gore: poveravamo ih drugima, da se oni bave njima,njihovim potrebama, brigom, učenjem i kasnije se pitamo, nakoga liči ovo dete, što je tako nasilno ili plašljivo, od koga jenasledilo ovu nemilosrdnost ili ovaj način razgovora? Unutarporodice stalno istražujemo neku sličnost - i uvek nalazimogenetsku liniju i to najslabiju kariku - to sve činimo sanamerom, da sakrijemo od sebe sopstveni neuspeh, da se nesukobimo sa nečim neprijatnim, da prevarimo sami sebe.Međutim, uvek je u dubini duše prikriven lažni indentitet,onaj koji je sa svim upoznat, koji se nikada ne otkriva, nepokazuje se pred svetom, krivac, koji čak ne isplivava ni nanivo svesnosti. Sa ovim se borimo svakodnevno. Ima kada uspemo dapobedimo, ima kada gubimo, ili se ne dešava ništa, ali onošto sigurno mogu da kažem je činjenica, da posle terapijskograzgovora između dece i roditelja dolazi do jedne tanke veze, jedne svetle niti koja ih povezuje, koja od svake lepe reči, odsvake pročitane bajke ili od večernjeg poljupca ili zagrljajapostaje sve deblja i stalno raste. Da se vratimo našem događaju. Sećam se da je bilooblačno letnje jutro. Bila je jaka zapara, da se ugušiš.
Odlučila
sam da otvorim prozor sa namerom da svež vazduhpotisne onaj tihi, neprijatan i potmuli osećaj. Nisam seosećala dobro u sopstvenoj koži. Osećala sam pritisak okosolarnog pleksusa (4 prsta ispod pupka prim. prev.) Znalasam da je ovaj pritisak moj unutrašnji signal za opasnost,znak koji mi javlja da će se desiti nešto što mi baš nećeprijati. Iz sveg srca sam se nadala da je ova uzbuna lažna, jer sam znala da će jedan novi dečak doći na terapiju.
U zakazano vreme stiže u ordinaciju sa svojom majkom. Potomak, jedno čarobno biće, sa nebo plavim očima, sakuždravom kosom boje kestena, u ne potpuno novimfarmerkama i u jednoj žutoj majici sa natpisom: Love me.(voli me prim.prev.)
3