Pregled Povijesti Crkve

PREGLED POVIJESTI CRKVE
UVOD
Krš anstvo se u prvom stolje u razvijalo unutar

gr ko-rimske kulture, uljudbe koja je, u svome
kristijaniziranom obliku, propala nakon arapskih
prodora. Padom Sirije, Egipta, te ostataka sje-
verne Afrike i Španjolske pod islam, raspao se
klasi ni svijet i njegova kultura. Iako Rim i
Carigrad u novonastalim uvjetima nisu doživjeli
dramati ne promjene, Antiohija, Aleksandrija i
Kartaga potpuno su i nepovratno izgubile do-
tadašnji zna aj.
U osmom stolje u krš anstvo se širilo

prvenstveno prema sjeveru jer su na jugu Arapi
prije ili put. Turski su muslimani, doduše, potom
zaposjeli Malu Aziju, dok se Iberijski poluotok
vratio u ruke krš ana. Time je tek potvr ena
injenica da se rast Crkve nepobitno vezao uz
uzlet Europe kao kulturne jedinke. Središte
doga anja postupno se premjestilo sa Sredozemlja
na sjever, te su velegradi poput Pariza i Kijeva,
zamijenivši tako Antiohiju i Aleksandriju, prerasli
u nova intelektualna središta vjerskog života.
Srednji je vijek, pak, obilježila Francuska na

ijem su ozemlju dostignuti vrhunci tadašnje civi-
lizacije. Tek pojavom talijanske renesanse i nje-
ma ke reformacije, u 16. st., francuska se premo
susrela s prvim velikim izazovom na koji je
odgovorila najve im teologom koji je ikada pro-
izašao iz njezinog okrilja – Jeanom Calvinom.
ovjek koji je u sebi nosio Lutherov žar, i
hladnokrvnu Macchiavellijevu logiku, potaknuo
je za etak nove civilizacije i tre e ere krš anstva
na Zapadu. No kako ga je francuski narod
odbacivao, Calvin je vlastitu teologiju širio me u
narodima nizozemskog i engleskog govornog
podru ja, ija se društva i pogled na svijet i danas
temelje na zamislima iznesenima u Calvinovom
teokratskom gradu-državi Ženevi.
U Rusiji je, s druge strane, niknuo sasvim drugi

oblik krš anstva. Teologija ruske crkve bila je
misti na, a njezin izri aj prožimao je duhovne do-
življaje «staraca» i njihov hipnoti an utjecaj na
živote tamošnjih ljudi. Rusku tradiciju obilježila
su apokalipti na vi enja i utopisti ka sanjarenja
PREGLED POVIJESTI CRKVE 1 Stephen Etches

koja su se racionalnijoj vjeri na Zapadu inila
udnima. No, Petra Velikog privla io je
sekularizirani oblik zapadnog racionalizma koji e
vrhunac doživjeti 1917. godine tijekom Listo-
padske revolucije. Tek sedamdeset godina kasnije
padom komunizma, kao velikog protivnika vjere,
krš anstvo dobiva novi zamah u zemljama koje je
taj sustav pod inio. No, i danas se ono suo ava s
izazovima: materijalizmom na Zapadu i islamom
na Istoku. S druge je strane veliki broj Židova, u
zadnjih nekoliko godina, postalo vjernicima.
Padom komunizma, u Rusiji, mnogi se od njih
sele u Izrael – taj otok zapadnih vrijednosti u
rastu em moru militantnog islama. Na Zapadu,
pak, ja anjem »New agea« ponovo se ra a stari
krivovjerni gnosticizam, te se ini da se Crkva
opet našla tamo odakle je krenula.
Prou avanjem povijesti Crkve možemo itekako

spoznati vlastiti položaj te u pravom svjetlu
povijesnog i filozofskog vidokruga, izbje i po-
greške koje je u prošlosti inila Crkva. To no
raš lanivši nove pokrete unutar krš anstva lakše
možemo raspoznati krivovjerstva kada se, ista,
pojave u novom ruhu. U okviru povijesti crkve
Bog se pojavljuje kao pastir koji vodi svoj narod i
ne dâ se nadmudriti. im vjernicima ponestane
revnosti, Bog poti e obnovu i novi val pro-
bu enja. U vremenu kada Crkva o ekuje skori
dolazak Gospodina, baš kao i u Starom zavjetu,
Bog ne dopušta da nestane svjetla koje danas
svijetli ja e no ikada prije.
RANA CRKVA
Rana crkva djeluje od prvog, do po etka osmog stolje a
(kada zapo inje srednji vijek). U osmom stolje u rimsko
društveno ure enje doživljava potpuni slom, a krš anska
crkva iskora uje na Zapad. Isto razdoblje možemo podijeliti
na zadnju etapu Rimskog Carstva (oko 476. g.) i »mra no
doba« koje je trajalo od 5. do 10. stolje a kad je Europa
ovisila o milosti lutaju ih barbara.
Osnovne odrednice »ranog« razdoblja su: 1) židovstvo, 2)

Rimsko Carstvo, te 3) gr ka filozofija.

ŽIDOVI
Prema Enciklopediji Judaica, u Palestini je u Isusovo vrije-
me prebivalo oko 2,5 milijuna Židova, dok ih je oko 5,5
milijuna živjelo u ostalim dijelovima Rimskog Carstva
ine i deset posto njegovog stanovništva. U Galileji su, u
odnosu na pogane, Židovi bili manjina. U Babilonu je
postojala velika židovska kolonija, a u Rimu se nalazilo
dvanaest sinagoga. Više je Židova živjelo u Siriji nego u
Palestini, a u Aleksandriji su bili brojniji nego u Jeruzalemu
(oko 30.000). U Efezu je od dvjesto tisu a stanovnika, deset
tisu a bilo Židova. Ove su dvije skupine u velikoj mjeri
povezivali trgovci koji su zara eni novac slali za održavanje
Hrama (tzv. hramski porez).
Židovska književnost: U središtu židovskog vjerovanja

bilo je Sveto Pismo tj. Stari zavjet koji je postojao u raz-
li itim ina icama. No, 90. g. nakon Krista, na koncilu u
Jamniji, masoretski tekst je proglašen isklju ivo pri-
hvatljivim dok su ostale ina ice bile zabranjene. Židovi iz
zapadne dijaspore koristili su gr ki prijevod s hebrejskog
(tzv. Septuagintu), dok se na Istoku rabio aramejski Targum
– omiljena ina ica krš ana židovskoga podrijetla.
Suo eni s krš anima i njihovim dokazima o Isusu kao Me-

siji, Židovi su prihvatili nove gr ke prijevode kojima su
istisnuli Septuagintu (npr. Simahovo, Teodizijevo i Akvilino
izdanje). Iz sinagoške zbirke biblijskih odlomaka izostavili
su 53. poglavlje Izaije koje se ni danas ne nalazi u
židovskim lekcionarima. Ortodoksni Židovi priznavali su
isklju ivo palestinski kanon Pisma slijede i redoslijed
knjiga: Zakon, Proroci i Spisi. Septuaginta je, pak, koristila
krš anima prihvatljiv vremenski redoslijed, kao i redoslijed
prema vrsti pojedine knjige.
O mogu em postojanju tzv. aleksandrijskog kanona, koji bi

prihvatio apokrifne knjige, nema dokaza.
Književnici (hebr: soferim) bili su uvari, prepisiva i i

tuma i Zakona (Tore). Do 3. stolje a, nakon Krista,
isklju ivo su se služili usmenom predajom (predajom Star-
ješina). Rabi Juda ha-Nasi (135. – 220.) zapisao je predaju
tzv. Mišnu (tuma enje Zakona) koja je uvrštena u Talmud
(u enje).
Od palestinskog Talmuda iz 450. godine znatno je ve i

babilonski Talmud iz 50. godine. Izme u 200. – 500. g.,
Židovi su Talmudu dodali tzv. Gëmaru tj. dopunu ili do-
vršetak kao komentar i tuma enje Mišne.
Talmud se sastojao iz šest dijelova:

a) Poljoprivrednih zakona
b) Zakona o židovskim blagdanima
c) Zakona o ženama i razvodu
d) Gra anskog zakonodavstva, zakona o trgovini
e) Zakona o prinošenju žrtava u Hramu; hramskih odredaba,
te zakona o istom i ne istom (tuma enja o stvarima koje
ovjeka ine (ne)sposobnim da bude u Božjoj prisutnosti u
Hramu)
f) Zakona o sve enicima u Hramu

Kako su bili nezadovoljni propisima iz Starog zavjeta,
vezanim uz navedena pitanja, književnici su razradili iste
zakone. Mojsijev zakon, prilago en promjenjivim uvjetima
života izraelskog naroda, predstavljao je središnje na elo
Talmuda (knjige koja je snažno odražavala farizejski na in
razmišljanja).
Židovska dijaspora živjela je u Babilonu i u Egiptu. Za-

jednicom u Izraelu upravljao je glavni rabin tj. nasi, dok je
u Babilonu istu dužnost obavljao eksilarh iz Davidove loze.
Takva zajednica isticala se vjerom, kao i privrženoš u
Jeruzalemu. Sinagoga je, kao kulturno i obrazovno središte
te mjesto bogoslužja, bila središte života iseljeništva. Bogo-
služje se uglavnom sastojalo od molitve, itanja iz Tore i
izlaganja.
Židovi u iseljeništvu bili su poznati po istom i mirnom

obiteljskom životu. U zajednici su se bavili karitativnim
radom, posje ivali bolesne, brinuli se za obitelji umrlih,
iskazivali gostoprimstvo strancima i davali priloge za
siromašne. Nežidovi ih esto nisu shva ali (uostalom tako je
bilo i s prvim krš anima), i to iz sljede ih razloga:
1) Židovi nisu sudjelovali u poganskim bogoslužjima

2) Nisu jeli svinjetinu, kao ni meso žrtvovano idolima
3) Obrezivali su djecu, što je bilo odbojno poganima
Pobožni neznabošci, tzv. »bogobojazni«, okupljali su se u

sinagogama u dijaspori. Oni me u njima, koji su željeli
postati lanovima sinagoge, morali su biti obrezani ili
uobi ajenije – kršteni. U dijaspori Židovi nisu zahtijevali
obrezivanje obra enika, no takvoj su se praksi protivile
palestinske vlasti.
Židovi u Palestini: hram, i u manjoj mjeri sinagoge, bili su

židovska središta u Palestini. Kao rimski protektorat Židovi
su isprva imali položaj povlaštenog naroda. Okolnosti su se
izmijenile 4. g. nakon Krista, nakon Arhelajeve represivnog
vladavanja, kada je Sirija dobila prokuratora odnosno za-
stupnika guvernera u Antiohiji. Ipak Židovi su morali
pla ati rimske poreze, koji su iznosili 30 do 40 posto priho-
da, kao i glavarinu.
Isus i židovstvo: Jedinstvena Isusova osobnost i u enje bile

su bliske pobožnim Židovima iz skupine hakamim (tj.
mudracima). Cilj im je bilo promicanje svetosti u svim
društvenim krugovima. Mudraci su vlastite zamisli širili po
školama i sinagogama. Neki farizeji (primjerice Hillel) bili
su njihovi sljedbenici te su kao takvi simpatizirali Isusa.
Farizeji su bili podijeljeni u dvije škole: Šamaiovu (strožu) i

Hillelovu (liberalnu). Šamai je stavljao naglasak na
pojedinosti sadržane u Tori. Njegova poruka bila je:
izgubljeni ste ako ste neposlušni i najmanjim odredbama
Zakona. Hillel ( iji je sljedbenik bio Gamaliel) vjerovao je
pak kako je bit Tore istovjetna duhu Zakona. Bitno je držati
se duha Zakona. Hillel je vjerovao kako je važno omogu iti
i Židovima i obra enicima da budu poslušni Zakonu, te je
tako bio bliži Isusu od Šamaia. Isus je zapravo doveo
Hillelovo u enje do logi nog zaklju ka, tzv. židovskog uni-
verzalizma, utemeljivši novu religiju – »krš anstvo«.

Eti kom židovstvu Isus je dao jasnu perspektivu smrti, suda
i zagrobnog života. S vlastitom teologijom upoznao je pob-
ožne Židove, obi ne ljude iz puka (hebr. am ha-arec),
Samarijance, ne iste, te ak i nežidove. Narod je pou avao
javno, a povjerljivo u enje ostavljao je za vlastite
sljedbenike. Njegovo u enje bilo je usredoto eno na vlastitu
sudbinu kao Sluge patnika i Mesiju.
Židovi odbacuju krš anstvo

Židovsko društvo i veliki dio krš ana nisu se mogli složiti iz
sljede ih razloga:
1.) Židovi su odbacivali zamisao o razapetom Mesiji.
2.) Budu i da krš anstvo nije bilo nacionalni oslobodila ki
pokret, teško je moglo privu i ekstremiste poput zelota koji
su željeli židovsku pobunu protiv Rima.
3.) U odnosu na židovske vo e, koji su zauzimali kompro-
misan stav prema rimskim vlastima, krš anski pokret bio je
odve revolucionaran. Konzervativci su se osje ali ugro-
ženima jer bi pobunom izgubili nadzor nad narodom.
4.) Židovima se nije svi ao stav krš ana prema poganima.
5.) Ortodoksni Židovi, kao oportunisti koji su postojanu
vjeru otaca (objavljenu Mojsiju) prilagodili poganskim pre-
drasudama, nisu htjeli prihvatiti krš ane koji su sebe zvali
nasljednicima izabranog naroda. Odbacivali su krš ansko
alegori no tuma enje Staroga zavjeta.
U Jeruzalemu su odnosi izme u Židova i konzervativnih

krš ana (poput Jakova) bili do 62. g. skladni. No, tada je Ja-
kov ubijen. Odbio je javno zanijekati da je Isus Božji Sin.
Nakon po etka židovskog ustanka odnosi su se i nadalje
pogoršavali.
U razdoblju prije izbijanja prvog židovskog rata protiv

Rimljana (66. g.), stav se židovskog naroda zaoštravao
prema Evan elju. Rimljani stadoše sumnjati u status
krš anstva kao židovske sekte što je rezultiralo zbjegom
mnogih židovskih krš ana, koji nisu željeli biti povezani sa
židovskim nacionalizmom u, Pellu i Malu Aziju.
Židovski prevrat doživio je vrhunac 70. godine. Uništenjem

Jeruzalema ispunilo se Isusovo upozorenje i proro anstvo.
Godine 135. isti grad je još jedanput razoren zajedno s
Hramom, a njegovi pu ani raspršili se po svijetu.
Prvi rat trajao je od 66. – 73. g. Me utim, unato sumornom

opisu Josipa Flavija, materijalna infrastruktura židovstva u
Judeji i Galileji nije pretrpjela trajnu štetu. Okolnosti su,
doduše, bile druga ije u Jeruzalemu, i okolici, te u nekoliko
drugih gradskih središta otpora. Židovi su na obali Sredo-
zemnog mora obnovili Jamniju gdje se ponovno okupio
sinhedrin (knesset = židovski parlament).
Hadrijan je 130. g. odlu io obnoviti Jeruzalem kao coloniu

aeliu capitolinu.
Drugi ustanak protiv Rimljana buknuo je 132. g. pod vod-

stvom Šimuna Ben-Kosebe (na aramejskom: Simon Bar-
Kokeba) i bio je osjetno bolje organiziran jer pobunjenici
nisu bili me usobno podijeljeni. Me utim, ishod je bio
poguban. U borbi je uništeno pedeset tvr ava i gotovo

tisu a sela. Deset vo a pobune pogubljeno je u amfiteatru u
Cezareji. Luke na Sredozemlju bile su prepune ljudi koji su
bježali od pogibelji. Na velikim dražbama u Mamri i Gazi
prodavani su židovski zarobljenici kao roblje. Kako ih je
bilo mnogo, cijena robova osjetno je pala u Carstvu. U
Judeji je, potom, Židovima bilo zabranjeno okupljati se na
molitvu, obrezivati mušku djecu i postavljati rabine.
Odlazak u Jeruzalem bio im je zabranjen pod prijetnjom
smr u. Budu i da se odredba strogo provodila, krš anska
zajednica u Jeruzalemu bila je prisiljena zamijeniti
židovskog biskupa biskupom poganskog porijekla. Ostatak
židovskog puka preselio se u Ušu, selce u Galileji, a Izrael
kao narod prestao je postojati.
Jedan od ishoda ustanka pod vodstvom Bar-Kokebe bilo je

gotovo potpuno prekidanje veza izme u židovstva i
krš anstva. Bar-Kokeba osobno je naredio drakonske kazne
za krš ane koji ne prokunu i ne odreknu se Isusa. Nekoliko
se manjih skupina hebrejskih krš ana ipak uspjelo
privremeno održati. Najve a preostala zajednica nalazila se
u Cezareji (kao i u ostalim obalnim gradovima) gdje je
veliki u enjak Origen osnovao školu i veliku knjižnicu.
Njegovi nasljednici bili su Pamfilije i Euzebije. Židovsko
krš anstvo je cvjetalo i u Arabiji i s druge strane Jordana, te
je u Bostri, u tre em stolje u, održan prvi crkveni koncil.
Konzervativni židovski krš ani nastavili su svetkovati

subotu, kao i ostale židovske blagdane. No, obrezivali su
vlastitu djecu što je krš ane nežidovskog podrijetla za-
brinjavalo. Židovsko se krš anstvo, u stvari, od vremena
Ireneja po elo smatrati hereti kom sektom – ebionitima (iz-
raz potje e od Pavlove izreke »jeruzalemski krš anski siro-
masi«). Od drugog stolje a ebioniti više nisu vjerovali u
Isusovo božanstvo, kao ni u njegovo djevi anstvo ro enja.
U etvrtom stolje u, i kasnije u Siriji su postojale male žido-

vske crkve. Evan elje je Židovima preveo Jeronim, i to na
latinski. Ono je sa uvalo ponešto izmijenjenu predaju, od
one kanonskog gr kog Evan elja, veli aju i Gospodinova
brata Jakova kao Mesijinog zastupnika.
Na temelju arheoloških dokaza može se zaklju iti kako su

krš anski Židovi još 68. godine, dakle prije dolaska
Rimljana, pobjegli iz Jeruzalema. Izbjegli su na drugu strani
Jordana u Pellu, te u planine Gileada i Bašana. Lutali su
o ekuju i povratak Mesije – Isusa. Nakon pada Jeruzalema
73. odnosno 74. godine vratili su se u razrušeni grad. Kako
su bili uvjereni da je Isusov povratak odgo en, sagradili su
krš ansku sinagogu koja se i danas može razaznati jer
okružuje Davidov pseudo-grob kojeg su podigli križari. Ista
gra evina više nije bila usmjerena prema (uništenom)
Hramu ve prema mjestu uskrsnu a (kasnije Crkva Groba
Isusova).
Jeruzalemski krš anski Židovi nisu prebivali Nikejskom

koncilu (325.). Budu i da su branili vlastitu samosvojnost,
bili su izop eni i uskoro ih se smatralo krivovjercima. Od 4.
stolje a postupno su izgubili identitet.
POGANSKI SVIJET

Rimsko Carstvo, na ijem su podru ju djelovali prvi
krš ani, naslijedilo je od Grka oblike upravljanja; uljudbu i
jezik.
Kako se Carstvo širilo osvajanjem i pripajanjem ozemlja,

zaposjednutim se podru jima upravljalo razli ito. Egiptom,
koji je pripadao caru, upravljao je prefekt kao potkralj. No
bilo je i protektorata i drevnih kraljevstva koja su zadržala
tradicionalne ustanove, kao i senatorskih (na primjer Azija)
ili carskih provincija. Na njihovom se ozemlju i dalje na-
lazili rimski vojnici, a bile su pod upravom guvernera
neposredno odgovornih caru (Sirija). Podru ja posebnih ob-
ilježja (npr. Judeju) vodili su prokuratori.
Iako nisu uživala znatnu neovisnost, unato postojanju

pokrajinskih vije a, mir u kojem su živjela takva podru ja
pogodovao je razvoju trgovine i rastu blagostanja (pogotovo
u gradovima Male Azije). Gradovi su donekle bili neovisni
budu i da su bili pod upravom skupštine (eklesia) iji su
lanovi bili gra ani, te koncila (boule) kojeg su inili istak-
nuti pojedinci. Udruženja (cehovi) tako er su imala važnu
ulogu u mjesnom životu.
Ljudi su mogli biti gra ani rodnog grada, ali isto tako i
rimski gra ani. Isto se pravo moglo naslijediti (kao u
Pavlovom slu aju), odnosno kupiti ili dobiti kao nagradu od
cara. Rimski gra ani bili su pošte eni nedostojnih i
ponižavaju ih tjelesnih kazni, te su se mogli molbom ob-
ratiti caru.
Religija u Rimskom Carstvu bila je podijeljena u dvije

skupine:
a. RELIGIA LICITA (doslovce »državni kult«) uklju ivala

je štovanje rimskih bogova, a ponekad i cara. U potonjem
slu aju naj eš e se radilo o caru koji je ve preminuo, pre-
mda su Kaligula, Neron i Domicijan još za vrijeme vlastita
života prisvojili božanske asti. Prinošenje žrtava vladaru
uklju ivale su škropljenje tamjana na malom žrtveniku na
kojem je tinjao plamen. Time se iskazivalo štovanje vla-
dareva duha (tj. genija), kao i božanskih mo i koje su ga
pratile. Od stanovnika Carstva o ekivalo se sudjelovanje u
štovanju kao iskaz podani ke vjernosti. Židovi su, me utim,
bili oslobo eni ove obveze budu i da je njihova religija bila
priznata kao religia licita. I krš ani su do 64. g. (ili malo
prije) bili u istom položaju jer ih se držalo za židovsku
sektu.
U gradovima su sve enici obavljali dužnost sudaca od-

govornih za provedbu carskog bogoštovlja. Rimljani, koji su
vjerovali kako su bogovi zaslužni za vojni uspjeh i gos-
podarski napredak, pripisivali su vojne neuspjehe ili
nepogode, poput: gladi, nevjere i nepoštivanja bogova.
Ostale religije potpadale su pod:
b. SUPERSTITIONES (praznovjerja). U ista su bili uklju-

eni isto nja ki kultovi i filozofija, kao i štovanja lokalnih
božanstava pri kojima su se obavljali obredni inovi poput
iskazivanja asti i prinošenja žrtava (tj. udobrovoljavanja
demonskih sila). Za razliku od židovstva i krš anstva, pred
štovatelje nisu postavljani nikakvi moralni zahtjevi.

U hramovima su se prinosile žrtve, zazivala i iskala na-
klonost božanstava. Žrtve, naj eš e hrana, bile su dar bogu.
Dio je žrtve bivao spaljivan, dok su ostatak sve enici i vjer-
nici koristili za ishranu, odnosno za prodaju na tržnici (vidi
1 Kor 8). Božanstvo se zamišljalo kao nevidljivi doma in
gozbi koje su se u hramovima esto održavale. Neki kultovi
bavili su se tzv. kultnom prostitucijom što objašnjava zbog
ega je Korin anima trebalo vremena kako bi isti obi aj o-
cijenili nemoralnim. Kako su takve religije bile sastavni dio
strukture tadašnjeg društva, prihva anje krš anstva zna ilo
je u initi potpuni zaokret u vlastitom životu.
Postojali su i isto nja ki kultovi koji su vjerniku nudili,

nakon ceremonije uvo enja (gr . musterion), »ponovno
ra anje« i »vje ni život«. Slavljenje bogova bilo je
popra eno glazbom, plesom, glazbalima, javnim
povorkama, proslavama, obrednim prinošenjem žrtava, te
(pogotovo u Izidovom kultu) seksualnim orgijama.
Me u isto nja kim misti nim kultovima najzna ajniji je bio
kult Izide, egipatske božice majke i njezinog sina Horusa.
Isti je kult nalikovao kultu Bogorodice s djetetom. S druge
je strane kult perzijskog boga svjetla Mitre, predstavljao
isposni ku religiju usmjerenu uglavnom na muškarce, i to
prije svega rimske vojnike. Sastavni dio kulta bili su po-
sve eni objedi, ne posve razli iti od krš anske euharistije;
dušama se nudio put preko sedam planetarnih duhova koji
nakon smrti zakr uju uspon mlije nom putu. Mitraizam se
koristio simbolom staroga doba – bikom kojeg je trebalo
istisnuti iz razdoblja ovna jer Mitra daje spasenje onima koji
su uvedeni u tajnu kulta. Na istim se astrološkim pre-
tpostavkama danas temelji filozofija »New agea«
(konstelacija proljetnog ekvinocija odre uje narav doba u
kojem živimo, a zvijezde su bogovi koji utje u na doga aje
na Zemlji, te mogu zaprije iti put do spasenja i nirvane).
Poznat je bio i anatolski kult Atisa i Kibele iji su sve enici
živjeli isposni ki u prosja enju. Njihov javni obred trajao je
od 15. do 27. ožujka. Nakon posta i tzv. Dana krvi (22.
ožujka) oplakivan je Atis. Žalost se 25. ožujka pretvarala u
radost kada je Atisovo uskrsnu e svetkovala Hilarija. Vrlo
je vjerojatno kako su krš anski Veliki tjedan i Uskrs
postavljeni kako bi zamijenili takve blagdane u kalendaru!
Zoroastrizam: Zoroaster ili Zaratustra bio je reformator

perzijske dualisti ke religije mazdeizma (zervanizma)
prema kojoj je svijet poprište bitke izme u na ela zla
(Ahriman ili Angra-Mainul) i na ela dobra (Ormuzd ili
Aura-Mazda). Pobjedu, na kraju, odnosi Dobro nakon ega
slijedi kona ni sud kada mrtvi uskrsavaju, a zli se odvode na
mu enje. Sveta knjiga mazdeizma bila je Avesta, a kultom
su upravljali mudraci (magi). Kako se vjerovalo u o iš enje
vatrom, najvažniji dio službe slavljenja održavao se oko
vatrenog oltara.
Zoroastrizam je potaknuo rast mitraizma i maniheizma, no

iznenada je nestao tijekom muslimanskih prodora.
Zaratustrina reforma sastojala se u odbacivanju bogova po-
pularne religije i uspostavljanju slavljenja jednog boga,
duha dobra – Aura Mazde.

FILOZOFSKA POZADINA
Filozofski pogled na svijet su Rimljani, koji su vrijedili za
vojnike i administratore, preuzeli gotovo u cijelosti od
mislioca Grka.
Rani gr ki filozofi: TALES Miletski (oko 600. g. pr.

Kr.): prvi je filozof u klasi nom smislu. Vjerovao je kako je
sve nastalo iz vode.
Talesov u enik ANAKSIMANDER kao izvor svega vidi

apeiron, tj. beskona no i kakvo om neodre eno, iz ega
izdvajanjem suprotnosti toplog i hladnog nastaju opipljive
stvari.
HERAKLIT, koji je u Efezu živio stolje e kasnije,

vjerovao je kako je vatra osnovni element svemira. Iz nje
sve proizlazi, te se u nju sve naposljetku vra a. Proces pro-
mjene je, stoga, neka vrsta dijalektike. Iz vatre nastaje zrak,
iz zraka voda, a iz vode zemlja. Postupak, zatim, mijenja
smjer te ponovo završava u vatri. Svijetom, koji se stalno
mijenja, vlada um tj. razum kojeg naziva logos. Aristotel, a
kasnije i Hegel, ovu su zamisao ugradili u vlastite filozofije
(usp. Teoriju velikog praska).
PARMENID, iz južne Italije, vjerovao je kako uop e ne

postoji mijena, ve samo bitak. Sve promjene koje pro-
matramo su prividne (usp. teoriju ravnoteže1).
Kasnije su filozofi pokušali trajnost dovesti u vezu s pro-

mjenom.
SOKRAT (oko 470. – 399. g. pr. Kr.); Atenjanin koji se

više zanimao za ljudske vrijednosti (tj. ljudsko ponašanje)
nego za narav svijeta. Držao je kako isklju ivo ovjeka
možemo spoznati. Istinska spoznaja je znati što bismo
trebali biti, i što je zapravo svrha života, a to možemo
posti i jedino pravim obrazovanjem; ovjek ima snagu sebe
u initi moralno dobrim.
PLATONIZAM je idealisti ka filozofija Sokratovog

u enika PLATONA (428./427. – 348./347. g. pr. Kr.).
Poput Parmenida Platon je vjerovao kako stvarni svijet nije
vidljivi, ve nevidljivi svijet zamisli odnosno duhovnih
stvarnosti koje postoje izvan ovjekovog uma. Najvažnija
zamisao je ideja »dobroga«. Takve zamisli daju bezobli noj
tvari oblik i zna enje. Naime, u svijetu, koji nas okružuje,
doživljavamo upravo jedinstvo savršenih ideja s materijom
bez reda. Dakle; materija je izvor svega zla, te su isklju ivo
vrijedne ideje, koje odražava materija. Sve što je dobro
proizlazi iz ideja; sve što je loše potje e iz materije. Svijet
ideja i svijet materije usko su povezani i jednako vje ni.
ovjek je jedinstvo duha i materije, a smrt je sretno oslobo-
enje duše od ropstva tijela (materije).
Platonov u enik, i u itelj Aleksandra Velikog,

ARISTOTEL (384.-324. pr. Kr.) odbacuje gotovo sva
1
eng. The Steady State Theory; njem. die
Gleichgewichtstheorie

u enja svoga prethodnika. Sve do sredine srednjega vijeka
(1080. – 1100.) nije imao velikog utjecaja me u krš anima.
Pred svršetak života osnovao je filozofsku školu nazvanu
Lyceum. Odbacivši Platonov koncept o vje nom svijetu
ideja ustvrdio je kako postoji samo jedan svijet koji nema ni
po etka ni kraja, a njegovo objašnjenje nalazi se unutar
njega samog. Isti se razvio (kako bi opet zapo eo isti ciklus)
uslijed neosobnog na ela koje ne postoji izvan sustava u
kojeg je ugra eno. Njegova filozofija ARISTOTELIZAM
empirijska (iskustvena) je i materijalisti ka.
STOICIZAM je filozofija koju je oko 300. g. pr. Kr. na-

u avao Zenon. Poput Sokrata više se zanimao za ljudsko
ponašanje nego za narav svemira. Vjerovao je kako postoji
isklju ivo materija. Budu i da su um i tijelo materijalni, ne
postoji isti duh jer je i Bog materijalan. Svemir je božje
tijelo, a on je njegova duša. Iz navedenog se dâ zaklju iti
kako se radi o obliku panteizma. ovjek je u odnosu na
Boga poput kapi vode u odnosu na ocean. Bog, kao duša
svijeta, upravlja vo en ljubavlju prema ovjeka kojemu želi
dobro. Kako je ovjek povezan s Bogom, mora i i putem
kojim ga vodi božanski razum (logos). Stoga se istinska
osoba prepušta Božjoj volji bez obzira na bol koja proizlazi
takvom odlukom. Zaklju ak: stoicizam pokazuje što je
ispravno, no ne daje ovjeku snagu kako bi živio ispravnim
životom. Pavao se u nekim propovijedima poganima o ito
obra a onima koji su bili naklonjeni ovakvim zamislima.
EPIKUREJSTVO je atenska filozofska škola nazvana po

osniva u Epikuru (342. – 270. g. pr. Kr.). On je naime
isticao ugodu kao najpoželjniju kakvo u, iako pod istom
nije podrazumijevao tjelesne užitke. Pravu se sre u može
posti i isklju ivo nadzorom nad samim sobom, kao i
životom u tišini i miru. Takav život se dostiže uklanjanjem
glavnog izvora tjeskobe – bilo kakve vjerske
usredoto enosti na život nakon života. Života nakon smrti
nema jer se bogovi ne optere uju ljudskim problemima.
Treba samo potpuno i pozitivno živjeti.
FILON (20. g. pr. Kr. – 40. g. nakon. Kr.), Židov iz

Aleksandrije koji je Stari zavjet pokušao povezati s gr kom
filozofijom. Nau avao je kako je sve što je istinito u gr koj
filozofiji ve ranije izre eno židovskim Pismom. Dakle,
Bog se objavio i gr kom umu. Najve i Filonov problem bio
je na in povezivanja biblijskog i gr kog poimanja stvaranja.
Gr ka je filozofija tvrdila kako Bog nema nikakve veze sa
zlom materijom. Kako bi razriješio problem, Filon je poput
Grka postavio logos kao posrednika izme u Boga i svijeta.
Stoga je isti najviša sila kojom je Bog okružen. Preko nje je
Bog sve stvorio. Ipak, logos je manji od Boga. Ovakve za-
misli ostavile su traga na krš anskim misliocima u Alek-
sandriji.
SREDNJO- I NOVOPLATONIZAM: Srednjoplatonizam

djeluje u 1. i 2. st., dok se novoplatonizam razvija u 3. i 6.
stolje u. Oba pravca nastojala su sintetizirati glavne zamisli
gr ke filozofije uzimaju i kao temelj vjersko tuma enje
Platonove filozofije.
Srednjoplatonizam stavlja naglasak na Božju

transcedentnost. Bog je aktivan dok stvara putem vlastitih

posrednika: logosa, planetarnih sila i globalne duše.
Platonovi »oblici« razvili su se u misli božanskoga uma, a
zlo se još više povezalo s materijom.
Ista je filozofija nastojala uskladiti platonizam i Aristotelove
zamisli. Sve na ovome svijetu nije, odnosno ne postoji, ve
se nalazi u postupku postanja. Vje na i nepromjenjiva je
isklju ivo Božja rije .
Novoplatnizam: Glavna obilježja filozofije bila su idealiza-

m, misticizam i isposništvo. Njezin utemeljitelj Plotin (205.
– 270.) tvrdio je kako cjelokupna stvarnost proizlazi iz
vrhovnoga i božanskoga na ela – tzv. Jednog. O »Jednom«
ne postoji nikakav pojam, niti se o njemu išta može izre i
rije ima jer je iznad svih odre enja. Prema vlastitom
djelovanju može se ozna iti kao beskona no »Jedno«, dobra
i najviša sila. Emanacijom, tj. isijavanjem, iz »Jednog« na-
staje Um; na elo koje u svojoj jedinstvenosti sadrži zamisao
višestrukosti. Ista višestrukost uklju uje platonovske ideje
svega zamislivog. Njome se otkriva dvojstvo materije i
duha, predmeta i svijesti. Novom emanacijom Um ra a
Dušu koja uklju uje ideje kao oblike (»uzore«) stvaraju i
svijet osjetilnih stvari. »Jedno«, Um i Duša, tri su hipostaze
(grk. hupostaseis) ili tri božanska na ela novoplatoni ara.
Za novoplatoni ara materija je nebitak, prazan prostor (usp.
iluzije tj. »maja« kod hinduizma). Materija je, nadalje, mrak
i zlo. Osjetilni svijet mješavina je bitka i nebitka; priroda je
stvarna u tolikoj mjeri da je produhovljena tj. pomiješana s
duhom. Prema novoplatoni arima sve što je proizašlo iz
Boga teži vra anju Bogu, i ponovnom upijanju u Njega kao
utjelovljenju najvišeg dobra. Isti cilj ovjek ne može posti i
spoznajom ili razumom, ve isklju ivo u ekstazi i
neposrednim jedinstvom s božanstvom budu i da je »Jedno«
iznad Uma i zamisli. Stoga se novoplatonizam može ozna-
iti kao izvor kasnijeg (prije svega krš anskog) misticizma.
Srednjoplatonizam je utjecao na rane krš anske mislioce

poput Justina Mu enika i Klementa Aleksandrijskoga, dok
je novoplatonizam utjecao na krš anske mislioce od Ori-
gena nadalje: Kapadocijske Oce, Ambrozija i Augustina.
Kroz Dioniza novoplatonizam postaje imbenikom koji na
Zapadu i na Istoku vjerojatno najviše utje e na oblikovanje
krš anske misti ne teologije (dakle i redovni ke misli).
Kroz Augustina novoplatonizam utje e na gotovo
cjelokupnu srednjovjekovnu tradiciju na Zapadu.
Zaklju ak: navedenim filozofijama zajedni ko je sljede e:
Ovaj svijet sastoji se od dva podsvijeta: savršenog, vje nog

svijeta zamisli, te prolaznog svijeta koji je blijeda preslika
ili odraz prethodnog. Prvi svijet je, za razliku od drugog, ne-
promjenljiv.
1.) BOG: Bog nije osoba, ve ideja (zamisao) ili princip

(na elo). Kako pripada vje nom svijetu nema osje aja, niti
promjene utje u na njega. Budu i da ne može biti u doticaju
s ovim svijetom, potreban mu je posrednik – Rije ili Raz-
um. Rije je odvojena i, kao proizvod emanacije, podre ena
Bogu. Emanacija je izlazak manje savršenog bi a iz višeg i
savršenijeg na ela, a da se pritom više na elo ne mijenja.
Na injena je prema izvorniku, no nije iste naravi, kao što ni
voštani otisak nije od materijala od kojeg je pe atni prsten.

2.) STVARANJE: Stvaranje se provodi emanacijom gdje
prvi entitet stvara (ra a) drugi. O tomu govore Origen i
njegovi prijatelji kada spominju »ra anje tj. stvaranje«.
Manje vrijedno božanstvo stvorilo je vidljivi svijet od
prapostoje e materije.
3.) OVJEK: Gr ki filozofi vide ovjeka s dvjema

sastavnicama: tijelom i dušom. Tijelo pripada svijetu pro-
mjena, a duša, koja ima razum, iskra je božanskog iz svijeta
postojanja. Kao što božanska Rije ili Logos vode i nadziru
svijet, tako tijelo vodi i nadzire maleni logos (rije , razum).
Stvarna osoba je duša koja je zarobljena u tijelu. Tijelo je,
pak, poput ku e u kojoj se živi, ili odijela kojeg nosimo.
Kona na sudbina vje ne duše je oslobo enje od tijela.
ovjekova sudbina je obožavanje, tj. postanje poput Boga
što pretpostavlja da e ovjek postupno ostati bez osje aja.
4.) PUT SPASENJA: Materija je zla: samo nematerijalno

(duhovno) je isto. Budu i da ovjek ima iskru božanskog u
sebi, i sam je dio božanskoga. Stoga je put spasenja u bijegu
od materije kako bi bili ponovo upijeni, primljeni u
božanstvo (misti ni na in spasenja). Pritom se o ito ne radi
o pomirenju dvaju personaliziranih bi a.
MISIJSKO ŠIRENJE
DO 700. g.
Sljede i imbenici utje u na širenje Evan elja me u

nežidovima:
1) Razmjerno postojane politi ke okolnosti (Pax romana),
vidi 1 Tim 2,1-2.
2) Zajedni ki narodni gr ki jezik (koine), naslije en iz doba
Aleksandra Makedonskog, koji je poticao Židove da se na-
sele na osvojenom ozemlju i tako pove ao njihov broj u
Rimskom carstvu.
3) Dobra prometna povezanost (ceste, te brojne brodske
veze).
4) Židovi iz iseljeništva.
5) Septuaginta (gr ki prijevod Starog zavjeta).
6) Op e nezadovoljstvo filozofijom i religijom.
Prvi krš ani organizirano su pristupali propovijedanju

Evan elja. Rast i razvoj novih crkava, koje su naj eš e
vodili akoni, pomno su razra ivali slušaju i savjete
apostola, proroka i u itelja. Evan elje se propovijedalo iz
lokalne crkve iako je glavna služba, za koju su o ito
postojali potrebni darovi, bila vezana za crkvu.
Teolozi i apologeti crkve, tj. crkveni pisci koji su branili

krš anstvo od nevjernika, nisu samo predavali izvan crkve
kako bi ljude pridobili za Krista, ve su organizirali
biblijske škole i druge širitelje Evan elja, kao i nove
apologete. S vremenom su se usredoto ili na odre ene
skupine slušatelja, Židove, rimske vlasti i dr., a neki su, pak,
napadali krivovjerce. Pavao je naglašavao važnost staroza-
vjetnih proro anstava, kao i tipološko ispunjenje Kristova
lika. Kasniji apologeti zlorabili su istu metodu primjenjuju i
je, neopravdano, na crkvu.

Pismo se prevodilo na strane jezike. Postojala je apokrifna
fiktivna književnost, primjerice Djela Pavlova i Teklina,
koja je kao spjev krš anskom na inu života, vjerojatno, bila
namijenjena »tržištu« lake i romanti ne književnosti.
Susjedi, i poznanici, rado su primali krš ane u vlastite
domove jer su primje ivali promjenu u njihovim životima.
Poruci dobre vijesti bili su, prije svega, otvoreni pripadnici
nižih slojeva društva, te robovi. Ukratko; nekoliko je
obilježja ostavljalo snažan dojam na slušatelje:
a) Kakvo a promijenjenog života vjernika, te sklad izme u

života i poruke kakav je nedostajao širiteljima poganskih
u enja.
b) Zajedništvo i bratska ljubav u kojoj se nije gledalo na
stalež, kastu, rasu i spol. Krš ani su se me usobno
pomagali, a posebnu pozornost uživali su najslabiji: siro ad,
stariji ljudi, zatvorenici, te oni koji su kažnjavani radi
Krista.
c) Radost vjernika širila se na druge ne jenjavaju i ni za
progona ili smaknu a.
d) Propovijedanje Evan elja bilo je esto popra eno
ozdravljenjima i istjerivanjem duhova. Okupljeni su znali
kako se zli duhovi pokoravaju krš anima. No, kako je
vrijeme prolazilo, uda su igrala sve manju ulogu u širenju
Radosne vijesti. Stoga ih Euzebije rijetko spominje u svojoj
Povijesti Crkve.
NA INI ŠIRENJA EVAN ELJA
U prvih stotinu i pedeset godina povijesti crkve nije bilo

crkvenih gra evina. Stoga su krš ani propovijedali u sina-
gogama, koje su im stajale na raspolaganju, sve dok se
Židovi nisu zapo eli oštro suprotstavljati krš anstvu. U sina-
gogama su krš ani nailazili na slušateljstvo koje je bilo
spremno pozorno poslušati izlaganje Radosne vijesti.
Njihove propovijedi sadržavale su pet važnih smjernica:
1) Stari zavjet ukazuje na Mesiju.

2) Starozavjetna proro anstva, kao i blagoslovi obe ani
Davidovim potomcima, ispunjeni su u Isusu. Isusova smrt i
uskrsnu e ostvarenje su proro anstava vezanih uz Mesiju i
Slugu patnika.
3) Oproštenje se nudi na temelju Mesijine zastupni ke
smrti.
4) Slušateljima se mora ukazati na potrebu prihva anja Isusa
Krista kao Spasitelja upozoravaju i ih na kobne posljedice
odbijanja Kristove ponude, kao i na injenicu da se s
Božjom miloš u ne može igrati.
Propovijedi su održavane na tržnicama i trgovima, mjestima

razmjene novih zamisli, a pristup se ubrzo pokazao vrlo
uspješnim te su ga prigrlili ak i Židovi. Krš ani su koristili
i dar proro anstva dok je Evan elje, koje se propovijedalo u
javnim dvoranama, esto bilo popra eno neosporivim
osobnim svjedo anstvima. Susreti su održavani po ku ama
koje Pavao, u vlastitim poslanicama, spominje kao glavna
mjesta širenja Evan elja.
U osobnim svjedo enjima krš ani su koristili simbole ribe,

križa i janjeta kako bi pobudili zanimanje za Evan elje.
Molitva je imala važnu ulogu u osloba anju ljudi od vlasti

Sotone. I unato injenice da im u enja esto nisu bila
to na, barem ne u svakoj pojedinosti, ljubav i gorljivost
prvih krš ana bile su izuzetne.
Misijsko širenje možemo podijeliti u nekoliko razdoblja:
PRVO RAZDOBLJE obuhva a širenje Radosne vijesti

me u Židovima u Palestini i iseljeništvu (Djela 2, 5-13).
Djela apostolska spominju slušatelje Petrove prve pro-
povijedi kao prve obra enike. Isti izvor navodi Samarijance,
nežidove, i Ivanove u enike kao skupine koje su primile
Duha Svetoga, a sli nost izme u obra enja navedenih sku-
pina i prvih apostola upu uje na svjesno ponavljanje nekih
od fenomena koji su se zbili za vrijeme Pedesetnice, kao i
na trajnu vezu s prvom crkvom u gradu u kojem se vjera
najprije u vrstila – Jeruzalemu.
Nakon Stjepanovog mu eništva Filip je otišao u

samarijanski glavni grad Neapolis – današnji Nablus (u
povijesti poznat i kao Shehem) kako bi propovijedao tamoš-
njim pu anima. Potom se zaputio u druge gradove i sela tog
podru ja (Djela 8, 5. 25).
Evan elje se širilo južno i zapadno od Jeruzalema sve do

Cezareje i obale. Vjera se proširila do Damaska, te je
prestrašeni židovski establišment poslao Savla u potjeru za
krš anima. U Djelima 9,31 usputno se spominje propovije-
danje Evan elja u Galileji gdje su živjeli nežidovi, te širenje
Evan elja do Antiohije, tre eg grada po veli ini u Rimskom
Carstvu.
Razdoblje od 30. – 70. g. nakon Krista bilo je presudno za

židovski narod koji je imao prigodu obratiti se i priznati
Mesiju, te tako potaknuti Isusov ponovni dolazak i
uspostavu Božjeg kraljevstva. Tako bi se uspostavilo
teokratsko kraljevstvo pod vodstvom Davidovog potomka
koji bi u Izraelu vladao cijelim svijetom. Prema doslovnom
tuma enju starozavjetnih proro anstava prvo bi se trebao
obratiti Izrael, a potom bi bili blagoslovljeni svi ostali na-
rodi. Iz ovog su se razloga apostoli trudili propovijedati
Evan elje me u Židovima u Palestini i iseljeništvu, a prvi
krš ani o ekivali skori Isusov povratak.
DRUGO RAZDOBLJE obuhva a širenje Evan elja

me u nežidovima. Prva misija za širenje Evan elja me u
nežidovima djelovala je u Antiohiji, tre em gradu po
veli ini u Rimskom Carstvu. Propovijedanje Evan elja
me u nežidovima po elo je na Dan pedesetnice. Me u
ljudima koji su slušali Petra bilo je »pobožnih« iz cijeloga
Carstva. Djela apostolska spominju Parte (tj. Perzijce),
Me ane, Elamite (iz drevne pokrajine Perzijskog carstva),
Mezopotamce, Rimljane, Kre ane, Arape, ljude iz Judeje,
Ponta na Crnom moru, Male Azije, Kapadocije, Frigije,
Pamfilije (pokrajine u Maloj Aziji), te libijskih podru ja
oko rimske kolonije Cirene.
Prva crkva ubrzo se našla pred novim izazovom; treba li ob-

ra ene pogane prisiliti da se podrede židovskim obi ajima, i
tako zapravo postanu Židovi!? Razmimoilaženja konzerva-
tivaca u Jeruzalemu (Jakova) i univerzalista (Pavla i Židova
u iseljeništvu) dovela su do Koncila u Jeruzalemu 49. g.

(vidi Djela 15). Ishod je bio, u izvjesnom smislu, ustupak
univerzalistima. Pavao, koji je podupirao širenje Evan elja
me u nežidovima uvjerivši ostatak Crkve da ga podupre u
tom planu, izložio je teološku obranu u Rimljanima 1 – 11.
Njegov naum bio je sa uvati jedinstvo židovskih i nežido-
vskih krš ana. Stoga je putovao u Malu Aziju, Gr ku, Rim,
te vjerojatno u Španjolsku, koriste i pritom Antiohiju kao
ishodište.
Pavao govori o drugima koji su djelovali u Maloj Aziji.

Neke predaje govore o Bartolomejevom u Armeniju, druge
o Markovom boravku u Egiptu (koji je vjerojatno djelovao
iz Rima). Spominje se i Andrijin posjeta Skitima, kao i
boravak u Albaniji. O Tomi se govorilo da je osnovao crkvu
u Indiji, iako se pritom mogu e misli na djelovanje njegovih
u enika. U ovim zbrkanim izvješ ima nema ni eg nevjero-
jatnog jer je Isus zapovijedio u enicima da Evan elje pro-
nesu »do kraja svijeta«.
Krš anska predaje zapisuje da je Andrija razapet u Patrasu

(Ahaja). Bartolomeju (Natanael) je živome oderana koža u
Armeniji. Judu (Tadeja) su proboli strijelama u Armeniji.
Matej je, navodno, zaklan ma em u Partiji, a Filip obješen
na stup u Hierapolisu u Frigiji. Šimun Revnitelj skon ao je
raspet u Perziji. Tomu su zaklali u Indiji, a Matiji su, nakon
kamenovanja, odrubili glavu. Ako pretpostavimo da su ove
predaje istinite, zaklju ujemo kako su mnogi apostoli bili
uklju eni u evangelizaciju podru ja isto no od Rimskog
carstva.
Po etak židovskog rata vjerojatno je nagnao Ivana, kao i

Isusovu majku Mariju, da se presele u Efez, a Filipa u
Frigiju. Euzebije izvještava kako je nakon Jakovljevog
ubojstva (62. g.) i izbijanja Prvog ustanka (66. g.) crkva u
Jeruzalemu primila rije od Gospodina (proro anstvo?) o
potrebi napuštanja vlastitih domova na što su se mnogi
zaputili na podru je današnje Kraljevine Jordan, Egipat, te u
Malu Aziju, dok su neki ostali u Judeji.
Dvije stvari iz ovog razdoblja su osobito dojmljive:

a) Izuzetna pokretljivost prvih krš ana.
b) injenica da su mnoge crkve osnovali neznani misionari.
TRE E RAZDOBLJE odnosi se na drugi naraštaj
misionara. Krš anstvo se brzo proširilo na Siriju, Malu
Aziju i Gr ku. Na sjeveroistoku suo ilo se s jezi nom pre-
prekom. Kraljevstvo Osroena s glavnim gradom Edesom
(danas Saliurfa, u jugoisto noj Turskoj) nalazilo se do 216.
g. izvan granica Carstva. Tamošnji ljudi govorili su zapadnu
ina icu aramejskog jezika, premda su obrazovani pu ani go-
vorili i gr ki. U drugom stolje u osnovana je krš anska za-
jednica u Edesi, a njezin lan bio je Bardesan (Bar-Daisan)
koji je svjedo io svome bliskom prijatelju kralju Abgaru IX.
Nakon što je isti prihvatio krš ansku vjeru, pokrajina je
postala prvo krš ansko kraljevstvo.
Do po etka 2. stolje a krš anstvo je stiglo do Adiabene

(gornji tok Tigrisa) iji je glavni grad bila Arbela (asirski
drevni sveti grad). Glavni razlog ovome pothvatu bilo je pri-
sustvo velikog broja ljudi koji su se ve obratili na judaiza-
m. Evan elje se tako er širilo iz Rima i Egipta na sjevernu
Afriku. Upravo su tamo osnovane prve crkve u kojima se

govorilo latinskim jezikom, te je Pismo po prvi put pre-
vedeno na isti jezik.
Do 150. g. krš anske zajednice su bile osnovane u Egiptu

(zahvaljuju i Marku koji ih je posje ivao iz Rima),
Španjolskoj, Africi i, vjerojatno Indiji (Toma?). Poznato je
da je u isto vrijeme postojala zajednica u dolini Rhône (u
Galiji) koju je osnovao Krescent (2 Tim 4,10) s biskupijom
u Lyonu i crkvom (pod vodstvom akona) u Vienneu (isto
tako u Galiji). ini se da su upravo Gala ani prvi donijeli
Evan elje ro acima Keltima. Za Ireneja se, primjerice, zna
da je propovijedao na keltskom kao i na gr kom.
Do 180. g. krš ana je bilo u svim pokrajinama Rimskog

Carstva, kao i u Mezopotamiji. Prora uni govore da je od
sveukupnog stanovništva, koje je iznosilo 50 milijuna, bilo
deset posto krš ana. No crkve su bile nejednako ras-
pore ene. Ve e skupine vjernika mogle su se, stoga, na i u
Siriji, Maloj Aziji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Rimu, Antiohiji,
Lyonu, Armeniji i Etiopiji.
Armenija je bila drugo kraljevstvo koje je prešlo na

krš anstvo. Tamo je Evan elje propovijedao Grgur
Thaumaturgos ( udotvorac) iz Cezareje u Kapadociji, a
kasnije, zahvaljuju i radu Grgura Prosvjetitelja (240.-332.),
uzvjerovao je kralj Tirdat III. Time je krš anstvo bilo pri-
hva eno kao državna religija.
Prema nekoj legendi apostol Andrija bio je misionar u

Gruziji koja je, u petom stolje u, postala krš anska država.
Tamošnji kralj Mirijan obratio se na krš anstvo 326. g. kroz
službu svete Nine.
Krš anstvo se proširilo do Perzije gdje je zateklo zoro-

astrizam. Tamošnji ljudi bili su nepovjerljivi prema novoj
vjeri koju su poistovje ivali s rimskom uljudbom.
Krš anstvo je ostalo vezano uz manjinsku starosirijsku
kulturu za razliku od Zapada gdje se vezalo uz gr ko-rimsku
kulturu. Unato tome, mnogi su trgovci iz Perzije i
Mezopotamije prešli na krš anstvo. Me u novim vjernicima
bilo je ak i Turaka koji su krš anstvo odnijeli u središnju
Aziju.
Iako krš anske zemlje, Armenija i Gruzija nisu se mogle

pohvaliti ni jednim velikim misijskim pokretom. Mnogi su
Armenci umrli mu eni kom smr u jer ih se kao krš ane,
kako smo ve spomenuli, povezivalo s Rimljanima. Unato
tome, do 225. g. dvadeset biskupija protezalo se od
Kaspijskog jezera do Bahraina. U Italiji se do 250. g. broj
biskupija pove ao se na sto. U Panoniji poznata su
biskupska sjedište u Sisku, Ptuju, Vinkovcima, Osijeku i
Sirmiju. Prema nepotvr enoj crkvenoj tradiciji osnovane su
biskupije u Salonu, Sirmiju, Sisku i Mursi ak u prvom
stolje ju zahvalaju i djelovanju Tita, Dujma, Andronika i
drugih.
Krš anstvo se, na poticaj egipatske monofizitske crkve koje

se proširila uz rijeku Nil do Etiopije, širilo prema jugu gdje
se priklju ilo pokretu kojeg su osnovali dvojica misionara iz
Tira (Frumencije i njegov suradnik). Južni Jemen (Saba ili
Šeba) zaposjeli su Etiopljanima od 350. do 375. g. Tijekom

tog razdoblja cijelo podru je bilo je sustavno
kristijanizirano. Kada je 523. g. židovski kralj (Du Nuvas)
po eo progoniti krš ane, Etiopija je ponovo zaposjela pod-
ru je kojeg je držala do 628. g. kada je i Muhamed osvojio
južni Jemen. Sirijski monofiziti proširili su se južno i
isto no u Arabiji gdje ih je kasnije susreo Muhamed, u
vrijeme pojave islama, 622. godine.
U Francuskoj je do 300. g. osnovano nekoliko važnih

biskupija: Arles, Vaison-la-Romaine, Autun, Rouen, Pariz,
Bordeaux, Tr ves (Trier) i Rheims. Sjeverozapadna Fran-
cuska je bila, zahvaljuju i službi Martina Tourskog (umro
397.), evangelizirana po selima.
Krš anstvo je vjerojatno, po prvi puta, stiglo u Englesku

putem rimskih vojnika iz Druge legije koja je služila u
Palestini prije premještanja u Britaniju. Neki od lanova
rimske crkve ne samo da su bili gra ani Rima i pripadnici
najvišeg društvenog staleža (bogati senator Rufus), nego su
pripadali i britanskoj kraljevskoj obitelji (Rufusova supruga
Klaudija, njezin brat Linus, te Karaktakusova djeca).
Predaja tako er govori o Josipu iz Arimateje koji je u
prvom stolje u osnovao krš ansko središte kod Glaston-
buryja. No pri e o njegovom gralu, legendarnoj udotvornoj
zdjeli iz koje je Krist jeo na posljednjoj ve eri i u koju je
Josip iz Arimateje navodno skupio Isusovu krv nakon što je
isti bio proboden na križu, vjerojatno ima veze s predajom o
prenošenju Kristova pokrova iz Jeruzalema u tvr avu Britio
u Edesi, a ne u Britaniju. Osim toga, prema gruzijskom
zapisu, Josip je skupio Kristovu krv u pokrov a ne u zdjelu.
Prve su crkve u Engleskoj vjerojatno osnovane kod

Glastonburyja i Sv. Pancrasa (u Londonu). Me utim, do
250. g. nije zabilježeno postojanje crkvenih gra evina.
Koncilu u Arlesu (314. g.) prisustvovalo je nekoliko
engleskih biskupa iz Londona, Yorka, i Colchestera (ili
Lincolna). Ovi »rimski Britanci« vjerojatno su u svojoj ob-
rambenoj strategiji evangelizirali Škotsku i Irsku.
Oko 370. g. vjerojatno je (sude i prema Pelagijevom

slu aju, koji je bio Irac) da su evangelizirali irske kolonije u
Walesu, a možda i u Cornwallu. Do 400. g. Britanija je bila
pokrštena rimska provincija. Od 407. - 409. provale barbara
odsjekle su Britaniju od ostatka Europe. Englezi pod vlaš u
Pikta i Škota traže pomo od Sasa. Provala Sasa ve je
zapo ela kada je Patrik krenuo na misijsku službu u Irsku
432. g. Kao ishod prodora, krš ani su ostali na sjeveru i za-
padu Britanije izolirani od Europe. Ovakvo je stanje trajalo
sve do dolaska Augustina iz Rima, ne bi li pridobio pogane
(kao i deset tisu a Židova) za krš anstvo u jugoisto noj
Engleskoj.
Koncem 3. stolje a uslijedili su prvi pokušaji krš anskih

misionara da smišljeno »pokrste« poganske religije, te ih
tako uklope u krš anstvo. Crkve su zamijenile hramove,
mu enici negdašnje bogove u pu kom bogoštovlju, a
krš anski su blagdani nadomjestili poganske svetkovine i
blagdane. U Armeniji, nakon obra enja kraljevske obitelji,
slijedilo je op enarodno prihva anje krš anstva. Ovakvi po-
vršni na ini kristijanizacije postali su s vremenom esti u
itavoj Europi, posebice u vrijeme Karla Velikog.

ETVRTO RAZDOBLJE misijskog širenja odnosi se na
»obra enje« barbara. U po etku su pojedinci prelazili na
krš anstvo preko trgovaca, zarobljenika ili redovnika. Bile
su to male, raštrkane skupine koje su obi no bile izložene
progonstvima. Daljnjim širenjem krš anstva, nakon dužeg
ili kra eg razdoblja, cijeli bi narod bio uklju en u Crkvu
(kao što je to bilo u Konstantinovo vrijeme). Masovne
pokrete predvodili su vladari (u Rimu je aristokracija dugo
imala, u ovome smislu, vode u ulogu), a obra enje se esto
izjedna avalo s poslušnoš u budu i da se religiju uglavnom
shva alo kao plemensku ili nacionalnu stvar koju pojedinac
ne smije odbaciti. U protivnom isti bi odbacio kult vlastite
skupine izlažu i se optužbama za izdaju. Krštenje je esto
bilo znak podre ivanja stranom osvaja u.
Redovnici su nešto više vremena posve ivali pou avanju

krš anstvu, no trebalo je prote i mnogo godina prije nego se
krš anstvo ukorijenilo. Op enito postojale su dvije skupine:
1) Obi ni ljudi (pokršteni pogani) od kojih se o ekivalo da

mole propisane molitve i daju vjeroispovijedi te dolaze u
crkvu (drugim rije ima da se drže obreda ime su, zapravo,
zamijenili jedan poganski obred drugim).
2) Ozbiljni krš ani (redovnici i sve enstvo). Najviše
sve enstvo imenovali su lokalni vladari, više kao upravlja e
nego kao sve enike.
U Francuskoj, u kojoj je rimska kultura propala pod naletom

barbara, galsko-romansko stanovništvo je o ekivalo zaštitu
Crkve. Za obi nog »vjernika« krš anstvo je, ini se,
predstavljalo uglavnom obavljanje obreda koji su sadržavali
magiju starih vjerovanja. Osim toga, postojala je mogu nost
da se izbjegnu muke pakla i zadobiju blagoslovi neba.
Crkva je esto bila voljna initi ustupke kako bi zadobila sa-

vezništvo poganskih plemena. Smjernica pape Grgura, koju
je ovaj uputio Mellitu prije opatovog odlaska u Britaniju,
razotkriva mnogo. Njome se, naime, savjetuje da se hramovi
ne ruše: »Idoli bi trebali biti uništeni, no hramove poprskajte
svetom vodom, te u njih stavite oltare i relikvije. Obi aj
prinošenja volova avolima zamijenite krš anskom pro-
slavom nalik Festivalu svetih mu enika. Tako se više ne e
žrtvovati životinje avlu, ve e ih se ubijati za hranu i
slavljenje Boga.« Poganski obi aji ipak nisu izumrli. U
crkvi blizu Be a kokošinjci se još uvijek mogu nazrijeti iza
oltara. U istima su sve do kraja 19. st. držani pili i kako bi
se žrtvovali Svetom Vitusu u svrhu iscjeljivanja ljudi.
Mnogi zapisi govore o udesima koja su se dogodila

tijekom službi prvih misionara. Krš anstvo se, naime,
moralo istaknuti kao snažnije od poganstva (tj. okultizma).
Beda asni tako kaže: »Crkva se hrani udesima kako bi
mogla rasti vrstom u vjeri. Kada zasadimo grmlje zalije-
vamo ga dok ne o vrsne, a tek kada se ukorijeni prestanimo
ga zalijevati.« Nakon prelaska na krš anstvo, poganstvo je,
ipak, ostalo blizu društvene površine, osobito za vrijeme
haranja kuge kada su cvjetala arobnjaštva, a ljudi napuštali
crkvu. Stoga su mnogi misionari ponovno odlazili na pro-
povjedni ke obilaske. Keltski »samostani« su zapravo bili
više poput misijskih postaja, te je nad njima esto pred-

sjedavao plemi koji nije nužno bio lan klera. Njegovu
dužnost nakon smrti preuzimali su njegovi potomci.
Prije dolaska Benediktinova pravila, u keltskim je

samostanima prevladavalo Kolumbanovo pravilo.
Prvi kojeg se vezalo uz propovijedanje Evan elja me u bar-

barima bio je Ulfila (311. - 383.). Njega su, kao i neke
druge kapadocijske krš ane, oteli Goti prilikom plja kaškog
napada. Kasnije se, me utim, vratio kao gotski poslanik na
Konstantinov dvor. Potom je 341. g. postao biskup zadužen
za podru je sjeverno od Dunava gdje je (na podru ju
današnje Rumunjske) zapo eo svoju misiju me u Viz-
igotima. Preveo je Bibliju na gotski, me utim, bio je
arijanac. Oko 381. u Carigradu je postojala gotska crkva u
kojoj je propovijedao Ivan Zlatousti. On je slao misionare
me u Gote na Krimu i sjeverno od Crnog mora koji su pro-
drli kroz Kavkaz osnovavši crkve ak i me u Hunima. Goti
su postali misionari me u ostalim barbarskim plemenima.
Kako su se ova plemena naseljavala po Rimskom Carstvu,
prihva ala su krš anstvo. Arijanizam su prihvatili Ostrogoti
i Vizigoti, te Vandali u Africi, Svevi u Španjolskoj,
Burgundi u Galiji (Francuskoj), Langobardi u Italiji i
Heruli. U današnjoj Vojvodini arijanizam se javio vrlo rano.
Središte mu je bio u Sirmiumu (današnjoj Sremskoj
Mitrovici) gdje su ilirski biskupi arijevci Valens iz Murse
(Osijeka) i Ursacije iz Singidunuma (Beograda) održali, iz-
me u 351. i 359., etiri koncila.
Martin Tourski (335. - 397.) bio je važan misionar u

Panoniji i u Dalmaciji prije dolaska slavenskih plemena za
iji su prelazak na krš anstvo na podru ju današnje Hrvat-
ske zaslužni talijanski misionari. U luci Spalatum (Split)
osnovana je latinska biskupija.
Tek su u 6. stolje u ovi arijanski krš ani prihvatili katoli ku

vjeru. Frana ki kralj Klodvig 506. prihva a krš anstvo pod
utjecajem svoje supruge Klotilde ime je po prvi put neko
barbarsko pleme prihvatilo katoli ku vjeru.
Me utim, glavni misionarski pokret me u barbarima nakon

onoga Uilfile, su pokrenuli keltski redovnici. Oni su
djelovali u skupinama od trinaest misionara. U sedmom je
stolje u glavno središte misionarske djelatnosti bila Irska, a
u osmom stolje u Engleska. Kako su Irska i zapadna
Engleska ostale pošte ene od barbarskih navala, razvile su
se u uporišta iz kojih su se evangelizirali barbari u Europi.
Prvi propovjednik u Škotskoj, me u južnim Piktima,

vjerojatno je bio Ninian (360. - 432.). Pikti su bili prvi
stanovnici Škotske (bolje re eno »Piktske zemlje«), prije
nego što su se Škoti naselili na ta podru ja iz Irske u 5.
stolje u. Ninianov u itelj bio je Martin Tourski koji je umro
397. On je zapo eo svoju službu ubrzo nakon povla enja
Rimljana iz te pokrajine koji su vodstvo prepustili nekolicini
uglednih rimsko-britanskih obitelji.
Propovijedanje Evan elja u Irskoj uglavnom je povezano s

Patrikom (373. - 463.) koji je tamo došao iz sjeverne
Engleske. Za vrijeme provale Pikta i Škota je zarobljen, te

prodan vo i plemena u Antrimu. Kasnije je grad Armagh
postao glavno središte njegova rada.
Za veliko misijsko širenje na Zapadu nakon 500. g. zaslužni

su bili redovnici zapadne crkve koji su djelovali pod vod-
stvom rimskog biskupa. Na tom podru ju nije bilo ozbiljnih
protivnika Katoli ke crkve. Manje oporbene skupine: dona-
tista, marcionita, montanaca i gnostika, s vremenom su
iš eznule. Prednost krš anstva sastojala se u zaštiti koje je
imalo u Rimskom Carstvu kao religija rimskog cara. S druge
strane, na Istoku se Pravoslavna crkva morala suo iti s
islamom dok joj je država ograni avala misijske poduhvate.
Naime, Crkva i država bile su povezane. Na Zapadu barbari
nisu imali razra en sustav kojeg bi ponudili umjesto
krš anstva, dok su se na Istoku krš ani morali suo iti sa
složenim religijama. Naime, bilo kakva mogu a veza s
Rimom bila im je na štetu. Nisu imali mjesne državice koje
bi ih podržavale, ve su ovisili o vlastitim sitnim uporištima.
Isklju ivo su nestorijanci imali misijske porive. Me utim,
islam i budizam su im i to oduzeli.
Drugi veliki propovjednik u sjevernoj Engleskoj bio je

Kolumb Denegalski (Kolumkil) koji je po eo djelovati
538. g. na otoku Ioni, kasnijem središtu u enja i propovije-
danja Evan elja. Kralj Northumbrije 633. g. zatražio je
slanje propovjednika te je, jedan od njih, Aidan uspješno
osnovao samostan nedaleko od northumbrijske obale, i to na
Svetom otoku kojeg je nazvao Lindisfarne. Kolumban
(550. - 615.) iz Bangora u sjevernoj Irskoj propovijedao je
Evan elje u isto noj Francuskoj (u zapadnom dijelu
djelovao je Martin Tourski), te je osnovao samostan u Lu-
xeuilu. S vremenom je djelovao i na podru ju Bodenskog
jezera. Njegov suradnik Gal postao je apostol u isto noj
Švicarskoj, dok su u sjeverozapadnu Galiju iz Luxeuila
otišli Valéry, kao i Eustahije i Omer.
Engleski redovnici nastavili su misijsku djelatnost. Wilfrid

(umro 709. g.) propovijedao je u Friziji, no djelovao je i
me u Sasima u grofoviji Sussex. Me u Jutima i Anglo-
sasima Evan elje propovijeda 597. Augustin Rimski kojeg
je poslao papa Grgur I. Augustin je pokušao keltsku crkvu
uklopiti u Rimsku crkvu ime je izazvao sukoba koji je raz-
riješen 664. g na crkvenom koncilu u Whitbyju. Prijeporno
je bilo mogu e podre ivanje Keltske Crkve Katoli koj
Crkvi. Nažalost, odlu uju i glas imao je lakovjerni kralj
Oswy Northumberlandski koji se upravo obratio od
poganstva. Kako je bio uvjeren da Petar ima klju eve od
raja, kako je tvrdila Katoli ka Crkva, nikako nije želio ostati
izvan. Biskup Koloman i njegova keltska svita ljutit se
vratio u Irsku.
Willibrord (658. - 739.), je bio apostol Nizozemske i

Belgije, koji je uz propovijedanje Evan elja u Friziji,
osnovao etiri samostana: Utrecht, Antwerpen, Echternach i
Susteren. Bonifacije (680. - 754.), pravog imena Winfried
iz Creditona, postao je apostol Germana. Nakon što je
osnovao biskupije u Freisingu, Passauu, Regensburgu i
Salzburgu podigao je 744. g. samostan u Fuldi. Osniva je i
biskupija u Eichstettu i Würzburgu prije nego što je po eo
propovijedati Evan elje Sasima u Isto noj Germaniji.

Ostali misionari: Na Istoku i na jugu krš anstvo je
uzmicalo. Vandali su 406. g. napali Španjolsku, a 429. g.
provalili su u sjevernu Afriku. Muhamed je umro 632. g., a
etiri godine kasnije Arapi su zauzeli Palestinu (642. g.
osvojili su sjevernu Afriku i Egipat). Španjolsku su pokorili
709., no njihov je prodor zaustavio na sjeverozapadu Karlo
Martel 732.g. u borbi kod Poitiersa. Njegov sin Pipin Mali
osnovao je karolinšku dinastiju.
U 7. stolje u nestorijanski misionari ušli su u srednju

Aziju, propovijedaju i Turcima, a zatim su otišli dalje do
Kine (635.g.) u vrijeme dinastije T’ang (618. - 907.).
Širenje krš anstva u Danskoj i Švedskoj povezano je uz

Anskara (865.). On je vjerojatno postao biskupom
Hamburga pod iju je odgovornost potpadala i Skandina-
vija. Nakon poganskog protudjelovanja u Danskoj kršten je
kralj Harald, te je Danska pod vlaš u njegova unuka Knuta
službeno postala krš anskom zemljom.
Krš anstvo je ušlo u Norvešku zahvaljuju i djelovanju

Olafa Tryggvessona (1000.) i Olafa Haraldsona (1030.).
Nakon pokušaja nasilnog nametanja krš anstva, odlu u-
ju im imbenikom pokazala se kraljevska inicijativa kao i
djelovanje engleskih misionara. Poganske religije zadržale
su se u Švedskoj do 12. stolje a.
RAZVITAK KRŠ ANSTVA U

POSTAPOSTOLSKOM RAZDOBLJU
Nakon smrti apostola nastupa postapostolsko doba.
Padom Jeruzalema središte se krš anskog utjecaja preselilo

u obalne gradove Male Azije gdje je apostol Ivan obavljao
službu. Tamo je crkveni starješina bio Papija Hierapolski.
Pred krš anima, koji su koncem prvog stolje a bili raspršeni
u male skupine pripadnika nižih slojeva društva što se
okupljaju po domovima, nije bio nimalo lak zadatak.
Društvu u kojem su živjeli u strahu od progona morali su
prenijeti poruku Evan elja. Osim toga mu ili su ih unutarnji
razdori i krivovjerja.
APOSTOLSKI OCI najraniji su krš anski pisci, izvan

Novoga zavjeta, koji su pripadali tzv. postapostolskom
razdoblju. Bili su: Klement Rimski, Ignacije Antiohijski,
Polikarp iz Smirne, Barnaba i Hermas. Njihovi zapisi
predstavljaju most izme u Novoga zavjeta, te apologeta koji
su pisali kasnije u 2. stolje u (od kojih je bio prvi Justin
Mu enik).
Književnost postapostolskog razdoblja ine:
1.) DIDAHA: vjerojatno odražava stanje judeo-krš anske

zajednice u Siriji (tj. starosirijske crkve). Sadrži tzv. Dva
puta, tj. pojedinosti o crkvenom redu, kao i zaklju ni dio o
neizbježnom kraju – pojavi varalica, lažnih proroka i
žestokog suda u ijem je središtu lažni Mesija.
2.) DJELA IGNACIJA ANTIOHIJSKOG, vo e crkve u

Antiohiji koji je na putu u Rim (gdje je trebao biti ba en

lavovima) napisao sedam pisama kojima je pozivao na
suzbijanje raskolništva i krivovjerja. Njemu se pripisuje iz-
um monarhisti kog episkopata (jedan biskup – pastor vlada
itavom zajednicom). Takve ljude birala je zajednica. itav
su život provodili u jednom mjestu. Nisu bili pla eni za
posao koji se obi no svodio na brigu o malenoj zajednici, u
kojoj su svake nedjelje vodili bogoslužje. Razlozi zbog
kojih je Ignacije bio pobornik ovakvog ure enja bili su
prakti ne prirode:
1.) izbjegavanje borbe za vode e mjesto (kao što je bio

slu aj u Korintu gdje je crkva otpustila starješine te je ih
zamijenila sa mladijima).
2.) izbjegavanje malih skupina koje su se odvajale od za-
jednice. Zalagao se da Gospodnja ve era bude središte
bogoslužja (pod biskupovim vodstvom), kao i dokaz protiv
doketizma (Gospodnja ve era je Kristovo tijelo i krv). O ito
je rana Crkva skretala s pravoga puta. Ignacije traži od
pastira crkve u Smirni i Ivanovog u enika Polikarpa da
imenuje novog vo u crkve u Antiohiji.
U drugom stolje u po ele su kružiti knjige koje nisu pri-

padale kanonu.
3.) KLEMENT podsje a svoje itatelje na ono što je Bog

u inio za njih upozoravaju i ih kako se trebaju ponašati.
Podsje a ih na dolaze i sud poti u i ih da ne griješe: Oštro
kori krš ane iji životi nalikuju životima njihovih susjeda
nekrš ana.
4.) BARNABINA POSLANICA sli na je Didaheu jer

pisac govori o Dva puta. Me utim, središnja tema
tuma enje je, u duhovnom smislu, Mojsijevog Zakona. Bar-
naba tvrdi kako su Židovi u krivu kada Zakon shva aju do-
slovno, jer isti ima duhovno zna enje koje se odnosi na
Isusa. On stoga sve alegorizira poru uju i da Mojsijevi za-
koni o hrani zna e zabranu razli itih poroka.
5.) PASTIR IZ HERMASA niz je usporedaba i vi enja

koja se bave krš anskim življenjem. Posebno se
usredoto uju na grijeh nakon krštenja, te tvrde da se
ovjeku pruža samo jedna mogu nost nakon javnog prizna-
nja i pokajanja.
Naime, radi se o pogrešnom tuma enju Poslanice Hebrejima

6 i 7. Piš ev pogled na krštenje proizlazi iz vjerovanja da su
grijesi prije krštenja u injeni u neznanju, te se kao takvi
mogu oprostiti. Nakon krštenja vjernik mora održavati
vlastito spasenje poslušnoš u Božjem zakonu. Ovo je jedna
od prvih izjava katoli ke nauke o spasenju vjerom (pokaza-
na u krštenju) i djelima.
Razlog nevjerojatnog utjecaja iste knjige leži u injenici što

je piš ev brat Pio bio biskup Rima.
U Smirni je živio mladi ovjek po imenu Leucije koji je

ukoren zato što je napisao »pripovijesti« poput Pavlovih,
Petrovih, Ivanovih Djela. U crkvama, gdje se govorio staro-
sirijski, pojavila su se Djela Jude Tome u kojima se tvrdilo
da je Toma posjetio Indiju. Vjerojatno je Toma donio

krš anstvo u dijelove starosirijske crkve, te je kao takav
proglašen svecem zaštitnikom.
U djelima apostolskih otaca nailazimo na nekoliko zabrinja-

vaju ih obilježja:
1) Nezdravu želju za mu eništvom (Ignacije)
2) Vjerovanje u transsubstancijaciju (Ignacije)
3) Spasenje krštenjem i djelima (Pastir iz Hermasa)
4) Prekomjerno alegoriziranje (Barnaba)
5) Nezdravi legalizam (Didahe)
APOLOGETI su se morali suo iti ne samo s poganima pu-

nima predrasudama protiv krš ana, ve i s carevima pro-
goniteljima. Me usobno su se razlikovali prema metodi
koju su koristili.
1.) LATINSKI APOLOGETI odbacivali su bilo kakve

ustupke poganskim razmišljanjima. Ovoj skupini pripadali
su: Irenej, Tertulijan, Ciprijan, Arnobije, Laktancije u
sjevernoj Africi, Tacijan (Justinov u enik) u Osroeni, te
Kvadrat i Aristid u Ateni. Na primjer Aristid; predao je
Caru (Hadrijanu) iscrpnu apologiju krš anstva (125. g.).
Arnobije (oko 327. g.) u apologetskom je spisu (Adversus
gentes) branio krš ane od optužaba da su krivi za nevolje
Rimskog Carstva. Prema njihovom shva anju u pitanju je
bio autoritet Biblije nad bilo kakvom filozofijom; gno-
sti kom, platonovskom ili aristotelovskom.
2.) GR KI APOLOGETI bili su skloni davati ustupke

filozofiji za koju su držali da je priprema za primanje
Evan elja. Prema sugovornicima odnosili su se s po-
štivanjem ukazuju i na ograni enja njihovog stava. U etici
bili su spremni složiti se, u osudi nemorala, sa stoicima ili
platonistima. Njima su pripadali: Justin iz Efeza, te Klement
i Origen iz Aleksandrije. Dok je Klement branio krš anstvo
pred bogatašima, Origen se suprotstavljao poganskom pro-
micatelju Celzu. Obojica su naglašavala važnost proro an-
stava, analogije i tipologije. Vjerovali su da apologije
prvenstveno brane krš ansku vjeru, a zatim pozivaju ljude
na obra enje. Rimska je država koristila profesionalne
filozofe (Celzo u vrijeme Marka Aurelija i Porfirije u vrije-
me Decija) kako bi napala krš anstvo i obnovila poganstvo
u Carstvu. Gr ki apologeti težili su sintezi filozofskih
sustava i krš anstva. Njihovi motivi zaslužuju pohvalu, no
rezultat je na koncu ipak poguban. Nastojali su Evan elje
objasniti na poganima razumljiv na in koriste i filozofiju.
Me utim, u krš anstvo su unijeli razne zamisli koje su
istome bile strane.
SREDIŠTA KRŠ ANSTVA

U to vrijeme po ela su se razvijati središta krš anstva od
kojih je svako imalo posebna obilježja ili ak vrstu
krš anstva.
STAROSIRIJSKA CRKVA, kojoj je središte bilo u

Antiohiji, kasnije se proširila na istok. Isto na crkva držala
je Starosirijsku crkvu zaga enu gnosticizmom, te je njezinu
krajnju strogost gledala podozrivo i s gnušanjem. U njoj bile
dvije stranke: mla a i ortodoksnija koju je predvodio Palut
iz Edese, a koja je potekla iz Antiohije, te starija (vjerojatno

doma a stranka) koju je predvodio Tacijan (Adai). ini se
da je Jakovljev duh nepopustljivosti nastavio živjeti u
Starosirijskoj crkvi. Primjerice, u Didaheu itamo sljede e:
Ne postite u iste dane kao i licemjeri. Oni poste
ponedjeljkom i etvrtkom, a vi postite srijedom i petkom. I
vaše se molitve moraju razlikovati od njihovih. Molite kao
što je Gospodin zapovjedio u Evan elju: O e naš, koji jesi
na nebesima...itd. Ovu molitvu izgovarajte tri puta na dan.
Kada su zbog podrške Nestoriju proglašeni krivovjercima u

petom stolje u, morali su se povu i izvan dohvata biza-
ntskih progonitelja. Njihova glavna središta u enja bila su
Edesa, a kasnije na istoku Nisibis. Misionari su otišli na jug
do Indije, a do 6. stolje a proširili su se do Kine. Pojava
islama odijelila ih je od ostalih krš ana, za koje su nastavili
živjeti u legendi o krš anskom kralju-sve eniku s Dalekog
istoka Presteru Ivanu, koji e jednog dana uništiti islamske
horde. Današnja Starosirijska crkva dala je Tibetu
redovništvo, a u Kini je, prije udara Džingis Kana i
Temerlenka, u 12. i 14. stolje u, ostavila spomenike. Jedna
grana te crkve preživjela je kao crkva Mar Tome u južnoj
Indiji (koristi starosirijsku liturgiju). Druge raspršene za-
jednice zadržale su se na obroncima oko Mosula u
sjevernom Iraku, pod stalnim turskim napadima i pro-
gonstvima, sve do ih se nedavno nije ponovno otkrilo.
SJEVERNO-AFRI KA CRKVA: sjeverna Afrika gotovo

je jedino podru je na kojem je latinski jezik ostao netaknut i
upravo se iz ovog podru ja vratio u Rim kojim je vladao
gr ki jezik.
Prva krš anska djela na latinskom potje u upravo iz

sjeverne Afrike. Iako je sjeverno-afri ka crkva imala velike
teologe (kao što su Tertulijan, Ciprijan, Tikonije i Au-
gustin), puk nije bio odve teološki obrazovan. Biblija
nikada nije prevedena na narodni govorni jezik Numidije i
Tunisa, kao što je to bio slu aj u Egiptu. Sjeverno-afri ko
krš anstvo (posebno njegov Donatov dio) bilo je naro ito
snažno me u govornicima punskog jezika. Me utim,
nedostajala im je Biblija na vlastitom jeziku. Upravo iz tog
razloga, kao i kasnijih navala Vandala, objašnjavaju
nestanak Crkve prilikom upada muslimana u 7. stolje u.
Postojanje ovih dviju skupina u velikoj je mjeri povezano s
Donatovim razdorom.
EGIPATSKA CRKVA: U ovoj crkvi je postojala sli na

podjela stanovništva. Izme u elite, koja je govorila gr ki te
selja kih nižih slojeva koji su govorili koptskim jezikom,
uvijek je postojao jaz koji je u doveo do podjele Crkve u
Egiptu. Osobito kada su se u 4. i 5. stolje u razbuktale
rasprave o doktrini. Aleksandrijski biskupi imali su, u borbi
protiv službene teologije bizantinskih patrijarha, podršku
zaostalih, ali zato nepopustljivih Kopta (tj. potomaka
drevnih Egip ana). Koptsko je krš anstvo, zajedno s nekim
drugim crkvama, podržavalo monofizitski pokret.
RIMSKA CRKVA: U ovoj crkvi ve ina je lanova, do

po etka tre eg stolje a, govorila gr kim jezikom. Kako je
sve više ljudi iz visokih slojeva društva pridobivano za vjeru
krš ani, koji su govorili latinski, postali su ve ina.

Zahvaljuju i sve ve em rastu Crkva je 251. g. porasla do te
mjere da je uzdržavala ne samo biskupa, ve i 64 prezbitera,
7 akona, 7 pod akona, 42 ministranta, 52 istjeriva a
avla, ita e, klju are i više od 1.500 udovica i siromašnih
ljudi. U vrijeme Decijeva progona 250. g. u Rim je stiglo
mnoštvo biskupa kako bi se u velegradu skrili; me utim,
Crkva ih je morala uzdržavati.
Ni rimska Crkva nije bila pošte ena razdora: 217. g. došlo

je do ozbiljnije prepirke izme u Hipolita i Kalista oko
osobe koja e preuzeti službu rimskog biskupa. Kalist, koji
je postao biskupom, optužio je Hipolita kao diteista (pri-
stalicu shva anja da je Sin Kristovo tijelo, a njegov duh
Otac u Njemu). Kalistu je, pak, prigovoren nedovoljno vrst
stav o grijesima nakon krštenja: Kalist je, naime, držao kako
i najve i grijesi mogu biti oprošteni nakon pokajanja,
uklju uju i nemoral, ubojstvo i odbacivanje krš anstva.
Hipolit je raskinuo veze s Kalistom osnovavši vlastitu za-
jednicu ime je unio razdor u Rimsku Crkvu tijekom cijelog
pokoljenja. Ista sva a nastala je izme u Kornelija i
Novacijana. Kornelije je vjerovao da biskup može oprostiti i
najteže grijehe na što se Novacijan odvojio i osnovao za-
jednicu.
PROTUNAPADI I
PROGONI I NEPRIJATELJSKA PRO-

PAGANDA
PRVO RAZDOBLJE (30. – 64. g.): Židovi progone
krš ane
Isprva su Židovi i Rimljani smatrali krš anstvo židovskom

sektom. Židovski vo e su se ustremili na Židove u
iseljeništvu koje su držali kolovo ama opasnih krivo-
vjerstava. Iako u po etku nisu dirali apostole, ubili su
Stjepana i kasnije progonili Židove iz dijaspore koji su
živjeli u Palestini. Ve do doga aja koji su opisani u Dj
11,1 krš anska je zajednica iseljeni kih Židova napustila
Izrael. Me utim, javnost se tako er sve više okretala protiv
krš ana iz Palestine jer isti nisu bili voljni sudjelovati u
židovskoj pobuni. U Djelima apostolskim naglašava se
postupno otvrdnu e židovskog naroda prema Evan elju.
Isto tako, Pavao je bio izložen djelovanju Jeruzalemskih
špijuna koji su nastojali uništiti njegov posao.
Pavao stoga u 1 Sol 2,14-16 govori: ...od onih koji su ubili

ak i Gospodina Isusa i proroke, a nas žestoko progonili;
koji se ne nastoje svidjeti Bogu, a neprijatelji su svim
ljudima; koji nam brane propovijedati poganima da se
spase – da mjeru svojih grijeha zauvijek ispune. Ali je ve
srdžba Božja na njih došla do vrha!
35. g. Stjepan umire mu eni kom smr u.
44. g. ubijen je Ivanov brat Jakov (vidi Dj 12,3 - Herod,

vidjevši da je to drago Židovima.).
50. g. izbijaju nemiri nakon propovijedanja Evan elja me u

Židovima u Rimu (spominju se u Dj 18,2, kao i kod

Svetonija), te isti moraju napustiti grad (uklju uju i Priscilu
i Akvilu).
51. g. napisana je 1 Solunjanima (Pavao spominje Božji

gnjev nad Židovima).
62. g. Isusov brat, i biskup jeruzalemske crkve Jakov,

kamenovan je u istom gradu.
64. g. 1. Petrova 4,5 opisuje Židove kao potkaziva e i

klevetnike krš ana. Promjena izri aja u posljednjim
poglavljima 1. Petrove možda ukazuje na mogu nost da je
poslanica napisana kada je neprijateljstvo prema krš anstvu
postalo službeno. Prema nekom izvješ u Neronova lju-
bavnica, preobra ena na židovstvo, istoga je nagovorila da
krš ane optuži za veliki požar u Rimu.
66 - 73. g. bijesni židovski ustanak, te su židovski krš ani

izloženi pritisku da se bore protiv Rimljana. Osim toga, na-
kon proglašenja protukrš anske uredbe, mnogi (naro ito u
Rimu) dolaze u iskušenje da se vrate židovstvu koje bi im
pružalo sigurnost (v. Heb 10,32-39).
Prije 66. g. krš ani židovskog podrijetla napuštaju Jeruza-

lem zbog upozorenja Svetog Duha. Naseljavaju se u Trans-
jordanu, Egiptu i Maloj Aziji (vidi Ivan u Efezu, Filip u
Hierapolu itd.). U isto vrijeme Petar se premješta u Rim.
85. g. službena anatema protiv krš ana uklju ena je u sina-

gošku liturgiju: Neka nazareni (tj. krš ani) i heretici budu
odmah uništeni i istrgnuti iz knjige života. U svjetlu toga,
odlomak iz Otkrivenja dobiva novo zna enje (2,9 – 3,5): I
grdnje koje su ti nanijeli oni koji tvrde da su Židovi, a nisu
nego sotonina sinagoga. Pobjednik (tj. onaj tko ustraje do
kraja – 2,26), e biti obu en u bijelu haljinu; njegovo ime
sigurno ne u izbrisati iz knjige života; štoviše, njegovo u
ime priznati pred svojim Ocem i njegovim an elima.
133. – 35. g., za vrijeme drugog židovskog ustanka pod

vodstvom Bar-Kokebe, krš ani u Judeji izloženi su
progonstvima jer nisu priznali mesijanstvo Bar-Kokebe od-
bivši uzeti u ruke oružje. Osim toga, Bar-Kokeba nare uje
izricanje oštrih kazni nad krš anima koji odbijaju odre i se i
prokleti Krista.
DRUGO RAZDOBLJE (64. – 250. g.): Rimske vlasti

povremeno progone krš ane.
Do prekretnice u sudbini krš ana dolazi u srpnju 64 g.

(veliki požar u Rimu). Zašto je došlo do promjene stava pre-
ma krš anima?
1) Krš ane više ne smatraju pripadnicima židovske sekte.

ini se da je tada izdan ukaz kojim su krš ani proglašeni
»državnim neprijateljima«: krš anstvo postaje nezakonitom
organizacijom.
2) Neron optužuje krš ane da su prouzro ili veliki požar u

Rimu ine i presedan u rimskom zakonu (krš ani su poput
anarhista koji žele razoriti Rimsko Carstvo i njegovu
uljudbu). Svetonije u djelu Neronov život (16. poglavlje)

tvrdi da nekoliko razli itih proglasa govore o progonstvu
krš ana. Krš ani su, navodno, krivi za veleizdaju i kao takvi
zaslužuju smrt. Stoga u Rimu, i bližoj okolici, dolazi do
manjih progona.
3) Neronov zakonski presedan i dalje je na snazi.
4) Krš ani su u milosti potkaziva a (tj. vlastitih susjeda).
5) Provo enje progona ovisi o volji mjesnog upravitelja,

koji može uhititi i pogubiti krš ane. Vrlo esto do smaknu a
dolazi isklju ivo zbog podilaženja okolnom puku. Me utim,
država još uvijek nije zapo ela organizirane progone po
itavom carstvu. Carevi Hadrijan i Trajan, primjerice, bili su
protiv progona. U razdoblju od 64. - 250. g. krš ane se više
ne drži opasnima ve tvrdoglavim i dosadnim. Još uvijek je,
me utim, na snazi Neronov presedan.
6) Ljudi su bili nepovjerljivi prema krš anima drže i ih ud-

nim. Sumnji ili su ih za ljudožderstvo (zbog Gospodnje
ve ere) i nemoral (nazivali su jedni druge bra om i sestrama
iako se nisu osobno poznavali!). Pogani su ih držali od-
govornima za mra na djela svojevoljno ih optužuju i
vlastima. Doduše, kako su uvi ali da se radi o dobrim
ljudima, pokušavali su ih zaštititi tijekom progonstava.
Vlasti su bile netrpeljive prema krš anima budu i da:

a) Nisu bili poput ostalih gra ana – tvrdili su da su od-
govorni vlasti višoj od države. Kao takvi bili su izloženi
sumnji da bi mogli biti skloni reme enju javnog reda.
b) Bili su uvjereni u vlastitu moralnu nadmo .
c) Odbili su štovati Cezara ime su po inili izdaju.
d) Bili su tajno društvo.
d) Kako nisu priznavali rimske bogove, optuživalo ih se da
vrije aju Carstvo i uzrokuju nevolje (glad, kugu, vojne po-
raze).
64. g. Neron, kojeg su optužili da je izazvao požar u Rimu,

nastojao je krivicu prebaciti drugdje. Optužba se inila
potvr enom injenicom da su u dvjema od etiri rimska
okruga, koji su izbjegli požar, živjele brojne skupine Židova
i krš ana.
64. g. Petar umire mu eni kom smr u.
65. ili 68. g. pogubljen je Pavao (nakon što je prethodno

oslobo en optužaba (61. - 63.)). Osuda je ishod okolnosti
opisanih u 1 Petrovoj 4,7.12.17; 2 Timoteju 4,6-20.
81. g. na vlast dolazi Domicijan (81. - 96. g) koji vrlo
ozbiljno shva a pripadaju e mu božanske naslove. Stoga je
u Otkrivenju oslikan kao zvijer. Njegovim povremenim pro-
gonima posebno su izložene crkvene vo e (vidi Otkrivenje
2,13). Primjerice, rimski upravitelj u Efezu izgoni Ivana na
otok Patmos (relegatio in insulam tj. bez gubitka prava ili
vlasništva), dok je u Dyrrahiumu (Dra u ili Durrësu u
Albaniji) pogubljen biskup Asije.
I prije imperatora Domicijana krš anstvo nisu samo prihva-

ali najniži slojevi tadašnjeg rimskog društva kao, što je to
bio slu aj generaciju ranije, za vrijeme Nerona. Tako se
spominje rimski plemi koji je 57. g. postao krš aninom

(tijekom Pavlovog pisanja poslanice Rimljanima). Naime,
žena osvaja a Britanije Pomponija Graecina bila je op-
tužena da je prihvatila »uvozno praznovjerje.« Iste je
optužbe naknadno bila oslobo ena. Krš anstvo je na-
dživjelo po etne napade zapo evši se širiti me u najvišim
plemi kim obiteljima ušavši i u samu imperatorsku obitelj.
Neki konzuli osu eni su radi prihva anja »judaizma i ateiz-
ma«, dok su neki plemi i posjedovali grobove s
katakombama koje su krš ani rabili. I jedni i drugi bili su
o ito krš ani. Prvi krš ani vjerovali su kako su pozvani na
mu eništvo te da oni, koji to nisu, nije u Krista.
96. g. Nerva postaje imperator, te osloba a apostola Ivana s

otoka Patmosa na koji je isti bio izgnan.
156. g. je pogubljen Polikarp.
161-80. g. za vrijeme vladavine Marka Aurelija dolazi

do novog vala progona.
165. g. pogubljen je Justin.
166. g. je bila godina kuge, potopa i gladi; barbarska je

najezda došla do dunavske granice. I zbog ovih su
poteško a mnogi krivili krš ane.
177. g. dolazi do pokolja u Lyonu. Ignacije je pogubljen u

Antiohiji, a Telesfor u Rimu. Protukrš anski promicatelj
Celzo drži da krš anstvo potje e iz isto nja kih mitologija.
Ova religija primitivna je, puna antropomorfisti kih za-
bluda, a širi se zavaravanjem i zastrašivanjem zagrobnim
životom. Krš ani su nesnošljivi, društveno razoran, i za
sigurnost države opasan element.
191-211. g., za vladavine Septimija Severa, dolazi do

drugog vala progona.
202. g. Septim Severije izdaje ukaz kojim zabranjuje
prelazak na židovstvo ili krš anstvo. Uvodi sinkretizam u
obliku štovanje Sunca (Sol Invictus), te smrtnu kaznu za
nove obra enike i u itelje. U sjevernoj Africi i Egiptu dolazi
do niza ubojstava (Origenov otac je ubijen u Aleksandriji).
208. g. je pogubljen Irenej.
TRE E RAZDOBLJE (250. – 313. g): Sustavni progoni

širokih razmjera
Barbarske snage otvaraju dvije razdvojene bojišnice. Na

sjeveru su Goti, dok na istoku prijete Perzijanci pod novom
i agresivnom upravom Sasenida. U vojsci krš ane sumnji e
za izdaju, a u isto nim pokrajinama vjeruju da su naklonjeni
Perzijcima. Stoga, imperator Decije uvodi mjere državne
sigurnosti sažete u politici »jednog imperija i jedne religije«.
Kako se krš anstvo nalazi na putu »uspješne politike«, mora
biti zabranjeno.
Car po prvi puta zauzima odlu an stav prema krš anima.

Sljede i imbenici dovode do progona na podru ju Carstva:
a) 248. g. dolazi do prvih upada Gota (barbara) za što se
okrivljuju krš ani.

b) Od 232. - 305. g. Porfirije iz Tira djeluje kao
protukrš anski promicatelj.
250. g. uredba o progonu (za Decijeve vladavine) ima za

posljedicu sustavne progone. Svatko je morao potpisati
potvrdu (libellus) kojom je izjavio kako je, u prisutnosti
posebnih povjerenika, prinio žrtvu rimskim bogovima.
Pogubljeni su biskupi u Jeruzalemu, Antiohiji i Rimu, te se
javlja nova skupina mu enika: tzv. ispovjednici (oni su bili
mu eni, no ne i ubijani, te se nisu odrekli vjere. Decije je,
naime, prije svega želio natjerati krš ane da zanije u
vlastitu vjeru. Iz njih nije želio stvarati mu enike.
258. g. uredbom o progonu (za Valerijanove vladavine)

su kodificirane kazne za krš ane. Duhovne vo e pretrpjele
su smrtne kazne; senatorima i vojvodama oduzeti su inovi;
ugledne žene kažnjene su pljenidbom dobara i pro-
tjerivanjem, dok su namještenici imperatorskog dvora otje-
rani na prisilne radove.
Galerijev nasljednik Maksimin II. podupirao je

protukrš ansko djelovanje tjeraju i školsku djecu na itanje
Djela Pilata punih povijesnih neistina.
No iako su isprva pogani rado prokazivali krš ane vlastima,

sumnji e i ih odgovornim za mra na djela, kada bi otkrili
njihovu dobrohotnu narav esto bi ih branili od progonstava.
Sastanci su bili zabranjeni; na isto noj jadranskoj obali, kao

i u njezinom širem zale u, pojavili su se prvi mu enici, kao
npr. Venancije u Dalmaciji (257. g.). Me u pogubljenima
bili su biskupi i druge krš anske vo e: Viktorin u Poetoviju,
Kvirin u Sisciji, Polion u Cibalama, prezbiter Montan i
supruga mu Makrina u Singidunumu, Flor i Laur u
provinciji Dardaniji, a u Sirmiumu stradavaju Irenej,
Demetrije, Sinerot i drugi.
Decijevi progoni izazvali su raskol izme u krš ana u Rimu i

Kartagi. Mnogi me u njima odmetnuli su se od Crkve, a
neki su nastojali ustupcima udobrovoljiti rimske vlasti. U
Kartagi su se utamni eni lanovi crkve pobunili protiv
biskupa Ciprijana koji se sakrio. Ciprijan je, naime,
vjerovao kako se pokajnici trebaju primiti natrag u okrilje
crkve. No, njegovi neistomišljenici, drže i kako nitko nema
pravo dati oprost za odbacivanje krš anstva budu i da se
radi o grijehu protiv Svetoga Duha, izabrali su novoga
biskupa. U Rimu se Novicijan, kao i ostali koji su s njim bili
zato eni zbog vjere, suprotstavio Korneliju kojeg je smatrao
izdajicom. Prema njegovom shva anju nitko nije mogao dati
oprost za grijehe ubojstva, bludnosti i odbacivanja
krš anstva.
Galijanovom uredbom o snošljivosti (260. - 303.) Crkvi je

dopušteno javno istupanje, kao i podizanje crkvenih
gra evina.
284. g. Dioklecijan je nastojao reorganizirati Rimsko

Carstvo kako bi se suprotstavio propasti i neredu izazvanim
provalom barbara. Kanio je ustanoviti etiri cara, i to po
dvojicu u svakom dijelu Carstva. Na zapadu je vladao
Maksimijan, i Konstantinov otac Konstancije Klor, dok su

na istoku bili Dioklecijan i Galerije. Prema dogovoru, nakon
dvadeset godina, stariji e se car odre i asti u korist
mla eg. Osim toga carevi nisu više živjeli u Rimu, nego u
Milanu, Trieru i Sirmiumu (Sremskoj Mitrovici odakle je
car mogao promatrati Barbare), te u Nikomediji (blizu koje
su bili Perzijci). U Rimu je nastala praznina koju je popunio
rimski biskup ija su se mo i ugled znatno pove ali.
Nekoliko doga aja dovelo je do progona koji izbijaju 303.

g. Kako su se suo ili s provalom barbarskih naroda,
krš anski su se vojnici ponovno našli u opasnosti jer je
odanost u vojnim redovima postala goru e pitanje.
Dioklecijan je zapo eo vladavinu kao umjerenjak jer nije
želio progoniti krš ane, budu i da su njegova žena i k i
vjerojatno bile krš anke. No ubrzo je pao pod utjecaj
Galerija, i upravitelja Bitinije, novoplatonista i neprijatelja
Evan elja – Herakleja. Naredio je, stoga, izbacivanje
krš ana iz vojske, a potom i sa svih važnih položaja u
administraciji. U pokušaju zadržavanja najboljih ljudi u
vojsci neki su bili prisiljeni odre i se vjere. Oni, koji su se
suprotstavili, bili su smaknuti. Kada je u Nikomediju
izgorjela Dioklecijanova rezidencija, mnogi su optužili
krš ane kao odgovorne za požar.
303. g. Dioklecijan izdaje uredbu o progonu

Katedrala u Nikomediji, kao i ostale crkve, su razorene.
Zabranjuju se okupljanja krš ana, a Biblije i ostale vjerske
knjige se zapljenjuju.
304. g. izdana je naredba koja se odnosila na istok Carstva

(odnosno podru je s najve im brojem vjernika) prema kojoj
su gra ani Carstva morali prinijeti žrtve bogovima i Caru. U
protivnom bili bi osu eni na smrt. Na zapadu Konstancije
Klor razara nekoliko crkava u Španjolskoj, Engleskoj i
Galiji, dok je na podru ju današnje Hrvatske sve ve i broj
mu enika: Pollio u Cibaliji (Vinkovcima), te Domnius (sv.
Dujam) u Saloni. Sli no je i u Vojvodini (kod Sirmiuma),
kao i na današnjem Kosovu (Ulpiane tj. Lipljan). Dio-
klecijan se povla i u Split, no njegovi nasljednici na istoku
(Galerije i Maksimin Daja) organiziraju pokolj krš ana.
305. g. Konstantin je u engleskom Yorku proglašen carem.

Njegova polusestra Anastazija (anastasis = uskrsnu e) bila
je vjerojatno krš anka.
311. g. Galerije izdaje uredbu o snošljivosti kojom je, na

smrtnoj postelji, krš anima dao pravo na okupljanje priz-
navši kako ih nije uspio nagovoriti da se vrate bogovima
svojih otaca. Kao protuuslugu zatražio je da se mole za
njega, kao i za obranu Carstva.
Nakon Galerijeve smrti preostali carevi ponovno su

reorganizirali Carstvo, te su Maksimin i Licinije vladali na
Istoku, dok je Konstantin upravljao gotovo cijelim
zapadnim dijelom (osim Italijom koja je bila pod vlaš u
suparni kog cara Maksencija).
311. - 312. g. u Carstvu se vode gra anski ratovi. Licinije

pobje uje na Istoku, a Konstantin na Zapadu.
313. g. Milanski edikt

I Licinije i Konstantin odobravali su vjerske slobode, kako
za pogane tako i za krš ane. Poganstvo je, me utim, i dalje
ostalo religija ve ine rimskih gra ana. Licinije je, doduše,
kasnije zapo eo progoniti krš ane na Istoku. Vjerojatno je
sumnjao da su vjerni njegovom suparniku Konstantinu.
Konstantin je napao isto na podru ja pobijedivši Liciniju
kojeg je smaknuo.
Posljedice progona bili su raskoli izme u krš ana, posebno

onih u Egiptu i Kartagi (Tunisu). Prijeporno pitanje je
glasilo: U kojoj se mjeri treba pokoravati vlastima? Kada
možemo govoriti o izdaji i odmetanju od vjere? Na Istoku
su govorili: »Ako je osoba prinijela žrtvu, a nikako zbog
toga što je vlastima predala vjerske knjige ili crkveno
posu e.« Na Zapadu su mišljenja bila podijeljena, posebice
u Kartagi: Treba li biskupu Cecilijanu oduzeti službu zato
što se skrivao? Donatovi su sljedbenici držali da je Cecilijan
bježe i za vrijeme progona izgubio dar Duha, te više ne
može dijeliti darove Duha polaganjem ruku. Nastali spor iz-
me u donatista i katolika (ortodoksnih krš ana) trajao je
stolje ima.
DONATIZAM
Punski seljani bili su revni pristaše crkve mu enika na ijem
je elu bio prorok Donat. Stoga su se oštro suprotstavljali
Katoli koj crkvi, kao i gra anima koji su govorili latinski.
Kada je Konstantin odlu io Crkvi vratiti nekretnine koje su
bile zaplijenjene za vrijeme progonstava, novi pokret našao
se pred prvom kušnjom. Donatisti su naime vjerovali kako,
kao istinska crkva, imaju isklju ivo pravo na spomenute
nekretnine. No budu i da su stvorili niz neugodnosti, Kon-
stantin ih je zabranio (iako je ranije osnovao skupinu koja se
trebala pozabaviti prijepornim pitanjem). Nakon smrti
suparni kog biskupa Majorina, Donat je preuzeo odgovor-
nost nad protucecilijanskom strankom u Kartagi stvorivši iz
nje shizmati ku crkvu njegovog imena. Vjerovao je kako je
vodio crkvu mu enika, a ostale krš ane optužio je za
sramno suradništvo s neprijateljem. Ljude koji bi im se
priklju ili, nakon što bi napustili državnu crkvu, njegovi su
pristaše donatisti ponovo krstili.
347. g. Donat se suprotstavio pokušaju da vlastiti pokret

vrati u okvire univerzalne crkve, a u vlastitom je naumu
ustrajao do smrti (355. g.).
Važnost ove rasprave bila je u sljede im pitanjima: Kakva

je istinska crkva? Sastoji li se od skupine svetih ljudi koji
vode pobožni život, ili se radi o katoli koj (univerzalnoj)
crkvi iji se lanovi ponašaju sukladno vlastitim
svjetonazorima? Treba li država usmjeravati Crkvu, ili
Crkva mora biti potpuno odijeljena od države?
U 6. stolje u car Justinijan je ponovno osvojio sjevernu

Afriku istjeravši Vandale koji su ju zauzeli 429. g.
U 7. su stolje u i donatisti i katolici bili pokošeni provalom
islama. Katolici su se, me utim, održali sve do 12. stolje a u
Maghrebu, dok su donatisti nestali.
U Egiptu nisu mogli održavati crkvene sastanke. Naime,

biskup Petar Aleksandrijski pobjegao je iz zemlje za vrije-
me progona. Kada se metropolit Tebe kasnije pojavio, zgra-

žao se nad novonastalim okolnostima. Stoga je posvetio
dvojicu koji su nastavili dušobrižni ku službu u crkvi. No
jedan od njih, Arije, postao je krivovjercem ime se još
jedanput pokazalo kako je opasno bez promišljanja polagati
ruke na budu e vo e crkve!
PROTUNAPADI II
KRIVOVJERJA
1. GNOSTICIZAM
Izraz »gnosticizam« (duboka spoznaja), ili »gnoza« (spozna-
ja) u prvom se stolje u upotrebljavao u dva smisla:
1) Odnosio se na filozofiju, ili religioznu kozmologiju koja

je postojala prije krš anstva, neovisno o njemu. Njezino je
podrijetlo na istoku (tj. u hinduizmu). Zamisli povezane s
ovim sustavom potekle su od platonizma, heleniziranog
sinkretizma, babilonske astralne mitologije i otpadni kog
Židovstva. Gnosticizam je bio poganski sinkretizam, po-
miješan s magijom i astrologijom (u velikoj mjeri poput teo-
zofije u naše vrijeme).
2) Odnosio se na teozofske preinake krš anstva. Iste su

širile desetak ili više sekti, koje su se odvojile od prve
crkve, u razdoblju izme u 80. - 150. g.
Postoji nekoliko struja koje vode gnosticizmu:

1) Zoroastrizam (babilonska religija) koja svijet vidi kao
veliku svemirsku bateriju: izme u Boga koji je pozitivan pol
i Sotone tj. negativnog pola nalazi se sve ostalo. Iz
zoroastrizma je proizašao koncept dualizma.
2) Isto ni misticizam (u biti hinduizam).
3) Judaizam: legalisti ki elementi.
4) Gr ka tajna religija: svaka pojedina religija imala je
središnju tajnu ozna enu kao musterion. U drugom stolje u
pojavile su se misti ne religije koje su vlastitim pristašama
obe avale vje ni život. Njihovi sve enici djelovali su i kao
posrednici i kao propovjednici. Po etnici koji pristupaju
religiji napreduju prema Bogu gnozom tj. putem znanja.
Obilježja gnosticizma kao sustava misli su sljede a:
a) Stvaranje: Vrhovno bi e je rodilo (a ne stvorilo) druga

duhovna bi a od kojih je jedno, udaljivši se od istoga, palo
u zabludu stvorivši materijalni svijet. Dakle, stvaranje je
bilo ishod grešne nezavisnosti (tj. pokušaja udaljavanja od
duhovnoga jedinstva svemira). Mnogi gnostici držali su
zmiju simbolom suprotstavljanja zlom bogu stvoritelju.
Sotona je, u suštini, zapravo dobar jer djeluje kako bi
ovje anstvo bilo spašeno (vra aju i ga u stanje duhovne
isto e)!
b) ovjek: Prema gnosticizmu postoje tri skupine ljudi:

Pneumatikoi (duhovni ljudi), psychikoi (duševni ljudi) i
sarkikoi (tjelesni ljudi).
Prva je skupina predodre ena za spasenje te ne prolazi kroz
reinkarnaciju; za drugu skupinu postoji mogu nost
izbjegavanja reinkarnacije; tre a skupina ne može izbje i re-
inkarnaciju.

c) Spasenje: Svijetom vladaju zle sile nastanjene na sedam
planeta; demiurg i njegovi sudionici arkoni tijekom
zemaljskog života usporavaju naš duhovni napredak. Nakon
smrti duša kro i natrag opasnim putem preko sedam planeta
u nebeski dom. Put uvaju zle sile, te ljudi moraju nau iti
ispravne magi ne lozinke kako bi iste nadmudrili. Drži se da
je gnostik duh (božanska iskra, ostatak prethodnog
savršenstva) zato en u tijelu poput osobe koja je izgubila
pam enje. Ista se, nakon što se našla zato ena u tijelu kao
posljedica stvaranja, ne sje a vlastitog (nebeskog) doma.
Gnosti ko Evan elje želi dušu probuditi iz sna kako bi joj
se obznanila vje na sudbina koja joj je predvi ena. Tijelo je
pokvareno za razliku od istog ovjekovog duha. Kada se
slomi tijelo, iz njega e se osloboditi isti duh u kojem leži
ovjekova nada i sudbina. Gnoza (spoznaja) u biti je
spoznaja ovjekova porijekla i sudbine, te magi nih lozinki.
Pored toga, gnostici su vjerovali kako na ovom svijetu mogu
ste i misti no iskustvo, tj. izravnu spoznaju vrhovnog Boga.
U vjeri pristupaju svijetu u kojem se nalazi Bog, te tako
uskrsnu e i ponovni dolazak gube smisao.
d) Isus: Izme u dobrog Boga i lošeg svijeta postoji mnoštvo

posredni kih prelaznih bi a tzv. aeona. Isus je vjerojatno
najviši aeon, dakle nije Bog, ve prvi do Boga. S ovakvim
krivovjerstvima obra unava se Pavao u Poslanici Kolo-
šanima. Naime, Isus je nekima bio otkupitelj koji je iz-
bavljao zarobljene duhove; drugi su držali kako istu zada u
obavlja Šimun Mag, odnosno Heraklo. Za Isusa su vjerovali
kako je tek jedan u nizu »spasitelja« koje Bog šalje u
razli itim razdobljima. Isus je poslan u razdoblju ribe, a
njegova je uloga podre ena Bogu iji je on glasnik, poslan
kako bi nas podsjetio na naše nebesko podrijetlo, te prenio
tajno znanje bez kojeg se ne možemo vratiti u prijašnje
duhovno stanje. No, kako je materija strana svevišnjem
Bogu, nikakvo utjelovljenje nije dolazilo u obzir. Otuda do-
ketizam; Krist utjelovljen u ovjeku samo je opti ka varka,
a ljudi koji su ga vidjeli zapravo su gledali ovjeka na
kojem je bio božanski duh. Isti je, naime, sišao na Krista
tijekom njegova krštenja napustivši ga tek za vrijeme
njegovih patnji na križu.
Razvidno je, dakle, da se mnogo toga uvuklo u Crkvu. Oni

kojima je krš anstvo bilo prejednostavno i naivno držali su
kako mu treba dati više filozofskog sadržaja. Stoga se
Pavao, kao i ostali apostoli, borio protiv ovakvih zamisli u
prvoj crkvi. Gnosticizam, koji u biti potje e od hinduisti ke
filozofije, bio je u potpunom sukobu s krš anskom mišlju.
Pojam spasenja u gnosticizmu nudio je potpunu spoznaju
kakvu je Sotona nudio Adamu i Evi – spoznaju dobra i zla.
Drugim rije ima; posezanje za potpunom mo i, stjecanjem
mo i bogova kako bi bili iznad bilo kakvog morala, pa tako
i iznad Boga. Put prema istom cilju potpuno je razli it od
krš anskog puta, te uklju uje isposništvo, jogu, vlastite za-
sluge itd. Navedeno o ito nema nikakve veze sa za-
stupni kom smr u Isusa Mesije.
Negdašnji gnostici bili su u crkvi skloni tuma iti krš ansko

u enje koriste i bivšu filozofiju. Primjere za brojna
krivovjerstva, koja su tako nastala, nalazimo u Novom za-
vjetu. Ti su ljudi bili dualisti – vjerovali su da je duh sve, a

da tijelo tj. duša nije važna. Štoviše ista je ak zlo. Ovaj se
stav o itovao na dva na ina:
1. Nemoral: Nije važno što ovjek radi sa svojim tijelom tj.

dušom budu i da su isti zlo. Važan je duh. Budu i da smo
iznad zakona, sve nam je dopušteno.
2. Isposništvo: Kako je tijelo zlo, moramo ga se odre i.
1) U Korintu je postojalo »duhovno plemstvo« iji su

pripadnici tvrdili kako su stekli mudrost i znanje kakvo
nemaju drugi, uklju uju i i apostola Pavla. Vjerovali su
kako su savršeni, te kako su u duhovnom smislu dostigli
vrhunac. Prema ostalim krš anima odnosili su se kao prema
nižim bi ima koja se ne mogu uzdignuti na njihove duhovne
visine. Bili su karizmatici uvjereni kako su, zbog darova
koje posjeduju, oslobo eni od naslje ivanja križa tj.
trpljenja i poniženja. Stoga se ne moraju podre ivati
starješinama, koje je Gospodin postavio na elo crkve, kao
ni živjeti svetim životom i ljubiti bra u i sestre koji nemaju
njihove darove. Potonje su, štoviše, smatrali »tjelesnim« tj.
drugorazrednim (psyhikoi) krš anima. No, Pavao ih je same
nazvao tjelesnima (neduhovnima) jer, iako su posjedovali
neke darove, nisu imali ploda. Vjerovali su kako im ne treba
tjelesno uskrsnu e. Neženstvo su držali vrjednijim od braka
što je Pavla potaknulo na razjašnjavanje iste zablude (1. Kor
7). Kako su tijela smatrali zlima, mnogi supružnici nisu
održavali spolne odnose. Osim toga odbacili su biblijsko
u enje o uskrsnu u uvjereni kako e duša preživjeti.
Govorili su kako nije grijeh jesti meso žrtvovano idolima
budu i da idoli ne postoje. Ukratko, bili su gladni duhovne
mo i. U želji da dobiju više, teško im je bilo shvatiti kako u
Kristu ve imaju sve.
2) Pavao je kod Kološana naišao na mješavinu krš anstva i

niza teozofskih elemenata sadržanih u misti nim kultovima i
otpadni kom židovstvu. Naime, sljedbenici teozofske sekte
pokušavali su krš ane u Kolosima nagovoriti da štuju
an eoske posredni ke sile. Iste su poistovje ivali sa zvije-
zdama vjeruju i kako mogu odrediti ljudsku sudbinu, iako
se pritom zapravo radilo o demonima. Poticali su sudjelo-
vanje u obredima koji su bili povezani s krajnjim
isposništvom. Neke su svetkovine uzeli iz židovskog
kalendara tvrde i kako ih se treba pridržavati. No, Pavao
potvr uje kako u Isusu »prebiva punina božanstva tjelesno«.
Od Boga imate sve kada imate Krista. Pavao u Kol 1,9 želi
da Kološani imaju puninu (pleromu) znanja (gnose) Njego-
ve volje u cijeloj mudrosti (sofia tj. poznavanje Božjih
dubokih stvari) i razumu (syneisis). Imati pleromu zna i biti
prikladno opremljen i osposobljen poput la e koja
isplovljava na dalek put.
3) U Ivanovoj poslanici nailazimo na opis oštrog neslaganja

izme u Ivana i Cerintovih u enika. Potonji su bili sljed-
benici doketizma tj. vrste gnosticizma koja je tvrdila kako
božanski Krist, kao isti duh, nikada nije bio ljudsko bi e.
Cerint je zastupao stajalište kako se na Isusa, za vrijeme
njegova krštenja, spustio božanski duh koji ga je napustio
prije raspe a. Kako stvarnog utjelovljenja nije bilo, ovjek
Isus je trpio i umro na križu. No, Ivan upozorava kako
svatko tko nije e da je Krist postao ovjekom pripada Anti-
kristu (1 Ivanova 4,2). Cerint je vlastite tvrdnje temeljio na

gnosti koj pretpostavci kako je tijelo suštinski zlo, te ni
jedno savršeno bi e (kao što je božanski Krist), ne bi nikada
moglo postati ovjekom. Utjelovljenje Božjeg Sina je stoga
nemogu e.
Ivan piše protiv gnostika koji su za sebe govorili da su ve

postali savršeni i bezgrešni. Ivan odgovara: Ako tvrdimo da
grijeha nemamo, sami sebe varamo... Kako se krš anski
gnostici nisu osje ali potaknutima ljubiti »manju bra u«,
Ivan je naglašavao da trebaju ljubiti jedan drugoga. Isto
tako, kada Ivan govori o »smrtnom grijehu« (1 Iv 5,16) vje-
rojatno misli na njih.
4) U Judinoj poslanici saznajemo o gnosticima koji su za-

jedni ki objed željeli pretvoriti u orgiju.
5) U Otkrivenju susre emo gnosti ku sektu (nikolaiti) koja

je nau avala moralnu razuzdanost (Otk 2,6.15). Jezabela
(Otk 2,20) je bila proro ica ove sekte, a može ak i pro-
povjednikova žena.
Unutar krš anstva se, nakon apostolskog razdoblja, razvilo

nekoliko gnosti kih sekti koje su tvrdile da posjeduju trajnu
objavu ili spoznaju. U mnogim slu ajevima radilo se o
poganskom misticizmu kojem je pridodano nekoliko krš an-
skih misli i izraza.
Neke su gnosti ke sekte imale, osim Biblije, tajna pisma
(usp. mormonsku sektu). Druge su, pak, na osebujan na in
tuma ile Pismo (usp. Jehovine svjedoke). Neke su
krš anstvo koristile kao jedno u nizu otkrivenja (usp. teozo-
fiju). No, zajedni ko im je nastojanje da biblijskim injeni-
cama nametnu strani sustav. Marcion je, pritom, bio iz-
uzetak budu i da je uzeo vrlo malo biblijskih podataka.
Valentin, podrijetlom iz Egipta, pou avao je u Aleksandriji.

Nastanio se u Rimu gdje se brzo istaknuo zbog vlastite
naobrazbe. Ne uspjevši postati biskupom osniva sektu
tvrde i kako neznanje leži u korijenu ovjekovog lošeg
položaja a ne grijeh. Njegova su djela neodre ena, jedno-
li na i puna igri rije i. Izgradio je složenu hijerarhiju
duhovnih bi a govore i o skrivenoj i tajanstvenoj predaji
Isusova u enja koja je dostupna jedino »upu enima« (usp.
Tomino evan elje). Za vlastita mudrovanja koristio je
Evan elja po Ivanu. Njegov u enik Teodot pokušao je
pomiriti krš anstvo i aristotelizam.
Basilid je bio gnostik iz Sirije ija je teologija odisala

snažnim doketizmom. Tvrdio je kako Isus nije bio razapet
ve su Šimuna Cirenca zabunom zamijenili za Isusa i kao
takvoga razapeli. Isto se krivovjerstvo kasnije pojavilo u
nešto druga ijem obliku u maloj crkvi nedaleko od Antio-
hije u kojoj je bilo dopušteno javno itanje Petrova evan-
elja. Naime, sila duha se spustila na ovjeka Isusa
napustivši ga kada je bio razapet. Vapaj na križu je,
navodno, glasio: »Silo moja, silo moja, zašto si me
ostavila?« (poput Samsona).
Sin biskupa i bogatog brodara Marcion, ekskomuniciran

144. g., predstavljao je u 2. stolje u jednu od najve ih
gnosti kih prijetnji s kojom se suo ila prva crkva. U knjizi
Antiteze suprotstavio je Stari zavjet Novom. Bog Novog za-

vjeta je dobar, te ne traži ništa od nas. Sve nam daje
besplatno, uklju uju i i spasenje (usp. univerzalizam). Žido-
vski Bog, pak, posve je druga iji. Marcion se stoga
suprotstavio Bogu Starog zavjeta, kao i op enito Židovima.
Izradio je vlastiti kanon iz kojega je izbacio knjige koje su
se kosile s njegovim stavovima. Od Novog zavjeta zadržao
je Evan elje po Luki, kao i nekoliko Pavlovih poslanica
(one koje su u najmanjoj mjeri bile židovske). Odbacio je
alegorijsko tuma enje Starog zavjeta koje esto susre emo
kod crkvenih otaca. Budu i da je držao nemogu im
utjelovljenje Božjeg Sina, pretpostavljaju i kako je materija
zla, izbacio je navode o utjelovljenju. Odbacio je autoritet
apostola tvrde i kako su prvi krš ani tj. židovski apostoli
pogrešno tuma ili Isusov duh. U skladu s gnosti kim na-
ukom odbacio je brak, spolne odnose i tijelo uop e.
Marcionov kanon bio je povod brzom stvaranju službenog
kanona.
Mnogi gnosti ki u itelji tvrdili su kako je nebeski glasnik

Krist povjerio tajno znanje istaknutom u eniku (npr. Tomi)
koji je isklju ivi tuma zna enja poruke. Crkva je nastojala
opovrgnuti ovakvo gledište naglašavaju i kako sva
Evan elja ( etiri paralelna izvješ a) nije u Marcijevo
tuma enje Kristova života. Osim toga, apostolski kredo
(oko 150 g.) jednoglasno govori protiv Marciona isti u i
tjelesno uskrsnu e i sud. Katoli ka crkva (za razliku od
raskolni ke crkve) temelji se, stoga, na jedinstvenosti
svjedo anstava dvanaest apostola. Biskupi, pogotovo Antio-
hije i Efeza, bili su smatrani nasljednicima apostola te, kao
takvi, posjednici apostolske istine koja im je predana.
Me utim, nijedan nije ostavio tajnu predaju.
2. MONTANSTVO ili "Novo proroštvo"

U Siriji i Maloj Aziji su se do drugoga stolje a povremeno
pojavljivali proroci*. Jedan od njih bio je Montan koji je,
zajedno sa sljedbenicima, doveo dar proricanja na zao glas.
U Frigiji, gdje se štovanje dovodilo u vezu s poganskim
božanstvima, svetkovala se divlja, proro ka i poganska
religija koja je sve eniku dopuštala da posti, pati, pleše, ima
vizije i prorokuje. Montan je, kao poganski frigijski sve e-
nik, novu vjeru izrazio na na in sukladan negdašnjem
poganstvu naglašavaju i djelovanje Svetoga Duha. Kada je
u zabitoj frigijskoj zajednici pao u zanos po evši pro-
rokovati, vjernici su mislili da ga je zaposjeo zao duh.
Montanu koji je, me utim, tvrdio kako Sveti Duh govori
kroz njega, ubrzo su se pridružile dvije žene koje su,
navodno, imale sli no iskustvo..
Montan i njegovi sljedbenici nastojali su navu i ljagu na
bilo kakvu daljnju primjenu proro kog dara. Njegov je
pokret stavljao naglasak na skorašnji Kristov povratak (koji
se nije dogodio). Pou avali su, bez da su stvorili novu
doktrinu, oštra moralna pravila: post, zabranu ponovnog
ulaska u brak, uskra ivanje oprosta za ozbiljne grijehe,
hotimi no pristajanje na mu eništvo. Montan je tvrdio kako
je Sveti Duh govorio kroz njega i dvije žene, Priscilu i
Maksimiliju, ime se ispunilo proro anstvo iz Ivana 14 o
dolasku Parakleta. Obilježjima pokreta postala su: vi enja,
objave u snu, govor u jezicima, proroštva, božanske utjehe i
prijekori, kao i drugi izvanredni vjerski doživljaji. Crkva, i
na istoku i na zapadu, isklju ila je stoga montance iz
vlastitog lanstva.

Montanstvo je, u suludom obliku kojeg je poprimilo u
Frigiji, ubrzo jenjavalo. Me utim, otvorilo je nekoliko
važnih pitanja o na elima koja su morala privu i pozornost
Crkve. Iako je montanstvo gubilo na snazi u Maloj Aziji,
nailazio je na dobrodošlicu u sjevernoj Africi gdje njegova
posebna privla nost nije bila u naglašavanju Svetoga Duha i
prorokovanju, ve u primjeni samodiscipline i isposništva.
Upravo su ta obilježja djelovala privla no Tertulijanu.
Zaklju ujemo kako se na ovaj pokret može gledati kao na

važnu pomo Crkvi, koja je u to vrijeme postajala mlakom,
zbog utjecaja gr ke filozofije. Nevolja je bila u tome što su
montanci ipak pretjerali.
Pozitivna obilježja montana kog pokreta su:
a. Naglasak na uskrsnu e tijela (za razliku od u enja o pre-
življavanju duše).
b. Tisu godišnje carstvo.
c. Duhovno bu enje i potpuno predavanje Kristu.
Negativna obilježja pokreta su:

a. Pitanje autoriteta u svezi s duhovnim darovima. Oni koji
nisu prihva ali proro anstva bili su izloženi optužbama za
huljenje Duha. Maksimila je tako proricala: Nakon mene
proro anstava više ne e biti, jer e im do i kraj. Budu i da
su montanci tvrdili kako e se Novi Jeruzalem spustiti u
Frigiju, nametalo se pitanje: Može li se prihvatiti njihova
tvrdnja da govore po neposrednom nadahnu u, ak i kada je
to u opreci s apostolskim autoritetom u evan eljima i
poslanicama? Ovakve nedoumice samo su istaknule neiz-
bježnost stvaranje kanona Pisma jer je nedostatak istoga
slabilo crkvu uzrokuju i op u podjelu.
b. Nedoumice vezane uz crkvenu disciplinu. Montanci su

krš ane pozivali na krajnje isposništvo. Njihove preporuke
su uklju ivale napuštanje bra nih odnosa radi isto e, kao i
više posta i suhe hrane. Tertulijan, koji se obratio na
montanstvo na osnovi nadahnutog u enja, vjerovao je kako
treba odbaciti oprost za neke grijehe u injene nakon
krštenja; zabraniti ponovnu ženidbu, kao i prestati bježati od
progonstava. Ovakav pretjerani stav doveo je do donatis-
ti ke krilatice koje je razdijelila Crkvu u sjevernoj Africi.
*Origen je tvrdio kako se »…svršetkom apostolskog doba

smanjio broj ( udesnih) znakova Svetoga Duha. Doduše, i
sada se mogu na i tragovi istih me u nekim krš anima.«
Euzebije je, govore i o po etku drugog stolje a, ustvrdio
» ak i tada su mnoge udesne mo i božanskoga duha
djelovale kroz širitelje Evan elja u Crkvi.« Irenej je, pišu i
pred svršetak istoga stolje a, izjavio: » ujemo kako mnogi
lanovi Crkve imaju proro ke darove; govore po Duhu na
raznim jezicima; na svjetlo dana iznose tajne misli ljudi;
daju objašnjenje Božjih tajni.«
3. MONARHIJANIZAM
Ovim se krivovjerstvom, koje ozna ava daljnju razradu
pogrešnih pretpostavki gnosticizma i doketizma, nije e
Trojstvo. Justin Mu enik je, naime, tvrdio kako postoji Bog
i pripadaju i mu Logos (Isus) što je navodilo na pomisao o
postojanju dvaju bogova. Protivnici monarhijanizma, pak,
vjerovali su kako postoji isklju ivo jedna monarchia tj.
jedan nedjeljivi Bog. Ovakva razmišljanja potakla su pitanja

u svezi s Isusovim identitetom. Neki su zaklju ili kako Isus
nije Bog, jer je božanski status dobio kao nagradu, dok su
drugi tvrdili da je on Otac u drugom obliku.
a. DINAMI NI MONARHIJANIZAM (ili adopcijaniza-
m):
i) Izraz »dinami ni« odnosi se na pretpostavku da je Isus
bio »dinamiziran« Duhom. Teodot Bizantski udahnuo je,
dakle, novi život u doketisti ko krivovjerstvo tvrde i kako
je Isus bio »energiziran« Svetim Duhom koji se spustio na
Isusa za vrijeme Njegova krštenja napustivši ga prije
raspe a).
ii) Izraz adopcijanizam potje e od zamisli prema kojoj je
Isus teško hodio s Bogom, te je bio adoptiran (usvojen) u
božansku supstancu. Gledište Pavla iz Samosate prete a je
liberalizma XIX. stolje a prema kojem moramo oponašati
Isusovu religiju.
b. MODALIZAM je krivovjerstvo prema kojem su Otac,

Sin i Duh Sveti oznake razli itih oblika (modova)
djelatnosti jedne (tzv. prosopona), a ne triju osoba. Mod-
alisti, tako er, nastoje izbje i bilo kakvu razradu pod-
re enosti ili emanacija. Patripationizam, koji je daljnja
razrada modalizma, tvrdi kako je Otac trpio na križu.
Pristaše ovog pogleda uklju uju Sabelija (odatle alterna-
tivna oznaka sabelijanizam), Prakseja i Noeta.
Ovakva krivovjerstva osu ena su tek Prvom carigradskom

koncilu (381. g.).
4. ARIJANIZAM
Ako je gnosticizam bio krivovjerstvo drugog stolje a,
monarhijanizam tre eg, u etvrtom stolje u najvažniju ulogu
igra arijanizam (ili: arijevstvo). Arijevci, koji su nijekali da
je Isus Bog, vladali su krš anskim svijetom izme u
Nikejskog i Carigradskog koncila (381. g.). Naime, uspjeli
su kao pristalice pridobiti sestru, te sina i nasljednika Kon-
stantina I., kao i imperatora Valenta.
Arije je bio metropolit Gornjeg (tj. južnog dijela) Egipta.

Imenovan je za prezbitera nakon što su progonstva u
Aleksandriji umrtvila tamošnji crkveni život. Nedugo nakon
što je uveden u službu 318. g. sukobio se s biskupom
Aleksandrom kojeg je optužio za sabelijanizam. U središtu
njihove rasprave bilo je zna enje izraza »ro en«. Arije je
odbacivao platonisti ko tuma enje o izvanvremenskoj
»emanaciji«. Tvrdio je kako je isklju ivo Otac stvarni Bog
dok je Sin, kojeg je Otac rodio, bitno razli it. Ne posjeduje
božanska obilježja kao što su besmrtnost, suverenost,
savršena mudrost, dobrota i isto a. Iako je kao Stvoritelj
postojao prije svih stvari, nije bio Bog Otac, niti je istoga
savršeno poznavao. Arije je, me utim, dopuštao da se Sin
naziva »Bogom« zbog bezgrešnosti i nepromjenljivosti, ako
ve ne po naravi onda u stvarnosti. Od Oca je Sin primio
dovoljno mudrosti i svjetla kako bi ga mogao objaviti
ovje anstvu.
Arijanizam je u biti odgovor na nedostatke aleksandrijske

teologije utemeljene na platonizmu. Pritom su se arijevci
poslužili aristotelizmom koji se, isto tako, suprotstavljao
krš anstvu. Kako hebrejska rije »ro en« zna i »imenovan«,

Otac je prije stvaranja »imenovao« Isusa (drugu osobu
trojstva) kao Mesiju (vidi Heb 1,5).
Origen, kao i drugi ortodoksni teolozi koji su mu prethodili,

tvrdio je kako je Trojstvo nastalo kada je Otac izveo Rije i
Duh na po etku stvaranja odlu ivši na initi svemir uz
pomo vlastitih »dviju ruku«. Origen je vjerovao kako je
Isus Sin Božji koji je pod injen Ocu u nebu, kao što je bio
na Zemlji.
Arije se školovao kod Lucijana na antiohijskoj teološkoj

školi koja se nalazila u jednom od najve ih središta aristo-
telovske filozofije. Od Aristotela je nau io da razlika u
imenima podrazumijeva i razliku u biti. Kao što je rije Sin
razli ita od rije i Otac, tako ni dvije osobe ne mogu biti iste.
Osim toga, ni jabuka nije od iste tvari kao drvo. Tvrdio je
kako je Kristovo božanstvo djelomice izvedeno od Oca.
Kao božansko stvorenje me u ljudima, Otac je preuzeo
dušu ovjeka Isusa. No kako je Isus imao poteško e u duši,
a Bog je nepromjenljiv, nemogu e je da je Isus bio Bog u
kojem se nalazilo manje bi e. Vlastite tvrdnje Arije je
podupirao brojnim tekstovima iz Pisma, uklju uju i Izreke
8,22 (Septuagintin prijevod), kao i Kol 1,15.
Oblikovanju ovog stava vjerojatno je pridonio koncept

utjelovljenja kojeg Arije nije mogao prihvatiti. Htio je stoga
Logosu oduzeti božansku narav, kako bi ga spojio sa zlim
tijelom, te je tako Isusa spustio na razinu savršenog bi a
odnosno po asnog boga.
Na koncilu u Aleksandriji (321. g.) egipatski i libijski

biskupi su izop ili Arija, kao i dvojicu biskupa, te nekoliko
sve enika. Me utim, sukob nije bio okon an zbog Arijevih
utjecajnih prijatelja Euzebija Cezarejskog i Euzebija Niko-
medijskog. Prijetio je jedinstvu Isto ne Crkve, te je
Konstantin sazvao Prvi nikejski koncil (325. g.) budu i se
osje ao osobno odgovornim za jedinstvo krš anstva. Na
istom se doduše pojavilo svega nekoliko biskupa Zapadne
Crkve. Buknula je borba izme u Arija i Atanazija u kojoj je
prvi izgubio. Osu en je, dok su tri biskupa oslobo ena
krivnje. Koncil je 325. g. izdao Nikejsku vjeroispovijed
(kredo) koja je odražavala gledište Aleksandrijske crkve:
Krist je jedinoro eni Božji Sin, ro en iz biti (ousia) Oca,
Bog od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga
Boga, ro en, ne stvoren, istobitan (homo-ousios) s Ocem...
(tj. po biti jednak Bogu Ocu). Arije je prognan u Ilirik gdje
je osnovao arijansko društvo. Sukob se, me utim, i dalje na-
stavio oko rije i homo-ousios koja je zapravo bila ustupak.
Nekima je i kao takva smetala, no u stvarnosti se radilo o
pitanju koje je tek prikrivalo temeljno neslaganje. Neki su
odobravali usvojenu izjavu tuma e i je kako su Otac i Sin
jedno u jednome božanstvu. Me u istaknutim pristalicama
iste bili su uglavnom pripadnici Zapadne Crkve, kao i
nekolicina s Istoka (Aleksandar, Atanazije, Eustahije Antio-
hijski, Marcel Ankarski). Ostali su držali da se radi o
proturje ju: sabelijanci su tako rabili ousia u zna enju
»osoba«, a ne bit. Kako im se inilo da se iz izjave može
iš itati kako su Isus i Otac ista osoba, uzeli su drugi izraz
homoi-ousios, tj. »sli ne tvari kao Otac«, pod kojim su
mislili na »najve i stupanj sli nosti« (no ne i istovjetne biti);
poput savršene slike koja nalikuje vlastitom uzoru. Dakle,

Sin je u potpunosti sli an Ocu, ak i u vlastitoj biti (ousiji).
Drugi su se protivili izrazu homo-ousios jer su tvrdili da su
gnostici, koji su vjerovali kako su nebeske sile imale istu
božansku puninu, isti uveli u krš ansku teologiju. Ostalima
se pak izraz nije svi ao jer su držali da se božanstvo dijeli
poput stvari na dva dijela (kao dva nov i a izra ena od
istog metala). Tre a se skupina nije slagala s tvrdnjom da je
Isus Bog ukazuju i da je isti hetero-ousios (druga ije na-
ravi) ili ak anomoios (razli it od Oca). Tako su se pojavile
tri skupine:
1.) Ortodoksni (nikejska stranka) pod utjecajem Tertu-

lijanove teologije, za koje je Sin bio homo-ousios. Imali su
podršku Zapadne Crkva.
2.) Poluarijevci (ili: origenisti) za koje je Sin bio homoi-
ousios (sli ne tvari kao Otac). Ve ina ih je pripadala
Isto noj Crkvi. Bili su velikim dijelom pod utjecajem
Origenove teologije podre enosti (Sin je niži bog podre en
višem Bogu).
3.) Strogi arijevci, za koje je Sin bio hetero-ousios
(druga ije naravi) ili ak anomoios, bili su u potpunosti pod
Origenovim utjecajem.
Arijanova rasprava sažela je sukob dviju teoloških škola:

nikejske (koju je podržavala škola iz Antiohije i Tertulijan)
te origenske. Nikejci su zastupali zamisao o trima osobama
u jednoj tvari. Antiohijci su pak naglašavali jedinstvo
božanstva, no nisu bili najjasniji u svezi s razli itostima
izme u Oca, Sina i Svetog Duha. Origenisti su vjerovali u
uzajamnu povezanost Trojstva, no Arije nije za razliku od
Origena bio sklon toj »ljestvici« božanskih bi a.
Sukob na Nikejskom koncilu istaknuo je razlike izme u

Istoka i Zapada u pogledu teološke predaje i jezika. Mnogi
isto ni biskupi s prezirom su gledali na naivne latine koji
nisu bili svjesni istan anosti gr kog jezika.
Arijska se rasprava dijeli u tri razdoblja:

a) za vrijeme Konstantina kada prevladava nikejska
vjeroispovijed (Isus je homo-ousios).
b) za vrijeme Konstancija kada arijevci nadvladavaju (Isus
je homoios (poput Oca)).
c) za vrijeme Teodozija kada dolazi do ujedinjenja
pronikejaca i poluarijevci (trojstvo predstavljaju tri
hypostaseis (osobe) u jednoj ousiji (supstanci).
Pripreme za drugo razdoblje zapo ele su još za vrijeme
branitelja nikejskog vjerovanja Konstantina. Euzebije
Nikomedijski je, vrativši se iz progonstva, pružio Ariju
gostoprimstvo. Zatim je uredio otpuštenje vode ih lanova
pronikejske stranke: Eustahija Antiohijskog, Atanazija
Aleksandrijskog i Marcela Ankarskog. Posljednji me u
njima službu je morao napustiti 336. g. kada je, otprilike,
umro i Arije. Godinu dana kasnije umro je i Konstantin, a
njegovo carstvo me usobno su podijelila tri sina. Konstantin
II. zavladao je zapadnim dijelom, Konstancije II. dobio je
isto ni dio Carstva, dok je Konstans upravljao Italijom i
sjevernom Afrikom. Kada su se Atanazije i Marcel vratili iz
progonstva, u Rimu ih je 340. g. srda no primio biskup
Julije. Tome se protivila Isto na Crkva, pod vodstvom
Euzebija Carigradskog, koja je Marcela smatrala sabe-
lijancem. Zapadna Crkva je pak s prezirom gledala na

Isto nu Crkvu kao na ša icu arijevca. Godine 342. na
koncilu u Serdiki (Sofiji) opet nisu mogli do i do suglasja.
Kasnije je ipak Istok pristao na povratak Atanazija, dok je
Zapad je otpustio Marcela. No izbili su politi ki nemiri, a
potom i gra anski rat. Pobjednik Konstancije II. postao je
samostalni vladar iji je duhovni savjetnik bio arijanac Va-
lense iz Murse (Osijeka). Žele i posti i slogu, pod svaku
cijenu, bio je spreman odre i se nikejske teologije. Prisilio
je stoga zapadne biskupe da osude Atanazija. Biskupije u
Aleksandriji i Antiohiji pale su u ruke ekstremnih arijevca.
Na koncilima, koji su se istodobno održavali u Riminiju i
Seleukiji (359.), Konstancije II. uspio je isposlovati priz-
nanje da je Sin »sli an Ocu« (homoios); ispustivši pritom
problemati nu rije ousia. Umjereni nikejac Bazilije Ankar-
ski držao je da su biskupi arijevci, Valens sa Zapada i Eudo-
ksije iz Carigrada, koji su zajedno s Georgijem iz
Aleksandrije imali glavnu rije na koncilima, nevjerni ljudi
koji žele uništiti crkvu. Naposljetku se pomirio s Atanazije-
m, no obojica su morali ekati dvadeset godina prije no što
se na Istoku pojavio car koji im je bio naklonjen.
Konstancija II. koji je umro 361. g. naslijedio je Julijan

Apostata koji je, ak i prema nearijevcima, vodio politiku
snošljivosti. Atanazije je 362. g. sazvao sinodu u Aleksan-
driji na kojoj je zapo ela obnova nikejske terminologije.
Okupljeni su se složili kako tri hypostaseis ne zna e tri
boga, kao što jedna ousia ne predstavlja primjesu
sabelijanizma.
Tek kada je na Istoku na vlast došao car Teodozije (na

Zapadu je vladao Gracijan) pokušalo se pod svaku cijenu
obnoviti nikejsku formulu. Na svu sre u, intelektualna je
osnova do tog vremena bila izgra ena uzajamnim
djelovanjem sljede ih imbenika:
a. Bazilije Ankarski uspio je ujediniti poluarijance (tj.

origeniste) i ortodoksne krš ane proširivši sporazum s Ata-
nazijem. Obojica su se slagala s nikejskom vjeroispoviješ u,
a to što su se služili razli itim izrazima (homo-ousios i
homoi-ousios) odražavalo je razli iti na in gledanja na istu
stvar.
b. Arijevci i poluarijevci nisu se slagali što se o itovalo 357.

g na koncilu u Sirmiumu (Sremskoj Mitrovici).
c. Kapadocijski Oci Bazilije Cezarejski u Kapadociji, Grgur

Nazijanski i Grgur iz Niški preoblikovali su Atanazijevo
shva anje rekavši da se Trojstvo sastoji od tri božanske
osobe (hypostaseis) u jednoj božanskoj biti (ousia).
Na drugom koncilu u Carigradu (381.) umjesto arijanizma,

koji je osu en, podržana je nikejska teologija.
Što se ti e rasprava u svezi s Kristovom osobom, može se

re i kako se sukob nestorijanaca i pobornika monofizitizma
razvio iz monarhijanskog krivovjerstva. Nestorijanci su bili
nasljednici pristalica dinami kog monarhijanstva. Arijevci
su tvrdili kako Logos, koji se ujedinio s Isusovim tijelom,
nije bio Bog. Monofiziti, kao nasljednici modalista,
vjerovali su kako je Isus samo jedna od »modova« Oca.

Njihov predstavnik bio je Apolinar koji je odbijao priznati
da Isus nije Otac.
5. NESTORIJANIZAM I MONOFIZITIZAM
Nestorijanci tvrde kako u Kristu postoje dvije osobe (a ne
samo dvije naravi), dok monofiziti govore samo o jednoj
božanskoj naravi kod Krista.
Kako je carigradski patrijarh Nestorije (428. g.) naglašavao

postojanje dviju Kristovih naravi, izložio se optužbama za
nau avanje da se Krist sastoji od dviju osoba. Snažno se
protivio vjerovanju da je Marija majka Božja (Theotokos)
tvrde i da je tek majka njegove ljudske, ali ne i božanske
naravi (Kristo-tokos). Monofiziti su, s druge strane, tvrdili
kako je Isus imao božansku narav, dok su Njegovu ljudsku
narav opisivali kao »tijelo« tj. vrstu tvari ili odje e.
Nestorijevi sljedbenici su kao krivovjernici doista isticali
dvije osobe Krista. Nestorije je, pak, nakon odre enog
vremena bio svrgnut. Ostatak života proveo je u progonstvu
uvjeren kako je njegova osuda bila nepravedna. Doista! Ista
je bila ishod ne samo suptilnih teološko-filozofskih razlika -
me u pristalicama antiohijskih i aleksandrijskih doktrina,
ve i crkveno-politi kog suparništva me u patrijarhatima.
Koncil u Kalcedonu (451. g.) osudio je monofizite izjavom

kako Krist ima dvije naravi koje su savršeno ujedinjene u
jednoj osobi. Nestorijanizam je, pak, bio osu en na koncilu
u Efezu dva desetlje a ranije (431. g.).
Iako je iril 433. g. izrekao vlastito mišljenje o hipostatskoj

uniji govore i o dvjema naravima, ljudskoj i božanskoj
(koje su neodvojivo ujedinjene u Isusu poput tijela i ljudske
duše što zajedno ine osobu) obazrivo je dodao kako razlika
u naravima nije nestala inom ujedinjenja. Me utim, kasnije
je vlastitu izjavu povukao rekavši kako je bio pod pritiskom,
te da je zapravo pristalica monofizitizma. Bio je Apolinarov
nasljednik nije u i da je Isus posjedovao ljudski duh jer je
isti zamijenio Logos. ovjekov duh je, naime, sjedište grije-
ha.
Monofiziti su tako er u ili kako je Isusovo tijelo božansko,

te se istim na euharistiji moramo hraniti kako bismo održali
tj. sa uvali vje ni život (usp. Ivan 6).
Ovakva pitanja zaokupila su dvije me usobno
suprotstavljene teološke tj. egzegetske škole.
Aleksandrijska škola imala je sljede a obilježja:
1.) Utjecaj novoplatonizma bio je iznimno jak. Pripadnici

ove škole bili su, u biti, sinkretisti koji su nastojali uskladiti
gr ku filozofiju i biblijske pojmove.
2.) Snažan naglasak alegori nog izlaganja Staroga zavjeta.
3.) Zastupanje tzv. teologije rije -tijelo tj. težnje jedinstvu

Rije i, kao Božjeg razuma i mudrosti, i tijela.
4.) Utjecaj egipatskog isposništva. Naime, budu i da su

krš ani u Aleksandriji vjerovali kako nestorijanizam nije e
mogu nost postojanja unije (jedinstva) vjernika s Bogom

koja je, po njihovom mišljenju cilj spasenja, bili su skloni
zanemarivati nauk o Kristovoj ljudskosti.
Pristalice teologije, koja je naglašavala Isusovo božanstva

na ra un Njegove ovje nosti, bili su: Atanazije (iako neki
tvrde kako je napustio ovo gledište), Apolinar (izrazito
snažnih pogleda), Grgur Nazijanski, Grgur Niški, te iril
Aleksandrijski.
Antiohijska škola je, pak, imala sljede a obilježja:
1.) Jaki utjecaj aristotelizma. Željeli su zaštititi Božju

»neprohodnost« nije u i prenošenje svojstava. Isklju ivo je
Kristova ovje ja narav bila izložena patnjama.
2.) Zastupanje tzv. kristologije rije - ovjek, kao i težnja

dualizmu (dvije osobe unutar jednog ovjeka). Najviše ih je
zaokupljala Kristova ljudskost, dok je Logos zauzimao
manje istaknuto mjesto. Težili su zanemarivanju nauka o
Kristovom božanstvu.
Pristaše ove škole uklju uju: Diodora Tarskog, Teodora

Mopsuestijskog, Rimsku Crkvu, kao i nestorijance
(ekstremna formulacija). Naglašava se Isusove ovje nost, a
zanemaruje Njegovo božanstvo.
Izravan sukob dviju stranaka imao je za posljedicu koncil u

Kalcedonu (451. g.).
DALJNJI SUKOBI: Nestorijevu nasljedniku Flavijanu

Carigradskom suprotstavio se Dioskur Aleksandrijski, kao i
njegov zastupnik carigradski arhimandrit Eutihije. Car
Teodozije II., koji je bio naklonjen Dioskuru, obojicu je
pozvao na sinod u Efezu (449. g.). No, Flavijan nije dobio
mogu nost poštenog saslušanja, te je osu en zajedno s nes-
torijancima. Osim toga, koncil je odbijao saslušati poruku
sadržanu u Svesku pape Lava I. koji je kasnije isti koncil na-
zvao razbojni kim. No Flavijan i ostali biskupi iz Antiohije
bili su razrješeni dužnosti. U Kalcedonu se kolo sre e
okrenulo kada su osu eni Dioskur i ostale pristalice mono-
fizitizma. U Dogmatskom pismu Lav I. podupro je cari-
gradskog patrijarha izloživši nauk o tzv. hipostatskoj uniji
dviju naravi u Kristu.
Sva a izme u monofizita i kalcedonijanaca nije još dugo

jenjala. Na kraju su se monofiziti odijelili od pravoslavlja
553. g. Tada je naime neki biskup, fanati ni sljedbenik
monofizitskog u enja, osnovao tajni episkopat koji i danas
postoji u armenskoj, koptskoj i starosirijskoj jakobitskoj
crkvi. Druga skupina, koja je napustila Bizantsku crkvu, bila
je Maronitska monoteletska crkva koju je osnovao Ivan
Marona 701 g. Iako još uvijek postoji u Libanonu, u 13
stolje u se ujedinila s Katoli kom crkvom.
Tu slijede pojedinosti rasprave.
God. 482. g. car Zeno je ponudio monofizitima neku vrstu
mirovnog ugovora pod imenom Henotikum (Sjedinjenje)
koji je zanemario Kalcedonsku vjeru. Ugovor kao da je
uspio na Istoku, ali na Zapadu je prouzro io rascjep: papa
( iji Tom je bio temelj za Kalcedonski koncil) je bio
uvrije en te je izop io isto nog cara i njegove patrijarhe
484. g.. Ovaj raskol je trajao 35 godina.

Car Justinijan, podupiratelj Kalcedonske vjere, je pokušao
riješiti monfizitsku kontraverzu za vrijeme svoje vladavine.
Njegova vrlo utjecajna žena, Teodora, je bila mono-
fizitkinja, ali usprkos toga on je pokušao forsirati ovu liniju
marginaliziranjem ekstremista na obje strane. God. 544. car
je izdao proglas pod naslovom Tri Poglavlja, ali ga je
Zapad još uvijek smatrao previše monofizitskim. Suo en
dilemom, car je sazvao Drugi Carigradski Koncil. Ovaj
koncil je dao Kalcedonskoj vjeri aleksandrijsku
interpretaciju te osudio ekstremiste na obje strane (tj.
ekstremne monofizite i ekstremne nestorijance). Ali koncil
nije uspio prouzro iti o ekivano pomirenje, jer ga:
1) Zapadna crkva nije potpuno podupirala.
2) Monofiziti nisu bili zainteresirani za pomirenje s
Carigradom te su prividno djelovali kao nezavisne crkve.
Monofizitizam se duboko ukorijenio u Egiptu i Siriji gdje su
se vjerske poteško e povezale s narodnim otporom protiv
službene, bizantske crkve.
God. 638. car Heraklije je pokušao prouzro iti slaganje
obiju strana sa monoteletizmom, ali ak ni to nije uspjelo
nazad zadobiti monofizite. Ovo je bila stvar politi ke
sebi nosti: car je bio uklju en u ratu protiv perzijanaca, a
monofiziti su prijetili da e stati na stranu Perzijanaca protiv
njega. Na po etku je Heraklije predložio da je Krist imao
jednu energiju. Ovome se strogo suprotstavio Sofrinije iz
Jeruzalema, koji je rekao da ako energija pripada osobi,
Trojstvo je izvršilo tri ina stvaranja kao tri razli ita
stvoritelja (ovo je bila Heraklijeva implikacija), ali ako
energija pripada naravi, Trojstvo je izvršilo jedan in
stvaranja kao jedan stvoritelj. Papa se suprotstavio cijeloj
raspravi jer je smatrao da se koristi nebiblijska
terminologija te je predložio da je mogu e re i da je Krist
imao jednu volju.
God. 689. car Konstantin IV je sazvao Tre i Carigradski
Koncil, na kojom je bio osu en monoteletizam. Papa
Honorije je bio izop en zajedno sa Carigradskim patrijar-
hom Sergejem. Umjesto toga ova crkva priznaje samo jedan
alternativni ˇetvrti Carigradski Koncil (879. - 890. g.),
kojeg je sazvao Focije i na kojem je osu en koncil iz 869. g.
i rehabilitiran on sam. Klauzula Filioque je bila odba ena.
Nestorijanizam se povukao na Istok gdje je mu je središte

bilo u Edesu. Kasnije se proširio u Nisibisu, te ak i u
Bagdadu. Ja anjem islama nestorijanci su se usredoto ili na
širenje aristotelovskih zamisli arapskom svijetu. Velikog
filozofa su prou avali sve dok u 12. stolje u španjolski zna-
nstvenici nisu preveli njegova djela s arapskog na latinski
6. PELAGIJANIZAM
Britanski redovnik Pelagije se u Rimu 412. g. suprotstavio
zamislima spasenju po milosti. Nije vjerovao u izvorni
(isto ni) grijeh drže i kako se ovjek može sam spasiti.
Tvrdio je kako su neki ljudi živjeli potpuno bezgrešnim
životom (npr. Abel, Ivan Krstitelj, Sokrat), kojeg nisu
postigli neovisno o Bogu. Adamov grijeh imao je štetne
posljedice po Adama, premda je isti dao loš primjer do-
nijevši smrt ovje anstvu. Bog stvara svaku ljudsku dušu
neovisno. Ona je, kao što je to bio i Adam, nedužna i slob-
odna izabrati izme u dobra i zla. Svima nam je potrebna
Božja milost koju Pelagije shva a kao Kristovo u enje i pri-
mjer, a ne kao Božju ljubav koju Sveti Duh izlijeva u naša

srca. Svi trebaju oproštenje grijeha i krštenje, me utim, ne
može se re i da nekrštena djeca idu u pakao ve u tzv.
limbus infantum, – mjesto u istilištu za nekrštenu djecu.
U sjevernoj Africi Pelagiju se u enjem o milosti supro-

tstavio Augustin:
a) Grijeh i tjelesna smrt preneseni su s Adama na njegove
potomke.
b) ovjek ne može ljubiti Boga, ili odgovoriti na Božji
poziv bez Njegova vodstva.
c) Krštenje pere ljagu izvornog grijeha omogu uju i nam
da, s Kristovom pomo i, napravimo sve što je potrebno za
spasenje. Na svako dobro djelo navodi nas Bog.
Na Oranskom koncilu (529. g.) ovakva su shva anja postala

službenom doktrinom, iako je pelagijanizam javno osu en
na koncilu u Efezu (431. g.). Julijan Eklanumski je
Augustinovo u enje držao manihejisti kim zbog
pretpostavke da je spolni odnos, uklju uju i i u svrhu
razmnožavanja, prijenos izvornog grijeha. Tako er je
odbacivao Augustinov koncept predodre enja jer je Pavao
tvrdio kako Bog želi da se svi ljudi spase. Ni u južnoj
Francuskoj nisu bili susretljivi prema ovakvim zamislima o
predestinaciji. U tamošnjim se samostanima, koje je
osnovao Kasijan, u ilo kako ovjek ini prvi korak dok Bog
pritom izlijeva milost.
7. MANIHEIZAM
Manihejci su bili u enici babilonskog Perzijca Mania ili
Manesa (216. - 276.) koji je u spisima na starosirijskom
jeziku tvrdio kako je utjelovljenje Svetog Duha. Njegova
religija bila je dualisti ka, gnosti koga tipa s uporištem u
iranskom zervanizmu. Djeli e zoroastrizma pomiješao je s
budizmom i krš anskim gnosticizmom kako bi stvorio
religiju namijenjenu i Istoku i Zapadu. Nau avao je da je
materija zla i da e se ovjek spasiti ako joj uspije pobje i.
Prema njemu svjetska se povijest sastoji od tri razdoblja:
1.) prošlosti u kojoj su svjetlo i tama bili odvojeni.
2.) sadašnjosti u kojoj su svjetlo i tama pomiješani.
3.) budu nosti u kojoj e, nakon tisu godišnjeg carstva,
svjetlo i tama biti ponovno odvojeni.
Budu i da je bilo kakvo miješanje na ela nepoželjno, pravi

vjernici ne smiju imati potomstvo. Istu su poruku upu ivali,
tvrdio je Mani, i mnogi veliki proroci uklju uju i Budu,
Zoroastera i Isusa. No, Bibliju je smatrao nepouzdanom.
Nijekao je Kristovo djevi ansko ro enje, kao i raspe e.
Njegova zamisao da je tijelo zlo, te kao takvo neprihvatljivo
za ikakvo vezanje s Bogom, o ito je kasnije pronašla put u
islam.
Manijeva gledišta su zapravo bila prožeta klasi nim

gnosticizmom. Vjerovao je kako je Bog svjetla stvorio
majku života, a ona je pak stvorila pra ovjeka s ciljem da se
njezino stvorenje bori protiv sotone i njegovih demona. No,
pra ovjek je u borbi poginuo kako bi ga iz ponora tame
spasio živi duh Isus koji dolazi u raj svjetla. Prvi ljudi Adam
i Eva imaju dvije duše: jednu iz carstva svjetla a drugu iz
carstva tame. Isus preuzima prividno tijelo, te dolazi živjeti
na Zemlju prividnim životom kako bi pou io ljude kako
njihova duša svjetla može pobijediti dušu tame.

Mani je poticao isposni ke vježbe i kontemplaciju, a
njegovi su sljedbenici vegetarijevci vjerovali kako povr e
sadrži više svjetlosnih estica od mesa. Upijanjem istih
smanjivalo se utamni enje tijela. Isus, kao i ostale vjerske
vo e uspjele su duše svjetla osloboditi zatvora tijela. Niži
»sluša i« izvodili su jednostavne vježbe nadaju i se kako e
se reinkarnirati kao »izabrani«.
Zbog tajnih obreda manihejce su sumnji ili za nemoral i

crnu magiju. Stoga je 297. g. car Dioklecijan izdao ukaz
protiv njih. Valentinijan je, pak, naredio da se njihovo bo-
gatstvo zaplijeni dok je Teodozije dodatno pooštrio kazne.
Manijevi sljedbenici, kao revni misionari, vlastito su

»evan elje« nosili u Indiju, Afriku i Europu ime su u 4.
stolje u ugrozili Crkvu. No, Augustin, Evodije i druge vo e
u Crkvi, uspjeli su nadvladati te je do 6. stolje a maniheiza-
m bio u opadanju na Zapadu. Paulikijev pokret (pavli ani),
koji se širio u Armeniji od 7-12. stolje a bio je, po
dualisti kim shva anjima, nalik ovome krivovjerstvu.
Paulikijani su došli u Bugarsku u 10. stolje u gdje su
pripomogli razvitku bogumila koji su se širili u jugoisto noj
Europi u 11. i 12. stolje u.
Skupine krivovjeraca, na potezu od Balkanskog gorja do

talijansko-francuskih podru ja, bile su povezane
dualisti kom tezom o postojanju ne jednog ve dva boga!
Središte njihova u enja nalazilo se u Bosni gdje ih se zvalo
»krstjanima«. Potkraj XII. stolje a u jugoisto noj Europi
došlo je do ja anja krivovjerja iako je srpski knez Stefan
Nemanja odlu nim djelovanjem sprije io širenje
bogumilskog krivovjerstva. Naime u Poljicima je, pod vod-
stvom poznatih bogumila Ka i a 1180. g., kamenovan
splitski nadbiskup Rajneri. Ubojice su uživale zaštitu za-
humskog kneza Miroslav ija je žena, sestra bosanskog bana
Kulina, bila bogumilka. Splitski je koncil od 1185. prokleo
»sekte krivovjeraca« koje »ocrnjuju nauk« Rimske Crkve. S
vremenom se utjecaj bogumila ograni io na Bosnu. Nisu
imali posebnih zgrada (crkava) u kojima bi obavljali bogo-
služje, te su se molili i uzajamno ispovijedali u ku ama
uglednijih lanova. Kako su odbacivali sveta ke slika i
raspela, njihova likovna umjetnost našla je izražaj uglavnom
na nadgrobnim spomenicima (ste cima).
Kako bi suzbio krivovjerce, Papa Honorije III. poslao je

posebnog legata u Dalmaciju i Bosnu. Pokušaj je završio
neuspješno, te je papa Grgur IX. zapo eo djelovati 1234. g.
protiv albigenza u Bosni. Kaznena ekspedicija protegnula se
do 1239. g., no nije imala trajnijeg uspjeha. Bogumilsko
krivovjerstvo ostalo je povijesnim i politi kim imbenikom
u obrani zemlje od tu inskih napada.
U VRŠ IVANJE CRKVENOG REDA I DO-

KTRINE
I. CRKVENI RED I SLUŽBA

U prvoj crkvi se služba zapo ela razvijati s nestankom
apostola.

1. PRVO (APOSTOLSKO) RAZDOBLJE Putuju i kariz-
matici; apostoli, proroci i u itelji (vidi 1 Kor 3,6) – osnivali
su i izgra ivali Crkve dok su pod njihovom vlasti, u
lokalnim crkvama, djelovali prezbiteri (starješine) i akoni.
Apostoli su prvenstveno bili osniva i crkava, a svaka je za-
jednica imala prezbitera-nadglednika prema uzoru sina-
goškog upraviteljstva, iako se istog nije nazivalo biskupom
ili pastorom.
Potkraj apostolskog razdoblja sve su eš e nastajala vije a

starješina koja su vodila mjesnu zajednicu. Naslovi
episkopos i presbuteros rabili su se kao istozna nice (Dj. ap.
20,17; Tit 1,5-7) pri emu je presbuteros (vrlo vjerojatno)
ozna avao položaj, dok se episkopos (biskup ili nadglednik)
odnosio na službu. Biskupi su bili nadgledali zajednicu a ne
druge presbuteroi.
Isprva je biskup, vjerojatno bio viši prezbiter, najpoštovaniji

starješina koji je predsjedao starješinstvom kao »prvi me u
jednakima«. Ovakav sustav vo enja bio je, vjerojatno,
preuzet od ve ih židovskih sinagoga. One su imale tijelo na
ijem je elu bio viši starješina tj. »predsjednik« ili »vo a
sinagoge« (Lk 13,14, Dj 18,8). Krš anski je biskup, ini se,
zapo injao profesionalno napredovanje kao predsjednik
krš anskih starješina u mjesnoj crkvi. Tijekom drugog
stolje a njegov je položaj dobio na važnosti, te se Crkva
osjetila ponukanom nazvati biskupom osobu koju se željelo
istaknuti me u ostalim prezbiterima. Justin Mu enik,
sredinom istog stolje a, pozivao je na ustanovljenje crkvene
vlade s jednim vo om kojega ne naziva biskupom, ve
»predsjednikom bra e«.
2. DRUGO (POSTAPOSTOLSKO) RAZDOBLJE: S

nestankom apostola u 2. stolje u službu pou avanja preuzeli
su starješine, dok je biskup (pastor, vo a crkve) obavljao
posao apostola i proroka. akoni su zadržali stara prava i
obveze. Izme u starješina (presbuteroi) i akona (diakonoi)
postojale su sljede e razlike:
a) akoni su obi no doživotno obavljali dodijeljenu im
službu, a isklju ivo su se iz njihovih redova birali biskupi.
b) Prema predlošku iz Djela apostolskih 6, crkva je imala
sedam akona na elu s arhi akonom koji je esto bio
imenovan za biskupa. akoni su imali tri glavne službe:
I. liturgijsku – pomagali su starješini prilikom Gospodnje
ve ere u podjeli kruha i vina.
II. Bili su esto odgovorni za manje crkve.
III. Raspolagali su materijalnim dobrima (milostinjom), što
je zapravo bila služba akonica. Iako nisu bile uklju ene u
liturgiju, akonice su imale posebnu službu za druge žene.
Dok su akoni vodili misijsku djelatnost u okolnim
mjestima, starješine su djelovali u gradovima gdje su
tako er održavali red u crkvi isklju uju i, prema potrebi,
lanove zajednice (v. Mt 16,19; 18,18; Iv 22,23).
3. TRE E RAZDOBLJE: Pove anje utjecaja biskupa.
U crkvi se javila potreba za osobom koja bi crkvu

predstavljala, kako u njezinoj zajednici tako i na crkvenim
koncilima; vodila njezin nauk brane i ga od krivovjeraca;
djelovala kao apostolov nasljednik; imenovala starješine.

I. Jakov je, kao glavni starješina, predstavljao crkvu u
Jeruzalemu.
II. U sjevernoj Africi biskup je bio sudac, vo a otpora i otac

obitelji. Naj eš e se radilo o jedinom obrazovanom
pojedincu u zajednici.
III. Odgovor na djelovanje krivovjerca Marciona, kao i na

Irenejeva iskrivljena u enja, pobudio je u nekim sredinama
potrebu za sve enstvom.
Pred svršetkom ovog razdoblja pojavio se «monarhijski»

biskup, tj. onaj koji bi nadgledao sve (ku ne) crkve u gradu.
4. ETVRTO RAZDOBLJE: Utjecaj biskupa sve je više

rastao u najve im gradovima (metropoli) Rimskoga Carstva.
Bila je to posljedica, posebno u 3. stolje u, udjeljivanja
posebnih asti sve ve em broju biskupa u metropolama
carskih pokrajina, a nadasve u velikim gradovima Carstva
(Rimu, Aleksandriji i Antiohiji) u kojima su biskupi
postajali patrijarsima. Do tada je Rim bio jedini zapadnja ki
patrijarhat jer su barbari oplja kali Kartagu. S vremenom
patrijarsi su preuzeli naslov »pape«. Od vremena
Konstantina car je izravno imenovao patrijarhe te, kasnije,
metropolite. Iako se na Zapadu više ne rabe, isti crkveni na-
slovi još uvijek postoje u pravoslavnim crkvama.
Izbori: prezbitera se obi no biralo me u kandidatima koje
bi predložilo vije e starješina, a koje bi glasovanjem po-
tvrdili lanovi zajednice. Biskupi iz drugih crkava, koje su
bili pozvani obaviti rukopolaganje, tako er bi morali
potvrditi izbor starješina ime se postojale trostruke mjere
nadzora.
II. DOKTRINA
U borbi protiv krivovjerstava Crkva je poduzimala sljede e
mjere:
a) Prema zamisli, koju je razradio Ignacije Antiohijski,

biskupi su dobili zada u braniti apostolsku istinu od
krivovjeraca.
b) Ustanovljena je vjeroispovijed (credo), koju je svaki
vjernik morao nau iti napamet. Prva crkva nazivala ju je
»predajom«. Prva takva ispovijed vjere zapisana je 150. g.
kako bi odgovorila na Marcionove tvrdnje odre uju i
»katoli ku crkvu« kao »crkvu prema ukupnom
svjedo anstvu svih apostola« (dakle, ne samo jednoga od
njih, Tome ili Filipa, ili nekoga drugog).
c) Stavljao se naglasak na kanon nadahnutog Pisma, kako bi
se borilo protiv krivovjernih spisa koja su uokolo kružila,
kao npr. Tomino evan elje. Dva su krivovjerstva bila u
opticaju oko 150. g.: marcionizam (oduzimanje od Pisma) i
montanstvo (pridodavanje Pismu).
III. PREGLED EKUMENSKIH KONCILA

Svih osam koncila bili su ekumenske prirode budu i da su
predstavljali i Isto nu i Zapadnu crkvu. Iznimka je bila
Crkva monofizita. Koncile je sazivao car tj. imperator.

PRVI NIKEJSKI KONCIL (325. g.): Osudio je razli ita
krivovjerstva, osobito Arijevo. Protuarijanskom Nikejskom
vjerom (eng. creed) naglašena je »istobitnost« Boga Oca i
Boga Sina.
PRVI CARIGRADSKI KONCIL (381. g.): Izdana je

nikejska vjera, dok su tri krivovjerstva osu ena: arijanizam,
makedonijanizam (odbijao je prihvatiti božanstvo Duha)
kojeg su na Koncilu podržala tridesetšestorica biskupa, te
apolinarijanizam (poricao je Isusovu ljudsku dušu). Koncil
je potvrdio da je Isus Krist potpun Bog (nasuprot vjerovanju
Arija) i potpun ovjek (za razliku od Apolinarova
vjerovanja). No, postavilo se pitanje: kako Bog može biti i
potpun Bog, i potpun ovjek? Nažalost dana su dva kriva
odgovora. Nestorije iz antiohijske škole tvrdio je kako je
Krist imao dvije osobnosti. Eutihije iz aleksandrijske škole
trudio se o uvati jedinstvo Isusa Krista miješaju i njegovu
ljudskost i božanstvo (monofizitizam). Na koncilu u Efezu
431. g. iril je osudio Nestorijeve tvrdnje dok se Lav supro-
tstavio, na koncilu u Kalcedonu 451. g., Eutihijevom
pogledu.
Na Koncilu je tako er donesena odluka o Carigradu, kao

drugom gradu po važnosti u Carstvu, ime su bili
nezadovoljni i Rim i Aleksandrija. Crkva u Rimu držala je
kako je odaslana pogrešna poruka kako je Rim na prvom
mjestu isklju ivo iz politi kih razloga. Aleksandrija je pak
sebe držala drugim najvažnijim središtem u Carstvu. Iz
prkosa je, stoga, povela rat protiv Carigrada, o kojem se
više može saznati u raspravama o Ivanu Zlatoustog, te irilu
i njegovoj borbi protiv Nestorija, kao i nadmetanju koje je
prethodilo koncilu u Kalcedonu (451. g).
EFEŠKI KONCIL (431. g.) osudio je Pelagijevo

krivovjerstvo, kao i Nestorijev nauk prihvativši dogmu o
Mariji kao pravoj bogorodici (theotokos).
KALCEDONSKI KONCIL (451. g.) osudio je Eutihijev

monofizitski nauk; prihva en je stav o Kristu s dvjema na-
ravima, božanskoj i ovje joj (antiohijska nauka). irilovim
pismima se nijekao nestorijanizam, dok su spisi Tome Lava
poslužili za obaranje monofizitizma i Eutihija. Kalcedonsko
obrazloženje bilo je izdano kao zaštita protiv etiri drevna
krivovjerstva. «U Kristu se nalazi pravo božanstvo (protivno
tvrdnjama Arijevog krivovjerstva) i potpuna ljudskost (pro-
tivno tvrdnjama Apolinarovog krivovjerstva) ujedinjeni u
jednoj osobi (protivno tvrdnjama Nestorijevog
krivovjerstva). Jedno i drugo nisu me usobno izmiješani
kako je tvrdio krivovjerac Eutihije». Aleksandrijski
monofiziti odbacili su zaklju ke iz Kalcedona, te se
zapo elo s pokušajima mirenja. Isti su doživjeli vrhunac na
drugom koncilu u Carigradu.
DRUGI CARIGRADSKI KONCIL (553. g.) osudio je tri

spisa s Nestorijevim krivovjerstvom, kao i Origenov nauk.
Podržano je aleksandrijsko tuma enja Kalcedona, no to nije
umirilo nezadovoljnike. Stoga je uvedena doktrina, koja je
odba ena na sljede em Koncilu, o Isusu Kristu koji je imao
jednu volju (monoteletizam).

TRE I CARIGRADSKI KONCIL (680. – 81. g.) osudio
je monoteletski* nauk prema kojem je u Kristu samo jedna
volja iznijevši tvrdnju o Isusu koji je, u utjelovljenom
stanju, imao dvije volje. No, nedoumice u vezi s ovim
pitanjem riješile su se samo od sebe kada su podru ja na
kojima su živjeli monofiziti pokleknula pod najezdom mus-
limana.
*Monoteletizam je proizašao iz tvrdnji da je Isus
posjedovao dvije energije. Prva je proizlazila iz njegove
božanske, a druga iz njegove ljudske naravi. Energija je
pritom bila odre ena kao posebno djelovanje; rad i zahvati
kojima odre ena narav otkriva vlastiti identitet. Ovdje se
o ito radi o izrazito misti nom tuma enju onoga što bismo
nazvali plodom duha. Biti preobražen iz »slave u slavu«
zapravo je zna ilo povec«ati odraz božje naravi.
Pravoslavna uporaba izraza poput »u initi božanskim« ili
»proslaviti« krivo je tuma enje hebrejskog izraza »slava«.
Rimski papa odbio je naga ati oko ovoga pitanja ustvrdivši
da je bolje re i da je Isus imao dvije volje: ljudsku i
božansku.
DRUGI NIKEJSKI KONCIL (787. g.) sazvan je kako bi

se riješila nedoumica oko ikona. Podržani su zastupnici
uporabe ikona koji su se okoristili teologijom platonizma
Ivana Damaš enskog.
ETVRTI CARIGRADSKI KONCIL (869. g.) osudio je

i svrgnuo patrijarha Focija, zbog odbacivanja klauzule
Filioque u nikejskoj vjeri (Duh izlazi od Oca i od Sina –
latinski Filioque). Na ovom koncilu zapo eo je raskol
Isto ne i Zapadne crkve te e se daljnji koncili održavati na
Zapadu. Me utim Isto na crkva ne prizna vrijednost ovog
koncila. Umjesto toga ova crkva priznaje samo jedan
alternativni etvrti carigradski koncil (879. - 890. g.), kojeg
je sazvao Focije i na kojem je osu en koncil iz 869. g. i
rehabilitiran on sam. Klauzula Filioque je bila odba ena.
NEPOVOLJNA STREMLJENJA
Ve je u prvom stolje u bilo o ito postojanje dvaju
stremljenja: židovskog i poganskog. Iako su iste apostoli od-
bacili a Crkva osudila (vidi Djela 20,29-31), njihov je
utjecaj na crkvu postao vidljiv u drugom stolje u. Stoga nije
slu ajno da se zablude Katoli ke i Pravoslavne crkve mogu
svrstati u iste dvije skupine:
Židovska stremljenja koja su u velikoj mjeri proizlazila iz

rabinskog judaizma, te su bila izvorom mnogih krivovjerja.
1) Sustav postizanja vlastitog spasenja kroz pobožnost i
dobra djela
2) Stavljanje naglaska na svetkovanje odre enih dana,
crkvenih blagdana, odlaska na hodo aš a
3) Sve enstvo sa zada om prinošenja žrtava
4) Starozavjetni pojam obredne isto e i ne isto e; sve e-
ni ki stalež
5) Kult posrednika i zanemarivanje Krista
6) Prihva anje apokrifnih knjiga
Poganska stremljenja, koja se mogu opisati kao nastojanje

pomirbe izme u poganskih tj. gr kih, te krš anskih pogleda
unošenjem:

a) logosa koji je posrednik izme u Boga i materijalnih
stvorenja.
b) alegorizacija svega što je u Bibliji dovodilo u pitanje
shva anje krivovjeraca o Bogu.
Osim navedenih, sljede e zamisli se postupno name u:
1) istilište
2) kult mrtvih
3) prenamjena poganskih svetih mjesta u krš anska svetišta
4) isto ni (izvorni) grijeh vezan je sa spolnim nagonom
5) spasenje dobiva dodatak u sakramentima tj. vjernik se
spašava djelima
Od prvog stolje a, kada crkva napušta židovsko-krš anske

(apostolske) korijene, svjedoci smo rastu eg sinkretizma
biblijske poruke. S dolaskom nežidova u crkvu, posebno
onih koji su bili obrazovani u poganskoj filozofiji, uvode se
zamisli koje ne pripadaju krš anstvu.
Glavni poganski utjecaj, po etkom drugog stolje a, bio je

platonizam koji je nosio obilježja nekrš anskog spasenja
duše osloba anjem od zlog tijela kontemplacijom i ispos-
ništvom. Spasenje dakle ovisi o znanju, a ne o pokajanju i
obra enju za oproštenje grijeha. Teologija nastaje iz potrebe
obrane vjere, kao i pojašnjenja iste poganima. Nevjernika
stoga treba uvjeriti a krivovjerce pobiti. Dovoljno je
pro itati djela crkvenih otaca (izvrstan primjer je Protiv svih
hereza) kako bi se uvidjela ogromna razlika izme u
njihovih tvrdnji i Novog zavjeta.
U 2. st. crkveni su oci prije dušobrižnici nego mislioci.

Njihov je izri aj biblijski sa sve ve im natruhama legalizma
i eklezijasticizma. Vjerojatno se radi o utjecaju gr ke po-
ganske religije (sakramenti – misteriji), kao i krivovjerstava
i vrlo raširenog montanstva. Apologeti brane biblijske
položaje (stvaranje, utjelovljenje, uskrsnu e) od krivo-
vjeraca za koje je krš anstvo još jedan u nizu mitova.
Polikarpov u enik (ro en u Smirni) IRENEJ Lionski (130.

– 208. g.) predstavlja vezu izme u Istoka i Zapada.
Spasenje vidi kao proces obnove (ili rekapitulacije) kojim
se ponovno dobiva (utjelovljenjem Logosa) ono što je
Adam izgubio – zemaljski raj. Tako je suprotstavio
protivnicima (poput Pantena) zemaljskog milenija. Kako bi
se suprotstavio Marcionu, naglašava jedinstvo Pisma, no pri
tome drži evolucionisti ko shva anje. Prema njemu, Bog se
postupno objavljuje ovjeku, tako da kraj ne može biti
odijeljen od po etka. Iako u ovome ima nešto istine, Irenej
time utemeljuje pokret koji kasnije omalovaža Stari zavjet
drže i ga pukom pripremom za Novi Zavjet. Iako Irenej na-
glašava ispunjenje proro anstava, time prikazuje nehotice
Stari zavjet kao puki zbir teksta koji podržavaju njegovo
tuma enje. Nikada nije izradio starozavjetnu teologiju.
Utjelovljenje je zauzimalo iznimno bitno mjesto u

njegovim spisima jer je klju u Božjem planu ljubavi –
vje nog zajedništva s vlastitim narodom po Isusu.
Prvi je koristio izraz »pobožovljanstvenje« ime je želio
izraziti oblikovanje prema savršenoj Božjoj slici sadržanoj u
Isusu. Nažalost isti je izraz dobio, u tuma enju Isto ne
Crkve, doslovno i platonsko zna enje.

Irenej je tako er uveli avao Mariju, koju je gledao kao
novu Evu. »Kao što je ovje anstvo palo pod ropstvo
grijeha zbog djevice (Eva), tako je bilo spašeno zbog
djevice (Marija): neposlušnost prve djevice je bila izjedna-
ena zbog poslušnosti druge djevice. «
JUSTIN MU ENIK (100. – 165. g.) ro en u Nablusu, u

Samariji, djelovao je u Efezu i poslije u Rimu kao apologet,
gdje je osnovao filozofsku školu. Bio je više naklonjen
gr kom tuma enju Logosa prema kojem je svjetlo razum,
dok isti pojam kod Hebreja ozna ava objavu. Uklju uje se u
raspravu s gnosticima. Kao apologet najviše se bavio utjelo-
vljenjem zanemaruju i važnost izmirenja.
Tako je stvorio opasan presedan kojim su se okoristile pri-
staše sakramentalizma. Justinovo u enje o Trojstvu blisko
je modalizmu. Po njegovu shva anju Trojstvo nije oduvijek
postojalo u sadašnjem obliku dok se »Sin« odnosi na ulogu
Logosa u stvaranju i objavi. U njegovim spisima Sveti Duh
gotovo da i nije osoba.
Justin tvrdi kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu

formulom posve enja promijeniti kako bi dobili mo
utiskivanja vje nog života u duše i tijela vjernika.
Otac latinske teologije i antignostik TERTULIJAN (160. –

245. g.) obratio se u Rimu, a potom je djelovao kao od-
vjetnik u Kartagi. Napisao je rje nik kristologije. Njegovi
pogledi na Trojstvo (izraz kojeg je sam izmislio)
naposljetku su prihva eni kao pravovjerje, a u op u su
uporabu ušli izrazi poput »tri osobe u jednoj supstanciji«.
Ipak je vjerovao kako je Logos, do stvaranja, bio na elo
razuma a ne osoba.
S jedne strane protivio se bilo kakvom vezanju vjere i

filozofije, iako nije uvi ao do koje je mjere bio pod
utjecajem stoicizma. Na kraju je postao lanom montana ke
sekte ija je puritanska etika bila povezana s prakrš anskim
oduševljenjem.
Držao je kako je teško odgovoriti na prigovore, koje je

Marcion upu ivao Starom zavjetu, kada je tvrdio kako se
radi o »podkrš anskoj« knjizi. Pokušavaju i pomiriti Stari
zavjet sa krš anstvom, razvio je vlastitu ina icu krš anstva;
tzv. »pokršteno židovstvo«. Njegov sljedbenik Ciprijan
»miješao« je krš anske propovjednike sa starozavjetnim
sve enicima i krš anske zapovijedi sa starozavjetnim
žrtvama. Ve ina je, me utim, izbjegla poteško e na ovom
podru ju alegoriziraju i i »produhovljavaju i« Stari zavjet.
Na in na koji je Tertulijan shva ao Crkvu izazvao je

kasnije mnoge poteško e. Isticao je, možda zbog
montana kog utjecaja, kako apostolska crkva ima pravo
tvrditi da je Božja predstavnica. Njegovo tuma enje kako je
Crkva stvorila Bibliju, koju kao takvu krivovjerci nemaju
pravo koristiti, kasnije je poslužilo svima, koji su to tražili,
za postavljanjem vrhovnog tijela u Crkvi koje bi bilo iznad,
i izvan, domašaja suda Pisma.
Krštenje je držao obredom velike mo i. Voda, zahvaljuju i

imenu koje se nad njom zaziva, ima mo o istiti ovjeka od
grijeha. Takvo je praznovjerje zna ilo da se mogu krstiti ne

samo bebe, ve i posmrtni ostatci (obi aj koji je kasnije
osu en na koncilu u Kartagi 397. g.).
KLEMENT (155. – 220. g.) je vjerojatno emigrirao od

Atene do Aleksandrije, gdje je naslijedio Pantena kao
poglavar kateheti ne škole (190.g.). Suo en
suprotstavljanjem od uglavnom gnosti kog slušateljstva,
izjavio je da je krš anstvo prava «gnoza», kojeg je Isus
veliki u itelj. Logos je u sredini njegove teologije, o kojem
je Klement rekao da je bio vje no sa Ocem i da je glavni
uzro nik svih stvari. Me utim, ini se da ga nije posebno
zanimala Isusova ovje nost. Njegov put spasenja je
neobi an: meditiranjem o Logosu, ovjek dostiže
pobožanstvljenje. Dakle, Klementova soteriologija je
misticizam usredoto en u Kristu, u kojoj Njegova pasija i
smrt igraju vrlo malu ili nikakvu otkupiteljsku ulogu.
Klement je odbacio vjeru u fizi ko uskrsnu e i Milenij.
Nakon smrti, tvrdi on, vjernik treba biti dalje o iš en
vatrom, tako da njegovi grijesi mogu biti spaljeni kao drvo,
sijeno, slama (kriva interpretacija odlomka u 1 Kor 3,12)
On je bio jedan iz prvih crkvenih otaca koji je podupirao
ideju istilišta.
Klementov sljedbenik ORIGEN (183. – 254.) bio je

ravnatelj biblijske škole u Aleksandriji gdje je bio izložen
jakom utjecaju platonizma. Djelovao je i u palestinskoj
Cezareji. Iako veliki teološki znanstvenik, bio je sklon
naga anju. Kao teološki stru njak putovao je kao savjetnik
po drevnom svijetu. S aleksandrijskim biskupom, koji je
želio upravljati njegovom biblijskom školom, imao je
ogromnih poteško a. Kada je bio zare en, kao starješina u
Cezareji, biskup ga je odbio primiti u Aleksandriji tvrde i
da tamo nema što tražiti zbog prethodnog škopljenja, te je
Origen morao doživotno ostati u Cezareji.
TROJSTVO: Origenovo gledanje na Trojstvo, kao hije-
rarhiju, bilo je ishod utjecaja platonskih zamisli (iste je
stolje e kasnije prihvatio Arije). Origen je, naime, isticao
kako je Bog Otac izvor svakog božanstva. Kao i ostali
isto ni teolozi nije puno govorio o Svetom Duhu. Boga Oca
držao je izvorom božanstva tvrde i kako Sin izvodi vlastito
božanstvo od Oca, a Sveti Duh od Sina. Drugim rije ima,
Origen je vjerovao u stupnjeve božanstvenosti, tako da je
Sin bio jedan stupanj manje božanski nego Otac, a Duh još
manji! Ovo gledište je kasnije dominiralo Isto nom
teologijom.
Origen je prvi koristio izraz »vje nog ra anja (generacije)

Sina«. Vjerovao je kako su svi duhovi tako stvoreni
(generirani); Otac i Sin u vje nom su srodstvu kakvo postoji
izme u onoga koji ra a i onoga koji je ro en. Zbog utjecaja
gr ke filozofije, pretpostavljao je veliku razliku Stvoritelja i
stvorenja tako da Ocu nije prikladno neposredno stvarati.
Stoga mu je potreban posrednik koji bi to u inio za Njega.
Iz tog je razloga Sin morao biti »ro en«. Utjecaj novoplato-
nizma imao je za ishod poistovje ivanja Sina i Duha kao
emanacija Oca.
Origen je tako er tvrdio da su duhovna bi a bila stvorena
prije vremena kao «vje no djelo» – nikada nije bilo vrijeme
kada one nisu postojale. Kao dobar platonist, Origen
pretpostavlja da ne postoji vremena u paralelnom svemiru u
kojem Bog postoji. Iz itanja Biblije mogu e je zaklju iti da

postoji vrijeme, ali druga vrsta vremena (jedan dan = tisu u
godina). Brzina svjetla (gdje nema vremena) mogu a je
granica izme u dva paralelnih svemira, u kojoj vrijeme
postoji.
STVARANJE: Origenova doktrina stvaranja bila je s jedne
strane pod utjecajem gr ke filozofije, a s druge strane
nalikovala je doktrini reinkarnacije. Ocu je, naime, bio
potreban prostor na kojem e izražavati vlastitu svemo . Sin
je stoga stvorio svijet u kojem su svi duhovi trebali biti
jednaki; posjeduju i jednake vrline i slobodnu volju. Neki
od njih postali su an eli dok su drugi, koji su zlorabili
dobivenu slobodu, postali demonima. Tre a skupina, koja
nije bila ni neposlušna ni poslušna, postala je ljudima.
Njihovo sadašnje stanje je primjereno onome što su inili
dok su bili duhovi. Origen drži kako Postanak 1 i 2 govori o
dva stvaranja; duhovno (Post 1) i materijalno (Post 2).
Nakon što je prvo završilo neuspjehom, Bog je zapo eo
drugo stvaranje. U ovome smislu njegove su tvrdnje sli ne
Scofieldovoj teoriji jaza (ili razmaka). Prema Origenu,
fizi ki svijet je posljedica grijeha – on je drugorazredan. Tu
možemo vidjeti kako su hinduisti ke ideje dosegli na Zapad
putem gnosticizma, i kako je Origen upio neke od tih ideja.
UTJELOVLJENJE: Origenov pogledi na utjelovljenje

nastojali su o uvati gr ku pretpostavku da Bog ne može
patiti. Zaklju io je kako je Sin, kako bi postao ovjekom,
trebao pomo neposrnulog posredni kog duha iz prijašnjeg
stvaranja. Isti je duh ujedinjen sa Sinom živio, patio, i umro
u ljudskom tijelu.
DUŠA: Drži kako je duša, koja je povezana s Bogom, pri-

morana živjeti u njoj stranom i materijalnom svijetu. Krist je
jedina nepoklekla duša koja se ujedinila s Logosom
(na elom razuma). Zlo nastaje zbog odsustva dobra dok
zlouporaba ovjekove slobodne volje, a ne izvorni (isto ni)
grijeh, stvara nered u svijetu. Otkupljenje je postupan, a
iskupljenje za grijehe stalan postupak. Budu i da nitko ne
umire savršen, svi moraju nakon smrti pro i kroz vatru
pro iš enja ( istilište). Dakle, Origen je poistovje ivao
pakao s onime što nazivamo istilištem.
OKAJANJE: Cijelo je ovje anstvo, tvrdio je zbog grijeha,

s pravom u vlasti sotone. No kada je sotona napadao
razapetog Krista, prekora io je svoja prava na grešnike
(budu i je Krist bio savršen), te je kažnjen oduzimanjem
ovje anstva koje mu je kao plijen pripadalo. Kristova je
smrt otkupnina koja je ispla ena sotoni dok je razapinjanje
na križu, i ono što je slijedilo, bio na in da se ovoga porazi i
izigra. Ovo su shva anje u srednjem vijeku preuzeli teolozi
(vidi Anselmo). Origen je me u prvima pretpostavljao, kako
ne samo da postoji mogu nost da se na kraju svi spase
(univerzalizam), ve bi sotona mogao prestati initi zlo,
budu i da ak i davao ima slobodu volju te može se
predomisliti.
BIBLIJA: Bore i se protiv pogana, koji su upu ivali

površne kritike Starom zavjetu, istu je knjigu pretjerano
»poduhovljavao« i alegorizirao nehotice je podcjenjuju i.
Budu i da je Biblija sredstvo za prenošenje duhovne istine,
tvrdio je, nije potrebno cjepidla iti oko njezine povijesne
istinitosti, iako istu nije nijekao. Stari je zavjet držao

skupinom tekstova koji krš anstvu mogu služe kao dokazi i
alegorizacije. Biblijski tekstovi sadrže tri razine zna enja:
a) Doslovni smisao
b) Moralnu primjenu teksta na dušu
c) Alegorijsko, ili duhovno zna enje, otkriveno je isklju ivo
onima s posebnim darom razlu ivanja (usp. Akvinsko
shva anje o misti noj spoznaji). Po ovom je shva anju Ori-
gen gnostik ili krš anski platonist.
CIPRIJAN (205. – 258.) je bio odvjetnik kao i Tertulijan.

Me utim njegov ga je logika odvela, u teološkom smislu,
predaleko. Držao je da se, prema u enju Starog zavjeta, tre-
baju prinositi žrtve. Budu i da se radi o Božjem zakonu,
krš ani moraju imati žrtvu koja bi, na neki na in, bila
povezana s euharistijom (koju vidi kao krš ansku žrtvu).
Sli nu je usporedbu napravio u vezi s krš anskom službom.
Po njegovu shva anju krš anski biskup (tj. propovjednik ili
pastor) odgovara starozavjetnom Velikom sve eniku. Svaka
je crkva imala samo jednog zakonskog biskupa koji je
mogao pratiti svoje zakonsko naslje e (preko polaganja
ruku) od apostola na ijem je elu bio Petar. Kako bi oja ao
vlastiti položaj u borbi protiv donatista, naglašavao je
biskupovu apsolutnu vlast. Po njegovu shva anju crkva je
krš anska ina ica izraelskog naroda; s jasnim granicama iz-
van kojih nema spasenja.
Ciprijan se morao suprotstaviti ekstremistima – Donatis–
tima u Kartagi i Novacijanistima u Rimu. Oni se nisu slagali
u vezi ponovnog krštenja (šizmatika ili otpalog krš anina u
Katoli ku crkvu). Papa Stjepan je pokušao nametnuti svoje
umjerene poglede na Ciprijana, ali nije želio prihvatiti
tvrde i da svaki se biskup mora odlu iti za sebe. Ciprijan se
suprotstavljao tvrdnji da rimski biskup ima vrhovnu vlast, i
da mu se ostali biskupi moraju pokoravati.
Tako se Ciprijan suprotstavio tvrdnji Rimskog biskupa da je
on vrhunski biskup, kojemu se trebaju podložiti svi ostali
biskupi. U stvari, otpor prema po etcima papinstva, u
sjevernoj Africi i Maloj Aziji, bio je vrlo naglašen.
U krštenju, me utim, nije vidio sli nost sa starozavjetnim

obrezanjem. Me utim, ipak ga je držao magi nim obredom,
koji se mora obavljati nad dojen adi jer su ona naslijedila
krivnju koju je trebalo oprati. Ciprijan se suprotstavljao
tvrdnji da rimski biskup ima vrhovnu vlast, i da mu se ostali
biskupi moraju pokoravati. Otpor prema po etcima papin-
stva, u sjevernoj Africi i Maloj Aziji, bio je vrlo naglašen.
Po podrijetlu Kopt (tj. nasljednik drevnih egip anaca),

ATANAZIJE (295. – 373.) je imao nadimak »crni
patuljak«. Bio tjesan prijatelj pustinjaka a je postao junak
mjesnog koptskog stanovništva. Pod utjecajem gr ke
filozofije, Atanazije je vjerovao u obožavanje ovjeka (vidi
2 Petr 1,4). Premda se suprotstavljao Ariju, imao je tako er
slabih to aka. Branio je Kristovo božanstvo pre-
tpostavljaju i kako je obožavanje vjernika bit krš anstva.
Samo Bog može nekoga deificirati. Pored toga, nikada nije
bio siguran je li Isus imao ljudsku dušu ili ne. Njegov
u enik Apolinar ustvrdio je kako je božanski Logos u Isusu
preuzeo mjesto ljudskom duhu.
Tako er je vjerovao kako je ovjek prije pada vrijeme pro-

vodio razmišljaju i o Rije i (obli ju Oca), te da njegov um

nema nikakve veze s tijelom. On je nadilazio tjelesne želje i
osje aje te je razmatrao »intelektualnu stvarnost«. No Adam
se okrenuo od intelektualne stvarnosti, i po eo uvi ati svoje
tijelo i osje aje, i tako pao u tjelesne želje. Ovo što je želio
re i Atanazije je bilo da prije Pada ovjekov um je
nadvladao njegovo tijelo, ali nakon Pada njegove tjelesne
želje su zarobili njegov um, ali Atanazije je tako izrazio
svoje mišljenje koje pokaže utjecaj gr ke filiozofija a
Origena posebno.
Atanazije je bio prvi koji je posvetio vrlo veliku pozornost

položaju Sv. Duha. Mala egipatska skupina Tropici na-
u avala je božanstvo Sina, ali ne i Sv. Duha (isti je po njima
bio stvoren). Njihov biskup Serapion pisao je Atanaziju
traže i savjet i Atanazije je odgovorio u nizu pisama Pisma
Serapionu. Atanazije tvrdi da je Duh božanski i dolazi od
Oca (no ne od Sina).
Isto na crkva (koja je naginjala misticizmu i metafizici) na-

jviše se bavila teološkom mišlju. Do 4. se stolje a, me utim,
iscrpila. Zapad se u to vrijeme više zanimao za zakonsku i
prakti nu stranu (posebno Tertulijan). Tek u 5. stolje u, i
nadalje, preuzima vode u ulogu za što je zaslužan izuzetan
ovjek.
AMBROZIJE Milanski (340. – 397.) je bio kultivirani

plemi , koji je rabio vlastite darove na korist Crkvi. Bio je
iznenadno imenovan biskup, nakon toga što je, kao
pokrajinski vladar (bio je tek katekumen), nastojao održati
mir izme u katoli kog i arijanskog kandidata na izborima za
novog biskupa. Na taj je na in postao biskupom Milana,
novog glavnog grada Zapadnog carstva za vrijeme Teodo-
zija I.
S Istoka je preuzeo alegorijsku metodu tuma enja, kao i
zamisao da se kruh i vino mijenjaju u tijelo i krv. Time je
stvorena tzv. doktrina transsupstancijacije koja je, kao
takva, obrazložena na etvrtom lateranskom koncilu 1415.
g. S Jeronimom Ambrozije je bio tako er jedan od prvih
zagovoritelja Marijina štovanja na Zapadu.
AUGUSTIN Aurelije (354. – 430.) je ro en u Thagastu, u

sjevernoj Africi (današnjem Alžiru). Njegova majka,
Monika, je bila krš anka, no on se tek kasnije obratio. U
Kartagi je imao nekoliko ljubavnih veza, te je petnaest god-
ina živio s priležnicom. Potom se zapo eo kretati me u
manihejcima. Kada je postao profesor retorike na na carevu
dvoru u Milanu, dojmio ga se tamošnji biskup Ambrozije
koji mu je dao odgovore na njegova pitanja o maniheizmu.
Naime Augustin je nekada pokušavao itati Stari zavjet, no
kako je odrastao na gr koj filozofiji odbojna mu je bila nje-
gova »sirova i neduhovna narav«. Tako se okrenuo mani-
heizmu a potom novoplatonizmu. Svidjelo mu se stoga
Ambrozijevo propovijedanje jer je bilo izri ito alegorijsko.
Ambrozije je alegorijama uspješno objašnjavao teške
dijelove Starog zavjeta, a kako je Augustin bio Platonov
sljedbenik, spremno je prihvatio poruku. Ušao je u krug
novoplatonista, no došao je do zaklju ka kako mu filozofija
ne daje snagu da živi novim životom. Pro itao je Pavlove
poslanice i doživio obra enje. Privuklo ga je isposništvo i
povukao se na jezero Como. Kada se vratio u sjevernu
Afriku, zajednica u Hiponu (današnji Bône u Alžiru) ga je

pridobila i postavila za biskupa. On se odao isposništvu
utemeljivši mali samostan. Uskoro se uklju io u raspravu
oko donatizma: odbacio je donatisti ku ideju da je njihova
šizmati na crkva 100% ista – prema njemu, u svakoj crkvi
postoji mješavina pravih i lažnih krš ana. On je smatrao
donatiste šakom u oko koja se suprotstavljala jedinstvu
sveop e crkve, a stavio je pritisak na njih da se povrate
katoli anstvu.
Na kraj zaklju io je kako je jedini na in rješavanja
problema pozvati carevu vojsku kako bi se »obuzdalo«
neistomišljenike globom i progonstvom. Time je stvorio
presedan kojim e se kasnije okoristiti inkvizitori.
Augustin je doživio propast rimske vlasti u sjevernoj Africi i

navalu Vandala koji su, kao i ostali barbari, bili arijevci.
Napadali su ostale krš ane (katolike) koji se s njima nisu
slagali. Godinu dana nakon njegove smrti, Vandali su
zauzeli i oplja kali Hipon.
Augustin je puno pisao; od Ispovijesti, do rasprava o razli-

itim teološkim pitanjima. Glavnu je raspravu imao s
Pelagijem. Kada je oplja kan Rim, Pelagije je pobjegao u
Kartagu (gdje ga je Augustin napao), te se preselio u Svetu
zemlju.
Augustin je tako er napisao iznimno djelo, Božji grad, koje

je kasnije postalo priru nikom odnosa izme u Crkve i
države u zapadnom krš anstvu. Pisao ju je u vrijeme barbar-
skoga plja kanja Rima kada su mnogi postavljali pitanje:
Zašto Bog dopušta pad glavnog grada krš anskoga
carstva!?! Augustin odgovara:
a) Crkva nije država. Ne postoji krš ansko carstvo.

b) Crkva je tijelo u kojem djeluju istinski, kao i nominalni
krš ani. Te dvije skupine biti e kona no odvojene na za-
dnjem sudu (protivno Donatu).
c) Prava Crkva se sastoji isklju ivo od onih koji su izabrani
(protivno Pelagiju).
Predstavnik Isto ne crkve, Euzebije iz Cezareje, nije se

slagao s njim. Vjerovao je kako je Konstantinovo krš ansko
carstvo, Božje carstvo na zemlji!
Augustinov najve i teološki doprinos odnosi se na pitanja

milosti, predodre enja i izvornog grijeha. Tvrdio je da su:
1) Kao ishod Adamova grijeha, grijeh i smrt preneseni na
sve Adamove potomke.
2) ovjek je u vlasti grijeha. Ako Bog ne u ini prvi korak,
ovjek se ne može odazvati Božjem pozivu.
3) Milost koja se dobiva prilikom krštenja omogu ava
krš anima da, s Kristovom pomo i, u ine sve što je
potrebno za njihovo spasenje.
4) Bog daje poticaj svakom dobrom djelovanju.
5) Augustin nije držao da su svi krš ani odabrani. Neki su
privremeno spašeni (kasnije otpadaju i gube spasenje), dok
su drugi vje no spašeni. Samo je ova druga skupina (kojoj
Bog daje ustrajnost) spašena. No, isti nisu svjesni vlastitog
spasenja; o njemu e saznati tek u nebu. Augustin je pri-
siljen do i do ovog zaklju ka (da su svi vjernici na po etku
spašeni) zbog sakramentalizma. Milost, koja spašava od-
abrane, provo ena je kroz Crkvu i sakramente.

Drugi pogled, polupelagijanizam (ili: polu-
augustinijanizam) je tako postao popularan: Božji izbor nas
sudjeluje sa našim izborom Njega. Ovaj pogled se zvao
sinergizam a je bio promoviran od strane Ivana Kasijana te
je postao popularan me u crkvava južne Francuske.
Augustin je tako er napisao o Trojstvu a njegov pogled je
postao standardan za Zapadnu Crkvu.
1. On je definirao Boga kao esenciju koju imaju zajedni ko
potpuno i jednako tri osobe Trojstva. To je bilo za razliku
od pogleda koji je savladavao u Isto noj Crkvi, koja je
locirala jedinstvo u osobi Oca. Za isto njace božanska
esencija je bila primarno Ocova esencija koju on
komunicira dvjema drugim osobama Trojstva, dok prema
zapadnjacima, sama božanska esencija je vrhovni realitet u
kojom postoji tri osobi Trojstva.
2. Augustin je u io da Duh Sveti izlazi vje no od Sina kao i
od Oca, dok su isto njaci tvrdili da Duh izlazi jedino od
Oca.
3. Augustin je pokušao nalaziti potvrde Trojstva (tri-
jedinstvenost) u takvim stvarima kao su ovjekovo
ustrojstvo (tijelo, duh, duša); ljubavnik, ljubljeni, ljubav ili
trostruka djelatnost duše (mišlenje, sje anje, želja).
Zapadna je crkva prihvatila ove Augustinove zamisli, no ne

i njegovo shva anje dvostrukog predodre enja (dakle i za
pakao, kao i za nebo).
Kaže se da je njegovo izuzetno iskustvo Božje milosti, kao i

nepoznavanje isto ne teologije, omogu ilo mu je stvaranje
novih teoloških pretpostavki. Nazvan je ocem Reformacije
zbog dosljednosti monoteizmu i ozbiljnog shva anja grije-
ha. No može ga se promatrati i kao oca Rimokatoli ke
crkve, zbog crkvenog misticizma koji je bio ishod njegove
novoplatonske prošlosti. U njemu platonizirano krš anstvo
poprima najrazvijeniji oblik:
1) Spasenje uklju uje kretanje pomo u sustava božanske
milosti, isposni kih vježbi i kontemplacije; od nižeg
tjelesnog do višeg duhovnog svijeta.
2) Bog nastoji postojati kao zamisao (nepromjenljivo bi e),
a ne kao dinami an Bog koji djeluje.
3) Grijeh je povezan spolnom željom.
4) Sakramenti produžuju, ponavljaju, te oduzimaju bitnu
narav spasenja. Križ je odraz vje noga procesa. Cilj
vjerskog djelovanja je spajanje s Bogom.
5) Križ prestaje biti središte vjernikovog zanimanja.
Njegovo mjesto preuzima utjelovljenje.
6) Podupire se amilenijalizam.
JERONIM (331. – 420.) je veliki u enjak Zapadne

(latinske) crkve. Ro en je u Stridonu (Dalmaciji). Imao je
nekoliko ljubavnih avantura. No, kada je po eo vjerovati u
Krista, odao se isposništvu i životu pustinjaka izvan
Antiohije. Navodno je jednom prigodom ustvrdio: »Budu i
me oprao Krist, ne trebam se više prati«. Zaklju io je kako
e suzbiti maštanje o seksu ako bude u io hebrejski! Na
kraju je postao najve im stru njakom za taj jezik na
Zapadu, ak ve im od Origena. Kasnije zare en, stigao je u
Rim gdje je postao desnom rukom pape Damaza I., koji je
zatražio da ponovno prevede Stari zavjet (prethodni latinski
prijevod na injem je prema Septuaginti, a ne prema hebrej-
skom izvorniku). Jeronim je, stoga, napravio potpuno novi

latinski prijevod Biblije prema izvornim tekstovima –
Vulgatu. Napisao je mnoge stru ne komentare.
Prvi je hodo astio, s majkom cara Konstantina, u Jeruzalem
u kojem su, potom, sagra ena svetišta. Jeronimu se toliko
svidio taj kraj da se odlu io nastaniti u Betlehemu. Tu je
sagradio samostan kojeg su spalili njegovi teološki
neprijatelji – Pelagijevi sljedbenici. Jeronim je doživio pro-
past Rimskog Carstva i pad Rima.
Bio je poznat po nagloj i sva ala koj naravi: on je nazivao

svoje protivnike "dvonožni magarci". Pogrdno se izražavao
o vlastitim neprijateljima. U sukobu s arijevcima našao se
na strani konzervativaca. U knjižici pod naslovom Protiv
Jovinijana napao je instituciju braka, dok je u djelu Protiv
Helvidija zagovarao stav o trajnom Marijinom djevi anstvu.
Zajedno s Augustinom napadao je Pelagija.
Bio je izložen kritici iz sljede ih razloga:

1) Usudio se ponovno prevesti Bibliju unato protivljenju
Augustina.
2) Snažno je zagovarao celibat.
3) Promicao je isto nja ke nekrš anske oblike redovni kog
života.
Njegov se doprinos razvoju katoli anstva sastoji u

sljede em:
1) Bio je veliki Origenov pobornik (iako je to kasnije
pokušavao prikriti), kao i veliki zagovornik celibata i
redovništva. Popularizirao je Pahomija.
2) Bio je uklju en u raspravu oko Marije. Helvidij, koji je
zagovarao brak suprotstavljaju i se Jeronimovom
negativnim pogledima, rekao je kako je Josip, nakon Isu-
sova ro enja, održavao bra ne odnose s Marijom. Jeronim
se razbjesnio napavši Helvidija u knjižici Protiv Helvidija
gdje je »dokazao« vje no (trajno) djevi anstvo »Marije
majke Božje«. Držao je kako su Isusova bra a Josipova
djeca iz prethodnog braka.
3) Odobravao je mnoge »sumnjive« obi aje: hodo aš a, što-
vanje posmrtnih ostataka mu enika i svetaca, paljenje svije-
a na svetištima, kao i traženje posredništva u molitvi.
Knjižicu Protiv Viligancija italo je mnogo ljudi, te ju je
naposljetku prihvatila Crkva.
GRGURA I. VELIKI (540. – 604.) drže posljednjim od

etiriju stru njaka (doktora) Latinske crkve (nakon
Ambrozija, Jeronima i Augustina). Upravo se njega može
promatrati kao oca srednjovjekovne Rimske crkve.
Grgur je pretvorio Augustinove spekulacija u dogme:
istilište, spasenje po vjeri i po djelima; misa kao
ponovljane žrtve i sredstvo pokra enja boravka vjernika u
istištu. Me utim on je odstranio namjerno doktrine
predestinacija i djelotvorne milosti. Tako er je podupirao
sve eni ki celibat. Ovaj razvitak se dogodio baš kad je
Europa preživjela mra no doba tj. razdoblje pretjerenog
praznovjerja.
POSLJEDICE KRIVOVJERJA I KRIVIH

SHVA ANJA
Posljedice krivovjerja i pogrešnih zamisli bile su
dalekosežne. Dovele su do pojave islama, Rimokatoli ke i

Pravoslavne Crkve koje sadrže mješavinu biblijskih i nebib-
lijskih shva anja. Prvo emo razmotriti utjecaj ovih
shva anja na pravoslavlje i katoli anstvo.
1. PRAVOSLAVNA I RIMOKATOLI KA CRKVA
Neki vidovi teologije Pravoslavne Crkve razlikuju se od

istinske biblijske teologije, uglavnom zbog utjecaja novo-
platonizma. Drugi važan utjecaj predstavljala je crkva u
Aleksandriji, koja je obi no vladala Isto nim krš anstvom.
Crkva je nakon prvog stolje a bila odsje ena od židovskih

korijena. Zbog toga je padala pod sve ve i utjecaj novopla-
tonizma. Mnogi su u eni ljudi, i takve filozofske pozadine,
došli u Crkvu. Crkva koja je ostala bez hebrejskih korijena
po ela je pogrešno tuma iti neke temeljne izraze koji su se
rabili u Pismu (»Rije «, »svjetlo«, »jedinorodan« i »tijelo« i
dr.).
Glavne postavke platonizma bile su:

1) Zemaljski svijet odraz je višeg, nebeskoga svijeta zamisli
(ideja).
2) Stvoreni svijet (pogotovo tijelo) manje je vrijedan ako ne
i pokvaren.
3) Spasenje se, stoga, sastoji u bijegu od ovog tijela kako bi
bili upijeni u nebeski svijet zamisli.
Biblija, me utim, kaže da je Bog stvorio materijalni svijet

koji je dobar (iako ga je u me uvremenu grijeh izopa io i
pokvario). Raj nije nestvoreni svijet ideja, ve iznova stvo-
ren materijalni svijet. Tijelo samo po sebi nije zlo nego dob-
ro. Upravo e tijelo uskrsnuti, jer ovjek bez tijela nije pot-
puna osobnost. ovjekova nevolja nije u tome što ima tijelo,
ve što je grešnik. Izvor grijeha nije tijelo ve ovjekova
grešna narav. Grijeh je prekinut odnos izme u dviju osoba
uzrokovan ovjekovim ponosom i samodostatnoš u. Grijeh
je došao na svijet povijesnim padom ovjeka. Zbog njega je
došlo do utjelovljenja Božjeg Sina koji je svijet iskupio u
prostoru i vremenu. Bog je postigao ono što ovjek ne može
u initi. Problem nije metafizi ke naravi, ve se radi o
povijesnom problemu svakoga pojedinca osobno.
Kako je platonizam utjecao na prvu crkvu?
1) Djelo, koje je Isus Krist u inio na križu jednom i

zauvijek, razvodnjeno je. Naglasak je stavljen na »tajnu«
(misterij) utjelovljenja. Prema platonizmu, svaki doga aj na
zemlji odraz je onoga što se doga a u nebu. Stoga je Isu-
sova smrt na križu za naše grijehe, koja se zbila jednom, od-
raz trajnoga procesa koji se odvija u nebu izvan vremena.
Budu i da je ono što se doga a u nebu važnije od onoga što
se doga a na Zemlji, spasenje od kazne za grijeh (pakla)
prikazano je kao trajan proces. Isus je u nebu još uvijek na
križu; on trpi zbog naših grijeha. Dokaz o tome nalazimo u
euharistiji koja nam daje uvid u ono što se doga a u nebu.
Budu i da je spasenje nepotpuno, moramo ga dopuniti niz-

om posrednika (koji nam pribavljaju zasluge) i
sakramentima (sredstvima spasenja). Potrebno je tako er
pro i kroz istilište kako bi se pretrpila kazna za oprostive
grijehe. Pojam istilišta potje e izravno od Platona.

Biblija kaže da je ovjek zgriješio (»pao«) u vremenu i pro-
storu (ne izvan vremena) te je Bog (u Isusovoj osobi) došao
u vrijeme i prostor kako bi jednim inom preokrenuo pro-
ces. Kada prihvatimo Božje uvjete (pokajemo se i
uzvjerujemo Radosnoj vijesti), imamo vje no spasenje
jednom zauvijek (na temelju Isusovog svršenog djela).
Nije u i Kristovo svršeno djelo, neki oci Crkve su
nesumnjivo nijekali njegovo božanstvo.
Književnost drugog stolje a, koja se bavi euharistijom,

prepuna je nebiblijskih izraza. Didahe, primjerice, naziva
Gospodnju ve eru »žrtvom« (vidi Mal 1,11.14). Prema
Ignaciju, crkva je »mjesto žrtvovanja« dok Justin, pak, tvrdi
kako se za vrijeme euharistije kruh i vino mogu formulom
posve enja promijeniti kako bi dobili mo utiskivanja
vje nog života u duše i tijela vjernika.
2) Dvosmislen stav prema tijelu. Tijelo je, ako ve nije

zlo, dvojbene vrijednosti. Stoga se mora umrtviti
isposništvom kako bi se pomoglo duši da se njega oslobodi.
Ovime je, pod jakim utjecajem platonizma, sazdan temelj
redovništva. Osim toga s tijelom se povezuje i spolna želja
koja je, pak, povezana s grijehom.
3) Teologija zasluge se pojavila u Kartagi gdje su mnogi od

ranih latinskih teologa bili odvjetnici. Tertulijan je, govore i
o pokajanju ustvrdio kako je Bog zadovoljan žrtvama
(uslugama) koje mu udovoljavaju. Zasluge se mogu zaraditi
poslušnoš u Zakonu dok svako ponašanje, kojim se ide
dalje od onoga što Zakon zahtijeva, Terturlijan je svrstava u
suvišna dobra djela. Ove su se zamisli svidjele Ciprijanu
koji ih je dalje razvio (Augustin je kasnije tako er bio pod
njihovim utjecajem). Ciprijan je rekao kako je Isus, žive i
bezgrešnim životom poslušnosti, zaslužio slavu i uzvišenost.
Grgur I. Veliki je potom ustvrdio kako je On tako er za-
služio spasenje, iako ga nije trebao (budu i je savršen).
Stoga nam njegove »zasluge« mogu biti podijeljene
posredstvom Crkve. Kasnije je, iz ovoga, razvijen stav
prema kojem se zasluge mogu pridodati zaslugama svetaca
koje zajedno sadržavaju središnju riznicu kojom vlada
Crkva.
4) Marijin položaj u Pravoslavnoj crkvi uvjetovan je plato-

niziranom teologijom i poganstvom. iril Aleksandrijski bio
je utjecajan teolog koji je, na temelju vlastite monofizitske
teologije, podržavao štovanje Marije. Monofizitska
teologija polazila je od dvije platonske pretpostavke:
1) Tijelo i materijalni svijet su zli. Monofiziti se stoga

zadovoljavaju nedostatnim izvješ em o utjelovljenju.
2) Mogu a je ljestvica »božanskih« bi a. Izme u Boga i
ostalih duša (stvorenih) nema jasne razlike. Duše se gotovo
drže vje nima, nestvorenima. Ovo je dalo povoda shva anju
o postojanju skupina nižih božanstava kao što su djevica
Marija i sveci.
Monofiziti su govorili kako je Isus imao samo jednu

(božansku) narav kojoj je Marija bila majka. Kao takva
Marija je morala biti polubožanstvo i, svakako, bezgrešna.
Monofiziti su tvrdili kako je prilikom utjelovljenja »Rije

tijelom obu ena«. Me utim pod tim nisu držali da je Isus
postao ovjekom, u kojem su se miješalo božansko i
ljudsko. Tako su mislili jer su bili pod utjecajem gnosticiz-
ma (neke vrste hinduizma). Nije slu ajno što se arijanizam
pojavio u Aleksandriji. Postoje dobri dokazi koji ukazuju na
to da je Arije nijekao Isusovo božanstvo, zato što je želio iz-
bje i tvrdnju kako je Bog postao ovjekom (to je nemogu e
jer je materija zla). Iako je monofizitizam osu en na koncilu
u Kalcedonu, 451. godine, još uvijek je imao utjecaja.
Utjecao je na kraju na stvaranje priglupog krivovjerstva s
kojom se susreo Muhamed u Arabiji. Trojstvo se sastoji od
Boga Oca, Sina Isusa i majke Marije. injenica da je »Sveti
Duh« zamijenjen majkom Marijom nije bezna ajna, budu i
da pravoslavni teolozi nikada nisu imali prikladno u enje o
Svetom Duhu. Nije ga se zapravo smatralo tre om osobom
Trojstva. Prisutnost poganskog elementa može se objasniti
injenicom da je štovanje majke-božice, koje je svoje
podrijetlo vuklo iz Babilona, u Sredozemlju bilo iznimno
snažno. U Egiptu se pojavilo u obliku Izide i Horusa te su, u
toj zemlji, nakon dolaska Evan elja, Izida i Horus postupno
preuzeli oblik djevice Marije i njezinog Sina Isusa.
2. ISLAM
Na islam, koji je bio neobi na mješavina biblijskih i

nebiblijskih zamisli, utjecala su krš anska krivovjerja.
Društveni i vjerski reformator Muhamed bojao se kako bi
Arapi mogli, uslijed novih društvenih okolnosti (npr.
kapitalizma), izgubiti vlastitu vjeru. Stoga je odlu io
zasnovati monoteisti ku religiju koja bi usmjerila i ujedinila
razna arapska poganstva. Iz dviju monoteisti kih vjera s
kojima je bio u doticaju, krš anstva i židovstva, preuzeo je
mnoge zamisli. Na žalost, oblik u kojem ih je on zatekao u
Arabiji bio je krivovjeran i iskvaren. Židovi, koji su tamo
živjeli, dospjeli su na to podru je zbog progonstava ili
trgovine, te izgubili doticaj s u enjem iz Jeruzalema.
Krš ani, koje je Muhamed susreo, ve inom su bili
krivovjerci prognani iz Bizantskoga Carstva – gnostici,
monofiziti, te pripadnici sekte tzv. Koliridijanci koji su -
slavili djevicu Mariju. Vrlo je vjerojatno, na temelju u enja
posljednje skupine, kako je Muhamed zaklju io da krš an-
sko Trojstvo sadrži Boga Oca, majku Mariju i Sina Isusa.
Osim toga je bio pod utjecajem monofizitizma. Premda je
odbacio Isusovo božanstvo, naglašavao je, poput
monofizita, djevi ansko ro enje. Vjerovao je, kao ishod
krivog shva anja monofizitskog u enja o Logosu, kako Isus
ustvari nije trpio i umro na križu.
U Kuranu se vidi utjecaj nekih krš anskih krivovjerja:
1) Biblijske pri e su u Kuranu vrlo iskrivljene; nedostaju im

izvorne pojedinosti, te se name e zaklju ak kako ih je
Muhamed uo od krš anskih ili židovskih otpadnika kojima
Pismo nije bilo izravno dostupno.
2) Stroga uporaba zamjenice »mi« za božanstvo, kao i

stalno spominjanje tajnih doga anja i tuma enja, podsje a
na gnosti ke spise. Stje e se dojam kako Muhamed prihva a
gnosti ke stavove kako bi bio vjerodostojniji vlastitim
suvremenicima.

3) Spominjanja Isusovih propovjedi iz kolijevke, kao i
tvrdnja kako je Isus oživio glinenu pticu udahnuvši duh u
nju, ukazuje na površno poznavanje (vjerojatno posred-
stvom nekog krivovjerja) apokrifnih evan elja (Tominog
evan elja).
4) Nepriznavanje Isusove smrti na križu bit je doketizma s

kojim se, u svojoj prvoj poslanici, obra unao Ivan. Radilo
se o krivovjerju koje je u prvom i drugom stolje u nastalo
od gnosticizma.
5) Krš ane optužuje da džinovi (demone) drže ravnima

Alahu, iako ih je on stvorio. Ova tvrdnja podsje a na
Origenov novoplatonizam (prapostojanje duša od kojih je
jedna postala Rije ju).
Što se ti e židovskih utjecaja, radi se prije svega o

otpadni kom židovstvu koje je Muhamed koristio pri
razradi vlastitih postavki. Veliki dio njegova u enja potje e
iz talmudskih izvora. Tvrdi kako Židovi drže da je Ezra
Alahov sin.
Mnogo je dokaza koji upu uju na to da je Muhamed uveo

mnoge obi aje u islam kako bi se suprotstavio krš anskim i
židovskim obi ajima.
a) Sama rije »Kuran« zna i »javno itanje« ili »ono što se

javno ita«. Po svemu sude i potje e od starosirijske rije i
qeryana, koja se rabila u smislu javnog itanja iz Pisma
tijekom krš anskog javnog bogoslužja. Stoga poticanje na
takvo javno itanje upu uje na poziv da se javno bogoslužje
obavlja po uzoru na starosirijske krš ane. Umjesto iz
Biblije, ita se objava dana Muhamedu.
b) U džamiju se odlazi petkom, a ne subotom ili nedjeljom.
USPON RIMA I PAPINSTVA
Po etci episkopata u Rimu nisu posve jasni. Ve ina

u enjaka slaže se da je Petar posjetio Rim u kojem je, vrlo
vjerojatno, umro. No razni popisi prvih rimskih biskupa,
ve inom s kraja drugog stolje a, nisu me usobno uskla eni.
Prema nekima Klement je Petrov nasljednik dok drugi, pak,
tvrde kako je isti tek tre i biskup nakon apostolove smrti.
Stoga ima u enjaka koji drže vjerojatnim da na samome
po etku Rim nije imao jednoga biskupa ve »kolegijatski
episkopat«, odnosno skupinu biskupa koji su zajedni ki
vodili crkvu. Ova teorija je doduše predmet rasprave, no
sigurno je da je tijekom prvih stolje a krš anstvo bilo
broj ano ja e na Istoku, tj. gr kom govornom podru ju.
Crkve, poput onih u Antiohiji i Aleksandriji, bile su daleko
važnije od one u Rimu. ak se i na Zapadu teološko vodstvo
Crkve nalazilo u sjevernoj Africi iz koje su potekli velikani
poput Tertulijana, Ciprijana i Augustina. Do Grgura III.
(731. - 741.) papu su morale potvrditi vlasti u Carigradu
kako bi mogao biti posve en u Rimu. Tek su navale barbara
utjecale na znatni rast autoriteta Pape. Na Istoku je Carstvo
nastavilo postojati još nekih tisu u godinu, no na Zapadu
Crkva je postala zaštitnicom ostataka stare civilizacije, kao i
reda i pravde. Najugledniji biskup na Zapadu – rimski –
postao je središnjom to kom ja anja jedinstva kojeg su pre-

thodno uništile navale.
Crkvu u Rimu su vjerojatno osnovali Židovi koji su se
vratili iz Jeruzalema. Tamo su se obratili uvši Petrovu pro-
povijed na Dan pedesetnice.
Nakon udesnog bijega iz zatvora, 43. / 44. g., Petar

vjerojatno odlazi u Rim. Ukoliko je doista bio tamo za
vrijeme pisanja Djela apostolskih, tada je Luka zasigurno
htio skriti tu injenicu od rimskih vlasti.
50. g. – Nerede je prouzrokovao Hrestos. Vjerojatno se radi
o propovijedanju Kristovog (Hristos) Evan elja me u Žido-
vima.
58. g. – Pavao u Poslanici Rimljanima ne spominje Petra iz
ega se da naslutiti kako Petar nije bio gra anin sa stalnim
boravkom u Rimu.
61. g. – Prema Dj 28 Pavao je bio zato en u Rimu. Petra se
nigdje ne spominje.
61. – 63. g. Pavao eka su enje u Rimu. Na kraju procesa
biva oslobo en optužbi.
64. g. – Petar se nakratko zadržava u Rimu.
64. g. – Veliki požar u Rimu (1 i 2 Petrova). Petrovo
mu eništvo.
67. g. – Pavao je ponovno u Rimu (vidi 2 Tim) gdje mu
odrubljuju glavu.
95. g. – Klement Rimski piše Korin anima. Po prvi put
jedna crkva se upli e u poslove druge.
Petrov odnos prema crkvi u Rimu: Krš anstvo se,

vjerojatno zbog Petrova djelovanja, isprva proširilo me u
tamošnjom velikom židovskom zajednicom. Me utim, 49.
godine, Klaudije protjerava Židove; najvjerojatnije zato jer
je Evan elje prouzro ilo veliki metež me u njima. Crkva,
iji su lanovi u najve em broju bili Židovi, gotovo je
prestala postojati. Kada je Neron 54. godine došao na vlast,
poništio je uredbu svoga prethodnika Klaudija dopustivši
Židovima povratak u Rim. Mogu e da je tada Petar došao u
Rim kako bi ponovo otvorio i posvetio crkvu. S njim u
društvu vjerojatno je bio Marko – njegov prevoditelj na
misionarskim putovanjima po sjeverozapadnoj Turskoj koji,
po Petrovom odlasku, ostaje u tom gradu. U Turskoj je
Petar, pretpostavlja se, otvorio mnoge crkve kojima se
kasnije intenzivno bavio. Crkva u Rimu bila mu je
vjerojatno usputna postaja.
Tijekom boravka u Rimu, 63. g., napisao je poslanicu (1

Petrovu) crkvama u Aziji. Godinu dana kasnije vjerojatno je
pogubljen za vrijeme progonstava koja su uslijedila nakon
požara u Rimu.
Katolici tvrde, na temelju odlomka iz Euzebijeve Povijesti

Crkve, kako je Petar od 45. do 67. g. djelovao kao biskup.
Ipak radi se o iskrivljenoj ina ici predaje koju je iznio
Laktancij: »Apostoli su bili raspršeni po svijetu kako bi
naviještali Evan elje. Tijekom dvadeset i pet godina, do
po etka Neronove vladavine, postavljali su temelje Crkve
po svim pokrajinama i gradovima. Kada je Petar stigao u
Rim, Neron je ve bio car« (iz Smrti progonitelja).
Treba tako er uzeti u obzir kako, do sredine drugog

stolje a, nije bilo monarhijskog biskupa u Rimu. Klement,
kojega Hermin Pastir spominje kao tajnika Rimske crkve za

inozemstvo, je pripadao vjerojatno skupini predsjedavaju ih
starješina i biskupa; no nikako nije bio glavni rimski biskup.
Petar je zasigurno bio povezan s crkvom u Rimu. U nekom

smislu, možemo ga nazivati »pokroviteljem« ove crkve, no
nema nikakvih dokaza koji bi ukazivali na pretpostavku da
je Petar bio monarhijski biskup u crkvi, niti da je imenovao
nasljednika. Osim toga, bio je apostol ija je služba
uklju ivala mnoga putovanja. Isto tako ne postoje dokazi,
osim za Jakova i možda za Ivana, da je apostol postao
biskupom neke crkve. Zna ajno je da je tek 256. g. biskup
Stjepan zahtijevao Petrove povlastice kako bi opravdao
svojatanje ve ih prava rimske crkve nad ostalim
biskupijama.
100. – 200. g. – Rim igra važnu ulogu u borbi protiv

krivovjerja. Koncem 2. stolje a papa Viktor izdaje naredbu
crkvama u svezi s nadnevkom slavljenja Uskrsa.
200. – 300. g. – Po etkom 3. stolje a crkva u Rimu se

uglavnom sastoji od gr kih krš ana. Me utim, kako
Evan elje sve više prodire me u više slojeve društva, broj
latinskih krš ana postupno premašuje njihov broj.
Papa Stjepan, žele i nadja ati Ciprijana Kartaškog, navodi

tekst iz Mateja 16,18.
Krajem 3. stolje a cezarejski biskup u Kapadociji šalje

pismo Ciprijanu. Izjavljuje kako rimski biskup uzaludno
prisvaja apostolsku vlast. Ipak, papinstvo koristi Cipri-
janove sakramentalisti ke zamisli kako bi potkrijepilo
vlastite zahtjeve.
Rimski su se biskupi (pape) držali uvarima apostolske pre-

daje. Naime, u njihovom su gradu Petar i Pavao umrli
mu eni ki.
Od 300. do 400. g. – Na Nikejskom koncilu, o ituje se

ogromni utjecaj biskupi iz najve ih gradova u Carstvu. Rim
ostavlja pe at na koncilu.
Rimski biskup DAMAZ (366. – 384.) je bio prvi papa u

klasi nom smislu te rije i. Budu i je volio uspore ivati se s
carem, njegova su papinska pisma sli ila carskim pro-
glasima. Držao je sebe povijesnim Petrovim nasljednikom.
Godine 382. ustvrdio je, posve ozbiljno, kako tekst iz
Mateja 16,18 govori o njemu. Crkvi je, u to vrijeme, bio
potreban autoritet koji bi se suprotstavio arijevcima. Stoga
je Rim popunio prazninu koju su ostavili me usobno
podijeljeni Grci.
Od 400. do 500. g. – INOCENT I. (401. – 417.) naglašava

potrebu preuzimanja rimske liturgije u drugim crkvama.
Njegovim saveznikom postaje solunski biskup kojeg je
postavio u službu. Isti e se pokazati važnom osobom u igri
protiv isto nih krš ana. Na zapadu, pak, postavlja biskupa
Arlesa, 417. g., unato protivljenju ostalih galskih (fran-
cuskih) biskupa.
LAV I. (440. - 461.) je bio Damazov nasljednik u svakom

smislu te rije i. Izrazio je službeno u enje o papinskom pri-

matu ustvrdivši: »Petar je stijena koju je Krist postavio kao
glavu crkve. Njegovi nasljednici – Pape, njegove su pri-
vremene i misti ne personifikacije.« Ove je tvrdnje
potkrijepio zadobivši prevlast u sjevernoj Africi i
Španjolskoj, te navevši rimskog cara Valentinijana III. da
prizna prvenstvo rimske apostolske stolice (zbog Petra).
Nastojao je otežati pokušaje galske biskupije u Arlesu da
ostane nezavisna. Oja avao je temelje vlastite politi ke
mo i. Godine 452. odvratio je kralja Huna Atilu od napada
na Rim. Nekoliko godina kasnije uspio je nagovoriti vo u
Vandala Gajzerika da »u miru« oplja ka Rim. Kada je car
Valentinijan III. ubijen, 455. g., Lav je zapravo upravljao
Rimom do izbora novog cara.
Lavov je autoritet u teologiji bio nevjerojatno velik. Na

koncilu u Kalcedonu, 451. g. (na kojem je osu en monofiz-
itizam), Lavovo je Pismo bilo vrhunski autoritet
pravovjerja. Dioskur Aleksandrijski i Eutihije sukobili su se
s Flavijanom koji je predstavljao antiohijsku školu. Flavijan
je osu en na drugom sinodu u Efezu 449. godine. Me utim,
Lav mu je iskazao podršku osiguravši pobjedu u Kalcedonu,
uglavnom na osnovu svoga Pisma u kojem je tvrdio: »Krist
je imao dvije naravi bez pomutnje nakon njihova sje-
dinjenja«. To sigurno nije ujedinilo krš anstvo jer su se
ekstremisti odcijepili. No, osnaženo je Lavovo nastojanje da
bude teološki sudac u pitanjima vjere. Koncil je, doduše,
pružio podršku Carigradu koji je dobio položaj drugog po
važnosti grada u Carstvu ime je Rim, u izvjesnoj mjeri,
pretrpio neuspjeh.
GELAZIJE (492. - 496.) se borio protiv biskupa

Aleksandrije i Carigrada. Tako je uspio dati dodatnu težinu
zahtjevima da bude univerzalni papa koji e biti iznad vlasti
države.
498. – 506. g. – Simah i Laurencije se sva aju oko toga tko

e biti papa. U sukobu koriste lažne dokumente i tjelesno
nasilje.
GRGUR I. »Veliki« (590. – 604.) polaže temelje sred-

njovjekovnog krš anstva.
1) Za Grgura I. papa je postao stvarnim vladarom središnje
Italije. Jedini se suprotstavio Langobardima kada su
napadali Italiju. Za vrijeme cara Justinijana pobrinuo se za
vojnu silu koja e podalje držati barbare (Italija je još uvijek
pripadala Isto nom carstvu). No nakon Justinijanove smrti,
ova pomo nije bila više na raspolaganju. Stoga je organiz-
irao otpor, kao i vanjsku politiku, ime je postao vo om po-
krajine. Carevi u Carigradu službeno su vladali Italijom pre-
ko tzv. egzarha koji je živio u bivšem carskom glavnom gra-
du – Ravenni. Isti, me utim, nije ništa poduzeo kada su
Langobardi napali ime je izgubio vlast.
2) Oja ao je papinsku prevlast nad crkvom na Zapadu. ak

je nagnao Španjolsku i Galiju da od njega o ekuju posebno
vodstvo. Kao zastupnike postavio je biskupe pokrajina.
3) Pokrenuo je misijsko širenje. Poslao je Augustina

(Rimskog) u Englesku. Kasnije je engleski redovnik u službi
Vatikana, Bonifacije, širio Evan elje u drugim zemljama.

4) Za sobom je ostavio djela koja su uvelike utjecala na
srednjovjekovno papinstvo.
Grgur je postavio temelje srednjovjekovnom papinstvu koje

je, uz pomo redovnika i savezništva s Francima, prevladalo
na Zapadu.
Razlozi za uspon Rima i papinstva:

1) Jakov je u Jeruzalemu dao primjer time što je predstavio
središnji autoritet crkve. Nakon pada Jeruzalema na Istoku i
smrti Ivana u Efesu je nastala praznina koju je preuzeo Rim.
2) Autoritet crkve, posebno na Istoku, ugrožavali su brojni
sukobi. Sinodi i koncili donosili su me usobno proturje ne
zaklju ke. Kako nije bilo vrhovnog autoriteta, potraga za
stabilnoš u vodila je Rimu.
3) Budu i je Rim bio carski grad, rastao je utjecaj

tamošnjeg biskupa. Nakon pada Zapadnog Carstva, Rim je
preuzeo vladareva prava i prednosti. Katoli ka crkva uistinu
je rimska jer je zadržala bit rimske uljudbe kroz zakone i in-
stitucije. Primjerice; papa je preuzeo carski naslov
»graditelja mostova, vrhovnog poganskog sve enika« –
Pontifexa maximusa.
Valja upamtiti kako rimskog biskupa stolje ima nije birala

ni cjelokupna krš anska, ni zapadna crkva, kao ni biskupi.
Njega su, kao i ostale biskupe, birali lanovi njegove
biskupije. Stoga je imenovanje svjetskoga crkvenoga vo e
dugo ovisilo o rimskim krš anima. Tijekom nekoliko
stolje a srednjeg vijeka, papu su birale suparni ke politi ke
stranke i gradske plemi ke obitelji. Kako bi se prekinula ova
zlouporaba, na op oj je sinodi u Lyonu 1274. g. donijeta
odluka da papu biraju kardinali u konklavi (iza zaklju anih
vrata kako ne bi bili pod utjecajem svijeta).
CRKVA I DRŽAVA NAKON

KONSTANTINA
Rimljani su se prema religiji ponašali poput skuplja a
razglednica ili poštanskih marki. Svaki nadobudni vladar
oslonio bi se na dovoljno snažnoga boga, koji bi mu
»pomogao« da zgrabi, a zatim i zadrži prijestolje. Aurelije
je 274. g. vjerovao kako mu je bog Sunca donio pobjedu u
Siriji. Ustanovio je novi kult Sola Invictusa, neosvojivog
Sunca (ro endan Sunca, dan velikog blagdana, bio je 25.
prosinac). Sun eva aureola, kao i nadnevak ro endana,
kasnije e preuzeti krš anstvo. Nešto kasnije Dioklecijan je
proglasio Mitru, koji je bio vrlo popularan me u vojnicima,
za boga »zaštitnika carstva«. Konstantin je, pak, na isti na-
in ranije prisvojio krš anskog Boga. Kao priprost ovjek,
najvjerojatnije je prihvatio Krista kao an ela uvara koji e
ga štititi bude li mu poslušan. Tako je za vrijeme njegove
vladavine krš anstvo, po prvi puta, preraslo iz osobne i
esto opasne predanosti u veliku pomo pri napredovanju na
poslu. Štoviše, imperator je sebe vidio kao branitelja
krš anstva o ekuju i od saveznika da se na isti na in
ponašaju.
Novo se zakonodavstvo temeljilo na krš anskim vrije-

dnostima: Kada se osjetio dovoljno sigurnim u Rimu,
Konstantin je opozvao protukrš ansko zakonodavstvo. Vo-

ama Crkve dao je znatnu državnu pomo (poput politi ara
pobjednika koji nagra uje one koji su mu pružili podršku).
Unato tome, u to vrijeme nije bilo mnogo krš ana na
Zapadu. Na Istoku su bili brojniji. Carsku je prijestolnicu iz
Rima preselio u Bizant, kojeg je nazvao Konstantinopolom
(Carigradom). Nije mu se svi ala pogansko ozra je u Rimu
gdje je osje ao neprijateljstvo poganskog rimskoga senata.
Gatarama i arobnjacima zabranjeno je djelovanje. Razboj-

nike se više nije smjelo žigosati po licu, jer se na taj na in
unakazila Božja slika. edomorstvo (naro ito ostavljanje
djece) svrstano je me u ubojstva. Ranije je napuštanje
djeteta bio priznati na in kako se otarasiti neželjene djece.
Za Konstantinove vladavine nedjelja je izjedna ena s

ostalim blagdanima (za vladavine Marka Aurelija bilo ih je
135). Prema novom zakonu svi su morali prisustvovati
prvom bogoslužju. Za vladavine Teodozija I., 395 g.,
poganski blagdani prestali su biti op e i javne svetkovine.
Novi društveni položaj krš ana: Budu i je Konstantin

krš anima dao posebne pogodnosti, ubrzo su bogataši
pohrlili u crkve kako bi se okoristili poreznim pogod-
nostima, ili izbjegli zamornoj službi u gradskom vije u.
Krš ansko sve enstvo oslobodio je javnih dužnosti
pove avši tako njihov društveni položaj. Sve više plemi a je
odlazilo u biskupe. Oni su postajali suci i izricali presude u
sporovima. No, plemi i su se i dalje obla ili poput plemi a;
odatle crkveno ruho kojeg i danas nose. Oslovljavani su
plemi kim naslovima, kao što je »uzvišeni«, 313. g., premda
su ak i prije (u vrijeme Galijenove uredbe o snošljivosti)
imali naslov »vaša svetosti«. Rimski je biskup, 314. g., oslo-
vljavan s »najslavniji« (glorisissime papa) – naslovom
kojeg su nosili oni na položaju odmah do carske obitelji.
Kako je položaj u vodstvu rimske crkve bio na visokoj cije-
ni, za njega su se vodile bitke u kojima su mnogi pogibali.
Obredi na carskom dvoru utjecali su ak na neke vanjske

oblike euharistijskog bogoslužja (uporaba svije a).
Ukazivali su na na in na koji se kralj nad kraljevima mora
štovati. Kasnije, za vladavine Justinijana I. (528. – 565. g.)
isto se na elo primjenjivalo kako bi se opravdala izrada
kipova koji su se, u carevoj odsutnosti, izra ivali i štovali.
Na podru ju pokrajina Panonije i Dalmacije krš anstvo je

potpuno prevladalo tek 313. g. kada je dopušteno kao
religija. Najkasnije u IV. stolje u dovršeno je ustano-
vljavanje crkvene organizacije. Sagra ene su mnogobrojne
bazilike (Salona, Stobi, Parencije – Pore itd.). Gotovo u
svim gradovima osnovane su biskupije, a u ve ima i
nadbiskupije. Najvažnija me u njima bila je u Sirmiju
(Srijemskoj Mitrovici), pod koju je potpadao veliki dio sviju
pokrajina (Panonija a možda i ve i dio Ilirika). Akvilejskoj
nadbiskupiji bili su podre eni današnji hrvatski krajevi u
Noriku i Istri, kao i Venecija. Crkva je postala važnim
politi kim imbenikom. U gradovima, u kojima su se na-
lazila sjedišta biskupija, biskupi su bili na elu gradskih
vije a.
Polubožanski status imperatora: Konstantin je sebe vidio

kao vo u crkve na Zemlji. Imao je položaj kojeg je papa

kasnije prisvojio na Zapadu. Kao samoproglašeni branitelj
krš anstva, koji je želio uvesti reda u crkve, posredovao je u
sukobu oko arijevca. Kada bi došlo do nemira u crkvi, slao
bi vojsku i prognao organizatore. Konstantin je sebe držao
trinaestim apostolom, što se može vidjeti na slici freske
njegova groba. No nije bio kršten, do pred svršetak vla-
davine, iz straha da ne u ini kakav smrtni grijeh i tako bude
proklet.
Ishod Konstantinove vlasti mogu se sažeti u sljede em:

1.) Krš anstvo je, zajedno s ostalim kultovima, postalo
zakonitom vjerom.
2.) Biskupi su postali careva desna ruka. Nosili su plemi ku
odje u; oslovljavalo ih se kao plemi e.
3.) Car je postao vo om crkve.
4.) Carski obredi prodrli su u crkvenu službu (svije e,
tamjan, crkveni zbor itd.).
5.) Velike crkvene zgrade esto su podizane uz državnu
pomo .
6.) Ohrabrivanje hodo aš a u Svetu Zemlju (na prvo
hodo aš e je otišla Konstantinova majka).
7.) Odgovor na rastu u svjetovnosti Crkve potakla je
redovništvo (Antun je stvorio jedno elijsko redovništvo, a
Pahomije redovni ke zajednice).
Razdoblje izme u Konstantina i Teodozija I.

Nakon smrti Konstantina I. Velikog, 377. g., Carstvo na-
slje uju njegova tri sina. Konstantin II. umire za vrijeme
gra anskog rata tri godine kasnije; ostavlja carstvo podije-
ljeno izme u Konstansa, koji je vladao na Zapadu do 350.
g., i Konstancija II. na Istoku. Konstans pruža podršku pro-
nikejskoj stranki za vrijeme rasprave oko Trojstva. Atana-
zije i Marcel, koji su u progonstvu na Zapadu, ga mole da ih
pomiluje. No pobuda koja se krila iza njegove jake podrške
pravovjerja, ini se, bila je suparništvo s bratom
Konstancijom koji je bio na strani arijevca.
350. g. – Konstancije II. postaje samostalni vladar.

Podržava arijanska na ela. Za njegove vladavine izdani su
prvi zakoni protiv poganstava.
361. g. – Konstancije II. umire. Tijekom dvije naredne god-
ine vlada zloglasni Julijan Apostat koji poti e poganstva.
Njegov nasljednik bio je pronikejac. Carstvo se potom dijeli
izme u dvojice bra e; Valentinijana I. i Valenta.
Valentinijan I. se vra a Konstantinovoj politici snošljivosti
kako prema krš anima, tako i prema poganima. Ne miješa
se u crkvene poslove. Na Istoku vodi proarijansku politiku.
Valentinijana I., koji je umro 375. g., naslijedio je uvjereni
pronikejski krš anin Gracijan. Bio je prvi car koji je odbio
primiti naslov kulta rimske države – vrhovnog sve enika
Pontifexa maximusa. Naredio je da se iz Senata ukloni oltar
božice pobjede, iako su tamošnju ve inu inili pogani.
Krš anstvo i poganstvo nisu više mogli zajedno postojati.
Valent umire 378. g. Naslje uje ga Teodozije.
Teodozije I
Pod Teodozijem I. nagrade i povlastice krš anima utrle su
put uvo enju kazni za nekrš ane, kao i kaznama za-
stranjuju im oblicima krš anstva. Teodozije je 380. g. izdao
ukaz kojim je ustvrdio postojanje bliske veze izme u
vlastite i Božje volje! U istoj godini dao si je oduška, te je

dopustio da ga se opisuje kao »vidljivog boga«! Crkve su
isticale novu hijerarhiju Krista i Cara koja je, zapravo, bila
posu ena s Istoka. U Perziji su postojali hodnici pokriveni
kupolama. Njihova je unutrašnjost bila ukrašena safirima
koji su iskrili nebesko plavom svjetloš u. Nasuprot plavoj
kamenoj pozadini, stajali su zlatni likovi bogova koji su
sijali kao zvijezde na nebeskom svodu. Takav je bio novi
uzor za oblaganje bizantskih crkava mozaicima – prikaz ne
zlatnih likova bogova ve Boga, kao i poluboga (Cara) koji
ga je predstavljao na zemlji. Stoga je imperator uvijek bio
crtan s aureolom. Jedine gra evine koje održavaju ovaj stil
nalaze se u Ravenni – dijelu Isto nog Carstva neošte enog u
nastupaju im muslimanskim provalama i povla enjima.
Prvi koji je izazvao imperatora bio je Ambrozije koji je

Teodozija tražio da se javno pokaje zbog pokolja koje je
naredio nad onima koji su bili upleteni u solunsku pobunu.
U suprotnom zaprijetio mu je ekskomunikacijom. Kasnije, u
povijesti, papa je morao uporabiti oružje ekskomunikacije
protiv vladara. Kada je imperator zapovjedio da mjesna
crkva ponovo sagradi spaljenu sinagogu o vlastitom trošku,
Ambrozije je nagovorio imperatora da ukine osudu.
Ambrozije Milanski bio je glavni graditelj koncepta

krš anskog carstva u kojem se mogu dokinuti vjerske za-
blude, a pristalice iste svesti na položaj gra ana drugog
reda. Ambrozije je vjerojatno bio najvažniji imbenik iza
novog Teodozijeva zakonodavstva. Naime, za vladavine
Gracijana i Teodozija donijeti su protupoganski zakoni.
380. i 381. g. – Krš anska vjera je odre ena u smislu u enja

biskupa (patrijarha) glavnih crkava u Carstvu.
Krivovjercima i raskolnicima otežano je djelovanje. Za
Teodozijeve vladavine otpadnicima krš anstva oduzete su
asti, nasljedni položaji, i pravo na nasljedstvo. Hramovi su
pretvoreni u crkve, ili su prepušteni zubu vremena.
391. g. – Zabranjeno je poganstvo, iako je kasnijim pro-
glasima dano nešto slobode Židovima i poganima koji su
bili poslušni zakonu (uredba iz 423. g.).
408. g. – Pripadnicima carske službe mogli su postati

isklju ivo lanovi službene crkve. Izdani su propisi protiv
brakova židova i krš ana.
Oni krš ani, koji bi se preobratili na pogansku vjeru, bili su

izloženi prijetnji smrtne kazne. Pogani su pak morali
odlaziti u crkvu na vjeronauk. Onima koji su se odbijali
krstiti imovina je bila zaplijenjena, a oni su bili osu eni na
progonstvo. Malodobna poganska djeca su se morala krstiti.
Štoviše, krštenje je bilo obvezno za sve gra ane.
Upravo je Teodozije dokinuo Konstantinovu snošljivost.

Zbog njegove užasne zamisli o državnom krš anstvu,
ušutkavani su i tla eni svi koji se nisu slagali s njegovim po-
gledima. Ipak, isklju ivo je na istoku ovaj koncept u
potpunosti zaživio.
Unato mjerama, koje su kasnije poduzeli rimski carevi

kako bi iskorijenili poganstva, ona su i dalje ostala ukorije-
njena me u rimskim plemstvom, kao i u seoskim pod-
ru jima. Teodozije i njegovi nasljednici imali su vrlo mali,

ili nikakav, nadzor nad velikim podru jima Zapadnoga
Carstva. Poganske filozofske škole cvjetale su u Ateni, sve
do prve polovice 6. stolje a. Crkva je »prihva ala« po-
gansko daju i mu vanjsku krš ansku ljušturu pod uvjetom
da time zadobiva barem temeljno priznanje vlastita
autoriteta.
Na Istoku je Bizantsko Carstvo bilo, i u vjerskom i

politi kom smislu, izravni nasljednik rimskog prethodnika.
Bizant je volio sebe promatrati, ne kao dva odvojena vjerska
i sekularna društva, ve kao jedno društvo koje djeluje u
skladu s Carem kao zemaljskim ekvivalentom božanskog
vladara. Padom Konstantinopola (Carigrada) 1453. g. to je
osebujno krš ansko carstvo propalo. Krš ani su postali
manjinom kojom vladaju muslimani. Više nije bilo cara koji
bi ih vodio, te se obra aju patrijarhu za politi ko vodstvo.
Na Zapadu, gdje se Rimsko Carstvo po elo rušiti pod juri-

šima barbara, Crkva je postala zaštitnicom rimskoga na ina
življenja. Papa je u Rimu, odsustvom imperatora, sve više
nalikovao bizantskom imperatoru – »Božjem predstavniku
na Zemlji«. No, bez suradnje svjetovne mo i, teško mu je
bilo proširiti politi ku mo izvan crkvenog podru ja. Što-
više, upravo su krugovi svjetovne mo i nastojali utjecati na
Crkvu. Kraljevi merovinške Galije prvi su, u 6. stolje u, po-
stavljali biskupe.
Istinski Konstantinov nasljednik bio je Karlo Veliki – vladar
koji je prisvojio krš anstvo, a zatim ga ratovima nametnuo
Zapadu. Za njegove vladavine Zapad je od Bizanta preuzeo
krunidbu kojom je kralj postajao svetom osobom. Državno
krš anstvo, dugo poznato u Isto nom Carstvu, vratilo se u
Europu. Poput Konstantina, i Karlo Veliki je bio graditelj
carstva osnažen vojnim pohodima i državnom ad-
ministracijom sve enika i redovnika.
RANOKRŠ ANSKO BOGOSLUŽJE

Osim Novoga zavjeta, kao glavni izvori podataka služe na-
m: Didaha, Justinova Prva apologija, Plinijevo Pismo
Trajanu, Hipolitova Apostolska predaja i Tertulijanova
Apologija. Iz navedenih spisa crpimo podatke o Gospodnjoj
ve eri i krštenju. Me utim, treba uzeti u obzir kako su spo-
menuti obi aji ponekad bili ograni eni na samo odre ena
podru ja.
Ranokrš ansko bogoslužje, koje je bilo održavano svake
nedjelje, je bilo podijeljeno u dva dijela. Prvi dio se sastojao
od itanja Staroga Zavjeta, Poslanica i Evan elja, me u
kojima su bili uba eni psalmi i himne. Bogosluženje se
završavalo s propovijedi. Nakon toga, nevjernici su morali
opustiti dvoranu a po eo je drugi dio: Gospodnja Ve era.
Ovaj dio se sastojao od molitava i zagovaranja te je
dostigao vrhunac sa dugom molitvom zahvalnosti. Nakon
toga, kruh i vino su bili razdijeljeni. Iste su prethodno
prinosili vjernici kao znak posve enja.
Bile su dvije vrste molitve: tiha molitva (kle anjem) i javna
molitva (stajanjem). Nevjernicima nije bilo dozvoljeno
prisustvovati za vrijeme molitve.
ini se da je liturgija bila upotrebljavana od samog po etka
crkve, ali je bilo tako er prilike za molitvu bez pripremanja.
Vjernici su upotrebljavali poljupce, ali muškarci su ljubili
muškarce a žene su ljubile žene.

1. GOSPODNJA VE ERA je isprva predstavljala vrhunac
zajedni kog objeda (agape). No, do vremena u kojem je na-
pisano Plinijevo pismo Trajanu, Gospodnja ve era postala
je, zbog crkvenog reda ili progona, zaseban obred. »Sa-
stajali su se po obi aju na odre eni dan, prije izlaska Sunca.
Izricali su naizmjence duhovnu pjesmu Kristu kao Bogu za-
klinju i se (lat. sacramentum) da ne e po initi zlo in,
kra u, plja ku i preljub, niti napustiti vjeru. Nakon toga, ob-
i no su se razilazili kako bi se kasnije okupili na jelu«.
Tertulijan spominje agape: »Nakon molitve pristupali su,

svjesni Gospodinove prisutnosti, skromnom obroku. Nakon
što je donijeta voda za pranje ruku, a prostorija osvijetljena,
prisutni su bili pozvani da otpjevaju Bogu redak iz Svetoga
Pisma ili nešto iz srca… Objed se završavao molitvom…«.
Didahe nam nešto podrobnije govori o obredu (u

Starosirijskoj crkvi), dok ostala djela spominju druge
dijelove obreda, pogotovo zaklju nu molitvu zahvalnosti.
O nedjeljnom bogoštovlju: »Sakupljajte se na Dan Gospod-

nji, lomite kruh i pri estite se. Me utim, ispovjedite prvo
grijehe (prijestupe) kako bi vaša žrtva bila ista. Svatko tko
ima nešto na bližnjega svoga, neka se ne sastane s vama dok
se ne izmiri kako ne bi obeš astio vašu žrtvu. Jer ovo je
žrtva za koju je Gospodin rekao: »Na svakom mjestu i
prigodi prinesite mi istu žrtvu, jer sam velik kralj,« kaže
Gospodin »moje je ime udesno me u narodima.« (Pogl.
XIV.)
O euharistiji: Ovako zahvalite!

Prvo o kaležu: »Zahvaljujemo ti, O e naš, radi svete loze
tvoga sluge Davida koju si nam objavio preko svoga sluge
Isusa.«
»Neki ti je slava zauvijek.«
«Zatim o (lomljenom) kruhu: »Zahvaljujemo ti, O e naš, za
život i znanje koje si nam objavio preko svoga sluge Isusa.«
»Neki ti je slava zauvijek.«
»Kao što je ovaj lomljeni kruh neko bio razasut po
brežuljcima, sakupljen i postao jedan kruh, tako neka bude
sakupljena tvoja Crkva s krajeva zemlje u tvoje kraljev-
stvo.«
»Jer je tebi slava i sila kroz Isusa Krista zauvijek.«
Neka nitko ne jede ni ne pije od ove euharistije, nego oni
kršteni u ime Gospodnje: Jer je o ovome Gospodin rekao:
»Ne dajte svetinje psima.« (Pogl. IX.)
Kada su svi uzeli kruh i vino, zahvalite ovim rije ima:
««Zahvaljujemo ti, O e sveti, za tvoje sveto ime koje se na-
stanilo u našim srcima, kao i radi spoznaje vjere i
besmrtnosti koju si nam objavio preko svog Sluge Isusa.«
»Neka ti je slava zauvijek.«
»Svemogu i Gospodaru, Ti si stvorio sve radi svog imena;
ljudima si dao hranu i pi e kako bi ih koristili i Tebi za-
hvaljivali. Nama si, preko svoga Sluge, milostivo dao
duhovnu hranu i pi e za vje ni život. Posebno ti za-
hvaljujemo jer si silan.«
»Neka ti je slava zauvijek.«
»Sjeti se svoje Crkve, Gospodine, da je izbaviš od sveg zla,
te je usavršiš u svojoj ljubavi, i sakupiš je s etiri vjetra,
posve enu, u tvoje kraljevstvo koje si joj pripremio.«

»Jer je tebi sila i slava zauvijek.«
»Neka do e milost, a ovaj svijet neka pro e.«
»Hosana Bogu Davidovu.«
»Ako je tko svet, neka pristupi; ako tko nije, neka se
pokaje.«
»Gospodine, do i skoro. Amen.«
»Proroci neka zahvaljuju kako žele.« (Pogl. X.)
Tertulijan spominje ostale vidove krš anskog bogoslužja:

»Sastajemo se kako bi pristupili Bogu u molitvi... Molimo
se za careve, njihove službenike, i one koji imaju vlast; za
sigurnost u svijetu, op i mir te za odgodu kraja. Sastajemo
se kako bismo itali nadahnuto Pismo... Me usobno se
poti emo, korimo, osu ujemo... Svatko, jednom mjese no,
ili kad želi, daje pokoji nov i ... Novac trošimo na pokope i
pomo siromašnima«.
Za vrijeme Konstantina glavna je služba bila podijeljena u

dva dijela. Prvo se itala Biblija, zatim je slijedila pro-
povijed te pri est. Pomo no sve enstvo je italo pouke i
vodilo molitve koje se izgovarale bez priprema (me utim po
obliku su bile prili no predvidive). Isklju ivo je zaklju ni
hvalospjev bio gotovo uvijek isti. Zajedni ko pjevanje još
nije bilo poznato jer ga je uveo Ambrozije. Možda je
postojalo solo pjevanje ako je zajednica imala nadarenog
lana. Vrhunac prvog dijela službe bila je biskupova pro-
povijed. Nakon iste, svi koji nisu bili kršteni, izlazili su van
nakon što bi primili biskupov blagoslov. Zatim bi bili
donošeni kruh i vino, te bi pri esni obred zapo eo.
Zajednica je sudjelovala samo s nekoliko odgovora. Biskup
je uzvišenu molitvu zahvalnosti izgovarao bez pripreme.
Zajednica mu se zatim pridružila u pjesmi kao što je: Svet,
svet, svet (Izaija 6) dok bi niži sve enik pozvao prisutne da
prime kruh i vino. Zajednica bi stajala pred oltarom ekaju i
svoj red. Služba se završavala kratkom molitvom i
otpustom.
2. KRŠTENJE
Didahe daje upute u vezi s obredom krštenja: »Nakon što su
obavljene sve pripreme, kandidata neka zarone pod vodu
rije ima: 'U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.'Ako teku a
voda nije dostupna, neka se kandidat zaroni pod obi nu
vodu. Voda treba, ako je mogu e, biti hladna; u suprotnom
slu aju neka je topla. Ako ni jedno ni drugo nije mogu e,
neka se kandidat poškropi vodom po glavi tri puta uz rije i:
'
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga' . I krstitelj i onaj kojeg
krste (kao i svi oni koji su u mogu nosti da to u ine) neka
poste prije krštenja. Kandidat neka posti dan-dva prije
krštenja«.
Krštenja su se za Konstantina uobi ajeno obavljala za vrije-

me Uskrsa. Nekoliko tjedana prije Uskrsa na injen je popis
onih koji se žele krstiti. Držalo se kako su neka zanimanja
nespojiva s krš anskim pozivom. Kandidati (lat: candidus =
bijelo) su pomno ispitivani kako bi se vidjelo zaslužuju li
ponašanjem primanje u zajednicu. Biskup je, uz pomo
ostalog sve enstva, davao posebne pouke kandidatima.
Kako je vrijeme prolazilo, razdoblje pou avanja kandidata
bivalo je sve duže jer se sve više i više pogana preobra iva-
lo na krš anstvo. U enje vjeroispovijedi bilo je od prvoraz-
redne važnosti.

Nakon posta i nekoliko egzorcizama, kandidati bi dolazili u
zajednicu dan prije Uskrsa. Ljudi su se krstili goli (muškarci
i žene odvojeno). Kad bi izašli iz vode:
1) obukli bi bijelu odje u (koja je simbolizirala novi život)
2) bili bi pomazani (kao znak sve enstva)
3) pili bi vodu (kao znak unutarnjeg iš enja)
4) jeli bi mlijeko i med (kao simbole Obe ane zemlje).
Uronjavanjem, ili izlijevanjem vode, krstilo se do 9.

stolje a. Me utim, Tertulijan piše da su ve u drugom
stolje u neki krš anski roditelji davali svoju djecu na
krštenje, ali da on sam ne odobrava tu praksu.
Krštenje polijevanjem vode na glavu bilo je ranije
uobi ajeno samo u izvanrednim uvjetima (slabo zdravlje,
krštenje prije neminovne smrti, nedostatak dovoljne koli ine
vode). Od 9. stolje a bio je uobi ajen uglavnom u hladnim
podru jima zapadne Europe. U Italiji je krštavanje uronja-
vanjem trajalo do 13. stolje a dok Pravoslavna crkva i danas
tako krsti.
Ponovno krštenje: Crkva nije tražila obi no ponovno
krštenje, ako kandidat je bio prethodno lan skizmati ke ili
hereti ne crkve. Prethodno krštenje je vrijedilo kao vanjski
in, iako nije dalo nikakav dobit. Umjesto toga crkva je
tražila postavljenje ruka da bi primili Sveti Duh.
3. CRKVENE GRA EVINE

Nakon Galijenove Uredbe o snošljivosti, 260. g., Crkva je
izašla iz tajnosti te su u to vrijeme bile sagra ene prve
crkvene zgrade. Do tada su se krš ani okupljali po ku ama.
Neke su kasnije bile pretvorene u crkve (što je kasnije
potvr eno arheološkim iskapanjima), odnosno po grobljima
i katakombama (prvi krš ani su vjerovali kako mogu, tije-
kom Gospodnje ve ere, biti u zajedništvu s umrlim mu eni-
kom). Vjerojatno su ove zgrade sli ile rimskim gradskim
vije nicama, ili bazilikama pravokutnoga oblika s polu-
kružnom apsidom na jednom kraju. U apsidi se nalazio
stolac namijenjena mjesnom biskupu, zajedno sa sjedalima
za starješine sa svake strane. Ispred sjedala nalazio se oltar-
ni stol. Oltar od kamena, sli an grobnici, po eo se rabiti na-
kon Konstantina, kada je ozna avao mjesto mu enikova
groba. Nalazio se u izdignutom dijelu zgrade. Ostatak iste
bio je, osim ponekog crteža na zidu, uglavnom prazan. U
najve em broju slu ajeva ostatci mu enika bili bi prenijeti s
mjesnog groblja u crkvu, ime bi nastajala nova mjesta
svetosti. Crkve više nisu bile samo skupljališta vjernika, ve
svetišta svetaca i sveta mjesta.
Na vratima su bile osobe koje su do ekivale vjernike.

Potom su muškarci i žene zauzimali mjesta na suprotnim
stranama.
4. CRKVENI BLAGDANI
Veliki crkveni blagdani bili su Uskrs i blagdani mu enika.
Boži se na Zapadu po eo slaviti tek nakon Konstantinove
pobjede kada se ustanovilo da se nadnevak Kristova ro enja
poklapa s blagdanom nepobjedivog Sunca – 25. prosincem.
Mnogi su i dalje 6. sije nja slavili kao dan Kristova ro enja.
Drugi godišnji blagdan, u ve ini crkava, bio je blagdan
Duhova koji se svetkovao na Istoku. Na Zapadu se slavio

pedesetog dana nakon Uskrsa ozna avaju i svršetak
uskršnjih blagdana.
Rasprava o nadnevku Uskrsa

Ve ina krš anskih crkava svetkovala je nedjelju najbližu
blagdanu Pashe. Me utim neke su crkve, pogotovo u Maloj
Aziji, Uskrs svetkovale na dan Pashe. Rimski biskup Viktor
pokušao je krš ane u Maloj Aziji ekskomunicirati, no
suprotstavio mu se Irenej. Nedoumica je »razriješena«
Viktorovom smr u.
ISPOSNI KI POKRETI I SAMOSTANI

Židovski izvori
Krš anstvo je od judaizma naslijedio zamisao redovništva.
Eseni su zapravo bili redovnici. Neki, poput Therapeutaea,
bili su pustinjaci koji su živjeli u pe inama. Došli su iz
Egipta gdje su pustinjske zajednice postojale bar dvije
tisu e godina. Margerijaci, u Siriji, tako er su bili redovnici
koji su živjeli u pe inama. Bilo je i drugih skupina koje su
obitavale blizu rijeke Jordan gdje su krštavale vjernike.
Njima su pripadali Ivan Krstitelj i njegovi sljedbenici.
Krš anski za etci

ak i u Novom zavjetu možemo itati o ženama (obi no
udovicama) koje su prisegle kako se ne e više udavati jer se
žele posvetiti molitvi. Mnoge crkve su, stoga, odlu ile
materijalno ih potpomagati (1 Tim 5; isto 1 Kor 7,25-40).
Ve u 2. stolje u postojale su zajednice onih koji su se od-
rekli braka, i svih dobara, kako bi posvetili život molitvi i
dobrim djelima. Drugi su se, za vrijeme progona, povukli u
pustinju kako bi živjeli isposni kim na inom života. Nakon
progona (od 313. g. i kasnije) nametnula su se sljede a
pitanja:
1.) Može li crkva, kojoj raste broj lanova, održati položaj u

društvu a da ne dovede u pitanje vlastitu moralnu snagu?
2.) Na koji na in mogu krš ani, koji drže da moraju biti
mu enici, iskazivati revnost u vremenu kada nema progona?
Isposnici su se povla ili iz crkava kako bi inili dobra djela,
brinuli za bolesne, zatvorenike, siro ad i udovice. Nakon
314. g. veliki je broj ljudi pristupio Crkvi. Istovremeno su
mnogi napustili Crkvu opredjeljuju i se za sve popularniji
život u pustinji! ak su i pogani željeli postati redovnicima!
Kako je vrijeme prolazilo, omiljenost isposništva je rasla.

Povremeni post postao je polutrajno gladovanjem. Zabra-
njeno je kupanje i brijanje koji su bili luksuz rimske
uljudbe. Suzdržljivost u braku preraslo je u potpuni celibat
dok je odvajanje od svijeta, na kraju, vodilo povratku u
pustinju.
Origen je nastojao objasniti pokret redovnika. Njegovim

pisanjem prevladavao je uzor mu enika koji se ne nada
ni emu na ovom svijetu, ve ezne za jedinstvom s Bogom
u Njegovim patnjama. No kada se isti uzor spojio s klasi -
nim gr kim, ishod je bilo nešto vrlo individualno. U komen-
taru Pjesmi nad Pjesmama, Origen navodi kako isto djelo,
na najdubljoj razini tuma enja, govori o mladenki kao o
duši koja se ujedinjuje s božanskim Rije ju u svetom
vjen anju.

Unutar redovni kog pokreta postojala su dva osnovna
stremljenja:
1.) Fanati ni pustinjaci bili su pod jakim utjecajem isto ne

platonske predaje. Krajnjih su pogleda bili: Antun, Šenuti
(koji je uglavnom utjecao na koptsku predaju), Jeronimov
prijatelj Evagrije (koji je bio pod jakim utjecajem Origena).
Kasijan je istu vrstu redovništva donio na Zapad gdje se iz
južne Francuske proširio, preko Škotske, u Irsku postavši
karakteristi nim za keltsko krš anstvo. Keltski redovnici
prenijeli su ga iz Irske u druge zemlje.
2.) Umjereni isposnici živjeli su u zajednicama u kojima se

njihova revnost strogo nadzirala. Od njih se o ekivalo da
služe zajednici i da budu odgovorni lokalnom biskupu.
Osnivatelj ove vrste redovništva bio je Bazilije Cezarejski.
Pokret se iz Cezareje širio u Rusiju, a na Zapad ga je donio
Benedikt iz Nursije. Iz Italije se potom proširio u Englesku
preko pape Grgura Velikog, koji je i sam bio Benediktinac.
On je poslao Augustina u Englesku kako bi, kao misionar,
utjecao na engleske redovnike koji su pripadali drugom
naraštaju misionara nakon Iraca. Tamo je ovaj oblik
redovništva postupno zamijenio keltski oblik. Benediktinski
red postao je važnim oru em u promicanju papinske pre-
vlasti.
Redovnici su se pojavili u posljednjim desetlje ima 3.

stolje a, i to u Egiptu. U Aleksandriji, i delti Nila, veliki dio
krš anskog stanovništva živio je nedaleko od nena-
stanjenoga podru ja. Tamo su mnogi krš ani mogli živjeti
skromno borave i u spiljama i jednostavnim skloništima.
Neobi noš u životnog stila, stekli su neobi ni ugled kao
vidovnjaci i udotvorci. Ubrzo su bili oslobo eni vojne
obveze, poreza, kao i nekih oblika prisilnog rada.
Vremenom se javila opasnost da redovni ki pokret postane
pogodno uto ište (kao francuska Legija stranaca) za ljude
koji su željeli pobje i od odgovornosti u društvu, kao za one
koji su preživjeli bankrot, kriminalce u bijegu, homosek-
sualce i druge nesigurne ljude. Dok su redovnici usmjeravali
pozornost na duhovnu stranu, molitvu i kontemplaciju, bili
su tako er zaposleni društvenim radom u korist gladnih,
starih i bolesnih koji su mogli na i utjehu u velikoj skupini
samostana. Tako gledaju i, ovi su samostani služili kao
sigurnosna mreža za slabije u Bizantu. Primali su velike
poklone od bogatih vjernika kako bi širili vlastitu
karitativnu djelatnost. Životni standard samostana u judej-
skoj pustinji bio je, uglavnom, na višoj životnoj razini od
ve ine ljudi u Bizantskom carstvu. Samostani nisu bili
sku eni te su vjerojatno redovnici, iz nižih i srednjih društ-
venih slojeva, došavši u samostan poboljšali vlastiti
standard.
ANTUN (250. – 356.) je u starijoj dobi postao slavnim

u iteljem. Njegov pobožni život, i mudri savjeti, privukli su
bezbroj u enika i posjetitelja. Nedugo njegove smrti, Atana-
zije je napisao njegov životopis. Isti je postao klasi nim
duhovnim djelom uvelike doprinijevši širenju redovni kog
ideala. Antun se, na temelju Isusove zapovijedi bogatašima,
odrekao imanja koje je naslijedio od roditelja. Postupno se
sve više udaljavao od društva kako bi se, kona no, povukao

u pustinju. Tamo se borio s demonima. Ovakva se vrsta
redovništva zvala eremetizam.
Zlatno doba egipatskog pustinja kog života odvijalo se od

330. - 440. g. U pustinji su živjeli po dvojica ili trojica
pustinjaka prehranjuju i se iz vlastitih povrtnjaka. Mnogo su
vremena provodili u molitvi i u enju, napamet, biblijskih
redaka. Me u njima je najviše bilo poznatih anahoreta i
eremita koji su uglavnom živjeli u sjevernom dijelu Egipta.
Kasnije su se pustinjaci sastajali, u dnevnim ili tjednim

razmacima, kako bi svetkovali euharistiju i me usobno raz-
mjenjivali mudre savjete. Ova vrsta redovništva bila je po-
znata kao sketizam (od imena Skete).
PAHOMIJE (286. – 346.) je utemeljitelj zajedni koga

redovni kog života i osniva zajednice isposnika u Tabenisi
na Nilu. Tamo su brojni redovnici bili izloženi teškom
tjelesnom radu. Naime, Pahomije je o ekivao potpunu
vojni ku poslušnost. U zajednicu su stizale stotine estitih i
siromašnih ljudi. No Pahomije je zahtijevao poslušnost i od
onih koji su željeli pristupiti zajednici. Stoga je izradio
kazneni zakon. Poglavar zajednice bio je abbas (od
aramejskog abba – otac, od ega dolazi rije opat) dok je na
Istoku ista osoba bila poznata kao hegumenos (gr ki -
vo a). Nadglednik velikog samostana, ili više samostana na
Istoku su nazivao arhimandritom. Marija, Pahomijeva sest-
ra, osnovala je samostan za opatice.
Samostani su bili mali gradovi od tisu u do dvije tisu e

stanovnika, podijeljeni na ku anstva od trideset do etrdeset
lanova. Tamo su redovnici bili svrstani u skupine prema
sposobnostima i vještinama. Takva vrsta zajednice nazivala
se »cenobij«. Odatle potje e vrsta redovništva tzv. cenob-
itizam (od gr. koinos - zajedni ki i bios - život) i redovnici
cenobiti.
ŠENUTI (348. – 453.) je bio sljedbenik Pahomija. U životu

dugom jedno stolje e dao je koptskom redovništvu na-
silni ku i neobuzdanu narav. Naime, kao opat služio je u
Bijelom samostanu blizu Sohaga u gornjem Egiptu. Njegovi
redovnici bili su organizirani u zastrašuju u vojsku. U njoj
su bili podre eni vrlo strogom režimu s krajnje nasilnim
kaznama ( ak i smrtnom). Šenuti je vojsku rabio kako bi
uništavao poganske hramove i šibao krš ane koji se nisu
slagali s njegovom teologijom. Pojavio se i na koncilu u
Efezu (431. g.) gdje je napao Nestorija, kojemu se sudilo
zbog krivovjerstava, bacivši na njega neku knjižurinu.
Pustinja ki uzor teško se mirio s vjerovanjem kako

redovni ki život zahtijeva poslušnu zajednicu pod upravom
nadstojnika. U stvarnosti, postojali su dugo vremena brojni
isposnici koji nisu živjeli sami. No kako nisu pripadali za-
jednici (cenobiju), ve su lutali od mjesta do mjesta, mnogi
su ih držali neodgovornima i nepo udnima.
BAZILIJE CEZAREJSKI (329. – 379.) je odbacio
pustinja ki uzor. Držao ga je osobnim pothvatom koji nema
nikakve veze s pozivom Evan elja na ljubljenje i služenje
bližnjemu. Novicijatu je dao institucionalni oblik. Tražio je
poslušnost kako bi obuzdao prekomjernost, natjecateljski
duh, kao i razmetanje onih koji su isposnike dovodili na loš

glas. Predvidio je stroge kazne za redovnike koji su dugo
postili bez dopuštenja. Kako je uvijek naglašavao
umjerenost, prethodnik je Benedikta. Redovni ke zajednice
stavio je pod vlast mjesnoga biskupa. Zajedni ka bogoslužja
s crkvom pokazala su se dobrima u slu ajevima kada je
biskup bio dobar. Me utim, bilo je i zlouporaba. Unutar tri
desetlje a, nakon Bazilijeve smrti, cezarejski biskup je rabio
redovnike kako bi zastrašio gradsku policiju koja je štitila
njegovog teološkog neprijatelja – prognanika Ivana Zlato-
ustog. U Egiptu su Atanazijevi sljedbenici otkrili kako je
snaga selja kih redovnika savršeni instrument uništavanja
poganskih hramova i suprotstavljanja krivovjerju. Na Istoku
su, za vladavine protupoganskog prefekta Cinegija (384. –
388.), redovnici uništavali hramove a Cinegije se, s vremena
na vrijeme, brinuo da revne redovnike nitko ne ometa u
njihovom razaranju. Pobrinuo se za vojne jedinice koje su
gnjevne seljake držale podalje. Bizantski i ruski redovnici
su u Baziliju vidjeli uzor dok je na Zapadu njegov
najzna ajniji sljedbenik bio Benedikt.
Judejska pustinja postala je omiljenim mjestom nove

organizacije, tzv. lavre, u kojoj je svaki redovnik imao
eliju blizu vo e. Iako su imali zajedni ke molitve i obrede,
više su živjeli u samo i od redovnika u cenobijima. U Siriji i
Mezopotamiji isposništvo je ponekad poprimalo nastrane
oblike. Ve inu redovnika sa injavali su priprosti ljudi koji
su govorili isklju ivo starosirijskim jezikom. Podatci o
njihovoj smrtnosti su uznemiruju i. Nosili su teške željezne
lance umjesto pojasa. Neki su se hranili travom; živjeli su
oskudno obu eni na otvorenom, bez zaklona od sunca,
tvrde i kako su »lu aci radi Krista«. U samostanu Telanisos
u Siriji živio je Simeon Stilit, i to na vrhu stupa! Privukao je
mnoge u enike od kojih je jedan, Daniel (403. – 493.), pro-
veo trideset i tri godine na stupu nedaleko Carigrada (Ru-
meli Hisar). Sasvim suprotnih pogleda bili su intelektualni
isposnici pod Origenovim utjecajem. Bazilije Cezarejski bio
je jedan od njih, no odbacio je ve i dio Origenovih
platonovskih razmišljanja.
EVAGRIJE Pontik (345. – 399.) je od Origena preuzeo

najgora u enja. Origenov nauk je u Aleksandriji tuma io
Didim Slijepi ( iji je u enik neko vrijeme bio Jeronim) dok
se u Carigradu istim bavio bliski prijatelj Grgura Na-
zijanskog, arhi akon Evagrije. Ljubavna veza navela je
Evagrija da iz Carigrada ode u Jeruzalem a potom u
egipatsku pustinju. Tamo je postao jednim od najutjecajnijih
pisaca o duhovnom životu. U proces kontemplacije uveo je
red. U osam temeljnih grijeha svrstao je: proždrljivost, blud,
pohlepu, obeshrabrenost, gnjev, iznemoglost, taštinu i ponos
(oholost). Podijelio ih je po razli itim dijelovima duše koje
je razmatrao Platon. Vrste kontemplacije poredao je na
ljestvici od »rastu eg razumijevanja«; od tjelesnog do
duhovnog, i sve do svetog Trojstva. Na najvišoj razini
molitva je razumski in bez rije i. Istoj mora biti oduzeta
bilo kakva tjelesna slika Boga koju, na poticaj zlih sila,
može stvoriti mašta. Naglašavao je potrebu za moralnom
ravnodušnoš u prema vanjskim iskustvima i osje ajima
(stoi ka apatija), kao i intelektualnom usredoto enju na
nevi eno božanstvo. Veliki dio tvrdnji o tajni molitve, prod-
rijevši u gr ku isposni ku teologiju, našlo je put preko Ivana
Kasijana na Zapad.

KASIJAN (360. – 435. g.) je bio redovnik skitskog
podrijetla. Vježbao je isposništvo u Palestini i Egiptu, prije
no što je zapo eo pionirski rad na Zapadu. Bio je naklonjen
Evagriju i Origenovim sljedbenicima. Preselio se u Carigrad
gdje ga je Ivan Zlatousti postavio za akona. U Rim je
otišao 404. g., a u Marseille 415. Tamo je osnovao redov-
ni ke zajednice nalik onoj na otoku Lérinu koju je podigao
Honorije. Obojica su predstavljali važan most izme u
Isto nog redovništva i Zapada jer je upravo ono utjecalo na
keltsko redovništvo.
U odgovoru na molbu biskupa Kastora iz Apta (sjev. od
Marseillea), koji je zatražio savjet o egipatskom isposništvu,
napisao je Institutes koji su utjecali na Benediktince. Ne
samo da je slijedio Origenove i Evagrijeve zamisli, nego je
naveo mnoge obi aje onih koji su živjeli u egipatskoj
pustinji. Iako je Kasijan prenio na Zapad velik dio gr ke
isposni ke teologije, umjerenim je stavom nastojao
odgovoriti ushi ene redovnike od nekih ekstremnih vježbi
pripisanih Martinu Tourskom. Bio je snažan polupelagijana-
c zbog kojega je keltska crkva postala polupelagijanskom.
MARTIN TOURSKI (316. – 397. g.) bio je važna osoba

zapadnog redovni kog pokreta. Napustio je vojnu karijeru
zapo evši studije kod biskupa Hilarija (zapadnja ke ina ice
Atanazija) iz Poitiersa. On mu je dao položaj kod Ligugéa
gdje je 361. g., po uzoru na Pahomija, osnovao prvi
samostan u Francuskoj. Kada je postao poznatim istje-
riva em demona, susreo se mnogo puta sa Sotonom. Godine
367. bio je postavljen za biskupa Toursa, te je osnovao
drugi samostan kod Marmoutiera (lat. maius monasterium –
ve i samostan). Tamo je ustanovio zajednicu gdje je živio
strogim životom. Uskoro je netko napisao njegov životopis i
Zapad je pronašao svoga Antuna.
Jedan od Kasijanovih u enika, German, utemeljio je samo-

stan u Auxerreu. Odatle se isti uzor proširio do Irske (vjero-
jatno preko Ninijana u Škotskoj). German je u dvjema pri-
likama vodio protupelagijansku » istku« u Engleskoj.
Germanovog u enika Paladija poslao je 431. g. papa
Celestin kako bi obavio isti posao u Irskoj. Godinu kasnije
Paladije je umro u toj zemlji. Njegov nasljednik bio je
Britanac Patricius (Patrik). Patrik je ve imao iskustva s
Irskom, gdje je neko vrijeme bio rob, nakon što su ga iz
Engleske oteli irski gusari. Šest godina kasnije uspio je ute i
natrag u Englesku. Na Božji poziv odlazi u Auxerre na pri-
preme za misionarsku službu. Engleska keltska crkva ga je
kasnije imenovala biskupom i ga su poslala do Sjeverne
Irske. Tada je imao etrdeset godina. Treba naglasati da kad
se Patrik vratio u Irsku, ve je postojala mala keltska crkva:
on je jedino evangelizirao ove krajeve Irske koji još su bili
poganski.
Prema engleskom povjesni aru Gildi, u Engleskoj je do pro-

cvata redovništva došlo nakon 450. g. Te je godine provalu
Sasa zaustavio Ambrozije Aurelijan iji je nasljednik
Artorius (vjerojatno kralj Arthur) poveo svoju rimsko-
britansku vojsku u odlu nu pobjedu nad Sasima kod planine
Badon blizu Swindona. Time je omogu en kasniji procvat
redovništva koje je na to podru je bilo uvezeno iz Galije i,
na kraju, se proširilo u Irsku. Tri su velška sveca: Illtyd,

David i Cadoc, povezana s istim razdobljem. Me u Cado-
covim u enicima bio je Gilda, koji je sa svojim redovnicima
uveo obrazovanje u Irsku, kasnije sveu ilišno središte Eu-
rope.
KELTSKO REDOVNIŠTVO bilo je poznato po

isposni koj strogosti* i visokoj kulturnoj razini. Na elu
crkvene organizacije bio je opat (a ne kao u Engleskoj
biskup kao poglavar dijeceza). Ustvari keltski samostani su
bili sli niji misijskih postaja koji su smjestili li ne obitelje
kao i redovnike, estoput vo eni od plemi a koji nije bio
nužno kler.
*Keltski redovnici provode cijelu no ležu i na obronka
brda ispruženih ruku da bi stvorili oblik križa. Ili pak
recitiraju cijele psalme stajavši u vodi do grla. ak je i u
samostanima disciplina bila stroga. Svaki onaj koji zaboravi
izre i ' Amen'nakon molitve za jelo dobiva po šest udaraca
bi em.
Keltsko redovništvo, koje je poteklo iz Niniana u Škotskoj,
dalo je mnoge slavne misionare. Me u njima se isticao
Kolumb (Denegalski) iz Škotske (521. – 597.) koji je
osniva mnogih samostana u sjevernoj Irskoj. Tamo je
djelovao prije no što se 563. g. nastanio na otoku I
(iskvareno: Iona) u Škotskoj. Odatle je pokrenuo misiju
me u sjevernim Piktima. Bio je poznat po nagloj i
sva ala koj naravi: opustio Irsku kao posljedica sva e sa
kraljom. Bila je regula Kolumba koja je prevladala u
keltskih samostanima prije dolaska Benediktinske regule.
Kolumban (543. – 615. g.) iz sjeverne Irske, djelovao je kao
misionar u Rajnskom podru ju i Alpama. Osnovao je
samostane u Luxeuilu (Francuskoj) 590. g. i Bobbiju (Italiji)
612. g.. Oba samostana postala su važnim kulturnim
središtima. Kolumban je bio stru njak za hebrejski i gr ki
jezik. Suprotstavljao se monofizitizmu, ali i papi zbog
njegovog zahtjeva prvenstva.
Me utim, bilo je i drugih samostana u Europi koji su imali
druga iju (Bazilijevu) regulu koju je 520. g. na Zapad uveo
Benedikt Nursijski.
BENEDIKT NURSIJSKI (480. – 547.) združio je pravila

Bazilija Cezarejskog i Kasijana. Stoga su neke Origenove
platonisti ke zamisli našle put u Benediktovu regulu. Ista je
zahtijevala od redovnika da budu u samostanu i ne lutaju
uokolo kao keltski redovnici. Velika važnost pridavala se
radu i molitvi. Mnogo se vremena provodilo i u znanst-
venom radu, primjerice prepisivanju rukopisa. Potonje je
naglašavao Kasiodor koji je 540 g. osnovao samostan u
Kalabriji.
Prvi samostan kojeg je utemeljio Benedikt bio je isprva na

Monte Cassinu kod Napulja, a zatim drugdje u Italiji.
Benediktovu regulu preuzeo je papa Grgur Veliki zbog
kojega je, u sljede ih 600 g. postala standardnom
samostanskom regulom na Zapadu. U Englesku je došla
posredstvom Augustina (Rimskoga), a Wilfrid (634. – 709.)
ju je dalje prenio u keltsku crkvu gdje je zamijenila ranije

oblike keltskog redovništva. Misionari, koji su širili
Evan elje po Europi poput Bonifacija koji je utemeljio
samostan u Fuldi, donijeli su sa sobom Benediktovu regulu.
Redovni ki pokret u Makedoniji
U Makedoniji je redovništvo postojalo prije doseljenja

Slavena. Pokret se razvio pod isto nim utjecajem, naro ito u
okrilju carigradske crkve. Od 8. stolje a, primjerice,
zna ajno je središte širenja bio Atos u Gr koj. Po evši s
irilom i Metodom, te njihovim u enicima Klimentom,
Naumom i drugima, redovništvo je preuzelo povijesnu ulo-
gu širenja slavenske pismenosti, stvaranja prevedenih i
izvornih književnih djela, podizanja prvih škola i, uop e,
uvo enja ve eg dijela slavenskih naroda u bizantsko-
pravoslavni kulturni krug. Oko 890. Kliment Ohridski pod-
igao je samostan u Ohridu dok je Naum isto u inio na
južnoj strani jezera. Makedonski car Samuel podupro je iz-
gradnju jedanaest samostana na Prespanskom jezeru. Od 10.
do 12. stolje a mnogi su bizantski carevi, velikaši i
episkopi, podigli samostane u Makedoniji.
Ocjena redovni kog pokreta
Redovni ki ideal je u proturje ju s Isusovom željom da u e-

nici ostanu u svijetu (Ivan 17, 17). Osim toga, pokretom je
vladala nekrš anska platonska zamisao o postizanju vlasti-
tog spasenja. Nizom isposni kih vježbi odbacivao se mate-
rijalni svijeta kako bi se, u oduševljenju meditaciji, sjedinili
s Bogom (u emu su im u itelji bili Klement i Origen).
Glavna svrha bilo je postizanje spasenja strogim životom.
Ovakvo je uvjerenje proizašlo iz svjetovnosti koja se, od
prestanka progona, uvukla u crkvu. Jedini na in postojanja
svetog života bio je potpuno odbacivanje svijeta. Shodno
tome, mnogi redovnici su uistinu bili iskreni pokazavši se
vjernim svjedocima Evan elja.
Misijski rad redovnika bio je od velike važnosti. Kada se

Rimsko Carstvo raspalo, krš anstvo se kao gradska religija
nije moglo širiti. Redovnici su, stoga, širili Evan elje u seo-
skim podru jima gdje je društvena jedinica bila pleme.
Biskupe koji su bili oslonac gradskog krš anstva, po važ-
nosti su zamijenili opati. Redovnici su znali kako diše
seosko stanovništvo, iako su ponekad pretjerivali pre-
tvaraju i svete zdence, drve e i kamenje u svetišta
krš anskih svetaca.
MRA NO DOBA
Srednji vijek obuhva a razdoblje od pada Rimskoga carstva
do ustanovljenja Svetog rimskog carstva. Tada Europu pre-
plavljuju barbari, ve inom ekonomski migranti, koji
osnivaju mnoga nezavisna kraljevstva.
Vandali, prešavši Rajnu 407. godine, prolaze Francuskom,

Španjolskom i Gibraltarskim tjesnacem (429.) osvajaju i
kona no Kartagu 439. godine. Tako u vrš uju vlast nad
cijelom sjevernom Afrikom, od spomenutog Gibraltarskog
tjesnaca do egipatskih granica. Potom, otisnuvši se na more,
zauzimaju Siciliju, Korziku i Sardiniju. Godine 455.
plja kaju Rim ostavljaju i za sobom pustoš koja ak nad-

mašuje i onu koju su Goti izazvali etrdeset i pet godina
ranije. Za Crkvu je njihova vladavina u sjevernoj Africi
pogubna. Kao arijevci, progone u nekoliko navrata katolike
i donatiste. Zahvaljuju i generalu Belizaru podru je kojim
vladaju gotovo cijelo stolje e prelazi u ruke bizantskog cara
Justinijana. Njegovo carstvo, s prijestolnicom u Carigradu,
proživljava kratkotrajni preporod potaknut Justinijanovim
snom o povratku negdašnjeg sjaja i slave. No isto nja ki
osvaja i, ili »Grci« kako ih još zovu Afrikanci iz sjevernog
dijela kontinenta, dovode sa sobom novi (pravoslavni) oblik
krš anstva koji, iako sukladan u doktrinarnom smislu onome
zapadnja kih katolika, pokazuje znatne razlike glede
kulturnog obrasca i svakodnevnih obi aja. Te razlike imaju
za ishod razdor me u krš anima koji, pri svome pohodu u
sedmome stolje u, zati u muslimani. U tom e dijelu svijeta
naposljetku krš anstvo potpuno iš eznuti.
Vizigoti (Zapadni Goti), jedna od barbarskih skupina, pob-

je uju 378. godine Rimljane u bitci kod Hadrianopolisa
(Edirna). Svoje osvajanje nastavljaju preko Balkana za-
uzevši Rim 410. godine. Do 415. stižu u Španjolsku kojom
e vladati dok ih, po etkom osmoga stolje a, ne svrgnu
muslimani. Njihova povijest je, u politi kom smislu,
kaoti na. Tek su petnaestorica od njihova trideset i etiri
kralja ostavili svoj život na bojnome polju, ili su umrli pri-
rodnom smr u. Ostatak ih je bio ubijen ili svrgnut. I oni,
iako arijevci, na svojim podru jima ne proganjaju pravo-
slavne krš ane u onoj mjeri u kojoj to ine Vandali. O ito je
da su pravoslavni potomci pokorenih stanovnika uvari
negdašnje (prastare) kulture gotovo dva stolje a nakon
osvajanja. Njihovo je sudjelovanje u toj nadogradnji nužno
za odre enu stabilnost kraljevstva. Ovo je potaklo viz-
igotskog kralja Rekareda (586. – 601.) na preobra anje na
katoli anstvo na koje on, tijekom koncila u Toledu 589.
godine, sve ano prelazi. Kraljev primjer slijedi ve ina
plemstva što ima za posljedicu nestajanje arijevstva. Crkva
sada igra ulogu zakonodavca unose i red u Vizigotsko
kraljevstvo. No, mnoge odredbe su nepravedne i pristrane.
Npr. prema uredbi usvojenoj na koncilu u Toledu 633. god-
ine, sve enik se smije vjen ati samo uz dopuštenje svoga
biskupa. Ukoliko prekrši ovo pravilo, biva osu en na »od-
re eno vrijeme pokore«, a ženu mu »oduzimaju« i prodaju. I
Židovima, koji su izloženi diskriminaciji, je teško. ak i na-
kon preobra enja Rekareda, i unato naporima Crkve, Viz-
igotsko je kraljevstvo i dalje prepušteno politi koj ne-
stabilnosti, op em nasilju i samovolji silnika. Primjerice,
kralj Rekesvind (649. – 672.) ubija sedamsto svojih nepri-
jatelja, a njihove žene i djecu dijeli svojim prijateljima. Za
vrijeme kralja Roderika (710. – 711.) vizigotska vladavina
doživljava svoj svršetak jer muslimani pokoravaju
Španjolsku. Krš anstvo je ipak, do toga trenutka, pustilo u
zemlji duboko korijenje pa ona postaje središtem duge
borbe za povratak poluotoka iz ruku muslimanskih Maura
(tj. berbera).
Tijekom ve eg dijela petoga stolje a Galija je podijeljena

izme u arijanskih Burgun ana i poganskih Franaka.
Burgun ani ipak ne progone katolike kao što to ine
Vandali u sjevernoj Africi ve , naprotiv, oponašaju obi aje
svojih podanika, te s vremenom i sami prihva aju nikejsku
vjeru. Godine 516. kralj Sigismund preobra a se na ortodo-

ksnu trinitarijansku doktrinu, što slijedi i ve i dio
kraljevstva. Franci, ija e zemlja kasnije postati poznata
pod imenom Francuska, isprva ine nepokoran i buntovan
savez nezavisnih plemena. No merovinška dinastija, koja
svoje ime duguje osniva u Merovehu, unosi reda me u njih.
Klodvig, Merovehov unuk i najslavniji pripadnik
merovinške loze, ulazi u brak s burgundskom princezom
krš ankom. U predve er jedne bitke obe ava da e se pre-
obratiti ukoliko mu Bog njegove žene udijeli pobjedu.
Nakon uspješnog pohoda krsti se na Boži 496. g., zajedno
s mnogim svojim plemi ima, a nedugo potom isto ini i
ve ina Franaka. Godine 534. Burgun ane pokoravaju Franci
ime dolazi do ujedinjenja cijele Galije. Kasniji Merovinzi
nisu odve vrsni u kraljevanju pa do po etka sedmoga
stolje a stvarna vlast prelazi u ruke »majordoma« koji, u
neku ruku, obavljaju dužnost predsjednika vlade. Jedan od
njih, Karlo Martel (» eki «), ujedinjuje Franke protiv mus-
limana pod feudalnim sustavom koji mu omogu uje
održavanje staja e vojske.
On vodi frana ke snage u boj protiv muslimana (u ijim je
rukama Španjolska) koji, nakon osvajanja Pireneja, prijete
samome srcu Europe. On im godine 732. nanosi poraz u
bitci kod Toursa. Iako je zapravo ve postao kralj ne traži
naslov. To e u initi tek njegov sin Pipin Mali koji e, s
politi ke pozornice, potjerati beskorisnog kralja Hilderika
III., poznatijeg kao »Hilderik Glupi«. S privolom pape
Zaharija prisiljava Hilderika da napusti prijestolje i postane
redovnik. Po Papinim uputama biskup Bonifacije pomazuje
Pipina Malog za kralja, što je doga aj od prvorazrednoga
zna enja za kasniju povijest krš anstva, jer e Pipinov sin
Karlo I. Veliki, najzna ajniji vladar ranoga srednjega vijeka,
pokušati reformirati crkvu, a Papa e ga okruniti za cara.
SREDNJI VIJEK
UVOD
Povijest Zapadne crkve u tom razdoblju povijest je
najrazvijenijeg i najcjelovitijeg sustava religiozne misli i
prakse kojeg je svijet ikada poznavao. Poistovje ivanje
crkve s cijelim organiziranim društvom, obilježje je po
kojem se Srednji vijek razlikuje od ranijih i kasnijih
razdoblja povijesti. Uz sva ograni enja, to je obilježje
Europske povijesti od 4. do 18. st. – od Konstantina do
Voltaira. U teoriji, kroz itavo to razdoblje, samo su
pravovjerni i poslušni vjernici mogli uživati puna gra anska
prava. Me utim, u Zapadnoj Europi to u enje nije postalo
stvarnost sve do 7. st., a u 17. st. je prestalo biti stvarnoš u.
U tom je razdoblju crkva bila prisilno društvo na potpuno
isti na in kao što je suvremena država prisilno društvo. Bilo
je i onih koji su bili po strani, ali su imali vrlo ograni ena
prava. Prvi na popisu su bili Židovi, koji su se mogli držati
svoje religije, ali je nisu mogli širiti, a na dnu liste oni, koji
su zastranili i postali heretici. Židove se nije smjelo ubijati
jer su bili Židovi, me utim, bilo je dopušteno ubijati
heretike.
Osoba je predavana društvu krštenjem, prilikom kojeg su
kumovi dali odre ena obe anja u ime djeteta, koja su ga
zakonski obvezivala itavog života. Ropstvo je bila druga

nametnuta spona koja je osobu vezala, ali se osoba mogla
riješiti te spone otkupninom, darom ili bijegom.
Me utim, crkvena mo bila je ograni ena:
1. Svi crkveni zastupnici bili su veoma ograni eni u svom
djelovanju i bili su svjesni da e biti kažnjeni ako
zloupotrijebe svoju mo ;
2. Nije bilo crkvene policije. U krajnjem slu aju, gra ane se
moglo prisiliti na nešto jedino uz pristanak i suradnju
nezavisnih svjetovnih vladara. Ako svjetovni vladar nije dao
svoj pristanak, onda je jedino preostalo oružje bilo
ekskomuniciranje.
Crkva je bila itavo ljudsko društvo podre eno Božjoj volji
– spasila ka barka u moru uništenja. Ona je preuzela
društveno ure enje Rimskog Carstva. Crkva je prisvojila
gr ku znanost i rimsku književost kao sredstva blagostanja
na ovome svijetu. Tome je dodala dar spasenja, kojeg na
kraju mogu primiti jedino njezini lanovi. Spasenje se
smatralo zemaljskim odrazom savršenog nebeskog stanja.
Drugim rije ima, bilo je ispunjenje tisu ugodišnjeg carstva.
U politi kom smislu, crkva je bila svjesno nastavljanje
Rimskog Carstva, premda u crkvenom pokriva u. Rimsko
pravo postalo je kanonsko pravo, legije su postale križarske
jedinice, itd. Me utim, uspon papinstva nije bio lak.
Papinstvo je imalo svoje neprijatelje: Isto nu crkvu na
zalazu svoje mo i, ve inu svjetovnih vladara i razne
protivnike hijerarhije, koji su se suprotstavljali papinskim
zahtjevima. Pored toga, srednji se vijek sastojao od tri
razli ita razdoblja, od kojih je svako bilo uslovljeno
razli itim društvenim i intelektualnim okolnostima:
RANO RAZDOBLJE (700.-1050.)
Rimsko društveno ure enje na Zapadu u potpunosti je
propalo tek u 7. st. Obilježja tog prvog razdoblja su
sljede a:
a) Podre enost Zapadnog krš anstva Isto nom krš anstvu

(izravnom potomku krš anskoga Rimskog Carstva) i islamu,
koji su bili mo niji i intelektualno superiorniji. Islam je
dostigao granicu svoje rasprostranjenosti.
b) Siromaštvo na Zapadu. Kao posljedica kuge, gladi,

razaranja i zakržljalosti trgovine, itav je Zapad bio rijetko
naseljen, s gradovima koji nisu imali više od nekoliko tisu a
stanovnika;
c) Bilo je to Benediktinsko razdoblje u kojem je
Benediktova regula bila jedina priznata regula u Zapadnoj
Europi. Smatralo se da je najsigurniji na in spasenja pri-
državati se te regule ili barem doprinositi njenom održanju i
širenju. Tako er se smatralo da su Benediktinski samostani
nebeski otoci u prolaznom svijetu;
d) Što se ti e krš anske javnosti, to je zna ilo nametanje
životu onog što je natprirodno u obliku uda i obrednih
ceremonija (naro ito ' božjeg suda'
). Tražili su stabilnost i
sigurnost u fizi kom povezivanju s relikvijama svetaca.
Svaka crkva, svaki oltar, svaki plemi , svaki kralj, svaki
samostan imao je relikvije, a ponekad i mnogo njih, koje su
se koristile u svakovrsnoj prilici. Papa je zahtijevao slavu
zato što se smatrao uvarem Petrova tijela. Prijestolje Karla
Velikog u Aachenu bilo je prenatrpano relikvijama. Kraljevi
su imali relikvije u krunama i nosili su ih oko vrata. Bilo je
to njihovo tajno oružje u borbi itd. Bez ove nebeske veze,
vidljivi svijet bio je bez smisla ili zao. Kraljevi su se

zaklinjali na službu poput sve enika – nosili su sve eni ku
odje u i bili su pomazani za službu vladanja. U razdoblju od
tri stolje a (750.-1050.), kraljevi koji su prošli taj obred
imali su vlast, koja ih je, kako su mislili, inila svetima i
postavljala iznad biskupa i sve enika. Bili su smatrani
Božjim opunomo enima. Otuda miješanje službe rimskog
cara sa starozavjetnom teokracijom;
e) Kao posljedica toga, pojedinac nije imao veliku ulogu –
progutala ga je zajednica ili ga je (ako je bio važan ovjek)
progutala služba. ovjekova malenkost promatrana je u
usporedbi s neosobnim veli anstvom duhovnog svijeta;
f) Upravo je u tom razdoblju utemeljen trajan sustav:
Desetak, biskupije, Župe te odanost Rimu.
RAZDOBLJE NAPRETKA (1050.-1300.)

Od 1.000. g. došlo je do znatnih promjena:
a) Svjetovni vladar lišen je gotovo bilo kakvog sve eni kog

položaja;
b) Papa je smatrao da ima monopol posredovanja;
c) Benediktova regula izgubila je svoje isklju ivo pravo.
Po ele su se širiti nove vrste redova;
d) Postalo je to razdoblje širenja i optimizma, javila se
potreba za kolonizacijom. Razlozi ovom potonjem bili su
mnogobrojni:
1. Sve ve e nagomilavanje kapitala;
2. Porast broja stanovnika;
3. Vra anje Mediterana Zapadu nakon propasti
muslimanskog i Isto nog carstva;
e) Crkvena hijerarhija smatra se jedinim kanalom
nadnaravne vlasti. Crkva sada zna i ' sve enstvo', a ne tijelo
sa injeno od vjernika. Ideal crkve 12. i 13. st. je društvo
pokornog, organiziranog sve enstva, koje upravlja mislima i
djelatnostima poslušnih i prijemljivih laika kao kraljeva,
velmoža i seljaka. Ni jedan laik nije stekao više od
osnovnog obrazavanja;
f) Relikvije su zadržale svoju važnost u osobnom životu
ljudi, ali su je izgubile u javnom životu;
g) Izmjena kanonskog (tj. crkvenog) prava. Trgovina je
prethodno bila zvanje koje gotovo da i nije bilo spojivo s
krš anskim pozivom, me utim, uo i tog novog širenja, to je
trebalo izmijeniti. Još se uvijek u 11. st. smatralo velikim
grijehom ako ovjek ubije svoga bližnjega u boju, ali je, do
sredine 13. st. razvijena teorija ' pravednog rata'što je, više
manje, zna ilo ' onog koji je u interesu papinstva.'
To je razdoblje bilo razdoblje napretka u svakom pogledu,
me utim, do 13. st. u nekim se podru jima po ela ozbiljno
razmatrati mogu nost stvaranja svjetovne države.
RAZDOBLJE NEMIRA (1300.-1550.)

Po ele su se o itovati nove uznemiravaju e tendencije:
a) Rast politi ke nezavisnosti: Sve ve a samouvjerenost i
samovolja svjetovnih vladara kao što je bio Marsilije iz
Padove (rektor Pariškog sveu ilišta), koji je želio narodnu
crkvu nezavisna od Vatikana
b) Rast duhovne neovisnosti: Sve se više prijeti državnim
institucijama u velikim gradskim naseljima koje su
uzrokovale promjene. Meister Eckhart (filozof misti ar) je
postao zagovornik religije njihovih vo a. Rast demokracije i
privatnoj religije iznemirio je duboko katoli ku crkvu.

Te su tendencije došle do izražaja u žestokom napadu
Francuske vojske na papu i papinom izgnanstvu u Avignon
kao i raspuštanju vitezova templara i sve ve oj ogor enosti
na ostale redove, sve ve em papinom strahu od krajnosti,
koji se o itovao u osudi franjeva kog u enja o siromaštvu
1323. g, Williama Occama i Meister Eckharta i Marsilija iz
Padove. Uo i svih ovih tendencija i crkva i svjetovni vladar
shvatili su da moraju djelovati zajedni ki; u protivnom e
itav sistem propasti; iz tog su se razloga odlu ili za
djelomi ne reforme.
VJERSKI REDOVI
Glavna središta vjerskog života u srednjovjekovnoj Europi
bile su posebne zajednice, odvojene za potpun krš anski
život do smrti. One su imale odlike koje, kako se smatralo,
nisu bile ostvarive izvan jedne takve zajednice. Smatrane su
vjerskim zajednicama za razliku od svjetovnih ili
sve eni kih zajednica.
ULOGE SAMOSTANA:
a. Društvena uloga – bili su duhovna vojska za razliku
od svjetovne. Borili su se za oslobo enje zemlje od
nadnaravnih neprijatelja i za sigurnost kraljevstva;
b. Pokajni ka uloga: Ljudima se mogla nametnuti
stroga pokora za stvari kao što su u estvovanje u bitkama
(post na kruhu, soli i vodi tri puta po etrdeset dana).
Utjecajni ljudi su mogli platiti ugovoreni iznos novca ili
nekoga zadužiti da ini pokoru umjesto njih (uz naknadu);
c. Obiteljska uloga: Za uzdržavanje velike obitelji bila
je potrebna pomo samostana. Samostan je djeci plemi kih
obitelji (koje nisu mogle osigurati budu nost svim svojim
lanovima), osiguravao relativno lagodan život i pružao im
sjajne mogu nosti. Ovo je osobito važilo za žene: Mnoge su
ostale mlade udovice i nisu imale dobru priliku za ponovnu
udaju. Me utim, roditelji su za svako dijete morali dati
naknadu, obi no u posjedu.
Postojalo je mnogo razli itih vjerskih zajednica: Do kraja
13. st. bilo je oko šest do osam glavnih vrsta i dvadeset
podvrsta. Pojavile su se uglavnom nakon 1100. g, kada se
srednjovjekovno jedinstvo po elo rušiti. Ve ina zajednica
osnovana je kao protest svijetu. Razli iti pokušaji da se to
stanje promijeni, rezultirali su novim monaškim redovima.
1. MONAŠKI REDOVI
a. BENEDIKTINSKI RED: Benediktinsko pravilo
(regula) postalo je do vremena Karla Velikog op e priznato.
Crkva je prihvatila njegov oblik bogoslužja. U svoje je
vrijeme bila smatrana najvišim oblikom vjerskog života i
gotovo jedinim sigurnim putem u nebo. Do 1100. g.
zamijenila je sve ostale oblike duhovne djelatnosti.
Objašnjavana je izrekom da se i u zemaljskim bitkama
pobje uje organiziranom i discipliniranom vojskom više
nego pojedina nim naporima. Regula je najviše naglašavala
potpunu poslušnost.
'
Regula' nije bila tako stroga kao raniji kruti sustav
'
upravitelja' na kojem se temeljila. itavo bogoslužje
zasnivalo se na dva biblijska na ela: '
U pono u ustati da te

hvalim'i ' sedam puta na dan tebe hvalim'– otuda duga
služba u toku no i i sedam službi po danu: matine (ili
laude), prima, tertia, sexta, nona, vespera i completaria.
Sve je bilo tako organizirano da se u tjedan dana pro ita
itav psaltir, a za godinu dana Biblija. Ovaj je sustav ostavio
traga u svakoj krš anskoj zajednici zapadnog porijekla.
Predvi ala je tri vrste novaka u samostanu: laike zrele dobi,
sve enstvo i djecu plemi a. Ve inu darova su samostani
primali od roditelja plemi ke djece. Djeca su, prije nego što
bi se zaredila, ranu dob provela u samostanskim školama.
Prvi Benediktinci u Hrvatskoj javljaju se ve u prvoj

polovici IX. st. (samostan u Rižinicama kod Solina, koji je
osnovao hrvatski knez Trpimir; samostani u Karinu, na
Visu). Najve i prosperitet Benediktinskih samostana na
Jadranskom primorju je u razdoblju od IX. do XII. st. kada
Benediktincima pomažu doma i knezovi, vladari i
uglednici, darivaju i ih prostranim posjedima i pravima i
grade i im crkve i samostane. Iz tog su razdoblja ovi
samostani: Sv. Lucije na Krku, sv. Krševana u Zadru, koji
se istaknuo kao središte protumleta kog otpora i imao svoj
skriptorij rukopisa, sv. Mojsija i sv. Stjepana u Solinu, sv.
Stjepana u Splitu, sv. Ambrozija u Ninu, sv. Petra u Selu
(Poljica).
Prvi Benediktinski samostan u Sloveniji osnovan je u

Štivanu kod Devina (IX. st.). God 1140. utemeljen je jedan
od najve ih Benediktinskih samostana u Sloveniji, – Gornji
grad.
Ali s vremenom, Benediktinski red je doživio preinake.
1. Sve je više redovnika bilo plemi kog porijekla. Bio je
obi aj u plemi a da svoje sinove i k eri, dok su još djeca,
'posvete'samostanu. Rezultat tih promjena jest da je udio
redovnika u fizi kom radu smanjem i postepeno zamijenjen
obrednim i kulturnim djelatnostima. To usredoto enje na
znanstveni i umjetni ki rad velike je samostane iz 8. i 10.
st., kao što su Reichenau, St. Gallen i Corbie, pretvorilo u
obrazovna središta Europe. U njima su se nalazile velike
biblioteke i njihovi su redovnici prepisivali rukopise, kojima
je knjiženost i u enost prenešena budu im pokoljenima.
Neki primjeri njihovog umjetni kog rada mogu se vidjeti u
djelima: Kellska knjiga, Lindisfarnsko evan elje.
2. Drugi korak u razvoju bio je taj da su se samostani sve
više povezali s društvom u kojem su se nalazili. Njihovi
opati i redovnici bili su u srodstvu s mjesnim plemi kim
obiteljima; kraljevi i velmože davali su im zemlju; postali su
važni u ekonomskom i politi kom smislu. Umjesto skupine
ljudi koji su pobjegli od svijeta da bi živjeli savršenim
životom, redovni ka zajednica postala je vjersko udruženje
koje je imalo odre enu ulogu u društvu. To je uzrokovalo
reforme unutar Benediktinskog reda kao što su bili
kamaldolezi, kartuzijanci, silvestrinci, valombrozi, cisterciti,
olivetanci i trapisti.
Veliki dio povijesti monaštva usredoto en je na stalne
pokušaje reforme. Benedikt iz Aniane podupiran Karlom
Velikim, pokušava 817. g. izvršiti reformu augustinskih
pravila redovni kog života i želi uvesti više strogosti, više
fizi koga rada, a manje prou avanja, više centralizma i
ograni enja redovni kih vanjskih aktivnosti. To, me utim,
nije bilo mogu e i stvari su se pogoršavale, zbog napada

Vikinga, Saracena, Ma ara koji su mnogo toga uništili. Do
950. g. stanje se do kraja pogoršalo.
Bogatstvo je tako er poslužilo procesu opadanja ideala
samostanskih redova. Usprkos tome što su samostanski
standardi bili jako oslabljeni, ideje monaštva su još uvijek
bile žive. Postojalo je duboko uvjerenje me u sve enstvom
kao i me u laicima, da krš anstvo pronalazi svoj najiskreniji
izraz u monaštvu te da su samostani ku e u enosti i
pobožnosti. Jedino u samostanima u enje može cvjetati,
knjige biti pisane da bi bile na korist i sve enstvu i laicima;
jedino u samostanima mogu biti obrazovani budu i biskupi.
Prihva eno je da molitve, koje su sveti redovnici recitirali,
pomažu blagostanju kraljevstva, njenim vladarima i
stanovništvu. Svatko se složio da je ponašanje pobožnog
redovnika model za sve krš ane. Zbog svega toga, nije
trebalo pro i puno vremena do trenutka kad su biskupi
po eli poduzimati korake reformiranja samostana, koji su
propadali te pronašli kraljeve i plemi e spremne da
pomognu u tom poslu.
b. CLUNIJEVSKA REFORMA
Godine 909. osnovan je samostan u Clunyju (srednja
Francuska). To je ozna ilo po etak reforme koja se
temeljila na na inu života u Clunyu. Otada, vjerskim zadat-
kom redovnika smatralo se, prije svega, vršenje dnevnih
bogosluženja. U Clunyu je to dovedeno u krajnost.
Redovnici su provodili gotovo itave dane u crkvenim služ-
bama. Clunijevske crkve bile su veoma lijepo ure ene i
ukrašene. Namjera je bila službu u initi što
veli anstvenijom i sve anijom. Svi clunijevski samostani
postali su sada zajednice u velikoj ovisnosti o glavnom
samostanu u Clunyu. Svi su redovnici morali biti poslušni,
ne samo svom opatu ve i glavnom opatu u Clunyu.
Clunijevski su samostani postojali nezavisno od lokalnog
biskupa i plemstva. Svi su redovnici morali biti poslušni
papi. Clunijevski je pokret op enito težio za tim da smanji
ovisnost o svjetovnoj vlasti i da pove a papinsku vlast.
Re eno je da su Clunijevski opati, a ne pape, bili glavni
li nosti života krš ánske Europe sve do dolaska pape
Hildebranda (1073.g.) Clunijevska reforma omogu ila je
ponovno osnivanje pedesetak samostana koji su bili razoreni
u vrijeme vikinških napada. Bilo je to za vladavine
nadbiskupa Dunstana i kralja Edgara. Clunijevske zajednice
izravno su tako er uvedene u Engleskoj nakon što su
Normani 1066. g. osvojili Englesku. U Lorraine i zapadnoj
Njema koj došlo je do sli nih reformi u samostanu Gorze.
Pustinjski oblik monaštva ponovno je oživio u Italiji.
Clunijevske ku e su bile direktno uvedene u Engleskoj
nakon što su je Normani osvojili 1066. g. Oni su ih krstili da
bi utvrdili svoju kontrolu nad saksonskim redovnicima. To
je esto dovodilo do sukoba. Kada su redovnici iz
Canterburyja prigovorili opatu (normanskom), kojeg je
nadbiskup Lanfranc izabrao za njih, jedan od
nezadovoljnika je bio izveden pred njega. "Bi li ti ubio svog
opata?" pitao je Lanfranc. "Sigurno bi, ako bih mogao",
odgovorio je redovnik. Tada ga je Lanfranc dao zavezati
golog za glavna vrata opatije i bi evati pred cijelim
narodom. Nakon toga, njegova glava je bila obrijana i bio je
istjeran iz grada.
Me utim, bogatstvo clunijevskih samostana, njihov
bezbrižni odnos prema svijetu u cjelini te njihovo

naglašavanje crkvene službe, navelo je neke redovnike da
krenu težim i starijim putem. Bruno Kölnski je, na primjer,
osnovao La Grande Chartreuse (Velika Kartuzija) u južnoj
Francuskoj 1084. g. kao pustinja ku vrstu samostana.
Kartuzijanski red, koji je stvoren na taj na in, postao je
jedan od najstrožih redova u itavom srednjem vijeku.
Nedostatak stege u nekim clunijevskim zajednicama doveo
je do osnivanja nekoliko strogih Benediktinskih redova oko
1100. g. U Grandmontu, Fontevrault (dvostruki red
redovnika i redovnica) i u Savigny-u.
c. CISTERCITI: Najuspješniji me u redovima koji su

težili obnovi jednostavnoga Benediktinskoga na ina života
bili su cisterciti ili bijeli redovnici. Mati ni im je samostan
bio Cîteaux (Burgundija). U vrijeme Stjepana Hardinga
(1110.-1134.), cistercitske zajednice proširile su se po
Europi. Cistercitski red uveo je u Hrvatsku Andrije I.,
sagradivši im (1205.) u Topuskom opatiju i crkvu. Odatle se
šire po mnogim mjestima Hrvatske i osnivaju svoje opatije u
mjestima: Senj, Kutjevo, Petrovaradin, Zagreb i Samobor. U
Sloveniji su osnovali samostane u Sti ni i Kostanjevici.
Zbog njihova bijelog habita i crnog škapulara, hrvatski
narod ih je zvao ' svakari' .
Željeli su u potpunosti prekinuti s clunijevskom poviješ u.
Njihove crkve i službe bile su jednostavne i bez ukrasa.
Samostane su osnivali u zaba enim i pustim podru jima, u
'pustinji'
. Bila je izražena strogost i tišina i ponovno se
naglašavao fizi ki rad. Prema pravilniku, opat mati nog
samostana morao je svaku zajednicu jednom godišnje
posjetiti i postojao je vrlo vrst lanac zapovijedi. Svake se
godine održavala op a skupština (kaptol) u opatiji Cîteaux
da bi se izradila pravila za itav red. Strogost i organizacija
cistercita pokazala se veoma uspješnom. Do 1300. g. posto-
jalo je oko 600 samostana. Cisterciti su za sebe tvrdili da su
u potpunosti poslušni ' cijelom'evan elju (a to je zna ilo da
su slijedili Krista u siromaštvu i krajnje jednostavnom
na inu života) pa su tako za etnici franjeva kog pokreta.
Odbijali su pokroviteljstvo i poticaje na dobro instva poput
ispovijedi misa i pokopa u okviru samostana.
Cisterciti su bili regrutirani od švedskog kralja Sverker da
prošire krš anstvo svuda u Švedskoj. Prvi nadbiskup
Uppsale je bio cistercijski kalu er (imenovan 1164.g.)
Najslavniji cistercit bio je Bernard iz Clairvauxa (1090.-

1153.), glavni predstavnik misti kog smjera u skolastici,
koji je bio toliko uspješan u prikupljanju ljudi da su pred
njim skrivali lanove obitelji. Naglašavao je Božju ljubav i
vjerovao je da krš ani dolaze do spoznaje Boga ljube i ga, a
ne obratno! Propovijedao je da se tjelesnu ljubav, prirodnu
ljudima, može molitvom i disciplinom pretvoriti u otkuplju-
ju u duhovnu ljubav, ežnju za Kristom. Propovijedao je to
u doba kada se ovjek može lako oduševiti za pustolovine
vitezova, koji traže Isusov pehar s Posljednje ve ere.
Budu i da su cisterciti djelovali na rubu civilizacija, brzo su
nau ili ne samo kako preživjeti, ve kako najbolje iskoristiti
zemlju. Ubrzo su se obogatili svojim privrednim
djelatnostima, posebno kao uzgajiva i ovaca pa su bili
optuženi za grijeh pohlepe. Postepeno su redovnici
prestajali fizi ki raditi i fizi ki su rad prepuštali bra i
laicima, obi no nepismenim ljudima koji su im se pridružili,

ali koji nisu postali punopravni lanovi – bilo im je
zabranjeno opismeniti se, no spasenje im je bilo osigurano.
Pod utjecajem cistercitskog ideala bili su premonstratenzi
(premonstrati) i pavlini u sjevernoj Francuskoj i gilbertinci u
Engleskoj.
d. AUGUSTINCI: S druge strane bili su augustinci,

koji su težili za tim da služe društvu. Ovaj red je bio
povezan sa reformnog pokreta pape Grgura VII. (1021.-
85.), ali prisvojili su ponovo otkriven red Augustina iz
Hippona. Naglašavali su ' apostolski'na in života, što zna i
da su živjeli s ljudima, propovijedaju i, pou avaju i,
ozdravljaju i i služe i im. Bili su tako za etnici
dominikankog pokreta, koji se pojavio kasnije. Podijeljeni
su bili u dvije slijedbe:
Redovni ka sljedba – u malom predstavlja samostan u
Premontré-u, u kojem su vladali umjerenost, šutnja, fizi ki
rad i itanje psalama. Ova je bila stroga struja;
Kanonska sljedba je bila umjerena struja ovog pokreta –
pretstavlja je opatija Sv. Rufa nedaleko Avignona.
Redovnici te opatije živjeli su u usko povezanoj zajednici, u
kojoj im je sve bilo zajedni ko. Ovo je bilo njihovo jedino
pravilo te su bili prethodnici vjerskih bra a iz Deventera.
Me u lanovima ovoga reda su bili poznata imena kao
Toma Kempis i Gerhard Groote (u Windesheimu) i Erazmo.
2. PROSJA KI REDOVI
Pojava buntovnih socijalno-religioznih pokreta (hereza) na
Zapadu poti e u XIII. st. stvaranje tzv. prosja kih redova:
Franjevaca, dominikanaca (red propovjednika), pustinjaka
sv. Augustina (Luther je bio lan ovog reda) i karmeli ana
(s paralelnim ženskim redovima). Njihova su podru ja
djelovanja bila veliki gradovi i sveu ilišta. Mora ih se
promatrati u kontekstu urbane sredine. Oni su u osnovi bili
pokret urbane, mediteranske sredine, dok su cisterciti bili
pokret seoske, feudalne sredine u Francuskoj. Oni su bili
organizirano društvo prosjaka kojima je, da bi preživjeli,
bilo potrebno prili no veliko stanovništvo koje nije bilo
tako siromašno. U Hrvatskoj su na primjer, franjevci
utemeljili zagreba ki samostan 1233. g, a iste godine su
djelovali u Ljubljani. Nikada nisu posjedovali veliku
imovinu. Ve inu prihoda inili su mali darovi u novcu ili
ne em drugom, ostavština, najamnine od pokopa i misa za
mrtve. U oporukama iz 13. st. vidi se da umnici više nisu
ovladani strahom od pakla kao nekada. Drhtali su pred
dugotrajnim istilišnim mukama i željeli su te muke skratiti i
ublažiti mnogobrojnim djelima milosr a. Svim gradskim
ljudima ti redovi su olakšali put u nebo.
Isto su tako nudili savršeni na in na koji se može postati
stalan sveu ilišni radnik, budu i da, nakon što su završili
sveu ilište, više nisu trebali zara ivati za život. To je
tako er pružalo mogu nost korisnog zaposljenja, jer su
franjevcima i dominikancima teolozi bili vrlo potrebni. Oni
bi mlade ljude obu avali za propovjednike, misionare i
diskutante. Do pojave prosja kih redova, sveu ilišta su
uglavnom služila za obuku administratora. Ne treba nas
stoga iznenaditi to što su najve a imena srednjovjekovne
teologije od 1250-1350. g. imena dominikanaca: Albert
Veliki, Toma Akvinski, mistici Eckhart i Johann Tauler ak

i Savonarola! Franjevci su bili Bonaventura, Duns Scot,
William Occam.
a. DOMINIKANSKI RED: Osnovao ga je Dominik

Guzman, ro en u Kastiliji. Bio je to red u enih ljudi koji su
postali '
Gospodinovi psi uvari' , bore i se protiv krivovjerja.
Dominik je prethodno bio poslan u Provansu da propovijeda
protiv albigenza. Dominikanci su bili pozvani da pou avaju
i propovijedaju pa su stoga nosili bijelu redovni ku haljinu i
crni ogrta (škapularu). Nazvani su crnom bra om.
U Poljskoj dominikanci, pozvani na po etku da
evangeliziraju poganske Pruse, su kasnije od svojih
samostana u inili polaznu bazu za evangelizaciju Ukrajine.
U Hrvatskoj su radili u Dubrovniku (prvi puta ih dokumenti
spominju 1225. g.), pa u Zadru, Ninu, Ptuju, Zagrebu,
Splitu, Dubici, Biha u, Velesovu, Studencima, Marenberku,
azmi i Virovitici. Oni su bili aktivni u suzbijanju
bogumilskih heretika u Bosni.
b. FRANJEVA KI RED je osnovao Franjo Asiški.

Naglašavao je zavjetovanje na potpuno siromaštvo, dok su
Benediktinci naglašavali potpunu poslušnost. Dijelili su se u
dvije skupine:
1. Jednu su sa injavali fratres minores, nosili su tamno sivo
odijelo (prozvani su radi toga sivom bra om) i hodali su
bosonogi;
2. A drugu ' spiritualci'koji su bili protiv onoga što su
nazivali raspuštenoš u. Papa ih nije priznao i progonjeni su
kao sekta.
Franjevci su imali više uspjeha od dominikanaca: Po etkom
14. st. dominikanskih je samostana bilo oko 600, dok je
franjeva kih bilo 1400. Iz njihove krile izašli su mistici kao
Joachim iz Flore (1145-1202) koji su kasnije postali
prethodnici Reformacije. Ta dva prosja ka reda uvelike su
se bavila misijskom djelatnoš u. Sam je Franjo
propovijedao evan elje u inozemstvu i svoju je bra u slao u
Španjolsku, Madžarsku i na Istok. Redovnike kao Rajmund
Lulle (1235-1316) se poticalo na u enje isto nih jezika kako
bi mogli razgovarati s Muslimanima. U 13. st. su
propovijedali i osnovali samostane u Sjevernoj Africi,
Bliskom Istoku te isto noj Europi.
U Hrvatskoj su djelovali intenzivno (od prve pol. XIII. st.) i
dominikanci i franjevci, koji su se kasnije podijelil u tri
ogranka (mala bra a, kapucini, konventualci).
3. MARGINALNI REDOVI
I ANTIREDOVI
Pojavili su se u zadnja dva stolje a Srednjega vijeka u težnji
za ve om slobodom od društvenih i hijerarhijskih pritisaka.
Posljedica su raznih individualnih napora. Susre emo se,
stoga, ponovno sa skromnim, neznatnim organizacijama,
koje imaju velike i neodre ene ciljeve.
a. MISTICI: To je proizvelo pojedince poput sv.
Katarine Sijenske, Julijana iz Norwicha ili Gerharda
Grooteja iz Deventera: Bili su to kontemplativci i mistici,
kriti ari i reformatori koji su se pomalo izdvojili iz
organiziranog religioznog društva u kojem su živjeli. Izvan
mode su bili duhovni ratnici, a u modi kriti ari i kon-
templativci. Umjesto ratnika, nova nada krš anstva bio je
prorok kao pojedinac.

Meister Eckhart (von Hochheim) (po etak 14. st.) bio je
dominikanac i filozof misti ar. Rekao je nekoliko stvari koje
bi se mogle tuma iti kao vrlo destruktivne. Srž njegove
poruke bila je – siromaštvo treba tražiti u samoj duši. Nisu
važna djela ve stav. Govorio je o unutrašnjem obra enju
duše koje e se pokazati na odgovaraju i na in kojeg
odre uje samo Bog. Kada ovjek doživi to obra enje, svi
ostali poticaji na pobožnost dolaze na drugo mjesto.
Njegov misticizam, ali i njegova individualisti ka
orijentacija, koja se suprotstavljala crkvenom dogmatizmu,
uzbudila je službene krugove rimske crkve, pa je na
procesu, koji je završen tek nakon njegove smrti, papa
osudio 28 njegovih teza (1329.).
Johann Tauler je bio tako er dominikanac i, osim toga,
propovjednik u Strassbourgu, Kölnu i Baselu. U enik
Eckhardta, ali umjereniji u spekulaciji i izrazu, Tauler je bio
istaknut predstavnik tzv. visoke njema ke mistike, u kojoj se
novoplatonisti ke spekulacije udružuju s opisom unutrašnjih
proživljavanja. Ljepotom jezika i neposrednoš u izraza te
kritikom negativnih pojava u crkvi, Tauler je oduševio
protestante, koji su u njemu vidjeli izraz specifi no
njema ke pobožnosti.
b. BEGINE – lai ka religiozna društva djevojaka i
udovica. Priznati red za žene (posebna vrsta redovnica koje
nisu bile ni laici niti su pripadale samostanu). Njima nije
nitko upravljao, u njihovom redu nije postojala hijerarhija,
bilo im je dozvoljeno privatno vlasništvo i mogle su se
udati. Živjele su strogo, ali se nisu zavjetovale. Ve inom su
radile u bolnicama, tkale su crkvena ruha, vezle i vrijeme
provodile u jednostavnim molitvama i meditaciji. Ime im
vjerojatno potje e od Lamberta le Bègue (mucavac) (umro
1177. g.) koji je bio propovjednik evan elja u Liègu. Bile su
dugo vremena osumnji ene za krivovjerje, vjerojatno zbog
povezanosti sa spiritualcima.
c. BRA A ZAJEDNI KOG ŽIVOTA: Gerhard

Groote bio je poznati propovjednik kojeg je 1380. g.
slijedilo mnoštvo ljudi, jer je nau avao prirodno jedinstvo
ovjeka i Boga i beskorisnost institucionalne religije. I on je
osnovao zajednice u kojima lanovi nisu polagali redovni ki
zavjet, ve su za život zara ivali tiskanjem. Te su zajednice
važne po tome što su uspjele preživjeti izvan formi vjerskih
redova, bez da ih potiskuju ili vrše radikalne promjene.
Održanje tih neredovnih zajednica kosilo se s nekim od
najdubljih uvjerenja srednjovjekovne crkve.
Red je svoje suvremenike zapanjio sljede im:
a. Bio je bez regule ili obavezuju eg zavjeta;
b. Obi an rad bio je sredstvo zarade za život i ponovno je
bio smatran dobrim za duhovno zdravlje;
c. Sve enstvo i laici su imali isti položaj; lan druge
generacije jedne od tih zajednica (Toma Kempis) napisao je
djelo 'Nasljedovanje Krista'(De imitatione Christi);
d. Nisu postojali kao sredstvo spasenja drugim ljudima.
PAPINSTVO
PRVO RAZDOBLJE (700.-1050.):
U VRŠ ENJE PAPINSKE VLASTI U
ITALIJI

Ovo razdoblje je bilo okarakterizirano sljede im
imbenicima:
1. Biskup Rima bio je duhovno superiorniji od svakoga jer
je posjedovao glavni adut: Tijelo svetoga Petra. Prema
Konstantinovom dokumentu bio je tako er i zakoniti
nasljednik zemljišta u Italiji kao i Konstantinovog
birokratskog Carstva;
2. Papin savez sa Svetim Rimskim Carstvom pružio mu je
politi ku mo samo u Italiji. Svoj tamošnji položaj je
dugovao imperatoru kao što to i navodi Konstantinova
darovnica;
3. No, papinska birokracija nije mogla nametnuti papinsko
upravljanje nad Crkvom u ostalim dijelovima Zapadne
Europe. Iako je bio priznat kao glava, nije imao prave vlasti.
Odluke u svezi vo enja Crkve rješavale su se u lokalnim
crkvama bez suradnje pape.;
4. Kraljevi su postavljali zna ajne duhovnike.
Papinstvo i frana ka država: Prvi korak u odnosu

izme u papa i politi kog zaštitnika poduzet je kada je Grgur
Veliki pokušao sklopiti savezništvo s frana kom državom
(tj. s Francima) u Galiji za vrijeme merovinške dinastije.
Me utim, za Klodvigove vladavine i njegovih nasljednika,
stanje se u Francuskoj veoma pogoršalo. Vladala je
anarhija, nemoral, i povrh svega, crkvom je upravljala
država. Grgur je želio sprovesti reformu, ali u tome nije
uspio. Umjesto reforme, poslavši Augustina (Rimskog) u
Englesku, uveo je ondje katoli ko krš anstvo. Reforma je
morala ekati 8. st. kada su stigli:
a. Keltski i kasnije engleski misionari;
b. Obnavljanje papinstva;
c. Nova kraljevska dinastija (tj. Karolinzi) u Francuskoj.
Otac Pipina Malog (frana kog kralja), Karlo Martel
(majordom Austrazije) pomagao je misionare, jer je želio
svoju vlast proširiti u Bavarsku. Papinstvo je odobravalo tu
pomo , me utim, stvari su se pogoršale kada je Karlo,
nakon što je porazio Muslimane, odbio vratiti crkvene
posjede koji su mu bili dani da bi pobijedio Muslimane. Isto
je tako odbio prisko iti u pomo papi kojeg su napali
Langobardi. Me utim, novo je razdoblje po elo kada su
Karolinzi došli na vlast za vladavine Karlmana i Pipina
(kojeg je okrunio Bonifacije, papinski poslanik). Kad je
Pipin uzeo (silom) vlast od merovinške dinastije, papa ga je
priznao. Zbog toga je Pipin bio papi obavezan. Bonifacije je
uz njihovu pomo reformirao crkvu. Papa Stjepan II. se u
borbi protiv Langobarda obratio za pomo Pipinu, koji mu
je pomogao, pobijedio Langobarde i predao mu osvojena
podru ja jugoisto ne i srednje Italije onim što se naziva
Pipinova darovnica. Papa je prethodno podupirao Pepinov
uzimanja vlasti i preseljenja gladnog grada od Pariza do
Aachena (Aix-la-Chapelle).
Za vladavanja Karla Martela je po eo feudalski sistem: on
je stvorio stalež konjica (viteza) da suprotstavi strašno
muslimansko konjaništvo. Onima je dao kraljevsko do-
djeljenje zemlje (lat. feudum) pod uvjetom da polože
prisegu vjernosti prema frana kog kralja s obe anjem da se
mu dati vojsku službu. Tako vitezi su postali vazali kralja i
se razvili u liniju mo nog plemstva koje posjeduje zemlju.
Oni su delegirali svoju mo drugim manjim plemstvu i tako
su stvorili feudalski sistem. Oni su zagradili crkve na svojim

zemljama ali su sa uvali pravo da imenuju sve enika koji
služe u ovom crkvama.
Krivotvoreni dokumenat: U isto vrijeme, papinski
zahtjev za vrhovnom vlaš u u Italiji te nezavisnoš u od
Isto nog Rimskog Carstva, oja an je jednom od najve ih
srednjovjekovnih krivotvorina, Konstantinovskom
darovnicom. U toj se ispravi tvrdi da je Konstantin
oporu no ostavio Rim i zapadni dio Carstva rimskom
biskupu kada je carsku prijestolnicu preselio na Istok.
Krivotvoreni dokumenat oli enje je stavova prema
papinstvu u tom razdoblju: Govori nam o Konstantinovom
'obra enju', krštenju i iscjeljenju od gube, o posredništvu
pape Silvestra I. i carevim darovima Petrovom namjesniku:
1. Prevlast nad patrijarškim biskupijama: Antiohijom,
Aleksandrijom, Jeruzalemom, Carigradom i svim ostalim
crkvama;
2. Carski znak vlasti i Lateranska pala a u Rimu;
3. Prijenos carske vlasti na papu u Rimu, Italiji i svim
zapadnim provincijama.
Ta je isprava zatim položena na tijelo sv. Petra kome su
darovi bili li no namijenjeni. Tobožnja Petrova povijest u
istom je duhu: Postao je Antiohijski biskup 34. g., godine
40. preselio je biskupiju u Rim, a 57. godine ustanovio
adventski post i korizmu, 59. godine posvetio je Lina i
Anakleta za svoje nasljednike.
Papinstvo i Karlo Veliki: 800. g. papa Lav III.

okrunio je Karla Velikog za cara, obnovivši tako Rimsko
Carstvo na Zapadu, iako se Karlu Velikom nije svi ala
pomisao da zahvalnost za krunu duguje papi. Nastavio je
obrazovnu reformu sve enstva, koju su zapo eli Pipin i
Bonifacije pod vodstvom Anglosasa Alkuina. Jedna
generacija Alkuinovih u enika iz kraljeve dvorske škole
otišla je za upravitelje samostanskih i katedralnih škola po
itavom Carstvu. Karolinška renesansa uzore je tražila u
anti kom svijetu i ranom krš anstvu. Naglavašala se latinska
književnost; prou avanje gr kog bilo je nestru no i umjetno.
Irac Ivan Škot Eriugena bio je jedini dobar stru njak za
gr ki u Karolinškom svijetu. Benediktova regula provedena
je u svim samostanima.
Izme u 845. i 853. g. pojavila se u Rheimskoj biskupiji
druga papinska krivotvorina. Bili su to lažni dekreti.
Na injeni su da bi osigurali ' Zakon'koji bi štitio prava
biskupa. Da bi oja ali svoju tvrdnju, autori su se pozvali na
vrhovnu papinsku vlast. Taj sažet izvatka iz Crkvenog
zakona, kojem je pripojena Konstantinova darovnica, postao
je važan dio srednjovjekovnog kanonskog prava i oja ao je
papinske zahtjeve za vrhovnom vlaš u u crkvi i nad
svjetovnim vlastima. Prvi papa koji se okoristio tom
ispravom bio je Nikola I. (858.-867.).
Karlo Veliki je za svoje vladavine zahtijevao da se papa
podre uje kralju. Kada je Ljudevit Pobožni postao car, ta je
težnja usmjerena u suprotnom pravcu. Me utim, nakon
Ljudevita Pobožnog, karolinško se carstvo raspalo zbog
posljedica gra anskog rata. Ponovno se po elo starim
zlouporabama. Što se ostalih podru ja ti e, Muslimani su
napali s juga, Ma ari s istoka, a Normani sa sjevera i na
Sredozemlju. Papa je sada bio sam u borbi protiv talijanskih
prin eva. U itavoj Europi u 10. st. došlo je do gotovo
potpunog sloma poretka i propasti kulture. Ugovor izme u
pape i svjetovnog vladara je ponovo u opasnosti.

Engleska, pod vladavanjem Alfreda Velikog (871-901), koji
je organizivao odpor protiv vikinga, je postala onda zemlja
gdje se uvalo znanje. On je pobjedovao Dance i širio
krš ansko u enje me u njima.
Kaos koji je došao do Europi izrokovao je sve ve u
zavisnost izme u frana ke države i Vatikana.
Papinstvo i Saska dinastija: Do prekretnice u

sudbini papinstva ponovno je došlo kada se za vladavine
pape Ivana XII. (955.-964.) pojavila jaka nezavisna ger-
manska monarhija da suprotstavi ma arsku grožnju. Papa je
tražio ponovo politi ku podršku. Saska dinastija zapo ela je
izborom Henrika I. i odlu no ju je nastavio njegov Sin Oton
I. (936.-973.). Oton je razvio posebnu vrstu odnosa s
crkvom u Njema koj. Biskupima i opatima dana su prava i
dostojanstvo kraljevskih prin eva, a crkvi je darovano
mnogo posjeda. Pomo u savezništva s crkvom, Oton je
želio smanjiti vlast buntovnih plemi a u kraljevstvu.
Me utim, Oton je utjecao na imenovanje biskupa pa mu je
tako odanost bila zajam ena. Njema ki su biskupi, u stvari,
novcem i vojskom pomogli njema kim carevima zavladati
Italijom, Isto nom Njema kom i Poljskom. Oton je otišao
na jug da bi se oženio langobardskom princezom, a zatim se
proglasio kraljem Langobar ana. Mogao je sada pomo i
papi u borbi protiv svih njegovih talijanskih neprijatelja.
Prije toga je Henrik I. teško porazio Ma are u bici kod
Anstruta godine 933. Dvadeset i dvije godine kasnije u bici
kod rijeke Lech, Oton je dobio ponovo pobjedu nad njima.
Ova pobjeda je okon ala upadanje njihovih ekspedicija.
Dakle Oton je postao spasitelj Zapada i, naravno, kandidirao
se za titulu '
Svetog Rimskog imperatora.'
Papinstvo je oživjelo Carstvo na Zapadu 962. g. kada je
Ivan XII. okrunio Otona i Adelaida u crkvi Sv. Petra. Cijena
tog kruniranja bila je miješanje u crkvene poslove. Otsada
ne samo da je car, nakon što je bio izabran, morao i i u Rim
da bi ga papa okrunio, ve je car sada odlu ivao tko e biti
papa ili protupapa. Oton je 963. g. obe ao Rimljanima da se
papu ne e birati bez njegovog pristanka ili pristanka
njegovih sinova. Zatim je stavio papu na probu, lišio ga
službe zbog nemoralnoga ponašanja i izabrao drugog papu.
Papinstvo je tako postalo oru e svjetovne vlasti kao i
biskupi. Me utim, došlo je do obrata. Godine 910. zapo ela
je samostanska reforma, osnovan je clunijevski red koji je
bio pod izravnom papinskom kontrolom. Jedan od njegovih
lanova, Humbert od Moyenmoutiera, strogo je zahtijevao
da o izboru visokog sve enstva ne odlu uje isklju ivo
svjetovni vladar. U svom je zahtjevu išao i dalje pozivaju i
se na Gelazijevo u enje da papa treba biti vrhovni vladar,
ak iznad cara. Glavno je pitanje od sada bilo kako
papinstvo osloboditi kontrole svjetovnog vladara.
Oton III. je jako teško kontrolirao papinstvo iz velike
udaljenosti. U Rimu su vlast kontrole imale rimske
aristokratske obitelji. Godine 1044. Rimljani su se pobunili
protiv pape Benedikta IX. (zadobio je svoju poziciju
zahvaljuju i obiteljskoj povezanosti) i ustoli ili su antipapu
Silvestra III. Kasnije je Benedikt prodao svoju poziciju
tre em ovjeku, Grguru VI. Sada su trojica proglasila sebe
pravim papama. Henrik III. je odlu io intervenirati. U Italiju
je stigao 1046. godine i postavio je Sinod u Sutri na kojem
su dvojica od trojice papa bili zba eni, a tre i je sam odu-

stao od papinstva. Henrik III. je imenovao etvrtog ovjeka
(Nijemca) za papu koji je uzeo ime Klement II.
DRUGO RAZDOBLJE (1050.-1300.):

U VRŠ IVANJE PAPINSKE VLASTI NA
ITAVOM ZAPADU
Ovo drugo razdoblje je bilo okarakterizirano sljede im
imbenicima:
1. Papa je sada postao superiorniji i ja i od cara;
2. Izgradio je jaki birokratski aparat da bi nametnuo vlast u
svakom kutu Zapadnog carstva;
3. Papinske beneficije (razni zna ajni položaji i prava)
mogle su se nabaviti za novac. Ovo je zahtijevalo ve u
ovisnost svakog pojedinca o papi. ak je postao priznat i
kao vrhovni arbitar u svim sudskim procesima;
4. Postavljao je i odre ivao duhovnike.
Lav IX. je obnovio papinstvo u tom razdoblju, kad su
granice utjecaja proširene: Sklopljen je savez s
Normanima, došlo je do pogoršanja odnosa s Grcima,
reformiran je papinski upravlja ki mehanizam, zapo et je
dosljedan plan upravljanja putem poslanika, osnovani su
sabori i u velikoj je mjeri pove ana korespondencija. Nakon
darovnice slijedi itav niz bezuslovnih povlastica za
papinstvo, koje se nalaze u knjizi pisama Grgura VII.: Nitko
ne može Papi suditi; Rimska crkva nije nikada zgriješila i
nikada ne e ni zgriješiti...itd. Promijenio je naslov: Više se
ne zove Petrov namjesnik, ve namjesnik Kristov. Taj je
naslov potkrijepio njegov zahtjev za univerzalnom
vrhovnom vlaš u.
Najvažniji razvoj u tom razdoblju predstavlja ustanovljenje
ogromnog i složenog sudskog mehanizma, koji je u
potpunosti bio pod papinskom kontrolom. Da bi papinske
odredbe, u kojima je bio uklju en svaki detalj crkvenog
života, dobile na snazi, papa je jedino imao pravo zabrane
vršenja bogoslužja i ekskomuniciranja iz crkve, a to je
ovisilo o suradnji sa svjetovnom vlaš u. Ve ina papa su u
tom razdoblju bili odvjetnici, što pokazuje važnost izgradnje
zakonskog sustava. Svjetovna i crkvena vlast sura ivale su
kada su imale zajedni ke interese. Neki su ljudi stekli dojam
da crkva predstavlja urotu svjetovne i crkvene vlasti radi
eksploatiranja crkvenog bogatstva i da je papa, kao glava te
zavjere, u stvari antikrist.
U tom se razdoblju borba dalje razvijala izme u pape i
careva. Godine 1059. u trenutku slabosti Saske carske
dinastije, papa Nikola II. je odre uje da se izbor budu ih
papa mora vršiti glasanjem kardinala te tako u izboru ne
mogu u estvovati ni car ni rimske velikaške obitelji.
Normani (iz Sicilije) su se slažili da interveniraju u slu aju
gdje car pokuša utjecati papinske izbore. Pored toga su
papinskom poslaniku, kao predstavniku, dana posebna
ovlaštenja. Milanska crkva, koja je prethodno odbacila
celibat za sve enike, morao se podre ivati papinstvu.
Hildebrand: Do stvarne prekretnice je došlo kada je
1073. g. za papu izabran Hildebrand (Grgur VII.). U
po etku je sklopio savez s Henrikom IV. (iz Otonove
vladarske ku e), me utim, Henrik je bio dvoli an ovjek.
Nastao je spor oko imenovanja biskupa u njegovim
podru jima: on je želio ih imenovati a ne papa. Henrik nije
želio popustiti papi pa ga je papa ekskomunicirao iz crkve.
Henrik je sazvao vojsku. Pripremio se da napadne Italiju.

Papin interdikt lišio je Henrika svake podrške i morao je
priznati poraz. Prešao je Alpe sa svojom obitelji i molio je
papu za oproštenje, stajavši na zimi ispred papinske pala e
u Canossi. Papa mu je na kraju oprostio. Henrikovi
neprijatelji su ga pokušali svrgnuti s prijestolja izabravši
Rudolfa, njema kog vojvodu, za cara. Uslijedio je sukob.
Papa nije htio Henriku pružiti podršku i Henrik se s tim nije
pomirio. Papa ga je zatim ekskomunicirao, a on je napao
Rim i osvojio ga. Papu je spasio Normanski vladar južne
Italije, koji je spalio grad u borbi s Henrikom IV. Rimljani
su se tako razgnjevili da su izabrali novog papu, a
Hildebrand je umro u progonstvu. Za vladavine njegovog
nasljednika Urbana II., sazvan je prvi križarski rat (pohod).
Sporazumno je stvorena odluka da biskupe bira sve enstvo,
me utim, biskupi su se morali zakleti da e sura ivati s
kraljem jedino u svjetovnim poslovima. Car je još uvijek
imao veliku vlast nad crkvom sve do kraja dinastije 1125.
g., kada je papa postao vrhovni vladar. Simboli vrhovne
vlasti bili su carski znakovi asti uklju ivši i tijaru, nakit za
glavu, unjastog oblika na kojem je bila kruna. Kasnije je
Inocent III. dodao još jednu krunu, a Bonifacije VIII. još
dvije!
Nešto prije dolaska na vlast Inocenta III., uslijedila su druga
dva važna sukoba: Sukobili su se papa Aleksander III. i
Fridrik I. Barbarossa, najistaknutiji car nakon Karla
Velikog, oko raspodjele vlasti u Italiji. Fridrik je ipak na
kraju priznao poraz. Drugi je sukob bio izme u Henrika II
(engleskog vladara) i Thomasa Becketa u svezi papinske
vlasti u Engleskoj: Becket je suprostavio sudsku istragu
sve enika na lai kom sudu. Thomas Becket je ubijen. Kad
je nakon tri godine proglašen svecem ta je katedrala (u
Canterburyju) postala jednim od najznatnijih europejskih
svetišta i mjestom hodo aš a (v. Canterburyjske Pri e od
Chaucera).
Inocent III: Vladavina Inocenta III. obilježava uspon

srednjovjekovnog papinstva. Me utim, da bi održao vlast,
bila mu je potrebna politi ka podrška. Uslijedila su dva
gra anska rata iz kojih su pobjedni ki izašla dva
pretendenta na carsko prijestolje. Papa se, me utim, nije
želio prikloniti ni jednome, pa je izabrao Hohenštaufovce.
Fridrik I. (Barbarossa) pomogao je papi da do e na vlast
unato njihovom nepostojanom odnosu, ali je papa tek u
njegovom unuku (Fridriku II.) našao pogodnog saveznika.
Postavio ga je za cara, a za uzvrat mu je dana neograni ena
vlast nad Njema kom.
Inocent III. se u borbi za vlast dva puta oštro sukobio: Prvi
puta s engleskim kraljom Ivanom Bez Zemlje oko
imenovanja Canterburyjskog nadbiskupa (papa je predlagao
Stephena Langtona). Ivan je kona no popustio, nakon što je
Engleska 6 godina bila pod interdiktom (u potpunosti se
prestalo s vjerskom djelatnoš u), i kada mu je zaprijetila
opasnost invazije od Francuske, pokorio se papi i priznao se
njegovim vazalom. U podru ju svjetovne vlasti, papa je
ponovno izgubio kada su baruni, zajedno sa Stephenom
Langtonom, prisilili Ivana (kojemu je papa pružao podršku)
da potpiše Magnu Cartu kojom se vladalo putem zakona, za
razliku od kraljevskog despotizma.
Drugu je borbu vodio s francuskim kraljem Filipom II.
Augustom (1180.-1223.). Želio se rastati sa svojom ženom
Dankinjom dan nakon vjen anja. Papa nije želio dati

pristanak i stavio je Francusku pod interdikt. Na kraju je
kralj popustio u svom zahtjevu.
Vladavina Inocenta III. obilježava uspon srednjovjekovnog
papinstva. Smatrao je da, kao Kristov namjesnik, ima
jedinstven autoritet nad svim ljudskim postupcima. U skladu
s tim mogao je posredovati u bilo kojem sporu i odrediti
kaznu poraženome. etvrti Lateranski sabor (1215.) bio
je vrhunac njegove karijere. Osim što je odlu ivao o važnim
doktrinalnim pitanjima, u vrstio je svoju vrhovnu vlast u
svakom podru ju Zapadnog i Isto nog krš anstva, budu i da
je etvrtom križarskom vojnom Carigrad postao Zapadno
kraljevstvo. Na istom je saboru, nažalost, potvr eno sramno
odstranjenje Židova iz društva u cjelini: Prisiljeni su bili
živjeti u židovskim etvrtima (getoima) i nositi posebnu
oznaku.
Inocent je bio prvi papa koji je o krivovjerju govorio kao o
'izdaji'(1199.). Bio je tako er za etnik ideje o inkviziciji.
Ta je ideja nastala pod utjecajem nekriti kog itanja Staroga
zavjeta, obnove Rimskog prava po kojem su krivovjerci
zaslužili smrtnu kaznu i pod utjecajem ideje o totalitarnom
(teokratskom) društvu.
Prvi puta je upotrijebio silu u borbi protiv katara
(albigenza), protudruštvene sekte, iji su lanovi
propovijedali da je materijalni svemir stvorio Sotona, da je
to njegovo oru e: Osudili su stoga upotrebu bilo kakvih
materijalnih stvari, zabranili su brak, poticali ljude na
samoubojstvo i zagovarali na in života koji je na udan
na in u sebi sadržavao asketizam i nemoral. Ovaj pokret
naišao je na pogodno tlo u južnoj Francuskoj i u mnogim je
mjestima pridobio ve inu stanovništva. Prethodni pape su
bili suviše zauzeti drugim poslovima da bi se oko toga
brinuli, me utim, s Inocentom nije bilo tako. Prva njegova
zamisao bila je poslužiti se uvjeravanjem pa je tako poslao
dinami nog propovjednika Dominika u Francusku. Stanje se
nakon deset godina propovijedanja nije poboljšalo. Zatim je
godine 1207. papin poslanik Petar od Castelnaua mu ki
ubijen, ini se, na poticaj osumnji enog katara, Rajmunda,
grofa od Toulousa. Papa Honorije III. je objavio križarsku
vojnu (pohod) protiv albigenza i dvije velike vojske pod
vodstvom Simona de Montforta zajedni ki su napale
jugozapadnu Francusku, uništile gradove Béziers i
Carcassonne te izvršile pokolj nad stanovništvom. U bici
kod Mureta su kona no uništili heretike.
Upravo u svezi s tom križarskom vojnom stvoren je
papinski sustav inkvizicije. Inkviziciju je sa injavao
poseban sud, ije su lanove imenovali pape i zadužili ih da
gone heretike. Do tada je to bio posao biskupa. U
Francuskoj im je Luj VIII. dao znatna ovlaštenja za su enje
i kažnjavaje heretika. Fridrik II. je izdao sli nu odredbu
naredivši da se heretici spale. Kada je Grgur IX. postao
papom, preuzeo je zakon Fridrika II. S time je pogubljenje,
koje su vršile svjetovne vlasti, kona no i službeno postalo
papinska politika. Za njegove vladavine inkvizicija je kao
crkvena ustanova, nezavisna od biskupa, prakti ki dovršena,
a dominikanci su po tom pitanju postali njegovo oru e.
Žrtve inkvizicije bile su optužene na osnovu potajnih
prijava: Nisu im bili dozvoljeni svjedoci ni zakonska
pomo ; i nedužni i krivi esto su bili prisiljeni na priznanje
okrutnim mu enjem koje je kona no bilo odre eno bulom
Inocenta IV. 1252. g, Ad extirpanda (Progoni do
eliminacije).

Godine 1483. uvedena je inkvizicija u Španjolskoj i nije
bila odgovorna papinskoj inkviziciji. Kraljica Izabela
uvjerila je papu Siksta IV. da inkviziciju u ini nacionalnom
institucijom. Najduži unutrašnji križarski rat sve do tog
momenta bio je onaj protiv Muslimana u Španjolskoj. Oni
su istjerani iz Sjeverne Španjolske, ali su još uvijek bili
dobro ušan eni po rovovima na jugu, gdje su imali dobre
odnose s krš anima i Židovima, sve dok se Ferdinand i
Izabela nisu zbližili. Brakom su ujedinili pokrajine Aragon i
Kastiliju. Zajedno su porobili Granadu na Jugu i vratili
inkviziciju pod Torquemadom (1420.-98.). Tortura je bila
upotrijebljena da bi se iznudilo priznanje i dogodilo se
nekih 2000 smaknu a. Torquemada je bio kasnije uklju en
u inkviziciju u Bosni protiv Bogumila. Godine 1492.
crkvene vlasti u Španjolskoj zagovarale su da Muslimane i
Židove treba krstiti ili istjerati. 200.000 Židova je otišlo,
mnogi za Carigrad, mada su se neki nastanili u Solunu, a
drugi u mediteranskim lukama. Iste godine (1492.) Kristofor
Kolumbo je bio poslan da obrati više neznabožaca za Krista,
u Indiji!
Papinstvo i Hohenštaufovci (Waiblingen): Iako su

odnosi izme u Inocenta III. i Fridrika II. dobro po eli
(1213.), Fridrik se poslije pokazao jednim od najstrašnijih
neprijatelja papinstva. Kada je Grgur IX. postao papom
(1227.) na pomolu je bio pravi rat. Taj je rat nanio
nenadoknadivu štetu duhovnom ugledu papinstva. Fridrika
je dva puta ekskomunicirao Grgur IX., a jednom Inocent IV.
Po eo je strašan rat, jer su se obje strane borile po itavoj
Europi. Fridrik je gotovo u svima vidio papine ubojice i
urotnike, a sa osumnji enima, koji su bili bespomo ni,
postupao je krajnje okrutno: Dao ih je oslijepiti užarenim
željezom, konji su ih vukli po kamenju, zatvarani su u vre e
s otrovnicama i bacani u more. Papa je odgovorio
duhovnom artiljerijom: Davao je oprost za sudjelovanje u
svetom ratu protiv Fridrika, ekskomunicirao ga i stavio pod
interdikt. Fridrik je kona no poražen u bici kod Parme
(1248.), nakon ega je umro. Bio je to kraj Hohenštaufove
vladarske ku e na Siciliji. Od tada su pape odlu ile Siciliju
odvojiti od carstva. Prvi njihov problem bio je kako na i za
Siciliju onoga koji ne bi imao nikakvo pravo na carstvo.
Našli su pogodnu osobu u Anžuvincu Karlu I., bratu
francuskog kralja.
Papinstvo i Habsburgovci (Welfovi): Papa Grgur X.
je dao carsku krunu Rudolfu Habsburškom, koji je obe ao
da e biti poslušan te je izabran za cara (1273.). Karl
Anžuvinac osigurao je svoju vlast nad Sicilijom porazivši
Fridrikova dva sina, Manfreda i Konradina. Me utim,
uskoro se Sicilija pobunila u gerilskom ratu protiv
francuskog okupatora. Papa je tako stekao glas
imperijalisti kog tla itelja. Kada je trebalo izabrati papu,
oba kandidata (Orsini, koji je bio naklonjen francuskim po-
tomcima Anžuvinca Karla I. i Colonna, koji je bio
naklonjen španjolskoj vladarskoj ku i Aragon), odbijena su
i izabran je za papu Pietro del Morrone, neobrazovani
pustinjak, koji je došao na prijestolje kao Celestin V.
TRE E RAZDOBLJE (1300.-1520.):

OPADANJE SISTEMA

Ovo je razdoblje okarakterizirano sljede im:
1. Papinska ekskomuniciranja su gubila svoj utjecaj;
2. Indulgencije su po ele gubiti svoju vrijednost. Kona no
su se dijelile svakome bez ikakvoga ve ega duhovnog ili
politi kog razloga;
3. Njegov politi ki suverenitet je slabio i postepeno bio
zamijenjen dostojanstvom arbitera (posrednika) u politi kim
sukobima. Kako nacionalizam postaje važnijim, zna aj
duhovnosti pada;
4. Dok je papinstvo nastavljalo funkcionirati kao
birokratska institucija, gubilo je svoj utjecaj u korist malih
neslužbenih skupina u crkvi, primjerice kod mistika i
vjerske bra e Deventera. Prestalo je biti centar inovacija.
Papinstvo i Francuzi: Celestin se odrekao službe 1294

g. Bio je prvi papa koji je to u inio. Njegov nasljednik
Bonifacije VIII. bio je politi ki papa. Iako mu
Hohenštaufovci nisu smetali, na pomolu je bila nova
opasnost: Nacionalna svijest koja se željela osloboditi
papinske kontrole. Papa se uskoro sukobio s Francuzima,
vode om silom u to doba. Francuski kralj Filip IV. Lijepi
želio se dokopati crkvenog novca (da financira rat protiv
engleza) pa je sve enstvu nametnuo porez. Po ela je žestoka
borba. Papa je na kraju izdao bulu Unam sanctam kojom je
potvrdio tradicionalnu papinsku tvrdnju da je papa vrhovni
vladar krš anske Europe i društvenoga poretka. Zaklju io
je: Svako se ljudsko stvorenje, da bi se spasilo, mora po-
koriti Rimskom visokom sve eniku. Filipovi savjetnici
odgovorili su na to pismenom optužbom u kojoj su
Bonifacija optužili za ubojstvo, krivovjerje, simoniju
(kupovanje crkvene pozicije), preljubu, raskol te da mu je
ljubimac avo. Papa ga je ekskomunicirao, a Francuzi su
izvršili napad na papinsku pala u u Canossi, južno od Rima.
Papa im je jedva uspio uma i, ali je ubrzo umro od pre-
trpljenog šoka.
Od tada su Francuzi odlu ili vršiti pritisak na papinstvo,
kako bi ga pokorili, i na kardinale, koji su bili podijeljeni na
stranke onih koji su bili protiv i oni koji su bili za Francuze.
Nadbiskup Bordeauxa izabran je za papu 1305. g. (uzeo je
ime Klement V.), me utim, nije želio napustiti rodnu
Francusku pa se preselio u Avignon, gdje je ve ina papa
boravila ostatak stolje a (budu i da su svi bili profrancuski
orijentirani). Za vladavine Klementa V., Francuzima je
odobreno ukinu e redove templara i hospitalaca, kako bi se
domogli njihovih posjeda i bogatstava. U to je vrijeme
papinstvo postalo trgova ki i birokratski usmjereno.
Francuzi su se pobrinuli za kontrolu nad papinskim
izborima: 82% kardinala bili su Francuzi, 13% Talijani a
5% ostale narodnosti.
Jedna posljedica odsutnosti papinstva od Italiji je bila
razvijanje renesance u Italiji bez ograni avanja umjetni ke
genije u ime crkve.
Druga posljedica je bila slijede a: mnogo intelektualaca su
iskoristili priliku da napade papinstvo, naro ito Marsilije iz
Padove (rektor Pariskog universiteta), i Wil–liam Okamski.
Obadve je saštitio Luji Bavarski koji je bio tako er kasnije
izop en od pape. Obadva ovi mislioci su tvrdili da Biblija
mora biti izvor doktrine i da svako neslaganaje mora biti
riješeno na demokratski na in od najvišeg crkvenog sabora,
a ne od jednog ovjeka koji djeluje kao duhovi diktator.
Protestantski reformatori su kasnije iskoristili ove ideje.

Grgur XI. se vratio u Rim. Kada je umro, Rimljani su
zahtijevali papu Talijana. Kardinali su se na koncu složili i
izabrali Urbana VI. Me utim, uskoro se kardinalima
pokazao kao veliki diktator pa su izabrali drugog papu,
Klementa VII., koji se nakon borbi s protupapama povukao
u Avignon. Neke su zemlje pružale podršku jednom papi, a
druge drugom. Kardinali su pokušavali zalije iti raskol,
sastali se i izabrali tre eg ovjeka, Aleksandra V. Sabor u
Konstanci sastao se 1414. g. i izabrao Martina V. za papu.
Martin nije ak bio ni sve enik, kada je bio izbran za papu i
hitno je morao biti imenovan sve enikom, zatim posve en
kao biskup i ustoli en kao papa! Me utim, došlo je do druge
podjele izme u sabora (kardinala) u Ferrari i sabora u
Baslu. Svaki je sabor izabrao protupapu, no jedan se papa
povukao.
Papinstvo i renesansa: Nakon toga je papinstvo u

potpunosti postalo talijanska ustanova i po elo je slavno
doba renesansnog papinstva. Prvi papa, Nikola V. pružio je
uzor ostalima zanimanjem za umjetnost, ukrasno
graditeljstvo, humanizam, prou avanje gr kog itd.
Aleksandar je bio najkontroverzniji papa tog smjera:
Poslužio se turskom pomo i u borbi protiv Francuza. Usred
tih politi kih okršaja, propovjednik Savonarola je pogubljen
u Firenci zbog suprotstavljanja papi i prijateljstva s
Francuzima.
Tre e razdoblje papinstva prije svega je bilo razdoblje
pove anja inflacije. Prve povelje o oproštenju grijeha
(indulgencije) dane su svakom onom tko bi se uklju io u
križarski rat (1095.). Smatrane su zamjenom za sve ostale
vrste potpore i stoga su osiguravale izravan ulazak u nebo
križaru koji se umro u stanju pokajanja i priznanja grijeha.
Taj je postupak postepeno poprimio takve razmjere, da je
svatko uz naknadu mogao dobiti oproštenje grijeha. To je
dovelo do duhovne ' inflacije' i indulgencije su malo
vrijedile.
Na kraju srednjovjekovnog razdoblja papi su se sve više
suprotstavili:
a. Hus i Wycliffe;
b. Svjetovni pisci kao što su Boccaccio, Langland i
Chaucer;
c. Vladarima se u politi kom smislu nije svi ala odanost
njihovih podanika papi.
RAZVOJ DOGME U
SREDNJOVJEKOVNOM
RAZDOBLJU
ADOPCIJANIZAM (dinami ki monarhijanizam) je
hereza po kojoj je Isus bio ovjek koji je živio bezgrešnim
životom i kojeg je Bog posinio. To se shva anje prvi puta
pojavilo u Španjolskoj koncem 8. st., a drugi puta za
vladavine Karla Velikog. Alkuin je to shva anje pobijao u
svom djelu pod naslovom ' Protiv Felixa' (španjolskog
biskupa). Iza te hereze krila se nemogu nost prihva anja
ideje utjelovljenja (vjerojatno zbog arijanizma ili islama u
Španjolskoj). Kasnije su Abélard i Lombardo došli do istog
shva anja žele i zaštititi platonsku ideju Božje nepromjen-
ljivosti.

DJEVICA MARIJA: Nekoliko redovnika je za
vladavine Karla Velikog raspravljalo o pitanju stalnog
Marijinog djevi anstva, shva anju koje je od 5. st. bilo
široko prihva eno. Teolozi Karla Velikog trudili su se
zaštititi Marijinu svetost i bezgrešnost (vjerojatno zato što
im je u podsvijesti bilo to gnosti ko shva anje).
PREDESTINACIJA – predmet o kojem se tako er
mnogo raspravljalo u to vrijeme. Redovnik po imenu
Gottschalk, koji je pomno prou avao Augustinovu teologiju,
ini se da je prvi nau avao 'dvostruku predestinaciju'
. Zbog
toga je bio preslušavan na sudu, osu en i, nakraju, poslan u
zatvor gdje je i umro.
SAKRAMENTI: Hugo iz Sv. Viktora (poznatog
samostana u Parižu) i Augustin izjavili su da ima trideset
sakramenata, me utim, Petar Lombardo razvio je sustav po
kojem ima sedam: Krst (krštenje), potvrda (krizma),
euharistija (pri est), pomirenje (ispovijed, pokora), boles-
ni ko pomazanje (posljednja pomast), sveti red (zare enje) i
ženidba (brak).
To je shva anje proglašeno pravovjernim na etvrtom
lateranskom saboru, a Toma Akvinski je u svojoj teologiji
taj sustav u vrstio. Da bi nešto moglo biti sakramentom,
morali su postojati:
a) Vidljivi znakovi nevidljive milosti;
b) Krist je to morao ustanoviti.
Lombardo i Toma Akvinski su mislili da sakramenti daruju
milost samim time što ih ovjek vrši (ex opere operato).
Ljudi koji ih primaju mogu nevjerovanjem stvoriti prepreku
milosti – to, naravno, nije mogu e kod nesvjesnog dojen eta
ili umiru e osobe. To se shva anje dalje razvilo i po njemu
krštenje, krizma i zare enje stavljaju neizbrisiv pe at na
dušu pa se stoga ne mogu ponoviti.
Svakako Lombardo je nau io tako er da u sakramentu

pokajanja, sve enik može proglasiti oproštenje grijeha (pod
uvjetom pokajanja), ali ne može oprostiti grijesi. Na
po etku i Toma Akvinski je držao ovaj pogled, ali kasnije
ga je odbacio. Sve enik može oprostiti samo vremensku
kaznu (kao izop enje) nametnuto od crkve.
Me utim, dva najvažnija sakramenta jesu: Krštenje i

Euharistija.
KRŠTENJE: Na shva anje krštenja u velikoj je mjeri
utjecala Augustinova rasprava s Pelagijem. U enje o
izvornom grijehu s kojim je po eo Augustin, natjeralo je
crkvu da vjeruje u potrebu krštenja za spasenje. Ljudi su to
protuma ili na sljede i na in: Nekrštena dojen ad koja
umru idu u limbus infantum (mjesto u istištu gdje se nalaze
nekrštena djeca). Visoka stopa smrtnosti dojen adi dovela je
do krštenja djece u prvim minutama ro enja, koje su esto
obavljale babice. Pored toga, budu i da se Europa po ela
smatrati krš anskom zemljom, krstila su se uglavnom djeca i
stalno se vršio pritisak da se krštenje obavi što prije.
Prekinuta je starija tradicija Uskršnjih krštenja. Isto tako
nije bilo mogu e da biskup položi ruke (ili pomaže)
kandidata prilikom krštenja pa je to preneseno na drugi
obred – krizmu. U po etku to nije bio važan sakramenat.
EUHARISTIJA: Do 1000. g. sve je više ljudi vjerovalo
da prilikom euharistije sam znak postaje ono što ozna ava
(nominalisti ko stajalište, temeljeno na Aristotelovom). Na

raspravi u svezi upotrebe beskvasnog kruha (azim) u 8. st.
odlu eno je da se u Zapadnoj crkvi prilikom euharistije
koristi hostija.
Rathramnus je u 9. st. bio jedan od posljednjih pisaca koji je
euharistijski kruh i vino opisao kao ' simbole' ; me utim,
njegova je knjiga osu ena 1050. g. Suprotstavio se
Pashazije Radbertu (785.-860.), opatu iz Corbie-a, koji je
rekao da se euharistijski kruh i vino stvarno pretvaraju u
tijelo i krv (pa je tako njegovo shva anje bilo prete a
kasnije službene tvrdnje o transsupstancijaciji, koje je
zasnovao na aristotelizmu, po kojem se mijenja sama
temeljna bit). Berengar Tourski (1000.-1080.) tako er nije
mogao prihvatiti ideju da bi ovjek stvarno mogao jesti
Kristovo tijelo i piti njegovu krv, premda je rekao da se
neka promjena dešavala. Lanfranc (1005.-1089.),
canterburyjski nadbiskup, se suprotstavio Berengaru rekavši
da se mijenja sama temeljna bit. Lanfrancovo shva anje
nazvano je ' transsupstancijacija'i kasnije postalo službenim
crkvenim u enjem koje je bilo potkrijepljeno aristotelskom
logikom (kako ju je tuma io Toma Akvinski). Prema tom
u enju, simbol je istobitan s objektom kojeg ozna ava. To
je u enje etvrti lateranski sabor (1215.) proglasio
službenim, pozvavši se na autoritet Tome Akvinskog.
Prirodni elementi kruha i vina, upotrijebljeni za misu, bili su
pretvoreni kroz milost u tijelo i krv Kristovu. Ta milost je
bila svjesno prihva ena od vjernika, koji su sudjelovali u
duhovnom zajedništvu Krista jednostavno dok su jeli
posve eni kruh. Transsupstancijacija je uzrokovala
naglašavanje do vrhunca u obredu; sve više pobožnosti
izvan liturgije; novi blagdan Tijelovo; zabranjeno je laicima
uzimati vino (da ne bi prolili pretvoreno vino i tako
uzrokovali sablazan). Razvijene su teorije prema kojima je
kroz prinošenje Krista u obliku kruha i vina za vrijeme
misnog žrtvovanja dan otkup za žive i mrtve. To je kasnije
dovelo do pove anja broja misa za mrtve u srednjem vijeku.
OTKUPLJENJE: Dvije najzna ajnije teorije

objavljene u srednjem vijeku jesu Anselmova i Abélardova.
Anselmo (1033.-1109.) je bio canterburyjski nadbiskup,
postavljen u službu uo i provale Normana. Kao ve ina
skolastike on je želio sve objasniti racjonalno. Njegovo
najve e teološko djelo bilo je 'Cur Deus Homo?' (Zašto je
Bog postao ovjekom?). Anselmo je odgovorio da grijeh
traži naknadu koju ljudi sami ne mogu nikada platiti, jer u
slu aju da je ne plate moraju biti uništeni. Me utim,
Kristova smrt ima takvu vrijednost da ' zadovoljava'
oskvrnjeno Božje veli anstvo i zaslužuje nagradu. Otac
stoga ovje anstvu pruža spasenje (koje, kako to prili i,
daje crkva) zbog Kristove zasluge. Ove zasluge upisane su u
dobro odabranih (Anselm je bio augustinac)
U pozadini ovog shva anja je feudalno ure enje sa svojim
pojmovima asti, zasluga i nagrada. Grijeh se smatra
uvredom u odnosu prema Bogu. Uvreda traži osvetu. Krist
(koji je bio Bog) uvrije en je na križu ponižavaju om
smr u. Pravda zahtijeva da se Kristu plati odšteta (za lažnu
optužbu); me utim, Krist je Bog koji ne treba odštete pa se
tako odšteta (zasluzi) može prenijeti na grešnike. Anselmo
ne kaže da se ovdje radi o zadovoljenju Božjih pravednih
zahtjeva kroz kažnjavanje Krista umjesto grešnika, ve da
postoji zadovoljenje (uvrede) umjesto kazne. To nije
biblijsko u enje. Moderna paralela bi bila slu aj glumice

kojia optuži popularne novine za klevetanje zbog skurilnog
lanka. Sud odlu uje da su novine krive te moraju platiti
glumici milijun dolara odštetu (jer se ina ej riskira zatvor).
Me utim, glumica je vrlo bogata i ne treba ovu svotu, pa ju
dodijeluje humanitarnoj organizaciji. Na isti na in Crkva
dodijeluje Kristove zasluge vjernicima
Petar (Pierre) Abélard (1079.-1142.) je poznat kao

skolastik sklon liberalizmu. Tako er je bio uklju en u
teološke raspre i prvi je iznio teoriju moralnog utjecaja, kao
objašnjenje onoga što se dogodilo na križu. Tvrdio je da
otkupljenje zna i žarko ljubiti Boga. Patnja (Kristovo
trpljenje) je sredstvo kojim se ta neograni ena ljubav u
nama pobu uje. Svrha križa nije stoga da proizvede nešto za
nas (da iskupi naš grijeh i pomiri nas s Bogom), ve da
proizvede nešto u nama: Križ nas odvla i od našeg
sadašnjeg lošeg na ina života. Ta je teorija bila
neiskorištena sve do 19. st. kada ju je oživio Horacije
Bushnell. To je u biti subjektivno shva anje koje naglašava
snagu, a ne krivnju grijeha. Petar Lombardo je bio
Abélardov u enik.
CRKVENA PRAKSA
Zapadno krš anstvo u vrijeme Inocenta III. je obuhva alo
oko 70 milijuna lanova, podijeljenih na 400 biskupija,
kojima je upravljao biskup ili nadbiskup. Svi biskupi i
nadbiskupi su bili podre eni rimskom papi. Biskupi su
obi no bili porijeklom iz velikaških obitelji, a tako er su
služili kao gra anski upravitelji. Strogo su nadgledali župe
kojima su upravljali sve enici, obi no porijeklom iz nižih
slojeva. Budu i da nije bilo škola, u kojima bi kandidati bili
osposobljeni za službu, oni koji su se željeli zarediti
prijavili su se tri dana prije obreda zare enja i prisustvovali
trodnevnom usmenom ispitu. Kandidat je morao imati
barem dvadeset etiri godine, nije smio biti porijeklom rob,
nezakonito dijete ili imati tjelesne mane. Posao mu se
sastojao u služenju mise, krštavanju, slušanju ispovijedi, po-
sje ivanju bolesnih i pokapanju mrtvih. Svoje je župljane
poticao na brigu za siromašne. Mogao je biti i kapelan
zadruga (neka vrsta sindikata). Lokalni sve enik se esto
nije mnogo razlikovao od svojih župljana, iako je u teoriji i
teologiji trebala postojati jasna razlika, u skladu s
grgurovskim pojmom sve enstva. S tim ciljem odre eno je
da moraju ostati neženje, budu i da se došlo do zaklju ka da
je brak najvažniji inilac integracije u društvu. Svi su
sve eni ki brakovi kona no proglašeni nezakonitima na
Drugom lateranskom saboru 1139. g. Sve enici su se tako-
er morali druga ije odijevati, nositi sutanu (po uzoru na
rimske toge).
Odvojenje sve enstva od ljudi je prilikom mise bilo veoma
o ito. Tendencije u svezi sa sakramentima koje su
promijenile narav mise, još su više izražene u Srednjem
vijeku. U estvovanje laika postepeno je svedeno na nulu,
tako da su uglavnom postali promatra i. Srednjevjekovni
sve enik je morao nositi posebno izra enu odje u i šaptati
molitve na latinskom. Kada je došlo vrijeme pri esti, svi su
vjerni primali ' kola 'umo en u vino. Samo su redovnici i
sve enice redovito primali pri est. Glavni cilj laika koji je
dolazio na misu, bio je da vidi uzdignutu hostiju. Mnogi su
lutali gradom od crkve do crkve samo da bi vidjeli

podizanje hostije. Ta je ideja razvijena u blagdanu Tijelovo
kada je itav grad izlazio da vidi hostiju u zlatnoj
monstranci.
Uo i reformacije religija je sve više bivala osobna stvar.
Sve je više bilo privatnih kapela. Krist koji trpi zamjenjuje
Boga, strogog suca. Jadna Djevica Marija sli nija je smrtnoj
ženi i za nju su gra ena svetišta za svetištem. Korištenje
krunice, molitva 'Zdravo Marijo'i blagdani Bogorodice bili
su sve eš i. U umjetnosti se po eo isticati motiv Isusovog
srca koje krvari. Euharistijska uda bila su eš a nakon 13.
st. Razlog tome bilo je sve ve e naglašavanje
novoplatonizma u crkvi i misti no propovijedanje Bernarda
iz Clairveauxa, te drugih poput njega.
KRIŽARSKI RATOVI
Bila je to serija od sedam glavnih i bezbroj malih pohoda na
Levant od strane Zapadnih Europljana izme u 1095. i 1291.
Križarski ratovi (pohodi) otpo eli su neposredno zbog dva
razloga:
Krš ani su išli na hodo aš e u Svetu Zemlju i to dosta u
toku Srednjeg vijeka, ali sa dolaskom Turaka Seldžuka
njihova su putovanja bila sprije ena. Poslije zarobljavanja
Jeruzalema od strane njihovih drugova Muslimana, Seldžuci
su nagrnuli prema sjeveru i pobijedili Bizantske snage u bici
kod Manzikert (1071.). U toku nekoliko sljede ih godina,
Mala Azija, glavno regrutno podru je za bizantsku vojsku,
bila je izgubljena i imperator je pisao zapadnim vladarima i
papi traže i pla enike s kojima bi ponovo zadobio svoje
izgubljene teritorije.
Arapi su, svakako, bili vladari Palestine od 636. kada su
dobili odlu nu bitku kod Jarmuka, ali su dopuštali
hodo aš a u sveta mjesta. Me utim, oni su plja kali zlato iz
krš anskih crkava, kojim su izgradili svoje dvije džamije na
mjestu bivšeg Solomonovog Hrama. Godine 1010. kalifat je
sistematski uništio preostali dio crkava i ženskih samostana
(kojih je bilo na stotine). Uništenje jednog dijela crkava
Svetog Groba, bio je jedan od imbenika koji je iznjedrio
krstaše. No, problem se zagor io dolaskom barbarskih
Turaka koji su bili tek od nedavno obra eni na islam.
Postojali su i drugi razlozi koji su išli u prilog križarskom
ratu:
1. Mogu nost osve ivanja Muslimanima;
2. Kraj svijeta se bližio (tako su barem mislili);
3. Ljudi su smatrali sveti rat brzim putem u nebo;
4. Teška ekonomska stanja u Europi; Fatimidi su ko ili
svaku trgovinu s krš anskom Europom; glad je bila kroni na
pojava; Europom je harala neka strašna epidemija (kuga?);
odatle je nastala želja za bijegom od takvih stvarnosti;
5. Papa je vidio križarske ratove kao divnu prigodu
usmjeravanja energije plemi a-ratnika u pozitivnijem
pravcu.
Križari su bili hodo asnici s razlikama. Bio je to novi na in
koji otvara asketski put spasenju za vojnike. Preko svojih
oklopnih košulja nosili su bijele odore (s crvenim križevima
na njima), koje su bile iste boje kao cistercitske odore
(Bernardov vlastiti red). Ovo je simboliziralo ujedinjenje
samostanske strogo e s duhom viteštva;
6. Interesi križara i talijanskih trgovaca su se poklapali.
Velika trgovina je dolazila iz Venecije i Genove. Bez
prijevoza (la a) kojeg su oni osigurali, križarski bi ratovi
bili nemogu i, što se ti e pozadine. Razlog tome je bio da

Grci iz Bizantskoga carstva nisu pomagali križarima u
održavanju svojih rezervi namirnica na liniji sa Zapadom.
Papa je uputio poziv na sveti rat i odaziv je bio vrlo velik.
Naravno da je za vojni pohod bio potreban ideološki temelj.
Prvo, crkva je morala opravdati upotrebu sile. Njihovi
skolastici su došli do zaklju ka da je takav pohod opravdan,
ako je sredstvo bilo pravedno. Drugi argument je bio
utemeljen na zakonu asti. Isus je bio lišen asti kad su
Muslimani osvojili Jeruzalem pa je ta uvreda morala biti
osve ena svetim ratom. Skolastici su tako er argumentirali
da su Židovi skinuli Isusu ast raspevši Ga, pa je i ta uvreda
trebala biti osve ena. To objašnjava zašto su križari ubili i
Židove tokom tzv. seoskog križarskog rata.
Prvi križarski rat podijelen je na dva dijela. Prvo dio koji je
krenuo u boj bio je seoski križarski rat (pod vodstvom Petra
Pustinjaka); sastojao se od tri glavne vojske i više manjih.
Po ele su pokoljem nekolicine židovskih zajednica uz obale
Rajne. Ve ina njih nije stigla dalje od Balkana, gdje su ih
bizantske krš anske vlasti uništile osvetivši im se za
plja kanje, ubojstva i hara enje koje su vršili gdje god su se
nalazili. Ostatak su uništili Turci u Maloj Aziji – Muslimani
su uništili one koji su poslije predaje odbili obra enje na
islam. Godina je bila 1096. – ak 30 godina poslije
normanske invazije Engleske.
PRVI KRIŽARSKI RAT: Prvi pravi križarski rat

krenuo je u napad ve godinu dana kasnije. Vojska se
sastojala od 45.000 ljudi od kojih su samo 15.000 bili
vitezovi. Križari su porazili glavnu tursku vojsku tokom
prekra enja Turske i opkolili Antiohiju, koju su na kraju
osvojili. Tako er su porazili drugi turski odred, poslan da
ponovo osvoji grad. Od Antiohije je krenulo samo oko
15.000 na Jeruzalem. Osvojili su Jeruzalem bez ve ih
poteško a, ali su inzistirali na pogubljenju mnogih svojih
neprijatelja. Nastanili su se uz obalu, jer su Turci Seldžuci
(koji su vladali Sirijom) i Fatimidi u Egiptu bili me usobno
podijeljeni. Ostale dvije muslimanske sile nisu se zanimale
za sudbinu Palestine.
Da bi došli do Jeruzalema, mnogi su išli putem Carigrada
gdje su se, na veliko iznena enje cara, ponašali kao
napada ka vojska.
Veliki slojevi pu anstva Sirije i Palestine su pripadali
monofizitskom krš anstvu (naro ito Armenija i Edesa), iako
su nad njima vladali muslimanski vladari. Ovo je pomoglo
križarima. Me utim, gr ki krš ani koji su bili gra ani
Bizantskog carstva, nisu se uklju ili u Sveti rat križara, jer
su sumnjali u njih.
Kada su ostvarili svoje ciljeve u Palestini, osnovali su
nekoliko križarskih (zapravo frana kih) kraljevina.
Službeno je postojala samo jedna – kraljevina Jeruzalema –
me utim, zbog suparni kih vladara postojale su tako er
'grofovija Edesa'(današnja Urfa), ' kneževina Antiohija'i
'grofovija Tripolis' . Ve ina vitezova se, kada su osvojili
zemlju, vratila natrag, budu i da su izvršili svoju dužnost.
Trebalo se, me utim, u vrstiti. To je u injeno za vladavine
Balduina I. (1100.-1118.). Osnovana su dva tzv. viteška
reda za obranu Svete zemlje – templari i hospitalci ili
ivanovci. Izvorno su templari bili osnovani zbog obrane
hodo asnika, putuju i od obale do Jeruzalema, a hospitalci
za zbrinjavanje bolesnih hodo asnika u Jeruzalemu. Luke
koje su bile zauzete osigurane su, a morske veze osigurane

genovskim brodovima koji su zauzeli dva preostala središta
otpora (Tir i Aškalon) i zavladali itavom obalom od
Latakije do Jafe. Europljani su bili pobu eni da se premjeste
u Palestinu kao slobodni ljudi (tj. ne kao kmetovi). Da bi
vladali u unutrašnjosti, morali su se oslanjati na niz tvr ava
koje su sagradili (naro ito u Siriji); me utim, nisu imali
dovoljno radne snage. Te su tvr ave opskrbili posadom dva
križarska reda, koja su regrutirali iz redova pla enika.
Me utim, nigdje nije postojao više od oko 300 templara.
Najpozitivna posljedica prvog križarskog rata je bila
slijede a: bizantski car je dobio ponovno zapadni dio svog
carstva (u Maloj Aziji), koju je izgubio prethodno turcima,
ali onda je pala pod kontrolom Zapada kad su križari
utjemelili svoje vlastite države u Palestini. U stvari cijelo
carstvo je palo pod ekonomskom kontrolu Zapada, posebno
pod kontrolom Metla ke republike, koja je dobila sve
trgovni ka prava kao nagrada za vra anje zemlje pod
prethodnom kontrolom turaka.
Kasnije su se Muslimani pregrupirali i napali kraljevstvo

Edese. Zengi, attabeg Moussula i njegov sin Nur-ed-Din s
velikim obredom, uklju ivši muslimanske Kurde, iskoristili
su priliku privremene odsutnosti vojvode Edesa i zauzeli
glavni grad 1144. To je potreslo itavu Europu koja je
pokrenula...
DRUGI KRIŽARSKI RAT: Bernard iz Clairveaux-

a je bio veliki um iz ovoga križarskog rata. Pet vojski je
otišlo od Europe (1147.), sve pod vodstvom Luja VII.,
francuskog kralja i Konrada III., njema kog cara. Taj rat se
uvelike odvijao u velikom razmjeru kao svjetski rat protiv
svih neznabožaca; napravili su pohod protiv Maura u
Španjolskoj i Portugalu, protiv poganskih Slavena na Istoku
i protiv Turaka u Palestini. Nakon neuspjeha Drugoga
križarskog rata, krš ani su bili smeteni i smatrali su da je
razlog neuspjeha izdaja Isto nih krš ana (tj. pravoslavaca).
U skladu s tim, Bernard iz Clairveaux-a po eo je predlagati
pokretanje križarskog rata za napad na Carigrad. (To se
dogodilo 1204. g. kada je venecijanski dužd nagovorio
vitezove – etvrti križarski rat – da opsjednu i zauzmu
Carigrad.)
Me utim, Drugi križarski rat nije uspio. Nijemce, koji su
prolazili kroz Tursku, porazili su Turci. Osim toga, Turci su
stalno napadali Francuze, koji su ih slijedeli. Neki su uspjeli
sti i u Antiohiju, odlu ivši zauzeti Damask, ali nisu uspjeli.
Dakle, po eli su velik program gra enja da bi obranile
križarske teritorije od napada iz Sirije, koju su sada
okupirali Muslimani. Taj su program izvršili templari i hos-
pitalci, zahvaljuju i nov anim sredstvima pribavljenim od
zakupa svojih zemjišta svugdje u Europi. Imali su
organizaciju poput naših današnjih mnogonarodnih trgo-
va kih društava. Nakon što su se križari povukli, pala je
Antiohija. Kraljevstvo Jeruzalema je bilo u neredu zbog
gubitka kralja, a savezništvo, koje je uslijedilo, omogu ilo
je Saladinu, kurdskom zamjeniku Nur-ed-Dinu, poraz nad
križarima kod Hatina (1187. g.) i osvajanje Jeruzalema.
Taj poraz je prouzro io...
TRE I KRIŽARSKI RAT, nazvan "Pohod

kraljeva", jer su ga vodili Rikard I. Lavljeg Srca, francuski
kralj Filip II. August i njema ko-rimski car Fridrik I.

Barbarossa (Ri obradi). Fridrik se utopio zbog sr anog
napada prelaze i rijeku u Maloj Aziji. Filip i Rikard su se
borili sve do Filipovog povratka u Francusku. Rikardova
vojska je trebala godinu dana da stigne u Palestinu. Na putu
je neke detašmane svoje vojske skrenuo da se bore protiv
Maura u Španjolskoj; neki su otišli do Sicilije da oslobode
njegovu sestru, koja je bila opkoljena u Messini. Dio je
njegove flote pretrpio brodolom kod Cipra i Rikard je
osvojio cijeli otok bizantskog vladara. Poslije dolaska u
Palestini Rikard je uspio ponovo osvojiti neku teritoriju, ali
ne i sam Jeruzalem. Po prvi puta se morao suprotstaviti
Saladinu, politi kom avanturisti kurdskog porijekla.
Pobijedio ga je kod Arsufa i nagovorio ga da dopusti da
krš anski hodo asnici posjete Jeruzalem. ak je pokušavao
ugovarati brak izme u Rikardove sestre (udovice) i
Saladinova brata da sjedine dvije strane, ali je gospodarica
odbila vjen ati se s Muslimanom. Rikard nije opkolio Jeru-
zalem, jer se morao boriti sa Saladinovom, vojskom koja je
tumarala u ovom podru ju. Rikarda su na povratku zarobili
austrijski i njema ki feudalci ljubomorni na njegov uspjeh,
vrativši mu slobodu tek kada je platio otkupninu!
Za vrijeme ovog rata osnovan je teutonski ili njema ki
viteški red i to od strane trgovaca iz Bremena i Libeka za
vrijeme opsade u Akonu 1199. god. Ova odluka je kasnije
bila potvr ena i pape Klementa III. i taj red je zatim igrao
važnu ulogu u Saskoj. Poslije pada Akona, koji obilježava
kraj križarskih ratova, red se preselio na Marienburg
(Malbork u sadašnjoj Poljskoj) gdje su osnovali novi glavni
stan.
ETVRTI KRIŽARSKI RAT (1202.-04.) su vodili

pretežno francuski feudalci, uglavnom prema direktivi
Mle ana. Francusko je plemstvo naru ilo kod Mle ana
izgradnju flote za prevoženje velike vojske do Palestine.
Mle ani su sagradili brodove, ali svi vojnici nisu stigli. Kao
rezultat, križari nisu mogli skupiti dovoljno novaca da bi
platili sve. Dužd Venecije predložio im je da mu mogu
dugovati ostatak novca, koji e mu vratiti plja kom. Osim
toga, on se želio osvetiti za protulatinske pobune i masakr u
latinskom kvartu Carigrada 1170. god.
Žrtvom tih križara pao je, uz pokolj i plja ku, najprije Zadar
(1202.), kojeg su dobili natrag za Veneciju. Poslije su
krenuli na put u Carigrad. Razlog toga bio je da se brat
svrgnutog bizantskog cara (Aleksije IV.) susreo s Rikardom
i zamolio ga da mu pomognu dobiti prijestolje natrag u
zamjenu za uplate. Rikard je prihvatio izuzetak. Osvojio je
Carigrad i car je bio ponovo postavljen na prijestolje. Ali,
car je platio samo dio novca. Dakle, da bi dobili ostatak
novca kojeg su dugovali duždu, morali su osvojiti Carigrad
još jednom da bi zaplijenili riznice grada. Crkveno zlato i
srebro bilo je oplja kano. Prostitutka je zauzela mjesto na
tronu patrijarha pjevaju i lascivne i bestidne pjesme na
normanskom francuskom. A onda su podijelili plijen: Jedan
dio plijena za vojnike-pješake, dva dijela za sve enike, a
lavlji udio za Veneciju!
U Carigradu je bilo ugrabljeno puno plijena i doneseno

natrag u Veneciju, gdje se još uvijek može na i u crkvama i
muzejima.
Rezultat tog rata bio je osvajanje Carigrada i osnivanje
Latinskog kraljevstva u tom podru ju. To kraljevstvo

potrajalo je od 1204.-1261. g. a podru ja carstva podijeljena
su na feudalne posjede darovane križarima. Postavljen je
zapadni patrijarh, ali Zapadna crkva nije ostavila velik
dojam na isto no stanovništvo.
Križari nisu ni stigli u Svetu zemlju, jer se sva oštrica rata
okrenula protiv oslabljenog Bizanta.
Križari su u razdoblju o kojem govorimo (13. st.) bili
ograni eni na obalni dio s glavnim gradom Akonom. Bilo je
skoro toliko zavade izme u križara koliko i izme u
muslimanskih protivnika.
Križarstvo, usprkos seriji neuspjeha na Istoku, postalo je
glavni instrument papinske politike. U ranom 13. stolje u
papa se bavio organiziranjem križarskih ratova u Špan-
jolskoj, na balti kim podru jima i u južnoj Francuskoj
protiv albigenza.
Uslijedio je križarski rat djece koji je bio fijasko. Rat je bio
osnovan na ideji da samo dje ja isto a može dobiti Božju
pomo i ponovo osvojiti Sveti grad. Na kraju su mnoge od
njih nesavjesni trgovci prodali u ropstvo kad su ih silom
odveli do Tunisa.
PETI KRIŽARSKI RAT bio je pokrenut od strane

Inocenta III., 1219. g., s ciljem osvajanja Egipta, prema
novoj strategiji. Egipat je sada postao meta ve ih križarskih
ratova kao važno mjesto koje treba osvojiti. Ovaj je
križarski rat izmislilo papinstvo u crkvi Sv. Ivana
Lateranskog u Rimu. Križari su krenuli na put iz Akona.
Poslije prvog uspjeha u osvajanju Damietta, napredovali su
prema Kairu, ali su zatim morali stati. Vojska je bila bez
vo e – njema ki car, Fridrik II. nije stigao sve do 18.
mjeseca. Na kraju, papinski je izaslanik odlu io marširati
dalje bez njega. Nažalost, Nil je poplavio podru je, a križari
su zaglibili. Bili su prisiljeni prihvatiti ponižavaju e
pomirbene uslove. Fridrika je, na kraju, papa
ekskomunicirao. Fridrik II. nije stigao sve do 1228., kada je
velik dio križara ve krenuo ku i, dakle sve do tog vremena
postojao je peti križarski rat.
Križari su izvršili opsadu na grad Damietta u Egiptu, kada
se jedan fratar bore i se, predao muslimanskim vojnicima i
zamolio ih da ga odvedu svom vo i. To je bio Franjo
Asiški. On je putovao iz Italije da bi obratio Sultana. Na
veliko u enje, straža ga je odvela vladaru i ovaj ga je
ljubazno primio. Franjo je objasnio sultanu zasluge
krš anstva, a onda je zamolio da se zapali loma a u koju bi
zakora io kako bi demonstrirao predanost svojoj vjeri i
rekao mu, da ga vatra ne e dota i. Sultan je bio razuman
ovjek i rekao je ' ne'ovakvom iskazivanju oduševljenja.
Ipak je saslušao i otpustio Franju da ide mirno svojim
putem. Legenda je dodala i drugo poglavlje. Kada se Franjo
vratio u Italiju, susreo ga je netko koji je isto tako bio svoje-
voljan kao i on sam, zapravo car Fridrik II., ovjek toliko
nezasitne ljubopitljivosti. Car ga je brzo zaklju ao u jednu
sobu s divnom djevojkom i namjestio se posmatrati ovaj
susret kroz klju aonicu. Sveti Franjo, koji se javlja u ovoj
pri i nešto kao piroman, imao je fino rješenje. On e le i s
djevojkom, rekao joj je, ako mu se ona pridruži na krevetu
kod crveno užarenih ugljena koje je on povadio iz vatre. Car
je bio toliko impresioniran da je uklonio djevojku i proveo
no u žarkoj diskusiji s Franjom.

ŠESTI KRIŽARSKI RAT je poveo ekskomunicirani
Fridrik II., koji je nakon duge bolesti stigao ve na kraju
(1228.). Pristup do Jerusalema za krš anske hodo asnike
bio je omogu en vrsnim pregovorima Fridrika vo enim sa
Sultanom 1228. god, ali pod uvjetom da i Židovima i
Muslimanima bude dat slobodan pristup Svetim mjestima. U
ovom asu obje su strane bile podijeljene i prepirale su se
jedna s drugom. Dakle, ni jedna ni druga strana nije
napredovala. Onda su križari ponovo izgubili Jeruzalem
1244. g. kad su Turci napali od sjevera i oslobodili Sveti
grad od njema ke posade. Ovo je vodilo do sedmog
križarskog rata. Potom je papa vodio pohod protiv Fridrika
II., kojeg je papa na kraju porazio.
Fridrik II. je bio veoma širokouman za svoje doba; dolazio
je sa Sicilije gdje su islam, isto no i zapadno krš anstvo
zajedni ki živjeli dugo vrijeme. Bio je nazvan krštenim
Sultanom zato što je držao harem. Jeruzalem je nazvao
gradom triju religija. Europa je bila ovim sablažnjena i papa
je zagovarao križarski rat protiv Sicilije!
Ali pristup Jeruzalemu ponovo je bio izgubljen. No onda je
došao na scenu Rikard Kornvalski i potpisao dogovor s
Egiptom i ponovo zadobio Jeruzalem. Dalje su tekli
doga aji protiv križara i na kraju su izgubili sve osim
jednog uskoga pojasa duž obale Palestine.
SEDMI KRIŽARSKI RAT: Luj IX. je poveo sedmi

križarski rat (1248.), koji je pošao od Aigues Mortes (u
južnoj Francuskoj), ali ovoga puta protiv Egipta, kojeg je
namjeravao porobiti i tako osigurati Palestinu. Nije uspio i
bio je uhva en. Luj je to pripisao svom raspuštenom životu.
Morao se platiti velik otkup za njegovo oslobo enje. Zatim
je išao do Cezareje, gdje je utvrdio grad kao pokora. etr-
naest godina kasnije ova utvr enja je rušio marmelu ki
sultan Bajbars.
Godine 1270. Luj podiže drugu ekspediciju, ali je ona

skrenula prema Tunisu, gdje se nadao vidjeti obra enje
emira, koji je, mislio je Luj, sklon krš anstvu. Zapravo nije
bio pa su Luj i križari opsjednuli Tunis. Kuga (uglavnom
dizenterija i tifus), decimirala je križare za vrijeme opsade i
Luj je umro.
Nakon 1250. god. marmelu ki egipatski sultani postepeno
su slomili križarsko zemljište u Palestini, dok nije pao
posljednji križarski istureni položaj (Akon) Godine 1291.
križari su izbjegli do Cipra, koji je postao novo središte
operacija. Famagusta je preuzela ulogu Akona.
Hospitalci su izbjegli do Rodosa gdje su izgradili glavni
stan i ak postavili potporu na turskoj obali kod Bodruma.
Nakon pada Rodosa, nastanili su se na Malti (1533.).
Templari su tako er pustili Palestinu, ali nedugo potom
(1307.) prisilno ih je raspustio Filip Lijepi u Francuskoj koji
je želio dohvatiti bogatstvo ovoga reda. I hospitalci i
njema ki vitezovi pregrupirani su i bavili su se sljede im
bitkama: Hospitalci su stalno napadali muslimansko
brodovlje u Mediteranu, dok su se njema ki vitezovi borili
protiv poganskih Litavaca od baze u Marienburgu (danas:
Malbork u današnjoj Poljskoj) gdje su izgradili relativno
neovisnu križarsku državu s papinskom privolom.
Dva daljnja križarska rata su bila vo ena na Balkanu da bi
sprije ili muslimansko napredovanje, ali ni jedan ni drugi

nisu uspjeli – ni kod Nikopola (1396.), ni kod Varne (1444.)
u Bugarskoj.
Rezultati križarskih ratova su bili sljede i:
1. Križari nisu ostvarili svoje ciljeve, uglavnom zato što su
se borili me u sobom pa nisu iskoristili stratešku premo . U
nekoliko slu ajeva tokom križarskih ratova, zapadne vlasti
su uvažile mogu nost sklapanja dogovora s Mongolima, da
bi porazili Muslimane. Ovo se pak nikada nije ostvarilo.
Mongoli u tom vremenu još nisu bili Muslimani i uvažili su
prilago avanje krš anstvu, ali su se na kraju ipak odlu ili
protiv njega. Njihovi motivi su bili upravljani njihovim
vlastitim traženjima. Kada su Mongoli napredovali prema
Palestini 1259. god., križari su mogli napraviti ugovor kojim
bi im ovi mogli dati cijelu Palestinu kao tampon-državu
izme u njih i egipatskih marmeluka. Oni nisu iskoristili ovu
mogu nost i na kraju marmeluci su prošli kroz Palestinu i
pobijedili Mongole 1260. god. u bici kod En Haroda.
2. Mnogi križari, koji su na Istoku živjeli neko vrijeme,
prihvatili su isto ne obi aje (vidi obi aj moljenja krunice);
3. Doveli su do kona nog raskola izme u Pravoslavne i
Katoli ke crkve. Osvajanje Carigrada isto njacima se
duboko usjeklo u pam enje i bilo kakvi odnosi koji su još
postojali izme u njih i Rima, pogoršali su se;
4. Križarske je ratove sada organizirao papa u borbi protiv
heretika, kao što su bili albigenzi ili protiv bilo kojih drugih
politi kih neprijatelja ( ak i katolika);
5. Za križarskih ratova osnivali su se tzv. viteški redovi, kao
hospitalci ili ivanovci, templari, malteški vitezovi, teutonski
ili njema ki viteški red, vitezovi sv. Lazara;
6. Neki su po eli govoriti u prilog mirnim misijama za
obra anje Muslimana umjesto vojnih pohoda s ciljem da ih
podjarme;
7. Križari su u vrstili neprijateljstvo izme u krš ana i
Muslimana. Prije toga postojala je uvažena tolerancija
Muslimana prema krš anima, koji su živjeli na njihovoj
teritoriji, sve dok su krš ani redovno pla ali porez. Ali od
tada pa na dalje su bili smrtni neprijatelji;
8. Neuspjeh križarskih ratova omogu io je muslimansku
invaziju u južnu Europu, jer Zapad nije više imao pogodnu
vojsku za obranu ovog podru ja;
9. Najve i dio spomenika u Jeruzalemu, izgra enih za
vrijeme križarskih ratova, Muslimani su srušili kad su se
vratili pod vodstvom sultana Bajbarsa. Crkve koje nisu bile
srušene, pretvorene su u džamije ili islamske škole.
Gra enje novih, krš anskih crkava ili spomenika bilo je
zabranjeno, popravke odobrene samo s dozvolom
muslimanske vlasti – eufemizam za pretjerane globe ili mita.
Zvona nisu zvonila, a sve ani ophodi su postali izvanredni.
Vrativši se, krš anski hodo asnici dali su izvješ e o strahu,
o brzom hapšenju i smaknu u redovnika. Krš anima je bilo
dozvoljeno posjetiti samo neka od svetih mjesta, koja su
bila pod kontrolom muslimanskih obitelji!
ZNANOST I FILOZOFIJA U
SREDNJEM VIJEKU
UVOD
U latinskom Zapadu je teologija i op enito nau avanje u
Srednjem vijeku prolazilo kroz više stadija. Razdoblje od

476. do 1000. g. se naziva Mra no doba. Zapadna polovina
Rimskog Carstva po ela se raspadati prije barbarske
invazije krajem 4. st, a u 410. g. je sam grad Rim bio
opsjednut. 476. g. zadnji zapadni imperator (car) bio je
svrgnut od gotskog kralja i Zapadno carstvo prestaje
egzistirati. Zapad su po eli napadati: S juga Muslimani u
Španjolsku, sa sjevera Skandinavci. Za vrijeme ovih bura,
jedino izu avanje koje se održalo, bilo je u samostanima.
Jedino znanje filozofije koje su ljudi dobili, potjecalo je od
Boetija. Došlo je do kratke renesanse za vrijeme Karla
Velikog, iz koje je izišao jedini izvorni mislilac mra nog
doba, filozof-teolog, Ivan Škot Eriugena. No, ne za dugo.
Poslije Karlovog carovanja, vikinški su pohodi nanijeli
daljnje pogoršanje. Teologija tog doba je bila ograni ena na
samostane, a znanje je bilo svedeno na religiozno
izgra ivanje i štovanje.
U 11. se stolje u probu uje monaštvo, ali papinstvo
sprovodi novu reformu o iš avaju i crkvu od korupcije.
Tom se prilikom budi u enje.
Teolog se suo ava s pitanjem odnosa vjere (teologija) i
razuma (filozofija). To dovodi do skolasticizma, a teologija
se po inje studirati van samostana. Pristupa se ispitivanju
logike i spekulacije i raspravi; za teologa je bilo važnije biti
izu en filozof nego Božji ovjek. Razum se koristio (npr.
kod Anselma) da bi obranio vjeru. Petar Abélard je išao ak
i dalje primjenjuju i filozofske metode u teologiji. Zbog
toga ga je Bernard iz Clairveaux-a koji je zastupao stariju,
samostansku teologiju, ukorio. Ali je Abélardove metode
slijedio Petar Lombardo, koji je uživao Bernardovu
podršku.
U 13. st. teologija je ušla u novu i opasniju etapu. Filozofija
se pojavila ne samo kao oru e teologije, ve kao suparni ki
sustav mišljenja. Bilo je to onda kada su Aristotelova djela
prevedena na latinski jezik. Suo en s ovim izazovom,
Akvinski izvodi sintezu, dok su neki pokušali o uvati stariji
platonisti ki svjetonazor (npr. Bonaventura).
U 14. i 15. st. zabilježen je porast skepticizma o mogu nosti

sklada teologije i filozofije. Ovaj proces je zapo eo
Williamom Occamom. Filozofija i teologija su pošle svaka
svojim putem. Prirodna teologija je bila zamijenjena golom
vjerom u Božje otkrivenje, tj. nije ju se pokušavalo podržati
razumom. Prakti na je duhovnost postala još misti nijom
(usp. Toma Kempis), produžena platonskom linijom.
Razvoj znanosti i u enja

U ranom Srednjem vijeku, razdoblju nestabilnosti, u enje je
bilo ograni eno na samostane u kojima su se nalazile škole
za obrazovanje redovni kih pripravnika (no, u njima su se
školovali i laici). Obrazovanje se odvijalo i u katedralnim
školama, koje su preuzele vodstvo u 11. st., nakon što je
redovni ki pokret posustao. Naprednim studentima ' Rektor'
je predavao ' sedam slobodnih umjetnosti'(artes liberales).
Ostali su u itelji mla e školarce pou avali latinskoj
gramatici. Ve ina studenata postaju sve enici (tj. državni
službenici). Diploma je u osnovi bila dozvola pou avanja.
Glavne katedralne škole u Sjevernoj Europi u 11. st. su bile
u Laonu, Parizu, Chartresu i Kölnu.
Katedralne škole postepeno su se razvile u sveu ilišta (u
po etku su to bile zadruge nastavnika ili školaraca, poput
sindikata). Prva sveu ilišta bila su Bologna, Pariz, Salerno,

Oxford, Cambridge, Montpellier, Padova, Salamanca i
Toulousu. Predavalo se ' sedam slobodnih umjetnosti' –
rimski sustav znanja koji se smatrao neophodnim za
obrazovanje jedne osobe. Iako je uklju ivao gramatiku,
logiku, retoriku, kao i aritmetiku, geometriju, astronomiju i
glazbu, predavanja logike ili filozofije su obi no zauzimala
glavni dio nastavnog programa. Samo su diplomirani stu-
denti mogli studirati medicinu, pravo i teologiju.
Razvoj filozofije i skolastike

Misaona djelatnost u Srednjem vijeku nastavljena je
temeljem onoga što je prethodilo – klasi ne gr ke filozofije,
Biblije i u enje prvih krš anskih pisaca. Skolastici su
sintetizirali sve te tokove mišljenja, da bi ih uklopili u
logi ki sustav. Stoga nisu bili izvorni mislioci, ve
sinteti ari i logi ari. Bili su oštroumni, me utim, vrtili su se
u krugu, jer su im izvori bili pogrešni ili su razli iti sustavi
bili me usobno nepomirljivi. Za njih je najvažniji bio
sustav; sadržaj im nije bio toliko važan.
Njihovi izvori su bili:
1. Biblija; me utim, onako kako je tuma e crkveni oci;
2. Prvi krš anski pisci – smatrali su ih nepogrešivima;
3. Gr ka filozofija, koja se mogla uskladiti s biblijskom
teologijom jedino tako da se jedna od njih prilagodi drugoj.
Skolastici se svejedno nisu me usobno slagali. Razvila su se
tri zna ajna u enja srednjovjekovne skolastike: Platonski
realizam s formulom ' op i pojmovi prije stvari' ,
aristotelovski realizam s formulom ' op i pojmovi u stvari' ,i
nominalizam s formulom ' op i pojmovi poslije stvari'
.
REALIZAM: Platonova idealisti ka ontologija, koja

pretpostavlja realnu opstojnost svijeta ideja. To je
idealisti ko nau avanje po kojem op i pojmovi (ili uni-
verzalije) realno postoje prije stvari (tj. prije stvaranja
materija kao vje ne ideje u Božjom umu ili kao uro ene
ideje u našem umu – v. Anselmo, Vilim od Champeauxa).
Kona na stvarnost nije ono što vidimo (ono što je
privremeno i prolazno), ve je to vje ni svijet ideja (stvari
koje vidimo odrazi su tih ideja). Stoga se stvarnost nastavlja
s neba na zemlju. Pristalice tog shva anja nazvani su
'realistima'jer su smatrali da ideje sa injavaju ' kona nu
stvarnost'.
Umjerenu varijantu tog realizma (konceptualizam)
zastupali su Duns Skot i Abélard. Konceptualizam je u enje
po kojem pojam nije uro en i postoji samo u mišljenju (tj. u
materijalnom umu).
NOMINALIZAM: Skolasti ko nau avanje u kojem

nisu primarne op e ideje, ve samo pojedina ne stvari.
Op e ideje postoje samo poslije stvari kao imena koja su
isti jezi ni izrazi. Dakle, ideje su plod ljudskog, a ne
božanskog, uma. Problem univerzalija postavio je prvi
Porfirije u svom komentaru Aristotelovih kategorija. Poslije
je u skolastici glavni predstavnik nominalizma Roscelin
(crkva ga je osudila 1092.). U 14. st. nominalizam je
obnovio William Occam.
Prije nego što je Aristotel bio ponovno otkriven, svi su
znanstvenici tuma ili jedino Sveto Pismo. Njihova su
mišljenja zapisana i uspore ivana. Najbolji primjer te me-
tode jesu Izreke Petra Lombarda, koje predstavljaju pokušaj

da se materijal organizira i složi prema temama, kao što su
Trojstvo, Stvaranje itd. Stavljen je veliki naglasak na
prihva anje tradicije i autoriteta. Razumsko naga anje
svedeno je na najmanju mogu u mjeru.
Pristup je druga iji u 12. st. kada se ponovno prou ava
Aristotel. Njegova su djela ponovno otkrivena posredstvom
Muslimana, španjolskih Židova i stanovnika južne Italije.
Abélard je prvi ta prou avanja populizirao u Parizu, ali su
bila ograni ena na malen broj Aristotelovih knjiga, koje su
mu bile dostupne. No u sljede ih stotinu godina, sva su djela
postala dostupna zajedno s velikim brojem komentara na
arapskom jeziku.
REALIZAM = pojmovi (op e ideje) su u Božjem umu i

postoje nezavisno od materija (prije stvari).
KONCEPTUALIZAM = pojmovi (op e ideje) su u
ljudskom umu (ali nisu uro ene) ovisne su od materija
(poslije stvari);
NOMINALIZAM = ne postoje op e ideje. Ideje su
svojstva povezana sa stvarima.(poslije stvari)
ARISTOTELIZAM: Posljedice ponovnog otkri a

Aristotela bile su dalekosežne. Krš anski su mislioci po prvi
puta bili suo eni s potpuno racionalnim tuma enjem
ljudskog iskustva i, uistinu, cijele spoznatljive stvarnosti.
Aristotel je klasificirao sve znanje svojega doba koje mu je
bilo dostupno, ali s potpuno racionalisti kog stajališta.
Svijet je vidio kao golem, potpun, sam po sebi jasan organi-
zam. Prikazao je svemir koji se razvija: U njemu je sve
materija, ali se ona stalno pokušava razviti do misli i
inteligencije. Taj se proces odvija cikli ki tako da svemir
nije nikada ostvario svoj cilj. Materija i oblici su vje ni. Ne
postoji individualna besmrtnost odvojena od tijela. Dok je
Platon pretpostavljao stati an svemir, Aristotel je
pretpostavljao svemir u razvoju, koji se mogao razviti samo
do odre ene granice. Ni Platon ni Aristotel nisu vjerovali u
Boga kao osobu.
Suo ena s takvim žestokim napadom, koji je bio sli an
napadu darvinizma u 19. st., crkva je težila ka apsorbiranju i
njegovom pomirenju s krš anstvom. Zapravo, skolastici su u
ranom i kasnom Srednjem vijeku bili najviše zaokupljeni
na inom izmirenja s Aristotelom. Prvi skolastik ( ovjek koji
pokušava pomiriti vjeru i razum, posebno unutar
Aristotelove logike) je bio Boetije (480.-524.), koji je,
žive i u doba kad je Rimsko Carstvo bilo na zalazu, bio
posljednji zapadni u enjak prije 12. st. u potpunosti upoznat
s gr kim tekstovima Aristotelovih filozofskih djela (studirao
je u Ateni i Aleksandriji).
I Muslimani su se morali izmiriti s Aristotelom i to još
ranije nego zapadnjaci. Jedan od muslimanskih u enjaka bio
je al-Ghazali (1059.-1111. g.), koji je prvi pokušao pomiriti
vjeru i razum, no kasnije je uvidio da su filozofija i religija
nespojive pa je osudio Aristotelovu teoriju spoznaje. Drugi
u enjak, Averroes (Ibn Ružd) (1126.-1198.) predložio je
dva pogleda na istinu: Filozofija je jedna kategorija istine, a
teologija druga. Obje su istinite.
Iako djelo Petra Abélarda predstavlja jedan od prvih
pokušaja da se to u ini, dva najpoznatija zapadnja ka
u enjaka koja su pokušala sintetizirati Aristotela i krš ansku
misao bili su Albert Veliki i Toma Akvinski.

TOMA AKVINSKI (1225.-1274.) je bio najve i
skolasti ki teolog u Srednjem vijeku. Ro en je u Aquinu
(Italija) u plemi koj obitelji. Postao je dominikanac i na
koncu je studirao u Parizu kod Alberta Velikog z Kölna.
Postao je zatim predava u Parizu, gdje je proveo ostatak
života u prou avanju (izuzev kratko vrijeme u Italiji).
Pokušao je uskladiti vjeru i razum – veza kojom se poslužio
bila je Aristotelova logika. Me utim, pokušavaju i uskladiti
oba sustava, trudio se odvojiti (na svoje vlastito
zadovoljstvo), ono što je bilo prihvatljivo za krš anstvo od
onoga što nije. itaju i njegova djela, možemo vidjeti na
koji je na in raspravljao. Po eo je svojim problemom (npr.
je li Bog svemo an?, griješimo li bez da to želimo?). Zatim
je citirao autoritet – tekst iz Pisma, odlomak iz crkvenih
otaca ili navod iz Aristotela. Upotrijebio bi tada aristotelovu
dijalektiku (na in razmišljanja), da bi usporedio autoritete, a
onda došao do odgovara. Prema njegovom shva anju, bilo
koji problem se može riješiti ' rezoniranjem'(logikom). U
tome je prete a Descartesa.
U osnovi nije priznavao postojanje intuitivnih ideja i tvrdio
je, da na osnovu osjetilnog opažanja možemo nešto
dokazivati ili pobijati putem negacije i analogije do vje nog
svijeta. Božje postojanje možemo filozofski ustanoviti
pomo u pet dokaza koji se temelje na Božjem djelovanju u
svijetu. Štoviše, naglašavao je injenicu da veoma malo
poznajemo Boga. Bog je po elo svega, osim zla.
Njegova teorija spoznaje: Postoje tri vrste znanja:
a. Filozofija koja se temelji na podacima koji su svima
dostupni preko osjetila (to je osnova prirodne teologije);
b. Teologija, koja se temelji na objavi i logi kom
zaklju ivanju na osnovu objave;
c. Misti na spoznaja.
Prema shva anju Toma Akvinskog, do spoznaje se dolazi na
razli ite na ine: Na ovom svijetu, preko iskustva (bio je
stoga empiri ar). Na drugom svijetu se do spoznaje dolazi
putem misti nog iskustva. Na taj su na in, što predstavlja
izuzetak, apostoli došli do spoznaje koja im je omogu ila
pisanje Novog zavjeta.
Osim svoje teoriji znanja, Akuinski je u inio druge važne
doprinose.
1. Postojanje Boga može se dokazati putem razuma.
2. Sve znanje o Bogu nam dolazi putem analogija.
3. On je doprinio prvi detaljni izvještaj o pretvorbi
(transsubstancijacija): prema njemu pretvorba se doga a u
unutarnjim biti (supstancija) a ne u vanjskom izgledu koji je
dostupan osje aja.
4. Toma je oslabio doktrinu izvornog grijeha. Prema njemu
Adam je izgubio prilikom Pada samo sposobnost
samovladavanja, a ne svoju sposobnost mišljenja.
5. Izradio je doktrine o smrtnim i lakim grijesima, i o
prenošenja zasluge.
Me utim, Tomu Akvinskog, u njegovom vremenu, nisu svi

prihvatili. Neke njegove izjave je 1277. g. osudilo Pariško
sveu ilište. Duns Scot i William Occam osu ivali su ga zato
što nije uvidio da su razum i objava esto u protuslovlju.
Kasnije su, me utim, na Tridentskom saboru (1543.-1563.)
katoli ki reformatori koristili njegova djela za izradu
odluka. Godine 1879. papa je tomizam proglasio ' zauvijek
neospornim' .

BONAVENTURA (1221.-1274.) je bio upravitelj
franjevaca i profesor teologije u Parizu. Nije se slagao s
Tomom Akvinskim i smatrao je da Boga nije mogu e
razumski spoznati, budu i da se Bog razlikuje od ovjeka
po kvaliteti i po kvantiteti. Stoga je prirodna spoznaja Boga
(odvojena od objave), maglovita i do nje se dolazi jedino
analogijom. ovjek može doživjeti Boga samo kada se
povu e iz svijeta i traži odraze ili sjene u materijalnim
stvarima (novoplatonsko shva anje).
ROGER BACON (1214.-1292.) i ROBERT
GROSSETESTE (1168.-1253.) su bili franjevci.
Oduprli su se metodi Tome Akvinskog i postavili temelj
suvremenoj znanosti svojim eksperimentalnim
prou avanjima ponašanja svjetla. Naglašavali su
promatranje, eksperiment te mjerenja kao sredstva za
razumijevanje svijeta, a ne logi ko dokazivanje.
Grosseteste može se shvatiti i kao prethodnik Wycliffe-a
zbog svog biblijskog propovijedanja (na engleskom) i zbog
protivljenja zloupotrebe papinstva.
PETAR (Pierre) ABÉLARD (1079.-1142.) bio je
dinami an, popularan nastavnik koji je u inio Pariz
intelektualnim središtem. Bio je prije svega predava u
Parizu, a zatim Benediktinac. Jedan je od za etnika
skolastike.
Abélard je pokušao prona i srednji put izme u pozicije
realista i nominalista, smatraju i op e pojmove mentalnim
pojmom – ne postoje ideje odvojene od ovjeka ili u umu
Božjem. Ovo stajalište se zove konceptualizam: U enje po
kojem pojam postoji samo u mišljenju (poslije stvari). U
svojoj knjizi Sic et Non (Da i Ne) prikazao je metodu
sumnje (kasnije je to preuzeo Descartes). Anselmo je rekao:
'Vjerujem da bi mogao razumijeti' , ali je Abélard rekao:
'Sumnjaju i dolazimo do ispitivanja, a ispitivanjem
dolazimo do istine' . Tako je preokrenuo Anselmovu ideju i
predstavio metodu sumnje. Ovu metodu je primjenio na
doktrinu okajanja. Sumnjao je uglavnom u ono što je
nalagala crkvena tradicija, a ne u ono što je tvrdilo Pismo.
U svojoj knjizi Sic et Non tako er raspravlja o odnosu vjere
i razuma. Istakao je da su postoje i autoriteti esto u
protuslovlju. Njegovo traganje za vrhovnim autoritetom
pripravilo je put Lutheru.
DUNS SCOTUS (1266.-1308.): Ro en je u Dunsu
(Škotska). Odatle mu je ime Scotus = škot. Kao i William
Occam, bio je franjevac i njegovo je u enje (koje je
prevladavalo u kasnom Srednjem vijeku) postalo poznato
pod nazivom skotizam.
Dok je Akuinski tražio sjedinjenje teologije i filozifije,
Duns je tražio njihovo odvajanje.
Duns se svojom knjigom okrenuo protiv Tome Akvinskog. I
on je napao njegov aristotelizam, tvrde i da ne priznaje
nikakvu razliku izme u postojanje i biti. Tvrdio je da u
ljudskim odlukama odlu uju i faktor nisu razum i znanje,
ve volja (vidi kasnije pojmove Blaise Pascala). Dalje je
naglašavao važnost Božje volje: Ni jedna od odluka nije
prouzro ena vanjskim prilikama.
Vjerovao je da je filozofija mogla dokazati Božje postojanje
i neke od njegovih atributa, ali ništa više. Mnogo toga o
emu je Toma Akvinski tvrdio da znamo o Bogu, ne dolazi
zapravo po razumu ve po otkrivenju.

Bio je glavni odvjetnik doktrine Marijinog bezgrešnog
za e a. Do tada je ve ina katoli kih skolara vjerovala da je
ona za ela bez grijeha. Tvrdio je da je savršenije o uvati
nekoga od izvornog grijeha, nego ga izbaviti iz njega. Zato
je moralo biti ono što se i zbilo. Ali ovdje prihva a na elo
koje je drugdje nijekao: Snaga razuma nam govori nešto o
Bogu. Kona no je 1845. g. njegova teorija o Mariji postala
dogmom, iako Anselmo, Bernard iz Clairvaux i
Bonaventura su bili protiv ove ideje.
WILLIAM OCCAM (1290.-1349.) je ro en u

Ockham-u (engleskoj pokrajini Surrey). Ušao je u
franjeva ki red. Osu ivao je papinstvo i to ga je ubrzo
uvalilo u nevolje. Tražio je da crkvom upravlja papinski
zbor i tvrdio da je Krist jedina glava Crkve. U potpunosti je
odbacivao papinski autoritet u svjetovnim pitanjima.
Oštro je osu ivao Tomu Akvinskog:
a. Njegove filozofske dokaze o Božjem postojanju. Rekao
je da se Bog može spoznati jedino vjerom, ne razumom ili
prosvjetljenjem te da je Božja volja iznad svega;
b. Tomovog ponovnog tuma enje Aristotela, kako bi se
uklopio u njegov sustav sinteza. U stvarnosti je i
Aristotelovo u enje u osnovi ateisti ko pa se stoga ne može
izmiriti s biblijskim shva anjem.
Radikalno je odstupio od ostalih mislilaca po tome što je
odbio pobijati Aristotela na osnovu platonizma. Krenuo je u
potpuno novom pravcu tvrde i da postoje samo individuumi
– ne postoje univerzalije, ija je egzistencija neovisna o
Bogu. Ne postoji nikakva apstraktna misao. Samo pojedinac
može biti stvaran: Ne postoje univerzalne ideje, jer ideja ne
može postojati van uma pojedinca. On je dakle pionir
zapadnog individualizma. To je zadalo smrtni udarac
metafizici i uzrokovalo nered u intelektualnom svijetu
kasnog Srednjeg vijeka. William je tvrdio da zadatak teo-
loga nije dokazivanje razumljivosti krš anskih doktrina, ve
istraživanje Biblije.
Isto je tako smatrao da se svako ispravno znanje postiže
empiristi ki – kroz osje aje. Jedina realnost koja se može
prepoznati su pojedinci, a oni se mogu poznavati jedino
kroz iskustvo osje aja. On je dakle prete a
egzistencijalizma. Postojanje Boga se ne može dokazati –
mogu e je samo ' otprilike argumentirati'
. Boga ne možemo
shvatiti razumom (Toma Akvinski), niti iluminacijom
(Bonaventura), ve samo vjerom.
Njegovo u enje o Božjoj milosti i slobodnoj volji ovjeka
imalo je utjecaja i u kasnijem Srednjem vijeku. Oživio je
polu-pelagijanizam (koji je bio osu en na Oranskom saboru
529. g.). Prema Williama nevjernik može zaslužiti milost
ine i dobro svom svojom snagom. Ovo u enje je postalo
poznatim kao ' moderan put'(via moderna) u kojem je
Luther bio odgojen. Kad su protestantski reformatori kasnije
odbacili skolasticizam, oni u stvari su osudili
polupelagijansku teologiju Ockhama, Biela i "modernog
puta", koja je tvrdila da je spasenje plod ljudskog slobodnog
volja i zasluga, a ne plod Božje slobodne milosti
Biblija u Srednjem vijeku

Nakon propasti Rimskog Carstva, zavladala je neukost i
nepismenost tako da je prou avanje Pisma bilo ograni eno
na samostane. Srednjovjekovni su teolozi smatrali da Pismo
može tuma iti samo u ena nekolicina pod vodstvom crkve.

Srednjovjekovna je crkva vjerovala da treba podržavati
tradicije i dogme prvih krš anskih pisaca. Tako su, op enito
govore i, srednjovjekovni biblijski u enjaci bili zadovoljni
sakupljanjem i sintetiziranjem tradicionalnih objašnjenja
teologa iz vremena Origena. Proizveli su na taj na in
ogromna djela dogmi i morala, za koja se tvrdilo da
objašnjavaju Pismo, a koja u stvari nisu imala nikakve veze
s biblijskim tekstom. Koristila se klasi na Origenova
metoda tuma enja Pisma, koja se sastojala od etiri razine:
a. Doslovni (govori nam o doga ajima);
b. Alegorijski (pou ava nas što trebamo vjerovati;
c. Moralni (što trebamo initi);
d. duhovni (za im treba težiti).
Biblijsko tuma enje nije nikada bilo tako nejasno kao u
Srednjem vijeku. Samo je nekoliko tuma a polagalo pažnju
na povijesno i doslovno zna enje biblijskog teksta, još ih je
manje posjedovalo osnovno znanje hebrejskog ili gr kog
jezika. Oko etiri stolje a su sve enici i redovnici neumorno
sabirali prva krš anska djela, ija su obilježja bile krute
dogmatske re enice, otrcane moralne fraze, misti na igra
brojevima i pogrešna zna enja rije i. Ve ina komentara bili
su samo ponavljanja onoga što su rekli prethodni pisci.
Reakcije na taj sustav bile su sljede e:
a) Misti no tuma enje, uklju uju i prou avanje Biblije za
osobnu pobožnost, koje je bilo potpomognuto slobodnom
upotrebom alegorije. Dijalekti no razmišljanje zamijenili su
ekstazom i intuicijom, kao sredstvima za tuma enje Biblije.
Bernard iz Clairveauxa, Bonaventura i Hugo iz Pariza su
bili me u malim brojem onih koji su bili naklonjeni tom
tuma enju;
b) Jasno zna enje Biblije oživljeno nekim židovskim
komentatorima, posebno Raskijem (Rabbi Solomon Ben
Isaac iz Troyesa). Španjolsko-židovski u enjak Abraham
ibn Ezra oja ao je židovski prijelaz na suvremeno
historijsko i gramati ko tuma enje. Nikola od Lyre (1265-
1349), franjevac na Pariškom sveu ilištu, je nastavio istim
pristupom Bibliji. Bio je u itelj hebrejskog i objavio je prvi
tiskani Biblijski komentar. Luther je bio pod velikim
utjecajem toga Francuskog znanstvenika. Wycliffe je dijelio
Nikolasovo mišljenje.
CRKVENE ZGRADE
Izgled srednjovjekovne crkvene gra evine imalo je dva
cilja: Didakti ki i kultski. Didakti ka namjera se rodila kao
odgovor na potrebe vremena iz kojeg potje e, kada su
knjige bile rijetkost, a mnogi nisu znali itati.
Tako su crkvene gra evine postale knjige za nepismene.
Ovo je bio pokušaj da se u njih unese cijela biblijska
povijest. U njima su bili pokazani životni putevi uzvišenih
svetaca, zatim vrline i poroci, obe anja neba i kazne pakla.
Kultska nakana crkvenih gra evina bila je usredoto ena na
srednjovjekovnu doktrinu mise kojom se prilikom, navodno,
doga a transsubstancijacija. Tako je cijelo ustrojstvo
crkvene zgrade bilo prilago eno ovom nikada ne
prestaju em udu.
Rane bazilike su poprimile izgled zvan romanski stil, što
zna i, sli nost rimskom. Tada su tri razlike igrale
dominantnu ulogu. Nacrt najranijih crkava poprimio je oblik
slova "T", ali se ovo kasnije gubi i dobiva oblik (†). Ovim
oblikom se stvara dovoljno mjesta za sve enike, redovnike i
zbor oko oltara, a ujedno ih odvaja od štovatelja. Drveni

krovovi su bili zamijenjeni kamenim, koji sada mogu biti
podupirani lukovima, nose ih snažni zidovi i, takozvanim,
ba vastim svodovima. Ovo je, za uzvrat, zna ilo da su se
mogli ugraditi samo mali prozori kroz koje je dopiralo malo
svjetla. Tako er se obi avalo dodati i zvonik, kao posebno
zdanje ili kao dio glavne gra evine.
Po etkom sredine dvanaestog stolje a goti ki stil je
nadopunjavao romanski. Sada su lukovi bili zašiljeni,
polagani na stupove, a ne na zidove. Ovo je stvorilo uslove
za postavljanje ve ih prozora i višljih krovova. Ve i prozori
su sada mogli predstaviti ono što se ranije moralo uklesavati
u kamen.
MISIJSKO ŠIRENJE ZAPADNE

CRKVE
Op i pregled
VII. stolje e – Bugari stižu na Balkan, me utim,
podre ena slavenska manjina ih je apsorbirala. Islam se
naglo pojavio na Sredozemlju.
VIII. stolje e – Po etak vikinških (tj. danskih i
norvežanskih) plja aških napada. Dovršeno obra enje
Rajnske doline. Kršteno više Sasa.
IX. stolje e – Skandinavci (naro ito Varjazi, tj. Šve ani,
u Rusiji) postaju pošast koja se širi posvuda. Brzo širenje
vjere me u Slavenima u srednjoj Europi. Turci Seldžuci
po inju prodirati u Malu Aziju.
XI. stolje e – Križarski ratovi (pohodi) i po etak širenja
trgovine. U crkvu ulazi ve ina Danaca, Norvežana i
Ma ara. Po etak obra enja Rusije.
XII. stolje e – Pružen otpor Turcima Seldžucima.
Kona na pobjeda krš anstva u Poljskoj, Švedskoj i me u
Luži kim Srbima.
XIII. stolje e – Širenje mongolskog carstva za vladavine
Džingis-Kana. Estonci, Latvijci i Prusi na silu pokršteni.
Po etak vjere u Litvi i sjevernoj Rusiji.
XIV. stolje e – Mongolski vladar Timur Lenk
(Tamerlan) prihva a musilmansku vjeru i u potpunosti
uništava sve ono što su krš ani postigli na Istoku.
XV. stolje e – Otomanski Turci dolaze do izražaja.
Potkraj stolje a, Europske se zemlje šire na Zapad u obje
Amerike.
Pojedinosti
Karlo Veliki je kona no pokorio Sase, a poslije ak i
moravske Slavene i uz pomo engleskih misionara, zapo eo
me u njima ' misijsku'ofenzivu.
Anska je bio prvi misionar koji je djelovao u Skandinaviji,
gdje je mnoge pogane privukla vjera jer im se inilo da e
njome posti i više u ovom što su o ekivali od religije, nego
da štuju stare bogove (npr. pobje ivati u bitkama).
Norvešku i Švedsku je evangelizirila gotovo isklju ivo
Engleska, a isto tako i ve i dio Danske. U srednjoj se
Europi prilikom obra anja u velikoj mjeri koristila sila, jer
je esto bio slu aj da jedna nacija kolonizira drugu (posebno
se to odnosi na Germane). Isto tako, do obra enja dolazi
kasnije nego na drugim podru jima, jer su Germani morali
ekati da pro u valovi invazija (sve do 8. i 9. st. nije bilo
nikakvog napretka) i nije dovršeno do 15. st. Osim toga,

ovdje su se sukobile pravoslavne i katoli ke misije.
Obra anje Luži kih Srba je bio dugotrajan i mukotrpan
proces. Posljednji su se obratili Litvanci.
HRVATSKA: Talijanski misionari (na molbu

bizantskog cara Heraklija) zaslužni su za obra enje velikog
broja Hrvata (i Srba) u 7. st. U luci Spalatum (Split) je bila
ponovo osnovana stara latinska metropolija od Soluna.
Kristijanizacija Hrvata se dogodila po 3 fazama.
1) Dalmatinski Hrvati primaju krš anstvo potkraj 7.
stolje ja zahvaluju djelovanja romanskih krš ana
dalmatinskih gradova.
2) Istarski i primorski Hrvati primaju krš anstvo potkraj 8.
stolje ja zahvalaju Franaka, koji, (pomo u galskih i
anglosaskih redovnika) su, šire i se u Korušku, tako er
donijeli krš anstvo.
3) Panonski Hrvati primaju krš anstvo nešto kasnije tako er
zahvalaju Franaka.
Bizant je zaslužan za kristijanizaciju hrvatskih plemena u
Duklji, uz rijeku Neretvu i u Zahumlju.
Me u Dalmatskim Hrvatima u 9. st. je djelovao misionar
pod imenu Ursije i krš anski knez Višeslav, koji je vladao
oko 800. g. Višeslavova prijestolnica je bila Nona (Nin) koji
je postao biskupsko sjedište i mjesto iz kojeg su kretale
frana ke misije. Split je u me uvremenu pripao bizantskoj
crkvi.
Sukob izme u Bizanta i frana koga kralja Karla Velikog se
odrazio na politi ke prilike i teritorijalnu pripadnost
podru ja koje su uz Jadransku obalu naselili Hrvati. Karlo i
bizantski car Mihajlo I. Rangabe sklopili su mir u Aachenu
(812.), u kome je Bizant priznao Karlu carski naslov i
zadržao u Dalmaciji samo primorske romanske gradove, a
pristao je da zemlja u zale u tih gradova do e pod frana ku
vlast.
Mo hrvatske države za Trpimira (845.-64.) o ituje se u
uspješnim ratovima s dalmatskim gradovima pod
bizantskom vlaš u i Bugarima te u snažnu kulturnom raz-
vitku (dovo enje Benediktinaca u Hrvatsku). God 852.
Trpimir je izdao splitskoj crkvi darovnicu.
Za vladanja Tomislava (910.-28.) održana su u Splitu dva
sinoda ili sabora (925. i 928.), na kojima su se rješavala
pitanja crkvene jurisdikcije u Hrvatskoj, tj. pitanje primata
splitskog nadbiskupa i opstanka ninske biskupije, emu se
odupirao Grgur Ninski. Papa Ivan X. potvr uje saborske
zaklju ke o ukidanju ninske biskupije i o zabrani
zare ivanja sve enika glagoljaša, a pooštrava zaklju ak koji
se odnosio na Grgurovu osobu i dodijelio mu malenu
biskupiju u Skradinu. Na taj na in je papinstvo proširilo
svoju jurisdikciju na cijelu Hrvatsku.
MORAVSKA: Krš anstvo je došlo u Moravsku

carevinu prvo pod zarobljava-njem zemlje pod Francima u
vrijeme Karla Velikog. Moravska je prihvatila krš anstvo
kao znak vazalstva. Prva crkva je bila sagra ena u Nitri 830.
god. Dalji pozivi Carigradu da pošalje misionare zna io je
jedan pokušaj moravskog kneza Rastislava da se otrese svog
vazalstva prema Francima. Dakle, to je bila politi ka
inicijativa i Carigrad je poslao irila i Metodija.

EŠKA je raskinula s Moravskom carevinom i postala
nezavisna pod Premislavskom dinastijom (900.-1306.).
ešku su tako er evangelizirali frana ki misionari. Knez je
prihvatio krš anstvo i iz kraljevske obitelji došla su prva
dva eska mu enika, Ljudmila pa njen unuk Vaclav, kojega
je ubio brat 929. god. Od 967. eška postaje vazalna država
Njema ke carevine. U ovakvom kontekstu je bila osnovana
Praška nadbiskupija 973. Prvi biskup ove dioceze
(biskupije) je bio Adalbert Praški (Vojtjech), koji je ubijen
dok je evangelizirao Pruse 997. god. Zbog toga je proglašen
svecem.
MA ARSKA: Oton je porazio Ma are u bici kod rijeke

Lech godine 955. Kao rezultat Ma ari su bili prisiljeni
prisvojiti religiju svojih pobjednika: Katolicizam. U ovom
procesu su dva istaknuta imena povezana s uvo enjem
krš anstva: Gyula i knez Géza (972.-97.). Proces je
dostignuo vrhunac kad je papa okrunio ma arskog kralja
Istvána (Stjepana) 1000. g. Ladislav (László) Arpadovi
(1077-95) je bio nasljednik Géze. Za njegove vladavine
dovršeno je pokrštavanja Ma ara. God 1094 utjemelio
Zagreba ku biskupiju. 1051 priklju io je hrvatske krajeve
izme u Gvozda i Drave Ugarskoj.
POLJSKA: U Poljskoj su važna imena Mieszko i

Boles aw Chrobry. Nakon Adalbertove mu eni ke smrti
(ubili su ga pogani Prusi 997. g), njegovo je tijelo donešeno
u Poljsku i pokopano u Gnieznu, iako je prva nadbiskupija
bila u Poznanu.
RAZVOJ ISTO NE CRKVE

Konstantin je do 324. g. postao gospodar Rimskog svijeta.
Prijestolnicu je preselio na Bospor, u Carigrad, kojeg je
nazvao ' novim Rimom' . U po etku je rimski car igrao
najvažniju ulogu u crkvi. Smatrao se osobno odgovornim za
jedinstvo. Predsjedavao je na crkvenim saborima, a heretike
i raskolnike progonila je svjetovna vlast. Car je, kao ' živa
Kristova slika', stajao na elu crkve. Rimski naslov, koji su
carevi uvijek nosili, upu ivao je na to da je njihova služba
sveta: Pontifex maximus – vrhovni sve enik. Konstantina se
smatralo Božjim zastupnikom. Carska je vlast bila zemaljski
odraz Božje nebeske vrhovne vlasti.
Za vladavine Justinijana (482-565), pravi osnova
bizantskog carstva, izgra en je veliki broj crkvenih zgrada.
Sve enstvo je sve više obredno usmjereno. Razvilo se dalej
Teodozijevo zakonodavstvo. Pridavala se velika važnost
propovijedanju, naro ito u 4. i 5. st. u nastojanju da se oja a
krš ansko predanje (v. Grgur Nazijanski, Ivan Zlatoust).
U ili su narod kako se treba ponašati, ali je narod teško
prihva ao obrazovanje. Justinijan, osvojivši natrag od
barbara Italiju, Dalmaciju, Sjevernu Afriku, dio Španjolske,
kratkotrajno restaurirao Rimsko carstvo. Na žalost malo
kasniej ponovna provala barbara (lombarda) je preplavila
Italiju i, kao posljedica, samo Ravenna je preostala kao
bizantsko vlasništvo.
Bizant (Carigrad) 626. g. su opsjedali Avari i Sasanidi iz
Perzije, ali se nekako uspio održati. Car Heraklije I. je
predvodio protunapad i porazio protivnike. Me utim,
posljednjih godina svoga života nije mogao sprije iti

prodiranje Arapa u Siriju, Palestinu i Egipat. Kasnije su
Muslimani ak dva puta stigli do Carigrada. Carstvo je
preživjelo kasnije upade Langobar ana iz Italije, Slavena iz
Gr ke, Bugara s Dunava, ali je izgubilo veliki dio podru ja.
Do kraja 8. st. carstvo je bilo svedeno na zapadni dio Male
Azije, južni dio Balkana, zapadno od Carigrada, uzduž
Egejske obale, srednji i južni dio Gr ke te uski dio
Jadranske obale. Na zapadu su sa uvane samo Italija i
Sicilija. Veliki broj krš ana emigrirao je na Zapad uslijed
provala Perzijanaca i kasnije Arapa. Do 800. g. etiri od
ukupno pet patrijarhata su se nalazili izvan granica Carstva
(Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem bili su pod musliman-
skom vlaš u). Rim je tako er bio izvan granica. Kad su ga
napali barbari, Carstvo se obratilo za pomo Francima.
Kada je papa okrunio Karla Velikog za ' Cara Rimljana'
, na
Zapadu je stvoreno posebno Rimsko Carstvo.
Monofizitizam je 681. g. kona no osu en u Carigradu.
Zaista je zanimljivo to da je na najve u podršku naroda
nailazio u isto nim podru jima koja su osvojili Arapi.
Monofiziti su se kona no nakon te vladavine odvojili od
službene crkve. Druga vjerska polemika u to doba bila je još
zna ajnija – bila je to polemika u svezi ikona.
Liturgije i pobožnost
Liturgijska tradicija Isto ne crkve razvijala se u Carigradu
od 4. st. Izgra ivala se na liturgijama iz razli itih dijelova
Istoka. Liturgija Bazilija Cezarejskog (370.-379.) i Ivana
Zlatoustog (398.-404.), s nekim dodacima iz Jeruzalemske
liturgije, je postala najraširenijom. Drugu liturgiju je stvorio
Roman Melod u Siriji.
Monaštvo je prili no rano postalo obilježje isto nog
krš anstva – tamo se u stvari pojavilo. Bazilijeva regula je
prenešena na Zapad.
Neki sirijski kalu er pisao je oko 500. god i izdao seriju
zapisa za koje je tvrdio da potje u iz pera Dionizija
Areopagita. Obratio je na krš anstvo novoplatonisti ki
misticizam (na in uzdignu a u zajedništvo i jedinstvo s
onim ' jednim'putem negacije). Mistika postiže ujedinjenje s
Bogom i ' postaje božanskom'kroz uzdignu e iznad svakoga
shva anja osje aja i uma. Maksim Ispovjedalac (580.-
662.) je pisao komentare na njegova djela, ure uju i tekst
tako da izgleda što pravovjernijim. Ivan Škot Eriugena je
pisao latinske prijevode njegovih djela oko 850. g. Dionizije
je svojim radom utjecao na Tomu Akvinskog i
srednjovjekovni misticizam.
Simeon Novi-Teolog (ro en 949.) je bio prvi sistematski
izlaga tehnike unutrašnje molitve. On je tako er otvoreno
govorio o svojim duhovnim iskustvima. Njegov cilj je bio
uvidjeti nešto od nestvorenog svjetla Božjega. On je bio
sveti Bernard Istoka i kao takav došao je u konflikt s onima
koji su zastupali formalniji i više filozofski pristup (kao
Stjepan).
Na žalost, u pravoslavstvu Krist je pod utjecajem dviju
paralela suhoparnog skolasticizma i ekstremnog misticizma
postao misti nom figurom koji ima malo zajedni kog s
Kristom iz Evan elja.
Nakon 10. st. nekoliko je samostana na gori Atos (tzv.
Svetoj gori), nedaleko Soluna, postalo veoma zna ajno. U

14. st. zapo et je pokret radikalnog misticizma, koji se
temeljio na kontemplativnoj molitvi.
Grigorije (Grgur) Palama (1297.-1360.) je bio
predstavnik ovoga misti kog u enja kvijetisti ke sekte
hesihasta. On je tako er bio povezan sa samostanom na gori
Atos. Drugo središte ovog pokreta je bilo Bugarska, gdje
Teodozije iz Trnova je postao njegov branitelj. On je
utjemelio samostan u Kilifarevo. Na kraju Grgur je postao
Salonski metropolit. Njegova posebna novacija je
prakticiranje tihe molitve. Nakon zadobijene pobjede nad
požudom i ste enim unutrašnjim mirom, mogu e je udubiti
se u razmišljanje o Bogu. Naglasak je bio na tihoj
meditaciji, pri emu je preporu ljivo posebno držanje tijela
kao pomo za koncentraciju: Brada spuštena na grudi, o i
uperene na pupak, gdje se nalazi srce. Pravilno držanje dok
se jednostavna molitva recitira, tj. Isusova molitva:
'Gospode Isuse, Sine Božji, smiluj mi se!'Napadali su ga
takvi poput Barlaama, koji je podržavao stav, da se Bog
može poznati samo posredno, a ne neposredno, kao što je to
Grgur tvrdio.
Razlog ovom prakticiranju bio je dosezanje vizije
božanskog svjetla i zajednice s Bogom (obožavanje).
Me utim, Grgur je tvrdio da se Bog može vidjeti i upoznati
neposredno (gnosti ka ideja, koju je apostol Ivan
razdobli io kao laž u 1 Iv 4,12). Me utim, teologija tog
vrijemena tvrdila je da je Bog potpuno Neupoznatljiv
(novoplatonisti ki utjecaj). Grgur je pokušao riješiti ovaj
problem tvrde i da je Bogu nemogu e pri i u Njegovoj
suštini, ali je mogu e pri i Njegovim radnjama (ener-
gijama). Ovo je zapravo bila dobra strana skolasti kog
sitni arenja, koje je bilo tipi no za ono vrijeme. On je tvrdio
da, iako mi ne možemo poznati ili u estvovati u Njegovoj
suštini (Njegovom najdubljem bitku), možemo u estvovati u
Njegovim energijama, u Njegovoj aktivnosti prema nama,
Njegovoj blagodati. Ovo je vi enje blagodati, koje je
potpuno razli ito od NZ u enje o ovom pitanju.
Barlaam, njegov glavni protivnik, optužio ga je da je
krivovjerac. On je zapo eo dvostruki napad protiv katoli ke
skolastike (naro ito protiv oholnosti Toma Akuinskog koji
je tvrdio da ovjek može sve znati o Bogu putem filozofiji) i
isto nog misticizma. On je izvrgao ruglu Grgurev na in
molitve i tvrdio, da se Bog može poznavati jedino posredno
(indirektno). Kao odgovor, Grgur je objavio knjigu pod
nazivom Trijade u obrani Svetih Hezihasta, koja je sadržala
njegove ideje. Grgur je 1344. godine ekskomuniciran iz
Crkve. Ali 1347. godine Ivan VI. postaje novi car i, pošto
mu je Grgur bio miljenik, on ga postavlja za episkopa
Soluna. Carigradski sabor 381. g. osloba a Grgura svih
prethodnih optužaba i njegovo u enje je prihva eno kao
službeno u svim Isto nopravoslavnim crkvama. Me utim,
Zapadna crkva je odbacila ovu odluku i tako je razdor
izme u Isto ne i Zapadne crkve postao još ve i.
Polemika o ikonama
Važnije pitanje bilo je: Što je dovoljno sveto da zaslužuje
štovanje? Do po etka 7. st. mnogi su gradovi Carstva imali
jednog ili više lokalnih svetaca, koje su štovali kao
posrednike i zaštitnike. Od 6. st. i crkva i carska vlast
poticale su izradu ikona i štovanje svetih monaha. To je
dovelo do zloupotrebe i idolopoklonstva. Me utim, taj
obi aj je imao svoje primjere: U drevnom Rimu carsku se

ikonu štovalo kao samoga cara. Tim obi ajem nije prekinuto
ni onda kada je car postao krš anin. Konstantin i njegovi
sljedbenici podizali su si ogromne spomenike u Carigradu.
Budu i da se to smatralo ' kraljevskim postupkom' , na isti se
na in postupalo sa svevišnjim kraljem Isusom Kristom.
Justinijan je iznad glavnoga ulaza u Carigrad podigao veliki
spomenik. Do kraja 6. st. ikone Krista i Marije postepeno su
zamijenjivale carske ikone. Justinijan je ak dao iskovati
novac s likom Krista.
Car Lav III (717.-741.) je zapo eo borbu protiv ikona.
Možda su ga ponižavaju i porazi i strašan potres podsjetili
da Izraelov Bog kažnjava idolopoklonstvo. Me utim, nije
bilo lako. Godine 730. izdaje proglas nare uju i da se
uklone ili unište sve vjerske ikone na javnim mjestima i u
crkvama. Me utim, rimski je papa osudio uništavanje ikona.
Car se osvetio na taj na in što je Siciliju, južnu Italiju i itav
zapadni dio Balkana i Gr ke, lišio vlasti rimskog biskupa.
To je više od bilo ega drugog prisililo rimskog biskupa da
se za podršku i zaštitu obrati Francima. Za vladavine Lava
III. i Konstantina V. one koji su bili za ikone žestoko su
progonili. U Carigradu je 754. g. održan sabor koji je
osudio izradu ikona kao idolopoklonstvo. Sve preostale
ikone morale su se uništiti. Oni koji su govorili u prilog iko-
nama izop eni su, osaka eni i prognani. Redovnici su
posebno ograni ili kult štovanja svetaca uništavaju i
relikvije i osu uju i molitve svecima. Ikonoklasti su željeli
ikone zamijeniti tradicionalnim krš anskim simbolima križa,
Biblije i elementima Gospodnje ve ere. Samo su se te stvari
smjele smatrati svetima. Osim toga, samo su zare eno
sve enstvo i posve ene gra evine bile, na odre eni na in,
svete. Konstantin V. tvrdi da su elementi Gospodnje ve ere
prave Kristove ikone, budu i da su posve ene. On o ito
vjeruje da su posve eni kruh i vino istobitni s tijelom i
krvlju Krista Boga i ovjeka, jer prava ikona mora biti
istobitna s onom što predstavlja.
Obranu ikona je napisao Ivan Damascenski oko 740. g.
Smatran je posljednjim velikim pravoslavnim u iteljem
(jednim od otaca). Ivan je objasnio da slika nije nikada
istobitna s izvornikom, ve ga samo oponaša. Ikona je
jedino važna kao kopija izvornika i podsjetnik. Svoju
tvrdnju temelji na Platonovom shva anju da je sve što
opažamo na ovom svijetu samo imitacija vje noga izvornog
oblika koji može spoznati jedino duša u nematerijalnom
svijetu. Re i da ikona ne može oslikati Krista, zna i ne
priznavati mogu nost utjelovljenja. Iako je ikonu pogrešno
štovati, prisutnost Kristove ikone može vjernika pou iti i
pomo i mu. Isto se odnosilo na ikone svetaca ili Marije.
Me utim, Lav IV. (775.-780.) nije bio energi an ikonoklast.
Njegova žena Irena, uz pomo patrijarha Tarazija, sazvala
je 787. g. biskupe u Nikeju i itav ikonoklasti ni pokret je
osu en i prihva eno je stajalište Ivana Damaš anskog.
Nakon toga je, me utim, došlo do drugih velikih nevolja
koje su ih natjerale da ponovno razmisle o tom pitanju. Lav
V. (813.-820.) odlu io je da ikonoklazma treba ponovno
postati službeni državni stav. U skladu s tim, tadašnji je
patrijarh svrgnut i zamijenjen ovjekom koji je bio po
carevom ukusu. Protivnici su odvedeni u zatvor, sve dok
sabor za borbu protiv ikona nije 754. g. ponovno priznat.
Takvo je stanje bilo do vladavine Mihajla (842.-867.), kada
je careva majka Teodora odlu ila odustati od ikonoklazma,
kako bi dinastija dobila što ve u podršku. Drugi sabor 843.

g. negirao je odluke prethodnog sabora i ikone su ponovno
odobravane. Pravoslavne crkve još uvijek svetkuju prvu
nedjelju korizme svake godine kao ' blagdan pravovjerja'
, da
bi obilježili kraj polemike oko ikonoklazme.
Teologija
Maksim Ispovijedac je bio nazvan ocem bizantske
teologije. On je uistinu bio najzna ajniji pravoslavni teolog
7. st. vrsto je zastupao doktrinu dvostruke volje u Kristu.
Bio je tako er i poznati u itelj misticizma. Sabrao je ranija
u enja Evagrija (Origenov u enik u 4. st.) i Dionizija,
izgla uju i neravnotežu u obojici od njih. Za njega je cilj
molitvenog života Božja vizija.
Ivan Damascenski je bio ro en krajem 7. st. kada je Sirija
pala pod muslimansku vladavinu. Njegov glavni uspjeh je
bio u tome što je skupio ranija u enja otaca u jedan
sistematski priru nik. U nekom smislu, on je bio Toma Ak-
vinski Istoka, pošto je njegov sadržaj bio prethodna
teologija, koja je postavila mjerila za daljnje pravoslavno
shva anje i misticizam. Ovo se naro ito odnosi na njegovo
mišljenje o ikonama (njegovi nazori su naro ito prevladali
na II. Nikejskom saboru 787. g.).
iril Lukarski (1572.-1638.) je bio teolog koji je postao
aleksandrijski patrijarh 1602., a carigradski 1620. g. On je
1629. g. objavio djelo pod nazivom Isto no ispovijedanje
krš anske vjere, u kojem pokušava izmiješati blagi oblik
pravoslavlja s blagom formom kalvinizma. vrsto vjeruje u
nepogrešivost Biblije, predestinaciju, opravdanje vjerom i
odbacuje doktrinu transsubstancijacije. Tako er vjeruje da
je crkva podre ena Pismu i da je podložna greškama.
Pokušava obraniti pravoslavlje pred Rimom i zato je stekao
neprijatelje me u protestantima u Poljskoj, gdje je radio. U
Englesku je odnio primjerak Aleksandrijskog kodeksa
(Codex Alexandrinus), koji je bio bolji od Tekstusa
receptusa (Textus Receptus), na kojem su se protestantski
prijevodi bazirali do tada.
Na nesre u po njega, u Carigradu su Jezuiti tada bili veoma
aktivni. Kako bi ga optužili pred pravoslavnom crkvom,
upotrijebili su najve ega pravoslavnog apologetu Petra
Mogilu, koji je sura ivao s katolicima. Godine 1638.
izvršen je veliki pritisak na tursku vladu, da ga pogubi i te je
godine zadavljen, a tijelo ba eno u Bosfor. Nakon njegove
smrti, u pravoslavnoj crkvi dolazi do velikih suprotstav-
ljanja njegovim u enjima i njegovi stavovi su više puta
osu ivani. Najve a reakcija bila je Dositejeva
vjeroispovijed, koju je ispovijedao ovjek istog imena, Jeru-
zalemski patrijarh, a koju je odobrio Jeruzalemski sinod
1672. g. Istaknuto je sljede e: Biblija je zaista inspirirana
Bogom, ali su inspirirani i crkveni sabori. Ovo je bilo
veoma važno za poziciju crkve, jer jedno slijedi iz drugog.
Predestinacija je definirana u okvirima arminijanskog
razumijevanja rije i "predznao" (unaprijed znao).
Opravdava se vjerom i djelima; ne mogu se jednom zauvijek
isplatiti svi grijesi. Dobra djela zaslužuju nagradu, ali bez
Božjeg milosr a, dobra djela ne doprinose spasenju.
Zadržana je doktrina transsubstancijacije.
Ova na ela vjere ozna avaju reakciju Pravoslavne crkve
prema jednom od svojih teologa koji je bio naklonjen
'protestantskim idejama' . Zna ajna je zato što je pomogla

iskristalizirati suprotan stav Isto ne crkve prema reformaciji
na Zapadu. Stoga ovo predstavlja isto ni ekvivalent
Tridentskog saboru.
Odnosi pravoslavstva sa Zapadom
U cjelini su odnosi bili dobri, me utim, s vremena na
vrijeme, pomu eni su nesporazumima koji su ubrzo prerasli
u nešto ve e. Prvi se problem pojavio kada je Rim odbacio
28. kanon Kalcedonskog sabora (451.), koji je Carigradu
dao (451.) velika jurisdikcijska prava. Na papu (Honorija I.)
i etvoricu bizantskih patrijarha, ba ena je anatema i
proglašeni su hereticima na Tre em saboru u Carigradu.
Bilo je to u svezi polemike oko monoteletstva (problema
jedinstva Kristove volje).
Razlike izme u Zapada i Istoka postale su uistinu zna ajne
tek nakon 6. st. Te su razlike bile sljede e:
a. Celibat na Zapadu, ali ne i na Istoku me u nižim
sve enstvom;
b. Prilikom Gospodnje ve ere, na Zapadu dijeljen je samo
kruh, dok su na Istoku dijeljeni i kruh i vino;
c. Na Zapadu se koristio beskvasni kruh, a na Istoku kruh s
kvascem;
d. Sve enici na Zapadu su obrijani, a na Istoku nose bradu;
e. Post na Zapadu je bio subotom. Zapadna crkva dopustila
je jedenje mesa sa krvom.
f. Krštenje: na Istoku samo ronjenjem tri puta, a na Zapadu
na razli ite na ine.
g. Isto na crkva je odbacila ideju izvornog grijeha;
ovje anstvo nasle uje samo smrtelnost i smrt. Otuda na
Istoku ima viši naglasak na uskrsnu e nego na križ.
h. Razlika u mišljenju u odnosu na ' Filioque' u
vjeroispovijedi (Duh izlazi od Oca i od Sina), klauzula koju
je zapadna crkva dodala Nikejskoj vjeroispovijedi na saboru
u Toledu i koju je isto na crkva izbacila. Budu i da Istok
Svetog Duha nije smatrao stvarnom osobom, ve utjecajem,
mogli su se jedino složiti s tvrdnjem da je Duh sišao preko
Sina (a ne od Sina). To je samo jedan primjer koji iza svih
tih neznatnih razlika otkriva osnovne razlike u kulturi,
filozofiji i jeziku. Osim toga ima drugo gledište na strukturu
Trojstva: na Zapadu sve tri osobe Trojstva podjeluju istu
božansku narav, dok na Istoku Otac (izvor bozanstva)ˇ
prenosi svoju narav (esenciju) na druge ostale osobe, koje
imaju božanstvo samo u izvo enom smislu. Pravoslavna
teologija nosi još uvijek tragove Origenove teologije.
Drugi initelji koji su doveli do raskola su bili:

Carigrad postaje vrhovni patrijarhat na Istoku, nakon što su
ostali patrijarhati, Aleksandrijski, Antiohijski i Jeruzalemski
potpali pod muslimansku vlast.
Politika ikonoklazme isto nog je cara dovela u sukob s
zapadnim papom.
Car je 753. g. odbio poslati vojnu pomo papi Stjepanu,
nakon što je on to hitno zatražio pa je papa tako bio prisiljen
obratiti se Francima za pomo . To je na kraju dovelo do
stvaranja svetog Zapadnog Rimskog Carstva.
Sljede i su initelji doveli do kona nog raskola:
1. Obnova Zapadnog Carstva za vladavine Otona (962.)
dovela je do zahtjeva za papinskom vlaš u. Pape su u 11. st.
željele imati vlast nad itavim krš anskim svijetom;
2. Postojali su sukobi interesa u Bugarskoj i južnoj Italiji;

3. Zapadna crkva je željela da jedan ovjek upravlja
itavom crkvom, ali se Istok s tim sustavom nije nikada
složio: Za njih su odlu nu ulogu imali crkveni sabori,
kojima su predsjedavali petorica patrijarha;
4. Papin tajnik Humbert de Moyenmoutier bio je esto
nagao i grub. Godine 1054. odlazi u Carigrad kao papin
zastupnik i traži od patrijarha da se podredi papi. Patrijarh
je to odbio u initi pa je bio izop en;
5. Službeni razlog raskola bilo je razli ito tuma enje
vjeroispovijedi. Istok je odbacio klauzulu '
Filioque'
;
6. Za vrijeme etvrtog križarskog rata, 1204. g., normanski
križari su osvojili Carigrad i osnovali latinsko Bizantsko
kraljevstvo (1204.-1261.). Prethodno, 1185. g., normani
preuzeli su Salonu kada su masakrirali 7.000 stanovnika,
prisiluju i žene i djevojke. Za Isto nu crkvu bila je to
izdaja, koju nikada nije zaboravila;
7. Carigrad je propao kada su ga osvojili Turci 1453. g.
1274 g. bizantski car Mihajlo VIII je morao uo iti veliku

krizu: Karl Anžuvinac prijetio je napadati carstvo da obnovi
katoli ko kraljevstvo nametnuto za vrijeme etvrtog
križarskog rata. Mihajlo je potražio pomo od pape, ali papa
mu je zauzvrat nametnuo uvjet podložnosti katoli koj crkvi,
a naro ito priznanje papinske prevlasti, istilišta i klauzule
filioque. Bizantski car je primio ovaj uvjet na drugom Lyon-
skom koncilu 1274.g. gdje je podpisao Lyonsku Uniju. Ali
kad se popravila sudbina bizantskog carstva, car je odbacio
Lyonski koncil i pravoslavstvo se vratilo. 1296.g Papa je
izop io bizantskog cara. Drugi pokušaj ponovnog
sjedinjenja se dogodio 150 godina kasnije na koncilu u
Firenzi (Firentinska Unija 1439.g.). Ovom prilikom turci su
opkolili Carigrad. Bizantski car se podložio papi da dobije
pomo od Zapada. Papa mu je obe ao pomo ali nije uspio
nagovoriti zapadna ke armije da mu do u na pomo . Kao
reakcija protiv ovog "izdajstva" cara, drugi patrijarhati
(uklju uju í i ruski patrijarhat) su prekinuli sve veze sa
Carigradom. Došao je do kraja Carigrada kad su turci
osvojili grad 1453.g. Iako se proglasio skizam 1054.g.,
putem me usobnog anatemiziranja, dvije crkve su bile dalje
u druženju, došao tek 1724.g. do kona nog prekinu a. Ovo
objašnjava prisustvo jezuita u Carigradu za vrijeme ubojstva
irila Lukarskog.
Tek 1965.g. se prikinulo me usobno anatemiziranje
prilikom dogovra izme u pape Pavla i patrijarha
Atenagoras, ali ponovno sjedninjenje još preostaje.
Misijsko širenje Isto ne crkve

Misijska vizija bila je veoma ograni ena, sve dok Justinijan
nije postao carem u 6. st. Ponovo je zadobio Sjevernu
Afriku, koju su zauzeli Vandali. Pokrenuo je širenje u
Nubiju. Oko sedamdeset i pet godina kasnije obistinila se
najezda Muslimana. Nakon toga, jedini preostali put kojim
se Pravoslavna crkva mogla širiti, bila je sjeveroisto na
Europa i Rusija. Me utim, svaki je misijski pothvat morala
ovlastiti država, budu i da su crkva i država bile jedno.

iril i Metodije: Oko 850 g. je Rastislav, moravski
knez, zamolio bizantskog cara Mihajla III. da pošalje
misionare, koji bi pou avali narod u krš anskoj vjeri, zbog
toga što se bojao njema ke ' misionarske'ekspanzije. Kao
odgovor na to, patrijarh Focije je poslao dva brata Grka,
irila i Metoda. Prednost ove dvojice bra e bila je da su se
nastanili u Solunu, tamo su u kontaktima s "bijelosrbima",
nau ili slavenski jezik. Prije no što su krenuli na svoj
misijski zadatak, pripremili su alfabet za, tada još,
nenapisan jezik. Na taj na in se bizantska kultura proširila
me u slavenskim plemenima. God 860 oni su bili poslan na
misiju me u Hazarima e tek 2 god. kasnije u Moravskoj. Ta
moravska misija imala je uspjeha u prve tri godine, ali su
dugoro ni rezultati nestali kada su Ma ari napali i uništili
Moravsku državu. Crkva se u tom podru ju me u
panonskim Slavenima na kraju razvila pod utjecajem
Zapadne katoli ke crkve. Rad dvojice bra e nije, me utim,
propao, jer su njihovi sljedbenici prenijeli njihovu poruku i
knjige na slavenskom jeziku na jug Bugarima, koji su sa
žarom prihvatili tu novu religiju i kulturu.
868.g. iril je stupio u samostan u Rimu, gdje je umro dvije
godine kasnije. Metodije je bio posve en biskup i poslan
ponovo me u Slavene, ali njema ki sve enici su mu
suprotstavili. Knez Svatopluk ga je bacio u zatvor, ali papa
Hadrijan ga je oslobodio i kasnije ga je imenovao panonski
nadbiskup. Metodije je vjerojatno umro u Velehradu (u
eškoj).
Kliment i Naum: Nakon smrti Metodija u Velikoj

Moravskoj, Kliment i Naum, dva najpoznatija u enika
misionarske bra e irila i Metoda iz Soluna, su se vratili u
Bugarsku. Bili su upu eni u makedonsku oblast
Kutmi evicu, u Ohrid. Kliment je došao prvi 886., a Naum
nešto kasnije, 900. godine. Njihovim je dolaskom Ohrid
postao središtem slavenske kulture i pismenosti. Tamo su
Kliment i Naum nastavili djelo koje su zapo eli iril i
Metodije, djelo ure ivanja crkvenog i književnog
slavenskog jezika. Prema jednom stru njaku, kao temelj je
služio dijalekt kojim su govorili Makedonci-Slaveni.
Kliment je me u Makedoncima-Slavenima proveo 30
godina. Prvo slavensko Sveu ilište osnovano je u njegovom
samostanu i crkvi nazvanoj Samostan Svetog Pantelejmona i
to u Ohridu 893., puna dva stolje a prije nego je osnovano
Bolonjsko sveu ilište u Italiji. Bilo oko 3.500 u enika. Oni
su izašli iz škole šire i slavensko pismo, kulturu, umjetnost i
crkveno pjevanje u nekoliko slavenskih zemalja, sve do
Kieva u Rusiji.
Bugarski car Boris, koji je prihvatio krš anstvo za svoj
narod, nagovorio je Carigradskog patrijarha da 870. g.
Bugarima odobri nezavisnu crkvenu organizaciju. Bugari su
tako er izborili pravo da obred vrše na slavenskom jeziku.
Na taj na in je razli it oblik pravoslavlja (Bugarski)
ustanovljen u Isto noj Europi; državne crkve su koristile
narodni jezik. Godine 927. najviši biskup Bugarske crkve (u
Ohridu) postavljen je na položaj patrijarha.
Srbija i Sv. Sava: Iz Bugarske se pravoslavna vjera i

kultura proširila u Srbiju, tre u slavensku naciju, koja je
postala krš anskom u drugoj polovini 9. st., za vladavine
Mutimira.

Prije toga je, me utim, postignut napredak me u Srbima u
9. st, iako je ak mnogo prije toga, car Heraklije poslao
rimske misionare koji su krstili nekoliko Srba. Car Bazilije
je kasnije porazio bijelo-srpske gusare u podru ju Soluna.
Prvi srpski krš anski knez Mutimir (850.-891.) traži
misionare, ali za Savino vrijeme, pravoslavlje u potpunosti
zahva a zemlju.
Srpska crkva je bila u sjeni Bugara sve do vremena
najslavnijeg srpskog krš anina Save. Godine 1219.
posve en je za srpskog nadbiskupa. Srpska nadbiskupija
postala je 1346. g. patrijarhatom za Srpsko carstvo, kojim je
vladao kralj Stefan Dušan.
Sava je bio tre i sin Stefana Nemanje, srpskog monarha.
Godine 1191. povukao se u samostan na Atosu. Pet godina
kasnije, njegov otac abdicira i pridružuje mu se. Nakon
1199. zajedno je s ocem sagradio samostan Hilandar. Od
1208.-17. g. je bio arhimandrit Studenice. Studenica je
postala središte srpske kulture. Od 1219.-33. g. je bio prvi
arhiepiskop srpske autokefalne crkve sa sjedištem u
samostanu Ži i. Više se puta u tijeku svoga života vra ao u
politiku, ali se odmah po prestanku krize vra ao u crkvu.
Zaslužan je za dizanje mnogih samostana i crkava. Za
vrijeme svoga života, razvio je prili no važne odnose s
ruskom pravoslavnom crkvom.
Rumunska crkva, pod bugarskim utjecajem, tako er je ušla
pod okrilje pravoslavstva. Svakako treba naglasiti da je
krš anstvo došao na po etku putem dolaska rimskih legija u
Rumuniji.
Grkokatoli ka crkva
Ona se pojavljuje nakon progona Ukrajinaca od Rusko
pravoslavne crkve. On se prvo u našim prostorima se
pojavljuje u današnjoj Vojvodini (Ba ki Petrovac) zatim u
Žumberku i Križevcima.
Posebnost ove crkve je da priznaju papu koji im postavlja
vladiku (biskup) zatim liturgiju i njihove crkve imaju sve što
posjeduju pravoslavne crkve, tj. ikone i služe se vinom i
kvasnim kruhom za pretvorbu.
U Hrvatskoj imaju sjedište u Križevcima i vladika odgovara
i dogovara se sa zagreba kim nadbiskupom; i ima
juristikciju nad Vojvodinom. Njihovi se sve enici žene i
nemoraju obavezno nositi bradu dok se nose kao
pravnoslavni sveštenika.
Kosovskom bitkom, Turci zauzimaju Srbiju. Kada Srbi
gube svoje duhovno i svjetovno središte na Kosovu, Zbog
tog razloga sele se prema austrougarskoj monarhiji zajedno
sa patrijarhom Arsenije I C˘arnojevi . Srbi tj. pravoslavlje
dobiva novo duhovno središte u Austrougarskoj u mjestu
Srijemski Karlovci i to osnovaju bogoslovijui klasi nu
gimnazoju iz Beograda koji tako er pada u Turske ruke.
Patrijarh Srbije seli se u Srijemske Karlovce. Danas još
postoji i Srijemskim Karlovcima bogoslovija i gimnazija
kao i sjedište Srijemskim Vladika. Patrijarh nakon oslobo-
enja od Turaka vra a se u Beogradu. Poslije se osniva
teološki fakultet pravoslavne srpske crkve. Beograd postaje
sjedište patrijarha.
CRKVA U RUSIJI: Na po etku, u Rusiji se neko

vrijeme nastojalo prodrijeti me u Kazare, me utim, bili su
na kraju ja i i njihov je poglavica prihvatio židovstvo za
sebe i svoj narod. Kijev je bio jedan iz isturenih položaja

staroga kazarskog kraljevstva i zato logi an punkt spajanja
prethodnih misionarskih dijelova. Kaže se da je kralj
Bazilije prethodno poslao Rusima biskupa.
Krš anstvo se širi u Rusiju trgova kim vezama Vikinga s
Carigradom. Vikinzi su u dodiru s Carigradom i trgova kim
postajama u Rusiji (Rusi i Varjazi – ustvari Šve ani – imaju
trgova ke kolonije u Kijevu i Novgorodu).
Do sredine 9. st. u Kijevu je bilo nekoliko krš ana. Ruski
poglavar 944. g. je bio Igor. Njegova žena Olga bila je
poduzetna krš anka. Me utim, za Vladimirove vladavine,
zemlja je u cjelini prihvatila krš anstvo. Pravoslavstvo je
došlo u Rusiju neposredno iz Carigrada, kada je poganski
knez Kijeva, Vladimir, odabrao oko 988. g. krš anstvo jer
je, kako legenda kaže, pravoslavna služba u crkvi sv. Sofije
u Carigradu ostavila na njegove poslanike veliki dojam.
Najvjerojatnije je prihva enje pravoslavne vjere bio uslov
za podjelu specijalnoga trgova kog statusa od Carigrada.
Još jedan aspekt trgovine bio je da je Vladimir oženio Anu,
sestru bizantskog kralja. Me utim, ova legenda ipak ilustrira
da je privla nost pravoslavaca bila prvenstveno estetske
naravi, a ne intelektualne ili moralne. Prava (magi na)
liturgija (prava slava) je bila najvažnija stvar.
U skladu s tim, svi su Vladimirovi podanici bili kršteni, a
kipovi starih paganskih bogova ba eni u rijeku Dnjepar.
Gr ko-pravoslavna misionarska bra a, iril i Metodije,
izumili su alfabet, on je dao Slavenima prvi pisani jezik,
irilicu, koja im je dopuštala itanje Svetoga Pisma, bez
potrebe u enja gr koga jezika.
Me utim, Vladimirov sin Jaroslav prihvatio je 1019.
biskupa za svoje kraljevstvo, kojeg je u službu postavio
Carigradski patrijarh priznavši na taj na in podre enost
svoje crkve Carigradu. Taj biskup je posve en za Kijevskog
metropolita. Kad je njema ki biskup posjetio Kijev,
neposredno nakon Vladimirove smrti, on je izvijestio da se
grad može pohvaliti sa 300 crkava i 8 tržnica. Drugi
posjetilac je povezao Kijev s blistavom slavom Istoka,
Carigradom.
Sljede ih 400 godina, poglavar Ruske crkve je bio Grk,
kojeg je u službu postavio carigradski patrijarh. Jaroslav je
umro 1054. g. Tada dolazi do kona nog raskola izme u
Isto nog i Zapadnog krš anstva. Razlog stagnacije Kijeva u
12. i 13. st. je, u velikom dijelu, zarobljavanja Carigrada,
njegova glavnoga trgova kog odredišta. Sve je bilo
popra eno ruskom kolonizacijom šumovite Mezopotamije,
sve do sjevero-istoka, u onome dijelu što se danas zove
centralna Rusija. U ovom su vremenu po ele i prve
mongolske invazije, a poslije toga dugo razdoblje
mongolskoga gospodarenja. Invazija tatarskih konji kih
hordi pod Mongolskim vodstvom oko godine 1240.,
opustošila je zemlju i podredila ju gospodarstveno sve do
otprilike 1480. godine kad je Moskva, tradicionalno se
smatra, prestala pla ati porez Tatarima.
Mada se Moskva otarasila tatarske ovisnosti oko 1480. i
nastavila ofenzivom u sljede em stolje u, sama osvajaju i
mnoge od teritorija njenih ranijih gospodara, opasnost ni u
kom slu aju još nije prestala. Uslijedili su vjekovi
dosa ivanja tatarskih jaha a, postavlja a zamki za robove i
razbojnika, jedna muka kojoj je došao kraj tek
zarobljavanjem Krima pod Katarinom Velikom krajem 18.
st. Tatari su tako bili pomor za Rusiju otprilike od 1240. pa
sve do 1783. – više od pola milenijuma.

Za ovo mongolsko razdoblje je zna ajan uspon tri klju ne
figure crkve, od kojih su svi kasnije bili kanonizirani.
Aleksandar Nevski (tj. od Nevi) pobjednik nad
Šve anima i Teutonskim vitezovima 1240. god. zaslužan je
za spašavanje crkve od papinstva. Novo-obra eni ruski
krš ani ubrzo su nau ili mrziti katolike kao ' heretike' . Ta je
mržnja uvelike pove ana kada su germanski vitezovi
pokušali iskoristiti nered uzrokovan provalom Mongola (ili:
Tatara) pod vodstvom Džingis-Kana u 13 st. i pokrenuli su
katoli ku križarsku vojsku protiv sjevernih Rusa. Zapadnim
osvaja ima, koji su se prethodno svojevoljno podredili
vladavini kana, herojskim vodstvom suprotstavio se Alek-
sandar Nevski 1242. g.
Stefan iz Perme u 14. st. postaje misionar zirijanskim
plemenima.
Sergije Radonežski: U istom tom razdoblju pojavio se
jedan od najslavnijih ruskih krš ana, Sergije Radonežski.
Godine 1350. se povukao u šumu i postao poglavarem
monaške zajednice u Zagorsku (koji je danas središte Ruske
pravoslavne crkve). Upravo preko Sergija, krš anstvo je
prodiralo me u seljake. Do tada je krš anstvo bilo površno:
a) Crkvene vo e bili su ve inom stranci koji nisu bili
povezani s narodom;
b) Na uzornog krš anina gledalo se kao na redovnika, što je
imalo za posljedicu stvaranje dva sloja krš ana: Od nižeg se
sloja jedino o ekivalo da sudjeluje u nekoliko obreda i da
donekle živi u skladu s krš anskim vrlinama;
c) Župe su bile ogromne, a sve enstvo loše osposobljeno i
slabo pla eno.
Sergije je isto tako poticao razvoj umjetnosti (posebno
slikarstva). Bio je gorljivi borac za rusku nezavisnost od
mongolske vlasti. Godine 1380. je potakao Dmitrija,
moskovskog kneza, da povede združenu rusku vojsku u
bojnu protiv kanovih trupa, koje su poražene na Kulikovom
polju. To je zna ilo da je Moskva postala najvažniji ruski
grad. Više od 200 godina Rusi su živjeli pod mongolskim
(tj. tatarskim) jarmom. U tom razdoblju rusku crkvu su i
dalje predvodili Kijevski i Vladimirski metropoliti, koje je
obi no imenovao i posvetio Carigrad, a kan odobrio. Takvo
stanje uvelike objašnjava, zašto Rusija nije nikada doživjela
renesansu i reformaciju.
Ruska crkva je ostala dio velikog pravoslavstva sve do
1448. g. kada je odstupila od saveza, jer se nije mogla
složiti s odlukom (Firentinska Unija) koja je potvr ena na
koncilu u Firenzi (1439.). Pet godina kasnije, Carigrad pada
u ruke Turaka. Ruski biskupi su ovo gledali kao Božji sud
na pravoslavstvo zbog prihva anja ideje o izmirenju sa
Rimom. Turci su imenovali novog carigradskog patrijarha
koji je odbacio Firentinsku Uniju.
Nedugo nakon pada Carigrada, Ivan III. Moskovski oženio
je Sofiju Paleolog, ne akinju posljednjeg kralja i nakon toga
zbacio mongolsku (tj. tatarsku) vlast. Ivan je za simbol
svoje mo i uzeo dvoglavog orla. Rusija sada postaje glavni
zaštitnik isto nog krš anstva. Godine 1589. je osnovana
patrijarhija u Moskvi, koja je uzela položaj odmah iza
Jeruzalema. Zajedno s ruskim širenjem prema Istoku, širilo
se i pravoslavstvo. S tim pokretom su se po eli javljati i
samostani koji su stekli velika podru ja selja ke zemlje.
Ovdje, iako samo u krš anstvu, dolazi do oživljavanja
egipatskog i keltskog pustinja kog ideala u divljim
predjelima.

REFORMACIJA
Težnja za reformacijom
Po etkom 16. stolje a je svaki iole zna ajniji krš anin u
zapadnoj crkvi težio za reformacijom, no ta je težnja bila
usmjerena prvenstveno prema administrativnoj, zakonskoj i
moralnoj reformaciji, a gotovo nikad prema doktrinalnoj.
Ono što je ljudima tada smetalo, bile su religiozne
privilegije bogataša (koji su imali sve vrste prednosti i
izuzetaka), imunitet klera pred zakonom, njegov razuzdani
život, kao i mnoge zloupotrebe u crkvenoj upravi. Tada se
nije pomislilo na to da možda nešto nije u redu sa samom
doktrinom rimokatoli ke crkve. Uz to, sve su više uznemira-
vale i neke druge pojave. Tako su se u eškoj pojavili neki
husiti, za koje se op enito držalo, da su heretici, koje vlast
još nije uspjela savladati. U Engleskoj su me u seljacima
potajno radili lolardi, a u gorskim dolinama Dauphineje,
Savoje i jugozapadne Švicarske valdenzi; u Njema koj se
pak skupljalo nekoliko neobi nih grupa da bi prou avalo
Bibliju i, po mišljenju nekih, stvaralo ludu mješavinu bune i
svetogr a. Težnja za reformacijom imala je za cilj i gušenje
takvih nezadovoljnika.
RAZLOZI REFORMACIJE
RAST NACIONALIZMA: Usponom ideala
ujedinjenoj krš anskoj Europi, modeliranoj po uzoru na
Rimsku Imperiju, nacionalni identitet je postao sve važniji i
važniji. Renesansa je donjela sa sobom ideal o sekularnoj
državi (usp. Machiavelli). Mnoge monarhije bile su ve
umnogome iritirane mješanjem Vatikana u njihove
nacionalne poslove. Oni su se osje ali kao da nisu gospodari
u svojoj vlastitoj ku i. Imali su primjedbe naro ito što se
ti e postavljenja crkvenih vo a od strane Vatikana i
egzistiranju države u državi: Tijelo ljudi (crkva), u okviru
njihove vladavine, dugovalo je krajnju povezanost ne s
kraljem, ve s papom. Problem bi bio riješen, samo ako bi
uspjeli stvoriti nacionalnu crkvu. Imali su primjedaba i na
koli inu novca, koji je odlazio iz njihove zemlje, da bi
punio kov ege Vatikana.
Efikasno upravljanje je, naime, zahtijevalo spre avanje
papinske intervencije, crkvenih privilegija i izuzetaka,

legalnih prava neke mo ne instance izvan zemlje za ubiranje
poreza u doti noj zemlji. U svim državama zapadne Europe,
a ne samo onima koje e kasnije postati protestantske, ovaj
se proces po eo odvijati prije 1500. godine.
PRIVREDNI IMBENIK: Papinstvo je imalo dva

izvora redovnih prihoda:
1) Indulgencije (u po etku sredstvo za pla anje križarskih
ratova) postaju redoviti izvor prihoda;
2) Kupovina crkvenih položaja. Ako bi ovjek želio visoki
položaj u crkvi, trebao je platiti papi za to.
Sav ovaj novac je odlazio iz razli itih zemalja i bio bi poslat
u Vatikan. Time se pomagalo pla anje održavanja papinog
dvora i ak papino vo enje ratova. Ovo je uzrokovalo
mnoga neraspoloženja. U jednom ovakvom kontekstu, prvi
se pojavio Wycliffe – kao borac pamfletima (knjižicama) na
strani kralja. William Occam bio je na sli an na in
angažiran na strani Luja Bavarskog, kojeg je papa
ekskomunicirao, jer je ušao u savez s Lombardima – jednim
od papinih politi kih neprijatelja u Italiji. Zemlje, gdje se
problem najoštrije osje ao, bile su Engleska i Njema ka. U
tim dvjema zemljama je reformacija imala posebno veliki
uticaj. Jedan od rezultata reformacije bit e ogroman
gubitak prihoda za Vatikan. U 16. st. Vatikan je skoro iz-
gubio vazalsku ovisnost, a time i poreske obveznike u,
gotovo, polovini Europe!
RAST PIJETIZMA: Mjesta, na kojima se trebala

tražiti duhovnost u kasnom Srednjem vijeku, nisu visoka
mjesta u crkvi, ve me u siromašnima, manje vi enim
sve enicima i lai kim vjernicima, koji su bili dirnuti
uzavreloš u u popularnoj pobožnosti. To se na kraju uzdiglo
do jednog novog pokreta u religiji, devotio moderna, kako
su to suvremenici nazvali. Njen najzna niji odraz e se na i
u zajednicama poznatim kao Bra a zajedni kog života, koje
su osnovali u enici Flemiškog mistika Gerharda Grootea
(1340.-84.). Jedan od elemenata, na koje je on upirao
prstom u svom u enju, jeste bogatstvo i zloupotreba
tadašnje crkve. Ova tema se tako er nalazi u propovijedima
popularnih propovjednika, kao što su Tomaš Štitny´ i Mili
iz Kromeríža u eškoj. Obojica su pisala na eškom.
Njema ki mistici Eckhard i Tauler pišu na njema kom, a
Richard Rolle i William Langland pak na engleskom.
Njihovo korištenje materinjeg jezika postalo je daleko
kolosalnije. Zemlje u kojim je popularni misticizam
postavio temelje 14. st., lai kog religioznog stava, postale
su kasnije one u kojima e protestantizam na i spremne
obra enike. Bile su to Engleska, Njema ka i eška, gdje su
se nalazili pijetisti ki pokreti i gdje e biti najviše kriticizma
protiv papinstva.
OPADANJE PAPINSTVA: Bogatstvo Vatikana i

rivalski pretendenti na papinski tron, poslužili su
diskreditiranju papinstva u o ima mnogih. A postojala je i
borba izme u pape i crkvenih sabora. To se može vidjeti u
saborima Konstance i Basela. Na saboru u Konstanci je bio
izdan jedan dekret, kojim se uspostavlja ve a vlast glavnog
sabora nad papom. Sabor u Baselu potvr uje ovo. No, da ne
bi prihvatio poraz, papa radije raspušta sabor. Ovo je
izoliralo papine kriti are na samo male ogranke crkvenog

nezadovoljstva u razli itim zemljama. Ali je ovo tako er
odvelo u jedan nezavisan stav crkvenjaka prema Vatikanu,
što je išlo ruku pod ruku s novim nacionalizmom.
OŠTRI UMOVI PROTIV PAPINSTVA:
William Occam bio je najvažniji od takvih, a Wycliffe
odmah do njega. Ni Erazma se ne smije izostaviti. Novi,
kriti ki pristup filozofiji Williama Occama, uzdrmao je i
potkopao cijeli srednjovjekovni sustav mra njaštva, kojeg je
Crkva upotrijebila za podupiranje svoje vlastite pozicije.
Kroz ljude kao što je Occam, bila je stvorena intelektualna
atmosfera, u kojoj su ljudi bili skepti ni u odnosu na stare
zahtjeve za papinskom prevlasti.
Nominalisti ka filozofija, osnovana od Williama Occama,
po inje prevladavati na njema kim i francuskim
univerzitetima, ve oko 1500. godine. Ta filozofija odbacuje
svaku mogu nost dokazivanja crkvenih doktrina razumom.
Nominalisti oštro napadaju tada još prisutna nastojanja
pomirenja krš anske doktrine s Aristotelovom filozofijom.
Oni tvrde da je biblijsku istinu mogu e spoznati samo
otkrivenjem – bilo autoritetom Biblije, bilo crkve.
Nominalisti ki teolozi razdvajaju istinu i sumnju. Sumnja je
rezultat svake isto razumske spoznaje. Oni i na jedno i na
drugo gledaju kao na nešto, što pripada potpuno razli itim
razinama. Ipak, filozofija još nije bila mrtva. Franjevci su i
dalje bili skotisti, a dominikanci tomisti. Prou avanje starih
na ina mišljenja (via antiqua) nastavljeno je na
univerzitetima, ali ipak to više nije bila glavna briga
filozofa, koji su se od teologije okrenuli logici.
ERAZMO ROTERDAMSKI (1466.-1536.) je

zna ajna osoba sjevernja kog humanizma i to uglavnom
zbog uspješnog izvrgavanja ruglu klera i napuhanih, a
besmislenih, mudrovanja skolastika. Za reformatore je
njegovo djelovanje bilo svojevrsno demoraliziranje
protivnika pred odlu uju i napad, pošto je njegova lucidna
kritika ciljala upravo na crkvu. Oko 1517. njegova je kritika
klera i skolastika bila svugdje prihva ena, osim možda u
Italiji.
On je rastao u obrazovanju u zajednici Bra e zajedni kog
života osnovane 1380., koja je prakticirala ' suvremenu
pobožnost'(devotio moderna): Naglasak je bio na život
mirne pobožnosti i bliskog odnosa s Bogom. To je bila neka
vrsta kvekerskog pijetizma. Ova zajednica je gledala na
akademsku teologiju i filozofiju kao na nešto ograni ene
vrijednosti. Bra a su cijenila ' duhovna iskustva'i poduzeli
metodi no duboko razmišljanje. Ali oni su tako er studirali
djela klasika i misti nu literaturu.
Nešto o vrijednosti satire, koju je Erazmo pisao, može se
prosuditi iz sljede eg izvoda, koja nam govori što se
dogodilo papi kada je došao do vrata neba:
PAPA JULIJE II.: Što se to do avola doga a ovdje? Vrata

se ne e otvoriti. Izgleda kao da su brave promijenjene ili
pobrkane. Neka netko odmah otvori ova vrata!
SVETI PETAR: Besmrtni Bože, kakav smrad kanalizacije
osje am ovdje! Tko si ti i što želiš!?
PAPA: Vjerujem da prepoznaješ ovaj klju . Vidiš li ovu
trokraku krunu, a i ovu odje u kako svijetli posvuda,
rubinima i zlatom?
SVETI PETAR: Zašto nosiš oklop?
PAPA: O ekuješ da vodim rat gol?!

SVETI PETAR: Sav si na i kan oružjem. A da ne govorimo
da sav smrdiš od podrigivanja i javne ku e, pijanki i baruta.
Ustvari, izgledaš kao da si se upravo ispovra ao.
PAPA: Neka mi zahvali krš anska crkva, jednom
izgladnjela i siromašna, a sada cvjeta sa svim vrstama
ukrasa. Kraljevske pala e, divne ku e, puno slugu, dobro
uvježbane trupe.
SVETI PETAR: U siromaštvu, znoju, postu, gladi i že i,
Krist je proveo svoj život; i na kraju je umro
najponiženijom od svih smrti.
PAPA: Pa, možda e On na i nekoga da ga pohvali za to –
ali sada Ga ne treba nitko oponašati. Ne ovih dana, barem.
Postojao je sukob izme u skolastika i humanista. Taj je
sukob bio više rezultat arogantnosti, prezirnog i agresivnog
odnosa novih skolastika prema humanistima, nego njihove
zatvorenosti za novi humanizam.
Suo en s prijetnjama razaranja teologije od nastupaju eg
humanizma, Erazmo je izradio program oporavka prave
teologije. On je prvo pomno obradio novozavjetni tekst na
gr kom, a zatim je napisao na latinskom jeziku parafrazu
svih knjiga osim Otkrivenja. Prema tada vrlo raširenim
narodnim praznovjerjima, Erazmo i njegovi sljedbenici su
bili netrpeljivi i gnjevni. Erazmo je više puta isticao da
'obavljanja praznih rituala ne ini ovjeka krš aninom' .
Srednjovjekovno osje anje suprotnosti izme u ideala i
stvarnosti se po elo stapati u jedno obrazovano osje anje
suprotnosti izme u Biblije i religije kakva se popularno
prakticirala upravo uz pomo crkve. Poput Erazma, mnogi
su obrazovani ljudi odlu ili ismijavati crkvu, naravno, s
dobrim namjerama da e to ismijavanje biti djelotvorno i na
o iš enje života. Ali, postojalo je toliko mnogo interesa.
Girolama (Jeronim) SAVONAROLA (1452.-1498.)
je bio dominikanac, prior samostana San Marco u Firenci.
Nakon itanja Augustinovih djela, po eo je napadati
raspušten život mnogih svojih sugra ana. Kao utjecajan
ovjek, on je svojim propovijedima i nau avanjima protiv
tadašnje moralne dekadencije, izazvao snažno preziranje.
Ve ga je u katedrali u Ferrari slušalo veliko mnoštvo i
mnogi su se obratili na moralniji život. U to je vrijeme
Firencom upravljao Lorenzo Medici, ovjek koji se mnogo
trudio oko širenja renesanse – bio je mecena Michelangelu,
Ficinu, Pica della Mirandoli. Kada je Piera, najstarijeg
Lorenzovog sina, narod zbacio s vlasti, to je mjesto
ponu eno Savonaroli. Savonarola je potpuno ovladao
gradom i po eo ostvarivati potpunu udorednu reformu, što
je pak mnoge povrijedilo. Uz to, njemu se inilo da mu neki
unutrašnji glas govori kako je francuski kralj Karl VIII., koji
se upravo približavao sa svojom vojskom, odabran da ljude
privede pokori. Nakon svega, u slu aj se umiješao papa
Aleksandar Borgia, kojemu je Savonarola, pošto je odbio da
Firenca pristupi protufrancuskoj ligi, smetao u politi kim
planovima. Ekskomunicirao ga je, mu io i na kraju kao
'krivovjerca, raskolnika i ovjeka koji prezire Svetu stolicu' ,
spalio. Savonarolinin rad je bio ograni en uglavnom na
reformu javnoga morala. Doktrinalna reforma je zapo ela na
jednom mjestu dvadesetak godina kasnije.
PRETE E REFORMACIJE

Petar VALDO i valdenzi: Taj je pokret zapo eo
godine 1175. nakon što se obratio jedan bogati lionski
trgovac. Petar Valdo (Pierre de Vaux) je nakon obra enja
razdijelio sve svoje imanje i posvetio se siromaštvu i
propovijedanju. Posjedovao je nekoliko prijevoda Novog
zavjeta s latinskog na lokalne jezike. Ubrzo su se oko njega
sakupili sljedbenici. U samom po etku je papa Aleksandar
III. odobravao njegov pokret, ali ga je upozorio na to da
mora prije nego što po ne propovijedati u nekom kraju,
dobiti odobrenje lokalnih crkvenih vlasti. Vremenom je
njegovo propovijedanje sve više smatrano smetnjom, pošto
je on ukazivao na mnoge pogreške bogate crkve, tako da je
1184. bio ekskomuniciran. Nakon toga je progonjen kao
heretik. Pobjegao je iz Liona i po eo se kretati po
pokrajinama, koje su ve ranije bile na zlu glasu zbog, u
njima prisutnih, neortodoksnih vjerovanja, a takve su bile
naro ito Lombardija i Provansa. Nakon 1207., kada su
zadnji valdenzi primljeni nazad u crkvu, više nije bilo
ustupka prema njima. Ipak, oni su se dosta širili: Na kraju
13. stolje a su se infiltrirali u gotovo sve krajeve Europe,
osim u Britaniju. Njihove specifi ine doktrine i vjerovanja
su:
a) Smatranje da su samo oni prava crkva;
b) Neprihva anje posredni ke uloge sve enika;
c) Odbacivanje ve ine katoli kih svetkovina;
d) Odbacivanje zakletve, osim pod posebnim okolnostima;
e) Ne prihva anje istilišta, isto kao i molitve slikama i
svecima;
f) Prakticiranje jedne vrste krštenja i držanje samo tri
sakramenta;
g) Savljanje vrlo velikog naglaska na propovijedanje na
lokalnom jeziku;
h) Vizije, proro anstva, opsjednu e duhom;
i) Socijalna briga.
Iako su se proširili itavom Europom, najja i su bili u
isto noj i srednjoj Europi. Svo su vrijeme bili izloženi
žestokim progonima, a proganjanje je kulminiralo 1400. g.
U srednjoj Europi je postojala razmjena ideja izme u njih,
husita i viklifovaca. Ipak, ti se pokreti nisu nikada uspjeli
ujediniti zbog izvjesnih doktrinalnih razlika.
John WYCLIFFE i lolardi: Wycliffe je zna ajan

reformator kasnog Srednjeg vijeka. Došao je sa sjevera
Engleske. Na Oxfordskom univerzitetu je postao filozof.
John iz Gaunta (tj. iz Genta u Belgiji) ga je pozvao da služi
na dvoru. Crkvu je najviše uvrijedio time, što je podržavao
pravo svjetovne uprave nad vlasništvom korumpiranog
klera. Papa je 1377. osudio njegove poglede, ali su ga
zaštitili njegovi utjecajni prijatelji. Nakon toga je svoje
antiklerikalne poglede još energi nije iznosio te je po eo
napadati neke od glavnih doktrina srednjovjekovne crkve.
Odbacio je doktrinu transsupstancijacije i njoj nasuprot
tvrdio da je Krist samo duhovno prisutan kod euharistije.
Smatrao je da se crkva sastoji samo od ljudi koje je Bog
izabrao (' Crkva predodre enih' ) i koji ne trebaju sve enike
kao posrednike. Postepeno su ga po eli napuštati i njegovi
prijatelji. Godine 1384. je napušten i bolestan umro u
srednjem dijelu Engleske.
John Wycliffe je pisao knjigu o doktrini, a zapo eo je i novi
prijevod Vulgate na Engleski. Za Wycliffea, latinski je bio
jezik crkve, ali nije bio u upotrebi u narodu.

Zamjenjivanjem latinskog engleskim jezikom, želio je
stvoriti narodnu crkvu, koja e neposredno govoriti obi nim
ljudima. Drugi reformator koji je izabrao engleski jezik, kao
sredstvo za napad protiv uzvišenih vladara crkve i države,
bio je William Langland, sve enik i pjesnik, koji je pisao
Williamovo vi enje Petra Ora a. On je pokušao
jednostavnim dušama pokazati, da je put do spasenja jedino
miloš u (tj. zbog pomilovanja).
Za vrijeme svog boravka na Oxfordu, utjecao je na neke
studente iz eške, koji su nosili njegove ideja k Husu u
Prag. Privukao je oko sebe grupu sljedbenika, koji su postali
poznati kao lolardi. Ime su dobili kada su propovjedaju i
po eli obilaziti zemlju, a zna i mumljati ili gun ati (dolazi
vjerojatno od srednjoholandskog ' lolaerd': onaj koji mrmlja
molitve). esto su bili sprije eni u svom djelovanju, na-
ro ito nakon što su se povezali s politi kim nemirom. Oko
1395. lolardi su se razvili u jednu organiziranu grupu sa
svojim vlastitim sve enicima. Suprotstavljali su se crkvenoj
hijerarhiji, u enju o transsupstancijaciji, celibatu sve enika,
politi koj mo i crkve, molitvama za mrtve, hodo aš ima,
slikama, ratu, i crkvenoj umjetnosti. Vjerovali su da je
glavni zadatak sve enika propovijedati i da Biblija treba biti
svakom pristupa na na njegovom materinjem jeziku. God.
1384 nakon Wyliffove smrti se završila Engleska Biblija.
God. 1396. njoj je slijedio bolji prijevod, izra en od
njegovog tajnika, Johna Purveya. Na neki su na in lolardi
pripremili put za Husa, a poslije i za luteranstvo, koje se
pojavilo u sljede em stolje u.
Jan HUS i husiti: Jan Hus (1374.-1415.) zare en je za

sve enika 1402 g. Najve i dio svoje karijere je proveo
predavaju i na Karlovom univerzitetu u Pragu i kao
propovjednik u Betlehemskoj kapeli, u samoj blizini
univerziteta. Godine 1391. Betlehemska kapela je bila
osnovana specijalno za propovijedanje na eškom. Tamo se
uklju io u borbe izme u eških i njema kih profesora, koji
su pružali podršku razli itim papama u borbi za vlast, u
vrijeme kada je papinstvo bilo podijeljeno. Trideset godina
nakon Wycliffeove smrti, njegove je knjige donio u Prag
jedan eški u enjak, Jeronim (kasnije spaljen sa Husom),
koji ih je prepisao za vrijeme svog boravka na Oxfordu.
Ubrzo potom, izbile su studenske pobune za i protiv Wy-
cliffea. Njema ki profesori iskoristili su Husovu privrženost
Wycliffeu da bi ga optužili za herezu. Njema ki lanovi
profesorskoga zbora, na kraju su otišli s univerzita, jer je
kralj Vaclav osudio njihovo suprotstavljanje crkvenoj
politici. Kada je praški nadbiskup uspio nagovoriti papu da
zabrani propovijedanje u svim crkvama, Hus se nije želio
pokoriti zabrani i bio je ekskomuniciran. Kasnije se
suprotstavljao prodaji oprosta. Kad je Papa stavio Prag pod
interdikt, Hus je mirno napustio grad te pobjegao u južnu
ešku, gdje je tražio uto ište u tvr avi (sli no Lutheru) gdje
je mnogo vremena proveo pišu i. Južna eška ovog
vremena je bila pod jakim utjecajem valdenza.
U svojim spisima, kao i u propovijedima, naglašavao je
osobnu pobožnost i isto u života. Mnogo duguje radovima
Johna Wycliffea. Isticao je ulogu Pisma kao jedinog
autoriteta u crkvi, a ukazao je i na važnost propovijedanja.
Glavno njegovo djelo je O Crkvi. U tom djelu, crkvu
definira kao tijelo Kristovo, kojemu je glava sam Krist. Iako
je branio tradicionalni autoritet klera, mislio je da samo Bog

može oprostiti grijeh. Tvrdio je da niti papa niti kardinali
nemaju nikakvo pravo postaviti doktrine koje su suprotne
Pismu i da ni jedan krš anin ne mora slušati zapovijed, koja
je o ito kriva. Osu ivao je korupciju klera, a isto tako i
obi ne ljude zato što štuju slike, vjeruju u lažna uda i
poduzimaju praznovjerna hodo aš a. Crkvu je napadao i
zbog toga što oduzima pehar s vinom od ljudi za vrijeme
Gospodnje ve ere. Osu ivao je i prodaju indulgencija.
eška je nasljedila od bizantske misjonarske djelatnosti u
Moravskoj ideju pri est u dva oblika. Osim toga Hus je bio
realist (tj. platonist) te za njega nije bilo problem prihvatiti
simboli no kruha i vina. I eski studenti koji su studirali u
Parizu su bili realisti.
Hus je bio u samom središtu dugih borbi u Pragu. O
njegovom je slu aju izvješten Rim. Da bi opravdao svoje
poglede, došao je 1415. na sabor u Konstancu. Iako mu je
car Žigmund dao jamstvo da e se sa sabora mo i vratiti u
Prag, podmuklo je zato en i nakon toga spaljen. Njegovi su
se sljedbenici predvo eni Jan Žiškom, vratili u Prag sa
zahtjevom za religioznom tolerancijom i oslobo enjem
zatvorenih prijatelja. Kada to nije bilo prihva eno i kad su
katolici iz novogradske vije nice u Pragu bacali kamenje na
husitsku procesiju, husiti su provalili u vije nicu i pobacali
krivce zajedno s gradskim na elnikom na ulicu, gdje su ih
pobili. To je bio po etak husitskih ratova (1419.-36.).
Žigmund im je silom pokušao nametnuti katolicizam,
vojskom i papinim blagoslovom. On je bio do nogu potu en
izvan Praga od jednookog husitskog generala Jana Žiške.
Žiška je bio vo a tabori ana, a to je bio masovni pokret
osnovan 1419. kada se okupilo 40.000 ljudi na brdu kojem
je dato biblijsko ime Tabor. U to vrijeme milenijalizam je
bio raširen i ljudi su o ekivali da do e kraljevstvo Božje.
Oni su se stoga penjali na brda da bi pobjegli od
predstoje ih Velikih nevolja i da bi prvi pozdravili Isusa
prilikom Njegovog ponovnog dolaska. Milenijalizam je bio
popra en socijalnom revolucijom: Kmetstvo je bilo
dokraj eno i sva zemlja je došla pod zajedni ko vlastništvo.
Žiškina vojska je bila nova i revolucionarna, nalikuju i u
mnogim stvarima na posljednju Cromwellovu vojsku Novog
modela. Žiška je ogradio svoje pješake lakim drvenim
nasipima i željeznim plo ama, koje su prevozili teretnim
kolima. Artiljerija je bila tako er namontirana na kola i bila
je veoma pokretna. Pored svega, svi vojnici su bili
ujedinjeni zajedni kom vjerom u Boga i išli su u bitku
pjevaju i himne. Tabori ani su bili teološko radikalniji nego
utrakvisti (umjerena strana koja je tražila ve eru Gospodnju
sub utraque specie = u obje vrste), u teološkoj nauci
priznavali su samo krštenje i pri est kao sakramente, a ina e
su odbacivali rimski ritual i sve ceremonije. Hus se potkraj
života priklonio utrakvizmu. itava eška pridružila se u
obje vrste ve ere Gospodnje i u doma oj liturgiji. Oni su se
obratili papskom središtu i caru zbog budu eg crkvenog
sabora. Da bi u vrstili svoj zahtjev, sve eni ki general
Prokop (Žiškin nasljednik nakon njegove smrti 1424.),
poveo je Žiškinu vojsku izvan eške, da pustoše duboko i
naširoko u Njema koj, Prusiji pa sve do Baltika. Papa
Martin V., pod pritiskom prijetnji od muslimanske invazije,
dao je pristanak i sazvao sabor u Baselu. Cilj sabora je bio
izmirenje husita, ali i gr kih pravoslavaca, kako bi bili
slobodni boriti se protiv prijetnji otomanskih Turaka. Sabor
je zasjedao sedamnaest godina! U 1443. to je dovelo do

formalnog izmirenja s umjereno nastrojenim husitima
(utrakvistima ili kalikstincima), koji su poslije smrti Žiške
uzrokovali slom u jedinstvu me u njima, ali tabori ani –
ekstremisti – su ovo odbili. Papa im je obe ao pravo
primanja ve ere Gospodnje u obje vrste, ali kasnije nije
održao rije . Godine 1433. ovi umjerenjaci, uz pomo
katoli kih snaga, pobijedili su tabori ane u bici kod Lipana,
gdje je njihov vo a, Prokop, bio ubijen i tabori anski pokret
uništen. Ipak, ova partija umjerenjaka je preživjela kao
poluautonomna eska nacionalna crkva sve do reformacije,
kada su se stopili s protestantskim pokretom u eškoj i
prihvatili luteransku teologiju.
Ipak, izvjestan broj Husovih sljedbenika se nije složio ni s
militantnim husitima, niti s umjerenim husitima. Vo eni
pobožnim seljakom Chel ickym, osnovali su društvo ' Bra a
Kristovog zakona'u Kunvaldu u eškoj. U tom su se
društvu dijelila me usobno sva dobra i svi su zajedno radili.
Odbacili su sve oficijelne položaje, zakletvu i vojnu službu.
Potpuno su odbacili zahjtev rimokatolika na apostolsko
nasljedstvo. Tako je bila osnovana i Jednota bratrska.
Uskoro je broj lanova narastao na stotinu. U po etku su se
zvali eška bra a. Godine 1547. kralj Ferdinand ih je
pokušao pregaziti, ali su pobjegli. Njihov centar je bio
utvr en u Moravskoj i tako su oni postali poznati pod
imenom Moravska bra a. U Moravskoj bra i vidimo
zna ajan razvoj književnosti. Hus je dao eskom jeziku
ortografiju. Kasnije je Jan Blahoslav (1523.-71.)
sistematizirao jezik. Godine 1579. pojavila se Kralice
Biblija, koja je ubrzo postala savršeni monument klasi nog
eskog jezika. Bra a su se razbježala u Ma arsku, Poljsku i
Prusiju – na svim tim mjestima su osnovali komune. Jedino
u eškoj su mogli ostati uz uslov ujedinjenja s umjerenim
Husitima. Me utim, 1620. katolici su ugušili svu
protestansku opoziciju u bici Bilá Hora. Ovo je ak ozbiljno
razorilo protestantizam u eškoj i Moravskoj za narednih
150 godina. Jednoj je grupi, koja je prolazila Njema kom,
grof Nikola Ludvig von Zinzendorf 1722. g. dao zemlju na
kojoj su se smjestili. Od tada raste Obnovljena crkva bra e.
Episkopos (odgovara našoj rije i ' pastor' ) je onaj koji je

imao dušobrižni ku odgovornost i službu pou avanja (1
Tim 5,17), ali bez pojma hijerarhije. Biskup ili episkopos je
bio starješina s posebnim odgovornostima. ini se da,
ukoliko je starješina ozna avao položaj, episkopos (biskup
ili nadglednik) je ozna avao službu. Svi su biskupi bili i
starješine, ali sve starješine ili nisu bili biskupi ili nisu vršili
ovu službu. Vjerojatno je vremenom ova služba postala i
položaj. Ova je situacija o itovana u priru niku crkvene
discipline, koji se naziva Didahe (70.-110.).
LUTHER I LUTERANIZAM
Martin LUTHER (1483.-1546.) rodio se u Eislebenu i
školu je poha ao u Mansfeldu. Sin rudara, odrastao je u
gra anskoj okolini. U Magdeburgu je pao pod utjecaj Bra e
zajedni kog života. Školovao se dalje u Eisenachu i godine
1501. upisao se na univerzitet u Leipzigu, gdje je bio pod
utjecajem nominalista. On je bio obrazovan u takozvanoj
modernoj, nominalisti koj filozofskoj školi, baziranoj na
djelima Williama Occama i Gabriela Biela, njegovog

u enika. Nominalisti ki metafizi ari su smatrali da niti se
postojanje Božje niti ortodoksna doktrina Trojstva ne mogu
dokazati ovjekovim bezvrijednim i malim razumskim
argumentima, ve jedino Božjim vlastitim djelovanjem u
samo-otkrivenju. S ove to ke gledišta, Luther je stekao
svoje razumijevanje o veli ini i transcedentnosti Božjoj,
koji može spasiti ovjeka lišenog dobrih djela i istinskih
zasluga.
Ali, via moderna je imala vrlo pelagijanske tendencije: Još
uvijek je u ila o ovjeku kao slobodnom faktoru, koji ima
mogu nosti sura ivanja s Bogom i sebe može u initi
dostojnim spasenja. Kada je Luther poslije toga prou avao
Pavla i Augustina, je žestoko poricao ove ideje.
Izvjesno vrijeme nakon odlaska s univerziteta, mu io ga je
pojam osobnog spasenja i godine 1505. postaje lanom
augustinsko-franjeva kog reda u Erfurtu. Godine 1507. bio
je zare en za sve enika, a od 1508. g. predaje moralnu
filozofiju na teološkom fakultetu u Erfurtu. Godine 1508.-
09. provodi u Wittenbergu, da bi se spremio za profesora.
Potkraj 1510. g. je neko vrijeme boravio zbog posla svog
reda u Rimu, gdje je bio neprijatno impresioniran raskošnim
i razuzdanim životom i pokvarenoš u papinskog dvora.
Godine 1511. postaje u Wittenbergu profesorom biblijske
egzegeze.
On nije bio humanista, odbijao si je dati latinsko ime. Prije
svega, Luther je bio Nijemac, narodni ovjek. Postao je
ozbiljan redovnik s bolesnom savješ u da nije dovoljno svet
i pored svih poduzetih patnji. Imao je nemirnu savjest pred
uzvišenoš u i gnjevom Božjim. Kao lan augustinskog reda,
morao je dnevno imati pobožnost kod itanja duhovnih
knjiga. Na ovakav na in uskoro je pao pod utjecaj
Augustina, Taulera i drugih misti ara. Njegovo prvo
obra enje bilo je od polu-pelagijanizma na augustinsko
vjerovanje. U svom teološkom studiju, pod utjecajem je
Gabrijela Biela. Prema Bielovom shva anju, dobra djela
privu e Božju milost (v. slu aj Kornela). itaju i Pavla,
vra a se augustinskom shva anju; kada grešnik uvi a svoju
nesposobnost održavati Božji zakon i okre e se Bogu u
vjeri, Bog mu daje Svetoga Duha, koji ga ini pravednim (tj.
regenerira ga), ali nakon toga Sveti Duh stvara u nas dobra
djela da bi zaslužili spasenje. Tek kasnije je Luther
prihvatio protestansku doktrinu opravdanja po vjeri:
Ra unamo se pravednima po vjeri u Krista i tako možemo
posjedovati krš ansku sigurnost. Luther je došao do ovog
zaklju ka zahvalaju i Melanchthonove analize gr kog
teksta. Slušaju i savjet Staupitza, njegova nadstojnika, ita i
poslanice ap. Pavla. Poslanica Rimljanima je izvršila
naro ito veliki utjecaj na njega. Uvidio je da je ljudsko srce
odve pokvareno, da bi samo sebe moglo spasiti: Oproštenje
je dar i nikakvim se nastojanjem ne može posti i. Kasnije se
suprotstavio Erazmu, zato što je uzvisivao zasluge slobodne
volje. Luther je po eo proklamirati opravdanje vjerom, kao
što to proklamira Pavlovo evan elje. Njegova je glavna
preokupacija postala riješiti se skolasti koga sustava i vratiti
se istom Evan elju. Njegov napad na prodaju indul-
gencija* izvire iz njegove teologije, pošto je na tu prodaju
gledao kao na postavljanje djela na mjesto Boga. Bog je tu
zamijenjen formom, pla anjem i dobrim djelima.
(* potvrda oprosta iznesena od papinstva, prema kojem
zasluzi svetaca u nebu prenesena su grešniku, osloba aju i

njega od ovozemaljske kazne za grijeh: papa je imao vlast
proširiti ove oproste ak i dušama u istilišcu).
Glavni je problem za papu, u raskošnom renesansnom
življenju, bio bankrot, ali je želio izgraditi novu baziliku u
Vatikanu. Njegovo rješenje ovog problema je bilo uvo enje
novog oprosta.
Albrecht (ili Albert), nadbiskup Mainza, je bio tako er s
malo novaca. Svojoj je vlasti, protivno kanonskom pravu,
podvrgao još tri njema ke biskupije. Da bi nekako zadržao
te službe, želio je platiti papi, ali nije imao dovoljno novaca:
Tako je bio prisiljen potrebnu svotu posuditi od mo nih
Fuggera iz Augsburga. Kao zalog za to, dopustio je prodaju
papinih indulgencija za izgradnju crkve Sv. Petra u Rimu.
Tako je novac od prodaje indulgencija dijelom išao papi za
financiranje izgradnje, a dijelom Fuggerovima kao otplata
Albertova duga. Tetzel, dominikanac, je bio angažiran za
propagandne propovijedi, da bi pospješio prodaju
indulgencija. Ipak, izborni upravitelj Saske, Fridrik Mudri,
nije pristao na to da se prodaja vrši na njegovom teritoriju i
to ne samo zbog toga što nije želio da blago napušta
njegovu teritoriju, ve i zbog toga što ga je vrije ala mo ,
kojom se razmahala brandeburška dinastija (koju je
predstavljao Albert). Luther je bio profesor Svetog Pisma na
univerzitetu u Wittenbergu, crkveno, dakle, pod
jurisdikcijom Alberta, ali politi ki pod Saskim izbornikom.
Sama ideja indulgencija je Luthera prili no mu ila, najviše
zbog toga što su ljudi mislili da nakon što kupe oprost,
nikakvo daljnje pokajanje nije potrebno. Osim toga,
prenerazio se kada mu je bila pokazana kopija nadbisku-
povih uputa Tetzelu.
1517: 97 Teza: Ožujka 1517 Luther je pri vrstio na vrata
dvorske crkve u Wittenbergu, 97 teza pod naslovom
"Debata protiv skolasti ke Teologije", u kojoj je napao
novopelagijanizam kasnijih skolasti ara te je tražio povratak
teologije Augustina.
1517: 95 Teza: Oktobra 1517. on je svoj protest protiv
indulgencija u 95 teza pri vrstio na vrata dvorske crkve u
Wittenbergu i na taj na in jasno dao do znanja da je teze
voljan javno braniti. Me u njima se još nije našla niti jedna
od središnjih doktrina reformacije. Jedna teza je npr. ovako
glasila: Papa je daleko bogatiji od svih ostalih ljudi – pa
zašto on onda crkvu Sv. Petra ne dogra uje sa svojim
vlastitim novcem, nego to radi ubiru i novac od siromašnih
krš ana? Same te teze prije odražavaju nezadovoljstvo
njema kog naroda, usmjereno na pretjerano utjerivanje
poreza od strane Talijana, nego što su same po sebi
protupapske. Luther je ak tvrdio, da papa sigurno ne bi
odobravao sve što se radi, samo kada bi o tome znao.
Lutheru je tada bilo 34 godine.
Nadbiskup Albert se nije odviše zanimao za Lutherovu
teologiju – sve što ga se ovdje ticalo, bio je zna ajan pad u
trgovini indulgencijama zahvaljuju i Lutheru. Zbog toga je
o wittenberškim tezama izvijestio papu.
Papa je mislio da je prepirka bezna ajna pa je upravitelju
augustinskih franjevaca samo rekao, neka umiri tog svog
ovjeka. Me utim, dominikanci, protivnici augustinskih
franjevaca, koji su se uz to smatrali uvarima iste vjere,
htjeli su taj slu aj dovesti do kraja, pošto su držali da je
Luther heretik. Da bi to u inili, smjerali su dokazati da je on
postavio u pitanje sam papin autoritet.

1518: Heidelberško Raspravljanje: Godine 1518 Luther
je bio pozvan od poglavara svog reda da se javi pred
skupštinom augustinaca u Heidelbergu. Luther je tamo
predstavio svoja Heidelberške Raspravljanja, 40 teza u
kojima je branio augustinske doktrine o grijehu i milosti, i u
kojima je napao podre enost skolasti ke teologije
aristotelske filozofije. U ovom raspravljavju Luther je
pridobio Bucera i Brenza.
Kao prvo, Luther nije bio zadovoljan kada je vidio da ga se
do ekuje kao vo u napada na Rim. Tada ga se moglo,
izgleda, uspješno umiriti, ali uz bolje argumente s druge
strane. Ipak, za vrijeme djelovanja, uživao je zaštitu svog
suverena Fridrika Mudrog, kojeg pak papa ni na koji na in
nije želio uvrijediti.
1518: Augsburška konfrontacija: Papa je izdao ultimatum
prema kojim Luther mora biti predan unutar 60 dana.
Umjesto toga Lutherov patron, Fridrik Mudri, je pripremio
susret izme u Luthera i kardinala Caietana u Augsburgu, za
listopad 1518.
Godine 1518. Augsburški pokrajinski sabor se sastaje s
ciljem da uje ve i broj pritužaba protiv rimskih nasilnih
utjerivanja i protivljenja u Njema koj. Papa u Augsburg
šalje kardinala Caetana, velikog dominikanskog teologa. Za
njega nije bilo odlu uju e pitanje o indulgencijama, ve
borba protiv pape. Luther je to saslušao vrlo uljudno, ali je
odbio povu i primjedbe o indulgencijama. Luther kasnije
daje izvješ e o zapisnicima, u kojima neupitno akcentira
papinu nepogrešivost. Za Luthera je papa samo upravitelj
Op eg sabora, tako da se autoritet nalazi kod sabora u cje-
lini, a ne samo kod pape. Raspravlja potpuno zapetila te u
novembru Luther je apelirao ekumenski koncil da sredi
prepirku. Ovo se dogodio kasnije u Wurmsu god. 1521.
1519: Leipziška debata: Ali ono što ozna ava pravu to ku
pokreta, bila je debata s Johannom Eckom u Leipzigu
godine 1519. Eck je svojim oholim stavom, pošto se od
samog po etka postavio kao onaj koji pod svaku cijenu želi
posti i cilj, izazvao Luthera da u svojoj kritici krene ak
korak dalje. Leipzig je blizu eške, krajevima gdje je Hus
propovijedao i tu su Luthera njegovi protivnici rado nazivali
ehom i husitom. Luther je husite uvijek smatrao hereticima i
odbijao je svako poistovje ivanje, no Eck je odlu io
pokazati mu da su neka njegova mišljenja potpuno u skladu
s nekim Husovim pa je tako i on sam heretik. Suo en s
Eckovim smicalicama i bockanjima, on je po eo tvrditi da je
Hus zaista u nekim stvarima bio u pravu i da je Op i sabor,
koji ga je osudio, bio u krivu. Luther je na taj na in negirao
nepogrešivost sabora. Jedini izvor autoriteta koji mu je
preostao bila je Biblija. Godine 1520. je rekao: Svi smo mi
husiti bez da smo to znali. Husiti su i Sv. Pavle i Sv.
Augustin.
Tijekom debate u Leipzigu Melanchthon je razložio važno
protestantsko na elo Sola Scriptura. Ovo je zna ilo da
krš ani moraju itati i rasu ivati Crkvene O e u svjetlu
Svetog Pisma, a ne Pismo u svjetlu izjava Crkvenih Otaca.
Luther se tako svojom knjižicom upustio u borbu. Europa je
brzo reagirala na Lutherov izazov. To je bilo omogu eno
štampanjem. Za samo dvije nedjelje, cijela Njema ka je
itala ove teze, a kroz etiri – cijela Europa. Lutherov cilj je
bila duhovna i moralna reformacija krš anstva. Godine
1520. nastaju njegova tri temeljna reformatorska spisa:

1) Krš anskom plemstvu njema kog naroda o poboljšanju
krš anskog stanja. U tom spisu on poziva njema ke vladare
i suce da pod jurisdikcijom reformiraju crkve, pošto to papa
nije voljan u initi. Tada tvrdi da reformu ne e biti mogu e
u initi dok se ne razori papina mo . Kler se mora ograni iti
samo na propovijedanje i moljenje. Crkva se ne sastoji samo
od klera, ve i od naroda.
2) Babilonsko sužanjstvo crkve. To je spis napisan protiv
sedam sakramenata.
3) Sloboda krš anina. Tu piše o opravdanju vjerom i o
moralnim posljedicima tog nauka.
U ovim pismima, koje Luther god 1520 je sve napisao, on
izlaže temeljne doktrine protestantske vjere
a) Opravdanje samo vjerom
b) Sve enstvo svih vjernika
c) Vrhunski autoritet Svetog Pisma.
d) Sveto Pismo može izlagati pojedinac, zahvalaju i Svetom
Duhu koji prebiva u svakom vjerniku.
Godine 1520. Njema ka je bila uz Luthera. Papinu bulu,

kojom mu se dao rok od dva mjeseca da javno opozove
kritiku koju je napisao ili e biti ekskomuniciran, Luther je
javno spalio 15. lipnja 1520. Ekskomuniciran je 1521.
godine. Tada je izjavio: Svi stavovi koje je iznio Hus su bili
krš anski. Papa je, osu uju i njega, osudio Evan elje.
Papinski izaslanik je pisao: Sva je Njema ka u revoluciji.
Kao svoj ratni pokli devedeset posto Nijemaca uzvikuje
'Luther!', preostalih deset posto, istina, ne mare mnogo za
Luthera, ali zato uzvikuju: 'Smrt rimskom dvoru!'
Kada je Luther spalio bulu, Karlo V. je ve tri godine bio
kralj Španjolske i dvije godine izabrani car u Njema koj.
inilo se kao da e sva Njema ka u initi ono što je kasnije
u inila Engleska – odbaciti vjernost Rimu i verificirati
njema ku nacionalnu crkvu. No, to bi tada moglo zna iti
odvajanje Njema ke od ostaloga carstva, a taj rascjep Karlo
nikako nije želio u initi.
1521: Sabor u Wormsu: Da bi se to raš istilo, godine
1521. je održan pokrajinski sabor u Wormsu, za vrijeme
kojeg je Luther stavljen van zakona, pošto je odbio javno
opozvati svoje tvrdnje. On je rekao: Ako ne budem svladan
svjedo anstvima Svetog Pisma ili o itim razumskim
razlozima, onda u i dalje ostati svladan tim navodima
Pisma što sam ih naveo i moja e savjest ostati zarobljenik
Božje rije i. Ne mogu i ne u ništa opozvati, jer nije ni
sigurno ni razborito da ovjek nešto napravi protiv svoje
savjesti. Tako mi Bog pomogao. Amen. Rasprava je
završena sljede im dijalogom: ' Jeste li vi ove knjige napisa-
li?'Da! 'Ho ete li ih opozvati?''Ne'' Tada iza ite!'
Izborni knez Fridrik je Luthera želio zaštititi, ali je mislio da
ipak nije naro ito mudro potpuno javno štititi ovjeka,
kojeg svi ostali osu uju kao heretika i izop enika. Vješto ga
je kidnapirao, naime, prividno su ga napali njegovi vitezovi
i odveli u wartburški dvorac. Tu se on pojavio kao viteški
pratilac Georg. Luther je prvo prolazio kroz razdoblje velike
depresije, ali se uspio izvu i iz nje. Prihva a se prevo enja
– po eo je prevoditi Novi zavjet na njema ki, a kasnije i
itavu Bibliju. Ti su prijevodi, iako nisu prvi njema ki,
postali, zajedno sa Lutherovim himnama, potpornim
stupovima reformacije.
Lutherove doktrine su postale poznate u itavoj Njema koj i
upravo su s njima došle crkvene reforme. Ali na nekim su se

mjestima stvari doga ale neplanirano i dolazilo je do
izgreda.
Philipp MELANCHTHON (pravo prezime

Schwarzert) (1497.-1560.). Od 1518. Melanchthon je bio
professor i humanist u Wittenbergu gdje je pristao uz
Luthera i postao njegovim najbližim suradnikom. Za
vrijeme Lutherove odsutnosti u Wartburgu, Melanchthon je
preuzeo vodstvo luteranskog pokreta. On je izradio temelje
za reorganizaciju Protestantske crkve i škole. Bio je osniva
Augsburške konfesije, koju je iznio i branio na saboru u
Augsburgu 1530. Po Lutherovoj smrti, znatno pridonosi
ublažavanju prvotnoj vjerskoj strogosti reformacije.
Njegovo glavno teološko djelo je Op a mjesta teologije.
Ova knjiga je postala najutjecajnije djelo protestantske
teologije.
Luther i anabaptisti: Pošto su anabaptisti bili

ekstremisti, Luther ih nije prihva ao. Oni nisu ispovijedali
samo krštenje odraslih, ve vjeruju u proroštva i dar jezika.
Luther je uz to osje ao, da bi u slu aju poistovje ivanja s
tim ' zanesenjacima' , mogao proigrati naklonost gradskih
vlasti, bez ije pomo i ne bi mogao provesti reformaciju.
Godine 1521. jedna je mala grupa takozvanih proroka iz
Zwickaua (Storch, Hübner i Müntzer), došla u Wittenberg
kad Luther još nije bio tamo. Melanchthon, koji se tu
slu ajno zatekao, bio je impresioniran njihovim
poznavanjem Biblije, no nikako nije htio prihvatiti njihov
stav protiv krštenja djece, njihov misticizam (pod utjecajem
Joahim Firora) i Taulera), njihov husitski milenijalizam ni
njihovu prirodnu teologju (tvrdili su da evan elja može se
itati iz knjige prirode). Oni su ipak uspjeli pridobiti dva
Lutherova u enika na svoju stranu, Cellariusa i Carlstadta.
Luther im se suprotstavio nakon što se 1522. vratio u
Wartburg. Godine 1524. bili su prognani iz izborne Saske.
Kako je vrijeme prolazilo, Lutherov je stav prema njima
postajao kru i pa godine 1530. ak daje svoje odobrenje za
izvršavanje smrtne kazne nad anabaptistima. Luther je
zapo eo reformaciju idejom crkve skupljene samo od onih
koji su nanovoro eni (ecclesia spiritualis), ali se postepeno
okre e jednom mnogo kru em stavu. On je anabaptiste
odbacio zato, jer su oni mogli zna iti potpunu pre-
orijentaciju crkve, države i društva.
Selja ki rat (ustanak) (1524.-25.): Centralna je vlast u
Njema koj bila slaba. Da bi silom postigli društvenu i
politi ku reformu, seljaci su se okoristili tadašnjim op im
raspoloženjem, a poveli su ih izgladnjeli odsluženi vitezovi.
Povezala ih je iskrena težnja za krš anskom zemljom, u
kojom e sva dobra biti zajedni ka i vjerovali su
apokalipti kim proro anstvima radikalnih propovjednika
skitnica, kao npr. Thomasu Müntzeru. U svibnju 1525.
vojska seljaka je poražena kod Frankenhausena, a Müntzer
uhva en i smaknut. Luthera je tako er teško poga alo
tla enje zemljovlasnika, vlastelina. Slagao se s mnogim
zahtjevima seljaka, ali nije podnosio borbu oružjem. Godine
1522. Luther izlazi iz ilegale i javno se suprotstavlja onima
koji su stvarali izgrede. Tada je rekao: Ja se ne želim boriti
za Evan elje nasiljem i ubijanjem. Ali, oko Lutherove
težnje za religioznom reformom, okupili su se ljudi, koji su
uz to željeli i nešto drugo. Luther se tako prestrašio pred

onim što se po elo doga ati, da je preporu ivao knezovima
i vlastima, da na seljake udare bez milosti. Tako su Erazmo
i Staupitz izgubili povjerenje u Luthera na svakom polju,
smatravši da je on odgovoran za ispade koji su se dogodili.
Luther i Židovi: U po etku je Luther kritizirao
tradicionalne, negativne stavove katoli ke crkve u svojoj
knjižici: Daß Jesus Christus ein geborener Jude sei (Tako
je Isus bio ro en kao Židov). Devetnaest godina kasnije,
1542., objavljuje drugi esej o Židovima pod naslovom
Gegen die Juden und ihre Lügen (Protiv Židova i njihovih
laži), u kojem se primje uje miris njegovoga žestokoga
antisemitskog stava. ini se da je Luther postao tako
bezosje ajan židovskim odbijanjem prihva anja njegove
religije, da se okrenuo protiv njih iznena uju om grdnjom.
ine i tako, otkrio je sebe kao pravo dijete svog vremena.
Nažalost, ovo je dovelo do presedana, koji je kasnije
požnjeo strašnu žetvu pod vladavinom nacista.
Lutherova teologija: Božja Rije za njega nije samo
pisana rije , nego i Logos – stvarala ka Božja snaga. Biblija
je Božja Rije , kroz koju nam Isus (utjelovljena Rije ),
prilazi. Ovaj je pogled u suštini dinami an stav, koji se
približava onom Barthovom. Treba spomenuti, da je Luther
želio uskratiti katoli ku crkvu monopola nad Biblijom.
(Katoli ka crkva je tvrdila da je uvar i tuma Biblije).
Dakle, ne može se posjedovati monopol nad Rije ju
Božjom više nego što se može posjedovati Isusa. Prema
tome, Luther je negativno ocijenio bilo koju knjigu Biblije,
koja jasno ne ukazuje na Isusa (npr. Poslanica Jakovljeva).
U njegovoj doktrini o Bogu, iako na elno prihva a prirodnu
objavu, glavni naglasak po iva u Božjoj transcenden-
talnosti. Božja vrhunska samoobjava zbila se na križu pa
zbog toga Luther predlaže, umjesto teologije slave (tj.
prirodne teologije), teologiju križa. Po njemu, Bog se vidi
jedino u slabosti i patnji, kao na križu. Tako se može vidjeti
da oba, Barth i Bonhoeffer, ponovo nailaze na zamisli koje
po inju s Lutherovom teologijom. Zbog ekstremnoga na ina
izražavanja, Luther postaje nesvjestno za etnikom velikog
dijela liberalne teologije 19. i 20. stolje a.
Ukoliko postoji neka razlika izme u dva glavna
reformatora, Luthera i Calvina, onda bi Luther bio bliži
aleksandrijskoj školi, a Calvin antiohijskoj. Luther uglav-
nom vjeruje u božansko tijelo Kristovo, koje ima
sposobnost sveprisutnosti. Na taj na in on opravdava svoj
pogled na stvarnu tjelesnu prisutnost Kristovu u pri esti.
Luther tako er naginje modalizmu, što poti e na zaklju ak
kako je Marija Majka Božja ili kako je Bog mrtav. Luther
tvrdi da je Isusova ljudska priroda poprimila atribute
božanstva, kao na primjer svemo i sveprisutnost. Nije onda
slu ajno da su luterani optužili kalviniste da su postali
nestorijanci, dok su kalvinisti optužili luterane da su postali
monofiziti!
Formiranje Luteranske crkve
a) Politi ka zaštita: Godine 1526. car saziva prvi

državni sabor u Speyeru, na kojem je religiozna sloboda
zagarantirana svima do ponovne uspostave jedinstva na
saboru. Car je želio iskoristiti vremenski imbenik. Drugi
državni sabor je tako er sazvan u Speyeru, godine 1529. i
na njemu je odluka prethodnog sabora potpuno okrenuta.

Car je vidio da prethodna politika nije bila djelotvorna i da
se nisu svi vra ali u krilo katoli ke crkve. Zahtijevao je da
se svi pokore papinom vrhovnom autoritetu. Drugim
rije ima, katolici moraju biti tolerirani u luteranskim
zemljama, ali ne obrnuto! Luteranski vladari su bili van sebe
te su napisali dokument pod naslovom Prigovor (Protest),
odakle naziv protestantizam.
Zbog takvoga zahtjeva, kneževi su se me u sobom
podijelili, a one koji su ga odbili prihvatiti, nazvali su
protestantima. Car se još uvijek nadao pomirenju, me utim,
do tog su se vremena obje strane po ele naoružavati.
Pobuna seljaka navela je katolike na pomisao da je
revolucija bila planirana.
Godine 1530. se Karlo V. vra a na njema ku scenu.
Odlu io je riješiti crkveno pitanje i posti i pomirenje. No,
taj je naum bio ugrožavan od samoga po etka, jer su se
upravo u to vrijeme osilile obje suparni ke strane. Selja ki
rat naveo je katolike na uvjerenje da je revolucija unaprijed
pripremljena. Godine 1532. na Nurnberškom interimu
primirja, Karlo službeno priznaje Šmalkaldenski savez. Go-
dine 1541. u Regensburgu (Ratisbon) su protestanti i
katolici bili vrlo blizu pomirenja. Protestanti bi prihvatili
mir, da su im odobrena ova etiri glavna stava:
1) Sve eni ki brak;
2) Pri est laika iz kaleža;
3) Sloboda nau avanje Kristove realne prisutnosti kod
Gospodnje ve ere, bez da se ona definira kao
transsupstancijacija;
4) Sloboda od papine jurisdikcije za razliku od priznavanja
papine vrhovne vlasti.
Ali Rim nije popustio; zbog politi kih se razloga nisu mogli
složiti ni Francuska, niti dvojica bavarskih vojvoda, pa ak
ni papa. Nezacjeljiv rascjep je bio službeno priznat
Augsburškim vjerskim mirom 25. rujna 1555.
Godine 1531. su se protestantski knezovi i gradovi povezali
u politi ki savez, tzv. Šmalkaldenski savez, odlu an i
sposoban oduprijeti se caru i katoli kim imperijalistima. To
je postala nova sila u Evropi. Godine 1539., u Savez su bili
uklju eni izborni Brandenburg, Prusija, izborna Saska,
Hessen, Mansfeld, Brunswick, Anhalt i druge teritorije s 20
carskih gradova. Car se mo no suprotstavljao protestantima,
angažiraju i vojnu silu na svakome mjestu. Francuzi nisu
željeli gušiti protestante, pošto je njihovo postojanje, na
neki na in, jam ilo da e Njema ka i dalje ostati
razjedinjena, a to je njima odgovaralo. To je jedan od
razloga zašto protureformacija nije uspjela. Tada se
smatralo da je mnogo pre i zadatak zaustaviti tursko
napredovanje na Balkanu; Turci su u rujnu 1529. stigli ve
do Be a.
b) Vjeroispovijed: Biblija je stavljena na prvo mjesto i
sve suvremene doktrine koje nisu imale osnove u Svetom
Pismu, uklonjene su. Broj sakramenata je ograni en na tri.
Ni Luther niti Melanchthon nisu sebe smatrali osniva ima
nove crkve, ve samo reformatorima katoli ke crkve u
nepravilnostima. Transsupstancijacija je svedena na realnu
prisutnost Krista kod Ve ere Gospodnje, sve enici se mogu
ženiti, redovnici i opatice su razriješeni redovni kih zavjeta,
crkvi više nije bilo dopušteno zara ivati novac prodajom
crkvenih službi ili sakramenata. Sve je to ' kanonizirano'na
augsburškom državnom saboru godine 1530. u spisu
Augsburške konfesije. Spis su izradili Melanchthon i

Luther, s time da je Melanchthon nastojao svemu dati umje-
reniji ton.
c) Organizacija luteranskih crkava: Na mjesto
biskupa sada su došli ili knez, ili lokalno gradsko Vije e.
Godine 1542. je postavljen u svakoj luteranskoj državi
konzistorij (odbor pravnika i teologa imenovan od države),
kojeg je nadgledao knez (smatran kao krš anski laik – vrsta
izvanrednog biskupa koji djeluje u imenu pape i biskupa
koji su odbacili njihovu odgovornost). Nadgledali su crkvu,
kako bi osnažili disciplinu. Ovaj sustav, koji je morao biti
privremen, kasnije je postao stalan nakon selja ke bune, da
bi sprije ao potpun nered.
Luther je ipak bio vrlo žu an u odbijanju ideje lai ke
crkvene vlasti, gdje bi zajednica imala pravo birati i kon-
trolirati propovjednike. Novac do tada sakupljen od
pla enih i privatnih misa, sada je korišten u dobrotvorne
svrhe: Za pla anje sve enika, u itelja i kao pomo siro-
mašnima. U Hessenu tako daju doprinos za osnivanje
Univerziteta u Marburgu, prvog protestantskog univerziteta.
Neki prilozi su namijenjeni prvom pokušaju države da se
brine za siromašne; na taj su na in protestanti zamijenili
olakšice, koje su ina e ranije davali religiozni redovi.
d) Luteransko bogoslužje: upotrebljena liturgija bila je u
biti ista kao liturgija srjednovjekovne katoli ke crkve osim
na tri podru ja:
1) Bogoslužje je bilo na njema kom a ne na latinskom.
2) Nova liturgija je bila uvedena za Gospodnju ve eru.
3) Propovijedanje je preuzelo centralnu poziciju u
bogosluženju.
Luteranske crkve u Sjeveroj Njema koj i u Skandinaviji su
sa uvale crkveno ruho, ali ne na Jugu.
e) Književna proizvodnja: Tu spadaju: njema ka
Biblija (izme u 1537. i 1584. je samo jedna naklada bila
100.000 komada), zatim njema ka misa, njema ke himne i
njema ki katekizmi. Treba ipak naglasiti da Luther nije bio
prvi prevodilac Biblije na njema ki jezik. Mnogi su
prijevodi u injeni ve prije. Ono što je bilo revolucionarno
u njegovom prijevodu, je korištenje govornog njema kog
jezika i to upravo onog, koji se formirao kao službeni
njema ki jezik i nametnuo se kao zajedni ki za razli ite
njema ke državice – od kojih je pak svaka govorila svojim
dijalektom. Luther je tako er napisao dva katekizma, jedan
za kler (Veliki katekizam) a drugi za laike (Mali katekizam).
Napisao je i knjigu koja sadrži osam himni, a zatim još
jednu s 24 himne – bazirane na starim religioznim
napjevima.
Luther je nastojao donijeti religiju u samo središte
svakodnevnog života, no bilo bi sasvim naivno
pretpostavljati, da je on u trenutku postigao ono što
srednjovjekovnoj crkvi nije uspjelo kroz stolje a. Tako npr.
itanje Biblije ak u sedamnaestom stolje u nije bio obi aj;
na selu su je itali pripadnici gornjih slojeva.
Raskol unutar luteranizma u Njema koj

Godinu dana nakon Lutherove smrti (1546.), njema ki je
protestantizam bio pred uništenjem. Karlo V. sklapa mir s
Francuskom (tako je poremetio ravnotežu pod kojom je
protestantizam djelovao), a Turci napadaju sa sviju strana.
On za svoju stranu uspijeva pridobiti i protestanta Mauricija
od Saske, koji je žudio za naslovom i zemljom izborne

Saske. Saska vojska je potu ena, a izbornik zatvoren. itava
Saska i Hessen su sada u njegovoj mo i – sve izuzev
Tiringije. Car misli da je sada dovoljno mo an, da nametne
svoje rješenje protestanima.
Augsburški Interim (1548. g.): Karlo V. osje a da bi
mogao nametnuti religioznu uniformnost u Njema koj. Radi
toga uspostavlja Interim, tj. privremeni dogovor sve dok
Tridentski sabor ne završi svoj posao u istraživanju mogu e
reforme. U dogovoru, Karlo pokušava nametnuti rimo-
katoli ku hijerarhiju njema koj crkvi i ponovno
uspostavljanje staroga posta, blagdana i ceremonija. Da bi
smanjio nezadovoljstvo protestanata, uvodi izvjesne vanjske
reforme, dopuštaju i vjen anje sve enika i upotrebu kaleža
kod euharistije. Ovakav neizbježan ustupak nije mogao
zadovoljiti nikoga. Reakcija na ovakve metode prinudile su
Karla na poraz i na uspostavljanje Augsburškog mira 1555.
g. kojim se svakoj zemlji daje sloboda odabira vjere –
luteranske ili rimokatoli ke. U osnovi, slabost ovog
sporazuma je ta što su kalvinisti (tj. reformirani luterani) i
anabaptisti isklju eni. Tek kasnije, kada je uspostavljen
Westfalski mir (1648. g.), koji je imao za posljedicu
okon anje 30-godišnjeg rata, reformirani luterani su priznati
kao politi ki entitet.
Reakcija me u protestantima je rezultirala podjelom izme u
Jenske grupe Lutherovih beskompromisnih u enika i
Melanchthona, koji im se odbija pridružiti, jer brine kako e
se s vojvodom Mauricijem na i negdje na pola puta.
Rezultat toga bio je Leipziški interim, koji protestantima
jam i vjerske formule luteranskoga vjerskog uvjerenja. U
južnoj i srednjoj Njema koj, Interimu se nije prigovaralo, a
bio je provo en i silom španjolskih trupa, u Saskoj i
Brandenburgu je izvediv jer zvu i kao evangeli ka formula,
no na sjeveru Njema ke postoji vrsta oporba. Katolici su
tako er sumnjali u neki sporazum, kojeg papa nije potvrdio.
Ali, najzna ajniji rezultat Interima je podjela me u
luteranima. Melanchthon je jedini vo a s me unarodnom
reputacijom, ali je zbog postignutoga kompromisa imao
polovinu luterana protiv sebe.
Posljedice podjele:
a) Melanchthon i umjerena stranka su se smjestili u
Wittenberg;
b) Matija Vla i (Flacius Illyricus) i nepopustljivija stranka
u Magdeburg i Jenu.
Lutherani više nikada nisu stekli jedinstvo. Pristaše Filippa
Melanchthona su postali poznati kao filipisti. Njemu uz
ostalo nije stalo niti do toga da vrije a kalvinisti ku (tj.
reformiranu) stranku u Švicarskoj. Godine 1540. je izradio
novu verziju Augsburške ispovijedi (Confessio Augustana
variata) u kojoj je luteranski stav prema Gospodnjoj ve eri
izgledao kalvinisti ki. Melanchthon je tako er rekao da
Luther nije bio nepogrešiv. Sve je to samo dolijevalo novo
ulje na vatru. Nepopustljivi luterani su smatrali da ak i
katolicizam ima prednosti pred kalvinisti kom vjerom.
Godine 1555. je car bio doveden u nepriliku formiranjem
Protestantskog saveza, koji je bio potpomognut Turcima i
Francuskom i Augsburški mir je bio potpisan: Svakoj
zemlji, koja je bila luteranska prije 1552., dopušteno je da
takva i ostane, a u svim ostalim zemljama svaki upravitelj
može birati ili katolicizam ili luteranstvo (Cuius regio, illius
religio = ija je zemlja, njegova je i vjera!). Ali i
kalvinisti ke crkve i anabaptisti nisu imali izgleda u

potpisanju mira. Ovaj propust je doveo kasnije do po etka
tridesetogodišnjeg rata godine 1618. Oni koji se time nisu
slagali, mogli su se odseliti. Taj je sporazum osigurao
vjerski mir za sljede ih 60 godina. U luteranskim je
debatama godine 1577. postignut djelomi an sporazum u
pogledu Formule o slozi (Formula concordiae) Ali, kako
ona sadrži beskompromisno isklju enje kalvinisti ke
doktrine o Gospodnjoj ve eri i predestinaciji, ni jedan fili-
pist ju nije mogao potpisati.
Luteranizam uz kalvinizam u Njema koj

Tu su Formulu mnoge luteranske države prihvatile, a nisu ju
prihvatile sljede e zemlje: Danska, Bremen, Anhalt, Gornja
Fala ka (Oberpfalz) ve i dio Hessena i knez izbornik
Brandenburga, zbog toga što su prihvatile kalvinisti ku
doktrinu. Produžavanje opstanka filipisti kih crkava u
Njema koj, bio je poticaj rastu kalvinisti ke vjere u toj
zemlji. Ali one nisu slijedile švicarski sustav crkvenog
upravljanja – to je bila ili luteranska forma konzistorija ili
neposredna vlada kneza nad starješinama.
Knez izbornik Fridrik III. Fala ke (Pfalz) dao je njema koj
kalvinisti koj crkvi najbolju priliku. Fridrik je u inio
Heidelberški univerzitet središtem kalvinisti ke teologije.
Postavio je u enjake da naprave prvi nacrt Ustava za crkvu
Fala ke, koji bi izrazio kalvinisti ko gledište. Dakle,
Heidelberški katekizam je bio izra en 1563. godine.
Svakako ove reformirane crkve su držale luteransko
upravljanje.
Ali, odnos izme u luterana i kalvinista je bio vrlo napet. U
luteranskoj je državi bio kažnjen svatko tko je bio katolik ili
kalvinist. Kalvinisti su luterane smatrali polupapistima i
neznalicama. Luterani su se pak zgražavali nad
kalvinisti kim negiranjem stvarne Kristove prisutnosti.
Luteran Hutter je na mu eništvo hugenota u Francuskoj
gledao kao na pravi Božji sud protiv te sekte. Sve do 1648.
luterani su kalviniste stavljali u isti koš s anabaptistima, obje
su sekte bile nedopuštene.
Ta je prepirka slabila politi ku mo protestanata u
Njema koj, Poljskoj, Ma arskoj i Transilvaniji i rasipala je
pastoralnu energiju u prepiranju – na taj je na in otvorila
vrata protureformaciji.
Daljnji rast luteranizma: Usprkos te podjele, luterani nisu
izgubili svoju energiju i sposobnost širenja. Strasbourg je
godine 1589. postao luteranski. Jedna od metoda širenja bila
je i ta, da se negdje prvo pridobije nadbiskupa na luteransku
vjeru i tada je njegova biskupija postala protestantska.
Katolici su se nastojali suprotstaviti tome s jednom
dodatnom klauzulom Augsburškom miru, nazvanom
Crkveno pridržavanje prava, prema kojoj je svaki
istaknuti klerik, u slu aju da postane protestant, automatski
gubio prava na svoj položaj. Ipak, car je progledavao izigra-
vanje te sudske odluke. Na taj na in su Magdeburg, Lübeck,
Verden, Minden, i Halderstadt prešli u protestantske ruke.
Ali, politi ki i religiozni interes Španjolske bio je da rajnske
biskupije zadrži katoli kima (španjolska vojska u
Nizozemskoj nije bila tako daleko).
Tih 1560-tih godina, protestantizam je u porastu u Austriji,
Bavariji, Tyrolu i eškoj, iako obi no ograni en na
plemstvo i bogate trgovce u gradovima. Godine 1568. je car
Maximilijan II. bio pod pritiskom da luteranima dopusti u
Austriji odre eni stupanj zakonske slobode, a etiri godine

kasnije i u eškoj. Sve do 1575. još je izgledalo kao da bi
protestanti mogli završiti obra enje itave Njema ke.
Luteransko u enje se razvijalo: Bili su reformirani
univerziteti u Tübingenu, Rostoku, Greifswaldu i Leipzigu,
osnovan je univerzitet u Marburgu, a nakon njega u Königs-
bergu, Jeni, Helmstedtu i Giessenu.
Luteranizam van Njema ˇkoj: Luteranizam se proširio na

sjever u Skandinaviju. Razlozi su bili sljede i: 1) Utjecaj
njema kih trgova kih postaja, 2) Inicijativa i vlastiti interes
skandinavskih kraljeva. 3) Djelatnost i snaga misionara
formirane u Wittenbergu, koji je postao veliki misionarski
centar za širenje luteranizma.
Danska je postala prva luteranska država, koja je služila kao
model za Norvešku nakon neuspjeha katoli ke invazije.
Švedska se ravila neovisno zahvaljuju i djelatnosti brata
Petri. Glavni finski reformator je bio Mihael Agricola, koji
je utjemelio tako er ortografiju suvremenskog finskog
jezika. U svim skandinavskih zemljama, prijevod Biblije na
narodni jezik je igrao klju nu ulogu u razvijanju refor-
macije.
Martin Chemnitz iz Brunswicka (1522.-86.), u enik

Melanchthona, postao je naju eniji protestantski teolog
stolje a. On je pomogao daljnjem sistematiziranju luteran-
ske doktrine. Njegova najglasovitija knjiga je Jedno
ispitivanje koncila u Trentu (= Trident).
Polemike: Luther je bio uklju an u oštrijim polemikama
dok je bio živ, a ak nakon smrti još su trajale takve
polemiki. Polemika sa Osiandrom bavila se o tvrdnju da je
opravdanje isto kao preporod. Osiander je bio profesor u
Königsbergu. Toliko je bio oštra polemika na sveu ilištu da
su profesori nosili oružje za vrijeme predavanja! Ljudi su
ozbiljno vjerovali da je avao pisao Osiandrove knjige kad
je ovaj ru kao.
Polemike o Kristovoj tjelesnoj prisutnosti za vrijeme
euharistije su bili tako er vrlo oštre. Njema kim krš anima
je bilo teško odbaciti ideju pretvorbe. Lutheranski pastor
Westphal je polarizirao cijelu polemiku izme u luteranskih
i reformiranih krš ana uporno traže i Kristovu tjelesnu
prisutnost pri euharistiji. Kad je neki luteranski pastor
pogrešno prolio malo vino za vrijeme euharistije, on je bio
pozvan da se pojavi pred sinodom, gdje izborni knez, John
Joachim iz Brandenburga, izjavio je da krivcu mora odsje i
dva ili tri prsti kao kazna za prolijevanje Kristova krvi!
REFORMACIJA U AUSTRIJI
Politi ka situacija
Habsburgovci žele uz Njema ku i Francusku biti tre a sila
na kontinentu. Prema njema kom vladaru su u posebnom
odnosu. Monarhija je podijeljena u pokrajine,
nadvojvodstva sjeverno i južno od rijeke Enns u Gornjoj i
Donjoj Austriji, vojvodstva Štajerske, Koruške i Kranjske,
županiju Tirol i tzv. vanjske zemlje (Breisgau i posjedi u
Alzasu). Današnje Gradiš e u Austriji pripada Ma arskoj, a
Salzburg (pokrajina i grad) je do 1803. godine samostalna
nadbiskupija. Glavna središta katoli ke mo i Salzburg i
Passau nadziru ve inu biskupija u Austriji.

Kontekst reformacije
Humanizam i težnja za reformama i dokinu em crkvenih
zlouporaba posvuda su u Europi snažni imbenici širenja
reformacije. U istom smislu djeluju i valdenzijanske i
husitske ideje koje se šire od Bohemije prema jugu, kao i
anabaptizam koji prodire iz Švicarske.
Razdoblje od po etka reformskog pokreta do ustanovljenja
reformiranih crkava i pripadaju ih konfesija ispunjeno je
doktrinarnom nesigurnoš u. No istovremeno dolazi do
uzleta anabaptista koji su u Austriji iznimno aktivni, ali i
nemilosrdno proganjani. Me u poznatim anabaptistima na-
laze se Johannes Bünderlin i Balthasar Hübmaer. Mnogi
uto ište nalaze na imanju Leonarda von Liechtensteina u
Nikolsdorfu.
Reformacija se širi razli itim putevima na Austriju:

1. Katoli ke sve enike zahva aju reformatori ke zamisli, te
se rastu broj župa »reformira« iako iste ostaju u sastavu
Katoli ke crkve.
2. Lokalni mo nici, koji su naklonjeni novom pokretu,
imenuju »reformirane« katolike kao župnike.
3. Studenti, koji iz Njema ke dolaze na studij u Austriju, sa
sobom donose luteranizam.
4. Njema ke gra evinske tvrtke (u Klagenfurtu) i rudari (u
Tirolu) šire vjeru.
5. Trgovci, koji zbog naravi vlastitog zanimanja esto
putuju, šire luteransku vjeru.
6. Reformska literatura pronalazi put do velikog broja
itatelja.
7. Mnoge privla i reformatori ko obrazovanje. Osim na
postoje e protestantske škole u Austriji, mnogi protestanti
odlaze na studije u Njema ku.
U podru jima u kojima je doživljavao uzlet, protestantizam

je nailazio ili na zabrane ili na toleranciju mjesnih mo nika.
Katoli ka crkva, koja je prolazila kroz razdoblje promjena,
isprva je bila bespomo na, te su samostani bili iznimno
otvoreni prema novom u enju.
Od 1523. novi vladar Ferdinand izdaje niz dekreta kojima

osu uje luteranstvo i zabranjuje itanje Lutherovih zapisa.
Dekreti su se itali u crkvama za Boži i Uskrs no (drugih)
konkretnih protumjera nije bilo. Štoviše, s vremenom,
dokumenti su postajali sve blaži ime su, zapravo, bili
pokazatelj rastu eg utjecaja reformirane vjere.
Be ko je sveu ilište bilo poznato kao jedno od središta

novog humanizma koje iskazuje kriti ki stav prema praksi
Katoli ke crkve. Iz istog razloga morala je prote i godina
kako bi na Sveu ilištu postupili po naredbi o usvajanju
protuluteranskih stavova. Propovijedi luteranskog tipa esto
su se bavile crkvenim zlouporabama unutar be ke Katedrale
Sv. Stjepana. U Be u je djelovao ugledni trgovac Kaspar
Tauber koji je bio na elu skupine istomišljenika
pridobivenih luteranskim traktatima. Kasnije je bio uhi en
te mu je, po izricanju najteže kazne, odrubljena glava.
Austrijski se vojvoda Ferdinand, zajedno s bavarskim
vojvodama, 1524. sastao s papskim legatom i biskupom
Fabrijem kako bi objavio regensburške uredbe kojima su
heretici osu eni na smrt. Tako je, primjerice, sve enik

dioceze u Passauu nastradao. Luther, koji je uspio dobiti
zapisnik sa su enja, objavio je traktat kojim je odao po ast
nesretniku. No Ferdinand se morao baviti turskom
najezdom, kao i drugim ratovima. Plemi i su odbijali
darivati novac ukoliko im se ne zajam e vjerske slobode.
Držali su vrlo privla nom doktrinu opravdanja po vjeri, kao
i Ve eru Gospodnju in both kinds. Ferdinand izdaje 1527. u
Budinu još jednu uredbu kojom poziva na provo enje
Uredbe iz Wormsa koja, pak, zabranjuje Lutherov nauk.
Osim toga, istom su uredbom pod posebnim udarom bili
anabaptisti. Sljede e godine (1528.) Ferdinand pokre e
istragu koja otkriva kako je velik dio Katoli ke crkve pot-
pao pod utjecaj Lutherovog u enja. Godine 1529. Turci
prijete Be u.
Nakon 1550. i poraza protestantskog Schmalkaldskog
saveza u Njema koj, Ferdinand se okre e iskorijenjenju
protestanata u zemljama pod njegovim nadzorom.
Godine 1555. Augsburški sabor donosi uredbu o vjerskim
slobodama kraljevi a (prin eva). Ferdinand je primoran
poštivati istu jer ovisi o plemi ima kako bi namaknuo
sredstva za rat protiv Turaka. Pokušava, stoga, sprije iti
daljnje doseljavanje protestanata, kao i odlazak plemenitaša
na inozemna (protestantska) sveu ilišta.
Štajerski plemi Hans Ungnad von Sonegg odbija
primijeniti carsko zakonodavstvo upereno protiv
protestanata, te se seli u Urach kod Tübingena. Tamo 1556.
osniva misiju s ciljem promicanja Evan elja me u Sla-
venima (prvenstveno putem pisane rije i). Nakon smrti
Ferdinanda I. 1564. godine Austriju me u sobom dijele
njegovi sinovi. Jedan od njih, Maksimilijan, poznat je po
simpatijama prema protestantima. Njegovo imenovanje na
mjesto vladara Gornje i Donje Austrije, stoga, uvelike po-
maže širenju protestantskog pokreta.
Mnogi su se austrijski plemenitaši svrstali na Lutherovu
stranu. Me u njima se, u promicanju reformatori ke vjere,
isticala obitelj Jäger iz okolice Ennsa. Sjedište obielji bilo je
u dvorcu Tollet.
Od 1540. do po etka protureformacije 1576. godine, gotovo
cjelokupna crkva u Austriji uzduž Dunava je protestantska!
Car, stoga, dopušta plemstvu da slobodno iskazuje svoju
vjeru. Povrh toga, zabranjuje izgon protestanata iz
Štajerske, Koruške i Kranjske. Iz Rostocka u austrijsko
podunavlje stiže poznati reformator i Melanchtonov sljedbe-
nik David Chytraeus kako bi organizirao luteransku crkvu.
Protestanti u Be u smiju se okupljati na crkvenim službama.
Zna ajan aspekt reformacije predstavlja obrazovanje. U

nekim gradovima uspostavljaju se protestantske crkve, ali
ve ina je bila kona no ugušena, uklju uju i i onu u
Mistelbachu kod Be a. Najuspješnija djeluje u Grazu, a
nešto kasnije iznimno je uspješna crkva u Linzu gdje
predaje Kepler.
S Maksimilijanovom smr u završava ovo posebno
razdoblje. Njegov nasljednik u pokrajini isprva slijedi
prijašnji liberalni pristup, no situacija se s vremenom
mijenja. Katoli ki plemi i okupljaju se u radikalnoj
katoli koj stranci, dok su protestanti, s druge strane,
podijeljeni izme u pristaša Melanchtona i onih koji
podupiru Flaciusa.
U Brucku na Muri sklapa se s carom Karlom ugovor o
slobodnom vjerskom štovanju. No Karlo kasnije, nažalost,

krši svoju rije , te se protestanti nalaze u sve težim
okolnostima. Uvode se razna ograni enja, a ni Karlova smrt
ne donosi velike promjene jer je protureformacija ve
poodmakla. Protestante se progoni iz gradova, a župe se
nasilno pokatoli uju. Reformacija posustaje, uvjerenja
slabe, te se mnogi odseljavaju.
Protestantske škole se zatvaraju 1598. godine.
Jedina mjesta na kojima protestantizam ostaje netaknut su
teško dostupne alpske doline. Drugdje su protestanti
prisiljeni preobratiti se ili se odseliti iz zemlje. Iako je u
Voralbergu protureformacija sputana djelovanjem biskupa
iz švicarskog Chura, situacija je posve obrnuta u Tirolu.
Doduše anabaptisti uspjevaju djelovati me u seljaštvom (no
ne i me u plemstvom).
Nakon gušenja Druge seoske bune 1596. (Prva se kao dio

selja kog rata odigrala 1525.), car Ferdinand II. drži kako
mu je otvoren put u borbi protiv protestanata. » iš enje«
zapo inje u Štajerskoj i Koruškoj s dokidanjem Luteranske
crkve kao organizacije. Do 1625. najve i broj plemenitaša
napušta ta podru ja i seli u Ma arsku (to nije Gradiš e).
Kada na red dolazi Donja Austrija, tamošnje plemstvo
odlazi u Švapsku i susjednu pokrajinu Franken. U pokrajini
Salzburg pristup je manje nasilan, te sadrži više elemenata
»uvjeravanja«. Tako franjevci osnivaju samostan u Salz-
burgu iz kojega šire vlastitio »misijsko« djelovanje.
Protestante se postupno istiš e. Tek s 1685. dolazi do
nasilnih deportacija, prije svega usmjerenih protiv malih
skupina koje je mjesni puk u okolnim planinama tolerirao.
Stvari se dodatno pogoršavaju 1618. s ulaskom Austrije u
Tridesetogodišnji rat. Donja Austrija se svrstava na stranu
husita, no nakon bitke kod Bijele planine 1620.
protestantizam doživljava kona an poraz. Plemi ima koji su
podupirali cara dopušta se zadržavanje vlastite vjere. Svi
ostali suo eni su s preobra enjem ili izgonom. Nakon
ovakvih drakonskih mjera razni katoli ki redovi (jezuiti,
franjevci, kapucini, minoriti) uspijevaju iskorijeniti
protestantske ostatke.
Kao nagradu za potporu caru tijekom Tridesetogodišnjeg
rata, Bavarska dobiva Donju Austriju. Potom 1625. slijedi
još jedna neuspješna selja ka buna. Bavarski vladari se
okre u protiv protestanata koje drže odgovornima za
nemire, te ih ve ina biva izgnana. Oni koji odbijaju oti i
prisiljeni su skrivati vlastita vjerska uvjerenja. Mnogi se
propovjednici vra aju u okolicu Ennsa kao tobožnji privatni
u itelji koji podu avaju tamošnje protestantske plemi ke
obitelji (do sredine 17. stolje a bilo je još 140 takvih obitelji
u Gornjoj Austriji). Kod Passaua u Bavarskoj neki plemi iz
Ortenberga uspjeva odoljeti pokušajima da ga se preobrati.
Njegovo imanje, stoga, postaje središtem protestantizma
(preciznije flacijanizma, beskompromisnog luteranizma), te
ga esto obilaze pritajeni austrijski protestanti što je
razvidno iz zapisa koji postoje iz tog vremena.
U salzburškoj diocezi pokušavalo se u nekoliko navrata
iskorijeniti protestantizam. No tek s 1731. ovaj napor
poprima ozbiljne razmjere. Unato carevim i Papinim
naredbama da se odustane od nasilnih mjera i pribjegne
»mekšim« metodama kao što je »uvjeravanje«, mjesni salz-
burški biskup koristi se tvrdolinijaškim mjerama. Situacija
se u toj mjeri pogoršava da strani vladari zapo inju
pregovore o prebacivanju protestanata u vlastite zemlje. U

Prusiju se iseljava 20.694 osobe. Mnogi odlaze u ameri ku
saveznu državu Georgiju, a neki završavaju u Nizozemskoj.
Ova doga anja danas su poznata kao najgori incident cjelo-
kupne austrijske protureformacije. Oni koji su napuštali
zemlju bili su prisiljeni ostaviti za sobom vlastitu djecu.
Ipak, ja ina protestantizma koji je djelovao u podzemlju
samo je potvr ena kada je 1781. otkriveno da u Austriji još
živi 73 tisu e protestanata! ak 1837., pedeset godina
nakon Uredbe o snošljivosti, 450 protestanata bilo je
prisiljeno napustiti Zillerthal u salzburškoj diocezi.
U nijednoj drugoj zemlji gdje se protestantizam ukorijenio
nije protureformacija bila u toj mjeri uspješna kao u
Austriji.
Protestantizam u Hrvatskoj
Protestantizam se u Hrvatskoj, ina e, širi nedugo nakon
Lutherove smrti (1546.). Prodiru i iz Slovenije, gdje je za
razvoj reformacije osobito zna ajan Primož Trubar,
protestantizam je našao jako uporište u Metliki, hrvatskome
naselju na podru ju Kranjske, a odatle se raširio na podru je
oko rijeke Kupe. Kao protestantski propovjednik posebno
se isticao obrtnik Grgur Vlahovi . Djelovanje protestantskih
propovjednika potpomagali su i hrvatski banovi Petar II.
Erdo˝dy (1557.-67.) i Juraj IV. Zrinski. Me u glavnim
podupirateljima reformacije na tlu Hrvatske, bio je Ivan III.
Ungnad. Kao poznati poslovni ovjek, on je financijski
podupirao tiskanje protestantske književnosti na hrvatskom
jeziku i ohrabrivao velmože iz Kranjske, Štajerske i
Ugarske da daju svoj financijski doprinos. Vlahovi je
propovijedao u Žumberku i u okolici Klanjca. Zagreba ki
biskup Matija Bruman (1558.-63.) bio je naklonjen
protestantima, kao i drugi knezovi Zrinski, posjednici Ozlja.
REFORMACIJA U ME IMURJU: Ranih 1560-ih godina
je tiskara pod barunom Ivanom III. Ungnadom u Urachu
(blizu Tübingena), koji je jednom bio veliki župan
varaždinski i kapetan Hrvatske vojne krajine, izdavala
protestantska djela na hrvatskome i slovenskom. U kraju,
koji je sada sjeverna Hrvatska (Me imurje), reformacija je
stekla uporište, zahvaljuju i uvelike pokroviteljstvu Jurja
IV. Zrinskog (1549.-1603.), koji je navodno 1570.god.
priznao da je protestant. Zrinski je tako er bio zaštitnik
evangelika (lutherana) u sjeverozapadnoj Ma arskoj protiv
katolika i kalvinista. Njegova su vlastelinstva postala
sklonište za evangeli ke tiskare kako slijedi: Ivan Manlius
(Janž Mandelc), ranije podržavan od Slovenca Jurja
Dalmatina, tiskao je najprije u Varaždinu 1586.-1587.god.
propovijedi (postile) Antuna Vramca, tadašnjega
varaždinskog župnika. Od 1575. do 1580. u Ljubljani tiska
30 naslova na etiri jezika, uvezuje ih i distribuira hrvatske
protestantske knjige. Manlius je tako er imao tiskare na
drugim posjedima Zrinskih do 1605. god.. Poznato je 95
naslova njegova tiskanja. Prije njega je mecenstvo Zrinskih
održavalo najstariju tiskaru u sjevernoj Hrvatskoj, u
Nedeliš u 1571.-73., a godine 1574. istu održava Rudolf
Hoffhalter, koji je od 1567.-70. bio tiskao knjige za
sljedbenike Luthera i Calvina u Rumunskoj. Zbog tri djela
koja je tiskao Hoffhalter, župnik Nedeliš a Mihalj Bu i je
1574. izop en iz katoli ke crkve. Nare eni naslovi su bili:
Novi zakon, Katekizam iliti Kerstjanski navuk i (po

prijevodu latinskog) Protiv nazo nosti tijela i krvi Kristove
u sakramentu euharistije.
Hoffhalter je u razdoblju od 1570.-90. otisnuo najmanje 50
djela.
Kad su uvjeti 1596.god. u Ljubljani postali preteški za
protestante, slovenski protestantski propovjednik Janž
Znojilšek nalazi zaklon kod Jurja IV. Zrinskog, koji je štitio
prili an broj takvih »predikatora«. Obojica spomenutih
tiskara su djelovala i u Dolnjoj Lendavi kod grofa Nikole
Banffyja, odlu nog protestanta oženjenog za Jurjevu sestru
Uršulu.
REFORMACIJA U ISTRU: U Istru i Hrvatsko primorje,
reformacija je prodirala iz Venecije. Vrlo su rano uz
luteranizam pristali biskupi iz Pule i Kopra. Petar Pavao
Vergerije mla i (1489.-1565.), bivši koparski biskup,
nastojao je nakon svoga odlaska u Njema ku, proširiti
reformaciju me u Hrvatima. Vlasti su progonile pristalice
reformacije pa su ovi našli uto ište u Njema koj. Tako se
tamo stalno nastanio i Matija Vla i Ilirik, ne ak prognanog
franjevca konventualca Balde Lupetine, rodom iz Labina.
Pod imenom Flacius, Matija Vla ic Ilirik dao je snažan
osobni pe at europskoj reformaciji.
Neki smatraju da se protestantizam proširio i na podru je
splitske nadbiskupije, što je teško dokazati. Više se osoba
sumnji ilo zbog hereze, a to je opet bilo u neposrednoj vezi
s djelatnoš u bivšega splitskog nadbiskupa Markantuna de
Dominisa, koji je tada boravio u Engleskoj i u duhu
kalvinizma napadao katoli ku crkvu.
TURSKI RATOVI: Neprestana obrana od turskih napada
zahtijevala je ure enje Vojne krajine. Kada je u tu svrhu
osnovana Karlova ka kapetanija, u Karlovac se doselilo
mnogo Nijemaca, koji su od Habshvatile Habsburgovaca
dobili zemlju da bi ratovali na njihovoj strani. Tako je ovaj
grad postao središtem reformacije u Vojnoj krajini.
Protestanti su ve krajem 16. stolje a u Karlovcu imali
svoju kapelu, groblje i školu.
Iz politi kih razloga Turci nisu spre avali širenje
reformacije na svojim osvojenim podru jima. Tako su se
luteranizam i kalvinizam u vrstili ma arskim stanovnicima
Podravine i Slavonije, kamo je protestantizam došao iz
Ma arske, a prva luteranska škola u Hrvatskoj održana je
1551. u mjestu Tordinci u Slavoniji.
PROTUREFORMACIJA: Op enito, protestantizam nije u
Hrvatskoj uspio pridoditi za sebe ve i broj ljudi, pa ak ni
postati neka zna ajnija vjerska zajednica. Razloge za to
treba tražiti u djelovanju protureformacije, koju je na
sistematski na in podupirao zagreba ki nadbiskup
Draškevi , a i u odlu nosti Hrvatskoga sabora, koji se ak
bio spreman oružjem suprotstaviti uvo enju protestantizma
u Hrvatsku. Me u ostalima, Sabor je zakonom iz 1608.
hereticima branio »stalni boravak« u Hrvatskoj. Protestanti
se tada sklanjaju uglavnom u sjevernu Slavoniju i
Prekmurje, gdje su uživali zaštitu ma arskih ili njema kih
protestantskih knezova, u podru jima koja su bila izuzeta od
vlasti hrvatskoga bana.
Juraj Zrinski mla i (V.), odgojen kao protestant, priklju io
se 1623. god. (star oko 43 god.) katoli koj crkvi. Pridonio
je gradnji franjeva kog samostana u akovcu, ali je i dalje
dopuštao i iskazivao naklonost protestantizmu.
Jedan daljnji imbenik, koji je djelovao protiv reformacije,
bio je neprestano iseljavanje hrvatskih protestanata, što je

bio modus vivendi protestanata svugdje. Gotovo tre ina
hrvatskog naroda preselila se u zapadnu Ma arsku.
Tek nakon Proglasa vjerske tolerancije Josipa II. (1781.),
protestanti su po eli graditi crkve, osnivati crkvene op ine i
otvarati škole.
Matija VLA I Ilirik (1520.-75.) (ili: Flacius Illyricus):

Prije svega crkveni povjesni ar i lingvist. Ro en u Labinu, u
Istri. U bliži kontakt s Lutherom dolazi u Wittenbergu, gdje
je bio profesor hebrejskog i gr kog jezika.
Vla i se u okviru njema ke reformacije razvio kao jedna
od najzna ajnijih li nosti, zastupaju i Lutherov nauk o
milosti u gotovo fatalisti koj formulaciji. Uvijek borben,
nije nikad odstupio od svojih na ela i usudio se napasti ak i
Melanchthona, koji ga je zbog toga nazvao »ilirskom
zmijom«.
Nakon Lutherove smrti, Vla i dolazi u sukob s nekim
protestantskim teolozima, koji su u tzv. Augsburškom i
Leipziškom interimu pristali na ustupak s Rimom pa 1549.
kre e u Magdeburg. Stavio se na elo idejne borbe protiv
pape, cara i pomirljive stranke me u protestantima. U
luteranskom pokretu nastaju dvije struje. Vla i je vodio
nekompromisnu frakciju (flacijanisti), a Filipp Melanchthon
pomirljivu frakciju (filipisti). Dok je carski maršal Mauricije
Saski opsjedao Magdeburg, on je pisao i tiskao
propagandne spise, kojima podržava moral u gradu i koje je
ubacio u neprijateljsku vojsku!
U Magdeburgu izdaje monumentalnu crkvenu povijest
Magdeburške centurije u trinaest knjiga. Svaka knjiga
obuhva a jedno stolje e (lat. centum: sto), odatle naziv
djela. U Jeni i Regensburgu napisao je prvi enciklopedijski i
hermeneuti ki Rje nik Biblije.
Neko vrijeme bio je u svezi sa suradnicima hrvatske
protestanske tiskare u Urachu. God. 1563. putuje u
Štajersku, Kranjsku i Istru. Bavi se mišlju da u Regensburgu
ili Celovcu, a možda i u Ljubljani, otvori protestantsku
školu, u kojoj bi se predavalo »ilirskom« jezikom. U
protestantizmu Vla i vidi ideju koja bi mogla vjerski
približiti sve južne Slavene. Njegovu poslanicu P. P.
Vergeriju preveo je P. Trubar na slovenski 1550. Postoji
mišljenje da je Vla i autor dvaju manjih polemi kih spisa
na hrvatskom jeziku ( akavski, ikavski).
Primož TRUBAR (1508.-86.): Primus Truber postao je

vode om osobom reformacije u Sloveniji, te kroz suradnju
sa Stjepanom Konzulom, i u Hrvatskoj. Njegov se utjecaj
širi, iz grada u kojem je zapo eo karijeru, prema Ljubljani
gdje, ostavivši sjajan dojam na tamošnje plemstvo, biva
imenovan dekanom katedrale.
Uhi en je 1547. no ubrzo je pomilovan i, zatim, poslan u
egzil u Transilvaniju. No uspjeva pobje i u Nürnberg gdje
je pod zaštitom Veita Dietricha. Imenovan je
propovjednikom u Rothenburgu ob der Taube, a potom se
seli u Kempten kako bi bio bliže rodnom Kranju. Kako ga
brine položaj slovenskih seljaka, koji isklju ivo razumiju
slovenski, objavljuje traktate i katekizam na slovenskom
jeziku. Osim toga, zajedno s koparskim biskupom
Vergeriom, koji je bio prognan zbog svoje vjere, prevodi
Novi zavjet na slovenski jezik. Do 1555. godine njih
dvojica dovršavaju rad na Evan elju po Mateju. Uskoro im
se pridružuje Hans Ungnad von Sonnegg. S pomo u

Stjepana Konzula (tako er u progonstvu) zapo inju
prevoditi Bibliju na hrvatski jezik. Pri tiskanju, doduše,
nailaze na poteško e vezane uz glagoljicu. Ipak, do 1561.
završavaju prijevode Novog zavjeta na slovenski i hrvatski.
Otprilike u isto vrijeme Trubar prima poziv kranjskog
plemstva da do e u Kranj kako bi tamo uspostavio službenu
luteransku denominaciju. Nažalost, nakon prelaska Kranja
pod nadzor austrijskog cara dolazi do prekida svakog
djelovanja u tome smislu. Trubar je izgnan, te 1586. umire
kod Tübingena.
Trubar je preveo ili napisao trideset knjiga. Najzna ajniji je
prijevod Novog zavjeta. Tvorac je slovenske protestantske
poezije. Borave i kao protestantski superintendant u
Ljubljani, bavio se i organiziranjem školstva. U vjerskoj i
društvenoj ideologiji se nije strogo pridržavao luteranstva,
nego je tražio prakti na rješenja koja bi odgovarala
slovenskom puku.
Antun DALMATIN (u. 1579.) u Ljubljani: Kao sve enik,

u Istri pristaje uz reformaciju. Od 1560. sura ivao je sa
Stjepanom Konzulom najprije u Ljubljani, a onda u
Ungnadovoj tiskari u Urachu, na prevo enju, ure ivanju i
slaganju protestantskog glagoljskog, irili koga i latinskog
izdanja Biblije i drugih crkvenih knjiga.
Jurij Dalmatin (1547.-89.) je bio protestantski

propovjednik u Ljubljani. Sudjelovao je s Trubarom.
Najvažnije mu je djelo potpuni slovenski prijevod Biblije
izdan u Wittenbergu 1584.
Stjepan KONZUL (1521.-68.) je bio reformatorski pisac i

prevodilac. Suradnik je Primoža Trubara. Tamo je radila
tiskara, koja je izdavala Bibliju i ostale hrvatske
protestantske knjige glagoljicom, irilicom i latinicom.
Djelovao je i me u gradiš anskim Hrvatima.
CALVIN I KALVINIZAM
Oblik protestantizma, koji je postao pretežitim u ve ini
zemalja, je kalvinizam, jedino su Njema ka i Skandinavija
davale prednost luteranstvu.
Reformirane crkve su se širile na ra un luterana. Izraz
'reformiran', zapravo, zna i sveobuhvatno ' reformiran
luteran' .
Reformirana ili kalvinisti ka doktrina se karakterizirala
modificiranim odvajanjem crkve i države. Svi rani
reformatori su vidjeli državnu kontrolu crkve kao jedini
odgovor kontroli papinstva. Kalvinisti ki teolozi su ponudili
tre u soluciju kao rješenje ovog problema. Calvin i drugi
ženevski pastori, tražili su neovisnost za crkvu u
religioznom pogledu i pravo na kritiku koja se odnosi na dio
religioznosti vlade i moral grada. Crkva, ustvari, nije imala
autoriteta nad civilnim stvarima. Calvinova preporuka je
bila sljede a:
1. Crkva mora biti sastavljena od svih stanovnika zemlje;
2. Crkva mora biti šti ena civilnom vladom. Država stoji iza
crkvene konstitucije, koja ima legitimnu snagu;
3. Crkva mora biti slobodna izabrati svoje rukovodstvo.

Protestantizam je svoj najve i prodor imao u onim
zemljama, koje su mu se suprotstavljale silom, i gdje je bila
zahtijevana religiozna revolucija kao politi ka revolucija – u
Francuskoj, Nizozemskoj i Škotskoj. Što je država
neprijateljskija, to je ve a vjerojatnost da e obilježje
protestantizma u toj zemlji biti kalvinizam – kalvinizam je,
naime, uspostavio jedan autoritet sve eni ke službe, koja se
nije morala pokoriti državnim vlastima.
Calvin i drugi reformirani teolozi su prvi došli na ideju o
ugovoru izme u naroda i vladara, kao bazu za vlade. Pravo
suprotstaviti se vladaru je prihva eno ukoliko vladar prekrši
svoj ugovor o vladanju prema konstituciji predhodno
utvr enoj izme u sebe i naroda. Na osnovi ove teorije,
prezbiterijanci u Škotskoj, Francuskoj i Engleskoj ustaju
protiv božanskog prava kraljeva u Europi. ovjek kao John
Locke, izoliraju i ovaj koncept od svoga religioznoga
konteksta, u inio je da to postane osnova standarda
ameri ke i britanske politi ke teorije.
Huldrych ZWINGLI (1484.-1531.): Ulrich Zwingli

dolazi iz nešto viših materijalnih prilika od Luthera.
Obrazovan je u humanisti kom Baselu i Be u, gdje se
prou avala via antiqua. Godine 1505. postaje sve enik, vrlo
kriti an prema prodaji indulgencija. Kada je zapo eo
propovijedati u Zürichu, nagrnulo ga je slušati veliko
mnoštvo ljudi. Reformaciju je zapo eo 1522., a završio
1525., kada su vode i gra ani došli pod utjecaj njegovih
doktrina. Ciriško vije e (Zürich) nije htjelo priznati autoritet
biskupa u Konstanci i zapo elo je izvršavati reforme:
Dopuštanje sve eni kog braka, uklanjanje slika i relikvija,
obustava samostana i upotreba njihovih darova za
obrazovanje, pojednostavljena liturgija umjesto mise, vrlo
intenzivna kampanja za javni moral. Uskoro su i drugi
kantoni prihvatili novu vjeru, ali su katolici tom širenju
preko granica ciriškog kantona (Zürich) organizirali otpor u
savezu s Austrijom. Zbog toga je prijetio gra anski rat, ali
se postiže ustupak i to tako, da su protestanti u katoli kim
kantonima pušteni na miru. No ubrzo su katolici prekršili
zadanu rije i u Zürich je upala vojska od osam tisu a
naoružanih ljudi. Zwingli je podigao vojsku od 2700
vojnika, te je i sam naoružan ma em i sjekirom krenuo u
borbu. Pobijedili su katolici, a Zwingli je 11. listopada
1531. pao u bici kod Kappela: Neki katolici vojnici su ga
našli kada je ležao nemo an pod kruškom te su ga ubili kad
nije želio se moliti Naše Gospe, kao što su zahtijevali od
njega. Leš je spaljen, a pepeo razasut.
Zahvalaju i dalše katoli ke pobjede u bitci pod Gubelom,
katolici su bili u stanju diktirati uvjete kasnijeg mirnovog
ugovora te uspije avati dalšeg proširenja reformacije do
drugih kantona u Švicarskoj.
Zwingijev je nasljednik Henrik Bullinger i pod njegovim
su u enjem svi reformirani kantoni prihvatili Zwinglijevsku
vjeroispovijed (Confessio tetrapolitana). Ta je
vjeroispovijed postala poznata kao (Druga) Švicarska
vjeroispovijed (Confessio helvetica), a god. 1556 potpisali
su je Knox i drugi škotski sve enici, crkve Južne Porajne i
reformirane kongregacije Poljske i Ma arske. Bullinger je
tako er napisao Sustavnu Teologiju koja je kasnije postala
standardni udžbenik anglikanskog klera. Njegov glavni
doprinos je bio ideja savezne teologije.

Zwinglijev stav prema reformaciji bio je jednostavno
najradikalniji od svih reformatora. S drugim reformatorima
Zwingli je bio uklju en u dvije glavne raspre: Ve era
Gospodnja i krštenje. On je osje ao manje poštovanje
prema prošlosti od Luthera i upravo stoga se nije plašio
zapo eti mnogo radikalniju reformu. Dok je Luther htio
zadržati sve što je mogu e iz stare religije, odnosno sve što
nije bilo suprotno Svetome Pismu, Zwingli je htio odbaciti
sve što nije našao u Svetom Pismu. Osim toga, Zwingli je
prije svog obra enje bio pod utjecajem humanizma i stalno
je podržavao iskustvo da nikakva doktrina ne može stajati u
suprotnosti s razumom. Ovo je utjecalo na njegov stav
prema ve eri Gospodnjoj. Luther je odbacivao transsup-
stancijaciju, ali je još uvijek vjerovao u Kristovu stvarnu
prisutnost (tj. tjelesnu prisutnost). Prema Lutheru, Kristovo
tijelo i krv dani su zajedno s kruhom i vinom, Božjim
inom, ne sve enikovim. Calvin je nau avao ' duhovnu stvar-
nu prisutnost'Krista, u kojoj Krist dolazi samo vjernicima.
U po etku je Zwingli Gospodnju ve eru shva ao kao
spomen, sve anu objavu i provjeru. Kasnije je vjerovao u
Kristovu duhovnu prisutnost, ne zbog euharisti kih
elemenata, ve zbog toga što se Božji narod skupio u
poslušnosti Njegovoj zapovijedi. Fraza ' to je moje tijelo
dano za vas' , zna ila je Zwingliju – ' to je znak tijela dan za
vas' ; drugim rije ima, Gospodnja ve era je sje anje na
Gospodinovu smrt i zahvalnost za nju – ona primarno nije
sredstvo milosti. Doktrina o Gospodnjoj ve eri je bila
glavni razlog podjele izme u razli itih denominacija
uklju enih u reformaciju.
Godine 1549. su sve švicarske reformirane crkve usvojile
Calvinovo gledište, kao što su kasnije u inile i druge
europske reformirane crkve.
Zwingli je reformaciju zapo eo ozbiljnim sumnjama u
ispravnost krštavanja djece, ali je pod pritiskom gradskih
vo a, koji su takvo mišljenje odbacili kao odviše radikalno,
popustio, iako je ono vrlo dobro odgovaralo njegovoj ideji
reformacije u cjelini. Što se ti e te rasprave, na jednoj strani
nije bio spreman popustiti ekstremistima koji su željeli da
pristup crkvi dobrovoljnih i predanih krš ana zapo ne
krštenjem odraslih. On je zastupao krštenje djece na osnovu
teologije zavjeta, ali on nije vjerovao da se krštenjem bilo
djeteta bilo odrasloga, odigrava novoro enje ili oproštenje
grijeha. On je to vidio kao vanjski znak vjere.
Jedan pokušaj da se do e do suglasnosti me u razli itim
reformacijskim strujama, bio je na Marburškim
razgovorima o religiji u listopadu 1529, gdje su se okupili
Luther, Zwingli, Melanchthon, Bucer, Ekolampadije (Jan
Hussgen) i drugi. U mnogim stvarima su se uspjeli složiti,
no u pitanju Gospodnje ve ere su se potpuno razišli.
Nizozemske crkve i neki gradovi Porajne, kao i sljedbenici
Zwinglija i Ekolampadija, sada su za inspiraciju gledali
prema Zürichu.
Zwingli je umro preranom smr u te nije mogao razvijati
mnogo svojih misli. Iako Zwingli može biti smatran
osniva om reformiranog protestantizma, Calvin je bio on
koji je razvio solidnu, reformiranu teologiju, koja se zvala
kasnije kalvinizam a ne zwinglizam.
Jean CALVIN (1509.-64.): Ro en je u Noyonu,

francuskoj pokrajini Picardii. Otac mu je bio pravnik, i sina
je ve vrlo rano odredio za crkvu. U Parizu je po eo

studirati filozofiju i teologiju, ali ga je otac nakon nekih
neslaganja s biskupom iz Noyona, povukao sa studija za
sve enika. Otišao je studirati pravo u Orléans i Bourges i
nakon toga se opet vratio u Pariz. Za vrijeme boravka u
Parizu, na njega su duboko utjecali njema ki reformatori i
on se obratio (vjerojatno 1553 g.). Tada je otvoreno stao na
stranu protestanata u Parizu. Kada je njegov prijatelj
Nicolas Cop bio izabran za rektora pariškog univerziteta
(1553 g.), Calvin mu je pomogao u sastavljanju nastupnog
govora. U tom nastupnom govoru je napadao rimokatoli ku
crkvu i zagovarao luteranske reforme. Francuski kralj
Franjo I. je o tome izviješten pa izdaje nalog da ih se zatvori
kao heretike. I Cop i Calvin su pobjegli u Basel. U Baselu je
godine 1536. Calvin štampao prvo izdanje svoga
znamenitog djela na latinskom Institutio religionis
Christianae (Temelji krš anske religije), sjajan priru nik
krš anskih doktrina. Preko no i postaje vo a
reformatorskog pokreta. To je djelo, prije prevo enja na
francuski, više puta proširivano. Iz Basela je otišao posjetiti
Ferraru, u kojoj je po elo klijati sjeme jednoga talijanskoga
reformatorskoga pokreta. Nakon kratkog povratka u Pariz,
po eo se pripremati za Strasbourg godine 1536., gdje je
namjeravao voditi miran u enja ki život. Ali, sve se pro-
mijenilo nakon jednoga slu ajnoga zaobilaznog puta preko
Ženeve. Tu susre e protestantskog reformatora i agent
uvo enja reformacije od Berna Guillaumea Farela, koji ga
nagovara da ostane i završi svoj zapo eti rad pretvaranjem
Ženeve u živu protestantsku zajednicu.
I Calvin i Farel su bili vrlo snažni govornici i uskoro su
tisu e ljudi nagrnule da ih uju. Calvin je svoje slušatelje
nastojao prisiliti na vršenje stroge krš anske discipline, ali
su mu ' liberali'to zamjerili, za svoj naum pridobili gradsko
Vije e i Calvin je bio izgnan. Civilne vlasti u Ženevi su
imale primjedbe:
1. da e Ženeva osigurati azil za sve evangeli ke izbjeglice
iz cijele Europe;
2. Calvinova tendencija cenzuriranja lanova gornje klase.
I on i Farel moraju napustiti Ženevu (Calvin za Strasbourg a
Farel za Neuchâtel) . Na poziv Martina Bucera, jednoga
bivšega dominikanca, koji je postao luteranski propovjednik
i koji je dosta utjecao na Calvina, Calvin je od 1538.-41.
živio u Strasbourgu. Postaje pastor u tamošnjoj zajednici za
francuske izbjeglice, ali je u to vrijeme tako er vrlo mnogo
studirao. Napisao je reformnu liturgiju, sastavio je knjigu
Psalama kao pjesmaricu, pisao je komentare za pojedine
knjige iz Svetog Pisma, objavio je novo izdanje svojih Insti-
tucija. Kao gradski zastupnik sudjeluje na pregovorima i
uniji u Wormsu (1540.) i Regensburgu (Ratisbon) (1541.),
koje je sazvao car Karlo V. Calvin se nije nadao uspjehu tih
pregovora. U me uvremenu su se nastavili nemiri u Ženevi,
ali su na kraju njegove pristaše ponovno zavladali i pozvali
ga da se vrati, što je on 1541. i u inio. Odmah se predano
latio posla preobra enja grada, od trinaest tisu a stanovnika,
u pravu reformiranu crkvu i discipliniranu zajednicu.
Sastavio je plan nazvan ' crkveno ure enje'(Ordonnances
ecclésiastiques) koji je, uz neke izmjene, prihvatilo gradsko
Vije e kao zakon. Prema njemu treba postaviti etiri
crkvene službe: Pastore, u itelje, starješine i akone. Pastori
su se morali jednom tjedno sastati na obavezno prou avanje
Svetog Pisma. Pastore su birale crkve, a ne država, dok su
oni opet birali u itelje. Starješine su bili službenici zaduženi

za disciplinu, nadzirali su moral zajednica. Oni su svakoga
etvrtka morali izvještavati pastore o slu ajevima koji
zahtijevaju njihovu intervenciju. To disciplinarno tijelo
akona i starješina nazvano je konzistorij (la consistoire).
Oni su tako er upravljali crkvom kao cjelinom. Ako se
krivac odbio pokajati, mogao je biti ekskomuniciran, a da su
o tome bili izviješteni samo akoni. Ipak, gradsko Vije e
nije bilo odve sretno takvim ure enjem i Calvin je stalno
bio u zavadi s njima. Zakonici, koji reguliraju privatno po-
našanje, pojavljivali su se i ranije u pojedinim
srednjovjekovnim gradovima, no u Ženevi su oni dovedeni
do krajnosti. Ljudi su mogli biti dovedeni pred sud zbog
stvari poput smijanja za vrijeme propovijedi, pjevanja
pjesama koje ismijavaju Calvina, plesanja ili odlazaka kod
gatalaca. Pod Calvinom je istrijebljena prostitucija. Dva
ovjeka, koja su se sukobila s Calvinom, bila su smaknuta:
Jacques Gruet – zato što je bio borbeni libertinac i Miguel
Serveto kao heretik, jer je nijekao Trojstvo (spaljen je).
Godine 1559. Calvin je osnovao Ženevsku akademiju, na
kojoj su bili podu avani pastori, koji su esto bili potajno
vra eni u Francusku, ali tako er i na nova misijska podru ja
(John Knox). Engleske i škotske izbjeglice su u Ženevi
preveli tkz. Ženevsku Bibliju pod Calvinovim vodstvom.
Calvinova postignu a:
1. Bio je '
graditelj'koji je završio gra evinu, kojoj je Luther
postavio temelje. Pošto je došao jednu generaciju nakon
Luthera, glavna mu je briga bila crkveni red, odnos izme u
Države i Crkve, i osobna pobožnost;
2. Cjelokupnu Božju nakanu vidio na na in, na koji to nije
u inio nitko od vremena apostola. Kao teolog, on je bio bez
premca. Njegov veliki utjecaj po iva na jasno i njegova
teološkog sustava i biblijskim izlaganjima; Njegovi glavni
teološki doprinosi su bili predestinacija, posve enje i jasnija
formulacija opravdanja;
3. Bio je u centru misijskog pokreta, koji je postigao
kontrolu nad velikim dijelom Europe:
4. Novost, koju je uveo, je prijenos doktrine izbora na
bogoštovnu realnost: Za krš anina je izbor za vje ni život
bio najdublji izvor njegova povjerenja, neustrašivosti,
poniznosti i njegove moralne snage.
5. Calvin je uveo ženevski psaltir, koji je kombinirao djela
Clémenta Marota, Louisa Bourgeoisa i Beze – svi su bili
izvanredni pjesnici i glazbenici.
REFORMACIJA U MA ARSKOJ
U vrijeme reformacije Ma arska obuhva a znatno ve e
podru je no što je to danas slu aj. U njezinom su sastavu do
1920. godine, kada gubi dvije tre ine svog ozemlja,
Slova ka, Transilvanija, Gradiš e (koje je danas dio
Austrije), dijelovi Ukrajine, te ak Slavonija i Me imurje.
Nakon 1437. husitske ideje prodiru iz Bohemije u

Transilvaniju gdje 1514. godine izazivaju veliku seosku
bunu pod vodstvom Gyögyja Dozse. Anževinski kralj Sigis-
mund (Luksemburški) progoni husite. Kako se bliži svršetak
njegove vladavine Turci, nakon pobjede nad križarima u
bitci kod Nicopolisa, stižu pred južne granice (Transilva-
niju). Zbog nadolaze e prijetnje Jan Hunyadi postaje
regentom Transilvanije uspjevši zaustaviti 1456. kod

Beograda turski prodor. Nakon 1520. godine luteranska
reformacija se širi na Ma arsku gdje isprva zahva a
germanofonske gradove u zapadnom dijelu zemlje.
Ma arski vladari, koji se tome opiru, uredbom iz 1523.
prijete Luteranima odrubljivanjem glave, a od 1525. i
spaljivanjem (na loma i). No Turci 1526. nanose, u bitci
kod Moha a, poraz ma arskim snagama i tako mijenjaju
tijek reformacije. Napreduju prema Budimu kojeg do
temelja spaljuju da bi se zatim povukli. Tek e se etrdeset
godina kasnije vratiti. Naime, nakon smrti Zapolja I.
austrijske snage napreduju prema zauzimanju cijele
Ma arsku (osim habsburških enklava na sjeveru i
sjeveroistoku). U novim politi kim uvjetima kalvinisti ki
reformatori stje u samostalnost jer su, budu i da se nalaze
pod turskom okupacijom, odsje eni od Luterana na sjeveru i
zapadu.
Tijekom etiri desetlje a isto nom Ma arskom vlada, uz

tursku potporu, Ivan Zapolja I., dok zapadnim dijelom
upravlja Ferdinand. Ivan Sigismund, sin Zapolja I., vladar je
Transilvanije gdje se stolje e i pol vodi gerilski rat protiv
Turaka. U tom razdoblju u Transilvaniji se gradi veliki broj
dvoraca, a ugled stje u danas poznati pojedinci poput
Ištvana Dobe i Zrnyja. Na sjeverozapadu, pak, država
zaposjeda katoli ke posjede kako bi izgradila obranu od
turskog prodora o emu svjedo e i danas vidljivi tragovi
lanca porušenih dvoraca. Iako do 17. stolje a proturefor-
macija postupno vra a podru ja, koja su u sjevernozapadnoj
Ma arskoj potpala pod protestantski utjecaj, nemo na je u
ostatku zemlje kojeg zaposjedaju Turci. Tek sa svršetkom
17. stolje a i postupnim potiskivanjem Turaka iz Ma arske,
Katoli ka crkva zapo inje oštro napadati najve u vjersku
skupinu – kalviniste. Takva politika obilježava, prije svega,
razdoblje od 1671. do 1681. godine. U Bratislavi 1673.
godine sud donosi uredbu prema kojoj se luterani i kalvinisti
moraju preobratiti na katoli ku vjeru. One koji to odbiju
eka tamnica, odnosno u krajnjem slu aju – vješala.
Upravo se reformiranu vjeru po elo poistovje ivati s
ma arskim nacionalizmom i promidžbom ma arskog jezika.
Pod Habsburgovcima turska je vladavina zamijenjena
austrijskim apsolutizmom, te je uveden latinski jezik, a
Ma arska je postala austrijskom kolonijom. Transilvanija
je, pak, uvijek bila zašti ena od katoli ke protureformacije
zbog prisutnosti Turaka ili, pak, samostalnosti koju su
uživali tamošnji ma arski vladari, te je ostala središtem
ma arskog nacionalizma. Upravo je tu Ferenc Rakoci poveo
pobunu protiv Habsburgovaca, a u njoj je donijet zakon
kojim se jam ila jednakost rimokatolika, luterana, reformi-
ranih i unitarijevca. Reformacija je imala izrazito pozitivan
u inak na literaturu, tisak knjiga i obrazovanje. Ma arski je
postao jezikom religije, te je izdano nekoliko prijevoda
Biblije i zbirki duhovnih pjesama. Me u prevoditeljima su
se isticali ma arski studenti u inozemstvu. Reformator Gal
Husar je u debrecenskoj tiskari do 1600. godine objavio 127
knjiga na ma arskom i 21 knjige na latinskom jeziku.
Reformirana crkva je, kao imbenik napretka, postigla
mnogo otvorivši ugledne obrazovne ustanove u Debrecenu,
Sarospataku, Papi i drugdje. Pred studente su postavljani
vrlo visoki zahtjevi, te su oni bez velike volje za u enjem
ubrzo napuštali studij. Mnogi su studirali u inozemstvu.

Ma arski reformatori
Isprva su nositelji reformacije u Ma arskoj bili luterani koji
su studirali u tadašnjem središtu humanisti ke misli –
Krakovu, odnosno kasnije u Wittembergu kod Luthera. Bili
su to Sztárai Mihály (1500.-78.), koji je djelovao na
podru ju Miskolca, Szegedi Kis István (1505.-1572.) i
Devai Biró Mátyás (1500.-1548.), koji je djelovao na
podru ju Košica (Kassa).
O Devaju se kasnije esto govorilo kao o ma arskom
Lutheru. On je u Krakovu napisao prvi ma arski pravopis, a
1531. objavio je reformirani ma arski katekizam. Nakon
povratka u domovinu 1531. godine zapo eo je aktivno
evan eosko djelovanje zbog kojeg je nekoliko puta završio
u zatvoru (za vrijeme vladavine Zapolja I., kao i
Ferdinanda). Bio je u tolikoj mjeri aktivan u zapadnoj
Ma arskoj da je brzo na sebe navukao gnjev egerskog
biskupa. U jednom trenutku bio je otet i odveden na
ispitivanje u Be , no uspio je pobje i. Nakon povratka u
Ma arsku stekao je zaštitu mo noga plemi a na ijoj je
zemlji u Sárváru Silvestar Erdödy (umro 1560.) ustanovio
uspješnu protestansku školu. Erdödy, koji je studirao u
Wittembergu, preveo je Novi zavjet na ma arski jezik.
Zajedno s Devajem, s kojim je zajedni ki objavio vjersku
literaturu i nekoliko gramatika ma arskog jezika, postao je
ocem ma arske književnosti.
Drugi val reformacije zahvatio je reformiranu crkvu.
Reformatori su bili Méliusz Juhász Péter, koji je postao prvi
reformatorski biskup 1567. g. u Debrecenu, kojeg je zatim
organizirao po uzoru na Ženevu. Drugi poznati reformator
bio je Károli Gáspár, koji je 1590. g. preveo cijelu Bibliju i
ona postaje klasi no djelo ma arske književnosti. Szenci
Molnár Albert (1577.-1633.) bio je jedini od trojice refor-
matora, koji je proveo neko vrijeme u Ženevi, gdje su ga se
veoma dojmili Francuski psalmi. Psalme je preveo na
ma arski i postao je prvi ma arski pisac crkvenih pjesama.
U Transilvaniji (koja je pripadala Ma arskoj), glavni je
reformator Honter u Koloszváru (Cluju). Luteranska je
crkva bila povezana s visokim slojevima, a reformirana
crkva sa siromašnim slojevima. Obje su vjeroispovijedi
priznate sporazumom postignutim 1567. g. na Prvom
reformatorskom saboru.
Protureformacija zapo inje 1561. s obra anjem biskupa

Olaha, iz Esztergoma u sjeverozapadnoj Ma arskoj,
jezuitima za pomo kako bi suzbio širenje protestantizma.
Oni mu se odazivaju no, iako drugdje imaju uspjeha, bivaju
istjerani iz Transilvanije. U drugim podru jima osnivaju
tiskare kao odgovor na širenje protestantske literature. U
Slova koj katolici tako er kre u u napad. Koriste i vojna
sredstva uspješno vra aju izgubljena podru ja, no me u
protestantima izazivaju veliko neprijateljstvo. Bocksai diže
bunu koja za ishod ima Be ki ugovor iz 1606. kojim se
poništava veliki dio zakonodavstva usmjerenog protiv
protestanata. Nažalost istim se ugovorom ustanovljava
na elo prema kojem se s promjenom vjere vladara mijenja i
vjera njegovih podanika. Tako katolici još jedanput, u
odre enoj mjeri, dobivaju prigodu za širenje vlastita
utjecaja. Iznimka je Transilvanija gdje ova mjera nema
u inka.

Za vladavine Marije Tereze protureformacija nastavlja
nesmanjenom ja inom. Jezuiti nastoje pretvoriti Ma arsku u
Marijino kraljevstvo. Istovremeno se provodi germanizacija.
Središta reformiranog obrazovanja izložena su posebno
jakim napadima budu i da daju prednost korištenju
ma arskog jezika. Studentima se zabranjuje studiranje u
inozemstvu, a primjerci Biblije krijum are se iz
Nizozemske.
Tek s 1781. po inje jenjavati protuprotestantska kampanja.
Josip II. donosi Uredbu o snošljivosti kojom ukida
diskriminaciju nekatolika, te ponovno dopušta izgradnju
protestantskih crkava. Sredinom 19. stolje a, kao ishod
ma arske revolucije protiv Austrije, situacija se znatno mje-
nja. Donosi se dekret, koji se kasnije opoziva zbog vanjskih
pritisaka.
Reformacija u Francuskoj
Reformacija se zbivala u isto vrijeme kada i renesansa, ali je
ona bila ograni ena na plemenitaše u zemlji i na bogate
trgovce. Seljaci su i dalje bili katolici, osim ako se njihov
feudalni gospodar nije obratio na protestantizam.
Kada je luteransko u enje po elo dolaziti u Francusku, na
prijestolju je bio Franjo I., suvremenik Henrika VIII. On
nikada nije bio naklonjen luteranima i godine 1516. je
potpisao savez sa papom. Kako se luteransko u enje
proširivalo, kralj je zauzimao spram njih sve oštriji stav
(posebno nakon godine 1534.: L'Affaire des Placards –
afera oko plakata), te je na kraju po elo spaljivanje heretika.
Oko godine 1545. tisu e je ljudi bilo ubijeno ili poslano na
galije, dok su 22 grada i sela bila razorena.
Calvin je djelovao iz Ženeve. Otuda je natrag u Francusku
slao misionare kao prikrivene sve enike, podu avane na
njegovom seminaru, naoružane Biblijom prevedenom na
francuski, koju je izdao Olivetan i Psalmima u prijevodu
Marota. Henrik II. i Franjo II. (koji je oženio Mariju,
kraljicu Škotske), su nastavili politiku Franje I. Za vrijeme
vladavine Karla IX. (1560.-74.) vladala je, zapravo, umjesto
njega njegova majka Katarina Medici. No nakon 1570.,
Karlo IX. je u znak pomirenja s hugenotima, uzeo njihovog
admirala Colignya za svoga glavnog savjetnika. Godine
1560. su ' luterani'postali poznati kao hugenoti (iskrivljena
njema ka rije Eidgenossen, kojom su katolici oslovljavali
švicarske kalviniste). Godine 1561. oni postaju dovoljno
jaki za izlazak u javnost. Organizacija Hugenotske crkve se
sastojala od: Konzistorija (sve enici sa lai kim
starješinama), pokrajinskog sinoda i nacionalnog sinoda.
Prvi nacionalni sinod (crkveni zbor) je održan u Parizu
1559, ali je njegov stvarni mozak bila Ženeva. Njihova
glavna podru ja utjecaja su bila: Provansa (združena sa
valdenzima), Normandija (Coligny), Navarra (Burbonski
kralj i samilosna kraljica – tako er zakleti neprijatelj
Katarine Medici), Orléanais i Dauphiné. Dvije su stvari
zabrinjavale katolike: Preuzimanje njihovih crkava i
tobožnja Amboiška urota protiv krune (1560.).
Bilo je mnogo moralnih dilema me u protestantima oko
odluke smiju li ili ne uzeti oružje u ruke zbog obrane.
Calvin i Beza to nisu lako prihva ali, no ipak su povremeno
dopustili da se ono upotrijebi. Godine 1561. je Katarina
Medici sazvala ' Razgovore u Poissy-u' pokušavaju i
usuglasiti te strane. Službenog slaganja ipak nije bilo, ali su

hugenoti vratili crkve koje su preuzeli, dok je njima bilo
dopušteno osnivanje svoje vlastite ku e sastanaka za javna
bogosluženja izvan zidina grada (unutar grada na to su imali
pravo samo u privatnim ku ama). Religijski (tj. hugenotski)
rat je buknuo 1562. godine, masakrom protestanata u
Vassyju i trajao je sve do 1598. Godine 1570. nastalo je
primirje. U tom vremenu bio je potpisan Saint-Germainski
mir, koji je dao protestantima zajam ena mjesta za Božju
službu i etiri grada potpuno u njihovoj kontroli: Cognac,
La Charité (bivši Serre), Montauban i La Rochelle. Godine
1572 sukobi su se ponovili opet kada se, prema Katarininom
planu, desio uveni masakr Bartolomejske no i. Rat, koji je
s prekidima trajao 30 godina, bio je tragi an. Venecijanski
poslanik je 1569. rekao da nije bilo tog rata, itava
Francuska postala bi protestantska.
Godine 1589. na prijestolje dolazi Henrik IV. (iz Navarre).
Bio je prvi vladar iz burbonske dinastije. Poslije smrti Luja
Condea (1569.), idejni je vo a hugenota. Da bi uzmogao
provesti konsolidaciju u zemlji, prešao je na katolicizam. S
druge strane, Nanteskim je proglasom, koji je bio potpisan
13.IV.1598., osigurao hugenotima vjersku slobodu i osobnu
sigurnost pa je time dokraj io ratove. To je bio prvi ek-
speriment napravljen kao pokušaj zajedni kog, miroljubivog
života katolika i protestanata u istoj zemlji. Protestanti su
tada inili petnaestinu stanovništva. Ali su 1628. te
privilegije bile oduzete, da bi opet bile vra ene ve godinu
dana kasnije 1629. Nimeskim proglasom.
Reformacija u Nizozemskoj
Nizozemsku su kontrolirali Španjolci. No ona je bila jedini
dio njihovog carstva gdje su protestanti bili dovoljno brojni,
da bi postali politi ka sila. Nizozemski je narod bio vrlo
uspješan u svojim poslovima, obrazovan i otvoren za strane
utjecaje – naro ito protestantske.
Protestantska vjera, koja je izvorno došla iz Njema ke,
naišla je ovdje na vrlo žestoke progone, posebno u vrijeme
Karla V. Španjolskog (od 1523.-55.), koji je koristio
inkviziciju da bi suzbio protestante. Više od 5000 ljudi je
bilo smaknuto zbog ' hereze'. Pod Filipom II,, njegovim
nastavlja em, progoni su dosegli vrhunac i po ela je
organizirana opozicija.
Oko godine 1564. u Nizozemskoj je postojalo politi ko
razilaženje u nazorima sli no onom u Francuskoj:
a) Katolici, koji su bili željni vidjeti kako se širi mo
španjolskog kralja;
b) Stranka, koja je bila povrije ena rastom centralizacije
pod krunom i željna tolerancije prema protestantima (u nju
su uklju eni uglavnom protestanti, ali i neki katolici).
Ta se stranka pojavila kao stranka patriota, koja je branila
zemlju od stranih (tj. španjolskih) vojski. Pošto je
raspolagala vojskom, druga je partija imala nadmo . Rat je
izbio 1566. godine (kalvinisti ki sinod u Antwerpenu je
objavio da je vojni otpor dopustiv). Vilim III. Oranski je,
nakon pokušaja smirivanja, i sam prešao na protestantsku
stranu. Rat je završio godine 1579. priznavanjem sjevera
kao protestantske države (sada Nizozemska), a juga kao
katoli ke (sada Belgija). Službeno španjolsko priznanje nije
došlo sve do 1648.

Reformacija u Poljskoj
Reformacija u Poljskoj bila je iznimno složena zbog velikog
broja razli itih skupina koje su u nju bile uklju ene. Osim
toga, Poljska je u to vrijeme bila podijeljena na me usobno
odvojene regije. Osim reformiranih katolika, me u
protestantskim pu anstvom bilo je luterana, moravske bra e,
kalvinista, menonita i poljske bra e.
Zemlja je, u neku ruku, postala uto ište raznim skupinama
koje su, uslijed progona, napuštale susjedne zemlje. Poljske
granice su bile propusne što je omogu ilo trgovcima iz
susjedstva da u zemlju unose nove zamisli. Plemi i su esto
slali sinove u inozemne škole koji su tamo se otvarali
utjecaju novih ideja. No, s po etkom protureformacije
situacija se, nažalost, promijenila.
Dvije posebne osobine poljske reformacije su:
1. Reformirana katoli ka crkva, koju privla e zamisli
pomirbenog pokreta. Katolici, naime, na taj na in pronalaze
ohrabrenje jer je me u njima bilo vjernika grkokatoli ke
crkve koji nisu priznavali autoritet Pape.
2. Mir u Sandomierzu (1570.) koji je jam io vjerske slobode
luteranima, reformiranima i husitima.
Najuglednija osoba katoli kog reformskog pokreta bio je
teolog, kraljev tajnik i Melanchtonov prijatelj Andreas
Frycz Modrzewski (1503.-1572.). Poznat je po prijedlozima
vezanim uz reformu unutar Katoli ke crkve – De Republica
emendanda (Obnova Republike). Pri kraju svoga života
naginjao je unijatnoj crkvi.
Luteranske zamisli širile su se iz prostora njema kog
govornog podru ja u Veliku Poljsku. Budu i da je poljski
kralj bio u poluvazalskom položaju u odnosu na teutonske
viteze u Prusiji (grb bijelog orla), nije se mogao isprva
suprotstaviti ovim doga anjima. U Malu Poljsku (Kraków,
Lublin i Sandomierz) stizale su kalvinisti ke zamisli koje je
dodatno naglašavao humanizam koji se ukorijenio na
sveu ilištima. Kalvinisti su se ponekad udruživali s
moravksom bra om iz Bohemije. Jan aski postao je
najpoznatiji kalvinisti ki reformist, no najve i je dio života
proveo u inozemstvu.
Kako je Litva u to vrijeme bila dio Poljske, reformirane
zamisli širili su se i u tu zemlju, pogotovo zahvaljuju i
utjecaju Sveu išta u Königsbergu kojeg su njema ki luterani
koristili kao polaznu to ku. Luteransku crkvu u Litvi pod
svoju su zaštitu uzeli vojvoda Radziwi i veliki
zemljoposjednik Stanis aw Kiszka. Vode i litvanski
reformatori bili su profesori iz Königsberga Abraham von
Kulva i Stanis aw Ra–pagelan (Rafajowicz). Obojica su
umrla 1545. godine.
Na vrhuncu reformacije (1569.) polovica lanova poljskog
Senata bili su protestanti. Tako je pri svršetku 16. stolje a u
Velikoj Poljskoj bilo, prema povjesnim zapisi–ma, 142
luteranske crkve. Reformiranih je bilo 80, odnosno u Maloj
Poljskoj 250, a u Litvi 150 crkava. 1570. godine postojale
su 64 moravske crkve i 171 unijatna crkva, prije svega u
Maloj Poljskoj.
Nažalost, cijelu je situaciju u potpunosti izmijenila
protureformacija koja je zapo ela s kraljevanjem Žigmunda
III. Vase (1587.-1632.) koji je škole poha ao kod jezuita.
Uz isto se razdoblje naj eš e vežu biskup Ermlanda,
Stanis aw Hosije, i jezuit Peter Skarga (umro 1611.).
Pripadnici ostalih nekatoli kih vjerskih skupina bili su

diskriminirani te su, primjerice, kvalitetno uposlenje mogli
na i isklju ivo katolici. U Velikoj Poljskoj, izme u 1592. i
1627. luterani su izgubili dvije tre ine crkava. Potom izbija
Tridesetogodišnji rat, te Poljsku preplavljuju vjerske
izbjeglice.
1607.-1608. godine protestantski plemi i bili su dovoljno
nepromišljeni da se uklju e u pobunu nezadovoljnih,
zajedno s nekim katolicima i nekim pravoslavnima; a uguši-
vanje pobune zna ilo je kona no pobjedu rimokatoli ke
crkve u Poljskoj. No, poljski je protestantizam osu en na
propast. Ve 1598. godine papski nuncije je rekao: "Još
prije kratkog vremena, mogli smo se bojati da e krivovjerje
sasvim istisnuti katolicizam iz Poljske. Sad katolicizam tjera
krivovjerje u grob."
Drugi faktori, koji su uzrokovali pad protestantizma su
sljede e: Nijedan poljski kralj ne zauzima se za reformski
pokret. Mnogi plemi i naj eš e su na reformiranu stranu
prešli iz gospodarskih, kulturnih i ideoloških razloga, te se s
novim pritiskom ponovno vra aju katoli anstvu. Seljaštvo
je, u najve oj mjeri, ostalo izvan dosega reformacije.
Reformacija u Škotskoj
John Knox je svakako najve e ime koje povezujemo s
reformacijom u Škotskoj. No i prije njega je bilo
reformatorskih zbivanja. Prvi reformator mu enik je bio
Patrick Hamilton, koji je studirao kod Luthera. George
Wishart je tako er bio istaknuti (Reformirani) propovjednik
– spaljen kao i prethodnik. Knox je bio njegov tjelesna
straža za vrijeme njegove propovjedni ke turneje. Na koncu
Wishart je bio uhapšen i spaljen pred katoli kim
nadbiskupom Beatonom. Za osvetu zbog toga grupa ek-
stremnih protestanata je provalila u rezidenciju nadbiskupa
kod St. Andrews te ga je ubila. Oni su se zabarikadirali u
tvr avu te imenovali su John Knoxa za njihov kapelan.
Kona no su se morali predati kad je francuska flota
bombardirala tvr avu.
Usprkos sporazuma, Knox i drugi su bili uhapšeni i poslani
na francuske ratne galije. Nakon devetnaest mjeseci, on je
oslobo en nakon intervencije Engleske i postaje pastor u
Engleskoj, ak i kapelan kralja Edward VI. Kad kraljica
Marije do i na vlast u Engleskoj, bježi u Ženevu i tamo
studira kod Calvina. Godine 1559. se vra a u Škotsku. Tu
nailazi na sljede u situaciju: Marija Stuart traži kao svoje
pravo da bude kraljica Škotske i Francuske, a bila je
poticana i na zahtijevanje engleskog prijestolja. Ovaj zadnji
zahtjev ju je doveo u sukob sa Elizabetom I. Neki protestan-
tski knezovi su oformili jednu organizaciju poznatu kao
Zajednicu lordova, da bi se borili za vjeru i postigli
reformaciju u Škotskoj, iako je Škotska vlast bila izrazito
rimokatoli ka. Knox je zapo eo masovnu kampanju, kako bi
u zemlji postigao reformaciju, no da bi u tome uspio, za
itavu je situaciju moralo postojati i politi ko rješenje:
Zbacivanje politi ke mo i koja je vladala Škotskom – to je
rješenje došlo iz Engleske. Strane su se ovako poredale:
a) Katolici traže vra anje Marije kraljice Škota i priklanjaju
se Francuskoj pomo i;
b) Svi oni koji preziru katoli ke biskupe i traže podršku od
Engleske: Tu naro ito spada Zajednica lordova.
Kraljica Elizabeta, koja nije htjela riskirati da za svojim
le ima ima katoli ke i profrancuske Škote, godine 1560.

šalje Leithu novac i trupe. Francuske trupe su istjerane i
škotski je Parlament odbacio autoritet pape i ukinuo mise.
Parlament je proglasio kalvinizam religijom države. Škotska
je tada imala katoli ku monarhiju s protestantskim
narodom! Prihvatio je ispovijed vjere (Škotska konfesija),
koju je skicirao John Knox. Ali Knjizi Discipline nije dana
zakonska snaga; ta je knjiga naime bila sastavljena s tom
namjerom da uspostavi reformatorski sustav crkvenog
upravljanja, gdje bi moralni nadzor bio izvo en od strane
konzistorija i starješina. Knjiga Discipline je bila napisana
na osnovi ženevskog modela i sastojala se od mnogo
metri kih psalama, zbog kojih je itava knjiga dobila ime
Psaltir (Knjiga psalama).
U vrijeme kad su protestanti preuzeli Škotsku, Francuzi su,
koji bi ina e i dalje nastavili prijetiti, bili prezauzeti
religijskim ratovima, što zna i da nisu bili u stanju da
interveniraju.
Knoxov poseban doprinos reformacionom mišljenju je bila
teorija opravdanja revolucije. Pod Lutherom, religija države
je bila odre ena religijom njenih vladara. U svojoj knjizi
Appelations (Apeliranja) Knox je otišao dalje rekavši, da
ljudi imaju pravo da izaberu svoju vlastitu religiju, bez
obzira na volju monarhije. Ljudi koji prakticiraju istinsku
protestantsku vjeru, imaju pravoodbiti, ako je potrebno i
silom, rimokatoli ke vo e, koji bi ih pokušavali sprije iti.
Calvin se nije složio s Knoxom, preporu uju i strpljivo
prihva anje progonstva. Samuel Rutherford (1600.-1661.)
iznosi u svojoj knjizi Lex rex (Zakon je kralj) da je pravi
kralj zakon, i ako kralj i njegova uprava dopusti ili ak i
prisili grijeh, ne treba ih slušati.
U svakoj zemlji gdje je reformirana vjera trijumfirala, to se
obi no o itovalo kao buna protiv države, koja je naravno
uklju ivala oružani ustanak, kao u Škotskoj i Nizozemskoj.
Gdje je ona izgubila bitku, bila je istisnuta, kao u
Francuskoj i Ma arskoj. Ipak, u svim tim zemljama je
nemilosrdno gušenje protestantizma uzrokovalo da su
umjereniji ustuknuli natrag.
REAKCIJA PROTIV KALVINIZMA

Ta je reakcija bila, prije svega, doktrinarna (usp. Arminius i
njegove sljedbenike), ali i crkvena (ponovno oživljavanje
visoke crkvene liturgije i uprave) i politi ka (protiv Oliver
Cromwella). Javio se i jedan dašak svježine, koji je puhao
preko Europe: Novi interes za metafiziku, misticizam i
filozofiju (usp. Descartes, Spenser, Donne), kojem treba
dodati i obnovu najbolje stare katoli ke pobožnosti.
Jacobus ARMINIUS (1560.-1609.): Jacobus Arminius

(pravo ime Jacob Hermansz), studirao je u Ženevi kod Beze,
putovao u Italiju, a na Univerzitetu u Leydenu profesor od
1603.-1609., kada je i umro. Na tom istom Univerzitetu je
drugi profesor Francis Gomar, najekstremniji kalvinista.
Arminius se s Gomerom uhvatio raspravljati o prijepornom
pitanju. On je tvrdio da NZ otkriva Boga koji ljubi i da je s
njim nespojivo tuma enje prema kojemu On šalje mnoge
smrtnike u pakao, bez obzira na njihovo ponašanje.
Arminius je izjavio, da je Bog odredio spasenje odre enim,
posebnim osobama – jer je vidio unaprijed da e oni
vjerovati i ustrajati do kraja. Na ovakav na in odbija
kalvinisti ku ideju bezuslovnog izbora, tj. da Bog izabire ili

odre uje ljude za spasenje, bez obzira na zasluge koje je u
njima vidio. Arminius je bio pažljiv u naglašavanju naše
potpune ovisnosti o Božjoj milosti. Ali u jednoj važnoj to ki
razlikuje se od kalvinisti kog i augustinskog tuma enja. Mi
ovisimo o Božjoj milosti, ali nam je ova milost dana na
na in, da ovjek sam odlu uje ho e li je prihvatiti ili ne.
Božja milost ini naše spasenje mogu im, a ne neizbježnim.
Tako kona ni izbor, što se spasenja ti e, poduzima ovjek.
Božji izbor i predodre enje pojedinaca, nije zasnovano na
Njegovom suverenom izboru, ve na Njegovu predznanju
našeg izbora.
SINOD U DORDRECHTU
Nakon Arminiusove smrti (1609.), 46 vode ih arminijanaca
iznose pred nizozemske staleže svoju doktrinu u
Remonstranciji (Prigovori), ali su na sinodi u Dordrechtu
1618. bili osu eni i progonjeni. Oni su izjavili da je izbor za
vje ni život uslovljen dobrim djelima u ovom životu, da
milost može biti o uvana i izgubljena, da je Krist umro za
sve ljude. Ti ljudi su u dokumenat ubacili tako er i napad na
crkvu neovisnu od države.
Godine 1618.-1619. kalvinisti ka je crkva održala Sinod u
Dordrechtu. Na njemu su prisustvovali delegati iz mnogih
zemalja, izuzev Francuske. Sinod se suprotstavio
arminijancima, koje sada vodi Simon Episkopius. Smatralo
se da je Gomerov jezik bio odviše ekstreman, ali je sinod
još uvijek ustrajao na sljede em:
a) Uzrok izbora je ista milost Božja;
b) Milost jednom primljena, ne može više biti izgubljena;
c) Krist je umro samo za izabrane;
d) Milost je djelotvorna i spasonosna.
Op i sabor je otjerao arminijance (ili remonstrante), koji su
odbili ravnati se prema gornjim to kama. Arminijanci su
dijelom protestirali (otuda ime ' remonstranti' ), protiv
kalvinista s pozicija razuma (i kao takvi su prete e
liberalaca). Bili su sumnji avi prema svim ' credima'
(vjerovanjima), što ih je dovelo u neku srodnost sa so-
cinijancima. No, oni me u svojim lanovima imaju
istaknute nau nike kao Gerhard Voss, Hugo Grotius i Jean
Leclerc.
REFORMACIJA U ENGLESKOJ
Put kojim je protestantska doktrina prvi puta došla u
Englesku je vodio preko augustinskih franjevaca (reda
kojem je pripadao i Luther) u Cambridgeu, gdje se nalazi i
Coverdale. Bilney i Latimer su 1520. u gostionici Kod
bijelog konja naišli na diskusije o njema koj teologiji. Kada
se grupa godine 1525. razišla, radikalniji su mirno krenuli u
Njema ku i Švicarsku studirati ili se baviti planom za
reformu. Drugi Englezi, koji su za vrijeme vladavine
Henrika VIII. bili na kontinentu, su Barnes (spaljen 1540.),
Tyndale (u Wormsu je izme u 1525.-6. izdao engleski Novi
zavjet, spaljen je 1536. u Bruxellesu), Coverdale (Engleska
Biblija godine 1535., Zürich).
HENRIK VIII. (1509.-47.): Reformacija je u
Engleskoj, zapravo, bila politi ka revolucija, ijim se
religioznim posljedicama Henrik VIII. okrutno protivio. Bio
je samodopadljiv, željan mo i i slave – tipi an renesansni
vladar. Henrik je u doktrini ostao katolik itavoga svog
života i za vrijeme njegove vladavine, mnogi su protestanti

umrli zbog svoje vjere. Bio je Lutherov protivnik i protiv
njega je (1521.) napisao spis, na koji mu Luther odgovora.
Zbog toga je papa Lav X. Henrika nazvao Fidei defensor
(branitelj vjere).
Tradicionalno, Engleska nije do tada nikada bila protiv
pape; bila je izrazito konzervativna, oko tre ina zemlje je u
rukama crkve. Kralj nije mogao djelotvorno upravljati bez
uporabe mo i pape, kao sredstvo kontroliranja klera. Duže
vrijeme je bilo op enito poznato da je engleski kralj vladao
crkvom a ne papa. Henrik VIII samo je potvrdio ovu
situaciju. U svakom slu aju engleski biskupi su bili
primarno državni službenici koji su bili odgovorni kralju a
ne crkvi.
Engleski kardinal Thomas Wolsey je, upravo pred

reformaciju, visoke položaje, jedan za drugim, spajao sa
svojim crkvenim položajem i papinskom vlaš u. Od godine
1518.-29. upravljao je Engleskom kao predstavnik i kralja i
pape. Njegova omraženost, posebno što se ti e poreza,
umnogome je pridonijela porastu antiklerikalizma.
Osloboditi se papinog uplitanja, postao je cilj mnogima u
Engleskoj.
Henrik se oženio Katarinom Aragonskom, španjolskom
princezom, s ciljem još ja eg u vrš ivanja politi ke
zajednice sa Španjolskom, koja je bila uspostavljena nje-
govim ocem Henrikom VII., godine 1503. Katarina je bila
udovica Henrikovoga starijeg brata Artura. Za vrijeme
sklapanja toga braka, oboje su bili vrlo mladi. Prema
Levitskom zakoniku, ako ovjek oženi ženu svoga brata,
brak je nevaže i, a bra na zajednica e biti bez djece.
Vjerojatno je bilo djece iz prethodnog braka, da je bilo
druga ije, zakonitost ovog levitskog braka mogla bi biti
priznata. Henrik VIII. je morao, da bi se mogao oženiti
Katarinom, dobiti papinski oprost. Tako je papa Julije II.
izdao papinsku bulu oprosta.
Katarina je rodila Henriku šestero djece, ali je samo jedno
preživjelo. To je bila princeza Marija. Kako su oboje zašli u
godine (Henriku je bilo 37, Katarini 42), Henrik je po eo
silno brinuti – tko e naslijediti prijestolje. Tako je po eo
sumnjati u pravilnost svoga brata (što mu je svakako
odgovaralo u tom trenutku). Sada pak po inje sa sumnjom,
ima li papa pravo dati oprost, budu i da je Levitski zakonik,
Božji zakon. Zato papi Klementu VII. predo ava situaciju s
nakanom da ovaj potvrdi, da je oprost dat od jednoga
njegovog prethodnika, nezakonit. To bi zna ilo da Henrikov
brak nije bio punopravan od samoga po etka pa, stoga,
mora biti poništen. U prepirci oko razvoda, ne bi li
potkrijepili svoje stavove, i Henrik i papa citiraju razli ite
stihove iz Biblije: Henrik citira iz Lev 20,21, a papa iz Pnz
25,5 (o levitskom braku). Cranmer se odlu io za Henrikovo
tuma enje i na taj si na in osigurao uspješnu karijeru.
Wolsey postiže udruživanje Engleske s Francuskom protiv
imperatora Karla V., koji igrom slu aja, postaje ne ak
Katarine Aragonske. Pored ovoga, 1527. carske su trupe,
bore i se u Italiji, oplja kale Rim i papa se našao na milost i
nemilost cara. To je izgledalo kao da Karlo V. želi sprije iti
papu da dozvoli raskid braka Henriku VIII. Ovo je stavilo
Wolseyja u nezavidan položaj, jer – osim što je glava
države, on je i kardinal, a pored toga još i papin legat. Zato
ni na jedan razvod braka, koji ne dolazi iz Rima, on ne
može progledati kroz prste.

Katarina je zvala osobno papu. Od Wolsey-a je traženo da
podnese ostavku i tako je sada Henrik preuzeo njegove
dužnosti. Da bi se razmotrila legitimnost njegovog braka,
sazvana je komisija profesora. Svoj su zaklju ak iznijeli
nakon tri godine razmatranja. Predložili su novu teoriju
carevanja: Carsko vladanje bazirano na dominiraju em
konceptu Bizantskoga carstva – imperator je i vrhunski
poglavar crkve, i koncept carske vladavine bez pape (crkva
je bila predstavljena crkvenim saborom). Zakon o
Apeliranju iz 1533. je proglasio Englesku carstvom.
Nadbiskup Canterburyjski, Thomas Cranmer, objavio je
razvod i kralj tako postaje slobodan oženiti se Anom
Boleyn, simpatizerkom luterana. Od tog drugog braka je
proizašla k erka, budu a kraljica Elizabeta I.
Aktom Parlamenta zvanim Zakon o supremaciji, Henrik
još žeš e odbija papu i njegov autoritet, postavljaju i sebe
na mjesto vrhunskoga poglavara crkve u Engleskoj. To ne
zna i da se on pridružio protestantskoj revoluciji, koja se
osnažila u Europi posljednjih 15 godina. On mrzi
protestansku herezu i želi zadržati katoli ku crkvu Engleske.
Ali ovo nije bilo prihvatljivo za mnoge, jer se nije svi alo ni
katolicima ni protestantima.
Biskupu Fisheru od Rochestera i gospodinu Thomasu
Moreu su odrubljene glave, jer nisu htjeli položiti
supremacijsku zakletvu – da je kralj glava engleske crkve.
Thomas Cromwell je dobio naredbu da posjeti crkve na
itavom podru ju. Pošto su tim Zakonom ukinuli papinu
mo i podredili kler, Henrik i Thomas Cromwell idu korak
dalje i zatvaraju samostane.
Istaknute osobe u unapre ivanju reformi u Engleskoj su Ana
Boleyn i Thomas Cromwell, ali izgleda da su oboje to radili
iz politi kih i kulturnih razloga. Oboje su mislili da je
reformacija prosvjetljenje i dobra stvar.
Ana Boleyn je bila žena s intelektualnim pretenzijama i
suosje ala je s luteranima. Prokrijum arila je Novi zavjet iz
Francuske u svilenim balama. Tako se po prvi put po eo
osje ati luteranski utjecaj na Dvoru. Izgleda da je do osobne
vjere došla neposredno pred pogubljenje.
Thomas Cromwell, druga je osoba naklonjena luteranima.
No, dubina njegove vjere otkrivena je kasnije, kad je, boje i
se za svoju glavu, postao konspirator protiv Ane, optužuju i
je da je inila preljube s cijelim dvorom! Ona je zbog toga
bila pogubljena. Nakon Henrikovoga drugog braka s Jane
Seymour, koja umire ubrzo nakon poroda (rodila je muškog
nasljednika), Thomas Cromwell je uredio tre i brak sa
sestrom umjerenog protestantskog princa, Anom od Klevea.
Vrlo skoro i Cromwell je smaknut, zato što je naturivao
svoje radikalne (luteranske) ideje suviše daleko, skrivaju i
ih od Henrika.
On je bio u diplomatskim kontaktima s luteranskim
knezovima u Njema koj i pod njihovim je utjecajem naredio
da u svakoj župnoj crkvi bude jedna engleska Biblija
(bazirana na prijevodima Tyndalea i Coverdalea). Pokušao
je definirati neke to ke o vjeri. A težio je i da se biskup
složi s novom doktrinom za novu englesku crkvu. Ali u
svemu tome, pretjerao je. Henrik je bio konzervativan, a on
nije želio doktrinalne promjene. Oko 1540. godine,
nastavljaju i s reformacijom iza Henrikovih le a, Thomas
Cromwell je u ozbilnjim neprilikama. Odrubljena mu je
glava vjerojatno zato, jer je Henrik došao do zaklju ka da je
Cromwell postao opasan protestant.

Catherine Parr, Henrikova posljednja žena, pretvorila je
kraljevsku rezidenciju u priznato središte religiozne reforme
unutar dvora i time trasirala put za daljnje reforme, koje e
se odvijati pod Eduardom VI.
Thomas Cranmer (1486.-1556.): On je bio jedna vrlo
zna ajna li nost u reformaciji. Bio je imenovan izaslanikom
Karla V. Za vrijeme svog boravka u Nürnbergu, vjen ao se
k erkom jednoga luteranskoga teologa. Na preporuku Ane
Boleyn, imenovan, potom, Canterburyjskim nadbiskupom.
U svemu je vrlo miran u enjak, samo etvrtinu vremena
nadbiskup. Zbog svoje mirno e i lojalnosti, uspjelo mu je
preživjeti i dobro i zlo Henrikove vladavine. Kralj je, kako
bi dokazao svoju pravovjernost, privrženost katoli koj vjeri,
godine 1539. objavio represivni akt, tzv. Krvavi statut od
Šest to aka vjere, kojim su se odre ivale okrutne kazne za
nijekanje transsupstancijacije, mise za pokojnike, osobne
ispovijedi, sve eni ki celibat. Biskupi, koji su bili
naklonjeni reformaciji, lišeni su svojih položaja. Sve do
1543. Cranmer je prihva ao doktrinu o transsupstancijaciji.
Gotovo jedini njegov javni doprinos za op e dobro
protestantizma (prije smrti Henrika VIII.) bilo je pisanje
predgovora za Bibliju, koji je nakon 1543., bilo dopušteno
itati samo klericima, plemi ima, vlasteli i bogatim
trgovcima. Tako nije zadovoljio protestante koliko je
mogao, a njegovo zanimanje na Canterburyjskoj biskupiji
pružilo je umjerenijima me u njima, ipak tiho ohrabrenje.
EDUARD VI. (1547.-53.): Kralj je umro 1547. i

kona no su otvorena vrata za reformiraju u stranku. Kako je
Eduard imao samo devet godina, državom je upravljao
protektor Somerset – prijatelj Cranmerov i pristaša
reformiraju e stranke. Zakon ' Šest to aka vjere'je ukinut.
Slike su uklonjene, traktati tiskani, Gospodnja ve era
davana pod obje prilike, sve eni ki celibat je stavljen van
snage.
Razvoj molitvenika: Zakon jednolikosti (bogoštovlja)
(1549.): U molitveniku (The Book of Common Prayer,
glavna anglikanska bogoslužbena knjiga), uklonjena je misa
na latinskom i uvedena nova (engleska) liturgija. Ona je
oblikovana uglavnom prema luteranskim na elima. Laici
postaju aktivni sudionici. O it je i Bucerov utjecaj. Odba en
je pojam o ponovljenoj žrtvi. Taj molitvenik slijedi luteran-
ski izri iti nalog, da obi aji mogu biti promijenjeni samo
onda kada to Sveto Pismo zahtijeva. Korištene su
srednjovjekovne liturgije – posebno sarumska.
Budu e pitanje engleske reformacije je bilo, ho e li se staro
i novo mo i sjediniti ili pak je to dvoje nespojivo. Godine
1548. je Cranmer bio pridobijen za švicarske reformatore
preko Nicholas Ridleya, Bucera, Petra Mu enika Vermiglija
i Jana £askog iz Poljske. Bucer je bio za usuglašavanje
razli itih mišljenja, no Petar Mu enik i Jan £aski su
zwinglijanci. Pod vojvodom od Northumberlanda kao
protektorom, izme u 1550. i 1553. uspjeli su posti i isto
toliko kao u nekim njema kim i švicarskim gradovima:
Pojednostavljana liturgija na engleskom, švicarska doktrina
o Gospodnjoj ve eri, nacrt doktrine sastavljen od 42 to ke
napravljena prema uzoru švicarske teologije, zajedništvo
kod stola, uprava biskupa gradskim vije em.
Zakon jednolikosti (bogoštovlja) (1552): Cranmer je
bio još oprezniji, pažljivo je slušao Bucerovu kritiku

molitvenika iz 1549. Upute za Gospodnju ve eru su se
polagano oblikovale.
Za ve inu ljudi je engleska reformacija još oko 1553.
godine bila izvanjska; još uvijek je to bila stvar
zakonodavstva. Engleska nije bila protestantska zemlja, ali
ju je tome da to postane, dovela nešto bliže, opaka vlada
Marije I Tudor, zvane još katoli kom ili krvavom Marijom
– krv mu enika bila je sjeme protestantizma.
MARIJA I. Tudor (1553.-58.) ), zvana krvava,

predstavlja povratak, gotovo, u prvu etvrtinu stolje a. Ona
je na prijestolje došla u dobi od 35 godina – skoro još
usidjelica. Bila je polušpanjolka, k erka i pouzdanica
Katarine Aragonske. Njena se udaja za španjolskog infanta
Filipa, sina Karla V., kasnijeg kralja Filipa II., nije pokazala
naro ito sretnom: Nasljednjik se nije pojavljivao.
Od samoga po etka njene vladavine, Marijin cilj je bio
vra anje katoli ke crkve onakvom kakva je bila prije
razvoda njenih roditelja. Bila je uvjerena da njeni podanici
misle isto kao i ona. Ali, onije bila u pravu. Ve ina je htjela
religiju onakvu, kakva je bila kada je Henrik VIII. umro (a
to je: Katolicizam bez papine vrhunske vlasti). Papinska
vrhunska vlast je bila uspostavljena ponovo na prvom
zasjedanju Parlamenta 1554. i tada je izdat zakon o
uništenju heretika. Papin je izaslanik došao u Englesku zbog
odobravanja oprosta grijeha za pobunjenike. I kao dodatak,
jedan je akt parlamenta iz 1401., koji se odnosi na
spaljivanje heretika (lolarda), obnovljen. Sve do tog
vremena, ona je za to da uvjeri protestante da griješe na
svom putu, ali u velja i 1555. diže se strašan val progona
protiv njih. Do kraja njene vladavine, više od 300 ljudi je
spaljeno na loma i zbog hereze, od seljaka do nadkiskupa
Cranmera, koji je odobrio razvod Henriku VIII. Efekti na
javno mnijenje su poražavaju i. Ni ona ni njeni savjetnici
nisu bili zadovoljni protestantizmom kao istinskim
religioznim pokretom, za kojeg su protestanti zaista spremni
umrijeti. Ona je pretpostavljala da je to samo na in za
prikrivanje politi ke konspiracije, kojoj je cilj ugrabiti i
zadržati vlast. Prevarila se u svojim ra unima. Tjerala ih je
na spoznaju svoje obmane, ali oni su odbijali promijeniti
mišljenje i zbog toga su bili spaljivani. Kada je postala
svjesna svojih pogrešnih procjena, bilo je suviše kasno. Nije
se mogla vratiti od svojih uvjerenja i na ela.
Rezultat svega što se za vrijeme Marije zbivalo u Engleskoj,
bile su sve ve e asocijacije ljudi na crkvenu tiraniju pri
pomisli na Rim. To je uzrokovalo time, da su protestanti,
ranije identificirani s anarhijom i razaranjem, sada postali
ljudi s vrlinama, aš u i sposobnoš u odupiranja stranoj
tiraniji.
ELIZABETA I. (1558.-1603.): Njene vlastite poglede
je bilo teško otkriti – jednom je prilikom npr. izdaleka
natuknula da želi povratak na status quo iz razdoblja
Henrika VIII. (katoli anstvo bez pape, kraljevska
supremacija, davanje prednosti sve eni kom celibatu,
stvarnoj Kristovoj prisutnosti u euharistiji). Ali, zbog
politi kih razloga, ona se odlu ila na ustupak: Dvije tre ine
Engleske je još uvijek bilo katoli ko (posebno na sjeveru), a
bila je i na istoj strani Filipa II. protiv Francuske.
Zakon o jednolikosti (bogoštovlja) (1559.) dopušta ponovno
izdavanje molitvenika iz 1552. sa zna ajnim ispravcima u
konzervativnom smislu. Trebalo je koristiti dvije formule

pri Gospodnjoj ve eri, liturgijska uputa tiskana crnim
slovima je ukinuta. Ova uputa objašnjava da kle anje za
vrijeme pri esti (euharistije) uop e nije znak štovanja
hostije. Obla ile su se sve eni ke odore.
Matthew Parker je postao Canterburyjski nadbiskup, koji je
bio sli an Cranmeru u opreznim na inima postupanja. Me u
engleskim izbjeglicama u Evropi je bjesnila diskusija o
molitveniku iz 1552. Neki su govorili da je to knjiga zbog
koje bi reformatori trebali po i u smrt, drugi pak
(uklju uju i Johna Knoxa) da ona još uvijek sadrži papinski
talog.
Oko 1558. protestantizam je uhvatio korijene u zemlji, ali
još nije postao reformiraju a sila. Kler je bio neuk jednako
kao i do tada, a ve ina promjena je bila izvanjska. Neki
smatraju da je dolazak Elizabete na prijestolje ozna io samo
po etak reformacije u Engleskoj.
PURITANCI
Puritanci ( istunci) su oni vjernici, koji rade na reformiranju
i o iš enju anglikanske crkve preko granica koje je vlast
postavila (otuda im engl. ime puritan od lat. puritas:
isto a). Najviše su radili na uklanjanju religioznih
ceremonija (ostataka katoli anstva) – korištenje križa kod
krštenja, superpelliciuma, kle anje za vrijeme euharistije.
Mnogi su od njih smatrali da je biskupski položaj
nebiblijski, a neki pak žele kalvinisti ki oblik crkvenog
upravljanja, sa starješinama i sinodom, i oštrijom crkvenom
disciplinom. Željeli su da se Engleska umiješa u
tridesetgodišnjem ratu na strani protestanata.
Anglikanska crkva sastojala se od dva krila, puritanaca
(evangelista), koji su bili kalvinisti, i od episkopalaca, koje
su puritanci nazivali arminijancima i prikrivenim papistima.
Kao pokret, zapravo je zapo eo pod vladavinom kraljice
Elizabete I. i ubrzo je postao agresivan segment engleske
crkve. Kraljica, ne samo da nije odobravala njihove
antikatoli ke stavove, ve ni privatna okupljanja radi
molitve niti rad na engleskoj Bibliji. Me utim, jedan dio
puritanaca, koji je sebe nazivao separatistima, otišao je još
dalje govore i, kako žele potpuno otcjepljenje od
Anglikanske crkve. Ove grupe je država izdvajala i
kažnjavala. Kada je Jakov I. (sin Marije, kraljice Škotske i
lorda Darnleya) došao na vlast, puritanci su ga pokušali
nagovoriti da izvrši daljnju reformu Anglikanske crkve, ali
nisu uspjeli, jer je u Jakovovim o ima ukidanje biskupa na
kraju vodilo ka ukidanju monarhije.
Me utim, Jakov je odobrio novi prijevod Biblije, koji je
zamijenio ženevsku verziju, iako ima primjedaba na
antikatoli ke bilješke u njoj. Ta Biblija postaje jedina
službena autorizirana verzija, a sve druge su proglašene
nezakonitima. Prevodioci se nisu poslužili svim, tada
dostupnim, rukopisima, poznavanje židovskog jezika im je
bilo klimavo, a to što su koristili Tyndaleovu i
Coverdaleovu verziju zna i, da je taj jezik ve onda bio
zastarjeli. Ovaj prijevod u po etku nije naišao na širok
prijem – ak je i nadbiskup William Laud (episkopalac) kod
propovijedanja koristio staru ženevsku Bibliju. Ovo je bila
prva verzija, koja je izostavila sve apokrife. To nije bila
prva engleska verzija: Godine 1539. su Veliku Bibliju izdali
Thomas Cromwell i Cranmer, a 1568. se javlja Biskupska
Biblija. Namjena Velike Biblije bila je, istisnuti sve
neslužbene prijevode, poput Tyndaleovog, sa svim isuviše

jetkim bilješkama i primjedbama. Me utim, nijedan
autorizirani prijevod ovog doba, nije se mogao natjecati s
najpopularnijim neslužbenim prijevodom – Ženevskom Bib-
lijom. Ona je bila pažljiva prerada ve postoje e Velike
Biblije, na osnovu Calvinovih i Bezinih dostignu a, i
suvremenih francuskih prijevoda. Prva je imala numerirane
stihove, što je bila francuska ideja (uveo ju je 1551. Robert
Estienne "Stephanus"). Otada je bilo mnogo lakše na i
pojedini tekst, ali je zato bilo teže slijediti kontinuitet
Pavlova argumenta. Ta je Biblija bila tiskana u dvije kolone
s kurzivom, uba enim pri prevo enju. U Ženevi su još više
doprinjeli tome, izdavši lijepo i jeftino džepno izdanje.
Zbog ovakvoga stanja, separatisti su odlu ili emigrirati,

prvo u Holandiju, a potom u Ameriku. Zapravo, kad su se
Cromwellu obratili lanovi Parlamenta, on je bio spreman
emigrirati.
U prvoj polovini 17. st., puritanci su bili izrazito jaki u
Parlamentu i na Cambridge-u, gde je Thomas Goodwin, uz
druge poznate propovjednike, propovijedao Rije . Jakova I.
naslijedio je Karlo I., koji je oženio francusku katoli ku
princezu (Henriette de France), i zbog toga bio u nemilosti
Parlamenta. U razdoblju od 1629.-40. g., vlada kao despot
bez Parlamenta, a pomažu mu njegovi ministri Buckingham,
Strafford i nadbiskup Laud. Laud i Wentworth su njegovi
savjetnici u antipuritanskoj kampanji. Karlo je koristio
razne oblike vanparlamentarnih sudova, kako bi sproveo
ovaj zakon. Obnovljena je katoli ka praksa, a protivnici su
kažnjavani i žigosani. Tada je pokušao nametnuti episkopat
i Molitevnik i trebnik (1549.) u Škotskoj, ali su to Škoti
odbili. Potom dolazi u Škotsku s vojskom, ali se morao
povu i. Škotska armija prijeti napadom i on saziva
Parlament, da bi se skupio novac za suprotstavljanje istoj.
Parlament se sastao, ali Karlu nije odobrio novac. Zbog
ovoga, Karlo raspušta Parlament i šalje Buckinghama da
pohapsi sve lanove. Parlament pak tim povodom traži, da
se Buckinghamu sudi za veleizdaju. Karlo se morao složiti s
tim i Buckinghem je pogubljen. Potom Parlament kralju
šalje svoju delegaciju na pregovore o smanjenju kraljeve i
pove anju parlamentarne vlasti. Kralj ne želi o tome ni uti i
pokušava pohapsiti lanove ove delegacije (jedan od njih
bio je Oliver Cromwell). Parlament se ovome suprotstavio i
kralj raspušta Parlament. Na kraju je, uglavnom puritanski
dio Parlamenta, objavio rat kralju i zapo eo je gra anski rat.
Po svojoj suštini, ovo nije bio religiozni rat, ve bitka za
Ustav. U seriji bitaka, kraljeva strana je bila poražena.
Laud, koji je bio uhapšen 1641. g, kona no je pogubljen
1645., zato što je pokušao odbaciti englesku reformiranu
religiju i pomiriti englesku i rimsku crkvu.
Kada je izgubio bitku kod Naseby-a 1645. godine,
Karlo I. je uhapšen. On je 1647. g. pokušao pregovarati sa
Škotima i drugim zemljama, da njihove armije interveniraju
i vrate ga na prijestolje. Kada je ovo otkriveno, kralj je
optužen za veleizdaju, jer je pregovarao s papom za novac i
oružje, i zato što je namjerovao koristiti irske, katoli ke,
trupe (koje su izmasakrirale tisu e protestanata u ustanku
1641.g.), za ubojstvo engleskih i škotskih parlamentaraca.
Nakon mnogobrojnih bitaka, škotska vojska je pobije ena.
Pošto je pobijedio u ratu, Cromwell je u ime Parlamenta
organizirao Puritansku državu (1649.-1659.). Cromwell je

morao preuzeti ovu inicijativu uglavnom zbog toga što se
protestanti nisu mogli me usobno složiti.
1) Formirana je Westminsterska skupština. Sastojala se od

predstavnika sve enstva i djelovala kao savjetodavni organ
Donjeg doma. U ovom tijelu nisu bili predstavljeni samo
puritanci, ve i oni koji su naginjali nezavisnima i koji su se
bojali da bi mogla nastupiti nova tiranija
(prezbiterijanizam), umjesto episkopalizma. Vojska
(uglavnom naklonjena nezavisnima), zapravo je imala
kontrolu, bez obzira što je Parlament bio uglavnom
puritanski.
2) Pripremljena su Westminsterska na ela vjere za
anglikansku crkvu i prezbiterijanska vlada je bila upoznata s
tim. Knjiga Molitvenik i trebnik trebala je biti zamijenjena
Uputstvom za javno slavljenje Boga, a westminsterska
vjeroispovijed pak je trebala zamijeniti Tridesetdevet to aka
o religiji. U westminsterskim Na elima vjere primjenjen je
mnogo oštriji oblik kalvinizma od onog kojeg je
propovijedao sam Calvin. Karakterizirali su je:
a. Zavjetna teologija;
b. Ograni eno otkupljenje;
c. Osobna sigurnost spasenja sada je posmatrana kao nešto
odvojeno i slijede e spašavaju oj vjeri.
3) U vrijeme Cromwella, baptisti i kongregacionalisti su
postali stalni segmenti religioznog života u Engleskoj.
Nezavisnim zajednicama je sada bilo dozvoljeno okupljanje
u pojedinim katedralama.
4) Parlament je izglasao mnoge zakone zasnovane na
Bibliji, zapravo više nego u bilo koje drugo vrijeme
nacionalne povijesti. U njegovo vrijeme, reformacija je ima-
la utjecaj na zakone države.
5) Tiskano je mnogo literature. Uz Cromwella su bili mnogi
uveni puritanci kao što su: Milton, Owen i Bunyan, koji se
borio za njega, iako je bio skromni kotlokrpa.
uvena puritanska literarna djela XVII. stolje a uklju uju:
Put krš anina, Sveti rat, Obuhvatnu blagodat od Johna
Bunyana; Krš anina u oklopu Williama Gurnela, Vje ni
pokoj svetaca Richarda Baxtera kao i Matthew Henryjev
komentar cijelog Svetog Pisma u jednoj knjizi.
Karlo II. je 1660. g. biskupima vratio vlast i ponovo uveo
Molitevnik i trebnik. On je po eo progoniti i optuživati ne
samo separatiste i puritance, koji nisu bili u anglikanskog
crkvi, ve je Drugim zakonom o izjedna avanju (dio
antipuritanske zakonske djelatnosti poznatiji kao
Clarendonov kod, po ministru koji ga je predložio)
primoravao puritance, koji su bili lanovi anglikanske crkve,
na potpuno usuglašavanje i prihva anje svega što se nalazilo
u Molitevniku i trebniku, na prihva anje uredbe i vladavine
nadre enog im biskupa. Dvije tisu e ljudi je ovo odbilo pa
su isklju eni iz crkve i potom se priklju ili nekonformistima
(tj. neanglikancima), grupi koja je službeno priznata u
Cromwellovo vrijeme. Mnogi su poslani u zatvor zbog
svojih stavova, me u njima i Bunyan. Za vrijeme vladavine
Jakov II. (katolik), dogodio se najvažniji sukob izme u
zavjetnih krš ana u Škotskoj i onih koji su pokušavali uvesti
anglikansko bogoslužje. Kad je postalo o igledno da Jakov
II. želi od Engleske napraviti katoli ku državu, 1688. g. je
pozvan Vilim Oranski da preuzme englesko prijestolje.
Tada je izglasan Zakon kojim se zabranjuje, da vladar bude
katolik ili da stupi u brak s katolikom. Cromwellove reforme

su dale ploda tek za vrijeme Vilima i Mary, iako su bile
unaza ene za vrijeme Karla II. i Jakova II. Sada su svi
dobili slobodnu religije.
Godine 1660. se vratio Karlo II., sin Karla I. On je, naime,
pobjegao u Francusku, nakon što ga je 1651., kao kralja
Škotske, potukao Cromwell. Te je iste 1660. proglašen za
kralja Engleske. Izazvao je nezadovoljstvo zbog svoga
nemoralnog života i šurovanja s katolicima i Francuzima.
Svojim žrtvama je po eo initi, ne samo separatiste i
puritance izvan anglikanske crkve, ve je Drugim zakonom
jednolikosti (bogoštovlja) (1662.) napadao i puritance
unutar crkve, da daju svoj potpuni pristanak na sve što stoji
u slabo revidiranom Molitveniku iz 1559. Dvije tisu e ljudi
je ili pobjeglo ili bilo izop eno. Ti su se ljudi povezali u
redove neanglikanaca, službeno priznatih u vrijeme Olivera
Cromwella. Zbog svog stava, mnogi su ba eni u tamnicu,
me u njima i John Bunyan, koji je u zatvoru proveo 12
godina. Pod Jakovom II., u Škotskoj je glavni rat izbio
protiv Saveza protestanata (Saveznici), koji su uglavnom
bili prezbiterijanci zbog nametanja anglikanske službe.
Pošto je nastojanje Jakova II., da Engleska postane što više
katoli ka, postajalo sve o itije, Parlament poziva u zemlju
njegovog zeta, nizozemskoga namjesnika Vilima Oranskoga
(1688.). Zakon je prihva en u Parlamentu. Tim je zakonom
zabranjeno da engleski kralj bude katolik ili pak da istim
može postati.
Me u slavne puritanske pisce 17.-tog stolje a ubrajaju se
John Bunyan (Hodo asnikovo putovanje iz ovog svijeta u
drugi, Obilna milost, Sveti rat, itd.), William Gurnall
(Krš anin u cjelokupnom oklopu), Richard Baxter (Vje ni
mir svetaca) i Matthew Henry (Jednotomski komentar cijele
Biblije).
Jedna od ostavština dinastije Stuartskih kraljeva je bio tzv.
autoriziran prijevod Biblije (A.V. – Authorised Version ili
K.J.V – King James Version).
Puritanizam
Ideal, koji su podupirali puritanci, najrazumljiviji je kad ga
promatramo unutar kalvinisti kog konteksta. Na širem
planu, puritanizam je predstavljao silu koja je djelovala na
javni moral. On je imao visoke ideale o crkvenoj disciplini.
Odlu uju e mjesto u kalvinisti kom moralu je doktrina o
predestinaciji. Ona, izme u ostaloga, ima za cilj braniti
mjesto crkvenih starješina u crkvenoj upravi. Oni su npr.
bili krajnje sumnji avi spram kazališta. Puritanska je mo
ležala u onim društvenim slojevima koji su bili izrazito
perspektivni, a to su bili bogati gradski trgovci, lanovi
korporacija.
Puritanci su poticali na takvo ozbiljno poduzimanje dnevnih
poslova, kao da su oni religiozne vježbe. Njihov je interes
bio koncentriran na moralne povijesti, na to na koji su se
na in i kada zbila neka obra enja, na posebna vodstva i
providnosti, i naro ito na svoju vlastitu uzdržljivost. Oni su
bili prožeti biblijskim tekstovima, sviješ u o Božjem
neposrednom djelovanju u svakom trenutku; negirali su
mogu nost slu aja. Oni su od toga da je ovjek nakon
Adamovog pada krajnje izopa en, u ili više o slavi
spašavaju e mo i. Kroz umjerenost i štedljivost, negirali su
srednjovjekovni ideal siromaštva. esto prenaglašavana
veza kapitalizma i puritanizma je ipak samo u ovom:

a) Reformne ideje nisu kao lancem vezane za tadašnju
ekonomiju i stoga su se lakše dale prilagoditi novoj
ekonomiji;
b) Zbog svoje štedljivosti, umjerenosti, poštenja i revnosti u
korištenju danih im sposobnosti, bili su mnogo podobniji za
dobre trgovce od ostalih.
Kalvinisti ka je služba bila prije svega vrlo jednostavna:
Nisu dopuštali onima koji vrše sve eni ku službu, nositi
nikakvu posebnu odje u, ak niti prsten nakon sklapanja
braka ili znak križa kod krštenja. Svaka je služba morala biti
izlaganje Božje Rije i. Nasuprot nerazumljivom ritualu, oni
su uvijek branili religioznu pouku, katekizam, škole i
poznavanje Biblije. Glavna slabost kalvinisti ke službe je
bila u tome što su propovijedi bivale sve duže, a molitve su
se okretale prema ovjeku umjesto prema Bogu. Oni su
odbacili pjesmaricu i prihvatili metri ki psaltir. Iz njega su
esto pjevali po ku ama, uz pratnju gajdi na seoskim
sajmovima, a pjevali su i vojnici na maršu. Bez pretjerivanja
se može re i, da su ti psalmi nau ili ljude o krš anstvu više
nego ijedna druga knjiga, naravno, osim samog Novog
zavjeta.
NOVA ENGLESKA
Tu Novu Englesku su prvo naseljavali trgovci (koje su
promicali londonski poduzetnici) i vjernici-bjegunci, koji su
tu nalazili mogu nosti za život na dovoljnoj udaljenosti od
religiozne politike engleske vlade.
Godine 1606. je Jakov I. dao skupini kolonista (tzv.
Londonskoj kompaniji) povelju za trgovinu i kolonizaciju
izme u 34. i 41. paralele. Oni su 1607. utemeljili
Jamestown (dosl. Jakovgrad), prvo stalno naselje u Novom
svijetu, kasnije središte kolonije Virginije. Povelja Virginia
Company (osnovane 1607.) omogu ila je da se prava Rije
Božja propovijeda i kolonizatorima i domorocima, s time da
od godine 1609. nije dopušten ulaz papistima. Naseljenici
su namjeravali ponoviti englesku crkvu s onu stranu
Atlantika. Sve enici su upotrebljavali Anglikanski
molitvenik; svaka naseobina je morala izgraditi crkvu;
postojale su kazne ukoliko se nisu posje ivale službe;
sve enici su bili uzdržavani od desetka – zajednica je imala
stanovitu kontrolu nad njima.
Godine 1620., grupa protestantskih disidenata doplovila je
brodom Mayflower, no, pošto je posada odbila voziti dalje,
došljaci su morali svoju prvu koloniju osnovati kod
Plymoutha. Plymouth je bilo prvo naselje kolonije
Massachusetts. Ta je kolonija postala pribježište od
progonitelja. Ovi ljudi su bili, ustvari, anabaptisti po svom
razmišljanju. Svaki lan kolonije morao je potpisati Savez
koji kaže, da se on slaže s na inom života disidenata. Nitko
nije smio raditi u subotu, morao je poštivati isto u braka i
pridržavati se Zakona komune.
Godine 1629. bila je formirana Massachusetts Bay
Company, da bi pomagala emigrirati puritancima u
Ameriku. etiristo puritanaca je otišlo iz Engleske i naselilo
se tamo. Oni su pripadali manje ekstremnoj grupi, koju je
predvodio John Winthrop, suffolkski veleposjednik.
Razlikovali su se od prve grupe sljede em:
1. Disidenti su potjecali iz radni ke klase, a puritanci su bili
bogatiji i nadalje su uvali razlike klasa;
2. Disidenti su bili, ustvari anabaptisti, koji su željeli
odvojiti crkvu od države;

3. Puritanci su inzistirali zadržati autoritativnu teokraciju.
Nakon etvrt stolje a, disidenti i njihovi ideali postali su

izgubljeni u vladanju puritanaca. Massachusetts je postala
teokracija, sli na Ženevi pod upravom Calvina: Ovo je bio
pokušaj vra anja teokratske vladavine davnog Izraela.
Gra ani su bili bi evani, ako nisu poha ali crkvu. Oni koji
su se usudili raditi nedjeljom, bili su stavljeni u klade.
Ljubavnici su bili dovo eni pred sud, ako su sjedili zajedno
nedjeljom. Muž i žena su bili nov ano kažnjeni, ako su se
pred ljudima ljubili. Ako osoba nije platila dug, dobila je 30
udaraca. Kod kra e kukuruznog klasja, psovanja i
izgovaranja prljavih rije i, slijedila je kazna bi evanjem ili
saka enjem.
Crkvena uprava je uglavnom bila kongregaciona: Bez
molitvenika, a za provedbu moralne discipline se brinuo
upravni sud. Godine 1631. je bilo odlu eno da niti jedan,
koji ne poha a crkvu, ne može imati pravo glasa. Bio je
osnovan Harvardski univerzitet. John Eliot je postao prvi
misionar za Indijance.
Connecticut, New Hampshire i Rhode Island su osnovale
one grupe, koje nisu mogle prihvatiti ograni enja
Massachusettskog izbornog sustava. Maryland je bio
osnovan kao kolonija za bjegunce, ali je nešto kasnije
privla io i katolike i protestante.
Rhode Island je postao sklonište za žrtve nepodnošljivosti u
drugim kolonijama. Ali, kada su stigli kvekeri 1656. god.,
ak je i njihova tolerantnost bila na probi. Oni su imali
reputaciju huligana. Neki od njih su razbijali flaše u
Bostonskoj crkvi i uzvikivali na skupštinu: ' Ovako e vam
Gospod kosti polomiti!'Žena je jurila potpuno naga kroz
grad, druga neodjevena u crkvi, sve ' pod vodstvom Boga' ,
tako su oni mislili. Kvekeri su uklonjeni.
MANJE POZNATI REFORMATORI

MARTIN BUCER (1491.-1551.) je bio reformator iz
Strassbourga, koji je najve i dio svoje karijere posvetio
pomirivanju zvinglijevstva i luteranstva. Da bi postigao taj
cilj, branio je poziciju Gospodnje ve ere koja stoji na pola
puta izme u Zwinglija i Luthera: Božanski dar nije dan niti
u niti pod formom kruha i vina (u tome se slaže s
Zwinglijem), ve je dan zajedno s njima – kako je kruh dan
tijelu, tako i božanski dar prelazi u vjernu dušu (postoji
jedan objektivni dar koji se pruža pri esniku). Ta
kompromisna doktrina je postala poznata kao
recepcionizam, a prihvatio ju je i Calvin za vrijeme svog
rada kod Bucera u Strassbourgu od 1538.-41. (kada je bio
izgnan iz Ženeve).
EKOLAMPADIJE (1482.-1531.) zvani Jan Hussgen

ili Hauschein je utemeljio kalvinisti ku vjeru u Baselu.
Sudjelovao je u velikom broju rasprava i podržavao je
Zwinglijevo shva anje Gospodnje ve ere.
JAN ASKI (1499.-1560.) je kalvinistiku vjeru donio u

Poljsku. Prethodno je bio kanonik u Gnieznom, me utim,
uzvjerovao je itaju i Erazma, Zwinglija i Ekolampadija.

Prije svog povratka u Poljsku, dosta je putovao (po
Engleskoj i Njema koj).
PETAR MU ENIK (1491.-1562.) zvani Pietro

Martire Vermigli, bio je iz Firence (Italija). Prihvatio je
kalvinisti ku vjeru, budu i da je bio pod utjecajem Bucera i
Zwinglija, me utim, ve inu svog života morao je provoditi
izvan Italije (osobito u Engleskoj i u Strassbourgu).
THEODOR BEZA (1519.-1605.) bio je Calvinov

sljedbenik u Ženevi. Prije toga je bio uvelike uklju en u
doga aje povezane s hugenotima u Francuskoj. Više od bilo
koga se trudio u vrstiti Calvinov stav u odnosu na
predodre enje, biblijsku doslovnost i crkvenu disciplinu.
RADIKALI REFORMACIJE
Radikali su bili podijeleni u tri glavne grupe:
1. Anabaptisti ki radikali: Konrad Grebel, Felix Mantz i
Balthasar Hübmaier. Tako er Pilgram Marbeck, Melchior
Hoffman i Menno Simons.
2. Duhovni radikali: Hans Denck, Johan Hut, Sebastian
Frank i Caspar Schwenkfeld
3. Racionalni radikali: Socinije, Ochino, Gribaldi, Gentile,
Curio, Renato, Stancaro and Biandrata.
ANABAPTISTI: Taj grupni pojam je ozna avao ve i

broj nezavisnih grupa, koje su se razvijale izvan tokova
glavnih denominacija. Ovaj izraz obuhva a široki raspon
religioznog izražavanja: Od ludog milenijanizma do
pijetizma, od nesmotrene upotrebe sile pa do pacifizma, od
extrema osobnog egoizma do pokorne pobožnosti i posvete.
Anabaptisti su ostali pri ponovonom krš enju onih koji su se
pripajali pokretu. Oni sami su se zvali "Bra i", a ne
"Anabaptisti".
Okolo sredini 16. st., anabaptisti su po eli se zvati
menonitima. Zna ajo je da danas zbir anabaptisti kih
pjesama se nalazi isklju ivo me u pokreta Amish.
Prvi su anabaptisti bili grupa ljudi koja se odvojila od

Zwinglija, koji, prema njihovom mišljenju, nije bio dosta
radikalan, naro ito što se ti e krštenja. Godine 1525.
Grebel, Blaurock i Manz odlaze od njega i na po etku su
izgradili centar u Zollikonu, oko 5 kilometara od Züricha.
Pokret se širio do Strassbourga, Tirola i Moravske – ova se
grupa pacifista pod vodstvom Jakoba Huttera zvala
Hutterska Bra a. U Nizozemskoj i Njema koj, pokret je
vodio Melchior Hoffman. On je imao doketisti ke poglede i
u io je da je Isus ro en iz Marije, a ne od Marije. Bio je
tako er apokalipti ki vizionar, koji se smatrao Ilijom, dakle,
prvim od dva svjedoka koja se trebaju pojaviti pred
neposredan kraj. ak je i datum odredio, doga aj se trebao
zbiti do 1535. g. u Strassbourgu. U Nizozemskoj je vo a bio
Jan Matys. Apokalipti ki element je došao do novih
dimenzija, kad su objavili, da su sveti htjeli uspostaviti
kraljevstvo Božje silom i sve pripraviti za Kristov povratak.
Tako je grupa zahvatila i zadržala grad Münster od 1534.-
5., zbog toga što su vjerovali, da Krist mora do i u ovo
mjesto. Poslije Mathysove smrti, Jan Bockelson (Jan iz

Leydena) se proklamirao kraljem i po eo prakticirati
mnogoženstvo. Stanovnici Münstera su bili kršteni silom, a
mnogi su morali napustiti grad. Godine 1535. grad su
zauzele sile pod vodstvom biskupa Münstera. Anabaptiste
su vješali u kavezima glavne gradske kule. Ovi kavezi se
mogu vidjeti još i danas. Doga aj Münstera je sasvim
diskreditirao anabaptisti ki pokret i od tada su ih progonili i
katolici i protestanti. Neki su pobjegli u Englesku, posebice
do Kenta i Essexa. U Nizozemskoj i u sjevernoj Njema koj,
na površinu je izašao novi vo a: Menno Simons, po kojemu
je menonitski pokret dobio i ime.
Anabaptisti su se oštro suprotstavljali ideji državnog
krš anstva; svako državno krš anstvo je, naime, vidjelo
religiju kojoj su svi lanovi doti noga društva upu eni kao
sredstvo držanja društva na okupu. Ulazak u to društvo je
bio omogu en krštenjem, gdje je krštenje opet vi eno kao
novozavjetni ekvivalent obrezanja. Na ela anabaptista su
bila sljede a:
a) Nisu prihva ali da je svijet u kojem su živjeli i koji se
nazivao krš anskim, zaista krš anski – crkva ne može
nikada biti organizirana na osnovama države;
b) Bili su vrlo strogi u svom inzistiranju na u eništvu;
c) Odbili su dati zakletvu na sud;
d) Bili su pacifisti;
e) Prakticirali su razmjenu dobara.
Ve ina ovdje spomenutih na ela nalazi se u
Schleitheimskoj ispovijedi, koja se gotovo ne bavi
doktrinom, sigurno zbog toga što su željeli naglasati
prakti no krš anstvo. Svakako, što se ti e doktrine oni su se
duboko razlikovali od reformatora u tome što su odbacili
augustinsku teologiju, to nije doktrine izvornog grijeha,
predestinacije i opravdanje vjerom To je bilo zato što su
mislili da se takve doktrini suprotstavljaju prakti nom
posve enju. Da bi branili Isusovu bezgrešnost, oni su
nijekali da je Isus nasljedio bilo što od Marije pri
utjelovljenju – Isus je imao samo "nebesko tijelo".
U redovima anabaptista je bilo ekstremista: Thomas
Muntzer je npr. vodio ustanak njema kih seljaka. U toj je
grupi bilo i odve žestokih proroštava obzirom na nepo-
sredni kraj svijeta, kao i planova da se novo kraljevstvo
uspostavi silom. John od Batenburga je bio još ekstremniji.
On je smatrao da treba ubiti svakog onog koji nije obra en,
a da crkve treba oplja kati. Takvi su primjeri
anabaptisti kom pokretu donijeli loše ime, i, naravno,
utjecali na to da su u javnom mnijenju bile previ ene
njihove pozitivne strane. Krajevi u kojima su se okupljale
umjerenije grupe su:
a) Zürich, gdje su u Zwinglijevo vrijeme vo e bili Konrad
Grebel i Felix Manz;
b) Južna Njema ka, gdje su vo e bili Balthasar Hübmaier i
Hans Denck, a kasnije tirolski inženjer Pilgrim Marbeck;
c) Moravska, gdje su bila Huteritska bra a;
d) Nizozemska i južna Njema ka, gdje su bili menoniti.
Reformatori su bili protiv anabaptista pošto su mislili da e,
ako oni kojim slu ajem budu uspjeli, prevladati društvena
anarhija. Kako su reformatori vidjeli stvari, reformacija je
bila u stalnoj opasnosti i da bi se ona o uvala, od odlu uju e
je važnosti bilo, odnos crkve i države držati vrstim. Stoga
su ga oni nastojali zaštititi pod svaku cijenu.

Gotovo sve anabaptisti ke vo e u Švicarskoj su bili
pogubljeni prije nego što se uop e mogao organizirati
pokret.
Rascjep izme u anabaptista i reformatora se proširio do
nezacjeljivih razmjera. Od 1535.-46. u Frieslandu
(Nizozemska) je oko 30.000 anabaptista mu eno jednako i
od katolika i od protestanata. U Njema koj je baptisti ka
ideja gotovo izbrisana i do pojave Johann Gerhard Onckena
(1800.-84.), tu nije postojalo nikakvoga stvarnog rasta. Oko
1950. u Njema koj je bilo 559 baptisti kih crkava s oko
100.000 lanova.
HUTERITI: Oni su se formirali u Moravskoj, dijelom

pod švicarskim utjecajem. Jacob Hutter, osniva , je bio
smaknut godine 1536., ali je svojim idejama uzetim iz prvih
poglavlja Djela apostolskih udario žig na jednu grupu. Ta je
grupa osnovala Bratstvo kod Nikolsburga (danas Mikulov,
južno od Brna na granici eške s Austrijom). To je bila
kolonija koja se sama uzdržavala i ija je uprava, na neki
na in, podsje ala na upravu srednjovjekovnog samostana:
Oni su u jednom obiteljskom kontekstu bili prikaz staroga
asketskoga ideala. Prema njima je ' privatno vlasništvo
najve i neprijatelj ljubavi i pravi krš anin mora predati
svoju volju i postati slobodan od vlasništva, ako želi biti
u enik' . (Usp. Karla Marksa): ' Mi smatramo da je grijeh
nešto kupiti za jednu cijenu, a zatim to prodati uz zaradu.
Ako tako inimo, stvari postaju preskupe za siromašne –
uzimamo kruh iz njihovih ustiju.' Nitko ne može oporu no
ostaviti privatno vlasništvo. Sve što ovjek koristi, vra a se
zajednici (komuni) nakon njegove smrti. Oni su bili pacifisti
i odbijali su izra ivati oružje. Do 1599. godine, 100
kolonija na farmama (Brüderhöfe) je bilo osnovano u
Slova koj s 25.000 lanova. Na svom vrhuncu imali su oko
100 komuna u kojima je bilo 20.000 ljudi ili nešto više.
Postali su vrlo poznati majstori. Tridesetogodišnji rat ih je
potpuno dokraj io. Godine 1622. su bili izgnani zbog
pacifizma iz Moravske – ostatak je pobjegao prema istoku.
Bježali su kroz Slova ku, Tursku i Ukrajinu, da bi na koncu
došli do Južne Dakote i Kanade. Tu nakon 17.-tog stolje a
nisu izgovorili ni jednu novu propovijed, ali ipak nisu otišli
tako daleko kao Amiši.
MENONITI: Menonitski pokret je osnovao Konrada

Grebela, Zwinglijev u enik. Melchior Hoffmann je
anabaptisti ku doktrinu donio u Holandiju. Tamo je Menno
Simons (umro 1561.) postao lider pokreta. On je smatrao da
isklju enje iz iste zajednice mora sa sobom povla iti i
društveno (ne samo legalno) isklju enje (rastavu, odbijanje
zajednice kod jedenja, i tome sl.). Ve ina njegovih stavova
o svijetu potje e iz ideje o istoj kongregaciji, onoj koja je
izvu ena iz svijeta kao društva (jedno alternativno društvo).
U toj ideji je i korijen njegova napada na krštavanje djece i
na crkvu, koja se uspostavlja zakonom. Pitanje osporavanja
rastave je vodilo podjeli menonitskog pokreta: U sjevernoj
Njema koj i Nizozemskoj pokret se podijelio s jedne strane
na liberalno, a s druge strane na nepopustljivo krilo. (Stari
poredak amiških menonita još uvijek prakticira izop enje).
U tim su skupinama prevladavali mnogi interesantni obi aji:
Pranje nogu, jedan dodatak Gospodnjoj molitvi (daj nam
vje ni nebeski kruh), poljubac mira, itd. Krštavanje se
obavljalo polijevanjem, a ne uronjavanjem.

Menoniti su se u 18. stolje u proširili u Rusiju na poziv
Katarine Velike. Kasnije je, naro ito u razdoblju od 1873.-
82. i 1923.-30., progonstvo u Rusiji prouzro ilo iseljavanje
u Sjevernu Ameriku. Danas postoji u svijetu oko 700.000
menonita, od kojih oko polovina živi u SAD-u ili Kanadi.
LIBERALNI MENONITI (Waterlanderi): Oni su

bili jedno liberalno krilo nizozemskih menonita, koji su se
mnogo slobodnije prilago avali okolnom svijetu. I pored
svih svojih pacifisti kih na ela, oni su npr. jedrili na vojnim
brodovima, skupljali novac za Vilima Oranskog. Dopuštali
su svojim lanovima držanje poslovnice. Osu ivali su, ali
tolerirali, brak s nemenonitima, a ak su dopuštali i kalvinis-
tima da im se pridruže bez ponovnog krštavanja. Njihova je
služba bila mnogo ortodoksnija, a njihovi odnosi s
nizozemskom vladom vrlo dobri. lanovi tih malih
bogobojaznih grupa, u nizozemskom su se društvu afirmirali
kao bankari, bogati trgovci, u enjaci, slikari (uklju uju i
Ruisdaela).
SOCINIJANCI (arijevci ili unitarijevci): Oni tako er

nastaju na jednom uglu anabaptisti kog pokreta. Upravo ova
grupa postavlja pitanje odluka rane crkve, posebno u svezi s
prirodom, osobom i ro enjem Kristovim. Oni nisu bili
liberali, ve ozbiljni krš ani, koji su inzistirali na tome da se
ništa ne uzme kao istinito što nije evidentno u Bibliji. Time
inspiriran, Campanus piše knjigu pod naslovom Protiv
itavog svijeta nakon apostola. Ortodoksni su menoniti
ina e isklju ivali svakoga tko je bio antitrinitarijanac. No
ipak su neke istaknute li nosti prihvatile antitrinitarni na in
mišljenja, kao što je to u inio Miguel Serveto, španjolski
lije nik i teolog. Godine 1531. objavljuje De Trinitatis
erroris, u kojem napada krš ansko u enje o Trojstvu.
Godine 1553. objavljeno je njegovo glavno djelo Obnova
krš anstva, u kojom zastupa teze panteisti kog
neoplatonizma. Godine 1537. u Parizu predaje astrologiju i
uz to izra uje horoskope za novac. Bježe i pred francuskom
inkvizicijom, našao se u Ženevi, gdje je na koncu s
Calvinovim odobrenjem spaljen godine 1553., izvan zidina
Ženeve.
Reformacija je u Poljskoj napredovala, zbog toga što je
svaki gospodar na svom plemi kom posjedu postigao
prakti nu slobodu biranja svoje vlastite religije. Rakowska
je zajednica (okrug Kielce) bila u mogu nosti cvasti u
vrijeme, dok je kruna bila slaba. Anabaptisti, koji su bježali
prema istoku, našli su sklonište u nekoliko velikih poljskih
država, a tako er u Ma arskoj i u Transilvaniji. Tako je
nastala jedna Manja reformirana crkva u Poljskoj, koja je
ispovijedala anabaptisti ka na ela i držala antitrinitarnu
doktrinu. Bila je smještena na teritoriju nekoliko zna ajnih
država, koje su joj dale sklonište; tako možemo razlikovati
onu u Vilnoj, koju je podupirao princ Radziwill, i onu
Rakowa, koja je bila vlasništvo jednoga anabaptisti kog
velikaša, Jana Sieninskog. Rakow je okupljao radikalce iz
drugih poljskih država te iz Moravske i Njema ke. Osniva i
su od njega htjeli napraviti nešto poput Huteritskog bratstva.
Tu su osnovali i tiskaru i višu školu. Godine 1580. k njima
dolazi i jedan talijanski radikal zvan Sozzini (lat. Socinius).
U Poljsku je, naime, došao pišu i knjigu o spasenjskom
Kristovom djelu (okajanje primjerom), ali mu oni nisu
dozvolili pristup u Manju reformiranu crkvu. Njemu je,

ipak, nekako pošlo za rukom uspostavljanje zajedništva s
njima i, nakraju, dolazak ak na vode u poziciju. I pored
toga što je sam nau avao antitrinitarijanizam, bodrio je ljude
na štovanje Krista kao božanstva. Trojica njegovih u enika
je 1605. godine u Rakowu izdalo tzv. Rakovski katekizam
(Catechesis ecclesiarum Polanicarum), koji je za
socinijance od 1609. postao ispovijed vjere. On pori e
doktrinu Trojstva, isto ni grijeh, krštenjsko obnavljanje,
predestinaciju za pakao, zastupni ku žrtvu i opravdanje
samom vjerom. Nakon ukinu a komune, središte
unitarijanskog mišljenja prelazi me u mnogo radikalnije
nizozemske menonite. To je jedan primjer lijevog krila
reformacije s postavljenim pitanjem, može li se, uop e,
trinitarni govor, kako ga je formulirala rana crkva, braniti
samim Pismom.
KVEKERI: To je bila jedina grupa, koja je uspjela

izna i na in preživljavanja, a koja je pripadala ve oj grupi
Tražitelja (Seekers), koji su eznuli za neposrednom
inspiracijom Duha i koji su, stoga, odbacivali sve izvanjske
forme. Fox, osniva , je bio više mistik po uzoru na
srednjovjekovne, kao npr. Tauler: Mi ne trebamo nekog
vo u izvan nas, niti sve enika, niti bilo koji autoritet, pošto
mi imamo neposredno znanje o Kristu unutar sebe,
unutarnje svjetlo, to je božansko sjeme unutar naših duša.
Foxov neposredni konkurent za vodstvo u pokretu,
vremenom je po eo dopuštati da bude štovan kao Sin Božji,
tako da je jednom ulazio u Bristol dostojanstveno jašu i na
konju, bez obzira što je kiša lijevala kao iz kabla, a za njim
su hrlili sljedbenici, koji su na put bacali dijelove svoje
odje e uzvikivaju i 'Svet, svet, svet!'
BAPTISTI: Za vrijeme 17. stolje a su se u Engleskoj

pojavile dvije razli ite grupe baptista, to su: Generalni
baptisti (uglavnom arminijanci) i partikularni baptisti
(kalvinisti). Prvo su se javili generalni baptisti, na poticaj
Johna Smytha, ovjeka koji je imao jake puritanske
sklonosti.
Za vladavine Karla I., na granici Lincolnshire, Yorkshire i
Nottinghamshire, brojna sela bila su ve oformljena po
modelu kalvinisti kih zajednica, s pastirima kao
starješinama. Iz njihovih redova došla je grupa disidenata
(ili separatista), pod imenom Pilgrim Fathers (dosl: o evi-
hodo asnici). Nakon progonstva, lanovi separatisti ke
crkve iz Gainsborougha, dolaze godine 1608. u Amsterdam.
Zajedni ka osnova ih je dovela u doticaj s menonitima, s
kojima su tražili jedinstvo. Thomas Helwys se s time nije
slagao: Odvojio se od njih i godine 1612. se vratio London i
tu osnovao prvu baptisti ku crkvu u Engleskoj. Poslije
njihovog odlaska, neki su ostali u Amsterdamu, dok su se
drugi preselili u Leiden. Bila je to Leidenska grupa, koja je
1620. godine odlu ila, da bi bilo bolje nastaniti se negdje na
vlastitiom terenu; ne kao jedna sekta više, me u mnogim,
nego jedna jedina sekta. Inkvizicija je bila uznemiruju e
blizu – u Belgiji. Tako su oni iznajmili Mayflower i
odjedrili su.
U me uvremenu se prva baptisti ka crkva dalje razvijala u
Engleskoj. Teologija te crkve je bila arminijanska. Halwys
je umro u zatvoru 1616., a naslijedio ga je Murton. Oko
1630. je postojalo šest kongregacija. Te su kongregacije bile
u pismenom kontaktu s menonitima na kontinentu i tražile

su zajedništvo s njima. Do nastanka partikularnih baptista,
došlo je u trenutku kada je jedna grupa napustila kalvini-
sti ku nezavisnu crkvu (kongregacionalisti ku crkvu). Ali ta
je grupa i dalje zadržala kalvinisti ku teologiju (ime su
dobili po tome što su vjerovali u partikularno okajanje, tj.
okajanje samo za izabrane). itavo odvajanje se dogodilo
izme u 1633.-38. Rast je bio stalan, tako da je oko 1660.
postojala oko 131 partikularno-baptisti ka crkva, a nešto
manje, 115 generalno-baptisti kih. Na nesre u, nakon 1689.
(Zakon o toleranciji), pojavilo se doktrinarno propadanje,
tako da su za vrijeme prve polovine 18. stolje a mnogi
generalni baptisti preko arijanizma otkliznuli u isti
unitarizam, dok su partikularni baptisti skrenuli u
hiperkalvinizam.
Druga Londonska ispovijed (1677.) bila je baptisti ka
verzija Westminsterske ispovijedi puritanaca i ostalih
nezavisnih. U mnogo emu baptisti sli e anabaptistima 16.-
tog stolje a – u odbijanju krštavanja djece i odbijanju ideje
o državnoj crkvi. No, postoje i razlike od anabaptista, kao
npr. krš anin može postati sudac za prekršaje, može položiti
prisegu ili i i u rat. Ve ina baptisti kih grupa 17.-tog
stolje a potje e iz puritanizma, a ovu teologiju možemo
najbolje razumjeti kao baptisti ku modifikaciju reformirane
teologije.
PROTUREFORMACIJA
Protureformacija nije bila samo kampanja protiv
protestantizma, ve i reforma same Rimokatoli ke crkve.
Poticaj za njom je došao koliko od katoli kih kraljeva,
toliko i od pape i klera.
Potrebno je konstatirati i to, da protureformacija nije po ela

neposredno poslije reformacije. Odprilike u isto vrijeme kad
je Luther objesio svoje teze na vrata Wittenberške crkve,
grupa rimokatoli kih svjetovnih sve enika u Rimu je htjela
reformirati svoju crkvu i udružila se u društvo pod imenom
Udruženje božanske ljubavi.
Trojca pape koji su bili umješani u Protureformaciju su bili:
Klement VII (1523-34.g.) koji je bio papa u vrijeme kada je
Henrik VIII raskinuo svoje vjerske odnose sa Rimom.
Pavel III (1534-49.g.) koji je formirao komisiju koja bi
trebala istražiti put i pravac u kome Crkva treba biti
reformirana. Pod njegovom upravom je tako er sazvan Tri-
dentski Koncil.
Tako je ostavljeno Pavlu V (1555-59.g.) da ostvari mnoge
od preporuka Tridentskog Koncila.
Španjolska Katoli ka Reforma
U toj kampanji vode a je nacija nesumnjivo bila Španjolska
(Francuska je zbog svojih religioznih ratova ispala iz trke).
U Španjolskoj, su crkva i država bili stopljeni u jedinstvenu
i efikasnu silu kroz zajedni ku kampanju protiv muslimana,
a i kroz inkviziciju. Španjolska je tako er bila vrlo bogata
zahvaljuju i novootkrivenim bogatstvima obeju Amerika.
Ona je uz to politi ki vladala Italijom preko milanskog
vojvode te kroz Napulj i Siciliju.
Kardinal Jimenez je od 1495-1507. provodio reformu
španjolske crkve. Bilo je poticano školstvo, a grupa
proerazmovaca je imala veliki utjecaj na proizvodnju Svetih
Pisama. Grupa nau nika je izme u 1502. i 1517. pod
osobnim uputstvom Jimeneza proizvela poliglotsku Bibliju
u šest tomova. To je bila Biblija na hebrejskom i gr kom, sa

latinskim tekstovima i kriti kim aparatusom, no objavlji-
vanje je bilo odgo eno do 1522 (iako bez papinog
odobrenja), a oko tog je vremena Erazmov NZ došao na
scenu. Godine 1512. se pojavio kastilijanski prijevod po-
slanica i Evan elja. Inkvizicija je godine 1530. zapo ela
akciju protiv erazmovaca. Nakon toga je više ništa nije
moglo zaustaviti. U Italiji je razaranje protestantizma bilo
vrlo brzo.
Novi redovi
Nakon Tridentskog Koncila osnovan je s
protureformacijskim ciljevima i ak za interno reformiranje
crkve red isusovaca ili jezuiti. Od XVI st. nastaju reformne
grane starih redova i novoutemeljene ustanove koje se
stvaraju u pokretnijem obliku kongregacija: teatinci,
barnabiti, oratorijanci, sulpicijanci, oblati, uršulinke,
vinkovke, školska bra a, salezijanci i redemptoristi.
ISUSOVCI ili Jezuiti. Ignacije Loyolski je život zapo eo

kao vojnik, ili to nije re eno kao asnik u vojsci potkralja
Navarre. Rezultat vojnih akcija u kojima je sudjelovao je
bio da je ostao sa deformiranom desnom nogom i znanjem
da je njegova vojni ka karijera završena. Nakon itanja
razli itih sveta kih legendi odlu io je postati svetac. Išao je
na hodo aš a i posvetio se religioznim vježbama, koje, ipak,
nisu uspijevale da umire njegov um. Luther je otkrio izlaz
itanjem poslanice Rimljanima. Ignacije je za sebe pronašao
izlaz u (kompenzacionom) koncentriranju svoje eli ne
volje nad pokornosti trpe eg Krista (tj. pomo u poslušnosti
propisima svoje crkve). Napisao je knjigu Duhovne vježbe
koja stvarno sadrži mjese ni kurs za postizanje svetosti, a
iji je pravi cilj poslušnost nadre enom kao Kristov vojnik i
zatajivanje individualnosti. Na kraju knjige su ' pravila za
pravu crkvenu svijest' , prema kojima je on spreman
vjerovati da je ono što mu se ini bijelim u stvari crno, ako
crkva tako kaže. Godine 1534. su mu se u Parizu pridružili
prvi u enici, to su bili: Franjo Ksaverski (Xavier), Faber,
Laynez, Salmeron, Bobadilla i Rodriguez. U kapeli na
Montmartru oni su se zavjetovali da e oti i u Palestinu
obra ati Turke. Zbog toga su se oni ponudili papi za bilo
koju službu koja mu je potrebna.
Novi red je službeno osnovan godine 1540. Jezuiti su
postali poznati kao u itelji djece, upravitelji misija ili
odmaranja, kao narodni u itelji, kapelani bolnica – imali su
što raditi uglavnom zbog zapanjuju e lošeg stanja župnog
života u Italiji. U organizaciji Družbe zauzimali su od
samog po etka važno mjesto Collegia, isusova ki u evni
zavodi s internatima. Najvažniji su bili u Rimu, kasnije
prozvan Collegium Germanico-Hungaricum, jer su se u nj
primali pored njema kih i u enici iz Ugarske i Hrvatske.
Oni nisu sebi odmah stavili u zadatak borbu protiv protesta-
nata, niti su oni od po etka imali posebnu reputaciju zbog
svoje nepopustljivosti. Prva njihova povlastica 1540. je bila
širiti vjeru, ali je od godine 1550. ona postala širenje i
obrana vjere. Osnovali su sirotišta, prihvatišta za
prostitutke, škole, centre za potporu sirotinji. Ukinuli su
govorenje mise u koru. Uop e, oni su se odvra ali od
pretjerane asketske prakse: red je bio podesan za težak rad u
svijetu. Njihov uspjeh možemo pripisati njihovoj sposob-
nosti da stare pojmove prilagode potrebama nove
generacije.

Novicijat je trajao dvije godine i sastajao se u prou avanju,
jako koncentriranom. Redom je upravljao general, ali je
upravno tijelo društva bilo formirano od onih koji su dali
etiri zavjetovanja – ona poslušnosti papi.
Godine 1541. Franjo Ksaverski se u Lisabonu sa tri
jezuitska pratioca ukrcao za Indiju – oni su prvi od grupa
misionara na duge pruge koji su išli u Indiju i Amerike. Ova
katoli ka ekspanzija preko okeana (u Ameriku) mogla bi
biti posmatrana kao naknada za katoli ki gubitak podnošen
zbog protestantizma u Evropi.
U vrijeme kada je Ignatius umro, godine 1556, jezuita je
bilo više od 1000, i ve su postali jedna od najmo nijih sila
u katoli kom svijetu, i to ne za siromašne slojeve, ve ,
pomo u svojih sve enika upravo za gornju klasu zbog toga
jer su upravo oni držali visoko obrazovanje. Zbog toga što
su imali najbolji obrazovni sistem tog doba, po eli su imati
veliki utjecaj na dvor, gdje su mnogi lanovi bili obrazovani
kod njih. Pošto su katoli ku vjeru nau avali na univer-
zitetima, uskoro su se našli kao branitelji vjere protiv
protestanata koji su imali veliki broj sljedbenika me u
humanistima. Njihova zakletva potpune poslušnosti crkvi i
papi upravo je od njih zahtijevala obranu vjere. Na koncilu
u Trentu, dva su od šest bili najoduševljeniji podržava i
pape. Godine 1542. su pozvani na rad u južnu Njema ku, i
osnovali su svoju bazu u Ingolstadtu (1549). Od godine
1552. oni su svoj primarni zadatak vidjeli u borbi protiv
hereze. Mnogi su godine 1555. mislili da je katoli ka stvar u
Njema koj ve bila osu ena na propast. Reformase osim
toga širila u Austriji, Bavarskoj i eškoj. Za vrijeme prvih
40 godina reformacije Katoli ka crkva nije imala ništa
vrijedno re i u svoju obranu.
Oni su se razvijali u generalštab militantne Katoli ke crkve i
po svojim tajnim putovima i spletkama esto su odlu no
utjecali na politi ka zbivanja.
Dilema katoli ke crkve

Godine 1555. Canisius je iznio razloge za obranu katoli ke
vjere koji su postali široko prihva eni, ali su katolici shvatili
da je najdjelotvorniji na in suprotstavljanja protestantima
zapravo reformiranje Katoli ke crkve. Napadan primjer
jednog kraja koji je trebao reformu bila je Bavarska: kler je
tu u velikom broju bio nepismen, manastiri esto nalik na
selja ke gostionice, u župnim su stanovima živjele kon-
kubine i brojna djeca, mnogi sve enici su bili pijanice. Neki
su predstavnici srednje klase ve bili pod utjecajem u enja
luterana ili anabaptista.
Izbor pred kojim su se našli katoli ki reformatori (Fisher,
Contarini, Sadoleto, Caraffa i Pole) je bio ili postati sli niji
protestantima, ili u vrstiti se u prilago enim
srednjovjekovnim oblicima pobožnosti i oja ati hijerarhiju.
Povijest protureformacije je dijelom historija trijumfa
konzervativnih i militantnih elemenata nad posreduju im i
liberalnim.
Pomirbeno krilo se sa Contarinijem na elu susrelo sa
umjerenijim protestantima (Melanchtonom i Bucerom) na
kolokviju u Ratisbonu (ili Regensburgu) 1541. Oni su se
nekako uspjeli složiti oko doktrine opravdanja vjerom, ali su
se potpuno zapleli na lanku o transsupstancijaciji i
papinom vrhovništvu. Papa Pavle III je sva tamo postignuta
slaganja smatrao dvosmislenim formulama. Proširile su se
glasine da je Contarini heretik. On je umro 1542.

Slabost Regensburske rasprave i ograni en domet
Augsburškog mira vodilo je do raskida i serije vjerskih
krvoproli a kroz Evropu i specijalno uklju uju i kalviniste.
Vatra se tako er raspalila željom katolika da ponovo
zadobiju izgubljene pozicije. U Francuskoj vjerski ratovi su
trajali od 1562-98.g. To se završilo Nantskim Proglasom
koji je garantirao izvjesna prava protestantima (u ovom slu-
aju kalvinistima). Holandski rat za nezavisnost od 1560-
1618. je tako er imao važnu vjersku dimenziju. Holandski
protestanti su se našli u borbi protiv španjolskih katolika.
Isto se dešava u Engleskom gra anskom ratu 1642-48. g.
gdje su se puritanci borili protiv katolika i onih koji su se
složili da naprave kompromis sa njima. Tridesetogodišnji
rat je svakako najvažniji religiozni konflikt koji se završio
Westfalskim Mirom u 1648.g.
Pobjeda konzervativaca
Contarinijev neuspjeh otvorio je put protivnoj stranci, i te
iste godine je Caraffa ( ovjek oštre linije) preporu io papi
da osnuje novu i mo nu inkviziciju protiv hereze. On i
njegova škola su smatrali da se pravo pro iš enje
katolicizma može posti i samo jurišom na herezu, a da su
politika pomirenja zapravo samo poticala rast hereze.
Rimska inkvizicija je osnovana godina 1542. Njoj je dana
mo da zatvara svakoga na koga sumnja, da plijeni imovinu,
da izršava kazne – samo je mo opraštanja bila rezervirana
za papu. Caraffa je kupio ku u koju je opremio sa dodatnim
zgradama, tamnicama i okovima, odakle je izdavao serije
pravila za inkviziciju – od kojih je npr. etvrto glasilo
ovako: Niti jedan ovjek koji pokazuje i najmanje obzirnosti
prema bilo kojoj vrsti heretika, a naro ito prema
kalvinistima, ne voli samog sebe.
U kasnijem periodu Srednjega vijeka u Evropi se susre emo
sa prvobitnim mu enjima od strane inkvizicije s ciljem
suzbijanja krivovjerja. Crkva je vjerovala da se ove
informacije mogu dobiti samo na ovakav na in. Kona no,
mu eništvo je postalo normalni dio pravnog aparata u
Evropi, ali ne u Engleskoj. Rezultat je bio da su tisu e
nedužnih žena okrivljene zbog vra arstva i mu ene sve dok
nisu priznale nemogu a nedjela kao što su ljetenje na
pono ne skupove.
Oštra linija u Italiji

Nova je inkvizicija izvan Italije ipak bila samo mrtvo slovo
na papiru, kraljevi nisu željeli tolerirati papstvo koje hara na
njihovim teritorijima. S druge strane, u Italiji je inkvizicija
skoro uništila talijansku renesansu. Jedan dodatni razlog
koji je uvjetovao njenu žestinu bio je i taj što je Caraffa
namjeravao smanjiti mo Španjolcima u Italiji. Stvarno, oko
godine 1870, papstvo je bilo u isto vrijeme centar talijanske
politike i jedna od sila u Evropi. Caraffa je prisiljavao
svakog Židova da nosi žutu kapicu i da živi u getu sa samo
jednim izlazom. U to je vrijeme bio objavljen i prvi index
(popis zabrajenih knjiga). Na njemu su se našli Decameron,
Rabelais i Kuran. Obrazovana Italija se vratila crkvenoj
pobožnosti: talijanski pjesnici su se vratili pobožnoj poeziji,
umjetnici pobožnoj praksi. Val moralne strogosti, koji je u
drugim evropskim zemljama stvorio puritanizam, sada je
bio poja an rukom katoli kih reformatora.
Tridentski koncil

Taj se koncil nikako nije uspio održati prije godine 1545.
kada su njema ki car i francuski kralj potpisali mir u
Crepyu. Trent je bio izabran zbog toga što je on dio Italije, a
'u njema kim zemljama'(Südtirol). Car je želio koncil da bi
izgladio pitanja o disciplini (i tako uklonio trvenje me u
protestantima i rimokatolicima), a ostavio po strani pitanja
doktrine, koja su, u što je on bio siguran, nerješiva. Papa je,
tome nasuprot, savjetovao svojim poslanicima da se prvo
pozabave pitanjima doktrine. Prva sekcija se bavila
formulacijom rimo-katoli ke doktrine u svjetlu kontroverze
sa protestantima, a druga sa na inima na koje rimokatoli ka
praksa može biti reformirana.
Na zasjedanju od 1545-8. sudionici su se bavili onim
podru jima koja protestanti uop e nisu niti spominjali, te
stoga nisu osje ali nikakvu obavezu da budu spram njih
popustljivi. Njihov beskompromisni stav je odbacio svaku
vrstu religioznog mira, dakle, stvari kojoj se nadao car, ali
jednako tako i promjene kojoj su se umjereniji nadali na
koncilu. Ali treba ipak spomenuti da tridentska doktrinarna
odluka, upravo zbog toga što joj je ponekad davan po-
lemi ki ton, zvu i mnogo neprijateljskiji prema
protestantima nego što je u stvari bila. Za vrijeme ranijih
koncilskih zasjedanja bila je evidentna razlika u mišlje-
njima, no doga alo se da su formulacije uvijek bile izražene
jezikom oštrije linije. Najve i broj formulacija tek je u crkvi
dobio tu oštrolinijsku interpretaciju.
Katoli ka praksa je bila reformirana u sljede im stvarima:
1) služba prodava a indulgencija je ukinuta,
2) biskupu su bile dane efektivne mo i da nadgleda svoju
biskupiju, i više nije bio marioneta krune. Biskup svake
biskupije gdje nije postojao univerzitet je osnivao seminare
za poduku dje aka i mladi a u sve eni koj službi,
3) kler treba biti obrazovan i treba propovijedati.
Ipak, taj je koncil u Trentu bio djelotvorno reformiraju i
uglavnom u Italiji – na svim drugim mjestima on je bio
samo poticaj i stimulacija.
Oštra linija pape Pia V i neuspjeh Protureformacije u

Engleskoj
Papa Pio V (bivši Veliki inkvizitor) je u duhu koncila
organizirao veliko iš enje u Rimu. On je tako er bio
odgovoran za tragi an završetak engleske protureformacije,
zbog toga što je podržavao razli ite spletke za vrijeme
vladavine Elizabete I kako bi pod Marijom, kraljicom
Škota, ponovno vratio katolicizam. Ve ina simpatizera kato-
licizma živjelo je na sjeveru, gdje su godine 1569. grofovi
Northumberland i Westmorlanda dignuli ustanak, ali su bili
ugušeni. Pošto je sam papa podržavao taj ustanak, a uz to je
i objavio bulu kojom je ekskomunicirao Elizabetu, engleski
katolici su zbog svega toga bili žigosani i okrivljeni za
izdajstvo. Tome je bila pridodana urota Armada (1580) i
zavjera Guya Fawkesa (1605). Godine 1571. svatko tko je
postao katolik, ili pak tko je drugoga doveo katolicizmu
izlagao se opasnosti da bude ubijen zbog izdaje. Ali katoli-
cizam se i dalje održavao izvan zemlje zahvaljuju i
nadbiskupu Allenu i katoli kim vlastelinima na sjeveru koji
su gradili tajne sve eni ke stanove. Izvještaji iz godine
1603. pokazuju da je u zemlji postojalo 8570 ljudi koji su
odbijali anglikanstvo – najve i broj ih je bilo u Cheshire-u i
Lancashire-u.

Katoli ki misticizam
Nekako u to vrijeme je katoli ko bogoštovlje dobilo
izvjesnu formu. Jezuitska odmaranja su postala popularna.
Mariolatrija je dobila veliku reklamu. Zapo eo je tako er
slavni kult Tajno Srce Isusovo. Obnovio se srednjovjekovni
interes za uda. Misticizam postaje popularan: usp: Tereziju
Avilsku, Ivana od Križa, Franja Saleškog. Na neki na in,
misticizam je bio katoli ka zamjena za Reformaciju. Ipak je
visoko sve eništvo ovo smatralo opasnim zato što e anuli-
rati potrebu za sve eništvom (ljudskim posrednicima) i
sakramentima. To zahtjeva da postoji direktan put do Boga,
ali kog Boga? To je podsje alo na platonizam.
Latinski postaje isti liturgijski jezik, dok je on još u
vrijeme po etka reformacije bio živi jezik (najviša forma
izražavanja).
Katoli ko u enjaštvo je pretrpilo nazadak zahvaljuju i
strogoj cenzuri, koja je svoju pažnju usmjerila mnogo više
protiv hereze nego protiv bestidnosti.
Katoli ka apologetika
Katolici su pokušali odgovoriti Magdeburškim centuriama,
koje je napisao hrvatski luteran Matija Vla i (Flacius
Illyricus); u njima je on revno i vrlo pažljivo opisao kako se
korumpirala Crkva sve od novozavjetnih vremena kroz
Srednji vijek. Odgovor katolika je napisao Filip Neri, a bio
je nazvan Anali. Robert Bellarmine je napisao svoju
Raspravu protiv suvremenih heretika (1586-93).
Nova katoli ka inicijativa

Politi ka protureformacija je bila mogu a zbog odsutnosti
Francuske s politi ke scene, ona je naime od 1562-1629.
bila angažirana u religijskim ratovima. Njihova odsutnost je
odriješila ruke za provedbu inozemne politike habsburškim
silama u Španjolkoj i Austriji. Katoli ki se savez, pod
Filipom II Španskim, dao na posao zadobivanja
protestantnih krajeva. Godine 1562. izgledalo je kao da e
Bavarska i Austrija slijediti primjer Njema ke i da e postati
protestantske. U Austriji je oko dvije tre ine ljudi
pokazivalo naklonost prema protestantizmu. Ali se izme u
1565. i 1585. moral promijenio: protestanti su postali
nesigurniji u sebe, a katolici pak samosvijesniji. To je
dijelom pripisivo nepopustljivijem stavu katoli kih vladara i
izvornoj katoli koj reformi, isto kao i podjelama me u
protestantima. U Grazu se, npr. tu gdje su oni postigli
stvarni monopol, plo a potpuno okrenula protiv protesta-
nata. U kölnskom kraju je nastavljanje katoli ke prisutnosti
mogu e pripisati svakako prisutnosti španjolske vojske, koja
je bila u Španjolskoj Nizozemskoj, ali i uspješnosti katolika
da zadrže tradicionalne katoli ke biskupije (zahvaljuju i
crkvenoj zaštiti koju je obezbjedio Augzburški mir). U
Poljskoj je pod Stefanom Batoryem postojala religiozna
sloboda, ali je Zygmunt III (1587-1632), odmah nakon što
je Batory umro, dopustio dolazak jezuitima, i protestantizam
je bio ugušen.
Katoli ke misije: Za ovo vrijeme, na ameri kim

kontinentima širile su se katoli ke misije, pokušavaju i da
nadoknade ono što su katolici gubili u Evropi. Katoli ki
misionari su le ili rane koje su na inili Španski i Portugalski
konkvistadori (Kortez u Meksiku i Pizaro u Peruu). Treba,
me utim, re i u korist misionara da oni nisu odobravali

brutalnost konkvistadora i da su esto stajali na stranu
Indiosa a protiv osvaja a. Franjevci (koji su ak došli do
Kalifornije) su bili najvažnija misionarska grupacija u obe
Amerike, a Jezuiti na Dalekom istoku. Jezuiti su koristili
kontraverzne misionarske metode u Kini i Japanu gde su se
veoma povezali sa ovim naprednim civilizacijama. Ponekad
su bili optuživani da su ak ugrozili Evan elje.
Tridesetogodišnji rat
Put do rata zapo eo je kada je Maksimilijan Bavarski nakon
jedne pobune protiv katoli ke procesije okupirao slobodne
gradove Donauwörtha, u kojima su ve inu stanovnika bila
protestanti. Katolici su nasilno obratili gra ane na
katolicizam, prekršili Augsburški Mir, što je na kraju dovelo
do rata. Formirala se jedna evangeli ka unija da brani
protestantske države, a odmah potom su katolici formirali
protivni ki savez. Godine 1618. su eški protestanski
knezovi kroz prozor gradske vije nice izbacili su carske
namjesnike, istjerali jezuite i pobunili se protiv Austrije.
Predložili krunu Fridriku V., knezu izborniku, koji ju je
prihvatio. Rat je izbio zbog toga što je suprotnoj strani bilo
o ito da bi jedan kalvinisti ki vladar u eškoj mogao
poremetiti ravnotežu sila u itavoj Europi. Ipak,
tridesetogodišnji rat bio je religijski samo do 1635. godine.
To je u prvom redu bio rat kalvinista protiv katolika, pošto
je ve ina luterana ostala podalje od zbivanja.
Rat se dijeli u etiri faze:
1. Prva faza (1618-23) u kojoj je Fridrik, fala ki izborni
knez i izabrani eški kralj, bio poražen na Biloj Hori (1620),
a carske ete okupirale su Prag, ešku, Moravsku i Šlesku
te otpo ele progonima protestanata i vo a ustanka.
2. Druga faza (1623-29), za koje se u rat umiješao danski
kralj Kristijan IV na strani protestantskih knezova, koje su
pomagale Francuska, Engleska i Švedska, Kristijan je
poražen i prisiljen na mir u Lübecka (1629). Kao posljedica
toga, briljantan general na katoli koj strani Wallenstein
nametnuo je Proglas o uspostavljanju prijašnjeg stanja
(restitucije) 1629. godine. Zahvaljuju i tome Crkveno
pridržavanje je poja ano i protestantski položaj se okrenuo.
Prema tome, svatko se trebao vratiti na stanje iz prve
etvrtine stolje a, kako je to bilo prije 1552. godine, ali time
kalvinisti nisu dobili nikakva prava u itavom carstvu. Tu
krizu je obrnuo Gustav Adolf. On je odlu io napadati
katolike da bi mogao vratiti izbornome knezu njegov
položaj u Fala koj (on je bio zet Jakoba II. iz Engleske).
3. Tre a Faza (1630-35), u kojoj je u rat stupio švedski kralj
Gustav II Adolf protiv carskih snaga, nakon pobjede kod
Breitenfelda, zaposjedanja Elzasa i prodora u Bavarsku, te
pobjede u bitci kod Lützena, u kojoj je Wallenstein bio
poražen, a Gustav poginuo. Šve ani su bili presudno
poraženi kod Nordlingena. Gustav je vratio sjeverne
teritorije protestantizmu, ali uskoro je bilo jasno da katolici
nisu bili u stanju zadržati sjevernu Europu, ani protestanti
južnu Europu.
4. etvrta Faza (1635-48), za koje se u savezu sa Švedskom,
u rat uplela Francuska, a carske snage pretrpjele su više
poraza. Iscrpljene dugogodišnjim ratovanjem, Austria i
druge katoli ke zemlje bile su prisiljene podpisati
Westfalski mir.
Uvjeti Westfalskog mira iz godine 1648. su bili
ustanovljenje postoje ih religioznih granica, i za

protureformaciju su zna ili nazadovanje. On nanovo
uspostavlja Augsburški mir iz godine 1555., ali ovog puta
garantira zaštitu i Reformirane crkve. Prema ugovoru:
a) carski dvor treba biti sastavljen od protestanata i katolika
u istom broju:
b) Nijedan protureformacijski katoli ki red nije bio
dozvolen djelovati na protestantskim državama.
c) osim u nasljednim habsburškim zemljama, sve države
trebaju tolerirati manjine drugih religija, ako su one
postojale prije godine 1624,
d) Francuska je dobila Alsace (osim Strasbourga),
e) Švicarska i Nizozemska su postale države,
g) Fala ki knez izbornik je opet dobio donju Fala ku
(Pfalz), ali je gornja Fala ka (Oberpfalz) dana Bavarskom
vojvodi.
Katolici su dobili:
a) ešku, b) potpuno katoliziranu Austriju, c) gornju
Fala ku (Oberpfalz), d) dio Alsacea, pod Francuskom, e)
južnonjema ke biskupije koje su priznate kao sigurne.
Westfalski mir je obilježio kraj Svetog Rimskog Carstva i
Srednjeg vijeka u kome je najviše dominirala ideja o
krš anskoj republici. Otada se po inje poštovati suverenitet
i nezavisnost svake države ponaosob.
PRAVOSLAVNA CRKVA POD ISLAMOM

Oko godine 1526. ve ina je Pravoslavne crkve bila pod
turskom dominacijom – to su, nakon turske pobjede na
Balkanu: Egej, Krim, Beograd i dvije tre ine Madžarske.
Bilo je tada mnogo govora o drugoj križarskoj vojni
Zapadnih sila, ali najdalje dokle se došlo bila je bitka kod
Lepanta gdje su papske sile porazile tursku flotu.
Sultan je pod turskom upravom namjeravao preko
carigradskog patrijarha upravljati vjernicima. Crkva je
postala vrlo siromašna zbog toga jer joj je sva imovina bila
konfiscirana, a njeni obrazovani ljudi su pobjegli prema
zapadu. Seljaci su bili pritisnuti teretom poreza, a uz to su
morali dati mnogu mušku djecu za muslimansku religiju i
službu. Krš ani su bili upotrebljavani kao dobavlja i,
brodograditelji i lijeva i topova. Crkva je bila izrazito
siromašna i njeni su lanovi esto odlazili prosja iti na
Zapad.
U Gr koj, na Balkanu, u Rusiji – tu je Pravoslavna crkva i
dalje bila narodna crkva, turski su muslimani bili samo
vladaju a manjina. Oni su samo na Kreti, Eubeji i u
dijelovima Albanije uspjeli krš ane obratiti na Islam. I
pored toga što su Turci pokušavali centralizirati
Pravoslavnu crkvu kako bi je lakše kontrolirali, odre eni
stupanj autonomije su imali i srpski nadbiskup u Pe i i
bugarski nadbiskup u Ohridu. Treba tako er spomenuti i to
da je unutar Turskog carstva postojao i jedan broj latinskih
krš ana: na bivšim venecijanskim otocima u Egeju, u Bosni,
Srbiji i Albaniji, a ak i u Trabzonu (Turska).
Kada je iril Lukarski (1572-1638) postao patrijarh u
Carigradu oduševio se idejom reformiranja vjere, no nakon
njegove smrti je Veliki pravoslavni sinod u Jeruzalemu
formalno osudio greške ' protestantskih heretika'
. Turska je
uprava uzrokom što je Pravoslavna crkva promašila oboje: i
reformaciju i protureformaciju.
Moskva je padom Carigrada preuzela zahtjev da bude
glavni grad pravoslavstva. Ivan Veliki je za ruski grb

prisvojio bizantinskog dvoglavog orla. Ali Rusija je morala
pro i kroz periode anarhije i gra anskog rata prije nego što
je mogla biti za etnikom ili osloboditeljem pravoslavnih
naroda.
PO ETAK MODERNOG DOBA: 17. i 18.

stolje e
SAŽETI PREGLED PERIODA
Godina 1648. ozna ava kraj vjerskih ratova, ali ne i progona
zbog vjere.
Vjera prestaje biti pitanje od me unarodnog zna aja. Papin
se utjecaj u me unarodnim poslovima drasti no smanjio:
mo je svjetovnih vladara unutar njihova podru ja postala
sve-važe a. Unutar država je došlo do pove anja vjerske
tolerancije, no neke su države bile istaknuti izuzeci:
a) Madžarska, gdje je Reformirana crkva u velikoj mjeri
bila žrtva katoli ke monarhije,
b) Francuska, gdje je Nanteski proglas na koncu bio ukinut
zbog interesa politi kog jedinstva,
c) Austrija, gdje je iz salzburške crkvene kneževine bilo
istjerano 15 000 protestanata.
Od crkve se o ekivalo da podržava status quo. Uz to, samu
crkvu oslabljuje porast racionalizma. Pojavio se jedan novi
svjetonazor – inilo se da je eti ka kultura adekvatna
zamjena za krš ansku vjeru. Ljudi su željeli slobodu da
misle i rade kako im je volja. Prosvjetiteljstvo se razvilo kao
jedan alternativni sistem vrijednosti, a ak ni reakcija spram
njega u obliku Rousseauovog idealizma nije za krš anstvo
bila mnogo povoljnija.
Oko sredine 17. stolje a stojimo na pragu modernog svijeta:
znanost je u inila izvanredan napredak, i krajem 18. stolje a
svatko je prihvatio Newtonov pogled na svijet; Locke je u
svojoj filozofiji (usp. Razumnost krš anstva 1695.)
ustanovio da je krš anski moral bio u najvišem smislu
mudar. Krš anstvo se sve više i više povla ilo od svojih
natprirodnih elemenata i svoje jedinstvenosti. Veli ao se
razum, dok se otkrivenje ponižavalo. Ukazano je na
kontradikcije u Svetom Pismu: uda su poricana, a
proroštva ponovno procjenjivana.
Taj izazov je samo u Engleskoj do ekan sa energi noš u i
odlu noš u (usp. Butlera i Berkeleya). Hume je pokazao da

ekstremni racionalizam vodi u potpuni skepticizam. Wesley
je pokazao da religija nije samo puka intelektualna hipoteza.
U Evropi su se ljudi ravnali prema engleskim deistima
(posebno prema Lockeu i Newtonu) koji su popularizirali
razumski pogled, upravo onaj koji je uveliko bio uzdrman u
zemlji gdje je nastao.
Francuski apologeti su bili neuvjerljivi, dok su u Njema koj
pietisti ponovno uspostavili vjerodostojnost krš anstva, ali
nisu uspjeli udružiti religiozni žar sa razumom, te su stoga u
nasljedstvo 19. stolje u dali probleme koje oni nisu mogli
riješiti. Od pokreta u Francuskoj treba spomenuti
jansenizam i kvijetizam.
To doba koje smo ovako u kratkim crtama ozna ili mu ili
su problemi koji su i nama danas bliski, a u njemu tako er i
mnogi pokreti suvremenog krš anstva imaju svoj izvor.
PO ECI RACIONALIZMA
Razvoj mišljenja: 1648-1715.
Moderni period je ve zapo eo:
a) Bacon je ve istaknuo znanstveni metod kao jedinu
izvjesnost,
b) Descartes je prihvatio znanstvenu metodu i primjenio ga
na filozofiju, što nikad nije bilo u injeno otkad je svijeta.
Ideja prosvjetiteljstva je iskrsnula kada je Kopernik izjavio
da se Zemlja okre e oko Sunca. To je bila polazna to ka za
Keplera, Galilea i Newtona, sve one koji su revolucionirali
naše razumijevanje fizi kog univerzuma, i na taj na in
uništili ptolomejski pogled na svijet koji je bio sadržan u
Aristotelovoj filozofiji. Katoli ka crkva se tvrdoglavo
odupirala tim otkri ima upravo zbog toga što je prihvatila
Aristotela kao svoj ideološki i teološki temelj, zahvaljuju i
Akvinskim radovima.
Slaba to ka u Descartesove filozofiji je bila odnos izme u
uma i tijela. Tri europski filozofi su pružili alternativne
tuma enja: Malebranche (okazionalizam – u enje o
prigodnim uzrocima), Spinoza (monizam) i Leibnitz (u enje
o monadama).
Malebranche koji je bio svjetovni sve enik, tvrdio je da
tijelo i duša ne komuniciraju besposrednio, ali samo
božanskom intervencijom. Tvrdio je da su vjera i razum
jedno drugom ne proturije e: itav je svemir razuman i
funkcionira poput sata. Smatrao je uz to da, pošto ne postoji
mogu nost da se neko tijelo kre e samo od sebe, pokreta ka
sila ne može biti u samim tijelima koja se kre u. Taj nazor
zapravo Boga svodi na silu (ne više djelatnu osobu), i ne
daje odgovaraju i odgovor na pitanje o zlu. To je prikriveni
panteizam.
Spinoza je bio panteist: prema njemu postoji samo jedna
supstancija, i ona je bezgrani no bi e. ovjekov cilj je
ponovno integriranje u vje nost, potpuno jedinstvo sa
Bogom rezultira apsolutnim mirom i nepomu enoš u duše.
Kriti ari su rekli da Spinoza ne ostavlja mjesta za Boga kao
osobu, a sa time niti za svrhovitost i plan. Religija prestaje
biti najviši oblik osobnog odnosa.
Leibnitz je bio veliki znanstvenik koji je kao krš anin želio
vidjeti krš anstvo izlije eno od podjela. On je vjerovao dao
su osnove njegove filozofije zajedni ke objema stranama.
Prema njemu, postojanje Boga je klju spoznaje, kao što je i
postulat moralnosti. Univerzum je mehani ki, sa injen od
monada, nadziran od milostivog Boga. Ovaj svijet je
najbolji mogu i svijet, i pored toga što u njemu postoji zlo.

Ta je filozofija, sistematizirana i proširena od njegovog
u enika Wolffa, odredila na in mišljenja na njema kim
univerzitetima u slijede im godinama, a u teologiji je utrla
put prosvjetiteljstvu.
Pascal je bio jedini francuz koji je pružio stvarnu
apologetiku protiv porastavaju eg racjonalizmu. Jezuite
vidio kao glavne unutrašnje neprijatelje Crkve, a Descartesa
kao njenog glavnog vanjskog neprijatelja. Upravo je zbog
toga napisao Misli (Pensées), koje su trebale biti dio jedne
apologije. Pascal je tvrdio da je razum jedna neutralna sila
koja se može upotrijebiti jednako za dobro kao i za zlo
(obje strane mogu na svoj na in tuma iti znanstvene
rezultate kako bi potpomogle svom gledištu). Religija nije
stvar morala, ve osobnog odnosa potaknutog od Boga.
ovjekov pad je proizveo neprirodne uvjete od kojih nas
samo Bog može spasiti. Samo krš anski svjetonazor može
adekvatno objasniti uvjete u ovom svijetu.
Kasno sedamnaesto stolje e je bilo period brzog

znanstvenog napretka. Mnogi ljudi uklju eni u taj posao su
bili skromni i odista vrijedni poštovanja, no, uskoro se
po ela pojavljivati jedna nova klasa: ljudi koji su spram
svega bili skepti ni i neskloni bilo kakvoj suždržljivosti.
Zna aj putovanja, koja su u tom stolje u umnogome
olakšana, bio je i u tome da su ljudi mogli uspore ivati
religije; a kako se inilo da su i jedna i druge podjednako
moralne, relativizam je po eo izjedati religiju – odjednom
su se svi inili jednako dobri.
Materijalisti ka je atmosfera tog vremena poticala kriti are
crkava da postanu smioniji. Ipak, ve ina ih je u prvom redu
bila antiklerikalno raspoložena, a ne protukrš anski.
Postavilo se pitanje kronologije u Bibliji: ona se nije slagala
sa egipatskom, a niti sa kineskom kronologijom. Richard
Simon (1638-1712) je po eo kriti ko prou avanje Biblije
upotrebljavati kao oružje protiv protestanata, no bio je
izba en iz svog reda im su katolici shvatili da je to oružje
koje isto tako može biti upotrijebljeno i protiv njih!!
Pierre Bayle, jedan od hugenota koji je pobjegao u
Amsterdam, je sastavio svoj slavnu Enciklopediju
(Dictionnaire historique et critique) koja se pokazala
pravim rudnikom iz koje su deisti i skeptici mogli vaditi
materijal za napade na Bibliju i krš ansku vjeru. On je
postao odsko na daska za skepti na istraživanja u 18. sto-
lje u, koja su poduzeli takvi ljudi kao Diderot i Voltaire.
Doba Luja XIV se bližilo kraju: ljudi više nisu mislili u
pojmovima hijerarhijski raspore enog života, discipli-
niranog poretka, božanskog prava, božanske providnosti i
stabilnosti klasi nog perioda, ve u terminima kretanja i
promjene.
1715-1789 RAZVOJ RACIONALIZMA I

KRŠ ANSKI ODGOVOR
Nova znanost je ovjeka u inila sklonim gledati univerzum
kao jedan ure eni sistem, vo en svrhom u kojoj on može
sudjelovati, i upravljan zakonima koje ljudski um može
spoznati.
Newton i Locke su bili prvaci znanstvenog i filozofskog
napretka koji je izgledao tako privla an npr. za Francuze.
Ipak, oni u Engleskoj su problemima pristupali bez
pretpostavki svojih evropskih kolega – oni ni na koji na in
nisu uzdrmali vjeru u krš anstvo, koje je za njih i dalje bilo

u najvišem smislu razumno. Ali deisti su imali dva krupna
promašaja. Oni nisu uspjeli dati jedno odgovaraju e
objašnjenje za postojanje zla. Oni su poricali otkrivenje, a
tako i dokaze koji ga podupiru ( uda, proroštva i biblijski
autoritet). Oni nisu uspjeli objasniti zašto je ovjek na
o itost prirodne religije krivo odgovarao.
Lockeov utjecaj može biti prosu ivan sa razli itih strana.
No svakako je najneprili nija manifestacija njegova utjecaja
vidjiva u pove anoj popularnosti deizma, koji je u godinama
pred kraj 17. stolje a postao prijetnja krš anstvu, a svoj je
vrhunac dosegao sredinom slijede eg stolje a.
Deizam: Utjecaj Locke-a se vidi u mnogim krugovima.
Njegova najzbunuju a manifestacija se vidi u raširenosti
deizma, koji je postao opasnost za tradicijonalno krš anstvo
krajem 17.st. i koji je dosegnuo svoj vrhunac u srijedini
slijede eg stoljeca. Deisti su pokušali izbje i dva krajnosti
religijoznog dogmatizma i ateizma tvrde i da je sigurnost
samo najviši stepen vjerojatnosti. Deisti se drže pet
osnovnih istina:
a) Bog postoji,
b) naša je dužnost štovati Ga,
c) ovjek se treba pokajati zbog svojih grijeha,
d) ispravan na in kako štovati Boga jeste initi dobra djela,
e) nagrada i kazna slijede nakon smrti.
Otkrivenje je, to se podrazumjevalo, samo izlika za
praznovjerje, a sam Krist je tek nešto malo bolji od
poganskih udotvoraca. Osnove deizma su bile: razum je
stavljen na prvo mjesto, uloga otkrivenja je dodatna i
sporedna, uda isklju ena, natprirodno je ograni eno,
Svetom Pismu je odre ena dvostruka sudbina, njeno mjesto
je kod deista svakako dvosmisleno. Antiklerikalizam je bio
vrlo jak. Odgovor racionalizmu i deizmu ticao se uglavnom
onoga što je on bio u 17. stolje u u Francuskoj. Law,
Berkeley i Butler su ga napadali, a Hume ga je uzeo kao
svoj logi an nihilisti ki zaklju ak. Wesley i evangelikali su
njihovoj kritici religije uzvratili živom i preoblikuju om
vjerom.
Law je inzistirao na tome da vrlo neodre en rje nik deista
bude definiran. Bog je odve velik da bi bio samo dodatak
skladnom malom mehanisti ki zamišljenom univerzumu
deista. Berkeley je napadao sa idealisti kih pozicija.
Aktivan ni od ega zavistan opstanak može se pripisati samo
duhovima, ili umu. Osjetne ideje ne zavise od nas ve ih
izaziva sam Bog. Stoga i jesu osjetne ideje mnogo ja e i
stalnije od ideja refleksije i mašte koje proizvoljno
proizvodi naš duh. Materijalni svijet je zajam en samo
Vrhovnim Duhom. Zakoni prirode su odre eni Bogom koji
podupire sve. Ništa što postoji nema nezavisan opstanak.
Butler je bio najoštriji kriti ar sistema, on je, naime,
pobijao tezu da su urednost i racionalnost karakteristike
univerzuma. On je ukazao na proturje ja i nered, izvode i
zaklju ak da je samo krš ansko otkrivenje sposobno
objasniti oboje (isto kao Pascal).
Racionalizam U francuskih su se kod filozofa našli
elementi koji e kasnije biti karakteristi ni za marksizam. Ti
elementi su:
a) po svojoj prirodi ovjek je dobar, a ne zao,
b) naša prvenstvena briga treba biti život koji sada živimo, a
ne onaj nakon smrti,
c) budemo li obrazovali ovjeka na prav na in vidjet emo
da se pojavljuje 'novi ovjek' ,

d) revolucija je sve što je potrebno da stvari krenu pravim
putem.
Ta je zbrka ideja postigla zna ajan utjecaj zbog toga jer:
a) je crkva bila nepopustljiva i nerazumna,
b) u Francuskoj nije bilo Wesleya,
c) nije postojalo adekvatnih apologeta.
U Njema koj su naglasci bili nešto malo druga iji: tu se
zbivao jedan pokret reforme unutar crkve prije nego jedan
napad na nju iz vana. Pijetizam je bio pokret ekvivalentan
Wesleyevom u Engleskoj, ali on nije dao dovoljno intelek-
tualnih odgovora. Mnogi pijetisti (kao Wolff) su se u stvari
kasnije izrodili u liberale. Krš anstvo je bilo
'pojednostavljeno'i u injeno mnogo prihvatljivijim. Lessing
je iznosio svoje mišljenje da je zapravo svaka religija dobra
– krš anstvo nije bilo jedinstveno. Postoje mnogi putevi
prema Bogu – sve što se od pojedinca traži je iskrenost.
Kant je u inio zna ajan doprinos unapre uju i

argumentiranost krš anstva, a posebno njihova moralnog
zakona. Na neki na in to je bila pozicija na koju se on povu-
kao, ustupaju i liberalcima druga podru ja. Romanti ki
pokret (pod utjecajem Rousseaua) je religiju sveo na
osje anje. Schleiermacher je naglasio subjektivni elemenat
krš anstva: osnovno u vjeri nije bila dogma ve intuicija i
osje anje.
KATOLICIZAM NAKON TRIDENTSKOG

KONCILA:
Tridentski Koncil nije bio prihva en po svim krugovima
katolicizma. Otpor se koncentrirao u tri to ka:
1. Centralizacju papinske moci se suprotstavio
nacijonalizam.
2. Posebne sve enici nisu bili gotov izvršiti (prema njima)
krajne zahtjevi koncila.
3. Tridentski koncil je bio triumf za konservativaca, te je
došao prije daleko. Dok–trinalno oni su žalili za
zanemarivanjem Augustinove doktrine prvenstva milosti u
spasenju, i to zbog utjecaja Jezuita.
Otpor je bio najostriji u Francuskoj koja je bila
nacijonalisti ka i gdje sloboda mišlenia je bila veoma
cijenjena. U Francuskoj galikanizam je bio pokret
nacjonalne crkve oslobo ena od papinske vlasti. Pristaše
suprotnog pokreta se nazivali ultramontanisti – oni koji su
podržali papinstvo, koje se nalazilo i u Italiji (s druge strane
(ultra) planina (montes) – Alpa).
CRKVA U FRANCUSKOJ
Pod Lujem XIV. Francuska je postala apsolutisti ka država.
Oblikovanje te države je zapo elo dosta prije Lujeva
dolaska na prijestolje. Njeni su utemeljitelji Richelieu i
Mazarin. Njihova inozemna politika nije bila bazirana na
religiji, ve na hladnoj politici, no zato je njihova unutrašnja
politika apsolutisti ka: Oni nisu željeli državu unutar države
i zbog toga su obuzdavali protestante. Politiku obojice je
nastavio kralj, nakon što je došao na prijestolje (1661.).
Lujeva politika, nakraju, ukida Nanteski proglas i dovodi do
galikanizma (nezavisan položaj francuske crkve prema

Vatikanu). Suprotna se tendencija nazvala (kasnije)
ultramontanizam (pro-vatikanska tendencija).
HUGENOTI: Luju je politika protiv hugenota bila

strana, zbog toga što oni nisu bili prijetnja za katoli ku
crkvu: Neki su propovjednici mogli biti sve enici i u eni
nau nici, ali su vrlo malo bili angažirani obra anju na svoju
vjeru. Uz to, oni su vrlo respektabilna ekonomska sila.
Nakon što je, na proteste Colberta i izbornika
Brandenburškog godine 1666. zaustavio svoju kampanju
protiv hugenota, Luj je istu politiku nastavio deset godina
kasnije. Na takvu ga je politiku bodrila gospo a de
Maintenon (bivša hugenotkinja). Kada je progon ukidanjem
Nanteskog proglasa 18.X.1685. dosegao vrhunac, u
Cévenneskim gorama je izbila borba, koja se završila nakon
dvadeset godina iscrpivši francuske izvore. Došlo je do
najezde proroštva i apokalipti nih izjava, najezde koja je
vodila do pretjeranog junaštva s posljedicom – mnogo
poginulih nepotrebno. Kalvinisti ki elnici u Lausannei po-
kušali su uvesti nekakav red u situaciju zabranjuju i ženama
da propovijedaju i tvrde i da se kanonu Sv. pisma ne mogu
dodavati nikakva proro anstva.
Progonstvo onih, koji su preostali je bilo užasno: Uhi eni su
osu eni na doživotno robstvo na galiji, žene na doživotno
zato eništvo, djeca oteta od roditelja, a propovjednici
obješeni. Kamisarski rat, (La Guerre des Camisards) je
trajao sve do 1710. g., nakon ega se središte protestantizma
preselilo u Lausanne, gdje se uspostavlja izobrazba pastora.
Nakon toga, protestanti su razvijali umjereniji pristup drža-
vi, koji je karakterizirao francuske reformirane crkve.
Nasuprot toga, progonstvo je trajalo sve do francuske
revoluciji. Od 1684.-1762., ukupno je pogubljeno 90 pas-
tora, a 27 poslano na galiju. Ve ina njih su bili mla i ljudi
(20-tih godina). Tijekom revolucije, protestanti su pro-
gonjeni zbog odbijanja suradnje s ateisti kom državom, a
1815. g. rojalisti su divlja ki masakrirali mnoge protestanate
u pokolju zvanom La Terreur Blanche.
GALIKANIZAM: Druga kontroverza s kojom se

suo io Luj, bila je mo papinstva. Francuska je crkva,
nasuprot jakoj pozadini galikanizma, bila spremna prihvatiti
doktrinarne uslove Tridentskog Koncila, ali nije bila
spremna dopustiti bilo kakvo uplitanje pape u francuski
crkveni zakon. Krajem 17. stolje a, jedno, po definiciji
nepogrešivo papinstvo, suo ava se s apsolutisti kim
monarhom. Glavno pitanje je bilo Lujevo pravo imenovanja
klera unutar svojeg podru ja, kao i pitanje onog, koje bi
mogao pobijediti. Tu politiku sumiraju etiri lanka.
Isklju enje pape iz unutrašnjih crkvenih poslova, automatski
je stavilo Luja na mjesto polubožanskog autoriteta. Kada je
papa vrlo oštro na to reagirao, Luj se odmah po eo igrati s
idejom raskola. Ipak, novi je papa došao do mo i i godine
1693., Luj je opozvao galikanske lanke, no, galikanizam je
i dalje živio i uvijek se autokratskoj monarhiji ispri avao što
uzima crkvu kao jedan odsjek države.
JANSENIZAM: Ako je galikanizam tražio osiguranje

autonomije francuske crkve, jansenizam je tražio njeno
pro iš enje. Poticaji za jansenizam dolaze iz spisa
Corneliusa Jansena (umro 1638.), nizozemskog teologa, koji

je u vrijeme svoje smrti bio biskup Ypresa. Oštro je
kritizirao beživotni formalizam prosje ne katoli ke službe.
Najve i dio narodnog morala je bio samodostatnost i uop e
se nije postavljao spram Boga. No, injenica je, da ovjek
može biti spašen samo kroz Božju ljubav, koja stvara vjeru.
Ta ljubav postaje djelatna kroz obra enje, a obra enje je
ovisno o Božjoj dobroj volji. Ali, iako se suprotstavljao
jezuitima i svemu za što su se zalagali, on je tako er
odbacivao protestantsku vjeru. Protivno jezuitima i teo-
lozima protureformacije, Jansen i Saint Cyran su željeli
preobraziti katolicizam naukom sv. Augustina i pobijediti
protestantizam svojim vlastitim oružjem. Kao i Augustin, on
je naglašavao predodre enje, ali je njegova doktrina bila
zasjenjena srednjovjekovnom preokupiranoš u zaslugom.
Jezuiti i jansenisti se nisu slagali u pogledu rezultata 'pada'
.
Prema jansenistima, izvorni grijeh od ovjeka ini potpunog
roba, tako da Bog mora prvi intervenirati. Jezuiti, slijede i
svoj najcjenjeniji autoritet, Luisa Molina, govorili su pak
da ' pad' ovjeka lišava samo njegovih natprirodnih darova
(tj. njegovog proslavljenog statusa), ostavljaju i mu darove
u prirodnom stanju, iz kojeg se on slobodno razvija na jedan
ili drugi na in.
Najve i utjecaj jansenista je bio u Francuskoj, zahvaljuju i
izvjesnim klju nim ljudima, koji su se priklonili njihovoj
doktrini: Du Vergier, otac Saint Cyran, nekoliko pripadnika
nadarene Arnauldove obitelji, (posebno Angélique, opatica
samostana Port Royala), i na koncu Blaise Pascal, ak i
Racine (dramati ar). Mnogi visoki sve enici su im bili
naklonjeni zbog elitnosti, a bilo je i moralno izazovno i tako
su prijetili Luju pomrsiti religiozne ra une. Godine 1649.
Sorbona osu uje pet propozicija, koje su uzete iz Jansenove
knjige ' Augustinus' . Razvila se oštra borba jansenista i
jezuita. Pascal je zatražio pomo kod Arnouda, i kod njega
je napisao svoje Pisma provincijalu (Lettres Provinciales),
uglavnom protiv jezuitske kazuistike. God. 1653. papa
Inocent X. osu uje janseni ke teze kao hereti ke. Jansenisti
se dolazili u ja i položaj. Ali, oni su imali simpatizere me u
visokim klerom. Na samom obratu stolje a, jezuiti napadaju
Pasquiera Quesnela, Arnauldovog nasljednika, ije bule
reafirmiraju osnovna jansenisti ka na ela. Novi papa im nije
bio naklonjen. Godine 1705. kralj je povukao opatice iz
Port Royala, a njega sravnao sa zemljom. God. 1713. je
papa (Klement XI.) izdao svoju bulu Unigenitus, koja
osu uje 101 stav uzet iz Quesnelove knjige. Ipak, šesnaest
biskupa naklonjenih jansenistima se odbija pokoriti
govore i, da papa sam nije nepogrešiv. U tom su vremenu
najekstremniji lanovi jansenisti ke stranke podlegli ekstra-
vagandnim tendencijama. Govorili su u jezicima. Tvrdili su
da izvode uda. Živjeli su u svijetu osvijetljenom
bljeskovima apokalipti kih proro anstava. Jedan je gorljivi
mladi jansenista bio pokopan na sv. Medardskom groblju, a
Parižani su bili za u eni kada su doznali, da je njegov grob
postao poprište udesnih izlije enja. Godine 1732. je uprava
intervenirala i zatvorila groblje. Zatim su se pojavile kon-
vulzije. Pomo u zastrašuju e samotorture, ti su se
ekstremisti dovodili u stanje mahnitanja, a tada su proricali i
izvodili uda. asni jansenisti ih nisu željeli priznati, a
redarstvo ih je strogo suzbijalo.
Ali, jansenisti su nakon toga izgubili temelj i raspali se kao
pokret, a ista je debata nastavljena kroz 18. stolje e,
uglavnom izme u dominikanaca i jezuita. Mnogi su

jansenisti prebjegli u Nizozemsku i osnovali u Utrechtu
vlastitu crkvu. Ipak, preostali su jansenisti imali zadnju rije
pri udruživanju s galikancima, da bi, nakon financijskog
skandala, istjerali jezuite godine 1764.
KVIJETIZAM: Kvijetizam je bio druga reakcija na

tadašnji jalov moralizam. Njegovi su izvori u inozemstvu:
Tradicija Tereze Avilske i Miguel de Molinosa u
Španjolskoj. Prema Duhovnom vodi u, kojeg su osudili
kurija i jezuiti, duša postiže krš ansko savršenstvo kada je
potpuno mirna u Bogu – kada potpuno napusti sva
nastojanja i prepusti se potpunoj pasivnosti, ona gubi sebe u
Bogu, i ne brine više za svoje dobro.
Gospo a Guyon je bila ta, koja je pokretu dala
mogu nost da postane poznat i važan. U svojoj knjizi
Kratka i laka metoda molitve, ona razra juje svoje poglede.
Kontemplacija je bila, kako ona tvrdi, najosnovnija
djelatnost u krš anskom životu. U kontemplaciji Boga, kad
nas ona potpuno obuzme, duša, gube i sve brige oko svoga
dobra, postaje indiferentna jednako prema vje nom sudu,
kao i prema vje noj sre i. Ne postoji više potrebe
razmišljati o velikim istinama evan elja, ak niti o
Kristovim životu i Njegovoj smrti, pošto to nisu
najprikladniji objekti kontemplacije. Jedina stvar, koja je
nužna, jest predati se '
bujici Božjih sila'
. To sve što gospo a
Guyon pri a, neobi no nas podsje a na platonizam, ak
panteizam. Ona je utjecala na Watchmana Neea.
Vinko Paulski (Vincent de Paul) je tako er djelovao

protiv jalovoga moralisti kog raspoloženja tog vremena. On
je osnovao lazariste s ciljem, da evangeliziraju zanemarene
predjele Francuske. Da bi ublažio siromaštvo, osnovao je
društvo ' Sestre milosr a'
. itav je njegov rad bio podre en
lokalnom biskupu. Sulpicijanski i eudisti ki redovi su bili
osnovani sa zadatkom prou avanja selja ke klerike, drugi su
bili trenirani kod sv. Maura i kod Oratoirea, godine 1642. i
1643. Godine 1680. je osnovan lai ki u iteljski red,
Krš anska bra a.
Alacoque, Margareta Marija (1647.-1690.)

osniva ica je pokreta štovanja Presvetoga Srca Isusova.
1671. primljena je u samostan sestara od Poho enja u
Paray-le-Monialu, u središnjoj Francuskoj. Nakon razdoblja
posvemašnjeg osobnog uskra ivanja doživjela je niz objava.
U jednoj od njih Krist, otkrivši "svoje božansko srce
raspaljeno ljubavlju prema ljudima," nalaže svetkovanje
pri esti prvog petka u mjesecu, kao i održavanje svete ure
kao razdoblja pripremanja. Prema njezinim rije ima On želi
da se petak, po tijelovskoj osmini, obilježava kao blagdan
Srca Isusova. Isprva su njezine vizije do ekane s nevjericom
koja je, s vremenom, jenjavala. Usporedo se pobožnost
Presvetom Srcu Isusovom sve brže širila po krš anskom
svijetu, te je Marija Margareta 1824. proglašena asnom, a
etrdeset godina kasnije i blaženom. Naposljetku ju je, 13.
svibnja 1920., papa Benedikt XV. proglasio svetom.
CRKVA I FRANCUSKA REVOLUCIJA

U katoli koj crkvi op enito, visoki je kler postao sve
neprobojniji za kritiku i pozive na reformu. Oni su bili
izuzeti od bilo kakvog pla anja u vrijeme, kad su drugim

ljudima porezi bili pove avani. Oni su se ponašali kao
dokona aristokracija, i materijalno i moralno, (kardinal
Rohan je bio optužen da je pokušao zavesti francusku
kraljicu). Život prosje nog selja kog sve enstva je bio
mnogo bliži ljudima i oni su se bili spremni angažirati u
revoluciji. Stanje manastira se uznemiruju e pogoršalo.
Prevladavaju e osobine toga vremena, u okolnim europskim
zemljama:
a) Jezuiti su izba eni iz mnogih zemalja;
b) Papstvo više nije sklono jezuitskom redu, na kraju ga
raspušta;
c) Prosvije eni vladari uvode ideje prosvjetiteljstva u
državne institucije.
Francuska revolucija je bila na mnogo na ina vrhunac
prosvjetiteljstva. Po ela je nenasilnim pokušajem
reformiranja francuske uprave. Dvanaest stotina izabranih
poslanika, iz svih francuskih krajeva, dolazi na kraljev poziv
u Versailles ljeti 1789. godine, zbog rješavanja teške
financijske krize. Jednom je okupljenih 600 pu anina, ili
tzv. tre i stalež, odlu ilo da je ono, što Francuskoj treba,
mnogo radikalnija i opsežnija reforma od ijedne koju kralj
uop e može predvidjeti. Oni su željeli istisnuti stari
vladaju i sistem društvom osnovanom na politi kim i
ekonomskim idejama prosvjetiteljstva, britanskom
eksperimentu s predstavni kom upravom i društvenoj i
ekonomskoj stvarnosti Francuske s kraja 18. stolje a. To je
zna ilo ukinuti sve privilegije, koje je netko imao
zahvaljuju i ro enju, davanje politi ke mo i srednjoj klasi,
završavanje sa samovoljnom upravom. Oni su željeli
potpunu ekonomsku slobodu kao i to, da se svakoj osobi
dozvoli neograni eno uživanje privatnog vlasništva. Njihov
je prvi zahtjev bio da Luj XVI. podijeli svoju mo s iza-
branim predstavnicima naroda. Na koncu je kralj popustio.
Ali, revolucija je postala krvava, kada se kralj upustio u
nedopuštene metode pokušavaju i povratiti svoju mo
silom. Ljudi Pariza su na juriš osvojili Bastilleu i osnovali
su svoju vlastitu vojsku, a op a je narodna pobuna buknula
u svim mjestima Francuske. Kralj je i dalje bio zapleten u
podmukle spletke i tako si zape atio svoju sudbinu. Bio je
smaknut, a republika proglašena.
Sve se to ticalo crkve kao integralnog dijela starog poretka.
Do tog vremena, crkva je oblikovala državu unutar države
(nazvanu prvi stalež). Jedino je ona imala oblik javne službe
koji je dopuštala država, a kontrolirala je i cjelokupno
obrazovanje i javne pomo i. Samo su njeni predstavnici
registrirali ro enja, smrti i vje anja, a kontrolirali su i
cenzuru literature.
U po etku nije bilo sukoba izme u revolucije i crkve. Na
sastanku generalnih staleža godine 1789., niži se kler
priklju io gra anstvu, i na taj na in efektivno smanjio mo
plemstva. Iz toga nastaje Narodna skupština. Dragovoljno se
odri u prava na crkvene posjede, ali se protive zakonu o
gra anskim pravima Židova i protestanata. Sukob je po eo
godine 1790., kad je Narodna skupština prihvatila
reformirati samu crkvu. Ona je bila bazirana na
predrevolucionarnim galikanskim principima. Biskupijske
granice su postale grance gradskih okruza, (od kojih je 57
bilo svladano). Nadbiskupije su ukinute. Papa nema nikakve
vlasti nad francuskom crkvom. Biskupi, od sada, moraju biti
izabirani od gradskog ravnateljstva (direktorata) okruga,
(jedan po okrugu). Župnici se izabiru na sli an na in. Ali

stvarni problem je uzrokovao zahtjev da svaki klerik mora
dati podani ku zakletvu državi, (stavljaju i papu, time, na
drugo mjesto). U martu 1791. papa zabranjuje sve enstvu
davanja te zakletve za prihva anje konstitucije. Tu papinu
zabranu odbija 50% sve enika, a 50% ju prihva a. Omjeri
su, naime, ovisili o kralju. Ve ina biskupa odbija dati
traženu zakletvu i odmah emigrira. To je, ak na nivou
župe, podijelilo crkvu za sljede ih 10 godina. Svoju službu
su smjeli nastaviti samo oni, koji su dali tu prisegu. Duhovi
su se uzburkali kad je u jednom mjestu netko stavio ma ku
u tabernakul (spremište za euharistiju), koja je, isko ivši iz
njega, izgrebla lice novog sve enika, kad je ovaj, ništa ne
slute i, otvorio spremište za vrijeme mise! Kad su austrijske
i pruske trupe upale u Francusku ugušiti revoluciju,
sve enici koji su odbili položiti zakletvu, dolaze u vrlo
nezavidan položaj. Mnogi su protjerani u izgnanstvo, a
mnogi masakrirani. Drugima je dopušteno nastaviti svojom
službom.
Prekretnica je nastala kada je revolucija sama po ela
dobivati karakter religija. Tu si je dao oduška val
antiklerikalizma. Kler je bio osu en kao nepatriotski, jer se
odbijao ženiti i na taj na in pove avati broj patriota!
Zahuktala se kampanja dekristijaniziranja Francuske. Ukinut
je krš anski kalendar i, umjesto njega, uveden desetodnevni
tjedan. Crkvena su zvona rastopljena i od njih napravljen
kovani novac. Crkvena služba je zabranjena, ali je svaki
deseti dan bio odre en za održavanje filozofskih ili
politi kih propovijedi; naizmjence su bile prire ivane
narodne gozbe i plesovi. Djeci su bila davana ' nekrš anska'
imena. Patriotske ceremonije su karakterizirale svete
zakletve i sveto drve e, a religiozna imena ulica su bila
zamijenjena revolucionarnim nazivima. Po provinciji su
razaslati ljudi s neograni enim ovlaštenjima za rješavanje
opasnih situacija stvorenih, bilo invazijom bilo kontrarevo-
lucijom. Drugi su od crkava napravili ' hramove razuma' .
Kler je bio prisiljavan ili na podnošenje ostavke ili na
ženidbu. Crkve su bile oplja kane. Pogreb svih umrlih se
otada obavljao na zajedni kom groblju, na ijim je vratima
pisalo: 'Smrt je jedan vje ni san' . Krš anstvo je ukinuto, a
umjesto njega je proglašen ' kult razuma' . U Parizu je
izvjesna gospo ica Maillard, operna plesa ica, obu ena u tri
boje nove republike, bila postavljena na prijestolje kao
božica razuma iznad najvišeg oltara u Notre Dame-u, gdje
je primila poštovanje revolucionara! Sve ostale crkve su ' na
zapovijed komune'bile zatvorene.
Do godine 1794. je uspjeh dekristijanizacije dostigao visoki
stupanj. Katedrale, kao i župne crkve, u ve ini gradova su
pretvorene u ' hramove razuma' . Ali u selja kim krajevima,
gdje se ve ina nije dala otrgnuti od stare religije, u inak se
mogao izvesti samo vojnom silom. U mnogim gradovima su
djevojke vodile procesiju prema oltarima, podignutima
novoj religiji, oki ene ili kao ' razum' , ili kao 'sloboda', ili
pak kao ' priroda'. Oko 200.000 sve enika je rezigniralo i
oženilo se. Drugi, koji su ve ranije bili izvan zakona su, ili
emigrirali ili se potpuno povukli. Ipak, Robespierre je
uo io da se taj kult razuma previše približio ateizmu pa je
kao utjehu, po eo davati prednosti polaganom približavanju
krš anstvu; godine 1793. je stoga uveo kult ' najvišem bi u'
da bi kod istog oltara ujedinio i katolike i protestante. Taj je
kult imao jednu dogmu, besmrtnost duše, i samo jednu
uputu: ini svoju dužnost kao ovjek. No, oko 1794. je

dekristijanizacija istrošila snagu pa je u velja i iste godine
odre ena zajam ena sloboda vršenja religija. Ali, upravo u
tom trenutku kad je izgledalo da je crkva pred samim
povratkom, revolucija je udarila na samoga papu. Godine
1796. Napoleon je vodio kampanju u Italiji, gdje je u
sjevernoj Italiji postavio odre eni broj republika na
francuski na in. Kada su papine trupe iz potaje ubile jednog
njegovog generala, on je zatvorio papu i odveo ga u
Francusku, gdje je ovaj uskoro nakon toga umro (u Valence-
i). Godine 1800. je kod Marengoa porazio Austrijance i
postao je gospodar Italije. Godine 1801. je potpisao
konkordat s papom. To je ujedinilo dvije crkvene partije, ali
i nametnulo ograni enja:
1. Svi biskupi moraju uru iti otpusnicu papi; prvi konzul
ima pravo imenovati biskupe, a papa ih ima pravo postaviti
kanonski;
2. Crkva ne može tražiti da joj vlasništvo bude vra eno.
Kler e primati pla u od države;
3. Religiozna praksa e biti ograni avana kad god to budu
tražila policijska pravila o vo enju javnoga reda.
Tim zadnjim pravilom, Napoleon je želio smanjiti papinu
kontrolu, a crkvu, kao vezivnu silu francuske politike,
upotrijebiti za svoje ciljeve. Papa je bio prisiljen obaviti
krunidbu Napoleona za cara nove faze revolucije: Carstva.
Ali papa mu se odbija pridružiti u blokadi Engleske.
Napoleon je osvojio papinu državu, i bio je, naravno,
ekskomuniciran. Napoleon je zatvorio papu i odveo ga u
Francusku, gdje ostaje do 1814., godine Napoleonovog
poraza.
Be ki kongres (1814.-15.) je donio op i mir za Europu,
nakon približno 30 godina rata – mir koji je trajao 100
godina. Ne priznaje revoluciju, obnavlja stari poredak,
Bourbone vra a na francusko prijestolje, a Napoleona
protjeruje na Sv. Helenu. Papa je vra en kao apsolutni
monarh papskih država. Ali Francuska se više nikada ne e
mo i vratiti na po etnu poziciju: Dekristijanizacija nije
uspjela, ali se iz nje rodio antiklerikalizam. Katoli ka je
crkva, ne više pod monarhovom dominacijom, sve više
gledala prema Vatikanu zbog podrške.
Revolucija je duboko transformirala i katoli ku crkvu u
Njema koj. Katoli ki kneževski biskupi izgubili su svoj
feudalni položaj. Pod op om organizacijom, mnogim su
katolicima upravljali protestantski vladari. Crkveno
vlasništvo je oduzeto, a samostani demontirani. Crkva je
bila reducirana samo na jedno državno sredstvo: I njene
škole i kler su uzdržavani od države.
CRKVA U RUSIJI
Nakon invazije Muslimana, središte pravoslavstva je
premješten u Rusiju, a kasnije u Moskvu. Tamošnji su
sve enici bili gotovo nepismeni, a narod jedva da je izašao
iz poganstva. Krš anstvo je bilo izjedna eno s izvjesnim
sistemom ustanovljenih oblika molitve, a pošto se držalo da
one posjeduju neku magi nu mo , i najmanja promjena
mogla bi je lišiti djelotvornosti.
CRKVA I DRŽAVA: Godine 1503. dogodio se

rascjep u okviru pravoslavne crkve nakon crkvenog Sabora,
na kojem su raspravu vodili Nil iz Sore i Josif, opat iz

Volokalamska. Sve se to preokrenulo do stupnja
uklju ivanja crkve u svijet. Dvije grupe koje su proizašle iz
ove rasprave, bili su posjednici ili josifovci (sljedbenici
Josifa) i neposjednici. Posjednici su vjerovali u blisku
povezanost crkve i države, dok neposjednici to nisu
vjerovali. Pobjeda posjednika je dovela do velike
podložnosti crkve državi, naro ito za vrijeme vladavine
Ivana IV.
FORMIRANJE STARIH VJERNIKA: Sredinom

17. stolje a je jedan sposoban i agresivan patrijarh, Nikon,
želio proširiti vodstvo kralja nad itavim pravoslavnim
narodom. Ali to je uklju ivalo napuštanje izolacije, za koju
su Rusi na razli ite na ine prionuli i standardizaciju
liturgija. Bliži odnosi s pet patrijaraha na istoku, zahtijevali
su reviziju ruskih crkvenih knjiga prema starim tekstovima.
Pažljivo ispitivanje je pokazalo da su na mnogim mjestima
gr ke knjige u redu, dok su ruske krive. Prijevodi su bili
puni nedostataka, greške su se provla ile kroz nepažljivo
prepisivanje. Nikon je zbog toga predložio reviziju ruskih
oblika službe, nije bio zadovoljan pukom tekstualnom
korekcijom. Rezultat je bio podjela (rus. raskol) starih
vjernika (ili raskolnikovi, od raskol zna i podjela), koji su
se odvojili od crkve pod vodstvom prote Avvakuma. Rije
'starovjerci', ustvari, zna i privrženici starom obi aju. Oni
su mislili da je antikrist bio pušten u crkvu, a da je vode a
uloga Rusije bila izazov. Mnogi su izbjegli u Sibir i
Kareliju. Nikon je godine 1666. bio lišen asti patrijarha, a
kako su mislili da je on antikrist, o ekivali su da e kraj
svijeta do i te godine. Zbog toga ni ljetina nije zasijana,
neki su se ljudi popeli na drve e, obukli u bijelo, a neki su
se ak smjestili u neudobne lijesove gdje su ekali kraj. No
ništa se nije dogodilo. Mnogo precizniji prora uni su poka-
zali da e kraj do i godine 1699. Sada su u Petru Velikom
vidjeli Zvijer, jer je ostvario bezbožne reforme. No opet se
ništa nije dogodilo.
Stari vjernici su postali progonjena manjina, od kojih su
neki spalili sami sebe radije nego da padnu u ruke njihovih
progonitelja. Sami su sebe nazivali ' oni bez sve enika'
(bezpopovci) i gorljivo su tražili mu eništvo. To je tako
trajalo sve do vladavine Petra Velikog. Danas se procenjuje
da ih je ostalo još oka pola milijuna.
RAST SEKTAŠTVA: Za vrijeme perioda ozna enog

podjelom, razmnožile su se nove sekte, neke zahvaljuju i
stranim utjecajima, neke pak zahvaljuju i doma im
snagama. Mnogi su Rusi tražili zadovoljenje svojih
religioznih potreba izvan crkve, na koju su oni gledali kao
na neduhovnu. Neki su se obratili na misti ki protestantizam
i slobodno zidarstvo. Zaista su se pojavile mnoge neobi ne
sekte, kao npr. hlisti (bi aši), skoptci (kastrati), duhoborci
(duhovni rva i) i molokani (pija i mlijeka). Pogledajmo
dvije zadnje grupe. Molokani su bili prili no evangelikalni.
Oni su taj nadimak dobili odbijaju i držati postne dane koje
je propisala pravoslavna crkva, a tih su dana jeli sir i sireno
mlijeko. Njihova je služba bila jednostavna: itanje Biblije,
molitva, pjevanje psalama i pjevanje itavih poglavlja iz
Svetog Pisma. Duhoborci su, s druge strane, bili mnogo
neoortodoksniji: Vjerovali u preegzistenciju i seljenje duše,
podvojenost tijela i duha i u ' kristovstvo'. Prema tom
konceptu, Bog boravi u srcima svih vjernih krš ana, a Krist

se iz generacije u generaciju utjelovljuje u jednom ovjeku,
kojega sam odabire. Prema tome, ovdje se pojavljuje
dinastija 'Krista'
. Mnogo ekstremnije sekte karakteriziraju
radikalnije tendencije, i u moralu i u društvenoj praksi, što
je izazivalo progone – to im je naprosto postala sudbina.
USPON DRŽAVNE KONTROLE: Ta je podjela

oslabila crkvu i omogu ila Petru Velikom (1672.-1725.)
izvršiti svoj naum podre ivanja crkve državi. U njegovo
vrijeme patrijarh postaje ' izvršitelj'(administrator). Godine
1721., ugledavaju i se na Zapad kao i obi no, Petar je
ustanovio tijelo prili no sli no onome, koje su luterani
nazivali konzistorij, i dao mu je zadatak upravljanja crkvom
pod krunom. Taj je odbor potom odjednom izjavio, da je
samo ime sinoda vrlo važno za lojalnost crkve, i tako su oni
postali 'Sveti Sinod' , koji je ruskom crkvom upravljao do
1917. godine.
Nakon vladavine Petra Velikog, uslijedile su serije
vladavina prosvijetljenih despota. Tokom vremena, crkva ih
je sve više iritirala, a inteligencija se dosta otu ila od nje.
Seoski rituali su stajali u neobi noj opreci spram površnog
deizma, sve više karakteristika obrazovanih laika, koji su
sve enike nazivali ' ora ima u sve eni kim odorama.'
Carica Ana (1730.-40.) je otvoreno prezirala pravoslavnu
crkvu, a kler je tretirala s mnogo više omalovažavanja nego
ijedan kralj i prije i poslije nje.
Katarina Velika (1762.-96.) je tako er imala malo
simpatije prema ruskoj crkvi, pošto je bila njema ki deist.
Pod njenim pokroviteljskim, ali prezirnim despotizmom,
crkva je ak po ela pokazivati znakove obnovljene
živahnosti. Godine 1764. je izvela dalekosežnu
sekularizaciju manastirskih posjeda, koriste i to bogatstvo
za državu i obrazovanje klera.
U toku njene vladavine, menoniti su došli u Rusiju (1788.)
kao odgovor na pozivanje doseljenika iz Zapadne Europe.
Oni su nudili potpunu religoznu slobodu i slobodu od vojne
regrutacije. U toku sljede eg stolje a, osnovano je nekih
pedeset kolonija, prva u Ukrajini, zatim duž Volge i na
kraju na Uralu i u Zapadnom Sibiru. Ali u 19. st. otpo ela je
emigracija u SAD-u, pošto je njihov prethodni status bio
opozvan.
Teološke akademije su osnovane u St. Petersburgu, Kievu i
Kazanu, a kasnije i u Moskvi. Sada je, umjesto latinske
skolastike koju je uveo Petar Mogila (1586.-1647.),
tendencija povratka postajala istim izvorima pravoslavne
teologije, patristi koj tradiciji.
CRKVA U NJEMA KOJ

Uspon državne kontrole
Nakon zaklju enja tridesetogodišneg rata 1648. g., vidimo
rast državne kontrole nad crkvama u Prusiji. Taj je trend,
nakraju, doveo do svjetovne države, koja traži da zamijeni
crkvu u pridobivanju podani ke vjernosti ljudi (usp.
Hitlerovu Njema ku).
Godine 1539. Joachim Hektor uvodi reformaciju u
Prusiji.

Godine 1608. Johann Sigismund postaje kalvinist, ali odbija
prisiljavati luterane da prihvate njegovu religiju.
Fridrik I. razvija ideju tolerantne krš anske države. Za
vrijeme njegove vladavine (1640.-1688.), hugenotske
izbjeglice iz Francuske i Salzburga su dobro primljene.
Njegova je žena pozvala Leibnitza u Berlinu kao predava a.
Osnovan je Univerzitet u Halleu, koji postaje odsko na
daska pijetisti kog širenja pod Spenerom.
Fridrik Vilim I. (1688.-1740.) je doveo taj sretan period do
kraja. On je smatrao da su sve religije jednako vrijedne te da
stoga država mora ispuniti prazninu i postati najvažnija. On
je pokušao propisati shemu luteranske službe i teme
kalvinisti kih propovijedi. Bezuspješno je pokušavao
ujediniti reformirane i luterane. Katolike je tolerirao.
Krš anski rje nik je postao sekulariziran i politiziran.
Fridrik II. Veliki (1740.-1786.) je prvi koji je priznao, da
je na prijestolju nekrš anin. Državni sistem je postao još
stegnutiji, a crkva je postala samo jedan od zubaca na
kota u birokratske mašinerije svjetovne države. Njegovi
osobni pogledi su diktirali njegovom politikom: Sve su
religije jednako lažne, no one ipak, unutar vojnih
razmatranja i ekonomskih sredstava, mogu postati
svrsishodne. Crkva je bila koristna zbog toga što je poticala
takve kvalitete kao integritet, lojalnost, pot injavanje i
poslušnost. Na koncu je ipak njegova politika dovela do
postavljanja države na mjesto crkve, a ne do tolerancije.
Dva su doga aja utjecala na taj razvoj:
a) Tridesetogodišnji rat je ljude op enito u inio cini nima
spram religije;
b) Uspon prosvjetiteljstva je pod utjecajem takvih ljudi, kao
što je bio Voltaire.
Prosvjetiteljstvo je vodilo opovrgavanju duhovnog života,
ali isto tako i pove anju stupnja obrazovanja propovjednika.
Mnogi studenti sve enici su zapo eli kao ku ni u itelji,
(usp. Kant, Hegel, Fichte, Schleiermacher), pošto su
predstavljali državu koja im je i dalje vezala ruke. Ali je u
to vrijeme me u uglednim ljudima u Njema koj bilo mnogo
prosvije enih i u enih ljudi. Ipak, tadašnje su propovijedi
težile tome da postanu prikaz u enosti sa, u cjelini, vrlo
malo duhovne hrane. Usp. primjer propovijedi na tekst:
'Štoviše, izbrojane su vam i vlasi na glavi' :
a) Porijeklo, stil, oblik i prirodna pozicija naše kose;
b) Ispravna briga o kosi;
c) Prisje anja, podsje anja, opomene i utjeha izvedena iz
naše kose;
d) Kako se brinuti za kosu na dobar krš anski na in i time
se dobro poslužiti.
USPON PIJETIZMA
Univerziteti su još uvijek bili sputavani starim uzorima
mišljenja. Literatura je bila na umoru, a znanost sumnji ava.
Umove seljaka je još uvijek mu io strah od vještica. Bio je
raširen antisemitizam.
Pod takvim okolnostima je ro en pijetizam. To je bio
protest žive vjere protiv beživotne i nepopustljive
ortodoksije. Kao i svaki duhovni revolucionarni pokret, on
je imao svoje prete e i pionire. Himne Paula Gerhardta,
djela narodne pobožnosti poput Arndtovog Pravo
krš anstvo, slikovito i realisti no propovijedanje ljudi, kao
što su Schupp i Grossgebauer, održalo je na životu duh
izvorne luteranske pobožnosti. Me u velikih autora

crkvenih pjesama ovog razdoblja su bili Paul Gerhardt
(luteranski), Joachim Neander (kalvinist) i Gerhardt Ter-
steegen (pietist). Kao reakcija protiv pietizma Schmolk i
Neumeister su postali kapelani starijeg, konzervativnog
luteranizma. Oni su protestirali protiv "muzi ke inovacije"
pietista i moravaca. Kasnije je nastao izmak kongregacijnog
pjevanja, zbog utjecaja pijetisti kog pokreta i sekularizacije.
U ovu besperspektivnu situaciju je došao J.S. Bach. Spitta
kaže da "je pijetizam dokinuo dobru crkvenu muziku, tako
da Bach, kad je došao na scenu, imao je malo materijala na
razpolaganju.
Utjecaj velikih njema kih mistika je tako er bio zna ajan.

Najodgovorniji za rast pijetizma je bio P.J. Spener (u
1705.). Godine 1675. je objavio Pia desideria (Pobožna
žudnja), koja je napadala na postoje e zlo u crkvi.
Baziraju i se na Luthera, on je pozivao na oživljavanje,
obnovu osobne vjere. Godine 1694. je osnovan Univerzitet
u Halleu, koji je postao središte novog pokreta. Kroz
teološki fakultet su svake godine prošli mnogi studenti, a
Univerzitet je tako er podu avao osnovama i službenike
pruske države. Pod Frankeom, njegovim nastavlja em,
Bibliji je vra eno središnej mjesto u pobožnosti i zapo eta
su mnoga filantropska djela. Pijetisti su tako er bili pioniri
u promicanju protestanskog misijskog rada, prvo u južnoj
Indiji i Južnoj Americi. Bengel, poznati biblijski u enjak, je
itavom pokretu dao mnogo više ravnoteže, kombiniraju i
osje ajnost i mišljenje, individualno obra enje i odgo-
vornost prema zajednici.
ZINZENDORF: Izuzetna osoba kasnije faze pijetizma

je grof Von Zinzendorf. On je bio ovjek strogog
emocijalnog temperamenta. Vjerovao je da je znak pravog
krš anina jednostavna i djetinja vjera: Dovoljno je vjerovati
u mo Isusove krvi i potpuno vjerovati u zasluge Božjeg
Jagnjeta. U živim, esto erotskim slikama, on je opisivao
odnos duše s Kristom.
Zinzendorf dolazi iz aristokratske austrijske porodice. Preko
svoje prabake dolazi u dodir sa pijetisti kim u enjem
Frankea. Uvjerenja je, da krš anstvo može shvatiti samo u
pojmovima drugarstva. Ali kako to živjeti? Prekretnica je
nastupila godine 1722., kada je pružio azil progonjenoj
Moravskoj bra i na svojim imanjima. Anabaptisti,
karizmatici i druge sekte su na njegovim imanjima našle
pribježište. No, uskoro je došlo do napetosti razli itih grupa.
udo se pojavilo 17. augusta 1727., kada je za vrijeme
jedne ve ernje proslave Gospodnje ve ere došlo do pro-
bu enja i oni su postali bra a ujedinjena u ljubavi Kristovoj.
Ta se ljubav ovdje izlila na novi na in. Tako je zajednica u
Herrnhutu, (ranije Hutberg), postala središtem nove dina-
mi ke faze pijetisti kog pokreta. Razlikovno obilježje
njihova života bila je kombinacija jakog osobnog iskustva s
dubokim smislom za zajedni ko prijateljivanje. U
Herrnhutu je važnost osobnog iskustva bila ja e
naglašavana, ali su pretjeranosti bile kontrolirane
disciplinom zajedni kog života. Vremenom su se razvili u
odvojenu denominaciju – obnovljena Bratska crkva, ali
Zinzendorf nije bio taj koji ju je pokušavao organizirati.
Postepeno su bili obuzdavani i odve bujni tipovi emocio-
nalnog maštanja. Herrnhut je igrao zna ajnu ulogu u
ekspanziji misionarskog rada, otud su se organizirale misije

diljem itavog svijeta. Zinzendorf je bio nazvan najve im
njema kim evangelikalcem nakon Luthera.
Na žalost pijetizam nije držao Lutherovu istu doktrinu
opravdanja, ali zbog naglaska na religijskom iskustvu, se
vratio na predreformacijsku doktrinu augustinijanizma, gdje
je zburkano opravdanje i pove enje. Odatle Wesleyovo
u enje o drugom blagoslovu, koji omogu ava bezgrešno
savršenstvo.
Taj je pokret obnove stavljao glavne naglaske na obra enje i
obnovljenje, kao i na borbu dobra i zla, koja je nakon toga
slijedila u vjerniku. Postojalo je ovdje mnogo morbidnih
introspekcija kao i odbacivanja ' teologije'
: Kao objekti
napada bili su izabrani dogmatski teolozi i racionalisti ki
slobodni. Zinzendorf je rekao: Onaj koji želi shvatiti Boga
svojim umom, postaje prije ili kasnije ateist. Velika je
slabost pijetizma bila u tome što on nije davao intelektualne
odgovore, nije imao nikakvu apologetiku, što je stvorio
opasnu prazninu u krš anstvu, koju je ispunio racionalizam
19. stolje a. Pored svog religioznog utjecaja, pijetizam je
imao i nacionalisti ko obilježje i, kao takav, daje poticaja
novoj njema koj književnosti. Osu ivao je francusku
kulturu i pomagao u prevladavanju klasnih razlika. Opirao
se državnoj kontroli, te je na taj na in bio poticaj za
individualizam i romanti ki pokret. Uz to, pijetizam je
prekinuo protestantski religiozni zastoj me u državama te
tako olakšao jedinstvo.
Karakteristike pijetisti ke pobožnosti:
1) Teologija o krvi i stradanju (Kristovom) i zato se može
usporediti s rimsko-katoli kim pijetizmom ovoga
(baroknog) perioda s njenom intenzivnom preokupacijom
figure raspetoga Krista;
2) Kutija obe anja – ide ka izdvojenju teksta iz konteksta
Pisma;
3) Koncept o alternativnoj zajednici;
4) Važnost molitvenih sastanaka;
5) Vjerovali su, ponajprije, da Bog vodi kroz okolnosti, (np.
kroz bacanje kocke, traženje znaka itd);
6) Briga za misije u inozemstvu.
MORAVSKA MISIJA: Pijetisti ki je pokret vodio

prema zna ajnoj misionarskoj ekspanziji. Prve misije, u
po etku 18. stolje a, su bile usmjerene na britanske
kolonije, Indijance i crnce u Sjevernoj Americi i Karibima.
Nekako u isto vrijeme (1705.), pijetisti su u Halleu osnovali
Dansko-Hallsku misiju, što je bio odgovor na jedan apel
danskog kralja. Dva misionara su došla u Indiju, ali su naišli
na suprotstavljanja sa sviju strana. Oni su se usredoto ili na
podu avanje tamošnje djece, prevo enje Biblije na lokalne
jezike, propovijedanje Evan elja osobnog obra enja i
obu avanje lokalnog klera. Sve je to kasnije postalo zaštitni
znak evangelikalnih protestantskih misija.
Godine 1714. je u Kopenhagenu bila osnovana Viša
misionarska škola. To je misionarima jam ilo službeno
dansko odobrenje i potporu u udaljenim krajevima. Misio-
narska kolonija je zapo ela na Grenlandu godine 1722.
Drugi misionari su otišli prema državama zapadne Indije.
Oko 1800. Halle je obu io oko 60 ljudi za Dansko-
Halleovski poduhvat. Englezi su se tako er uklju ili kada je
Boehme nagovorio SPCK (Society for the Propagation of
Christian Knowledge) da podrži misionare Dansko-Hallea u
podru jima koja oni drže. Tako su u tim podru jima

pijetisti ki misionari držali službu britanskim trupama.
Najzna ajniji je dio tog pokreta bio red moravijanaca. Oko
1740. su moravijanci dosegli Djevi anske otoke, Grenland,
Surinam, Zlatnu obalu, Sjevernu Ameriku i južnu Afriku. U
18. stolje u je stotine njihovih misionara bilo poslano na
rad. Wesleyev susret s njima je preoblikovao njegovu
službu. U engleskim i ameri kim je kolonijama probu enje
oblikovalo misionarski poduhvat: Godine 1741. je škotski
SPCK poslao Hortona i Brainerda da rade me u ameri kim
Indijancima. Brainerdovi dnevnici i uspomene su kasnije
inspirirali takve misionare kao William Careya i Henry
Martyna. Moravski su misionari služili kao uzor
misionarskom napretku u 19. stolje u.
Moravski su misionari, prije svih velikih misionarskih
interesa, bili u Americi koncentrirani uglavnom na
nepovoljne okolnosti u kojima su se nalazili Crveni Indijan-
ci. Naseljenici (Pilgrim Fathers) i njihovi neposredni
nastavlja i, imaju te Indijance na svojim srcima. Oliver
Cromwell je tako er bio zainteresiran da oni postanu prvi
pogani koji e postati britanski podanici. Gustav Adolf je
1555. poslao misiju u Laponiji. Calvin se nadao da e
uspjeti zapo eti evan eoski rad u Brazilu. Godine 1620. je
kralj Danske gonio svoje kapelane na propovijedanje
Evan elje Hinduistima. Hans Egede, norveški propovjednik,
je otišao Eskimima.
WESLEY, METODIZAM I
EVAN EOSKA OBNOVA
Engleska je crkva za vrijeme vlasti hanoverske dinastije, (od
1714. godine), imala mnogo slabosti: Nije se uspjela
pobrinuti za adekvatno obavljanje dušobrižni kih dužnosti,
njen župni sistem je bio krut, a nije se ni proširivala na nove
gradove.
Na ovu situaciju Bog je odgovorio pošalujuci´ veliku
obnovu. Svakako treba uzeti u obzir, što metodizam je bio
samo dio ve e evan eoske obnove. Osim metodizma bio je
tako er moravska misija pod vodstvom Inghama i Cennika,
kalvinisti ka misija u kojoj je Whitefield igrao važnu ulogu,
a kona no posebna obnova unutar anglikanske crkve.
'Sveti Klub'su osnovali John i Charles Wesley u Oxfordu i
nekoliko drugih koji su se ujedinili po principu ' budi dobar i
ini dobro'. Ve ina, ako ne i svi, bili su u potpunom
neznanju puta spasenja – vjere u pomirni ko djelo Kristovo.
John je bio akademik do tridesete godine – predava na
Oxfordskom univerzitetu i zare en u anglikanskoj crkvi.
Godine 1734. krenuo je prema novoosnovanoj ameri koj
koloniji u Georgiji, u namjeri da se angažira u misioniranju
Indijanaca. Na svom povratku je došao u kontakt s
moravskim misionarima – kontakt koji ga je uvjerio da on
nije bio stvarno nanovoro en. Postoji nejasnost što se ti e
prilike svog preporoda. C˘ak nakon njegove iskustva u
moravskoj misiji u Londonu, još uvijek nije imao sigurnost
spasenja. John je bio po temperamentu vrlo emocionalan, a
moravci, kojih je konsultirao, su bili vrlo subjektivni u
svojoj doktrini, koja je bila u biti predreformacijska: nisu
držali cvˇrsto doktrinu o opravdanju po vjeri. Osim toga od
njih je Wesley dobio doktrinu o bezgrešnom savršenstvu
koje navodno slijedi neka subjektivna iskustva. Wesley,
traže i o ajno sigurnost spasenja, je posjetio Zinzendorfovu

zajednicu u Herrnhutu (Njema ka), ali bez rezultata. Na
kraju je došao do zaklju ka da je našao sigurnost, kad je
vidio pozitivne rezultate u propovijedanju.
Po eo je propovijedati, ali kako su mu mnoge crkve
zatvarale vrata, morao je to esto initi pod vedrim nebom.
Poduzimao je duga putovanja diljem Engleske, o emu je
bilježio u svom dnevniku, koji je kasnio postao slavan. On
se posebno koncentrirao na gradove i industrijske centre, a
naro ito London i Bristol. Tisu e ljudi su se obra ale. Ali je
Wesley postao poznat uglavnom po vrstoj organizaciji,
koju je ostavljao iza sebe, od ega je metodizam i dobio
svoje ime. Obra eni koje je Wesley ostavljao za sobom, bili
su svi opomenuti na tjedne ili dva puta u tjednu, susrete s
drugim obra enicima, kako bi se me usobno karali,
podu avali i opominjali. Sastajali su se u grupama od po
dvanaest. Grupe su bile nazivane ' razredi'. Svaki razred je
imao vo u koji je nadgledavao rad i skupljao ' razredni
novac' . Prvi je takav razred osnovan godine 1742. u
Bristolu. Bila su osnivana i susjedna društva u okruzima ili
vijencima. Tom slijedu dodani su i tromjese ni susreti,
nakon što je jedan kraj bio kompletiran. Nadzornik je
nadgledavao svako okružje. Oni su imali veliki broj lai kih
suradnika i dobru financijsku podršku. Život vjernika je bio
podvrgnut disciplini do zadnjeg detalja: Svaki je lan morao
zapisivati svoje pobjede i poraze, a njihov je na in života
bio podvrgnut strogom ispitivanju. Napredak u odgovor-
nosti zna io je pove anje discipline. Kazna za pogrešku je
bila istjerivanje.
Wesley je stalno posje ivao siromašne i ak za njih tražio
priloge. On je energi no zahtijevao društvenu reformu.
Mnogi su izjavili da je metodisti ka obnova spasila
Englesku od revolucije, kakva se dogodila u Francuskoj.
Za vrijeme Wesleyeva života, metodizam je ostao pokret
unutar engleske crkve, ali je 1795., etiri godine nakon
njegove smrti, došlo do raskida s crkvom.
Mnogi su unutar crkve bili za Wesleya, ali je bilo i onih koji
su bili protiv, poput biskupa Butlera koji je rekao:
Gospodine, to pretendiranje na izuzetna otkrivenja i darove
Svetog Duha, je grozna stvar – jako grozna stvar. Ali je
zato biskup Loath rekao: Gospodine Wesley, ho u li ja mo i
sjediti do Vaših nogu na drugom svijetu? ovjek po imenu
Asbury je donio metodizam u SAD-u, gdje su
superintendanti postali poznati kao biskupi. Metodisti su
ostali vjerni engleskoj kruni za vrijeme ameri kog rata za
nezavisnost. Tijekom 18. stolje a ono što je karakteriziralo
debatu izme u kalvinista i arminijanaca bila je krajnja
zloba. Toplady je nazivao Johna Wesleya “punoglavcem u
bogoslovlju”, a Wesley je na to uzvratio nazivaju i Top-
ladya “onim podmuklim mrziteljem sustava evan elja”.
Ipak, metodizam je ostao religijom priprostih slojeva
društva u Engleskoj i nije ostvario nikakav u inak na više
slojeve. William Wilberforce, mladi lan Parlamenta,
zahvaljivao je Bogu što nije postao ‘zatucani, prezreni
metodist’. Zadatak evangeliziranja viših klasa je tako pao na
evan eoski pokret unutar anglikanske crkve.
WHITEFIELD: George Whitefield se obratio tri

godine prije Wesleya, na Oxfordu. On je pionir
propovijedanja pod vedrim nebom. U Bristolu se pri alo da
ga je vozilo trinaest ludih ljudi. On je za razliku od
Wesleya, bio kalvinist i bolji govornik. Bio je uklju en u

Škotsku obnovu. U Walesu je s Whitefieldom sura ivao
Howel Harris. Tamo je propovijedanje bilo na velškom.
Daniel Rowland je pomogao piscu crkvenih pjesama
Williamu Williamsu. U Engleskoj je Isaac Watts napravio
pravi prodor komponiranjem himni, pošto ih je pisao prema
novozavjetnim sadržajima, osjetno zanemarenima u javnim
službama, jer se su pjevali samo psalmi. Prodor je bio
trostruk:
1) Psalmi su bili prepisani prema novozavjetnih konceptima.
Npr., Psalm 72 je prepisan kao: Isus e kraljevati gdjegod
e kružiti sunce… Tako je Watts kristianizirao psalme.
2) Želio je slobodu da parafrazira psalme. Ustvari on
parafrazirao cijeli psaltir.
3) Želio da psalmi izražavaju misle i osje aje krš anskih
pjeva a, a ne one starozavjetnog psalmista
Godine 1736. Whitefield je posjetio Georgiju, gdje je

osnovao jedno sirotište i angažirao se na mnogim
propovjedni kim putovanjima. U Engleskoj ga je podrža-
vala grofica Huntingdon, koja je sagradila više kapela za
Whitefieldove obra enike. To je na kraju dovelo do
odvojene denominacije nazvane Countess of Huntingdon's
Connection.
Wesleyev brat, Charles, je na po etku podupirao odvojenje
John-a od Whitefielda, ali malo po malo Charles se približio
Whitefiedovu teologiju i jednom prilikom je želio sura ivati
s njom, ali Whitefield ga je savjetovao da ostaje kod
Wesleya.
Anglikanski evangelikalci su kasnije osnovali Clapham

sektu, koja je izrasla iz istog pokreta. Ta je sekta vodila
kampanju protiv ropstva (William Wilberforce). Uz to, oni
su osnovali CMS (Church Missionary Society), BFBS
(British and Foreign Bible Society) i Religiozno društvo za
izdavanje traktata. Isti je pokret pokrenuo zna ajnu
misionarsku aktivnost. CMS je bio pohvalno napomenut.
BMS (Baptist Missionary Society), Baptisti ko misionarsko
društvo je poslalo tako zna ajne ljude kao što su Carey,
Henry Martyn, a iz SAD-a, Adoniram Judsona u Burmu.
Manje poželjni elementi združeni s evangelikalcima tog
vremena, bili su njihovo morbidno preokupiranje smr u. U
svojoj reakciji protiv racionalizma, oni su dopustili nespu-
tani odušak svojim emocijama. Prema teologiji nisu imali
povjerenja i otrcanim frazama su opovrgavali razumne
argumente. U njihovoj intenzivnoj preokupiranosti s
individualnim spasenjem, bili su skloni minimalizirati
zajedni ki život crkve.
Nekako u isto vrijeme, sli na se obnova dogodila i u
Americi. Po pitanju zajedni ke obnove, postojalo je mnogo
kontakata izme u ta dva kontinenta.
Izvorno, u Americi to nije bio jedan pokret ve više njih,
koji su se pojavili u Northamptonu, Mass., gdje je
propovijedanje Jonathana Edwardsa duboko uznemirilo
itavu zajednicu. U New Jerseyu, Freylinghausenu su
postignuti zna ajni rezultati, a isto tako je uspio i Gilbert
Tennent u Pennsylvaniji. Te razli ite strane su se združile
zahvaljuju i Georgeu Whitefieldu. Crkve bilježe
fenomenalan rast. Prezbiterijanci i baptisti se brzo šire, isto
tako i novi metodisti, koji postaju jedna od najve ih grupa u
zemlji. Ranije neaktivni krš ani izlaze iz neutralnosti, poti u
misioniranje Indijanaca (usp. David Brainerd). Primjetan je

rast grupa koje se suprotstavljaju ropstvu. Obnova tako er
rezultira podjelama unutar denominacije izme u onih koji
su za ropstvo i onih koji su protiv njega.
TEOLOGIJA U NJEMA KOJ u

19. st.
Za vrijeme ovog perioda, od svih europskih zemalja, samo u
Njema koj su se teološke misli razvijale na veliko. Mjesto
odakle se ono širilo na sve strane, bio je Berlin.
SCHLEIERMACHER (1763.-1834.) je radio u

Berlinu. Možemo ga nazvati ocem moderne teologije.
Njegov prilaz je bio radikalno nov. On je u inio hrabar
pokušaj da religiju nakon prosvjetiteljstva i racionalizma
vrati na onu poziciju, koju je ona ve imala u intelektualnom
svijetu, ali je ine i to, krš anstvo još više razvodnio.
Schleiermacher dolazi iz pijetisti ke tradicije. Imao je
pijetisti ki uvid o potrebi za religijom osje aja i iskustvo do
tako ekstremne mjere, da je religija postala ništa osim
osje aja i iskustva. Sada se ona gleda kao studij otkrivenja u
smislu religioznih iskustava pojedinca. U enje Biblije nije
više smatrano mjerodavnim. Za njega je religija bila
osje anje zavisnosti, dok je samo to osje anje Bogom dano
(tj. intuicija). Tako ono leži u osnovi svih religija; ono po
emu se krš anstvo razlikuje od ostalih je ideja otkupljenja.
Osnovna Kristova stvar nije bilo ni njegovo u enje, ni
ispunjenje proroštva, ni uda, ve njegova potpuna svjesnost
Boga ' koja je bila istinita egzistencija Boga u Njemu'. On je
jedno savršeno otkrivenje Boga u ljudskom rodu. Njegovo
djelovanje kao spasitelja, sastoji se u tome da drugima pruža
silu vlastite svjesnosti Boga. Grijeh je suprotnost toj
svjesnosti ili stanje u kojem je svjesnost Boga u ovjeku
nepotpuna. Biti spašen zna i biti iznešen iz uslova u kojima
se svijest o Bogu zatamnjuje u uslove, gdje je ona jaka. Na
ovom mjestu, Schleiermacher brka grijeh s posljedicama

grijeha. Ni nebo ni pakao nisu baš sami po sebi razumljivi.
Besmrtnost je pod znakom upitnika. Za razliku od mnogih
njema kih teologa, on je crkvenoj autonomiji i slobodi od
državne kontrole pripisivao veliku važnost.
On je postao osnovni izvor kasnije liberalne teologije.
Schleiermacher je nastavio tamo gdje je Kant stao. Strogo
odvajaju i religiju od teologije, izbavio je religiju od
racionalnih napadaja skeptika, ali na uštrb sadržaja.
Spasenje se sastoji od opetovanja religioznog iskustava
Isusa u nama. Kombiniranje neadekvatnog pogleda na
ljudsku grešnost, dovodi do nepotpunog shva anja djela
Isusa Krista (došao je da nam pokaže primjer da bi u nama
pobudio svijest za Boga), koja opet dovodi do niskog
pogleda na njegovu osobu ( ovjek koji je bio savršen i bez
grijeha) i što zapravo protje e kroz cijelu liberalnu
teologiju.
KANT (1724.-1804.) napada same osnove racionalnih

dokaza. Spoznaja je bazirana na pojavama (fenomena) koje
zapažamo, a ne na stvarima po sebi, tako da ovjek ne može
imati racionalnu metafiziku ili racionalnu teologiju. Upravo
zbog toga tradicionalni dokazi o Božjem postojanju nisu
valjani. Ono što je zapravo rekao je, da ovjek ne može biti
siguran u ono što vidi. Samo uro ene ideje su pouzdan vo-
di . Najjasnija uro ena ideja je ona o osje aju bezuvjetne
moralne obveze. Vjera u Boga, slobodu i besmrtnost imaju
smisla samo kada su pretpostavljeni. Kant je naglašavao
moralnu svijest, dok je Schleiermacher naglašavao
religioznu svijest.
HEGEL (1770.-1831.) prikazuje rekonstrukciju teologije

koja je bazirana na jednom potpuno razli itom planu. On je
tako er bio idealista, ali je odbacivao Kantov stav spram
realnosti. Ako su stvari po sebi nespoznatljive, mi dakle
uop e nemamo sredstva da ih spoznamo. Ipak, sve je
spoznatljivo ovje jim duhom, pošto univerzum može biti
prikazan u terminima izra enima iz jednog racionalnog
principa (Apsolutne ideje). Priroda i historija su razvojni
procesi kroz koje se realizira sam duh. On postaje
samosvjestan samo u ovjeku. Racionalni duh, kako bi se
mogao razvijati, prolazi kroz me udjelovanja
proturje nosti, da bi na kraju završio pomirenjem
suprotnosti. Samo filozofi mogu razumjeti tu ' misteriju'–
religija istu stvar, koju filozofi spoznaju samo prikazuje, ali
pojednostavljeno i u slikovnoj formi, kako bi to bilo
razumljivo za mase.
Hegel je konstruirao takvu filozofiju za koju je tvrdio, da
sadrži supstanciju sve ranije filozofije. On je krš ansku
doktrinu vidio kao figurativan izraz njegove filozofije.
Iz ovog rezimea njegove filozofije, možemo otkriti sljede e
to ke:
1) Hegel je bio panteist. Ustvari, njegova filozofija je pravo
probu enje aristotelizma. Opasnost ovog gledišta za
teologiju je ta, da na kraju završavamo dualizmom; dobro i
zlo su oduvijek postojali i oboje su samo dvije strane jednog
nov i a. Ovo je isti gnosticizam i suprotstavlja se
biblijskom gledištu koje gleda na zlo kao na abnormalnog
uljeza u ovome svijetu, ija je sudbina da na kraju bude
uništeno. Ovaj utjecaj se može otkriti u teologiji Karla
Bartha;

2) Njegova filozofija svodi Boga na jednu bezli nu silu. To
nije Bog Biblije. Ovo je pridonijelo u vrš enju Luterana u
njihovom kristomonizmu: Samo u Kristu je Bog otkrio
Sebe. Pod utjecajem hegelijanizma, vremenom, na Krista se
po elo gledati kao na suvereni primjer manifestacije
božanskog duha u ovjeku. Prirodna teologija je bila
predata filozofima;
3) Njegova ideja dijalektike dopušta mu izmirenje teološke
suprotnosti. Za njega ne postoji koncept ispravnog i
pogrešnog, ve samo djelomi nog ili nekompletnog, jer je
svaki razvoj u povijesti samo faza u napredovanju
dijalektike prema savršenoj sintezi. Na primjer, ovjek
može biti i spašen i proklet. Ovo objašnjava univerzalizam
Karla Bartha. To tako er ohrabruje evolucionarno gledište
na Pismo, koje je bazirano na konfliktu i izmirenju
suprotnosti, na primjer vjera i djela. Ovo je bila baza za
mnogu literarnu kritiku Biblije.
Hegel je zaista imao dobar obraz re i, da je krš anstvo ništa
manje nego pojednostavljena verzija njegove vlastite
filozofije. Na nesre u, mnogi ljudi su vjerovali njemu, jer su
u njegovoj filozofiji vidjeli pošten ljudski izlaz iz dileme
racionalne kritike stihova o natprirodnom u Bibliji. Drugim
rije ima, teološki aspekt Hegelove filozofije je bio ipak
drugi obrambeni mehanizam oblikovan tako, da osujeti
uspon plime racionalizma. Ovo ozna ava daljnje povla enje
od Biblijske objave. Karl Marks je bio jedan od onih, koji je
gledao kroz ovakav izgovor. Ve ina teoloških kriti ara zbog
toga pristupaju Bibliji kao uvjereni hegelijanci i onda
pokušavaju prona i uzor, koji bi pristajao ovim zamislima.
Drugim rije ima, mnogo teologije 19. st. jeste hegelijansko
itanje Biblije.
Hegel je imao ogroman utjecaj na 19. st. On je
filozofapologeti ar za pokret romantizma u literaturi i za
kasniju teoriju evolucije. Ustvari, sumnjivo je, bi li Darwin
mogao imati uspjeha kao što je imao, da nije bilo Hegelove
filozofije o preduslovljenom ljudskom umu da misli na
evolucionisti ki na in.
Hegelovi su se sljedbenici nakon njegove smrti podijelili na:
a) Desno krilo, koje je smatralo da je on prvak krš anske
ortodokoksije;
b) Lijevo krilo, iji je tipi an predstavnik Feuerbach, koje se
razriješilo od bilo kakvog religioznog zna enja u
Hegelovom nauku i okrenulo se pravo ateizmu;
c) Na one, koji su bili izme u.
Katolicizam u Njema koj

Katolicizam je, nekako u to vrijeme, bio na samom dnu, ali
je pod utjecajem romanti kog pokreta došlo do obnove sa
sjedištem u Tübingenu, pod Dreyom i Mohlerom. Oni su
odlu ili pokazati kako se vjera niti najmanje ne treba bojati
povijesnog kriticizma, kao ni filozofskih rasprava. Smatrali
su da je katolicizam jedna dobro strukturirana cjelina, za
koju je protestantizam samo jednostrano iskrivljenje.
Postavili su u pitanje sve eni ki celibat, privatne mise,
euharistiju pod jednim vidom i latinsku liturgiju.
STRAUSS I BAUR: Dvojica najgorljivijih Hegelovih

sljedbenika su bili D.F. Strauss (1808.-74.) i F.C. Baur
(1822.-89.).

Protiv njihovog u itelja oštro je reagirao Albert Ritschl.
Strauss je godine 1835. izdao knjigu Isusov život. On u toj
knjizi krš anstvo interpretira hegelijanskim terminima. Krist
stoji na mjestu jedne ideje, naime, ideje ispunjenja povijesti
– kona nog pomirenja svih ranijih suprotnosti. Isusov život
je mit, tj. konkretizacija u ukrašavanju koju je izvela
krš anska zajednica, onih ideja koje je Isus iznosio za
vrijeme svoga života. Na taj na in je Strauss želio izbje i
polemike izme u konzervativaca i liberalaca s obzirom na
povijesnost izvještaja iz evan elja. To je još jedan primjer
koji pokazuje daljnje povla enje pred plimom destruktivnog
povijesnog kriticizma.
Isus je bio obi an ovjek koji je povjerovao da je Mesija i
koji je ostavio tako velik utisak na svoje sljedbenike da ga
je njihova mitotvorna imaginacija preoblikovala u
božanskog natprirodnog Krista. Strauss nije objasnio na
osnovu ega je on tako uvjeren da Isus nije bio Mesija.
Baur je pokazao da je Strauss kritizirao samo onu povijest,
koju iznosi evan elje, bez da je izveo ijednu pravu kritiku
samog evan elja. On se stoga dao na posao da otkrije kako
se NZ pojavio i kako je bio sastavljen. Njegova hegelijanska
dijalektika mu je omogu ila vidjeti, kako je ono nastalo kao
produkt sukoba izme u judaizanata i univerzalista. To se
dade vidjeti iz antiteza koje se javljaju u Gala anima,
Rimljanima, I. i II. Korin anima – milost + zakon, vjera +
djela i duh + slovo zakona. Pavle je Isusa razumio bolje
nego prvotni u enici. On je shvatio da je Isus bio
univerzalist, ali je, kako bi postigao da njegove ideje budu
prihva ene, bio prinu en govoriti da je Isus bio Mesija,
kojemu su se Židovi nadali. Što su tekstovi bili napisani
ranije, to ja e dokumentiraju postojanje gornjeg sukoba.
Prije godine 150., rana crkva nikako nije uspjela dosegnuti
kona nu sintezu, koja je ujedno bila i pavlovska
(univerzalna) i petrovska (novi zakon, novo sve enstvo,
novi ritual). Vrhunac sinteze doseže etvrto evan elje, gdje
je Isus izjedna en s Logosom gr ke filozofije. I Strauss i
Baur krš anstvo ne vide kao rezultat posebnih konkretnih
doga aja, ve kao dio jednog idealnog, evolucionarnog
procesa, i njihovo korištenje povijesnih podataka uvijek je u
funkciji njihovih filozofskih pretpostavki. Oni su krš anstvo
obrnuli u mit (tj. zbir istinitih ideja, samo izraženih
slikovitim jezikom), dakle, u inili su isto ono što su i Grci
stalno nastojali u prvom stolje u crkvene povijesti.
RITSCHL (1822.-89.) je vrlo oštro reagirao protiv

takvih pogleda. On je bio sin biskupa Luteranske crkve.
Smatrao je Schleiermacherov pristup previše subjektivim pa
se okrenuo Kristu historije. Vjerovao je da su o evi Prve
crkve izopa ili krš anstvo time, što su u njega uveli gr ku
filozofiju i tako pretvorili Boga Biblije u apsolutnog
filozofa, a Isusa evan elja u Vje nu Rije gr kog
platonizma. Vidio je da po etak teologije nije vrsta gr ke
spekulacije, ve Božji zahvat u priznanju oproštenja grijeha
kroz Isusa Krista. No Ritschl je stalno nijekao doktrinu
izvornog grijeha i tvrdio da je mogu e živjeti bezgrešnim
životom. Smatrao je da ne postoji Božji gnjev protiv
grijeha; izmirenje, koje je Isus Krist donio, bitna je
promjena u našem odnosu prema Bogu, a ne obratno.
Njegovi su pogledi bili sljede i:
a) Inzistirao je na odvajanju teologije od filozofije.
Filozofija, naime, božansko otkrivenje na silu utiskuje u

kalupe krš anstvu stranih intelektualnih sistema. On je
prihvatio Kantov prikaz realnosti, ali je smatrao da stvari po
sebi mogu biti spoznate, i to kroz njihovo djelovanje na nas
i našeg odgovora na to djelovanje (usp. egzistencijalizam).
Bog se otkriva svojim osobnim utjecajem na ovjeka (usp.
Božja djela). Krš anstvo nije stvar intelektualnog pristanka
uz dobre argumente, ve odgovor osobe osobi, u kojem
volja igra ve u ulogu od intelekta. Izgledalo je kao da
krš anstvo time dobiva mnogo žu eno mjesto (kao Bog
procijepa) u jednom dobu, kada se inilo da je
diskreditirano filozofskom kritikom i znanstvenim otkri i-
ma;
b) Krš anstvo je nešto poput vrijednosnih sudova.
Vrijednosni sudovi se stvaraju u susretu s predmetima koji u
nama bude osje anje zadovoljstva ili boli, zadovoljenosti ili
razo aranja. To je vrsta opisa do kojeg dolazimo kroz
Bibliju;
c) Isus historije. Krš anstvo ništa ne duguje niti jednoj
drugoj religiji ili filozofiji. U novozavjetne izvještaje
možemo vjerovati (oni su vjerodostojni), iako nisu izraženi
znanstvenim jezikom. Na isti je na in za Ritschla i vjera u
Krista vrijednosni sud, a ne jedan rezultat prou avanja
povijesti. Za svakog vjernika, povijesne injenice postaju
Božje otkrivenje utoliko ukoliko se Isus u njima pojavljuje
za njega, te ga osposobljuju dijeliti božansko gospodstvo
nad svijetom. To je sli no Barthovom pogledu na inspiraciju
Svetog Pisma, gdje on brka inspiraciju i iluminaciju;
d) Ritschl zapravo nije vjerovao u božanstvo Krista; za
njega je ono bilo Njegova savršena ljudskost (bio je Bog u
smislu posjedovanja savršenog znanja o Bogu i bio je
povezan s Njim u moralnoj poslušnosti). Nije bio spreman
govoriti o preegzistenciji Krista, a Njegovo neprestano
djelovanje danas, shvatio je uglavnom kao Njegov
posthumni utjecaj;
e) Zanimao ga je termin ' kraljevstvo Božje' , ali ga je
tuma io kao moralno ujedinjenje ljudskog roda
posredstvom ljubavi. Njegova slaba doktrina o grijehu, do-
vela ga je vjerovanju da se ljudski rod postepeno razvija
savršenstvu. Smatrao je da je glavni zadatak crkve promjena
društva; socijalno evan elje.
Sve to je samo još jedan pokušaj da se krš anstvo opiše
terminima, koji e zaobi i trvenje s prirodnim znanostima.
Ritschlov pogled ima, gledano doktrinalno, slabih to aka:
a) Njegovo shva anje Krista je stvarno identi no onom koje
je imao Pavle iz Samosate (dinami ki monarhijanizam) –
jedna neosobna mo , Bog, je bila krajnje djelatna u ovjeku
Isusu. Isus postaje za nas Bog svojim djelom, koje je
inspirirano od Boga;
b) Njegov pogled na grijeh je nedostatan – on grijeh vidi
kao osje aj odvojenja od Boga (vi eno s naše strane). Božji
stav se nikada ne mijenja bez obzira na naše ponašanje;
c) Njegovo shva anje oproštenja prirodno slijedi iz
gornjega. Isusova smrt nije pomirbena žrtva za naše grijehe
– njena vrijednost leži u njenoj mo i bu enja vrste ljubavi
u Božju ljubav, i koja na taj na in privodi kraju otu enje od
Boga s moje strane. Ovdje Ritschl govori o reakciji ili našim
osje ajima prema jednom doga aju (tj. rezultat), a ne o
objektivnoj grešnosti ili objektivnom oprostu, (ta vrsta
znanja je od nas sakrivena).

KIERKEGAARD (1814.-55.): Druga osoba koja je
vrlo oštro reagirala na Hegela je Kierkegaard.
Hegelijanizirano krš anstvo, kako ga je on vidio, ušan enog
u Danskoj, je bila jalova sila lišena svih osobnih kategorija i
živosti. On je posebno zamjerao njegovoj definiciji grijeha
kao jednog vremenitog nesavršenstva, neizbježnog u
razvojnom procesu. Prema Kierkegaardu, ne postoji
intelektualni dokaz krš anstva. Npr. nemogu e je intelektom
pojmiti injenicu utjelovljenja. To je kontradikcija koja
može biti prihva ena samo ' skokom vjere' . Sa svojim
naglascima na kontradikcijama, on je vrlo blizak Pascalu, ali
kod njega nedostaje apologetski elemenat. On je bio
zainteresiran za odbacivanje sviju potpornja, koji ovjeka
drže u uspravnom položaju, tako da mu ne preostaje ništa
drugo do pouzdanja samo u Boga. Naglašavao je slobodu i
ugled pojedinca u reakciji spram Hegelovog sistema, gdje se
ovjek pojavljuje kao zup i u stroju ili broj crkvenog
sjedala.
Kierkegaard se može nazvati ocem i krš anskog i
sekularnog egzistencijalizma. Postao je jedan od najve ih
filozofskih utjecaja 20.-toga stolje a. Njegove glavne ideje
su sljede e:
Izme u Svetoga Boga i grešnog ovjeka postoji beskona na
provalija; Bog je ' apsolutno Nepoznat' . Ovu provaliju može
premostiti samo sam Bog, utjelovljen u Isusu Kristu. Ali
ovo je još stalno bilo prikriveno otkrivenje, shvatljivo za
one koji su imali vjeru. Puko povijesno znanje o Isusu od
male je koristi; bitna stvar je, susresti Ga osobno. A ovo se
može doživjeti samo skokom vjere, a taj skok je skok u
neizvjesnost.
Kierkegaard je utjecao na Bartha koji je prihvatio ideju o
'prikrivenom'otkrivenju i božanskom inkognitu. Njegove
ideje su se pokazale srodnima s idejama onih, kao Bultmann
npr., koji su bili naro ito skepti ni o našim sposobnostima
spoznaje povijesne osobe Isusa. Iako Kierkegaard nije imao
poteško e s prihva anjem zapisa evan elja, ostali, koji su
prihvatili njegovo gledište, su trpjeli od liberalne zbrke.
U mnogim slu ajevima, Kierkegaardovi pogledi su bili
zdrava i ispravna reakcija na mrtvu ortodoksiju luteranske
crkve, ali ako se njegove ideje uzmu kao dogma, mogu
povesti u zabludu. Istina je da postoji beskona na provalije
izme u Svetoga Boga i grešnog ovjeka, ali moramo imati
uvijek na umu da je ovu provaliju premostio Isus Krist u
povijesnim i objektivnim prilikama. Tako er moramo biti
svjesni toga da ovjek još uvijek odražava sliku Božju, iako
je ova slika iskrivljena grijehom. Kierkegaard kao da želi
naglasiti injenicu da je ovjek grešan zbog toga, što je
stvoren i ograni en. Istina je da puko povijesno znanje o
Isusu ne garantira vjeru, ali vjera se svakako zasniva i na
povijesnoj osobi (što je u inio u povijesti = križ i uskrsnu e)
i na osobi koja danas živi. Povijesni aspekt ne možemo
zapostaviti.
Evan eoski protestanti u Njema koj
Je li postojalo išta pozitivnoga u doga anjima Njema ke
19.-tog stolje a? Postojao je npr. E.W. Hengstenberg,
profesor teologije u Berlinu od 1828.-69., koji je vrlo vješto
izbjegavao pogubni utjecaj racionalizma, a pisao je i vrlo
bistre komentare i druge teološke knjige. Drugi teolog,
J.F.K. Keil je došao pod njegov utjecaj, a pisao je i dobre
komentare na knjige iz SZ.

U 19. stolje u se tako er vidio za etak baptisti kog pokreta
u Njema koj, zahvaljuju i Onckenu. Iako proizlazi iz mrtve
luteranske tradicije, na evangelikalnu vjeru dolazi nakon
kontakata s krš anima u Škotskoj. Kao promijenjeni ovjek,
vra a se u Hamburg, gdje postaje propovjednikom
evan elja. Baptista postaje pod utjecajem Haldanea i godine
1867. izgra uje prvu baptisti ku kapelu u Hamburgu,
usprkos mnogim suprotstavljanjima gradskih vlasti. Kroz
njega je evan elje zadobilo u Njema koj novi život. Bilo je
tako er mnogo protivljenja, uglavnom od strane luteranske
crkve, naro ito oko dvije stvari: Krštenje djece i pla anje
crkvenih taksi.
Prvu baptisti ku crkvu osnovali su misionari iz SAD-a. Ali
javnost i država bili su protiv takvih sekti; smatrali su ih
poput opasnih komunista, poligamista i po initelja mra nih
ina. Njihovi kolporteri izlagali su se opasnosti pla anja
nov ane globe ili zatvoru. Ustvari, sve do vremena
revolucije 1848.g., nisu stekli državno priznanje.
Baptisti ka se vjera širila prema isto noj Evropi, uglavnom
preko njema kih manjina, koje su ve bile tamo, i kroz rad
Britanskog i inozemnoga biblijskoga društva (BFBS), iji su
predstavnici bili tada pravi evangelizatori. Nijemci, koji su
prihvatili vjeru, širili su je dalje prema narodima s kojima su
dolazili u dodir. Kona no, kada su Nijemci morali oti i,
uglavnom na kraju II. Svjetskog rata, nacionalne baptisti ke
crkve su bile primorane stati na svoje vlastite noge. U Ru-
munjskoj i Rusiji je napredak bio vrlo brz, dok je u
Ma arskoj i Jugoslaviji bio mnogo sporiji, zbog starih
njema kih nacionalisti kih neprijateljstava.
CRKVA U ENGLESKOJ u 19. st.

Za vrijeme ovog perioda, zbio se ve i broj važnih doga aja:
a) Rast evangelikaca unutar anglikanske crkve;
b) Rast visokocrkvene struje (High Church) unutar
anglikanske crkve;
c) Rast liberalizma;
d) Rast krš anskog socijalizma;
e) Rasprave znanosti i vjere;
f) Rast novih neovisnih evan eoskih pokreta.
EVANGELIKALCI: Prvo ime koje se dovodi u vezu
s evan eoskim krš anima tog vremena je Charles Simeon
(1759.-1836.), iji je utjecaj zra io iz Cambridgea.
Oni su bili konzervativni i disciplinirani, svjesni svoje
odgovornosti pred Bogom za korištenje svojih darova i
vremena. Posvetili su se dobrim djelima i plemenitim idea-
lima, a iznad svega ukidanju trgovine robljem.
Evangelikalci su bili tako er odgovorni za osnivanje
razli itih društava: npr. Britansko biblijsko društvo.
HIGH CHURCH: Godine 1830. liberalci su došli do

mo i i upuštaju se u program reforme. Oni su reprezentirali
mo srednje klase. Kada je naredna konzervativna vlast
došla do mo i, godine 1835.-6., napravljene su preporuke za
reformu anglikanske crkve. Oxfordski pokret se javio kao
protest protiv reforme Svete crkve od strane bezbožnih
pogana. Vo e pokreta su bili John Keble, Newman i

Froude. Nazivali su ih i traktarijevcima, pošto su pisali
serije traktata – ti su traktati bili upu eni obrazovanijim
ljudima, a bavili su se pojedinim lancima vjere. Oni su po-
kušali ponovno potvrditi misteriju i dostojanstvo crkve.
Ipak, do 1845., pokret se uop e nije bavio na inima
dosezanja siromašnijih slojeva društva. Godine 1845. ih je
napustio Newman, koji je pristupio rimokatoli koj crkvi; to
je bio kraj pokreta.
LIBERALIZAM: Sjeme sumnje koje su posijali

racionalisti 17. stolje a i koje su njegovali skeptici i deisti
18. stolje a, rascvjetalo se u 19. stolje u. itav krš anski
pogon je stavljen u pitanje. Znanost, filozofija i povijest, sve
su bile pozvane pokazati da se krš anska vjera ne može više
održati. Krš anska je vjera bila kritizirana iz tri smjera: Iz
smjera znanosti u obliku teorije evolucije, filozofije u obliku
druga ijeg pogleda na svijet, koji ini vjerovanje u Boga
zastarjelim, i iz smjera povijesti na na in biblijskog
kriticizma. Ako se pokaže da je istina Biblije sumnjiva, tada
ne e više ostati ništa na emu bi krš anska vjera mogla
stajati.
To, 19. stolje e, ozna ava sve ve a erozija vjere
liberalizmom, koji se širio iz Njema ke. Coleridge i
Maurice su bila dva zna ajna prethodnika. Godine 1860. je
bio izdan zbornik pod naslovom Eseji i prikazi, u kojem je
bilo sedam priloga (Temple, Williams, Baden-Powell,
Wilson itd.). Ti su eseji služili uvo enju njema ke kriti ke
škole u Englesku. Kriti ar je, koji je odmah uo io smjer
iznesenih argumenata u zborniku, zahtijevao da se piscima
više ne dopusti ostanak u crkvi, s kojom se o ito ne slažu.
Kasnije su, godine 1866., Westcott, Lightfoot i Hort
pokušali braniti srednji put izme u Eseja i prikaza i
tradicionalista. Ipak, nijedan od njih nije odgovorio na SZ-
tni kriticizam, pošto su oni op enito bili NZ-tni stru njaci.
Westcott nije dopuštao mišljenje da je odbacivanje
proroštava i uda bez ikakvih konzekvenci za vjeru.
Lightfoot je pak srušio teoriju Bauera i tübingenške škole,
koja je ve inu novozavjetnih dokumenata datirala u drugo
stolje e, pokazuju i da se podaci s jednakim pravom mogu
interpretirati i na drugi na in. Hort je bio stru njak za
tekstove i dokinuo je Textus receptus. Godine 1889. se
pojavio dokumenat Lux Mundi (Svjetlo svijeta), koji je po
prvi puta tragao za kombinacijom kriti kog i katoli kog po-
gleda, (ranije su katolici bili strogo na strani evangelikalaca
u osu ivanju liberalaca). Lux Mundi je izdavala visoko-
crkvena grupa teologa Oxforda, na koju su utjecali T.H.
Green i F.D. Maurice. Izdava je bio Charles Gore. Kasniji
dokumenti, naslovljeni Foundations (Temelji), su se slijedili
poslije 1912; izdava im je bio Streeter.
KRŠ ANSKI SOCIJALIZAM: Maurice je bio

povezan i s krš anskim socijalistima. Ve se duže govori da
je pokret krš anskog socijalizma ro en iz artizma.
artizam, (rani oblik sindikalaca) je kritizirao laisser faire
devizu ekonomskog liberalizma (tj. neograni ena sloboda
konkurencije i nemijašanje države u ekonomska pitanja),
koja je bila i stav crkve; ona je, naime, tada držala da je sve
što se zbiva u društvenom poretku, Božja volja. Krš anski
socijalisti ki pokret (1848.-54.) je postao svjestan da
Kristovo evan elje ima radni koj klasi engleskog naroda

re i nešto bolje od onoga, što je govorila državna crkva. Oni
su nasuprot kapitalisti kom pojmu natjecanja govorili, da
ovjek treba raditi s drugim, a ne protiv drugoga. Sastali su
se sa artistima, i osnovali pokret koji je zajedni ki
djelovao, kao institut radnih ljudi. Službena crkva nije
prihvatila izazov, nije se uop e izjašnjavala. Pustila je da se
pokret radni kih sindikata nezavisno razvija.
ZNANOST I VJERA: Evangelikalci u 19. stolje u

nisu uspjeli dati adekvatne odgovore na liberalnu teologiju,
a ni raspravi znanost/religija, posebno s obzirom na
Darwinovu teoriju evolucije. Viktorijanska era se
površinski prikazivala kao jedan pristojan religiozni sklad,
no ispod površine je bila sumnji ava i nesigurna. Dosta je
neobi no da su gotovo svi najutjecajniji u itelji tog doba
bili ili nevjernici ili su ispovijedali vjeru, više ili manje
udaljenu od konvencionalne krš anske ortodoksije. U enja
ve ine smjerala su na kolebanje, ako ne i na razaranje
tradicionalnoga krš anskog vjerovanja.
Godine 1830. se pojavila knjiga iz geologije, koju su
napisali Charles Lyell i Dean Buckland, i koja je
dokazivala kako su nastajali geološki nizovi stijena i fosila,
pokazuju i da je svijet mnogo stariji od prihva enog datuma
za Edenski vrt. Nasuprot teoriji katastrofa, koju je postavio
Cuvier, Lyell u djelu Principi geologije zastupa evolucijski
princip u tuma enju prošlosti Zemlje i uvodi aktualizam kao
osnovnu radnu metodu u sve geološke disipline. Aktualizam
je u geologije shva anje po kojemu su u geološkoj prošlosti
djelovale na Zemlju uglavnom iste sile koje i danas djeluju.
Prema tome, po brzini današnjih procesa na Zemlju, mogu
se rekonstruirati procesi u geološkoj prošlosti.
Neki su teolozi po eli praviti kompromis govore i, da se
dani u knjizi Postanka odnose na geološke periode, (u tim
kategorijama se javlja teorija o '
razmaku' ).
Godine 1844. je izdana knjiga Roberta Chambersa Temelji
prirodne historije stvaranja. Ta je knjiga bila za etnikom
aktualizma, (tj. teorija jednoli nosti geoloških procesa).
Prema toj teoriji, stvaranje se nije moglo dogoditi onako
kako je to opisano u Bibliji. Chambersa su znanstvenici vrlo
lako pobili, i oko 1850. je vrlo malo poznatijih znanstvenika
našlo koju dobru rije u prilog ideji evolucije.
Godine 1859. je Darwin izdao svoju poznatu knjigu O
podrijetlu vrsta posredstvom prirodne selekcije. Po prvi
puta je jedno evolucionisti ko gledište bilo prezentirano
masom relevantnih podataka, koji, kako se tvrdilo, kona no
dokazuju to nost polazišta. Knjiga se dobro prodavala, ali
ipak u samom po etku nije postojalo op e slaganje s
Darwinom. Zapravo su ga mnogi znanstvenici osudili. List
je na Darwinovu stranu obrnula jedna debata Thomasa
Huxleya i biskupa Samuela Wilberforcea na Oksfordskom
univerzitetu. Biskup uop e nije poznavao stvar o kojoj se
raspravljalo, ve je samo pokazivao prezir prema Huxleyu.
Naravno, Huxley je izašao kao pobjednik. Wilberforce je
ušao u polemiku s pozicije jednog ekstremnog pogleda, koji
uop e nema svoje osnove u Bibliji, a taj je da ne postoji
evolucija unutar vrste, (to je teza koju je ranije predložio
von Linné).
Implikacije Darwinova pogleda su se uskoro pokazale i na
mnogo em drugom: Time nije bilo napadnuto samo
stvaranje, ve i pad, grijeh, otkupljenje i pomirenje. Ono što
se tada nije dobro vidjelo bilo je to, da je Darwin prvo

odlu io što želi na i i nakon toga je svoje materijale
prilagodio tome. Nije bilo krš anskih znanstvenika koji bi
imali hrabrosti suprotstaviti mu se. U prošlosti je bilo ljudi
kao Cuvier, Harvey, Pasteur koji su se suprotstavljali
znanstvenicima, kao što su Lamark i Steno. Cuvier (1769.-
1832.), primjerice, vjerovao je da su vrste nepromjenljive pa
se suprotstavio teoriji descendencije (evolucije), koju je
tada u Francuskoj zastupao Lamarck. Da bi protuma io
razlike me u organizmima razli itih geoloških razdoblja,
iznio je teoriju katastrofa (kataklizma), po kojoj su prirodne
katastrofe uništile sav živi svijet nekoga i bile po etak
novoga geološkog razdoblja. U tom novom geološkom
razdoblju, doselili su se organizmi iz nekog drugog podru ja
koje nije bilo zahva eno katastrofom.
EVAN EOSKI POKRETI U

ENGLESKOJ
BRATSKI POKRET je zapo eo u Irskoj, gdje je J. N.
Darby, koji je bio podžupnik u irskoj anglikanskoj crkvi,
napustio crkvu u potrazi za mnogo jednostavnijim i
iskrenijim tipom krš anstva. On i njemu sli ni su osje ali da
evan eoski pokret nije otišao dovoljno daleko. Priklju ili su
im se i neanglikanci. Postali su poznati kao Plymouthska
bra a, pošto su upravo u Plymouthu bili posebno jaki.
Naglašavali su:
1. Gospodnja ve era ima središnje mjesto kao jednostavna
proslava, koja izražava sve enstvo svih vjernika (svatko
može uzeti u eš a);
2. Istraživanje proroštva, (oni su izveli jednu od
najsistemati nijih razrada te teme); strogi kalvinizam; revni
evan elisti.
Razvili su se u dvije glavne grupacije:
Isklju ivih, to su izvorno bile skupine bez starješina, bez
akona; oni su o ekivali Gospodnji neposredan dolazak.
Drugi su bili Krš anska bra a, (slobodna bra a), koji su se
razvili u regularnu nekonformisti ku grupu. Još na vrlo
ranom stupnju su se razvile dvije kontraverze:
1. Kontraverza obzirom na duhovne darove izme u onih
koji su vjerovali da svaki vjernik ima duhovni dar i onih
koji su prednost davali karizmatskom pristupu. Karizmatici
su bili odbijeni i napušteni;
2. Kontraverza obzirom na dispenzacionalizam, (naro ito na
nauku o uze u crkve prije Velikih nevolja). Noble se nije
slagao s ovom naukom i suprotstavio se Darby-u, ali oštra
linija je pobijedila i Noble je bio ekskomuniciran! Zbog
velikog utjecaja bratskog pokreta, dispenzacionalizam se
brzo raširio na druge krugove.
VOJSKA SPASA: William Booth, osniva Vojske

spasa, prvo je bio metodisti ki propovjednik, zare en 1858.
Odvojio se 1865. godine i sa svojom ženom, otišao
nezavisno održavati sastanke u šatoru u Whitechapelu.
esto se govori o tome da je Vojska možda bila jedini
krš anski pokret u 19. stolje u, koji je dosegao valnu
duljinu masa. Samo su oni razumjeli principe masovne
komunikacije i, posebno, tehnike religiozne reklame. Booth
je u svom pokušaju postizavanja rezultata i dobijanja
kontrole nad misijom, 1877. zastupao princip poslušnosti

autoritetu vlasti, što je sli ilo na '
vojni udar'
. Nakon toga su
se sve više razvijale vojne karakteristike: Uniforme, korpusi,
tvr ave, asopis War Cry (Ratni poklik). Prvo, Vojska spasa
je nastavila tradicionalni evangelizam pokreta obnove,
dodaju i mu svoje vojno gledište. To je gledište tada hranilo
apetite jednoga pove anoga nacionalnog šovinizma. Ali
Boothovo prijateljivanje s J.B. Pattonom ga je dovelo do
pove anog interesa za društvene probleme, kao i do
izdavanja knjige U najtamnijoj Engleskoj i izlaz iz nje.
Knjiga je proizvela raskol u Vojsci spasa. Jedna je grana
vukla prema ve oj društvenoj angažiranosti, dok su mnogo
konzervativniji oficiri gledali na to kao na skretanje od
njihovog glavnog evangelisti kog zadatka.
CRKVENA VOJSKA: Kasnije je anglikanska crkva

osnovala svoju vlastitu vojsku spasa i ona se zvala Crkvena
vojska. Strogo reagiranje državne crkve se moglo vidjeti u
sljede im novinama. Iz Crkvenih novina, 12. januara 1883.
itamo: "Jako nas je razo aralo kad smo primijetili da su
neki ina e dobri ljudi u Westminsteru, vo eni gospodinom
Carlisleom, propovjednikom koji je tamo tek godinu dana, a
pod patronatom gospodina Nevillea Sherbrookea, zeta lorda
Cairnsa, zapo eli ovo što su nazvali ' Crkvena vojska' . O ito
je da su oni prisvojili mnoge metode gospodina Bootha i da
su postigli ak više uspjeha u provociranju bogohule i
nereda od same Vojske spasa. Mi se usrdno nadamo da više
ne e biti onih koji e ih bodriti, i da, poput vojnika u baladi,
'ne e nikada, nikada marširati više' !"
SPURGEON je baptisti ki pastor holandskog porijekla.

Za vrijeme njegove 38-mo godišnje službe u Londonu,
podigao je kongregaciju od 6.000 koju je dodao crkvi, koja
je brojala 14.692 lanova. Ustvari, 5 god. nakon njegovog
po etka službe u Londonu, toliko ga je ljudi dolazilo slušati,
da je morao sagraditi specijalnu crkvu, koja je mogla da
primi toliko naroda. To je bila Metropolitan Tabernacle,
koja je sazidana 1859. On je imao izuzetan dar kao
propovjednik i izuzetno dobar dar služenja engleskim
jezikom. Njegove propovijedi su bile tiskane i razaslate
širom svijeta. Bio je uklju en u razli ite polemike. Iako je
bio kalvinist, on je propovijedao protiv hiperkalvinizma i
arminijanizma. Suprotstavio liberalnom u enju kod baptista.
Podnio je ostavku baptisti kom savezu, pridružili su mu se i
drugi pastori, ali nikada nije osnovao svoju samostalnu
denominaciju.
RAZVOJ CRKVE U ŠKOTSKOJ

U Škotskoj su tri izvanredna crkvena ovjeka reagirala
protiv kalvinisti ke strogosti toga doba i dali su ve i zna aj
unutrašnjem životu vjernika.
Erskine (1788.-1870.) nije mogao pomiriti kalvinisti ku
predestinaciju s Božjom miloš u. On vjeruje da Bog želi
staviti sve ljude u sinovski odnos sa Sobom. McLeod
Campbell (1800.-1872.) je tako er prihvatio ideju
univerzalnog iskupljenja. On rezonira ovako: Kako može
ovjek osobno znati da ga Bog voli, ukoliko nije siguran da
je Krist umro za sve ljude, (a ne samo za obadrane)? Zbog
ovog je stava bio osu en i istjeran iz službe. Kasnije je

kritizirao ideju zamjene za kaznu. Prema njemu, zamjena za
kaznu se sastoji u prenošenju poruke ovjeku, da ga Bog
voli.
Edward Irving (1792.-1834.) je po eo kao u enik
Thomas-a Chalmers-a i potom bio utjecajniji od McLeod-a
Campbell-a. Kao i on, došao je na doktrinu pokajanja koja
je naglašavala, da je izmirenje došlo ne samo Kristovom
smr u, nego utjelovljenjem op enito. Irving je postao
zaslužan za razvoj u Campbellovoj crkvi i na drugim
mjestima u Škotskoj. Tamo se tvrdilo da dar Duha
manifestiran u primitivnoj apostolskoj crkvi iz prvog vijeka,
nije nikad ni prestao postojati, ali da je ta manifestacija bila
sprije ena samo zahvaljuju i krš anima bez vjere. I u Row-
u i na drugim mjestima u Škotskoj, bilo je po etnika u
govorenju jezika i o igledno udotvornih izlje enja, koja su
poja ala masovni interes.
Godine 1822. on se preselio u London, gdje su se pojavili
sli ni fenomeni u njegovoj crkvi. Dolazilo je mnogo ljudi.
Toliko je mnogo, da je prisiljen sagraditi novu specijalnu
crkvu. U Škotskoj ga je njegova denominacija izbacila, ali
njegova crkva u Londonu nije prihvatila njihovu odluku i
po ela se razvijati u prvu Katoli ku apostolsku crkvu u
Engleskoj. U po etku je mnogo ljudi dolazilo slušati
Irvinga, ali postepeno, kako su novosti prestajale, ljudi je
bilo manje. Nebalansirano u enje se uvuklo u njegove
propovijedi, mnogi su postali otu eni njegovim stavom
prema proro anstvu, eshatologiji, njegovim visokim stavom
prema sakramentima i ohrabrenjima u govorenju jeziku za
vrijeme javnih službi. Sljedbenici Irvinga su vjerovali da je
pojavljivanje udotvornih znakova o iglednost da se
približava kraj svijeta. Predmet Katoli ke apostolske crkve
je bio pripremanje vjernika za blizak sud i za slavu, koja
treba biti otkrivena.
Godine 1832. apostoli su priznati, me utim Irving nije bio
me u njima. Oni svi zajedno s prvotnih dvanaest apostola,
trebali su zauzati 24 trona u Otkrivenju 4!
Nasuprot indiferentnosti drugih krš anskih denominacija za
priznanjem, Katoli ka apostolska crkva je razvila jedan
razra en ritual uklju uju i realno prisustvo, svetu vodicu,
itd. zajedno s karakteristi nim sakramentima pe ata, kojim
je 144.000 lanova bilo obilježeno, kao što piše u
Otkrivenju 7, da bi izbjegli velikim mukama. I pošto je
144.000 lanova bilo obilježeno pe atom, pokret je prestao
postojati.
Irving je napisao veliki broj knjiga. Zbog jedne od njih
Ljudska priroda našega Gospoda, bio je pozvan pred
londonske prezbiterijance i optužen da vjeruje u Kristovu
ljudsku grešnu prirodu, (mada On nikad nije pao u grijeh).
Premda je tvrdio da su njegove rije i pogrešno
protuma ene, bio je ekskomuniciran i postao je putuju i
propovjednik. Njegova ideja mora biti vi ena protiv
pozadine njegovog vremena. Kao i visoka crkva, on je
reagirao protiv strogosti tradicionalnog protestantizma.
Izgleda tako er da je bio nadahnut, može se re i
romantizmom u svom podvla enju iskustva, intuicije i
odbacivanju kalvinisti ke strogosti, nekim višim i
misti nijim na inom. Nema sumnje, bio je to pokret Duha,
ali je uskoro postao isprepleten vjerovanjem u pokret
romantizma i nekim aspektima liberalne teologije.
Pokret se raširio na Evropu. Godine 1863. stariji apostoli iz
Katoli ke apostolske crkve u Engleskoj, ekskomunicirali su

pokreta a, njema kog proroka, Heinrich-a Geyer-a, zbog
priznavanje novih apostola, koji bi zamijenili umrle. Kao
rezultat toga, Nova apostolska crkva je osnovana u
Njema koj. Manje naglaska je dato ' drugom dolasku'i
apostolski uspjeh je uspostavljen. Ovi novi apostoli su
postavljeni od najve eg apostola koji je tvrdio da je on
'
vidljivo utjelovljenje Krista na zemlji.'
Irving je danas važan zato što su neki ljudi kasnije prisvojili
neke njegove ideje. Vi en je od mnogih i kao prethodnica
pentekostalnog pokreta; da se on uzme kao model i
nekriti ki prihvati sve ono u što je vjerovao, bila bi to
opasnost.
MISIJSKI POKRET
Misijski pokret je bio jedna od karakteristika crkvene scene
19. stolje a. Njegovi izvori, ipak, idu nazad do moravskih
misija iz 18. stolje a.
U Srednjem vijeku se rije ' misija'upotrebljavala eš e za
Božje poslanje Sina u svijet, nego što se njome ukazivalo na
ljudske zastupnike, koje je Bog odabrao za nastavak Svoje
misije u svijetu.
Misijskim društvima se krš anski svijet organizirao za
zadatak obra anja svijeta. Mnogo je razloga zbog kojih
protestantske crkve, koje su se pojavile iz reformacije u 16.
stolje u, nisu uspjele misijski dosegnuti druge dijelove
svijeta. Mnoge od njih su bile iste nacionalne ili
teritorijalne crkve, koje su djelovale u zemljama bez
pristupa u druge dijelove svijeta, (tj. one u to vrijeme nisu
imale carstvo). Nisu posjedovale mehanizam za osnivanje
misije izvan vlastite teritorije, a imali su mnogo toga za
u initi i u vlastitoj ku i. Kada je protestantski misijski rad
provizorno zapo eo u 17. stolje u, a mnogo ja e u narednim
stolje ima, on je uglavnom bio produkt religijske obnove i
potjecao je od oduševljenih pojedinaca, koji objektivno nisu
bili sposobni nositi crkvene autoritete sobom. Same
denominacije su bile odve trome i bez oduševljenja.
Upravo su zbog toga pojedinci preuzeli akciju na svoju
inicijativu, ostavljaju i za sobom posebno zanimljive
strukture, koje e kasnije postati poznate kao ' misijska
društva' . Ta su se, naime, oblikovala na isti na in kao i ona
koja su vodila u trgova ki svijet za razvoj industrije i
trgovine. Poprimila su oblik dragovoljnih društava, u kojima
se jedan broj ljudi skupio oko jednog cilja, zatim udružio
sredstva i zapo eo poslom. Tako je zbog pragmati kih
razloga široki zadatak misije u svijetu bio preuzet, ne od
strane crkava, ve od društava. Ona su imala tu prednost
omogu avanja interdenominacionalnih nastojanja. U
po etku su to bila denominacionalna misijska društva, ali su
se ona kasnije organizirala po geografskim podru jima. Do
tog razvoja dolazi sa studentskim dragovoljnim
organizacijama, krajem 19. stolje a.
Tako je prva prekomorska misija bila osnovana na kraju 18.
stolje a po uzoru na evangelikalnu obnovu, ali tek 1820.-tih
i 30-tih one postaju regularna karakteristika crkvenog
života.
Trgova ke organizacije i uprave su na njih gledale kao na
opasne radikalce, koji su odgovorni za ustanak domorodaca
i koji svojim djelovanjem upropaštavaju njihove trgova ke
šanse, (takva je kritika bila posebno upu ivana baptisti kim

misionarima). Više od toga, gotovo su svi misionari bili
protiv ropstva i prešutno su tražili njegovo svrgnu e, što je
pak o ito išlo protiv tadašnjih komercijalnih interesa. Na
koncu, svojim obrazovanje oni su stvarali domoroce s
prosvjetljenom društvenom svijesti, koji su postajali
avangarda pokreta za nezavisnost. Zbog svega toga nije ih
pravilno nazivati agentima imperijalizma.
Prakti na su razmišljanja odvela misionare prvo u Indiju,
neka oto ja na Pacifiku, Sierra Leone, Zapadnu Indiju i rt
Dobre nade. U Sierra Leoneu se dogodio proboj obra enja
mnogih bivših robova, koji su kasnije otišli misionirati u
svoju vlastitu zemlju. Kina je bila zatvorena, izuzev nekih
mjesta, sve do sredine stolje a, a Japan još duže. Oko
sredine stolje a, postalo je tako er o ito da u Indiji mnogo
više krš ana dolazi iz hinduiske tradicije nego muslimanske
i mnogo više njih su bivši pripadnici plemena nego nekog
drugog oblika društva. Krajem stolje a je postalo jasno da
su se u Africi i na Pacifiku dogodile najdramati nije
promjene. Hinduizam i budizam nisu doživjeli slom; obje
religije su se adaptirale na utjecaj Zapadne kulture. Islam je
još uvijek bio potpuno otporan na krš anske misije. Najviše
je krš ana dolazilo iz velikih plemenskih naroda, a u
afri kim stepama je još slijedila trka sa Islamom.
Kada je zapo eo protestantski pokret, prvi rimokatoli ki je
bio uništen. Drugi su došli imitiraju i protestante. U to je
vrijeme intelektualno središte bilo u Francuskoj, katoli koj
zemlji najja e prekomorske sile. Formirani su novi
misionarski redovi: Bijeli o evi, Zajednica Svetog Duha,
Društvo Božanske Rije i. Poput protestanata, katoli ki
šti enici su se identificirali s djelovanjem protiv ropstva. Na
nesre u, suparništvo s protestantskim misijama je bilo oštro.
Ako je crkva u 19. stolje u izgubila na doma em frontu sa
stalnim otu ivanjem inteligencije i proletarijata, ona je ipak
postavila zaštitne stupove oko misijskog polja. Postoji
mnogo faktora koji su pogodovali tom širenju:
a) Industrijska je revolucija pribavila sredstva za
komunikaciju i transport. Ve ina misijskih nacija potje u iz
industrijskih središta. Imale su tehni ko znanje kako što
u initi i bile su najzainteresiranije za trgova ku i
komercijalnu ekspanziju;
b) Pax Britannica je omogu avala slobodno kretanje, a
ponuda za eksploatiranjem netaknutnih teritorija je bila
velika;
c) Misije su od po etka bile uklju ene u promicanju
obrazovanja i za taj trud su odmah dobile državnu potporu.
ak je antiklerikalna francuska vlada podržavala
misionarski bazirano obrazovanje kao sredstvo širenja
francuske kulture;
d) Uvo enje zapadne trgovine i zapadnih vrijednosti
izbacilo je staro plemensko društvo iz ravnoteže, i tako ga
u inilo mnogo otvorenijim za evan elje;
e) Uzastopni pokreti obnove u crkvi kod ku e, davali su
duhovni zamah propovijedanju evan elja izgubljenima.
Rimokatolici su opet, sa svoje strane, imali jednu, po
definiciji, nepogrešivu crkvu iza sebe, koja im je dala novi
zamah i gorljivost;
f) Protestantske misije su u 19. stolje u esto bile rezultat
pojedina ne inicijative i nisu bile kontrolirane ni od države,
a niti od crkve. One su tako bile mnogo pokretljivije i
adaptibilnije.

Ipak, postojale su i greške koje su misiju kasnije (u 20.
stolje u) skupo koštale:
a) Domoroci su u njima vidjeli agente zapadne kulture, ma
koliko je sami misionari uporno negirali;
b) Za Krista su pridobijani uglavnom siromašni i izop eni
(posebno u Indiji), a ne vladaju a klasa i plemenske vo e;
c) Misionari su imali mnogo revnosti oko evangeliziranja, a
nisu mnogo mislili na crkvenu strukturu;
d) Nastojali su presaditi krš anstvo zapadnog oblika, što
svjedo e arhitekture nekih crkava;
e) Bili su skloni presa ivanju denominacionalizma;
f) Mnogi su bili spori u uvježbavanju domoroda kih
sve enika i formiranju doma eg vodstva;
g) Upravo su domoroda ki krš ani kasnije postali vo e
nacionalnog pokreta za nezavisnost, a u Jamajki, vo e
antiropskog ustanka. U svakom slu aju, nova moralna
svijest bila je ta koja ih je inspirirala.
Daljnji razvoj slijedi u 20.-om stolje u. U SAD-u je
poha anje crkve imalo tendenciju rasta, da bi 1976. godine
obuhvatilo 70% populacije. Ne samo da je interes za
misijski rad u SAD-u bio u porastu, nego one postaju i
svjetska sila. Kao posljedica, SAD postaje zemlja koja šalje
najviše misionara na rad, kako protestanata tako i katolika.
Godine 1973. je približno 70% svih protestantskih
misionara u svijetu bilo poslano iz SAD-a.
Najspektakularnije širenje se ipak dogodilo u Tre em
svijetu, posebno na Dalekom istoku i u Južnoj Americi.
Nikada ranije u povijesti se religija nije širila tako brzo i
tako jako kao krš anstvo u zadnjih nekoliko desetlje a. To
se vjerojatno zbiva usporedo s obnovom religije op enito.
Ali postoje još mnogi veliki neevangelizirani krajevi,
posebno muslimanske zemlje Bliskog i Srednjeg Istoka i
Sjeverne Afrike. Najve i rast se dogodio me u narodima
koji su animisti i me u siromašnim klasama u gradovima.
Veliki rast se bilježio i u nacionalnim crkvenim pokretima,
ali me u njima je uvijek postojala opasnost da ljudi bez
savjesti crkvu upotrijebe za politi ke ciljeve, (posebno u
Africi).
Suvremeni problem misijske strategije je, kako prezentirati
evan elje koje udružuje socijalno i ' duhovno'evan elje.
Marksisti ki teolozi tvrde da su našli odgovor, no oni su
više marksisti nego krš ani. To je tako er jedna od
pretjeranosti liberalne teologije, (koju je razvio Ernst
Bloch), a posebno one etiketirane kao teologija nade.
Šezdesetih godina nju je reprezentirao Jürgen Moltmann.
Otada se teologija nade razvija direktno u teologiju
revolucije.
Suvremeni misionarski interes se koncentrira na takozvani
prozor 10/40 – tzv. teritorija, koja se nalazi izme u 10.-te i
40.-te paralele, (Iran, Irak, bivše azijske republike SSSR
itd). Prema nekim karizmati arima, ova teritorija je
dominirala silnim teritorijalnim duhova. U svemu tome
postoji elemenat trijumfalizma, vidljiv u citatu: "Ukratko,
vojnici Gospoda nad Vojskama su sada okružili kona nu
tvr avu Zmija: Vojska Lucifera je uo ena zajedništvom
vjernika, ija su duhovna sredstva zaista ogromna." (The
Last Giants Otisa).
PROTESTANTIZAM NA BALKANU
U XIX. i XX. ST.

METODISTI: Na Balkanu je misionarska aktivnost
po ela odprilike sredinom 19. st., zato što je Balkan u tim
danima pripadao Otomanskoj imperiji. Tako je taj dio došao
u krug interesa Zapadne turske misije. Pošto je obra anje
Muslimana bilo kažnjivo smrtnom kaznom, oni su odlu ili
evangelizirati nominalne krš ane i Židove. Samo u Solunu
je polovina stanovništva bila židovska. Rezultat je bio
rascjep postoje e crkve. Njihov interes progresivno raste
prema Bugarima, pošto je njihov odgovor na inicijalno
dijeljenje Biblije bio vrlo dobar. Ali veliki dio je kupio
Bibliju, ne da bi je itao, nego kao znak lojalnosti i
patriotizma ili kao magi nu stvar, koja e odagnati loše
duhove i osigurati Božju volju! To je bio prvi šok kojim su
se susreli misionari. Mentalitet naroda na Balkanu je bio
vrlo razli it od njihovog mentaliteta! Pored toga, Bugarska
je posmatrana kao odsko na daska za evangelizaciju cijele
slavenske populacije Turske imperije. U svome radu su
uživali razne pogodnosti ameri kih konzularnih službenika i
dobru volju turskih vlasti, koje su bili za podržavanje
svakog pokreta, koji za cilj ima podjelu krš anstva. Godine
1851. Zapadna turska misija je podjelila Bugarsku na dva
dijela: Sjevernu Bugarsku, koju su trebali evangelizirati
metodisti i južnu Bugarsku, koja je trebala biti
evangelizirana preko kongregacionalista. Put je bio težak:
Na ini, koji su se koristili za obra enje u Americi u 19.-tom
stolje u, nisu se pokazali tako djelotvornima na Balkanu.
Zbog nepismenosti, odlu ili su otvoriti škole, koje su
postale agencije za evangelizaciju. Od djece tih škola trebali
su iza i budu i nacionalni krš anski radnici. Raznošenje
knjiga po mjestima je bilo korišteno i u kombinaciji s
propovijedanjem i, na ovom drugom, bio je ve i akcenat,
tako da je to dopunjavano debatama i polemikama s
lokalnim sve enicima. Osnovna središta su se nalazila u
Varni, Plovdivu, Monastiru (Bitoli) i Skopju.
Rad u Makedoniju se oslanjao na Monastir, gdje je
osnovana i škola. Godine 1909. jedna stanica za
bogosluženje je otvorena u Korci (Albanija), gdje je rad ve
bio uspostavljen djelovanjem Biblijskih društava i Gerasim
Qirias. Njegova sestra Sevasti je otvorila prvu djevoja ku
školu u Albaniji. Prva dva ameri ka misionara, Kennedy i
Erikson, su prvenstveno radili u Korci i Elbasanu, ali su
imali vanjske stanice u Tirani, Durrës-u i na nekim drugim
mjestima. A imali su i pomo Grgura Zilka i velikog broja
doma ih pastora.
Metodisti su proširili svoj posao na Vojvodinu i na

stanovništvo s njema kim porijeklom.
Slabosti ovog misionarskog posla su bile:
1. Misionari su ozbiljno potcijenili balkanski mentalitet;
2. Bugarski metodisti i kongregacionalisti su pogriješili ne
sura uju i i crkva je bila slabija nego što je trebala biti;
3. Protestantizam nikada nije postao nacionalna crkva i
nikada se nije mogao u potpunosti osloboditi ljage da je
nametnut sa strane;
4. Nije postojala mogu nost slaganja s naukom i modernim
pogledima svijeta. Oni koji su se obratili Bogu, u prvom su
redu bili seljaci, a ne oni koji žive u gradovima.
BAPTISTI: Baptisti ko djelovanje u Srbiji vra a se nazad

do Onckena (1800. -84.), iji su u enici utemeljili zajednice
u Pešti, Be u i Bukureštu. U vremenskom razdoblju od

1875.-91., Heinrich Meyer je osnovao njema ko djelovanje
u bivšoj Jugoslaviji. Središta su se razvijala u Novom Sadu,
Feketi u, Be eju, Brezovom polju (u Bosni) i Somboru.
Raznošenje literature Biblijskog društva je imalo veoma
zna ajnu ulogu. Godine 1900. prvi Slovak je kršten u
Novom Sadu. Pastor Lehotski je od 1920. god. po eo
propovijedati na njema kom, srpskom i na ma arskom je-
ziku. Do 1923. broj baptista je porastao na 230. Kao kon-
trast, u Rumunjskoj je broj baptista dostigao brojku 17.000.
Po etkom stolje a Turoci je stigao u Ba ki Petrovac iz
Békéscsaba i po eo propovijedati Slovacima. Prvi
baptisti ki obra enici su pripadali Nazarenima, koji su
uspostavili izvjestan legalizam zbog svoje prošlosti. Godine
1923. baptisti su se rascijepili i 22 lana je otišlo iz
baptisti ke crkve i pridružilo se crkvi Slobodne bra e.
U Sloveniji se tih godina pojavio eski misionar (Anton
Hraška) kojega je prihvatilo Biblijsko društvo i njihov
kolporter, (raznosa ) svetopisamske literature, gdin.
Hlastana.
Godine 1928. baptisti su se širili na Radovišu, a kasnije i u
Skoplju, glavnom gradu Makedonije.
Godine 1944. najve i dio Nijemaca odlazi iz Jugoslavije
napuštaju i baptisti ki pokret, koji je završio žalosno, ali
mora ustvrditi da je sjeme bilo posijano, a obra enja
doma ih ljudi, neposredno nakon rata pokazalo se
ohrabruju im.
Godine 1959. rast me u slova kim baptistima je bio u padu
zbog emigracije u SAD-u i vjerojatno zbog prekomjernog
legalizma. U poslijeratnom periodu, baptisti ke crkve nisu
tako rasle kao prije, budu i da nije bilo podstreka zbog
mnogobrojnih faktora. Mnoge su crkve postale zatvorene u
sebe i s manje misionarskih nadahnu a i vizije. S druge
strane, pentekostalci su se izdvojili jednom agresivnom
misionarskom ekspanzijom, koja se prostirala van Osijeka.
Baptisti ko djelovanje u Hrvatskoj seže unatrag do 1883.

godine kada je na poziv grofa Jankovi a iz Daruvara iz
Be a doselila obitelj Lotz. On se bavio umjetnom brava-
rijom. Me utim, gospodin Lotz je netom prije doseljenja u
Daruvar bio kršten u Baptisti koj crkvi u Be u. Po
doseljenju potpomognut kolporterima, utemeljio je prvu
malu baptisti ku crkvu. Daruvarska crkva je održavala
tijesnu suradnju s madžarskim baptistima. Baptisti ki
misionari su tako er djelovali me u eškom manjinom u
daruvarskom kraju. U Me imurju je 1917. godine po eo
svoje djelovanje baptisti ki pionir Aleksa Novak, koji se
obratio u Budimpešti. Me utim, baptisti ki pokret se
proširio i u Zagrebu zahvaljuju i Heinrich Meyer-u, koji je
evangelizirao Njema ku manjinu. Nakon Meyerovog
odlaska iz Zagreba, njegov obra enik, Ivan Zrinš ak je
kasnije preuzeo rad u Zagrebu. Stoga je u Zagrebu, može se
ustvrditi u punom smislu rije i postala prva hrvatska
baptisti ka crkva. Prvi punovremeno pla eni baptisti ki
propovjednici bili su: jedan Hrvat, jedan Njemac i dva
Madžara.
Kona no, Ameri ki doprinos snažnom i svježem zamahu
djelu evangelizacije doprinio je hrvatski iseljenik Vinko
Vacek. Zatim bra a Srbi, Jeki Jovan, tako er gastarbeiter u
USA i novoobra enik se vratio iz Amerike, zapo eo je
evangelizacijskim aktivnostima na Banovini, dok je uro
Vezmar, bjegunac iz I. Svetskoga rata s Ruskoga fronta

uvši evan elje u Poljskoj prihvatio Krista za Spasitelja,
zapo eo revnosno prenositi Evan elje svojim Li anima.
U drugim djelovima bivše Jugoslavije: u razdoblju od
1875.-91., Heinrich Meyer je nastavio djelovanje me u
njema ko govornom stanovništvu u Novom Sadu, Feketi u,
Be eju, Brezovom polju (u Bosni) i Somboru.
1900. godine je bio kršten prvi Slovak u Novom Sadu.
Me utim, poslije II. Svjetskog rata aktivno propovijedanje
zapo inje poznati baptisti i lider Adolf Lehotsky, na
njema kom, madžarskom i srpskom jeziku. Do 1923. broj
baptista je porastao na 230. Po etkom 20. stolje a Turoci je
stigao u Ba ki Petrovac iz Bekescsaba i po eo naviještati
Slovacima Božju rije . Prvi baptisi ki obra enici su došli iz
nazarenskog pokreta, koji su naglašavali strogi legalizam,
pošto im je bila takva vjerska pozadina. 1923. godine je
došlo do rascjepa, kada su 22 lana napustila baptisti ku
crkvu i pridružili se crkvi Slobodne Bra e. To je službeni
po etak spomenute crkve.
U poslijeratnom periodu, baptisti ke crkve nisu tako rasle
kao prije, budu i da nije bilo podstreka zbog mnogobrojnih
faktora. Me utim, gra anski rat u bivšoj Jugoslaviji
uzrokovao je ponovni interes u Evan elju. Kao posljedica
lanstvo baptisti kih crkava se umnožilo masivno i u Srbiji i
u Hrvatskoj te mnogi nove crkve su se utemeljili u Bosni.
U Madžarskoj je prvo baptisti ko djelovanje zapo elo u

Kiskunhalasu 1894. zatim su druge crkve bile otvorene u
Budimpešti i Somboru (sadašanjem srpskom gradi u). Oko
1923. godine bilo je 120 madžarskih baptista u kraljevini
Jugoslavije sa sjedištem u Svilojevu.
U Rumunjskoj je u to vrijeme oko 1923. godine broj
lanova baptista porastao na impozatan broj od 17.000. Oni
su se proširili po Banatu, kraju gdje su živjeli uglavnom
Rumunji i tako je baptisti ko vjerovanje kod njih naišlo na
plodno tlo.
Razvijanja unutar pravoslavnoj crkvi

na Balkanu
1) Srbija: 1880 g. je po eo pokret zvan "bogomoljci"
(službeno Savez Pravoslavnih Bratstava Narodne krš anske
zajednice.). Pokret se širio i zahvatio zapadni Banat; prešao
u Ba ku, a bila ga je po cijeloj Karlova koj mitropoliji. Na
elu je bio vladik Nikolaj. To je bio religiozno-moralni
preporod na isto pravoslavnoj osnovi i to odozgo, iz
naroda". Uglavnom pokret je napredovao izme u seljaka i
radnika u Vojvodini, užoj Srbiji, zatim u Banatu, Ba koj,
Sremu i u isto noj Bosni. Za vrijeme Drugog svetskog Rata,
pokret su diskreditirali njemci te Velimirovi , ondašnji vo-
a, je emigrao u Kanadi. Kasnije, kad su komunisti
infiltrirali pravoslavnu crkvu, a German ("crven patrijarh")
je postao skoro komunisti ki agent, Velimirovi i bogo-
moljci su ostavili crkvu. Danas još uvijek postoji ovaj
pokret, ali uglavnom u Vojvodini, gdje se vjernici sastavaju
još uvijek po ku ima.
Po ocijenivanju pravoslavnog vodstva, "bogomolja ki
pokret donio je Srpskoj pravoslavnoj crkvi tri pozitivne
stvari:
a) život je bio zatalasao izme u dva rata vjerski život u
Srbiji, Vojvodini i isto noj Bosni;
b) "omasovio" je, po prvi put kod nas, vjersku štampu i

c) obnovio je monaštvo po našim skoro zapustelim
manastirima."
2) Rumunska: Gospodnja vojska (oastea Domnului) je

evan eoski pokret koji je po eo me u seljacima rumunske
pravoslavne crkve u me uratnom razdoblju. Za vrijeme
komunizma ovaj pokret je funkcionirao kao tajna crkva, ali
sve do sada nikada nije odstupila od pravoslavne crkve.
3) Bugarska: nakon propasta komunizma, došlo je do
raskola unutar pravoslavne crkve. Velika grupa vjernika je
optužila vodstvo za sura ivanje sa komunisti kim tajnom
policijom te je odstupila od crkve. Ova frakcija funkcionira
danas kao alternativna pravoslavna crkva i sklona je
protestantima.
CRKVA U SAD-u
Prva polovica 18. stolje a bila je pod utjecajem (prvog)
velikog probu enja, dok je druga polovica bila pod
utjecajem rata za nezavisnost. U prvoj dekadi, buduc«i da je
Sjeverna Amerika stekla nezavisnost, kongregacionalisti su
bili najve a denominacija (750 crkava), za njima su
prezbiterijanci (500) i zatim anglikanci (400), koji su se
uglavnom nalazili na jugu. Godine 1780. baptisti su polako
po eli preuzimati primat nad anglikancima i imali su oko
500 crkava. Oni su se odcijepili od kongregacionalista i
postali kalvinisti, koji su željeli više standarde za lanstvo u
crkvi. Ovim zapo inje krštavanje odraslih. Do 1800.g., kada
zapo inje velika seoba na Zapad, vidimo kako se polako
topi kolonijalna trojka (kongregacionalisti, prezbiterijanci i
anglikanci) i kako ja a trojka na granicama (baptisti,
metodisti i Kristovi slijedbenici). Ova posljednja grupacija
pojavila se 1827.g. i godinama progutala sve anglikance.
Metodiste su 1820. g. preuzeli baptisti i ostali su najve a
denominacija sve do 1920.g. Ovaj novi pokret, koji se
ogledao u ja anju snage, možemo nazvati ' povratkom'koji
je rezultirao nestrukturiranom atmosferom u širenju na Za-
pad.
Godine 1857. zapo ela je tre a obnova koja je

potrajala dvije godine. Održavani su veliki
molitveni sastanci na kojima su se mnogi obratili
Kristu. Isto se dogodilo i u Engleskoj gdje je
obnova stigla godinu kasnije potaknuvši veliko
zanimanje za svetost i misionarsko djelovanje.
ZAPADNA OBNOVA: Krajem 18. stolje a Crkva je

bila u lošem stanju: rat za nezavisnost ostavio je praznine u
vodstvu zajednica - mnogi pastori su poginuli a crkvene
gra evine srušene. Osim toga, utjecaj deizma koji je brzo
napredovao, posebno na Istoku, desetkovao je pripadnike
crkava.
No, samo nešto kasnije zemljom je projurilo drugo veliko
probu enje. Ovo probu enje je bilo mnogo izraženije na
Zapadu. S njim su se susreli ljudi koji su ina e živjeli u
udaljenim krajevima, teško pristupa nim i esto osamljenim
mjestima. Sastanak pod vedrim nebom ih je skupio u velika
društva, u kojima je vjera dobila duboki osobni zna aj.

Kao što se stoka jedanput godišnje žigosala, tako je i
mladež trebala biti odvedena spasenju. Stariji su pak morali
osvježiti vlastitu vjeru. Vjerski bi zanos mnoštva bio
popra en »pobožnom histerijom«, padanjem, drhtanjem,
»svetim smijanjem«, oponašanjem laveza pasa, te divljim
plesom (poput onog kojem se prepustao David ispred
Kov ega Saveza). To objašnjava održavanje dubokih emo-
cionalnih kvaliteta u ameri kom krš anstvu.
Dva engleska posjetioca, koji su bili svjedoci takvih scena,
bez neumjerenosti izvješ uju: Oni su obnovili sve
nepravilnosti korintske crkve, kao da im je sve, što je o njoj
napisano, poslužilo za kopiranje, a ne za izbjegavanje
njenih pogrešaka.
Sli no slu aju u Engleskoj, ovo probu enje je dovelo do
ra anja brojnih organizacija poput stranih misija,
evangelizacije i socijalnog rada, ali posebno borbe protiv
ropstvu.
Nakon 1806. došlo je do manjeg zastoja, ali ponovno nakon
20 godina pod vodstvom novoobra enog prezbiterijanskog
pravnika Charlesa Finneya, izbija val novih probu enja.
FINNEY: Ameri ka 'Zapadna obnova'iz 1825.-32. je

vidjela po etak moderne masovne evangelizacije i pokreta
višeg krš anskog života. Mnogo je bilo pisano o izuzetnom
evangelisti kom radu Charlesa G. Finney-a i novim
metodama i tehnikama koje primjenjuje u obra enju ljudi
Kristu. Ali Finney je došao do zaklju ka, da su rezultati
njegove ' obnove'(tj. evangelisti kih kampanja), kratkotrajni
zbog toga, što je zanemario u iti izvjesnu doktrinu
posve enja. Tako je on uveo u krš anski svijet ideju, da
nove obra enike treba brzo uzeti iz same evangelizatorske
kampanje i dovesti ih na sastanak, kako bi im se pomoglo da
ne otpadnu. Posve enje mora biti prihva eno ' vjerom'isto
kao i spasenje. Potpuno posve enje je ovdje zamišljeno kao
osebujno drugo iskustvo; ono je samo pasivno primanje
posve enja, ime ovjek prelazi iz Rimljanima 7 u
Rimljanima 8.
Finney nije vjerovao da treba ekati na probu enja u
klasi nom smislu, nego da e se korištenjem odre enih
tehnika, probu enja dogoditi samo po sebi. On se jako
interesirao za psihologiju i po eo je vjerovati, da suština
ljudske egzistencije nije karakter, nego odluke. Po njemu,
život je u biti odluka, (kasnije treba obrazložiti teologiju
procesa) i, prema tome, krš anski život se treba živjeti na
tim osnovama i krš ani trebaju biti poticani na donošenje
odluka. Opasnost ovog shva anja je u tome da, ako se
dovede do krajnosti, može dovesti do zloupotrebe: Djelo
Duha može biti zamijenjeno posljedicama psihološkog
pritiska. To je postalo jedno od mogu ih slabijih to aka
evangelizacijskog pokreta.
Takva probu enja su pridonijela avolskom protuudarcu u
obliku krivovjerja. Nicale su mnogobrojne sekte, posebno
mormoni i Jehovini svjedoci.
Broj katolika u Americi se stvarno nije pove ao sve do
glavne irske 1845.-6. i njema ke imigracije, koja je slijedila
nakon neuspjeha revolucije 1848. Irci su postali gradsko
stanovništvo, dok su Nijemci bili skloniji naseljavanju na
selu. Javila se osvetoljubivost prema Ircima, koji su
ugrožavali puritanski ideal ameri kog društva. Osnivale su
se razli ite tajne organizacije, postojalo je dosta nereda,
poplava propagande. To je sve završilo gra anskim ratom,

ali je i nakon toga dosta toga preživjelo u formi Klu-Klux-
Klana.
Pitanje ropstva je bilo široki izvor podjele me u krš anima.
U vrijeme revolucije, liberalne i humanitarne ideje su vodile
op em osu ivanju ropstva. Ali je rast industrije na jugu
zaustavio napredak tog pokreta. Gra anski rat, koji je
slijedio, vodio je podjeli denominacija na liniji sjever i jug.
Godine 1857. zapo ela je tre a obnova koja je

potrajala dvije godine. Održavani su veliki
molitveni sastanci na kojima su se mnogi obratili
Kristu. Isto se dogodilo i u Engleskoj gdje je
obnova stigla godinu kasnije potaknuvši veliko
zanimanje za svetost i misionarsko djelovanje.
RAST FUNDAMENTALIZMA: Nakon gra an-

skog rata su ameri ke crkve bile uzdrmane teorijom
evolucije i visokim kriticizmom Biblije. Iako se liberalizam
i tu širio, konzervativno krš anstvo je uspjelo osigurati
mnogo više sljedbenika nego u Europi. To je bio slu aj
naro ito u Biblijskom pojasu. Ovaj pokret je iznjedrio etiri
izvanredne duhovne vo e: D.L. Moodyja, evangelizatora;
R.A. Torreyja, nadarenog Biblijskog u itelja, Gresham
Machena, teologa prezbiterijanske crkve, i A.C. Dixona,
uvenoga evangelizatora, koji je sastavio na elo vjerovanja
nazvano Fundamenti.
Termin fundamental je bio službeno ro en godine 1895. na
Biblijskoj konferenciji u Niagari, gdje su konzervativci
prihvatili pet osnova:
a) Nepogrešivost Biblije;
b) Božanstvo Isusa Krista;
c) Djevi ansko ro enje;
d) Zastupni ka teorija oproštenja;
e) Tjelesno uskrsnu e i neposredni (tzn. prije velike
nevolje) tjelesni drugi dolazak Isusa Krista.
U to vrijeme predmet eshatologije je bio naširoko
razmatran. Organizirane su velike konferencije na kojima se
naveliko naglašavalo proro anstvo, odvojenje od svijeta i
posve enje života. Kao rezultat, dispenzacionalizam je
postao bitni dio fundamentalizma.
MASOVNA EVANGELIZACIJA: D.L. Moody je

nastavio velikim evangelizacijama, koje je zapo eo Finney.
Podupirali ga je nekolicina evangelijskih financijskih
magnata, na primjer, gospodin Dodge, gospodin Colgate i
gospodin McCormick. Ova se tradicija nastavlja u periodu
izme u dva rata. Za vrijeme ovoga razdoblja, nastala su
teška vremena za religiju. Podivljalo 20. st. i teška
ekonomska situacija dovela je do krize u krš anskom
vjerovanju. Kino, radio, automobil i organizirane sportske
manifestacije izvukle su milijune iz crkava.
Moody je uvodio "Gospel Song" (evangelijsku pjesmu),
koja je skoro postala bitni dio amerikanskih crkvenih
pjesama. Ove pjesme su imale mnogo ponavljanja, ali malo
logi ki redosljed. Dodatna karakteristika ovih pjesama je
bila upotreba odziva fraze, muzi ka konstrukcija koja je
odražavala muziku varijete-a na kraju 19. st. Melodije, koje
su bile jednostavne, pu ke, i lako pamtljive su uklju ili

estoput i refren. Usprkos plitkosti teksta, melodija i
dosadne harmonizacije, ove pjesme još uvijek se upotreb-
ljavaju u evan eoskim krugima.
Strahote Drugog svjetskog rata natjerale su mnoštvo na

slušanje evangelikalnih doktrina, kao na primjer grijeh i
spasenje. Tisu e su nahrlile na sastanke Mladež za Krista.
Billy Grahamove evangelizacione kampanje postale su
nacionalni fenomen. Nastala je epoha evangelijskih radio-
programa. Evangelijski krš ani su po eli biti svjesni
socijalnih potreba.
EVAN EOSKI
PROTESTANTIZAM U
ENGLESKOJ
NAUKA VIŠEG ŽIVOTA: Godine 1835. se Finney
povezao s dr. As Mahanom na novoosnovanom kole u
Oberlin. Tu oni razvijaju svoju doktrinu posve enja. Upravo
je tu W.E. Boardman došao pod njihov utjecaj i zapo eo
svojim pokretom Višeg krš anskog života. Uskoro su se u
pokret uklju ili Robert Pearsall-Smith i njegova žena
Hannah Whithall-Smith. Godine 1875. Boardmanovi su ot-
putovali u Englesku, gdje se povezuju s Pearsall-Smithom i
njegovom ženom, koji su po eli održavati sastanke ' višeg
života'. Postepeno se Pearsall-Smith izgubio u pozadini, dok
je njegova žena postala mnogo istaknutija. Evangelikalci,
koji su u teška vremena pali pod utjecaj liberalizma i
traktarijanizma, postali su zarobljeni tom novom doktrinom.
Godine 1877. biskup Ryle izdaje svoju knjigu pod naslovom
'Svetost'suprotstavljaju i se toj doktrini. Spurgeon joj se
tako er suprotstavio. Pearsall-Smith, nešto prije svoga
moralnoga pada godine 1875., osniva Keswick pokret.
U enja pokreta možemo sumirati na ovaj na in:
a) Zanemarivanje doktrine preporo enja (regeneracije);
b) Posve enje, u isto vrijeme i odvojeno od i izmiješano
opravdanjem vjerom;
c) Krš anin se pokazuje kao pasivan u svom posve enju;
posve en je ' vjerom';
d) Neizbježna sugestija da je savršenstvo mogu e;
e) Krš anski život je podijeljen u dva razreda: Viši i niži, ili
duhovni i tjelesni krš ani.
WATCHMANN NEE: Kroz svoj kontakt s engleskim
misionarkama u Kini, Watchman Nee je pao pod utjecaj
Keswi kog pokreta. Uz to, Nee je tako er bio pod velikim
utjecajem svoje budisti ke tradicije i pod utjecajem g e
Guyon, Jessie Penn-Lewisa, Evan Robertsa, Andrew
Murraya i F.B. Meyera. Bio je i pod utjecajem
pentekostalista sklonih Elizabeth Fischbacher.
Nee je bio, u to nema sumnje, veliki kineski krš anin, no,
ipak odve promjenljiv u svojim knjigama, da bi bio
podignut na neki polu-kanonski status – kojeg ima u
izvjesnim krugovima. Karizmatski pokret, na primjer, je
smatrao njega kao prvog apostola posljednih dana. Svi
utjecaji i promjene predstavljaju etape u njegovom
duhovnom razvitku. Dvije od njegovih ideja su za nas od
posebnog interesa, zbog utjecaja koji danas imaju:

1) U svojoj teoriji posve enja on esto izlaže gnosti ki
pogled na ovjeka. Samo je duh u ovjeku dobar, ostalo
(duša i tijelo) je loše. Prema njegovoj teoriji, ovjek ne
sura uje s Bogom, ve Bog preuzima ovjeka potpuno, (ako
je on, naravno, duhovan) i na taj na in odstranjuje njegovu
osobnost. Kako je pak um povezan dušom, mi našim umom
ne možemo shvatiti niti jednu vrijednost. U enje stoga mora
do i ' otkrivenjem'ili '
intuicijom'
. Niti volja tu ne pomaže,
pošto je i ona samo dio duše. Tako, samo poslušnost koja
struji bez napora od duha, prihvatljiva je za Boga. Te je
ideje preuzeo karizmatski pokret, kako bi opravdao
upotrebu duhovnih darova i potcijenio korištenje razuma.
Sve to vodi jednom barthanijskom pogledu na Bibliju:
Biblija postaje Božja Rije onda kada Bog govori meni;
2) Nee ima vrlo visoko mišljenje o crkvi, toliko visoko da

za njega i lokalna crkva ima apsolutni autoritet. U Kini je
osnovao pokret ku nih crkava nazvan Malo stado. Kao
rezultat ovoga, on je morao razraditi sistem autoritativnosti
za ove crkve. On je crkvu vidio kao doslovno utjelovljenje
Krista. Zbog toga su starješine Kristovi predstavnici, koji
moraju biti slušani sve do najmanjih detalja. Tu je ideju
preuzeo karizmatski pokret, posebno ' pastirski pokret'kao
opravdanje svoje piramidalne strukture autoriteta i onog što
oni nazivaju '
prekrivanje'. Svaki je lan 'prekriven'drugim, u
tom smislu da je on odgovoran osobi iznad sebe. Ako
ovjek stoji sam, jednostavno kao pojedinac pred Bogom
traže i Njegovu volju za svoj život, tada je podre en sotoni.
Na sli an na in, ni žena iz istog razloga, ne može donijeti
odluku dok je njen muž odsutan.
DALJNJI POKRETI EVAN EOSKOG

PROTESTANTIZMA
Za vrijeme prve polovine 20. stolje a, evangelikalci su bili u
opadanju. Potisnuti su zbog nadmo nosti visoke anglikanske
crkve i liberalaca.
U drugoj polovini 20. stolje a dolazi do pada prisustvovanja
crkvenih sastanaka u svim denominacjama i svim dijelovima
Engleske. Posje enost crkve opala je s 45% cjelokupnog
stanovništva 1851. godine na 11% godine 1985. Razlozi
ovoga strahovitog opadanja mogu se pripisati sljede im
faktorima:
1. Sekularisti ki pogled elite, ija mišlenja se mogu uti na
televiziji i itati u tiskovinama;
2. Posljedice dvaju Svjetskih ratova, koji su doprinjeli
potpunom raspadanju društva;
3. Nedostatak jasnog i dosljednog nagovještanja evan elja.
Me utim, od Drugog svjetskog rata pa nadalje, situacja se
za evangelikalne krš ane poboljšala. Utjecaj studentske
krš anske organizacije (IVF) na univerzitetima i masovne
evangelizacije Billy Grahama, doprinjele su pove anju broja
evangelikalaca u Engleskoj. Tako er možemo spomenuti i
to da se po inje pripisivati ve i naglasak na evan elijsku
naobrazbu. Procjenjuje se da 25% svih anglikanskih
crkvenih op ina imaju evan elijskog pastora. Sljede i
odlu uju i faktor je, da su 20% crkvenog sinoda
evangelikalci.
Evan elijsko jedinstvo su potkopala dva razloga. Prvi je
zahtjev predstavnika slobodne crkve, naro ito Martina

Lloyd-Jonesa, da evan eoski krš ani trebaju iza i iz
anglikanske crkve. John Stott, utjecajni anglikanski
evangelikalaca, nije to podržao. Ovo je dovelo do raskola
unutar organizacija, koje su nekada povezivale anglikance,
baptiste, slobodnu bra u i pentekostalce.
Drugi uzrok raskola me u evangelikalcima je pojava
karizmatskog pokreta. Ovaj pokret je nastao u anglikanskoj
crkvi. Prora unato je da danas 10% svih crkvenih op ina
karizmatskih. Neke od njih su evan eoske, a neke High
Church (Visoka crkva). Anglikanska crkva je bila dovoljno
fleksibilna prema pokretu te ga objeru ke prihvatila. Ali kad
se karizmatski pokret pojavio u ostalim slobodnim crkvama,
došlo je do cijepanja i ra anja neovisnog pokreta, takozvane
ku ne crkve.
PENTEKOSTALCI
John Wesley je važna prete a pokreta: On je mislio da je
posve enje drugo djelo milosti, koje je razli ito od
opravdanja i slijedi nakon njega. Ustvari, jedan od njegovih
u enika, John Fletcher, to je nazivao "krštenje u Svetom
Duhu". I Finney i Moody su tvrdili da su imali isto iskustvo.
Me utim, ova ideja o drugom blagoslovu dolazi od
engleskih hiperkalvinista, koji su stalno tražili sigurnost
spasenja. Oni su tražili duhovno iskustvo kao pe at, koje bi
dokazao da su oni bili izabrani. Od ranih metodista struja
vodi direktno prema pokretima ' svetosti'u 19. stolje u. Pod
svetoš u podrazumijevaju potpuno posve enje. Kao
posljedica, vjernik prestaje griješiti namjerno. Ove crkve su
nastavile tamo gdje je, po njihovom mišlenju, metodizam
ostao bez snage. Na sastancima pod vedrim nebom, u itelji
svetosti ' višeg života' su proklamirali drugi blagoslov
potpunog posve enja kao o iš enje srca od svih grijeha, a
ponekad su taj drugi blagoslov nazivali "krštenje Svetim
Duhom". Drugi faktor je bio sljede i: Kao posljedica
masovnih imigracija, veliki dio gradskog stanovništva više
nije frekventiralo crkve. Da bi riješili ovu situaciju, evan-
gelikalci su poduzeli razli ite korake:
1. Osnivanje socijalnih organizacija kao YMCA (Young
Men's Christian Association); 2. Osnivanje nedjeljnih škola;
3. Masovna evangelizacija. Ovaj fenomen je bio, zapravo,
gradska adaptacija sastanaka pod vedrim nebom; 4.
Osnivanje Vojske spasa.
Tri su zna ajna razvoja krajem 19. stolje a u SAD najavila
pojavu pentekostalizma kao takvog:
1) Pove ano nezadovoljstvo u iteljima potpunog
posve enja unutar starih denominacija, (posebno metodista)
rezultiralo je oblikovanjem crkava, u kojima su se javili
duhovni darovi. U po etku, ove crkve su bili nezavisne, ali
kasnije su se spojili u crkvu nazarena. Mnogo crkve su,
malo po malo, ostavile takve praksu, ali one su se opet
pojavile kasnije u pentekostalskom pokretu, koji je dobio
sljedbenike me u baptistima i metodistima;
2) Vjerovanje u krštenje Svetim Duhom i vatrom, kao
tre im blagoslovom, bilo je sve raširenije;
3) Obnovljen interes za duhovne darove, posebno
izlije enja.
Pentekostalizam je tako jedna mladica pokreta svetosti.
Godine 1901. je Charles Parham otvorio Biblijsku školu u
Topeki, Kansasu, koju je nazvao Bethel Bible College. On u
toj školi nije koristio ni jednu drugu knjigu osim Biblije i

u io je studente duhovnom krštenju. On i njegovi studenti
su tada poduzeli evangelizatorske kampanje po Kansasu, za
vrijeme kojih su mnogi slušatelji zahtijevali da budu kršteni
Svetim Duhom, da govore jezicima i izvode uda
ozdravljenja. Novi pokret je vrlo brzo imao uspjeha i
proširio se daleko, o ito i stoga što je na poseban na in
prilazio problemima siromašnih i isklju enih lanova
društva. Oni su stavljali naglasak na entuzijazam i iskustvo,
naro ito na svojim nekonstruktivnim, živim, dugim, ak
beskrajnim službama, gdje su ljudi plesali, uzvikivali '
amen'
i pljeskali rukama, kao da su na trenutak zaboravili sve
svoje probleme. To je bio protest protiv teološkog
liberalizma i formalizma mnogih denominacija. Kanzas je
postao središte tog pokreta, koji je smatrao da je govorenje
jezicima po etni znak primitka ' krštenja Svetim Duhom' . Za
vrijeme ranih 1900-tih, to je u enje imalo veliku podršku u
južnim državama SAD.
Godine 1906. je William Seymour, Parhamov obra enik,
došao u Los Angeles, gdje je u Azuza Streetu osnovao
Apostolic Faith Gospel Mission (Evan eosku misiju
apostolske vjere). Upravo se tu zbila obnova, (tri godine
dug miting), koja je postala lansirna rampa za 20.- stoljetni
pentekostalizam.
Ve ina crkava svetosti je postala pentekostalna u doktrini,
bez obzira na podjelu oko novog u enja o jezicima: Je li to
pokazatelj duhovnog krštenja ili što drugo. Najve e
pentekostalne denominacije danas u SAD su: Assemblies of
God – Božja crkva u Kristu (crnci), Božja crkva,
Pentekostalna crkva svetosti.
Ovdje treba spomenuti i crkvu ' Samo Isus'u SAD-a, koja
drži unitaristi ki pogled na Boga i krštava samo u ime Isusa.
Najve a crkva ove vrste je nazvana Ujedinjena
pentekostalna crkva.
Druga velika denominacionalna podjela me u
pentekostalcima je obzirom na pitanje je li krštenje Svetim
Duhom drugo ili tre e djelo milosti. Jedan broj
pentekostalnih crkava gleda na pranje nogu kao na nešto
obaveznu, kao krštenje i Gospodnja ve era.
Jedan od najjasnih branitelja pentekostalnog pokreta je bio
R.A. Torrey. U njegovoj knjizi "Sveti Duh – tko je on i što
on radi", Torrey predloži sedam lakših koraka prema
duhnovog krštenja: 1) Primiti Krista spasiteljem, 2)
Odbaciti svaki poznatan grijeh, 3) priznati javno krš ansku
vjeru, 4) poslušnost, 5) žed, 6) molenje, 7) vjera.
PENTEKOSTALIZAM U ENGLESKOJ:
Pentekostalizam je vrlo rano postao internacionalan pokret.
U Engleskoj kao rezultat Velškog probu enja (1905.-9.),
kad je propovijedao Evan Roberts, osnovana je Velška
apostolska crkva. Oni su vjerovali u službu apostola i imali
su oštru autoritativnu strukturu. Istovremeno je britanski
pentekostalizam startao 1907. suradnjom T.B. Barrata,
Norvežanina ro enog u Engleskoj i anglikanskog župnika
Alexandra Boddya. Barrat, na kojeg je utjecalo probu enje
u Los Angelesu, (Azuza Street) je postao propovjednik
metodisti ke crkve u Oslu, te je donio pokret u
Skandinaviju. Tamo je osnovao Filadelfijsku crkvu.
Alexandar Boddy je, nakon što je posjetio Barrata, donio
godine 1907. pokret u Englesku, a zapo eo je u Boddyevoj
župi u sjevernoj Engleskoj. Mnoge druge vo e pokreta su
bili obra enici iz Velške apostolske crkve. Po etkom
dvadesetih godina, ovaj pokret je rodio Assemblies of God

(AOG ili Zajednicu Božju – klasi na pentekostalna crkva) i
Elim Alliance (Elimov Savez). Glavna razlika izme u ovog
dvojeg je da Elimov Savez nije zahtijevao govor jezicima
kao znak duhovnog krštenja. Ni jedna grupa nije vjerovala u
službu apostola. Ustvari, Donald Gee, poznati AOG lider je
rekao: 'Dati novozavjetne titule ljudima i ženama, a onda
misliti da ine i ovo oni stvaraju apostolsku zajednicu
sli nu onoj u ranoj crkvi, jeste u mnogome nalik na igru
djece u crkvi.'Vizija osniva a ovih dvaju crkava (pred-
sjednik George Jeffries – Elim) i Smith Wigglesworth
(AOG) bila je širom svijeta rasprostranjena ' pozna kiša'
,
koja bi oglasila povratak Kristov svijetu. Ovo probu enje e
gledati smrt denominacija i uspon univerzalne, Duhom
prožete crkve.
PENTEKOSTALIZAM U JUŽNOJ
AMERICI: Najve i utjecaj je pentekostalni pokret imao
u Južnoj Americi, za koju se danas kaže, (posebno važi za
Brazil), da su 8 od 10 evan eoskih crkava pentekostalnih.
Pentekostalizam je prvenstveno, kao vrsta karizmatskog
pokreta, ciljao na oživljavanje (obnovu) postoje ih deno-
minacija i tek je na koncu osnivao svoje vlastite
denominacije.
KARIZMATSKI POKRET U SAD-u:

1) Po etak pokreta: Godine 1960. su se pojavile nove
manifestacije pentekostalizma – novopentekostalizam ili
karizmatski pokret. Cilj je bio raditi unutar postoje ih
denominacija. Temeljni rad za tu novu uzburkanost
pentekostalizma postavile su magneti ne osobe kao što su
David Du Plessis i Oral Roberts. Sli an utjecaj je izvršio i
Full Gospel Businessmen's Fellowship koji je 1951. godine
osnovao Demos Shakarian, bogati kalifornijski mljekar.
Utjecaj takvih inicijativa se na kraju osjetio unutar starijih
denominacija. Godine 1956. je jedan prezbiterijanski
sve enik izjavio pred svojom iznena enom zajednicom da
je on primio ' krštenje u Duhu' . Godine 1960. je jedan
episkopalni sve enik, Dennis Bennett izjavio to isto.
Njegovi naredni pentekostalni molitveni susreti su toliko
uznemirili njegovu župu, da je bio prisiljen podnijeti
ostavku i odseliti u Seattle, gdje su ga primile njemu mnogo
sli nije nastrojene crkve.
2) Prodiranje u katoli ku crkvu je zapo elo na Duquesne

univerzitetu (Iowa) godine 1967. i raširilo se na Notre Dame
(Indiana). ini se da je on ušao u katolicizam u vrijeme
bu enja Drugoga vatikanskoga koncila, kada su se mnogi
katolici osje ali dokraja dezorijentirani. Kardinal Suenens iz
Belgije je godine 1975. bio pridobijen za tu ideju, a 10.000
pentekostalnih hodo asnika iz 50 zemalja se sastalo u Rimu
da bi uli papu Pavla kada blagosilja tu ideju. Mnogi su se
katoli ki pentekostalci organizirali u neke vrste komuna, od
kojih je napoznatija postala Rije Božja u Ann Arbouru,
Michigan, jedna od 40 takvih komuna.
3) Pokret Isusa: U drugoj polovini 1960-tih se karizmatski

pokret brzo proširio me u drop out generacijom, koja je bez
ikakvih iluzija gledala na društvo koje opravdava rat u
Vijetnamu. Isusov pokret je privukao pažnju za vrlo kratko

vrijeme, ali je u inio trajan utjecaj na njihovu generaciju. Iz
tog pokreta je izašao pokret Židovi za Isusa, pošto je upravo
u drop out pokretu bilo mnogo mladih Židova.
Istovremeno se naglašavala angažiranost u otklanjanju
socijalnih problema. David Wilkerson je osnovao pokret
Teen Challenge, koji se bavio isklju ivo radom me u
narkomanima.
4) John Wimber i 'evangelizacija snagom': Fenomen koji

se nedavno pojavio u okrilju karizmatskog pokreta je pojava
Johna Wimbera i evangelizacije snagom (Svetim Duhom),
koja neophodnim smatra da iscjeljenje mora i i zajedno s
evangelizacijom. Potvr eno je da je Wimber ozbilnjo
pogriješio u tuma enju biblijskog u enja o patnjama, kao i
da je, na sastancima na kojima je iscjeljivao, primjenjivao
metode hipnoze, sugestije i prijevare. Wimber je bio pod
velikim utjecajem dr. Jonggi Cho-a, pastora najve e crkve
na svijetu, koja tvrdi da ima 520.000 lanova u Seulu u
Južnoj Koreji. U svojim knjigama, dr Cho naglašava zna aj
vizualizacije i inkubacije u tuma enju molitve, vi enje koje
iskrivljuje biblijsko u enje o ovom pitanju. Izgleda da je dr
Cho u svoje stavove unio elemente stare korejske šama-
nisti ke religije.
Druga knjiga koja je utjecala na Wimbera je Iscjeljenje od
Francisa McKnutta, katoli kog sve enika za iju se
teologiju ne može re i da je reformisti ka.
Na Wimberovom sastanku iscjeljenja u crkvi, prisustvovalo
je pet lije nika krš ana. Jedan od njih, psihijatar, tvrdi da je
mogao od onog što je vidio, postaviti stru nu hipotezu. Nisu
se dogodila organska iscjeljenja, promjene su uslijedile u
bolestima psihološkog uzroka. Izgleda da postajemo
generacija lakovjerih krš ana. ' Bog me izlije io, ali avo i
dalje zadržava simptome u meni' – re e jedan koji je tvrdio
da je izlije en od kihavice.
5) Torontski blagoslov: Najnovija pojava tog smjera je

torontski blagoslov, poznat po, takozvanom,
neuravnoteženom smijehu. A poznato je i to, da ova pojava
sadrži i hipnoti ke elemente; pa elemente iz pokreta Health
and Wealth, koji potje e od Christian Science pokreta. U
torontskom blagoslovu nalazimo i utjecaj iz isto nog
misticizma i New Age pokreta. Imena, koja su usko
povezana s ovom pojavom, su: Rodney Howard Browne
(južno-afri ki evangelizator, radi u SAD), Randy Clark
(pastor Vineyard crkve u St. Louis-u, Missouri) i John Arnot
(pastor Vineyard crkve u torontskoj zra noj luci).
Pragmati ni evangelikalizam: Pokret za podupiranje rasta

crkve zapo eo je djelovanje u ranim devedesetima prošlog
stolje a pod vodstvom Donalda McGavrana.
No, danas se pod istim pojmom podrazumijeva
metodologija temeljena na marketinškim na elima koja ima
za cilj pospješiti rast crkava. Isti pragmati ari zajedni ki
djeluju s karizmatskim krš anima te, na taj na in, vladaju
podru jem rasta crkve. Ugledna imena koja se vežu uz ovaj
pokret su C.Peter Wagner, Robert Schuller, Bill Hybels i
Rick Warren.
KATOLI KA CRKVA U 19. I 20.

ST.

Nakon pada Napoleona, u Evropi je došlo do oštre reakcije
desnice, ali je, s druge strane, porastao liberalni pokret. Te
su se dvije tendencije reflektirale u crkvi, ali je ona
konzervativnija trijumfirala, i to zbog oštre linije koje se
držao, više nego ikada prije nad crkvom dominiraju i,
Vatikan.
Trijumf konzervatizma
Do reakcije desnice je došlo zbog bojazni od ideja, koje su
bile u vezi s francuskom revolucijom. Nakon Napoleonove
smrti, ruski car je odmah pozvao vladare Europe da mu se
pridruže u Svetom savezu protiv revolucije. Tri vode e
lanice saveza: Rusija, Austrija i Pruska, sve su bile (prije
francuske revolucije) pod vladavinom monarhija i u
mnogome pod utjecajem prosvjetiteljstva. Njihovi
nasljednici nisu željeli više nikakvo prosvjetiteljstvo i
revoluciju. Da bi se zaštitile, one su se obavezale stajati
zajedno kao 'lanice jedinstvenog krš anskog naroda' .
Indeks se ponovo pojavio, ali se pojavila i inkvizicija.
Jezuiti se ponovo u vrš uju. Obnovljene monarhije su se na
Be kom kongresu okružile konzervativnim državnicima,
kao npr. Metternichom, austrijskim ministrom, kojem je
glavni posao bio spre avanje bu enja duha francuske
revolucije. On jakobinca i liberala vidi u svakom lošem i
radikalnom studentu i u svakom, ma i najmanjem, izgredu.
Da bi se zaštitio od revolucionarnih ideja, on uvodi tajnu
policiju, cenzuru knjiga i ' pse uvare' na svakom
univerzitetu. Habsburgovci su kontrolirali Europu od
Baltika do Sicilije. Pruski kralj se prvo igrao s idejom
davanja konstitucije pot injenima, ali je uskoro promijenio
svoje mišljenje. Naime, Karl Sand, mladi student teologije,
izvršio je atentat nad jednim agentom ruskog cara. On je
reagirao izdavanjem Karlsbadskog dekreta kojim je
pooštrena kontrola tajne policije, a liberali su svugdje
stavljani u ilegalu. U Španjolskoj su svi liberali zatvoreni, a
vratila se i inkvizicija. U Francuskoj su se i borbonski kralj
Luj Filip i njegov nastavlja Karlo X. okrenuli na desno, da
bi bili na sigurnijoj strani. U Engleskoj je Six Acts prešao u
godinu 1819. kao, bez daljnjega, jedan od najrepresivnijih
zakona izdanog za mnoga pokoljenja.
Reakcija katolicizma
U katoli koj crkvi su bile organizirane posebne akcije,
zaklju ivane sve anim spaljivanjem Voltaireovih djela i
davanjem zakletve za podržavanje religije i zakonite vlade.
Jezuiti su godine 1814. ponovno ustanovljeni kao jedan red,
a i drugi redovi su postali izraženi. Mnogi su se intelektualci
obra ali na katolicizam. U mnogim djelima romanti arskog
pokreta bila je idealizirana prošlost.
Fenomen liberalizma
Liberali su podršku imali kod rastu e srednje klase i
obrazovanih slojeva. Oni su željeli parlamentarni sistem
uprave utemeljen na pisanoj konstituciji, koja e jam iti
osobna prava, uklju uju i i slobodu vjeroispovijedi.
Suprotstavili su se crkvenoj kontroli nad takvim stvarima
kao što su brak i obrazovanje. U Francuskoj je Lamennais
razvio jedan ekstremno radikalni pogled na novu ulogu
crkve u postrevolucionarnom društvu, postao je osniva

liberalnog katolicizma. On je želio crkvu potpuno odvojenu
od države, slobodu obrazovanja, slobodu štampe, pravo gla-
sovanja za svakoga. Cilj mu je bio crkva koja ide sama, koja
se prestaje oslanjati na svjetovne autoritete. Biskupi su
odbacili tu ideju, pozvali su se na papu. Papa je godine
1832. odgovorio enciklikom Mirari Vos, potpuno
odbacuju i katoli ki liberalizam. Rim je u liberalizmu vidio
ove dvije glavne greške: Odbacivanje natprirodnog
otkrivenja i jedinstvene vrijednosti katolicizma. Papa je
time zapravo kanonizirao postoje i socijalni poredak kao da
on posjeduje trajnu, ak božansku vrijednost. Da bi dokazao
svoju poziciju, papa je osu ivao poljski ustanak i podupirao
ruskog cara, koji je ustanak ugušio.
Revolucija 1848. i posljedice

U Francuskoj je time sat bio vra en unatrag. U Belgiji je
pri a bila druga ija: Katolici i liberali su ujedinili snage da
bi istisnuli nizozemskog kralja, ( ija se uprava poprili no
zauzimala za tla enje); godine 1830. i 1831. su sastavili
liberalnu konstituciju. Nakon godine 1830. javlja se val
politi kog liberalizma, koji kulminira u revoluciji 1848.
Nakon žestokog sukoba, liberali su bili sposobni svrgnuti
monarhiju iz mnogih prijestolnica i prisiliti Metternicha da
pobjegne iz Be a. No, na kraju je austrijska vojska ponovno
okupirala Be i ugušila revoluciju u eškoj, Italiji i
Ma arskoj, a pruski je kralj povratio Berlin. Doga aji u
Italiji nisu ni najmanje promijenili raspoloženje u Vatikanu.
Papa je odbio podupirati Italiju protiv Austrije. Kada je
Garibaldi ušao u Rim na elu oslobodila ke vojske, papa je
morao pobje i. Francuzi su ga godine 1850. podigli na staru
vlast. U me uvremenu su liberali preuzeli sjevernu
talijansku državu Piedmont, i pod Camillom Cavourom,
prvim ministrom, uveli odre eni broj napada kih zakona
prema crkvi. Cavour je želio itavu Italiju ujediniti pod
Piedmontom. On je preuzeo papske države, papi
ostavljaju i samo grad Rim. Godine 1860. odlu uju e je
porazio papinu vojsku u bici kod Castelfidardoa. Papa (Pio
IX.) se, suo en time, odlu io na politiku nepopustljivosti.
Pokušao je povratiti papske države. Izdao je svoj popis
(zabranjenih krivovjernih nauka), što je bio njegov odlu an
'ne'katoli kim liberalima. Popis (izdan 1864.) navodi nekih
80 zabluda koje osu uje, uklju uju i racionalizam,
naturalizam, socijalizam koji podre uje porodicu državi,
liberalni kapitalizam, koji nema drugog cilja ve samo
materijalnu dobit. Najviše od svega iznena uje njegova
osuda slobode vjeroispovijedi.
Prvi Vatikanski koncil 1870.

U Francuskoj je galikanizam (sklonost ka imanju politi ki
nezavisne crkve) i dalje nastavio podizati svoju ružnu glavu,
na što se papa oborio pritiskom ekskluzivno pristaju i uz
stranku ultramontanista, (pokret koji je htio što bliži odnos s
Rimom). Papa je poticao sve enike da se pozovu
neposredno na njega, ak i preko glava svojih biskupa. U
Rimu je osnovao nacionalne seminare za svaku zemlju.
Mnogi su redovi bili poticani na osnivanje svoje centrale u
Rimu. Organiziraju i ih na taj na in, papa je mogao
upravljati i upotrebljavati ih kao svoje agente. On je
prihvatio i novi stil života, hodao je me u ljudima i na taj
na in promicao kult ' Svetog oca'. Razvilo se novo štovanje
papine osobe. Nadbiskup iz Rheimsa je to nazvao

'idolatrijom papstva' . Vrhunac se, kona no, desio godine
1870. na Prvom vatikanskom koncilu, kada je predložena
doktrina o papinoj nepogrešivosti. Izgleda da se sve to
doga alo više zahvaljuju i taštini samog pape, nego zbog
ijedne posebne grupe unutar crkve. ak i prije nego je
koncil bio sazvan, mnogi su osje ali da je to bio vrhunac
onoga što se do tada doga alo kao definitivni odgovor
liberalima, i kao obrana od liberalizma. Döllinger (kao i
Strossmayer u Hrvatskoj) je bio vo a njema kih
intelektualaca, koji su se suprotstavili ultramontanisti kom
pokretu kao jednoj nepovijesnoj koncepciji crkvenog reda
stranog modernom pojmu slobode i koji, ustvari, nije ništa
drugo nego jedna srednjovjekovna tvorevina bazirana na
notornim krivotvorinama. U svojoj knjizi Papa i koncil,
Döllinger prikazuje papstvo kao povijesno uzurpiranje mo i
od strane crkve. U Francuskoj sli ne osje aje pokazuje
Mareta i Darboy, pariški nadbiskup, ali u mnogo
umjerenijoj formi.
Za vrijeme Koncila, ak su i umjereniji pokušavali djelovati
na papu govore i mu da je nepogrešivost nužno definirati
uzimanjem u obzir crkvenih koncila ili tradicije, ali on je na
sve to odgovorio: Tradicija, tradicija. Ja sam tradicija!
Šezdeset biskupa manjine, kojima savjest nije dopuštala
potpisivanje definicije i koji nisu bili voljni od toga praviti
javno pitanje, tiho su spakirali svoje kofere i otišli.
Preostalih 535 je glasalo u prilog definicije.
Döllinger je ekskomuniciran zbog nepoštivanja naredbe
starijih i to dovodi do osnivanja Stare katoli ke crkve u
onim zemljama Europe, u kojima se govori njema ki.
Nazivaju se Stare jer je, po njihovom mišljenju, nakon
Prvog vatikanskog koncila formirana, zapravo, nova
katoli ka crkva, koja je imala malo zajedni kog s
prethodnom. Oni su prihvatili Utrehtsku deklaraciju kao
svoja na ela vjerovanja i ovo ih je povezalo s
nezadovoljnim Jansenistima (Utrehtska crkva), koji su
napustli Rimokatoli ku crkvu 1724.g. Oni tako er odbacuju
Tridentski koncil i, naro ito, doktrinu transsupstancijacije.
Danas crkva ima oko 350.000 lanova.
Otada papa, zbog objave nove doktrine, ne mora
konzultirati Koncil. Godine 1854. on je izdao bulu, kojom
je doktrinu o bezgriješnom za e u napravio dogmom. Niti
Augustin niti Toma Akvinski nisu priznali tu nauku. Duns
Skot (franjevac) je bio prvi koji je to iznio i predložio.
Razvila se polemika franjevaca i dominikanaca. Vatikan se
odbio opredjeliti. O ovoj dogmi se, kao rezultat, nije ni
raspravljalo na Tridenskom koncilu. Ipak, u 19. stolje u ista
je nauka, da bi podržala ideju o papinoj nepogrešivosti, opet
oživjela. Zna ajno je za spomenuti da je ta dogma bila
proglašena – ne na temelju Svetog pisma ili tradicije, nego
dogovorom: Prihva en je glas ve ine onih koji su bili
konzultirani. Godine 1950. Pio XII., bez savjetovanja s
Koncilom, definira i nare uje dogmu o Marijinu uznesenju.
Ta nauka tvrdi da je mrtvo tijelo Marije bilo uzeto u nebo, a
da nije iskusilo tjelesno propadanje. Ova nauka nije bila
poznata prije etvrtog stolje a, ali ju je Ivan Damascenski
kasnije podržao. Zna ajno je i to da se o Marijinoj osobi
nije raspravljalo ak ni na Vatikanu II., kao da je katoli ka
crkva uvidjela da je sve skupa otišlo ipak predaleko.
Obje ove nauke su izrasle iz neodgovaraju eg stava prema
Kristovoj ljudskoj prirodi. Monofizitstvo je u tome odigralo
zna ajnu ulogu. Krist nije vi en kao potpuni ovjek, a

praznina je ispunjena Marijom. Nepoznavanje Kristove
ljudskosti je vodilo ka kultu Marije (mariolatrija).
Nepriznavanje Njegovog božanstva je vodilo nauci o misi
(ponavljanje Kristove žrtve).
Socijalna akcija
Drugo pitanje kojim se crkva morala pozabaviti, bilo je ono
o socijalnoj akciji. Industrijska je revolucija odvela veliki
broj ljudi sa zemlje i natjerala ih u krajeve zadimljene
tvornicama i prljavim ulicama na na in, da je prosje an
ovjek postao podatan masovnoj sugestiji i masovnoj akciji.
U 16. stolje u je najsiromašniju klasu inila petina
populacije, za vrijeme industrijske revolucije taj je broj
narastao na tre inu. Karakteristika prvih faza industrijske
revolucije je nevjerojatna prljavština i eksploatacija,
posebno dje jeg rada (dje aci i djevoj ice su obi no bili
polovina radne snage). U po etku su na djelu bile dvije sile:
Eksploativan kapitalizam i ekstremni socijalizam, a obje su
naginjale dehumanizaciji radnika i njegovom apsorbiranju
u masovni pokret u kojem bi njegov identitet bio izgubljen.
Katoli ka je crkva vrlo polagano postajala svjesna
problema. Lammenais, kao i nekoliko prosvije enih
Nijemaca, to no su analizirali probleme, ali su ostali bili za-
starjelih nazora i samo su željeli povratak srednjovjekovnih
sistema cehova.
Salezijanci 1855.
Giovanni Bosco je osnovao Kongregaciju salezijanaca
u Torinu. Salezijancima se nazivaju po zaštitniku
kongregacije Franji Saleškom. Bave se odgojem muške
omladine u vlastitim omladskim domovima, konviktima,
sjemeništima i obrtni kim školama te radom u misijama.
God. 1901. osnovali su salezijanski stan u Ljubljani, zatim
više samostana u Sloveniji, a od 1922. i u Hrvatskoj.
Oko godine 1880. je bilo potpuno jasno da je radni ka klasa
Francuske za crkvu izgubljena. Tek nakon te spoznaje
zapo ela je neka vrsta katoli ke socijalne akcije, a ona je
bila ograni ena uglavnom na Belgiju, Nizozemsku i
Njema ku. Godine 1891. je papa izdao encikliku Rerum
Novarum, koju su nazvali Magna Cartom socijalnog
katolicizma. Godine 1912. je u Belgiji bio osnovan JOC
(Jeunesse ouvrière catholique – katoli ka radni ka mladež).
Stav prema modernom mišljenju

Jedan drugi problem s kojim se suo ila katoli ka crkva, bio
je njen stav prema modernom mišljenju, uklju uju i teološki
liberalizam. Iako je velika ve ina Europljana još uvijek
ispovijedala neki oblik krš anstva, zna ajni broj ga je
odbacivao, a veliki broj se od njega odvojio. Modernisti su
predlagali rješenje prilago avanja crkve modernom
mišljenju, no Vatikan ih ni na koji na in nije slušao. Papa
Pio IX. je uspio ugušenjem liberalnog katoli kog pokreta, a
Prvi vatikanski koncil je samo potvrdio op u politiku
neprijateljstva prema modernoj kulturi. Modernisti ki
pokret, najja i u Francuskoj, je zapo eo 1890., bio osu en
1907., a završio 1910. Dokazao je svoju ispravnost tek
godine 1965. na Drugom vatikanskom koncilu. Pristup
pokreta gornjem problemu bio je u osnovi trostruk:
1) Prilago avanje liberalnoj teologiji;

2) Napad na skolasti ki sistem kao potpuno neuskladiv s
biblijskom mišlju;
3) Napad na razli ite legende i poluistine koje su bile
izmišljene kao potkrepa katoli kim zahtjevima. Oni su
inzistirali na uporabi stvarnih povijesnih metoda. U
Francuskoj je pokret bio povezan s Duchesne i Loisyom.
Loisy je pokušavao braniti katolicizam, posebno NZ-tnu
povijest protiv pogleda Harnacka i Sabatiera, na vrlo sli an
na in Ritschl-u, ali je papa ocijenio da modernisti previše
razdvajaju pa je godine 1910. izdao encikliku Pascendi u
kojoj modernizam osu uje kao herezu. Od tada su svi
sve enici morali polagati antimodernisti ku zakletvu i držati
se tomisti ke linije.
Opus Dei: Ovo je pokret koji je postojao u Španjolskoj
za vrijeme vladavine diktatora Franka i koji se borio za
'liberalizam'. lanovi ovog pokreta imali su za cilj ulazak na
univerzitete, kako bi na taj imali utjecaja. Od skromnih
po etaka 1928.g., ovaj pokret je narastao do najve e lai ke
organizacije pod okriljem katoli ke crkve (danas ima
80.000 lanova), a više od 20.000 su u Španjolskoj. Uspo-
redbe radi, redovi kao na primjer jezuiti i franjevci uzimaju
po 30.000 lanova. Ovo je veoma efikasna organizacija
zbog svojih ideala i kroz nju konzervativci, kao na primjer
Ivan Pavle, mogu pokušati i popraviti nešto od grešaka, koje
su na injene Drugim vatikanskim koncilom i enciklikom
Humanae Vitae (1968.). Po mnogo emu, Opus Dei je
sli an jezuitskom pokretu.
DRUGI VATIKANSKI KONCIL (1962.-65.)
Papa Ivan XXIII. je godine 1959. objavio svoju namjeru o

održavanju Drugog vatikanskog koncila. Crkva se treba
nagoditi s modernim svijetom, odluka oko toga je bila
odga ana od 19. stolje a. Papin novi životni stil je dao
unaprijed zamisliti što dolazi.
Ciljevi koncila su bili: Obnova crkve, jedinstvo svih krš ana
i dijalog sa svijetom. Na Koncilu se glavni sukob pojavio
izme u modernista i konzervativaca. Konzervativce je,
naravno, utjelovljivala kurija. U po etku je ona nastojala
vladati svime, a za što je imala gotovo sve šanse, pošto joj
je povjereno pisanje dokumentata, no tada su liberalni
biskupi napravili ' kratki spoj'uvukavši se u te komitete.
Novi papa, Pavao VI., je opet liberalima pomrsio ra une, jer
je u želji udovoljavanja konzervativcima, modificirao
dokumente par trenutaka prije nego što su bili predloženi za
glasovanje. Ako bi protestirali, riskirali bi ukidanje itavog
teksta. Jedna od takvih modifikacija se dogodila u
dokumentu o crkvi: Papa je u dokumentu intervenirao
preokretanjem naglasaka o važnosti kolegija i kardinala kod
donošenja odluka – opet je potvr ena papina vrhovnost i
nezavisnost. U drugom je dokumentu, dokumenat o
ekumenizmu, pak bio smanjen pomirbeni ton prema
protestantima.
Nakraju je pet glavnih promjena Koncila postalo poznato u
katoli koj crkvi:
1. Liturgijska promjena: Mise su bile s latinskog prevedene
na razli ite nacionalne jezike. Poticano je ve e u eš e laika
u liturgiji;
2. Autoritet: Crkva treba biti, u manjoj mjeri nego do tada,
vrsta hijerarhijska struktura, sastavljena od onih koji

zapovijedaju i onih koji slušaju. Po tome je ve e u eš e
laika, a lai kim sve enicima je dano ve e priznanje;
3. Ekumenizam: Krajnji cilj ekumenizma se više ne vidi u
povratku pojedinih protestanata u katoli ku crkvu, ve u
ponovnom ujedinjenju sve odvojene bra e u neku vrstu
commonwealtha (zajednice), ije bi predsjedništvo bilo u
Rimu. Katolici se trebaju angažirati u zajedni kim
molitvama i suradnji s protestantima u socijalnim akcijama;
4. Skolasticizam je odba en i naglasak je stavljen na
dinami ki povijesni razvoj ideja. To stvarno otvara vrata
liberalizmu;
5. Dijalog s modernim sekularnim svijetom. Uloga crkve je
od sada vi ena u terminima službe svijetu i posredovanja.
Drugi vatikanski koncil je pogodio katoli ki svijet kao

udarni val. Prosje an katolik se našao u stanju potpune
smušenosti. Mnogi liberali su na koncilske formulacije
gledali kao na puke rije i – autoritativna struktura je i dalje
postojala, a papa je i dalje na vrhu, (njegove ovlasti
konzulatiranja s biskupima su neobvezatne). Kada je izašao
sa svojom enciklikom o kontroli ra anja, Humanitae Vitae,
mnogi su ga kritizirali zbog nekonzultiranja s biskupima.
Kardinal Suenens, jedan od arhitekata Vatikana II., stao je
na elo tog protestnog pokreta. U Nizozemskoj su katolici
osnovali svoj Nacionalni koncil, na kojeg su se upu ivali
umjesto na Vatikan, ali ga je papa ukinuo. Najžilavija
suvremena bitka se vodila o pitanjima morala i papine ne-
pogrešivosti.
Nakon Drugog vatikanskog koncila, zbio se veliki pad broja
poziva (u SAD iznosi 30%), kao i onih koji poha aju crkvu.
Mnogi su sve enici napustili crkve, (broj se od onog prije
Koncila pove ao za 30%), što su odrazi dovo enja u pitanje
tradicionalne uloge sve enika.
Jedan od znakova katoli ke obnove koji, prema nekima,
najviše obe ava, je veliki rast karizmatskog i
neopentekostalnog pokreta. Godine 1960. se pojavila jedna
nova grana pentekostalizma, koja nije bila sektaška, ali ona
sve do godine 1967. nije ni na koji na in pristupila
katolicizmu. Prodor u katoli ku crkvu je zapo eo na uni-
verzitetu Notre Dame u SAD, odakle se i proširio po itavoj
zemlji. U Europi je u njegove redove pristupio i kardinal
Suenens. Papa Pavao VI. je godine 1965. blagoslovio
njihovu ideju. Za razliku od tradicionalnog pentekostalizma,
ovaj novi nije tako striktan u doktrinarnim stvarima te kao
takav može 'prigrliti'katolicizam.
Drugo suvremeno pitanje unutar katoli ke crkve je bilo
pitanje društvene pravde u Južnoj Americi. Dok je ranije
crkva bila prisan prijatelj sa silama reakcije, sada su
evidentna sasvim druga ija polazišta. Protiv taktika desnice
javno su istupili i kardinal Silva Henriquez iz ilea i Dom
Herder Camara. Diktatori su organizirali vojne napade
protiv odmetni kog klera. Ve su mnogi sve enici i
redovnici zatvoreni, mu eni, lin ovani i smaknuti.

Jedno od najodlu nijih pitanja s kojima se danas suo ava
crkva, je pitanje zare enja žena za sve eni ku službu. Crkva
još uvijek stoji vrlo vrsto na tradicionalnom stajalištu. Papa
Pavao VI je išao još dalje nego koncil uvode i
"pojednostavljenje" katoli kog štovanja te je relegirao
krunicu na sferu privatne pobožnosti. Njegov sljedbenik,
Ivan Pavao I, koji je umro u misterioznim okolnostima, bez
sumnje bi išao još dalje ako mu bi dozvolili konzervativci.
Reakcija konzervativaca: Papa Ivan Pavao je poznat
po svojoj konzervativnosti i ini se da nije zadovoljan
implikacijama Vatikana II, pa je ak pokušao vratiti vrijeme
unazad. Da bi to ostvario postavio je svoje ljude na klju ne
crkvene položaje.
Veritatis Splendor (1993.): Ova nova papina
enciklika u sebi sadrži reafirmaciju papinske nepogrešivosti
i ak je proširuje na oblast rukovo enja. Ona je osuda mo-
ralnog relativizma i predstavlja nedvosmislenu potvrdu
crkvenog stava o moralnim pitanjima, primjerice kontrola
ra anja, kao i njeno odbijanje popuštanju teolozima
reformirane katoli ke crkve da raspravljaju ili se spore oko
pitanja doktrine.
Kasnije je kardinal Ratzinger izdao okružnicu pod naslovom
Jesus Dominus (bez sumnje ga je u tome papa potpuno
podržao) u kojoj mijenja stav Vatikana prema "odvojenoj
bra i" i ostalim religijama. Prema njemu, protestanti nisu
dio prave crkve, a ostale religije sadrže o evidne greške.
Evangelikalci i Katolici zajedno: Formalni princip
Katoli ke crkve predstavlja tzv. sola ecclesia (Crkva sama
odre uje narav i razvoj krš anske doktrine), a njezin
materijalni princip je spasenje iskrenoš u tzv. soteriološki
inkluzivizam (zamisao da se ljudi, a me u njima posebno
lanovi drugih religija, kao i oni koji ne pripadaju nijednoj,
mogu spasiti Kristovim djelom tako što, bez izri itog znanja
o Kristu ili vjere o istome, žive kako najbolje znaju). Ovo

zapravo zna i da evan eoski vjernici uklju eni u pokret
"Evangelikalci i Katolici zajedno" ne sura uju s partnerom
kojeg zanima iskreni razgovor i potraga za istinom, ve im
je sugovornik skupina koja prevladava u Rimu a koja nastoji
redefinirati cjelokupni koncept autoriteta i temeljnih
doktrina krš anske vjere, te potom sve ostale pridobiti za
vlastita uvjerenja (Alan Howe, CRN Journal).
PROTESTANTIZAM U EUROPI
Nešto prije francuske revolucije, metodisti su planirali
osnovati bazu na Kanalskim otocima s kojih bi lako mogli
evangelizirati Francusku. Taj je plan odgo en do godine
1815. kada su se stvari smirile. Charles Cook je po eo raditi
u Francuskoj, gdje je uskoro, kao rezultat njegovih
nastojanja, bila osnovana jedna energi na grana metodista.
Drugi važan razvoj se zbio godine 1816. u Švicarskoj.
Tamo je Robert Haldane, bogati Škot, po eo tuma iti
Rimljanima poslanicu studentima na univerzitetu, od kojih
su neki kasnije postali važna imena u francuskom
protestantizmu: Merle d' Aubigné, César Malan, Adolphe
Monod i Louis Gaussen.
Kratko nakon toga se u kantonu Vaud pojavila Mme de
Krüdener, koja je došla iz Pariza zbog širenja evan elja.
Došli su i metodisti ki propovjednici.
Ne smiju se zaboraviti ni druga dva imena: Alexandre
Vinet, veliki teolog i F.L. Godet, poznat po svojim
komentarima. Adolphe Monod je postao najve i francuski
protestantski propovjednik stolje a, a njegov brat Frederick
je napravio sli an rad osnivanjem Unije evan elijskih
crkava u Francuskoj.
U Holandiji je najistaknutiji evangelikalac bio Abraham
Kuyper (1837.-1920.), kalvinisti ki teolog, koji je uz to bio
i politi ar (premijer 1901-5). On je naglašavao zajedni ku
milost Božju prema svim ljudima. Godine 1880. je otvorio
Slobodni univerzitet u Amsterdamu, (slobodan od bilo
kakve crkvene i državne kontrole). Šest godina kasnije, on
se sa 100.000 ljudi odvojio od reformirane crkve te je for-
mirao rereformiranu crkvu. On se odlu no suprotstavljao
visokom kriticizmu Biblije i branio je potpuno krš anski
pristup svim aspektima života.
LIBERALNA TEOLOGIJA U XX.

ST.
HARNACK Adolf (1851.-1930.): Najzna ajniji
teolog prvog desetlje a 20. stolje a je Adolf von Harnack.
Željan priop iti krš anstvo ljudima svog doba, on je ipak
kriv zbog u injenog kompromisa. Bio stru njak povijesne
teologije. Zajedno s Ritschlom je vjerovao da je evan elje
bilo izopa eno tu im utjecajem gr ke filozofije, ali da je taj
proces po eo u NZ s Pavlom. Smatra da je jednostavna
religija Isusa bila izvrnuta u religiju o Isusu, koji je
naizmjence bio pretvoren u dogmu utjelovljenog Sina
Božjega, za što je Pavao najviše kriv.
Osnova krš anstva je postavljena na tri središnje istine, koje
je našao u Isusovom u enju, a to su: O instvo Boga,
bratstvo ljudi i neograni ena vrijednost pojedina ne ljudske
duše. Krš anstvo je bila Isusova religija, a ne religija o

Isusu, ija je osnova bila sinovsko i pojedina no povjerenje
u božansko o instvo.
Kona no kraljevstvo Božje je ' blago koje duša posjeduje u
vje nom i milostivom Bogu.'Zapisi o u enju Isusa o tome da
su svi ljudi bra a, a Bog njihov Otac, dokazale su se
nau nima i objektivnima. Autori su, zapravo, izbacili one
zapise evan elja (natprirodne) koje su smratrali
neprihvatljivima.
BARTH Karl (1886.-1968.): Teologija krize koja je

došla na istaknuto mjesto nakon Prvog svjetskog rata je bila
blisko povezana s imenom Karl Barth. Sam I. svjetski rat je
odigrao ne mali dio u pripremanju puta takvoj teologiji,
pošto on ozna ava kraj, do tada, prevladavaju e ideje o
neizbježnom napretku kroz intelektualnu prosvije enost i
moralno nastojanje. Kao što je Niebuhr rekao, stara je teolo-
gija bila u slijepoj ulici zahtijevaju i 'Boga bez gnjeva koji
dovodi ovjeka bez grijeha u kraljevsto bez suda kroz
Kristovo služenje bez Križa'. Ve je godine 1892. Johannes
Weiss (1863.-1914.), stru njak za NZ iz ritschlijanske
tradicije, rekao da su ga prou avanja evan elja uvjerila da
je za povijesnog Isusa, Božje kraljevstvo zna ilo nešto
sasvim razli ito od onoga što je Ritschl mislio. Kraljevstvo,
koje je Isus navijestio, je bilo eshatološka realnost, koja e
se u bliskoj budu nosti otkriti Božjim vrhovnim inom.
Ritschlova ideja je bila rezultat 19-stoljetne evolucionisti ke
'pozadine' , jedne potpuno strane apokalipse u kontekstu
Palestine iz prvog stolje a.
Barth je došao do zaklju ka da je istinit i živi Bog, koji se
objavio u Bibliji, potpuno razli it od Boga ije su
postojanje filozofi nastojali dokazati. Samo ako ovjek
prizna svoj slom, može se nadati da e mu pri i i uti
Njegov glas. U tom je raspoloženju objavio komentar
poslanice Rimljanima, koji je pao poput teološke bombe.
Barth je postao vo a poluortodoksne reakcije protiv
liberalizma 19-tog stolje a. Uvidio je izopa enost
liberalizma koji uzvisuje ovjeka na ra un Boga, studira
više religiju ovjeka nego Božje otkrivenje. Ipak je na njega
duboko djelovao Kirkegaard i Dostojevski. Znao je
naglašavati Božju transcendentnost (On je sasvim drugi),
nijekati prirodnu teologiju i tvrditi da sve što znamo o Bogu
je u Kristu. Ali je ipak prihvatio liberalni stav prema Bibliji.
Smatra da pisane rije i Pisma i propovijedana Rije nisu
same po sebi otkrivenje, ve su pogrešive rije i ukazuju i na
Božje otkrivenje. Kao ljudske rije i, ograni ene su i slabe,
ali postaju Božjom rije i tada kada On odlu i govoriti kroz
njih.
Barth, mada je bio Švicarac i iz kalvinisti ke pozadine,
ve inu svoga teološkog obrazovanja stje e u Njema koj. U
Njema koj je, uglavnom, nau avao kao profesor. Me u
teološkim utjecajima, koje je on prisvojio bili su: Kant,
Hegel, Kierkegaard i Johannes Weiss.
Mada je mnogima izgledalo da je on evan elijski krš anin
po onome što isti e, on je, zapravo, bio egzistencijalista i sa
sobom je donio mnoge zamisli klasi ne liberalne teologije.
Mnogi dobronamjerni krš ani su bili prevareni ovime,
naro ito tridesetih godina 20. st. i kasnije živjeli u žaljenju
zbog toga. Sadašnji žalostan položaj francuske reformirane
crkve može se pripisati ovoj lakovjernosti.
Izgleda da on dolazi kao dobrodošlo oslobo enje od
liberalne teologije 19. st., koja stavlja ovjeka u središte

univerzuma. Ali ono ime on zamjenjuje staro, nije biblijska
teologija, ve egzistencijalizam. Slabost njegove teologije
može se vidjeti u sljede im to kama:
On pristupa Bibliji sa zamislima ovjeka koji je prethodno
bio pod utjecajem Kanta, Hegela, Kierkegaarda i
Heideggera. On tuma i Bibliju u smislu hegelijanske
dijalektike. Akrobacije dijalektike omogu uju mu završetak
s univerzalizmom, (na kraju e biti spašeni svi ljudi) i
pluralizmom (i katolici i protestanti su u pravu). Mada je
imao za re i mnogo dobroga, njegovo nebiblijsko
spekuliranje (sli no Origenu) se, na kraju, pokazuje kao
njegova propast.
1) On se nikada nije vratio na kriti ko prou avanje Biblije,
ali je tvrdio da je otišao dalje od toga. Njegov je stav prema
povijesnom Isusu bio vrlo radikalan: Tvrdi da uskrsnu e
nije empirijski provjerljivo kao povijesni doga aj;
2) Prema Barthu, Božja objava je svedena na Isusovu
li nost. Preostali dio Biblije je zbirka neto nih
svjedo anstava ljudi o skrivenoj Božjoj objavi. Stoga se
Biblija ne može nazivati Rije ju Božjom ili Njegovom
objavom. Samo Krist može biti ovako nazvan. Ali ako je to
takav slu aj, kako znamo da je NZ to an izvještaj o tome?
Barth dolazi do zaklju ka na osnovi teologija koje su
utjecale na njega: Luteranski kristomonizam,
egzistencijalizam i hegelijanizam;
3) Barth uklju uje, da je nakraju, i bez pokajanja i bez vjere
spasenje kvantitativno osigurano za sve (prim: svako e na
kraju biti spašen). Ovaj univerzalizam je baziran na
Hegelovoj dijalektici, koja mu omogu uje držanje dviju
suprotnosti u napetosti. Za Bartha, svako je u isto vrijeme i
Ezav i Jakov, izabran i odba en. Isus Krist je izvanredan
primjer nekoga koji je u isto vrijeme i izabran i odba en po
stalnoj osnovi. Barthov tzv. kalvinizam je, ustvari, bio
univerzalizam: Svi su ljudi predestinirani za spasenje u
Kristu. U ovome je Barth veoma blizak Aristotelovoj filo-
zofiji, koja je imala vrlo mnogo utjecaja na spekuliranje
rimokatolika. Ono što ustvari Biblija kaže jeste to, da je Isus
postao prokletstvo za nas, jednom u vremenu na križu, ali da
sada više nije na tom križu. Posljedice križa su s nama, ali
ne i sam doga aj;
4) Barth vidi Boga kao bi e izvanredne kontradikcije, jer su
u Njemu i tama ali i svjetlo, On je nadvladao tamu. Svaki
krš anin je suo en istom borbom, ali je neuspješan i stoga
mu treba oslobo enje. Ovo je isti gnosti ki dualizam;
5) Isus je izvanredan primjer dijalektike, jer je On i uzvišeni
ovjek i Bog u svom poniženju. Za Bartha, povijesna
vrijednost doga aja je u otkrivanju filozofske ideje:
Ponižavanje Sina nije samo povijesni doga aj, ve dijelom i
suština karaktera Božjeg.
Iz svega ovoga možemo vidjeti Barthovu igru filozofskim
konceptima i to da on nema interesa za povijest, jer smatra
da se povijest ne može znati sa sigurnoš u. Barth se stoga
može nazvati Origenom 20. stolje a.
TILLICH Paul (1886.-1965.): Do 1933. je u

Njema koj, nakon 1933. u azilu u SAD-u. On nas vra a u
prvu etvrtinu 19. stolje a. On, naime, vjeruje da krš anstvo
mora biti izraženo u terminima današnje filozofije, kako bi
moglo dosegnuti ljude u svijetu. On je tvrdio da apologetiku
shva a ozbiljno u prilagodbi krš anske poruke modernom
mišljenju, a ne u gubitku osebujnosti karaktera. U tome

nažalost nije uspio; filozofija je zarobila više njega tako da
je završio s ne im što nije imalo puno veze s krš anstvom,
ve je sli ilo na budizam.
Pori e postojanje bilo kakve biblijska norme Božanske
istine, koju teolozi moraju prenositi iz generacije u
generaciju. Drugim rije ima, on je ustvari hegelijanac, koji
kaže da je krš anstvo ispravno do one mjere do koje
izražava duh vremena ili suvremenu filozofiju.
BULTMANN Rudolf (1884.-1976.) je tako er

vjerovao da oblici u kojima se evan elje prezentira moraju
uzeti u obzir suvremeno ovjekovo razumijevanje vlastite
egzistencije. Upravo je zbog toga inzistirao na
razmitologiziranju evan elja, da bi ga oslobodio hebrejskog
pogleda na svijet (trokatni univerzum, natprirodna bi a koja
dolaze i odlaze sa zemlje i sl.). On je postao vrlo skepti an u
pouzdanost evan elja kao izvještaja o povijesnim
injenicama i bio je krajnje pesimisti an u vezi dosega
našega povijesnoga znanja o Isusu. Bultmann je došao do
tih zaklju aka polaze i od izvjesnih pretpostavki kritika
oblika: Ve ina je biblijskog materijala kružilo u usmenom
obliku prije nego što je bilo zapisano, svaki je tip ili oblik
materijala u Bibliji bio odre en tipi nom situacijom
(potreba u Izraelu ili ranoj crkvi), tj. bilo propovijedanjem,
bilo argumentima, bilo u enjem. Upravo zbog toga, evan-
elja odražavaju više teologiju ranih crkava nego što iznose
injenice o Isusu. Rana je crkva naviještala uskrslog Krista
iz njihovog vlastitog iskustva, a ne iz stvarne povijesne
injenice o Isusu.
Liberalizam 19-tog stolje a je s puno samouvjerenosti
rekonstruirao portret Isusa povijesti, Isusa kakav je zaista
bio i od njega na kraju na inio dobrog liberalnog pro-
testanta. Bultmann odbija ovu liberalnu težnju i zamjenjuje
ekstremnim oblikom povijesnog skepticizma o Isusu, što je
zapravo egzistencijalisti ka verzija krš anstva. Krš anstvu
daje egzistencijalisti ku interpretaciju i tako poruku Novog
Zavjeta svodi na sli nost u enju filozofa sekularnog
egzistencijaliste, Martina Heideggera. On stoga
demitologizira krš anstvo od njezinog zastarjelog gledišta,
ali izdvajanjem natprirodnoga pretvara teologiju u
antropologiju.
BONHOEFFER Dietrich (1906.-45.): Njegova

velika želja bila je komunicirati evan elje u razdoblju koje
je, po njegovom naho enju, postalo sasvim otu eno od
'religije'
. Pod religijom je podrazumijevao: Spasenje
gledano kao bijeg u drugi svijet, pošto je ovaj svijet izgubio
svoju vrijednost i zapostavljen je; vlada preokupiranost
vlastitom pobožnoš u; krš ani žive u getu, govore i sasvim
drugim jezikom, poput zato enika iji otok polako nagriza
struja sekularizma. Sve ovo obilježava pijetizam ili
buržujsku religioznost. Bonhoeffer stoga predlaže
'krš anstvo bez religije', koje je pošte eno svega ovoga
navedenoga, tj. radikalno krš anstvo (naro ito pogodno za
razdoblja krize nacisti ke Njema ke).
Zbog njegove želje da komunicira evan elje u modernom
razdoblju, Bonhoeffer tvrdi da je 'ovjek sada narastao'i
zbog toga se moramo prema njemu odnositi kao prema
odraslome, a ne ga podsje ati na njegove grijehe.

Središnja pretpostavka Bonhoeffera je luteranska teologija
križa. Ona tvrdi da se za vrijeme utjelovljenja Bog nalazio
samo u Kristu. Ovo je skoro antitrinitarno gledište. Kao
rezultat ovoga stava je njegovo apsolutno poricanje prirodne
teologije i tvrdnja da se Bog apsolutno otkriva u Kristu.
Tako se usredoto uje na imanentnost Božju. Opasnost takve
tvrdnje leži u gubljenju Božje transcendentnosti i u štovanju
Isusa kao ovjeka umjesto trojedinog Boga. Tako reagira
protiv transcendentnosti Karla Bartha. Na njega veliki
utjecaj ima personalisti ka filozofija Martina Bubera, koji je
zaklju io da je li nost sama po sebi gotovo božanstvo,
(pošto je ovjek stvoren po Božjem obli ju). Krist je Bog u
tom smislu što je bio savršen ovjek. Zbog toga ' vidimo
Boga u drugim ljudima' . On je tako er rekao da je Isus bio
'ovjek za druge'i da mi trebamo slijediti Njegov primjer.
Ovo podsje a na ' spasenje kroz akciju'(egzistencijalisti ki
pogled André-a Malraux-a). Tri struje su utjecale na njega:
1. Luteranska ideja o Kristu u sakramentu (Bog je ograni en
tijelom). Ovo je utjecaj katolicizma;
2. Pretpotstavka 19. stolje a da je Isus bio samo ovjek;
3. Egzistencijalisti ka ideja spasenja kroz akciju djela i
ideja Martina Bubera da je li nost božanska.
Neki od ranijih Bultmannovih u enika su iskazali više
pažnje Isusu povijesti nego što je to u inio Bultmann. Ti
u enici su: E. Käsemann iz Tübingena, G. Bornkamm iz
Heidelberga i E. Fuchs iz Marburga. Ako je Rije postala
tijelom, kao što vjerujemo, to zna i da povijesni dio
izvještaja iz evan elja moramo uzeti vrlo ozbiljno.
Redakcijska kritika
U modu je došla redakcijska kritika. Pod time se
prvenstveno misli na prou avanje kako je svaki pojedini
pisac evan elja ili izdava (redaktor = urednik) oblikovao
materijal do kojega je došao da bi se tim putem otkrili
njihovi posebni teološki naglasci. Druga je tendencija
redakcijske kritike dokazivanje da u Bibliji ne nalazimo
jednu, ve mnogo teologija.
Van Buren: Godine 1960. je na istaknuto mjesto došla
Bog-je-mrtav teologija. P. M. van Buren je pod tim
terminom ' smrt Boga'mislio da je rije Bog mrtva i da je
jezik o Bogu prestao imati ikakav smisao. Thomas Altizer je
u svojoj tvrdnji bio mnogo radikalniji, (inspiriran Nietsche-
om, Hegelom i Blakeom). On, naime, u svom djelu
Evan elje krš anskog ateizma tvrdi da je Bog umro kada je
Krist umro na križu. Ali, ako je Bog umro, kako ga je Isus
mogao reprezentirati?
Harvey Cox: Njegovo djelo Svjetovni grad je tako er
radikalno. On smatra da je svjetovni grad ispunjenje Božje
svrhe, pošto On omogu ava da ljudi žive punijim životom.
PANNENBERG iz Münchena je jedan od

najzna ajnijih teologa 70-tih godina. On se oštro kosi s
Bultmannom i njegovim sljedbenicima: Poricanje uskrsnu a
je pitanje stvarnog uskrsnu a, s neopravdanom
pretpostavkom da mrtvi ljudi ne ustaju. Spasiteljski Božji
in ne pripada isklju ivo '
povijesti spasenja'
(Heilsgeschichte), ve se mora razumjeti unutar šireg
konteksta povijesti kao cjeline, unutar koje se sve odnosi na
Boga.

On je reagirao protiv Karla Bartha shva aju i povijesnog
Isusa vrlo ozbiljno. On zapravo veli da je povijesnost Isusa
osnova naše vjere. Samo na ovoj bazi možemo odlu iti je li
Isus bio božanski ili ne i i i naprijed, stavljaju i našu vjeru
u Njega. Naravno, ispitivanje povijesnih injenica može
dovesti samo do stupnja visoke vjerojatnosti; ne može
dokazati ništa apsolutno, ali ih (upravo) ovdje zamjenjuje
pouzdanje i vjera.
PITTINGER i Procesna teologija: Procesna

filozofija tvrdi da stvarna osoba nije entitet ili jedinka koja
prolazi vremenom, ve niz iskustava koje ine proces
života. Promjena i doga aji su kona ni. Ovo odgovara
evolucionisti kom gledištu. Kada je ovo prilago eno
teologiji, onda zna i da je sav naglasak stavljen na Boga kao
imanentnog, aktivnog u svijetu. Ali oni kažu da Bog ne zna
budu nost, pošto je vezan vremenom i prostorom. Bog
skoro da je ovisan o univerzumu koji je vje an. I tako smo
došli do vrste panteizma. Božja transcendentnost se
zanemaruje. Po inje kao zdrava reakcija protiv gr ke misli,
koja je prikazala Boga udaljenog i nepromjenljivog (gotovo
kao ideja), ali završava odlaze i predaleko u drugom
pravcu.
MOLTMANN Jürgen je iz Tübingena druga istaknuta

li nost (usp. Teologiju nade, 1965.). On je zaklju io da se
nada još uvijek nalazi naprijed, a da je narod Božji
hodo asni narod – narod od siromašnih i tla enih, (koji e
naslijediti Božju novu zemlju). Spasenje uklju uje vjeru
koja je društveno relevantna. Na križu se Isus poistovjetio s
odba enima i osporio status quo.
Vrlo je zna ajno da je naše stolje e više od bilo kojega

drugoga, fascinirano sekulariziranom verzijom ideje Božjeg
kraljevstva. Ve inu ovih ideologija predložili su Židovi koji
su, izgleda, okrenuli le a ideji osobnog Mesije, a ipak nisu
mogli izbje i privla nosti utopijskoga mesijskog
kraljevstva, koje je s Njim povezano. Marks, Horkheimer,
Marcuse, Fromm i Bloch, su svi bili liberalni, sekularizirani
Židovi. Bloch je bio liberalni marksisti ki filozof koji se
ogriješio isto nonjema kim vlastima i tako pronašao put na
Zapad. Po njegovom mišljenju, Isus je bio prvi ovjek koji
je postepeno zauzeo mjesto Boga i koji je, kao socijalni
utopijski reformator, eznuo za uspostavom Božjeg
kraljevstva ovdje na Zemlji. Drugim rije ima, Isus bio je
prvi komunista. Bio je to Blochov sekularisti ki i
marksisti ki pogled, koji je snažno utjecao na Moltmanna i
ije je, neke od glavnih klju nih misli, Moltmann dalje sam
razvio.
Moltmann nastoji vratiti eshatologiju u središte teologije.
Ispravno vidi da se svaka krš anska teologija gleda u svjetlu
eshatološke perspektive. Ali njegova posebna interpretacija
eshatologije je postmilenijska. Misiju smatra
transformacijom svijeta u iš ekivanju obe anoga novoga
stvorenja; uglavnom treba izgraditi Božje kraljevstvo sada
kroz socijalni napredak kao što je socijalna pravda, mir itd.
Reagira na puko duhovno spasenje tako da odlazi predaleko
u drugom pravcu i završava, ne samo sa socijalnim, ve i
politi kim evan eljem. Smatra, ako crkva treba izvršiti
'misiju' , onda mora biti obnovljena, ali pod ' obnovom'
podrazumijeva: Isus se sa svim svojim revolucionarnim

zahtjevima mora smatrati glavom crkve, a ne državom.
Crkva mora služiti osloba anju ovjeka od rasnih razlika i
svake vrste ropstva. Mora biti ekumenska i politi ka; mora
biti na strani potla nih i poniženih. Ova teologija nade, kako
je naziva, ima veliki utjecaj u Svjetskom savezu crkava i u
teologiji oslobo enja.
Teologija oslobo enja

To je uglavnom južnoameri ki i rimokatoli ki fenomen.
Po ela je analiziranjem južnoameri ke situacije od strane
radikalnih katolika; osnovni problem je ugnjetavanje, koje
se može riješiti oslobo enjem. Umjereno gledište, koje je
proizašlo na drugoj episkopalnoj konferenciji u Južnoj
Americi, ubrzo poprima obilježje radikalnog pravca, stoga
im se sa zadovoljstvom priklju uju marksisti. Teologija
oslobo enja je odigrala veliku ulogu u sjedinjenju
Nikaragve pod pokretom sandanista, koji je došao na vlast
nakon svrgnu a diktatora Somoze. Teologija oslobo enja
se, zapravo, temelji na marksisti koj analizi južnoameri ke
situacije. Spasenje je ponovno protuma eno terminima
politi kog oslobo enja.
Ve ina predstavnika ove teologije je u Južnoj Americi. Oni
su zainteresirani samo za ono što Biblija govori o socijalnoj
pravdi (tu se npr. tvrdi da SZ i Isusovo u enje ne dopuštaju
privatno vlasništvo – mi to do sada nismo razumjeli zbog
toga, jer itamo Bibliju kapitalisti kim o ima). Mi ne
moramo krenuti od teologije ili od Biblije, ve od našeg
mjesta u svijetu (usp. Marx – ' stvari kakve su'
) i naših
vlastitih pokušaja da ga mijenjamo. Drugim rije ima,
spremni smo slušati Bibliju samo onoliko, koliko se ona
slaže s Karlom Marxom. Biblija je tako uzeta kao podesna
alatka s kojom se pospješuje uzrok komunizmu, (prerušenog
u društvenu stvar).
RAHNER Karl i anonimno krš anstvo: Rahner

objašnjava izjave Vatikana, mogu nost spašavanja ljudi i
van katoli ke crkve. On veli da je svaki, koji je prema sebi
iskren, iskusio Kristovu milost, bez obzira je li toga svjestan
pa je zato anonimni krš anin. Sve što se zahtijeva je
'moralno predanje' , a ne religiozno predanje. Pošto se ljudi
mogu spasiti bez upu ivanja na krš ansko evan elje, crkva
mora obilovati religioznom samiloš u, uklju iti se u
rješavanje hitnih socijalnih potreba današnjice. Ovakav
na in mišljenja je utjecao na Svjetski savez crkava i na
teologiju osobo enja. Rahner i njegovi sljedbenici su zaista
poput suvremenih crkvenih o eva, ije se izjave shva aju
kao samo evan elje. Svakako da je slabost Rahnerova
shva anja u njegovom vjerovanju u iznimnu mogu nost, (da
netko, tko nije uo evan elje, može biti u stanju milosti) i u
stvaranju norme od nje. Crkva stoga treba sve ljude smatrati
anonimnim krš anima.
Teihard de Chardin (1881.-1955.) je bio jezuita

koji je pokušao krš anstvo prikazati kroz ideje evolucije. Za
života je, po vlastitoj želji, bio povu en i nije dozvoljavao
da mu se tiskaju vlastita djela. Me utim, kada je umro, to su
u inili njegovi prijatelji. Postoje tri mogu a pristupa
evoluciji:
a) Odbiti je;
b) Re i da i krš anstvo i evolucija govore isto i

c) reinterpretirati u smislu evolucije. Ovaj tre i stav je
prihvatio Teilhard. Kao i u procesnoj teologiji, Bog je
identificiran dijalekti kim. Grijeh je, u evolucijskom smislu,
definiran ka nezrelost, pogrešno skretanje. Augustin je
reinterpretirao krš anstvo u smislu neoplatonizma, Akvinski
u smislu Aristotela, a Teilhard u smislu evolucije.
Hans Küng (1928.-): Studirao u Lucernu, Rimu i

Parizu. Njegova doktorska teza odnosi se na opravdanje
vjerom i ista je kao doktrina u koju vjeruju protestanti.
Njegova greška je što ne vidi šta ih razdvaja (vjerojatno
rimokatolike i protestante, op. prev.). Ima kratko pam enje,
jer su se u vrijeme reformacije, reformatori složili s
katoli kim pregovara ima, kao što je bio Contarini, po ovim
pitanju, ali su se razišli po pitanju euharistije i papine
nadre enosti. Küng je bio imenovan služebnim teologom na
Vatikanu II., ali se razo arao njegovim rezultatima. Napisao
je još jednu knjigu u kojoj je posumnjao u papinu
nepogrešivost i u kojoj on papu vidi u onoj ulozi koju je
imao Petar kao pastor (pastir i sluga). On smatra da dogme
mora donositi crkveni Sabor, a ne samo papa. Zbog ovog
stava, Vatikanska tajna služba ga je stavila na crnu listu i
izgubio je mjesto profesora katoli ke teologije u Tübingenu.
Me utim, država je formirala posebno profesorsko mjesto
zbog njega. Danas mu je glavna preokupacija objavljivanje
evan elja onima koji ne idu u crkvu.
3. OTVORENOST BOG-TEOLOGIJE: ovo se zasniva

na arminijanizmu i želi ga razviti, time neizbježno
narušavaju i klasi nu doktrinu o Božjem suverenitetu.
Klju na osoba u ovom pokretu bio je Clark Pinnock. Ne bi
trebalo uop e spominjati da je njegovu teoriju toplo
prihvatio karizmatski tabor. Pokušavaju i obnoviti doktrinu
o Bogu koji je dinami an, Pinnock ide toliko daleko da ak
kaže da Bog ne zna budu nost i to zato što se prilago ava
nama. Neki bi se (s pravom) pobunili i rekli da njegova
teorija zna i da je Bog napravljen na sliku ovjeka.
Slabost ove doktrine je u tome što ne uzima u obzir razli ite
razine znanja u Božjem umu. Ako je Bog vladar svemira, iz
toga proizlazi da zna sve od po etka do kraja, ali nema
nikakva razloga zašto bi se to kosilo sa dinami nim
karakterom njegovog odnošenja s nama. Doktrina ne uzima
u obzir Božji nad-um koji ide neizmjerno dalje nego mi to
uop e možemo zamisliti.
SVJETSKI SAVEZ CRKAVA: Ova organizacija je

bila osnovana 1948. god. u Amsterdamu, ali je nastala od tri
ranija pokreta, a podstrek je potekao od Svjetske misijske
konferencije 1910. god., održane u Edinburgu. Ovi pokreti
su bili:
1. Pokret vjere i reda, koji su radili na ponovnom
sjedinjenju denominacija;
2. Pokret života i rada, koji se bavio odnosom krš anske
vjere u socijalnim, politi kim i ekonomskim pitanjima;
3. Internacionalni misionarski koncil. Do tada je bilo
održano 6 generalnih sjednica, na kojima su se donosile sve
važne odluke. Ove sjednice su bile održane u Amsterdamu
(1948.), Evanstonu, Illinois (1954.), New Delhiju (1961.),
Uppsali (1968.), Nairobiju (1975.), Vancouveru (1983.). U
Uppsali su se po ele donašati radikalnije odluke, naro ito
pod utjecajem Karla Rahnera: U dokumentu je nedostajala

vjera u Krista, a sav naglasak je bio stavljen na socijalni
pothvat. Još ekstremnije izjave ule su se u Bangkoku na
Konferenciji svjetske misije. Pravoslavci, kao i enav eoski
krš ani, su se usprotivili. Ovo je navelo evan eoske krš ane
da organiziraju svoju Konferenciju misije u Lausanne 1974.
god. Izdali su strože izjave o evangelizaciji, ali su ipak pali
pod utjecaj Svjetskog koncila, jer su više naglasili tre i
svijet i socijalnu službu.
Svakako, evan eoski vjernici sumnjaju u Svjetski savez
crkava zbog sljede eg:
1. Božanstvo Krista nije definirano (ispuštena je definicija
božanstva Krista iako mu se ustima služi);
2. Evan elje je lišeno svoga izvornoga zna enja;
3. Biblija nije prihva ena kao nadahnuta, a njezino u enje
se ne uzima ozbiljno;
4. Koristi se kao glavna knjiga za podržavanje bilo koje
iznesene teorije Svjetskog saveza crkava;
5. Univerzalizam je postao standardnom doktrinom;
6. Svjetska povijest se tuma i u marksisti kom duhu, iako
krš anskim rje nikom;
7. Desni ari su konstantno osu ivani zbog zloupotrebe
ljudskih prava, dok se zloupotrebe ljevi ara prikrivaju.
CRKVA U TOTALITARNOM
DRUŠTVU
FILOZOFSKA POZADINA
TOTALITARNE DRŽAVE
Glavna ideja 19. st. je bila vjera u progres. Progres je
smatran automatskim i neizbježnim. Bio je smatran
historijskim, a kasnije fizi kim zakonom. Postojao je stalan
progres od nižeg ka višem, u inat privremene digresije ili
nazadovanja. Ova ideja je prili no skorog porijekla, pošto
su mnoge civilizacije težile gledanju unatrag, u prošla,
idealizirana, zlatna vremena. Vjera u progres se po ela
razvijati u doba prosvjetiteljstva, ali je ona posmatrana kao
uvjetna i korektna primjena rezona. Tako je tek u 19. st. ta
nada bila, tobože, pretvorena u zakon. To je bilo tipi no za
19. st, koje je postalo opijeno tim iznenadnim i brzim
napredovanjem prirodnih nauka. Industrijska revolucija je
tako er poslužila kao potvrda ovjeku toga vremena da je
progres neizbježan. Filozofska baza bio je Hegel. Nau ni
dokaz toga su, tobože, bili potvr eni Darwinom, a
ekonomski dokazani Marxom. Tako je Nietzsche-u bilo
ostavljeno da nam pribavi moralne i religiozne implikacije
ove teorije. U biti je nemogu e razumjeti odre ene aspekte
20. st. bez upu ivanja na Nietzsche-a.
NIETZSCHE I NACIZAM
Fridik Nietzsche (1844.-1900.): Ro en u Prusiji, sin
luteranskog pastora. Imao je briljantan um, a na preporuku
Ritschl-a, postaje profesor na Univerzitetu u Bazelu. U
francusko-pruskom ratu je služio kao vojnik u sanitetu.
Poslije rata vratio se u enju, penzioniran je 1879. Godine
1889. je poludio. Bio je pod utjecajem teorije Charles-a

Darwin-a i onim što je on smatrao da treba biti nihilisti ka
implikacija teorije evolucije. Prora unao je da to zvu i kao
pogrebno zvono za krš anstvo, a i za krš ansku moralnost.
Zagovarao je ideju o nat ovjeku, koja nije restauracija
božanske slike ovjeka, nego vrhunac jednoga evolucionoga
procesa. etiri stvari su ga, izgleda, podstakle:
1. Darwinova teorija, najglavniji dio o ideji da opstaju samo
najsnažnije jedinke u borbi za opstanak. Ova ideja je vrlo
duboko utjecala na europsku moralnost svojim izgledom da
opravdava bezobzirnu konkurenciju (kapitalizam),
bespoštednu klasnu borbu (komunizam) i nemilosrdni
nacionalizam (nacisti ku doktrinu);
2. Strah da Europa postaje sve dekadentnijom i da ne e
mo i preživjeti;
3. Htio je prona i dobar izgovor da bi razvlastio krš ansku
moralnost, a time i razvlastio Boga;
4. Zgadilo mu se licemjerje koje je susreo kod takozvanih
krš ana. Oni su u crkvi nedjeljom na bogosluženju samo
papagajski ponavljali i istupali kao da žive edan život, a u
biti – sve je to bila jedna sramota. To je bio revolt protiv
nominalnog krš anstva u pruskom društvu.
Nietzsche je u inio psihologiju osnovom svoga pristupa
problemu. Moralni standardi su se ve pokazali relativnima
i zavisnima od promjenljivih faza evolucije. Ali njegova
zabluda je u tome, što je u taj sistem unio moralni sistem
izvan sfere psihologije – njegov sistem pomo u kojega je
sudio sve ostalo. To što je ustvari Nietzsche rekao je, da je
svojim uvidom u psihologiju otkrio, da su slabi, koji bi
trebali biti eliminirani u borbi za opstanak, napravili sistem
krš anskog morala u želji za preživljavanjem i pobjedom
jakog ovjeka, tj. plemenitog divljaka ili plavu životinju.
Takve osobe zadržavaju progres i moraju biti eliminirane,
da bi se jaki ovjek mogao razviti u nat ovjeka. Slabi se
moraju pot initi onima koji su jaki. Europljanin, kaže
Nietzsche, je prerušio samog sebe u tu moralnost, zato što je
postao bolesna bogalj životinja. Radi toga Nietzsche je želio
od Europljanina bacanje u njegove okove i da ostave
evoluciju tamo, gdje on treba oti i. Ali zašto od Europ-
ljanina? Zato što je Nietzsche bio Europljanin. Samo je u
kraljevstvu, koje je iznad dobra i zla, mjesto gdje istinski
život po inje. Religija je neuroza koja daje upotrebnu
mogu nost ovoj bolesti.
Nietzsche je uobi avao re i: 'Što misliocu ipak treba Božja
hipoteza?' On je otišao dotle da je pohvalio amoralnost u
službi evolucije. Svašta se može opravdati dok se
unapre uje progres evolucionarnoga procesa. Rat trebamo
prihvatiti kao nešto pozitivno, zato što je ' rat otac svega
dobrog' . ovjek mora stremiti ponovno da postane
krvolo na grabljivica, divna plava životinja, pohlepno
tumaraju i za plijenom i pobjedom...Životinja se mora
ponovo pojaviti i vratiti u džunglu.
Nietzsche je tvrdio da ništa nije istina i da je sve
dozvoljeno. Ništa nije istinito zato jer sve ovisi od potrebe
vrste, što se opet mijenja u odnosu na potrebe evolucije. Ali
ak ni Nietzsche ne vjeruje u to. Na primjer, on je vjerovao
u uznesenje apsolutnog kroz njega samoga: U nasljedstvu
je, na primjer, svoju psihologiju smatrao bez greške. On
tvrdi da nema zakona – tj. želio je pobje i od
konvencionalne moralnosti, ali je to ipak htio zamjeniti
novom moralnoš u, budu i da je nemogu e djelovati bez
ijednoga koda ponašanja. Tako ovjek postaje njegov Bog.

Ovaj na in mišljenja zvu i poznato s ovim: Otvorit e vam
se o i i vi ete biti kao bogovi, koji razlu uju dobro i zlo
(Postanak 3,4).
Nietzsche je oduvijek bio obožavalac Napoleona, kojeg je
smatrao nekim nat ovjekom. U osnovi, obožavanje
Napoleona je pokazalo da obožavanje ratni kih heroja
postaje novi trn, pošto je krš anska vjera izgubila utjecaj na
Europu. To se moglo povratiti, jer je upravo na toj to ki
krš anstvo propustilo obratiti Europljane: Biti heroj ostao je
najve i cilj ak i u Srednjem vijeku, kada je udan ideal o
viteštvu kombinirao krš anstvo s idealiziranjem borbe.
Nietzsche-ova vjerovanja o naslje u su bila uznemiruju a.
On je vjerovao da je jedini na in dolaska do neo ekivanog
doga aja nat ovjeka, razmnožavanje. Odgajanje ne može
u initi tako nešto. Toga radi, osloba anje loze gazduju e
rase i sputavanje loze svih ostalih, sterilizacija kriminalaca i
uništenje milijuna osoba koji ne pristaju u svoju okolinu,
bilo je vrlo zastupljeno. Iza takvih tvrdnji se pojavljuje avet
nacisti kih plinskih komora. To je teorija evolucije plus
Nietzsche-ova aplikacija, koja je vodila do more nacizma u
Europi.
Nietzsche je tvrdio da je Bog mrtav. Ovo o igledno nije
tvrdnja klasi nog ateista. Fraza nam prije pokazuje gubitak
vjere. Nietzsche je uo io da je krš anstvo izgubilo svoj
utjecaj nad ve inom Europljana i to specijalno nad ve inom
intelektualaca, i to je najzna ajnija injenica 19. vijeka.
Kako je europska civilizacija bila oslonjena na koncept
Boga, gubitak vjere mora obavezno ostaviti prazninu u
samom srcu naše civilizacije. Umjesto Boga – postoji ništa.
To je osnova ateisti kog egzistencijalizma koja se kasnije
morala uhvatiti u koštac s teologijom.
Mogu e je da je to kraj krš anske civilizacije, ali nikako
kraj Boga.
NJEMA KA CRKVA POD

NACIZMOM
Hitler je na vlast došao godine 1933. i u dvije je godine
uspostavio ve u državnu kontrolu nego što je to uspjelo
Mussoliniju. Ali nacisti nisu uspjeli posti i punu podani ku
vjernost vojske i sve enika, a podrška radnika i seljaka je
bila prili no mlaka.
Iako je Hitler bio ro en i odgajan kao katolik, napustio je
sve krš anske principe. Imao je simpatija prema tadašnjoj
svjetovnoj filozofiji. Ipak, on nije nikada formalno prekinio
svoje veze s crkvom, niti je bio ekskomuniciran. Hitlerova
mržnja prema crkvi je u prvom redu bila politi ka: On je
zavidio katolicizmu zbog mo i koju ima nad sljedbenicima,
a prezirao je protestantizam zbog nedostatka jedinstva i
autoriteta. No, bez obzira na njihove mane, nastojao je ste i
obje crkve u svojem rastu prema vlasti. Na krš anstvo je
gledao poput marksista: Potpora za stare ljude, jedan opijum
koji e odumrijeti. Krš anstvo je prezirao kao odve slabo,
predvodio je u namjernom povratku poganstvu, (pod
utjecajem Nietzschea) i njegovim vrijednosima.
Protestantska je crkva od godine 1918., (preneražena

porazom), ostala sumnji ava prema novoj republici, kojom
su, kako im se inilo, upravljali socijalisti ki i katoli ki
politi ari. Weimarska konstitucija iz godine 1919. se

pobrinula za odvajanje crkve od države, ali je Katoli ka
crkva još zadržala privilegirani status. Protestanti su
prirodno bili privu eni nacizmu kao reakciji protiv
nepovoljnog status quo-a. Mnogi su protestanti, posebno
teološki konzervativni, previdjeli antisemitsku i pogansku
stranu nacizma dok su slavili Hitlerov antikomunizam i
zagovaranje ' pozitivnog krš anstva' . Godine 1930. se u crkvi
pojavila otvorena pronacisti ka stranka. Svakako, za
protestante je navje a privla nost nacizma bila u njegovom
antikomunizmu.
Crkva njema kih krš ana: Godine 1933. je postojao
pove an pritisak za centraliziranom državnom kontrolom
crkve, koji je po eo imenovanjem Reichsbischofa, a završio
je 1935. imenovanjem ministra za crkvena pitanja.
Reichsbischof je bio Ludwig Müller, vo a njema kih
krš ana, koji su pokušavali biti bolji nacisti od samih
nacista, ali Hitler, (koji je prezirao religiju), nije bio
impresioniran, pošto je radije slušao ekstremiste u svojoj
partiji, koji su željeli potpuno ukidanje krš anstva.
Nacisti ka je vlada svoje nakane izložila u 30 to kovom
programu tzv. Narodne Reichskirche (Narodne državne
crkve). Taj je program, tijekom rata, sastavio Rosenberg,
visoki Hitlerov dužnosnik i, me u ostalim, Führerov
izaslanik za intelektualnu i filozofsku izobrazbu
Nacionalsocijalisti ke partije. Iz trideset to aka, koje je
naveo ovaj pogan, izdvajamo nekoliko najbitnijih:
1. Narodna Reichskirche kategori no prisvaja isklju ivo

pravo i mo nadzora svih crkava unutar granica Reicha.
Ovom odlukom iste postaju narodne crkve njema koga
Reicha.
5. Narodna Reichskirche odlu na je iskorijeniti tu e i udne
krš anske vjere uvezene na njema ko tlo u zloslutnoj godini
800.-toj.
7. Narodna Reichskirche nema pisare, propovjednike,
kapelane ili sve enike. U njoj rije imaju govornici Reicha.
13. Narodna Reichskirche traži trenuta ni prekid tiskanja i
dijeljenja Biblije u Njema koj.
14. Narodna Reichskirche izjavljuje kako je njoj, a time i
njema kom narodu, knjiga Mein Kampf najve a me u svim
knjigama. Ona ne samo da sadrži, ve i utjelovljuje iskonske
moralne odredbe za sadašnji i budu i život našega naroda.
18. Narodna Reichskirche uklonit e, sa svojih oltara, sva
raspela, Biblije i slike svetaca.
19. Na oltarima smije se nalaziti knjiga koja je njema kom
narodu, a time i Bogu, najsvetija tj. Mein Kampf. S lijeve
strane oltara stavlja se ma .
30. Na dan njenoga utemeljenja, krš anski križ se
nepovratno uklanja iz svih crkava, katedrala i kapela, te se
zamjenjuje jedinim nepokorivim simbolom, svastikom.
Nacisti su bili vrlo lukavi u prilago avanju vlastitim

ciljevima religiozno-zvu e eg rje nika i uzbudljive glazbe,
ime su prostituirali protestantsku religioznu baštinu
Njema ke. Oni su tako er bili krajnje vješti u davanju
religioznog prizvuka svojoj propagandi. U svemu tome je
mogu e vidjeti sotonsku suptilnost.
Pronacisti ki krš ani su izlazili s nekim uznemiruju im
parolama kao: Svastika na našim prsima, križ u našim
srcima...Krist je k nama došao putem Adolfa Hitlera..
Danas znamo da je Spasitelj došao...Imamo samo jednu

zadac«u, biti Nijemci, a ne krš ani (pastor Leutheuser).
Nacisti ka verzija Tihe no i ide ovako: Tiha no , sveta no ,
sve je mirno, sve je svjetlo. Samo Kancelar, nepokolebljiv u
borbi, nadgledava Njema ku i dan i no , stalno brine za
nas..
Nezavisna konfesionalna crkva: Mnogi protestanti su

postali zabrinuti zbog poja anog miješanja partije u crkvene
poslove te su uveli jednu alternativnu crkvenu upravnu
strukturu poznatu kao Konfesionalna crkva (osnovao ju je
propovjednik Niemöller). Godine 1934. ona je iznijela svoje
teološke osnove poznate kao Barmenska deklaracija,
(napisao ju je uglavnom Karl Barth). Najviše je bila
upravljena protiv poganskih iskrivljenja 'njema kih krš ana' .
Uznemirila je Gestapo, a odbacila ju je i ve ina
protestantskih vo a. Nekoliko njenih lanova, kao npr.
Bonhoeffer, su bili svjesni svoje politi ke odgovornosti, i
protiv volje su postali upleteni u antihitlerovsku zavjeru.
Ali, konzervatizam i nacionalizam su ve inu ljudi spre avali
da se javno zauzmu za demokraciju i individualna prava.
Katoli ka crkva: U po etku su katolici bili za taj novi
pokret, ali je papa godine 1937. izdao encikliku u kojoj je
osudio ' to novo poganstvo' , nakon ega su katolici trpjeli
pove ane restrikcije. Hitler je na to reagirao oprezno, kako
ne bi izgubio previše katolika. Posebno su nerado nacisti išli
protiv istaknutnih sve enika (8.000 od njih su bili poslani u
logore, od kojih 250 nisu preživjeli. Ok. 3.000 pastora je
bilo ba eno u zatvor, od kojih je 21 poginulo mu eni kom
smr u. Nasuprot tomu, vrlo malo teoloških profesora se
suprotstavljalo nacisti kom pokretu: Ve ina njih nije u inila
ništa. Primjer biskupa Galena iz Münstera pokazuje što je
bilo mogu e posti i. Godine 1941. biskup je bio vo e
protesta pa je Hitler odustao od svog eutanazijskog
programa. Godine 1944. su neki katolici, (npr. Von
Stauffenberg), zajedno s nekim liberalima, (npr.
Bonhoeffer), bili uklju eni u julsku bombašku zavjeru.
Stvarna lica nacizma: Hitler je izjavljivao da je ak i

krš anska vjera židovska spletka. Rekao je: Najteži udarac,
koji je ikada pogodio ovje anstvo, bio je dolazak
krš anstva. Boljševizam je krš ansko nezakonito dijete.
Oboje su izmišljotine Židova. Hitlerov cilj na dugi rok je
bila potpuna i trajna destrukcija krš anstva. Himmler,
Hitlerov suradnik, je rekao: "Ne emo se zaustaviti dok ne
iskorijenimo krš anstvo". Dosta je o ito da je Hitler bio
svjesno u savezu s mra nim sotonskim silama i u mnogim je
slu ajevima pokazivao znakove demonske opsjednutosti,
posebno pri mahnitanju u svojim govorima. Prema Ernstu
Röhmu, prvom lideru SA, nacisti su nastojali podi i svijet iz
njegove poreme enosti, razoriti mo i proletarijata i srednje
klase, i na i novi poredak društva sa zapovijedima
demonskih glasova koji su govorili kroz Hitlera. Jednom
prilikom je Hitler rekao Rauschningu: Re i u ti tajno.
Našao sam jedan Red, i u hramovima posve enima tom
redu e stajati, kao statua za štovanje, figura veli anst-
venog, samo-odre enog Boga- ovjeka.... Hitler se na ovom
mjestu zaustavio s primjedbom, da su to stvari o kojima ak
ni on sam sebi ne smije dopuštati govoriti.
Nakon bitke za Staljingrad, na Sveu ilištu u Münchenu brat

i sestra Scholl raznose izvrstan traktat: "Ni Hitler, ni

Goebbels ne broje naše mrtve, a u Rusiji tisu e dnevno
pogiba. Vrijeme je žetve, a žetelac ve kosi zrelo klasje.
Dok Hitler laže svima ije je najve e blago poslao u
besmislenu smrt, žalost se uvla i u naše domove. Svaka je
rije , koja izlazi iz njegovih usta, laž. Ukoliko govori o
miru, misli na rat, a kada, na najbogohulniji na in, koristi
ime Svemo noga tada, zapravo, misli na snagu zla, paloga
an ela Sotonu. Njegova su usta smrdljiva vrata pakla, a mo
mu je malaksala. Stoga se svim razumnim mjerama treba
boriti protiv države terora koju su ustanovili
nacionalsocijalisti. Tkogod, još uvijek, sumnja u postojanje
demonskih snaga posve krivo shva a metafizi ku pozadinu
ovoga rata. Iza konkretne, materijalne percepcije te svih
injeni nih i logi nih promišljanja stoji iracionalno. Ovo je,
dakle, borba protiv demona, Antikristovih poslanika."
J e d n o m d r u g o m
p r i l i k o m H i m m l e r j e
p o v j e r a v a j u c ´i s e
r e k a o k a k o j e
H i t l e r o d n j e g a
z a t r a ž i o
s a s t a v l j a n j e n o v e
r e l i g i j e z a
n a c i s t i k u E u r o p u .
T r e b a l a j e t o b i t i
m j e s ˇ a v i n a
p r a s t a r o g
g e r m a n s k o g
p o g a n s t v a ,
i s t o n j a k o g
m i s t i c i z m a i
n a k a z n o g
k r s ˇ c ´ a n s t v a u
k o j e m b i H i t l e r
p r e u z e o K r i s t o v o
m j e s t o . P r a v a
k r s ˇ c ´ a n s k a c r k v a
b i l a b i p o t i s n u t a i ,
n a k o n c u , u
p o t p u n o s t i o d b a e n a .
S t o g a j e , z a p r a v o ,
o i t o d a j e A d o l f
H i t l e r n a j i s ˇ c ´i t i p
A n t i k r i s t a k o j i s e
d o s a d a p o j a v i o .
MARXIZAM I RUSIJA
Karl Marx (1818.-83.) ro en u Njema koj od roditelja
židovskog podrijetla, koji su postali luterani u želji da
izbjegnu mu enja od strane vlasti. Studirao je filozofiju na
univerzitetu i kasnije postao novinar. U 1848.-oj godini,
godini mnogih revolucija, vlasti ga izbacuju iz Njema ke
pa je tako dobio izbjegli ki azil u Engleskoj. Friedrich
Engels, sin bogatog njema kog industrijalca, koji je imao
tvornice u Engleskoj, postaje njegov najglavniji pomaga i
financijer. Te iste godine je zajedno s Engelsom napisao
Manifest komunisti ke partije. U Engleskoj je svoje
slobodno vrijeme podijelio na dva dijela, podsti u i

agitaciju kod radnika i pišu i Kapital u Britanskom muzeju,
iji se prvi tom pojavio 1867. Tomovi 2 i 3 nisu nikad
završeni i trebali su biti izdati posredstvom Engelsa poslije
Marxove smrti. Ekonomska kriza se pojavila 1857. i, (nakon
njegove smrti), 1886. godine, ali ni jedna od njih nije
uspjela izazvati o ekivanu revoluciju proletarijata. Marx je,
kona no, dopuštao kroz dulji vremenski period, ulazak
komunizma preko ' nenasilnih'demokratskih sredstava. U
1870.-tim je Marx zadržao svoje revolucionarne ideje, ali je
sve više i više za sebe prisvajao životni stil viktorijanskog
buržoaskog gospodina. U svojim posljednjim godinama,
Marx je o ekivao završnu krizu koja e se pretvoriti u rat
izme u velikih sila, zato jer je rat posljedica kapitalizma.
Godine 1883. umire Marx, i Engels postaje njegov službeni
tuma , budu i da je posjedovao sve spise koje je Marx
ostavio iza sebe.
Marxizam je u biti ateisti an: Marx kaže da ovjek ne

može biti svoj gospodar sve dotle dok duguje svoju
egzistenciju nekom drugom, naro ito Bogu. Bog drži
ovjeka u nevolji i uvijek ga podsje a na grijeh. Potrebno je
samo osporavanje Boga i ovjek dolazi na prvo mjesto.
Ukoliko je Bog mrtav, onda nema grijeha, nema sotone i
nema krivice. Ateizam je u osnovi jedan pokušaj da se
ovjek oslobodi krivnje, da ga se u ini odgovornim za
svijet, tako da ga može promijeniti svojim vlastitim
pokušajima. Prema Marxovom gledanju, religija je preslika
kapitalisti koga na ina proizvodnje, ( ovjek projektira svoje
frustracije i žudnje izmišljenoj osobi – Bogu).
Porijeklo marksizma: U osnovi je mješavina:

a) Marxovog naslije enog židovskog pogleda na svijet, koji
je vidio spasenje u kolektivnim i materijalnim terminima,
dok je oko njega bio naglašen krš anski pijetizam kao
pogled spasenja izražen u individualnim terminima i koji se
ti e drugog svijeta;
b) Filozofija 19. stolje a u Njema koj (hegelijanizam
ispražnjen idealizmom) i radikalizam (od mladih
hegelijanaca iji je cilj bio smrviti društvo). Hegelova
dijalektika je u osnovi pogansko razvodnjavanje verzije
doktrine Rije (Logos, glavni ' maher'iza pozadine svemiru)
u Bibliji;
c) Primitivni kapitalizam primje en u Engleskoj po etkom
19. st;
d) Revolucionarno francusko mišljenje kao i mnogo
radikalniji zaklju ci iz 18. st., francusko prosvjetljenje plus
Rousseau-ovi optimisti ki pogledi ovjekove prirode.
Kako je mogu e da se marksizam združio s totalitarnim
sistemom? Ipak, Marx je prvotno inzistirao da je njegova
ideja bila samo metoda, a ne i totalni pogled na svijet. Za to
postoje sljede i razlozi:
1. Marx je bio žestok antiklerikalni radikal prije nego što je
izložio svoju teoriju. Njegova sljede a interpretacija
ekonomije je bila jako obojena njegovim radikalnim
stavom, ona je uzrokom njegovog prihva anja unaprijed
odre enih izvjesnih materijalisti ko – filozofskih
pretpostavki;
2. Nakon Marxove smrti, marksizam se razvio u totalni
pogled na svijet pod utjecajem takvih ljudi kao što je bio
Engels i Karl Kautsky. Tvrda linija tuma enja je pobijedila
meku liniju, me u kojima su bili Bernstein i Rosa

Luxemburg. Kao totalni pogled na svijet, marksizam je
neizbježno došao u konflikt s krš anstvom, prije ili kasnije;
3. Marxizam je trijumfirao eventualno u Rusiji, koja je
oduvijek prakti no bila totalitarno društvo. Tako su
boljševici pod Lenjinom trijumfirali nad umjerenim
marksizmom (menjševici), i tako je klasi an marksizam
došao u zajednicu s violentnom revolucionarnom ruskom
tradicijom 19. st., koja se obožavala kroz Lenjina, strogog
antiklerikalca. Lenjin je vrlo blisko bio povezan doktrinom
središnje, (ako ne i permanentne) uloge partije i
imperijalizma, blokiranja zapadnih interesa u Tre em
svijetu u želji ubrzanja pada kapitalizma. Drugim rije ima,
lenjinizam se ne zadovoljava ostavljanjem dijalektici da
uzme svoj kurs, nego želi intervenirati da bi doprinio burnoj
revoluciji, neovisno od toga, je li vrijeme ideološki sazrelo
ili ne. Kasnije je Staljin trijumfirao nad Trockim i ostavio
svoj pe at na komunisti koj teoriji u obliku njegove
doktrine o jednoobraznom putu u socijalizam i u teoriji vo-
de e partije i vode e nacije u izgradnji socijalizma. Mnogi
elementi marksisti ke teorije za koje se mislilo da u
originalu pripadaju prelaznoj fazi društva, (tj. partija,
država), postaju stalni i institucionalizirani, naro ito
gledano na rusko društvo. Iz Rusije je marksizam izvezen u
svojoj ruskoj formi, koji se zove marksizam-lenjinizam.
Ovo se uglavnom dogodilo zbog politi kih okolnosti. Dalje,
marksizam je bio usko povezan nacionalnim interesima sile
Sovjetskog Saveza i nametanja ruskog tipa društva.
Marxizam kao takav, protuma en od ve ine ljudi, danas nije
zadovoljan s tim da bude samo ekonomska teorija. On
inzistira da bude totalni svjetski pogled, zahtijevaju i
totalnu odanost. To je zbog toga što su na njega utjecale
neke filozofske pretpostavke i to je elemenat koji ga dovodi
u konflikt s krš anstvom, prije ili kasnije.
CRKVA U RUSIJI u 19. i 20. st.

U 19. stolje u se u ruskom društvu doga a sljede e:
1) Rast zapadnog liberalnog mišljenja me u inteligencijom,
koja se otu ila od crkve i pripremala ljevicu za revoluciju;
2) Rast ruskog nacionalizma i kolonijalnog širenja prema
Aziji. U to je, naravno, bila uklju ena i pravoslavna crkva,
koja je prevela Bibliju i liturgiju na veliki broj narodnih
dijalekata. Ipak, nisu svi intelektualci bili protiv crkve.
Pravoslavna crkva je dala nekoliko izvrsnih krš anskih
mislioca, od kojih su neki bili poznati pisci: Komiakov,
Dostojevski i Solovjev. Neki su se vratili na krš anstvo
nakon što su prihvatili marksizam: Berdjejev i Bulgakov;
3) U 19. stolje u desila se i važna monaška obnova. Ona je
u po etku bila skoncentrirana na planini Atos u Gr koj, gdje
je monah Pajsije stavio naglasak na stalnu molitvu i
poslušnost starješini i starcu. Ovo je bilo doba staraca i
najve i od njih je bio Serafim iz Sarova, kasnije
kanoniziran. Raspu in je tako er lan ovog pokreta;
4) U Rusiji po eci evan eoskog protestantizma padaju u 19.
stolje e, premda ve krajem 18. stolje a nastaju molokani,
koji se u stanovitom smislu mogu smatrati njenim
prete ama.
Godine 1805. je car Aleksandar I. dopustio evangelikalaca
obavljanje službe po vlastitoj savjesti. Sam Aleksandar I. se
obratio kontaktima na zapadu s gospo om de Krüdener.

Britansko Biblijsko društvo je bilo ohrabreno u Rusiju slati
svoje predstavnike, i uskoro je osnovano 250 njenih
ogranaka. Na nesre u, mla i brat i prijestolonasljednik
Aleksandra I., Nikola I., nije bio naklonjen novoj vjeri. On
je odmah nakon dolaska na prijestolje, po eo uvoditi
reakcionarni sistem carskog samodržavlja, inilo mu se da je
ta vjera revolucionarna pa e vjerojatno potresati temelje
religije i države.
Njema ki Baptisti ki misionarski pokret zapo et je u
Gruziji i 1867. je njen prvi obra enik bio kršten. Gruzija je
bila kao današnji Sibir, u kojoj su mnogi lanovi ruskih
sekti (kao molokani i duhoborci) bili izgnani i ovo su bili
ljudi najotvoreniji prema evan elju.
Sredinom stolje a, pod Aleksandrom II., ruski su krš ani
postali poznati kao stundisti. Posje ivali su Bibelstunde kod
njema kih kolonista. Usprkos progonima, bili su vrlo
aktivni i širili su se posebno u Ukrajini, gdje su se smjestili
mnogi Nijemci i Nizozemci – posebno uspješni su bili
baptisti i menoniti.
No, upravo u tom periodu se obratio Frederich William
Baedecker (1823.-1906.) preko lorda Radstocka u
Engleskoj. On se zatim vratio u Petrograd, gdje se, zahval-
juju i njemu, obratilo mnogo pripadnika aristokracije. On se
specijalizirao i za posje ivanje kažnjenika. Jedan je od
njegovih obra enika, pukovnik Paškov, bio prisiljen
napustiti Rusiju zbog svog evangelisti koga stava.
Do progona je dolazilo, jer je pravoslavna crkva utjecala na
državu neka zabrani svako pridobijanje na druge vjere.
Prijetnja revolucije je sve nepravoslavne grupe dovela u još
teži položaj, zbog pove ane stege trpjeli su i evan eoski
krš ani.
Vremenom su se baptisti na Kavkazu i mnogi stundisti u
Ukrajini okupili i osnovali Ruski baptisti ki savez.
Radstokovi sljedbenici, koji su slijedili bratski model,
osnovali su Evan eoski krš anski savez.
Prvi ruski Novi Zavjet je bio izdan 1822. g. (20 000
komad), ali pod Nikola I. štampanje je bilo prekinuto zbog
ograde pravoslavne crkve. Prvi sinodalski (pravoslavsni)
NZ je bio izdan 1862 a cjelokupna Biblija 1876. g. U 1879.
g. baptisti su bili legalno priznati, iako im je službeno
zabranjeno obra enje drugih.
Car Aleksandar III. je imenovao Podebonosteva kao svog
ministra za vjerska pitanja. Podebonostev je na tom
položaju bio od 1880.-1907. Pod njegovom je vlaš u
gušeno sve što nije bilo smatrano ' pravoslavnim'. Od 1881.-
82. je milijun Židova bilo prisiljeno pobje i iz zemlje.
Revolucija iz 1905. je osigurala propast njegove politike.
Veliki broj sve enika je bio nezadovoljan crkvom i
zahtijevao je da Koncil predstavnika zamijeni
Podebonosteva. Do realizacije toga je na koncu ipak došlo,
ali tek godine 1917. pod Kerenskim.
Godine 1894. Nikola II. dolazi na vlast, ali ništa nije inio
za reformu. Bio je misti ar koji je stalno odga ao.
Posljednjih godina njegove vladavine, politiku i državne
poslove vodila je uglavnom carica Aleksandra i njezini
favoriti. Car je postepeno pao pod utjecaj Raspu ina ( ije i
samo ime zna i ' pokvaren'). Svojim spletkarskim utjecajem
na dvoru, posebno je sramotio crkvu. Bio je starets, monah i
pustolov, pripadao je grupi koja je prakticirala intenzivan
asketizam i kojoj je bio pripisivan dar izlije ivanja. Jedan
od tih staraca se zvao Serafim iz Sarova koji je bio, možda,

kanoniziran. Ustvari, tokom bogosluženja Raspu in je iznio
svoje uveno proro anstvo o ro enju sina – kralja. Kasnije
je imao koban, opasan utjecaj na kraljevsku porodicu, zbog
toga je mogao držati u šahu hemofiliju kraljevskog sina. U
vrijeme Prvoga svjetskoga rata, uzimao je sve telegrame od
generala s fronte i odgovarao na njih. I kao posljedica toga,
a prakti ki je vodio sve bitke, bili su katastrofalni rezultati!
Sam Raspu in je o ito bio demonom opsjednuti monah,
instrument propasti carske obitelji, koja je odbacila
evan elje u korist praznovjerja tadašnje pravoslavne crkve.
Nakon Februarske revolucije, Kerenskijeva privremena
vlada je dopustila crkvi sazivanje Koncila. U taj su Koncil
bili izabrani sve enici i laici iz razli itih biskupija. U
kolovozu 1917. godine, Koncil je odobrio novo ustrojstvo
crkve: Ponovno osnivanje patrijarhata, biskupe biraju
biskupije, laici sudjeluju u upravljanju crkvom na svim
razinama. Za metropolitena u Moskvi je bio izabran Tihon.
Daleko od toga da je crkva prionula uz ancien regime, ona
je tu priliku iskoristila za reformaciju na demokratski na in.
Ali se itava situacija promijenila kada su u listopadu na
vlast došli boljševici. Komunisti su trvrdili da je crkva
oru e vladaju e klase, dok je u stvari tadašnja crkva od te
klase bila otu ena, bila je to crkva naroda.
U sije nju 1918. je odre eno odvojenje crkve od države,
kao i sekularizacija odgoja. Crkveno vlasništvo je
konfiscirano, a ona je bila lišena pravnog postojanja. Samo
tamo gdje su to lokalne vlasti dopuštale, mogla je crkva i
dalje koristiti svoj prostor za službu.
Patrijarh Tihon je na spomenute ' mjere'nove vlasti u velja i
1918. odgovorio ekskomuniciranjem državnih vo a.
Crkveni službenici su organizirali demonstracije i oružani
otpor, pozvali su na obnovu monarhije. Tada je Sabor
narodnih komesara odredio odvojenje crkve od države,
priznao je jednakost svih religioznih grupa pred zakonom i
dopustio im je slobodu službe ' tako dugo dok ne narušavaju
javni red ili se ne sukobe s pravima gra ana' . To je
pravoslavnu crkvu u inilo potpuno nedržavnom i izbrisalo
svaki trag religije iz državnih i privatnih škola. Crkvama i
sektama su zakonska prava bila uskra ena.
Tihon je za vrijeme gladi 1921. uputio apel stranim crkvama
za pomo u novcu, no, primljen novac odmah je prisvajala
vlada, ne žele i da crkva dobije na ugledu pomažu i
gladnima. Osim toga, sva je crkvena imovina bila
konfiscirana kako bi se ublažila nestašica, ali Tihon nije
dopustio izru enje posve enih objekata. Rezultat toga su
bili žestoki protesti, mu enja i strijeljanja. U tom je
kriti nom trenutku grupa sve enika objavila svoje
neslaganje s Tihonovim zapovijedima. Ti su sve enici os-
novali Živu crkvu. Tihon je umro 1925., nakon godinu dana
provedenih u zatvoru. Naslijedio ga je metropolit Sergije.
Godine 1923. je crkveni Sabor, (Koncil), prihvatio
prosovjetsku liniju Žive crkve, prekinuo sve
kontrarevolucionarne veze, potvrdio vlast u njenoj
bezuvjetnoj zakonitosti i priznao ranije donešen sovjetski
Zakon. Ali, ni sve to nije uspjelo popraviti položaj crkve u
o ima države.
Godine 1925. je oformljena Legija militantnog bezboštva s
ciljem širenja antiklerikalne propagande i ateizma putem
radija, predavanja i muzeja ateizma.
Godine 1927. Sergije je bio otpušten iz zatvora, iznio je
deklaraciju lojalnosti prema sovjetskim državama. Tisu e i

tisu e su napustili crku u znak protesta protiv ove
deklaracije i osnovali Pravu pravoslavnu crkvu.
Godine 1929. je bilo ukinuto ranije pravo (naravno, samo
teoretsko) crkve da se angažira u propagandi. Od tada se
crkva nije smjela angažirati niti u socijalnom ni u
dobrotvornom ili obrazovnom radu, nije smjela držati
molitvu, prou avanja Biblije, sastanke za žene ili sastanke
za mlade, ak nije smjela davati materijalna dobra svojim
lanovima. Oni su bili slobodni samo služiti u crkvama.
Država je uspostavila potpunu kontrolu nad crkvenim
izabranicima i propovjednicima.
Oko 1930. godine je došlo do intenzivih progona. Tisu e
sve enika su bili zatvarani ili likvidirani za vrijeme
kolektivacije agrikulture i Staljinovih istki. Rusko pravo-
slavstvo je, kao institucija, oko godine 1939. bila na rubu
propasti. Kruta primjena antireligijskih zakona, ateisti ke
propagande i Staljinovog terora je luterane ak zbrisala, a
baptisti ke i evan eoske denominacije opustošila. Veliki
broj ruskih menonita emigrirao u SAD ili Kanadu 1920-tih
godina. Tek kada je došao II. svjetski rat, Staljin je
promijenio svoju taktiku prema crkvama i dopustio pravi iz-
bor novog patrijarha. To se sve dogodilo zbog toga što je
Staljin uvidio vrijednost crkvenog doprinosa javnom moralu
u ratu, vidio je kako crkva može dobro pomo i pri
integriranju teritorija ste enih za vrijeme rata, kasnije i
promicanju sovjetskih teritorija ste enih za vrijeme rata te
promicanju sovjetske vanjske politike.
Godine 1943. je, u sklopu realiziranja taktike, Živa crkva
(renovacionisti) bila raspuštena, a patrijarhalnoj crkvi je
dopuštena obnova. Neki su se pobožni pravoslavci vratili u
crkvu, a neki su ostali u ilegali.
Godine 1945. je pravoslavna crkva imala najbolju poziciju
od vremena revolucije, ali je još uvijek bila oštro
nadgledavana od države.
Od 1953. godine pa nadalje, država koristi pravoslavnu
crkvu za promicanje sovjetskih mirovnih inicijativa i za
hvaljenje životnih uvjeta u SSSR-u.
Ali, koja je sudbina evan eoskih krš ana u 20. stolje u?

Izvori evan eoskog pokreta sežu u 19. stolje e. Njema ki
misionari su radili me u disidentskim izbjeglicama u
Kavkazu i njema kim doseljenicima u Ukrajini, što je
godine 1860. dovelo do osnivanja Baptisti kog pokreta. Iz
truda koji je lord Radstock uložilo u petrogratsku
aristokraciju i druge, narastao je Bratski pokret, osnovan
godine 1874. (oni su u Rusiji danas poznati kao evan eoski
krš ani). Oba pokreta su se morala hrvati s despotskim
pravoslavstvom, koje je podržavala država. Tek nakon
revolucije 1905., evangelikalci su iskusili slobodu od
progona. Prvi svjetski rat je ruskim ratnim zarobljenicima u
Njema koj omogu io da uju Evan elje. Biblijska škola je
bila organizirana za one koji su se obratili. Obra enika je
bilo oko 2.000. Ti ljudi su se vratili u Rusiju upravo u
vrijeme kada je zapo ela nova sloboda za evangeliziranje.
Prema procjenama izgleda da je oko godine 1917. u Rusiji
bilo 150.000 evangelikalaca i da se za slijede ih 7 godina
njihov broj pove ao pet puta. To je bio izvanredan period
slobode i evan elijske ekspanzije, koji je trajao od
revolucije 1917. pa sve do Staljinove 'istke'1928. Broj
baptisti kih zajednica se pove ao na 4.000. Moto njihovog
rada je bio: 'Prenijeti Krista poganima i muslimanima koji

žive u SSSR-u'. Bili su u mogu nosti tiskati oko 25.000
Biblija, konkordanci i pjesmarica. Na mnogim su mjestima
napredovali pokreti mladih dviju evan eoskih unija,
Baptisti kog saveza mladih i Evan eoskog saveza mladih
(Bapsomol i Hristomol), a posebno u selima odakle su
izvještavali da imaju više uspjeha od komunisti kog saveza
mladih (Komsomol). Ozbiljni planovi su doveli ak do toga
da se mislilo na izgradnju jednog evan eoskog grada u
Sibiru kao krš anskom doprinosu razvoja tog kraja, koji bi
se zvao, prema jednom prijedlogu, Evangelsk. U to je
vrijeme (1921.) zapo eo i Drugi pentekostalni pokret, a oko
1928. je bilo oformljeno 350 grupa. Prvi pokret se dogodio
1913., ali ovaj je bio uglavnom unitarni (samo Isus).
U godinama neposredno nakon revolucije, komunisti su bili
angažirani za dvije teške borbe: Gra anski ratu i
svladavanje pravoslavne crkve. Tek je kasnije, kada je
uspjeh evan eoskog pokreta postao jako o it, posebno me u
mladima, komunisti ka država po ela poduzimati akcije
protiv njega. Pokret je bio lišen svake slobode za
evangeliziranje Zakonom o vjerskim udruženjima, izdanim
godine 1928. No, istinski su tek velike staljinisti ke istke
30-ih godina privele evangelikalce, kao denominaciju,
kraju. Mnogi su bili ili ubijeni ili deportirani s milijunima
drugih, a preostali su povu eni u tajnost. Olakšica je došla
tek s II. svjetskim ratom, kao rezultat Staljinova o ajni kog
traganja za podrškom vlastitim ratnim nastojanjima iz svih
slojeva naroda.
Godine 1944. Staljin je dopustio formiranje Unije
evan eoskih krš ana i baptista. Ta je Unija uklju ivala i
pentekostalce i menonite. Pentekostalci su se složili da ne
govore jezicima tokom bogoštovlja i da ne e prisiliti druge
na proživljavanje istog iskustva, iako nisu baš bili
zadovoljeni ovim kompromisom!
Masovno evangeliziranje je opet zapo elo pa je godine
1948. postojalo oko 4.000 registriranih zajednica s oko
350.000 krštenih lanova. Ali je 1948. zapo ela nova istka,
koja je završila 1953., kada je Staljin umro. Mnogo
crkvenih vo a je bilo kažnjeno na 25 godina zatvora.
Nakon toga je došla Hruš ovljeva antireligijska kampanja
(1957.-63.), koja je bila sistematski pokušaj osaka ivanja i
na koncu ukidanja utjecaja religije. Samo 1961. je 300
baptisti kih crkava nasilno zatvoreno, a oko 1964. isto je
u injeno i s oko polovinom svih evan eoskih i
nepravoslavnih crkava. Godine 1962. je ' proizvedeno'355
knjiga znanstvenog ateizma s totalnom cirkulacijom od
5.422.000 kopija.
Jedan od rezultata Hruš ovljeve kampanje je bila podjela
me u evan eoskim protestantima obzirom na to, ho e li se
nastaviti podre ivanje svojih aktivnosti državnim
ograni enjima ili ne. Na vrhuncu antireligijske kampanje,
godine 1962., AUCECB je po svojim crkvama poslao
okružno pismo u kojem su im dane direktive, da svoju
lokalnu crkvenu praksu drže u suglasnosti s postoje im
upravnim zakonima. Svakako su dvije najteže zabrane u
'upravnim zakonima' bile uperene protiv dje jeg po-
sje ivanja službe i ikakve vjerske propagande. U okružnom
pismu stoji: Bilo je slu ajeva da su krštavane osobe mla e
od 18 godina, davanja materijalnih dobara iz zajedni ke
blagajne, održavanja prou avanja Biblije i sli nih
sastanaka ... sastanaka za propovjednike. Sve to od sada
mora biti eliminirano u našim zajednicama. Do tada je

crkva predstavljala ujedinjeni front protiv tih državnih za-
htjeva ili ih je barem ignorirala; no, sada je baptisti ko
vodstvo bilo toliko podrovano od države, da je svojim
crkvama postavilo iste zahtjeve kao ona. Mnogi taj potez
crkvenog vodstva nisi mogli tolerirati. Slijedila je podjela.
Iz te podjele su nastali oficijalni evangelikalci (AUCECB) i
neoficijelni evangelikalci (CCECB). Neoficijalni
(Iniciativniki) se ne pokoravaju državnim restrikcijama vlas-
tite evangelizacijske aktivnosti, a odbijaju se i registrirati.
Njihova snaga leži više na selu nego u gradovima, (tu
impresiju potvr uju slike krš ana s mnogobrojnom obitelji,
koje su potpuno nekarakteristi ne za žitelje gradova). Oni su
jedna od najprogonjenijih skupina obzirom na to, da ih
prisiljavaju da se registriraju i pokore državnoj kontroli.
Ustvari, danas su svi vo e CCECB-a ili u zatvoru ili u
izgnanstvu ili u ilegali.
Pentekostalci su se dobro rasporedili ak i u službenoj i
neslužbenoj baptisti koj crkvi, a imaju i svoju vlastitu
pentekostalnu denominaciju, prijavljenu i stoga pod
restrikcijom. I oni su podijeljeni na unijate (samo Isus) i
druge. Izuzev u zapadnim predjelima, nogopranje se
prakticiralo za vrijeme ve ere Gospodnje.
Pod Brežnjevom je politika protiv krš ana bila hladna,
metodi na i prora unata. On je pove ao broj razloga za
progone. Sada je svaki krš anin, bez obzira istaknut ili
neistaknut, pod udarom da zbog bilo ega, naravno ako je
previše revan, završi u radnom logoru. Za vrijeme
Brežnjeva je broj krš anskih zatvorenika, koliko se zna,
narastao sa 147 (1977.) ak na 400 (1982), a za vrijeme
Gorbatchova 133.
S padom komunizma, evangelikalci su imali veliku slobodu.

Nažalost, ruska vlast je udovila novu legislacju protiv
takozvanih sekta, a sadašnja situacja je u nekim pogledama
sli na razdoblju pod komunizmom. ak se i katoli ka crkva
nalazi u nepovoljnom položaju. Novi neprijatelji, koji im se
suprotstavljaju, je ruski nacionalizam, srodan pravoslavnoj
crkvi i, u drugim predjelima sada mrtvog Sovjetskog
Saveza, ponovno oživljen islam.
SADAŠNJE STANJE CRKVE U

SVIJETU
Pretpostavlja se da e do 2000. godine, 32,3% svjetske
populacije biti nominalni krš ani, 19,2% muslimani, 13,7%
hindusi, 5,7 budisti i 0,3 židovi. Neki oblik plemenske ili
animisti ke religioznosti, prakticirat e 9% ljudi. Visoki rast
u brojkama, (bez judaizma) u proteklih 30 godina,
posljedica je "eksplozije" stanovništva. Me utim, najve i
statisti ki porast od 1920.g. zabilježili su oni koji ne
vjeruju. U okviru broja krš ana statistika pokazuje da samo
54% može biti smatrano aktivnim ili posve enim krš anima.
Najzna ajnije što nam govore brojke, jeste brzina kojom
broj krš ana Latinske Amerike, Afrike i Azije pruzima
primat nad Europom, Sjevernom Amerikom i državama
bivšeg Sovjetskog Saveza. Prvi put nakon sedmoga vijeka,
ve ina krš ana nije europskog porijekla. Ali, Zapad i dalje
ima dominantnu ulogu na polju kulture.

Latinska Amerika
1) I dalje je najkatoli kiji od svih kontinenata.
2) Mada protestantske crkve predstavljaju veliku manjinu,
njihov postotak raste, pogotovo pentekostalnih crkava,
najviši je u posljednjih 20 godina u svijetu. Karizmatski
pokret je imao utjecaj na sve crkve na ovom kontinentu.
3) Ovo je još uvijek, promatramo li ekonomiju i politiku,
eksplozivno podru je obzirom da je ono interesna sfera
SAD. Koncentracija najsiromašnijeg gradskog stanovništva
je ovdje najve a.
4) Osobina krš anstva je da ga ne karakterizira klasi na
krš anska crkvena struktura, ve mnoštvo zajednica.
Afrika
1) Ako se koptska i etiopska crkva izuzmu, krš anstvo se
pojavilo tek nedavno.
2) Glavni suparnik je islam. Do kraja ovog stolje a, 48%
stanovništva bit e nominalno krš ani, a 42,5% nominalno
muslimani.
3) Crkve se esto nalaze u položaju arbitara u raspravama ili
izvorišta druga ijih vrijednosnih sistema od onih koji se
mogu na i u diktatorskim državama.
4) Raspoznaje se, tako er, fenomen nacionalnih afri kih
crkava, koje su esto sinkreti ke, tj. zasnovane na uvjerenju
mirenja suprotnih gledišta.
Azija
1) Ovde je krš anstvo još uvijek manjinska religija. Mada
ovi krš ani predstavljaju 10% svjetskog broja krš ana,
me u ljudima s kojima žive, oni predstavljaju samo 3,5%.
Filipini su izuzetak i po rastu, zapravo, pripadaju fenomenu
Latinske Amerike.
2) Na Bliskom istoku, s izuzetkom Irana, lanovi crkava su
uglavnom Arapi.
Kina
1) Pretpostavlja se da protestantska crkva ima oko 5-6
milijuna lanova.
2) Zato što je odvojena od Zapada i zbog kineske kulturne
revolucije, postala je stvarna nacionalna crkva.
Bivši SSSR i Isto na Europa

1. Nestanak komunizma rezultirao je povratkom na staro
stanje: Nacionalisti ke crkve i stereotipne protestantske
crkve. Mnogi krš ani tek moraju otkriti svoj nacionalni
identitet i sastav struktura. Postoji vidljiva napetost izme u
mla e i starije generacije vjernika.
2) Nacionalizam je doveo do sukoba, naro ito u bivšoj
Jugoslaviji, gdje su Srbi riješili izravnati stare ra une s
Hrvatima i Muslimanima. Sli ne borbe vode se u Armeniji i
Azerbejdžanu. Ovo je diskreditiralo nacionalne crkve, ali je
isto tako pojedince, kad su se suo ili s patnjom, dovelo do
prave vjere u Krista.
3) Zbog prošlosti, staro vodstvo je u crkvama je
zamijenjeno, osim starješina u Rumunjskoj.
4) Došlo je do porasta broja sekti koje, ne samo što unose
zbrku u oblasti duhovnih pitanja, ve mogu dovesti do
kontramera i prema svim crkvama osim prema državnim.

Zapadna Europa i Sjeverna Amerika
1) Ako možemo re i da je krš anstvo marginalizirano u
Zapadnoj Europi, onda možemo re i da je u Sjevernoj
Americi privatizirano.
2) I dok je društvo postajalo još više pogansko (sekularizam
i hedonizam), krš ani postaju još više krš ani. Manje je
takozvanih ' krš ana'. Tradicionalne denominacije se
umanjuju broj ano, a nove strukture rastu i preuzimaju
njihovo mjesto.
KRONOLOGIJA CRKVENE
POVIJESTI
30. ili 33. god. raspe e i uskrsnu e Isusa Krista;
49. god. Židovi su protjerani iz Rima jer su
propovijedali evan elje;
62. " Jakovljeva smrt, prvog episkopa
Jeruzalemskog;
64. " veliki požar u Rimu;
64. " umire Petar;
65. ili 68. god. umire Pavao;
66-73. god. prva pobuna Židova;
70. " razaranje Jeruzalema;
78. " Jozef Flavije je objavio Židovske ratove;
79. " erupcija vulkana Vezuv;
84. " krš ani su izop eni iz sinagoge;
90. " Koncil u Jamniji;
95. " Ivan je izgnan na Patmos;
110. " Ignacije ide u Rim;

112. " Plinije, guverner Bitnije, piše pismo
Trajanu. Progonstva se više ne podsti u;
133-5 ." Druga židovska pobuna;
140.55." Hermas piše Pastira (vizije i moralna
uputstva);
144. " Marcion je izop en zbog krivovjerja, jer je
odbacivao Stari zavjet
155. " Prva Apologija Justina Mu enika (druga
161.);
156-7." Montan po inje proricati;
156. " Polikarp umire mu eni ki;
161-80." novi val progonstva pod Markom
Aurelijem;
177. " Lionski masakr. Ignacije i druge krš anske
vo e umiru mu eni ki;
178. " Irenej postaje biskup Liona;
190. " Nesporazumi oko datuma Uskrsa;
202. " Origen izmi e progonu u Aleksandriji

(umire 254.);
206. " Tertulijan se pridružuje sekti montanista;

208. " Irenej umire mu eni ki;
250. " Proglas o progonima kojeg je donio
Decije. Smaknut Flavija, rimski biskup;
258. " Proglas o progonima kojeg donosi
Valerijan. Ciprijan umire mu eni ki
(biskup Kartage od 248.);
260. " Edikit o toleranciji kojeg donosi Galienije;
268. " Pavao Samosatski (biskup Antiohije od
260.) uklonjen zbog krivovjerja;
280. " Grgur (prosvjetitelj) obra a armenskog
kralja Tridata na vjeru;
284. " Rimska imperija se reorganizira zbog
uspješnog suprotstavljanja barbarskim
navalama;
303. " Edkit o progonima pod Dioklecijanom;

303. " Antun egipatski organizira prvu koloniju
samostanaca blizu Aleksandrije;
305. " Konstantin se proglašava carem u Yorku;
311. " Šizma Donatista (po Donatu) u Severnoj
Africi;
312. " Konstantin prihva a krš anske simbole
kao svoje na zastavama u bici kod Milvijskog
mosta;
313. " Milanski proglas: Konstantin i Licinije se
usuglašavaju oko politike tolerancije;
315. " Euzebije postaje biskup Cezareje;
324. " Konstantin postaje jedini vladar u
carevini;
325. " Koncil u Nikeji osu uje Arije;
330. god. Konstantin prijestolnicu seli u Carigrad;
337. " Konstantin se krsti na mrtva koj postelji;
341. " Ulfila šalje svoju misiju me u Gote;
346. " opat Pahomije umire u Egiptu;
361. " Julijan II. Apostata postaje jedini rimski
vladar (ubijen u bici protiv Perzijanaca 363.);
364. " Basilije biskup Cezareje;
371. " Grgur Nazijanski i Grgur Niški
pokušavaju riješiti Arijanov problem;
374. " Ambrozije biskup Milanski;
381. " Prvi koncil u Carigradu;
386. " Ivan Zlatousti propovijeda u Antiohiji:
Jeronim se naseljava u Betlehemu;
390. " biskup Ambrozije ekskomunicira cara
Teodosija Prvog zbog masakra u Solunu;
395. " Hiponski biskup Augustin piše protiv
Donatista i Pelagianaca. Objavljuje Grad Božji;
397. " umire Martin Tourski;
398. " Zlatoust postaje carigradski biskup;

406. " vandali su okupirali Španjolsku;
410. " Goti uništili Rim;
416. " Koncil u Kartagi osu uje Pelagija;
422.31." papa Celestin I. izjavljuje da je poslao Paladija u
Irsku kao prvog biskupa;
429. " vandali osvajaju Sjevernu Afriku;
431. " Koncil u Efezu osu uje Nestorija.
Podržana titul teotokos;
443. " Burgundi osvajaju južnu Francusku i,
zajedno s Alemanima i Francima, dijele
Francusku izme u sebe;

450. " Huni napadaju Europu. Bitka s
Burgundima. Papa pregovara s njim;
451. " Kalcedonski koncil podržava Krista kao
jednu osobu s dvije prirode: ovo su
odbacile monofizitske crkve koje se tada odvajaju
od glavne crkve;
455. " vandali osvajaju Rim. Papa Leo pregovara
s njima;
460. " umire Patrik, irski "apostol";
469-480. Apolinar, biskup Klermonta;
496. " Krsti se frana ki kralj Clovis;
527-565. car Justinijan: ponovo osvaja Sjevernu

Afriku i Italiju od barbara;
532. " Justinijan je ponovo zazidao crkvu Svete
Sofije;
540. " Benedikt iz Nursije objavljuje svoja
samostanska pravila. Osniva samostan u
Monte Cassinu;
553. " Drugi koncil u Carigradu;
563. " Kolumban napušta Irsku i odlazi u Gal i
kasnije u Bobbio u Italiji;
597. " Augustin Rimski ide u misiju poganima u
Kentu u Engleskoj. Šalje ga papa
Grgur I.;
632. " umire Muhamed;

635. " Nestorijanska misija stiže u Kinu. Aidan
biskup Lindisfarne;
636. " Arapi osvajaju Palestinu. Bizantinci gube
bitku kod Jarmuka;
543-56. Kona na recenzija Kurana;
664. " Sinod u Whitbyju: sporazum potpisan
izme u keltske i rimske crkve;
681. " Tre i koncil u Carigradu: Krist ima dvije
volje (protiv monoteletizma).;
711-16 " Arapi osvajaju Iberijski poluotok;

716. " Bonifacije ide na prvi misijski put kod
Frizijaca;
726. " po etak ikonoklasti kih razmirica;
732. " Karl Martel zaustavlja muslimansko
napredovanje u bici kod Poitjera u Francuskoj;
754. " mu eni ka smrt Bonifacija u Friziji;
781. " Alkuin postaje savjetnik Karla Velikog –
karolinška renaissance;
787. " Drugi Nikejski koncil: ikone podržane;
793. " Vikinzi osvajaju Lindisfarne u sjevernoj
Britaniji.
800. " papa Leo III. kruni Karla Velikog za

Svetoga rimskog cara;
843. " trijumf pravoslavlja: obožavanje ikona
ponovo zapo inje;
848. " Anskar nadbiskup Bremena:
evangelizacija Danske i Švedske;
849. " Gotšalk osu en zbog ekstremne
predestinacije;
863-7 god. Focijska šizma: razdor izme u pape
Mikole I. i patriarha Focija;

863. " iril i Metodije odlaze na svoju Moravsku
misiju: Biblija i liturgijske knjige
prevedene na slova ki;
865. " krsti se bugarski car Boris;
871-99." Alfred, engleski kralj Wesseksa,
pobje uje Dance i širi krš ansko u enje.
909. " osnovan samostan u Cluny: postaje

središte reforme;
988. " obra enje u Rusiji: Vladimir, kijevski
knez, kršten od bizantskih misionara;
966-1021. Koptsku crkvu progoni kalif El-Hakim;
1009. god. uništena crkva Svetog groba u Jeruzalemu;

1046. " Sinod u Sutri: dvojica papa uklonjena,
izabran Klement II;
1054. " Razlaz katoli ke i pravoslavne crkve;
1060-92." Normani osvajaju muslimansku Siciliju;
1071. " Turci Seldžuci pobje uju Bizantince u
bici kod Manzikerta;
1080. " Lanfrank nadbiskup Canterburyjski;
1093. " Anselmo nadbiskup Canterburyjski;
1095. " papa Urban II. propovijeda Prvi križarski
rat;
1098. " osniva se opatija u Cîteaux – Cistercinski
red;
1099. " Križari osvajaju Jeruzalem;
1116. " Petar Abelard predaje u Parizu;

1157. " Sentencije Petra Lombarda (teološke
rasprave);
1174. " kanonizacija Tomasa à Becketa. Petar
Valdo osniva valdenze;
1187. " Saladin osvaja Jeruzalem;
1198. " Inocentije III. postaje papa;
1204. " etvrti križarski rat: krstaši razorili

Carigrad;
1209. " po etak franjevaca. Križarski rat protiv
katara;
1215. " etvrti Lateranski koncil;
1216. " osnovani dominikanci;
1228. " zahvaljuju i pregovorima Fridrika II.,
Jeruzalem je povra en;
1232. " Grgur IX. osniva papsku inkviziciju;
1237. " Kijevsku Rusiju okupiraju mongolski
Tatari;
1255. " Toma Akvinski predaje u Parizu.
1281-1294. Otomanska imperija;
1295. " obra enje Mongola u islam. Uništenje
nestorijanske crkve. Preživjeli u
Kurdistanu;
1302. " Bonifacije VIII., u svojoj enciklici Unam

Sanctam, objavljuje univerzalnu papinu
jurisdikciju kao i superiornost duhovne mo i
nad svjetskom;
1305. " po etak papinog izgnanstva u Avignonu;
1324. " Marcel iz Padove piše Defensor Pacis:
crkvom treba vladati glavni Koncil, a
crkveno vlasništvo mora biti zavisno od države;

1327. " William Occamski kritikuje filozofiju
realizma (platonizma) i piše polemike
protive papstva;
1340. " Sergej od Radonježa osniva samostan
Svete trojice pored Moskve;
1348-9." '
crna smrt'(kuga) desetkuje stanovništvo
Europe;
1361. " umire Johann Tauler, sljedbenik Majstera
Ekharta;
1374. " Gerhard Grut osniva svoj red Bratstvo
obi noga života;
1375-82." Wycliffe napada bogataštvo sve enika,
monaštvo i autoritet pape;
1389. " bitka na Kosovu polju: po etak Turske
dominacije Balkanom;
1414. " Jan Hus piše De Ecclesia: traži reformu
crkve suglasno Wycliffovim idejama;
1418. " pojavljuje se Imitatio Christi Tome
Kempijskog;
1453. " pad Carigrada;
1479. " ustanovljenje Panske inkvizicije uz papino
odobrenje;
1492. " Muslimani i Židovi izba eni iz
Španjolske;
1498. " Savonarola spaljen u Firenci;
1503. " sukob u Rusiji izme u dvije samostanske
struje: Posjednika i Neposjednika;
1506. " postavljen kamen temeljac katedrali
Svetog Petra u Rimu;
1509. god. Erasmo napada pokvarenost crkve;
1510. " Martin Luther posje uje Rim;
1517. " Luther objesio 95 Teza o trgovanju
oprostima na vrata dvorske crkve u
Wittenbergu. Cortez napada Asteško carstvo u Meksiku;
1519. " u Leipzigu Luther i Eck raspravljaju:
Luther odbacuje bezgrešnost pape i glavnog
koncila. Zwingili po inje propovijedati u Zürichu;
1521. " papa ekskomunicira Luthera.
Sabor u Wormsu: Luther govori pred
Karlom V.;
1522. " Ignacije Loyola piše knjigu Duhovne
vježbe;
1524-5." Njema ki selja ki ustanak;
1525. " anabaptista Tomas Müntzer pogubljen
nakon poraza seljaka.
U Kölnu i Wormsu tiskan prijevod Novog
zavjeta Williama Tyndalea;
1536. " Calvin obvjavljuje Osnove krš anske
religije;
1545-63. Tridentski koncil;
1549. " prvi Molitvenik i Trebnik u Engleskoj;
1552. " drugi Moltivenik i Trebnik u Engleskoj;
1553-8." katoli ka reakcija u Engleskoj za vrijeme
Mary Tudor;
1553. " Serveto spaljen kao krivovjerac u Ženevi;
1555. " Augsburški mir: vjera vladara odre uje
vjeru oblasti.
Biskupi Latimer i Ridley (reformisti)
spaljeni u Oxfordu;
1556. " Cranmer (reformista) spaljen u Oxfordu;

1577. " formula o Slozi: definirana luteranska
Na ela vjere;
1589. " ruska crkva postaje patrijarhat;
1598. " Nanteski proglas: francuskim
protestantima zajam ena sloboda;
1611. " objavljen prijevod Biblije kralja Jamesa;

1618. " Sinod u Dortu osudio armenijansku
doktrinu;
1620. " brod Mayflower (Majski cvijet) plovi iz
Holandije i Engleske za Ameriku;
1629. " patrijarh Kiril Lukarski obvjavljuje svoje
kalvinisti ko Na elo vjere;
1642. " Koncil u Ias¸i osu uje Lukarsku
vjeroispovijed i potvr uje rad Petra Mogile,
metropolita kijevskog;
1647. " George Fox osniva Kverkerski pokret;
1648. " Westfalskim mirom završava se
Tridesetogodišnji rat;
1649-59. Engleska Republika (Commonwealth) za
vrijeme Olivera Cromwella;
1654. " Pascal se obratio;
1656-7." Isusovci kritiziraju Pascalovu knjigu
Lettres Provinciales;
1660. " povratak Charles II. na prijestol i
anglikanske crkve kao državne crkve;
1666-7. " Šizma starovjeraca u Rusiji;
1672. " Dositejeva vjeroispovijed potvr ena na
Jeruzalemskom koncilu;
1675. " Spener piše Pia Desideria, jedan od prvih
radova o pokretu pijetista;
1678. " John Bunyan piše Put krš anina;
1683. " Turci odba eni nakon druge opsade Be a;
1685. " Luj XIV. ukida Nanteski proglas.
Masovno izbjeglištvo francuskih protestanata;
1688. " katolik James II. zba en s trona i Vilim
Oranski postaje kralj Engleske;
1709-10. " Luj XIV. uništava središte Jansenista u

Port Royalu blizu Pariza;
1721. " Petar Veliki ukida Moskovski patriarhat i
crkvu dovodi pod državnu kontrolu (Sveti
sinod);
1722. " grof Zinzendorf osniva pijetisti ku
zajednicu u Herrenhutu u Saksoniji;
1723-50 " Johann Sebastian Bach u Leipzigu;
1726. " po inje Veliko probu enje u Sjevernoj
Americi;
1727. " obra enje Jonathana Edwardsa, vode eg
kalvinisti kog teologa;
1734. " Voltaire piše Lettres Philosophiques;
1736. " biskup Butler piše Analogije religije;
1738. " obra enje Johna Wesleya;
1740. " George Whitefield propovijeda u
Sjevernoj Americi;
1742. " prvo izvo enje Hendlovog Mesije;
1762. " Rousseau piše Emile: manifest
sentimentalnog deizma.
Pajsije piše Povijest bugarskih careva i
svetaca;
1783. god. Ameri ka nezavisnost;

1785. " Kant objavljuje svoja najvažnija
filozofska djela;
1792. " osnovano Baptisti ko misionarsko društvo
u Engleskoj;
1793-4. " Francuska revolucija: vladavina Terora i
dekristijanizacija Francuske.;
1800. " skupovi u naseljima zapadno od Apala i

planina najavljuju Drugo veliko probu enje
ameri kog ponovo-dolaze eg protestantizma;
1807. " zabranjuje se trgovina robljem u
Engleskoj;
1807-21." Hegel objavljuje svoja najvažnija
filozofska djela;
1821. " Grci ustaju protiv Turaka: smaknu e
Grgura, jeruzalemskog patriarha;
1827. " osnivanje pokreta Bratstva;
1832. " srpska pravoslavna crkva postaje
autonomna;
1835. " Štraus objavljuje knjigu Život Isusov;
1843. " Kierkegaard objavljuje na danskom svoje
djelo Ili-ili, egzistencijalisti ki
pogled na krš anstvo;
1852. " osnivanje Svetog sinoda u Gr koj: Gr ka
crkva postaje autokefalna;
1854. " dogma Djevica Marija i Bezgrešno
za e e;
1859. " Charles Darwin piše Porijeklo vrsta;
1865. " osnovana Kineska unutrašnja misija;
1866. " Onken osniva prvu Baptisti ku kapelu u
Hamburgu;
1869-70." Prvi Vatikanski koncil: dogma o papinoj
nepogrešivosti;
1870. " carigradski patrijarh osniva Bugarski
egzarhat;
1870-80." Ritschl objavljuje svoja najzna ajnija
djela;
1878. " osnovana Vojska spasa;
1879. " srpska crkva ponovo postaje autokefalna;
1907. " papina enciklika Pascendi osu uje

modernizam;
1914. " Skupštine Božje: udruženje pentekostnih
crkava Sjeverne Amerike;
1914.-18. Prvi svjetski rat;
1919. " Karl Bart piše svoje Komentare poslanice
Rimljanima;
1924. " završetak Otomanske imperije i kalifata;
1927. " Brunner objavljuje knjigu Posrednik.
Odvaja se od Barta;
1934. " osniva se Ispovjedna crkva u nacisti koj
Njema koj (kao reakcija nacisti ki orijentiranim
crkvama);
1937. " albanska pravoslavna crkva postaje
autokefalna;
1939.-45." Drugi svjetski rat;
1949. " Billy Graham po inje svoja evangelisti ka
putovanja;
1950. " katoli ka dogma: Marijino uzašaš e;
1953. " carigradski patrijarh priznaje bugarsku
pravoslavnu crkvu;

1958-64. " Anti-religiozna kampanja u SSSR-u za
vrijeme Hruš ova;
1962-5. " Drugi Vatikanski koncil;
1966. " po etak pojavljivanja pentekostalnog i
karizmatskog pokreta u glavnim protestantskim i
katoli kim crkvama;
1968. " papina enciklika: Humanae vitae: ponovo
ponavlja stav katoli ke crkve o umjetnoj
kontroli za e a. Disidenti u katoli kim
krugovima;
1989-90. " pad komunizma: krš ani igraju istaknutu
ulogu u demonstracijama;
1989. " krš ansko proslavljanje Boži a u svim
zemljama Isto nog bloka;
1991. " odnosi katoli ke i pravoslavnih crkava
pogoršani zbog nadmetanja u Isto noj
Europi.
KAZALO IMENA I POJMOVA
A
Abelard Pierre (1079.-1144.) 117,131
Adalbert Praški (sv. Vojtjech) 136-7
ad extirpanda (bula u 1252.) 112
adopcijanizam 45,115
Aidan (u.651.) 23
Alacoque, Marie-Marguerite (1647.-1690.) 214
Albanija 18,33,265
Albert Veliki (1193.-1280.) 103,130
albigenze (vidi. katare)
Aleksandar Aleksandrijski (u. 328.) 46,48
Aleksandar Nevski 147
Al-Ghazali (1059.-1111.) 129
Alkuin (735.-804.) 107,115
Altizer Thomas 252
Ambrozije (Milanski) (340.-397.) 66,81
anabaptisti 192-3,161,166,190
anglikanska crkva 180-189,225,232-234,236-237,244,248-
249
anonimno krš anstvo 267
Anselmo Canterburyjski (1033.-1109.) 117
Anskar (u. 865.) 24
Antun (250-.356.) 88-89
Apolinar (310.-?) 50,52.58-59
apolinarijanizam 58
apologeti 14,27-28,206,207
apostolska crkva (nova) 238
apostolska crkva (katoli ka) 238
apostolska crkva (velška) 251
apostolski oci 25-26
Apt 91
arijanizam 46-50
Arije (256.-336.) 46
Aristid (2.st.) 27
aristotelizam 11, 129
Armenija 117-18,19,53,55,283
Arminius (1560.-1609.) 179-180
arminianzam 180
Arnobije (djelatan 304.-10.) 27
asketizam 87-94

Atanazije Aleksandrijski (295.-373.) 65-66
Atos 93,138,276
Augsburška ispovijed (nova verzija) (1530) 165
Augsburški Interim (1548.) 165
Augsburški vjerski mir (1555.) 165-166
Augustin Aurelije iz Hiponu (354.-430) 66-68
Augustin Rimski (u. 604.) 77,88
augustinci 102
Averroes (Ibn Ružd) (1126.-98.) 129
B
Bacon (Roger) (1214.-94.) 131
Baedecker (1823.-1906.) 276
baptisti 196-197,225,232,237,243-244,276-281
baptisti u Jugoslaviji 243-244
Bardesan (Bar-Daisan) (154.-222.) 18
Barmenska deklaracja 273
Barnabina Pismo 26
Barth Karl (1886.-1968.) 261-263
Basel koncil (1431.-49.) 150,156,325
Basilid (djelatan 117.-38.) 43
Bazilije Ankarski (djelatan 336.-60.) 49-50
Bazilije Cezarejski (329.-379.) 90, 50,88,137
Baur Ferdinand (1762.-1860.) 215-216
begini 104-105
Bellarmine (1542..-1621) 186
Benedikt Anianski (750.-821.) 87
Benedikt Nursijski (480.-547.) 80-1
Benediktinski red 80,86-7
Berengar Tourski (1000.-1088.) 103
Berkeley George (1685.-1753.) 192
Bernard iz Clairveauxa (1090.-1153.) 89
Beza Theodore (1519.-1605.) 192
Biel Gabriel 133,157-158
blagdani 86
Bloch Ernst 241,266
Boetije (480.-524.) 129
bogoslužje 83-85
bogumili 55-56
Bonaventura (1221.-74.) 131
Bonhoeffer Dietrich (1906.-45.) 264-265
Bonifacije (680.-754.) 24,106
Bornkamm 265
Booth William 236
Bosco Ivan (Giovanni) (1815.-88.) 257
Bosna 55,112
bra a zajedni kog života 150,151,157
bratski pokret 235-236
Bruno Kölnski (1035.-1101.) 101
Buber Martin (1878.-1965.) 264,265
Bucer Martin (1491.-1551.) 191
Bugarska 138,242
Bullinger (1504.-75.) 172
Bultmann Rudolf (1844.-1976.) 263-264
Bunyan John (1628.-88.) 188-189
Butler (1692.-1752.) 209,224
C
Calvin Jean (1509.-64.) 173-175
Campbell McLeod (1800.-72) 237

Caraffa (papa Pavao IV.) 200-201
Carigradski koncil (Prvi 381.) 58-59, (Drugi 553.) 59 (Tre i
680.) 59-60 ( etvrti 869.) 60, 325
Cecilijan (dj.311-40) 37
celibat 69,87,110,142,183
Celzo (djelatan 177.-80.) 28,34
Cerint (djelatan 100) 42
Chelcicky Peter (1390.-1460.) 156
Chemnitz Martin (1522-86) 167
Ciprijan (205.-258.) 65,75
cisterciti 101-102
Clarendonov code 188
Cluny 100-101
Contarini (1483.-1542.) 200,268
Coverdale Miles (1488.-1569.) 180
Cox Harvey 265
Cranmer Thomas (1489.-1556.) 183
crkvena vojska 236-237
crkvene zgrade 86,134
crkveni red i služba 56-58
crkveno pridržavanje 166-167,204
Cromwell Oliver (1599.-1658.) 187-188,223
Cromwell Thomas (1485.-1540.) 182
iril Aleksandrijski (u. 444.) 51,71

iril (826.-869.) i Metodije (815.-885.) 144
iril Lukarski (1572.-1638.) 141-142
eška 136,154-157
D
Dalmatin Antun (u.1579.) 170,168
Darwin Charles (1809-.82.) 234-235
datum Uskrsa 86
deizam 209
Denck Hans (1495.-1527.) 193
Descartes Rene´ (1596.-1650.) 207
devotio (ili via) moderna 133,157-158
Didahe 25,28,71,83,85
Didim Slijepi (309.-398.) 90
dijaspora 4-5
Dionizije Areopagit 12,137
Dioskur Aleksandrijski (u.454.) 53,76
dinami ki monarhijanizam 45
Diodor Tarski (u. prije 394.) 52
djela Pavlova i Teklina 14
doketizam 26,42
Döllinger (1799.-1890.) 255-256
dominikanci 103
Dominik Guzman (1170.-1221.) 103
Donat 37-38
donatizam 37-38
Dordrecht sinod (1618.-19.) 180
Duchesne Louis (1843.-1922.) 257
duhobori 218
Duns Skot (1266.-1308.) 132

E
eboniti 7
Eckhart Meister (von Hochheim) (1260.-1327.) 104,97
Edesa (Urfa) 28,120
Edwards Jonathan (1703.-58.) 225
Efeški koncil (431.) 59,325
Efeški sinod (449.) 53,76
Egipat 15, crkva 25
Ekolampadije (Hussgen) (1482.-1531.) 191
ekumenski koncili (sabori) 51-2,325
ekumenski pokret 258
Elim 251
Elizabeta I., engl. kraljica (1558.-1603.) 185
Engleska 20,23,25,88,92,100,107,110,153-4,180-9
Epikurejstvo
Erazmo Roterdamski (1466.-1536.) 151-152
Erskine Thomas (1788.-1870.) 237
eseni 3-4
Etiopija 17
Eudoksije Carigradski (u.370.) 49-50
euharistija 65,71,83-84,116-117
Eustahije Antiohijski (djelatan 324.-26.) 48,49
Eutihije Aleksandrijski (378.-454.) 53,59
Euzebije Cezarejski (265.-339.) 47,49
Euzebije Nikomedijski (u.341.) 47
Evagrije Pontik (345.-399.) 90-91
Evodije (u. 370.) 55
F
Farel Guillaume (1489.-1565.) 173
farizej 5
Fala ka 166,204
Felix Urgelski 115
Ferrara koncil u 114,152,325
Filip II. August (francuski kralj) (1180.-1223.) 111,122
Filip IV. Lijepi (francuski kralj) (1285.-1314.) 125
filipisti 165-166
filioque (klauzula) 60,142-3
Finney Charles (1792.-1875.) 245
Firenca koncil u (1438.-45.) 114,152,325
Firentinska Unija 143,148
flacijanisti 169
Flacius Matija v. Vla i
Flavijan Antiohijski (381.-404.) 76
Flavijan carigradski (u.449.) 53
Focije (820.-95.) 60,144
formula o Slozi (1577.) 166
Francuska 16-17,79,94-5,100-1,159-60,194-200,242
franjevci 103-104,151,203
Franjo Asiški (1182.-1226.) 103,123-124
Franjo Saleški (1567.-1622.) 257
Franke August (1663.-27.) 221
Freylinghuysen Theodore (1691.-1747.) 225
Fridrik Vilim I. pruski kralj (1713.-40.) 220
Fridrik II. (Veliki) pruski kralj (1740.-86.) 220
Frizja 21
frizjani 21
fundamentalizam 246

G
Gal (550-640) 24
galikanizam 212,255
Georgije Aleksandrijski 49-50
German (496.-576.) 92
gëmara 4
gilbertinci 102
Gilda (510.-70.) 92
gnosticizam 38-42
Gomar Francis (1563.-1641.) 179
gospodnja ve era 83-84
goti 19
Gottschalk 115
Grkokatoli ka crkva 145-146
Grebel Konrad (1498.-1526.) 193
Grgur Nazijanski (330.-389.) 50,52
Grgur Niški (330.-395.) 50,52
Grgur Ninski 136
Grgur Thaumaturgos (213.-70.) 17
Grgur Prosvjetitelj (240.-332.) 17
Grgur (Veliki) 69,77
Grigorije (Grgur) Palama (1296.-1359.) 138
Groote Gerhart (1340.-84.) 102,104,105,150
Grosseteste (Robert) (1168.-1253.) 131
Gruzija 19,276
Gustav II. Adolf (1594.-1652.) 204,223
Guyon g- a (1648.-1717.) 213,247
H
Haldane Robert (1764.-1842.) 260,232
Hamilton Patrick (1503.-28.) 178
Harnack Adolf (1851.-1930.) 261
Hatin, bitka kod (1187.) 122
Hegel Friedrich (1770.-1831.) 227-228
Heidelberški katekizam (1563.) 166
Helvidije (4.st.) 68-69
Hengstenberg Ernst (1802.-69.) 232
Henrik II. (engleski kralj) (133.-89.) 176
Henrik VIII. (engleski kralj) (1491.-1547.) 181-182
Herakleja (575.-641.) 36
Heraklo 40
Hermin Pastir 26
Herrenhut 221
High Church 232
Hilandar 145
Hildebrand (v. Grgur VII.) 110
Hipolit rimski (u.236.) 29-30
hipostatska unija 51,53
hlisti 218
hodo aš aa 68,80,119
hospitalci v. ivanovce
Hübmaier Balthasar 193
hugenoti 176-177,211114,152,325
Hugo iz Sv. Viktora (1096.-1141.) 115
Humanae Vitae, papina encliklika (1968.) 260
Humbert iz Moyenmoutiera (u. 1061.) 108,143
Hus (1373.-1415.) 154-157
Hussgen v. Ekolampadije Hutter Jacob (u. 1536.)
hutteriti 193-194

Hrvatska 135-136,167-169
I
Ignacije Antiohijski (u.98.) 25-26,27,34,58
Ignacije Loyola (1491.-1556.) 198-199
ikone (polemika) 139-140
ikonoklasti 140
index (zabranjenih knjiga) 201
indulgencije 113,115,158«-9,202
inkvizicija 111-112,198,200-201
interdikt 110-111
Irenej (130.-208.) 62
Irving Edward (1792.-1834.) 237-238
ispovijed Dositeja (1672.) 141
islam 72-74
isusovci 198-199
Italija 136-7,173,184,239
Ivan bez zemlje, engleski kralj (1167.-1216.) 111
Ivan Damascenski (675.-749.) 140-141
Ivan od Križa (1542.-91.) 202
Ivan Maron 53
ivanovci (hospitalci) 120-121
Ivan Škot Eriugena (810.-77.) 107,126,138
Ivan Zlatoust (340.-407.) 22,59,90,91,137
Izabela 112
Izida i Horus 9,72
J
jakobitska (sirijska) crkva 53
jansenizam 212-213
Jarmuk bitka kod (636.) 119
Jeronim (331.-420.) 68-69
Jeronim Praški 154
jezuiti v. isusovci
Jimenez (1436.-1517.) 198
josifovci 217
Julijan iz Norwicha (1342.-1415.) 104
Julijan Eklanunski (380.-455.) 54
Justin Mu enik (100.-165.) 62
K
Kalcedonski koncil (451.) 59,325
Kant Immanuel (1724.-1804.) 226-227
kalikstinci 156
kalvinizam 173-175
karizmatski pokret 251-253
Karl I. Anžuvinac kr. Sicilije (1266.-85.) 113,143
Karl Martel (685.-741.) 106
Karlman (879.-884.) 106
Kasijan (u. 433.) 91
Kasiodor (477.-570.) 93
Kastor (5.st.) 91
katare (albigenzi) 111
Katarina Sijenska 104
Keil Johann (1807.-88.) 232
keswi ki pokret 247
Kierkegaard (1813.-55.) 231
Klement Aleksandrijski (155.-220.) 63
Klement I. Rimski (dj. 90.-100.) 26,74-75

Kliment Ohridski 93,144
Klodvig (Clovis I.) frana ki kralj (465.-511.) 23,106
Klotilda (475.-545.) frana ka kraljica 23
Knox John (1514.-72.) 178-179
kolokvija u Ratisbonu (Regensburgu 1541.) 200,163,174
koliridijanci 72
Koloman (biskup) 24
Kolumb Denegalski (521.-97.) 23,92
Kolumban iz Bangora (543.-615.) 23,92
konceptualizam 129,131
koncili (pregled) 325
Konstanc, sabor u: 114,150
konzistorijum 164,166,174,176,218
Konzul Stjepan 170
koptska crkva 29,53,88,89
Koruška 135
Kravar Pavel (1390.-1433.) 178
Krescent 19
kritika oblika 263-4
križarski ratovi 119-126
krivotvoreni dokumenat 106
krivovjerja 38-56
krš anski socijalizam 234
krštenje 85,116
Küng Hans (1928.-) 268
Kuran 73,201
Kuyper Abraham (1837.-1920.) 260
Kvadrat (dj.117.-38.) 27
kvekeri 196
kvijetizam 213-214
L
Laktancije (240.-320.) 27,74
Lammenais (1782.-1854.) 257
Lanfranc (1005.-89.) 101,117
Langton Stephen (1150.-1228.) 111
aski Jan (1499.-1560.) 191
Lateranski sabor ( etvrti) 111,117
Laud William (1573.-1645.) 186-187
Leibnitz (1646.-1716.) 207
Laurencije (dj.500.-7.) 76
Leipziški Interim 165
Lerins 92
Lessing 210
Ligugé 91
Lindisfarne 23,99
Locke John (1632.-1704.) 206,209
Loisy Alfred (1857.-1940.) 257
lolardi 154,184
Lombardo Petar (1095.-1169.) 115,116
Londonska ispovijest, Druga 197
Lucijan Antiohijski (240.-312.) 47
Luj VII. francuski kralj (1137.-1180.) 121
Luj IX. francuski kralj (1226.-70.) 124
Lulle Rajmund(1235-1316)
Luther (1483.-1546.) 157-162
luteranizam 164-166
Luxeuil 23,24,92
Lyon, sinod u (1274.) 78,143

M
Ma arska 136,175
Makedonija 93,242
makedonijanizam 58
Maksim Ispovjedalac (580.-662.) 137-138,141
Maksimila 44-45
Malebranche (1638.-1715.) 207
malteški vitezovi 126
Mani (ili Manes) (216.-76.) 54
maniheizam 54-55
Manz Felix (1498.-1527.) 192,193
Manzikert, bitka kod (1071.) 119
Marburški razgovori 173
Marcel Ankarski (u.374.) 48,49
Marcion (dj.140.-44.) 43-44,62
Marija 12, polemika o 51,69,71-72,115,256,260
Marija, engl. kraljica (1553.-8.) 184
Martin Tourski (335.-400.) 22,91-92
marksizam 275-277
Matthew Henry (1662.-1714.) 188,189
Melanchton Filip (1497.-1560.) 161,164,165
Melod Roman 137
Menno Simons (1496.-1561.) 194
menoniti 194
metodisti 223-224,242-4,260
Metternich (1773.-1859.) 253,254
milanski proglas (313.) 37
Mili iz Kromeriža 150
mirari vos, papina enciklika (1832) 254
misije katoli ke 203,239
misijski pokret 239-242
misticizam 202
Mitra 9
modalizam 46
Mogila Petar (1586.-1647.) 219
Moody D.L. (1837-99) 250-251
Molina Luis (1535.-1601.) 212
Molinos Miguel de (1640.-97.) 213
molitvenik 183-5
molokany 218
Moltmann Jürgen 266
monarhijanizam 45,50
Monod Adolfe (1802.-56.) 260
monofizitizam 51
monoteletizam 53,59-60
Montan 44-45
montanizam 44-45
Montecassino 93
Moody (1837.-99.) 246,249
Morava 136,144
moravska bra a 156
moravski pokret 221-222
Muhamed (570.-632.) 72-3
Müntzer Tomas (1490.-1525.) 161-162
Mutimir (892.-910.) 145
N
nacizam 270-275
Naum 93,144
neposjednici 217

Neri Filip (1515.-95.) 203
nestorijanizam 51-52
Nestorije (380.-451.) 51
Nietzsche Fridrik (1844.-1900.) 270-271
Nikola od Lyre (1265.-1349.) 134
Nikon (1605.-81.) 217-218
Nikejski koncil (Prvi – 325.) 58 (Drugi – 787.) 60
Nin 136
Ninian (360.-432.) 23,92
Nitra 136
Nizozemska 160-1,163,178,245
Njema ka 21,95,141-50,208-113,255-7
njema ki viteški red 122
Noet (2.st.) 46
nominalizam 128,129
Nova apostolska crkva 238
Novacijan (3.st.) 3§
Nur-ed-Din 121
Nurnbers¬ki Interim (1532.) 163
O
okazionalizam 207
Oncken (1800.-84.) 232
Opus Dei 260
Oranski koncil (529.) 54,133
Origen (185.-254.) 63-65
Osroena (Edesa, Urfa) 18,20,53
otkupljenje 117-118
P
Pahomije (286.-346.) 89
Pajsije 276
Pannenberg 265
Papije Hierapolski (60.-130.) 25
Palut iz Edese 28
papinstvo 253,259
Parham Charles 250
Pascal Blaise (1623.-62.) 207-208,212
Pascendi, papinska enciklika (1910.) 257-258
patripationizam 46
Patrik (390.-461.) 20,23,92
paulikijani (pavli ani) 55
Pavao Samosatski (dj.260.-72.) 45,230
pelagijanizam 53-54
Pelagije (360.-422.) 53
pentekostalni pokret 249-251
Petar Mu enik (1491.-1562.) 183
pijetizam 220-221
Pipin Mali (715.-68.) frana ki kralj 106
Pittinger Norman 265-266
Plinije (62.-114.) 83
Podebonostev 277
poganski svijet 7-12
Poljska 137,195-196
Polikarp (70.-166.) 26,33
Pontifex maximus 77,80,137
Porfirije iz Tira (232.-305.) 28,34
posjednici 200
poslanica Klementa 26
Prakseja (3.st.) 46

pravoslavna crkva 122-32,188,200-1
predestinacije 54,67,115,142
pretvorba 103
Priscila 29
procesna teologija 265-266
progoni 30-38
protureformacije 197-204
puritanci 185-188
puritanizam 189
pustinjaci 87-89
pustinjaci sv. Augustina 102
R
racionalizam 209
Radbert Pashasije (785.-860.) 116
Radstock Lord 276,279
Rahner Karl (1905.-85.) 267,269
Rakov 195
rakovski katehizam (1574.) 196
Raspu in 276-277
Rastislav (846.-70.) 136,144
Rathramnus 116
realizam 128
redakcijska kritika 265
reformacija, razlozi za 149-151
Religia licita 8
relikvije 96-97
Rerum novarum, papinska enciklika (1891.) 257
Ridley Nicholas (1500.-55.) 183
Rikard Lavljeg Srca (1157.-99.) 122
Rim, crkva u 29-30,74-77
Riminije koncil u (359.) 49
Ritschl Albert (1822.-89.) 229-230
Rolle Richard 150
Roscelin iz Compiegnea (1050.-1124.) 128
Ryle biskup (1856.-1925.) 247
Rumunska 22,145,243
Rusija 146-148,217-219,277-282
Rutherford Samuel (1600.-61.) 179
S
Sabatier Auguste (1839.-1901.) 257
Sabelije (3. st.) 46
sabelijanizam 46
SAD 173-4,226-8,236-8
sakramenti 115
Saladin (Salah-al-Din) 122
salezijanci 257
samostani 87-93
Sava (1175.-1235.) 145
Savonarola (1452.-98.) 152
Schleiermacher (1768.-1834.) 226
Schleitheimska ispovijed 193
Seleukija sabor u 49
selja ki rat 161-162
Serafim iz Sarova 276,277
Serdika koncil u 49
Sergije Radonežski (1314.-92.) 147
Serveto Miguel (1511.-33.) 195,174

Simah (2.st.) 76
Simeon Novi-Teolog (r.949.) 139
Simeon Stilit (390.-459.) 90
Sirijska crkva 28
Sirmium (Sremska Mitrovica) sabor u (357.) 22,36,50
Sjeverna Afrika – crkva 29
skoptci 218
Slovenija 167-168
Smith Hana Whithall (1832.-1911.) 247
Socinije (Sozzini) (1525.-62.) 195
socinijanci 195-196
Spener (1635.-1705.) 220-221
Spinoza Baruch (1632.-77.) 207
Split (Spalatum) 22,36,55,135,136,169
Splitski koncil (1185.) 55
Splitski sinod (925.,928.) 136
Spurgeon (1834.-92.) 237,247
Srbija 54,145
stara katoli ka crkva 256
Stefan iz Perme 147
Strauss (1808.-74.) 228-229
Strossmayer 256
Suenens 252-259
superstitiones 8
Sutri sinod u (1046.) 109
svjetski savez crkava 268-9
Š
Šenuta (u.451) 89
Šimun ben-Koseba 6
Šimun Mag 40
Šimun Cirenas 43
školska bra a 198
Škotska 18-20, 79-80,161-2,219-20
Šmalkaldenski savez 163
Španjolska 16,99,102,181
Štitny´ Tomas¬ 150
T
Tacijan (Adai) (112.-72.) 27,28
talmud 3
Tauler Johann (1300.-61.) 104,196
Teilhard de Chardin (1881.-1955.) 267-268
Telesfor 34
templari 120,121
Teodor Mopsuestijski (350.-428.) 52
Teodora 140
Teodot Bizantski (3.st.) 43,45
Teodozije 81
teologija križa 264
teologija oslobo enja 267
teologija nade 241,266
teorija evolucije 234
Terezija Avilska (1515.-82.) 202,213
Tertulijan (160.-245.) 62-63
teutonski viteški red, v. njema ki v.r.
Tihon patriarh (1866.-1925.) 278
Tikonije 29
Tillich Paul (1886.-1965.) 263
Tirdat III. (294.-324.) 19

Toledski koncil 142
Toma Akvinski (1224.-74.) 130-131
Toma Kempis (1380.-1471.) 102,105
Tomas Becket (1118.-70.) 110
Tomino Evan elje 43,58
Tomislav 136
Torquemada 112
Torontski blagoslov 253
Torrey (1856.-1928.) 246
transsubstancijacija 27,103,130,141
Tridentski koncil (1545.-63.) 201-202
Tridesetogodišnji rat 204
Trpimir 99,136
Trubar Primož¬ 170
Tyndale William (1494.-1536.) 180,182,186
U
Ulfila (311.-383.) 22
ultramontanizam 211,255
Unam sanctam, bula 113
Unigenitus, bula 213
Ursije 136
utrakvisti 156
V
valdenzi 153,176
Valdo Petar (Pierre de Vaux) (1140.-1217.) 153
Valens iz Murse (4.st.) 22,49
Valentin (2.st.) 42-43
valombrozi 99
varjazi (Šve ani) 135,146
vatikanski koncil (prvi 1869.-70) 255 (drugi 1962.-65.) 258
Veritatis Splendor 259
vikinzi (Danci i Norvežani) 100,107,135,146
Vilim I. Oranski (1533.-84.) 188
Vinko Paulski (1581.-1660.) 214
Višeslav knez 136
Vla i Matija 165,169-170,203
vojska spasa 236
W
Wallenstein (Albert von Waldstein) (1583.-1634.) 204
Watchman Nee 247-248
Weiss Johannes (1863.-1914.) 261
Wesley John (1703.-91.) 223-224
Westfalski mir (1648.) 165,204
Whitby – sinod u (663.) 24
Whitefield (1714.-70.) 224-225
Wigglesworth Smith 251
Wilfrid (634.-709.) 24,93
William Occamski (1280.-1349.) 132,133
Willibrord (658.-739.) 24
Wimber John 252
Wishart George (1513.-46.) 178
Wolff Christian (1679.-1754.) 207
Wynfrith iz Creditona (v. Bonifacije)
Wycliffe John (1329.-84.) 153-154

zapadna obnova 244-245
zasluge 71
Zinzendorf Graf von (1700.-60.) 221-222
znanost i filozofija u S.V. 126-133
zoroastrizam 9
Zwingli Ulrich (1484.-1531.) 171-172
Ž
Židovi 30-31,72,87,95,162,252,266,272,277
Žiška 155
BIZANTSKI CAREVI
PRVO RAZDOBLJE: RIMSKO

UNIVERZALNO CARSTVO (330.-641.)
324.-37. *Konstantin I.
337.-61. *Konstancije II.
361.-63. *Julijan Apostat
363.-64. Jovijan
364.-78. *Valent
379.-95. *Teodozije I.
395.-408. Arkadije
408.-50. Teodozije II.
450.-57. Marcijan
457.-74 Lav I.
474. Lav II.
474.-75. Zeno
475.-76 .Basilisk
476.-91. Zeno (opet)
491.-518. Anastazije I.
518.-27. Justin
527.-65. Justinijan I.
565.-78. Justin II.
578.-82. Tiberije II. Konstantin
582.-602. Mauricije
602.-10. Focije*
610.-41. Heraklije
DRUGO RAZDOBLJE: RIMSKO-GR KO

CARSTVO (641.-1204.)
641. Konstantin i Herakleona
641. Herakleona

641.-68. Konstans Pogonat
668.-85. Konstantin IV.
685.-95. Justinijan II. Rinotmet
695.-98. Leontije
698.-705 Tiberije III.
705-11 Justinijan (opet)
711.-13. Filipik Bardan
713.-15. Anastazije II.
716. Teodozije III.*
717.-41. Lav III. Isaurijski
741.-75. *Konstantin V. Kopronim
775.-80. *Lav IV. Kazar
780.-97. Konstantin VI.
797.-802. Irene
802.-11. Nikefor I.
811. Staurakije
811.-13. Mihajlo Rangabe
813.-20. Lav V. Armenski
820.-29. Mihajlo II. Amorijski
829.-42. Teofil*
842.-67. Mihajlo III. Pijanica*
867.-86. Bazilije I.
886.-912. Lav VI. Mudri ili Filosof
912.-13. Aleksandar
913.-59. Konstantin VII. Porfirogenit
920.-44. Roman I. Lekapen
959.-63. Roman II.
963.-69. Foka
969.-76. Ivan I. Cimisk
976.-1025. Basilije II. Bulgarokton
1025.-28. Konstantin VIII.
1028.-34. Roman III. Argir
1034.-41. Mihajlo IV. Paflagonski
1041.-42. Mihajlo V. Kalafat
1042. Zoe i Teodora
1042.-55. Konstantin IX. Monomah
1055.-56. Teodora (opet)
1056.-57. Mihajlo VI. Stratiotik
1057.-59. Izak I. Komnen
1059.-67. Konstantin X. Duka
1068.-71. Roman IV. Diogen
1071.-78. Mihajlo VII. Duka
1078.-81. Nikefor III. Botaniat
1081.-1118. Aleksije I. Komnen
1118.-43. Ivan II .Komnen
1143.-80. Manuel I. Komnen
1180.-83. Aleksije II. Komnen
1183.-85. Andronik I. Komnen
1185.-95. Izak II. Angel
1195.-1203. Izak III. Ange
l1203.-04. Izak II. (opet) i Aleksije IV. Angel
TRE E RAZDOBLJE: PODIJELJENO

CARSTVO
(Latini u Carigradu, Bizantinci u Nikeji i u
Trebizondu, Turci na Istoku) (1204.-1461.)
1204. Aleksije V. Duka

1204.-22. Teodor I. Laskarski

1222.-54. Ivan III. Valacski
1254.-58. Teodor II. Laskarski
1258.-61. Ivan IV. Laskarski
1259.-82. Mihajlo VIII. paleolog
1282.-1320. Andronik II. paleolog
1328.-41. Andronik III. paleolog
1341.-91. Ivan V. paleolog
1347.-54. Ivan VI. Kantakusen
1376.-79. Andronik IV. paleolog
1390. Ivan VII. paleolog
1391.-1425. Manuel II. paleolog
1425.-48. Ivan VIII. paleolog
1449.-53. Konstantin XI. paleolog
RIMSKI CAREVI
14.-37. Tiber
37.-41. Kaligula
41.-45. Klaudije
54.-68. *Neron
69.-79. Vespasijan
79.-81. Tit
81.-96. Domicijan
96.-98. Nerva
98.-117. Trajan
117.-138. Hadrijan
138.-161. Antononin Pije
161.-180. *Mark Aurelije
180.-192. Komod
191.-211. Septim Sever
235.-238. Maksim Traks
238.-244. Gordijan III.
244.-249. Filip Arabski
249.-251. *Decije
253.-260. *Valerijan
260.-260. *Galije
268.-270. Klaudije Gotski
270.-275. Aurelijan
275.-276. Tacit
276.-282. Prob
REORGANIZACIJA CARSTVA:
TETRARHIJA (284.-310.)
285.-305. *Dioklecijan + Maksimijan
305.-311.
Tetrarhija (ostavka Dioklecijana i Maksimijana)
*Maksencije + *Maksimin I. Daja
*Galerije (u. 311.) + *Konstancija I Klor (u. 306.)

312.-337. *Konstantin + *Licinije (u. 325.)
337. *Konstans I. (u. 350). +
*Konstantin II. (u. 340.) +
Konstancije II.
350. Konstancije II.
361.-63. Julijan
364. Jovijan
*365. Valentinijan I. (u. 375.) + Valent (378.)
378. *Teodozije I + *Gracijan (u. 383.) + Valentinijan II.
383.-88. Usurpacija Magnusa Maksima
383.-95. Teodozije I.
425.-54. *Valentinijan III.
475.-76. Romul August
476. Kraj zapadnog rimskog carstva
*************************
SVETO RIMSKO CARSTVO

(= obnovljeno rimsko carstvo)
frana ka dinastija (karolinzi)
(carstvo = Francuska/Njema ka/Sjeverna Italija)
800.-14. *Karlo Veliki
814.-40. *Ljudevit Pobožni
____________________________
PREKRETANJA MA ARA,
VIKINGA I SARACENA
---------------------------------------------
Saska dinastija
919.-36. *Henrik I.
936.-73. *Oton I.
973.-83. Oton II.
996.-1002. *Oton III.
1002.-24. Henrik II.
1024.-39. Konrad II.
1039.-56. *Henrik III.
1056.-1106. *Henrik IV.
1106.-25. Henrik V.
1125.-37. Lotair III.
Hohenstaufovska dinastija
1152.-90. *Fridrik I. Barbarossa
1190.-97. Henrik VI.
1209.-18. Oton IV.
1220.-50. *Fridrik II.
1218.-91. *Rudolf I. Habsburški
1298.-1308. Albert I. Habsburški
1308.-13. Henrik VII.
1314.-47. Luj IV.
1355.-78. Karlo IV.
1411.-33. *Žigmund
****************************
Isklju ivo Njema ko carstvo

1438.-39. Albert Hapsburški
1452.-93. Fridrik III.
1493.-1519. Maksimilijan
1519.-56. Karlo V.
1558.-64. Ferdinand I. Habsburški
1493.-1519. Maksimilijan II.

1619.-37. Ferdinand II. – mržnja prema protestanata
uzrokovala je 30.god rat
1637.-67. Ferninand III. potpisao
Vestfalski Mir
****************************
1804.-15. *Napoleon I. (novo Karlo Veliki)
1871. Bismark i Drugo njema ko
carstvo (Das zweite Reich)
****************************
1939.-45. *Hitler i Tre e njema ko
carstvo (Das dritte Reich)

RIMSKE PAPE
(* = spomenut u glavnom tekstu)Linus (67.-79.)
Anklet (79.-91.)
*Klement (92.-101.)
Evarist (101.-105.)
Aleksandar I. (109.-119.)
Sikst I. (115.-125.)
*Telesfor (125.-136)
Hugin (136.-140.)
Pije I. (140.-115.)
Anket (155.-166.)
Soter (166.-175.)
Eleuterije (175.-189.)
*Viktor I. (189.-199.)
Zefirin (199.-217.)
*Kalist I. (217.-222.)
Urban I. (222.-230.)
Potian (230.-235.)
Anteros (235.-236.)
Fabian (236.-250.)*
Kornelije (251.-253.)
*Novacijan 351. antipapa
Lucije I. (253.-254.)
*Stjepan I. (254.-257.)
Sikst II. (257.-258.)
Dionizije (259.-268.)
Feliks I. (269.-274.)
Eutihijan (275.-83.)
Gaj (283.-296.)
Marcelin (296.-304.)
Marcel (308.-309.)
Eusibije (309.-310.)
Miltiad (311.-314.)
Silvester I. (314.-335.)
Marko (335.-337.)
*Julije I. (337.-352.)
Liber (352.-366.)
Feliks II. 352.-65. antipapa
*Damaz I. (366.-384.)
Ursinije 366.-7. antipapa
Siricije (384.-99.)
Anastazije (399.-401.)
*Inocent I. (401.-417.)
Zosim (417.-418.)
Bonifacije I. (418.-422.)
Eulalije 418.-419. antipapa
*Celestin I. (422.-432.)
Sikst III. (432.-440.)
*Lav I. Veliki (440.-461.)
Kalcedonski koncil 451.
Hilarije (461.-468.)
Simplicije (468.-483.)
Feliks III. (483.-492.)*
Gelazije I. (492.-496.)
Anastazije II. (496.-498.)
*Simah (498.-514.)
Laurentije 498.-505. antipapa
Hormisdas (514.-523.)
Ivan I. (523.-526.)
Feliks IV. (526.-30.)
Bonifacije II. (530.-532.)

Dioskur (530. ) suparni ki papa
Ivan II. (533.-535.)
Agapet (535.-536.)
Silvrije (536.-537.) odpušten
Vigilije (537.-555.)
Pelagije (555.-561.)
Ivan III. (561.-574.)
Benedikt I. (575.-579.
Pelagije II. (57.9-590.)
*Grgur I. Veliki (590.-604.)
Sabinijan (604.-606.)
Bonifacije III. (607.)
Bonifacije IV. (608.-615.)
Deusdedit (Areodat I.) (615.-618.)
Bonifacije V. (619.-625.)
*Honorije I. (625.-638.)
Ivan IV. (640.-642.)
Severin (640.)
Ivan IV. (640.-642.)
Teodor I. (642.-649.)
Martin I. (649.-655.)
Eugenije (655.-657.)
Vitalijan (657.-672.)
Adeodat II. (672.-676.)
Don (676.-678.)
Agato (678.-681.)
Lav II. (682.-683.)
Benedikt II. (684.-685.)
Ivan V. (685.-686.)
Konon (686.-687.)
Teodor i Pascal (687.) suparni ke pape
Sergije I. (687.-701.)
Ivan VI. (701.-705.)
Ivan VII. (705.-707.)
Sisinije (708.)
Konstantin (708.-715.)
Grgur II. (715.-731.)
Grgur III. (731.-741.)
Zaharije (741.-752.)
*Stjepan II. (752.-757.)
Pavao I. (757.-767.)
Konstantin II. 767.-768. antipapa
Filip (768.) antipapa
Stjepan III. (768.-772.)
Adrian I. (772.-795.)
*Lav III. (795.-816.)
okrunio Karla Velikog (800.)
Stjepan IV. (816.-817.)
Pascal I. (817.-824.)
Eugeije II. (824.-827.)
Valentinije (827.)
Ivan 844. antipapa
Grgur IV. (827.-844.)
Sergije II. (844.-847.)
Lav IV. (847.-855.)
Benedikt III. (855.-858.)
*Nicola I. (858.-867.)
Adrian II. (867.-872.)
Ivan VIII. (872.-882.)
Marin I. (882.-884.)
Adrian III. (884.-885.)

Stjepan V. (885.-891.)
Formoz (891.-896.)
Bonifacije VI. (896.)
Stjepan VI. (896.-871.)
Roman (897.)
Teodor II. (897.)
Ivan IX. (898.-900.)
Benedikt IV. (900.-903.)
Lav V. (903.)
Kristof 903.-904. antipapa
Sergije III. (904.-911.)
Anastazije III. (911.-913.)
Lando (913.-914.)
Ivan X. (914.-928.) odpušten
Lav VI. (928.)
Stjepan VII. (929.-931.)
Ivan XI. (931.-935.)
Leo VII. (936.-939.)
Stjepan VIII. (939.-942.)
Marin II. (942.-946.)
Agapet II. (946.-955.)
*Ivan XII. (955.-963.)
okrunio Otona I. (962.) odpušten 963.
Lav VIII. (963.-965.)
Benedikt V. (965.-966.)
Ivan XIII. (965.-972.)
Benedikt VI. (973.-974.)
Benedikt (974.-983.)
Bonifacije VII. (974.) odpušten
Benedikt VII. (974.-983.)
Ivan XIV. (983.-984.)
Bonifacije VII. opet (984.-985.)
Ivan XV. (985.-996.)
Grgur V. (996.-999.)
Ivan XVI. 967.-968. antipapa
Silvester II. (999.-1003.)
Ivan XVII. (1003.)
Ivan XVIII. (1004.-1009.)
Sergije IV. (1009.-1012.)
Grgur 1012. antipapa izba en
Benedikt VIII. (1012.-1024.)
Ivan XIX. (1024.-1032.)
*Benedikt IX. (1032.-1045.)
odstupio:1046 odpušten
*Grgur VI. (1045.-1046.) odpušten
*Silvester III. 1045. antipapa odpušten
Klement II. (1046.-1047.)
Damaz II. (1047.-1048.)
*Lav IX. (1048.-1054.)
odcjepljenje pravoslavne crkve
Viktor II. (1054.-1057.)
Stjepen IX. (1057.-1058.)
Benedikt X. (1058.-1059.) odpušten
*Nikola II. (1059.-1061.)
Aleksandar II. (1061.-1073.)
Honorije II. 1061.-1072. antipapa
*Grgur VII. Hildebrand (1073.-1085.)
Klement III. 1080.-1100. antipapa
Viktor III. (1086.-1087.)
Urban I.I (1088.-1099.)

Pascal II. (1099.-1118.)
Teodorik 1100. antipapa, izba en
Albert 1102. antipapa, odpušten
Gelazije II. (1118.-1119.)
Grgur VIII. 1118.-21. antipapa, odpušten
Kalist II. (1119.-1124.)
Honorije II. (1124.-1130.)
Inocent II. (1130.-1143.)
Anklet II. (1130.-1138.)
Viktor 1138. odstupio
Celestin II. (1143.-1144.)
Lucije II. (1144-1145.)
Eugenije III. (1145.-1153.)
Anastazije IV. (1153.-1154.)
Adrian IV. (1154.-1159.)
*Aleksandar III. (1159.-1181.)
Viktor IV. 1159.-1164. antipapa
Pascal III. 1164.-8. antipapa
Inocent III. (1179.-80.) antipapa, odpušten
Lucije III. (1181.-1185.)
Urban III. (1185.-1187.)
Grgur VIII. (1187.)
*Klement III. (1187.-1191.)
Celestin III. (1191.-1198.)
*Inocent III. (1198.-1216.)
IV. Lateranski Koncil
*Honorije III. (1216.-1227.)
*Grgur IX. (1227.-1241.)
Celestin IV. (1241.)
*Inocent IV. (1243.-1254.)
Aleksandar IV. (1254.-1261.)
Urban IV. (1261.-1264.)
Klement IV. (1265.-1268.)
*Grgur X. (1271-1276.)
Inocent V. (1271.)
Adrian V. (1276.)
Ivan XXI. (1276.-1277.)
Nikola III. (1277.-1280.)
Martin IV. (1281.-1285.)
Honorije IV. (1285-1287.)
Nikola IV. (1288.-1292.)
*Celestin V. (1294.) odstupio
*Bonifacije VIII. (1294.-1303.)
Benedikt XI. (1303-1304.)
*Klement V. (1305-1314.)
*************************
PAPINSTVO U AVIGNONU
1307.-1378.
Ivan XXII. (1316.-1334.)
Nikola V. 1328.-1330. antipapa odstupio
Benedikt XII. (1334.-1342.)
Klement VI. (1342.-1354.)
Inocent VI. (1352.-1362.)
Urban V. (1362.-1370.)
Grgur XI. (1370.-1378.)
*************************
PAPINSTVO OPET U RIMU
*Urban VI. (1378.-1389.)
*Klement VII. 1378.-94. antipapa
Bonifacije IX. (1389.-1404.)

Benedikt XIII. 1394.-1423. antipapa,odpušten
Inocent VII. (1404.-1406.)
Grgur XII. (1406.-1409.)
*Aleksandar V. (1409.-1410.)
Ivan XXIII. 1410.-15. antipapa,odpušten
*Martin V. (1417.-1431.)
Klement VIII. 1423.-9. antipapa,odstupio
Eugenije IV. (1431.-1471.) odpušten
Feliks V. 1439.-49. antipapa,odstupio
*Nikola V. (1447.-1455.)
Kalist III. (1455.-1458.)
Pio II. (1458.-1464.)
Pavao II. (1464.-1471.)
*Sikst IV. (1471.-1484.)
Inocent VIII. (1484.-1492.)
Aleksandar VI. (1492.-1503.)
Pio III. (1503.)
Julije II. (1503.-1513.)
Lav X. (1513.-1521.) osudio Luthera
Adrian VI. (1522.-1523.)
Klement VII. (1523.-1534.)
*Pavao III. (1534.-1549.)
Tridentski koncil 1545-63.
Julije III. (1550.-1555.)
Pavao IV. (1555.-1559.)
Pio 1559.-1565.)
Pio V. (1566.-1572.)
Grgur XIII. (1572.-1585.)
Sikst V. (1585.-1590.)
Urban VII. (1590.)
Grgur XIV. (1590.-1591.)
Inocent IX. (1591.)
Klement VIII. (1592.-1605.)
Lav XI. (1605.)
Pavao V. (1605.-1621.)
Grgur XV. (1621.-1623.)
Urban VIII. (1623.-1644.)

osudio jansenizam
Inocent X. (1644.-1655.)
Aleksandar VII. (1655.-1667.)
Klement IX. (1667.-1669.)
Klement X. (1670.-1676.)
Inocent XI. (1676.-1689.)
Aleksandar VIII. (1689.-1691.)
Inocent XII. (1691.-1700.)
Klement XI. (1700.-21.)
bula Unigenitus
Inocent XIII. (1721.-1724.)
Benedikt XIII. (1724.-1730.)
Klement XII. (1730.-1740.)
Benedikt XIV. (1740.-1758.)
Klement XIII. (1758.-1769.)
Klement XIV. (1769.-1774.)
jezuiti zabranjeni
Pio VI. (1775.-1799.)
Pio VII. (1800.-1823.)
Lav XII. (1823.-29.)
Pio VIII. (1829.-1830.)
Grgur XIV. (1831.-1846.)
protiv liberalizma

*Pio IX. (1846.-78.)
Prvi vatikanski koncil (1869.-70.)
Lav XIII. (1878.-1903.)
Rerum novarum 1891.
Pio X. (1903.-1914.)
Benedikt XV. (1914.-1922.)
Pio XI. (1922.-1939.)
Pio XII. (1939.-1958.)
Ivan XXIII. (1958.-1963.)
Drugi vatikanski koncil (1962.-5.)
Pavao VI. (1963.-1978.)
Ivan Pavao I (1978)
Ivan Pavao II. (1978.-)
CRKVENI KONCILI
Ekumenski
I. Nikejski 325.
I. Carigradski 381.
Efešski 431.
Kalcedonski 451.
II. Carigradski 553.
III. Carigradski 680.-81.
II. Nikejski 787.
IV. Carigradski 869.-70.
Rimo-katoli ki
I. Lateranski 1123.
II. Lateranski 1139.
III. Lateranski 1179.
IV. Lateranski 1215.
I. Lyonski 1245.
II. Lyonski 1274.
Vienne 1311.-12.
Konstanc 1414.-18.
Basel/Ferrara/Firenze 1438.-45.
V. Lateranski 1512.-17.
Tridentski 1545.-63.
I. Vatikanski 1869.-70.
II. Vatikanski 1962.-65.

STAROZAVJETNI PROROCI
PREGLED POVIJESTI CRKVE
Stephen Etches
Used by permission.
(c) UTBP

Pregled Povijesti Crkve

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Pregled Povijesti Crkve

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

PREGLED POVIJESTI CRKVE

Krš anstvo se u prvom stolje u razvijalo unutar

U osmom stolje u krš anstvo se širilo

Srednji je vijek, pak, obilježila Francuska na

U Rusiji je, s druge strane, niknuo sasvim drugi

PREGLED POVIJESTI CRKVE 1 Stephen Etches

Prou avanjem povijesti Crkve možemo itekako

Osnovne odrednice »ranog« razdoblja su: 1) židovstvo, 2)

PREGLED POVIJESTI CRKVE 2 Stephen Etches

Židovska književnost: U središtu židovskog vjerovanja

Suo eni s krš anima i njihovim dokazima o Isusu kao Me-

O mogu em postojanju tzv. aleksandrijskog kanona, koji bi

Književnici (hebr: soferim) bili su uvari, prepisiva i i

Od palestinskog Talmuda iz 450. godine znatno je ve i

Talmud se sastojao iz šest dijelova:

PREGLED POVIJESTI CRKVE 3 Stephen Etches

Židovska dijaspora živjela je u Babilonu i u Egiptu. Za-

Židovi u iseljeništvu bili su poznati po istom i mirnom

1) Židovi nisu sudjelovali u poganskim bogoslužjima

Pobožni neznabošci, tzv. »bogobojazni«, okupljali su se u

Židovi u Palestini: hram, i u manjoj mjeri sinagoge, bili su

Isus i židovstvo: Jedinstvena Isusova osobnost i u enje bile

Farizeji su bili podijeljeni u dvije škole: Šamaiovu (strožu) i

PREGLED POVIJESTI CRKVE 4 Stephen Etches

Židovi odbacuju krš anstvo

U Jeruzalemu su odnosi izme u Židova i konzervativnih

U razdoblju prije izbijanja prvog židovskog rata protiv

Židovski prevrat doživio je vrhunac 70. godine. Uništenjem

Prvi rat trajao je od 66. – 73. g. Me utim, unato sumornom

Hadrijan je 130. g. odlu io obnoviti Jeruzalem kao coloniu

Drugi ustanak protiv Rimljana buknuo je 132. g. pod vod-

PREGLED POVIJESTI CRKVE 5 Stephen Etches

Jedan od ishoda ustanka pod vodstvom Bar-Kokebe bilo je

Konzervativni židovski krš ani nastavili su svetkovati

U etvrtom stolje u, i kasnije u Siriji su postojale male žido-

Na temelju arheoloških dokaza može se zaklju iti kako su

Jeruzalemski krš anski Židovi nisu prebivali Nikejskom

PREGLED POVIJESTI CRKVE 6 Stephen Etches

Kako se Carstvo širilo osvajanjem i pripajanjem ozemlja,

Iako nisu uživala znatnu neovisnost, unato postojanju

Religija u Rimskom Carstvu bila je podijeljena u dvije

a. RELIGIA LICITA (doslovce »državni kult«) uklju ivala

U gradovima su sve enici obavljali dužnost sudaca od-

b. SUPERSTITIONES (praznovjerja). U ista su bili uklju-

PREGLED POVIJESTI CRKVE 7 Stephen Etches

Postojali su i isto nja ki kultovi koji su vjerniku nudili,

Zoroastrizam: Zoroaster ili Zaratustra bio je reformator

Zoroastrizam je potaknuo rast mitraizma i maniheizma, no

PREGLED POVIJESTI CRKVE 8 Stephen Etches

Rani gr ki filozofi: TALES Miletski (oko 600. g. pr.

Talesov u enik ANAKSIMANDER kao izvor svega vidi

HERAKLIT, koji je u Efezu živio stolje e kasnije,

PARMENID, iz južne Italije, vjerovao je kako uop e ne

Kasnije su filozofi pokušali trajnost dovesti u vezu s pro-

SOKRAT (oko 470. – 399. g. pr. Kr.); Atenjanin koji se

PLATONIZAM je idealisti ka filozofija Sokratovog

Platonov u enik, i u itelj Aleksandra Velikog,

PREGLED POVIJESTI CRKVE 9 Stephen Etches

STOICIZAM je filozofija koju je oko 300. g. pr. Kr. na-

EPIKUREJSTVO je atenska filozofska škola nazvana po

FILON (20. g. pr. Kr. – 40. g. nakon. Kr.), Židov iz

SREDNJO- I NOVOPLATONIZAM: Srednjoplatonizam

Srednjoplatonizam stavlja naglasak na Božju