Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
P. 1
Miljenko Jergović Mama Leone

Miljenko Jergović Mama Leone

Ratings: (0)|Views: 320 |Likes:

More info:

Published by: Tamara Eugénie Vukovic on Jul 13, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOCX, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

09/18/2012

pdf

text

original

 
 
Miljenko Jergovi
 
MAMA LEONE
Kad sam se ja rodio,zalajao je pas na hodniku porodilita
 
TI SI TAJ ANEO
 
Kad sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilita; doktor Sreko bijesno je smaknuo masku s lica, istrao iz raaonice i rekao:
 Jebem ti zemlju u kojoj se djeca raaju u tenarama!
Meni tog asa jo nita nije bilo jasno, punim sam pluima hvatao zrak i po prvi put se nalazio pred ivotnim paradoksom: Svijet u kojem sam se zatekao bio je grozan iako ga nisammogao usporeivati s drugim svjetovima, ali me neki vrag tjerao da diem ida se za taj Svijet veem onako kao to se nikada neu vezati ni za jednuenu. Kad sam kasnije prepriavao ovaj dogaaj, najprije majci, pa ocu, aim sam porastao i prijateljima, odmahivali su i govorili da izmiljam, da seniega ne mogu sjeati, a pogotovu da nije mogue kako sam s prvim plaem poeo donositi ontoloke zakljuke. U poetku me je nerviralo tome smatraju lacem, znao bih se gorko rasplakati, udarati se akama po glavii urlati:
Vidjet ete vi svoga Boga kad ja umrem!
S godinama sam se smirio,shvaajui da je ovaj Svijet, o kojem sam ve neto znao i mogao sam gausporeivati s vlastitim iskustvima, a onda i sa snovima, utemeljen na ne- povjerenju i na neobinoj ljudskoj sklonosti da vas smatraju potpunom budalom im govorite istinu, a doivljavaju vas ozbiljno im ponete lagati.Osim toga, relativno sam rano, u petoj ili estoj godini, zakljuio da suokolnosti vezane za smrt apsolutno nepovoljne i odluio sam da prestanem prijetiti umiranjem, barem dok ne razrijeim problem s postojanjem ilinepostojanjem Boga. Bog mi je bio vaan kao eventualni svjedok koji e potvrditi moje posljednje predsmrtno iskustvo i koji e znati da ne laemkada svjedoim o onom prvom predsmrtnom iskustvu iz raaonice.
 
 
 I 
ma li Boga?
upitao sam svoju baku Olgu Rejc jer mi se od svih ljudikoje sam upoznao u tih est godina ivota inila nekako najpouzdanijomosobom.
 Za neke ga ljude ima, a za druge nema,
odgovorila je mirno, kao dato nije vana stvar ili kao da se o njoj moe govoriti samo u stanju potpuneravnodunosti.
 I 
ma li ga za nas?
 pokuao sam vrlo diplomatski formulirati pitanje; naime ve sam bio primijetio da moji blinji iznimno cijene svakimoj socijalizacijski napor i vole kada o svim stvarima govorim u prvom licumnoine - recimo
kad emo ruati, kad emo na izlet, kad emo se i mirazboljeti od gripe...
Mislio sam kako i pitanje vjerovanja treba, barem u poetku, smjestiti u takav kontekst.
 Za mene Boga nema,
rekla je, a to setebe tie ne znam. Tada sam nauio kako postoje istine koje govori samosebi i u svoje ime. Bio sam zadovoljan to je tako, premda me nijeoduevljavala injenica da pitanje Boga ne mogu rijeiti odmah.
 
Desetak godina kasnije jo uvijek nisam bio naisto s Bogom, ali samotkrio kada je moja baka Olga Rejc zakljuila da Ga nema. Bilo je rano proljee, svi su otili na izlet, a ja sam ostao sam kod kue. Po obiaju, poeo sam preturati po ormarima. Nisam znao to traim, ali sam uvijek neto nalazio, neto to se ticalo ivota mojih blinjih, mame i tate, bake idjeda, a to su oni iz razliitih razloga pokuavali sakriti od mene. Njihoveintimne povijesti bile su tako mrane, ili su ih oni doivljavali mranima, amoj istraivaki duh bio je tako iv, da sam nakon nekoliko mjeseci rada nanjihovim biografijama ve mnogo vie saznao iz tajnih izvora nego to su miza cijelog prethodnog ivota sami bili spremni rei ili priznati. Moj poetniinteres ubrzo se pretvorio u opsesiju, a potom u maniju. Svaki put bih biorazoaran ako o nekome od njih ne bih otkrio nita estoko ili prljavo, te samve unaprijed eznuo za tim da pronaem dokaz kako mi je otachomoseksualac, majka biva vozaica tramvaja, djed informbiroovac ili barem kockar koji je na preferansu izgubio pola Sarajeva. Volio sam te ljudei to mi morate vjerovati na rije, ali sam vie od njih volio mala sitnasvjedoanstva o onome to su eljeli preutjeti da bi se, barem u oimasvoga sina i unuka, kvalificirali za raj.
 
E, tog dana otkrio sam dvostruko dno u velikom ormaru za garderobu,u spavaoj sobi. Podigao sam dasku i ispod nje naao izrezbarenu drvenukatulju, okruglu staklenu kutijicu i zelenu fasciklu s dokumentima. Posloiosam sve to na ilim, duboko uzdahnuo, pa otklopio katulju. Bila je punazemlje. Obine smee zemlje s kameniima i vlatima trave, davno osuene,koja se raspadala pod prstima.
U ovoj zemlji sigurno nee saditi cvijee,
 pomislio sam, a onda, ne bez straha, zavukao prste do dna katulje i polakozapoeo s pretraivanjem. No, nije bilo ba niega osim kamenia, trave i puno, puno zemlje. Ne biste vjerovali koliko zemlje moe stati u drvenukatulju. Mnogo vie nego to se moe zamisliti. Da biste znali o emugovorim, uzmite ve sutra neku kartonsku kutiju, jer pretpostavljam da vamdrvena katulja nije pri ruci, otiite u park i napunite je zemljom. Neetevjerovati vlastitim oima!
 
Preao sam na staklenu kutijicu. U njoj je bio depni sat, prsten - pokuao sam ga nataknuti na domali prst, ali je prsten bio prevelik, potom jetu bio minijaturni metalni kipi nekoga sveca, pa igla za kravatu i sasvim
 
mala knjiica Antona Akerca, tiskana na slovenskom, s najtanjimstranicama koje sam ikada vidio. Nije bilo vie niega osim dva zelenavojnika dugmeta s orlovima rairenih krila. Ti su me orlovi uplaili jer sumi djelovali poznato.
 
Prije nego to sam otvorio fasciklu pomislio sam na one stvari kojeovjek ne treba u ivotu znati. Pomislio sam na tajne koje moraju ostatizatajene da bi sve ovo imalo nekoga smisla, ali kako se nijedne takve tajnenisam mogao sjetiti, odluio sam da nastavim. U fascikli su bila tri lista papira. Rodovnica na ime M. R., krtenica na ime M. R. i telegram u kojemu je pisalo: "Izvjeujemo vas da je vojnik M. R. dana 10. rujna smrtno stradaou borbi s partizanskom bandom."
 
M. R. je bio moj ujak. Znao sam da je poginuo u ratu, znao sam da nije bio partizan, ali nisam mogao ni sanjati da je bio Neprijatelj.
 
Vratio sam sve stvari na svoje mjesto i zatvorio ormar. Dok sam gazatvarao, ve sam znao da u mome ivotu vie nikada i nita nee bitionakvo kakvo je bilo prije nego to sam pronaao dvostruko dno, ali i danijedno obiteljsko istraivanje vie nema smisla, nego dolazi vrijeme kada se postavljaju pitanja, naravno samo onima koje ta pitanja nee povrijediti ikoji na njih mogu odgovoriti tako da za sobom ne ostave krvav trag.
 
Danima sam ekao priliku i nisam je doekao. Baka nije izlazila izkue, a kad bi izala, nije bilo mame, a samo sam mamu mogao pitati. Onasvog brata nije poznavala. Rodila se etiri mjeseca prije nego to je on poginuo, ali ju nikada nije vidio. On joj je ostavio ime. Djed je htio da sezove Regina, ali je M. elio da mu se sestra zove po jednom drvetu kojeraste u Bosni. Raste i u drugim zemljama, ali druge zemlje za nas nisu bilevane jer su u njima i djed, i ujak, i otac, i svi - samo odlazili ratovati.
 
Otiao sam mami na radno mjesto.
 M 
oemo li biti sami pola sata?
Onase namrgodila i ve sam znao ta joj se vrti po glavi:
 priznat e da sedrogira, da je nekoj
 
curi napravio dijete, da je dobio etrnaestu jedinicu izmatematike, da je homoseksualac...
Mahao sam kaiprstom lijevo-desno, premda jo nita jedno drugome nismo rekli. Sjeo sam.
Sve je u redu, samome malo pusti.
Umjesto da se smiri, mama je bila jo uasnutija. Morao samzapoeti da ne bi skoila kroz prozor i slomila nogu. Ja:
Otvorio sam ormar.
Mama:
 M 
oralo
 
 se to jednom dogoditi.
Ja:
 Naao sam.
Mama:
ta?
Ja:
Sve.
Mama:
 I 
zemlju?
Ja:
 Zemlja je s groba?
Mama:
 M 
olim te samo jedno. Nikada joj nita nemoj rei.
Ja:
 Znam. Tebi sam doao.
 
Dio prie koji slijedi saznao sam tada, od svoje mame, a on glasiotprilike ovako. Kada je zavrio gimnaziju, onu istu u koju u pedesetak godina kasnije ja krenuti, moj ujak bio je mobiliziran. I kako je savrenogovorio njemaki, a po svome djedu bio Nijemac, rasporedili su ga u jedinicu koja je formalno bila dio Wermachta, ali su je popunjavali nailjudi. Poslali su ih u Slavoniju, a moj je djed panino poeo obilaziti grad, iiod poznatog do poznatog i od kancelarije do kancelarije ne bi li uspioosloboditi sina vojske. Meutim, od svih moguih veza upalila je tek ona

You're Reading a Free Preview

Download
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->