Dileme oko titule vojvode u srednjovjekovnoj Bosni

Esad Kurtovi
Sarajevo

Dosadanja znanja o vojvodskoj tituli u srednjovjekovnoj Bosni poivaju na nedovoljno izgraenim i potvrenim podrazumijevanjima, ponekad i paralelama iz bolje istraenih susjednih podruja. U dosad ponuenom prepoznaju se odreeni izrazi loginosti i uobiajenosti. Bilo je i usputnih pokuaja da se loginost i uobiajenost predstave kao odrazi zakonitosti koja se potivala u srednjovjekovnoj Bosni. Ipak, nije bilo zasebnih i detaljnijih pristupa koji bi analizom vie primjera prezentirali sistemsko praenje s moguim devijacijama koje sa sobom nose ustaljeni sistemi. Sav dostupan izvorni materijal nije bio predmetom zasebne obrade na bosanskim primjerima. S obzirom na njegovu irinu to nije uinjeno ni na ovom mjestu. Na sljedeim stranicama dat je prilog koji moe opravdati takva ira budua sagledavanja.

***
Ovaj tematski okvir proiziao je iz nedavno zavrenog nastojanja da se pojasni pojava bosanskog vlastelina vojvode Sandalja Hrania na historijskoj pozornici. Po uzoru na Hrvatinie, kneza Hrvoja Vukia, koji je vojvodsku titulu stekao nasljeem od svoga oca vojvode Vukca Hrvatinia, a uz prisustvo i odobrenje kralja Tvrtka I. Kotromania2, ini se da je i meu Kosaama, Sandalj Hrani naslijedio vojvodsku titulu od svoga strica vojvode Vlatka Vukovia3. No, izvori daju drugaije mogunosti. Linija nasljea
Proireno izlaganje: Meunarodni znanstveni skup o arheologu i historiaru Pavi Aneliu (1920- 1985), odran 14 -15. 10. 2005. u Sarajevu u organizaciji Franjevake teologije Sarajevo. 2 Thallczy 1897, 183-192; Isti, 1899, 284-290; Mihalji, 2002, 117-129. 3 Babi 1962, 330-331. Tako je to posmatrao i Sima irkovi: Po nainu kako se uzdigao meu vrhove bosanskog plemstva, Sandalj Hrani je veoma slian znatno starijem vojvodi Hrvoju Vukiu. I on je nasledio i zemlje i vojvodsko dostojanstvo, koje je, inae ranije nepoznatoj porodici Kosaa pribavio vojvoda Vlatko Vukovi za vreme Tvrtka I., irkovi 1964, 178.


243

titule i svojevrsne smjene meu Kosaama nije tako tena kao kod Hrvatinia. Nejasnim se nametnulo pitanje kako je mogue da jedna osoba, kao stric, vojvoda Vlatko Vukovi i druga osoba, kao sinovac, vojvoda Sandalj Hrani, u isto vrijeme nose vojvodsku titulu i predstavljaju Kosae. Potraga za pojanjenjima takvog stanja pokazala je da je postavljeno pitanje predstavlja samo jedan od niza nedefiniranih i nerijeenih problema koja tek ekaju na ira i sveobuhvatnija istraivanja postojeih izvornih pokazatelja i neobjavljene grae. Takva strukturalna pitanja o nainu funkcioniranja titula meu bosanskim vlastelinskim porodicama mogu ponekad biti i sutinskim odreenjem pred fragmentima jasnih, nejasnih ili potpuno nepoznatih situacija u odreenom historijskom kontekstu i njih ne mogu mijenjati i pokrivati neprimjereni, neelaborirani i tendencionalno zakljueni prelazi o rastuoj snazi pojedinaca koji rue ranije ustaljene sisteme u Bosni nalik raspadu Srpskog carstva4. Naime, a jedne strane, ni ti ustaljeni bosanski sistemi nisu nam dovoljno poznati da bi se olako preko njih prelazilo, a s druge strane, i njihovo rastakanje bi previe dugo trajalo da bi izdralo te ponuene dimenzije i paralele. Definirani problemi kreu se kroz nekoliko dilema. U njima se nerijeena pitanja o vojvodskoj tituli u srednjovjekovnoj Bosni znaajno suprotstavljaju i aktualnoj faktografiji i time u potpunosti opravdavaju polazite za novim definicijama i njihovim potvrivanjima. Kroz postavljene dileme skreemo panju istraivaima na otvorene mogunosti koje jo uvijek prua izuavanje drutvene strukture srednjovjekovne Bosne. Iako je u dosadanjim istraivanjima titule vojvode na jugostoku Evrope bilo i zasebnih pristupa, mogunosti koje prua izvorni materijal iz historije srednjovjekovne Bosne nisu iskoritene u dovoljnoj mjeri. Naprotiv, ponueno pokazuje da se bosanskim primjerima moe ne samo upotpuniti spoznaja o vojvodama nego i popraviti faktografija o pojedinim akterima, nosiocima vojvodske titule u srednjovjekovnoj Bosni. Povrno sagledavanje titule vojvode u srednjovjekovnoj Bosni omoguuje izdvajanje nekih opih polazita u pristupu. Prema poznatom, u okviru jedne porodice u srednjovjekovnoj Bosni mogue je pratiti uvijek po jednog vojvodu. To je okvir na kojem mogu da poivaju polazita u izuavanju titule vojvode. Drugi okvir je da se titula vojvode moe naslijediti i stei, ali i da je pri tom vladar centralno izvorite vojvodske titule. Na kraju, pratei izuzeci predstavljaju devijacije. Uz ova grubo poredana polazita treba istai da ni ona sama po sebi nisu sretno izabrana, ralanjena i oblikovana jer kao takva i ne postoje kao dovoljno obraena niti prihvaena u historiografiji i tek trebaju da dobiju svoje detaljnije analize. U Leksikonu srpskog srednjeg veka, kao suma aktualnog znanja o vojvodama navedeno je: Po smrti vojvode najstariji sin je nasljeivao oevu titulu, a mlaa braa su nosila titulu kneza. Ukoliko je bio bez sinova titulu vojvode je mogao da naslijedi
4

Opa polazita za titulu vojvode u: Danii 1975, 150-153; Maurani 1975, 1592; Novakovi 1908, 198-199; Mihalji/Veselinovi/Foti 1999, 95-97; Mihalji 2001, 125156.

244

najblii srodnik5. U literaturi se nalaze primjeri kojima se ova leksikonska suhoparnost dovodi u pitanje i kojima se vojvodska titula u srednjovjekovnoj Bosni predstavlja kao zahvalan tematski okvir u buduim sagledavanjima. Na pristup usmjeravamo na neke dileme koje pruaju aktualne postavke o ocu i sinu kao vojvodama u isto vrijeme, mlaem bratu kao vojvodi prije starijeg brata, sinu vojvodi za ivog oca kao kneza i brai kao vojvodama u isto vrijeme. Na kraju, pod popravljenom faktografijom o pojedinim akterima, nosiocima vojvodske titule, potvrujemo poznato otklanjanjem dileme oko preivljavanja loze kneza Pavla Radenovia 1463. godine.

Otac i sin vojvode u isto vrijeme !?

Pratei svojevremeno velikake rodove u Trebotiu, Pavao Aneli se naao u situaciji da argumentirano progovori o okolnosti u kojoj bi dvojica lanova iste porodice, otac i sin, Vlatko Tvrtkovi i Vuihna Vlatkovi, u isto vrijeme nosili titulu vojvode. Vrsni arheolog, historiar, neumorni tragalac, ali i poticajni teoretiar Pavao Aneli, koji takvu postavku ne smatra uobiajenom i poznatom, dakle stoji na istom stavu kao i naa od njega nezavisna dilema, sam itavu situaciju naziva zbunjujuom.6 Ta uoena devijacija, u potrazi za objanjenjem rezultirala je, ispostavilo se u naem uvjerenju i saznanju, jo veu komplikaciju. Zapravo, Pavao Aneli samo pretpostavlja da je Vuihna Vlatkovi sin Vlatka Tvrtkovia. Naime, utvrdio je da se veza izmeu njih ne moe do kraja provjeriti7. Nastali jaz pokuao je da objasni rjeenjem koje i nije provjereno svim istraivakim pitanjima, tako da bi se, pratei Anelia, mogli upitati da li uope ita znamo o vojvodskoj tituli. Anelievo objanjenje je dvojako. Aneli upozorava da se ne zna da li je Vuihna bio usorski vojvoda ili je samo nosio titulu vojvode. To bi, kao teoretsko polazite, u prateim prestrojavanjima na podruju Usore trebalo tek dokazivati. Drugi osnov sastoji se u sljedeem: okolnost da poslije Vlatkove smrti (negdje 1399-1420) ast usorskih vojvoda prelazi na TihoradieZlatonosovie kao da indicira na Vlatkov pokuaj da tu funkciju osigura sinu (?) Vuihni jo za svoga ivota (Aneliev upitnik). Aneli u ovom drugom pravcu nastavlja: Kako o Vuihni poslije 1395. nema nikakva spomena, to se mora pretpostaviti da je ubrzo i umro, i da je tako Vlatkov pokuaj ostao bezuspjean.8 Iako ranije nedokazan, ni ovim pojanjenjima odnos Vlatka Tvrtkovia i Vuihne Vlatkovia nije rijeen, pa u oba sluaja nepostavljeno pitanje u Anelievim pretpostavkama glasi: Zato i ostali velikai nisu postupali kao i Vlatko Tvrtkovi u pokuaju da za ivota istom titulom obezbijede one koje hoe meu svojim nasljednicima? Ili, konkretnije, s jo par
Mihalji 2001, 96-97. Aneli 1975-1976, 248-249. (Isti rad u: Aneli 1982, 173-204.) 7 Aneli 1975-1976, 248. 8 Isto 249.
5 6

245

pitanja: Da li je takva mogunost bila u rukama nosioca vojvodske asti? Govorimo li time kroz ovaj primjer o svojevrsnom srednjovjekovnom udaru na postojei sistem u bosanskoj dravi, ili na neku vrstu egzistirajue ustaljenosti? Prema Aneliu, koji je ovu situaciju s pravom delegirao zbunjujuom, ne vidi se da je ikome drugom, vladaru ili saboru, davao mogunost da imenuje vojvodu ili priznaje vojvodu, osim samom vojvodi9. Da je ovaj primjer taan, tj. da je otac mogao osigurati i izvriti za svoga ivota inauguraciju vojvodske asti svome sinu nasljedniku, i situacija meu famoznim Kosaama izmeu strica Vlatka i sinovca Sandalja skladno bi se sloila. Vlatko Vukovi je to moda i mogao napraviti... U svojim zakljunim razmatranjima o velikakim rodovima u Podrinju Aneli teoretski obrazlae nasljedno pravo vojvodske asti, govori o opeustaljenom nasljednom redu, pa o izboru koji obavljaju svi punopravni lanovi roda (ili drukije formiranog izbornog tijela) i tako dalje10, to ga sve vie pribliava vlastitom uvjerenju da su Vlatko i Vuihna otac i sin, a nas dodatno, upravo kroz to ipak od znaajnijih hijerarhija neovisno rodovsko teoretiziranje, sve vie udaljuje od te mogunosti. ak naprotiv, pratei tu teoriju u kontekstu Vlatka i Vuihne, u mogunosti da su otac i sin, moglo bi se pomisliti da je Vuihna upravo zbog tako posjedovane vojvodske titule zahvaljujui toj loginoj teoriji i nestao sa historijske pozornice prije svoga oca Vlatka, koji neke od tih opeustaljenosti nije potivao... Prema predloenom ipak ostaje da vojvoda Vlatko Tvrtkovi i vojvoda Vuihna Vlatkovi nisu otac i sin. Barem dok se ne pronae siguran dokaz, a ova analogija otpada i kao mogui primjer za razmatranje pitanja istovremenosti oca i sina u istom, vojvodskom zvanju.

Mlai brat vojvoda prije starijeg brata !

Starosni odnos meu braom i pitanje primogeniture ili seniorata u odnosu na vojvodsku ast meu nasljednicima, prije svega braom, koje bi poredbenom praksom pruilo primjer i za odnose meu sinovima Hrane Vukovia kod Kosaa, kao stanje stvari nije dovoljno problematizirano u prouavanjima historije srednjovjekovne Bosne. Stariji i mlai brat i titula vojvode u praksi, ali bez teorije, kod Anelia naizgled nisu/(ili)/su izdrali na primjeru brae Zlatonosovia, Vukmira i Vukaina. Aneli je smatrao da je stariji brat meu dvojicom Zlatonosovia bio knez Vukain i da je titulu vojvode naslijedio od svog mlaeg brata vojvode Vukmira. Da li je mlai brat mogao imati titulu vojvode prije starijeg brata, to teorijski Aneli nije
Isto. Isto 253-254. Najvei dio izneenog Aneli je ponovio i o vojvodama teorijski proireno pisao i kasnije, Aneli 1977, 17-45.  Aneli 1977, 33. Na drugom mjestu, kada je spominjao brau Zlatonosovie, Aneli nije komentirao starosni odnos izmeu brae Vukmira i Vukaina, ali je potomke, sinove
9 10

246

objanjavao. Pojam opeustaljenog reda tu nije pominjao. Prema iznijetom ta je mogunost mogla biti. Prije Anelia, na istom stanovitu da je Vukain bio stariji, iako je bio knez, a Vukmir da je bio mlai, iako je bio vojvoda, bio je i Mihailo Dini. Razlog za to je nalazio u injenici da se Vukain, kao stariji, uvijek navodi ispred Vukmira, mada je nosio niu titulu kneza2. Kada je bio u situaciji da prosuuje odnos starosti meu braom Zlatonosovi, Vukmirom i Vukainom, dobrom poznavaocu prilika u sjeveroistonoj Bosni Pavu ivkoviu stanje je bilo zauujue po datoj literaturnoj postavci. Ispostavljalo se da je prvi koji se javljao u izvorima, Vukain, bio knez i da ga literatura prepoznaje kao starijeg, a drugog kojeg su izvori kasnije spomenuli, Vukmir, bio je vojvoda, i po tome to se kasnije u izvorima pojavio dralo se da je mlai brat (razlika u izvornim pomenima je samo nekoliko mjeseci). Pavo ivkovi se, za razliku od Pave Anelia, vodei rauna o ustaljenosti, opet naizgled ispravno, odluio za pravo starijeg brata na vojvodsku titulu koje je i bilo ispotovano. ivkovi daje postavku da je Vukmir bio stariji brat meu Zlatonosoviima, a ne Vukain kako je to predstavljao Pavao Aneli.3 Naime, nalazi ivkovi, ime njihovog oca, Jurja Tihinovia, kroz pridodato prezime Jurjevi, spomenuto je upravo uz Vukmira, a ne Vukaina4, i to je kakva-takva, ipak presuujua pretpostavka koja potvruje da je vojvodska titula kod brae Zlatonosovi ila linijom neke vrste opeustaljenog reda: otac, stariji, pa mlai sin. No, sve bi to nekako i ilo u jednom, Dinievom i Anelievom ili drugom, ivkovievom pravcu, kada bi smo bili sigurni da je upan Dragia (Dinii) bio nejasan u svome obraanju brai Zlatonosovi 1424. godine: Mnogopotenomu i nam dragomu i milomu bratu stariemu knezu Vukainu i voevodi Vukmiru od vaega upana Dragie (podvukao E. K.)15. Kod upana Dragie Diniia, suvremenika brae Zlatonosovi, uope nema dileme. Za njega je, kao i za Dinia i Anelia, ipak stariji brat knez Vukain. Ne bi trebalo da se radi o figurativnom izraavanju niti laskanju. Da je u pitanju figurativan i laskav izraz stariemu on bi iao i trebao bi ii u pravcu vojvode Vukmira koji je nosio viu titulu, a bio eventualno mlai po godinama, a ne u pravcu obraanja knezu Vukainu koji je nosio niu titulu. Izrazi bratu stariemu knezu Vukainu ne korespondira titulaturnom rastu. U ovom sluaju on je stvaran. Dini i Aneli su, za razliku od ivkovia, ipak bili u pravu. Knez Vukain je zaista bio i ostao stariji od vojvode Vukmira. Kao stariji nije bio vojvoda. Prednost je, iz nekih nepoznatih razloga, imao mlai brat Vukmir. Kasnije je stariji Vukain naslijedio mlaega Vukmira u vojvodskom zvanju. Opeustaljeni ritam dodjele ili stjecanja vojvodske titule to je izgleda
Jurja Tihinovia, poredao, tako da je Vukaina, kao kneza navodio ispred vojvode Vukmira, Aneli 1976, 237. 2 Dini 1955, 39. 3 ivkovi 1986, 150-151. 4 Isto. 15 (maja 1424. g.?), Stojanovi 1934, 7.

247

podrazumijevao u srednjovjekovnoj Bosni. Oito je bio izraz odreenog konsenzusa, specifine zasluge ili volje koja je egzistirala u porodici i rodu te vezivno stajala sa centralnom vlau, nosiocu ili pokrovitelju tih opeustaljenih hijerarhija.

Sin vojvoda, za ivog oca kao kneza !?

U pitanju naina dolaska do vojvodske titule neke dileme nedavno je pokrenuo uro Toi, mada je njegovo razmiljanje uslonjeno jo jednim kvalitetom, primjerom nerijeenog pitanja o vojvodskoj tituli u srednjovjekovnoj Bosni. Prema poznatom, uro Toi bio je na liniji da postoji primjer da je sin prije oca, kao kneza i glavnog predstavnika u porodici, imao titulu vojvode. Petar Pavlovi, sin uvenog kneza Pavla Radenovia, u nekim razmatranjima, i prije Toia, kod Alekse Ivia i Marka Perojevia a poev sve preko zbirke Nikole Jorge, smatralo se da je onaj vojvoda Petar Pavlovi koji je poetkom 1403. godine od ugarskog kralja Ladislava Napuljskog dobio selo ubin i posjede sinova Rajmievih u upaniji Dubici16. Kako se poslije 1403. godine Petar Pavlovi, sin kneza Pavla Radenovia, zna pojaviti u izvorima i s titulom kneza to je trebalo i objasniti. Ovo raznoliko izvorno pojavljivanje uro Toi je rijeio odreenim pretpostavkama koje i nisu dovoljno utemeljene, ali o kojima e se vie voditi rauna u buduim sagledavanjima vojvodske titule, barem kao primjer praenja egzistirajuih ustaljenosti. Za ovo neobino stanje meu bosanskim vlastelinskim titulama Toi pretpostavlja da je Petrova titula vojvode steena, a titula kneza naslijeena17. To je, kao eventualno paralelno egzistiranje dvije titule, ipak potrebno dokazati. No, prije svega, pravo je pitanje da li je Petar, sin kneza Pavla Radenovia, zaista mogao imati titulu vojvode prije oeve smrti. Faktografski, na primjeru vojvode Petra Pavlovia kao sina kneza Pavla Radenovia u 1403. godini, pojavljuje se jaka rezerva. I deset godina
Toi 2001, 36. Jo ranije tako su smatrali Aleksa Ivi i Marko Perojevi, Ivi 1907, 1-32, nap. 1 na str. 10; Perojevi 1942, 388. Da se radi o sinu Pavla Radenovia takvu formulaciju ponudio je Nikola Jorga u svojoj zbirci a njega su pratili Ivi, Perojevi i Toi, Iorga 1899, 88. 17 U pisanim izvorima, koji obino govore o njegovom svakidanjem ivotu, ispred Petrovog imena najee stoji titula kneza, koja ne oznaava nikakvu funkciju koju je obavljao, ve je izraz visokog drutvenog poloaja u feudalnoj hijerarhiji toga doba. Za razliku od kneevske titule, uz Petrovu linost, u dokumentima koji svjedoe o ratnim prilikama, istie se titula vojvode koja, pored ostalog, ukljuuje i neke od vladara dobijene prerogative vezane za organizaciju i djelovanje vojske. Zato je titula vojvode, kao steena, a ne titula kneza, kao naslijeena, uzeta u naslovu rada za bliu odrednicu uz ime ovog nedovoljno poznatog bosanskog velikaa, Toi 2001, 35. Detaljnije ne ulazei u pojanjenja Toi je odluio u svome radu da e nastojati da, koliko to bude mogue, uz Petrovo ime stavljamo titulu koja se sree u sauvanim izvorima, Isto, napomena 2 na strani 36. Poreenje pokazuje da se toga ni na moguim mjestima, kada su u pitanju objavljeni izvori, autor ipak nije drao. Uporedi, Isto, 37; (13. 08. 1411.g.), Stojanovi 1929, 529-530.
16

248

ranije, krajem septembra 1393. godine, meu svjedocima na Dabiinoj razrjenici rauna protovestijaru ori Bokiu naveden je izvjesni vojvoda Petar Pavlovi18. To je otvorilo potragu za vojvodom Petrom Pavloviem iz kraja XIV i poetka XV stoljea koji, oito, nije bio sin kneza Pavla Radenovia. Instalacija pokazatelja iz 1403. godine o vojvodi Petru Pavloviu kod Nikole Jorge ila je direktno preko pokazatelja iz napuljskog arhiva, a preko njega, koji je vojvodu Petra Pavlovia imenovao sinom kneza Pavla Radenovia, takvim su stanje preuzimali, vidjeli smo, i kasniji istraivai, ostajui pritom u uvjerenju da je ispravno kontekstualizirana srodstvena veza Petra Pavlovia. Meutim, nije. Uvid u cjelinu pokazatelja iz 1403. godine potjee na sumnju da je u pitanju lik vojvode Petra Pavlovia kao sina kneza Pavla Radenovia. Barem tamo to nije direktno navedeno. Isti dokumenat je prije Jorge u cjelini objavio Franjo Raki u svojim Izvadcima iz napuljskog arhiva19. Istina je da su donacije Ladislava Napuljskog, s njegovim tenjama da osigura ugarsku krunu, nerijetko na istonoj jadranskoj obali imale djelimino i isprazni karakter, ali teko je razumjeti da uz relevantne, poznate, potvrene i istaknute predstavnike, poput Hrvoja Vukia ili Sandalja Hrania na koje se Ladislav oslanjao, umjesto, barem za bosanske prilike, znaajnog kneza Pavla Radenovia, njegov dotad anonimni sin Petar bude u videokrugu glavnih tokova historije istone jadranske obale, pa i da to bude linost koja prije toga nije ula kao svjedok u pominjanje na bilo kojem mjestu meu relativno brojnim poveljama, razrjenicama i pismima koje je ostavila iza sebe burna bosanska historija toga vremena. Dodatno, donacija iz 1403. g. znaajno pominje zasluge i nasljednike uz vojvodu Petra Pavlovia, iako se sin kneza Pavla Radenovia, kao to je poznato, jo nije bio ni oenio20. Iako su nekolike konstelacije, anonimnost sina Petra i pominjanje nasljea kojeg Petar sin kneza Pavla Radenovia jo nije ni imao, izostanak pominjanja njegovog oca kneza Pavla Radenovia, nisu prevelika niti diplomatika prepreka za svojevrsno
vojevode Petra Pavlovikja (29. 09. 1393.g.), Stojanovi 1929, 178. Ovdje prenosimo jedan dio: Ladislaus rex etc. Universis ... Exaltat potentiam principium ... Sane attendentes merita sincere ac constantis devotionis et fidei Viri magnifici Petri Paulovich, vayvode dilecti fidelis nostri, grataque utilia et accepta servitia, presertim maiestati nostre fideliter et laudabiliter prestita, queve prestat ad presens et speramus ipsum in posterum de bono semper in melius continuatione laudabili prestiturum, ex quibus ipsum speciali nostra gracia dignum et benemeritum reputamus eidem Petro vayvode et suis heredibus ... in perpertuum villam Chubini, que fuit Johannis Chubini rebellis nostri, et possessiones filiorum Raymich, nostrorum etiam rebellium, in ducatu Dubize ... pro eodem Petro vayvode et dictis suis heredibus ... (26.01. 1403.g.), Raki 1863, 47-48. 20 Najavljivana enidba, augusta 1403.g., odnosi se vjerovatno na Petra Pavlovia, sina kneza Pavla Radenovia. Nije usvojen prijedlog: de faciendo gratiam comiti Paulo Radinouich quod pro nuptiis eis filii possit facere emi et trahere de Ragusio panos et alias res ei neccesarias pro usu domus sue (za prijedlog je bilo 14 glasova), ve je usvojen prijedlog: de non faciendo dictam gratiam (za prijedlog je bilo 17 glasova), (28. 09. 1403. g.), Dravni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Reformationes, XXXII, 171; Toi 2001, 36.
18 19

249

pokrie i inae poluispraznih donacija Ladislava Napuljskog, jedan drugi dokumenat, iz oktobra 1392. g., iz odnosne zbirke Franje Rakog, pokazuje da je Ladislav Napuljski dosta dobro poznavao i vojvodu Petra Pavlovia i iru srodstvenu liniju kojom je ovaj uglednik bio povezan. Naime, Petrov otac Pavle osim njega imao je jo petoricu sinova, a on je bio prvi meu njima jo oktobra 1392. godine2. Radi se o vojvodi Petru Pavloviu, prema Pavi Aneliu sinu vojvode Pavla Vlatkovia kojeg je on povezao za lozu Hrvatinia, ali ta njegova elaboriranja noviji radovi nisu uzimali u obzir22. Svakako, vojvoda Petar Pavlovi u pokazatelju iz 1403. godine uope nije sin kneza Pavla Radenovia kako je to, uz Jorgu, Ivia i Perojevia ustvrdio i uro Toi u svome razmatranju23. Ni u drugom segmentu, mogunost da je Petar sin kneza Pavla Radenovia bio zabiljeen povremeno s dvjema razliitim titulama, nasljednom i steenom, ne pokazuje se u potpunosti tanom. U distribuciji testamenta dubrovakog vlastelina Marina Kabuia, jula 1411. godine Radoje Ljubii Bogdani iz Trebinja predstavljen je kao ovjek kneza Petra, sina kneza Pavla Radenovia24. O vojvodi Petru Pavloviu tada nema govora. Jedan primjer biljeenja sve trojice Pavlovia, preminulog oca Pavla i dvojice ivuih njegovih sinova, Petra i Radoslava, upravo je ilustrativan. U pismu iz marta 1416. godine, Dubrovani ih svu trojicu navode kao kneeve25. Iako se, vidjeli
Djelimino: Ladislaus dei gratia rex etc. ... merita sincere devotionis et fidei virorum nobilium Petri filii Pauli militis vice vayvodae Bozonensis, nec non Milos, Dyonisii, Johannis, Stephani et Blasii fratrum suorum, nostrorumque fidelium delictorum ... eisdem Petro, Milos, Dyonisio, Johanni, Stephano et Blasio fratribus, ac ipsorum et cuiuslibet eorum heredibus masculini sexus ex eorum corporibus legitime descendentibus, natis iam et in antea nascituris, in perpetuum possessionem Haroheuzi et ... (19. 10. 1392.g.), Raki 1863, 39-40. 22 Uporedi, Aneli 1983, 134-135. Iako koristi zbirku Franje Rakog za pokazatelj iz 1392., za drugi pokazatelj, iz 1403.g., Aneli, iz nepoznatih razloga, koristi Jorginu zbirku. Dodatno, Aneli nije jasno napisao da Jorga grijei kada Petra Pavlovia vee uz kneza Pavla Radenovia. Pored Toia, Anelieva postavka nije uzeta u obzir ni u drugim novijim razmatranjima, okovi 2001, 725-739; Mrhi-Radoji 2002, po registru pod Pavlovii. 23 Teko je razluiti, no u ponudi saveza Hrvoja Vukia Zadru 1401. g. pomenut je izvjesni vojvoda Petar: Nos Hervoye supermus voyvoda regni Bosnae ac vicarius generalis principium serenissimorum regis Vladislavi et regis Ostoye ... Nec nos Hervoye cum consorte nostra, cum filio nostro unico, fratribus et familiaribus nostris, videlicet cum Draghisca fratre nostro (et) Voyslavo, (item cum) Voyaco, Petro voyvoda, et Tuertco, et fratre suo Voyco, et cum aliis familiaribus nostris (oko 15. 06. 1401.g.), ii 1938, 129320, 170. Na slian nain u jednom ugovoru vezanom za Dubicu iz 1400.g. spomenuti su Bla, Petar i Ivan, sinovi Pavla de Zwynnycha (okovi 1981, 52), koji ipak ostaju samo na razini ubjedljive slinosti sa trojicom od est Pavlovih sinova pomenutih 1392. g. 24 Radoye Glubisisch Bogdancich de Tribinio homo comitis Petri filii comitis Pauli Radinouich fuit confessus habuisse et recepise ab epitropis dicti ser Marini librum quinquaginta argenti quod ipso Radoye deposierat nomine dicti comiti Petri tempore vite dicti ser Marini (09. 07. 1411. g.), DAD, Distributiones testamentorum, VII, 97v. 25 Vijee umoljenih odluuje da se pie knezu Petru: de scribendo unam literam comiti Petar super factis predictis (23. 03. 1416. g.), DAD, Consilium Rogatorum, I, 40; Puci
2

250

smo, radi o sasvim drugoj osobi, kada iskljuimo vojvodu Petra Pavlovia, pominjanog s tom titulom i punim imenom i prezimenom samo u ranija dva navoda 1393. i 1403. godine, situacija je i sa druge strane posve jasna. Sin kneza Pavla Radenovia Petar Pavlovi nosio je samo titulu kneza za ivota svoga oca. To se moe vidjeti i iz primjera koje navodi uro Toi u svome radu. Tek poslije oeve smrti, politikim ubojstvom na Parenoj poljani augusta 1415. godine, njegov sin Petar se pojavljuje sa titulom vojvode. Naprotiv, u odnosu na dosad izneseno vie je dodatnih izvornih primjera koji pokazuju takvo stanje, a njihovo detaljnije praenje moglo bi rezultirati i tano vrijeme od kada je knez Petar Pavlovi postao vojvodom. Prvi puta sa vojvodskom titulom sin kneza Pavla Radenovia Petar Pavlovi javlja se tek, ili ve, februara 1417. godine26. Maja 1417. godine u pismu svojim poslanicima kod vojvode Petra Pavlovia, Dubrovani navode da je Petar vojvoda, a njegov brat Radoslav da je knez, pokazujui jo jednom da je skoro bez premca njihovo poznavanje titulaturnog oznaavanja, rasta titula i meusobnog odnosa meu srodnicima, nosiocima pojedinih titula u Bosni27. I drugi primjeri pokazuju da je od 1417. godine Petar Pavlovi, sin
1858, Primjetbe XV. U pismu se navodi: knee Petre va brat knez Radosav ... jer je Dubrovnik bil kukja pokoinoga roditelja vi gospodina kneza Pavla. Uz siguran datum, postavljena godina u zagradi kao mogua, pokazuje se tanom: (23. 03. 1416. g.), Stojanovi 1929, 530. 26 Pored svih primjera koje navodi . Toi u svome radu, uporedi i: knezu Petru ... kneza Petra (13. 08. 1411. g.), Stojanovi 1929, 529-530; ad emendum pannos pro donando comiti Peter filio comitis Pauli, DAD, Reformationes, XXXIV, 73v; gospodinu knezu Petru (13. 08. 1413.g.), Stojanovi 1929, 529; conte Petar Paulouich (24. 08. 1414. g.), DAD, Lettere di Levante, VII, 109v; Copia de una lettera receuuta de ser Zan de Gondola per la morte del conte Polo die XXIV agosto 1415 ... venne conte Piero ... conte Piero e legato et menato a Boboua ... conte Piero non fu inorbito, Isto, 133v-134v (Pismo objavljeno u, Puci 1858, Primjetbe XV-XVII; Toi 2003, 357-366); de scribendo una litera conte Petar super facti predicti (23. 03. 1416.g.), DAD, Cons. Rog., I, 40; slavnom i velmonomu gospodinu knezu Petru ... knee Petre va brat knez Radosav bil je s voiskom ovdje na megi naega primorja (23. 03. 1416. g.), Stojanovi 1929, 530; de induciando super facto comitis Petri Paulouich usque ad prima noua (04. 04. 1416. g.), DAD, Cons. Rog., I, 41v; Radoslauus Beroeuich vlacchus comitis Petri (26. 04. 1416. g.), DAD, Diversa Cancellariae, XLI, 9; Dini 1967, 187; de concedendo voyuode (prekrieno: comiti) Petro (21. 02. 1417. g.), DAD, Cons. Rog., I, 63; de respondendi literis uaiuode Petri (17.04. 1417.g.), Isto, 71; de procedendo tractam grani voiuode Petro ipso soluente dohana debitam (10.05. 1417.g.), Isto, 72v; de concedendo voiuode Petar tractam fructi ipso soluente nectum dohane non obstantibus ordinibus in contrarnis loquentibus (10. 05. 1417. g.), DAD, Consilium Maius, I, 70; de visitando voiuodam Petar in Canali, Drasiuica et Tribigna usque ad flumen, Isto; Commissione ambaxiatorum ser Andree Mar. de Volzo et ser Nicole M. de Goze ad voiuodam Petrum Paulouich ... ambaxiadori nostri a voiuoda Petar ... (12.05. 1417.g.), DAD, Lett. di Lev., VI, 29; ad voiuodam Petar (23. 05. 1417. g.), DAD, Cons. Rog., I, 74; vayuoda Piero Paulovich cum la sua fraternita (22.07. 1417.g.), Ljubi 1882., 241; respondendi ad ca qua petit Braillus ambaxiator voiuode Peter (10.01. 1419.g.), DAD, Cons. Rog., II, 9v. 27 dicto voiuoda Petar ... condoleteui del caso della morte del padre suo et rallegrateui della vita et prosperita sua ... che conte Radoslao vostro frar venne in queste contrade sempre (12. 05. 1417. g.), DAD, Lett. di Lev., VI, 29.

251

kneza Pavla Radenovia bio vojvoda. U drugoj polovini augusta 1417. godine preko Ivana Lampre Crijevia oznaen kao vojvoda, Petar Pavlovi napravio je ugovor o gradnji cisterne u Sokolu u Konavlima28. U povelji bosanskog kralja Ostoje brai Vukai, datiranoj okvirno 1417. godinom, prvi na listi svjedoka je vojvoda Petar Pavlovi29. Jedan izuzetak, navod po kojem bi vojvodsku titulu Petar Pavlovi imao tokom 1416., ipak je odraz kasnijeg vremena, tj. iz 1419. godine30. Po svemu, bit e najvjerovatnije da je zabiljeena vojvodska titula uz Petra Pavlovia, sina kneza Pavla Radenovia, iz kraja februara 1417. godine njegov najraniji poznati, napisani i ouvani pomen u tom svojstvu. Jak razlog za to mogao bi se nalaziti u injenici da je pisar odluka Vijea umoljenih upravo tada bio pogreno upisao Petra sa titulom kneza, pa precrtao i napisao da se radi o vojvodi Petru Pavloviu3. Kljuno, da pitanje egzistiranja dvojne steene titule vojvode i naslijeene titule kneza u postavci ure Toia nije dobro postavljeno pokazuje i injenica da poslije 1417. godine Petar Pavlovi vie nikada nije pomenut sa titulom kneza. No, u ovom sluaju se itekako radi o naslijeenim i steenim titulama. Titulaturni rast, izazvan stjecanjem vie titule, pomjerio je i u potpunosti potisnuo niu naslijeenu titulu. Na primjeru Pavlovia imamo zakljuak da sin prije oca kao kneza nije iao u vii rang titule vojvode. O stanju stvari u taboru Pavlovia, obzirom na stjecanje vojvodske titule, drimo da takvo neto nije moglo ii bez bosanske centralne vlasti. Usput pokrenuto pitanje ure Toia o steenoj i nasljednoj liniji dobijanja vojvodske titule kroz navedeno ipak ne moemo do
Magister Anthonius a Voltis et Vincentius eius filius ... promiserunt super se ... fabricare unam cisternam ... in castro Sochol in Canale ser Iohani Lampre de Zreua nomine voyuode Petri ... Et hoc pro precio et nomine pretii ducatorum auri triginta, de quibus triginta ducatis dictis magister Antonius et Vincentius fuerunt confessi et contentis se habuisse et recepisse a dicto ser Iohanne nomine dicti voyuode Petri ducatos quindecim ... et alios quindecim debeant habere quia cisterna predicta erit completa (23. 08. 1417. g.), DAD, Div. Canc., XLI, 154. Posao je bio zavren uspjeno. Ivan Crijevi je 26. 10. 1417. isplatio majstore sa 9, a 23. 11. 1417.g. sa preostalih 6 perpera, Isto. Majstor za gradnju zdenca iao je u Konavle zajedno sa Ivanom Crijeviem i uvenim dubrovakim trgovcem Petrom Primoviem: Petrus Primi ... dum ipse Petrus Primi semel egitaret cum ser Iohanne Lampre de Zriua in Canali et secum ducebat unum magistrum pro aptando cisternam voyuode Petri in castro quod habet in Canali et dum esset prope quandam domum in loco predicto Canalis tunc idem ser Iohannes dixit ipsi Petro voyuoda Petar dedit michi hanc domum ... Idem ser Iohannes dixerat sibi Petro predicto: Ego fuit in exercitu cum meis famulos cum voiuoda Petar Paulouich quoniam castra mentabatur contra Sandalium (20. 06. 1419.g.), DAD, Liber Maleficiorum, II, 297v. 29 vayvoda Petrus Paulovich cum fratribus (1417.g.), Brkovi 1997, 14. 30 Ratcho Popouich de Canali ... dixit quod comes Paual ipsam villam dedit Hostoy Nossanouich et fratribus, de inde Sandagl post mortem dicti Pauli dictam villam vocatam Perchino sello dedit dicto Ratcho testi et eis patri domino Radino. Post hec vero qui voyuoda Petar Paulouich venit in Canali ipsam villam dedit ser Iohanni Lampre de Zriua (01. 03. 1419. g.), DAD, Liber Maleficiorum, II, 297. 3 de concedendo voyuode (prekrieno: comiti) Petro (21. 02. 1417. g.), DAD, Cons. Rog., I, 63.
28

252

kraja egzaktno rijeiti. Kako je loza Pavla Radenovia sa Petrom Pavloviem postala vojvodskom i obzirom da je oito da to porodica sama sebi nije mogla osigurati bez prisustva centralne vlasti, ima razloga da se smatra da je zbliavanje Pavlovia i kralja Ostoje protiv vojvode Sandalja Hrania, znaajno a o emu se uope ne vodi rauna do tada jedinog nosioca titule vojvode meu svjedocima od Bosne, pospjeeno konstelacijom pravnih okvira i shvatanja vakantnog mjesta vojvode od Bosne i rezultiralo kraljevim uzdizanjem Petra Pavlovia u rang vojvodstva. Izvjesno je da se radi o uznapredovaloj moi porodice kneza Pavla Radenovia, izvjesno je i da se bez centralne vlasti titula vojvode nije mogla stei, ali i da knez Pavle Radenovi za svoga ivota jednostavno nije imao prostor za instaliranje svoje snage kroz vojvodsku titulu, niti svojom snagom uznapredovalog velmoe niti kroz centralnu vlast. Rjeenje se najvjerovatnije nalazi u opem sklopu pod kojim je egzistiralo svojevrsno regionalno poimanje vlasti u srednjovjekovnoj Bosni. Kraj vojvode Sandalja Hrania, osobe koja je zajedno s njim bila meu svjedocima od Bosne, bez obzira na svoju snagu, knez Pavle Radenovi nije ni tehniki mogao da postane vojvoda. ini se da dvojica vojvoda sa jednog podruja nisu bila normalna i uobiajena linija rasporeda vojvoda u srednjovjekovnoj Bosni32. Prema prilikama i svjedocima od Huma, ni tamo nije podrazumijevano vie od jednog vojvode, ali su nastale devijacije, potisnuti Sankovii, dva kralja u jednom vremenu i povratak Sankovia, rezultirale znaajnim devijacijama da su se na podruju Huma pojavile ak tri vojvodske porodice (Milatovii, Sankovii, Radivojevii)33. Takvu devijantnu situaciju meu svjedocima od Bosne nije doivio moni knez Pavle Radenovi34. Doivio ju je njegov sin vojvoda Petar Pavlovi. Prema situaciji prezentiranoj na podruju Huma bit e i ostat e da steenu ili naslijeenu, u svakom sluaju posjedovanu titulu vojvode, bez obzira na izraene devijacije, niko nije mogao izgubiti. Tako se od 1417. godine nadalje, sa promjenom politikih prilika izmeu kralja, Pavlovia i Kosaa i dolo u situaciju da meu svjedocima od Bosne i Kosae i Pavlovii imaju vojvodsku titulu.

Bez pokuaja pronicanja u sutinu bosanskih prilika Rade Mihalji se samo mogao uditi navodnoj neloginosti da tako snaan magnat kao to je bio knez Pavle Radenovi nije doao do titule vojvode, Mihalji 2001, 134. 33 Kurtovi 2004, 222-246. 34 Prema kasnijem svjedoanstvu iz jedne tube, marta 1425. g., knez Pavle Radenovi je zabiljeen da je imao vojvodsku titulu. Po svojoj sutini ono je time potpuno pogreno: Die II martii 1425 Peruina Obradouich testis predictus ... dixit quod nunc est annus et ultra quod dum ipse testis esset in Crasseno voiuode Pauli [!?, E. K.] et Radossaui eius filli et ibi appulisset dictus Peruoe cum animalibus circa CL inter parua et magna. Tunc Bielan Raichouich homo dicti Radossauii Paulouich et cum eo filii Volcichne et certi homines cum illis ligauerunt dictum Peruoe et dicta animalia sibi abstulerunt. Et de animalibus ipius testes nil acceperunt. Et tantum scire dixit, DAD, Lam. de foris, V, 234v.
32

253

Braa, vojvode u isto vrijeme!?

Da su Pavlovii pogodni za mnogobrojne analize vojvodske titule pokazuju i drugi primjeri. Mada to nije zasebno isticano, niti je postavljano kao problem, u interpretaciji Borisa Nilevia navedeno bi pokazivalo da su dvojica brae, nasljednici i sinovi vojvode Radoslava Pavlovia, Ivani i Petar Pavlovi u isto vrijeme bili vojvode. Mada izvori navode drugaije stanje, tj. do smrti Ivania Pavlovia njegova braa Petar i Nikola su kneevi, a poslije njegove smrti Petar postaje vojvoda dok Nikola ostaje i dalje knez, na jednom je mjestu, prema nedovoljno kontekstualiziranom izvoru, jo za ivota vojvode Ivania Pavlovia, prema Nileviu, naveden je i njegov brat kao vojvoda Petar Pavlovi. Prema aktualnoj postavci koju je prezentirao Boris Nilevi, vojvoda Ivani Pavlovi umro je novembra 1450. u 27 godini ivota35, a vojvoda Petar Pavlovi, kao njegov mlai brat bio je vojvoda ve 1448. godine36. Ponueni izvor rjeavao je i pitanje majke Petra Pavlovia, koja po Nileviu, nije bila Teodora, ki kneza Vukca Hrania Kosae, ve izvjesna Katarina37. Dokumenat iz februara 1448. godine koji bi sve to potvrivao ipak se ne odnosi na vojvodu Petra Pavlovia kao sina vojvode Radoslava Pavlovia i brata vojvode Ivania Pavlovia38. Radi se o jednom drugom vojvodi Petru Pavloviu, osobi koja se mora povezivati sa nedovoljno istraenom i dosad fragmentarno poznavanom porodicom Kostanjia, kako to daje i sam navoeni dokumenat39, a na to upuuju i dva ranija pomena Kostanjia koji su po imenima jednog od predvodnika, Pavla Kostanjia kao oca Petra Pavlovia, i batinili prezime Pavlovi u jednoj generaciji40. Uostalom, vojvoda Petar Pavlovi, sin Pavla Kostanjia pomenut je neto ranije ve kao mrtav. Poetkom augusta 1446. godine, Dubrovani su odgovarali Milici, ostavoj vojvode Petra4. I u svjetlu ovog pokazatelja bolje se razumijeva podatak o vojvodi Petru Pavloviu iz 1448. godine koji i ne
Nilevi 1978, 360. Isto, napomena 8 na strani 350. 37 Isto. 38 reducendi in scriptis verba qui facentis in consilio paruo inter ambaxiatores vay. Stipani, videlicet Vochman et Paual Chastanich et Vochani ... pro pigneribus aliter habenter pro ipsis Vochan pro manus dicti Paual Chostanich nomine vayuode Petar Paulouich et domine Cathelene eius matris (16. 02. 1448. g.), DAD, Cons. Rog., X, 159v. 39 Isto. 40 conte Stefano, Zorzi, Vladislav et Pavlo e figlioli di Radoa Costagne (sa nesigurnom datacijom 1404.-1407.g.), Too 1995, 41; Prima pars est de offerendo similiter Paual et Ratcho Costagnicich [?] quod eorum familie possint intrare Stagnum per portam cum ipsorum animalibus et hauere et de scribendo unam literam recomandationis comitati Liesne quod ipsorum recipiant, sa strane: Pro Paual et Ratcho Costagnich (20. 03. 1415. g.), DAD, Cons. Rog., I, 9. 4 Prima pars est de dando libertatem d. Rectori et paruo consilio respondendi Millize relicte vayuode Petar prout arengatum est in presenti consilio (03. 08. 1446. g.), DAD, Cons. Rog., X, 18.
35 36

254

podrazumijeva da je on tada iv. Treba istai i da se vojvoda Petar Pavlovi iz porodice rodonaelnika kneza Pavla Radenovia enio tek 1455. godine, a ena mu je bila izvjesna Mara42. Na kraju, Dubrovani su imali jasnu predstavu da je Teodora majka sve trojice sinova vojvode Radoslava Pavlovia. Tako se stanje posmatra u jednom pominjanju iz kraja 1442. godine43. Ako bi smo sve ove nejasne i nedovoljno usaglaene fragmentarne pokazatelje ostavili po strani, i bez tragova o oitim Kosatnjiima te preciznim postavkama Dubrovana o Teodori kao majci djece vojvode Radoslava Pavlovia, bilo bi nejasno da samo mjesec dana poslije navoda od februara 1448. godine da je brat vojvode Ivania Pavlovia Petar Pavlovi imao titulu vojvode, u izriaju samog vojvode Ivania Pavlovia u razrjenici rauna za Maroja Bunia stoji da su njegova braa, doslovno: knez Petar i knez Nikola!44 Neobino bi bilo da je, kao akt kancelarije porodice Pavlovia, izdata razrjenica rauna mogla da ne poznaje vojvodsku titulu Petra Pavlovia ako ju je on tada imao. Najzad, u istom radu Boris Nilevi je i sam imao predstavu o ustaljenom slijedu nasljeivanja vojvodske asti kada je pominjao vrijeme u kojem se Ivani kao vojvoda pojavio na historijskoj sceni45. I u svome drugom radu posveenom dvojici brae, vojvodi Petru i knezu Nikoli Pavloviu, a kojeg otvara konstatiranjem da prvi je nosio titulu vojvode, kao i njegovi prethodnici, drugi je bio samo knez, vidljivo je da je Nilevi podrazumijevao i prihvatao odreenu logiku razvojne linije titule vojvode u porodici Pavlovia, koja je oito bila sasvim ista i bez devijacija meu posljednjim Pavloviima, ali da ni sam nije uoio raniju neloginost koju je pruila titula vojvode Petra Pavlovia u podatku iz 1448. godine46. Naime 1448. godine, za ivota brata vojvode Ivania Pavlovia, Petar Pavlovi, sin Radoslava Pavlovia, nije bio i nije mogao biti vojvoda ve je imao titulu kneza. Punih 70. godina, od 1393. do 1463., izvori pominju vojvodu Petra Pavlovia. Ne radi se o jednoj nego o ak pet osoba koje su imale istu tituPrima pars est de firmando literam directam ad dominam Maraui uxor voiuode Pethari Paulouich (13. 04. 1456. g.), DAD, Cons. Rog., XIV, 285; quod si voyuoda Pethar aut dona Mara eius uxor aut comes Nicola eius frater conducti facient in ciuitatem nostram plumbum aut aliud, videlicet aurum, argentum aut zoyas sit franchum (01. 10. 1457. g.), Isto, XV, 157v. Boris Nilevi je bio na stanovitu da se radi o Mariji, Nilevi 1979, 64; Nilevi 1980, 63-64. 43 Prima pars est de firmando pouegliam dandam filiis condam voyuode Radossaui Paulouich lectam in presenti consilio; Prima pars est de firmando secundam pouegliam dandam domine Theodore relicte suprascripti condam voyuode Radossaui et matri dictorum filiorum dicti voyuode Radossaui Paulouich lectam in presenti consilio (07. 12. 1442. g.), DAD, Cons. Rog., VIII, 183. 44 od brata vi mladijega i sranoga prijatelja vojevode Ivania gospodo i vlastele da vam je na videnje kako Maroje Bunik nam plati carinu olovsku ... je bio duoan menje i moioi bratje knezu Petru i knezu Nikole (mart 1448. g.), Stojanovi 1934, 111. 45 Krajem novembra 1441. godine umro je vojvoda Radoslav Pavlovi. Njegovu oblast naslijedio je Ivani, koji kao najstariji sin uz to dobi i titulu vojvode, Nilevi 1978, 354. 46 Nilevi 1980, 61.
42

255

lu i ime i prezime. U takvim okolnostima lako je dolazilo do zabune. Osim istih imena i prezimena zaogrnutih istim titulama, zabunu mogu da daju i fragmentarne informacije o samo zabiljeenim imenima pojedinih aktera. I za to ima primjera. Mimo navedenog, juna 1450. godine pominju se Radonja krstjanin i Tonko Staneti kao poslanici izvjesnog vojvode Petra. Vremenski i to bi bilo prije smrti vojvode Ivania Pavlovia. Meutim ni u ovom sluaju se ne bi radilo o njegovom bratu Petru Pavloviu. Kontekst je oigledan da je u pitanju vojvoda Petar Dinii47.

Pavko, sin vojvode Petra Pavlovia iz 1459. (!?) i Pavao, sin vojvode Petra Pavlovia iz 1467.g.
Pitanje sudbine ugledne bosanske feudalne porodice Pavlovi, lozi kneza Pavla Radenovia, odrava se due vrijeme u razliitim interpretacijama osmanskog osvajanja Bosne. Dilema je bila u pitanju da li je neko od Pavlovia iz loze kneza Pavla Radenovia preivio 1463. godinu. Sumnja je kao opravdana, naizgled, nedavno materijalizirana od strane Borisa Nilevia. Nilevi je ponudio pokazatelj u kojem se navodi Pavao, sin vojvode Petra Pavlovia 1467. godine48. Pored toga i za neto ranije vrijeme, za februar 1459. godine, Nilevi je ponudio pokazatelj o Pavku sinu vojvode Petra Pavlovia, drei uobiajenim da se radi o lozi kneza Pavla Radenovia49. Na alost, oba pokazatelja uope ne pripadaju lozi kneza Pavla Radenovia. Oni pripadaju lozi relativno dobro poznatih Bogavi-Radivojevia-Jurjevia-Vlatkovia, humske vlastele sa desne strane rijeke Neretve u njenom donjem toku. U pokazatelju iz 1459. godine, odluci dubrovakog Velikog vijea koja govori o darivanju vojvode Pavla Markovia, Boidara dijaka poslanika hercega Stjepana Vukia i Pavla sina vojvode Petra Pavlovia (ne Pavko kako je protumaio Nilevi nego Pavao)50, Nilevi je nalazio da se radi o sinu njegovog tematskog okvira vojvode Petra Pavlovia iz loze kneza Pavla Radenovia, iako je i sam naveo da se isti oenio 1455. godine51. Samo po sebi, kroz

de respondendo Radogne cristianin et Toncho Stanetich ambasiatoribus vayuode Petar (08. 06. 1450), Dini 1967, 229. Nekoliko dana ranije oni su zabiljeeni kao: Radogna crestianin et Toncho Stanetich ambaxiatores de Petar Dinicich (04. 06. 1450. g.), Isto. 48 Nilevi 1980, 67. 49 Isto, nap. 18. na str. 64. 50 Prima pars est de donando voiuode Pauao Marcouich, Bosidaro diach ambssiatoris chercechi Stiepani et Pauao filio vaiuode Pethar Paulouich; de donando eis yperperos quinquaginta sex in pannis (20. 02. 1459. g.), DAD, Cons. Maius, XI, 97v. Kod Nilevia pogreno Pauco Mircouich i Pauco sin vojvode Petra Pavlovia, Nilevi 1980, nap. 18. na str. 64. Pavao Markovi je ranije pomenut: scribendi Pauao Marcouich et Voch Ostoich (13. 04. 1456. g.), Cons. Rog., XIV, 285. O vojvodi Pavlu Markoviu, poslaniku hercega Stjepana i vojvode Vladislava, Dini 1967, 231-232; Dini 1967a, 18, 32. 51 Nilevi 1980, 63-64.
47

256

lozu kneza Pavla Radenovia, ne bi bilo jasno prisustvo oko 4 godine starog Pavla, sina Petra Pavlovia u Dubrovniku. Tko su onda Pavao, i njegov otac vojvoda Petar Pavlovi, pomenuti 1459. godine? Odgovor na to pitanje dobit emo kroz prizmu drugog Nilevievog pokazatelja iz 1467. godine. Cjelina dokumenta koja govori o deponiranoj imovini Jurjevia-Vlatkovia i u kojoj se pominju vojvoda Ivani Vlatkovi, njegova braa arko i Tadija, te nekadanji vojvoda Pavle Jurjevi sami po sebi govore da njihovom miljeu pripada i pomenuti Pavao sin Petra Pavlovia. Drugaije vienje, koje je indicirano Nilevievom prezentacijom vodilo bi dodatnim pojanjenjima koja bi trebala dati odgovor na pitanje kako bi se u navedenom pokazatelju mogli razumjeti i povezati Radivojevii-JurjeviiVlatkovii sa lozom kneza Pavla Radenovia52. Ovu prezentiranu i otvorenu kombinaciju Nilevi uope nije komentirao kroz svoju ponudu. To se ne bi ni moglo uiniti kroz ponuene okvire, jer pomenuti Pavao sin vojvode Petra Pavlovia i ne pripada lozi kneza Pavla Radenovia. Za to imaju jasne potvrde u irilskoj grai i literaturi koju Nilevi nije iskoristio. Meu svjedocima na povelji kralja Stjepana Tomaa iz poetka septembra 1444. godine naveden je vojvoda Petar Pavlovi formulacijom: voevoda Petar Pavla Jurevia sin z bratiom53. U dva navrata, marta 1452. godine pomenut je Pavao sin umrlog vojvode Petra Pavlovia i kao Pavao Petrovi54. Loza vlastelinske porodice Radivojevia-Jurjevia-Vlatkovia, u kojoj se jasnim razaznaje i vojvoda Petar Pavlovi i njegov sin Pavao prikazana je od strane Ljubomira Kovaevia jo krajem XIX. stoljea55. Kako je to pokazao Mihailo Dini, znaajno dopunivi lozu u ovom vlastelinskom nizu, neosporni Pavao Petrovi iz loze Radivojevia-Jurjevia pominjan je i kasnije, jula 1476. godine56. Loza kneza Pavla Radenovia nije preivjela osmansko osvajanje Bosne. Dokaza o tome ipak nema. Nepobitne dokaze o surovoj sudbini loze kneVoyuoda Iuanis Vlatchouich in suoi nomine et ser Nicola Mar. de Gondola tanquam procurator Xarchi et Tadei fratrum dicti voyuode Iuanis et de procura constat in procuris notarie 1456. 9 aprilis et Pauao filius olim voyuode Pethari Paulouich sponte dixerunt et confessi fuerunt quod per manus Stepchi Radochnich habuerunt et receperunt omnia et singula priuilegia tam sclaua quam latina ac omnes et singulas scripturas alias depositata et posita ac depositatas et positas ad saluandum et in depositam in manibus olim Vocham Dobrouoeuich olim voyuodam Paulum Giurgeuich (27. 01. 1467. g.), DAD, Diversa Notariae, LI, 1v; Nilevi 1980, nap. 36 na str. 67. 53 kral Stefan Toma ... a vsemu ovomui rotnici i svidoci nai dobri velmoe ... voevoda Petar Pavla Jurevia sin z bratiom (03. 09. 1444. g.), Stojanovi 1934, 117. 54 mi voevoda Ivani sin mnogopotenoga spomenutja kneza Vlatka i knez Toma sin potenoga spomenutja kneza Nikole bratued prisni vie reenoga voevodi Ivaniu i nie imenovanim i mi knez Marko i knez arko i knez Radivoje i knez Andrija i knez Bartuo i knez Tadija svi bratja vie reenoga voevode Ivania a sinove potenoga spomenutja kneza Vlatka i knez Pavao sin potenoga pomenutja voevode Petra bratued prisni svim vie reenim (25. 03. 1452. g.), Stojanovi 1934, 133; mi voevoda Ivani voevoda humski z bratiom knezom Markom i arkom i Radivoem i Andriom Bartolom i Tadim i Pavlom Petroviem naim bratuedom (25. 03. 1458. g.), Isto, 139. 55 Kovaevi 1888, 199-214. 56 Dini 1935, 254.
52

257

za Pavla Radenovia daje njihovo poslovanje ulaganja novca na dobit u Dubrovniku. Niko od njihovih nasljednika nije pokazivao interes za glavnicu i kamate koju su braa vojvoda Petar i knez Nikola Pavlovi imali u Dubrovniku. Primjerice, dok su preivjeli srodnici Braila Tezalovia i pod osmanskom vlau i Sandalja Hrania Kosae i poslije 1463. godine nastavili da uivaju glavnicu i kamate od uloenog novca, za glavnicu i kamate porodice Pavlovi interesirale su se samo Osmanlije, ali im Dubrovani nisu htjeli izlaziti u susret57.

Umjesto zakljuka
Postavljene dileme delegiraju potrebu za detaljnijom analizom titule vojvode u srednjovjekovnoj Bosni. Ponueno pokazuje da linija vojvode u porodici ima ustaljeni ritam kojemu dosad iskazivane devijacije, u kojima se djelimino i neopravdano bjei od bosanskog vladara centralne vlasti, kao nosiocu hijerarhija, poput: dvojica vojvoda u istoj porodici i rodu, mlai brat vojvoda prije starijeg brata, otac knez i sin vojvoda u isto vrijeme, dvojica brae vojvode u isto vrijeme nisu adekvatno obrazloene kao mogue devijacije ustaljenog ritma titule vojvode u srednjovjekovnoj Bosni. Kroz ovdje elaborirane primjere, iskoritene u vrlo malom obimu i sa ciljem popravljanja nekih faktografskih pokazatelja o likovima bosanske vlastele, jedino izvjesnim ini se situacija da prvoroeni sin nije morao biti ni nasljednik niti taj na koga se prenosila vojvodska titula u porodici.

Summary

Some dilemmas about the duke title in the medieval Bosnia

Studying of the duke title in medieval Bosnia was not a subject of separate analysis of Bosnian examples. The set up dilemmas are showing that the lineage of the duke title in families had a constant rhythm that was respected almost as a rule. Expressed deviations, in which partly and unjustifiably turning away from the Bosnian ruler central power, as the carrier of the hierarchy, as: two dukes in the family and family ties, younger brother duke before the older one,
57

Kurtovi 2003, 211-234 (Objavljeno i u: Kurtovi 2002, 33-55).

258

father the prince and the son the duke at the same time, two brothers dukes at the same time, are not adequately argumented as the possible deviations of the well-established rhythm of the duke title in medieval Bosnia. A number of other milestone questions show that the research of the duke title is an open and rich thematic frame that in later work can quicken and widen the current findings of the social structure in medieval Bosnia.

Literatura:
Aneli, P. 1975-1976, Ubikacija oblasti Trebotia i teritorijalno-politika organizacija bosanskog Podrinja u srednjem vijeku, Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija) 30-31, Sarajevo 1975-1976, 243-268. Aneli, P. 1976, Postojbina i rod Divoa Tihoradia, Slovo 25-26, Zagreb 1976, 231-239. Aneli, P. 1977, P. O usorskim vojvodama i politikom statusu Usore u srednjem vijeku, Prilozi Instituta za istoriju XIII/13, Sarajevo 1977, 17-45. Aneli, P. 1982, Ubikacija oblasti Trebotia i teritorijalno-politika organizacija bosanskog Podrinja u srednjem vijeku, u, P. Aneli, Studije o teritorijalnopolitikoj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Svjetlost, Sarajevo 1982, 173204. Aneli, P. 1983, Povelja kralja Dabie ubranoviima i velikaki rodovi Hlivnjana, Glasnik Zemaljskog muzeja (Arheologija) 38, Sarajevo, 1983, 133-143. Babi, A. 1962, Kosae, Enciklopedija Jugoslavije 5, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb 1962, 330-331. Brkovi, M. 1997, Znaaj i vanost dviju bosansko-humskih isprava za povijest Makarskog primorja u XV. stoljeu, Croatica Christiana Periodica XXI/39, Zagreb 1997, 1-18. irkovi, S. 1964, Istorija srednjovekovne bosanske drave, Srpska knjievna zadruga, Beograd 1964. okovi, P. 1981, Dubica u bosansko-ugarskim odnosima 1398-1402. godine, Istorijski zbornik 2, Banjaluka 1981, 43-53. okovi, P. 2001, Hrvatinii, Hrvatski biografski leksikon, V, Leksikografski zavod Miroslav Krlea, Zagreb 2001, 725-739. Danii, . 1975, Rjenik iz knjievnih starina srpskih, Dio prvi, Fototipija izdanja iz 1863-1864. godine), Vuk Karadi, Beograd 1975. Dini, M. 1935, Dubrovaki tributi, Glas Srpske kraljevske akademije 168, Beograd 1935, 203-257. Dini, M. 1955, Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji i Bosni, I deo, Srpska akademija nauka, Posebna izdanja 290, Odeljenje drutvenih nauka 14, Beograd 1955. 259

Dini, M. 1967, Iz dubrovakog arhiva III, Srpska akademija nauka i umetnosti, Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda, Tree odeljenje 22, Beograd 1967. Dini, M. 1967a, Humsko-trebinjska vlastela, Srpska akademija nauka i umetnosti, Posebna izdanja 397, Odeljenje drutvenih nauka 54, Beograd 1967. Iorga, N. 1899, Notes et extraits pour servir a lhistoire des croisades au XVe sicle, II, Paris 1899. Ivi, A. 1907, Radoslav Pavlovi, veliki vojvoda bosanski, Letopis Matice srpske 245, Novi Sad 1907, 1-32. Kovaevi, Lj. 1888, Znamenite srpske vlasteoske porodice srednjega veka, Godinjica Nikole upia 10, Beograd 1888, 199-214. Kurtovi, E. 2002, Pavlovii u ulaganju novca na dobit u Dubrovniku, Prilozi Instituta za istoriju 31, Sarajevo 2002, 33-55. Kurtovi, E. 2003, Pavlovii u ulaganju novca na dobit u Dubrovniku, Zemlja Pavlovia. Srednji vijek i period turske vladavine, Zbornik radova sa naunog skupa, Rogatica, 27-29. juna 2002., Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske i Univerzitet Srpsko Sarajevo, Nauni skupovi 5, Odjeljenje drutvenih nauka 7, Banja Luka-Srpsko Sarajevo 2003, 211-234. Kurtovi, E. 2004, Fragmenti o Milatoviima, Bosna franciscana XII/21, Sarajevo 2004, 222-246. Ljubi, . 1882, Listine o odnoajih izmeu junoga slavenstva i Mletake Republike VII, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium 12, Zagreb 1882. Maurani, V. 1975, Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rjenik (Pretisak izdanja iz 1908-1912. godine), Informator, Zagreb 1975. Mihalji, R. 2002, Povelja kralja Stefana Tvrtka I Kotromania knezu i vojvodi Hrvoju Vukiu Hrvatiniu, Stari srpski arhiv I, Banja Luka-Beograd-Valjevo 2002, 117-129. Mihalji, R. 2001, Vojvoda, Vladarske titule oblasnih gospodara. Prilog vladarskoj ideologiji u starijoj srpskoj prolosti, Sabrana dela Radeta Mihaljia, Knjiga VI, Srpska kolska knjiga-Knowledge, Beograd 2001, 125-156. Mihalji, R. / Veselinovi A. / Foti, A. 1999, Vojvoda, Leksikon srpskog srednjeg veka (Priredili Sima irkovi i Rade Mihalji), Knowledge, Beograd 1999, 95-97. Mrgi-Radoji, J. 2002, Donji Kraji. Krajina srednjovjekovne Bosne, Filozofski fakultet u Beogradu-Filozofski fakultet u Banjaluci-Istorijski institut u Banjaluci Beograd 2002. Nilevi, B. 1978, Vojvoda Ivani Pavlovi, Prilozi Instituta za istoriju XIV/14-15, Sarajevo 1978, 349-361. Nilevi, B. 1979, Iz ivota posljednjih Pavlovia, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine 28-30 (1977-1979), Sarajevo 1979, 59-74. Nilevi, B. 1980, Uee vojvode Petra i kneza Nikole Pavlovia u politikom ivotu srednjovjekovne Bosne, Prilozi Instituta za istoriju XVI/17, Sarajevo 1980, 61-68. Novakovi, S. 1908, Vizantijski inovi i titule u srpskim zemljama XI-XV veka, Glas Srpske kraljevske akademije 78, Beograd 1908, 178-279. 260

Perojevi, M. 1942, Stjepan Ostoja, Povijest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno drutvo Napredak, Sarajevo 1942. Puci, M. 1858, Spomenici srbski od 1395. do 1423., to est Pisma pisana od Republike dubrovake kraljevima, despotima, vojvodama i knezovima srbskiem, bosanskiem i primorskiem, I dio, Drutvo srpske slovesnosti, Beograd 1858. Raki, F. 1863, Izvadci iz kralj. osrednjeg arkiva u Napulju za jugoslavensku poviest, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku 7, Zagreb 1863, 5-71. Stojanovi, Lj. 1929, Stare srpske povelje i pisma, I/1, Srpska kraljevska akademija, Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda, Prvo odeljenje, Spomenici na srpskom jeziku 19, Beograd Sremski Karlovci 1929. Stojanovi, Lj. 1934, Stare srpske povelje i pisma, I/2, Srpska kraljevska akademija, Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda, Prvo odeljenje, Spomenici na srpskom jeziku 24, Beograd Sremski Karlovci 1934. ii, F. 1938, Nekoliko isprava iz poetka XV. stoljea, Starine Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 39, Zagreb 1938, 129-320. Thallczy, L. 1897, Kako i kada je Hrvoje postao veliki vojvoda bosanski?, Glasnik Zemaljskog muzeja 9, Sarajevo 1897, 183-192. Thallczy, L. 1899, Wie und wann wurde Hervoja Grossvojvode von Bosnien?, Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Hercegovina 6, Wien 1899, 284-290. Toi, . 1995, Dvije bosanske povelje iz XV vijeka, Istorijski asopis 40-41 (19931994), Beograd 1995, 19-42. Toi, . 2001, Vojvoda Petar Pavlovi. Prilog istoriji Bosne poetkom XV vijeka, Jugoslovenski istorijski asopis XXXIV/1-2, Beograd 2001, 35-46. Toi, . 2003, Pismo dubrovakog poslanika Ivana Gundulia o smrti kneza Pavla Radenovia, Zemlja Pavlovia. Srednji vijek i period turske vladavine, Zbornik radova sa naunog skupa, Rogatica, 27-29. juna 2002., Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske i Univerzitet Srpsko Sarajevo, Nauni skupovi 5, Odjeljenje drutvenih nauka 7, Banja Luka Srpsko Sarajevo 2003, 357-366. ivkovi, P. 1986, Usorska vlasteoska porodica Zlatonosovii i bosanski vladari posljednjih decenija XIV i prve tri decenije XV stoljea, Historijski zbornik 39, Zagreb 1986, 147-162.

261