj raspravi;
4) jesu li stranke bile prisutne objavi presude i, ako su bile prisutne, da su poučene uz koje uvjete mogu
podnijeti žalbu (463).

244
ARBITRAŽA

Arbitraža je provođenje suđenju u sporu pred arbitražnim sudom. Arbitražni sud je

nedržavno pravosudno tijelo koje svoje ovlaštenje za suđenje crpi iz sporazuma stranaka.
Sastavljeno je od jedne ili više osoba o čijem su se izboru stranke sporazumjele, kojem su
stranke dobrovoljno i sporazumno povjeravaju donošenje meritorne odluke u sporu.
Sabor RH je na sjednici 28.9. 2001. donio Zakon o arbitraži. Arbitražno sudovanje
razvilo se kao izraz nezadovoljstva zbog sporog, krutog i nesigurnog državnog sudovanja. Za
arbitražni postupak tvrdi se da osigurava tajnost i pomirljiv ton raspravljanja, brzinu i
jeftinoću.
Zakonom o arbitraži uređuje se;
1. domaća arbitraža
2. priznanje i ovrha arbitražnih pravorjeka
3. nadležnost i postupanje sudova u vezi s arbitražom

Osnovne definicije arbitraže;

1. arbitraža – suđenje pred arbitražnim sudom bez obzira organizira li ga ili njegovo
djelovnje organizira arbitražna ustanova ili ne
2. domaća arbitraža – arbitraža čije je mjesto na području RH
3. arbitražni sud – je nedržavni sud koji svoje ovlaštenje za suđenje crpi iz sporazuma
stranaka
4. arbitražna ustanova – pravna osoba ili tijelo pravne osobe koje osigurava i organizira
djelovanje arbitražnih sudova
5. arbitar - je pojedinac ili član odnosno predsjednik arbitražnog vijeća
6. spor bez međunarodnog obilježja – je spor u kome su stranke fizičke osobe s
prebivalištem ili običajenim boravištem u tuzemstvu, odnosno pravne osobe koje su
osnovane na pravu RH
7. spor s međunarodnim obilježjem – spor u kojem je barem jedna stranka fizička osoba
s prebivalište ili uobičajenim boravištem u inozemstvu odnosno pravna osoba koja je
osnovana po stranom pravu
8. pravorijek – odluka arbitražnog suda o biti spora
9. konačni pravorijek – je odluka kojom je odlučeno o osnovi i visini pojedinog zahtjeva
10. posrednik – je osoba koja na temelju pisanog sporazuma stranaka provodi postupak
mirenja
Kad ZA upućuje na sporazum stranaka ili na mogućnost njihovog sporazuma o nekom
pitanju ili kad na bilo koji način upućuje na sporazum stranaka takav sporazum obuhvaća i
sva pravila o arbitraži koja se u sporazumu navode ili na koja se u sporazumu upućuje.

Arbitrabilnost

Stranke mogu ugovoriti domaću arbitražu za rješavanje sporova o pravima kojima

mogu slobodno raspolagati. U sporovima s međunarodnim obilježjem stranke mogu ugovoriti
i arbitražu čije je mjesto izvan područja RH osim ako je posebnim zakonom propisano da
takav spor može rješavati samo sud u RH.
Stranke se mogu sporazumjeti da sporove iz ovog članaka iznesu pred arbitražni sud
bez obzira na to organizira li njihovo djelovanje arbitražna ustanova ili ne.

245
Ugovor o arbitraži

On je temeljni pravni posao na kojem počiva konstrukcija arbitražnog suđenja. Ugovor

je djelo suglasno izražene volje stranaka. Ako se njime ugovara arbitraža hrvatske državne
pripadnosti, da bi bio pravno valjan trebao bi ispunjavati uvjete o sadržaju i formi hrvatskog
ZA.
Ovaj ugovor je valjan ako je sklopljen u pisanom obliku. Po hrvatskom zakonu se
smatra da je ugovor sklopljen u pisanom obliku i kad je unesen u odvojene isprve koje su
stranke potpisale ili ako je sklopljen razmjenom pisama, teleksa, telefaksa brzojava ili dr-
sredstava komuniciranja koja omogućuju pisani dokaz o ugovoru, bez obzira jesi li ga stranke
potpisale.
Smatra se da je ugovor o arbitraži u pisanom obliku zaključen ako:
1. je jedna od stranaka uputila drugoj ili ako je treća osoba uputila objema strankama
pisanu ponudu za zaključenje tog ugovora, a protiv te ponude nije pravodobno
izjavljen prigovor, što se prema običajima u prometu moće smatrati prihvatom ponude
2. ako nakon usmeno zaključenog ugovora jedna od ugovorenih strana uputi drugoj
pisanu obavijest u kojoj se poziva na prethodno zaključeni usmeni ugovor, a druga
strana pravodobno ne prigovori sadržaju obavijesti, što se prema običajima u prometu
može smatrati suglasnošću sa sadržajem primljene obavijesti
3. upućivanje u glavnom ugovoru na ispravu koja sadrži arbitražnu klauzulu jest ugovor
o arbitraži ako je pućivanje takvo da je ta klauzula sastavni dio tog ugovora
4. ugovor je valjan i ako se u teretnici izričito poziva na arbitražnu klauzulu u
brodarskom ugovoru
5. iznimno od općih odredaba, ako je spor nastao ili bi mogao nastati iz potrošačkog
ugovora, ugovor o arbitraži mora biti napisan u posebnoj ispravi koju su potpisale obje
strane, u kojoj, ako nije sastavljena kod javnog bilježnika ne smije biti drugih
utanačenja osim onih koja se odnose na arbitražni postupak
6. smatra se da je ugovor o arbitraži valjan i ako tužitelj podnese tužbu arbitražnom
sudu , a tuženik ne prigovori njegovoj nadležnosti najkasnije u odgovoru na tužbu u
kojemu se upustio u raspravljanje o biti spora

Za materijalno pravnu valjanost ugovora o arbitraži mjerodavno je pravo koje su stranke

izabrale. Ako stranke nisu izabrale pravo, mjerodavno će biti pravo koje je mjerodavno za bit
spora ili pravo RH.

Prestanak ugovora o arbitraži

Ugovor o izbranom sudu može prestati zbog potpune likvidacije pravnog odnosa u
vezi s kojim je zaključen; zbog izvršenja zadatka arbitraže ili zbog nemogućnosti izvršenja tih
zadataka; zbog nastupanja roka ili uvjeta od kojega je zavisila njegova valjanost te na temelju
sporazuma stranaka.

Sposobnost stranaka

Sposobnost fizičkih, pravnih i drugih osoba da zaključe ugovor o arbitraži i da budu

stranke u sporu pred arbitražnim sudom ocjenjuje se prema pravu koje je za njih mjerodavno.
Državljani RH i pravne osobe hrvatskog prava, ukljućujući i RH te jedinice lokalne

246
samouprave i jedinice područne samouprave, mogu zaključiti ugovor o arbitarži i biti stranke
u sporu pred arbitražnim sudom.

Punomoć za zaključenje ugovora o arbitraži

Ako je za valjanost punomoći mjerodavnopravo RH, ovlaštenje za zaključenje glavnog

ugovora obuhvaća i ovlaštenje za sklapanje uovora o arbitaži .

Kompetenz kompetenz problem

Taj problem govori o tome može li arbitražn sud suditi o valjanosti arbitražnog
ugovora, te je li nadležan za suđenje u konkretnom sporu. Konstatira se da bi nesavjesne
stranke mogle dovestu u pitanje efokastnost arbitraže time što bi poricale ovlaštenje
arbitražnog suda da odlučuje o svojoj nadležnosti tražeći da o tome odluči državni sud koji bi
bio nadležan za rješavanje spora
Arbitražnom sudu treba omogućiti da odlučuje o svojoj investituri, pod rezervom
naknadne državne sudske kontrole do koje dolazi, u odnosu na domaće arbitraže, u povodu
tužbe za poništaj arbitražne presude, a u odnosu na strane arbiraže u povodu oslućivanja o
njihovom priznanju ili ovrsi.

Dostava pisanih priopćenja

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele smatrat će se da su pisana priopćenja

dostavljena onog dana kada budu predana na poštansku adresu adresatu ili osobi ovlaštenoj za
primanje pisanih priopćenja.
Poštanska adresa je ona koji adresat redovito prima poštu. Ako adresat nije izričito
doredio drugu adresu ili ako to ne proizlazi iz okolnosti slučaja, poštanska adresa bit ć adresa
sjedišta ili podružnice adresata navedena u glavnom ugovoru ili ugovoru o arbitraži.
Smatrat će se da je predaja izvršena i ako adresat kojem se dostava obavlja odbije
primiti pisano priopćenje.

Arbitri

Ako sporazumom stranaka nije određen broj arbitara, imenovat će se tri arbitra. Nikog
se ne može spriječiti da zbog svog državljanstva bude arbitar, osima ako su se stranke o tome
drugačije sporazumjele. Suci suda RH mogu biti izabrani samo za predsjednika arbitražnog
vijeća ili arbitra pojedinca. Izabrani arbitar mora imati potpunu poslovnu ili parničnu
sposobnost.
Izjavu o prihvaćanju dužnostu arbitar mora dati pismeno. On je dužan arbitražu voditi
primjerenom brzinom i pravodobno poduzimati radnje u postupku, te se brinuti da se izbjegne
svako odugovlačenje postupka.
Osoba kojoj se neko obrati radi imenovanja za arbitra dužna je iznijeti sve okolnosti
koje bi mogle dati povoda za osnovanu sumnju u njenu neizvjesnost ili nepristranost. Nakon
imenovanja i u tijeku postupka arbitar je dužan bez odlaganja iznijeti strankama takve
okolnosti osim ako ih je o njima već ranije obavjestio.

247
 Stranka može tražiti izuzeće arbitra kojeg je imenovala ili u čijem je imenovanju
sudjelovala samo ako je razlog za izuzeće nastao ili je stranka za njega saznala tek nakon što
je arbitar imenovan.
Ako arbitar zbog stvarnih ili pravnih razloga ne može obavljati svoju dužnost njegov
mandat prestaje ako se povuče sa te dužnosti ili ako se stranke sporazumiju o njenom
prestanku.
Ako mandat arbitra prestane na temelju odredaba o izuzeću ili o smjenjivanju zbog
neobavljanja dužnosti ili zbog njegovog povlačenja s dužnosti zbog bilo kojeg drugog
razloga, ili zbog opoziva njegovog mandata na temelju sporazuma stranaka ili u bilo kojem
drugom slučaju prestanka njegovog mandaa, imenovat će se zamjenik arbitra u skladu s
pravilima koja se primjenjuju na imenovanje arbitra koga se zamjenjuje.

Ravnopravnost stranaka u postupku

Stranke su ravnopravne u postupku pred arbitražnim sudom. Strankama treba

omogućiti da se izjasne o navodima i zahtjevima protivne stranke. U svrhu ostvarivanja ovih
odredbi abitri će nastojati strankama iznijeti svoja shvaćanja te dati prikladana objašnjenja
kako bi se zajedno sa strankama razmotrila sva odlučna činjenična i pravna pitanja spora.

Pravila postupka

Ako to nije u protivnosti s odredbama ovog zakona stranke se mogu sporazumjeti o

pravilima postupka kojih će se arbitražni sud pridržavati ili tako da ih same odrede ili
upućivanjem na određena pravila ili na drugi prikladan način.
Ako takvog sporazuma nema, arbitražni sud može, ako to nije su suprotnosti s
odredbama Zakona, provoditi postupak na način koji smatra prikladnim.

Mjesto arbitraže

Stranke se mogu sporazumjeti o mjestu arbitraže. Ako takvog sporazuma nema mjesto
arbitraže odredit će arbitražni sud vodeći računa o okolnostima spora, uključujući i pogodnost
određenog mjesta ta stranke.

Početak arbitražnog postupka

Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele arbitražni postupak počinje;

1. ako se arbitraža provodi pred arbitražnim sudom čije djelovanje organizira i osigurava
rabitražna ustanova – onog dana kad ta arbitražna ustanova primi tužbu
2. u ostalim slučajevima – onog dana kad tuženik primi obavijest o tome da je protivna
stranka imenovala arbitra ili predložila arbitra pojedinca i uz nju pozove da imenuje drugog
arbitra ili da se izjasni o predloženom arbitru pojedincu te tužbu kojom se spor iznosi pred
arbitržni sud.

Jezik

248
 Stranke se mogu sporazumijeti o jeziku na kojima će se provoditi arbitraža. Ako se
stranke ne sporazume onda sud odlučuje na kojem jeziku će se provoditi postupci.

Tužba i odgovor na tužbu

Ako se stranke nisu drugačije sporazumijele, tužitelj u tužbi treba iznijeti činjenične
tvrdnje na kojima temelji svoje zahtjeve, sporna pitanja i tužbeni zahtjev, a tuženik u
odgovoru na tužbu treba iznijeti svoju obranu u pogledu tih tužiteljevih navoda.

Svjedoci

Oni se u pravilu saslušavaju na glavnoj raspravi. Ako na to pristanu, svjedoci se mogu

saslušavati i izvan glavne rasprave, a arbitražni sud može od svjedoka zatražiti da u
određenom roku pismeno odgovore na postavljena pitanja. Oni se saslušavaju bez polaganja
zakletve.

Vještaci

Ako se stranke nisu drukčije sporazumijele , arbitražni sud može :

1. imenovati jednog ili više vještaka od kojih će zatražiti nalaz o činjenicama
2. zahtijevati od stranke da vještaku dade sve važnije informacije, da mu preda važne isprave,
robu ili druge stvari radi pregleda.

Pravorijek

Ako se sranke nisu drgačije sporazumjele , arbitražni sud može donositi djelomične
pravorijeke i međupravorijeke. Djelomični pravorijek smatra se samostalnim pravorijekom.
Pravorijek se donosi u mjestu arbitraže , izrađuje se u pisanom obliku.
On mora biti obrazložen osim ako su se stranke sporazumjele da obrazloženje nije
potrebno ili ako je pravorijek donesen na temeljnu nagodbe stranaka.
U pravorijeku treba navesti kada je donesen i mjesto njegovog donošenja. Izvornik
pravorijeka i sve prijepise potpisuju arbitrar pojedinac tj. svi članovi vijeća. Pravorijek je
valjan i ako ga koji arbitrar uskrati potpisati, ako je pravorijek potpisala većina članova vijeća.

Dopunski pravorijek

Ako se stranke nisu drukčije sporazumijele, svaka strana može u roku od 30 dana od
primitka pravorijeka, uz obavijest drugoj stranci, od arbitražnog suda zatražiti donošenje
dopunskog pravorijeka o zahtjevima iznesenim u arbitražnom postupku o kojima arbitržni sud
u svom pravorijeku nije odlučio. Ako arbitražni sud nađe da je zahtjev opravdan, donijet će
dopunski pravorijek.

249
Pravna snaga pravorijeka

Pravorijek arbitražnog suda je akt delegirane jurisdikcije, a ne građanskopravna

nagodba stranaka u sporu. On ima prema stranakama, ali ne i prema trećima, snagu
pravomoćne sudske presude, osim ako su se stranke izričito sporazumijele da se pravorijek
može pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja.
Pravorijek koji se ne moće pobijati pred arbitražnim sudom višeg stupnja stječe
svojstvo pravomoćnosti samim podnošenjem.

Ispravak i tumačenje pravorijeka

U roku od 30 dana od primitka pravorijeka, ako se stranke nisu drukčije sporazumjele

o nekom drugom roku;
1. jedna stranka, uz obavijest drugoj, može zahtijevati od arbitražnog suda da u pravorijeku
ispravi računsku, pisarsku ili tipografsku grešku
2. ako su se stranke tako sporazumjele, jedna stranka, uz obavijest drugoj može zahtijevati od
arbitražnog suda da dade tumačenje odeđenog mjesta ili dijela pravorijeka.
Ako arbitražni sud smatra da je iznesen zahtjev opravdan, ispravit će pravrijek ili će
dati njegovo tumačenje, koje je sastavni dio pravorijeka. Arbitražni sud može ex offo ispraviti
svaku navedenu grešku u roku od 30 dana od donošenja pravorijeka.

Odluka o troškovima

Na zahtjev stranke, arbitražni sud će u pravorijeku ili u odluci kojom se postupak

okončava odrediti koja je stranka i u kojem omjeru dužna naknaditi drugoj stranci troškove
potrebne radi vođenja postupka, uključujući i troškove zastupanja i nagrade arbitrima, te
snositi svoje troškove.
O troškovima postupka arbitražni sud odlučuje po slobodnoj ocjeni uzimajući u obzir
sve okolnosti slučaja, a posebno ishod arbitražnog postupka. Ako arbitražni sud propusti
odlučiti o troškovima ili je takva odluka moguća tek nakon okončanja arbitražnog postupka,
arbitražni sud će o troškovima donijeti posebni pravorijek.
Dominira shvaćanje da tuženik nema pravo tražiti da tužitelj položi aktorsku kauciju.
Oslobađanju dužnosti prethodnog plaćanja arbitražnih troškova nema mjesta jer arbitražu
financiraju samo stranke.

Nagodba

Ako se stanke tijekom postupka nagode o sporu, arbitražni sud će na njihov zahjev
obustaviti postupak, osim ako stranke zatraže da se na temelju nagodbe donese pravorijek.
Arbitražni sud će na traženje stranaka donijeti pravorijek na temelju nagodbe, osim ako nađe
da je sadržaj nagodbe protivan javnom poretku RH .
ZA predstavlja dvije različite vrste nagodaba o biti spora. Na strankama je da odluče koju će
varijanu izabrati :

250
 1. nagodba je supstancijalnopravni ugovor građanskog/trgovačkog prava, pa ako je
zaključena pred arbitrima sama po sebi nema neposrednog procesnog utjecaja na
postupka u kojemu je zaključena.
2. no ako stranke koje su se nagodile žele toj svojoj nagodbi osigurati i procesnopravni
kvalitet presuđene stvari moraju od arbitara zatražiti da donesu pravorijek na temelju
nagodbe .

Ovjera i polaganje pravorijeka

Stranke se mogu sporazumjeti o ovjeri i polaganju pravorijeka te o načinu njegovog

ovjeravanja i polaganja. Ako se sporazum odnosi na ovjeru i polaganje pravorijeka kod suda ,
sud će ovjeru i polaganje obaviti prema pravilima za pružanje pravne pomoći arbitražnim
sudovima. Ako su se stranke o tome sporazumjele, sud će dostaviti jednoj ili objema strakama
prijepis pravorijeka koji je kod njega položen.

Okončanje arbitražnog postupka

Donošenjem konačnog pravorijeka okončava se postupak o pitanjima o kojima je njime

odlučeno. Postupak se može okončati i zaključkom arbitražnog suda kada :
1. tužitelj povuče tužbu, osim ako se tuženik tome usprotivi a arbitražni sud smatra da
tuženik ima pravdan pravni interes da se donese konačni pravorijek o sporu
2. stranke sporazumno odluče o okončanju postupka
3. arbitražni sud nađe da je nastavak postupka iz nekog drugog razloga postao
nepotreban ili nemoguć.

Mandat arbitražnog suda u pravilu prestaje okončanjem postupka. Preživljava u

slučajevima zahtjeva za donešenje dopunskog pravorjeka, za ispravak i tumačenja pravorijeka
za naknadno odlučvanje o troškovima, za vraćanje stvari radi otklanjanaj nedostataka.

Tužba za poništaj pravorijeka

Stranke nemogu ugovoriti pravo na ulaganje žalbe protiv odluke izabranog suda
redovnom državnom sudu ali se ne mogu ni odreći prava na pobijanje pravomoćne arbitražne
presude pred redovnim sudom. Ovo pobijanje ostvaruje se tužbom stranke za poništaj.
Međupravorijek se može pobijati samo tužbom za poništaj podnesenom protiv
pravorjeka kojim je okončan postupak o zahtjevu u povodu kojeg je on donesen. Protiv
pravorijeka nije dopušteno drugo pravno sredstavo sudu. Pravorijek može poništiti samo
nadležni sud i to samo ;
1.ako stranka koja podnese tužbu dokaže:
a)da ugovor o arbitraži nije uopće bio sklopljen ili da nije bio valjan
b) da stranka u postupku nije bila sposobna zaljučiti ugovor o arbiraži i biti stranka u sporu, ili
da stranka nije bila uredno zastupana.
c) da stranka koja je podnijela tužbu za poništa pravorijeka nije bila uredno obaviještena o
pokretanju arbitražnog postupka ili da joj je na drugi nezakonit način bilo onemogućena
rspravljanje pred arbitražnim sudom
d) da se pravorijek odnosi na spor koji nije predviđen arbitražnim ugvorom ili koji nije
obuhvaćen njegovim odredbama ili da sadrži odluke o predmetima koji prekoračuju granice
ugovora o arbitraži

251
e) da sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu nisu bili u skladu sa ZA ili s
dopuštenim sporazumom stranaka , a to je moglo utjcati na sadržaj pravorijeka
f) da pravorijek nije obrazložen ili potpisan u smislu odredaba ZA

2. ako sud nađe i kad se straka nije pozvala na taj razlog :

a) da predmet spora nije arbitrabilan prema zakonima RH
b) da je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom RH

Tužba za poništaj pravorijeka se može podnijeti u roku od 3 mj od dana kada je stranci

koja ju je podnijela dostavljen pravorijek ili ako joj je tužba podnesena u slučaju čl.33, 34 .
ZA od dana kada je stranci koja je tužbi podnijela dostavljena odluka arbitražnog suda od
jednog od tih zahtjeva.

Sud od kojeg se traži poništaj pravorijeka može ako nađe da je to prikladno ili ako to
zatraži jedna od stranaka odgoditi postupak po tužbi za poništaj za vrijeme koje on odredi
kako bi dao mogućnost arbitražnom sudu da nastavi postupak ili da poduzme nešto drugo što
bi moglo ukloniti razloge za poništaj pravorijeka .
Ako stranke to izričito predvide u ugovoru o arbiraži pravorijek se može pobijati
tužbom i ako stranka koja ga pobija sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da
upotrijebi nove dokaze na temelju koih bo za nju mogao biti donesen povoljniji pravorijek da
su te činjenice i dokazi bili upotrebljeni prije zaključenja raspravljanja koje je prethodilo
donošenju pobijanog pravorijeka. Taj se razlog može isticat samo ako tužitelj bez svoje
krivnje nije mogao te okolnosti iznijeti u arbitražnom postupku.
Tužba za poništaj je konstitutivne naravi. Presuda kojom se tužbeni zahtjev prihvaća
poništava pravorijek arbitražnog suda s djelovanjem ex tunc.

Mirenje

Mirenje je jedna od alternativnih metoda rješavanja sporova, to je postupak u kojem

treća nepristrana osoba kojoj su stranke sporazumno povjerile tu zadaću pomaže strankama da
pokušaju postići sporazumno rješenje njihova spora, bez ovlaštenja da ga sama riješi svojoj
odlukom ili da o njemu strankama nadmetne kakvo drugačije obvezujuće rješenje.

Obilježja mirenja

Pored stranaka sudjeluje izmiritelj koji je nepristran, nema ovlaštenja da svojom

odluko riješi spor ili da na koji drugi način nametne strankama njegovo obvazato rješenje,
ima samo ona ovlaštenja koja su mu stranke dale. Neposredni cilj mirenja je rješavanje spora
među strankama po mogućnosti postizanjem nagodbe. Opći i osnvni izvor hrvatskog prava
mirenja je Zakon o mirenju iz 03.

Vrste mirenja

Razlikujemo dobrovoljna i prisilna mirenja, mirenje je u pravilu dobrovoljno. S

obzirom na ulogu izmiritelja može biti čisto facilitacijsko ili evaluacijsko. S obzirom na cilj
mirenje može biti rezolucijsko ili/i terapeutsko tj.transformacijsko .

Koncilijabilnost

252
 Granice mogućnosti medijacijskog rješavanja sporova, mogu biti određene
objektivno dakle s obzirom na vrstu sporova u kojima je dupušteno, subjektivno, dakle s
obzirom na stranke koje mogu u njemu sudjelovati te organizacijsko kompetencijski, dakle s
obzirom na to može li se mirenje povjeravati samo organizacijama za mirenje ili se može
organizirati kao ad hoc prigodno mirenje, odnosno s obzirom na to mogu li se određeni oblici
posredovanaj povjeriti samo nekim organizacijama za mirenje i/ili samo nekim , zato posebno
ovlaštenim osobama.

253