Povijest franjevačkog Reda

PRVI DIO:

RAZDOBLJE OD SMRTI SV. O. FRANJE DO RASCJEPA

 Uvod
 Potreba daljnjih deklaracija i pad rigorista
 Rascjep Reda na Opservante i Konventualce
 Širenje Reda manje braće i njihova djelatnost u ovom razdoblju
 Širenje Reda Manje Braće
 Život i propovijedanje prvih Franjevaca
 Franjevci u raznim službama Sv. Stolice
 Propovjednici i Sveci ovog razdoblja
 Djelatnost franjevaca na drugim poljima
o Upliv Reda na liturgiju i pučke pobožnosti
o Djelatnost na socijalnom polju
o Misijska djelatnost
o Djelatnost na znanstvenom polju

 Dodatak I.
 Dodatak II.

DRUGI DIO:

RAZDOBLJE OD 1517. DO NAJNOVIJIH VREMENA 1897.

 Uvod
 Ogranci
o Diskalceati
o Rekolekti
o Reformati
 Od generala Paskala Frosconija do unije (1768. - 1897.)
 Djelatnost Franjevaca u ovom drugom razdoblju
o Na propovjedničkom polju
o Misijski rad Franjevaca u Novo Doba
 Neke opće opaske
 Misije u Srednjoj Americi i Meksiku
 Misije u Južnoj Americi
 Misije u Sjevernoj Americi
 Misije u Europi i Africi
 Novije Misije u Aziji
 Nauke i umjetnosti
 Pisci povijesti franjevačkog Reda
 Zasluge Reda oko umjetnosti
 Prvi dio: Razdoblje od smrti sv. oca Franje do rascjepa

Glavna oznaka ovog razdoblja jesu dugotrajne i često žestoke borbe i prepirke oko
doslovnog obdržavanja Pravila siromaštva, kako ga je označio sv. o. Franjo. Dok je,
naime, trajao prvobitni način života, dok su braća kao putnici i stranci putovali i
propovijedali, a nisu imali stalna boravišta, mogli su lako udovoljiti životnim
potrebama, kojih je inače bilo malo. No kad je s vremenom nastao stalan način života
u samostanima sa stalnim dužnostima i broj članova narastao, naišlo se na velike
poteškoće s obzirom na najstrože siromaštvo. Nastale su potrebe osobito kod širenja
sv. Evanđelja propovijedanjem i misijama, kojima se nije moglo udovoljiti samo
radom, traženjem milostinje od kuće do kuće i po duhovnim prijateljima, nego su
razne teške okolnosti silile da se u više navrata odstupi od nekih zapovijedi Pravila.
Nastala su dakle teška pitanja: jesu li braća obavezna obdržavati Oporuku sv. o.
Franje? Osobito kad u njoj Svetac išta zabranjuje tumačiti (u Pravilu). Ostaje li na
snazi posvemašnje odreknuće svakog posjedovanja i zabrana uporabe novca? Među
braćom je zavladalo dvostruko mišljenje.

Jedni su na neki način htjeli da se ostane kod prvobitne strogosti, pa da se mora

obdržavati Pravilo doslovce, bez ikakvog tumačenja i olakšice. Drugi, među koje je
spadao i sv. Antun Padovanski, bili su trijezniji i blažeg mišljenja. Uvidjeli su naime
da Red ne može odgovarati svom zvanju i svrsi nego je osuđen na propast ako se
ostane kod prvobitne strogosti. Zato su voljeli u gdječemu popustiti, nego čitav Red
upropastiti. Ovi su iznijeli svoje sumnje pred sv. Stolicu neka ona odredi i riješi. Na
to je Grgur IX izdao 1230. bulu "Quo Elongati", u kojoj rješava teškoće i umiruje
savjesti braće. Glavne odredbe ove bule jesu ove: 1. Oporuka sv. Franje ne veže. 2.
Braća nisu dužna držati sve evanđeoske savjete, nego samo one koje Pravilo izričito
navodi. 3. Olakšava se braći uporaba novca preko "glasnika per nuntios", koje mogu
sama sebi braća birati, a ovi glasnici mogu primati novac darovan za potrebe braće i
trošiti ga u ime darovatelja za potrebe kako braća označe. 4. Braća ne smiju ništa
posjedovati, ni privatno ni u zajednici, nego imadu samo uporabu pokućstva, knjiga i
kuća. Vlasništvo nekretnina uvijek ostaje kod darovatelja, a zabranjuju se otuđiti
pokretnini bez izričite dozvole kardinala - pokrovitelja.

Ona pretjerano stroga braća, koja su bila za doslovno obdržavanje Pravila, ne samo
da se nisu umirila na tumačenje papine deklaracije, nego su ovaj korak umjerenih i
molbu na papu smatrali opakim iznevjerenim idealima sv. o. Franje. Umjereni pak,
koji su bili u većini, nastavljali su redovnički život u smislu Grgurove deklaracije.

Na generalnoj skupštini u Rimu 1239., bio je svrgnut fra Ilija, a za generala izabran
fra Albert iz Pise, prvi svećenik u toj službi. Od sada se nisu više birala braća laici.
Oholost naime onih kojima je Ilija pogodovao, dotle je došla da je njegov nasljednik
fra Haymon de Faversham braću laike isključio iz svih službi u Redu i naložio neka
se samo u ograničenom broju primaju. Odavde se vidi da su svećenici, ako ne
brojem, a to ugledom i vlašću bili pretežniji, jer bi se inače teško mogao ovakav
dekret ostvariti. Brat se Ilija nakon mnogih nevolja prije svoje smrti 1253. izmirio s
Crkvom i skrušen umro često ponavljajući: "Gospodine, smiluj se meni grešniku!"
1257. bi izabran za generala sv. Bonaventura koji je pripadao umjerenima. Odmah u
svojoj prvoj okružnici bolno ističe uzroke radi kojih se krši siromaštvo i propada
redovnička stega, a kao lijekove za to navodi: duh molitve, otpuštanja iz Reda
nevjernih i oprez u primanju novaka. On je bio uvjeren da se Red ne može više vratiti
u nekadašnje prvobitno stanje, pa nije ništa pokušao poduzeti u tom pravcu. Pod
njegovom su upravom nastale prve Generalne Konstitucije 1260. na generalnoj
skupštini u Narbonni. Napisao je brojna djela o Pravilu i "Obranu siromašnih", u
kojoj uspješno odbija nepravedne osude što su se dizale na njih.

Potreba daljnjih deklaracija i pad rigorista

Usprkos odredaba Grgura IX. i mudre uprave sv. Bonaventure i drugih, nije ni dalje
ponestalo braće koja su još uvijek tvrdokorno zastupala doslovno tumačenje Pravila i
grčevito se htjela držati prvobitnog načina života i protivila se papinim odredbama,
ali su ovakvi članovi do 1230. bili mirni. No poslije su počeli praviti smutnje i bune u
Redu, osobito otkada su se prozvali "Spirituales" - duhovnjaci. Kadgod su oni inače
hvalili svetost i mudrost sv. Bonaventure, ipak su ga kudili što tobože odlučno nije
dokinuo zloporabe. S vremenom se spiritualci rascjepiše na razne sljedbe: Klareni,
Celestini itd., a najopasniji su bili Fraticelli. Držali su za vrhunac svake svetosti i
savršenosti obdržavati doslovce velikim Pravilo i Oporuku sv. o. Franje bez ikakvih
papinskih deklaracija, pače su držali da ni papa ne može ništa u Pravilu dispenzirati.
Umjerena stranka Reda se zvala "Opservantia" - obdržavanje u kojoj je doduše bilo
laksnih članova.

Kako svjedoči povijest, među vođama spiritualaca nije se našao ni jedan miran,
umjeren i simpatičan čovjek, nego su svi bili neumjerni, žestoki, a djelomično i lašci.
Od duha sv. Franje, kojim su se toliko hvastali da ga obnavljaju, jedva se nalazi u
njima trag osim ako ga treba tražiti u onoj ljubavi prema siromaštvu koju su do
smješnosti unakazili. Naprotiv, među muževima umjerene opservancije nalazili su se
ozbiljni i simpatični ljudi, koji su svojim životom osuđivali laksizam i svojim
razborom zabacivali nazore spiritualaca. Ovi su muževi jednako zabacivali jednu i
drugu skrajnost: laksizam, ali i pretjerani rigorizam, jer oboje vodi Red u propast.
Među ove se ubrajaju odlični i trijezni muževi: sv. Antun, bl. Aleksandar Haleški,
Ivan Pecham, David iz Augsburga, Bertold Regensburški, pa i sam sv. Bonaventura
koji voli velike kuće jer se u njima lakše čuva stega, lakše odgajaju novaci i većma
prijaju nauci i duhovnoj pastvi. Onim zanešenjacima koji su mjesto za stalna
boravišta revnovali za nekadašnje potucanje, oštro dobacuje: "Ako veliš da moramo
kako putnici i stranci hodati od kuće do kuće, prosti Bože onom koji je prvi izmislio
ovu glupost!" Kad god su svi ovi umjereni bili, ipak su zabacivali laksizam, stalne
prihode, prevelike troškove oko gradnje i nagomilavanja živežnih namirnica. David
pak Augsburški ovako tješi braću koja su si u savjesti zabranjivala zbog zabrane
novca: "Sv. Franjo, pun Duha Božjega, nije htio ovom zabranom braći stavljati zamku
na grijeh, nego nekako zagraditi putove škrtosti". Ovaj znameniti asketa iskreno i
otvoreno priznaje da se strogost prijašnjih vremena više ne može obdržavati radi
množine braće, radi kuća za bolesnike i studente, ipak ni za ove ne dopušta stalne
dohotke jer se izravno protive našem staležu.
Da bi se jednom duhovi smirili i prestale sumnje i prepirke, izišle su nove deklaracije
ili tumačenja Pravila, i to najprije od pape Nikole III, 14. kolovoza 1279. "Exit qui
seminat". Trideset i tri godine kasnije, 6. svibnja 1312. izda dekret "Exivi de paradiso",
u kojem se taksativno nabrajaju sve zapovijedi Pravila koje braću vežu pod smrtni
grijeh. Uza sve to spiritualci su i dalje ostali nepomirljivi, a osobito oni iz Provanse u
Francuskoj. Njihovo mahnitanje došlo je do vrhunca za pape Ivana XXII, kojega su na
nečuveni način javno žigosali i vrijeđali ga, pače i krivovjercem nazivali zbog neke
njegove privatne nauke. Ivan je opširno iznio i objasnio istinu o redovničkom
siromaštvu, ali sve uzalud. Kad je vidio da se ne da stišati bijes i fanatizam
spiritualaca pozva Anđela Klarenskog, Ubertina iz Cazale i ostale njihove vođe preda
se u Avignon 1317. Oko Duhova 1317. stiglo je šezdeset četvero braće u papin dvor
čekajući na audienciju. Njezin rezultat bio je za spiritualce nesretan. Šestorica od njih
budu odmah utamničena, a ostali izručeni avinjonskom samostanu na čuvanje do
daljnje papine odredbe. Nakon mnogih istraga Ivan izdade naredbu "Quorumdam
exigit". Iste godine i naređuje da jedino poglavari sa čestitim redovnicima
sporazumno mogu određivati kakvoću odijela i odlučivati o potrebi žitnica i
podruma, a svi članovi su dužni bez protuslovlja pokoravati se njihovom sudu.
Prema tome su morali spiritualci svoje uske, kratke i nakazne haljine odložiti, a
poglavarima bi naloženo neka ih dobrostivo prime da se tako uspostavi jedinstvo
Reda. Ovo je značilo poraz spiritualaca. Papa se pobrine da se njegova zapovijed
izvrši. Većina se provansalskih spiritualaca pokori i podvrgne kazni prema
Konstitucijama Reda: dvadesetpetorica bili su izručeni inkvizitoru kom je bilo
uspjelo skloniti na poslušnost još dvadesetoricu. Ostali su bili predani svjetovnoj
vlasti. Četvorica od njih morali su uzaći na lomaču 7. svibnja 1318. u Marseillu, a peti
kao manje tvrdokoran bi osuđen na "zazidanje".

Rascjep Reda na Opservante i Konventualce

Ostaci spiritualaca su još i dalje postojali u 15 st. pod imenom klarena kao samostalna
služba. Isto se tako nalaze u 15. st. još gori njezini članovi pod imenom "Fraticelli"
koji međutim nisu imali nikakve veze sa Redom, osim što su porijeklo vukli od
spiritualaca i ukoliko su primali apostate Franjevačkog Reda. Uostalom, naziv
"Fraticella" su nosila i druga sumnjiva društva u razno doba.

Poslije pada spiritualaca uspostavilo se doduše jedinstvo u Redu, ali se tokom 15 st.
ispoljavaju dvije struje s obzirom na redovničko siromaštvo i tako su se počeli
Franjevci djeliti na "Opservante" i "Konventualce". Naziv Konventualac dolazi odatle
što su se za razliku od manjih samostana ili eremitorija veći samostani zvali
"conventus", a njihove crkve papa Inocent je zvao "ecclesiae conventuales" te im dao
povlastice kolegijalnih Crkava da mogu npr. čuvati u njima Presveti sakramenat,
pokapati itd. Braća koja su blaže shvatila i vršila siromaštvo rado su zauzimala
konvente, dok su ostali u velikoj većini voljeli stanovati u skromnijim kućama
obdržavajući strogo Pravilo. Između jednih i drugih vodile su se žestoke borbe i
prepirke koje su i poglavarima i sv. Stolici zadavale mnogo jada. Nakon raznih i
bezuspješnih pokušaja da izmiri jedne i druge papa Leon X bulom "Ite et vos"
definitivno 29. svibnja 1517. odijeli konventualce od opservanata koji se od sada zovu
jednostavno "Ordo Fratrum Minorum" sa dodatkom ili bez njega "Regularis
Opservantiae". Opservantima je ovaj dodatak bio vrlo lijep da su ga sačuvali sve do
1897. Prema papinoj odredbi Konventualcima se postavlja za vrhovnog poglavara
"Magister Generalis" koga ima potvrđivati General Opservanata kao Min. Gen. totius
Ordinis Minorum. Isto je Leon izjavio da opservanti imaju prednost i da se jedino oni
mogu zvati pravim sinovima sv. Franje. Konventualci nisu bili zadovoljni ovim
odredbama i prigovarali su. Stoga im je Leon X 1518. zaprijetio da će ih posvema
podvrgnuti poslušnosti Opservanata, ako se ne prestanu buniti.

Svi iskreni članovi i ljubitelji Manje braće, kojem god ogranku pripadali, mogu samo
oplakivati ovu diobu Reda. Uostalom, bilo bi nepravedno današnje moderne
konventualce, koji svuda žive pod redovničkom stegom, poistovjetiti s deformiranim
Konventualcima 15. st. Kao što i moderna Manja braća nemaju nikakvog prava
braniti zablude i grijehe što su skrivili opservanti ondašnjeg vremena.

Rascjep Reda na Opservante i Konventualce

Ostaci spiritualaca su još i dalje postojali u 15 st. pod imenom klarena kao samostalna
služba. Isto se tako nalaze u 15. st. još gori njezini članovi pod imenom "Fraticelli"
koji međutim nisu imali nikakve veze sa Redom, osim što su porijeklo vukli od
spiritualaca i ukoliko su primali apostate Franjevačkog Reda. Uostalom, naziv
"Fraticella" su nosila i druga sumnjiva društva u razno doba.

Poslije pada spiritualaca uspostavilo se doduše jedinstvo u Redu, ali se tokom 15 st.
ispoljavaju dvije struje s obzirom na redovničko siromaštvo i tako su se počeli
Franjevci djeliti na "Opservante" i "Konventualce". Naziv Konventualac dolazi odatle
što su se za razliku od manjih samostana ili eremitorija veći samostani zvali
"conventus", a njihove crkve papa Inocent je zvao "ecclesiae conventuales" te im dao
povlastice kolegijalnih Crkava da mogu n

Širenje Reda manje braće i njihova djelatnost u ovom razdoblju

Već za života sv. o. Franje Red se brzo proširio po cijeloj Europi. Braća su se po
nalogu i s blagoslovom sv. Utemeljitelja razilazila po svim zemljama navješćujući
svuda spasonosnu pokoru i mir. Po svjedočanstvu ondašnjih pisaca općenito su
nailazili svojim jednostavnim propovijedanjem na razumijevanje kod naroda i
preporodili evanđeoski duh. Područje Reda se dijelilo na Provincije, a Provincije
prema svojoj veličini na više kustodija. Radi lakše uprave Red se podijelio na dvije
obitelji: 1. Obitelj prigorsku (familia cismontana), i 2. Zagorsku (familia
ultramontana). Opseg obiju nije bio doduše u svako vrijeme jednako određen, ali
uglavnom pod prigorsku obitelj spadala je Italija i sav Istok, zatim Austrija, Ugarska i
Poljska. Zagorska je pak obitelj obuhvaćala Francusku, Španjolsku, Njemačku, sav
Sjever, Zapad, a kasnije i Ameriku. Od 16. st. se Zagorskoj obitelji pribrajao i krajnji
Istok, jer su ondje djelovali većinom španjolski i portugalski članovi. Papa Nikola IV,
prvi iz franjevačkog Reda, izdao je naredbu da se mora za svako novo podignuće
Provincije zatražiti dozvola od sv. Stolice. Iz ove njegove naredbe razabiremo, već za
generalata sv. Bonaventure, da je Red brojio vjerojatno 34 Provincije. Ovo stanje
Provincija po nalogu papa sačuvalo se do 15. st. Kasnija upravna područja nosila su
ime "Vikarije", kojima je upravljao od generala određen vikar - zamjenik. Među njima
zauzima odlično mjesto Bosanska Vikarija. Pod konac 15. st. franjevci su osnovali
rusku vikariju na području današnje Galicije, i lavovsku vikariju, te djelovali i u
drugim baltičkim zemljama.

Kako se dakle vidi, usprkos unutrašnjih borbi i rascjepkanosti s obzirom na

obdržavanje Pravila, franjevci su razvijali u to vrijeme veliku djelatnost i nisu se
predali neradu i besposlici. Općenito govoreći, spomenute nutarnje borbe služe im
pače i na čast, jer se nisu borili da postignu vremenita dobra ni zemaljske časti i
naslade, nego za redovničke ideale, bilo istinite bilo umišljene. Isto je tako hvale
vrijedno što je franjevački Red sve do naših vremena ostao živahniji negoli mnogi
drugi. Najbolje svjedočanstvo pruža povijest one djelatnosti, što ju je Red razvio kroz
stoljeća, premda ova povijest nije dosta istražena. I s druge strane je teže ovu
djelatnost opisati: kao što se naime i kod svjetovnog klera obično ne ističe neprestani
tihi redoviti rad, tako se i kod redovnika uvrštavaju u kronike samo izvanredni
događaji, koji svima upadaju u oči. Povjesničar se mora dakako u prvom redu na sve
obazirati, ali u pomanjkanju izvanrednih činjenica ne može i ne mora zaključivati na
nerad i mlohavost. Gdje okolnosti vremena i mjesta ne zahtijevaju izvanrednih
činjenica, ili gdje redovnici nemaju vanrednih sila, ipak redoviti rad braće ostaje, iako
nije nigdje zapisan.

Život i propovijedanje prvih Franjevaca

Nitko nije ljepše opisao život prvih Franjevaca, negoli očevidac, biskup Jakob iz
Vitraja: "Manja se braća ništa ne brinu za vremenite stvari, nego žarko i revno rade
svaki dan oko toga da duše, kojima prijeti propast, odvrate od svjetskih ispraznosti i
povedu sa sobom... Sami pak žive po uzoru prvobitne Crkve, za koju je pisano: 'U
mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša'. Po danu obilaze
gradove i sela i nastoje neke pridobiti, a noću se vraćaju u špilju ili samostan,
odnosno samotna mjesta, gdje se bave razmatranjem... Držim pak da na sramotu
biskupa, koji poput nijemih pasa nikad nisu kadri lajati, Gospodin će po ovakvim
priprostim ljudima spasiti mnoge duše prije svršetka svijeta. A tako pomno nastoje u
sebi ostvariti pobožnost, siromaštvo i poniznost prvobitne Crkve, u žeđi i duhovnoj
vrućini crpe čistu vodu iz evanđeoskog izvora, da vrše ne samo evanđeoske
zapovijedi, nego se i savjete trse na svaki način ispunjavati i točno nasljedovati
apostolski život. Svega se odriču što posjeduju, sami sebe zatajuju, uzimaju na se križ
i goli slijede gologa Krista. Šalju se dva po dva da propovijedaju pred licem
Gospodnjim i prije Njegova drugog dolaska. Ni jedan brat ovoga Reda ne smije ništa
posjedovati. Nemaju samostana, ni crkve, ni polja, ni vinograda, ni životinja, ni kuće,
ni posjeda, ni išta gdje bi glavu naslonili... Ako ih tko pozove na objed, jedu i piju što
kod njih ima. Ako im što tkogod da iz milosrđa, toga ne čuvaju za buduće... Onima
koji dolaze k njima, davaju kordu i tuniku, a ostalo prepuštaju Božjoj Providnosti.
Gospodin je doista svojim službenicima na ovome svijetu stostruko vratio u ovom
životu što ga provode. Na njima je zaustavio svoj pogled tako, da vidimo na njima
doslovno ispunjeno što je pisano: 'Bog voli stranca i daje mu hranu i odijelo'". Kako
su braća propovijedala u 13. i 14. st. i s kakvim uspjehom, to ističe i nekatolički
povjesničar Koch: "Zaputili bi se pješice po dva i po tri, bosonogi i u grubim
tunikama, ali punim srcem najdublje ljubavi prema Bogu i ljudima. Njihova bi
nesebična pojava izazivala ruganje i progone, ali su svojom anđeoskom strpljivošću
svladavali svoje protivnike i sticali sebi udivljenje, ljubav i štovanje. Narod je rado
darivao ove jednostavne i pobožne muževe. Odmah su počeli graditi kapele, crkve,
samostane, oslanjajući se samo na milodare. Ovi su redovnici izgledali kao
nadnaravni ljudi. Doista, u idealu posvemašnjeg siromaštva krile su se neizmjerne
sile. Oni su naime prosjačili, dok nisu imali na ovoj zemlji ništa očekivati i izgubiti, a
prema tome ničemu se nisu nadali i ničega bojali, a jer su potjecali od najnižeg puka,
znali su kako ovaj obični svijet misli i što mu treba, pa su postali prijateljima,
tješiteljima, braničima i odvjetnicima siromaha i potištenih. Narod je hrpimice hrlio u
crkve novih redovnika, ne samo radi mnogih i velikih oprosta, koji su bili vezani za
ove crkve, nego i radi službe Božje, koju su Manja Braća doista pučkim načinom
obavljala... Svoju djelatnost nisu ograničavali samo na samostan u gradu, nego bi
svukuda zalazili iz grada u grad, od sela do sela, služili Misu, propovijedali, slušali
ispovijedi u kolibama, u spremištima, pače i pod vedrim nebom... U prvom pak redu
vodili su brigu oko najnižeg sloja naroda u gradovima, na koje su se do sada crkveni
službenici malo obazirali. Sada su se pak prosjačka braća pojavila među građanima i
proleterima, gotovo posve zapuštenima zbog pomanjkanja službe Božje i škola. Broj
proleteraca je svakim danom rastao, osobito u trgovačkim gradovima: u njihovim
uskim i posve nepovoljnim za zdravlje ulicama. Već se tada nagomilavalo veliko
mnoštvo ljudi koji su bez prestanka tjelesno patili glad, bol i pošast, i bili odani
opačinama i nedjelima. Franjevci su se dakle najprije pobrinuli da se ukloni nečist, a
time su otvarali put očišćenju zraka i zemlje, i lijenima naglašavali da se i
najprostijim poslom može otkloniti glad. Dok su po bolnicama dvorili bolesnike, nisu
se bojali ni gube, ni crne smrti... Doskora su se dakle smatrali dobrotvorima mnoštva
ljudi do sada napuštenih, koji su tjelesno zdravlje dugovali brizi braće a duševni mir
njihovoj nauci i propovijedi. Ovako su prosjačka braća postali prijatelji muževa u
svim životnim prilikama i savjetnici ženama u kućnim poslovima i kod odgoja djece."
Ovako je lako razumljiva popularnost koju su braća uživala osobito u prvim
stoljećima kod velikaša i kod naroda.

Franjevci u raznim službama Sv. Stolice

Dok su u 13. st. Albigenzi, Valdenzi i drugi krivovjerci zlorabili svoj veliki ugled
protiv Crkve, sv. Franjo je svoje društvo ili bratovštinu čvrsto povezao sa Crkvom i
njezinom glavom, Papom. Idući vjerno stopama svog svetog Utemeljitelja, Red se
srčano borio za jednistvo Crkve i Papinu vlast s tolikom odvažnošću kolika se može
naći samo kod onih koji se na ovom svijetu ničemu nemaju nadati niti se ičega bojati.
To su rado priznavali Pape i zarana počeli braću uzimati u svoje službe oslanjajući se
na njihovu vjernost, čestitost i neporočnost, u čemu se nisu prevarili. Manja su braća
jedina asistirala na umoru papama Inocentu III, Honoriju III, Grguru IX. i
Aleksandru IV, jer su ih njihovi rođaci ostavili, pošto se više nisu mogli nadati od
njih nikakve koristi.
Franjevci su često bili povezani s papama, kao njihovi kapelani, sakristani,
propovjednici i njihovi ispovjednici. Sv. Pio V. je ispovjedničku i pokorničku službu
u bazilici sv. Petra povjerio Konventualcima, a u Lateranskoj Opservantima. Između
franjevaca su razni birani za biskupe i kardinale, i u svako doba, i u svim zemljama.
Često su ih Pape slale kao svoje punomoćnike kod vladara i kao posrednike mira.
Kao vjerni sinovi sv. Crkve franjevci su se odlučno i hrabro borili protiv presizanja
careva Hohenstaufovaca i drugih silnika, koji su imali pred njima veliki respekt.
Tako tiranin Ezzelino u Padovi, koji se nije na ništa obazirao, nikoga se na svijetu nije
više bojao negoli braće franjevaca - osobito sv. Antuna.

Po nalogu raznih Papa, franjevci su sakupljali i kršćanske vitezove na obranu protiv

Tatara, koji su počeli provaljivati u Europu 1241. U isto vrijeme su razni franjevci
živo radili oko sjedinjenja i drugih istočnih naroda sa Rimskom Crkvom. Dosta je
spomenuti bl. Ivana od Parme i sv. Bonaventuru.

Upliv Reda na liturgiju i pučke pobožnosti

Redovnici pojedine biskupije su imali u 13. st. široku slobodu određivati za sebe
svetkovine i liturgijske pobožnosti. Tom su se slobodom služili i Franjevci, pa su u
svojim crkvama uveli razne pobožnosti ili ih jače raširili. Tako su svetkovinu Presv.
Trojstva, koja se već slavila u nekim krajevima, 1260. primili u svoj kalendar i raširili
dok nije postala općenitom od 1334. Po nakani svetog Utemeljitelja, Franjevci su
osobito častili drugu božansku Osobu i nastojali su narodu predočiti ono što je
čovječje u Kristu, što se lakše shvaćalo i prodiralo u srce: Jaslice, Križ i Presv. Oltarski
Sakramenat. Ovo troje su naročito baštinili od svog Serafskog Oca. Običaj
predstavljati jaslice u božićno doba postojao je već prije samo se jače razmahao
poslije primjera sv. Franje i raširio posvuda te se širi i po župnim crkvama. Štovanje
Muke Isusove su isto Franjevci revno raširili da kršćanski puk potaknu neka bi bolje,
u nasljedovanju, upoznao Spasitelja u njegovim patnjama. U tu svrhu su počeli
uvađati "imitaciju svetih mjesta", osobito Jeruzalema, da puku sve bliže dočaraju
otajstva Muke Isusove. Odavde su se razvile "Kalvarije" po brežuljcima i grobljima, a
najposlije današnja pobožnost križnoga puta koju su Franjevci, osobito sv. Leonardo
iz Porto Mauricija, raširili. Isto su tako raširili, idući stopama sv. Franje, pobožnost
prema Euharistiji i presv. Imenu Isusovu. Uz Krista iskazivali su Franjevci odmah na
početku osobito štovanje prema njegovoj presvetoj Majci. Odlučno su zastupali i
branili Njezino Bezgrešno začeće, uveli blagdan Njezina Pohoda i Zaruka. Na
Kapitulu 1339. uvedena je služba-oficij u čast sv. Josipa kojeg je štovanje revno
promicao sv. Bernardin Sijenski i drugi. Još prije sveopće Crkve Franjevci su javno
štovali sv. Joakima i sv. Anu. Od Franjevaca potječe dodatak anđeoskom pozdravu:
Sveta Marijo... Još 1422. uveli su krunicu "Sedam radosti B.D.Marije", koju je osobito
promicao sv. Ivan Kapistran. Trokratno zvonjenje na pozdrav Gospi, uveli su
Franjevci sredinom 13. st. Kako su Franjevci promicali Brevijar "Curiae Romanae", o
tome je drugdje rečeno.

Djelatnost na socijalnom polju

Franjevačka socijalna akcija seže od početaka Reda sve do naših dana. Već sam
osnutak Reda, a pogotovo Trećeg Reda, bilo je socijalno djelo od najveće važnosti.
Franjevački je Red obuhvaćao sav život naroda i želio sve promijeniti i obnoviti. Red
manje braće u svojoj biti bio je socijalan, te je svim svojim djelima utisnuo biljeg
svoga postanka. Samostani prijašnjih vremena su tražili osamu, dok su Franjevci
odabirali gradove gdje su razvijali socijalnu akciju, posebnu i najopsežniju u svjetskoj
povijesti, kako piše neki moderni učenjak.

Manja su braća ne samo propovjedanjem i dijeljenjem sakramenata podučavala i

tješila narod, nego prema prilikama pružala mu i tvarnu pomoć. Mnogo puta su
branili siromahe, potlačene i progonjene protiv njihovih nepravednih gospodara, pa
bili to i carski upravitelji. Bertold Regensburški je često opominjao gospodare neka
blago postupaju sa slugama. U nekom gradu nije htio držati propovijedi, jer je narod
u njemu bio opterećen velikim porezima. Negdje su podizali sirotišta i bolnice i
svojski se brinuli za utamničene i na smrt osuđene. Mnogo puta su dvorili gubavce i
spremno im dijelili vjerske utjehe. Kad bi došli u koji novi grad, prvim boravištem im
je postala kuća gubavih, a često su postajali žrtvom pošasti. Tako je za vrijeme grozne
pošasti u 14. st. od "Crne smrti" 124 - 434 franjevaca palo kao žrtve ljubavi prema
bližnjemu. Osobita je ustanova postala u ovo doba takozvani "Montes Pietatis" kao
prava pretača novčanih zavoda i štedionica ili kreditnih banaka našeg doba. Tu su
siromasi i potrebni dobijali zajam uz male kamate. "Montes Pietatis" je najviše
promicao bl. Bernardin iz Feltre.

Misijska djelatnost

Kako u svemu ostalom, tako je i u misujskom radu Franjo svijetlio svojim vlastitim
primjerom. Sam se češće zaputio u daleke zemlje, ali je samo jednom uspio pred
egipatskim sultanom propovijedati. Njegovi su sinovi razvijali junačku djelatnost i to
s takvim uspjehom kakav se prema prilikama tadanjeg vremena mogao očekivati.
Oni su dolazili kao jaganjci među vukove, bez državne zaštite, bez ikakvih političkih
namjera, nego jedino s vrućom željom pridobiti nevjernike i muhamedovce za Krista.
Njihova nepoučenost i siromaštvo bilo je rječitije nego njihove riječi. Uz Franjevce su
gotovo svuda djelovali i Dominikanci. U Europi su najznamenitije franjevačke misije
u Bosni, Dalmaciji i Hrvatskoj, Vlaškoj i ostalim zemljama, koje su već pale pod
muhamedanski jaram, ili im je neminovno prijetio. Između ovih se najviše zna za
misije u Bosni, gdje su najuspješnije radili protiv krivovjeraca bogumila sv. Jakov iz
Marke i sv. Ivan Kapistran. Kad je 1451. bosanski biskup molio da mu se opet pošalju
braća, ovim je riječima obrazložio svoju molbu: "Dobro valja pamtiti, da čim se braća
pojave u krivovjerskim krajevima, krivovjerci iščezavaju kao vosak ispred ognja." No
već 1463. Turci su zauzeli i opustošili Bosnu, a tom zgodom su i mnoga braća
poginula. Istom kad je hrabri o. Anđeo Zvijezdanović ishodio od Muhameda II
ferman tolerancije za katolike, mogla su braća uz silne napore i neprestanim
nevoljama voditi malenu duhovnu pastvu kao jedini svećenici u onoj zemlji. Zato s
pravom veli o njima kroničar: "Žive u neprestanom mučeništvu." S velikim uspjehom
su misionarili među Rusinima i Litvancima i kod Letonaca.
U Africi su isto Franjevci spasonosno djelovali, ali i mnogo krvi prolili, da uzmognu
ondje kroz vjekove barem kršćane utvrđivati u vjeri. Za propovijedanje u Tunisu i
Alžiru izvanredno je revnovao bl. Rajmund Lulski, rođen na otoku Mallorca.
Proputovao je cijelu Europu da kršćanske vladare i pape pridobije za što izdašniju
pomoć u misijama. Sam je osnovao posebnu školu gdje će misionarski pripravnici
učiti Arapski jezik, i nastojao je da se takve škole i u drugim gradovima osnuju.
Pošao je propovijedati u Afriku, ali su ga muhamedovci prisilili na odlazak. Nakon
mnogih nevolja vratio se opet u Afriku već kao osamdeset godišnji starac. Tu je
najprije skromno radio, ali doskoro je počeo javno propovijedati Krista i na svoj način
posebno muslimanima tumačio tajnu Presv. Trojstva. Muslimani su ga kamenovali i
ostavili misleći da je mrtav. Talijanski su ga trgovci uzeli na svoju lađu i opazivši da
je živ, očistili su mu i povezali rane. Međutim, kad je Rajmund mogao s lađe ugledati
svoju domovinu, umro je. Bilo je to 1315. Njegov je zanimljivi život opisan kod
Waddinga.

I u razne druge afričke zemlje Franjevci su zarana stali unositi Kristovu vjeru. Čim su
bili 1344. otkriveni Kanarski otoci, Franjevci su odmah onamo pošli, ali navodno
odmah okrutno pomoreni. Stalno je ipak da su se onamo zaputila Manja Braća 1402.,
kada su te otoke zauzeli Španjolci. Braća su u kratko vrijeme obratili stanovništvo i
sagradili više samostana. Među misionarima koji su ondje radili vrijedno je
spomenuti brata laika sv. Didaka koji bude 1441. poslan za gvardijana u samostan na
otoku Puertaventura. U Abesiniji nisu imali trajnog uspjeha. 1446. stigli su na Kapo
Verde gdje je odmah počeo propovijedati Rogerije, rodom Francuz. Odavde su
Manja Braća pratila smione portugalske mornare na cijeloj plovidbi oko Afrike sve
do istočne Indije.

Poslije 1241., kad je cijeloj Europi prijetila propast od Tatara, Grgur IX povjeri
Dominikancima i Franjevcima da propovijedaju i sabiru križare protiv opasnih
navalnika. No ovi se nisu time zadovoljili nego su dolazili među same Tatare da ih
pridobiju za kršćansku vjeru. Ovo su radili što sami od sebe, što po nalogu Pape. Prvi
je ovakvu misiju primio Ivan de Plano, franjevac iz Umbrije, 1245. od Pape, koji ga je
poslao da pregovara sa Kanom pokrajine Kipčak. Tako je morao uz obalu Kaspijskog
mora i Aralskog jezera preko Mongolske, dok nije stigao u tabor velikoga Kana kod
grada Karakorum. Veliki je Kan poslao po njemu grubo pismo Papi, ali je ova misija
bila vrlo važna jer je Ivan donio Zapadu prve vijesti o zemljama i narodima
unutarnje Azije. Ivan de Plano je 1250. umro kao barski (biskup-nadbiskup). Još je
znamenitiji put franjevca Vilima Rurbroucka iz Flandrije, kojega se putopis zove
"najvećim zemljopisnim umijećem srednjeg vijeka." On je po nalogu sv. Ljudevita
kralja najprije putovao u Armeniju, odatle u gradove Saraj i Karakorum. Za cijelog
putovanja, gdjegod je mogao, propovijedao je Evanđelje Tatarima s kojima bi god
došao u doticaj.

Papa Nikola IV poslao je pisma armenskom kralju i jakobitskom patrijarhu, koji su se

bili pokazivali spremni sjediniti s katoličkom Crkvom, a isto tako i pisma na
Mongole u Perziju i Kini po franjevcu Ivanu iz Montecorvina u pratnji nekoliko
franjevaca. Nakon što je Ivan iz Montecorvina izručio svoje diplome Armeniji i
Perziji, odmah se dade na put u Kinu do velikog Kana. Putem je u gradu Meliapuru
proveo godinu dana, propovijedao Nestorijancima i stotinu ih je pokrstio. Tu je
izgubio i jednog svog druga, klerika Nikolu iz Pistoje, dominikanca, koji je preminuo
u njegovu naručaju. Odavde je otplovio u južnu Kinu i zatim u grad Peking k
Velikom Kanu Temuru. Tu je od 1294. sve do svoje smrti toliko toga izveo, da se je
zavrijedio ubrojiti među najveće misionare cijele crkvene povijesti. Njegovu
apostolskom radu najveće zapreke su stavljali Nestorijanci. Ivanu je doduše pošlo za
rukom nekog nestorijanskog poglavara grada Tendek-a, koji bijaše od Pekinga
udaljen dvadeset dana hoda, s mnoštvom naroda privesti jedinstvu Crkve, ali odmah
poslije smrti ovog četverovlasnika jedinstvo se prekinulo. Nestorijevci su Ivana pred
Velikim Kanom prikazali kao varalicu i time ga nastojali osumnjičiti, ali pošto se
sudbeno dokazala Ivanova nevinost, kineska vlada ga je uvelike cijenila, te se mogao
slobodno posvetiti misijama. 1299. sagradio je krasnu crkvu za 6000 vjernika, koje je
sam pridobio za kršćansku vjeru. Kad je 1303. dobio pomoć od Arnolda iz K(lna,
preko carske palače sagradio je samostan sa drugom crkvom, gdje je 150 pokrštenih
dječaka poučavao u latinskom jeziku, a ujedno i grčkom, te u gregorijanskom
pjevanju, koje je Kan rado slušao iz svoje palače. Da uzmogne i pisanom riječju
pridobivati duše, preveo je Novi Zavjet i Psalme na kineski jezik. No, za ovu
prostranu misijsku pokrajinu trebalo je novih radnika. Kad je Papa saznao za sve što
je Ivan učinio, 1307. podigao je za mongolsko carstvo crkvenu pokrajinu Kambalu sa
šest biskupija te je posvetio šest franjevaca za biskupe i poslao ih neka Ivana zarede
za biskupa i uruče mu nadbiskupski palij. Od ovih su samo trojica stigla u Peking, a
ostali su pomrli na putu. Između biskupija što ih je Ivan podigao, može se sigurno
znati samo za jednu, gdje se brzo sagradio samostan i tri crkve. Peking je već prije
dobio treću crkvu i dva samostana. Bilo je za Ivana veliko slavlje kad je 1310.
pridobio za crkvu Velikoga Kana Haikana, Temurova nasljednika. Ali nažalost, ovaj
je već 1311. umro, a njegov se nasljednik nije pokrstio iako je pogodovao kršćanima.
Ivan je dakle mogao slobodno nastaviti svoj posao dalje, dok nije 1323. umro na
veliku žalost kršćana i pogana. Tatari i Alani su ga štovali kao sveca. Mnogi su
hodočastili na njegov grob do konca ovog stoljeća, kada su progoni kršćana satrli
spomen na njega.

Ivan iz Montecorvina je još živio dok je u Peking stigao bl. Odorik iz Pordenone
(Furlani). On je 1318. otputovao u Carigrad, a odande otplovio u Trapezunt i zatim u
Perziju. Odavde je uz obalu Istočne Indije otplovio na otoke Cejlon, Sumatru, Javu,
Borneo, zatim u Kočinčinu, a napokon se iskrcao u luci Kanton. Propovijedajući
pohodio je velike gradove kineskog carstva, i 1325. dođe u Peking, gdje osta do tri
godine. Pješice se vratio u Europu kroz Tibet i prvi je od Evropljana donio vijest o
gradu Lhassa. 1330. vratio se u Italiju i brzo je umro od napora na putu. Pod konac
ovog vijeka došla je na vlast dinastija koja poče progoniti kršćanstvo i brzo je sve
uništila što je misionarski heroizam kroz mnoge napore sagradio.

Franjevci su propovjedali kojekuda po Maloj Aziji, Armeniji i Perziji, ali većinom su

poginuli mučeničkom smrću, među njima i bl. Gentil iz Matilike 1340. Otkada je
Armenijom i Perzijom zavladao onaj strahoviti Tarmelan oko 1390. prevladao je
muhamedanizam, prestala su poslanstva papama, a misionarima koji su putovali na
istok bi zabranjen prijelaz. Franjevci su još ostali na svojim mjestima, ali u
neprestanom strahu i nemiru dok nisu svi 1450. poginuli. I u istočnoj Indiji su
franjevci početkom 14. stoljeća uspješno radili, ali 1321. sve su ih kod Bombaya
poubijali muslimani. No, čim se otvori pomorski put za kojim se tako dugo čeznulo,
franjevci su se opet iskrcali u Indiji. Već je 1500. Henrik iz Coimbre na radost
kršćanima sv. Tome, navijestio Evanđelje sa svojih sedam drugova. Mnogo su morali
trpjeti od buna muslimana, dok nisu portugalci zauzeli grad Gou i ondašnju mošeju
pretvorili u crkvu. Franjevci su tu otvorili škole, dvorili bolesnike, te propovjedali s
velikim uspjehom. Goa je dobila za prvog nadbiskupa Ivana Albuquerque. Za
njegove je uprave istom ovamo stigao veliki apostol naroda, sv. Franjo Ksaverski.

Misije u Svetoj Zemlji - Dragulj svih franjevačkih misija sačinjava bez sumnje misija u
Svetoj Zemlji. Kad je 1219. stigao onamo sv. o. Franjo, već je ondje našao braću u
poslu. (*Na kapitulu o Duhovima, 14. svibnja 1217., po prvi se puta pojavljuje
raspodjela cijeloga bratstva na Provincije - pokrajine: šest u Italiji i pet drugdje: u
Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Ugarsko-Hrvatskoj i Svetoj Zemlji. S tim
kapitulom, može se reći, počinju i franjevačke misije. Te su prve misije, istina,
odražavale prve franjevačke zanose, ali nisu bile baš pripravljene pa su doživjele
dosta neuspjeha - misli se vjerojatno na Njemačku gdje su braća došla bez znanja
njemačkog jezika, pa su bili otjerani kao heretici - osim one Ilijine u Siriji gdje su
udareni izvrsni temelji buduće, slavne i teške, franjevačke prisutnosti.*) Red nije od
tada do današnjeg dana, Svete Zemlje nikada ostavio. U obraćenju raskolnika i
muslimana franjevci nisu imali kroz sve vrijeme nikakvih naročitih uspjeha, a po
ljudski sudeći neće ih ni imati ni ubuduće naskoro, čemu se neće nitko čuditi tko
poznaje prilike ondašnjeg naroda.

Franjevci su se morali redovito zadovoljavati time da vrše duhovnu pastvu među

kršćanima katolicima koji ondje stanuju, uzdržavaju potrebe škole i da hodočasnike
primaju u goste. Povijest ove misije ispisana je krvlju. Čitanje o neprestanim
progonima i mučeništvima doista umara. Broj sve braće koja su pala kao žrtve za
vjeru iznosi 2000, a 6000 je onih koji su pomrli kao žrtve ljubavi u vrijeme kužnih
bolesti.

Sigurno je da su Franjevci barem od 1230. imali samostan u Jeruzalemu. Kada je

egipatski sultan zauzeo 1244. Jeruzalem, koji su prijašnje godine osvojili kršćani, ljuto
se osvetio i dao je poubijati 5000 kršćana među kojima su bili i svi franjevci koji su se
nalazili u Jeruzalemu. Kad je 1301. sva opet pala pod vlast egipatskog sultana,
latinsko je svećenstvo otišlo, pa i franjevački provincijal je svoje sjedište prenio na
otok Cipar. Drugi su franjevci ipak ostali ondje da sveta mjesta po mogućnosti
sačuvaju ili ih ponovno zauzmu. Već im je 1272. sultan Bibars zajamčio rezidenciju
na brdu Sion i u Betlehemu, a 1309. su dobili novi Ferman kojim se isključivo njima
daje pravo na svetišta gore Siona, sv. Groba i u Betlehemu. Za vrijeme slijedećih
desetljeća su kupili više gradilišta, vjerojatno da povećaju samostan. 1333. francuski
franjevac Rogerije Gu(rin je dobio od sultana dozvolu da mogu Franjevci svuda u Sv.
Zemlji podizati nove samostane. Čini se da ga je u tom podupirala francuska vlada.
Najviše su se trudili za dobro franjevaca sicilijski kralj Robert i njegova supruga
Sancija. Oni su uz veliki trošak pribavili franjevcima pravo da ostanu u crkvi sv.
Groba i sagradili su na gori Sionu novi samostan za dvanaestero braće, pače se
brinuli i za njihovo uzdržavanje. Papa Klement IV. je sve ovo potvrdio 1342. i
opomenuo generala neka uvijek namjesti na Sionu dvanaestero braće i to "sposobnih
i pobožnih". Malo poslije b( sagrađen gostinjac za bolesnike i putnike. Poslije kratkog
perioda mira ponovno su nikli progoni u kojima je stradalo 28 braće među kojima i
sv. Nikola Tavelić. Razna sveta mjesta su zauzeli muslimani ili shizmatici; no 1420.
sultan ih je opet povratio franjevcima. Na poticaj Židova Dvorana Posljednje Večere
bude našima oduzeta. Samo uz ogromnu svotu novca su od sultana postigli da smiju
opasati zidom samostane u Betlehemu i na Sionu. 1517. su Svetu Zemlju zauzeli
Turci koji su sve franjevce bacili u tamnicu odakle su se izbavili nakon 27 mjeseci u
koliko nisu ondje pomrli. Sudbina je franjevaca ovisila o hirovima i raspoloženju
pojedinih paša. Uvijek im je visio nad glavama Damoklov mač. 1439. je sv. Ivan
Kapistran obavio kanonički pohod u Svetoj Zemlji, a od onda je njena uprava posve
prešla u ruke Opservanata. Ondašnji Franjevci su bili upućeni na potporu Zapada.
Darežljivošću prema njima su se osobito isticali španjolski i francuski kraljevi.

Djelatnost na znanstvenom polju

Svrhu franjevačkog učenja je lijepo označio Bartolomej iz Pise: "Svrha učenja kod
Manjeg Brata je proučavati sv. Pismo da sazna iz njega braniti vjeru i podučavati
narod." Razna su braća držala da će narod privući ako se spuste do njega, dvore po
bolnicama, pa svojom ljubavlju i siromaštvom privlače. Ali su brzo uvidjeli da to nije
dosta ako ne budu ujedno sposobni shvatiti umne i moralne teškoće u kojima je
narod živio, a to nisu mogli postići bez studiranja. Propovjednici 13. stoljeća, jer su
bili snabdjeveni naukom, jedino zato su mogli vjernicima tumačiti kršćanski nauk i
pokazati mu opasnost od krivovjerja. Uopće svi poslovi koje su vršili u korist
bolesnika i nevoljnih nukali su Franjevce na učenje.

Prvi franjevac koji je uredio biblioteku je bl. Franjo iz Fabriana (umro 1322.), koji ju je
nazivao najvrsnijim arsenalom za širenje vjere i pobijanje krivovjeraca. Pošto su se
braća posvetila studiju marljivo su počeli sakupljati knjige i priređivati knjižnice, a
nisu se u tom ništa obazirali na poruge i pogrde skrajnih spiritualaca. Tako se nalaze
biblioteke u Oxfordu, Parizu, Ceseni, u Todi-u, a osobito u Asizu.

Kao što je drugdje u 13. stoljeću tako su i u našem Redu bile uređene tri vrste škola,
naime "Studia Generalia" bez veze sa sveučilištem i "Studia particularia" koja se zvala
i provincijalnom školom. Ove su bile pod nadzorom provincijala podignute u
mnogim provincijama, ali su se bitno razlikovale od škola koje danas redovito
postoje po tom, što su nerijetko imale pravo javnosti te su ih pohađala ne samo braća
nego i vanjski slušači. Franjevci su ne samo slušali predavanja na sveučilištima, nego
su i sami mnogi od njih bili vrsni predavači. Kad je osnovana univerza u Pragu 1348.
češki kralj Karlo IV (otac domovine) molio je osim drugih za magistre i franjevce, a
papa je njegovoj molbi udovoljio. Već prije godine 1320. Ivan XXII. je u novom
Dublinskom sveučilištu franjevcima povjerio dvije bogoslovske katedre. Osobito je
vrijedno istaknuti "lectores sacri Palatii" ili "curiae papalis", koji su bili magistri na
papinskom sveučilištu, među kojima su se odlikovali znameniti franjevci kao Ivan
Pecham i Matej iz Aquasparte.
Nije ih manjkalo među franjevcima koji su bili protivnici akademskih gradusa, pače i
dublje nauke radi tobožnjih zloporaba koje su uslijed učenosti nikle kod lektora. Bilo
ih je kroz veći dio 15. stoljeća koji su voljeli biti bez studija, negoli izgubiti dio
serafske priprostosti. Ovima oštro dobacuje Bonifacije de Ceva: "Non despicio
fratrum semplicitatem, sed non laudo fratrum asinitatem". Opservanti su 1447.
strogo naredili da u svakoj provinciji treba podići "domum studiorum". Iako sve ovo
spada u doba "humanizma", od kojega su redovnici zazirali radi njegovih poganskih
smjerova, ipak se našlo među opservantima ljudi koji su po mogućnosti njegovali
ono što je dobro bilo u ovom književnom preporodu. Tako je fra Bartolomej, drug sv.
Bernardina, u Carigradu naučio grčki jezik i donio sa sobom mnogo knjiga da se
prevedu na poznate zapadne jezike. U gornjoj su Njemačkoj gajili hebrejski jezik.
Prvu gramatiku hebrejsku na njemačkom jeziku je sastavio fra Konrad Pellikanus
koji je kasnije nažalost prešao na protestantizam, a umro 1566. - U Italiji je fra Petar
Galatinus bio vrsni poznavalac istočnih jezika i prigodom one znamenite prepirke o
Talmudu pisao je u prilog Reuchlinu. - Među opservantima veoma je promicao
znanosti slavni fra Franjo Jim(nes, kardinal, koji se s pravom smatra preporoditeljem
teologije u Španjolskoj. Da otvori prvobitne izvore sv. Pisma izdao je onu znamenitu
Polyglottu na svoj trošak, koja je dugo ostala zlatnim rudokopom za izučavanje sv.
Pisma i katolicizma i protestantizma.

Osim već gore spomenutih naučitelja i franjevačkih učenjaka, navedimo samo neke:
Fra Roger Bacon (umro 1294.) istakao se u eksperimentalnim znanostima i u
matematici. Fra Nikola de Lyra sastavio je znamenitu biblijsku Postilu (zbirku
homilija) u kojoj se drži doslovnog tumačenja sv. Pisma. Doživjela je nebrojena
izdanja u 15. i 16. Stoljeću. Fra Alfonz L(pez de Espina (umro 1491.) napisao je vrlo
rašireno djelo "Tvrđa vjere" protiv Židova. Razni su franjevci napisali i priručnike
kršćanskog nauka za puk. Tko želi više znati, neka čita druge knjige.

Među pjesnike se ubraja sam sv. Franjo, koji je sastavio više pjesama. Toma Celano
sastavio je "Dies irae" i sekvenciju "Sanctitatis nova signa". Jacopone da Todi ispjevao
je "Stabat Mater" i mnogo drugih talijanskih pjesama. Julijan iz Speyera sastavio je u
srokovima Oficij sv. Franje i sv. Antuna. Stari su franjevački pjesnici voljeli i njegovali
glazbu, sredstvo kojim će zagrijati ljudska srca za ljubav prema Bogu. Brevijare, koji
su od njih prepisani došli do nas, donose instrumente: tako Dardelli iz Mantove,
Konrad Rottenburger i Leonardo Markijski oko 1500. izrađivali su orgulje. Od ovih
nije manji Urban iz Mletaka, koji je na početku 15. stoljeća sagradio veličanstvene
orgulje za katedralu u Trevisu i za mletačku crkvu sv. Marka.

Dodatak I.

Povijest Konventualaca nećemo dalje pratiti. Dosta je spomenuti da je njihov veliki

svetac sv. Josip Kupertinski veliki čudotvorac i bl. Bonaventura iz Potence.
 Dodatak II.

Postanak Braće Kapucina

Franjevac Matej iz Bascia, prije propovjednik provincije u Marki, došao je do

uvjerenja da je pronašao pravi oblik habita sv. o. Franje (1524.) te je počeo živjeti
strožim životom i nositi siromašnije odijelo. 1525. godine bez znanja poglavara došao
je u Rim gdje je, kako se veli, od Pape dobio usmenu dozvolu provoditi pustinjački
život u novom habitu sa piramidalnom kapucom. Kad se vratio kući provincijal ga je
smatrao za apostatu kako je po crkvenom zakonu mogao i morao. No Matej je našao
sebi moćnu zaštitnicu u osobi Katarine Cibo, papinoj rođakinji, i po njezinu je
zagovoru zadobio slobodu. Po Matejevu su primjeru brzo Ljudevit Fossombrone i
brat Rafael otišli u Rim na preporuku spomenute vojvotkinje Katarine i 1526. izmolili
od velikog pokorničara spis da mogu pod nadzorom mjesnog biskupa provoditi
pustinjački život. Papinska bula Klementa VII. "Religionis zalus" od 3. srpnja 1528.
označava crkveno-pravni temelj Reda - točan datum osnutka. Članovi ove zadruge
bili su podvrgnuti konventualskom provincijalu. Ljudevit je postao prvim
poglavarom ove kongregacije pustinjaka i primio je u svoje društvo Mateja iz Bascia i
druge opservante. Kapitul je održao u S. Maria di Alvacina kod Fabriana 1529. i tu je
stvorio prve statute koji se zovu "Constitutiones Alvacinae". U njima se određuje
slijedeće: strogo se zapovijeda obdržavanje kora, svaki dan neka se služi samo jedna
misa, ne smije se primati stipendija za mise, zabranjuje se slušati ispovijedi
svjetovnjaka. Neka se nitko ne usudi podizati znanstvene škole, ali se naglašava
revno propovijedati riječ Božju. Članovi ove zadruge budu nazvani "Kapucinima".
Gradili su male samostane s malim prozorima, crkvice s jednim malim tornjem i
malim zvonom, bez orgulja, smjeli su ići na prošnju samo za neke najnužnije stvari.

Kad je generalni ministar Pavao Pisolli uz kapucine napao i novonastale reformate,

njihovi su poglavari Bernardin od Astia, Franjo iz Jesi-ja, te poznati propovjednik
Bernardin od Ochina i Ivan od Fanoa prešli kapucinima. Na kapitulu 1535. Ljudevita
iz Fossombrone naslijedio je Bernardin od Astia koji se može smatrati pravim
osnivateljem ovoga Reda, pogotovo što je 1536. Matej ostavio ovu družbu i vratio se
u Opservanciju uzevši prijašnji oblik habita i kapuca. Umro je 1552. u Veneciji, a iste
je godine Ljudevit izbačen iz Reda i od onda se više ništa za njega ne zna.

S vremenom su se Kapucini u načinu života i rada gotovo posve prilagodili

Opservantima držeći se franjevačkog gesla: "Non sibi soli vivere, sed aliis proficere."
Danas se od nas u ničem ne razlikuju osim u formi habita, u bradi i u nekim
samostanskim običajima. Imali su i oni svetaca među kojima se ističu i odlikuju: sv.
Lovro Brindizijski koji je dobro znao grčki, hebrejkski, kaldejski i njemački, a sve je to
naučio u samostanskoj tišini; sv. Feliks Kantalicijski - brat laik koga je osobito volio
sv. Filip Neri; sv. Fidel Sigmaringenski - prvi mučenik Propagande; veliki misionar
na Istoku sv. Josip iz Leonise; u novije vrijeme sv. Leopold Mandić, itd. Imadu i
odličnih učenjaka. Uopće Kapucini su postali obljubljeni među pukom i stekli mnoge
zasluge i među domaćim pučanstvom i u misijama.
 Drugi dio:

Razdoblje od 1517. do najnovijih vremena 1897.

Karakteristika ovog razdoblja je slična kao u prijašnjem. Jedinstvo Reda se sačuvalo

pod upravom jednog zajedničkog generalnog ministra, ali su se opet počele javljati
struje i pokreti za doslovnim obdržavanjem Pravila bez papinskih deklaracija. Na
raznim generalnim skupštinama naređivale su se generalne Konstitucije kojima se
htjelo sve članove Reda povezati i stvoriti svuda jednoličnost i uniformitet, ali
uzalud. Nalazilo se muževa koji su i preko volje poglavara, ali s privolom sv. Stolice,
provodili reforme nastojeći uvesti prvobitnu strogost i siromaštvo. Predugo i
dosadno bi bilo pratiti razvoj ovih reformi, borbi i trzavica uslijed kojeg su se unutar
Reda razvili ogranci: DISKALCEATI ili ALKANTARINI, REKOLEKTI i
REFORMATI.

Ogranci

Diskalceati

Diskalceati ili bosonogi franjevci su nastali u Španjolskoj. Njihov je začetnik fra Ivan
iz Guadalupe koji je sebi 1498. od Aleksandra VI. ishodio povelju da uzmogne sa još
šestero braće iz Opservancije živjeti pustinjački u samostanu koji je osnovao u oblasti
grada Granade i ovdje propovijedati Evanđelje i Pravilo obdržavati u prvotnoj čistoći
i to "s oblikom habita kakav je sam Svetac nosio". Okupio je oko sebe i konventualce i
opservante, a 1499. pošlo mu je za rukom osnovati provinciju sv. Evanđelja. Ovakvo
vrbovanje Opservanata u novo udruženje bili je krivo Opservantima provincije sv.
Jakoba, te su ishodili pomoću španjolskog kralja da se dozvola ovakvog vrbovanja
ukinula. Drugi je čovjek Ivan Pasqual 1517. ostavio Opservanciju i prešao u
Konventualce koji bi htjeli provoditi s njime isti način života. On je osnovao više
pustinjačkih samotišta-erimitorija i spojio ih u Kustodiju svetih Šimuna i Jude Tadeja.
Poslije Pasqualove smrti nastala je iz njegovih rezidencija Kustodija sv. Josipa.

Veliki porast i silu je dobila ova Kustodija kada je u nju stupio sv. Petar Alkantarski.
Pošto je svršio rok njegova provincijalata u Provinciji sv. Gabrijela povukao se u
samoću da čini oštriju pokoru. Kad su mu se protivili redovnički poglavari, bojeći se
da ne bi uslijed njegovih težnji nastao kakav rascijep u Redu, on se uz privolu pape
podvrgao konventualskom generalnom ministru koji ga je 1557. postavio za
generalnog komisara "Braće reformiranih Konventualaca", kako su se na početku
zvali Diskalceati. Sv. Petar je osnovao erimitorij de Pedroso i Kustodiju sv. Josipa
podigao na Provinciju - 1559. Za svoje podložnike je sastavio vrlo oštre statute.
Uporaba sindika se u njima posve zabranjuje, svaki je pojedini samostan imao
gospodara kojega nije mogao nadomjestiti papa. Ovom bi gospodaru ili posjedniku
braća svake godine izručivala ključeve moleći da smiju i iduće godine stanovati u
njihovoj kući. Ako im to ne bi dopustio smjesta su morali otići. Crkve su im bile
malene, a tako i samostani i ćelije. Hodali su bosonogi bez sandala, bilo im je
propisano bičevanje i sve druge strogosti. Meso i mliječne stvari su se dopuštale
samo bolesnicima, poglavarima se napose zapovijedalo da dopuštaju braći krpati
habite sa starim ili novim krpama razne boje. Biblioteke se zabranjuju i dopušta se
samo malo knjiga braći u sobama. Ovo su važnije zapovijedi koje je sv. Petar svojim
učenicima naložio, koje strogošću nadvisuju sve što su ikada ostali reformatori
propisali. Pitamo li kako se to slaže sa duhom sv. Franje moramo doduše priznati da
se sv. Petar najvećma približio siromaštvom prvotnom načinu života sv.
Utemeljitelja, ali se ne može poreći da je on kao "čudovište pokore" u ostalim
stvarima više iziskivao od svojih podložnika nego što je nakanio sv. Franjo. Ipak ova
obnova najvišeg siromaštva nije ostala dugo jer su doskora bosonogi, ili kako su se
zvali "Alkantarini", počeli se natezati s ostalima o pravu i zauzimati velike
samostane. Kako god je međutim među Alkantarinima bivalo dosta ne baš
hvalevrijednih događaja tečajem vremena, ipak pomanjkanja obilato nadoknađuju
njihovi odlični sveci: sv. Paškal Baylonski , sv. Ivan-Josip od Križa, sv. Petar Krstitelj i
ostali japanski mučenici...

Rekolekti

Franjevci po nakani sv. Franje nisu zvani samo za molitvu i razmatranje nego u
prvom redu za apostolski život, pa je zato već od početka Reda svaki Manji Brat
osjećao potrebu da se nakon duljeg apostolata povuče u samoću, da se ondje
duhovno sabere i crpi novu snagu za daljnji rad. Primjer je za to već dao sv. Franjo za
kojim su se povodili kroz vijekove mnogi njegovi sinovi. Ovakovi samostani za
duhovnu sabranost su osobito obilovali u Italiji i Španjolskoj. S vremenom su razna
braća zalazila u takve duhovne samoće ne samo za jedno vrijeme nego i za cijeli život
i tu bi uz molitvu činili i oštru pokoru. Ovakova se braća inače nisu razlikovala od
ostalih ni u odjelu, ni imenom, ni odnosom prema svojim provincijalima. Međutim,
mnogi su od ovakove braće tražili ne samo vlastito posvećenje nego su imali i druge
ciljeve. Htjeli su biti samostalni, podizati svoje kustodije i provincije, pače i dobiti
svoga vlastitog generala da uzmognu bez smetnje živjeti po svojoj miloj volji. Tako je
u Francuskoj nikla "familia Recollectorum", a u Italiji "familia Reformatorum".
Najveću krivnju za ove događaje snose častohlepna braća potpirivana od opakih
savjetnika, a djelomice i generalni ministri koji su im se nerazborito protivili.
Razumljivo je što su se bojali novih otcjepa u Redu, ali nisu shvaćali da se ovakvi
pokreti ne mogu silom ugušiti. Inače je ovaj prvobitni duh, koji su uvađali, brzo
iščezavao u ovim novim familijama.

Godine 1676. kapitul je sastavio statut za ove ustanove kojima se određuje da svaka
provincija mora imati barem tri samostana za sabranaost, ali ne više od četiri.
Novicijat se morao vršiti u jednom od njih, ali klerici su se morali odgajati u
redovitom samostanu. Tko nije htio ostati u duhovnoj samoći mogao se vratiti u
provinciju. Inače "domus recollectionis" ili kako se danas zovu "sacri recessus",
postoje i danas, ali se ne moraju u njima odgajati novaci.
 Reformati

Kako je gore spomenuto nastali su u Italiji 1523. Braća koja su težila za duhom
strogosti i oštrine, dobili su od sv. Stolice dozvolu da mogu stanovati u posebnim
samostanima i strože obdržavati Pravilo prema deklaracijama "Exiit" i "Exivi". Osim
toga im se dopušta da mogu nositi siromašnije i pokrpano odijelo, hodati bosi bez
sandala, ali nisu smjeli mijenjati oblik habita ni kapuca. Ovakvim je samostanima
upravljao posebni kustod koji je sa svojim podložnim gvardijanima imao na kapitulu
aktivno i pasivno pravo glasa i tu je mogao predlagati poglavare za svoje kuće. Braću
pak, koja mu se činjahu nesposobnom, mogao je poslati natrag u samostane
Opservanata.

Uza sve to Reformati su slabo napredovali, pače oba njihova vođe: Franjo Ezinski i
Bernardin Astijski poslije dvije godine vratili su se natrag Kapucinima. Ovaj način
života nije odgovarao talijanskim prilikama. Prvi Reformati su morali razmatrati
svaki dan dva sata, recitirali su Mrtvački Oficij, Malu Službu B. D. M. i pokorničke
psalme. Kuhanu hranu su jeli samo dvaput na tjedan, a u ostale dane: kruh voće i
bilje. Obdržavali su više korizmi i vršili mnoga stroga i oštra pokornička djela. U tom
su doduše kasnije popustili, ali bez uspjeha jer su se mnogi od Reformata vratili u
Opservanciju i ostavili prazne kuće. Najviše su uspjeli u milanskoj provinciji odakle
su se proširili po Njemačkoj i Austriji, ali u blažem načinu života. U Poljskoj su se
djelili franjevci na Reformate i Bernardince. Trvenja i razmirice među ovim
ograncima bilo bi dugočasno pratiti. Koga zanima neka čita u priručniku o. Heriberta
Holzapfla.

Od svetaca među reformate spadaju sv. Pacifik iz San Severina, sv. Leonardo iz
Portomauricija, sv. Karlo od Sezze, sv. Teofil iz Corte, bl. Toma iz Coria i bl.
Bonaventura iz Barcelone. Od reformata je vrijedno navesti njemačkog franjevca fra
Sigismunda Neudeckera (umro 1736.) po kojem se tumačio u našem novicijatu na
Trsatu dosta dugo duhovni franjevački život - Schola Disciplinae Religiosae. Dok su
1722. opservanti radili oko sjedinjenja obiju familija, vicekomisar reformata Ivan di
Pietrafitta, obratio se na samoga cara, neka svojim uplivom ostvari izbor kojeg
reformata za generalnog ministra. Car je doista dao takav nalog austrijskim
izbornicima, koji su bili skoro svi reformati. I bavarski izborni knez je isto želio od
Pape. Znameniti fra Sigismund se nikako nije slagao s tim prijedlogom, nego je
iskreno pisao Ivanu di Pietrafitta: dolikuje se da se najprije Reformati poprave od
svojih opačina, jer šteta koju je pretrpio ugled Reda, ne samo od rasklimane
discipline Opservanata i Reformata, nego najviše iz neprestanih trzavica koje niču iz
"dis-unije" ili nejedinstva obitelji. Stoga on predlaže neka se načini nova bula kao
1517. sa novim generalnim konstitucijama koje neka vežu sve, ali ne ukidaju običaje
provincija. Kod izbora pak generala ne valja se obazirati ništa ni na koji narod, nego
samo na vrijednost osobe. Svi koji se usprotive ovoj uniji, treba da se istjeraju iz Reda.
Naravski da njegovi prijedlozi nisu bili uvaženi.
 Od generala Paskala Frosconija do unije (1768. - 1897.)

Dok se u samoj nutrini Reda provode borbe i razmirice, nadošle su izvana mnoge
nevolje i pogibli, naime racionalizam, francuska revolucija, španjolci sa svojim
zahtjevima i jozefinizam. Generalat Paskala Frosconi-a trajao je radi izvanrednih
okolnosti 23 godine. Bio je inače pun suprotnosti. Racionalizam onoga vremena bio je
neprijateljski raspoložen prema samostanima, pa je nastojao ljude svojim spisima i
lecima otuđiti od njih. Mnogi crkveni i svjetovni poglavari zavedeni racionalizmom
mislili su da će koristiti državi, pače i crkvi, ako budu strogo postupali protiv
redovnika. Ovom mišljenju su davali podlogu sustavi galikanizma i febronijanizma,
koji su nastojali ograničavati papinu vlast i suzbijati redovništvo podložno papi.
Mora se uzeti u obzir i to da je u raznim zemljama broj redovnika tako narastao, da
nije mogao koristiti samim redovima i da redovi nisu uopće znanjem i disciplinom
izvršivali ono što su mogli i morali. To vrijedi i za sve ogranke Manje Braće. Ipak bi
bilo neispravno držati da je stega općenito pala tako nisko, kao što se to dogodilo u
mnogim samostanima XV i XVI stoljeća. Postojale su doduše i sredinom XVIII
stoljeća takve redovničke kuće, ali su iščezavale prema mnoštvu ostalih kuća, u
kojima redovnici nisu nipošto provodili opak ili sablažnjiv život i često su brižno
vodili duhovnu pastvu i stoga i kod biskupa i kod naroda uživali veliki ugled,
premda su se vizitatori i generali mnogo tužili na zanemarivanje Pravila i statuta.
Razumljivo je zašto s jedne strane čujemo tužbe redovničkih poglavara na
rasklimanu stegu, a s druge strane pohvale i priznanja biskupa i vladara o velikoj
marljivosti i neporočnosti braće.

Za primjer ovomu neka posluže događaji u Francuskoj. Ljudevit XV je 1766. osnovao

komisiju ili odbor redovnika (Comission des R(guliers), koja je htjela bez ikakve
papine ovlasti "reformirati" redove, to će reći svesti ih na najmanji broj. Kao glaavno
sredstvo služilo joj je ukidanje franjevačkih kuća i mijenjanje redovničkih konstitucija
po svojoj volji. Ovaj je odbor svojim dvadesetogodišnjim radom postigao tako sjajan
uspjeh da je u Francuskoj broj redovnika spao na 6000 dok je prije iznosio 26000. S
pravom se kazalo da je ovaj odbor sam, kome je predsjedao neki kardinal i
sudjelovali s njime većina biskupa, ukinuo više samostana nego Luther, Kalvin i
Henrik VIII zajedno. Inače akta ovog odbora, koliko se tiče Franjevaca, služe Redu na
čast koju mu sami protivnici iskazuju. Većina se biskupa povoljno izrazila o
franjevcima da su korisni i potrebni njihovim biskupijama; samo malo njih su tražili
da se jedna ili druga kuća ukine. Najbolje je sud ispao o rekolektima i kapucinima.
Ipak b( ukinut velik broj franjevačkih samostana, i Red se u Francuskoj vrlo umanjio.

Za primjerom Frncuske se povela Bavarska, gdje je 1769. izborni knez izdao naredbu
kojom je namjeravao bez sumnje reducirati broj samostana i redovnika. Drugi su
njemački knezovi još grublje postupali. Tako je izborni knez iz Mainz-a 1778. izdao
dekret redovnicima svoga područja kojim se zabranjuje svako vršenje jurisdikcije
generalnom ministru. Sam knez je htio uvesti uspješno potrebitu stegu u
samostanima i stalno je učvrstiti, prisvajajući si prava gen. ministra. I naglašavajući
svom duhovnom vijeću neka bdije nad dobrim izborom mjesnih poglavara i nastoji
uvađati redovnike u njihove samostane preko selskih dekana ili župnika. Ovaj
primjer je brzo stao nasljedovati wormski biskup, a osobito car Josip II u svojim
austrijskim i belgijskim oblastima. Redovnicima se zabranilo polaziti na generalne
kapitule i svaki saobraćaj sa inostranim poglavarima. Samostani svakog pojedinog
Reda morali su sačinjavati vlastitu kongregaciju i birati sebi poglavara sa četiri
konzultora. Jasno je da su sve kongregacije i kuće bile posvema podvrgnute nadzoru
vlade i biskupa. - Slične je dekrete izdao 1788. Ferdinand IV, kralj obaju Sicilija, a
tako su učinili i mnogi drugi vladari. Dok su Europi prijetile najstrašnije oluje, koje
su doskora imale sa sobom odnijeti vladare i biskupije, crkve i zemaljski knezovi su
smatrali da nemaju ozbiljnije zadaće, nego Redove otrgnuti od Rima i tako vlastitim
rukama porušiti stupove ugleda i vlasti.

1804. papa Pio VII izdao je na poticaj španjolskog kralja bulu "Inter graviores", kojom
se španjolski franjevci odjeljuju od ostalih i dobivaju svog vlastitog generala. Da se
jedinstvo bar na oko sačuva, bi određeno da se vrhovni poglavar za sve ostale narode
zove "Minister Generalis", a za Španjolce "Vicarius Generalis". Nije sigurno
Španjoscima služilo na čast što su iskoristili tadašnji svoj položaj na častohleplje,
mjesto da su priskočili u pomoć svojoj braći koja su puno patila u drugim zemljama.
Za ovaj korak doduše ne treba kriviti sve španjolske franjevce, nego samo neke
njihove častohlepne vođe. Ovaj španjolski vikarijat je nedavno ukinuo Gen. Leonardo
Bello.

Za vrijeme francuske i španjolske revolucije stanje Reda bilo je veoma tužno. Od

1790. u Francuskoj, a malo poslije i u Belgiji, svi su samostani bili posve ukinuti. U
Njemačkoj se u mnogim pokrajinama isto dogodilo. U Austriji se broj samostana jako
smanjio. U Italiji se već isto osjetila revolucija (tom je zgodom gotovo posve uništen
arhiv aracelitanskog samostana), premda je najgore došlo istom 1810. Pošto je u
Portugalskoj već od 1831. počelo progonstvo redovnika, godine 1833. buknuo je u
Španjolskoj građanski rat. U roku nekoliko godina španjolske su provincije bile
porušene, braća istjerana, progonjena, a djelomice strašno mučena. 1838. papa Grgur
XVI je opet španjolske franjevce metnuo pod upravu posebnog vikara, ali ovaj puta
radi "bijednog položaja Španjolske". Prije revolucije broj španjolskih franjevaca je
iznosio 10000 dok je poslije 1862. bilo samo 230.

1831. u Poljskoj pod ruskim jarmom bio je velik broj samostana ukinut, a ostali poslije
1842. nisu smjeli imati saobraćaj sa generalom. Napokon 1864. se ostavlja samo malo
samostana, da mogu starci u njima do smrti živjeti.

Kako god je Red kroz stoljeća bio razdijeljen na četiri ogranka, ipak nije manjkalo ni
ljudi koji su iskreno čeznuli za jedinstvom. Tako je već Benedikt XIII izrazio želju da
se svi ogranci sjedine. Do jačeg izražaja za jedinstvom došlo je istom na generalnom
kapitulu 1862. gdje se radilo na zajedničkim statutima. Na pripravnoj sesiji 27.
svibnja fra Fulgencije iz Torina, ex-prokurator, pročitao je svoj memorandum, u
kojem traži da se ukinu nazivi "Diskalceati, Opservanti, Rekolekti i Reformati" i neka
se provede unija svih ogranaka pod istim generalom i pod istim imennom
"Franjevaca". Ovo je tako iznenadilo sve, da je čitav definitorij ostao u potpunoj
šutnji. Činilo se naime, da stvar nije ni laka ni podesna. Ali sjeme je ove misli bilo
bačeno, a samo malo vremena je trebalo da isklija.

Od 1869. do 1889. na sveopće zadovoljstvo je upravljao Redom reformat fra

Bernardin del Vago da Portogruaro ili Portu Romantino. On je pokrenuo časopis
"Acta Ordinis Minorum", koji je uz razne stvari na Red donašao niz članaka
"Incitamenta Seraphica" od fra Alojzija Lauera. Fra Bernardin je bio neumoran u
pohađanju provincija i vodio je najpomniju brigu za braću koja su morala ostaviti
samostane u Italiji, Francuskoj i Prusiji. Na svoju radost je još mogao vidjeti kako je
Red oživio u tim krajevima. Jedino generalnu kuriju nije više mogao obnoviti, jer je
samostan Araceli gotovo sav zaposjela talijanska vlada. Tako je morao napokon
kuriju prenijeti u novi "Kolegij sv. Antuna" nakon što se preko 600 godina nalazio u
Araceli.

Na kapitulu 1889. bi izabran za generala fra Alojzije Canali iz Parme. Iako jedinstvo
još nije bilo moguće, ipak se snažno promicalo izrađivanjem jednoličnih konstitucija.
Bila je sreća za Red što je tada vladajući papa Leon XIII pitanje jedinstva povjerio na
raspravljanje kapitulu koji se držao 1895. u Asizu. Čim su glasnici stigli, kardinal
Mauri, dominikanac, od Pape postavljeni Prezes, je naglasio da je glavni cilj ovoga
kapitula uvesti "stvarnu i solidnu uniju" svih familija. Uzrok za to izrekao je kratko i
dobro: "Unutrašnji položaj Reda sada se mnogo razlikuje od onoga u kom se nalazio
Red u prijašnjim vjekovima". Od 108 glasača samo je 8 glasovalo protiv unije. Poslije
kapitula bi sastavljen od članova raznih familija odbor kome je na čelu bio fra Alojzije
Lauer, ex-prokurator Rekolekata, da načini nove konstitucije. Još iste godine je odbor
svršio svoj posao.

15. svibnja 1897. bile su odobrene nove konstitucije, a time je bio postavljen potreban
temelj za uniju. Sama pak unija ili jedinstvo bilo je svečano proglašeno po Leonu XIII
još iste godine na blagdan sv. Utemeljitelja konstitucijom "Felicitate quadam" koja je
divno i klasično djelo svojim sadržajem i jezikom. Tu se uglavnom određuje slijedeće:
ukudaju se svi ostali nazivi, a Red se ima zvati naprosto "Ordo Fratrum Minorum" i
mora obdržavati jedne te iste Ustanove i nositi jednako odijelo. Boja habita mora biti
crnkasta, kako je do sada bilo većinom u običaju, i u onim provincijama gdje se do
sada rabila pepeljasta, crna ili plava boja. Osobita se važnost polaže na jedinstvo
uprave: kao što je samo jedan generalni ministar tako neka bude samo jedan
prokurator, jedan zapisničar, jedan molitelj za podjeljivanje svetačke časti. Da se
osigura izvršenje ove konstitucije svakoj se pojedinoj provinciji koja se uspostavi
ovim naredbama uskraćuje pravo primati novake. Ona pak svečano zavjetovana
braća koja smatraju da iz opravdanih razloga ne mogu prihvatiti ove nove odredbe
mogu živjeti odjeljeni u svojim vlastitim kućama. Napokon se novo razgraničenje
provincija, ukoliko ustreba, povjerava novom generalnom definitoriju kojega će
članove označiti sv. Kongregacija dok će novoga generala imenovati sam papa.

Slijedeći dan, 5. listopada 1897. kardinal Serafin Vanutelli u Kolegiju sv. Antuna
proglasio je ovu konstituciju s imenovanjem novog generala i novog gen. definitorija
jer se fra Alojzije sa svojim definitorijem svojevoljno zahvalio na službi. Papa je
novim gen. ministrom imenovao fra Alojzija Lauera kojega blagosti i mudroj
ustrajnosti se ima pripisati što jedinstvo nije imalo istu sudbinu kao više puta u
prošlosti. Samo je šteta što je nakon četverogodišnje službe umro. Poslije njegove
smrti je David Fleming upravljao do kapitula 1903. na kojem bi izabran za generala
fra Dionizije Schuler, član njemačke furlandske provincije. Idući g. 1906. u Ljubljanu
da obavi kanonsku vizitaciju došao je popodne 5. srpnja na Trsat. Redovnička obitelj
( i gen. vizitator, naš fra Placid Fabiani koji je stigao prije podne istoga dana) ga je po
propisu svečano dočekala. Nakon obreda u svetištu Majke Božje, dopraćen u svoju
sobu pozdravio se sa svim članovima obitelji. Kod večere ga je fra Vendelin,
Provincijal, nazdravio lijepim klasičnim latinskim govorom, a kad smo došli mi
novaci poljubiti mu ruku rekao je: "Fratres novitii, spes Provinciae". Poslije večere je
razgovarao sa patrima na Fortici. Sutradan je odslužio "Missam visitationis" sa
propisanim obredima u onoj lijepoj zlatnoj kazuli. Još istoga jutra, prije odlaska,
održao je svoj familiji u rektoratu govor na njemačkom jeziku iz kojeg sam ja
razumio samo jednu riječ: "Franziskanergeist". Na trgu pred crkvom dao je obitelji
blagoslov i sa svima se oprostio. 1910. bio je isto tako na Trsatu i tom je zgodom
obukao kandidate za novicijat.

Od kasnijih generala bio je u Zagrebu i u nekim drugim samostanima fra Bernardin

Klumper, Nizozemac, a kasnije prigodom franjevačkog skolastičkog kongresa u
Zagrebu fra Leonardo Bello. Zatim upravlja Redom General fra Augustin
Szczepinski (Šćepinjski = S(pinski) od 1951.

3. studenog 1965. izabran je za gen. vikara fra Konstantin Koser, a 13. svibnja 1967. u
Asizu za gen. ministra.

Djelatnost Franjevaca u ovom drugom razdoblju

Na propovjedničkom polju

Dok je Leon X 1517. odjelio Konventualce od Opservanata iste je godine Martin

Luther javno nastupio sa svojim zabludama i počeo napadati Crkvu. Dok su neki od
Franjevaca u Lutherovu nastupu nazrijevali neki početak prave reforme, jer ih je
zavaravalo isticanje starih kršćanskih istina te tijesno spajanje s Kristom i sv. Pismom,
ipak su braća koja su stanovala u mjestu gdje su se ove smetnje zbivale prozrela
značenje luteranstva tj. da se tu ne radi o pravoj reformi nego o potpunom
otcjepljenju od pape, o ukinuću ispovijedi itd. Protiv ovih kužnih zabluda neprestano
su se borili javnim propovijedima, ali su malo ili ništa postizavali jer se Franjevce
klevetalo kao varalice i zatornike Evanđelja. Kardinal i nadbiskup brandenburški im
je pače zabranio propovijedati protiv Luthera.

No tadašnji je general Lichettus odmah nastupio protiv protestanata. Kad je došao u

Njemačku zapovjedio je da se Lutherovi spisi svuda spale i da se u svakom
samostanu namjeste valjani propovjednici koji će suzbijati krivovjerje.
Između konventualaca su nažalost mnogi otpali od vjere, ali su i mnogi riječju i
pismom vatreno ustali na obranu Crkve među kojima se naročito ističe smioni Toma
Murner (umro 1537.). Između Opservanata se danas može nabrojiti njih 20 koji su za
prvih šest desetljeća 16. st. otpali od Reda i od vjere. Nasuprot ovih otpadnika Red
može iznijeti 500 braće koji su od 1520.- 1620. krv prolili za vjeru. Manja su braća u
Njemačkoj i drugdje u to doba sačuvala čast svoga Reda i borili se hrabro primjerom,
riječju i spisima za svoje ideale. Koliko se do sada zna ni jedna redovnička družba do
konca Tridentskog Sabora nije proizvela toliko boraca za katoličku vjeru koliko Braća
Opservanti. U gradovima koji su prihvatili Lutherovo krivovjerje čekala ih je oštra
sudbina. Ako se nisu htjeli odreći vjere i Reda iskazivalo im se manje milosrđa nego
u paklu. Nemilo istjerani iz samostana morali su lutati i životariti u civilu da budu na
pomoć nevoljnom katoličkom pučanstvu. Najblaža kazna bila im je zabrana svakog
vjerskog djelovanja i primanja podmlatka. Tim su bili osuđeni na propast. Franjevci
su u Njemačkoj i u Austriji izgubili oko 300 kuća. Položaj katolika se znatno
poboljšao nakon Tridentskog Sabora. Kuda god su dopirala krivovjerja Luthera i
Kalvina nigdje nije uzmanjkalo hrabrih boraca i propovjednika na obranu
katolicizma pogotovo kada su nadošle nove sile Isusovaca i Kapucina.

U 16. i 17. st. Franjevci su ponajviše svojim propovjedima morali pobijati

protestantizam barem u sjevernim europskim krajevima, ali nisu zanemarivalli ni
drugo polje rada. Napose treba jedan posao istaknuti, a to je dvorba okuženih koju
neki kroničar 17. st. ovako opisuje: " O mučenicima ljubavi iz Franjevačkog Reda
morao bih napisati posebnu knjigu... U taborima se marljivo brinu za duševni spas
umirućih vojnika., u vrijeme kuge i drugih pošasti preziru svaku pogibao da
pridobiju duše umirućih. Čitavi gradovi, sela i općine daju autentično svjedočanstvo
koliko su dobra Franjevci u Njemačkoj učinili ljudima, bolesnicima, očajnima i na
umoru... Ovo dragovoljno poduzimlju. Nije im težak nikakav put, nikakav napor, u
svako vrijeme danju i noću spremni su se izvrći pogibeljima... Koliko njih ja
poznajem koji su iz ljubavi prema Bogu, dvoreći bližnje, se zarazili i primili plaću
mučenika ljubavi! Na njima se ispunja Spasiteljeva riječ: "Veće ljubavi nitko nema
nego da život položi za prijatelje svoje."

Da ova pohvala nije izmišljena vidi se iz mnogo svjedočanstava koja su već poznata,
a još čekaju da ih netko objelodani.

Da u onim krajevima, gdje se nalaze franjevački samostani uzmognu slušati riječ

Božju, bi određeno 1579. da u svakom samostanu bude po jedan "samostanski
propovjednik", a u većem po dvojica. God. 1700. bilo je u Redu 18000 ispitanih
propovjednika.

Između hrvatskih propovjednika odlično mjesto zauzima kapucin Stjepan

Zagrepčanin sa svojim "Pabulum Spirituale, Zagreb, 1723." Propovjedi su mu pomalo
izrađene, a čitatelj se može naslađivati divnom i umiljatom kajkavštinom.

Franjevac Švagel je isto izdao kajkavske propovjedi od kojih se bar jedan svazak
nalazi u samoborskoj knjižnici. Propovjedi bosanca Filipovića se u novijem izdanju
nalaze po našim samostanskim bibliotekama.
 Misijski rad Franjevaca u Novo Doba

Neke opće opaske

Otkrićem Amerike 1492. pružilo se franjevcima novo i prostrano polje rada oko
širenja svete vjere. No uspjesi nažalost ne odgovaraju njihovu ogromnu uloženu
trudu. Tomu ima više zapreka i uzroka.

Najveću štetu u misijama 16. st. nanijelo je sustavno zatiranje urođenika. Kao što se
danas ne rijetko događa tako se i onda smatralo pravednim da si jači prisvoji vlast
nad slabijima i da osvajači vladaju po svojoj volji, ali u boljem slučaju po
samovoljnim zakonima upravljaju pokorenima. Da se ovaj sistem čovječno izdvajao,
da se urođenici uzgoje za višu kulturu, moždaa bi se mogao ispričati. Uistinu pak
osvajači su se vladali kao tirani. Sa urođenicima su postupali kao sa robovima,
počinjali su najgadnije zločine, bezbrojne su poubijali ili vlastitom krivnjom dopustili
da izginu. Tako su čitavi narodi propadali. Nitko nije većma osramotio kršćansko
ime nego osvajači i trgovci 16., 17. i 18. st. Svojim su postupkom uzrokovali to da su
mnogi indijanski narodi ime kršćanin i đavao poistovjećivali jer nisu vidjeli nikakve
razlike zmeđu jednog i drugog. Neki su mislili da krivnju treba pripisati vojnicima i
europskim trgovcima koji nisu ništa drugo tražili osim bogatstva, a da si ga pribave
nisu se žacali nikakvih sredstava. U tom su se još gore vladali Englezi i Francuzi, k
tome Nizozemci, koji nisu imali nikakve uzvišenije nakane ni želje za širenje vjere.

Jasno je dakle da su misije u ovakvim okolnostima pretrpjele velike štete. Stoga

misionari nisu prestalli dizati glas i moliti da se urođenici obrane od tlačitelja i
razbojnika. Prvi neustrašivi zaštitnici urođenika bili su 1506. franjevac Antonije od
Mučenika, a 1511. franjevac Alfons Espinar. Franjevci su poslije i u kasnijim
vremenima donijeli Španjolskom kralju ili riječ američkih upravitelja u Sevilju
mnoštvo žalbi u kojima se gorko tuže na postupak doseljenika. Nažalost, krivci onih
nepravda postali su i neki svećenici. Franjevac Ivan Silva pisao je kralju 1621: "Ovo se
obraćenje vrši više na muhamedanski nego na kršćanski način". S početka su
indijanci radosno primali misionare, pokazivali se spremnima i rado slušali pouke,
ali čim su vidjeli kako se grubo s njima postupa, kada su primili kršćanstvo otuđili su
se, pače zamrzili i vjeru, jer kad su je primili ne rijetko su izgubili slobodu. Zato su
misionari za pratioce dobivali vojnike radi sigurnosti, što je još većma kod urođenika
pobuđivalo sumnju i umanjilo uspjeh. Stoga je spomenuti Silva pobijao ovaj način i
tražio neka se misionari samo šalju propovijedati, jer ni apostoli nisu drugačije
propovijedali. Došlo je osobito u Americi dotle, da su misionari imali velika uspjeha
samo onda kada su ulazili u daleke krajeve u koje europljani nisu još doprli, ili ako
su indijance skupljali u zaselke (redukcije) u kojima su sami misionari upravljali
dosta neovisno od svjetovne vlasti. Ipak su europljani u svojoj nezasitnoj pohlepi
tako daleko dotjerali, da su znali redukcije ugnjetavati, opljačkati i stanovnike kao
roblje prodati, ali nisu puštali misionare u osvojene krajeve, samo da mogu i dalje
provoditi svoje grozote.

Misijama se nanosila velika šteta iz političkih i vjerskih razloga. Španjolski i

portugalski kraljevi su ishodili slati u osvojene krajeve samo sebi poćudne misionare.
Zato su slali uz rijetku iznimku samo svoje sunarodnjake. Istina je doduše da su
španjolci stekli nebrojene zasluge za misije, ali sami nisu bili dostatni obaviti misijski
rad u tako prostranim krajevima. Isto tako je štetno djelovalo što misionari nisu bili
dosta složni i potkralo se u njima egoizma, zavisti i natjecanja. Još su se više umanjili
uspjesi zbog razlike u vjeri. Kako je teško poganina uvjeriti o istinitosti kršćanstva,
kad vidi da su sami kršćani podijeljeni u sekte i međusobno nesložni.

Što se pak tiče franjevačkog Reda, njihova rascijepanost na razne ogranke imala je
fatalne posljedice. Gdje su se nalazili Opservanti, ondje su obično manjkali
Reformati. Bosonogi na svojim područjima nisu dopuštali raditi drugoj subraći. Stoga
su snage reformata i rekolekata posve klonule, jer su mogle samo u malo krajeva doći
do izražaja. Zlo je djelovalo i to što je malo po malo generalni ministar gubio vlast
nad misijama, te nije mogao birati sposobnu braću iz raznih provincija i slati onamo
gdje je trebalo. Oci generali su u XIX stoljeću često pozivali provincije neka posvete
dostojnu brigu misijama, ali slabo su nailazili na odaziv. Nekim je provincijama tako
malo stalo sačuvati zajedničku korist čitavoga Reda i kraljevstva Božjega, da su
voljeli neka im subraća u dalekim krajevima pogunu zajedno s plodom njihovih
napora, nego da se odreknu i najmanjih udobnosti i da dovoljno pomažu misije.
Premda povijest svjedoči da su provincije u domovini to ljepše cvale što su više
radnika odstupili misijama.

Još su bezdušnije radile one provincije koje su dopuštale da braća bez dovoljnog
znanja i nesposobna zbog lošeg vladanja pođu u misije. Već je 1532. veliki
propovjednik Nikola Ferber ex Herborn (umro 1535.) izdao nalog da se u misije
odaberu "fratres rari, integri, illustres" - rijetka, neporočna, odlična braća. Ova se
zapovijed često nije obdržavala. Počev od XVII stoljeća za pripravu i uzgoj valjanih
misionara u raznim zemljama stali su se osnivati posebni zavodi. U najnovije vrijeme
misionari su našli snažnu potporu u raznim misijskim sestrama, a to napose vrijedi
za Marijine Franjevačke misionarke.

Misije u Južnoj Americi

Najprostranije misijsko polje za franjevce u novije vrijeme postala je Južna Amerika.

Ovdje su bili i ostali misionari našega Reda, izuzev Guyanu i Patagoniju, u svim
zemljama revolucije. U raznim predjelima bili su oni prvi, u neko vrijeme jedini
vjerovjesnici. Njihov broj nije dostigla nijedna redovnička družba. Dok su se kasnije
drugi redovi ograničavali na duhovnu pastvu među kršćanima, naša su braća
polazila za poganskim Indijancima koji su se povlačili u prašume i pustinje, te su
nastavila posao uz tisuće pogibelji, a na više mjesta do danas.

Veći dio Južne Amerike naselili su Španjolci i obratili španjolski misionari. Drugi dio,
Brazilija, bio je portugalska kolonija i stoga polje portugalskih misionara. Dok je
velika i bogata Španjolska mogla slati veliko mnoštvo misionara, mala portugalska
nije mogla. Dok je stoga španjolski dio Južne Amerike 1565. brojao pet velikih
franjevačkih provincija, u Braziliji je istom 1584. nastala prva kustodija. Španjolske su
misije stalno držali na visini, dok je portugalska brazilska misija pomalo prestala.
Španjolska se sačuvala od slične sudbine time što je tečajem u 18. st. osnovala osam
misijskih kolegija i ustrajala u svojoj revnosti i požrtvovnom duhu do revolucije 1831.
Tom revolucijom bila je zapečaćena sudbina portugalskih misija. Pomoći nisu više
mogli dobiti od matere zemlje, nego samo iz inostranstva. Prvu pomoć su pružili
talijanski franjevci, a kasnije 1891. njemački.

Organizaciju misija u Južnoj Americi zasnovao je kapitul 1535. u Nici. Inače su već
1510. prvi franjevci došli ovamo iz otoka Antille. Drugi su postepeno nadošli iz
drugih provincija i proširili Evanđelje po svim pokrajinama, osnivali samostane i
uređivali provincije. Navađati imena i djela pojedinih bilo bi predugo. Dos ta je
spomenuti velikog apostola sv. Franju Solana. Poslije kako je s velikim uspjehom 14
godina djelovao u Tukumanu, bi pozvan u Limu na veliku žalost Indijanaca, kojima
bijaše sve. Gradovi i države Južne Amerike su vanredno cijenili njegove zasluge te su
ga izabrali i za novog zaštitnika.

Misije u Sjevernoj Americi

1527. prigodom prve ekspedicije u Floridu, došlo je onamo pet franjevaca koji su svi
životom platili svoju revnost. Dvojica su od njih fra Ivan Suarez, određeni za biskupa
ove misije, poginula od glada. Iza ovog neuspjelog pokušaja slijedio je 1565. drugi s
većim uspjehom. Između nadošle brojne braće odlikuje se fra Franjo Pareja, koji je za
indijance napisao katekizam i druge poučne knjige. Žrtvom bune 1597. postala su i
neka braća (floridski mučenici). Ipak su po cijeloj zemlji nicale indijanske redukcije.
Nažalost, njihovo blagostanje je podjarilo pohlepu engleskih otimača, koji su u XII i
XIII stoljeću znali provaliti u Floridu odakle bi Indijance istjerali ili prodali u roblje.
Nije čudo što su indijanci nepomirljivo zamrzili ove promicatelje kulture. Kad su
konačno Englezi dobili Floridu u svoju vlast, došla je anglikanska crkva i zauzela
misijsko mjesto. Glavni samostan sv. Helene, odakle se vjera širila po cijelom
poluotoku, bude pretvoren u kasarnu. U ostalim španjolskim kolonijama su Franjevci
i dalje revno promicali svetu vjeru sve do početka XIX stoljeća, kada su njihovu radu
goleme štete nanijele revolucije u Španjolskoj i Meksiku. 1833. izdana je naredba
vlade o raspustu redukcija u kojima su Indijanci u Kaliforniji mirno mirno
patrijarhalno živjeli pod upravom franjevaca. Sloboda koju im je vlada podijelila,
značila je njihovu propast: Indijanci su pali u ruke vjerolomnih razbojnika, djelomice
su sterani u šume. Od 1834. do 1840. njihov se broj od 30000 smanjio na 6000. Kad je
Kalifornija dosuđena Sjedinjenim Američkim Državama, ostalo je ondje osam
franjevaca koji nisu prestali voditi očinsku brigu oko Indijanaca. A još prije
Jugoslaven fra Oton Škola započeo je i nastavi djelatnost među Chippewaysima i
Menominima do 1857. Osim domaćih ima u Sjevernoj Americi franjevaca, koji se u
svojim komisarijatima brinu za duhovnu pastvu svojih sunarodnjaka iz Europe. 1910.
su franjevci iz provincije sv. Ivana započeli misiju za crnce u Kansas City. Između
50000 crnaca bilo ih je ondje samo 35 katolika. Pomoću požrtvovane Majke Katarine
Drexel, velike dobrotvorke indijanaca i crnaca, bude 1913. sagrađena posebna crkvia
za crnce. Misija ide lagano naprijed. 1917. već se brojilo 230 crnaca, a na želju
biskupovu franjevci su u istom gradu otvorili i drugu misiju za crnce.
 Misije u Europi i Africi

Europski su Franjevci veći dio svojih sila uložili u domaće misije i u pobijanje
krivovjerja. Među ove spada Švicarska gdje je poslije odjeljenja 1517. nestalo
Opservanata, pa su talijanski Reformati branili katoličku stvar u 17. i 18. st. Jedina, u
pravom smislu, misijska zemlja bila je u Europi Bosna i Hercegovina pod turskim
jarmom. Koliko su ondje braća podnijela napora i nevolja teško bi moglo pero
napisati. Zasluga je Franjevaca što u tim zemljama vjera nije uništena do temelja. Kad
se godine 1881. uređivala hijerarhija crkvene i državne vlasti su složno priznale da su
Franjevci svojoj zadaći dorasli svojim slavnim mučeništvom od 500 g. i da su
zavrijedili najveću zahvalnost crkvenih i svjetovnih upravitelja. Ovom zgodom je i
Lav XIII pismeno priznao da je zasluga Franjevaca što su katolici jači od shizmatika u
Slavoniji i Dalmaciji. Bosanski su Franjevci češće nastojali promicati katolicizam i u
Bugarskoj i u Rumunjskoj, ali ne s istim uspjehom kao u domovini. A u Africi su
Franjevci nastavljali sa misijskim radom u raznim pokrajinama, osobito koje su bile
pod portugalskim protektoratom. U 19. st. su se Franjevci natrag vratili u one krajeve
u kojima su ranije djelovali. God. 1898. preuzeli su portugalski Franjevci misiju u
Mozambiqueu gdje ima šest rezidencija. Zadnji izvještej broji 5503. katolika, 1309.
katekumena i 144. pokrštenih odraslih. Od 1920. belgijski Franjevci vode apostolsku
prefekturu u koloniji Kongo sa 1208. katolika i 899. katekumena.

Novije Misije u Aziji

Misija na otocima Filipinima povjerena bi bosonogima koji su od 1576. započeli svoj

rad. God. 1586. su osnovali posebnu provinciju, a jer su mogli raditi bez smetnje
postigli su izvanredne uspjehe. Podigli su 230. crkvi i osnovali nebrojene redukcije.
Jer svjetovnog svećenstva nije bilo dosta sami su vodili duhovnu pastvu tako da su
još 1890. pastorizirali preko milijun katolika. U gradu Manili podigli su lazaret za
gubavce u kojem je još 1897. stanovalo preko 150. gubavaca. Franjevci su proučili
jezike urođenika, napisali njihove slovnice i katekizme, širili su kulturu, izgrađivali
trgovine, mostove, povrtavali pećine i brada, uređivali tok rijeka i sabirali vode za
natapanje u beskišnim krajevima. Ne samo da su pomagali urođenicima nego su ih
odgajali i za rad. Već 1583. g. nastojali su udomiti poljodjelstvo, zatim su učili svoje
pitomce njegovati duhan, kakao, svilene bube i upućivali ih u kovine. Petar
Espallargas je godine 1656. izumio stroj za tkanje koji još i danas urođenici rabe.
Ovako su otvoreni izvori nepoznatog dobitka, pače i bogatstva i to narodu koji je do
tada bio odan neradu. Na ovo sve se zaboravilo kada su se pod konac 19. st.
urođenici pobunili protiv Španjolaca. Razumljivo je da su se misionari, španjalci,
borili za domovinu i navukli na se mržnju sa strane buntovnika u čemu su ih
podjarili neprijatelji kršćanskog imena. Ipak većina puka nije bila zlo raspoložena
prema španjolskim svećenicima. Pošto su otoke zauzele Sjedinjene Države uslijedila
je sekularizacija, ali nekim je Franjevcima pošlo za rukom zadržati polje rada dok su
se ostali odselili u Španjolsku ili u Južnu Ameriku.

Iz Filipina su Franjevci prešli u Japan. Prva je povijest o kršćanstvu stigla u Japan kad
su se ondje 1542. iskrcali portugalski trgovci. S njima su otišla tri urođenika u Gou
gdje ih je nakon temeljite pouke 1548. pokrstio biskup Ivan Albuquerque, franjevac.
Slijedeće su se godine vratili sa svetim Franjom Ksaverskim, prvim japanskim
apostolom. Sv. Franjo Ksaverski je kroz dvije godine izveo velika djela što vrijede i
ostalim Isusovcima koji su bili jedini misionari ove zemlje. Kasnije su došli i Franjevci
koji su nakon obilna uspjeha postali prvi mučenici u Japanu: Sv. Petar Baptista i
drugovi koji su 25. veljače 1597. u Nagasaki stekli mučeničku palmu. Poslije je
nastalo kratko vrijeme mira, ali 1612. g. su kalvinski holandeski trgovci svojim
lažima skrivili da je opet počelo bjesniti progonstvo u kojem su podnijeli mučemičku
smrt mnogi Franjevci, a među njima bl. Apolinar Francog. 1622. vrijedno je napose
spomenuti Ludovika Sotelo iz Sevilje koji je 1612. bio osuđen na smrt, ali ga je
oslobodio Mazamun, vladar oblasti Oschiu na sjeverozapadu otoka Nipon. Ovaj
vladar bio je vrlo sklon kršćanstvu i na svaki je način pogodovao obraćenju svojih
podložnika. 1613. poslao je Ljudevita, u pratnji japanskih velikaša, Papi i
španjolskom kralju kao legata da zatraži nove misionare. Pavao V ga je imenovao
biskupom za istočni Japan, a povjerio je njegovu konsekraciju španjolskom nunciju.
Jer pak od njega nije mogao biti posvećen vratio se bez konsekracije. Ali bi kroz
mnogo godina zadržan na Filipinima odakle mu je uspjelo 1622. prebaciti se u Japan.
Čim je ondje stigao bi bačen u zatvor, a zatim u ognju spaljen pjevajući "Te Deum".
Kad se sredinom 19. st. Japan otvorio strancima opazilo se da ondje ima još mnogo
tisuća kršćana premda nisu imali svećenika i kretali su se u neprestanim progonima
koji su istom 1879. g. prestali. Danas Franjevci imaju u Japanu dvije apostolske
prefekture: jedna je povjerena njemačkim, a druga kanadskim franjevcima.

Davno područje franjevačkih misija, Kina, opet se otvorila Europljanima. Prve je

početke ovim novim misijama pripravio Ivan Zumeraga, meksički nadbiskup. Poslije
sedam godina na otoku Sancian-u umro je sv. Franjo Ksaverski ugledavši zemlju
kojoj je kanio Krista navještati. Prve stalne misije u Kini osnovali su Isusovci
početkom 17. st. God 1633. došli su onamo Dominikanci i Franjevci. Od toga
vremena uz druge misionare sve do danas rade i Franjevci u mnogim apostolskim
prefekturama podnoseći velike napore i teške žrtve mučeništva. Ogromne štete su
ondašnje misije pretrpjele od boljševizma. Osim toga su portugalski franjevci mnogo
radili u Indiji. Što se ovdje sve izvelo prilikom dolaska misionara iz drugih redova na
to se preveć zaboravilo. U gradovima Goa i Kranganur podigli su zavode u kojima su
odgajali svećenike i urođenike Franjevce, dok se odgoj svjetovnog klera povjerio
Isusovcima. Sama braća su svestrano proputovala prostranu indijsku oblast, sagradili
oko 150 crkava, podigli mnoge misijske postaje i bezbrojne tisuće ljudi uveli u Crkvu.
Na otoku Ceylonu 1626. bilo je 24 franjevačka misionara, a isusovačkih 16. 1550. već
se nalaze Franjevci u Sijemu i osnivaju stalne misije u Kočinčini i Tonkingu. Još su
djelovali i na malajskim otocima Sumatri, Javi i Borneu dok ih nisu odande otpremili
nizozemski osvajači. U Australiji su misije počele istom u 19. st. Prvi su onamo došli
irski franjevci, među kojima Bonaventura Georghegan, koji je 1864. umro kao
adelajdski biskup, i Bonaventura Scheil, njegov nasljednik (umro 1871.). Od 1878.
braća vode neke misijske postaje i škole u okolici grada Sidney. Od 1860. do 1874.
talijanski su franjevci upravljali cvatućim misijama u Novom Zelandu, kamo ih je
pozvao Pompallier "Apostol Oceanije".

Sveta Zemlja je ostala i nadalje zemlja progona, zatvora i mučeništva za Franjevce.

1528. saopćuju papi svoje bijede te izrazuju strah da će sve propasti. Papa je poslao
novčanu potporu. Mučeništva se uopće ponavljaju sve do Damaščanskih mučenika
1860. Ipak nisu bili Turci jedini ni najopasniji protivnici Franjevaca nego shizmatični
Grci i Armenci, koji od 16. st. neumoljivom dosljednošču nastoje Zapadu oteti sveta
mjesta i potpuno ih sebi prisvojiti. Franjevci su postupno morali braniti svoja prava, a
nerjetko i vlastitom krvlju. Što su usprkos toga velik dio toga posjeda izgubili, to se
dogodili uslijed nadmoći protivnika: Rusija je naime od vjekova zločine grka štitila i
njihove težnje ispunjavala preko sultana. Zapad je doduše više puta nastojao braniti
čuvare svetišta pokupljenih i sačuvanih zapadnim novcem, ali se uglavnom vladalo
bojažljivo, a nerjetko nedostojno. Iz ove dugotrajne borbe navodimo samo neke
podatke. 1651. Grci su svim silama nastojali osvojiti betlehemsko svetište, ali uzalud.
Ipak su 1637. polučili svoju svrhu, a 1674. su oteli sveti grob, i četvoro braće kod
njegove obrane su teško ranili. Kada su Turci 1551. posve istjerali braću sa gore
Sinaja, Zapad je najvažnija svetišta posve izgubio, izuzev neka prava uporabe koja su
bila vrlo ograničena i stajala skupe novce. Kada je general Reda 1685. ovaj tužni
položaj predočio caru Leopoldu I on je obećao da će nakon sretno završena rata s
Turcima pobrinuti se neka se sveta mjesta vrate. I doista je među uvijete mira u
Karlovcima 1699. uvrstio članak u tom pravcu. Međutim je već 1690. Francuska
franjevcima otkupila špilju Narođenja, betlehemsku baziliku i sv. grob, a opet 1737. i
1740. je u toj stvari načinila ugovor s Turcima, ali dvorana posljednje večere na Sionu
nije povraćena ni poslije karlovačkog mira. Kada su Grci 1757. ponovo ugrabili veći
dio betlehemskog svetišta, a 1808. i velik dio sv. groba, Francuska i Austrija nisu se
ništa zauzele. Poslije rimskog rata bilo bi dostajalo samo jedno pismo da se krivica
popravi, ali Zapad nije imao za to snage.

Oko 1649. uvukao se nacionalni duh u upravu sv. Zemlje. Odrsdilo se naime da
Kustod bude uvijek Talijan, Vikar ili zamjenik Francuz, a prokurator Španjolac.
Pričati nevolje franjevaca u novije vrijeme u sv. Zemlji umarali bi radi jednoličnosti.
Kada su redovi početkom 19. st. ukinuti u Francuskoj, Španjolskoj i Portugalu,
prestale su obilne milostinje tih zemalja za sv. Zemlju. Isto je tako Josip II zabranio
slati novac u druge države. Tako su franjevci trpjeli najkrajnje siromaštvo, koje su
Grci izrabili u svoje svrhe.

Kada je trebalo popraviti kupolu nad svetim grobom 1868. isključivši Španjolsku i
Austriju, Francuska, Turska i Rusija, a tako je Rusija prvi put stekla pravo nad ovim
svetištem. 1869. car Franjo Josip prigodom svoga hodočašća u sv. Zemlju obilatu je
svotu poklonio za zgrade franjevaca. Ne samo u prošlom nego i u 20. st. su kod
uskrslih svečanosti, kada su pale na isti dan sa shiba. Danas jedan dio sv. Zemlje sa
polovicom Jeruzalema sačinjava židovsku državicu, a drugi dio sa drugom
polovicom Jeruzalema, u kojoj se nalazi i bazilika svetog groba, pripada
Transjordaniji.

Za uzdržavanje misija u sv. Zemlji brinu se tzv. "komisarijati" u raznim državama. Za

Jugoslaviju postoji takav Komisarijat od 1906. u Zagrebu.
 Nauke i umjetnosti

Od 1517. sve do naših vremena češće nalazimo opomene koje se tiču nauka, koje
potječu ili od gen. ministra ili od kapitula. Njihov su sadržaj prihvatile uglavnom
razne gen. konstitucije. Kapitul 1565. učenje naziva najodličnijim poslom Manje
Braće, a general Gonzaga u svojoj okružnici navodi Senekine riječi: "Dokolica bez
učenja je smrt i pokop živog čovjeka". Ujedno naglasuje stari razlog franjevačkog
studija: "Učenje manje braće smjera na to da uspali ljubav i oplemeni vladanje". One
pak koji pod izlikom stroge opservancije zanemaruju učenje (qui summa ignorantia
dominantes in claustro omnes claudunt aditus scholasticis disciplinis), ovako
nagovara Wadding: "Opasna je stvar neznanje, iako se zakloni u najskrovitije
kutove", i prijeti: "Si quis ignorat, ignorabitur". Ali usprkos ovakvim i sličnim
opomenama poglavari se pod konac 18. st. gorko tuže na loše stanje nauka a osobito
na loše i nesposobne lektore. Smetnje francuske revolucije i bune početkom 19. st.
nisu nikako prijale naucima. No u posljednjim desetljećima se sve učinilo što se
moglo da nauke ubuduće procvatu.

Prošlo vrijeme ne pruža ugodan prizor, ni uvijek ni svuda. Nedvojbeni dokaz za to je

stanje biblioteka koje se mogu smatrati nefaljenim mjerilom učenja u dotičnim
samostanima. Siksto V kje 1587. pod kaznom izopćenja iz biblioteke zabranio odnijeti
knjigu u sobu za učenje. Klement X je ovu naredbu ublažio i protegnuo samo na
krađu iz biblioteke. Više su na raznim mjestima stradale knjižnice radi nemara braće.
Već se kapitul od 1633. tuži, da su knjižnice vrlo propale i više služe Redu za sramotu
nego za čast. Naređuje da se svuda postavi knjižničar i da se knjižnica svake godine
obogati novim knjigama. Za vrijeme frandcuskog prevrata i kasnije mnoge su
dragocjene nestale i dospjele u gradske ili državne biblioteke. Ipak su biblioteke u
raznim samostanima većim dijelom ostale pošteđene od pljačke.

Za bolji napredak u naucima se različito vodila briga. Neke su provincije otvarale

vlastite giomnazije u kojima su podučavali svoj podmladak, druge su slale svoje
kandidate u javne gimnazije, a druge su od 19. st. otvarale "Serafske kolegije".

U našim krajevima bio je još od nedavna običaj primati kandidate nakon svršene niže
gimnazije i onda ih primati u novicijat. Iza novicijata je slijedio kroz tri godine
"Studium liberalium et philosophiae". Način predavanja nekih nauka se vrlo
razlikovao od načina koji je vladao u cvatu skolastike. Dominikanci i Isusovci su za
temelj svojih predavanja uzimali Sumu sv. Tome, a djelomice su bili obavezani da
slijede ovog velikog učitelja. Franjevci uglavnom nisu imali posebnu školu, nego su
ostali elektici, kao što su bili prije. Time ne mislimo reći da franjevački bogoslovi nisu
većinom slijedili sv. Bonaventuru ili Duns Skota, nego tvrdimo da Red sam nije
svojim učiteljima zapovijedio neka prisižu na riječi kojeg posebnog učitelja, nego im
je ostavio slobodu u naučavanju. Najnovije konstitucije žele da se lektori nastoje
držati svom dušom franjevačke škole, a druge skolastike, osobito sv. Tomu, neka u
velike cijene. A da bude u cijelom Redu dovoljan broj osposobljenih lektora, osnovan
je u Rimu međunarodni kolegij sv. Antuna, koji ima kao sveučilište pravo
proglašivati generalne lektore doktorima.
Na opći Tridentski Sabor Red je od svih ogranaka poslao više od stotinu bogoslova,
od kojih su mnogi svršili nauke na sveučilištima u Alkali i Salamanki. A ne samo u
Španjolskoj, nego i u ostalim zemljama u svako doba se našlo odličnih teologa. Dosta
je spomenuti samo neke, kojih se djela nalate i u našim knjižnicama. U Francuskoj se
naukom i pobožnošću odlikovao Klaudije Frassen, koji je 30 godina bio profesor na
Sorboni, a napisao je veliko djelo "Schotus Academisus". Umro je 1711. U Italiji je
Jeronim a Montefortino (umro 1740) sastavio dragocjeno djelo: "Summa Scolastica".
Benedikt Bonneli je priredio novo izdanje djela sv. Bonaventure. U našem Pravilu su
izdali tumačenje Petar Marchant (umro 1661), Gaudentius Kerckhove, umro 1703. i
Bonaventura Dernoye, koji u poznatom djelu: "Medulla Evangelii" obiluje asketskim
konsideracijama. Edelbert Menne (umro 1826) napisao je "Der grosse Katechismus
eines Dorfpfarrers", koji mnogo puta citira "Bibliothek f(r prediger". Sv. Petar
Alkantarski sastavio je lijepu uputu za razmatranje sa uzorcima, a sv. Leonardo iz
Portomauricija, između manjih djela "sakriveno blago u sv. Misi", razne listove, a
njegove korizmene misijske propovijedi nađu se i u kojoj našoj knjižnici. Znameniti
priručnik "Manuale Histrorise Ecclesiasticae" koji se još do nedavno upotrebljavao na
austrijskim sveučilištima, napisao je Klarus Vascotti, član kranjske provincije (umro
1860.)

Pisci povijesti franjevačkog Reda

Kroz prva tri stoljeća svog opstanka Red nije brinuo za pisanje svoje povijesti.
Zgodno je u 17. st. Petar Manero, generalni ministar ovo napisao: "Između izvrsnih
oznaka kojima je nebeski Otac svijetlosti odlikovao franjevački Red vidimo da je
nadasve glavna ova: da ne zna iznositi na javu ono što čini. Ipak od 16. st. Red se
potaknuo marljivo pisati svoju povijest, bilo da članove oduševi za nasljedovanje
slavnih predaja, bilo da se obrani od raznih osuda - Kroniku Reda je napisao Marko
iz Lisabona (umro 1591) i Marijan Florentini: Fasciculus Chrinicorum, umro 1537.
Najveću slavu sigurno je stekao irac Luka Wadding sa svojim ogromnim djelom
Annales Minorum (umro 1567). U 19. st. zaslužuje veliku pohvalu Marcelin a
Civezza, koji je napisao opsežno djelo: "Povijest franjevačkih misija". Potaknut od
generalnog ministra fra Dionizija Schulera izdao je fra Heribert Holzapfel, bavarac,
"Manuale Historiae Ordinis Minorum" 1909. Za opširnije izučavanje franjevačke
povijesti je isti general osnovao časopiss "Archivum Franciscanum Historicum" 1906.
Prvi svezak izašao je 1908. (Pisce na teritoriju naše provincije navest ću po
mogućnosti kod njezine povijesti).

Zasluge Reda oko umjetnosti

Dok je franjevačko proljeće proizvelo mnoge pjesnike, potonje je vrijeme bilo malo
plodno. Veći je broj braće koji su se odlikovali u slikarstvu i kiparstvu. U naše doba u
Düsseldorfu fra Bruno Linderath (umro 1906), a kod nas fra Elekt Mruzzi. U muzici
su se istakli mnogi talijanski franjevci, među njima možda i sad još živi fra
Giambattista Falconara, čije responzorije i druge kompozicije se i kod naše mladeži
rado izvode. U Tirolu je 1882. umro fra Petar Singer, kojeg se veličanstveni "Si queris"
barem do 1914. pjevao, dok ga nije istisnuo posvema vulgarni Bečki. Znameniti
Franjo List je običavao kazati: "Ako sam ja na klaviru Paganini, fra Petar se mora
zvati List na orguljama". Posebna slava ide fra Singera, što je izumio osobito glazbalo
"Pansympho- nigon" i sastavio ga je u Salzburgu. U našoj Provinciji je komponirao
"franjevačku himnu", ofertorij "Magnificabitur" i neke druge prerano pokojni fra
Pacifik Grđan. Glavni pak u našoj Provinciji kompozitor je - fra Kamilo Kolb, svima
dobro poznat sa svojim divnim kompozicijama (Mise, oratoriji, crkvene pjesme,
prigodnice itd.) Ne smijem mimioći još jednoga tirolca fra Hartmana, kojega su Misu
dosta puno izvađali naši klerici u Varaždinu.