0 p s i h o l o g i j i b e z e .u d itao u sveanoj sjednici Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dne 17. prosinca 1898. LAN DOPISNIK DR.

URO ARNOLD. I. Siri se krugovi obino slabo zanimaju za filozofijska istraivanja; ali se moda nikad nijesu manje zanimali no zadnjih decenija ovoga vijeka. Razlog toj pojavi treba traiti u tom, to je ljudstvo od neko doba u povodu kulturnih potreba zaokupljeno tolikim mnotvom problema i pitanja praktike naravi, te mu za pravo ne dostaje-vremena, da udovolji inae priroenoj tenji za kakvom takvom filozofijskom spoznajom svijeta i ivota. Gdje pak ta tenja postane osobito iva, tu se ljudi utjeu ponajvie prirodnim naukama, koje su ne samo pristupnije, nego pitanjima i interesima zbiljskoga ivota i blie. K tomu pridolazi, da je raspom velikih filozofijskih sustava, koji su u prvoj polovici ovoga stoljea ljudstvom vladali, u neku ruku klonula vjera, da bi filozofija u ope bila u stanju odgonenuti zagonetku ivota i ispitati zadnji uzrok svoj zbiljnosti; a u drugu je ruku opet jenjao i polet filozofijskih radnika, koji su izgradnji reenih sustava svoje sile rtvovali. Filozofija je u kratko ostavila mue javno polje i prepustila ga prirodnim naukama, koje su vie obeavale, a po mnijenju svjetine i vie pruale od nje. I doista su za zastoja filozofijskih disciplina prirodne nauke poluile najsjajnije uspjehe svoje. Kako su se ovi odbijali na metodu njihovu, nije udo, da se ona stala prenositi i na filozofijsko polje. Jedna od filozofijskih disciplina posluila se pae prirodoslovnom metodom tako obilno, da je danas gotovo openito prirodnim naukama pribrajaju. Mislim psihologiju. Moderna je psihologija strogo induktivna nauka, koja ne e da polazi od osebne, netvarne, duevne supstancije, nego uzima za osnovu svojih istraivanja isklju-

(2 )

O PSIHOLOGIJI BBZ DUE.

13 6

ivo pojave svijesti. Ili krae: ona je p s i h o l o g i j a bez due. Po njezinu mnijenju moemo spoznati samo zakonit tijek pojava nipoto ono, to pojave rada. Osobno sopstvo ovjeka, ta metafizika osnova staroga idealizma, po njoj je nerjeiva zagonetka, koja moe biti predmetom mitologije, ali ni pod kaki uvjet predmetom znanosti. Postoji li u ope takva netvarna supstancija, to se ona niti moe niti smije pomiljati odijeljeno od tijela i njegovih pojava. Tijelo i dua sainjavaju u kratko nerazrjeivo jedinstvo. Zato kad hoemo da ispitamo narav due, onda nam ne preostaje, nego da prouavamo tijelo. Kako je ovo po modernoj psihologiji jedini znanstveni put, kojim se dovijamo dui, naravno je, da svatko, koji narav ivoga tijela izuava, privreuje neto i psihologiji u neku je ruku psiholog. Nakon ove karakteristike ne e nikoga iznenaditi, da su od est javnih predavanja, to ih je koncem godine 1895. priredilo mnchensko psiholoko drutvo, drali itava etiri zastupnici medicine i a jedno od njih da je sadravalo novija istraivanja i nauke o sastavu ivanih sredita kao predmet psihologijskih studija. 1 Isto tako pojmit e svatko, zato su od desetorice glavnih suradnika slavljenoga asopisa za psihologiju i fiziologiju utilnih organa, to ga u Hamburgu i Leipzigu od godine 1890. izdaj u Ebbinghaus i Knig, etvorica profesori fiziologije, jedan psihijatar i jedan fizik, dok samo etvorica zapremaju stolice za filozofiju. Sve su to samo znaci vremena. , Daleko rjeitije od tih pojava govori meutim o smjeru i zadai moderne psihologije program treega internacionalnoga psiholokoga kongresa, koji se mjeseca kolovoza g. 1896. drao u Mnchenu. Neka mi bude dozvoljeno ovdje glavno iz njega saopiti. 9 Po tom programu imade psihologija etiri podruja, i to psihofiziologijsko, normalno individualno, psihopatologijsko i porednopsihologijsko. P s i h o f i z i o l o g i j s k o podruje obuhvata anatomiju i fiziologiju modana i utilnih organa kao tjelesne osnove duevnoga ivota i izuava po tom sastav i oblike ivanih sredita, provodne kanale i lokalizaciju, reflekse i automatizam, inervaciju i specifiku energiju njihovu. K tomu pridolazi p s i h o f i z i k a ili nauka o snoaju meu psihikim i fizikim pojavama, koja u
1 v. Kupfer: Neuere Forschungen u. Lehren b. den Bau d. Nervencentren. Mnchen 1896. 3 Dritter internationaler Congress fr Psychologie. Mnchen 1897. XLII. *

14 6

D. A RN O LD, (3 )

povodu utilne fiziologije ispituje narav pojedinih outa i fiziko djelovanje izvjesnih lijekova i vegetativno reakcije, kao sto su disanje, kolanje krvi i umor miica. Podruje normalnoga individua obuhvata takoer u prvom redu pojave utilne, ali i pogranine im pomisaone, koji slijede zakone asocijacije. Tomu podruju pripada svijest i nesvijest, panja i navika, iekivanje i vjeba, prostorno poimanje vida, taka i drugih utila, svijest o dubinama i geometrijsko-optike obmane; a ne manje mu pripada itava nauka o spoznaji, koja ispituje djelovanje mate, estetika, etika i logika uvstva, volju i izraajne kretnje, pa samosvijest i razvoj osobnosti. Zavretak toga podruja sainjavaju istraivanja o snovima i sanjama, o hipnotizmu i sugestiji, pa pedagogijske* i forensijsko znaenje hipnotikih i sugestionih pojava. Psihopatologijsko podruje upoznaje nas sa mranim stranama ljudske naravi, jer nam prije svega crta fiziku i psihiku batinu s njenim moralnim i socijalnim posljedicama i duevnu degeneraciju u njenom snoaju prema geniju; a zatim nam podaje sliku bolesna spolna ivota i onih pojava, koje potpadaju pod kriminalistiku. Prema tomu se ovo podruje bavi histerijom i epilepsijom, psihikom zarazom i telepatijom, patolokom hipnozom i sugestivnim idejama, afazijom i slinim pojavama. Napokon dolazi podruje poredne psihologije, koje obuhvata duevni razvoj djeteta i psihogenezu, intelektualnu nadarenost ivotinje i osobitosti naroda. Teosofijskoj reinkarnaciji i spiritistikoj mistici nije program nikakva mjesta ustupio, to je zateklo navlastito one, kojima je poznato bilo, da je Mnchen ba glavno sijelo spiritista i mistika, koji su neko doba i s ondanjim psiholokim drutvom u tjenjoj svezi stajali. Isto tako je udno, da u obilni program nije uvrtena i dravoupravna umijea, o kojoj je Brentano ve g. 18/74. proricao, da e postati predmetom induktivne psihologije.1 Ne gledei na to, da psihofiziologijsko podruje programa podsjea sa svojim predmetima na razudarne i mrtvanice, a psiho-patologijsko opet na tamnice i ludnice, treba priznati, da je program u ope obuhvatio vanredno znatne dijelove ljudske spoznaje. Jedina je neprilika, to ne znamo, kako ti dijelovi izuBrentano: Psychologie vom empirischeo Standpuakte, Leipzig 1874. Str. 32.
1

() 4

O PSIHOLOGIJI BEZ DUE.

15 6

zevi drugi dolaze do toga, da budu predmetom psihologije kao filozofijske discipline. 1 Istina je, daje svaka ljudska radnja i patnja u neku ruku psihologijska pojava u koliko naime logiki suponira neki razumni i voljni subjekt, no ako sve vegetativno-animalne i noetike pojave ili doivljaje uzmemo za predmete psihologije, onda e nuno nastupiti kaos, koji e zamraiti i' put i svrhu te znanosti. Kod podreivanja navedenih podruja pod psihologiju zaboravilo se bez sumnje na to, da vei dio njih sainjava u zbilji samo induktivnu pripravu, dok se psihologiji ne moe odrei i neki deduktivni karakter ve zato, to njezina istraivanja imadu u ope smisao tek onda, kad se uzme, da postoji i dua, koja ih ne samo rasuuje, nego faktino i izvodi. Isto se tako smetnulo s vida, da je obraivanje tih ponajvie problematikih podruja za pravo stvar onih radnika, koji stoje na granici ljudskoga znanja, a o jedinstvenoj psihologijskoj znanosti da moe biti govora istom tada, kad prestane prijepor o vrijednosti metoda i metodikih sredstava. Ovo miljenje izbilo je na javu ve u drugoj sjednici meunarodnoga kongresa, gdje je fiziolog F l e c h s i g predavanjem svojim o asocijacionim centrima ljudskih modana" dao oduka uvjerenju, da budunost pripada fiziologijskoj, a ne istoj psihologiji. U raspravi, koja se je iza toga vodila, ree profesor Lipps: Psihofiziologija je doista znatna nauka, ali se ona ne utvruje time, da se znanstvenim istraivanjima psihologa odrie pravo ivota, a na njihovo mjesto da se postavlja uvjerenje anatoma i fiziologa, nego time, da svaki od tih radnika ostane na svom polju i tu nastoji stei sigurnu spoznaju, a u isto doba da jedan od drugoga ui. Dioba rada uza zamjenitu pouku i potovanje ona je osnova, na kojoj moe poivati budunost tako psihologije kao i psihofiziologije. Za sada nam pak po gotovu nije mogue izrazit govor psihologije zamijeniti tepanjem modanske fiziologije. Posljednja reenica, koju je Lipps u slubenom izvjeu donekle ublaio, izazvala je znatno ogorenje na strani fiziologa. Pod dojmom toga ogorenja ree direktor centralne ludnice petrogradske Dehterev, da bi psihologiju po njegovu mnijenju imali u ope obraivati samo fiziolozi i psihijatri. Tko hoe da bude psiholog, a nije prouio fiziologije i psihijatrije, vrijedit e u buduem sto1 Isporedi: Vierteljahrschrift f r wisseuschaftliche Philosophie, 1897. Str. 97.

16 6

. ARNO LD,

(5 )

ljeu koliko onaj, koji hoe da bude arhitekt, a nije proao teh niku kolu ili graditeljsku akademiju. Predsjednik kongresa profesor Stumpf zakljui sjednicu s primjedbom, da tako opreke onemoguuju raspravljanje. 1 Da do takva spora na kongresu i nije dolo, iz njegova se programa jasno razbira, da moderna psihologija nije jedinstvena nauka, nego da u njoj treba bar tri smjera razlikovati. F i z i o l o g i j ska psihologija tumai duevni ivot iskljuivo s pomou tvarnih podraaja i outa; p s i h o l o g ija normalnoga i n d i v i d u a dri fiziologiju samo pomonom, nipoto osnovnom naukom psihologije; a p s i h o f i z i k a polazi sa stajalita, da meu fizikim i psihikim pojavama ne izuzevi ni najvie, kao to su genijalnost i objava postoji strog paralelizam. Svi se ti smjerovi slau meutim u tom, da otklanjaju onu vrstu spiritualistike psihologije koja duu dri osebnom misaonom supstancijom, kao takoer u tom, da se psihologija imade obraivati na nain prirodnih nauka. Ovo posljednje ve je za pravo ukljueno u onom" prvom. Tko osebnu duevnu supstanciju nijee, tomu su duevne pojave isto to i prirodne, pak treba da ih s istom objektivnosti i ispituje. Zato mnogo toga, to se je prije odbijalo na duu, kao na primjer refleksne kretnje i sav automatizam, svodi moderna psihologija prosto na fiziologijske procese 2 ; a kako se meu tjelesnim i duevnim pojavama opaa neka uzajamnost, dri ona da mijenom jednih moe uzrokovati i mijenu drugih, pak sve to tano odrediti raunom. 3 Naravna posljedica toga shvatanja bijae osnutak psihofizikih zavoda i nabava instrumenata, aparata i tehnikih pomagala, koja su se esto morala tek izmisliti, jer su bas izvjesnoj svrsi imala sluiti. Kako je s tim u svezi bila potreba asistenata i sluga, moderna je psihologija ostavila mater filozofiju po strani, a pribliila se sasvim fizici i kemiji. Sto je sve u takim zavodima postalo predmetom istraivanja, moe svatko razabrati iz Wundtova razgranjenoga asopisa Philosophische Studien". Tako jedan svezak sadrava istraivanja o paralaksi indirektnoga vienja i o pukotini nalik na zjenicu make, zatim raspravu o akustikim pokusima na golubici bez labirinta i lanak o djelovanju kokaina pa gimnema-kiseline na sluzavu ko1 2

III. internat. Congress, Mnchen. Str. 49., 68., 163.

Exner: Entwurf zu einer phvsiol. ErkUtning d. psych.Eracheinungon. Wien 1894. I. Str. 40. 3 Ziehen: Leitfaden der phvsiologischen Psychologie. Jena 1895.3

icu jezika. 1 Jedan svezak donosi sud o sloenim reakcijama, zatim priloge fiziologijskoj psihologiji okusa i istraivanja o priutima boja, osvijetljenja i njegovih kombinacija. 8 Jedan svezak priopuje pokuse a Mossovim sfigmomanometrom o promjenama krvnoga tlaka u povodu psihikih pobuda, zatim raspravu o djelovanju akustikih podraaja na bilo i disanje, pa lanak o kovnom sjaju i paralaksi indirektnoga vienja. 3 Sve ovo mogu biti vrlo umna i vrijedna istraivanja, ali da nijesu filozofijska, ne e valjada nitko sumnjati. Nijesu li pak ta istraivanja filozofijska, onda nijesu ni psihologijska; jer psihologija, koja bez laboratorija i aparata ne moe izai, ili je ve postala pozitivnom naukom ili je pak na tom, da to postane. Ovo j e u ostalom ve i Kant nasluivao, kad u arhitektonici istoga razuma veli: Empirijska e se psihologija morati jednom iz metafizike ukloniti, jer njoj ve po ideji svojoj ne pripada. Po kolskom obiaju ipak treba da joj se za sada u metafizici dade neko mjestance, jer nije jote dosta bogata, da posebnu nauku sainjava, a opet je previe znatna, da se pridrui manje srodnoj od metafizike. Ona-je dakle samo dotle ukonaen tuinac, dok ne uzmoe, da sebi poseban dom stvori. 4 Stoji li ovo, onda se pita, je li moderna psihologija zbilja tako napredovala, da joj ne treba metafizike ili, to je isto, da moe stupiti u red prirodnih nauka. Po naemu se mnijenju ne moe ovo tvrditi ni o kojem smjeru moderne psihologije ve zato, to se svaki od njih u tumaenja osnovnih pitanja povodi za kakvim takvim metafizikim principom. F i z i o l o g i j s k a se psiholog i j a na primjer kree metafiziki je sasvim na tlu materijalizma, jer sav duevni kauzalitet odbija na izvanje tvarno djelovanje. P s i h o f i z i k a je opet u apercepciji nala taki princip, kojim tumai itav tijek duevnih pojava, introspektivna se psihol o g i j a napokon poziva na neto nesvijesno, to sve svijesne pojave prati i ispunja njim praznine, koje unutar svijesnoga ivota nastaju. No to je to nesvijesno drugo nego stara hipoteza o dui u novom obliku? Moderna psihologijja stoji dakle pred alternativom: ili da ostane u podruju utilnog iskustva, u kojem sluaju moe biti samo analitika i opisna nauka,_ili pak da nastoji umovanjem
1 2 3 4

(6)

0 PSlHOLOaiJI BEZ DU&R.

167

Philosophische Stuien. Leipzig, 1894. X. Isto. 1895. XI. Iato. 1896. XII. Kant's smmtliche Werke, Hartensteinovo izdanje; sv. III. Str. 558.

168

S>. A RN O I.D, (7)

i hipotezom spoznati uzroke duevnih pojava, u kojem sluaju se od filozofijske psihologije ne razlikuje. Kako se mea ovim oprekama eksperimentalna psihologija koleba, vidi se najbolje iz Wundtova lanka o definiciji psiholo gije. Sto ga je u svom asopisu saopio. Wundt dopusta, da je psihologija na putu, da postane samostalnom pozitivnom disciplinom; ali da psiholozi, ako i obeavaju jedriti pod zastavom empirije, ve u uvodu svojih djela odaju neku metafiziku vjeroispovijest. Zato podaje dvije definicije o psihologiji. Po jednoj obuhvata psihologija duevne doivljaje, koliko su uvjetovani tijelom individua i pripadaju po tom podruju fiziologije; po drugoj obuhvata ona tako subjektivne i objektivne faktore neposrednoga iskustva kao i postanje i snoaj njihov. Samo ova druga definicija odgovara po Wundtu onomu, io danas od psihologije traiti imamo, da naime ona bude prirodnim naukama usporeena empirijska znanost. Prirodoslovlje i psihologija skupa obuhvataju tek svu moguu spoznaju, te se tim u neku ruku potpunjuju, 1 Jesu li psihiki doivljaji u zbilji tako otro omeaeni, da se njihova analiza moe isporediti s analizom mineralnoga tijela, ili pak kod neposrednoga iskustva pretee subjektivni spoznajni faktor sa svim svojim manama, pokazat emo dalje na jednom primjeru. Ovdje nas zadovoljava Wundtovo priznanje, da reena definicija oznauje samo ishodite i pravac, kojim moderna psihologija treba da ide, pri emu joj nitko ne brani, da se psihofizikim paralelizmom slui kao pomonim sredstvom. Ili drugim rijeima: moderna psihologija trai jote ope priznata osnovna naela, ali uza sav eksperimenat i neposredno iskustvo nije stvorila vlastita doma, to joj je Kant pred sto godina prorekao. O istom je pitanju dvije godine prije Wundta raspravljao u izvjeima o sjednicama pruske akademije berlinski filozof Dilthey. Boj svih protiv svih veli on bjesni tako na polju eksplikativne psihologije kao i metafizike, a jo nigdje se nita na obzorju ne javlja, to bi moglo boj odluiti. Oni, koji se pru, istina tjee se, daje bilo doba. gdje fizici i kemiji nije takoer bolje bilo; ali kojim se neizmjernim vrlinama odlikuju te znanosti s obzirom na stalnost predmeta, upotrebljavanje eksperimenta i mjerenje prostornoga svijeta! K tomu pridolazi nerjeivost problema o snoaju duevnoga i tvarnoga svijeta, pa nespoznatnost zamjenite Wundt: Philosophische Studien, Leipzig 1896. XII. Str. 2., 3., 11.

(8)

O PSIHOLOGIJI BEZ DU

E.

169

njihove uzro nosti Nitko ne moe proredi, da li e i kada e boj hipoteza u eksplikativnoj psihologiji prestati. 1 Po Diltheyu je hipoteza paralelizam ivanih procesa i duevnih pojava, hipoteza svoenje svijesnih pojava na atomno pomiljane elemente; hipoteza je, kad se cijeli duevni ivot konstruira s pomou pomisli i uv stava, pri emu volja nuno izilazi kao neto sekundarno; hipoteza je, kad se vie duevne pojave i tvorevine svode na asocijaciju; hipoteza, kad se samosvijest izvodi iz psihikih elemenata. U kratko hipoteza do hipoteze, i to jo kao bitan uvjet, kojim se misli protumaiti kauzalitet svih duevnih pojava, a ne kao nuno pomagalo, kakvo je inae znanstvenomu istraivanju bez sumnje potrebno. 2 D i l t h e y sudi pesimisti no i o upotrebljavanju eksperimenta u psihologiji. U pograninom podruju prirodnog-a i duevnoga ivota moe po njegovu mnijenju eksperimenat doista poduprijeti hipotezu od prilike onako, kao to ini u prirodnim naukama; ali u cen tralnom podruju psihologije ne vidi'tomu ni traga. Navlastito se po eksperimentalnu psihologiju odluno pitanje o uzronim snoa jima, do kojih stoji sveza meu svijesnim i nesvijesnim duevnim pojavama pa reprodukcija, nije ni za korak rjeenju primaklo. Uzme li se pak, da su zastupnici reenoga smjera ponajvie slijepi za ono, to njihovim hipotezama ne ide u prilog, onda stvaranje hipoteze u eksperimentalnoj psihologiji nema nikake nade, da po lui vrijednost prirodoslovnih teorija. 3 Ta bi Diltheyeva izjava^ zna ila neku vrstu znanstvenoga bankrota u psihologiji, kad uz konstruktivnu obradbu eksperimen talista ne bi mogua, pae nuna bila neka analitika ili opisna obradba psihologije. Danas se esto uje, da u Shakespearovu Hamletu, Learu i Macbethu imade vie psihologije nego li u svim djelima o psihologiji. No misli li se pod psihologijom nauka, koja prikazuje svim ljudima zajedniki duevni ivot, onda u pjesnika ne nalazimo nikakve psihologije. Obrnuto opet mogla bi psiholo gija od naina, kojim veliki pjesnici ljudski duevni ivot prikazuju, mnogo nauiti. Zato zahtijeva Dilthey, da psihologija duevne elemente i njihove spojeve opisuje onako, kako se javljaju Dilthev: Ideen ber eine beschreiben de u. zergliedernde Psvchologie. Sitzungsberichte der kon. preuss. Akademie d. Wissensch: in Berlin. 1894. I. Str. 1312. 2 Iato. Str. 1312., 1313. 3 Isto. Str. 1315. R J. A. 17 6 11 a
1

170

. AESOLD,

(9)

kod svih ljudi bez razlike, dakle kako ih svaki pojedinac doivljava. Vrijednost take psihologije sastojala bi se koje u tom, to bi se svaka duevna tvorevina dala odmah samoopaanjem ovjeroviti i shvatiti kao karika u niza srodnih tvorevina, koje u tom, to bi se mogla sluiti svim metodama, dakle opaanjem i analizom, eksperimentom i poredbom. 1 Premda Dilthey opirno raspravlja o tom, kako on sebi analitiko-opisnu psihologiju pomilja, ipak se ovjek iz njegova razlaganja ne moe uvjeriti, da bi meu njom i konstruktivnoeksplikativnom psihologijom eksperimentalista postojala bitna razlika. I njegova opisna psihologija ostavlja unutar iskustva velike praznine, a ispunja ih hipotezama, koje podsjeaju sasvim na konstrukcije eksperimentalne psihologije. ovjek moe eksperimentima i mjerenju tota prigovoriti, ali sumnje nema, da su eksaktnu verifikaciju psihikih pojava znatno olakali. Glavni prigovor sastoji u tom, sto" se nesigurnost psihologije u ope ne poinje tek s njenim tumaem i hipotetikim konstrukcijama, nego ve s utvrdom faktikih psihikih stanja, jer najsavjesnije ispitivanje nutarnjega iskustva vodi svakog do drugih posljedaka. Odatle potjee, da se u psihologiji ne moe nametnuti ni pitanje, na koje bismo dobili jednoglasan odgovor. Pitamo li na primjer, to je panja, to se odgovori na to pitanje dijametralno kose. Fechner veli da je ona podignue pomisli nad razinu svijesti; R i b o t, da je un monode'isme intellectuel avec adaption spontanee ou artificielle de 1' individu ; Sturnpf, da je uvstvo ugode, nastalo u povodu opaena sadraja; Wundt, da je nutarnje htijenje ili voljno vladanje. Slino je i s voljom. Na pitanje: je li ona neto zbiljsko uz oute, pomisli i uvstva, ili pak samo posebna kombinacija tih elemenata, ne dobijamo od psihologa isti odgovor. 3 Opisna psihologija ne dolazi u kratko takoer do eljene znanstvene sigurnosti. Zanimljivo je, da se usprkos tim injenicama moderna psihologija ponajvie dri osnovom itave filozofije. Kao nauka o postanju naega svjetozora, ona je osnova metafizike, a kao nauka o postanju sudova opet osnova logike. Kao psihologija uvstva i mate osnova je estetike, _a kao psihologija volje osnova etike. Pedagogija samo je nauka o duevnom razvoju djeteta, a filozofija povijesti Dilthev: isto. Str. 1322., 1323. Beinrich: Die moderne phvsiologische Psvchologie in Deutschlaud. Ztirich 1895. i Kreibig: die Aufraerkeamkeit als WillenserscheiDung. Wien 1897. f
2 1

(10)

O PSIHOLOGIJI BEZ DU E.

171

Samo je pedagogija itavoga ljudstva. I tako se po mnijenju jednoga znatnog zastupnika modernoga pravca sve, to filozofijskim disciplinama zovemo, svodi konano na psihologiju kao vrelo svoje.1 Pri tom se samo pita: gdje je kod psihologije onaj iroki pogled u openitost, tono ga nalazimo kod svih filozofijskih sistema od Platona do Nietzschea, kad nema gotovo nijedne osnovne injenice, koja bi se openito pohvatala. Ili zar da zamjenom za to drimo spekulativne nadopune pojedinih psihologa ? Protiv irokoga pogleda psihologije govori ve ta prilika, to se ona danas bar sa dva razliita gledita obrauje, naime ili s fiziol o kog il i s i s t o ps i hol o kog. Uzm e l i s e, da e fi zi ol og redovno neto drugo drati znaajnim po duevnu stranu ovjeka nego li psiholog-, ostaje oito neodlueno: koje li se gledite imade drati osnovnim. Gdje je onda jo gledite normalno i patoloko, gdje i n d i v i d u a l n o i socijalno? Kod ovih se dvaju gledita po gotovu namee pitanje: koje li je od njih glavnije jer individualna svijest niti obuhvata itavo podruje duevnoga ivota, niti se ovaj moe potpuno razumjeti bez obzira na socijalne prilike. I doista se ve pokualo ovo pitanje rijeiti u prilog socijalnoj psihologiji, 2 samo to su iznesene injenice ostale ponajvie prijeporne kao i u psihologijama drugih gledita. No ne samo da moderna psihologija hoe da bude osnovom cjelokupnoj filozofiji, nego ona i misli, da sigurnou svoje metode natkriljuje same prirodne nauke. Da je ovo miljenje krivo, moe se pokazati na obinu primjeru. Za mineraloga ili kemika komad je bjelutka vazda i svuda bjelutak; jer je sastojina kamenja kao predmet opaanja u ope neto stalno. Isto e se jedva moi kazati o ugodi ili neugodi, koja izvjesni out prati, dakle o tako zvanom priutu, jer je ovaj sasvim individualan, promjenljiv i tako na unutranjost pojedinca svezan, da ga samo ovaj moe opaati. Analiza priuta nije dakle, to se sigurnosti tie, ni iz daleka ravna mineralokokemijskoj analizi bjelutka. U mineralogiji ili kemiji ne pita nitko za temperamenat ili afekt onoga, koji neto ispituje, pogrijei li, eto mu induktivne metode, koja pogrjeku ispravi. Obrnuto Uphues: Psvchologie des Erkenaens vom enipirisebeu Standpunkte. Leipzig 1893. Str. 10. 2 Le Boa: Psvcbologie des foules. Pari 1895. Vierkandt: Naturvolker und Kulturvolker. Ein Beitrag zur Socialpsvchologie. Leipzig 1896.
1

12 7

, AHNOLD,

(1 1)

opet mora opaanje ili samoopaanje psihologa raunati sa svim individualnim prilikama i neprilikama, tako da je ponajvie nemogua naknadna metodika kontrola. K tomu se prirodne nauke bave openito pristupnim predmetima, dok su psihologijske injenice u glavnom ipak subjektivne spomenslike. Veli se, istina, da je neposredni doivljaj psihike injenice ba ono, to znanosti osobito vrijedi, a ime se prirodoslovlje ne moe pohvaliti, jer tek po crnilima i znakovima dolazi do svojih spoznaja. Ali se pri tom ne bi smjelo zaboraviti, da je kod pri rodoslovlja ponajvie mogue matematiko kvantifikovanje prirodnih pojava, dok psihologija moe i mora ostati unutar subjektivnih kvaliteta.__kao to su odu ti, pomisli, uvstva, tenje i slino. Dananji je prirodoslovac genetik koji se za nadutilno niti brine niti treba brinuti, dok je psiholog sam po sebi ve upuen na transcendovanje. Ostane li njegova nauka kao fenomenologija unutar strogoga iskustva, prima ona nuno oblik individualnoga ili tipolokog opisa. U najvie pak sluajeva biva to je Wundt kazao, da psiholozi ve na prvoj strani ili bar pod kraj svojih djela priznaju, da su poradi jedinstvena shvatanja predmeta bili prinueni posluiti se nadutilnim hipotezama. Ovo je najbolji dokaz, kako psihologija ne moe zanijekati svoga podrijetla. Psihologija je par excellence edo metafizike pak treba da to i ostane, Tim neka u ostalom ne bude izreen prezir eksperimentalnim istraivanjima, nego neka bude samo reeno, da se takva istraivanja ne mogu zvati psihologijom. Taj je naziv ba ufo3Tomom zbrkom pojmova^ koja danas u psihologijskoj literaturi vlada. Zato ne bi moda z gorega bilo, da se psihologija, koja treba laboratorij i eksperimente, jednom za uvijek zove psihofizikom, a filozofijska psihologija prosto metafizikom._ Tako bi ona prva bila pridruena fiziologiji, kojoj po metodi i razvoju svome i pripada, ona druga pak teoretikoj filozofiji, iz koje se i razvila. Vrati li se psihologija metafizici, kamo ju je i neprealjeni Lot.ze svrstao, vratit e se ona i teoriji supstancijaliteta, koja duevne pojave odbija na posebno supstancijalno bie, dakle na duu. To e ona tim lake uiniti, to protivna teorija (aktualiteta), koja due ne priznaje, nego je dri skupom svijesnih akata, tono ih u nekom asu iskuavamo, ne samo nije bolja, nego nije u ope nikakva metafizika teorija. To bi bila samo onda, kad ne bi bila osnovana na monizmu, nego na kojem novom metafizikom pravcu. Zato su Wundt, koji je borbu protiv due zapodio, i Pau1sen, koji ju

(1 2)

O PSIHOLOGIJI BKZ DU E.

173

je nastavio, utvrdnji teorije aktualiteta i dali oblik puke kritike. Kako je ipak ta kritika modernoj psihologiji pribavila moda vize pristaa nego li eksperimentalna metoda sama, dopustit ete, da je ovdje u jezgri prikaem i metakritinim je primjedbama popratim. Paulsen veli, da je neumjesno tvrditi supstancijalnu duu, jer se ona ni izvanjim ni nutarnjim zorom ne moe poimati. 1 AH mogu li se kakim zorom poimati atomi ili pak nesvijesne duevne pojave, to ih Paulsen bez prigovora prihvata? Poimanje nije dakle bitan uvjet, da neto drimo ozbiljnim. U reenom je sluaju na primjer logino miljenje ono, to ne doputa, da duevne pojave pomiljamo o sebi, bez neega, to ih proizvodi. Zato je kobna i primjedba Paulsenova na istom mjestu, da je naime duevna supstancija tek preostatak metafizike , koja je zastarjela; jer je u davnini ba u povoda reene logike nude dolo bez sumnje i do atoma, kojim P a u l s e n priznaje supstancijalitet, pak bi ovaj bio preostatak jo zastarjelije metafizike. Dalje prigovara Paulsen, da su svojstva, to ih teorija supstancijaliteta prisuuje dui, naime netvarnost i jednostavnost puke negacije, koje ne upuuju ni na to zazbiljno, i pita podrugljivo: u emu li se onda sastoji za pravo dojam supstancije? 2 Na to odgovaramo: da je pojam supstancije vrlo jasan i odreen. Supstancija je bie o sebi (ens in se), koje proizvodi izvjesne pojave (entia in alio). Kako su pak te pojave jednostavne, zakljuujemo, da je jednostavno i bie, koje ih uzrokuje; jer pojave su u ope samo prirodno oitovanje izvjesnih supstancija. Narav ovih ne moemo dakako zorno opaati, ali prema pojavama njihovim moemo sebi i o njima stvoriti pojam. Budui pak da su duevne pojave netvarne, mora daje netvarna i njihova supstancija. Prema tomu su jednostavnost i netvarnost samo jezino svojstva negativna, u zbilji su svojstva sasvim pozitivna, Sto na duevnim pojavama neposredno i iskuavamo. Ali kad bi Paulsenov prigovor o negativnim svojstvima i stajao, psihologija ne bi imala razloga napustiti duevnu supstanciju; jer ako prirodoslovlju ne smeta, da prihvati materiju usprkos negativnim svojstvima, zato da smeta psihologiji prihvatiti duu sa svojstvima negativne naravi. Napokon kae Paulsen, da se sveza meu duevnim pojavama 1 posebnom supstancijom ne da pomiljati. 3 Ali dade li se lake
1 2

Paulsen: Eioleitung in die Pbilosophie. Berlin 1895. Str. 133. Isto. Str. 134. 3 Isto. Str. 133.

174

. ARNOLD,

(13)

pomiljati sveza meu duevnim i tvarnim pojavama, koju on kao monista odluno brani? Sainjavaju li duu, kako P a u l s e n tvrdi, svijesne pojave, koje su na nepoznat nain ujedinjene, onda je to jedinstvo i njemu samom nepojmljivo. 1 Isprika, da je jedinstvo duevnih pojava utvreno uvstvom, ne obara prigovora, da se takvo jedinstvo ne da prosto pomiljati. 2 Najbolji je dokaz tomu taj, to se ni empirijsko istraivanje ne zadovoljava pukom injenicom zajedintva, nego ide za tim, da jedinstvo svijesti protumai. Nije li paralelizam fizikih i psihikih pojava, uz koji pristaje i Paulsen, takoer jedna vrsta tumaa, i to ne najsretnija, jer cjelinu zbiljnosti na dvije strane supstancija] iz uje ? Uzme li se k tomu, da sveza duevnih pojava, koju Paulsen tvrdi, po is kustvu i ne postoji, jer je prekidaju nesvijest i san, onda je nepojmljivo, kako teorija aktualiteta moe vie sluiti tumaenju duevnih pojava od teorije supstancijaliteta. Da Paulsen u ostalom ini neku u shvatanju supstancije due, vidi se odatle, stoje zove drvenim duevnim atomom i ukoenom grudicom zbiljnosti 3 ~ pak je s toga gledita i pobija, dok je u istinu pristae reene teorije dre openito ivim biem. Mnogo ozbiljniji ini se prigovor Wundtov, da teorijom supstancijaliteta nijesmo u stanju nijedne nutarnje pojave protumaiti, jer je supstancija po kvalitetu svome nepromjenljiva, a nepromjenljivost iskljuuje kauzalno vezanje pojava, na kojem se svaki tuma osnivati mora.* No taj bi se prigovor mogao ticati samo Herbartova shvatanja, po kojemu je supstancija due doista nepromjenljiva, a duevne pojave puka samoodranja supstancije. Starije shvatanje teorije supstancijaliteta nije s pojmom due spajalo nepromjenljivost, nego samostalnost ili osebnost kao bitno svojstvo. Des Cartes zove supstanciju biem, koje za svoj bitak niega ne treba; a Leibniz biem, koje o sebi postoji. Gdje se nepromjenljivost naputa: tu se duevna supstancija prikazuje nuno organizmom, koji se u povodu zamjenita, djelovanja s izvanjim svijetom razvija, - pak po tom doputa i kauzalno vezanje i tumaenje nutarnjih pojava. Paulsen: Einleitung in die Philosophie. Berlin 1895. Str. 134. s Isto. Str. 135. 3 Isto. Str. 136. 4 Wundt: Svstem der Philosophie. Leipzig, 18972. Str. 2 9 2 . . . i 364 ...
1

(14)

O PSIHOLOGIJI BEZ DUE.

15 7

Teorija supstancijaliteta i nema u ostalom da svaku nutarnju pojavu protumai, nego ima u prvom redu da utvrdi bitak due, bez kojega o nutarnjim pojavama ne moe u ope da bude govora. Tomu pak zahtjevu odgovara reena teorija bolje od svih drugih, jer ne puti samo na nunog uzronika nutarnjih pojava, nego tumai i duevnost i relativnu neovisnost njihovu o tvari. Ali kad bi teorija supstancijaliteta i jamila samo za bitak due, po posebnim bismo manifestacijama ove doznavali svakako vie, nego li da je tek supstancija. Po tim manifestacijama doznajemo naime, da je dua bie, koje ouuje i uvstvuje, misli i sudi, hoe i tei, to sve sluti na slinu nutarnju narav njezinu. U povodu pak tih dedukcija moemo pojmiti ne samo nutarnji ivot due, nego i gdjeto, ega jo i ne iskuasmo. Moglo bi se istina s Wundtove strane prigovoriti, da to nije pravi tuma nutarnjih pojava, jer toboe jednu pojavu ne vee kauzalno s drugom; ali se onda taj prigovor tie kud i kamo vie Wundtova tumaa duevnih pojava. Budui da je naime iz izvjesne preanje (ili sadanje) pojave prosto nemogue izvesti a pri ori potonju, moe i Wundt tek nakon osvita potonje tvrditi njezinu ovisnost o preanjoj. Kaki pak je to tuma nutarnjega ivota, ne uviamo doista; jer se samo od sebe razumije : da svaka potonja pojava mora imati za uzrok neku preanju. Ali to se samo od sebe ne razumije i ega Wundtov tuma ne kae, jest: koji li je to za pravo uzrok? Bez supstancijalne due ne moe se dakle ni kauzalitet protumaiti, a psihologija, koja. misli bez nje izai, podsjea i nehotice na Lichtenbergov no bez otrice, koja drka nema. ini se meutim, da vrijeme nije daleko, gdje e se sve ovo u psihologiji uvidjeti i ona se vratiti k teoriji supstancijaliteta. Na to ne slute samo otre kritike, koje potjeu iz kole samoga "Wundta, 1 nego i vlastito njegovo oitovanje, to ga je pod kraj svoje omane psihologije napisao. Ono prastaro animistiko shvatanje, veli ondje Wundt to ga je A r i s t o t e l stavio u definiciju o dui kao prvoj entelehiji sivoga tijela prikazuje se u promijenjenom dakako obliku jedinim, koje moe problem duevMarty: Obor Sprachreflex, Nativismus o. Sprachbildung (Vierteljahrschrift flir wissensch. Philosophie, 1889. Str. 195.) Ziehen: Leitfaden d. pbvsiol. Psychologie. Jena 1893*. Str. 6163. Vanneras: Zar Kritik des Seelenbegriffs (Archiv ftir sistemat. Philosophie. 1895. Str. 364.).
1

176

. A B N O L . D

(15)

noga i tjelesnoga razvoja osvijetliti. Samo ako se uzme, da dua (Wundt veli: duevni razvoj) stvara tijelo, postaje usprkos antiteleolokom nagnua dananje biologije razumljivom injenicom: da su ivotne pojave svrsi shodne. 1 Ako to oitovanje Wundtovo nije u prilog teoriji supstancijaliteta, teoriji aktualiteta nije u prilog Ka stalno. No kako sam o objema teorijama naumio opirnije progovoriti drugom zgodom. treba sada da zavrim. Promatrali modernu psihologiju s kojega mu drago stajalita, jedno je stalno, da naime ona ni teoretiki ni praktiki ne zadovoljava. Teoretiki zato to joj se zakljuci stvoreni na osnovi eksperimentalne grae pred strogim logikim sudom ne mogu odrati; praktiki zato, to materijalizam,koji tu manje ili vie na povrinu izbija, ne moe biti zakljunim nazorom o ivotu i svijetu. ovjek nije samo tvar, nego je i dua; a da je tek po ovoj ovjekom, ne e valjada nitko sumnjati. Kako je s tim u svezi, da nas ne samo ivot due u ope, nego navlastito njezina trajnost vie zanima od svakoga psihofizikog eksperimenta, naravno je, da e i moderna psihologija prije postati nemodernom, nego li e se pitanje o neumrlosti due skinuti s dnevnoga reda. Neka se ne kae, da se pri tom radi samo o osobnom uvjerenju, a nipoto o znanosti. Taj bi prigovor bio opravdan jedino onda, kad bi se kod vjere u neumrlost due radilo tek o nekom izuzetku. Ali ta je vjera ope dobro ljudstva, ona je predmet psihologije naroda i imade psihologijski izvor. Ne e li moderna psihologija, da te injenice uvai, onda e moda uvaiti onu, koju utvruje sama prirodna nauka. Ako se naime po zakonu o uzdranju energije ne gubi ni sila gibanja, onda e se po istom zakonu moi jo manje izgubiti sila duha. Mi smo za duu. Wunt: Grandzuge der phvsiologischen Psjchologie. Leipzig-, 1893. Sv. II. Str. 642.
1