Kraj putovanja
Prvi deo
KRAJ PUTOVANJA
I
POLAZAK
Mrzim putovanja i istraživače. A upravo se, evo, spremam da pričam o svojim ekspedicijama. Koliko mi je vremena bilo potrebno da sena to odlučim! Prošlo je petnaest godina otkad sam poslednji put napustio Brazil, i tokom svih tih godina često sam pomišljao da se posvetimpisanju ove knjige; svaki put bi me u tome sprečili neka vrsta stida igađenja. Čemu? Treba li potanko prepričavati sve te suvoparne pojedinosti i beznačajne događaje? U poslu etnologa nema mesta za pustolovine; one samo opterećuju efektivan rad težinom nedelja ili meseci provedenih u putu; dokoni sati čekanja da izvor informacija postane pristupačan; glad, umor, ponekad i bolest; i neprestani sitni i jalovi poslovi koji jedu dane i svode opasan život u srcu prašume na imitaciju služenja vojske... Činjenica daje potrebno toliko napora i zaludnih troškova da bi sedošlo do predmeta proučavanja ne daje nikakvu vrednost onome što bipre trebalo smatrati negativnom stranom našeg zanata. Istine koje tražimo tako daleko, dobijaju vrednost tek kad se oslobode te jalovine. Naravno, možemo provesti šest meseci putovanja, lišavanja i mučnog naprezanja da bismo došli do jednog jedinog neobjavljenog mita, svadbenog običaja, potpune liste klanova (beleženje nekad traje nekoliko dana,a nekad jedva nekoliko sati); vredi li, međutim, podići pero da bi seovekovečio ovakav otpad sećanja: "U pet i trideset ujutru ušli smo uluku Resife, dok su galebovi kreštali a jato prodavača egzotičnog voćase tiskalo duž našeg broda"?Činjenica je, međutim, da taj pripovedački stil nailazi na blagonaklonost koja mije neshvatljiva. Amazonija, Tibet i Afrika zaposedajuknjižare upakovani u putopise, izveštaje o ekspedicijama i albume fotografija, koji u tolikoj meri teže da ostave utisak da čitalac na kraju nije ustanju da proceni vrednost svedočanstava sadržanih u njima. Takvo šti vo ne samo što ne razbuđuje njegov kritički duh, već ga navikava da sve