Jedna od originalnih grana teologije, angelologija, utjelovljena je u angelologu, osobi ĉijastruĉnost ukljuĉuje kako teorijsko prouĉavanje anĊeoskih poredaka tako i njihovu proroĉansku djelatnost kroz ljudsku povijest.
Špilja Đavolje ţdrijelo, Rodopi, Tri
grad, Bugarska
ZIMA
1943.
Angelolozi su prouĉavali tijelo. Bilo je netaknuto, bez tragova propadanja, koţe glatke i
bijele poput pergamenta. Beţivotne oĉi boje akvamarina zurile su u nebo. Svijetle kovrĉe padale su preko visoka ĉela i oblikovanih ramena stvarajući aureolu zlatne kose. Ĉak je iodjeća, istkana od bijela svjetlucavog metalik materijala, koji nitko od njih nije mogao toĉnoidentificirati, bila ĉitava, kao da je biće umrlo u sobi pariške bolnice, a ne u spilji duboko pod
zemljom.Nije ih trebal
o zaĉuditi što su pronašli tako dobro oĉuvana anĊela. Nokti sedefasti poputunutrašnjosti ostrige; dug, gladak trbuh bez pupka; sablasno prozirna koţa
- na stvorenju je
sve bilo upravo onakvo kao što su pretpostavljali da će biti. Ĉak je i poloţaj krila b
io
besprijekoran. Pa ipak, bilo je previše lijepo i djelovalo je previše ţivo naspram onoga što su prouĉavali samo u zagušljivim knjiţnicama, s pretisaka slika iz 15. stoljeća raširenih isprednjih poput autokarata. Ĉitav svoj profesionalni ţivot ĉekali su
da to vide. Iako to nitko od njih
ne bi priznao, potajice su sumnjali da će naći straviĉno truplo, same kosti i dronjke, poput ne
-
ĉega iskopanog na arheološkom nalazištu. No umjesto toga gledali su u nieţne tanke ruke,orlovski nos i ruţiĉaste usnice stis
nute u zamrznutu poljupcu. Stajali su nad tijelom,
oĉekujući da će stvorenje trepnuti i pro
buditi se.PRVA SFERA
Vas ova priĉa se tiĉe
Sto duh vam ţelite uzdić'
Do višnjeg bijelog dana.
Ko svladan u Tartara
Dubinu usmjeri oĉi,
Sto god da vrijednoga nosi,
Gubi ĉim Donji ugleda svijet.
Boetije, Utjeha filozofije
(prijevod s latinskog dr. sc. Marko Višić,
Podgorica ITP "UNIREKS", 2008)
Samostan Svete Ruţe, dolina rijeke Hudson, Milton, New York
22.
PROSINCA
1999,4.45vangeline se probudila prije izlaska sunca
, dok je ĉetvrti kat još bio tih i mraĉan. Kako ne bi probudila sestre koje su se molile cijelu noć, potiho je pokupila cipele, ĉarape i suknju i bosonoga otišla do zajedniĉke kupaonice. Još pospana, brzo se odjenula ne pogledavši se u
ogledalo. Kroz maleno i usko staklo prozora promatrala je samostanski posjed prekriven
jutarnjom sumaglicom. Golemo dvorište pod snijegom protezalo se do ruba vode gdje je golodrveće krasilo rijeku Hudson. Samostan Sv. Ruţe uzdizao se blizu rijeke, toliko blizu da se za
dan
jeg svjetla ĉinilo da postoje dva samo
stana - jedan na tlu, a drugi treperav na vodi, prvikoji se prelijeva u drugi -
iluzija koju bi ljeti uništavali brodovi, a zimi oštrina leda. Gledala je rijeku, široku crnu prugu u bijelome ĉistom snijegu, kako teĉe. Uskoro će jutro pozlatitivodu sunĉevim svjetlom.
Sagnuvši se nad porculanski umivaonik, umila je lice hladnom vodom i raspršila ostatkesna. Nije se sjećala sna nego tek dojma koji je ostavio, vala predosjećaja koji joj je zacrniomisli, osjećaja samoće
i zbunjenosti koje nije mogla objasniti. Još snena, skinula je teškuflanelsku spavaćicu i zadrhtala od hladnoće. Stojeći u bijelim pamuĉnim gaćicama i pamuĉnoj potkošulji (standardnom rublju koje se naruĉivalo naveliko i svakih pola godine
dijelilo svim
sestrama u Sv. Ruţi), promatrala se procjenjivaĉkim, analitiĉkim okom: tanke
ruke i noge, ravan trbuh, razbarušena crna kosa, zlatan privjesak koji joj je poĉivao na prsima. Odraz koji je lebdio pred njom bio je slika pospane mlade ţene.
Ponovno se stresl
a od hladnoće i okrenula prema odjeći. Posje
dovala je pet jednakih crnih
suknji do koljena, sedam crnih dolĉevi
-
ta za zimske mjesece i sedam ljetnih pamuĉnihkošulja na kopĉanje
kratkih rukava, jednu crnu vunenu vestu, petnaest kompleta bijelog pamuĉnog
rublja i
nebrojeno mnogo crnih najlonki: ni manje ni više od onoga što je bilo neophodno. Navukla jedolĉevitu i namjestila vrpcu preko kratke smeĊe kose. Prije nego je stavila crni veo ĉvrsto ju je stegnula na ĉelu. Uvukla se u najlonke i vunenu suknju, z
akop
ĉala, povukla patentnizatvaraĉ i poravnala nabore brzim, nesvjesnim pokretom. U nekoliko je sekundi njezino privatno ja nestalo i postala je sestra Evangelina, franjevka od vjeĉnog klanjanja. S krunicom
u ruci preobrazba je bila potpuna. Stavila je s
pavaćicu u kantu u dnu kupaonice i bilaspremna suoĉiti se s danom.
Svakoga je dana, otkad je s osamnaest godina završila novicijat i poloţila zavjete, u petsati ujutro sudjelovala u jednosatnoj molitvi. Ţivjela je u samostanu Sv. Ruţe od svoje
dvanaeste godine i pozna
vala gaje dobro kao što netko poznaje narav voljena prijatelja. Imala je svoju jutarnju rutu od zajedniĉkih prostorija do biblioteke. Dok se penjala, njezini su prstiostavljali trag na drvenoj ogradi, a cipele prelazile odmorišta. Samostan
je u to doba uvijek bio prazan, u pla-
viĉastim sjenama i tih, no oţivio bi nakon izlaska sunca pretvarajući se unapuĉeno mjesto rada i predanosti, a svaka bi soba prštala od duhovnih aktivnosti i molitvi.Tišina će uskoro nestati. Dolaskom sestara, stubište, dnevna soba, knjiţnica, blagovaonica i
niz spavao
nica veliĉine ormara uskoro će opet oţivjeti.
Tri niza stuba prešla je u trku. Mogla je doći do kapelice zatvorenih oĉiju.
Stigavši na prvi kat, ušla je u velik središnji hodnik, okosnicu sa
mostana S
v. Ruţe. Na
zidovima su visjeli uokvireni portreti davno preminulih nadstojnica, istaknutih sestara, te
razliĉiti crteţi same zgrade. Stotine ţena gledale su iz okvira i podsjećale svaku sestru, koja bi prošla ovuda na svom putu do molitve, da je dio stara
i otmjena matrijarhata gdje su sve
ţene, bile ţive ili mrtve, prisegle zajedniĉkoj misiji.
Premda je znala da bi zbog toga mogla zakasniti, zastala je na sredini hodnika. Ovdje je u
pozlaćenu okviru visjela slika Ruţe iz Viterba, svetice po kojoj je sam
ostan dobio ime.
Sićušne ruke bile su
sklopljene u molitvi, a nepostojana aureola sjajila joj je nad glavom. Ţivot Svete Ruţe bio jekratak. Odmah nakon njezina trećeg roĊendana anĊeli su joj poĉeli šaputati, poţurujući je da
prenese njihovu poruku svima
koji ţele slušati. Ruţa im se pokorila i zasluţila status sveticekao mlada ţena, nakon što su je kao vješticu osudili na smrt jer je poganskome selu propovijedala o dobroti Boga i njegovih anĊela. Mještani su je osudili na lomaĉu i zapalili
vatru. Na veliko zapre
paštenje mnoštva Ruţa nije izgorjela već je tri sata stajala u plamenu,razgovarajući s anĊelima dok su joj plamenovi lizali tijelo. Neki su vjerovali da su anĊeliokruţili djevojku napravivši od svojih tijela ne
vidljiv oklop. Na kraju je umrla u vatri, no
ĉudotvorna je intervencija ostavila tijelo netaknutim. Neoskvrnuto tijelo Svete Ruţe nošeno
je ulicama Viterba stotinama godina nakon njezine smrti, a na mlade
naĉkom se tijelu nije
mogao vidjeti ni najmanji znak patnje.
Sjetivši se koliko je sati, krenula je dalje. Došla je do kraja hod
nika gdje je velik drveni
portal s izrezbarenim prizorom navještenja odvajao samostan od crkve. S jedne strane stajala je u jednostavnosti samostana, a s druge se uzdizala veliĉanstvena crkva. Primijetila je da
zvuk koraka postaje glasniji kada je tepih pod nogama zamijenio blijedo-
ruţiĉasti mramor sazelenim šarama. Za prijelaz preko praga bio je potreban tek korak, ali je razlika bila golema.U zraku se osjećao miris tamjana, a svjetlost je dala punoću plavoj b
oji na oknima. Bijele
gipsane zidove zamijenili su veliki komadi kamena. Strop je postao viši. Oko se prilagodilo
zlatnom obilju neorokokoa. Ostavivši za so
bom samostan, Evangelinine ovozemaljskeobveze zajednice i milosr
Ċa su nestale. Ušla je u sferu boţanskog: Boga, Marije i anĊela.
Prvih godina u Sv. Ruţi broj anĊeoskih slika u Crkvi Sv. Marije AnĊeoske djelovao joj je pretjerano. Kao djevojĉica doţivljavala ih je nadmoćnima, preprisutnima i prenakićenima. Ta
su stvorenja ispunjavala svaki kut i pukot
inu, ostavljajući malo prostora za bilo što drugo.Usred središnje kupole nalazio se serafin. Mramorni arkan
-
Ċeli drţali su uglove oltara. Ustupove su bili ugraĊene zlatne aureole, trube, harfe i sićušna krila. Uklesana lica putta,hipnotizirajuća i zbijena poput šišmiša, zurila su s krajeva crkvenih klupa. Iako je
znala da je to bogatstvo bilo zamišljeno kao ţrtva Gospodinu, kao simbol štovanja, potajno jeviše voljela jednostavnu funkcionalnost samostana. Tijekom novicijata kritiĉki se odnosila
prema s
estrama utemeljiteljicama, pitajući se zašto nisu toliko bogatstvo iskoristile u boljesvrhe. Ali, kao i još mnogo toga, i njezine primjedbe i ţelje nestale su kada je odjenula habit.Kao da ju je sama redovniĉka odjeća malo ublaţila i podarila joj nov, p
rikladniji karakter.Nakon pet godina koje je provela kao zavjetovana sestra, djevojka koja je nekad bila gotovo
je sasvim nestala. Zaustavivši se da bi umoĉila kaţiprst u škropionicu sa svetom vodom prekriţila se (ĉelo, srce, lijevo rame, desno rame) i ušla u usku romaniĉku baziliku, prolazeći pokraj ĉetrnaest postaja kriţnog puta, klupa uspravnih naslona od crvena hrasta i mramornihstupova. Budući da je u to doba dana svjetlo još slabo, slijedila je široku središnju laĊu dosakristije gdje su, zakljuĉani u ormar, kaleţi, zvona i crkvena ruha ĉekali misu. Došla je dovrata na samom kraju sakristije. Duboko je uzdahnula i zatvorila oĉi kao da ih ţeli pripremitina jaĉe svjetlo. Poloţila je ruku na hladnu mjedenu kvaku i dok joj je srce snaţno lupalo
otvorila vrata.
Pred njom se pojavila Kapelica vjeĉnog klanjanja. Zidovi su svjet
lucali zlatom, kao da je
ušla u središte Fabergeova jajeta. Privatna kapelica sestara franjevki od vjeĉnog klanjanja
imala je visoku kupolu i goleme vitraje koji su ispunjavali sve
zidove. Središnje remek
-djelo
bio je niz bavarskih vitraja obješenih iznad oltara na kojima su bila naslikana tri anĊeoska
reda: u prvome redu su bili serafini, kerubini i prijestolja, u drugome gospodstva, sile i vlasti,
a u trećem poglavarstva, arkanĊeli i anĊeli. Redovi su saĉinjavali rajski kor, zajedniĉki glasraja. Svakog jutra Evangeline je zurila u anĊele koji su lebdjeli u raju svjetlucavih stakala i pokušavala zamisliti njihov prirodni sjaj, ĉisto blistavo svjetlo koje je, poput topline, izlazil
oiz njih.
Sestra Evangeline kriomice je promatrala sestre Bernice i Boniface, ĉiji je red zaklanjanje bio svakoga jutra od 4 do 5 sati, kako kleĉe pred oltarom. Sestre su sloţno prstima
prelazile po izrezbarenim drvenim perlicama svojih krunica od sedam desetica, jednako
predane od prve do zadnje rijeĉi. U svako doba dana i noći mogle su se vidjeti dvije
sestre kako odjevene u habit kleĉe jedna pokraj druge. Usne su im se usklaĊeno pomicale u
molitvi, ujedinjene istim ciljem ispred bijela mramornog oltara
. Predmet oboţavanja ovih
sestara bio je zatvoren u zlatnoj monstranci -
u obliku raţarena sunca sa zrakama
-
smještenojvisoko iznad oltara, bijela posvećena hostija u eksploziji zlata.
Sestre franjevke od vjeĉnog klanjanja molile su se svake minute, svak
og dana, otkada je
majka Franceska, nadstojnica i osnivaĉica, zapoĉela klanjanje poĉetkom 19. stoljeća. Gotovodvije stotine godina kasnije klanjanje je i dalje trajalo ĉineći tako najduţu, najustrajniju
molitvu na svijetu. Sestrama je vrijeme prolazilo u
kleĉanju i njeţ
nom prebiranju krunice te usvakodnevnim odlascima iz samostana u Kapelicu klanjanja. Stizale su u Kapelicu sat za
satom, prekriţile se i kleknule ponizno pred Gospodinom. Molile su se danju i noću. Molile
su se za mir i dobro, i za kraj ljudskih patnji. Molile su se za Afriku i Indiju, Kinu i Europu,
za Amerike. Molile su se za mrtve i za ţive. Molile su se za svoje posrnule, za posrnule u
svijetu.
Prekriţivši se jedna za drugom, sestre Bernice i Boniface napu
stile su Kapelicu. Crnesuknj
e njihovih habita, dugih teških odijela tradicionalnijeg kroja od Evangelinina,
Search History:
Result 00 of 00
00 results for result for
p.
Recommended
More From This User
Notes
Load more
