UVOD U FILOZOFIJU UMA

Davor Penjak

SADRAJ UVODNE NAPOMENE DUALIZMI 4 13 1

FUNKCIONALIZMI FIZIKALIZMI 32

SUPERVENIJENCIJA BIBLIOGRAFIJA 44

41

UVODNE NAPOMENE

Filozofija uma danas je jedna od najpropulzivnijih grana filozofije. Glavni problem filozofije uma je takozvani problem um-tijelo. Ovaj problem se sastoji u pitanju kako je realiziran na um odnosno naa mentalnost. Takoer, znaajno je pitanje kako moemo opisati i objasniti rad samog ljudskog uma (ovo pitanje se moe razmatrati i bez obzira na ontoloku realizaciju uma). Danas se pod pojmom um razumijeva sveukupnost mentalnog odnosno psihikog ivota. Takoer ga razumijevamo i kao uzronika

naeg ponaanja. U vrlo suvremenom argonu, um moemo promatrati i kao procesor obrade informacija. Sveukupnost mentalnog ivota obuhvaa osjete, percepciju,

emocije, vjerovanja, elje, namjere, pamenje, razmiljanje, zakljuivanje. Osjeti i percepcija su tzv. kvalitativna ili fenomenalna stanja. Djelomino su to i emocije. Vjerovanja, elje, namjere su tzv. propozicionalni stavovi. Emocije su takoer djelomino i propozicionalni stavovi. Veina filozofa danas misli da propozicionalni stavovi nemaju kvalitativni odnosno fenomenalni aspekt. No o tome se moe diskutirati. Ovaj kvalitativni, odnosno fenomenalni aspekt, moe se karakterizirati da nekako izgleda biti u takvom stanju. Postoji nekakav subjektivni doivljaj kada se proivljava neki osjet ili kada se doivljava neka percepcija. Unutranja kvaliteta doivljavanja (npr. doivljaj crvenosti crvene boje) u filozofskom argonu naziva se kvalija. Veina filozofa danas smatra da taj aspekt ne postoji kod propozicionalnih stavova npr. ak i kad nam je neko vjerovanje svjesno prisutno. Propozicionalni stavovi imaju sadraj koji se izraava nekom propozicijom (reenicom). Primjer: Vjerujem da je Zagreb lijep grad. Ovdje Vjerujem da oznaava stav dok Zagreb je lijep grad jest sadraj tog stava. Dakle, opa shema propozicionalnih stavova je Vrsta stava_________ (na mjesto crte se upisuje sadraj). Razliiti propozicionalni stavovi mogu imati isti sadraj: npr. vjerovanje i elja - Vjerujem da je prozor otvoren i elim da je prozor otvoren. Vjerovanje moemo interpretirati da uzimamo kao da je sadraj istinit tj. kao da je takvo-i-takvo stanje stvari. elja izraava da subjekt hoe da se ostvari neko stanje stvari ako trenutno i nije tako. Ukoliko nita drugo ne

stoji na putu, subjekt e pokuati ostvariti svoju elju tj. promijeniti neko stanje stvari. Rjeenje ontolokog problema ostvarenja uma moe biti monistiko ili dualistiko. Monizmi smatraju da je sve to postoji, pa tako i um, ostavreno od samo jedne vrste tvari. Monizmi su idealizam i materijalizam, odnosno fizikalizam. Idealizam tvrdi da postoji samo nematerijana tvar i da je sve to postoji mentalno. Suprotno tome, materijalizam (fizikalizam) tvrdi da sve to postoji, pa tako i um, jest realizirano materijalno, fiziki. Danas se gotovo uvijek pojmovi

materijalizam i fizikalizam rabe sinonimno. No, stroe gledano, to nisu sinonimni pojmovi. Pojam materijalizam oznaava metafiziku doktrinu koja tvrdi da u univerzumu postoji samo jedna tvar materija od koje je sve graeno. Fizikalizam pak tvrdi da u univerzumu postoje samo oni entiteti koje moe opisati (kompletna) fizika. Naravno da su to materijalni entiteti, ali suvremena fizika danas ukljuuje u svoj (egzaktni) opis i entitete kao to su npr. polja sila, kao to je elektromagnetsko polje ili gluonsko polje, koji nisu materijalni entiteti. Oni sami nisu sazdani od materije, (nemaju masu, ali jesu energetski tj. imaju odreenu energiju; a u fizici zapravo vrijedi ekvivalencija mase i energije to su dva razliita naina pojavljivanja istog) ali utjeu na entitete koje smatramo materijalnim (dakle, na one koje imaju masu ali mogu imati i druge karakteristike pokraj nje, kao to je npr. elektriki naboj itd.) i dadu se eksperimentalno i empirijski prouavati i egzaktno opisati fizikalnom teorijom. Fizikalizam, dakle, smatra da ono to postoji jesu samo fizikalni objekti, stanja i procesi opisivi i objanjivi fizikom. (Odnosno, u

suvremenom argonu tako se rabi i pojam materijalizam. Za neto drugaiju razradu ovih razlikovanja vidi Robinson (1993, str. 1-3).) Naravno, fizikalni objekti, stanja i procesi mogu biti u razliitim stupnjevima sloenosti. Fizikalizam je redukcionistika teorija jer isto tako smatra da se kemija, biologija pa onda i psihologija, u krajnjoj konzekvenci, mogu na ovaj ili onaj nain reducirati na fiziku. Dualizmi tvrde da postoje dvije tvari: i materijalna i

nematerijalna. Nae tijelo i objekti izvan nas bili bi materijalni, dok bi um bio realiziran na neki nematerijalan nain. Kada dualizmi tvrde da su psiholoka stanja i procesi nematerijalni onda misle da su i ne-fizikalni tj. da ih nikakva, pa ni potpuna fizika, ne moe opisati. Dualizam moe dopustiti postojanje ne-materijalnih fizikalnih entiteta kao to su energetska polja sila, ali ona nisu, za dualiste, kao fizikalni entiteti, gradivna tvar umskih, psiholokih stanja i procesa. Takoer postoji i inicijalno ontoloki neutralna teorija a to je funkcionalizam. S obzirom na sadraj teorije, funkcionalizam moe biti kompatibilan i s monizmima i s dualizmima.

DUALIZMI

Prvo emo rei neto o dualizmima. Postoji nekoliko razliitih dualistikih teorija: interakcionizam, epifenomenalizam, paralelizam, okazionalizam. Svakoj od njih, naravno, zajedniko je to da smatra da postoje dvije osnovne tvari materijalna i nematerijalna. Um, svijest i mentalnost su, prema njima, ostvareni

nematerijalno, makar jesu ili mogu biti povezani na neki odreeni nain s materijalnim, odnosno s fizikalno-kemijskim procesima u mozgu.

Paralelizam i okazionalizam zagovaraju potpunu odvojenst uma i mentalnosti od tijela i materijalnog, fizikog. Jedan od najpoznatijih argumenata za dualizam jest Descartesov (1911) argument. On poinje od toga da mi moemo zamisliti da zapravo one stvari koje nazivamo materijalnim i koje se nalaze oko nas, zapravo ne postoje. Prisjetimo se da moemo sanjati ili biti u stanju tako jake halucinacije da nam izgleda kao da su neke stvari prisutne oko nas dok to ne odgovara stvarnosti kada sanjamo mi smo u stvari u stanju spavanja, recimo u naoj vlastitoj sobi u krevetu, a ne kako nam se ini u snu da upravo prvi prolazimo ciljem na utrci formule 1 u kabini McLarena M 22P4. Tako sistematski moemo zamisliti da nita za to nam se ini da je oko nas, ne postoji. Budui da je nae vlastito tijelo takoer materijalno, mi moemo zamisliti da ak niti tijelo nemamo. No, kada mislimo ne moemo zamisliti da upravo tada ne mislimo. To bi bila kontradikcija. Kada mislim ne moe biti da ne mislim. S druge strane, materijalni objekti imaju svojstvo protenosti: oni se nalaze u prostoru, zauzimaju odreeni prostor, proteu se kroz prostor. No, ne ini se tako da misao ima neku protenost misao nije neto to zauzima prostor. Ona nema, prema Descartesu, svojstvo protenosti. Sada imamo po dva potpuno suprotna svojstva koja pridajemo tijelima i mislima tijela su protena te uvijek moemo zamisliti da u stvari ne postoje dok je misao neprotena te ne moemo zamisliti da ne postoji kada mislimo. Tvar od koje su tijela graena jest materija. Kako su tijela graena od materije, onda ono to ne

moe imati glavna svojstva koja ima materija, nego ima potpuno suprotna svojstva, mora biti nematerijalno. Misao pak pripada umu te je um, dakle, nematerijalan. Dakle, prema Descartesu, postoje dvije vrste tvari materija od koje su graeni materijalni predmeti u prostoru oko nas (ukljuujui i naa, ljudska tijela) i nematerijalna tvar - od koje su graeni nematerijalni umovi. No, umovi i tijela (ljudska) nisu potpuno odvojeni. Oni su uzrono povezani. Descartes je smatrao, a tako smatraju i neki suvremeni dualisti, da postoji uzrona veza izmeu (nematerijalnog) uma i (materijalnog) tijela. Naime, i zdrvorazumski se ini da sadraji naih misli odreuju i uzrokuju nae ponaanje, i obrnuto, predmeti iz nae okoline utjeu na oblikovanje percepcije i sadraja misli. Descartes je smatrao da se uzrono meudjelovanje izmeu uma i tijela dogaa u mozgu u malenom dijelu koji se zove epifiza. Od tuda i dolazi ime za ovu vrstu dualizma a to je interakcionistiki dualizam. Meutim, ovdje nastaje problem. Kako je uope mogue da dvije potpuno razliite tvari materijalno i nematerijalno budu u uzronom odnosu? Problem se jo vie pojaao kada su kasnije u fizici otkriveni zakoni ouvanja. Postoji nekoliko zakona ouvanja zakon o ouvanju energije, zakon o ouvanju elektrinog naboja, zakon o ouvanju momenta i jo neki zakoni. Zakon o ouvanju energije kae da je ukupna energija unutar sustava uvijek konstantna. Uzroni tijek prijenosa i transformacije energije opaamo uvijek izmeu fizikih tijela. No, unutar sustava ukupna energija ostaje uvijek ista. Ali, ako nematerijalan um uzrono djeluje (u, recimo, uzrokovanju ponaanja) na tijelo da ono neto napravi, npr. da se

pomakne u prostoru, onda bi bio sluaj da ni iz ega fizikog imamo utjecaj na fiziko i tako bi se ukupna energija sustava poveala. Time bi bio naruen ovaj zakon ouvanja. Paralelizam je pokuao odgovoriti na probleme u vezi uzrokovanja na radikalan nain tvrdnjom da zapravo nematerijalan um i materija, pa tako i samo ljudsko tijelo, uope nisu ni u kakvoj uzronoj vezi. Samo se ini da je tako. Naime, paralelist dri da je ono to se mentalno dogaa u umu potpuno korelirano s onim to se dogaa u svijetu, ali izmeu fizikih dogaaja u svijetu, pa i u samom ljudskom tijelu, i mentalnih dogaaja nema meusobne uzrone povezanosti: mentalna i fizika domena su nezavisne. Kako objasniti tako nevjerojatnu injenicu da su dvije tako razliite domene potpuno korelirane? Neki paraleleisti su to pokuali objasniti na taj nain da su dalje tvrdili da je to naprosto elementarna injenica o svijetu koja nema daljnje i dublje objanjenje; jer kakvu god ontologiju imali i kakav god svijet bio, neka objanjenja su fudamentalna i zato je neto tako kao to to tvrdi neko fundamentalno objanjenje nema vie neko daljnje objanjenje. No, jo uvijek se ini da je ovakav odgovor previe neobjanjavajui za stalne i pravilne koreliranosti koje

primjeujemo izmeu mentalnog i fizikog. Drugi paralelisti smatraju da se ova koreliranost moe objasniti time da je Bog unaprijed odredio potpunu koreliranost mentalnog i fizikog. Ali zato Bog ne bi stvorio jednostavniji svijet u kojem nemamo zapravo dva neovisna svijeta (mentalni i fiziki) nego jedan u kojem postoji veza izmeu mentalnog i fizikog? S druge strane, ako nema veze izmeu mentalnog i fizikog, onda je dovoljno da Bog stvori samo mentalni svijet i tijek mentalnih

stanja jer sve za um ostaje isto i svejedno je postoji li ili ne jo i materijalan svijet. Materijalan svijet naprosto nije potreban. Tako zapravo paralelizam, ukoliko bi se dosljedno proveo, zavrava u idealizmu koji je na tim osnovama neovisnosti mentalnog i fizikog - prihvatljivija teorija. Okazionalizam je takoer pokuaj odgovora na problem

meusobnog uzronog odnosa fizikog i ne-fizikog. Kako bi objasnio kako to da se ini tako jasno da fiziko uzrono utjee na ne-fiziko i obrnuto (svijet na um i obrnuto), a da u stvari takva uzrona veza uope nije mogua, okazionalizam smatra da npr. u trenutku kada zagrizem okoladu, Bog eli pojavljivanje osjeta slatkog kod mene. To proizlazi iz toga to ovaj pravac, iji je najpoznatiji predstavnik bio Malebranche (1997, 1688), smatra da je Bog aktivno odgovoran (vidi i Heil 1998, str. 29-32) za bilo koje slijedove dogaaja koji se dogaaju. Dakle, Boja volicija na ovaj nain slii na uzrokovanje, iako ne djeluje na onaj nain kao to mi obino smatramo da djeluje uzronost. Naime, kako je Bog aktivno odgovoran za sve dogaaje koji se dogaaju, to znai da je On taj koji je odgovoran za univerzum kao cjelinu. On u svakom trenutku stvara cijeli univerzum ni iz ega. Svaki univerzum je samo malo drugaiji od prethodnog pa se nama ini kao da postoji kontinuirani tijek, dok toga zapravo nema. Postoji mnotvo diskontinuiranih univerzuma koje jednog za drugim, kao potpune cjeline, ni iz ega stvara Bog. Kako u samom univerzumu nita ne utjee ni na to drugo, dakle, na um i cjelokupna mentalnost je takva da i nju u svakom trenutku ni iz ega stvara Bog.

Epifenomenalizam tvrdi da uzrona veza postoji, ali samo u jednom smjeru: fizikalno-kemijski dogaaji u mozgu mogu uzrokovati

nematerijalna mentalna stanja, ali ova nematerijalna mentalna stanja su takva da nemaju nikakve kauzalne moi. Naravno, fizikalno-kemijski dogaaji u mozgu, osim to mogu uzrokovati nematerijalna mentalna stanja, mogu i uzrokuju i daljnje fizikalno-kemijske dogaaje u mozgu. Epifenomenalizam je motiviran time da spasi nau jaku intuiciju u prilog tome da su mentalna stanja nesvodiva potpuno na fiziko, ali i time da se to pomiri sa znanstvenom fizikalistikom slikom svijeta. Naime, budui da fizikalno-kemijski dogaaji u mozgu uzrokuju i daljnje fizikalno-

kemijske dogaaje u mozgu, oni u neprekinutom isto fizikom lancu uzrokuju i nae ponaanje te se i ono moe objasniti samo fizikalnim, iako imamo i nefizikalni mentalni dio. Epifenomenalizam je neuvjerljiv s prihvaanjem uzrone

neuinkovitosti mentalnog. Naa je jaka intuicija da su ba sadraji mentalnog, sadraji mentalnih stanja i procesa, glavni uzronici naeg ponaanja, a ne samo inertni epifenomeni modanih dogaaja i procesa. Problem uzrokovanja sam po sebi je problem na koji ima mnogo razliitih odgovora a niti jedan nije irje prihvaen. Tako i dualist interakcionist moe na njega uvjerljivo odgovoriti. Filozofska razmatranja uzronosti omeena su i uvjetovana onim nainima na koje uzronost operira u fizikom svijetu. Kada jedan fiziki dogaaj uzrokuje drugi fiziki dogaaj, ta dva dogaaja su prostornovremenski u kontinuitetu odnosno oni su koincidentni. Na taj se nain ini da uzronost djeluje i jedino moe djelovati kroz prostornu povezanost. Kada se to prihvati, onda je jasno da se vie ne bi moglo zamisliti kako bi nefiziki dogaaji

koji nemaju prostornu protenost, odnosno prostornu komponentu, mogli biti u uzrono-posljedinim vezama s fizikim dogaajima. Ipak, na ovo se moe odgovoriti s dva razmatranja psihofizikog uzrokovanja kako ih je dao John Foster (1991, str. 159-163). Mogue je zamisliti kako uzronost moe postojati izmeu fizikog i ne-fizikog, ak iako u veini sluajeva uzronost doista djeluje kroz prostrorno-vremensku kontinuiranu povezanost. Na primjer, moemo zamisliti jedan fiziki dogaaj koji uzrokuje drugi fiziki dogaaj a oni su meusobno udaljeni pet kilometara. Niti jedan objekt, fiziki, koji je sastavni dio prvog od tih fizikih dogaaja (uzrok) nije u prostornom kontinuiranom kontaktu s bilo kojim objektom, fizikim, koji je sastavni dio drugog od tih dvaju dogaaja (posljedica). Svjedoanstvo za ovakvo odvijanje dogaaja takoer moemo zamisliti, imamo stalnu empirijsku korelaciju tih dvaju dogaaja, nemogunost detekcije bilo kakvog mehanizma koji posreduje izmeu ta dva dogaaja, nepostojanje bilo kakvog boljeg objanjenja tih dvaju dogaaja osim toga da prvi od njih uzrokuje onaj drugi. Dakle, nema konceptualne prepreke da ne bismo mogli zamisliti uzrokovanje koje se ne odvija u strogo prostornom kontinuitetu, pa ako tako prihvatimo mogunost uzrokovanja na daljinu, nema razloga zato ne bismo mogli prihvatiti konceptualnu mogunost uzrokovanja koje takoer nema striktnu prostornu komponentu dakle, uzrokovanje fizikog od strane ne-fizikog i obrnuto. Neprijatelji interakcionistikog dualizma katkada problem

psihofizikog uzrokovanja postavljaju tako kao da dualisti ne mogu uope objasniti kako takvo uzrokovanje moe biti operativno, za razliku od toga da u fizikalnim znanostima imamo potpuno razumijevanje kako i zato radi uzronost. Navest u ponovo Fosterov (1991) odgovor, koji pokazuje da niti u fizikalnim

10

znanostima zapravo nemamo takvo potpuno objanjenje i razumijevanje uzronosti kakvo se zahtijeva od dualista. Dualist moe rei da fiziko-nefiziko uzrokovanje moemo prihvatiti kao jednostavnu injenicu koja nema daljnje i dublje objanjenje, naprosto, odreeni neurofizioloki dogaaji uzrokuju mentalne (svjesne) dogaaje (nefizike, nematerijalne) i obrnuto. Dakle, uzrokovanje je izravno i nema nikakvog daljnjeg intervenirajueg mehanizma. No, pojam izravnog uzrokovanja zapravo uope nije nikakv problem, kada god imamo neki uzrono posljedini dogaaj, uzrokovanje jest izravno jedan dogaaj uzrokuje drugi. Naravno, neki uzrono-posljedini lanac moe biti dug, od prvog uzroka do krajnje posljedice, ali svi meudogaaji koji izmeu njih slijede, a koji su opet u odnosima uzroka i posljedice, ponovo su meusobno izravno povezani u uzronom smislu. to se tie psihofizikog uzrokovanja fiziko-nefiziko, mi moemo naprosto dovesti u vezu odreene neurofizioloke dogaaje s mentalnim dogaajima i tako imati uzrono-posljedine parove i prema tome formulirati tone psihofizike uzrone zakone. U fizikom svijetu, koji objanjavamo fizikom i drugim fizikalnim znanostima, uzrona objanjenja takoer negdje prestaju upravo postuliranjem ili izvoenjem kauzalnih zakona i nema daljnjih objanjenja zato je ba tako. Na primjer, elektroni ili bilo kakve druge elementarne estice imaju ta-i-ta svojstva i kada dou u meudjelovanje, one meudjeluju na taj-i-taj nain. Zato one imaju ta-i-ta bazina svojstva da bi meudjelovale tako-i-tako i zato je na djelu ba takva kauzalnost izmeu tih fizikih objekata nema daljnje objanjenje. Naravno, ovo vrijedi ne samo za mikrofiziku nego i za objekte makrofizike. Promatrajui (meu)djelovanja objekata, mi formuliramo to je mogue openitije zakonitosti

11

koje govore o odnosima kako se u datim uvjetima ti objekti ponaaju, tj. mi formuliramo openite kauzalne zakonitosti; dakle, u kauzalnim zakonima daje se slijed kako iz odreenih stanja/procesa slijede daljnji procesi i/ili stanja, ali zato je uzronost upravo ba takva kakva je na djelu, u ovome svijetu, izmeu objekata koji ga ispunjavaju, nema daljnjeg objanjenja u smislu jo fundamentalnijih zakona ili fundamentalnijih objanjenja. Openiti kauzalni zakoni su krajnja objanjenja koja imamo u znanosti. Naravno, elim samo pripomenuti da nisu svi zakoni kauzalni, ve u kvantnoj fizici (Wichmann 1988, Strnad 1985) imamo i statistike zakone te se odreene pojave opisuju pomou vjerojatnosti, ali to nita ne mijenja na stvari tamo gdje procesi i dogaaji jesu kauzalni te se mogu pretpostaviti i formulirati kauzalni zakoni. Danas je popularan i tzv. Argument iz znanja za dualizam (Broad 1925, Jackson 1982). On se temelji na slijedeem misaonom eksperimentu. Zamislimo briljantnu, fenomenalnu, neuroznanstvenicu Mariju. Zamislimo da ona znade cijelu neurofiziologiju pa tako i cjelokupnu neurofiziologiju mozga. Ona zna sve to se fizikalno-kemijski dogaa u mozgu. Meutim, zamislimo dalje da je ona cijeli svoj dosadanji ivot provela u crnobijeloj sobi, uila je iz knjiga, asopisa i preslika koji su, naravno, takvi da sadre samo crna slova na bijeloj podlozi, suelja elektronskih aparata su takoer bila crno-bijela i sve s im je bila u kontaktu bilo je crno ili bijelo. Nikada nije imala, dok je ivjela u toj svojoj sobi uei i radei neurofiziologiju, nikakav kontakt s nekom drugom bojom. No, s druge strane, ona potpuno znade to se dogaa u mozgu kada ljudi doivljavaju bilo koju boju: plavu, crvenu, narandastu itd. Dakle, njezino znanje to se

12

fiziki dogaa u mozgu prilikom doivljavanja npr. plave boje je potpuno. No nikad nije sama imala iskustvo vienja plave boje. Kako joj je neurofiziologija i znanost ve pomalo dosadila, ona konano izae iz svoje sobe u stvarni svijet i prvo to ugleda je vedro nebo. Oduevi se svojim novim doivljajem i kae sama sebi: aha, znai tako izgleda plava boja. Sada ona zna kako izgleda biti u stanju doivljavanja plave boje. No, ona je, prema hipotezi, znala sve fiziko to se dogaa kada ljudi doivljavaju boje. Kako ona sada zna kako izgleda biti u stanju doivljavanja plave boje, odnosno sada zna kako izgleda unutranja kvaliteta (kvalija) doivljavanja plavog, onda mora biti da je to ne-fizike prirode. Kada bi ovaj mentalni dogaaj bio fiziki, a ona zna sve fiziko, morala bi znati i kako izgleda biti u stanju doivljavanja plave boje makar ju prije nikad nije vidjela. No, ona to ne zna, odnosno nije znala do trenutka kada je izala iz svoje crno-bijele sobe i ugledala nebo. Sada, kada ona zna kako izgleda biti u stanju vienja plave boje, a prije nije znala, ali je imala potpuno fizikalno znanje, onda to novo znanje mora biti o ne-fizikom. Prema tome, mentalni doivljaji su ne-fizike prirode. Ovaj argument je izazvao puno rasprava i puno odgovora. Neki od zanimljivih odgovora mogu se nai u slijedeoj literaturi: Lewis (1990), Papineau (2002, poglavlje 2.), Churchland (1985).

FUNKCIONALIZMI

Funkcionalizam je teorija koja, kao to joj samo ime kae, nastoji objasniti svijest, mentalne procese, mentalne dogaaje i mentalna stanja

13

funkcionalno, tj. prema funkcijama koje ta svjesna stanja i procesi te ostala mentalna stanja i procesi imaju. Mali broj funkcionalista je eliminativistiki raspoloeno, poput Reya (1997) ili Sticha (1983) to znai da smatraju da uspjena funkcionalistika ili kompjutacijska teorija moe zapravo eliminirati mentalna stanja iz ontologije (za kritiku takvog stava vidi npr. Penjak (2001)); meutim, velika veina ili gotovo svi ostali funkcionalisti nisu eliminativistiki raspoloeni. Funckionalisti smatraju da svjesna i mentalna stanja i procesi postoje i da se njihova bit sastoji i dade karakterizirati specifinim funkcijama koje ona obavljaju. Te su funkcije karakterizirane kauzalnim vezama koje postoje izmeu raznih mentalnih stanja i mjestima koja pojedina stanja ili procesi zauzimaju unutar ovakve razgranate uzrono-posljedine mree. Dakle, funkcionalisti smatraju da postoji problem to je to svijest i to je to specifino mentalno te da se svijest i mentalno moe objasniti specifinim vrstama kauzalnih veza. Neko mentalno stanje moemo karakterizirati uzronom ulogom koju ima. Mentalna stanja mogu biti uzronoposljedino povezana s nekim osjetilnim ili perceptivnim ulaznim podacima, s drugim mentalnim stanjima i s izlaznim podacima koji se, u krajnjoj konzekvenciji, manifestiraju kao ponaanje. Dakle, osnovna apstraktna shema funkcionalizma je jednostavna, to mu odmah daje i veu prihvatljivost: ulazni podatak obrada izlazni podatak. Neki funkcionalisti prave razliku izmeu onog to konkretno ostvaruje navedenu kauzalnu ulogu od samog ispunjenja te kauzalne uloge. Za neke funkcionaliste mentalno stanje je karakterizirano time to je neka specificirana kauzalna uloga ispunjena bez obzira to je to to je

14

konkretno ostvaruje, dok drugi funkcionalisti smatraju da je mentalno stanje karakterizirano upravo onim konkretnim to tu ulogu ostvaruje. Postoji, dakle, nekoliko vrsta funkcionalizama: zdravorazumski ili analitiki funkcionalizam, referencijalni funkcionalizam i strojni

funkcionalizam. Ukratko emo opisati svaki od ovih funkcionalizama a vidjet emo da ni jedan od njih ne daje potpuno zadovoljavajua objanjenja, jer iste vrste prigovora obuhvaaju sve ove vrste. Zdravorazumski funkcionalizam ukazuje na to kako mi mnoge stvari odreujemo, prepoznajemo i razlikujemo od drugih upravo specificirajui ih prema onome to obavljaju odnosno prema onome kako i za to su dizajnirani da obavljaju. Ista takva strategija, smatraju pristae zdravorazumskog funkcionalizma, treba se primijeniti i na objanjavanje rada uma, dakle na cjelokupnu mentalnost i na svijest. Pogledajmo jedan jednostavan primjer kako funkcionira neki artefakt i kako se onda primjenjuje ova analogija. Ovo su manje-vie standardni primjeri (vidi npr. Braddon-Mitchell and Jackson 1996, poglavlje 3.) Termostat je naprava koja slui za kontroliranje temperature u nekom prostoru. Ova sprava to postie time to ukljuuje ili iskljuuje neki drugi stroj za hlaenje ili grijanje na koji je vezan. On prima podatak o tome kolika je temperatura u okolini; ovo uzrokuje neko interno stanje termostata koje pak, prema tome kako je termostat badaren, ostavlja stroj da radi ukoliko radi, prekida njegov rad, ukljuuje ga ili ostavlja stroj da i dalje ne radi. Naravno, termostat moe obavljati i razne druge funkcije, npr. on slui kao primjer za raspravu o funkcionalizmu, moe posluiti kao umjetniki objekt koji izaziva umjetniki doivljaj na

15

postmodernistikoj konceptualnoj izlobi ili objesnom djeaku moe sluiti kao sredstvo napada ili prijetnje starijim lanovima susjedstva. No, za to god on bio upotrijebljen, prava funkcija termostata, te ono to ga razlikuje od ostalih stvari, jest i dalje samo ona prva opisana djelatnost kontrola temperature u nekom prostoru ukljuivanjem ili iskljuivanjem nekog daljnjeg aparata. Opis takve djelatnosti daje smisao spravi i pojmu termostata. Na taj nain i mi prepoznajemo to je bitno da netko ili neto obavlja da bismo tom sustavu pripisali um i svijest. Ukazujemo na glavne kauzalne uloge, oslanjajui se na to zajedniko zdravorazumsko znanje o tome to je to bol, percipiranje, vjerovanje, elja, namjera itd. Pomou tog specificiranja uloga za pojedina vjerovanja, elje itd. mi zapravo dajemo smisao tim pojmovima. Evo kako to izgleda na jednom konkretnom primjeru. Kada traje dugo toplo ljeto, ovjek oedni. Klauzulu ulaznog podatka moemo ovako specificirati: vruina i suhoa u okolini uzrokuje e u ovjeka. Klauzule unutranjih stanja specificiramo pak ovako: e uzrokuje elju za njezinom eliminacijom ova klauzula povezana je s vjerovanjem e se eliminira uzimanjem osvjeavajueg pia. Openita elja za eliminacijom ei i vjerovanje da osvjeavajue pie eliminira e, uzrokuju dalje konkretnu elju za potragom i uzimanjem nekog osvjeavajueg pia. Dalje: percipiranje boice osvjeavaueg pia uzrokuje vjerovanje da je boica osvjeavajueg pia ispred subjekta. Izlazna klauzula onda izgleda ovako: elja za osvjeavajuim piem (u tipinom sluaju) uzrokuje ponaanje koje vodi uzimanju i konzumiranju osvjeavajueg pia. Ako ovakav nain funkcionalistikog razmiljanja

16

elimo poopiti onda moemo za slijedove propozicionalnih stavova dati i slijedee specifikacije klauzula: subjektovo vjerovanje da vrijedi ako p onda q, tipino uzrokuje vjerovanje da q ukoliko je subjekt upoznat da je p ostvareno (vidi npr. Johnson-Laird 1993, poglavlje 12.). Na ovaj formalniji nain mogu se tipizirati ne samo deduktivno i induktivno miljenje ve i raznorazne veze izmeu ulaza, unutranjih stanja i izlaza. Ali, ovdje iskae prvi problem za funkcionaliste. Vidimo da se cijela mrea definira meusobnim odnosima, npr. apstraktno gledano: X-S-P-QR-Y. X je ulazni podatak, Y je izlazni podatak, a ostalo su unutranja mentalna stanja. Crtica gledana s lijeva na desno moe se itati i tumaiti kao: (tipino) uzrokuje, a gledana s desna na lijevo, moe se itati i tumaiti kao: (tipina) posljedica od. Stanje Q npr. definirano je kao posljedica od P i kao uzrok stanju R. Time se daje znaenje pojmu i

stanju Q. Meutim, ako elimo neto rei o stanju P, onda kaemo da je ono posljedica od S i uzrok od Q. Primjeujemo odmah da su ove definicije cirkularne! Jedno stanje se definira pomou drugog: Q pomou P i obratno: P pomou Q! Da li je to razarajua kritika zdravorazumskog analitikog funkcionalizma? Jest i nije. U onim prvobitnim varijantama kako je funkcionalizam ove vrste definiran to jest ozbiljna primjedba, barem to se tie formalne konzistentnosti teorije, iako se i uz tu cirkularnost mnogo toga moe zapravo razumjeti i objasniti. Naravno, teorije koje sadre cirkularnosti ipak ne mogu biti temelj potpunog objanjenja onog to elimo objasniti, u ovom sluaju rad uma i svijest. No, cirkularnosti koje su bile obiljeje prvobitnih formulacija

funkcionalizma mogu se paljivijim formulacijama otkloniti. Najbolji

17

formalni nain da se to uini jest preformulacija definicija i meusobnih veza ulaznih podataka, zatim naroito unutranjih mentalnih stanja, a takoer i izlaznih podataka, pomou takozvanih Ramsey-reenica

(Braddon-Mitchell and Jackson 1996, str.51-52., Sesardi 1984, str.52.). Kako to uiniti? Jednostavno sve implicitne definicije unutar neke funkcionalistike teorije treba preformulirati u eksplicitne definicije. Tako emo jednostavno izbjei da se definicija jedne vrste pojmova ili objanjenje jedne vrste mentalnih stanja ili procesa, poziva na drugu vrstu i obratno. Osim toga, neki mentalni pojam koji uvodimo, moramo definirati bez toga da ga u definiciji upotrijebimo. To bi izgledalo ovako. Kada elimo rei da je neki subjekt u nekom mentalnom stanju moramo upotrijebiti reenicu slijedeeg oblika:

S je u stanju M y ako i samo ako _ _ _ _ _.

u kojoj se prazna mjesta na kraju ispunjavaju sa ne-mentalnim pojmovima, a M y oznaava neki mentalni pojam koji definiramo. Vidimo da M y sada ima oblik imenice tj. vie ne kaemo da S vjeruje ili S eli itd., nego kaemo S ima vjerovanje, odnosno S ima elju itd. Recimo da M oznaava konjunkciju svih klauzula zdravorazumskog funkcionalizma koje se mogu primijeniti na naeg S-a. Sada imenice tj. mentalne pojmove koje smo tako uveli i definirali zamijenimo varijablama:

M(x 1 , x 2 ,...,x n )

18

Sada moemo napisati Ramsey-reenicu koja ima oblik predikata prvog reda:

(x 1 )(x 2 )...M(x 1 ,x 2 ,...)

Ovaj nam oblik reenice daje sadraj zdravorazumskog funkcionalizma kako se moe primijeniti na neki subjekt koji smo ovdje nazvali S. Ovo nam kazuje da postoje S-ova stanja koja stoje u specificiranim relacijama. Sada moemo potpuno formulirati opu formu uvjeta pod kojim S ima neko stanje M y . Ovaj oblik glasi ovako:

S ima stanje M y ako i samo ako (x 1 )(x 2 )...(S ima x 1 &...M(x 1 ,x 2 ,...)).

Svi pojmovi za mentalna stanja su zamijenjena varijablama tako da desna strana definicije nema nikakve mentalne pojmove. Prema tome, ono to definiramo nije vie upotrijebljeno u samoj definiciji i tako izbjegavamo cirkularnost. Vie nema pozivanja jednih mentalnih pojmova na druge i obrnuto. Na taj nain mogao bi se formulirati funkcionalizam bez cirkularnosti. Ipak, ni tu ne prestaju problemi za zdravorazumskog

funkcionalista. Prvo, oni su htjeli imati jednostavnu teoriju i objanjenje mentalnosti i svijesti. Dosljedno prevoenje iskaza funkcionalizma u iskaze tipa Ramsey-reenica znatno komplicira samu stvar. Drugo, vie nije dostatan zdravorazumski jezik i jezik psihologije nego se uvodi, u znaajnoj mjeri, i jezik logike. Osim toga, u psiholokoj literaturi to nitko

19

nikada nije dosljedno proveo u praktinom smislu. To jo samo po sebi nisu stvari koje apsolutno diskvalificiraju reformulirani zdravorazumski funkcionalizam, ali on time polako gubi na poetnoj snazi i kredibilitetu. Ono s ime niti reformulirani zdravorazumski funkcionalizam ne moe izai na kraj je slijedee: ukoliko se jo i mogu pomou Ramseyreenica bez veih problema formulirati ulazni podaci i sami odnosi meu unutranjim mentalnim stanjima vjerovanjima, eljama i ostalim propozicionalnim stavovima ne vidi se kako bi se odreeni tip intencionalnih djelovanja formuliralo bez pozivanja na mentalni rjenik. Jer, ukoliko opisujemo izlazne podatke koji su odreeno ponaanje koje nije sluajno nego racionalno ponaanje usmjereno nekom cilju, onda je ono takvo upravo radi toga jer je odreeno nekom namjerom, zatim vjerovanjem da e se inei to-i-to postii to-i-to i ti ciljevi su ve unaprijed projicirani mentalno kod subjekta. U teoriji djelovanja, neko djelovanje je djelovanje upravo i samo u svijetlu intencionalnih predikata. To je ono to razlikuje djelovanje od radnji, pogotovo bazinih radnji. Isti pokreti - mahanje rukom - moe biti samo to, isto fiziko oputanje ili ak nesvjesna radnja, zatim to moe biti pozdrav voljenoj osobi koja se upravo otiskuje Titanicom preko Atlantskog oceana, a moe biti i dozivanje taksija. Pozdrav i dozivanje taksija jest djelovanje te se sastoje u glavnom dijelu i u intenciji zajedno sa mahanjem ruke i ne mogu se opisati bez pozivanja na mentalne pojmove intencije, percepcije objekta, vjerovanja i elja koje ta percepcija uzrokuje (da nam se pribliava taksi, npr., pa zatim da elim ostvariti vonju taksijem itd.) te tako ne moemo

20

izbjei pozivanje na mentalne pojmove opisujui i objanjavajui funkcionalistiki izlazne podatke, odnosno ponaanje kao djelovanje. Ukoliko funkcionalizam jo i moe pruiti zadovoljavajui opis i objanjenje mentalnosti dajui znaenje i sadraj propozicionalnim stavovima i kako se izvode operacije nad njima, tekoe nastaju prilikom opisa i objanjenja iskustava - osjeta i zamjedbi. Tradicionalni problem je problem izvrnutog spektra koji datira jo od Lockea (1959, 1690), a koji funkcionalizam nije uspio rijeiti unato nekim zanimljivim pokuajima (Shoemaker 1997, White 1997, Hardin 1987). Boje se meusobno kvalitativno razlikuju. Crveno je razliito od zelenog, zeleno je razliito od plavog, crveno je razliito od plavog itd. Kao to smo rekli, ovu kvalitetu boje, npr. crvenost crvenog, nazivamo kvalijom. Ovdje nije mjesto i nije potrebno ulaziti u iscrpnu ontoloku raspravu o bojama (za to vidi npr. Maund 1995), nego kada govorimo o bojama prevenstveno govorimo o osjetu boja tj. onako kako ih zamjeujemo u svijesti. Dakle, kada imamo zamjedbu zelenog, ona je, u svijesti, razliita od zamjedbe crvenog i tako dalje po spektru vidljivih boja. Sada vrlo lako moemo zamisliti dvije osobe, odnosno dva subjekta koji su potpuno isti u svim psiholokim funkcionalistikim opisima, osim to imaju drugaija kvalitativna iskustva to se tie boja. Kada jedan od njih ima kvalitativna iskustva crvenog, onaj drugi ima kvalitativna iskustva zelenog i obratno. Naravno, radi se o promatranju istog objekta. Dakle i jedan i drugi vide zalaz Sunca i zastavu Narodne Republike Kine kao istovjetne po boji, meutim, njihove unutranje kvalitete, iliti kvalije, tih doivljaja meusobno su potpuno razliite. Moemo to i ovako

21

formulirati: za oba subjekta individualno, boja zalazeeg Sunca razlikuje se od boje trave, meutim jedan vidi boju zalazeeg Sunca na onaj kvalitativni nain kako onaj drugi vidi boju trave i obratno. Nita u ponaanju i njihovim drugim mentalnim propozicionalnim stanjima ne treba otkriti tu razliku. Oba subjekta zovu boju zalazeeg Sunca crveno i oba subjekta zovu boju trave zeleno. Oba subjekta su deprimirana kada vide kinesku zastavu i oba subjekta uivaju u zalazu Sunca... i tako sustavno dalje. Funkcionalistiki opisi tih dvaju subjekata bit e potpuno isti, meutim njihove kvalije to se tie doivljavanja boja sustavno se razlikuju. Iz funkcionalistikog opisa koji se sastoji iz uzronoposljedinih veza i mree mentalnih stanja i procesa, nigdje se nee moi pojaviti razlika koja e upuivati da su, barem iskustva boja tih dvaju subjekata razliita. To znai da funkcionalizam nije u stanju adekvatno opisati i objasniti svjesna iskustva osjete i dijelove percepcije.

Psiholoka teorija koja to nije u stanju napraviti na zadovoljavajui nain sigurno nije adekvatna znanstvena teorija. No, ini se da funkcionalizam ne moe biti zadovoljavajua teorija niti to se tie propozicionalnih stavova i kognitivnih operiranja nad njima. Slino kako se moe formulirati problem izvrnutog spektra, Bealer (1984) je pokazao kako se mogu formulirati inverzne operacije, procesi i stanja koja ukljuuju propozicionalne stavove. Zajedno s problemima tipa izvrnutog spektra koji je paradigma za sve mogue protuprimjere izvrnutih osjeta i zamjeivanja, kada formuliramo inverzne kognitivne operacije, stanja i procese, imamo na raspolaganju globalno poricanje funkcionalizma kao psiholokog objanjenja i teorije rada uma

22

(Bealer 1984, str. 287-289.). Bealerova preformulacija oslanja se na Quineovo razmatranje i tezu neodreenosti prevoenja (za prikaz vidi Miller 1998). Bealerov argument je zanimljiv, ali kompleksan pa u ga nastojati ovdje to je mogue skratiti na ono najbitnije i pojednostaviti. Zamislimo da elimo neki strani i neobini jezik razumjeti te ga prevesti na hrvatski. Quine je pokazao da moe postojati vie nego jedan prirunik za prevoenje koji e potpuno drugaije prevoditi reenice i misli tih stranih ljudi, ali oba e zadrati potpuno racionalnu konceptualnu shemu onoga kako interpretiramo govornike tog jezika. Prevedimo reenicu Gavagai gua iz tog neobinog jezika J. Imamo dva potpuno adekvatna prirunika za prevoenje. U prvom, reenica se prevodi sa: Postoji jedan zec. U drugom, prijevod je ovaj: Zeevstvo se manifestira. Konstruirajmo funkciju g koja sada pridruuje hrvatske reenice hrvatskim reenicama iz jednog prijevoda u drugi. Rezultat primjene funkcija g na reenicu Zeevstvo se manifestira je reenica Postoji jedan zec. To moemo i ovako napisati: g(Zeevstvo se manifestira)=(Postoji jedan zec). Takoer, funkcija g za reenicu Postoji jedan zec daje rezultat Zeevstvo se manifestira. U opoj formi to moemo vrlo jednostavno izraziti: g(a)=b i g(b)=a; slijedi da je g(g(a))=a. Znaenja odnosno sadraji reenica su propozicije. Dakle, reenice se prvo jednostavno preslikavaju u propozicije. Dalje, istu operaciju moemo onda izvesti i za propozicije koje se izraavaju gore navedenim reenicama: propozicija Postoji jedan zec funkcijom t preslikava se u propoziciju Zeevstvo se manifestira i obratno. Npr.

23

t(Postoji jedan zec)=(Zeevstvo se manifestira). Ove propozicije su onda klauzule koje ulaze kao sadraji nekog propozicionalnog stava. Sada moemo pomou funkcije t definirati inverzne relacije za sve standardne propozicionalne stavove:

X vjeruje* p ako i samo ako vjeruje t(p).

Relacija

vjeruje_______.

je

uobiajeno

vjerovanje,

vjeruje*_______. je inverzna relacija. Primjenjeno na nae primjere, to izgleda ovako:

X vjeruje* da postoji jedan zec ako i samo ako vjeruje da se zeevstvo manifestira.

No, zeevstvo se manifestira izrie univerzalnu propoziciju dok postoji jedan zec izrie pojedinanu propoziciju. One nemaju isti sadraj niti isto znaenje. Naravno i oigledno, dok netko vjeruje ili misli o jednome, najee, ako ve ne uvijek, ne misli i ne vjeruje o drugome. Dapae, netko uope niti ne mora imati sustav koji producira ikakve misli o univerzalnom, nego samo o pojedinanim stvarima. Prema tome, taj subjekt moe misliti samo o pojedinanim zeevima, a nikad o zeevstvu i drugim univerzalijama. No, funkcionalizam to nee moi razlikovati. Sada imamo analogan sluaj izvrnutom spektru: sluaj izvrnutih vjerovanja. Prema tome, ini se da funkcionalizam doputa i u sferi propozicionalnih stavova iste sluajeve kao i kod osjeta i percepcije koje ne moe

24

razlikovati. Prema Bealeru (1984) ovo je dovoljno za globalno poricanje statusa objanjavalake psiholoke teorije funkcionalizmu. Funkcionalisti su pokuali otkloniti neke od ovih tekoa i adekvatnije i preciznije opisati rad uma i dati odgovor na pitanje to je to i kako je realizirana svijest. No, to ih je otklonilo od zdravorazumskog analitikog formuliranja funkcionalizma i priklonilo apstraktnijem

pokuaju rjeenja. Rad ljudskog uma uvijek je bio usporeivan s radom nekog umjetno napravljenog objekta. Naravno, taj objekt je morao biti neki malo sofisticiraniji objekt ne neka lopta nego neki stroj. Dakle, ponovo se pokualo sa strojnom analogijom. Strojevi koji su bili u modi prije tridesetak godina i koji su jo uvijek u modi su raunala, kompjuteri, odnosno elektronski strojevi. Oni rade prema svojim programima. Programi se specificiraju prema tzv. dijagramu tijeka. Ideja je bila, dakle, da se za opis upotrijebe dijagrami tijeka (Dennett 1978). Oni sadre ulazne podatke, razna unutranja stanja i procese i izlazne podatke. Unutranja stanja i procesi su u stvari strojne obrade podataka prema nekom odreenom skupu raunalnih pravila to znai da su dijagrami tijeka isto sintaktiki. To je formalno operiranje nad formaliziranim simbolima. Vidimo da je ovakav funkcionalizam zapravo sofisticiranija verzija zdravorazumskog funkcionalizma. U sintaktiki napisanim programima i dijagramima tijeka takoer nikako ne moemo dobro objasniti unutranje sadraje fenomenalnih iskustava kvalitetu bola (Dennett 1978), iskustva boja itd., nego moemo imati samo njihove uzroke i posljedice, to nam naravno, nije sa stajalita psiholokog objanjenja, dovoljno. No imamo i jedan daljnji problem. Naime, u analitikom funkcionalizmu smo

25

propozicionalnim stavovima mogli dati, i to svakom posebnom, njihove specifine sadraje koji ih odreuju i koje imaju. Kada propozicionalne stavove prikaemo kao formalne simbole nad kojima se vre formalne operacije, vie uope nije jasno koji im sadraji pripadaju, tj. koji sadraj pripada kojem simbolu. Budui da je dovoljno da se proces odvija samo prema formalnim karakteristikama simbola i formalnim uputama kako transformirati ove formalnosti, sadraj kao da vie nije potreban, odnosno, kao da ga u dijagramu tijeka nema. No, recimo, vjerovanje da pada kia ima svoj sadraj, on nije samo formalno i sintaktiki odreen kako se uklapa u neki proces i kakve su veze s drugim mentalnim objektima. ini se da se on uklapa u veze s drugim mentalnim objektima upravo i na osnovi svog intrinzinog sadraja a ne samo na osnovi svoje forme. Prema tome, propozicionalni stavovi imaju i semantiki dio koji strojna analogija ne obuhvaa zadovoljavajue, odnosno iz same sintakse ne proizlazi i semantika. Dakle, teorija, odnosno objanjenje, koja to ne obuhvaa, takoer ne moe biti potpuna i zadovoljavajua. U pozadini dijagrama tijeka i rada raunala, kao i bilo kojeg jednostavnijeg i kompliciranijeg konkretnog stroja stoji jo jedan stroj koji zapravo omoguava da ovi strojevi rade. To je Turingov stroj. Turingov stroj je najapstraktnija matematika formulacija rada stroja (Ershov and Palyutin 1984, Trahtenbrot 1978, Penrose 1989, Putnam 1975, Penjak 1995). Ukoliko se pomou nekog Turingovog stroja moe opisati bilo koji rad koji elimo, odmah se funkcionalistu namee ideja da Turingov stroj upotrijebi za opis rada uma i tako pokua objasniti to je um i kako on ima i svijest. Svijest bi bila jedna posebna realizacija nekog Turingovog stroja.

26

Kakav je zapravo izgled rada Turingovog stroja? Ovdje emo to objasniti u osnovnim crtama. Turingov stroj operira nad beskonanom trakom koja je podijeljena na beskonani broj dijelova obino se ti dijelovi zamiljaju kao neki pravokutnici. Na tim dijelovima su upisani neki podaci u obliku jedinica (1) i nula (0) recimo. U svakom sluaju broj simbola koji se upisuju na traku mora biti konaan. Stroj moe biti u nekom unutranjem stanju, moe ostati u tom stanju ili prijei u neko drugo stanje. Stroj ima konaan skup razliitih moguih unutranjih stanja. Zatim moe proitati to je upisano na traci, ostaviti to takvim ili izbrisati ili izbrisati i upisati novi simbol. Moe ostati na mjestu na kojem je bio, pomaknuti se jedno mjesto u desno ili jedno mjesto u lijevo. U svakom trenutku ili bolje rei koraku, stroj izvrava jednu operaciju. Operiranje svakog stroja odreuje se strojnom tablicom. Strojna tablica sastoji se od redaka i stupaca. Redak predstavlja alfabet, a stupac stanja stroja. Popis instrukcija isto tako je konaan. Svaki slijedei korak tono je odreen prethodnim. To izgleda, na primjer, ovako:

s 1 DP

Ovdje, interpretacija moe biti slijedea: s 1 znai upisati simbol 1 u pravokutnik koji se trenutno pregledava, D znai prijei na pravokutnik koji se nalazi odmah desno od trenutano pregledavanog pravokutnika, a P znai prijei u unutranje stanje P. Sada, ovisno o tome to e se proitati na tom novo pregledavanom pravokutniku i to je u tablici dato pod stanjem D, stroj e izvriti slijedeu operaciju, i tako dalje, dok ne

27

doe do instrukcije koja e mu rei da stane. Tada je zadatak zavren. Turingov stroj koji moe izvriti bilo koji zadatak koji moe izvriti bilo koji drugi mogui Turingov stroj zove se Univerzalni Turingov stroj. Vidimo da je ova formulacija dovoljno apstraktna da je zapravo svaki konkretan stroj realizacija nekog Turingovog stroja. U tome je leala i dodatna motivacija pokuaja opisa uma pomou ove vrste (zapravo matematikog) stroja. Ne samo da je svaka konkretna realizacija nekog stroja zapravo instancijacija Turingovog stroja nego izvedba Turingovog stroja ne ovisi niti o jednoj konkretnoj instancijaciji. Jedan te isti Turingov stroj moe se realizirati na mnotvo razliitih naina. Ne samo to, nego niti supstancija ne igra nikakvu ulogu. Turingovi strojevi mogu biti realizirani materijalno, ali i nematerijalno: apstraktno ili u kakvoj supstanciji koja nije materijalna. Nita u formulaciji Turingovog stroja ne odreuje kako e on konkretno biti realiziran. Ako, dakle, mentalna stanja i procese odredimo apstraktnim operacijama i ako tvrdimo da je to njihova bit funkcionalno operiranje apstraktno definirano, onda je staro pitanje o tome da li je na um realiziran materijalno ili nematerijalno zapravo krivo postavljeno i ne treba nas puno zabrinjavati; pravo pitanje je autonomija uma i njegovog objanjenja. Tako je to formulirao Putnam (1975a). No, niti to nije zapravo rijeilo problem zbog toga to se namee mogua izomorfnost dvaju ili vie sustava. Moemo pronai dva sustava koji zadovoljavaju istu strojnu tablicu, a koji zapravo rade potpuno razliite stvari. Jedan sustav moe biti radio-aparat a drugi centralno grijanje deseterokatnice. Isto tako, ako i napravimo potpuni opis rada uma pomou Turingova stroja, ta komplicirana i dugaka tablica

28

moe biti i opis rada cijele nuklearne podmornice. Nitko nee tvrditi da su ovjeji um i nuklearna podmornica ista stvar! Jo manje e netko tvrditi da nuklearna podmornica kao podmornica jest u stvari neki um! Dakle, ono to se prvotno nudilo kao demokratsko mogue rjeenje mogunost viestruke realizacije istog okrenulo se u eksces jer dozvoljava previe. Nema nikakvog argumenta niti jedan funkcionalist ga nije ponudio da je um, a pogotovo ne svijest, neki posebni Turingov stroj koji vrijedi samo za opis tih dvaju entiteta i razlikuje ih od ostalih. Za sve to bi se tvrdilo da je bitno funkcionalistiki opis svjesnih operacija uma, moe se pronai neka interpretacija za koju se vidi da to naprosto nije svijest niti da u tome ima ita svjesnog. U ovakvoj situaciji, funkcionalisti su se pokuali grevito spasiti pokuavajui nai neto to bi ipak moglo biti jasna realizacija svijesti i samog uma. Logian izbor bio je sam mozak, barem ljudski

mozak. Tvrdnja je bila da je funkcionalni opis rada mozga onaj specifini funkcionalistiki opis i objanjenje koje se trai. Meutim ni to nije spasilo funkcionaliste. Za ovakav opis takoer vrijedi prigovor da se lako nae interpretacija koja je istovjetna funkcioniranju ljudskog mozga a koja vrlo jasno ne predstavlja nikakv um niti ne ostvaruje svijest. Takav protuprimjer je zanimljivo konstruirao Block (1978) (vidi i BraddonMitchell and Jackson 1996, poglavlje 7.). Zamislimo da imamo potpuni funkcionalni opis rada neurona u mozgu. Slijedee, izgradimo robota androida koji u sebi nema nita od materijala od kojih su izgraeni ljudi nego je izgraen od plutonija, urana, lutecija, titanovog oksida itd. S funkcionalistikog stajalita nije vano da li je centralni procesor koji

29

openito upravlja androidom u samom androidu ili izvan njega. Prema tome, zamislimo da je izvan njega. Procesor je povezan s robotom duplex radio vezom. Dalje, umjesto nekog organskog ili neorganskog objekta, odnosno silikonskog ili ve kakvog god raunala, simulaciju mozga i rada neurona izvrava cjelokupna populacija Narodne Republike Kine s Mao Tse Tungom! Svakom pojedincu dodijeljena je funkcija simulacije jednog neurona. Svakom pojedincu je pridodan telefon i neki broj, a telefon pokazuje s kojeg je broja taj pojedinac pozvan. U odreenoj kombinaciji brojeva, ovaj nazvani pojedinac treba dalje nazvati neki broj. Svi imaju vrlo precizne upute tako da se tono zna to se treba pri bilo kojoj kombinaciji napraviti. Ovo osigurava da svaki pojedinac tono radi i modelira ono to radi pravi neuron. Tako rada imamo neurona cjelokupno i mozga.

funkcionalistiko

detaljno

simuliranje

Pretpostavimo da ulazni okolinski podaci dolaze do sredinjeg procesora kao i kod ljudi, te da izlazni podaci koji dolaze do tijela androida pokreu njegovo tijelo i udove tako da se on ponaa isto kao to se i mi ponaamo. U svim stvarnim situacijama nema razlike u ponaanju ovog androida robota i pravih ljudi. Jedino, kod androida sredinje procesiranje ne radi mozak nego strogo organizirana populacija Kineza. U ovom sluaju, teko da bi se reklo da android zapravo ima mentalna stanja kao to su naa. Teko da bismo mogli tvrditi da ima bilo kakva mentalna stanja. Prema tome ne bismo ovom androidu, kojim upravlja kineska nacija, pridali posjedovanje mentalnosti i uma. Jo manje bismo rekli da je i svjestan. Nae intuicije su vrlo snane u prilog poricanja uma, mentalnih stanja i svijesti ovome androidu. Ne vidi se kako

30

bi se zapravo najednom, operiranjem discipliniranih Kineza, pojavila neka individualna svijest koja nije svijest niti jedne jedinke Kineza, nego je ona jedinstvena svijest samog androida kao jedne nove i drugaije jedinke. Ovaj argument u formi misaonog eksperimenta vrsto govori u prilog tome da niti funkcionalistiki opis rada ljudskog mozga nije dovoljan da bi potpuno objasnio to je to ljudski um, i kako se realizira svijest. Ovdje smo polako doli do referencijalnog funkcionalizma koji kae da prvo specificiramo kauzalne funkcionalne veze izmeu

zdravorazumski ili strojno odreenim specifikacijama mentalnih stanja i da onda pogledamo to konkretno realizira ovu funkcionalnost. Kod ovjeka je to ljudski mozak. Naravno, ukoliko ostanemo samo na toj tvrdnji da opiemo funkcionalistiki rad ljudskog mozga, odmah se primjenjuje gore navedeni argument koji pokazuje da to nije dovoljno. No, tada se teoretiar moe pokuati izvui traei da opis rada mozga mora biti iri i detaljniji nego to je to samo sa funkcionalistikog aspekta i nastojati tvrditi da su i specifine biokemijske, neurofizioloke i fizike karakteristike mozga vane da bismo imali cjelokupno objanjenje mentalnosti i svijesti. Tako se samo, u prvom koraku, funkcionalistiki fiksira referencija na to usmjeriti istraivanje, a zatim to istraivanje treba provesti detaljno, uvodei i razliite vrste objanjenja koje su razliite od samo funkcionalistikih objanjenja. Tada ova vrsta

funkcionalizma zapravo kolapsira u redukcionizam, fizikalizam, odnosno u neku vrstu teorije identiteta um-mozak. To je tema slijedeeg poglavlja. Mislim da moemo rei da je funkcionalizam, u bilo kojem svojem obliku zapravo teorija vieg reda; ona na jednom apstraktnijem

31

nivou moe biti relativno dobra moemo uoiti odreene veze izmeu raznih mentalnih entiteta, vidjeti kauzalne puteve izmeu njih, fiksirati referenciju gdje zapravo istraivati, tako da zasluge funkcionalizma nisu male. Ali, kao teorija koja pretendira potpuno dati objanjenje i opis djelovanja uma, te opis i objanjenje svijesti, funkcionalizam ni iz daleka nije zadovoljavajui i zapravo nije ispunio svoju namjeravanu funkciju.

FIZIKALIZMI

Uspjesi fizikalnih znanosti, naroito same fizike, ponukao je filozofe da bi se, u krajnjoj konzekvenci, sve to postoji moglo reducirati na fiziku; fizika bi imala status temeljne znanosti i sve to postoji postojalo bi u svijetlu fizike. Neuroznanosti su dale prirodnu ideju da bi se i mentalno, dakle psihiko, takoer moglo reducirati na neurofizioloko i, budui da se neurofizioloko sastoji od fizikalno-kemijskih objekata i procesa, u krajnjoj konzekvenci, na fiziko. Redukcionisti priznaju postojanje mentalnog, psihikog i onog to to ukljuuje kao to su propozicionalni stavovi, emocije, osjeti, percepcija, svijest itd., ali sve to je realizirano na neki specifini neurofizioloki, dakle fiziki, nain. Specifinost

mentalnog bi se sastojala u tome to bi ono bilo ostvareno na neki specifini fiziki nain, koji se dade potpuno opisati fizikalno. Dakle, materijalisti tvrde da ne postoji mentalno i psihiko koje bi bilo nezavisno od materijalnoga i da je ono izgraeno iskljuivo iz materijalnih, odnosno, fizikih sastavnica. Mentalno koje bi bilo realizirano u nekoj drugaijoj supstanciji od materijalne, ne postoji u

32

naem svijetu. Mentalno se sastoji od fizikog i dade se opisati fizikalno i ne postoji nematerijalna supstancija pomou koje bi se ono realiziralo. Um i svijest realizirani su modanim stanjima i procesima. Materijalistika doktrina u suvremenoj varijanti postupno se razvijala i zadobila nekoliko varijanti i imena. Za nae svrhe ovdje je najzanimljivije razlikovanje dvije vrste fizikalizma odnosno materijalizma tj. dvije vrste teorija identiteta ummozak a to su, Type-type teorija identiteta (ili fizikalizam) i Token-token teorija identiteta (ili fizikalizam). Kako je, naroito izraz token, vrlo teko jasno i jednoznano prevesti na hrvatski jezik, to sam ova dva pojma ostavio u originalnoj engleskoj verziji. Razlaganjem argumenata za ove pozicije bit e razvidno to je to. Pioniri fizikalistikog pogleda,

odnosno teorije identiteta, su Place (1956), Smart (1959), Lewis (1966) i Armstrong (1968), dok ih je slijedilo mnotvo drugih filozofa razvijajui ove ili one detalje (vidi Sesardi 1984 i Hill 1991). Type-type teorija identiteta kazuje da su tipovi mentalnih stanja/procesa identini s tipovima fizikih stanja/procesa. Na primjer, svjesna stanja/ procesi realizirani su fizkim stanjima/procesima koji se odvijaju u mozgu. Kod ove vrste identiteta, uvijek je isti tip mentalnog stanja ostvaren istim tipom fizikog stanja. Dakle, trebala bi postojati korelacija jedan jedan izmeu (tipova) mentalnih stanja/procesa i (tipova) fizikih (modanih) stanja/procesa. Drugim rijeima, ako ja vjerujem da se dravni udar moe izvesti samo oklopnom divizijom i ako pukovnik Tejero vjeruje da se dravni udar moe izvesti samo oklopnom divizijom, onda i on i ja imamo ne samo isto vjerovanje, nego je ono

33

ostvareno istim fizikim stanjima/procesima u njegovom i u mom mozgu. Takoer, ako ja to vjerujem u jednom trenutku t 1 , i kasnije u nekom trenutku t 2 , u oba ova vremena vjerovanje je ostvareno istim fizikim procesom u mozgu. Isto vrijedi i za pukovnika Tejera. Da bismo do kraja razjasnili stvari, ako ja imam navedeno vjerovanje u t 1 , pa onda prestanem u to vjerovati neko vrijeme u periodu t 2 -t 3 , a nakon tog vremena, u t 4 , ponovo ponem u to vjerovati, realizacija tog vjerovanja u t 1 i u t 4 jest ostvarena istim fizikim dogaajem u mozgu. Prema tome, kod type-type identiteta, svaka pojedinana instanca nekog mentalnog stanja ili procesa ostvarena je istim stanjima ili procesima u mozgu. Isto stanje ili proces u mozgu, uvijek je realizacija istog mentalnog stanja ili procesa. Takoer, druga vana tvrdnja jest ta da je psiholoki karakter nekog mentalnog dogaaja, zapravo doslovno, fiziki aspekt fizikog dogaaja u mozgu. Ono to me boli kad sam u stanju bola ili instanca vjerovanja da je valcer lijepi ples, jest u stvari identino odreenom fizikom (modanom) dogaaju. Ukoliko su svjesna i ostala mentalna stanja fizika (fizikokemijska) stanja i procesi u mozgu, onda se ona, kako smo ve rekli, dadu opisati pomou fizikalnih teorija koje ukljuuju samo objekte (entitete) i zakone fizike. Malo pojednostavljeno reeno, fizikalne teorije se sastoje od specificiranih veza izmeu objekata te formula i algoritama koji opisuju i objanjavaju njihovo ponaanje te njihova svojstva (Rothman 1966). Zakoni su dakle formulirani matematiki i to na dva naina jedna vrsta zakona je kauzalna koja opisuje razvoj nekog sustava iz trenutka u trenutak s obzirom na poetne uvjete i za svaki trenutak daje tono

34

odreeno stanje razvoja procesa ili tono karakterizira stanje (Kittel, Knight, Ruderman, 1982), dok je druga vrsta statistike prirode i daje odreene vjerojatnosti za odreene dogaaje (Strnad 1985, Wichmann 1988). Veina dogaaja u mozgu su takve prirode da se mogu opisivati prvom, kauzalnom, vrstom zakonitosti. No, sigurno je da se odreeni procesi opisuju ili e se morati opisati i statistikim zakonitostima ili nedeterministikim formulama kvantne mehanike (Nunn 1996, Penrose 1989). U svakom sluaju, ono to elim rei je to da ona fizikalna teorija koja opisuje stanja i procese, u mozgu, formulama i algoritmima koji karakteriziraju uzrono-posljedino odvijanje procesa ukljuuje samo fizikalne tj. fizike komponente. Na neki nain ona je sintaktika iz jednog dogaaja koji sadri odreena fizikalna/fizika svojstva razvija se drugi dogaaj koji takoer sadri samo daljnja fizikalna/fizika svojstva. Kako je to onda jo i neto drugo, vrlo razliito od toga - npr. vjerovanje sa sadrajem mi je mali glodavac ili vizualna percepcija nosaa aviona koji isplovljava iz San Diega? No, dalje, ukoliko imamo opis i objanjenje dogaaja u mozgu pomou teorije koja daje samo slijed fizikalnih/fizikih dogaaja koji ukljuuju samo fizikalne objekte i fizikalne zakone, tada doista dobivamo neku vrstu fizikalistikog funkcionalizma, odnosno ovakav pokuaj objanjenja, zbog prirode formula i algoritama koji se rabe u fizici, doista kolapsira u funkcionalistiki oblik iz kojeg se uope ne vidi kako mi imamo mentalna sadrajna stanja i koji su to uope sadraji. Naime, funkcionalizam specificira da je bit mentalnog stanja ili procesa to to on funkcionalno obavlja tj. kakva mu je funkcionalna (uzrona) uloga. Tako vie nije identitet mentalnog i fizikog (specifinog

35

neurofiziolokog) ono to karakterizira objanjenje mentalnosti nego sama funkcionalna uloga. No, ta uloga moe biti ostvarena na bezbroj

razliitih naina i fiziki, ali nema u principu prepreke da moe biti ostvarena i nefiziki. Dakle, funkcionalna, sintaktika, uloga nije karakterizirana fizikim, materijalnim, pa tako vie nije zanimljiva typetype teza u smislu identificiranja mentalnog i fizikog. Osim toga, vrlo je teko samo pomou slijeda operacija, dakle sintaktiki, karakterizirati i sadraje mentalnih i/ili svjesnih stanja koji su semantike prirode. No to je problem za sebe i neu o tome ovdje duljiti. Takoer, ne vidi se ni razlika izmeu svjesnog i nesvjesnog. Mnogi procesi u mozgu nisu niti mentalni niti svjesni kako to da neko odvijanje procesa koji ukljuuju samo fizikalne objekte koji se ponaaju po fizikalnim zakonima jesu svjesni, a drugi koji ukljuuju iste objekte i zakone u istom organu, to nisu? Na vidiku nije neki principijelni odgovor na to pitanje i to smatram velikom tekoom za fizikaliste bilo koje vrste. Jasno, moe biti da bi se pokazalo da postoje tipovi fizkalnih procesa koji su iskljuivo vezani za svijest dok niti jedan takav proces nije sudionik ne-svjesnih procesa u mozgu i obratno, tipovi fizkalnih procesa koji su iskljuivo vezani uz ne-svjesno i ne pojavljuju se nikada kada imamo svjesne procese. Ali, i tada mi se ini da moe postojati samo korelacija tipa svjesno odreeeni tip fizikog dogaaja; i dalje nije jasno kako bi se iz samih teorija, formula i objekata koje oni ukljuuju, vidjelo da jedna vrsta tih teorija i formula opisuje svjesni proces a da druga vrsta formula to ne opisuje. Morali bismo korelirati, bona fide, izjave ispitanika s pronaenim i registriranim to se tada u mozgu ispitanika fiziki dogaa.

36

To i jest u stvari ono to se radi u neurofiziolokim istraivanjima i eksperimentima. Recimo da se ispitaniku pokazuje neki jednostavni objekt i da ispitanik mora imenovati taj objekt im ga postane svjestan. Postoje samo korelacije onog to ispitanik kae i zamijeenih fiziko-kemijskih procesa u mozgu u tim trenucima. Reakcije ispitanika obino, u veini sluajeva kasne oko 200 - 500 milisekudi; tj. ispitanik kae da je svjestan neega, u prosjeku, u navedenoj odgodi od 200 - 500 milisekundi ili ak i vie, nakon to se fiziko-kemijski procesi ve odvijaju nakon pokazivanja stimulusa (Nunn 1996, poglavlje 2.). Ne samo to, vrijeme od oko 200 milisekundi je najmanje vrijeme koliko mora trajati stimulus da bi subjekt uope mogao postati svjestan toga to mu se pokazuje. Ukoliko se stimulus pokazuje krae vrijeme, koliko god bio intenzivan, subjekt ga uope ne postaje svjestan. Prema tome, fizki

procesi prethode svjesnosti ispitanika. Oni se ne pojavljuju identino u vremenu. To sugerira razliku izmeu fizikih neuro-procesa i samih sadraja svijesti. Dakle, iz samih neuroznanstvenih istraivanja ini se kao da se sugerira da veza izmeu svijesti i fizikog u mozgu nije identitet nego da ima nekakav drugaiji oblik. Fizikalisti su nastojali pokazati da pojmovi i propozicije koje se referiraju na mentalno i fiziko (specifino modano) imaju isti status kao i ostali pojmovi i propozicije u znanosti. Pomou fenomenalnog aspekta boli mi odreujemo referenciju na ono to ostvaruje bol. To to ostvaruje bol i to je dakle u biti bol, jest skriveno i preputa se empirijskoj znanosti da to otkrije. Pogledajmo analogije s drugim pojmovima i propozicijama i nainu na koji znanost otkriva to je to. Standardni primjeri su munja i

37

elektrino pranjenje te voda i H 2 O (Smart 1959). Prvo, odreujemo referencu ostenzivno pokazujui, na primjer, na ono to ispunjava korita jezera, rijeka, bare itd. i pomou opisa prozirna tekuina bez okusa i mirisa; tome, to god da je, dajemo ime voda. Kasnije, kada znanost razvije svoje metode, i kada moemo detaljno analizirati od ega se sastoji prozirna tekuina bez okusa i mirisa, odnosno voda, mi ustanovljujemo da se sastoji od povezanih atoma vodika i kisika i to u omjeru 2:1. Dakle, sada imamo vezu izmeu pojmova voda i H 2 O, odnosno moemo rei voda je H 2 O. Karakteristika znanstvenih identifikacija smatrana je kontingentnom. To bi znailo da veza izmeu vode i H 2 O nije nuna, ve je sluajno to tako. U ovom naem svijetu, voda je ostvarena s H 2 O. To ne mora biti tako, smatrali su fizikalisti (Smart 1959). Ovaj nain odreivanja referencije i znanstvenog istraivanja poslije toga moemo primijeniti i na pojmove koji oznaavaju svjesne procese ili, openitije, mentalne procese. Uzeli smo bol kao primjer. Fenomenalni aspekt boli tj. kako mi osjeamo neki bol, odnosno kako izgleda biti u stanju bola odreuje referenciju. Zatim se potrae fizikalni dogaaji koji se dogaaju uvijek kada netko osjea tu bol. Fizikalni dogaaji koji se otkriju da se dogaaju u mozgu su u stvari ostvarenje te boli. Sada imamo vezu izmeu pjma bol i pojma fiziki modani proces . je skraenica za neku formulu ili niz formula koje opisuju fizike dogaaje u mozgu. Dakle, bol je fiziki modani proces . Veza izmeu boli i bila bi kontingentna. Mogue je da bol bude i neto drugo. No, paljivija analiza (Putnam 1975) pokazala je da je voda nuno H 2 O. Iako je ovo otkriveno empirijski tj. aposteriorno, ova

38

identifikacije je nuna. Nije mogue da ita to jest voda bude neto drugo nego H 2 O. Neto to jest prozirna tekuina bez okusa i mirisa moe biti i neto drugo nego voda, npr. supstanca s kemijskim sastavom XYZ (Putnam 1975), jer je ovo u stvari neodreen opis i moe referirati na vie razliitih stvari. Meutim, voda, kada je referencija jednom odreena, a ona moe biti odreena, i to je tako i bilo, i kada jo uope nemamo nikakvu ideju o moebitnom mikro, odnosno kemijskom sastavu, referira samo na jednu odreenu supstancu; Fregeovskim ona ili

Russellovskim rjenikom reeno, ona je vlastito ime koje tono odreuje jednu i samo jednu supstanciju (ovdje rabim pojam supstancija u kemijskom smislu), a to je voda; a voda je H 2 O i nita drugo! Voda je H 2 O i kada mi to jo ne znamo! Supstancija s kemijskim sastavom XYZ, iako ima iste povrinske karakteristike kao i voda nema okus, miris niti boju svakako nije voda, jer ima kemijski sastav drugaiji od H 2 O, a za neto to ima drugaiji sastav od H 2 O ne bismo niti sluajno rekli da je voda. Isti postupak bi sada morao vrijediti i za neki fenomenalni mentalni pojam, npr. bol. Bol ne bi dakle kontingentno, nego nuno bio . Nita drugo osim ne bi bilo bol. Veza izmeu pojma bol i morala bi biti nuna. bi izricalo bit, esenciju, bola isto kao to H 2 O izrie bit, esenciju, vode. No, ne vidi se kako bi ikakva nunost postojala izmeu fenomenalnog aspekta boli i isto fizikalnih dogaaja te, dakle, pojma bol i opisa dogaaja u mozgu nizom formula . Zar je bit bola ili bilo kojeg drugog svjesnog dogaaja izreena bezlinim nizom fizikih dogaaja i formulama kojima se ti fiziki dogaaji opisuju? Zar

39

upravo bit bola nije u tome kako izgleda biti u stanju tog bola odnosno kakvu unutranju kvalitetu mi osjeamo kada nas neto boli. Bit je upravo u kvaliji bola. Mi nemamo introspekciju nego kvalitetu stanja odnosno kvalije. To je ono to je za nas vano kod bola ili bilo kojeg drugog svjesnog dogaaja. Kod fenomenalne svijesti osjeta i percepcije vano nam je kako izgleda biti u nekom osjetilnom stanju. Kod propozicionalne svijesti vano nam je svjesno prepoznavanje i intencionalno baratanje sadrajem kojeg sadre reprezentacije propozicija odreenog

propozicionalnog stava. Kako je to neki fiziki proces ? S druge strane, token-token teorija zastupa slabiju tvrdnju od type-type teorije, ona tvrdi da je svako mentalno stanje ostvareno nekim fizikim stanjem. Vidimo da type teorija implicira token teoriju, ali da obrnuto ne vrijedi. Isti tip mentalnog stanja, u token-token teoriji, ne mora uvijek biti realiziran istim fizikim procesom. No, on jest realiziran nekim fizikim procesom, ovakvim ili onakvim, koji se dakle, opisuje fizikalno. Gornji argument, kojim se pokazuje kako iz fiziklanih formula nita ne slijedi o svjesnosti i mentalnim sadrajima, bilo fenomenalnim, bilo propozicionalnim, primjenjuje se i na token-token teoriju. No ipak, u jednom token-token teorija ima veu prihvatljivost nego type-type teorija. Sada je mogua tvrdnja da je mentalno i svjesno samo kontingentno vezano za fiziko. Isti mentalni proces ili stanje moe biti ostvareno razliitim fizikim procesima. Ali, ne znai li to ipak da je onda bit mentalnog u neem drugom tj. pomou neeg drugog odreujemo bit mentalnog ukoliko razliiti procesi ostvaruju jedno te isto u mentalnom

40

smislu. Kako identificiramo iste mentalne dogaaje kada nisu uvijek identini istim fizikim procesima, a token teoretiari tvrde da mentalno jest identino s nekim(!) fizikim procesom? Mislim da je to problem sam za sebe i da nije dat niti jedan zadovoljavajui odgovor. Standardni odgovor je da se mentalno identificira prema funkcijama, odnosno prema uzrocima i posljedicama, koje ova token mentalna stanja imaju (npr. Lewis 1966). Ali, sada imamo izravni kolaps token-token fizikalizma u funkcionalizam. Isto razmatranje, gore navedeno, o kolapsu type teorije moe se na ovom mjestu primijeniti i na token teoriju.

SUPERVENIJENCIJA

Teorija supervenijencije (Beri 1988, Kim 1993, Horgan 1981, 1993, Haugeland 1982, Melnyk 1991), jest teoretski aparat koji je izgraen kako bi se na stroi i bolji nain odredile veze izmeu odreenih bazinih entiteta i viih ili veih cjelina koje ine strukturirane kombinacije ovih bazinih entiteta. Ona ima irju teoretsku primjenu, moe se primijeniti na uzrokovanje, u odreivanju moralnih vrijednosti i pojmova, u ontologiji itd. Ovdje u prikazati osnovnu primjenu na problem um-tijelo. Ponekad se supervenijencija u smislu superveniranja mentalnog nad fizikim karakterizira slijedeim iskazima (Melnyk 1991):

1. Nuno, ukoliko postoji razlika u mentalnom, postoji i razlika u fizikom. 2. Nuno, ukoliko nema razlike u fizikom, nema razlike niti u mentalnom. 3. Nije mogue da postoji razlika u mentalnom, ali da nema razlike u fizikom.

41

Sada u ukratko objasniti to to znai. Teorija supervenijencije je trebala posluiti fizikalistima kao orue pomou kojeg bi se tono odredile veze izmeu temeljnih entiteta i svojstava, koji su fiziki entiteti i/ili fizika (fizikalna) svojstva, i svojstava vieg reda, a za koja fizikalisti smatraju da ne postoje kao specijalne supstancije i neovisni entiteti od dijelova i naina kako su ti elementarni dijelovi povezani u cjelinu. Dakle, prema fizikalistima, fiziko determinira sve to postoji u naem svijetu. Preciznije reeno, sve to postoji izrasta iz temeljnih fizikih entiteta, a to su mikrofiziki objekti i fizikalni zakoni koji vladaju meu njima. Teoretiari supervenijencije ovo odreuju kao bazu supervenijencije, odnosno, mikrofiziki objekti i zakoni koji vrijede za mikrofizike objekte, dogaaje i procese su baza supervenijencije, a njihova su svojstva subvenijentna svojstva. Sve to je na intermedijarnom i makro nivou determinirano je bazom supervenijencije. Na primjer, ak i fizikalni zakoni koji vrijede u svijetu makrofizike, posljedica su bazinih zakona mikrofizike. Sami fiziari kau da zakoni mikrofizike objanjavaju i mikrosvijet i odreuju kako izgleda svijet makrofizike - on je ovisan o kompleksnim odnosima u mikrosvijetu (Wichmann 1988). Ipak, formuliranje supervenijencije nije jedinstveno i jednoznano. Ovisi tono koju svrhu elimo postii i tako se mogu formulirati slabije i jae varijante supervenijencije. Tako postoji nekoliko glavnih oblika supervenijencije, slaba, jaka, lokalna, globalna, supervenijencija Nadsvojstava, superdupervenijencija. No, ovdje nije cilj iscrpno razmotriti sve mogue formulacije supervenijencije i njihovih posljedica samo to bi moglo biti dostatno za jedan cjeloviti rad nego samo elim ukazati primjenu u filozofiju uma.

42

Pogledajmo navedene tri propozicije pomou kojih smo karakterizirali supervenijenciju. Supervenijentnim rjenikom reeno, prva propozicija bi odredila da u bazi supervenijencije mora postojati fizika razlika ukoliko imamo razliite mentalne dogaaje. Ukoliko imamo dva razliita mentalna dogaaja, moramo imati dva razliita (mikro)fizika dogaaja kao njihove subvenijente. Ovi (mikro)fiziki dogaaji, svaki za sebe, konstituiraju mentalni dogaaj; mentalni dogaaj se sastoji samo u svijetlu ostvarenja nekih (mikro)fizikih procesa. Drugo, isti (mikro)fiziki proces uvijek je baza istog mentalnog procesa. Tree, mogue je da jedna te ista vrsta mentalnih procesa supervenira nad razliitim (mikro)fizikim dogaajima. ini se da ovako formulirana supervenijencija, najea u filozofiji uma ide vie u smjeru token fizikalizma, no, naravno, dade se formulirati i oblik koji bi bio za upotrebu type fizikalistima. Neki teoretiari supervenijencije se pak, zbog posebnosti teorije, ne ele svrstati niti u jedan tabor smatrajui samu supervenijenciju drugaijom od ovih fizikalizama.

Komentari: Ukoliko elite, komentare i sugestije moete poslati na adresu:

davor@ifzg.hr

Napomena: Dva poglavlja ove skripte, Fizikalizmi i Supervenijencija, objavljeni su prvi put kao prvi dio mog lanka Ljudski um, ljudski mozak i praktinost koji je izaao u knjizi ebec, M. S., G. Sabol, M. aki i M. Kotrla Topi

43

(urednici), Mozak i um trajni izazov ovjeku, Zagreb, Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar, 2006. Zahvaljujem se urednicima za doputenje da dio tog teksta upotrijebim i ovdje.

BIBLIOGRAFIJA

Odlini udbenci filozofije uma su slijedei: Braddon-Mitchell, D. and F. Jackson (1996), Philosophy of Mind and Cognition, Oxford, Blackwell Crane, T.(2001), Elements of Mind, Oxford, Oxford University Press Heil, J.(1998), Philosophy of Mind, London, Routledge Lowe, E.J.(2000), An Introduction to the Philosophy of Mind, Cambridge, Cambridge University Press Vrlo korisne zbirke lanaka su: Block, N., O. Flanagan, G. Guzeldere(eds.)(1997), The Nature of Consciousness, Cambridge, Mass., MIT Press Heil, J.(ed.)(2003), Philosophy of Mind: A Guide and Anthology, Oxford, Oxford University Press OConnor, T., D.Robb(eds.)(2003), Philosophy of Mind: Contemporary Readings, London and New York, Routledge

Slijede navedene bibliografske jedinice:

Armstrong, D.(1968), A Materialist Theory of Mind, London, Routledge and Kegan Paul Bealer, G.(1984), Mind and Anti-Mind: Why thinking Has No

44

Functional Definition, u French, P., H. Wettstein, T.Uehling (eds.), Midwest Studies in Philosophy IX, Morris: University of Minnesota Press Beri, B.(1988), Supervenijencija, Filozofska istraivanja, 25 (2): 507-519. Block, N.(1978), Troubles with Functionalism, u Savage, C. W. (ed.): Perception and Cognition, University of Minnesota Press Broad, C. D.(1925), Mind and Its Place in Nature, London, Routledge and Kegan Paul Churchland, P.M.(1985), Reduction, Qualia, and the Direct Introspection of Brain States, Journal of Philosophy, 82 (1): 8-28. Dennett, D.(1978), Brainstorms, Hassocks, Harvester Press Descartes, R.(1911), The Philosophical Works of Descartes, prijevod na engleski, Haldane, E.S. i Ross, G.R.T., Cambridge, Cambridge University Press Ershov, Yu. L., E.A. Palyutin(1984), Mathematical Logic, Moscow, Mir Publishers Foster, J.(1991), The Immaterial Self, London and New York, Routledge Hardin, C.L.(1987), Qualia and Materialism: Closing the Explanatory Gap, Philosophy and Phenomenological Research, 48 (2): 281-298. Haugeland, J.(1982), Weak Supervenience, American Philosophical 19 (1): 93-104. Hill, C.(1991), Sensations, Cambridge, Cambridge University Press Horgan, T.(1981), Token Physicalism, Supervenience, and the Generality of Physics, Synthese, 49 (3): 395-413. Horgan, T.(1993), From Supervenience to Superdupervenience, Meeting the Demands of a Material World, Mind, 102 (408): 555-586. Quarterly,

45

Jackson, F.(1982), Epiphenomenal Qualia, Philosophical Quarterly, 32 (2): 127136. Johnson-Laird, P.(1993, 2nd ed.), The Computer and the Mind, London, Fontana Press Kim, J.(1993), Supervenience and Mind, Cambridge, Cambridge University Press Kittel, C., Knight, W., Ruderman, M.(1982), Mehanika, prijevod s engleskog: Nikola Zovko, Zagreb, Tehnika knjiga Lewis, D.(1966), An Argument for the Identity Theory, Journal of Philosophy, 63 (1): 17-25. Lewis, D.(1997), What Experience Teaches, u Block, N., O. Flanagan, G. Guzeldere(eds.)(1997) Locke, J.(1959, 1690), An Essay Concerning Human Understanding, edited by Fraser, A.C., London, Constable Malebranche, N. (1997, 1688), Dialogues on Metaphysics and on Religion, edited by Jolley, N. and translated by Scott, D., Cambridge, Cambridge University Press Maund, B.(1995), Colours, Cambridge, Cambridge University Press Melnyk, A.(1991), Physicalism: From Supervenience to Elimination, Philosophy and Phenomenological Research, 51 (3): 573-587. Miller, A.(1998), Philosophy of Language, London, University College London Press Nunn, C.(1996), Awareness, London, Routledge Papineau, D.(2002), Thinking About Consciousness, Oxford, Oxford University Press Penrose, R.(1989), The Emperors New Mind, Oxford, Oxford

46

University Press Penjak, D.(1995), Turingovi strojevi, Gdelov teorem i Searleova soba, Trei program Hrvatskog radija, 48: 11-15. Penjak, D.(2002), Eliminacija eliminativizama, Prolegomena, 1 (1): 19-33. Place, U.T.(1956), Is Consciousness a Brain Process?, British Journal of Psychology, 47: 44-50. Putnam, H.(1975), Mind, Language and Reality, Philosophical Papers, Volume 2, Cambridge, Cambridge University Press Rey, G. (1997), A Question About Consciousness, u Block, N., O. Flanagan, G. Guzeldere(eds.)(1997) Robinson, H.(1993)(ed.), Objections to Physicalism, Oxford, Clarendon Press Rothman, M.(1966), The Laws of Physics, Harmondsworth, Penguin Sesardi, N.(1984), Fizikalizam, SSOS Shoemaker, S. (1997), The Inverted Spectrum, u Block, N., O. Flanagan, G. Guzeldere(eds.)(1997) Smart, J. J. C.(1959), Sensations and Brain Processes, Philosophical Review, 68 (2): 141-156. Stich, S. (1983), From Folk Psychology to Cognitive Science, Cambridge, Mass., MIT Press Strnad, J.(1985), Mala kvantna fizika, prijevod sa slovenskog: Kreimir Adami, Zagreb, kolska knjiga Trahtenbrot, B. A.(1978 ), to su algoritmi, Zagreb, kolska knjiga White, S.(1997), The Curse of the Qualia, u Block, N., O. Flanagan, G. Guzeldere(eds.)(1997)

47

Wichmann, E.(1988), Kvantna fizika, prijevod s engleskog: Nikola Zagreb, Tehnika knjiga

Zovko,

48