Prvi dio
STRA\u0160NI SNOVI
I.
An\u0111elika se probudi. No\u0107 je bila tamna i jasna. Blago zibanje usidrena broda \u010dinilo joj se
jedinim znakom \u017eivota oko nje.
Kroz prozore zadnje palube prosijavala je prigu\u0161ena mjese\u010dina i nagla\u0161avala obrise
nekoliko veoma lijepih komada namje\u0161taja u salonu Gouldsboroa, koji su se ljeskali
zlatom ili mramorom iznimne vrijednosti.
Svjetlost je dopirala do ruba alkova* u podno\u017eju isto\u010dnja\u010dkog divana na kojem se skutrila
An\u0111elika.
Probudio ju je osje\u0107aj u kojem se beskrajna ljubavna \u010de\u017enja stapala s tjeskobom, pa \u010dak i
strahom pred ne\u010dim u\u017easnim \u0161to \u0107e joj se dogoditi i \u0161to joj opasno prijeti.
Poku\u0161a se prisjetili snova koji su u njoj pobudili tako proturje\u010dne osje\u0107aje \u2014 strah i
po\u017eudu \u2014 da se naglo probudila.
Je li sanjala da je Joffrev opet uzima u naru\u010dje ili ju je pak izmu\u010dio san da je \u017eele ubiti?
Nije se mogla to\u010dno sjetiti.
Pro\u017eimao ju je veoma \u017eiv i gotovo razbludan osje\u0107aj, i to od ruku, preko prsnih bradavica
do korijena kose...
Ali i strah. Bila je sama.
To nije bilo neobi\u010dno.
Na le\u017eaju se pokraj nje jo\u0161 moglo nazrijeti ulegnu\u0107e mu\u0161kog tijela koje je tu po\u010divalo
nekoliko sati.
No veoma \u010desto se doga\u0111alo da Joffrev de Pevrac ustane usred no\u0107i i po\u0111e u obilazak
svog broda.
An\u0111elika se naglo uspravi u krevetu.
Prvi put otkad plove uz Rijeku svetog Lavvrencea glavom joj prostruja misao koje dotad
kao da nije bila svjesna: oni su na teritoriju francuskoga kralja!
Arapska rije\u010d: udubina za postelju, ni\u0161a. \u2014 Op. prev.
On, njezin mu\u017e \u2014 neko\u0107 osu\u0111en na smrt, i ona, prognanica za \u010diju je glavu raspisana
nagrada, sad prodiru u kraljevstvo iz kojeg su ih jednom otjerali zauvijek.
Dodu\u0161e, sila je na njihovoj strani, to je istina. Brodovlje od pet odli\u010dno opremljenih la\u0111a.
Ali - zar mo\u0107 kralja Luja XIV, premda veoma daleka, nije jo\u0161 uvijek mnogo ve\u0107a?
Njegova ruka dosi\u017ee i do ovih tako dalekih krajeva.
Doista, tu ih o\u010dekuje mnogo neprijatelja \u010dijim djelima upravlja francuski kralj. I tu
autoritet vladara iz Francuske odlu\u010duje o \u017eivotu i smrti.
Otkad se davno u \u0161umama Poitoua za\u010dela njezina sudbina \u2014 sudbina pobunjenice protiv
kralja Francuske \u2014 An\u0111elika sve do danas nikad nije tako silovito do\u017eivjela osje\u0107aj da \u0107e
je zgnje\u010diti, da \u0107e je uhvatiti u klopku.
Uz nad\u010dovje\u010danske napore ona i grof Joffrev de Pevrac uspjeli su pobje\u0107i iz Francuske i
na\u0107i svoju dragu slobodu u Americi, a sad se oborene glave upu\u0161taju u silno isku\u0161enje: da
posjete Quebec i obnove svoje veze sa Starim svijetom, sa svojom domovinom.
Kakva ludost! Kako je mogla dopustiti Joffrevu da je nagovori na to? Za\u0161to nije onog
trenutka kad je odlu\u010dio: \u00bbIdemo u Qucbec!\u00ab jasno vidjela da je taj \u010din bezuman, da im
nema spasa, jer svugdje gdje vlada svemo\u0107ni kralj \u010deka ih samo opasnost i na njih vreba
smrt.
Kakva iluzija ju je tako omamila?
Kakvoj se to neshvatljivoj nostalgiji odala?
Kako i za\u0161to su bili uvjereni da ista krv i isti rod mogu prevladati sve zapreke, sve
suprotnosti i da je vrijeme ve\u0107 ubla\u017eilo kraljevu srd\u017ebu? A sad \u2014 sad su opet u njegovoj
vlasti...
Misao koja se pridru\u017eila tom silovitom i mu\u010dnom osje\u0107aju u An\u0111eliki je stvorila dojam da
sanja te\u0161ke snove. U\u010dinilo joj se da se doista vratila u Francusku, da \u017eivi u svom gradu u
Poitouu, u ono i ne tako davno vrijeme prije \u0161est godina kada je bila tako beskrajno sama,
napu\u0161tena od svih, i kad ju je usred olujne no\u0107i probudila svijest o mo\u0107i mu\u0161karca koji ju
je htio voljeti, \u017eal za jednom drugom, izgubljenom ljubavi te tjeskoba pred velikim
opasnostima koje su je okru\u017eivale i vrebale na nju.
Cijelim tijelom je zadrhtala i nije mogla ovladati tim dojmom davno pro\u017eivljene strave i
neuspjeha, koji ih sad opet neizbje\u017eno o\u010dekuje.
Ona ustade.
Rukama je pipala po poku\u0107stvu da bi ustanovila gdje se nalazi. Tu je globus majstorske
izradbe, tu je astrolab.*
Naprava za odre\u0111ivanje vremena i zemljopisne du\u017eine. \u2014 Op. prev.
Ali ni taj dodir stvarnosti nije ju umirio.
Preplavio ju je dojam da je zato\u010denica toga salona, tih nepomi\u010dnih komada namje\u0161taja,
staklenih zaslona prozora na zadnjem mostu broda, koje je nemilosrdna svjetlost
mjese\u010dine dijelila na srebrne \u010detverokute i koji su joj se \u010dinili nesavladivi, kao da su to
re\u0161etke zatvorske \u0107elije.
\u017divot je bio daleko od nje.
Ona je bila mrtva.
Kralj je neprekidno i dalje vrebao i \u010dekao. Zastori neprohodnih \u0161uma njezine drage
domovine, u kojima je negda potaknula puk na pobunu, vi\u0161e je nisu \u0161titili. Vi\u0161e se nigdje
nije mogla skriti pred kraljevom vla\u0161\u0107u. Koliko god i gdje god da je bje\u017eala, kralj ju je
svugdje dosegnuo i obru\u0161io na nju svu te\u017einu svoje osvete. Zapravo je glavom uletjela
ravno u njegovu klopku. A onda je sve bilo svr\u0161eno i ona je bila mrtva.
Adragi Joffrev je nestao. Kamo je oti\u0161ao, Bo\u017ee dragi, kamo je oti\u0161ao?
Bio je negdje na drugom kraju svijeta, gdje uvijek \u0161ija sunce, a ne treperavi mjesec, gdje
blista \u017eivot i ne prijeti smrt. Ne, nikad vi\u0161e pokraj nje ne\u0107e biti to sna\u017eno, divno, golo
tijelo kojim vitla ljubavna po\u017euda.
Bila je osu\u0111ena na strahotu da ostane zato\u010denica tog fantomskog broda, tih mra\u010dnih
prostora \u2014 a nju, njezino srce \u0107e mu\u010diti sje\u0107anje na divne zemaljske u\u017eitke, na njegove
zagrljaje i pomamne poljupce koji su postali nedosti\u017eni. Ako to nije pakao...
Sna\u017ean osje\u0107aj gubitka tako ju je potresao da je glasno uzdahnula i samo \u0161to nije izgubila
svijest.
\u2014 Neka me pro\u0111e taj strah \u2014 zdu\u0161no je molila \u2014 neka se ne ponovi! Kad ju je
nesmiljeno obuzeo o\u010daj, osluhnula je nijemu no\u0107 i u\u010dinilo
joj se da \u010duje ljudske korake. Istodobno sa spoznajom toga blagog \u0161uma vratio joj se
osje\u0107aj stvarnosti \u2014 taj \u0161um je bio tako jednakomjeran i umiruju\u0107i \u2014 i morala je re\u0107i
samoj sebi:
\u2014 Ipak smo u Kanadi!
Zatim je vrhovima prstiju opet dodirnula globus, ne vi\u0161e s onim mra\u010dnim osje\u0107ajem
no\u0107ne more, nego zato da se uvjeri u \u017eivu stvarnost.
\u2014 Ipak smo na Gouldsborou! \u2014 glasno je ponovila. Rekla je \u00bbsmo\u00ab da bi sama sebe
uvjerila u neki slatki su\u017eivot koji su snovi poku\u0161ali izbrisati, a koji prebiva u njezinom
sje\u0107anju i umiruje ju.
Ponajprije, tu je on, njezin ljubljeni gospodin i gospodar, Joffrev de Pevrac, koji je
zacijelo negdje gore na brodu, u kajuti na palubi. Mirno istra\u017euje tamnu no\u0107 u ovom
dalekom, divljem kraju Novoga svijeta. A oko njega su okupljeni njegovi vjerni mu\u017eevi,
njegovi brodovi, cjelokupno njegovo brodovlje, usidreno u podno\u017eju vapnena\u010dkih stijena
Sainte--Croix-de Mercy. Da, i to ime joj je ostalo u sje\u0107anju: Sainte-Croix-de Mercy.
Skriveni fjord, zaba\u010deno mjesto, skriveno od dosega sna\u017ene rije\u010dne
matice, kojom su se jo\u0161 od u\u0161\u0107a valjali prljavi valovi Atlantika. Peljar, koji je bio rodom
iz krajeva oko Rijeke svetog Lavvrencea, bio im je rekao:
- Ovo ovdje je Sainte-Croix-de Mercy. Tu se mo\u017eemo usidriti preko no\u0107i.
To je bilo samo ime koje je ozna\u010davalo nimalo jezovit potez obale, pa ipak je za An\u0111eliku
imao nekakav mra\u010dni, gotovo mitolo\u0161ki zna\u010daj. Kao da se kormilar s vunenom kapicom
na glavi iznenada preobrazio u la\u0111ara na rijeci Stiks.* Za nju je u tim krajevima vladala
smrt. To kao da su vrata u pakao...
Odjenula se poput automata.
Nije se mogla odlu\u010diti da upali svije\u0107u koja se pokraj njezine postelje bjelasala u
svije\u0107njaku od kovana srebra. Kao da ju je zadr\u017eavao strah da \u0107e joj iznenadni proplamsaj
svjetlosti potvrditi stra\u0161nu \u010dinjenicu:
\u2014 Zapravo sam mrtva, jer on je oti\u0161ao od mene! Ogrnula je pelerinu i otvorila vrata.
Vani ju je odmah zahvatio uspuhani i duboki dah no\u0107i, za\u0161ao joj u grlo te ona prepozna i
osjeti znakovit brodski miris: odisao je solju, opranom palubom, konopcima, platnima te
po nekom nevidljivom dimu ili vatri koja je dopirala od \u017earnih pe\u0107i. Medu mornarima
cijelog svijeta uvrije\u017eena je navika da priprave kakvo jelo u tradiciji svoje rodne zemlje
\u010dim im se pru\u017ei prilika. Sam Bog zna da se u mornarskom zboru \u0161to ga je gospodar
skupio sa svih strana svijeta na\u0161lo neizmjerno mnogo veoma raznolikih recepata.
An\u0111elika se nasloni na dovratak. Odmah joj se vratila hlad-nokrvnost. Disala je punim
plu\u0107ima i nejednoliko kucanje njezina srca se primirilo.
