Tri osnovna pravca koja djeluju na umjetniko oblikovanje glazbe renesanse su: mediteranska renesansa, protestantska Reformacija i katolika

Protureformacija. Veliki zamah renesanse i humanizma donio je iv interes za antiku i njene kulturnoumjetnike tekovine. Reformacija je ustala protiv previe svjetovnog duha, koji je bio ovladao sveenstvom, protiv trgovanja indulgencijama, katolika crkva je ustala protiv neozbiljnosti velikaa te je odredila za cilj preobrazbu crkve. S druge strane Protureformacija uvodi strogo potivanje crkvenih dogmi i ogranienje neeljenih sloboda. Preplitanje ovih proturjenih smjernica u 16. stoljeu bilo je prilino dramatino, to se ogleda i u njegovoj glazbenoj umjetnosti, gdje se izmjenjuju razularenost i ulnost i mistika. esnaesto stoljee je i doba kada glazbena umjetnost zadobiva sve vei ugled, a i doba sve veeg razvoja profesionalizma. Takoer je do vrhunca razvilo nastojanja prolih stoljea na podruju vokalne polifonije, te po prvi put omoguilo instrumentalnoj muzici samostalnost i slobodu izraza. VOKALNA GLAZBA XVI. STOLJEA Krajem 15. stoljea u Italiji se razvija priprosta popijevka vieglasnog tipa, s prizvukom narodnog glazbenog stvaralatva koja pod srodnim nazivima villota, frottola, strambotto, barzelletta, itd ivi u talijanskoj umjetnosti do 17. stoljea. U ovoj glazbenoj formi oituje se priroda mediteranskog umjetnikog temperamenta koja izbjegava pretrpanost ( koja je karakteristika npr. flamanskog stvaralatva pod ijim je utjecajem talijanska glazba bila u 15. stoljeu ), a trai iste obrise i jednostavnost. U villoti melodija prelazi iz dionice u dionicu dok se u frottoli melodijsko teite premjeta u gornji glas, dok donji glas esto preuzimaju instrumenti, te se frottola pretvarala u vokalno-instrumentalnu formu. Tiskanih frottola i srodnih kompozicija iz tog doba mnogo se sauvalo, a neki od autora su Marchetto Cara, Bartolomeo Tromboncino, Giorgio Luppato, Nicolo Pifaro itd. Uz frottolu i villanellu razvija se u 16. stoljeu madrigal, najznaajnija svjetovna vokalna forma renesansne Italije. Razvio se u suradnji talijanskih i nizozemskih majstora te predstavlja napjev koji se komponira na tekst koji se sastoji od nekoliko stihova iz djela npr. Petrarce, Ariosta, Tassa. Madrigal 16. stoljea je u svojoj zrelosti peteroglasan, te odaje vie gipkosti, posebno u ritmici, po emu se razlikuje od tadanjih drugih vokalnih oblika. Madrigal tei odraavanju duevnih stanja, pri emu je nadasve bila znaajna upotreba kromatike. Polovinom stoljea madrigal oituje sve vee bogatstvo u izboru tekstova, ne obrauje samo ljubavnu liriku nego i elemente satire, politike, filozofije, religije. Meutim na podruju subjektivne lirske meditacije, razvija se u pravcu jednoglasja uz pratnju, koje e se s vremenom razviti u operu. Centri razvoja vokalne polifonije u Italije bili su: prvenstveno Venecija, zatim Firenca, Rim, Ferrara, Mantova i Milano. U Veneciji, uz Talijane, borave i mnogi stranci, od kojih su najznaajniji Willaert, Verdelot, Van Rore, Clemens. Od domaih talijanskih umjetnika na podruju madrigala su se istakli Vicentino, Marenzio, da Venosa te Andrea i Giovanni Gabrieli. Mnogostranost glazbenih pojava u Veneciji oitovala je neobino bogatstvo raskoi javnog ivota, velikih gradskih sveanosti, u kojemu je kolorit sredine i okolice, prirode i odjee, mora i zgrada, nalazio jedinstven odraz u velianstvenim djelima velikih venecijanskih slikara Tiziana i Tintoretta. Nastojanja madrigalista i zastupnika venecijanske kole, usmjerena ka traganju za emocionalnou i ekspresivnou predstavljaju samo jednu stranu talijanskog glazbenog ivota u 16. stoljeu. Majstori tzv. rimske kole koristili su sredstva svoje izraajnosti u to

jasnijoj, mirnoj polifoniji, proienoj od flamanskih kompliciranja. Kod ovih umjetnika u melodijskoj liniji nema neoekivanih i naglih skokova, prevladavaju mali intervali, to melodiji daje obiljeja mira i blagosti. Giovanni Pierluigi Sante, nazvan Palestrina po svom rodnom mjestu, nije samo najznaajniji predstavnik rimske kole, nego i najvei majstor vokalne duhovne polifonije uope, a pie iskljuivo za zbor bez pratnje. ivio je u Rimu, u jeku Protureformacije, kada je Crkva nastojala osloboditi duhovnu glazbu od svjetovnih elemenata, a pogotovo je na udaru bio polifoni stil koji navodno zapostavlja rije i ne da sluatelju da slijedi smisao teksta. No, polifoni stil nije bio protjeran iz crkava, djelomino zahvaljujui i Palestrininim djelima ija su obiljeja jasna, sreena ljepota, klasina staloenost i vjerski mir. Neki od znaajnih kompozitora rimske kole su: Festa, Animucccia, Nanino, Anerio itd. U francuskoj glazbi 16. stoljea renesansna nastojanja su se najuspjenije ostvarila u obliku svjetovne zborne popijevke. Ti autori temelje svoje stvaralatvo na batini Flamanaca, ali uz elemente talijanske caccia. Najuspjeniji predstavnik francuske svjetovne popijevke bio je Clement Jannequin, koji je u svojim djelima tragao za ivopisnou, deskriptivnou te je pronalazio nove svjee pojedinosti. Posebnu skupinu tadanjih francuskih kompozitora predstavljaju oni, prilino malobrojni, koji su pod utjecajem antike nastojali stvarati pridravajui se nekadanjeg odnosa izmeu tona i rijei, a meu te autore spadaju: Le Jeune, Mauduit, Goudimel. Reformacija u Njemakoj ukljuivala je nastojanja za nacionalnou, za slobodom jezika u crkvi, za jednostavnou obrednika, a imala je i snaan utjecaj na razvoj glazbe. Glazba je u protestantskoj sredini zadobila veoma znaajne odgojne funkcije, a sluila je i kao poticaj borbenosti. Sam Martin Luther je iznimno cijenio glazbu, pogotovo polifoni nain pjevanja, ali ipak je teio njegovom pojednostavljivanju, koji bi omoguio sudjelovanje irih slojeva, a to je rezultiralo razvojem korala. U jednostavnom, etveroglasnom obraivanju koralnih melodija postepeno su se napustili svi polifoni elementi, tako da se koral sveo na jednostavnu, polaganu, maestoznu melodiju, u kojoj je vladala homofonija. Postepeno ulaze u izvedbu korala i orgulje, najprije kao element pratnje, a postupno preuzimaju i koralnu melodiju. Umjetnici koji su u okviru protenstantizma djelovali na glazbenom podruju su: Calvisius, Eccard, Hassler, te Nizozemci de Monte i di Lasso. Danas je sauvano vie od 2000 djela Orlanda di Lassa meu kojim susreemo sve karakteristine forme glazbene renesanse u Nizozemskoj, Italiji, Francuskoj i Njemakoj. Na stotine madrigala, villanela, francuskih i njemakih popijevaka, muzikih toaka za kazalina djela, preko 1200 moteta i drugih crkvenih kompozicija, na desetke misa, predstavljaju golem Lassov opus. panjolski majstori 16. stoljea bili su pod utjecajem Nizozemaca, ali i narodne glazbe, o emu svjedoe brojni zbornici (Cancioneros), u kojima se susreu brojna domaa, ali i strana imena. Usporeujui kompozicije stranaca s kompozicijama panjolaca, moe se opaziti kako strani kompozitori preferiraju zamrenu kontrapunktiku i polifoniju, dok su panjolci skloniji jasnijim oblicima, simetriji ritma i homofoniji, tj. onom tipu vieglasja koji se pribliava talijanskoj frottoli ( tzv. cantarcillos i villancicos). panjolska svjetovna glazba 16. stoljea puna je romanca, cantarcillosa i villancicosa, koji su se izvodili esto uz instrumentalnu pratnju, pri emu se najvie upotrebljavala vihuela, tip panjolske lutnje. Meu predstavnicima vokalnog vieglasnog panjolskog svjetovnog stvaranja, najistaknutiji je Juan del Encina.

Duhovna panjolska polifonija 16. stoljea ide drugim putovima, na njih su utjecaj imali talijanski majstori, a donekle i nizozemski. Najznaajniji autori su: Cristobal de Morales i Tomas Luis da Victoria, obojica obrazovani u Italiji. INSTRUMENTALNA GLAZBA 16. STOLJEA U srcu glazbene renesanse zbile su se krupne promjene na polju instrumentalne glazbe. esnaesto stoljee postaje razdoblje u kojemu instrumentalna glazba konano dobiva samostalnost i odvaja se od vokalne glazbe. I dalje postoji suradnja s vokalnom glazbom, ali instrumentalna glazba i sama oblikuje svoje forme i svoju sadrajnost. No u 16. stoljeu ne dolazi odmah do pobjede samostalnosti instrumentalne glazbe, jo uvijek se nailazi na kompozicije pisane za pjevanje ili sviranje, a na isto instrumentalnim djelima esto stoji u podnaslovu Za svaku vrstu instrumenata. Glavne zapreke konanom osamostaljivanju su bile pomanjkanje jasno povuene granice izmeu vokalne i instrumentalne glazbe, te pomanjkanje granice izmeu izraajnosti pojedinih instrumenata. Forme koje se javljaju u instrumentalnoj glazbi 16. stoljea su trovrsne; to su u prvom redu potpuno izvorni oblici, koji redovito nose izrazito ritmiki karakter i predstavljaju pokoji od ondanjih plesova, zatim se susreu oblici, koji oito potjeu od vokalnih, te su obiljeeni jaom ili umjerenijom primjenom polifonih elemenata. U treu skupinu spadaju oblici koji se temelje na naelima varijacije, ornamentiranja i improviziranja. Nezavisnost instrumentalne glazbe bila je u toku 16. stoljea naglaena simboliki i stvarno posebnom notacijom, poznatom pod nazivom tabulatura, a koja je sluila za zapisivanje djela namijenjenih prvenstveno lutnji i orguljama. Iako su pojedine zemlje izgradile svaka svoj sistem tabulature, osnovni principi su im bili isti. Instrumentalnu glazbu u 16. stoljeu predstavljaju prvenstveno djela za lutnju, orgulje i embalo. U njima se oituje sva samostalnost koju je instrumentalna glazba do tada postigla. Lutnja je tipini glazbeni instrument renesanse. Za nju su pisana prva samostalna instrumentalna djela uope, a bila je neobino proirena u svim socijalnim slojevima. Glazbeni instrumenti prikazani u Studiolu grofa Federica da Montefeltra Urbinskog (oko 1479-82.) predstavljaju njegov osobni interes za glazbu ali i ulogu glazbe u intelektualnom ivotu obrazovanog ovjeka u doba renesanse. Na ovim prikazima glazbeni instrumenti su smjeteni uz razne znanstvene instrumente, knjige, oruje te su prikazani prenosivi organ, lutnje, frula, korneti, lovaki rog, harpa itd. Ova radna soba nalazi se u Palazzo Vecchio u Firenci a oslikali su je razni slikari pod nadzorom Giorgia Vasarija. Iako su se na lutnji mogle izvoditi i kompozicije umjerene polifonije, glazbu za taj instrument najuspjenije predstavljaju bezbrojni plesovi, kao i obrade poznatih i popularnih pjesama. Brojni sauvani zbornici kompozicija za lutnju puni su plesova, ali i imena mnogih kompozitora, meu kojima su popularni bili: Francesco da Milano, Alberto da Mantova, Antonio Rotta, Francesco Spinaccino, Vincenzo Galilei, Luis Milan, Esteban Daza, Arnold Schlick, John Dowland itd. Na lutnji se postepeno poeo razvijati nain specifino instrumentalnog izraavanja, koji e se iskristalizirati u obliku varijacije i proiriti u sve ogranke instrumentalne glazbe. Lutnja e konano posluiti i za razvijanje smisla za improvizaciju, koji e sa svoje strane takoer unaprijediti specifini razvoj instrumenta. U toku 16. stoljea snano se razvija i glazba za instrumente sa tipkama. Meu njima susreu se orgulje, clavicembalo i clavichord, pretee dananjeg klavira. Meutim, pravi razvoj glazbe za clavicembalo i clavichord uslijediti e tek na prijelazu na 17. stoljee. Daleko

znatniju samostalnost postiu u to vrijeme orgulje, kompozitori piu prvenstveno za orgulje, a ta se glazba, u granicama mogunosti, automatski izvodi i na clavicembalu. (odnosno clavichordu). Meu ta dva instrumenta bilo je razlike i u obliku, i u boji i trajanju zvuka, te u nainu njegova nastajanja. Za forme koje su se pisale za instrumente sa tipkama vana je glazba za orgulje, koja je u mnogoemu bila istovjetna s glazbom za cembalo, odnosno clavichord. Glazba za orgulje se u to doba prilino samostalno razvija, i to podjednako u panjolskoj, Njemakoj, Italiji i Francuskoj. Oblikuju se naroiti postupci u vezi s tehnikom orguljanja, s ukraavanjem melodije, izvoenjem pasaa, polifone improvizacije. U postepenom naputanju iskljuivog obraivanja vokalnih odlomaka na orguljama, prvi znaajniji koraci k samostalnoj orguljakoj umjetnosti vre se u panjolskoj. Njezin najistaknutiji orgulja i embalist je Antonio de Cabezon. U Njemakoj su najistaknutiji orguljai Conrad Paumann i Paul Hofhaimer. Talijanska orguljaka kola razvila se neto kasnije od panjolske i njemake. U Italjiji su se posebno istakli uveni venecijanski majstori, Willaert, oba Gabrielija, Cavazzoni, Maschera itd. meu formama tadanjih kompozicija talijanskih majstora za orgulje (koje su se esto izvodile i na embalu) neke posjeduju izrazito polifoniki karakter, kao npr. canzona, ricercar, fantazija, meu kojima je bilo i mnogo srodnosti. Polifone orguljske forme mogle su biti monotematske i politematske. Nasuprot tim formama, obiljeenima strogou polifonog tkiva, stoje oblici tokate i preludija. Oni se razvijaju iz slobodnog preludiranja na instrumentu i ve po tome odaju specifino-instrumentalne crte. Od posebna je znaenja razvoj instrumentalne glazbe u Engleskoj. Za vrijeme vladavine kraljice Elizabete istakli su se veliki vokalni majstori, osobito dobri madrigalisti, kao npr. Tallis, Bull, Byrd, Gibbons, Morley itd. Mnogi od njih predano su se bavili i instrumentalnom muzikom, namijenjenom lutnji i virginalu, koji je u Engleskoj bio veoma rairen. Cvat umjetnosti virginalista usko je povezan s opim razvitkom svjetovne humanistike engleske kulture Shakespearovih vremena. Djelatnost engleskih virginalista obogatila je instrumentalnu glazbu vrlo znaajnim novim elementom: varijacijom, koja je znatno unaprijedila specifine izraajne mogunosti instrumenta. Virginalisti su se sluili znaajnim tehnikim i stilistikim sredstvima a za teme svojih varijacija esto su uzimali puke napjeve i plesove. Katkada oponaaju u varijacijama zvonjavu, oluju i naroito lovake prizore. Na podruju glazbe za virginal najvie su se istakli tri ve spomenuta umjetnika: Byrd, Bull i Gibbbons. Uz lutnju, embalo i orgulje, postoji itav niz drugih instrumenata, koji se po stupnju opeg zanimanja ne mogu mjeriti s navedenima. Neki od njih e kasnije doivjeti doba svoj punog sjaja. U drugoj polovici stoljea sve se vie vanosti pridaje gudakim instrumentima, meu kojima su na prvom mjestu viole, s podvrstama viola da braccio i viola da gamba. Meu puhakim instrumentima bilo je takvih koji se ve odavno ne upotrebljavaju, kao kornet, serpent, zink, od drugih i danas su u upotrebi pozauna, fagot i flauta. Bilo je tada i instrumentalnih skupina koje su zajedniki nastupale na koncertnim priredbama, a koje su se redovito sastojale od cembala i spinette, tri lutnje, brojnih viola i trublji, dva korneta, dva ribechina, nekoliko flauta, harfa i lira. Renesansni umjetnik koji je na svojim djelima esto prikazivao glazbene instrumente je Nizozemac Hieronymus Bosch. Djelo na kojem nalazimo najvei broj raznih glazbenih instrumenata jest triptih Vrt naslada, jedno od njegovih najpoznatijih djela. Sredinji panel

prikazuje zemaljski vrt, lijevo krilo Raj a desno krilo Pakao. No, zanimljivo je to to je ona najvei broj glazbenih instrumenata smjestio upravo u prikaz pakla. Tako je prikazan prokletnik privezan za vrat lutnje, drugi upleten meu ice harfe, trei naguran u otvor roga. Boschovo prikazivanje svih ovih glazbenih instrumenata tumaeno je kao napad na putujue svirae koji su bili esti posjetitelji krmi i ije su raskalaene pjesme u ljudima pobuivale pohotljivost. No, glazbeni instrumenti ve i sami po sebi imaju erotske konotacije. Gajde su takoer shvaane kao oznaka mukog spolnog organa, dok je svirati lutnju znailo voditi ljubav. tovie, bludnost su srednjevjekovni moralizatori esto nazivali tjelesnom glazbom, a taj koncept odraava se i u serenadama koje demonski glazbenici izvode na svojim izduenim gubicama za ljubavnike na slici Voz sijena. Ta je glazba neskladna te je u nesuglasju s harmonijom boanskog poretka. RAZVOJ GLAZBENE TEORIJE KRAJEM 15. I U 16. STOLJEU U 16 stoljeu, razvitak glazbene umjetnosti uvjetovao je i napredak glazbene teorije. Mnogi uenjaci razliitih narodnosti pokuavaju postaviti teorijsku osnovu pojavama koje su sve vie ulazile u glazbenu praksu. Johannes Tinctoris, Flamanac, ostavio je najstariji poznati muziki leksikon pod nazivom Terminorum musicae diffinitorium(Treviso, 1473.74.), iz kojega se doznaje za toan smisao mnogih ondanjih pojmova, od kojih su mnogi kasnije dobili drugo znaenje. Franchino Gaffurio, Talijan, napisao je djelo Practica musicae(1496.). iako je Gaffurio dugo pristajao uz staru doktrinu Boecijeva tipa, imao je i naprednijih ideja. Zagovarao je ak i uvoenje temperiranja i nasluivao pojam harmonije u nizanju akorda. U Italiji je djelovao i panjolac Ramis de Pareja ija je rasprava Musica practica izazvala une polemike i razmirice u tadanjem glazbenom svijetu. Meu istaknute glazbene teoretiare 16. stoljea spada i vicarac Heinrich Loris koji u svojem najpoznatijem djelu Dodecachordon obrazlae uvoenje novih tonaliteta ( dur i naturalni mol), pozivajui se na glazbenu praksu, u kojoj su oni ve odavno postojali. Gioseffo Zarlino stekao je ugled teoretskim raspravama s kojima zapravo zapoinje ivot moderne nauke o harmoniji, kao nauke o akordima i zakonima, po kojima ih umjetnik upotrebljava. Razvio je dualistiku teoriju dvaju temeljnih polova, kontrastnih po grai i po emocionalnom djelovanju. Smatrao je durski trozvuk savrenom harmonijom, jer je prirodnim putem izvirao iz temeljnog tona. Nakon Zarlina razvijati e dalje harmonijsku nauku itav niz uenjaka razliitih narodnosti.

LITERATURA: Andreis, Josip. Historija muzike. kolska knjiga, Zagreb, 1951. Bosing, Walter. Bosch, cjelokupno djelo. Taschen, Kln, 2006. www.metmuseum.org/toah/hd/crvg