Candice Breitz

Candice Breitz roena je 1972. u Johannesburgu, a trenutno ivi i radi u Berlinu, gdje je zaposlena kao profesor na Braunschweig University of Art. Nakon zavrenog studija na Univerzitetu Witwatersrand u Johannesburgu, magistrirala je na Univerzitetu u ikagu, te zavrila master filozofije na Univerzitetu Columbia, gdje trenutno priprema i doktorsku disertaciju na Odsjeku za historiju umjetnosti. Candice Breitz izlae svoj rad na internacionalnoj umjetnikoj sceni ve dugi niz godina. Uestvovala je na mnogim velikim izlobama, ukljuujui Johannesburg, Sao Paulo, Istanbul, Taipei, te Bijenale u Veneciji, a izlagala je samostalno u De Appel Foundation u Amsterdamu, Moderna Museet u Stockholmu, Muzeju moderne umjetnosti u Oxfordu, Castello di Rivoli u Torinu i Palais de Tokyo u Parizu. Pirat, kompozitor i DJ, Candice Breitz najpoznatija je po svojim video radovima i instalacijama, kroz koje tretira stereotipe i vizualne konvencije u filmu i popularnoj kulturi. Ovi video zapisi esto istrauju odnos izmeu boanske prisutnosti pop zvijezda i glumaca i njihovih oboavatelja punih strahopotovanja.U svojim ranijim grafikim radovima, Breitz koristi fotografije i druge vizualne fragmente iz popularnih medija (National Geographic, Penthouse i National Inquirer) i prerauje ih da bi kreirala snane, uznemirujue slike, provocirajui na razmiljanje o rasnim i spolnim klieima koji i dalje dominiraju i utiu na opte znanje.Slike koje su neskladne i neugodne za gledatelja, radikalno izazivaju konvencionalnu mudrost i propituju trenutno prihvaene pretpostavke.

Alien Substances ("Wakarimasen Series"), 2003. Kola, 47x64cm

Fascinirana trajnim i performativnim dimenzijama svoje odabrane teme, Breitz je sasvim prirodno napredovala do rada sa pokretnom slikom, koristei niz mogunosti za samostalnu digitalnu montau. Ona spaja i kombinuje snimke iz holivudskih sapunica i hit muzikih spotova, esto izdvajajui subjekat iz konteksta, ili obrnuto. Rezultati su kritike psihodrame, uvjerljivo postavljene kao multi-kanalne video instalacije razliite sloenosti. Pristup Candice Breitz kombinira lingvistiku i strukturalnu kritiku konzumerizma, na nain da trai od posmatraa da ispita svoju ambivalentnu poziciju kao fana i potroaa globalne popularne kulture. Za svoj hvaljenu dvodijelnu video instalaciju "Mother and Father" iz 2005., Breitz koristi dijaloge majki i oeva iz holivudskih filmova, poput "Kramer vs Kramer", "Mommie Dearest", i "Postcards From the Edge". Izdvajanjem kratkih epizoda dijaloga, povezujui ih kao jednu nit naracije koja prolazi kroz njihove performanse, ona kreira prikaz roditeljskih rasula. Breitz takoer istrauje status pop zvijezda u djelima kao to su "Queen" (portret Madonne), "King" (portret Michaela Jacksona) i "Legend" (portret Bob Marleya). U tim djelima, Breitz okuplja oboavatelje objavljivanjem oglasa u novinama i na fan web portalima, a zatim snima fanove dok pjevaju. Snimane u screen modu, sa predstavljenim uesnicima na TV ekranu, te instalacije su i snane i teke za gledati, jer prikazuju pogled na strukture moi neodvojive od mas-medija i njihovih strastvenih potroaa.

Four Duets, 2000. etiri dvokanalne instalacije/8 Looping DVD

ista u srcu, Breitz sakuplja ostatke popularne vizualne kulture, primjenjuje na njih visoko reduktivni proces editiranja i zavrava sa drugim, izvornim setom materijala. Na taj nain finalni proizvod postaje samo dio biveg sebe: dovoljno razliit da bude prepoznatljiv, a opet tako iskrivljen, da zadravamo spomen na njegov izvorni oblik i nae zadovoljstvo u koritenju. Ipak, rad Candice Breitz, kako god bio jednostavan u izvrenju, daleko je od pojednostavljenog. Dok izgleda kao da se pretplatila na minimalistiku strategiju, umjetnica kroz svoj rad donosi rijetke konceptualne idiome biveg. Iz perspektive historije umjetnosti, njen metod javlja se kao jedinstven, kakofonian, poput veze Sol LeWittovih ablonskih zidnih crtea, sa Warholovim kreiranjem linija u prikazu Marilyn Monroe.

Odabrani radovi

Alien (Ten Songs from Beyond), 2002. DVD instalacija: 10 Looping DVD

Rad Alien tematizira problem imigranata i njihove (ne)uklopljenosti u novu sredinu. Visoko politian, ali i poetian rad, u kojem su njemaka muzika i jezik temeljna izraajna sredstva. To je viekanalna DVD instalacija, koja se sastoji od deset kratkih filmova, u kojima Breitz na neobian nain kombinira karaoke, turistiki kuni video, naunu fantastiku i titlovani dokumentarac. Uavi u prostor instalacije, gledatelj se nalazi pred zatamnjenom prazninom, odakle iz deset monitora dopire deset glasova koji pjevaju deset njemakih pjesama. Ulaskom u sredite prostorije monitori su vidljivi tek straga, dok su njihova lica okrenuta zidu, osvjetljavajui ga treperavom slikom s ekrana. Deset glasova, koje posjetitelj istovremeno uje, stvaraju babilonsku kakofoniju, karakteristinu i za mnoge ranije radove umjetnice. U prvom trenu pjesme koje ujemo nemaju nieg zajednikog, osim injenice da su dobro poznate Nijemcima. Pomnijim sluanjem postaje oito da sve te pjesme govore o domu i pripadanju, ponegdje simbolino i teko (Deutschland, nacionalna himna), ponekad ljutito (Keine Macht fr niemand), melanholino (Jenseits von Eden), pijano (Unrasiert und fern von Heimat) ili bezbrino (Hnschen Klein). Pribliavanjem pojedinim monitorima, posjetitelj ulazi u intimni prostor susreui se sa svakim od pjevaa/ica posebno. Pjevai svoje pjesme izvode ispred poznatih berlinskih vizura kao to su Ruski spomenik u parku Treptower, Alexanderplatz ili Tiergarten. Premda svi oni vrlo entuzijastino izvode svoje pjesme, ubrzo postaje jasno da nijedan od njih ne pjeva svojim glasom. Zapravo, pjesme su prvo otpjevali 'pravi Nijemci' koje je Candice Breitz snimila u studiju zamolivi ih da daju sve od sebe pjevajui a cappella deset njemackih pjesama. Nakon toga zamolila je deset 'novih' Nijemaca da izvedu te pjesme u razliitim berlinskim okruenjima. Kada su snimljeni filmovi s deset 'novih Nijemaca' pjevaa, njihovi su glasovi potpuno izbrisani sa snimke, a umetnuti su glasovi deset njemakih izvornih govornika. Jeftinim digitalnim 'trbuhozborstvom' uvjerljivi glasovi deset izvornih govornika preneseni su u tijela deset imigranata, tako da se jezik njihove nove domovine doslovno uselio u njihova tijela s pomalo zbunjujuim uinkom.

Povremeno se ini kao da glas uistinu pripada tijelu iz kojeg dolazi (kao npr. u sluaju Poljakinje kroz koju sluamo glas Njemice dok pjeva pjesmu Die Gedanken sind Frei, sve dok ne iskrsne trenutak u kojem iluzija nestaje, usne mlade Poljakinje na trenutak oklijevajum dok njemaki glas nastavlja dalje. U drugim je sluajevima odvojenost tijela i glasa jo dramatinija, kao u sluaju Ukrajinke koja pjeva ispred neugledne pozadine Alexanderplatza grubim glasom Nijemca, mukarca. Deset stranaca utjelovljuju osjeaj otuenosti i zauenosti koje smo svi iskusili dok pokuavamo ui u jezik koji nije na vlastiti. Pjevai imigranti posjeduju njemake pjesme onoga trena dok se odvajaju od njih. Lako je pretpostaviti kako su kulturni standardi i norme popularnih njemakih pjesama posve u suprotnosti s vrijednostima stranaca koji su ovdje doli u namjeri da se skrase u novoj domovini. Propitujui teme poput rodoljublja, nacionalizma i kulturne batine u stihovima izabranih pjesama, uz razmiljanje o domu i pripadnosti, stvara se odreena napetost. Alien odjekuje stranou, ali nije jasno to je ovdje tue: imigranti, glasovi koji su ih zaposjeli ili pjesme koje su zaboravljene u kolektivnoj svijesti. Alien je posebno vaan: u mnogim zemljama pitanje integracije imigranata usko je povezano s poznavanjem i govorenjem slubenog jezika nove domovine. Alien istrauje ukrtene teritorije zadobivanja jezika i kulturne integracije, aludirajui na potrebu sticanja jezika zemlje koju pojedinac bira da se u njoj nastani, uvaavajui tekoe koje nastaju dok pojedinac kolonizira novi jezik i biva koloniziran njime. Rad Candice Breitz pokazuje udnju i nudu koju imigrant osjea spram novog jezika, ne isputajui iz vida frustracije koje pritom nastaju, dok se pokuava ukljuiti u novi jezik. Alien je manje o Njemakoj i njemakom jeziku per se, a vie o iskustvu ulaska u strani jezik, kao i o iskustvu zaposjednutosti od strane jezika samog.

Working Class Hero, 2006. Portret John Lennona 25-kanalna instalacija Trajanje: 39 minuta, 55 sekundi

Video instalacija "Working Class Hero" okuplja (reproducirane na zasebnim ekranima) likove poklonika Johna Lennona, koji pjevaju njegov prvi solo-album Plastic Ono Band, na kojem se bavi vlastitom, tada nedavnom prolou, obiljeenom smru majke i Beatlesima. Izvoae, oito dirnute muzikom i identificirajui se sa sadrajem teksta, lijepei ga na vlastiti identitet, umjetnica je pronala u engleskom Newcastleu, tako to je raspisala oglase u kojima trai ozbiljne Lennonove fanove.

King , 2005. (Portret M. Jacksona) 16-kanalna instalacija Trajanje: 42 minute 20 sekundi

Queen, 2005. (Portret Madonne) 30- kanalna instalacija Trajanje: 73 minute 30 sekundi Slino tome, napravila je portret Michaela Jacksona ("King") i portret Madonne ("Queen"), gdje su njihovi fanovi, sinhronizirani jedni sa drugima u kaleidoskopu glasova, mimika lica i gesti torza, izvodili cijele albume, u kolektivnoj interakciji, uistinu portretirajui jedan trenutak u vremenu.

Father, 2005. 6 - kanalna instalacija Trajanje: 11 minuta "Father" je kola sekvenci iz A filmova na polukruno postavljenim ekranima koji okupljaju likove glumaca (Tony Danza, Dustin Hoffman, Harvey Keitel, Steve Martin, Donald Shuterland i Jon Voight) u razgovoru. Zajedniko im je to da svi glume oeve i raspravljaju o roditeljstvu, utjelovljujui holivudski klieiziranu oinsku figuru, ispred neutralne crne pozadine.

Him, 1968-2008. 7- kanalna instalacija Trajanje: 28 minuta 49 sekundi Novi video rad "Him", radikalna ekstenzija tradicionalnog portretnog anra, predstavlja 23 lika koja glumi Jack Nicholson u rasponu od 40 godina, ulazei u solilokvij na temu egzistencijalnih strahova pojedinca i drutva, izazvanog promjenom vrijednosnog sistema koja je za svaku generaciju nova, sa razliitim sobom, na digitalnom video zidu sa sedam ekrana, to je metoda kojom se autorica koristi od 2005. propitujui mehanizme popularne kulture i meudjelovanje masovnih medija i kulturne industrije. Nicholson se pojavljuje u razliitim ulogama, scenama, filmovima, iz razliitih godina; mlad je, stariji i star, mijenjajui identitet i pojavnost, miljenja i osjeaje, to su pomaci identiteta karakteristini za stvarni ivot; no ne zastupajui ili iskazujui svoju vlastitost, ve nesvjesno mainstream - kinematografije, vrednosti i slojeve znaenja koje ona repetitivno zastupa.

Diorama (Miami Version), 2002. DVD instalacija / 9 Looping DVD "Diorama" je video instalacija temeljena na dugo prikazivanoj TV seriji Dallas. Za ovaj projekat, Breitz isjeca segmente iz epizoda, te ih ureuje u devet video petlji, na devet monitora, posveenih svakom od glavnih likova serije. Monitori simultano prikazuju ponavljajui niz dilema, karakteristinih za porodicu na kraju dvadesetog stoljea. Instalacija se sastoji od niza fraza koje obuhvataju roenje i smrt, brak i razvod, dionice i nasljednike, odricanje i usvajanje, samoubistvo i izdaju. Kao i Dallas, "Diorama" zadire u presjek intimnih trauma prigradske porodice. Da bi se dodatno istakla tema porodinog ivota, monitori su smjeteni u stan. Gledatelju se ne nudi olakanje narativnog razvoja ili zatvaranje, ve ga se tjera na razmiljanje o odnosu izmeu podijeljenih vlastitih uspomena i drutvenih sjeanja.

Karaoke, 2000. DVD instalacija: 10 Looping DVD "Karaoke" Candice Breitz je instalacija koja se sastoji od deset monitora poslaganih u krug, a na svakom od njih ljudi razliitog porijekla, nacije, rase pjevaju klasik "Killing me softly". Ako stojite u centru kruga, stiete dojam grupnog pjevanja, ali razliit izgovor rijei pjesme, od "koreanskog do francuskog" engleskog, cijepa prividnu homogenost.

Babel , 1999. DVD instalacija / 7 Looping DVD Serija "Babel" se sastoji od sedam neprekidnih DVD petlji. Svaka "krade" dio snimka iz historije muzikog spota. Sadraj svakog videa je jednostavan i doslovno jednosloan: sedam razliitih trenutaka prisvojeno je iz raznih pop izvedbi (poevi od Madonne, Wham i Grace Jones, do grupa Queen, Prince, Abba i Police). Svaki od sedam trenutaka potom je zarobljeno u ponavljanju,u beskonanom loopu na nizu televizijskih monitora. Sedam petlji teku istovremeno u prostoru instalacije, stvarajui kakofoniju koja alegorijski odjekuje biblijskom priom, po emu je rad i dobio svoj naslov. Ono to je zajedniko za svih sedam video prikaza, izvan njihove refleksije na narcizam i namjeran izbor zvijezda, je to da svaki evocira primarne gradivne blokove jezika. U svom postavljanju primarnog jezika, ve pokvarenog, serija "Babel" aludira otro na izazove u formiranju stavova u svijetu u kojem djeca esto ue svoje prve rijei gledanjem televizije ili pjevanjem uz pop pjesme.

Soliloquy (Clint), 1971-2000. Kratki film na DVD-u Trajanje: 6 minuta 57 sekundi

Soliloquy (Jack), 1987-2000. Kratki film na DVD-u Trajanje: 14 minuta 6 sekundi

Soliloquy (Sharon), 1992-2000. Kratki film na DVD-u Trajanje: 7 minuta 11 sekundi Svaki od tri kratka filma iz trilogije "Soliloquy" koristi poznati holivudski film kao polazinu taku, zumirajui jednog protagonistu koji je progonjen i izoliran iz svake scene u kojoj je on/ona vokalno prisutan.Tri filma kojima se Breitz bavi u ovom radu su Dirty Harry (Clint Eastwood), The Witches of Eastwick (Jack Nicholson) i Basic Instinct (Sharon Stone). Njene procedure ureivanja radikalno ispituju snagu pojave zvijezde u odnosu na narativne koherencije. itljiva struktura svakog filma dramatino je izrezana. Monohromni crni ekran ubaen je u cilju ureivanja onih vizualnih trenutaka u kojima su ostali glumci zbunjujue istaknuti, dok odabrana zvijezda govori. Pria i kontekst izvornog igranog filma nestaju zajedno sa sporednim glumcima. Rezultat je neobino direktan i pomalo nasilan odnos izmeu izdvojenih glumaca i gledatelja, kojem je odobren gotovo sramotan pristup zvijezdi. Sluanje "Soliloquies" je obeshrabrujue; ekstremne, nagle promjene raspoloenja i tona imaju sugestivnost psihotinih govora. Ipak, nastavljamo gledati, fascinirani, jer tu postoji djeli zadovoljstva: isto prisustvo zvijezda, grubo destilirano za na uitak gledanja.

Becoming Cameron, 2003 Dual-Channel Installation Trajanje: 31 minute 22 U instalaciji "Becoming", Candice Breitz klizi nespretno u uloge sedam popularnih holivudskih glumica (Cameron Diaz, Julia Roberts, Jennifer Lopez, Meg Ryan, Neve Campbell, Reese Witherspoon i Drew Barrymore). Nakon isjecanja kratkih sekvenci tih glumica iz raznih filmova, Breitz ponovno donosi njihov performans to je mogue preciznije. Zanimljivo, ti ponovni nastupi nisu samo parodije sekvenci koje je ona izdvojila.Umjesto toga, Breitz oponaa glumice to bolje moe, proizvodei zabrinjavajue ozbiljne prevode njihovih nastupa.Kako sama Breitz prolazi kroz svaku rutinu, gramatika koja je obino maskirana polako se ini vidljivom; neto ui raspon poznatih gesti i izraza na raspolaganju glumicama, ukazuje na granice subjektivnosti medija, na "drveni" vokabular koji nam Holivud prodaje.

Becoming Jennifer, 2003 2- kanalna instalacija Trajanje: 34 minute 12 sekundi

Becoming Julia, 2003 2- kanalna instalacija Trajanje: 39 minuta 3 sekundi

"Becoming" je predstavljen kao serija od 7 dvokanalih djela. U svakom sluaju, dvije televizije su postavljene tako da prvi monitor prikazuje 'originalni' snimak (na primjer, scena Julie Roberts iz Pretty Woman), dok drugi monitor reproducira ponovni performans umjetnice.Original i kopija su povezani kao sijamski blizanci, ne samo njihovom prezentacijom, koja je trajanjem identina, ve i zato to dijele isti glas: originalni soundtrack podvlai oboje: i izvorni klip i verziju umjetnice, inei ih nerazdvojnim. Glas svake glumice na taj nain izraava se, ne samo kroz njen lik, ve i kroz lik Candice Breitz. Ta strana prisutnost zauzima i usmjerava tijelo umjetnice, na nain da se svaki od rezultirajuih filmova moe opisati kao neka vrsta tjelesnih karaoka. Pozicioniranje svih dvostranih instalacija na nain da su jedne drugima okrenute leima, frustrira u procesu istovremenog gledanja dva odvojena snimka, prisiljavajui gledatelja da krui oko rada, kako bi usporedio obje strane performansa. Efekat se pojaava kontrastom izmeu holivudskih snimaka u boji i jednostavnih crno-bijelih snimaka Candice Breitz. "Becoming" postavlja mnoga sloena pitanja, suoavajui savremenu subjektivnost, sa posebnim osvrtom na nain na koji identitet sve vie uzima svoje replike iz medijski proizvedenih prototipa.

Factum Bradley, 2009. 2 fotografije u boji, 32 x 37cm Da bi kreirala seriju radova pod nazivom "Factum", Candice Breitz vodi intenzivne razgovore sa sedam parova identinih blizanaca i jednim skupom identinih trojki iz Toronta, tokom ljeta 2009. Na osnovu tih snimaka kreirala je sedam dvokanalnih video instalacija i jednu trokanalnu. Umjetnica je odabrala da radi sa jednojajanim blizacima ( i trojkama) koji ive zajedno i koji na taj nain imaju zajednike uspomene i iskustva. Svaki par blizanaca snimljen je u domaem okruenju po njihovom izboru.Najee je to bila kua jednog od blizanaca ili njihov zajedniki dom.U svakom primjeru Breitz je intervjuirala odvojeno svakog blizanca priblino 5-7 sati. Pitanja su obuhvatala djetinjstvo, suparnitvo i porodine stvari, ali i njihov odnos prema svijetu u cjelini. Svima je dala priliku da ispriaju priu po izboru. Svaki par intervjua kasnije je povezan zajedno, da bi se stvorilo neto poput stereoskopskog dvokanalnog portreta.Dok blizanci pripovijedaju svoje prie, otre razlike u njihovim glasovima, stavovima, govoru tijela i njihovim pogledima na svijet, postaju oite. Prisutnost umjetnice snano je opipljiva u svakom portretu blizanaca, upuujui na to da je preplitanje snage injenica i fikcije uvijek prisutno u autobiografiji. Ukupno osam grafika iz serije "Factum" istrauju aktuelnu fascinaciju umjetnice unutranjim i vanjskim uticajima, koji omoguuju individualizam.

Factum Jacob, 2009. 2 fotografije u boji, 32 x 37cm

Factum Kang, 2009. 2 fotografije u boji, 32 x 37cm