Matematika

Sadraj
I Elementi opte algebre

1. Algebra sudova
1.1. Elementi algebre sudova . . . . . . . 1.2. Logike operacije . . . . . . . . . . . 1.2.1. Negacija (inverzija) . . . . . . 1.2.2. Konjunkcija (logiki proizvod) 1.2.3. Disjunkcija (logika suma) . . 1.2.4. Implikacija . . . . . . . . . . . 1.2.5. Ekvivalencija . . . . . . . . . 1.3. Tautologija, kontradikcija . . . . . . 1.4. Osobine logikih operacija . . . . . . 2.1. Uvodni pojmovi . . . . . . . . . 2.2. Operacije skupova . . . . . . . . 2.2.1. Unija skupova . . . . . . 2.2.2. Presjek skupova . . . . . 2.2.3. Razlika skupova . . . . . 2.3. Partitivni skup . . . . . . . . . 2.4. Dekartov proizvod skupova . . . 2.5. Binarne (dvolane) relacije . . . 2.5.1. Funkcije (preslikavanja) 2.6. Inverzna funkcija . . . . . . . . 2.7. Sloena funkcija . . . . . . . . . 2.8. Binarna operacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
3
5 6 6 6 7 7 8 9 10
2. Elementi algebre skupova
12
12 14 14 14 17 19 20 21 22 25 26 28 30 30 31 31
3. Realni brojevi
3.1. Struktura realnih brojeva . . . . . . 3.1.1. (I) Aksiome sabiranja . . . . 3.1.2. (II) Aksiome mnoenja . . . 3.1.3. (l, II) Povezanost sabiranja i
. . . . . . . . . . . . . . . . . . mnoenja i
30
ii
Sadraj 3.1.4. (III) Aksiome poretka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3.1.5. (I, III) Povezanost operacije sabiranja i relacije poretka u R 3.1.6. (II, III) Povezanost operacije mnoenja i relacije poretka u R 3.1.7. (IV ) Aksioma potpunosti (neprekidnosti) . . . . . . . . . . Neka opta algebarska svojstva realnih brojeva . . . . . . . . . . . . Ogranieni i neogranieni podskupovi skupa realnih brojeva . . . . Vanije klase realnih brojeva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3.4.1. Prirodni brojevi i princip matematike indukcije . . . . . . . 3.4.2. Skup cijelih brojeva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3.4.3. Skup racionalnih brojeva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3.4.4. Skup iracionalnih brojeva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Prebrojivi i neprebrojivi skupovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3.5.1. Pojam prebrojivog i neprebrojivog skupa . . . . . . . . . . . Brojna prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Proirena oblast realnih brojeva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Brojni intervali. Apsolutna vrijednost realnog broja. Okolina take 3.8.1. Brojni intervali . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3.8.2. Apsolutna vrijednost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3.8.3. Okolina take . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Njutnova binomna formula . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32 32 32 32 33 36 38 38 43 43 45 46 46 47 49 49 49 50 54 55
3.2. 3.3. 3.4.
3.5. 3.6. 3.7. 3.8.
3.9.
II Osnovi linearne algebre

1. Matrice
1.1. Pojam i vrsta matrice . . . . . . . . . . . . . . . 1.2. Jednakost matrica . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.3. Operacije sa matricama . . . . . . . . . . . . . 1.3.1. Sabiranje matrica i mnoenje skalarom . 1.3.2. Mnoenje matrica . . . . . . . . . . . . . 1.4. Transponovana matrica . . . . . . . . . . . . . . 1.5. Stepen kvadratne matrice. Matrini polinom . . 1.6. Determinante . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.6.1. Pojam determinante . . . . . . . . . . . 1.6.2. Osobine determinanata . . . . . . . . . . 1.6.3. Izraunavanje vrijednosti determinanata 1.6.3.1. Minor i kofaktor . . . . . . . . 1.6.3.2. Vrijednost determinanata . . . 1.6.4. Vandermondeova determinanta . . . . . 1.7. Inverzne matrice . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.8. Matrine jednaine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
61
63
63 65 66 66 68 70 73 76 76 79 82 82 83 89 91 96
Sadraj
iii
1.9. Rang matrice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 1.9.1. Pojam ranga matrice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 100 1.9.2. Praktino odredivanje ranga matrice . . . . . . . . . . . . . . . . . . 106
2. Sistemi linearnih jednaina
2.1. Pojam sistema linearnih jednaina . . . . . . . . . . . . . . . 2.2. Metode rjeavanja sistema linearnih jednaina . . . . . . . . 2.2.1. Kramerova metoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.2.1.1. Ispitivanje saglasnosti sistema . . . . . . . . 2.2.2. Matrina metoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.2.3. Gausova metoda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 2.2.4. Saglasnost nehomogenog sistema od m jednaina sa n 2.3. Sistem linearnih homogenih jednaina . . . . . . . . . . . . . 3.1. Pojam, baza i dimenzija vektorskog prostora . . 3.2. Sistemi vektora . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3.2.1. Koordinate vektora u razliitim bazama 3.3. Euklidski prostor . . . . . . . . . . . . . . . . . 3.4. Linearne transformacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . nepoznatih . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . .
112
112 115 115 116 120 123 128 133 137 142 145 146 149
3. Vektorski prostor
137
III Realne funkcije jedne realne promjenljive

1. Pojam i podjela funkcija jedne realne promjenljive
1.1. Algebarske funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.1. Algebarski polinomi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.1.1. a) Rastavljanje polinoma na linearne faktore 1.1.1.2. b) Teorema identinosti polinoma . . . . . . 1.1.1.3. c) Izraunavanje vrijednosti polinoma . . . . 1.1.2. Racionalne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.3. Iracionalne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1.1.4. Transcendentne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
151
153
155 155 156 159 160 160 161 161
2. Neka svojstva funkcija
2.1. Ograniene funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 162 2.2. Parne, neparne i periodine funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 163 2.3. Monotone funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164 3.1. Osnovni pojmovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 166 3.2. Granina vrijednost niza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 168
162
3. Nizovi i njihove granine vrijednosti
166
iv
Sadraj 3.3. Taka nagomilavanja beskonanog niza i osnovne teoreme o nizovima . . . . 171 3.3.1. Operacije sa graninim vrijednostima nizova . . . . . . . . . . . . . . 175 3.3.2. Opti kriterijum konvergencije nizova . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179
4. Granina vrijednost funkcije

4.1. 4.2. 4.3. 4.4. 4.5. 4.6.
Pojam granine vrijednosti funkcije y = f (x) u taki x0 Uslovi za postojanje granine vrijednosti funkcije . . . Lijeva i desna granina vrijednost funkcije . . . . . . . Osnovne teoreme o graninim vrijednostima funkcija . Beskonane granine vrijednosti funkcije f (x) . . . . . Granina vrijednost funkcije f (x) kada x . . . .
. . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
. . . . . .
183
183 185 186 188 190 191
5. Neke granine vrijednosti
5.1. Broj e . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 sin x 5.2. f (x) = . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197 x 6.1. 6.2. 6.3. 6.4. 6.5. 6.6. 6.7. 7.1. 7.2. 7.3. 7.4. 7.5. Neprekidnost funkcije u taki . . . . . . Geometrijska interpretacija neprekidnosti Primjeri neprekidnih funkcija . . . . . . Prekidne funkcije . . . . . . . . . . . . . Ravnomjerna (uniformna) neprekidnost . Osnovne osobine neprekidnih funkcija . . Neprekidnost sloene i inverzne funkcije . Stepena funkcija . . . . Eksponencijalna funkcija Logaritamska funkcija . Trigonometrijske funkcije Inverzne trigonometrijske 7.5.1. y = arcsin x . . . 7.5.2. y = arccos x . . . 7.5.3. y = arctg x . . . 7.5.4. y = arcctg x . . . . . . . . . . . funkcije f (x) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
195
6. Neprekidnost funkcije
199
199 200 201 203 205 206 210 212 215 215 217 218 218 219 220 221 222 226 227 229
7. Elementarne funkcije i njihove osobine
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . funkcije (ciklometrijske funkcije) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
212
8. Izvod funkcije
8.1. 8.2. 8.3. 8.4.
Pojam izvoda . . . . . . . . . . . . . . . . Geometrijska interpretacija izvoda . . . . . Lijevi i desni izvod funkcije f (x) u taki x0 Izraunavanje izvoda elementarnih funkcija
222
Sadraj 8.4.1. 8.4.2. 8.4.3. 8.4.4. 8.4.5. 8.4.6. 8.4.7. 8.4.8. 8.4.9. 9.1. 9.2. 9.3. 9.4. 9.5. Osnovne teoreme . . . . . . . . . . . . . . lzvod inverzne funkcije . . . . . . . . . . . Izvod sloene funkcije . . . . . . . . . . . . Izvod stepene funkcije . . . . . . . . . . . Izvod logaritamske funkcije . . . . . . . . lzvod eksponencijalne funkcije . . . . . . . Izvod trigonometrijskih funkcija . . . . . . Izvod inverznih trigonometrijskih funkcija Izvod eksponencijalno-stepene funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
v 229 232 232 233 234 235 236 237 238
9. Diferencijal funkcije
Pojam diferencijala funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . Geometrijsko znaenje diferencijala . . . . . . . . . . . . . Pravila za izraunavanje diferencijala . . . . . . . . . . . . Tablica izvoda i diferencijala elementarnih funkcija . . . . Izvodi i diferencijali vieg reda funkcije jedne promjenljive 9.5.1. Izvod vieg reda funkcije f (x) . . . . . . . . . . . . 9.5.2. Diferencijal vieg reda funkcije f (x) . . . . . . . . .
240
240 241 243 244 245 245 246
10.Lokalni ekstremi funkcije
10.1. Pojam lokalnog ekstrema . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 248 11.1. Osnovne teoreme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250
248
11.Teoreme o srednjoj vrijednosti
250
12.Prividno neodredeni izrazi. Lopitalovo pravilo
12.1. Lopitalova teorema . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 254 12.2. Neodredeni izrazi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256 13.1. Ispitivanje monotonosti funkcije . . . . . . 13.2. Ekstremne vrijednosti funkcije . . . . . . . 13.3. Najmanja i najvea vrijednost funkcije . . 13.4. Konveksnost i konkavnost. Prevojne take 13.4.1. Konveksnost i konkavnost funkcije . 13.4.2. Prevojne take . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
254
13.Primjena izvoda pri ispitivanju toka funkcije
258
258 262 266 268 268 269
14.Asimptote krivih linija
14.1. Pojam i vrste asimptota . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 273
273
15.Opta ema ispitivanja funkcija
278
vi
Sadraj
IV Realne funkcije dviju realnih promjenljivih

1. Pojam metrikog prostora. Otvoreni i zatvoreni skupovi 2. Denicija funkcije dvije promjenljive
283
285 288
3. Granina vrijednost i neprekidnost funkcije dvaju realnih promjenljivih veliina 290

3.1. Granine vrijednosti funkcije z = f (x, y) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 290 3.2. Neprekidnost funkcije z = f (x, y) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 294 4.1. 4.2. 4.3. 4.4. Pojam parcijalnog izvoda . . . . . . . . . . . . Geometrijsko znaenje parcijalnih izvoda . . . Parcijalni izvodi vieg reda . . . . . . . . . . . Diferencijabilnost i totalni diferencijal funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 298 299 300 302
4. Djelimini (parcijalni) izvodi funkcije z = f (x, y)
298
5. Ekstremne vrijednosti funkcije z = f (x, y)

5.1. Lokalni ekstremi
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 305 . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
305
308
308 308 308 309
6. Uslovni ekstremi
6.1. Pojam uslovnog ekstrema . . . . . . . . 6.2. Metode za odredivanje uslovnih ekstrema 6.2.1. Metod eliminacije . . . . . . . . . 6.2.2. Lagranov metod . . . . . . . . .
V Integralni raun
1. Primitivna funkcija - neodredeni integral 2. Osnovna svojstva i pravila integracije 3. Tablica osnovnih integrala 4. Metode integracije
313
315
1.1. Pojam primitivne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315
318 320 322
4.1. Metoda smjene (supstitucije) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 322 4.2. Metoda parcijalne (djelimine) integracije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 327 5.1. Razlaganje racionalnih funkcija na elementarne razlomke . . . . . . . . . . . 333 5.2. Integracija racionalnih funkcija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 336
5. Integrali racionalnih funkcija
333
Sadraj
vii
6. Odredeni integral
6.1. 6.2. 6.3. 6.4. 6.5.
Pojam Rimanova integrala . . . . . . . . . . . . Geometrijska interpretacija Rimanovog integrala Pojam Darbuovih suma i njihove osobine . . . . Integrabilnost funkcija . . . . . . . . . . . . . . Osnovne osobine odredenog integrala . . . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
340
340 341 342 343 344
7. Veza izmedu odredenog i neodredenog integrala 8. Metode integracije u odredenom integralu
7.1. Odredeni integral sa promjenljivom gornjom granicom . . . . . . . . . . . . . 348 8.1. Metoda smjene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 352 8.2. Metoda djeliminog integrisanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 353 9.1. Kvadratura ravnih povrina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 355
348
352
9. Primjena odredenog integrala
355
10.Nesvojstveni (uopteni) integrali
10.1. Pojam uoptenog integrala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 360 10.2. Integrali s beskonanim granicama integracije . . . . . . . . . . . . . . . . . 360 10.3. Nesvojstveni integral u odnosu na funkciju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 365
360
VI Diferencijalne jednaine
1. Denicija i obrazovanje diferencijalnih jednaina 2. Singularno rjeenje diferencijalne jednaine 3. Diferencijalne jednaine prvog reda
371
373 379 384
3.1. Diferencijalne jednaine sa razdvojenim promjenljivima . . . . . . . . . . . . 384 3.2. Homogene diferencijalne jednaine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 388 3.3. Linearne diferencijalne jednaine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 392 3.3.1. Diferencijalne jednaine koje svodimo na linearne diferencijalne jednaine398 3.3.1.1. Bernulijeva diferencijalna jednaina . . . . . . . . . . . . . . 398 3.3.1.2. Kleroova diferencijalna jednaina . . . . . . . . . . . . . . . 399 3.4. Diferencijalne jednaine drugog reda koje se svode na diferencijalne jednaine prvog reda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 401
4. Homogene linearne diferencijalne jednaine drugog reda
408
viii
Sadraj
5. Linearne diferencijalne jednaine drugog reda sa konstantnim koecijentima 414

5.1. Homogena linearna diferencijalna jednaina . . . . . . . . . . . . . . . . . . 414 5.2. Nehomogena linearna diferencijalna jednaina . . . . . . . . . . . . . . . . . 418
Predgovor
Ova knjiga je napisana prema programu predmeta Matematika na Ekonomskom fakultetu u Istonom Sarajevu, pa je prvenstveno namijenjena studentima ekonomskog usmjerenja. Zbog raznovrsnosti ciljeva matematike nije lako utvrditi koja znanja i koliko znanja treba pruiti naim studentima kada se od matematike sve vie zahtijeva sve vea primjena njenih znanja kako u prirodnim, tako i u ekonomskim, proizvodnim i drutvenim naukama. Materija koja se izlae podijeljena je na est poglavlja: Elementi opte algebre, Osnove linearne algebre, Realne funkcije jedne realne promjenljive, Realne funkcije dviju realnih promjenljivih, Integralni raun, Diferencijalne jednaine. Na kraju knjige dat je spisak koriene literature. Osnovna koncepcija udbenika je klasina. Po svojoj strukturi, po obradenoj materiji, udbenik omoguuje koordinaciju nastave matematike sa nastavom drugih predmeta. Recenzenti dr M.Pikula, dr M.Peji su svojim sugestijama i primjedbama doprinijeli da se kvalitet rukopisa pobolja, da se otklone izvjesni nedostaci i pogreke, na emu im dugujem zahvalnost. Sve primjedbe i sugestije korisnika ovog udbenika primiemo sa zahvalnou. B. Lui
I Elementi opte algebre
1. Algebra sudova
1.1. Elementi algebre sudova
Algebra sudova izgraduje se na isti nain kao i mnogobrojne matematike teorije. Za osnovne pojmove uzimamo neku klasu objekata, ili neka svojstva, odnose i operacije na tim objektima. Te osnovne pojmove smatramo polaznim i za njih nije potrebno dati nikakve denicije u samoj teoriji. Oni nisu izabrani proizvoljno, nego tako da odgovaraju matematikom sadraju koji mora opisati matematika teorija. Osnovne pojmove obino objanjavamo na primjerima. Osnovni objekt koji prouava algebra sudova jeste elementarni sud, na primjer: "Broj 20 je djeljiv sa 4". "Svi studenti ne ue dobro". "Broj 30 je vei od broja 60", itd. Od elementarnih sudova moemo pomou logikih operacija graditi sloene sudove. Tim logikim operacijama odgovaraju, u obinom jeziku, rijei: "i", "ili", "ako,..onda", "ne" i druge. Od elementarnih sudova: "Radio-stanica radi" "Na prijemnik je podeen na talas radio-stanice" "Mi sluamo emisiju" moe se izgraditi sloeni sud: Radio-stanica radi i na prijemnik je podeen na talas radio-stanice i mi sluamo emisiju. Smatraemo da svi elementarni sudovi, koje posmatramo, imaju jedno od svojstava: biti istinit ili biti neistinit (laan). Sloeni sudovi bie istiniti ili neistiniti u zavisnosti od istinitosti sudova od kojih su sastavljeni i tada govorimo o njihovoj "vrijednosti istinitosti". Osnovni zadatak matematike logike je prouavanje tih zavisnosti. Sudu moemo dati opisnu deniciju suda. Pod sudom se podrazumijeva iskaz koji ima smisla i za koji vae sljedei principi: 1. Princip iskljuenja treeg. Svaki sud ima bar jednu od osobina istinitosti, tj. ne postoji sud koji ne bi bio ni istinit ni neistinit, 5
Elementi opte algebre

2. Princip kontradikcije. Svaki sud ima najvie jednu od osobina istinitosti, tj. nema suda koji bi bio istinit i neistinit.
U matematici istinit sud nazivamo teoremom ili stavom.
1.2. Logike operacije

Razmotriemo logike operacije pomou kojih od elementarnih sudova izgradujemo sloene. U obinom govoru logike operacije esto nazivamo i logikim veznicima. Pri prouavanju logikih operacija koristimo se sistemom simbolikih oznaka. Dogovorno emo elementarne sudove oznaavati malim slovima abecede: a, b, c, itd., a vrijednost njihove istinitosti sa " " ili "1" ako je sud istinit, a sa "" ili "0" ako je sud neistinit. Medu elementima " " i "", odnosno 1 i 0, deniu se operacije od kojih su osnovne: negacija, konjunkcija, disjunkcija, implikacija i ekvivalencija.
1.2.1.
Negacija (inverzija)
Najjednostavnija operacija algebre sudova jeste operacija negacije kojoj, u obinom govoru, odgovara rije "ne", "nije". Oznaavamo je simbolima ili ( ). Ako je a neki sud, na primjer, "3 je djelitelj od 5", onda je a novi sloeni sud. "3 nije djelitelj od 5" ili "Nije istina da je 3 djelitelj od 5" Sud a itamo "non a". Sud a istinit je ako je sud a neistinit i neistinit ako je sud a istinit. Odgovarajua tablica vrijednosti istinitosti
1.2.2.
Konjunkcija (logiki proizvod)
Ovu operaciju oznaavamo simbolom "" kog stavljamo izmedu sudova. Ako su a i b sudovi, onda je a b novi sloeni sud (itamo: "a et b"). Sloeni sud a b istinit je onda i samo onda ako a i b imaju vrijednost istinitosti , tj. = , ali = , = , = . Ova operacija prema smislu odgovara vezniku "i". Elementarni sudovi, na primjer: "4 je djeljivo sa 2", "10 je vee od 5" - istiniti su, a "3 je djeljivo sa 5" i "3 je vee od 5" - neistiniti su, zbog toga e sloeni sud "4 je djeljivo sa 2" i " 10 je vee od 5" biti istiniti. Sloeni sudovi: "4 je djeljivo sa 2 i 3 je vee od 5", "3 je djeljivo sa 5 i 10 je vee od 5", "3 je djeljivo sa 5 i 3 je vee od 5" - neistiniti su.
Algebra sudova
Djelovanje operacije konjunkcije moemo predstaviti pomou tablice vrijednosti istinitosti: a\b
1.2.3. Disjunkcija (logika suma)

Ovoj operaciji odgovara veznik "ili". Veznik "ili" u mnogim evropskim jezicima ima dva razliita znaenja. U jednom se primjeru radi o iskljuujuem "ili", a u drugom o neiskljuujuem "ili". Na primjer, ako imamo dva neistinita suda a i b, tada e i sloeni sud "a ili b" biti neistinit. Ako je a istinit sud, a b neistinit ili a neistinit a b istinit, tada je sloeni sud "a ili b" istinit. ta je, medutim, s vrijednou istinitosti suda a ili b ako su a i b istiniti? Hoemo li njega smatrati istinitim ili lanim? U obinom govoru "ili" shvaamo jedanput u jednom, a drugi put u drugom smislu. U prvom sluaju kada sloenu izjavu smatramo istinitom, govorimo o neiskljuujuem "ili", a u drugom o iskljuujuem "ili". Logiku operaciju, koja odgovara neiskljuujuem "ili", nazivamo disjunkcijom. Oznaavaemo je znakom . Iz navedenih razmatranja slijedi za operaciju disjunkcije sljedea denicija: Ako su a i b dva suda, tada je njihova disjunkcija a b (itamo: a vel b) sloen sud koji je neistinit onda i samo onda kada su neistiniti i a i b. Prema datoj
deniciji za operaciju disjunkcije imamo tablicu vrijednosti istinitosti:

a\b
Primjer disjunkcije : od sudova "3 je vee od 2" i "2 je vee od 4" moemo formirati sud "3 je vee od 2" ili "2 je vee od 4". Tablica vrijednosti istinitosti za logiku operaciju koja odgovara iskljuujuem "ili" izgleda: a\b
Sud "a ili b ali ne oba" nazivamo ekskluzivnom disjunkcijom. Ovaj sud izraava se formulom (a b) (b a) i obiljeava b.
1.2.4. Implikacija
Jedna od najvanijih operacija algebre izjava jeste implikacija. Za nju emo upotrebljavati simbol "=". Implikaciju deniemo ovako:
Ako su a i b dva suda, onda je a = b (itamo: a implicira b) sloen sud koji je istinit uvijek, osim ako je a istinit, a b neistinit sud.
Tablica vrijednosti istinitosti za implikaciju izgleda ovako:
a\b
Operacija implikacije odgovara, u odredenom smislu, veznicima "ako,...,onda". Primjeujemo odmah da je ta korespondencija priblina. Na osnovu denicije, na primjer, imamo; "Ako je 2 puta 2 pet, onda je 3 puta 3 devet" istinit sud, "Ako je 2 puta 2 etiri, onda je 3 puta 3 osam" laan sud. Analizom razliitih znaenja navedenih veznika bavili su se najvei logiari od starih Grka do danas. Naveemo, tek radi primjera, takve upotrebe izraza "ako je a, onda je b".
a) "Ako grijemo neko tijelo, onda ono poveava zapreminu". Ovdje "ako,..., onda" opisuje
uzrono-posljedinu vezu izmedu a i b.
b) Neto drugaiji smisao imaju veznici "ako,...,onda" u ovoj izjavi:"Ako (Svi su ljudi smrtni
i Sokrat je ovjek), onda (Sokrat je smrtan)." Ovdje, "ako,..., onda" izraava logiku posljedicu. U nizu primjera pogodnije je sud a = b zamijeniti sudom (a b). Takvo shvatanje implikacije istie injenicu da pri istinitosti a = b ne moe nastupiti sluaj da a bude istinit, a b laan sud. To odgovara vanom svojstvu implikacije da istina moe implicirati la. Mi emo smatrati da sud "Ako a onda b" ima isto znaenje kao : 1. a je dovoljan uslov za b, 2. b je potreban uslov za a, 3. iz a slijedi b, 4. sud b je posljedica suda a.
1.2.5.
Ekvivalencija
Logiku operaciju - ekvivalenciju oznaavamo simbolom "". Sloeni sud "a b" istinit je ako su obje njegove komponente istinite ili obje lane. U svim drugim primjerima "a b" neistinit je sud. Drugim rijeima, "a b" istinit je sud onda i samo onda ako obje njegove komponente imaju istu vrijednost istinitosti. Na osnovu date denicije imamo za ekvivalenciju ovu tablicu vrijednosti istinitosti:
a\b
Algebra sudova
Ekvivalenciji, u obinom govoru, priblino odgovara izraz "onda i samo onda kad". Mi emo smatrati da sud "a b" ima isto znaenje kao i: 1. a je ako i samo ako je b, 2. a je potreban i dovoljan uslov za b. Prema tome, ekvivalencija je sloen sud (a = b) (b = a).
1.3. Tautologija, kontradikcija

Upotrebom navedenih logikih operacija moemo graditi sloene sudove. Svaki sloeni sud dobijen primjenom logikih operacija , , \, =, .na neke polazne sudove nazivamo formulom. Formule su, na primjer: 1. a (b c), 2. (a .a) (b = a), 3. (((a = b) b) (a c)) (d c). Formulu, koja za sve vrijednosti istinitosti sudova koji ulaze u tu formulu dobija vrijednost , nazivamo tautologijom, a ukoliko dobije vrijednost nazivamo kontradikcijom. Postoji vie naina za utvrdivanje da li je neka formula tautologija. Najjednostavniji nain utvrdivanja tautologije je tablica vrijednosti istinitosti.
Primjer 1. Dokazati da je formula tana
F = (a = (b = c)) = ((a = b) = (a = c). Odgovarajua tablica vrijednosti istinitosti:

a b c b = c a = b a = c a = (b = c) ((a = b) = (a = c)) F
Formula je uvijek tana to se vidi iz posljednje kolone "F" pa je tautologija.
Primjer 2. Formula a a je kontradikcija.
10
1.4. Osobine logikih operacija

1. Konjunkcija, disjunkcija i ekvivalencija su: a) komunikativne, tj. (a b) = (b a); (a b) (b a); (a b) (b a), b) asocijativne, tj. ((a b) c) (a (b c)); ((a b) c)) (a (b c)). 2. Konjunkcija i disjunkcija su: a) idempotentne, tj. (a a) a; (a a) a, b) distributivne, tj. (a (b c)) ((a b) (a c)); (a (b c)) ((a b) (a c). 3. Konjunkcija je distributivna prema disjunkciji i obrnuto:
(a (b c)) ((a b) (a c)); (a (b c)) ((a b) (a c)).

4. Konjunkcija je apsortivna prema disjunkciji i obrnuto:
(a (b c)) a; (a (b c) a.
5. Negacija je involutivna:
(a) a.
6. De Morganovi zakoni:
a(a b) a b; (a b) a b.
Navedene osobine najjednostavnije je dokazati pomou tablica vrijednosti istinitosti. Na primjer, dokaimo asocijativnost konjunkcije i osobinu 3. Odgovarajua tablica vrijednosti istinitosti je:
ab
(a b) c
bc
a (b c)
Algebra sudova
11
Kako su peta i sedma kolona u ovoj tablici identine, zakljuujemo da je konjunkcija asocijativna. Dokaz osobine 3. Tabela vrijednosti istinitosti je:
bc
a (b c) a b
a c (a b) (a c)
Kako su peta i osma kolona u ovoj tablici identine, zakljuujemo da je tana prva osobina u 3). Analogno se dokazuju ostale osobine logikih operacija.
Zadaci
1. Odrediti vrijednost istinitosti formule algebre sudova:
(((a = b) b) (a c)) (d c)
ako je vrijednost istinitosti elementarnih sudova:
a=
, b = , c = , d =
(R : )
2. Odredite vrijednost istinitosti formule:
(((a b) = c) a) (a c)
za sve mogue slogove vrijednosti istinitosti elementarnih sudova a, b i c. 3. Dokazati da su sljedee formule tautologije: a) (a = b) (a b) , b) (a b) = (a b) , c) ((a = b) (c = b)) = (a c = b) (a c = b) . 4. Nai negaciju iskaza: (a b) c.
2. Elementi algebre skupova

2.1. Uvodni pojmovi
Osnovni pojmovi matematike su skup (mnoina, klasa, kolekcija) i njegovi elementi (lanovi, take, objekti). Obino skupove obiljeavamo velikim slovima: A, B, C, ...X, Y , a njihove elemente malim slovima: a, b, c, ...x, y . Ako skup A sainjavaju elementi x, y, z ,... to oznaavamo A = {x, y, z, ...}. Sa A = {x | P (x)} ili A = {x : P (x)} oznaavamo skup svih elemenata x koji imaju svojstvo P . Pripadnost elementa x skupu A zapisaemo x A, gdje simbol oznaava pripadanje nekog elementa skupu. Da element y ne pripada skupu A, moemo zapisati (y A), tj. y A. / Skup A nikada nije element samom sebi, tj. A A. / Skup koji sadri neogranieno mnogo elemenata (tj. beskonano mnogo) nazivamo beskonanim, a ako sadri ogranieno mnogo elemenata (tj. konano mnogo) kaemo da je konaan. Na primjer, ako je n prirodan broj, skup A = {x1 , x2 , ...xn } od n elemenata x1 , x2 , ...xn konaan je, a sam skup prirodnih brojeva N = {1, 2, 3...} beskonaan je skup. Skup koji ne sadri nijedan element je prazan skup i oznaavamo ga . Na primjer, skup
A = {x | 2 < x < 3, x N} = .
Simbolika denicija praznog skupa glasi: A = (x) x A ili = {x A | x = x}. / Skupovi A i B jednaki su ako i samo ako se sastoje iz istih elemenata. Tada se pie A = B . Ovu deniciju moemo simbolima matematike logike zapisati i ovako:
A = B x ((x A) (x B)) .
Skup ne zavisi od poretka kojim su dati njegovi elementi. Tako, na primjer, skupovi A = {1, 2, 3} i B = {3, 1, 2} jednaki su, tj. A = B . Skupovi A = {1, 2, 3}, B = {1, 2, 2, 3}, C = {1, 1, 2, 3, 3} jednaki su, tj. A = B = C . Ako skupovi A i B nisu jednaki, to oznaavamo A = B . Ako je svaki element skupa A, takode, element skupa B , tada kaemo da je skup A dio ili podskup skupa B ili da B sadri A, ili da B ukljuuje u sebe A (sl. 1).
12
Elementi algebre skupova
13
Sl. 1
injenicu da je A podskup skupa B oznaavamo:
A B ili B A.
Simbol , odnosno oznaava relaciju inkluzije ili ukljuivanja skupa u skup. Logikim simbolima relaciju A B piemo:
A B x ((x A) = (x B)) .
Ako je A B i A = B , za A kaemo da je podskup skupa B u strogom smislu, ili da je pravi dio skupa B . Ako je A B i A = B , kratko piemo A B . Ukoliko A nije podskup skupa B , piemo A B , ili Anon B . Logikim simbolima relaciju A B piemo u obliku
A B (x A = x B) . /
Na primjer: A = {1, 2, 3} B = {1, 2, 3, 4} ili
{1, 2, 3, 4} {1, 2, 3} , ili {1, 2, 3} {1, 2, 4, 5} .

Koristei se navedenim denicijama moemo zakljuiti da je
(A = B) (A B) (B A) .
Relacija inkluzije ima osobine:
1 A A. (reeksivnost) 2 (A B B C) = A C (tranzitivnost).
Dokaimo osobinu 2 .
A B B C x ((x A) = (x B) (x B) = (x C)) = = x ((x A) = (x C)) = A C.
14
2.2. Operacije skupova

2.2.1. Unija skupova
Neka su A i B podskupovi skupa M . Unijom (zbirom) skupova A i B nazivamo skup A B = {x M | (x A) (x B)} onih i samo onih elemenata skupa M koji pripadaju bar jednom od skupova A i B (sl. 2).
Sl. 2
Deniciju unije skupova A i B pomou logikih simbola moemo zapisati:
(x) (x A B) (x A x B) .
Skup M nazivamo univerzalnim skupom. Moemo uzeti da je M skup prirodnih brojeva. Za svaki skup A i za skup vai A = A. Uoptimo pojam unije skupova za familije od vie skupova.Unija vie skupova Ai (i = 1, 2, ..., n) skup je svih elemenata x M koji pripadaju bar jednom od skupova Ai (i = 1, 2, ..., n), a oznaavamo je n Ai .
Primjer 1. Neka su dati skupovi

3
i=1
A1 = {1, 2, 3}, A2 = {1, 2, 3, 4}, A3 = {1, 2, 3, 5, 6, }, tada je

i=1
Ai = {1, 2, 3, 4, 5, 6}
i A1 A2 , A1 A3, A2 A3
2.2.2.
Presjek skupova
A B = {x M | (x A) (x B)}
Presjek (proizvod) skupova A i B nazivamo skup koji obrazuju oni i samo oni elementi skupa M koji istovremeno pripadaju i skupu A i skupu B (sl. 3). Pomou logikih simbola presjek skupova A i B glasi:
x (x A B) (x A x B) .
Presjek skupova A i B oznaavamo, takode, A.B ili AB .
15
Sl. 3
Za dva skupa kaemo da su disjunktni ako nemaju zajednikih elemenata, tj. ako je:
A B = .
Za svaki skup A i za skup vai
A = .
Presjek vie skupova Ai (i = 1, 2, ..., n) predstavlja skup svih elemenata x M koji istovremeno pripadaju svakom od skupova Ai (i = 1, 2, ..., n) i oznaavamo ga sa Ai .
i=1 n
Primjer 2. Neka su dati skupovi:
A1 = {1, 2, 3}, A2 = {1, 2, 3, 4}, A3 = {1, 2, 3, 4, 5, 6} tada je oigledno:

i=1
Ai = {1, 2, 3} .
Teorema 1. Ako su A, B i C tri ma koja skupa, tada skupovne operacije unija i presjek imaju sljedee osobine:
1. A A = A (idempotentnost) A A = A, 2. A B = A B = B (apsorptivnost), A B , A B = A, 3. A B = B A (komutativnost) A B = B A, 4. (A B) C = A (B C) (asocijativnost), A (B C) = (A B) C , 5. (A B) C = (A C) (B C) (distributivnost), 6. (A B) C = (A C) (B C), 7.
(A B) C = (A C) (B C) (A B) C = (A C) (B C)
(Distributivnost unije u odnosu na presjek i presjeka u odnosu na uniju).
Dokazaemo neke od navedenih osobina. 1. Na osnovu 1.4. jeste
x A A x A x A x A.
Time smo dokazali prvu od osobina iz 1.
16

4. Ako x pripada skup, oznaimo sa istinitosti: , a ako ne pripada sa . Tada je tablica vrijednosti
xA
xB
xC xAB
x (A B) C
xBC
x A (B C)
Kako su peta i sedma kolona identine, dokazali smo ekvivalenciju
(x)x (A B) C x A (B C).
Osobina asocijativnosti unije moe se dokazati i na drugi nain. Ona je posljedica sljedeih ekvivalencija:
x (A B) C x (A B) x C (x A x B) x C x A (x B x C) x A (x B C) x A (B C) .
6. Dokaimo drugu jednakost. Tablica vrijednosti istinitosti je:
xA xB xC xAB x (A B) C xAC xBC x (A C) (B C)
Peta i osma kolona su identine ime smo dokazali ekvivalenciju
(x)x (A B) C x (A C) (B C).
Ovaj skupovni identitet moemo dokazati i na drugi nain tako to bismo dokazali sljedee identinosti:
17
(A B) C (A C) (B C), (A C) (B C) (A B) C,
uz pomo denicija inkluzije, unije i presjeka. Na osnovu osobine jednakosti skupova zakljuujemo (A B) C = (A C) (B C).
2.2.3. Razlika skupova

Razliku (diferenciju) skupa A i skupa B nazivamo skup
A B = {x M | (x A) (x B)} /
onih elemenata skupa M koji pripadaju skupu A, a ne pripadaju skupu B (sl. 4).
Sl. 4
Pomou logikih simbola denicija (razlika) skupa A i skupa B glasi:
(x) ((x A B) (x A x B)) . /
Sl. 5
Uniju skupova A B i B A nazivamo simetrinom razlikom skupova A i B i oznaavamo A B (sl.5): AB = (A B) (B A) = {x M | x Ax B} . Neposredno slijedi da je AB = BA.
18
Primjer 1. Dati su skupovi:

A = {1, 2, 3, 4}, B = {3, 4, 5, 6}
Oigledno je:
A B = {1, 2}, B A = {5, 6}, AB = {1, 2, 5, 6}.

Neka je A M . Skup
A = CM A = {x M | x A} /
nazivamo komplementom skupa A u odnosu na skup M (sl. 6).
Sl. 6
Simboliki:
(x) (x CM A (x M x A)) . /
Ova denicija ekvivalenta je deniciji da je komplement skupa A u odnosu na skup M skup A takav da je A = CM A = M A.
Primjer 2. Dati su skupovi:

A = {1, 2, 3}, M = (1, 2, 3, 5, 6).
Oigledno je da je
CM A = {x M | x A} = {5, 6}, / CM A = M A = {5, 6}.

Za komplement skupova vae sljedei stavovi:
10 CM (A B) = CM A CM B 20 CM (A B) = CM A CM B}(de Morganovi obrasci) CM M = , CM = M, CM (CM A) = A (involutivnost), A CM A = M , A CM A = . Dokaimo jednakost 1 : (x CM (A B)) = (x (A B)) = ((x A) (x B)) = / / / = (x CM A) (x CM B) = = (x (CM A CM B)) , tj.CM (A B) (CM A CM B) .
(3)
19
(x CM A CM B) = = =
Iz (3) i (4) slijedi da je
((x CM A) (x CM B)) = ((x A) (x B)) = (x (A B)) = / / / (x CM (A B)) , tj.CM (A B) (CM A CM B) . CM (A B) = CM A CM B.
(4)
Jednakost 2 dokazaemo pomou tablice istinitosti:
xA
xB
xAB
x (A B)
xA
xB
x (A B )
Kako su etvrta i sedma kolona identine, dokazali smo ekvivalenciju
x(x (A B) ) (x (A B )).
Vae uopteni obrasci:
i =1 n
Ai = Ai ,
i=1 n i=1
i =1
Ai = Ai .
Napominjemo da je karakteristini skup predikata P (x) komplement P skupa P .
2.3. Partitivni skup

Neka je dat skup M . Skup M podijelimo na n podskupova A1 , A2 , ..., An . Kaemo da podskupovi Ai (i = 1, 2, ..., n) obrazuju podjelu (particiju) skupa M ako su ispunjeni uslovi: 1. Ai = , Ai M (i = 1, 2, ..., n) , 2. Ai Aj = (i, j = 1, 2, ..., n, i = j) , 3. Ai = M.
i=1 n
Partitivni skup skupa M , u oznaci P (M ), skup je svih podskupova skupa M . Kako je M i M M , to je P (M ) i M P (M ). Ako se u razmatranjima pojavljuje samo skup M i njegovi podskupovi, tada je M univerzalni skup.
20
Ako skup M ima n elemenata, partitivni skup e imati 2n elemenata, to emo pokazati na primjeru.
Primjer 1. Ako je M={a, b, c} ,partitivni skup e biti:

P (M ) = {, {a} , {b} , {c} , {a, b} , {a, c} , {b, c} , {a, b, c}} .
Ovaj skup ima 23 = 8 elemenata.
Primjer 2. Ako je M skup prirodnih brojeva, onda skupovi parnih i neparnih brojeva ine
podjelu skupa M .
2.4. Dekartov proizvod skupova

Skup koji ima dva elementa nazivamo dvolanim skupom ili parom. Na primjer, simboli {a, b} i {b, a} oznaavaju isti skup od elemenata a i b. Ako uzmemo da je element a prvi, a element b drugi po redu, ili b prvi, a element a drugi po redu, onda kaemo da smo par {a, b} uredili. Uredeni par oznaavamo (a, b). Elementi a i b su komponente ili koordinate para. Smatraemo da je (a, b) = (b, a), osim ako je a = b. Uredeni par moemo denisati na razne naine, Usvojiemo sljedeu deniciju. Uredeni par elemenata a i b je:
(a, b) = {{a}, {a, b}}.

Uredeni parovi (a, b) i (c, d) jednaki su ako i samo ako je a = c i b = d, tj.
(a, b) = (c, d) (a = c) (b = d).
Analogno prethodno denisanom uredenom paru deniemo uredenu trojku (a, b, c) elemenata a, b i c pomou jednakosti:
Primjer 2. Uredeni parovi (2, 3) i (3, 2) razliiti su, tj. (2, 3) = (3, 2), jer je 2 = 3 3 = 2.
(a, b, c) = ((a, b) , c).

Za uredene trojke (a1 , b1 , c1 ), (a2 , b2 , c2 ) vai:
(a1 , b1 , c1 ) = (a2 , b2 , c2 ) (a1 = a2 ) (b1 = b2 ) (c1 = c2 ).

Uopte, par (a1 , (a2 , a3 , ..., an )) koji rekurentno deniemo za n 3 jeste uredena n-torka, u oznaci (a1 , a2 , ..., an ), gdje je a1 -prva, a2 - druga,..., an - n-ta komponenta. Neka su X i Y proizvoljni skupovi.
21
Skup X Y = {(x, y) | (x X) (y Y )}, obrazovan od svih uredenih parova (x, y) sa prvom komponentom x X i drugom y Y , naziva se direktnim ili Dekartovim proizvodom skupova X i Y . Ako je X = Y , onda je, s obzirom na deniciju Dekartovog proizvoda, jasno X Y = Y X , tj. Dekartov proizvod nije komutativan.
Primjer 3. Neka su dati skupovi X = {1, 2} i Y = {m, n} .

Oigledno je da je 1. X Y = (1, m) , (1, n) , (2, m) , (2, n)},
Y X = (m, 1) , (m, 2) , (n, 1) , (n, 2)}

pa je X Y = Y X. Denicija Dekartovog proizvoda analogno se primjenjuje kada imamo vie od dva skupa. Ako su X1 , X2 , ..., Xn neprazni skupovi i n 2, onda je
X1 X2 ... Xn = {(x1 , x2 , ..., xn ) | x1 X1 x2 X2 ... xn Xn } .

Ako je X1 = X2 , X1 = X2 = X3 , ..., X1 = X2 = ... = Xn , onda Dekartove proizvode X X, X X X, X X... X oznaavamo redom sa X 2 , X 3 , ..., X n .
Primjer 4. Odrediti skup X 2 skupa X = {1, 2} .

X 2 = X X = {(1, 1) , (1, 2) , (2, 1) , (2, 2)} .
2.5. Binarne (dvolane) relacije

Ako su X i Y dva neprazna skupa, onda svaki podskup p skupa X Y , u oznaci X Y nazivamo binarnom ili dvolanom relacijom u skupu X Y . Ako (x, y) X Y kaemo da su elementi x i y vezani relacijom ili da su u relaciji . Tada piemo xy (itamo: x je u relaciji sa y ). Dakle,((x, y) X Y ) xy . Slino je (x, y) x non y . / Ako je X = Y , relaciju u skupu X Y = X X = X 2 nazivamo i relacijom u skupu X . Podskup D svih parova (x, x), iji su elementi jednaki, nazivamo dijagonalom Dekartovog proizvoda X Y . Prema tome, vai:
((x, y) D X X) x = y,
to znai da je jednakost relacija korespondentna podskupu D.
Primjer 1. Dati su skup X = {1, 2, 3} i Dekartov proizvod

X X = {(1, 1) , (1, 2) , (1, 3) , (2, 1) , (2, 2) , (2, 3) , (3, 1) , (3, 2) , (3, 3)} .
22

Oigledno je da je podskupu
= {(1, 2) , (1, 3) , (2, 3)}

korespondentna relacija "biti manji" na skupu X . jer je
((1, 2) ) 1 < 2, ((1, 3) ) 1 < 3, ((2, 3) ) 2 < 3.

Podskupu D = {(1, 1).(2, 2), (3, 3)} korespondentna je relacija "=" na skupu X .
2.5.1.
Funkcije (preslikavanja)
Najvaniji tip binarnih relacija jesu funkcije ili, kako ih jo nazivamo, preslikavanja. Podsjetimo se da pod funkcijom ili preslikavanjem nekog skupa X u skupu Y podrazumijevamo zakon f prema kojem svakom elementu x X odgovara jedan potpuno odreden element y Y , to piemo u obliku y = f (x). Funkciju moemo preciznije denisati ovako: Binarnu relaciju (X, f, Y ), gdje su X i Y dva neprazna skupa,a f X Y nazivamo funkcija (preslikavanje) ako i samo ako svakom elementu x X odgovara jedan i samo jedan element y Y takav da je (x, y) f , tj.
(x X)(y Y )(x, y) f.
Simboliki to oznaavamo
f : X Y, ili X Y.
Ako je (x, y) f , tada x (prvu komponentu) nazivamo originalom a y (drugu komponentu) slikom, koja se, takode, oznaava y = f (x). Original x esto nazivamo i nezavisnom promjenljivom ili argumentom funkcije f a y zavisnom promjenljivom. Skup X nazivamo oblau denisanosti funkcije ili domenom u oznaci D (f ) . Kada je x0 X ksan element, f (x0 ) vrijednost je funkcije u taki x0 . Medutim, kada se x posmatra kao promjenljiva,y = f (x) jeste formula i ona odreduje zakon pridruivanja koji nazivamo funkcijom. Skupf (X) = {y Y | x((x X) (y = f (x)))} svih vrijednosti funkcije, koje su dodijeljene elementima iz skupa X , nazivamo skupom vrijednosti funkcija ili kodomenom. Poznato je da ne moraju svi elementi iz Y biti u f (X), tj. da je f (X) Y (sl.7). Ako je A X , tada f (A) = {y Y | x((x A) (y = f (x)))} oznaava skup svih slika f (x) onih elemenata x koji pripadaju skupu A (sl.7). Skup f 1 (B) = {x X | f (x) B} onih elemenata iz X , ije se slike nalaze u B , nazivamo proslikom skupa B Y (sl. 7).
23
Grakom (grafom) funkcije f : X Y nazivamo podskup (f ) X Y iji su elementi uredeni parovi (x, f (x)), tj.
(f ) = {(x, y) X Y | y = f (x)}.
Sl. 7
Ako je X skup R realnih brojeva ili neki podskup A R, kaemo da je f funkcija realnog argumenta, a ako je i Y skup R realnih brojeva ili neki podskup B R, onda kaemo da je f funkcija realnog argumenta sa realnim vrijednostima. esto se realne funkcije realne promjenljive ispituju pomou graka. Grak funkcije moemo interpretirati kao skup taaka {x, f (x)} u Dekartovoj ravni x()y (sl.8). Za funkciju f i g kaemo da se poklapaju ili da su jednake, f = g , ako imaju isti domen X i ako je f (x) = g(x) za svako x X . Na primjer, funkcije f, g : R R denisane formulama:
x R f (x) =
x2 + 2 x2 + 1
i x R g (x) = 2
x2 x2 + 1
jednake su,f = g , jer su zadovoljeni svi uslovi denicije o jednakosti funkcija.
Sl. 8
Neka je f : X Y . Preslikavanje f je: 1. sirjekcija (ili preslikavanje skupa X na skup Y ) ako je f (X) = Y (sl. 9),
24
Sl. 9
2. injekcija (ili 1 - 1 preslikavanje skupa X u skup Y ), (sl. 10), ako
x1 , x2 X(x1 = x2 = f (x1 ) = f (x2 )) ili x1 , x2 X(f (x1 ) = f (x2 ) = x1 = x2 ).
Sl. 10
3. bijekcija (obostrano - jednoznano, biunivoko) ako je f istovremeno sirjektivno i injektivno preslikavanje (sl. 11).
Sl. 11
Primjer 1. Neka je
X = {x | x R} iY = {y | y R} ,
tada je funkcija x x3 preslikavanje skupa X na skup Y , tj. skupa R realnih brojeva na skup realnih brojeva, jer je svaki realni broj kub jednog realnog broja.
Primjer 2. Neka je
X = {x | x N} iY = {y | y N} ,
tada je funkcija x x3 preslikavanje skupa X u skup Y , jer je A = {x3 | x N) podskup skupa N u strogom smislu, tj, A N .
25
Preslikavanje f : X X identino je preslikavanje skupa X na samog sebe ako i samo ako je (x X)f (x) = x. Oznaava se sa ex Funkcija y = x identiki preslikava skup R realnih brojeva na sam taj skup.
f = {(1, 1), (2, 2), (3, 3)}. Preslikavanje f : X Y je konstantno preslikavanje ako i samo ako se svi elementi skupa X preslikavaju u jedan i samo jedan element skupa Y , tj. x X(c Y )(f (x) = c).
vanje prikazano je na sl. 12.
Primjer 3. Identino preslikavanje skupa X = {1, 2, 3} na samog sebe je
Primjer 4. Neka su dati skupovi X = {a, b, c}, Y = {1, 2, 3). Jedno konstantno preslika-
Sl. 12
2.6. Inverzna funkcija

Ako je preslikavanje f : X Y bijektivno, tada postoji jedinstveno preslikavanje
f 1 : Y X
koje se denie na sljedei nain: ako x y, tada y x, tj. preslikavanje f 1 elementu y Y pridruuje element x X ija je slika pri preslikavanju f elemenat y . U smislu sirjektivnosti f takav element x X postoji, a na osnovu injektivnosti f , on je jedinstven. Na taj nain preslikavanje f 1 je korektno denisano. To preslikavanje nazivamo inverznim u odnosu na polazno preslikavanje f , ili inverznom funkcijom funkcije f .
f f 1
Sl. 13
Dakle, preslikavanje f 1 : Y X bijektivnog preslikavanja f : X Y , koje zadovoljava uslov (x X)f 1 (f (x)) = x, nazivamo inverznim preslikavanjem (sl. 13).
26
Iz denicije inverznog preslikavanja, slijedi da je f 1 : Y X bijekcija i da se inverzno 1 1 njegovo preslikavanje (f 1 ) : X Y poklapa sa f : X Y, tj. (f 1 ) = f.
Primjer 1. Neka su dati skupovi

X = {a, b, c} , Y = {1, 2, 3} .
Preslikavanje f skupa X na skup Y dato sa f = {(a, 1), (b, 2), (c, 3)} bijektivno je preslikavanje pa ima inverzno preslikavanje f 1 : Y X dato sa f 1 = {(1, a), (2, b), (3, c)} koje je, takode, bijekcija (sl. 14).
Sl. 14
2.7. Sloena funkcija

Neka su date funkcije
f : X Y, g : Y Z.
Pod proizvodom (kompozicijom) preslikavanja f i g podrazumijeva se preslikavanje h : X Z tako da je (x X)(h(x) = g(f (x)). Funkciju h nazivamo sloenom funkcijom, u oznaci (g o f ) (x) = g(f (x)). Proizvod preslikavanja prikazan je na sl. 15.
Sl. 15
Primjer 1. Neka su dati skupovi X = {a, b, c}, Y = {1, 2, 3, 4}, Z = {d, e, s} i preslikavanja
f = {(a, 1) , (b, 2) , (c, 3)} i g = {(1, d) , (2, s) , (3, e) , (4, e)} .
Proizvod preslikavanja g(f ) je g(f ) = {(a, d), (b, s), (c, e)}. Preslikavanje f (g) ne postoji. Ako su proizvodi g o f i f o g denisani, onda je, u optem sluaju, g o f = f o g , tj. komutativnost za o ne vai.
27
Uzmimo, na primjer, skup {a, b} i preslikavanja f : {a, b} a i g : {a, b} b. Tada je g o f : {a, b} b, a f o g : {a, b} a.
Teorema 2. Ako je f : X Y , g : Y Z , h : Z U , tada vai jednakost:

h o (g o f ) = (h o g) o f,
tj. za proizvod preslikavanja vai asocijativni zakon.
Dokaz. Koristei se denicijom proizvoda preslikavanja imamo
(x X)(ho(gof ))(x) = h((gof )(x)) = h(g(f (x))) = (hog)(f (x)) = ((hog)of )(x).
Dakle,(h o(g o f ) = (h o g) o f. onda je f 1 of = ex .
Teorema 3. Ako je funkcija f : X Y bijekcija i f 1 : Y X njoj inverzna funkcija,

Dokaz.
(x X)(f 1 of )(x) = f 1 (f (x)) = x,
to slijedi neposredno iz denicije inverzne funkcije. Inverzna funkcija bijekcije, poznato nam je da je isto tako bijekcija pa su f i f 1 uzajamno inverzne funkcije i vai f o f 1 = ey .
Lema 1. Ako je g o f = ex , onda je g sirjektivno i f injektivno preslikavanje, tj.

(gof ) = ex ) = (g sirjektivno) (f injektivno).
Dokaz. Ako je f : X Y , g : Y X i g o f = ex : X X , onda je
X = ex (X) = (gof )(X) g(f (X)) g(Y ),

to znai da je g sirjektivno preslikavanje. Ako je x1 X i x2 X to iz
(x1 = x2 ) (ex (x1 ) = ex (x2 )) = ((gof ) (x1 ) = (gof ) (x2 )) = = (g (f (x1 )) = g (f (x2 ))) = (f (x1 ) = f (x2 ))
pa je f injektivno preslikavanje. Pitanje uzajamne inverznosti dva preslikavanja rijeeno je sljedeom teoremom. ako i samo ako je gof = ex i f og = ey .
Teorema 4. Preslikavanje f : X Y i g : Y X jesu bijektivna i uzajamno inverzna

Dokaz. Prema dokazanoj lemi, istovremeno ispunjenje uslova gof = ex i f og = ey garantuje sirjektivnost i injektivnost, tj. bijektivnost preslikavanja f i g . Ovi uslovi pokazuju da je y = f (x) ako i samo ako je x = f (y).
28
2.8. Binarna operacija

Neka je X neprazan skup. Svako preslikavanje f : X X X je binarna operacija na skupu X , ili f je binarna operacija na skupu X ako i samo ako je
((x, y) X X)(c X)f (x, y) = c.

Operaciju f , esto, obiljeavamo "o" ili "" ili "",tako da se f (x, y) = c zamjenjuje sa xoy = z ili x y = z ili x y = z. Znak "o", koji kazuje da na elemente x i y skupa X treba primijeniti odredeni postupak da bi se dobio element z iz X , nazivamo operatorom. Za operacije koje imaju konkretan smisao, operator o zamjenjuje se znacima, na primjer, raunskih operacija brojeva (+, , , :), skupovnih operacija (, , ), itd. Neka je u skupu X denisana binarna operacija o. Njene opte osobine su:
10 (x, y X)xoy = yox (komutativnost operacije o), 20 (x, y, x X)(xoy)oz = xo(yoz) (asocijativnost operacije o), 30 (x X)(e X)xoe = eox = x (e je neutralni ili jedinini element za operaciju o), 40 (x X)(x1 X)xox1 = x1 ox = e (x1 je inverzni (simetrini) element za x u odnosu na operaciju o). 50 Neka su u skupu X denisane dvije binarne operacije i o. Za operaciju kaemo da je distributivna u odnosu na operaciju o ako (x, y, z X)x (yoz) = (x y)o(x z) (operacija lijevo distributivna je u odnosu na operaciju o), (x, y, z X)(yoz) x = (y x)o o(z y) (operacija je desno distributivna u odnosu na operaciju o).
Zadaci
1. Dati su skupovi:
A = (a, b, c}, B = {b, c, a}, C = {a, c}.

Odrediti (A B) C , a zatim provjeriti jednakost.
(A B) C = (A C) (B C) .
2. Pokazati da vae relacije:
X Y =X
(X Y ) , (X Y ) (X Y ) = X, (X Y )
Z=X
(Y Z) .
gdje su X , Y i Z ma koji skupovi.
29
3. Neka je f : X Y - preslikavanje iz X u Y i neka su A i B podskupovi skupa X . Pokaite da vae relacije: (a) (A B) = (f (A) f (B)) = (A B), (b) f (A B) f (A) f (B), (c) (A B ) = (f 1 (A ) f 1 (B )), A . B podskupovi od Y . (d) f 1 (A B ) = f 1 (A ) f 1 (B ), (e) f 1 (A | B ) = f 1 (A ) | f 1 (B ), Y A B . 4. Pokazati da je preslikavanje f : X Y : (a) sirjektivno ako i samo ako za svaki skup B Y vai f f 1 (B ) = B , (b) bijektivno ako i samo ako za svaki skup A X i za svaki skup B Y vai f 1 (f (A)) = A f f 1 (B ) = B . 5. Neka su f : X Y i g : Y Z bijektivna preslikavanja. Pokazati da je preslikavanje gof : X Z bijektivno i da je
(gof )1 = f 1 og 1
3. Realni brojevi
3.1. Struktura realnih brojeva
Pojam broja je jedan od najznaajnijih matematikih pojmova pa je znaajno ovladati znanjem o osnovnim skupovima brojeva, relacijama i operacijama u tim skupovima, dakle strukturama brojeva. Skup R = {x, y, z, ...} nazivamo skupom realnih brojeva a njegove elemente realnim brojevima, ako je u skupu R zadovoljen sljedei kompleks uslova, koji nazivamo aksiomama realnih brojeva:
3.1.1.
(I) Aksiome sabiranja
Denisano preslikavanje (operacija sabiranja)
+ : R R R
kojim se svakom uredenom paru (x, y) elementa x, y R pridruuje neki element x + y R nazivamo zbirom elemenata x i y . Za operaciju sabiranja vae sljedee aksiome: 1. Postoji neutralni element 0 R (naziva se u operaciji sabiranja nulom) takav da je za svako x R x + 0 = 0 + x = x. 2. Za svaki element x R postoji element - x R koji se naziva suprotnim elementom elementu x takav da je x + (x) = (x) + x = 0. 3. Operacija sabiranja je asocijativna, tj. za svaki element x, y, z R vai
x + (y + z) = (x + y) + z.
4. Operacija sabiranja je komutativna, tj. za svaki element x, y R je
x + y = y + x.
30
Realni brojevi
31
Ako je u ma kakvom skupu G denisana jedna binarna operacija koja zadovoljava aksiome 1, 2 i 3, tada kaemo da je u G zadata struktura grupe ili da je G grupa. Ako je ta operacija sabiranje, tada grupu G nazivamo aditivnom. Ako je ispunjeno i svojstvo 4, grupa je komutativna ili Abelova. Dakle, skup R u kome su ispunjena navedena svojstva jeste aditivna Abelova grupa.
3.1.2. (II) Aksiome mnoenja

Odredeno preslikavanje (operacija mnoenja)
: RXR R
koje svakom uredenom paru (x, y) elemenata x, y R pridruuju neki element xy R nazivamo proizvodom elemenata x i y . U odnosu na operaciju mnoenja, skup R {0} multiplikativna je Abelova grupa, to znai: 5. Postoji neutralni element 1 R takav da je za svako x R {0}
{0} (u operaciji mnoenja naziva se jedininim) x 1 = 1 x = x.
6. Za svaki element x R
{0} postoji inverzni element x1 R x x1 = x1 x = 1.
{0} takav da je
7. Operacija mnoenja je asocijativna, tj. za svako x, y, z R
{0} jeste
x (y z) = (x y) z.
8. Operacija mnoenja je komutativna, tj. za svako x, y R
{0} vai
x y = y x.
3.1.3. (l, II) Povezanost sabiranja i mnoenja

Mnoenje je distributivna operacija u odnosu na sabiranje, tj. za svako x, y, z R je 9.
(x + y)z = xz + yz.
Skup G u kome su denisane dvije operacije koje zadovoljavaju aksiome 1-9, jeste algebarsko polje ili jednostavno polje. Ako su te binarne operacije sabiranje i mnoenje, tada kaemo da skup realnih brojeva obrazuje polje.
32
3.1.4.
(III) Aksiome poretka
Medu elementima skupa R denisana je relacija "biti manji ili jednak" () i pri tome vai: 10. x R(x x). Relacija je reeksivna. 11. x, y R(x y) (y x) = (x = y). Relacija je antisimetrina. 12. x, y R(x y) (y z) = (x z). Relacija je tranzitivna. 13. x, y R(x y) (y x). Svaka dva elementa su uporediva. Skup medu ijim elementima postoji relacija koja zadovoljava aksiome 10-13 linearno je ureden Dakle, skup realnih brojeva je linearno ureden skup u odnosu na relaciju "biti manji ili jednak".
3.1.5.
(I, III) Povezanost operacije sabiranja i relacije poretka u R
14. x, y, z R(x y) = (x + z y + z). Relacija uredenja () u saglasnosti je sa sabiranjem.
3.1.6.
(II, III) Povezanost operacije mnoenja i relacije poretka u R
15. x, y R(0 x) (0 y) = (0 x, y). Relacija uredenja () u saglasnosti je sa mnoenjem.
3.1.7.
(IV ) Aksioma potpunosti (neprekidnosti)
16. Ako su X i Y neprazni podskupovi skupa R, koji imaju svojstvo da je za svaki element x X i y Y zadovoljena relacija x y , onda postoji takvo c R da je x c y za svako x X i y Y. Dakle, skup R ima svojstvo potpunosti. Matematika struktura u kojoj su denisane dvije binarne operacije i binarna relacija, za koju su ispunjene aksiome 1-15 jeste uredeno polje. Uredeno polje u kojem je ispunjena i aksioma 16 jeste potpuno uredeno polje. Ako su binarne operacije + i , a binarna relacija , tada je polje realnih brojeva potpuno uredeno polje.
Realni brojevi
33
3.2. Neka opta algebarska svojstva realnih brojeva

Iz aksioma 1-16 mogu se izvesti sva poznata svojstva realnih brojeva. Naveemo ona svojstva koja slijede iz aksioma 1-15. a) Posljedice aksioma sabiranja
10 U skupu realnih brojeva neutralni element je jedinstven. 20 Svaki element x R ima jedinstven suprotni element x R.
Zaista, ako su x1 i x2 elementi suprotni elementu x R, tada je
x1 = x1 + 0 = x1 + (x + x2 ) = (x1 + x) + x2 = x2 + (x + x1 ) = x2 + 0 = x2 . 30 Jednaina a + x = b u R ima jedinstveno rjeenje x = b + (a).

To, da je x = b + (a) rjeenje, provjeravamo neposredno:
a + (b + (a)) = a + ((a) + b) = (a + (a)) + b = 0 + b = b + 0 = b.

Jedinstvenost rjeenja proizilazi iz jedinstvenosti suprotnog elementa: (a) (a + x = b) = ((a + x) + (a) = b + (a) = ((x + a) + (a) = b + (a)), (x + (a + (a)) = b + (a) = (x + O = b + (a)) = (x = b + (a)). Izraz b + (a) uobiajeno se pie u obliku b a. b) Posljedice aksioma mnoenja
10 U skupu realnih brojeva neutralni element je jedinstven. 20 Za svaki broj x R {0} postoji samo jedan inverzni element x1 R {0}. 30 Za svako a R {0} i b R jednaina ax = b ima jedinstveno rjeenje x = b a1 .
c) Posljedice aksioma povezanosti sabiranja i mnoenja
10 Za svako x R je x 0 = 0.
Zaista, x + x 0 = x 1 + x 0 = x(1 + 0) = x 1 = x,
(x + x 0 = x) = (x 0 = 0) ,
u smislu jedinstvenosti nule.
34

20 Za svako x, y R iz: (x y = 0) = (x = 0) (y = 0).
Ako je, na primjer, y = 0, tada iz jedinstvenosti rjeenja jednaine x y = 0 u odnosu na x dobijamo x = 0 y 1 = 0.
30 Za svako x R je x = (1)x. x + (1)x = (1 + (1))x = 0 x = x 0 = 0. 40 Za svako x R je (1) (x) = x 50 Za svako x R je (x) (x) = x x.
Naime,
(x) (x) = ((1) x (x)) = (x (1)) (x) = x ((1) (x)) = x x

d) Posljedice aksioma poretka
10 Za ma koja dva realna broja x, y R postoji uvijek samo jedan od sljedeih odnosa x < y, x = y, x > y. 20 Za svako x, y, z R iz: (x < y) (y z) = (x < z), (x y) (y < z) = (x < z).
Dokaimo posljednje tvrdenje. Na osnovu aksiome 12 imamo:
(x y) (y < z) (x y) (y z) (y = z) = (x z)
Provjerimo da je x = z.U protivnom je
(x y) (y < z) (z y) (y < z) (z y) (y z) (y = z).

Prema aksiomi 11 slijedi da je
(y = z) (y = z) ,
to je nemogue.
Realni brojevi
35
e) Posljedice aksioma povezanosti relacije poretka sa operacijama sabiranja i mnoenja.
10 Za svako x, y, z.w R iz: (x < y) = (x + z) < (y + z), (0 < x) = (x < 0), (x y) (z w) = (x + z y + w), (x y) (z < w) = (x + z < y + w).
Provjerimo prvo tvrdenje. Prema deniciji stroge nejednakosti i aksiome (I, III) imamo
(x < y) = (x y) = (x + z) (y + z).
Treba dokazati da je x + z = y + z :
((x + z) = (y + z)) = (x = (y + z) z = y + (z z) = y) ,
to je suprotno pretpostavci da je x < y .
20 Za svako x, y R iz: (0 (x (x (x (x < < < < < x) (0 < y) = (0 < x y), 0) (y < 0) = (0 < xy), 0) (0 < y) = {xy < 0), y) (z < 0) = (xz < yz), y) (z < 0) = (yz < xz).
Provjerimo prvu od navedenih tvrdnji. Prema deniciji stroge nejednakosti i aksiome (II, III) je:
(0 < x) (0 < y) = (0 x) (0 y) = (0 xy).

Osim toga je xy = 0, jer ukoliko je
(xy = 0) = (x = 0) (y = 0). 30 0 < 1.

Kako je 1 R {0}, to je 1 = 0. Ako pretpostavimo da je 1 < 0, tada je, na osnovu prve tvrdnje, (1 < 0) (1 < 0) = (0 < 1 1) = (0 < 1) . Poto medu elementima moe postojati samo jedan od odnosa (posljedica 1 aksioma poretka), to zakljuujemo da je 0 < 1.
36

40 Za svako x R iz: (0 < x) = (0 < x1 ), (0 < x) (x < y) = (0 < y 1 ) (y 1 < x1 ).
Ako je x R i x > 0 onda kaemo da je x pozitivan realan broj. Ako je x R i x < 0, onda kaemo da je x negativan realan broj. Uobiajene su oznake:
R+ = {x R | x > 0}, R = {x R | x < 0},

pa je: Koristimo se i oznakom
+ R0 = R+ {0} , R0 = R {0} .
R = R {0} R+ .
3.3. Ogranieni i neogranieni podskupovi skupa realnih brojeva

Neka je X R. Za skup X kaemo da je ogranien odozgo (odozdo) ako postoji broj c R takav da je x c (c x) za svako x X . Broj c nazivamo gornjom (donjom) granicom skupa X ili majorantom (minorantom) skupa X . Skup X R ogranien je ako je ogranien odozgo i odozdo. Element a X nazivamo najveim ili maksimalnim (najmanjim ili minimalnim) elementom skupa X R ako je x a (a x) za svaki element x X . Simboliki:
(a = max X) : (a X x X (x a)) , (a = min X) : (a X x X (a x)) .
Teorema 1. Ako skup X R ima najmanji (najvei) element, on je jedinstven.

Dokaz. Neka je a = min X . Pretpostavimo da skup X ima i drugi najmanji element b. Tada je za svako x X , a x i b x pa slijedi da mora biti a b i b a, a na osnovu aksiome 11 slijedi da je a = b. Analogno dokazujemo tvrdnju za max X . Oigledno je, prema deniciji, da je gornja granica skupa X i svaki realni broj koji je vei od c(x c) i da je donja granica skupa X svaki realni broj koji je manji od c(c x). Najmanju gornju granicu skupa X nazivamo gornjom medom skupa X i oznaavamo je sup X ("supremum X ") ili supX .
Piemo:
xX
s = sup X := x X((x s) (s sx X (s x ))).

U prvoj zagradi je dato da je s gornja granica skupa X , a u drugoj da je s najmanji od brojeva gornjih ogranienja skupa X . Tanije, drugom zagradom je utvrdeno da svaki broj s koji je manji od s(s < s) nije gornja granica skupa X . Analogno se uvodi pojam donje mede skupa X kao najvee od donjih ogranienja skupa X .
Realni brojevi
37
Simboliki:
i = inf X := x X((i x) (i i x X(x i ))).

Uporedo sa oznakom inf X ("inmum X ") koristimo se i oznakom inf X . Dakle,
xX
sup X = min {c R | x X(x c)} , inf X = max {c R | x X(c x)} .

U pogledu egzistencije gornje i donje mede skupa X vai sljedee tvrdenje: granicu, onda ima i donju medu. je
Teorema 2. Ako skup X ima gornju granicu, onda ima i gornju medu; ako ima donju
Dokaz. Neka je X ogranien odozgo i neka je Y skup njegovih gornjih ogranienja. Onda
Y = {y R | (x X)x y} = .
Dakle, X i Y jesu neprazni podskupovi od R i za svako x X i svako y Y je x y . Onda, na osnovu aksiome potpunosti, slijedi da postoji c R takvo da je x c y za svako x X i svako y Y . Poto je c gornje ogranienje za X , mora biti c Y . Uz to je za sve y Y ispunjeno c y , pa je c = min Y . Na osnovu denicije supremuma je c = sup X . Analogno dokazujemo tvrdenje za inmum. Na osnovu navedene teoreme moemo zakljuiti da ako je skup X ogranien, onda vai:
x X : i x s.
Svaki konaan skup brojeva je ogranien i donja mu je meda njegov najmanji broj, a gornja njegov najvei broj. Pojmovi granice, mede, ogranienog i neogranienog skupa realnih brojeva deniemo i na sljedei nain. Za skup X R kaemo da je majoriran (tj. ogranien zdesna), odnosno minoriran (tj. ogranien slijeva) ako postoji broj x0 takav da je x xo , odnosno x xo za ma koji broj x X. Skup X ogranien je ako je majoriran i minoriran. Oigledno je da je skup X neogranien zdesna, ako nije majoriran i da je neogranien slijeva ako nije minoriran. Majorantom majoriranog skupa X nazivamo svaki broj c R takav da je x c za svako x X , a minorantom minoriranog skupa X nazivamo svaki broj c R takav da je x c za svako x X . Najmanju majorantu u skupu majoranata majoriranog skupa X nazivamo gornjom medom skupa X : supX = s. Najveu minorantu u skupu minoranata minoriranog skupa X nazivamo donjom medom skupa X : inf X = i. Skup X neogranien zdesna piemo: supX = +, a skup X neogranien slijeva piemo:
xX xX xX
inf X = .
xX
38
Skup X ogranien je odozdo, jer je, na primjer, 3 x za svako x X . Skup X ogranien je odozgo, jer je, na primjer, x 3 za svako x X . Dakle, skup X ogranien je. Prema deniciji skupa X i deniciji gornje mede oigledno je da je sup X 1. Da bismo dokazali da je sup X =1, potrebno je pokazati da se za svaki realni broj q < 1 moe odrediti x X takvo da je q < x, to znai da medu brojevima q i 1 q+1 q+1 ima jo brojeva. Takav je, na primjer, broj , jer je q < < 1 pa je sup X = 1. to 2 2 se tie donje mede, ona se uvijek poklapa sa minimalnim elementom skupa, ukoliko postoji. U ovom sluaju je inf X = 0.
Primjer 1. Posmatrajmo skup X = {x R | 0 x 1}.
3.4. Vanije klase realnih brojeva

3.4.1. Prirodni brojevi i princip matematike indukcije
Pojam prirodnog broja plod je dugotrajne evolucije ljudske svijesti, a nastao je iz potrebe prebrojavanja, tj. odredivanja broja elemenata nekog skupa. Brojeve oblika 1, 1 + 1, (1 + 1) + 1, itd. oznaavamo odgovarajuim simbolima 1, 2, 3, itd. i nazivamo ih prirodnim brojevima. Mi emo izloiti jedan od moguih naina denisanja skupa prirodnih brojeva kao podskupa skupa R. Skup X R nazivamo induktivnim skupom ako ima svojstvo da sa svakim brojem x X njemu pripada i broj x + 1. Na primjer, skup R je induktivan skup; skup pozitivnih brojeva je takode induktivan skup. Presjek X X svake familije induktivnih skupova X, ako nije prazan skup, induktivan je skup. Sada moemo denisati skup prirodnih brojeva. Skupom prirodnih brojeva nazivamo najmanji induktivni skup koji sadri broj 1, tj. presjek svih induktivnih skupova koji sadre broj 1. Skup prirodnih brojeva oznaavamo simbolom N :
A
N = {1.2, ...n, n + 1, ..., }

a njegove elemente nazivamo prirodnim brojevima. Kao neposredna posljedica denicije prirodnih brojeva slijedi teorema 3 koja se esto koristi i nazivamo je - Princip matematike indukcije.
Teorema 3. Ako je E N takav da je 1 E i za svako x E je i x + 1 E , onda je E = N . Dakle,

(E N ) (1 E) (x E(x E = (x + 1) E)) = E = N.
Neposredna posljedica ove teoreme je da ako je E skup prirodnih brojeva za koje je neko tvrdenje 1(n), kojim se neto tvrdi za prirodne brojeve, tano ako je 1 E i ako za svaki
Realni brojevi
39
prirodni broj n E slijedi (n + 1) E , onda je E = N , tj. onda je I(n) tano za svako n N. Na ovome se zasniva metoda matematike indukcije. Princip matematike indukcije emo primijeniti pri dokazivanju osnovnih svojstava skupa prirodnih brojeva:
10 Zbir, odnosno proizvod, prirodnih brojeva je prirodan broj.

Naime, ako su m, n N, pokazaemo da je (m + n) N. Oznaimo sa E skup onih prirodnih brojeva n za koje je (m + n) N.za svako m N. Oigledno je 1 E , jer je za svako m N i (m+1) N. Ako je n E , tj. (m+n) N, tada je i (n + 1) E pa je (m + (n + 1)) = ((m + n) + 1) N. Na osnovu principa matematike indukcije slijedi da je E = N . Znai, sabiranje je neogranieno izvodljiva operacija u skupu prirodnih brojeva, ili skup N je zatvoren u odnosu na operaciju sabiranja. Analogno dokazujemo zatvorenost skupa N u odnosu na mnoenje. Neka je E skup onih prirodnih brojeva n za koje je m, n N za svako m N. Tada je 1 N, jer je m 1 = m N i ako je n N, tj. m n N, onda je m(n + 1) = mn + m N (kao suma prirodnih brojeva) to znai da je n + 1 E . Dakle, (n E) = ((n + 1) E) pa je, na osnovu principa indukcije, E = N .
20 Pokaimo da ako je n N i n = 1, tada je i (n 1) N, tj. (n N) (n = 1) = ((n l)) N.

Posmatrajmo skup E = {(n 1) R | (n N) (n = 1)}, tj. skup brojeva oblika n 1, gdje je n prirodan broj i n = 1. Pokaimo da je E = N . Kako je 1 N, to je 2 := (1 + 1) N pa je 1 = (2 1) E . Ako je m E , tada je m = n 1, n N, a m + 1 = (n + 1) 1 . Ukoliko je (n +1) N, onda je (m+1) E pa je, na osnovu principa indukcije,E = N .
30 Za svako n N u skupu {x N | n < x} postoji minimalni element, pri emu je min {x N | n < x} = n + 1.
Pokaimo da se skup E , iji su elementi n N, za koje vai tvrdenje, poklapa sa N . Prvo emo pokazati da je 1 E , tj.
min{x N | 1 < x} = 2.
40

Ovo emo provjeriti primjenom principa indukcije. Neka je
M = {x N | (x = 1) (2 x)}.
Prema deniciji skupa M je 1 M . Ako je x M , tada je: ili x = 1 i x + 1 = 2 M ili 2 x pa je 2 (x + 1) i opet je (x + 1) M . Ovakvim razmatranjem M = N . Znai, ako je (x = 1) (x N), tada je
2 x, tj. min{x N | 1 < x} = 2.

Dakle, 1 E . Sada emo pokazati da ako je n E , onda je i (n + 1) E . Ve nam je poznato da ako je x {x N | n + 1 < x}, onda je (x 1) = y {y N | n < y}, ili na osnovu osobine prirodnih brojeva da su ne manji od 1 iz (n + 1 < x) = (1 x) = x = 1, a prema 2 je (x 1) = y N. Ako je n N, tada je min{y N | n < y} = n + 1,tj.x 1 y n + 1 i x > n + 2. Znai, iz (x {x N | n + 1 < x}) = (x > n + 2) i, prema tome, min{x N | n + 1 < x} = n + 2, tj. (n + 1) E . Na osnovu principa indukcije E = N , ime je tvrdenje 3 dokazano. Kao direktna posljedica dokazanih osobina slijede naredne osobine prirodnih brojeva.
4 Iz (m M ) (n N (n < m) = (n + 1 m). 5 Broj (n + 1) N neposredno slijedi iza prirodnog broja n, tj. ne postoji prirodni broj x takav da je n < x < n + 1 ukoliko je n N.
Dakle, brojevi n i n + 1 su dva neposredno sukcesivna prirodna broja.
6 Ako je n N i n = 1, tada je broj (n 1) N i (n 1) neposredno ispred broja n, tj. ne postoji prirodni broj x N takav da je n 1 < x < n. 7 Pokaimo da svaki neprazan podskup skupa N ima minimalni element.
Neka je M N . Ako je 1 M i za n N(1 n), tada je min M = 1. Pretpostavimo da 1 M , tj. da je 1 E = N \M . U skupu E treba odrediti takav / prirodni broj n E da se svi prirodni brojevi manji od n nalaze u E , a (n + 1) M . Ako takav broj n ne bi postojao, onda bi skup E N sadrao 1 i za n E bilo bi i (n+1) E , a tada po principu indukcije, je E = N , to je nemogue, jer je N \E = M . Broj (n + 1) M je minimalni element u M ako medu prirodnim brojevima n i n + 1 ne postoji drugih prirodnih brojeva. Napomenimo i to da postoje razne formulacije principa matematike indukcije, ali u svim tim formulacijama sutina tog principa ostaje ista. Njega formuliemo i ovako:
Realni brojevi
41
1. I(p), tj. iskaz I(n) je istinit za n = p (baza indukcije), gdje je p ksan prirodni broj (p = 1). 2. I(k) = I(k + 1), k p,tj.ako iskaz I(n) vai za proizvoljan prirodni broj n = k p (induktivna hipoteza), onda vai i za n = k + 1 (induktivni korak).
Zakljuak: n p I(n), tj. iskaz I(n) istinit je za svaki prirodni broj n p, ili simboliki:
{I (p) k [k p = (I (k)) = (I (k + 1))]} = n [n p = I (n)] .

Zakljuak je istinit ukoliko su ispunjeni uslovi i 1. i 2. Dokaz istinitosti matematikog iskaza I(n) za sve n N, koji se zasniva na principu matematike indukcije, naziva se metodom matematike indukcije. Takav dokaz se sastoji iz dva dijela: iz dokaza baze indukcije i dokaza induktivnog koraka, ako vai induktivna hipoteza. Metodu matematike indukcije nazivamo, takode, i metodom potpune ili metodom savrene indukcije ili zakljuivanjem od n na n + 1 ili rekurzivnim dokazivanjem.
Primjer 1. Dokazati da je za svako n N

n (n + 1) S(n) = 1 + 2 + 3 + ....... + n = 2
3 3 3 2
Dokaz. Vai (baza indukcije):
S (1) = 13 =
Pretpostavka (induktivna hipoteza):
12 2
, (n = 1) .
k (k + 1) S(k) = 1 + 2 + 3 + ....... + k3 = 2
3 3 3
, (n = k)
(1)
Treba dokazati (induktivni korak):
(k + 1) (k + 2) S(k + 1) = 1 + 2 + 3 + ....... + (k + 1) = 2
3 3 3 3
k 2 (k + 1)2 + (k + 1)3 , 4 (k + 1)2 2 (k + 1)2 (k + 2)2 odnosno S (k + 1) = (k + 4k + 4) , ili S (k + 1) = to je trebalo i 4 4 dokazati. Dakle, vai formula 2 n (n + 1) S(n) = za n N. 2 S (k) + (k + 1)3 =
Iz (1) slijedi:
42
Primjer 2. Dokazati da je za svako n N

1 2 + 2 3 + ... + n (n + 1) =
Dokaz : Za n = 1 jednakost 1 2 = n N ispunjeno
n (n + 1) (n + 2) . 3
123 - tana je pa je 1 E . Neka je za proizvoljno 3 n (n + 1) (n + 2) . 3 n (n + 1) (n + 2) + (n + 1) (n + 2) , 3 (n + 1) [n (n + 2) + 3 (n + 2)] , 3
1 2 + 2 3 + ... + n (n + 1) =
Odatle slijedi da je tana jednakost
1 2 + 2 3 + ... + n (n + 1) + (n + 1) (n + 2) =
to je ekvivalentno sa
1 2 + 2 3 + ... + n (n + 1) + (n + 1) (n + 2) =
odnosno
1 2 + 2 3 + ... + n (n + 1) + (n + 1) (n + 2) =
(n + 1) [(n + 1) + 1] [(n + 1) + 2] . 3
Dakle, iz n E slijedi (n+1) E , pa na osnovu principa matematike indukcije proizilazi da je E = N , to znai jednakost je tana za svako n N.
Primjer 3. Bernulijeva nejednaina:
Za svaki realan broj h > 1, h = 0 i svaki prirodni broj n vai:
(1 + h)n
1 + nh.
Bernulijevu nejednakost dokazaemo primjenom principa matematike indukcije.
I (1) : (1 + h)1 = 1 + 1 h.
Neka je za Tada je
n N I(n) : (1 + h)n 1 + nh. I (n + 1) : (1 + h)n+1 1 + (n + 1) h. (1 + h)n+1 = (1 + h)n (1 + h) (1 + nh) (1 + h) = 1 + nh + h + nh2 1 + (n + 1) h.
Dakle, (n)((1 + h)n 1 + nh).
Realni brojevi
43
3.4.2. Skup cijelih brojeva

Uniju skupa prirodnih brojeva, skupa brojeva suprotnih prirodnim brojevima i nule nazivamo skupom cijelih brojeva i oznaavamo simbolom Z :
Z = {... (n + 1), n, ... 2, 1, 0, +1, +2, ... + n, +(n + 1)...}.

Poznato nam je da je skup N zatvoren u odnosu na operacije sabiranja i mnoenja. Skup Z je, takode, zatvoren u odnosu na navedene operacije kao i na operaciju oduzimanja. Skup cijelih brojeva ima strukturu komutativne grupe u odnosu na sabiranje ("+") ili Z jeste Abelova aditivna grupa. Navedimo i neke druge osobine skupa Z . 1. On je neogranien zdesna i slijeva, jer ne postoji ni broj od kojega su svi cijeli brojevi manji, ni broj od kojega su svi cijeli brojevi vei. 2. Svaki podskup skupa Z ogranien odozdo (odozgo) sadri najmanji (najvei) element. 3. Ako su m, n Z, tada jednaina m + x = n ima jedinstveno rjeenje u Z . 4. Elementi skupa Z razliiti od +1 i 1 nemaju u Z inverzni element za mnoenje. 5. Za svaka dva cijela broja m i n, n = 0 postoje jedinstveni brojevi q Z i r N {0}, 0 r < |n|, takav da je m = nq + r. Ako je r = 0, onda kaemo da je broj m djeljiv brojem n, a q je njihov kolinik. U optem sluaju r je ostatak koji se dobija pri dijeljenju broja m brojem n.
3.4.3. Skup racionalnih brojeva

Broj oblika m n1 gdje je m Z i n Z | {0}, nazivamo racionalnim brojem. Skup racionalnih brojeva oznaavamo simbolom Q:
Q = {m.n1 | m Z, n Z | {0}}.
Naveemo osnovne osobine skupova racionalnih brojeva Q. 1. Skup racionalnih brojeva je slijeva i zdesna neogranien skup. 2. Skup Q je ureden skup. 3. U skupu racionalnih brojeva su neogranieno izvodljive raunske operacije sabiranja, mnoenja i dijeljenja, izuzev dijeljenja nulom. 4. Skup Q je u odnosu na sabiranje Abelova aditivna grupa, a skup Q | {0} jeste u odnosu na operaciju mnoenja Abelova multiplikativna grupa. 5. Skup racionalnih brojeva je svuda gust, tj. izmedu ma koja dva racionalna broja nalazi se beskonano mnogo racionalnih brojeva.
44

Zaista, ako su a, b Q i a < b, tada imamo:
(a < b) = (a + a < b + a, a + b < b + b) = (a < a1 < b) a+b gdje je a1 = Q. Na isti nain dobijamo a < a2 < a1 a1 < b1 < b, gdje je 2 a + a1 a1 + b = a2 Q = b1 Q, 2 2 tj. a < a2 < a1 < b1 < b. Istim postupkom moemo dobiti neogranieno mnogo racionalnih brojeva koji su svi manji od b i vei od a, tj. koji se nalaze izmedu brojeva a i b. Analogno dokazujemo da ako su a, b R, onda postoji c R takav da je a < c < b. Prema tome, izmedu svaka dva razliita realna broja postoji realan broj, tj. beskonano mnogo realnih brojeva, a izmedu svaka dva razliita racionalna broja postoji racionalan broj, tj. beskonano mnogo racionalnih brojeva. Zbog toga kaemo da su skupovi R i Q gusti. Dokazaemo teoremu (poznatu kao Arhimedovu teoremu ili kao Arhimedov princip) koji nam omoguava da pitanje gustine skupa bolje rasvijetlimo.
Teorema 4. Ako je h realan, ksan pozitivan broj, tada za svaki realan broj x postoji jedinstven cio broj k takav da je:
(k 1)h x < kh.
Dokaz. Kako je skup Z neogranien odozgo, to je skup x S= nZ| <n Z h ogranien odozdo i nije prazan. Ima minimalni element k pa je x (k 1) < k. h Poto je h > 0, to su nejednakosti (1) ekvivalentne sa nejednakostima.
(1)
(k 1) h x < kh.
Jedinstvenost elemenata k Z, koji zadovoljava nejednakosti (1), slijedi iz jedinstvenosti minimalnog elementa brojnih skupova. Posljedice:
1 Za svaki pozitivni broj postoji prirodni broj n takav da je 1 0 < < . n Dokaz. Na osnovu teoreme 1 postoji n Z takvo da je 1 < n. Kako je 0 < 1 i 0 < , 1 to je 0 < n pa je n N i 0 < . < . n 1 2 Ako je x R i x 0 i za n Nx < , tada je x = 0. n
Realni brojevi
45
3 Za svaki broj a, b R, a < b, postoji broj r Q takav da je a < r < b. 1 Dokaz. Prema 1 postoji broj n N takav da je 0 < b a, to je u kontradikciji sa < b a. n n n m m Dakle,r = Qia< < b, to znai da je skup Q gust u R, to smo ve pokazali n n u osobini 5 skupa Q. 4 Za proizvoljan broj x R postoji jedinstven cio broj k Z takav da je (k 1) x < k. Da bismo dokazali ovo tvrdenje dovoljno je u teoremi 1 uzeti da je h = 1.
Broj k 1 nazivamo cijelim dijelom broja x i oznaavamo ga [x], tj. k 1 = [x] Broj x [x] nazivamo razlomljenim dijelom broja x i oznaavamo ga (x), tj. (x) = x [x]. Prema tome, moemo pisati x = |x| + (x), na primjer x = 3, 14;[x] = 3, (x) = 0, 14.
3.4.4. Skup iracionalnih brojeva

U elementarnoj geometriji je pokazano da za mjerenje izvjesnih veliina, kao to su duine, nisu dovoljni racionalni brojevi. Na primjer, duina hipotenuze u pravouglom trouglu, ije su katete 1, iznosi 2 . Medutim, broj 2 ne nalazi se medu racionalnim brojevima pa se uvode novi realni brojevi, kao to je 2 i nazivamo ili iracionalnim brojevima. Skup R\Q skup je iracionalnih brojeva, u oznaci I . Poto je Q R, to jeR = Q I . Pored 2 iracionalni brojevi su, na primjer: 3 2, 3, 5 10, log 6, 2 2 , , 2 i drugi. Svaki iracionalni broj moemo predstaviti u obliku beskonanog decimalnog neperiodi nog razlomka. Tako je, na primjer: 2 = 1, 4142..., = 3, 1415626...; log 6 = 0, 7782... Napomenimo da zbir i proizvod dva iracionalna broja moe biti racionalan ili iracionalan broj. Na primjer, zbir iracionalnih brojeva 2 i 3 jeste iracionalan broj, a zbir iracionalnih brojeva 1+ 2 i 1 2 jeste racionalan broj. Dakle, skup iracionalnih brojeva I nije zatvoren u odnosu na operacije sabiranja i mnoenja realnih brojeva. Skup iracionalnih brojeva je slijeva i zdesna neogranien. On je svuda gust skup tj. izmedu dva razliita iracionalna broja a i b moe se umetnuti bar jedan iracionalan broj, pa, prema tome, i beskonano mnogo iracionalnih brojeva, veih od a, a manjih od b. Postupak je isti kao i u racionalnim brojevima. Relacijom "", odnosno "" l je totalno ureden skup. Iracionalni brojevi mogu biti algebarski i transcendentni. Algebarski su rjeenja algebarskih jednaina sa cjelobrojnim koecijentima, na primjer x2 2 = 0, x = 2. Svaki iracionalni broj koji nije algebarski naziva se transcendentnim. Takvi brojevi su , e = 2, 718281..., log 6, i mnogi drugi.
46
3.5. Prebrojivi i neprebrojivi skupovi

3.5.1. Pojam prebrojivog i neprebrojivog skupa
Za beskonaan skup E = {e1 , e2 , ...en , ...} kae se da je prebrojiv ako postoji biunivoko preslikavanje skupa E na skup prirodnih brojeva N , tj. ako svakom elementu e odgovara po jedan prirodni broj i obrnuto. Tako, na primjer, broju 1 odgovara jedan element e1 , broju 2 odgovara drugi element e2 itd. Drugim rijeima, skup
E = {e}
prebrojiv je ako se elementi mogu napisati u obliku niza e1 , e2 , ...en , ...tj. ako je
E = {e1 , e2 , ...en , ...} .
Teorema 5. Skup Z svih cijelih brojeva je prebrojiv skup.

Dokaz. Preslikavanje f : Z N dato sa 1, a=0; 2a, a>0; f (a) = 1 2a, a<0.
jeste 1 1 preslikavanje skupa Z na skup N , to dokazuje tvrdenje teoreme. Prvo emo dokazati da je skup Q+ pozitivni racionalnih brojeva prebrojiv. Sve pozitivne m racionalne brojeve ,gdje su m i n prirodni brojevi, moemo poredati u niz u kojem je n m + n = 2, 3,....Taj niz je: 1 1 2 1 2 3 1 2 3 4 , , , , , , , , , , ... 1 2 1 3 2 1 4 3 2 1 Svrstajmo ove razlomke u emu:
Teorema 6. Skup Q racionalnih brojeva je prebrojiv. Daemo skicu dokaza.
i poredajmo ih u niz kako pokazuju strelice izostavljajui one koji se ponavljaju, dobiemo niz: 1 1 2 3 1 1 2 3 4 , , , , , , , , , .. (1) 1 2 1 1 3 4 3 2 1
Realni brojevi
47
Oigledno je da je na taj nain svakom pozitivnom racionalnom broju pridruen tano jedan prirodni broj i da je svakom prirodnom broju pridruen tano jedan element iz Q+ . Ako nizu (1) dodamo nulu pa uz svaki pozitivan racionalan broj dopiemo i negativan, dobiemo niz: 1 1 1 1 0, 1, 1, , , 2, 2, 3, 3, , , ... 2 2 3 3 U ovom nizu nalazi se svaki racionalni broj kome moemo, poevi od prvog pa nadalje, pridruiti prirodne brojeve 1, 2, 3, ... Dakle, skup Q racionalnih brojeva je prebrojiv. Sljedee teoreme navodimo bez dokaza.
Teorema 7. Skup svih realnih brojeva koji pripadaju intervalu (a, b) nije prebrojiv. Teorema 8. Skup svih realnih brojeva nije prebrojiv.
U vezi sa pojmom prebrojivog skupa moe se dokazati da vae sljedea tvrdenja.
Teorema 9.
1. Svaki podskup prebrojivog skupa je ili konaan ili prebrojiv. 2. Svaki beskonaan skup, prebrojiv ili neprebrojiv, sadri uvijek bar jedan prebrojiv podskup. 3. Unija prebrojivog skupa i konanog skupa je prebrojiv skup. 4. Unija konano mnogo prebrojivih skupova je prebrojiv skup. Na osnovu 4. moemo zakljuiti da skup iracionalnih brojeva nije prebrojiv, jer ako bi bio prebrojiv, onda bi skup realnih brojeva, kao unija dva prebrojiva skupa, bio prebrojiv skup, to nije tano.
3.6. Brojna prava

Pojam brojne prave i koordinatnih osa je poznat iz srednje kole pa emo to znanje malo produbiti. Na osnovu neprekidnosti skupa realnih brojeva i geometrijske aksiome o neprekidnosti prave linije, mogu se svi realni brojevi predstaviti takama na orijentisanoj pravoj liniji na kojoj je izabrana jedna duina za jedinicu mjerenja, na primjer, 0M1 i poetna taka mjerenja (0) i utvrden njen pozitivan smjer (sl. 16).
Sl. 16
Detaljnije emo to pokazati na skupu cijelih brojeva Z .
48
Prenesimo du 0M1 koliko hoemo puta desno od take 0 na posmatranoj pravoj. Dobiemo dui: 0M1 , 0M2 , 0M3 , ..., 0Mn , ...Tada kaemo: taki 0 pridruujemo 0, taki M1 broj 1(+1), taki M2 broj 2(+2) kao mjerni broj dui 0M2 , itd... taki Mn broj n(+n) kao mjerni broj dui 0Mn u odnosu na jedininu du 0M1 ... Analogno, prenoenjem dui 0M1 , na datoj pravoj lijevo od take 0, dobiemo take m1 , m2 , ...mn , pri emu je 0m1 = 0M1 , 0m2 = 0M2 ..., 0mn = 0Mn .....Takama m1 , m2 , ...mn pridruiemo respektivno brojeve 1, 2, ..., n....Tako smo skupu Z cijelih brojeva pridruili skup taaka date prave. Ako posmatramo skup racionalnih brojeva Q, tada svakom racionalnom broju moemo pridruiti odredenu taku prave. Tako, na primjer, racionalan p broj (q > 0) predstavljae taku M na pravoj, koja se nalazi na kraju dui 0M . Nju q 1 dobijamo kada -ti dio mjerne jedinice 0M1 prenesemo p puta desno od poetne take 0, q ako je p > 0, odnosno lijevo ako je p < 0. Na ovaj nain moemo svakom racionalnom broju jednoznano pridruiti taku na datoj pravoj, tj. skupu racionalnih brojeva pridruujemo skup taaka na pravoj. Za ove take kaemo da su racionalne take prave. Kako je skup racionalnih brojeva svugdje gust, to je i skup racionalnih taaka prave svugdje gust. One su na pravoj svugdje gusto rasporedene. Skupom racionalnih taaka nisu iscrpljene sve take prave. Na primjer, iracionalnom broju 2 moemo jednoznano pridruiti taku M date prave na sljedei nain. Nad jedininom dui 0M1 , konstruiemo kvadrat, nanesemo dijagonalu toga kvadrata, 2 iji je mjerni broj desno od take 0 po pravoj i tako odredimo taku M koja odgovara iracionalnom broju 2. Uopte, skupu iracionalnih brojeva pridruujemo skup svih taaka prave koje nisu racionalne. Taj skup taaka prave nazivamo iracionalnim skupom taaka. On je svugdje gust, jer je skup iracionalnih brojeva svugdje gust pa su iracionalne take svugdje gusto rasporedene po pravoj. Skupom racionalnih i skupom iracionalnih brojeva, tj. skupom realnih brojeva iscrpljene su potpuno sve take prave. Skup realnih brojeva i posmatrana prava nalaze se u odredenom odnosu koji moemo iskazati Kantorovim aksiomom koji glasi: Svakom realnom broju odgovara jedna i samo jedna taka prave. I obrnuto: Svakoj taki prave odgovara jedan i samo jedan realan broj. Zato kaemo da izmedu skupa realnih brojeva i skupa taaka prave postoji biunivoka korespondencija. Skup realnih taaka je neprekidno (kontinuirano) rasporeden po itavoj pravoj (geometrijski linearni kontinuitet taaka). Analogno, skup realnih brojeva nazivamo aritmetiki linearni kontinuum brojeva. Pravu na kojoj smo odabrali poetnu taku, odredili jedinicu mjere za duinu i svakoj njenoj taki jednoznano pridruili realan broj, nazivamo brojnom pravom. Poto je ona orijentisana, nazivamo je i brojnom osom.
Realni brojevi
49
3.7. Proirena oblast realnih brojeva

Skup realnih brojeva proirujemo simblima i +. Tako dobijeni skup obiljeavamo R , pa je
R = {} R {+} ,
pri emu se uzima da za svaki realni broj x vai nejednakost < x < +. Umjesto + esto piemo samo . Sabiramo i mnoimo ueem ovih simbola prema pravilima:
x + (+) = +, (+) + (+) = +, x + () = , () + () = , x R.

Za x > 0
x (+) = +, (+) (+) = +, x () = , (+) () = , () () = +,

a za x < 0
x (+) = , x () = +. 0 Nisu denisani sluajevi: + (+), 0 (+), , ,1 i drugi o kojima e kasnije 0 biti rijei.
3.8. Brojni intervali. Apsolutna vrijednost realnog broja. Okolina take

3.8.1. Brojni intervali
Neka su a, b R i a < b, tada medu podskupovima skupa realnih brojeva od posebnog znaaja su podskupovi oblika:
(a, b) (a, b] [a, b) [a, b]
= = = =
{x R | a < x < b} , {x R | a < x b} , {x R | a x < b} , {x R | a x b} .
Podskup (a, b) nazivamo intervalom skupa R. Njemu ne pripadaju brojevi a i b pa kaemo da je interval otvoren. Podskup [a, b] naziva se odsjeak (segment) skupa R. Njemu pripadaju brojevi a i b i zato kaemo da je interval zatvoren. Podskupovi (a, b] i [a, b)
50
predstavljaju poluotvorene intervale ili polusegmente. U prvom primjeru interval je slijeva otvoren, a zdesna zatvoren, jer mu broj a ne pripada. U drugom, interval je slijeva zatvoren, a zdesna otvoren, jer mu broj a pripada, a broj b ne pripada. Brojeve a i b nazivamo medama (krajevima) intervala. U svim navedenim sluajevima interval je ogranien. Njemu na brojnoj pravoj odgovara du ili segment kojoj u prvoj primjeni ne pripadaju krajnje take, a u drugoj ne pripada joj lijeva krajnja taka, a u treoj ne pripada joj desna krajnja taka, a u etvrtoj pripadaju joj krajnje take. U sluaju konanih intervala (a, b), (a, b], [a, b) i [a, b] broj b a nazivamo duinom intervala. Skupove:
(a, +) [a, +) (, b) (, b]
= = = =
{x R | a < x < +} , {x R | a x < +} , {x R | < x < b} , {x R | < x b} ,
nazivamo neogranienim intervalima. Geometrijski navedenim intervalima na brojnoj pravoj odgovaraju poluprave, osim intervala (, +) kome odgovara itava brojna prava.
3.8.2.
Apsolutna vrijednost
Neka je x R. Apsolutnu vrijednost broja x ili modul broja x, koju oznaavamo sa |x|, deniemo na sljedei nain: x za x > 0 0 za x = 0 |x| = x za x < 0. Geometrijski gledajui, apsolutna veliina realnog broja x predstavlja mjerni broj dui ije su krajnje take taka 0 i taka x, odnosno (x) (sl.17).
Sl. 17
Osnovna svojstva funkcije |x| sadrana su u sljedeoj teoremi.
Teorema 10. Za svako x, y R je:

1 |x| x. 2 |x| = 0 x = 0, 3 |x| = |x| , 4 |x| x |x| ,
Realni brojevi
51
5 |x + y| |x| + |y| , 6 |x + y| ||x| |y|| , 7 |x y| |x| + |y| , 8 |x y| ||x| |y|| , 9 |x y| = |x| |y| , 10 x |x| = , y = 0. y |y|
Dokazaemo neka od navedenih tvrdenja.
3 Kako je x2 = (x)2 , to je |x|2 = x2 , |x| =
x2 , odakle je |x| =
(x)2 =
x2 = |x| .
5 Akoje x + y 0, onda je |x + y| = x + y . Na osnovu osobine 1 je |x| x i |y| y pa je x + y |x| + |y| , tj. |x + y| |x| + |y| .
Ako je x + y < 0, tada je |x + y| = x y . Na osnovu osobine 1 jeste |x| x i |y| y, a po 3 je |x| = |x| , |y| = |y| , pa je |x| x i |y| y, ili x y |x| + |y| , tj. |x + y| |x| + |y| . Analogno se pokazuje da je:
|x1 + x2 + ... + xn | |x1 | + |x2 | + ... + |xn | ,

tj. apsolutna vrijednost zbira manja je ili je jednaka zbiru apsolutnih vrijednosti. 6 Kako je |x| = |x + y y| = |(x + y) + (y)| |x + y| + |y| , odnosno
|x| |x + y| + |y| ,
pa je
|x| |y| |x + y| .
Ako podemo od jednakosti
(1)
y = (x + y) x,
dobiemo
|y| |x + y| + |x| , |y| |x| |x + y| .
tj.
(2)
52

Prema (1) i (2) jeste
|x + y| (|x| |y|) , tj. |x + y| ||x| |y|| . 8 Da bismo dokazali relaciju 8 , podimo od izraza |x| = |y + (x y)| , odakle je |x| |y| + |x y| ,
tj.
|x| |y| |x y| .
Na slian nain je
(3)
|y| = |x + (y x)| , |y| |x| + |y x| ,

ili
|y| |x| |y x| .
Relacije (3) i (4) moemo napisati u obliku
(4)
(|x| |y|) ||x| |y|| |x y| ,

to je i trebalo dokazati. 9 Imamo: |x y| = Analogno pokazujemo da je
(xy)2 =
x2 y 2 =
x2
y 2 = |x| |y|
|x1 x2 ...xn | = |x1 | |x2 | ... |xn | .

Specijalno, ako je x1 = x2 = ... = xn , tada je
|xn | = |x|n , n N. 2 x x x2 |x| 10 = = . = y y |y| y2 Napomenimo i to da relacija
|x| r, r > 0
znai isto to i
r x r,
a relacija
|x a| r
znai isto to i
r x a r,
odnosno isto to i
a r x a + r (r > 0) .
Realni brojevi
53
Nejednakost |x| > r (r > 0) znai isto to i nejednakosti
x < r x > r.
Veliinu |x y| nazivamo rastojanjem medu takama x, y R.Ona je nenegativna, jednaka nuli ukoliko se take x i y poklapaju. Ako rastojanje oznaimo d(x, y), imaemo da je
d(x, y) =
(y x) za y x 0 (y x) za y x < 0
to znai da je d(x, y) = |y x| = |x y|.
Primjer 1. Dokazati da je
a + b + |b a| a + b |b a| = max(a, b), = min (a, b) . 2 2 Neka je, na primjer, b > a, tj. b a > 0, tada je b a = c > 0 i b = a + c, pa je a + b + |b a| 2a + c + |c| = = a + c = b = max(a, b), 2 2 a + b |b a| 2a + c |c| = = a = min(a, b). 2 2 Primjer 2. Rijeiti jednainu |2x + 1| + |x + 3| = |x + 6| .
Mogue kombinacije nejednaina koje imaju rjeenje i odgovarajua rjeenja najjednostavnije je nai iz sljedee tabele:
Datu jednainu transformiemo u jednaine:
1 |2x + 1| + |x + 3| |x + 6| = 2x 2 = 0, x + 2 1 = 2x 4 = 0, (3 x ) 2 = 4x 10 = 0, (6 x 3) = 2x + 2 = 0, ( < x 6) .
54

Njihova rjeenja su: 1 1 5 x = 1 [ , +), x = 2 [3, ], x = [6, 3], x = 1 (, 6] . / / 2 2 2 Data jednaina je zadovoljena za x = 2 i x = 1.
Primjer 3. Rijeiti nejednainu |x + 2| + |x 2| 12.
Datu nejednainu moemo transformisati u nejednaine:
|x + 2| + |x 2| 12 = 2x 12 < 0, (2 x < +) = 8 < 0, (2 x 2) = 2x 12 < 0, ( < x 2) .

Njihova rjeenja su: x < 6, svako realno x, x > 6, a ako se uzmu u obzir i odgovarajua ogranienja, dobie se rjeenje x < 6.
3.8.3.
Okolina take
Neka na brojnoj pravoj ksnoj taki A odgovara realan broj a (sl.18). Svaki otvoreni interval (a , a + ) koji sadri taku A nazivamo -okolinom take A, odnosno -okolinom broja a, gdje je proizvoljan pozitivan broj. Taka A (broj a) nalazi se u sredini intervala i nazivamo je centrom okoline, a broj radijusom okoline, dok je broj 2 dijametar okoline. U optem sluaju okolina (a , a + ) moe biti zadata nejednakou |x a| < .
Sl. 18
Na primjer, skup taaka x koji zadovoljava nejednakost |x 3| < 2 jeste okolina broja 3 radijusa 2. Okolinu, u irem smislu, moemo denisati i ovako. Okolina take a R je svaki otvoreni interval (, ) koji sadri taku a, tj. za koji vai < a < . Proizvoljna okolina take a R nije njena -okolina, jer je -okolina simetrina u odnosu na taku a, dok proizvoljna okolina take a to ne mora da bude. Kako i + ne pripadaju skupu R, to se ne mogu posmatrati njihove okoline u R kojim bi oni pripadali, ali ih moemo denisati ovako. Okolinom od , odnosno od + je svaki interval oblika (, a) za, a R {+} odnosno (a, +) za a R {+}. Za taku a0 kaemo da je unutranja taka nekog intervala ako ona zajedno sa nekom svojom okolinom pripada tom intervalu. Prema tome, svaka taka otvorenog intervala je unutranja taka intervala.
Realni brojevi
55
3.9. Njutnova binomna formula

Uobiajeno je da se proizvod svih prirodnih brojeva od 1 do n obiljeava sa n!, tj.:
n! = 1.2.3...n
i ita se en faktorijel. Uzimajui da je 0! = 1 (1), onda iz denicije faktorijela
n! = n(n 1)(n 2)...3.2.1,

dobijamo (n 1)! = (n 1)(n 2)...3.2.1 pa je otuda n! = n(n 1)! (2). Ako podemo od toga da je funkcija n n! (n N ili nula) denisana pomou formula (1) i (2), onda metodom matematike indukcije moemo dokazati da je:
n! = 1.2.3...n = k(n 1), (n + 1)! = n!(n + 1) = k.

k=1 k=1 n+1
Binomne koecijente
n k def
, 0 k n deniemo na sljedei nain:
n k
n! n (n 1) (n 2) ... (n k + 1) = . k!(n k)! 1 2 3 ...k
(3)
Simbol n itamo "en nad ka". k Ako je k > n ili k < 0, tada je n = 0. k Za k = 0 binomni koecijent imae vrijednost
n 0
Takode, lako je provjeriti da je
n! n! = = 1. 0! (n 0)! n! n n1 n n
n 1
= n,
= n,
= 1.
Teorema 15. Ako je k n, k, n N, onda binomni koecijenti imaju sljedee osobine: n n 2 n + k+1 = n+1 1 n = nk , k+1 k k
n k
n k1
n+1 k
n k
n+1 k+1
k+1 . n+1
Dokaz. 1 Na osnovu denicije (3) jeste
n nk
n! n! = = (n n + k)! (n k)! k! (n k)!
n . k
ime je dokazana osobina simetrinosti binomnih koecijenata.
56
Formulu 2 dokazujemo na sljedei nain:
n n + k+1 k
n! n! + = k! (n k)! (n k 1)! (k + 1)! n! 1 1 = + = k! (n k 1)! n k k + 1 (n + 1)! n+1 = = . (n k)! (k + 1)! k+1 =
Analogno dokazujemo osobinu 3 . Osobinu 4 dokazujemo ovako:
n k
n! k+1 (n + 1) n! = = k! (n k)! (k + 1)!k! (n k) !n + 1 (n + 1)! k+1 k+1 n+1 . = = (n k)! (k + 1)! n + 1 n + 1 k + 1 =
(6)
Paskal je, na osnovu formule 2 , dao pravilo za obrazovanje binomnih koecijenata u aritmetikom trouglu. Taj trougao izgleda ovako:
1 0 3 1 0 0 2 1 4 2 1 1 3 2
4 0
3 0
2 0 4 1
2 2 4 3
3 3
4 4
Odnosno, ako binomne koecijente zamijenimo odgovarajuim vrijednostima, dobiemo
1 1 1 1 1 4 3 6 2
1 1 3 4 1 1 1
5 0 0 5
Realni brojevi
57
Paskalovo pravilo za obrazovanje binomnih koecijenata glasi: Kod aritmetikog trougla zbir k -tog i (k + 1)-og lana n-te vrste jednak je (k + 1)-om lanu (n + 1)-ve vrste. Formulom 3 koristimo se pri izraunavanju binomnih koecijenata kada je k blisko broju n. Na primjer,
20 18
20 2
20 19 = 190. 12
Formula 3 ukazuje i na simetriju binomnih koecijenata, jer je
= = = n = k
n 0 n 1 n 2
n n n n1 n n2 n nk
Teorema 16. Ako su a, b R i n N, tada vai formula

(a + b)n =
ili
n n n n1 n n2 2 n nr r n n a + a b+ a b + ... + a b + ... + b , 0 1 2 r n (1)

n
(n) (a + b) =
r=0
n nr r a b, r
(2)
koju nazivamo binomnom formulom ili Njutnovom binomnom formulom.
Dokaz. Formulu (1) dokazaemo metodom matematike indukcije. Za n = 1 formula (1) tana je, jer je
a+b=
1 1 a+ b = a + b. 0 1
Pretpostavimo da je ona tana za n = k , tj.
(a + b)k =
r=0
k kr r a b, r
(3)
58
pa dokaemo da je formula (1) tana za prirodan broj n = k + 1 ako je tana za n = k, tj.
(a + b)k+1 =
k+1 r=0
k + 1 k+1r r a b. r
Polazei od (a + b)k+1 = (a + b)k (a + b) i vodei rauna o induktivnoj pretpostavci (3), poslije mnoenja, dobijamo
(a + b)k+1 = = = =
k r=0 r
k kr r+1 a b r=0 r k k1 k k+1 a + k bk+1 + k ak+1r br + k akr br+1 0 k r=1 r r=0 r k k k+1 k+1 k a + k+1 bk+1 + k ak+1r br + r1 akr+1 br 0 k+1 r r=1 r=1 k k+1 k+1 k+1 k+1 k+1r r k+1 k+1 + r a b + k+1 b = k+1 ak+1r br . 0 a r=1 r=0 r
ak+1r br +
Prema tome, ako je formula (3 ) tana za n = k , onda je tana i za n = k +1. Dakle, formula (3) tana je za svaki prirodni broj n. Takode je
(a b)n = (1)k
k=0
n nk k a b . k anr br . x 1 2 + 5 4 5 1 x 2
5
Opti lan binomnog razvoja je Ar+1 =
n r
Primjer 1 Primjenom binomne formule izraunati

x 1 2 +
5 5
. x 2
51
5 2 5 + 5
k=0 x 52 55
5 k
x 2
5k
(1)k = 5 3 x 2 x 2
5
5 0
x 2
50
(1)1 +
2 x 2 x +5 2
(1)2 +
53
(1)3 + x 2
4
54
(1)4 +
(1)5 = 1
0
x 1 2
x 3 x 2 10 + 2 2 1 5 5 5 5 = x5 x4 + x3 x2 + x 1. 32 16 4 2 2 5 + 10
Realni brojevi
59
Primjer 2. Nai racionalne sabirke u razvoju

4 x3 + 3 x
10
4
k
x3 +
10
10
. x3
k
= =
10 k=0 k 10 10 k=0 k
10
x4 x
905k 12
10k
x3 = x
10 k=0 k
10
10 k=0 k
5(18k) 12
x .
303k 4
Racionalne sabirke u ovom razvoju dobiemo za one vrijednosti k za koje je 18 k djeljivo sa 12. Dakle, k = 6. Iz formule (1) moemo dobiti sljedee relacije: 1. Za a = b = 1
2n =
2. Za a = 1, b = 1
n n n + + ... + 0 1 n
k=0
n . k
(4)
0=
n n n + ... + (1)n 0 1 n
= (1)k
k=0
n . k
(5)
3. Sabirajui jednakosti (4) i (5), dobiemo
2n1 =
n n n + + + 0 2 4
4. Oduzimajui jednakosti (4) i (5), bie
2n1 =
n n n + + + 5 3 1
60
II Osnovi linearne algebre
61
1. Matrice
1.1. Pojam i vrsta matrice
Neka je X R. Tada svako preslikavanje skupa {1, 2, ..., m} X {1, 2, ..., n} u skup X nazivamo matricom tipa m n nad X . Ovakvo preslikavanje zapisuje se u obliku tabele :
a11 a21 ai1 am1
a12 a22 ai2 am2
a1j a2j aij amj
...
a1n a2n ain amn j -ta kolona
aij R, i = 1, 2...m, j = 1, 2, ...n. i-ta vrsta
(1)
Samu matricu emo poistovjeivati sa datom tabelom, a razmatraemo uglavnom sluajeve kada je X skup realnih brojeva, tj. radiemo sa matricama nad poljem realnih brojeva i nazivati ih realnim matricama. Uredenom paru (i, j ) brojeva i i j pridruen je realan broj aij koji se nalazi u i-toj vrsti i j -toj koloni. Za ksno i elementi ai1 , ai2 , ..., ain matrice (1) obrazuju njenu i-tu vrstu (horizontalni red tabele), a za ksno j elementi a1j , a2j , ..., amj njenu j -tu kolonu (vertikalni red tabele). Prvi indeks i elementa aij predstavlja redni broj vrste, a drugi indeks j redni broj kolone u kojoj se taj element nalazi. Kada kaemo da se element aij nalazi na mjestu (i, j) matrice (1), to znai da se on nalazi u presjeku i-te vrste i j -te kolone.
63
64
Osnovi linearne algebre
Matricu A iji su elementi aij , a koja je tipa (formata) m n moemo krae zapisati
A = aij
m n = [aij ]n = (aij ) m n. m
Matricu tipa n n nazivamo kvadratnom matricom, a matricu tipa m n pravougaonom matricom. Niz elemenata a11 , a22 , ..., ann kvadratne matrice tipa n n nazivamo glavnom dijagonalom, a niz elemenata a1n , a2n1 , ...an1 sporednom dijagonalom te matrice. Matrica tipa 1 1 sastoji se samo od jednog elementa pa se matrica tog tipa poistovjeuje sa njenim jednim elementom. Matricu tipa 1n, odnosno m1, nazivamo matrica-vrsta, odnosno matricakolona. Kvadratnu matricu,kojoj su svi elementi ispod, odnosno iznad glavne dijagonale jednaki nuli, nazivamo gornjom (desnom), odnosno donjom(lijevom) trouglastom matricom. Oznaavamo ih
Tg =
a11 a12 a1n a22 a2n . ... . . 0 ann a11 0 a21 a22 . ... . . an1 an2 ann
ili
aij
n 1 (aij
= 0, i > j),
Td =
ili
aij
n 1 (aij
= 0, i < j).
Kvadratnu matricu, u kojoj su svi elementi van glavne dijagonale jednaki nuli, nazivamo dijagonalnom matricom, u oznaci
a11 D= 0 a22
. . .
0
ili
d1 d2
. . . ili diag(d1 , d2 , ..., dn ) ili
di ij
n 1,
ann
dn
Matrice
65
gdje je ij Kronekerova delta-funkcija denisana sa
ij = 0 (i = j), ij = 1 (i = j).
Ako je d1 = d2 = . . . = dn , dijagonalnu matricu nazivamo skalarnom matricom. Ako su svi elementi dijagonalne matrice jednaki 1, takvu matricu nazivamo jedininom, u oznaci I = E , ili Inn kada se eli naglasiti tip jednaine matrice. Jedinina matrica ima osobinu da je Amn Inn = Imn Amn = Amn za svaku matricu tipa Amn . Matricu, iji su svi elementi jednaki nuli, nazivamo nula-matricom i oznaavamo je 0. Nula matrica tipa m n bie matrica:
0mn =
0 0 0 . . . 0
0 0 0 . . . 0
. . .
0 0 0 . . . 0
mn .
1.2. Jednakost matrica

Matrice A = aij mn i B = bij pq jednake su ako i samo ako su istog tipa i ako imaju jednake odgovarajue elemente, tj. A = B ako i samo ako je
m = p, n = q, aij = bij (i = 1, 2, ..., m, j = 1, 2, ..., n).

Relacija jednakosti matrica je relacija ekvivalencije u skupu matrica, tj. 1. A = A, 2. (A = B) (B = A), 3. (A = B B = C) (A = C).
Primjer 1. Odrediti parametar a tako da matrice

a3 0 1 A= 2 a
budu jednake.
2
a 0 1
iB=
2 1 3
66
Matrice A i B su istog tipa (2 3), a iz zahtjeva da odgovarajui elementi budu jednaki slijedi sistem jednaina:
a3 = a a2 = 1
ije je rjeenje a = 1. Dakle, za a = 1 matrice A i B su jednake.
1.3. Operacije sa matricama

1.3.1. Sabiranje matrica i mnoenje skalarom
Zbir matrica istog tipa A = aij mn i B = bij mn jeste matrica C = cij mn iji su elementi zbirovi odgovarajuih elemenata matrica A i B , tj.
C = cij
mn
= aij + bij
mn .
Zbir matrica razliitog tipa nije denisan.
Primjer 1. Odrediti zbir matrica

A= 4 3 7 1 2 0 1 8 2
iB=
0 3 1 1 2 1 2 5 3 4+0 3+3 7+1 1 + 1 2 + 2 0 1 1 + 2 8 + 5 2 3
C =A+B =
4 3 7 1 2 0 1 8 2
0 3 1 1 2 1 2 5 3 4 6 8 0 6 1 3 13 5
Operacija sabiranja matrica tipa m n ima sljedea svojstva:
1 A + B = B + A, 2 A + (B + C) = (A + B) + C, 3 0 + A = A.
Matrice
67
Dakle, sabiranje matrica je komutativna i asocijativna operacija, a nula matrica je neutralni element za operaciju sabiranja matrica. Taj neutralni element je jedinstven. Za proizvoljnu matricu A = aij mn postoji jedinstvena suprotna matrica A = aij mn takva da je
A + (A) = 0.
Matrica A je inverzni element sabiranja matrica. Zbir A + (B) oznaavamo A B i nazivamo ga razlikom matrica A i B . Dakle,
A B = A + (B) = aij
mn
+ bij
mn
= aij bij
mn .
Primjer 2. Date su matrice

A=
Odrediti A B .
1 2 0 3 1 2 0 2 1 3 0 1
iB=
0 2 1 3 0 1 1 0 1 6 1 3
AB =
1 2 0 3 1 2
10 22 0 1 3 (3) 1 0 2 1
Proizvod matrice A i skalara jeste matrica B istog tipa kao i matrica A, iji su elementi denisani pomou
B = A = aij
mn
= aij
mn ,
K,
tj. svi elementi matrice A pomnoeni su brojem . Tako je
1 2 2 3 4 0
2 4 4 6 8 0
Iz denicije mnoenja matrice brojem slijedi da se zajedniki inilac svih elemenata jedne matrice moe izdvojiti kao inilac ispred matrice.
68
Ako su matrice A i B istog tipa, i skalari iz K i 1 jedinini element, tada je
(A + B) ( + )A ()A 1A
1.3.2. Mnoenje matrica
= = = =
A + B, A + A, (A), A.
Neka su date matrice
b11 b12 b1n a11 a12 a1p b21 b22 b2n a21 a22 a2p iB= A= . . . . . . . . bp1 bp2 bpn am1 am2 amp mp c11 c12 c1n c c c2n = 21 22 . . . . cm1 cm2 cmn mn

pn
Proizvod matrica A i B , u oznaci AB , je matrica C :
Amp Bpn = Cmn
u kojoj je element cij odreden jednakou:

p
cij = ai1 b1j + ai2 b2j + ... + aip bpj =

k=1
aik bkj .
Dakle, elemente cij (i = 1, 2, ..., m; j = 1, 2..., n) matrice C dobijamo na taj nain to elemente i-te vrste matrice A pomnoimo odgovarajuim elementima j -te kolone matrice B i tako dobijene proizvode saberemo. Proizvod A B matrica A i B deniemo samo ako je broj kolona matrice A jednak broju vrsta matrice B . Za takve matrice A i B kaemo da su usaglaene ili da su saglasne.
Matrice
69
Primjer 1. Date su matrice

A=
Odrediti A B i B A.
2 4 3 2 1 1
iB=
1 2 3 2 1 1
AB =
2 1 + 4 2 2 2 + 4 (1) 2 3 + 4 1 3 1 + 2 2 3 2 + 2 (1) 3 3 + 2 1 1 1 + 1 2 1 2 + 1 (1) 1 3 + 1 1 1 2 3 2 1 1 2 4 3 2 1 1
10 0 10 7 4 11 3 1 4
BA = =
12+23+31 14+22+31 2 2 + 3 (1) + 1 1 2 4 + 2 (1) + 1 1
11 11 2 7
Iz navedenog primjera vidimo da je AB = BA, tj. da mnoenje matrica u optem sluaju nije komutativna operacija. Ako je AB = BA, tada kaemo da su matrice A i B komutativne, a u suprotnom su nekomutativne.
Primjer 2. Odrediti matricu B ,

B= x1 x2 x3 x4
tako da bude komutativna sa matricom A.
A = AB = BA =
a b c d
(b = 0). , .
ax1 + bx3 ax2 + bx4 cx4 + dx3 cx2 + dx4 ax1 + cx2 bx1 + dx2 ax3 + cx4 bx3 + dx4
70
Iz uslova AB = BA dobijamo sistem jednaina
cx1 + dx3 ax1 + cx2 bx1 + dx2 bx3 + dx4

koji moemo napisati u obliku
= = = =
ax3 + cx4 ax1 + bx3 ax2 + bx4 cx2 + dx4 ,
x2 x3 x 1 x4 = = = k(k = 0), b c ad
odakle slijedi da je
x2 = kb, x3 = kc, x1 x4 = k(a d).

Operacija mnoenja matrica ima sljedee osobine: 1) (AB)C = A(BC) (asocijativnost), 2) C(A + B) = CA + CB (distributivnost slijeva), 3) (A + B)C = AC + BC (distributivnost zdesna), 4) (AB) = (A)B = A(B) (mnoenje proizvoda skalarom) 5) A0 = 0A = 0 (mnoenje nula matricom), pri emu su matrice A,B i C takve da postoje navedeni proizvodi.
1.4. Transponovana matrica

Ako je data matrica A tipa m n i ako u njoj korespondirajue kolone i vrste izmijene mjesta, onda se vri transpozicija matrice A tipa m n u matricu A tipa n m. Za matricu A kaemo da je transponovana matrica matrice A. Elementi prvobitne i transponovane matrice su povezani relacijom
aij = a ji (i = 1, 2, ..., m; j = 1, 2, ..., n).

Transponovanu matricu oznaavamo i AT .
(1)
Matrice
71
Dakle,
A=
a11 a12 a21 a22 . . ai1 am1 am2
a1n a2n . . ain amn
, AT = A =
a11 a12 ai1 am1 a21 a22 ai2 am2 . . . . . . . . . . . . . . . . . . a1n a2n ain amn
Primjer 1. Transponovana matrica matrice

A= 1 2 3 4 2 3 1 1 0 1 1 2
jeste AT =
34
1 2 0 2 3 1 3 1 1 4 1 2
.
43
Teorema 3. Operacija transponovanja matrica ima osobine:

1. (AT )T = A, 2. (aA + bB)T = aAT + bB T , 3. (AB)T = B T AT , (A1 , A2 ...Ak )T = AT ...AT AT , 2 1 k gdje su a, b K proizvoljni brojevi, a matrice A i B istog tipa u sluaju 2), odnosno saglasne u sluaju 3).
Dokaz.
1. Jeste oigledno. 2. Ako su A = aij
mn
i B = bij
nm
mn
onda je
nm
(aA + bB)T = aaij + bbij
= a aij
+ b bij
nm
= aAT + bB T .
3. Neka je A = ajk mp i B = bki pn Element c ij matrice (AB)T prema relaciji (1), jeste element cji matrice AB , tj.
p
cji =
k=1
ajk bki .
72
Medutim, cji jeste zbir proizvoda elemenata i-te vrste matrice B T i odgovarajuih elemenata j -te kolone matrice AT pa je na osnovu denicija mnoenja i transponovanja matrica
(AB)T = B T AT .
Oigledno, ako su matrice A i B komutativne, onda je (AB)T = AT B T , jer je
(AB)T = (BA)T = AT B T .
Za kvadratnu matricu A kaemo da je simetrina ako je jednaka svojoj transponovanoj matrici. U tom sluaju je:
A = AT i aij = a ji .
Primjer 2. Kvadratna matrica A i njena transponovana matrica AT

A= 3 5 0 5 2 1 0 1 6
i A =
T
3 5 0 5 2 1 0 1 6
jednake su. Prema tome, svaka od njih je simetrina. Iz navedenog primjera vidimo da su elementi desno i lijevo od glavne dijagonale (3, 2, 6) matrice simetrino rasporedeni. Ako je za kvadratne matrice A = AT , tj. aij = a ji , onda je svaka od njih antisimetrina matrica.
Primjer 3. Matrica A,
A= 0 2 0 4 2 0 7 5 0 7 0 0 4 5 0 0
i AT =
0 2 0 4 2 0 7 5 0 7 0 0 4 5 0 0
antisimetrine su matrice. Elementi s jedne i sa druge strane glavne dijagonale (0, 0, 0, 0) simetrini su i jednaki ali suprotnog znaka. Poto i elementi na glavnoj dijagonali antisimetrine matrice moraju zadovoljiti uslov antisimetrinosti, to su oni jednaki nuli, tj. aii = 0.
Matrice
73
1.5. Stepen kvadratne matrice. Matrini polinom

Stepen kvadratne matrice deniemo na sljedei nain:
A =
AAn1 , n N E, n = 0.
Formiranje matrice An nazivamo stepenovanjem matrice A.
Primjer 1. Dokazati da je
(n N) 1 1 0 0 1 1 0 0 1
n
n(n 1) 2 0 1 n 0 0 1 1 n
Tvrdenje emo dokazati matematikom indukcijom. Za n = 1, formula je tana. Neka je tana za n 1. Za n + 1 imamo:
1 1 0 0 1 1 0 0 1
n+1
1 1 0 0 1 1 0 0 1 1 n+1
1 1 0 0 1 1 0 0 1
1 1 0 0 1 1 0 0 1 1 n+1 = 0 0 1 0
n(n 1) 2 0 1 n 0 0 1 1 n n(n + 1) 2 n+1 1 .
0 0
1 0
n(n 1) +n 2 n+1 1
Dakle, formula je tana za svako n N.
Teorema 4. Ako su p i q negativni cijeli brojevi a A i E kvadratne matrice,

tada je: p q p+q 1) A A = A , p q pq 2) (A ) = A , p 3) E = E.
Dokaz. Neposredno slijedi iz denicije stepena kvadratne matrice i asocijativnosti mnoenja matrica.
74
Teorema 5. Ako su kvadratne matrice A i B komutativne, tada je

(AB)n = An B n , n N.
Dokaz. Formula je tana za n = 1 jer je (AB)1 = AB = A1 B 1 . Neka je tvrdnja tana za n > 1. Na osnovu osobina matrinog mnoenja je:
(AB)n+1 = (AB)(AB)n = (AB)(An B n ) = AABAn1 B n = ... = An+1 B n+1 .

Dakle, formula je tana za svako n N. Kvadratnu matricu A = 0 za koju je
A2 = A
nazivamo idempotentnom, a ako je
A2 = E
nazivamo je involutivnom matricom. Kvadratnu matricu A nazivamo nilpotentnom ako postoji neki broj m > 1 za koji je
Am = 0.
Primjer 2 Matrica A.
A= 26 18 27 21 15 21 12 8 13 .
jeste idempotentna, a matrica B .
B=
0 0 0 0
1 0 0 0
0 1 0 0
0 0 1 0
jeste nilpotentna.
Matrice
75
Neka je P (x) = an xn + an1 xn1 + ... + a1x + a0 skalarni polinom po promjenljivoj x s koecijentima iz polja K i neka su A i E kvadratne matrice istog reda, tada matricu
P (A) = an An + an1 An1 + ... + a1 A + a0 E

nazivamo polinomom po matrici A ili matrinim polinomom. Oigledno, formalni prelaz sa skalarnog polinoma P (x) na matrini polinom P (A) realizuje se pomou preslikavanja
xn An (x0 = 1 E = A0 ).
Matrinim polinomima P (A) i Q(A) moemo uraditi operacije: sabiranje, oduzimanje i mnoenje kao sa odgovarajuim skalarnim polinomima P (x) i Q(x). U ovom sluaju matrini polinomi P (A) i Q(A), od iste matrice A, uvijek su komutativni, tj.
P (A)Q(A) = Q(A)P (A).
Primjer 3. Ako jeP (x) = x2 + 1, Q(x) = x + 1 i A = aij

P (A) Q(A) i P (A)Q(A) Kako je: P (A) = A2 + E, Q(A) = A + E, to je:
nn ,
odrediti
P (A) + Q(A) = (A2 + E) + (A + E) = A2 + A + 2E, P (A) Q(A) = (A2 + E) (A + E) = A2 A, P (A)Q(A) = (A2 + E)(A + E) = A3 + A2 + A + E.
Zadaci
1. Odrediti A B B A ako je
A=
2. Odredili A B ako je
2 1 0 1 1 2 1 2 1
, B=
3 1 2 3 2 4 3 5 1
[R = 033 ]
A=
3 2 1 0 1 2
, B=
1 2 3
R:
10 8
76

3. Dokazati da za matrice
A=
4. Odrediti matricu
1 1 2 1
, B=
1 1 4 1
vai (A + B)2 = A2 + B 2 .
A=
a b c d
iz uslova a) A2 = E, b) A2 = 0.
R : a) A = E i A = b) A =
5. Dokazati jednakosti: a)
a b c a a b c a
, gdje je + bc = 1, . 2 + bc = 0. , gdje je a a2
cos x sin x sin x cos x
cos nx sin nx sin nx cos nx
.
i n 3.
b) An = An2 + A2 E gdje je A = 6. Data je matrica
1 0 0 1 0 1 0 1 0
A=
gdje je p realan parametar.
3 3 2 1 5 2 1 3 p
Odrediti vrijednost parametra p tako da bude A2 6A + 8E = 0, gdje je E jedinina matrica treeg reda, a zatim dokazati jednakost An = (2 4n1 2n1 )A (4n 2n+1 )E. [R : p = 0].
1.6. Determinante
1.6.1. Pojam determinante
Neka je dat skup S = {1, 2, ..., n}. Bilo kakav linearni poredak elemenata skupa S naziva se permutacija tih brojeva. Oznaimo
p0 = (1, 2, .., n)
osnovnu permutaciju, a
p = (j1 , j2 , ..., jn )
proizvoljnu permutaciju u kojoj je j1 prvi element, j2 drugi element, itd. Ukupan broj permutacija od n elemenata je n! Ako u jednoj permutaciji izmijenimo mjesta dva elementa,
Matrice
77
onda se takav postupak naziva transpozicija. Neka je (jk , jr ) bilo koji par elemenata permutacije p u kome se jr nalazi desno od jk u permutaciji p. Ako je jk > jr , tada se kae da par (jk , jr ) obrazuje jednu inverziju u permutaciji p. Ukupan broj inverzija permutacije p oznaimo j = [j1 , j2 , ..., jn ] . Ako permutacija p nema inverzija pisaemo da je j = 0. Permutacija p je parna ako je j paran broj, a neparna ako je j neparan broj. Parovi koji obrazuju inverziju su: (2, 1), (5, 4), (5, 1), (5, 3), (4, 1), i (4, 3). Broj inverzija je j = 6; p je parna inverzija. Ako u parnoj permutaciji dva elementa izmijenjaju svoja mjesta, permutacija postaje neparna, i obrnuto. Dakle, transpozicija mijenja parnost permutacije. Neka je data kvadratna matrica A,
Primjer 1. Odrediti parove inverzije permutacije p = (2, 5, 4, 1, 3).
A=
a11 a12 a21 a22 . . . an1 an2
a1n a2n . ann
nn
Od elemenata matrice A obrazujemo proizvode tako da svaki od njih sadri jedan i samo jedan element iz svake vrste i svake kolone matrice A. Takvih proizvoda ima ukupno n! Svaki od njih sastoji se od n mnoitelja oblika
a1j1 a2j2 ...anjn ,

gdje je p = [j1 , j2 , ..., jn ] jedna od permutacija brojeva 1, 2, ..., n. Kvadratnoj matrici n-tog reda A = aij nn pridruimo broj D denisan zbirom
n!
D=
j=1
(1)
n!
aij =
j=1
i=1
(1) a1j1 a2j2 ...anjn ,
gdje je j = [j1 , j2 , ..., jn ] broj inverzija permutacije p. Broj sabiraka jednak je broju svih permutacija skupa {1, 2, ..., n}, tj. broj sabiraka iznosi n! Ovako denisan broj D nazivamo determinantom reda n matrice A ili, krae, determinantom reda n. Determinantu reda n obiljeavamo
det A = |(aij )n | = n
a11 a12 a21 a22 . . . an1 an2
a1n a2n ann
= D.
78
Ako je broj inverzija odgovarajue permutacije paran, ispred sabiraka je znak +, a ako je neparan, znak . Osnovna permutacija ima znak +. Dakle, determinanta D je polinom od n! lanova pa
p
(1) a1j1 a2j2 ...anjn
nazivamo polinomom determinante.
Primjer 2. Odrediti determinantu matrice

A= a11 a12 a13 a21 a22 a23 a31 a32 a33 =
p
det A = D =
a11 a12 a13 a21 a22 a23 a31 a32 a33
(1) a1j1 a2j2 a3j3 ,
j = [j1 , j2 , j3 ] .
Kako je
p j
to je
(1, 2, 3) 0
(1, 3, 2) (2, 1, 3) 1 1
(2, 3, 1) 2
(3, 1, 2) (3, 2, 1) 2 3
D = a11 a22 a33 a11 a23 a32 a12 a21 a33 + a12 a23 a31 + a13 a21 a32 a13 a22 a31 .
Brojeve aij (i, j = 1, 2, ..., n) rasporedene u n vrsta i n kolona nazivamo elementima determinante matrice A. Elementi a11 , a22 , ..., ann obrazuju glavnu dijagonalu, a elementi a1n , a2n1 , ..., an12 , an1 sporednu dijagonalu determinante D koja pripada matrici A = aij n n. Determinantu det A matrice A = [aij ]22 moemo denisati kao broj a11 a22 a12 a21 , tj.
det A = D =
aij
2 2
a11 a12 a21 a22
= a11 a22 a12 a21 .
Dakle, determinantu drugog reda izraunavamo kada od proizvoda elemenata glavne dijagonale oduzmemo proizvod elemenata sporedne dijagonale.
Primjer 3. Izraunati vrijednost det A matrice A =

det A = D = 1 2 3 4
1 2 3 4
= 1 4 3 2 = 2.
Matrice
79
1.6.2. Osobine determinanata

Neka je data kvadratna matrica reda n, A = aij
nn .
Njena pripadajua determinanta je
det A = D =
a11 a12 a21 a22 . . . . . . an1 an2 a11 a21 a12 a22 . . . . . . a1n a2n
a1n a2n . . . . ann an1 a2n . . . ann
Determinantu
det AT = D =
nazivamo transponovanom determinantom determinante det A. Operaciju dobijanja determinante det AT iz det A nazivamo transpozicijom determinante.
det AT .
Teorema 1. Transpozicija determinante ne mijenja vrijednost determinante, tj. det A =
Dokaz. Ako u det AT uzmemo da je bij = aji (i, j = l, 2, ..., n), tada e, na osnovu denicije determinante, biti:
det AT = D =
p
j
(1) b1j1 b2j2 ...bnjn = (1) aj11 aj22 ...ajnn .
Neka je S = (1) aj11 aj22 ...ajnn bilo koji lan polinoma determinante D . Ako se transponuju inioci proizvoda S s ciljem da se permutacija (j1 , j2 , ..., jn ) svede na osnovnu, dobiemo j S = (1) a1i1 a2i2 ...anin , pri emu je permutacija (i1 , i2 , ..., in ) tim istim transpozicijama dobijena iz osnovne. Poto svaka transpozicija mijenja parnost permutacije, to su permutacije (j1 , j2 , ..., jn ) i j i (i1 , i2 , ..., in ) istovremeno parne ili neparne to znai da je (1) = (1) . Otuda zakljuujemo da je i S = (1) a1i1 a2i2 ...anin lan polinoma determinante det A pa je det A = det AT .
Teorema 2. Ako su u matrici A elementi jedne vrste (kolone) jednaki elementima neke druge vrste (kolone), tada je det A = 0.
Dokaz. Neka su u matrici A = aij n n jednaki i-ta vrsta i k -ta vrsta, tj. neka je ai1 = ak1 = ai2 = ak2 = ... = ain = akn. Uzet emo proizvoljan lan polinoma determinante det A: j (1) S = (1) a1j1 a2j2 ...aiji ...ajjk ...anjn .
80

Polinom determinante det A sadri, takode, lan:
S = (1) a1j1 ...aijk ...ajji ...anjn ,
(2)
gdje je j broj inverzija u permutaciji j1 ...jk ...ji ...jn . Kako je aiji = ajji i ajjk = aijk , izrazi (1) i (2) su jednaki po apsolutnoj vrijednosti. Budui da se permutacija j1 ...jk ...ji ...jn dobija iz permutacije j1 ...ji ...jk ...jn transpozicijom elemenata ji i jk , to su ove dvije permutacije razliite parnosti pa su izrazi (1) i (2) suprotnog znaka te se lanovi (1) i(2) polinoma determinante det A medusobno potiru. To se deava sa svim lanovima polinoma determinante det A pa je det A = 0. Na osnovu teoreme 1 slijedi da tvrdnja vai i u sluaju jednakosti dvije kolone matrice A.
Teorema 3. Determinanta det A se mnoi brojem tako da se svaki element jedne i samo
jedne vrste (kolone) pomnoi tim brojem.
Dokaz. Neka su elementi i-te vrste determinante det A pomnoeni brojem . Poto se u svakom lanu determinante det A nalazi samo po jedan element i-te vrste, to je
p
(1) a1j1 ...(aiji )...anjn =
(1) a1j1 ...aiji ...anjn = det A.
Kao neposredna posljedica teorema 2 i 3 jeste sljedea osobina determinante det A: Posljedica. Ako su odgovarajui elementi dviju vrsta (kolona) determinante det A proporcionalni, tada je det A = 0. Posljedica. Vrijednost determinante det A u kojoj su svi elementi jedne vrste (kolone) jednaki nuli jednaka je nuli, tj.: det A = 0
Teorema 4. Ako dvije vrste (kolone) determinante det A medusobno promijene mjesta,
tada determinanta mijenja znak, a njena apsolutna vrijednost ostaje nepromijenjena.
Dokaz. Kada dvije vrste (kolone) u determinanti det A medusobno promijene mjesta, j onda u svakom lanu S = (1) a1j1 ...anjn polinoma determinante odgovarajui elementi tih vrsta medusobom mijenjaju mjesta. U tom sluaju se mijenja parnost permutacije (j1 , j2 , ..., jn ), odnosno mijenja se znak lana S , to znai da se mijenja i znak determinante det A.
determinanta det A jednaka zbiru determinanata det A1 + det A2 , koje se razlikuju od det A, samo po i-toj vrsti, jer i-tu vrstu determinante det A1 obrazuju elementi bij , a i-tu vrstu determinante det A2 obrazuju elementi cij .
Teorema 5. Ako su elementi i-te vrste determinante det A, oblika aij = bij + cij , tada je
Dokaz. Na osnovu denicije determinante slijedi da je
det A =
p
(1) a1j1 ...aiji ...anjn = (1) a1j1 ...biji ...anjn +

j
p p
(1) a1j1 ...(biji + ciji )...anjn = (1)j a1j1 ...ciji ...anjn = det A1 + det A2 .
=
p
Matrice
81
Analogno dokazujemo da vai i jednakost
det A =
a11 a21 . . . an1 a11 a21 . . . an1
b1i + c1i b2i + c2i bni + cni b1i b2i bni a1n a2n ann
a1n a2n ann a11 a21 . . . an1 c1i c2i cni a1n a2n ann
= det A1 + det A2 .
Broj det A koji na osnovu odgovarajueg pravila nalazimo iz elemenata matrice A, odnosno iz elemenata determinante D, nazivamo vrijednou determinante.
Teorema 6. Vrijednost determinante det A se ne mijenja ako sve elemente bilo koje vrste
(kolone) pomnoimo realnim brojem i dodamo ih odgovarajuim elementima neke druge vrste (kolone) determinante det A.
Dokaz. Ova teorema je posljedica teorema 3 i 5. Dodati i-tu vrstu k -toj vrsti determinante det A znai zamijeniti elemente k -te vrste zbirovima odgovarajuih elemenata i-te i k -te vrste.
Uzastopnom primjenom teoreme 6 dolazimo do sljedeeg tvrdenja: linearna kombinacija drugih vrsta (kolona) determinante det A. Obrazovati linearnu kombinaciju vrsta (kolona) determinante det A znai pomnoiti te vrste (kolone) proizvoljnim realnim brojem, a zatim ih sabrati.
Teorema 7. Vrijednost determinante det A se ne mijenja ako se jednoj vrsti (koloni) doda
Teorema 8. Ako je jedna vrsta (kolona) determinante det A linearna kombinacija drugih
vrsta (kolona), onda je determinanta det A = 0.
Dokaz. Ako se toj vrsti doda upravo ta linearna kombinacija samo sa suprotnim znakom, tada se svi njeni elementi svode na nulu, pa je i determinanta det A jednaka nuli.
Teorema 9. Determinanta proizvoda dviju kvadratnih matrica A i B istog reda jednaka je

proizvodu determinanata tih matrica, tj.
det(AB) = det A det B.

Poto se determinanta denie kao jedan broj, koji pridruujemo kvadratnoj matrici, to se i sa determinantama mogu raditi sve matematike operacije. Zbog osobine det A = det AT determinante ne moramo mnoiti kao matrice, ve moemo mnoiti vrstu puta vrstu, kolona puta kolona ili kolona puta vrsta. Zavisno na koji nain mnoimo determinante imamo da je |cij |n = det(AB) = det A det B, 1 pri emu je:
82 1. cij = 2. cij = 3. cij = 4. cij =

n

aik bkj aik bjk aki bkj aki bjk
(vrsta puta kolona), (vrsta puta vrsta), (kolona puta kolona), (kolona puta vrsta).
k=1 n
k=1 n
k=1 n
k=1
Primjer 4. Izraunati proizvod determinanti

A= a11 a12 a13 a21 a22 a23 a31 a32 a33
iB=
b11 b12 b13 b21 b22 b23 b31 b32 b33
AB =
a11 b11 + a12 b12 + a13 b13 a11 b21 + a12 b22 + a13 b23 a11 b31 + a12 b32 + a13 b33 a21 b11 + a22 b12 + a23 b13 a21 b21 + a22 b22 + a23 b23 a21 b31 + a22 b32 + a23 b33 a31 b11 + a32 b12 + a33 b13 a31 b21 + a32 b22 + a33 b23 a31 b31 + a32 b32 + a33 b33
U ovom sluaju smo mnoili vrste jedne sa vrstama druge determinante.
1.6.3. 1.6.3.1.
Izraunavanje vrijednosti determinanata Minor i kofaktor

nn
Neka je data matrica A = aij
i odgovarajua determinanta det A = D,
D=
a11 a21 a12 a22 . . . ai1 . . . ai2
aij a2j aij
an1 a2n ain ann
an1 an2
anj
Uoimo elemenat aij koji se nalazi u presjeku i-te vrste i j -te kolone. Izostavimo i-tu vrstu i j -tu kolonu u ijem se presjeku on nalazi. Preostale vrste i kolone determinante D, uz zadravanje postojeeg redoslijeda, obrazuju determinantu (n 1) reda. Determinantu, koju dobijamo iz determinante D izostavljanjem i-te vrste i j -te kolone, nazivamo minorom ili subdeterminantom elementa aij ili mjesta (i, j) i oznaavamo je Mij . Dakle, svakom elementu aij odgovara minor Mij , to zapisujemo
aij Mij (i, j = 1, 2, 3, ..., n)
Matrice
i+j
83
Broj (1) Mij , koji obiljeavamo Aij , nazivamo kofaktorom ili algebarskim komplementom elementa aij ili mjesta (i, j). Dakle, i+j Aij = (1) Mij (i, j = 1, 2, 3, ..., n). Ako je zbir indeksa paran broj, tj. ako je i + j = 2k (k = 1, 2, ...), tada je Aij = Mij , a ako je zbir indeksa neparan broj, tj. ako je i+j = 2k +1(k = 1, 2, 3, ...), onda je Aij = Mij . injenicu da su kofaktor Aij i minor Mij jednaki brojevi, odnosno suprotni brojevi moemo izraziti u obliku kvadratne tablice znakova (+) i () koji odgovaraju parnom, odnosno neparnom zbiru indeksa, to emo pokazati u narednom primjeru. Neka je
D=
1+1
a11 a12 a13 a21 a22 a23 , onda je a31 a32 a33 = M11 , A12 = (1)
1+3 1+2
A11 = (1)
a22 a23 a32 a33
a21 a23 a31 a33
= M12 ,
A13 = (1)
a21 a23 a31 a33 + + + . + +
= M13 , itd.
Determinanti D odgovara tablica znakova
Na slian nain moemo formirati tablicu znakova koja odgovara determinanti bilo kojeg reda.
1.6.3.2. Vrijednost determinanata

U optem sluaju vrijednost determinante izraunavamo metodom razvijanja determinante po elementima bilo koje vrste ili kolone. Ovaj razvoj determinante nazivamo Laplasovim razvojem. Sutina navedene metode sastoji se u tome da izraunavanje vrijednosti determinante n-tog reda svodimo na izraunavanje vrijednosti n determinanata (n 1) reda, determinante (n 1) reda svodimo na izraunavanje determinanti (n 2) reda i taj postupak ponavljamo sve dok ne dodemo do determinanti drugog reda.
Teorema 10. (Laplasov razvoj) Determinanta D reda n jednaka je zbiru proizvoda elemenata ma koje vrste (kolone) i odgovarajuih kofaktora, tj.
D= D=
aij Aij (i = 1, 2, ..., n) aij Aij (j = 1, 2, ..., n)
(1) (2)
j=1 n
i=1
84
Provjeriemo teoremu 10 za sluaj n = 2 i n = 3, tj. na primjeru determinanti drugog i treeg reda. Posmatrajmo matricu A = aij 22 odgovarajuu determinantu:
det A = D =
odnosno
a11 a12 a21 a22
= a11 a22 a21 a12 ,

2
D = a11 A11 a21 A21 =
ai1 Ai1
i=1
jer su A11 = M11 = a22 i A21 = M21 = a21 kofaktori elemenata prve kolone. Neka je data matrica A = aij 33 , tada je
det A = D =
a11 a12 a13 a21 a22 a23 . a31 a32 a33
Determinantu treeg reda napisaemo u obliku zbira
D = a11 a22 a33 + a12 a23 a31 + a13 a21 a32 a13 a22 a31 a11 a23 a32 a12 a21 a33 .
Polinom determinante moemo napisati u obliku
D = a11 (a22 a33 a23 a32 ) a12 (a21 a33 a23 a31 ) + a13 (a21 a32 a22 a31 ), tj. a a a a a a D = a11 22 23 a12 21 23 + a13 21 22 = a32 a33 a31 a33 a31 a32 = a11 M11 a12 M12 + a13 M13 =
gdje su
3
(1)
1+j
a1j M1j =
a1j A1j ,
j=1
j=1
A11 = (1) A13 = (1)
1+1
a22 a23 , a32 a33 a21 a22 a31 a32
A12 = (1)
1+2
a21 a22 , a31 a33
1+3
kofaktori elemenata prve vrste. Determinantu smo razvili po elementima prve vrste (i = 1). To smo mogli uiniti po elementu bilo koje vrste (kolone). Dakle, Laplasov razvoj determinante treeg reda po elementima i-te vrste je:
det A = D =
a po elementima j -te kolone je:
aij Aij , i = 1, 2, 3,
j=1
det A = D =
aij Aij , j = 1, 2, 3.
i=1
Matrice
85
Primjer 1. Izraunati vrijednost determinante

D= 3 4 3 1 2 1 0 5 7
primjenom Laplasovog razvoja. Razviemo determinantu D po elementima prve kolone
D=3
4 3 4 3 2 1 +0 1 2 1 5 7 5 7
= 3(14 5) 1(28 15) = 14.
Iz teoreme 10 proizlaze posljedice znaajne za brzo izraunavanje vrijednosti determinante.
Posljedica 1. Ako determinanta n-tog reda ima u jednoj vrsti (koloni) n1 nula-element, tada je vrijednost determinante jednaka proizvodu elemenata u toj vrsti (koloni) koji je razliit od nule i odgovarajueg kofaktora. Na primjer, ako je neki element aij = 0, tada je det A = aij Aij .

D= 1 0 2 0 1 3 2 1 2 0 3 1 4 0 . 6 3
Kako druga vrsta ima najvei broj nula, to emo do rezultata najbre doi ako determinantu D razvijemo po elementima druge vrste. Tako emo dobiti
1 2 4 D=3 2 3 6 . 0 1 3
Kada izraunavamo vrijednost determinante, treba iskoristiti i njene osobine. Ako od elemenata tree kolone dobijene determinante D oduzmemo odgovarajue elemente druge kolone pomnoene sa dva i ako od elemenata druge kolone oduzmemo odgovarajue elemente prve kolone, dobiemo
1 1 0 D=3 2 1 0 . 0 1 1
Dobijenu determinantu treeg reda razviemo po elementima tree kolone, pa je
D =31
1 1 2 1
= 3(1 2) = 3.
86
Posljedica 2. Vrijednost determinante trouglaste matrice jednaka je proizvodu elemenata sa glavne dijagonale matrice:
D=
a11 a12 a13 0 a22 a23 0 0 a33 . . . 0 0 0
... ... ... ... ...
a1n a2n a3n . ann
= a11 a22 a33 ...ann .

D= 1 2 3 1 0 3 4 1 . 0 0 2 1 0 0 0 1
Na osnovu posljedice 1 je
1 2 3 D = (1) 0 3 4 0 0 2
= (1) 2
1 2 0 3
= (1) 2 (3) 1 = 6.
Dakle, vrijednost determinante D mogli smo direktno izraunati mnoenjem elemenata glavne dijagonale.

1 2 3 ... n1 1 0 3 ... n1 1 2 0 ... n1 ... ... ... ... ... 1 2 3 ... 0 1 2 3 ... (n 1) n n n . ... n n
D=
Dodavanjem prve vrste ostalim vrstama, dobijamo
D=
1 0 0 ... 0
2 2 0 ... 0
3 6 3 ... 0
... n ... 2n ... 2n ... ... ... n
= 1 2 3...n = n!.
Kao posljedica teoreme 2 i teoreme 10 je tvrdenje:
Matrice
87
Teorema 11. Neka je A = (aij )nn tada je

n
akj Aij =
j=1
D, ako je k = i , 0, ako je k = i
odnosno
aik Aij =
i=1
D, ako je k = j . 0, ako je k = j
Vrijednost determinante treeg reda moemo odrediti i Sarusovim pravilom. Sarusovo pravilo se sastoji u tome da se determinanti dopiu prva i druga kolona determinante, a onda se obrazuju proizvodi elemenata koji lee na dijagonalama.
Proizvodi elemenata dijagonala paralelnih sa glavnom dijagonalom bie pozitivno oznaeni, a proizvodi elemenata dijagonala paralelnih sa sporednom dijagonalom bie negativno oznaeni. Algebarski zbir svih proizvoda imae vrijednost determinante treeg reda. Sarusovo pravilo primjenjuje se jedino na determinantama treeg reda.

D= 3 4 6 2 3 4 . 2 1 2
Vrijednost deteminante emo izraunati primjenom Sarusovog pravila.
3 4 6 2 3 4 2 1 2
3 4| 2 3| = 2 1|
3 3 (2) + 4 4 2 + 6 2 1 (2) 3 6 1 4 (3) (2) 2 4 = 62.

Kako je izraunavanje vrijednosti determinante n-tog reda dug proces, to se esto koristimo rekurzivnim nainom izraunavanja vrijednosti determinanata.
88
Postupak rekurzivnog izraunavanja vrijednosti determinanata zasnovan je na osobinama determinanata i posljedici 1. Na osnovu osobine 8 datu determinantu D moemo transformisati u determinantu D u kojoj e svi elementi u koloni, odnosno vrsti u kojoj to elimo, izuzev odabranog elementa, biti jednaki nuli. Primjenjujui posljedicu 1. izraunavanja date determinante direktno se svode na izraunavanje vrijednosti jedne determinante nieg reda za jedan. Ovaj postupak se nastavlja na determinanti (n 1), (n 2), ... reda sve dok se ne dode u situaciju da se izraunavanje determinante D svede na izraunavanje jedne determinante drugog reda.
Primjer 6. Izraunai vrijednost determinante

1 1 2 2 2 3 1 0 2 1 2 1 1 0 1 2
D=
Datu determinantu transformisaemo tako da svi elementi prve kolone izuzev a11 = 1 budu jednaki nuli,i potom emo na tranformisanu determinatu primijeniti posljedicu 1 ime emo dobiti determinantu treeg reda koju emo transformisati tako da svi elementi tree vrste izuzev elementa a31 = 1, budu jednaki nuli, itd.
D =
1 1 2 2 2 3 1 0 2 1 2 1 1 0 1 2
(2)21
1 1 2 2 0 5 3 4 0 1 2 3 0 1 3 0 12 4 1 3
5 3 4 2 3 = 1 1 1 3 0
5 12 4 = 1 1 1 3 1 0 0
= 1 (1)
= 1 (36 + 4) = 32.
U izvjesnim sluajevima izraunavanje vrijednosti determinante D izvodi se pomou rekurentnih formula.

2 1 0 0 0 1 0 0 0 0 2 1 0 0 0 1 2 1 0 0 0 0 0 2 1 0 0 0 1 2
Dn =
(1)
Matrice
89
Determinantu Dn razvijamo po elementima prve vrste. Dobiemo da je
1 0 Dn = 2Dn1 0 0
1 0 0 0 2 1 0 0 0 0 2 1 0 0 1 2
Ako determinantu n 1 reda na desnoj strani razvijemo po elementima prve kolone, dobiemo rekurentnu formulu
Dn = 2Dn1 Dn2 (n = 2, 3, ...).

Neposrednim korienjem relacije (1) izraunajmo D1 i D2 :
(2)
D1 = |2| , D2 =
Iz formule (2) slijedi:
2 1 = 3. 1 2
D3 = 2D2 D1 = 4, D4 = 2D3 D2 = 5, D5 = 2D4 D3 = 6, ...

Pretpostavimo da je
Dn = n + 1 za n 1
Primjenom matematike indukcije, nalazimo da je
Dn+1 = 2Dn Dn1 = 2(n + 1) n = n + 2, tj. (n N) Dn = n + 1.
1.6.4. Vandermondeova determinanta

Determinanta
1 1 x1 x2 x2 x2 2 1 V (x1 , x2 , ..., xn ) = xn2 xn2 1 2 xn1 xn1 1 2 (xi xj ).
1 xn x2 n n2 xn xn1 n
naziva se Vandermondeova determinanta.
Teorema 12. V (x1 , x2 , ..., xn ) =
1j<in
90
Dokaz. Ako se svaka i-ta vrsta, osim posljednje, pomnoi sa x1 i redom dodaju i + 1-oj vrsti, dobie se
V (x1 , x2 , ..., xn ) =
1 1 0 x2 x1 0 x2 x2 x1 2 0 xn2 xn3 x1 2 2 0 xn1 xn2 x1 2 2
1 xn x1 x2 xn x1 n n2 n3 xn xn x1 n1 n2 xn xn x1
Razvijanjem prethodne determinante po elementima prve kolone i izvlaenjem zajednikih faktora: (x2 x1 ) iz prve kolone, (x3 x2 ) iz druge, ..., (xn x1 ) iz posljednje,imamo
V (x1 , x2 , ..., xn ) = (x2 x1 )(x3 x2 )...(xn x1 )V (x2 , x3 , ..., xn ).

Primjenjujui na V (x2 , x3 , ..., xn ) isti postupak, imamo
V (x2 , x3 , ..., xn ) = (x3 x2 )...(xn x2 )V (x3 , x4 , ..., xn ).

Nastavljajui dalje, na kraju dobijamo
V (xn1 , xn ) = xn xn1 .
Mnoei ovako dobijene rezultate dobiemo da je
V (x1 , x2 , ..., xn ) = (x2 x1 )(x3 x1 )...(xn x1 )(x3 x2 )... (xn xn1 ) = (xi xj ).
1j<in
Primjer 8. Razviti determinantu

1 x1 x2 1 D = 1 x2 x2 . 2 1 x3 x2 3
Ovo je Vandermondeova determinanta, pa je
D =
1 x1 x2 1 1 x2 x2 2 1 x3 x2 3
1 x1 x2 1 2 0 x2 x1 x2 x2 1 0 x3 x1 x2 x2 1 3 1 x2 + x1 1 x3 + x1
x2 x1 x2 x2 1 2 x3 x1 x2 x2 1 3
= (x2 x1 )(x3 x1 )
= (x2 x1 )(x3 x1 )(x3 x2 ).
Matrice
91
Zadaci
1. Izraunati determinantne a)
3 5 1 1 4 2 2 0 1
[R : 5] ,
b)
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16
[R : 0] .
2. Dokazati jednakost 1 t t2 a) cos n cos(n + 1) cos(n + 2) sin n sin(n + 1) sin(n + 2) 3. Rijeiti jednainu sin x cos x sin x + a sin x + cos x sin x a 1 a 1a
= (1 2t cos + t2 ) sin .
22 = 4
R:x=
+ 2k, k Z . 6
1.7. Inverzne matrice

Neka je data kvadratna matrica A = ||aij ||nn . Za kvadratnu matricu X kaemo da je inverzna matrica matrice A ako je
Ann Xnn = Xnn Ann = Enn , tj: AX = XA = E,

gdje je E jedinina matrica. Inverznu matricu matrice A oznaavamo sa A1 , pa je
AA1 = A1 A = E.
Ako je det A date kvadratne matrice A razliita od nule, tj. ako je
det A = det A = 0,
onda za matricu A kaemo da je regularna ili nesingularna. Matricu A, za koju je det A = 0, nazivamo singularnom (neregularnom) matricom. Ako se algebarski komplement elementa aij kvadratne matrice a11 a22 a1n a21 a22 a2n A= . . . an1 an2 ann
92
obiljei Aij , tada matricu
adj A = adj
aij = A =
A11 A12 A1n
A21 A22 A2n
An1 An2 Ann
nazivamo adjungovanom matricom matrice A i oznaavamo je adj A ili A . Formiranje matrice adj A moe biti izvedeno na dva naina: 1. U kvadratnoj matrici A zamijeniti elemente odgovarajuim kofaktorima pa tako dobijenu matricu transponovati, 2. U transponovanoj matrici AT matrice A elemente zamijeniti odgovarajuim kofaktorima
Primjer 1. Nai adjungovanu matricu matrice A, ako je

A= 1 1 2 1 0 3 0 1 1
Algebarski komplementi Aij elemenata aij matrice A su:

A11 = A22 = A33 = 0 3 1 1 1 2 0 1 1 1 1 0 = 3, A12 = = 1, A23 = = 1. 1 3 0 1 = 1, A13 = = 1, A31 = 1 0 0 1 1 2 0 3 = 1, A21 = = 3, A32 = 1 2 1 1 = 1, = 5,
1 1 0 1
1 2 1 3
pa je, prema 1),
A =
3 1 1 1 1 1 3 5 1
3 1 3 1 1 5 1 1 1
Determinantu matrice adj A nazivamo adjungovanom determinantom matrice A.
Teorema 1. Ako je A adjungovana matrica matrice A, tada je

AA = A A = det A E,
gdje je E jednaina matrica reda n. Dokaimo da je AA = det A E .
Matrice
93
Dokaz. Primjenom Laplasovih obrazaca
aki Aij = Ai1 Ai2 Ain = det A
j=1
D, k = i nalazimo 0, k = i
n
A A =
ak1 ak2
akn 0 0
akj Aij =
j=1
det A 0 0 det A 0 0
det A
1 0 0 1 0 0
0 0 1
= det A E.
Slino se dokazuje i jednakost A A = det A E.
Teorema 2. Ako je A kvadratna matrica reda n, tada je

det A det A = (det A)n .
Teorema 3. Ako je det A = 0, tada je

det A = (det A)n1 , n 2.
Dokaz. Na osnovu teoreme o determinantama proizvoda matrica i jednakosti det(det A E) = (det A)n det E = (det A)n , slijedi da je
det(A A ) = det(det A E), det A det A = (det A)n , tj. det A = (det A)n1 . A regularna matrica i pri tome je
Teorema 4. Kvadratna matrica A = aij
nn
ima inverznu matricu A1 ako i samo ako je
A1 =
1 A . det A
Dokaz. Ako matrica A ima inverznu matricu A1 , tada iz AA1 = E , slijedi da je
det(A A1 ) = det A det A1 = det E = 1,

pa je det A = 0 i det A1 = 0, to znai da je matrica A regularna. Obrnuto, dovoljno je 1 A ponaa kao inverzna matrica matrice A. Prema Laplasovoj pokazati da se matrica det A teoremi o razvoju determinante i njenoj posljedici je:
ai1 Ai1 + ai2 Ai2 + ai1 Aj1 + ai2 Aj2 +
+ ain Ain = det A i + ain Ajn = 0, za i = j,
94 odnosno

a11 a21 an1 a12 a22 an2 A11 A21 An1 a1n A12 A22 An2 1 a2n det A A1n A2n Ann ann det A 0 0 1 0 det A 0 = E. = det A 0 0 det A =
Teorema 5. Svaka regularna matrica ima jedinstvenu inverznu matricu.

je:
Dokaz. Pretpostavimo da regularna matrica A ima dvije inverzne matrice X i Y , tada
AX = XA = E i AY = Y A = E.
Tada je
X = XE = X(AY ) = (XA)Y = EY = Y.
Primjer 2. Nai inverznu matricu matrice

A= 1 1 2 1 2 0 2 1 2 .
Kako je det A = 4, to inverzna matrica date matrice postoji i
A =
4 0 4 2 2 2 5 1 3 4 0 4 2 2 2 5 1 3
, pa je
A1 =
1 1 A = det A 4
1 0 1 1 1 1 2 2 2 5 1 3 4 4 4
Primjer 3. Odrediti, prema deniciji, inverznu matricu matrice

A=
Matrica X =
1 3 2 4
x11 x12 x21 x22
inverzna je matrici A, ako je
1 3 2 4
x11 x12 x21 x22
1 0 0 1
Matrice
95
odnosno
x11 + 3x21 x12 + 3x22 2x11 + 4x21 2x12 + 4x22
1 0 0 1
odakle, na osnovu denicije jednakosti matrica, dobijamo sistem jednaina
x11 + 3x21 x12 + 3x22 2x11 + 4x21 2x12 + 4x22

ije je rjeenje
= = = =
1 0 0 1,
3 1 x11 = 2, x12 = , x12 = 1, x22 = , 2 2 2 3 2 1 1 2
pa je
X=
regularna matrica i vrijedi jednakost
Teorema 6. Ako su A i B regularne kvadratne matrice istog reda, tada je matrica A B

(AB)1 = B 1 A1 .
Dokaz. Kako je na osnovu pretpostavke det A = 0 i det B = 0 i det(AB) = det A det B , to je det(AB) = 0 pa je matrica AB regularna matrica. Iz injenice da je A.B regularna matrica proizlazi da postoji matrica (AB)1 . Tada imamo
(AB)(B 1 A1 ) = A(B B 1 )A1 = AEA1 = AA1 = E, i (B 1 A1 )(AB) = B 1 (A1 A)B = B 1 E B = E.

Ako jednakost (1) pomnoimo slijeva sa matricom (AB)1 , dobijamo
(1) (2)
(AB)1 (AB) (B 1 A1 ) = (AB)1 E.

Odavde slijedi odnosno
E(B 1 A1 ) = (AB)1 , (AB)1 = B 1 A1 ,
to je trebalo dokazati. Isti rezultat dobijamo ako podemo od jednakosti (2).
96
Ovu teoremu moemo proiriti i na proizvod od vie regularnih matrica. Naime, ako su A1 , A2 , ..., An regularne matrice istog reda, njihov proizvod je regularna matrica i vrijedi jednakost 1 (A1 , A2 , ..., An )1 = An A1 ...A1 A1 . n1 2 1
Teorema 7. Ako je matrica A regularna, tada je i njena transponovana matrica A regularna

matrica i vrijedi jednakost
(AT )1 = (A1 )T .
Dokaz. Budui da je det A = det AT = 0, to je matrica AT regularna matrica i ima inverznu matricu (AT )1 . Iz jednakosti AA1 = E transponovanjem dobijamo:
(AA1 )T = E T , tj, (A1 )T AT = E

Ako posljednju jednakost pomnoimo matricom (AT )1 , uzimajui u obzir da je
AT (AT )1 = E i E (AT )1 = (AT )1 ,

dobijamo
(A1 )T = (AT )1 .
1.8. Matrine jednaine

Neka su A i B poznate matrice. Jednaine
A + X = B, AX = B, Y A = B
(1)
u kojima X i Y su nepoznate matrice, nazivamo linearnim matrinim jednainama. Matricu X , odnosno Y , ije dimenzije zavise od datih matrica, a zadovoljavaju jednaine (1), nazivamo rjeenjem matrinih jednaina (1). Jednaina A + X = B ima smisla samo ako su matrice A i B istog tipa. Rjeavanje ove jednaine je matrica X istog tipa kao i matrice A i B . Do njega se dolazi na sljedei nain:
A+X A + X + (A) A + (A) + X 0+X
= = = =
B, B + (A), B A, B A, tj .X = B A.
Dakle, jednaina A + X = B ima jedinstveno rjeenje
X = B A.
Matrice
97
Posmatrajmo sada jednainu A.X = B . Ako je A regularna kvadratna matrica reda n i B kvadratna matrica reda n, posmatranu jednainu rijeiemo direktno pomou inverzne matrice. Ako obje strane ove jednaine pomnoimo slijeva sa A1 , dobiemo
A1 AX = A1 B,
odakle je X = A1 B . Matrica X = A1 B predstavlja jedinstveno rjeenje posmatrane matrine jednaine. Ona je reda n. Rjeenje matrine jednaine
Y A = B(det A = 0)
je
Y = BA1 .
Poto mnoenje matrica nije uvijek komutativno, to je u optem sluaju X = Y .
Primjer 1. Rijeiti matrinu jednainu AX = B , gdje su A i B matrice

A= 1 2 1 1 1 0 2 0 1 , B= 1 1 1 0 0 0 0 0 0 .
Kako je X = A B i A
1
1 2 1 1 3 1 , to je 2 4 1 1 1 1 0 0 0 0 0 0 = 1 1 1 1 1 1 2 2 2 .
X=
1 2 1 1 3 1 2 4 1
Ako matrica A nije regularna, posmatrane matrine jednaine ne moemo rijeiti direktno, ve treba odrediti elemente matrice X , odnosno Y . Tada, da bi jednaina AX = B imala smisla, neophodno je da broj vrsta matrice B bude jednak broju vrsta matrice A. Na primjer, ako je A = ||aij ||mn i B = ||bij ||mp , tada moemo nai matricu X iji red zavisi od matrice A i matrice B , jer je
Amn Xnp = Bmp .

S obzirom na uslov saglasnosti za operaciju mnoenja matricu i tip matrice koja predstavlja rezultat mnoenja dviju matrica, matrica X je tipa n p, tj. X = Xnp = xij np pa posmatrana jednaina je oblika
Amn Xnp = Bmp .
98
Rjeenje ove jednaine moemo nai ako odredimo elemente xij (i = 1, 2, ..., n, j = 1, 2, ..., p) matrice X . Njih emo odrediti ako nademo rjeenje sistema algebarskih jednaina u kome su nepoznanice elementi xij .
Primjer 2. Rijeiti matrinu jednainu AX = B , gdje je

A= 1 1 1 1 2 1
iB=
1 1 2 1
Kako je A = A23 i B = B22 , to treba odrediti matricu X = X32 , odnosno matricu
X=
x11 x12 x21 x22 x31 x32 x11 x12 x21 x22 x31 x32
Nepoznate elemente matrice X odrediemo polazei od jednaine
1 1 1 1 2 1
odnosno
1 1 2 1
x11 + x21 + x31 x12 + x22 + x32 1 1 = x11 + 2x21 x31 x12 + 2x22 x32 2 1 odakle, prema deniciji jednakosti matrica, dobijemo sistem jednaina x11 + x21 + x31 x12 + x22 + x32 x11 + 2x21 x31 x12 + 2x22 x32
ije je rjeenje
= = = =
1 1 2 1
x11 =
4 1 + x31 , x12 = (1 + x32 ) , x21 = , x22 = 0. 3 3 4 i x12 = 2 pa matrica 3
Ako uzmemo da je x31 = 0, x32 = 1, onda je x11 =
X=
4 2 3 1 0 3 0 1
je rjeenje date jednaine. Dobijeno rjeenje nije jedinstveno, jer moemo nai jo beskonano mnogo matrica X koje zadovoljavaju datu jednainu. To emo postii uzimajui razliite vrijednosti za x31 i x32 .
Matrice
99
Mogu se posmatrati optije linearne matrine jednaine:
AXC = B ili A1 XC2 + ... + A2 XG2 + ... + AP XCP = B.

Slino prethodnim jednainama i ove jednaine rjeavamo u zavisnosti od regularnosti matrica Ai i Ci .(i = 1, 2, ..., p). Uzmimo jednainu AXC = B . Ako su matrice A i C regularne, tada mnoenjem date jednaine slijeva sa A1 i zdesna sa C 1 dobiemo da je X = A1 BC 1 rjeenje posmatrane matrine jednaine.
Primjer 3. Rijeiti matrinu jednainu

(AXB)1 = B 1 (X 1 + B),
gdje je
A=
1 2 1 0 1 2 0 0 1
iB=
1 0 0 2 1 0 1 1 2
Kako su matrice A.(det A = 1) i B.(det B = 2) regularne, to mnoenjem jednaine slijeva sa AXB , dobiemo
(AXB)(AXB)1 E E AXB
= = = =
AXBB 1 (X 1 + B), AXE(X 1 + B), AXX 1 + AXB , E A.
Iz dobijene jednaine, mnoenjem slijeva sa A1 i zdesna sa B 1 .slijedi
A1 AXBB 1 = A1 (E A)B 1 ,
odnosno Kako je
X = A1 (E A)B 1 . 1 = 1 1 2 3 0 1 2 0 0 1 B 1 = 1 2 0 2 1 0 0 2 0 0 2 ,
, EA= 2 0 0 2 1 0 1 1 2
to je rjeenje date matrine jednaine matrica
X=
1 2
1 1 3 6 2 2 6 2 2
100
1.9. Rang matrice

1.9.1. Pojam ranga matrice
mn ,
Neka je data matrica A tipa
tj.
A=
a11 a12 a21 a22 ... ... am1 am2
... a1n ... a2n ... ... ... amn
.
mn
Deniimo linearnu zavisnost vrsta, odnosno kolona matrice A. Posmatrajmo vrste matrice A kao matrice - vrste vi (i = 1, 2, ..., m):
(a11 , a12 , ..., a1n ) = v1 (a21 , a22 , ..., a2n ) = v2 .................... (am1 , am2 , ..., amn ) = vm .
Vrste matrice A, ili matrice-vrste, linearno su zavisne ako i samo ako postoje skalari 1 , 2 , ..., m , koji nisu svi jednaki nuli, takvi da vai jednakost
1 v1 + 2 v2 + ... + m vm = 0.
(1)
Ako jednakost (1) vai samo kada je 1 = 2 = ... = m = 0, tada kaemo da su vrste matrice A ili matrice-vrste linearno nezavisne. Analogno deniemo linearnu zavisnost, odnosno nezavisnost kolona matrice A, ili matricakolona. Ako su matrice-vrste linearno zavisne, onda postoji bar jedan koecijent u relaciji (1) razliit od nule. Na primjer, ako je 1 = 0, tada je matrica v1 linearna kombinacija ostalih matrica-vrsta, dakle
v1 = 2 v2 + ... + m vm , k =
k (k = 2, 3, ..., m). 1
Naveemo bez dokaza teoreme o linearnoj zavisnosti, odnosno nezavisnosti vektora.
Teorema 1. Vrste (kolone) matrice A su linearno zavisne onda i samo onda kada je jedna
vrsta (kolona) linearna kombinacija ostalih vrsta (kolone) matrice A. linearno zavisne.
Teorema 2. Ako matrica A sadri nula-vrstu (kolonu), onda su vrste (kolone) matrice A Teorema 3. Ako su r(r m) vrsta matrice A linearno zavisne, tada su vrste matrice A
linearno zavisne. Ovo tvrdenje odnosi se i na kolone.
Matrice
101
Primjer 1. Ispitati linearnu zavisnost matrica

A1 = 1 2 0
, A2 =
0 1 1
i A3 =
2 0 1
Polazei od jednakosti (1) imamo:
1 A1 + 2 A2 + 3 A3 = 0,
odnosno
1
ili
1 2 0
+ 2
0 1 1
+ 3 =
2 0 1 0 0 0
=0 .
1 + 23 21 + 2 2 + 3
Odakle, prema deniciji jednakosti matrica, dobijemo sistem jednaina
1 + 23 = 0 21 + 2 = 0 2 + 3 = 0
ije je rjeenje 1 = 2 = 3 = 0, to znai da su matrice A1 , A2 i A3 linearno nezavisne. U matrici A odaberemo proizvoljnih r(r m) vrsta numerisanih sa
i1 , i2 , ..., ir (1 i1 i2 ... ir m)
i proizvoljnih s(s n) kolona numerisanih sa
k1 , k2 , ..., ks (1 k1 k2 ... ks n).

Matricu, sastavljenu od elemenata koji se nalaze u presjeku odabranih vrsta i kolona, nazivamo submatricom matrice A. Oznaimo je
M=
ai1 k1 ai1 k2 ai2 k1 ai2 k2 air k1 air k2
ai1 ks ai2 ks air ks
rs
Ona je tipa r s. Svaka vrsta (kolona) matrice A je njena submatrica. Kvadratne submatrice najvieg reda koje se na navedeni nain dobijaju od matrice A imae red min (m, n). Determinanta kvadratne submatrice tipa r r naziva se minor reda r matrice A. Oznaava se Mr , 1 r min(m, n). esto kaemo da je minor svaka kvadratna matrica koja se moe nainiti od elemenata date matrice A. Tako, na primjer, jednolana matrica a11 nema ni jednu matricu minor, jer je data matrica najvea kvadratna matrica.
102
Kvadratna matrica drugog reda ima svega etiri jednolane matrice minor, ali je najvea kvadratna matrica data matrica:
a11 a12 a21 a22
, a11 , a12 , a21 , a22 .
Ako je m n, onda je najvei minor matrice A = aij mn kvadratna matrica m-tog n reda. Takvih minora matrica A ima ukupno . m Ako je n m, onda e najvei minor te matrice biti kvadratna matrica n-tog reda. m m n Takvih minora je ukupno . Matrica A ima minora rtog reda, pri n r r m n emu je 1 r min(m, n). Matrica A ima ukupno = m n minora prvog 1 1 reda.
Primjer 2. Odrediti minore matrice

A= 2 0 1 3 1 1 2 3 1 3 4 15
Data matrica je tipa 3 4. Minori prvog reda su elementi date matrice posmatrani pojedinano: 3 4 ||2||, ||1||, || 1||, ..., || 15||. Njih je ukupno = 3 4 = 12. 1 1 Minori drugog reda su:
2 0 1 1
Njih je ukupno
2 0 1 3
, ...,
2 3 4 15
3 4 = 18. 2 2 U datoj matrici najvei minori su kvadratne matrice treeg reda: 2 0 1 1 1 2 1 3 4

Njih je ukupno
2 0 3 1 1 3 1 3 15
2 1 3 1 2 3 1 4 15
0 1 3 1 2 3 3 4 15
4 = 4. 3 Matrica A ima rang A = r, ako ima bar jedan regularan minor reda r, a svi minori reda r + 1 i vieg su singularni. Rang nula-matrice je 0.
Matrice
103
U primjeru 2 svi su minori treeg reda singularni, ali postoji regularan minor drugog reda, na primjer 2 0 , 1 1 pa matrica A ima rangA = 2. Ako je kvadratna matrica A = aij nn singularna matrica, to ne znai da su i sve matrice minori iz matrice A singularne. Ako je, na primjer, det A = 0, moe da se desi da je bar jedan minor reda (n 1) regularan. Tada kaemo da je rangA = n 1. Ako su svi minori reda (n 1) singularni, onda moe da se desi da je bar jedan minor reda (n 2) regularan. U tom sluaju kaemo da je rangA = n 2. Uopte, ako su svi minori reda (n 1), (n 2), ..., (n k + 1) neke singularne matrice Ann singularni i ako je bar jedan minor reda n k regularan, onda kaemo da je rang date singularne matrice A jednak n k. Prema tome, ako je data matrica Ann regularna, onda je njen rang jednak n. Ako je matrica A tipa mn gdje je m < n, onda najvea matrica minor je m-tog reda. Ako je ona regularna, onda data matrica ima rangA = m. Ukoliko je matrica minor m-tog reda singularna, onda se i ta matrica minor i cijela data matrica Amn rastavlja na minore (m 1) reda. Dalji postupak je slian onome koji se primjenjuje na kvadratne matrice. Na slian nain se postupa i ako je matrica A tipa mn gdje je m > n. Tada rang matrice moe biti n, (n 1), (n 2), itd.
Teorema 4. Ako matrica A = aij
mn
ima rangA = r, tada je
rang A = rang AT .
Dokaz. Neka matrica A ima rang r. Tada postoji minor Mr takav da je
Mr =
ai1 k1 ai1 k2 ai2 k1 ai2 k2 . . . . . . air k1 air k2
... ai1 kr ... ai2 kr . . ... . ... air kr ... air k1 ... air k2 . . ... . ... air kr
= 0.
Minor
T Mr =
ai1 k1 ai2 k1 ai1 k2 ai2 k2 . . . . . . ai1 kr ai2 kr
T matrice AT ima istu vrijednost kao Mr pa je Mr = 0. Stoga je
rang AT rang A.
(1)
104
Ako podemo od matrice AT umjesto od matrice A, s obzirom na jednakost (AT )T = A, dobiemo rangA rangAT (2) Iz (1) i (2) slijedi da je rangA =rangAT . Neka je data matrica A = aij nn koja ima rang r, tj. rangA = r. Bilo koji minor M r = 0 matrice A nazivamo baznim minorom te matrice. Vrste i kolone matrice A, u ijim se presjecima nalaze elementi baznog minora Mr , nazivamo baznim vrstama i baznim kolonama matrice A. Ostale vrste i kolone matrice A nazivamo vanbaznim vrstama, odnosno vanbaznim kolonama matrice A.
Primjer 3. Odrediti bazni minor matrice

A= 2 3 16 1 1 6 2 3 1 3 2 2 .
Kako su svi minori treeg reda singularni, a postoji regularan minor drugog reda, na primjer 2 3 M2 = , 1 6 to je rang A = 2. Minor M2 jedan je od baznih minora. U ovom sluaju bazne vrste su prva i druga vrsta, a bazne kolone su prva i druga kolona.
Teorema 5. (Teorema o baznom minoru)

a) Bazne vrste (bazne kolone) matrice A su linearno nezavisne. b) Vanbazne vrste (vanbazne kolone) matrice A predstavljaju linearnu kombinaciju baznih vrsta (baznih kolona) matrice A.
Dokaz.
a) Dokazaemo tvrdnju za vrste. Ako bi bazne vrste bile linearno zavisne, onda bi odgovarajue vrste baznog minora Mr = 0 bile, takode, linearno zavisne, to znai da su elementi jedne vrste linearna kombinacija odgovarajuih elemenata drugih vrsta minora Mr . Tada, na osnovu teoreme 8, (osobine determinanata) proizilazi da je Mr = 0, to je suprotno pretpostavci. Dakle, bazne vrste matrice A su linearno nezavisne vrste. b) Dokazaemo da se svaka vrsta matrice A moe izraziti kao linearna kombinacija vrsta baznog minora. Neka je rangA = r. Bez ogranienja optosti pretpostavimo da se bazni minor Mr = 0, nalazi u lijevom gornjem uglu matrice A:
Matrice
105
A=
Kako je Mr = 0,tada je:
a11 a12 ... a21 a22 ... ... ... ... ar1 ar2 ... ... ... ... am1 am2 ...
a1r ... a2r ... ... ... arr ... ... ... amr ...
a1n a2n ... arn ... amn

mn
Mr+1 =
a11 a21 ... ar1 ... ak1
a12 ... a22 ... ... ... ar2 ... ... ... ak2 ...
a1r a2r ... arr ... akr
a1j a2j ... arj ... akj
=0
k = r + 1, r + 2, .., m j = 1, 2, 3, ...n
Zaista, ako je j r, tada je Mr+1 = 0, jer detMr+1 ima dvije jednake kolone. Ako je j > r, onda je Mr+1 = 0, jer je minor Mr+1 vieg reda u odnosu na bazni minor Mr . Ako se determinanta Mr+1 razvije po elementima posljednje kolone i uzme u obzir da odgovarajui kofaktori tih elemenata ne zavise od indeksa j , dobie se:
Mr akj + Ark arj + ... + A1k a1j = 0,

gdje smo se sa Mr , Ark , ..., A1k oznaili kofaktore odgovarajuih mjesta. Odakle, diobom sa Mr = 0, slijedi
akj = B1k a1j + ... + Brk arj ; Bik =

odnosno
Aik , Mr
ak1 , ak2 ...akn = B1k a11 , a12 ...a1n + ... + Brk ar1 ar2 ...arn ,
ili
vk = B1k v1 + ... + Brk vr (k = r + 1, r + 2, ..., m).

Ovim je teorema dokazana. Na osnovu teoreme 5 neposredno slijede posljedice
Posljedica 1. Najvei broj linearno nezavisnih vrsta bilo koje matrice jednaka je najveem broju linearno nezavisnih kolona te matrice. Taj broj se poklapa sa rangom matrice. Posljedica 2. Kvadratna matrica je regularna ako i samo ako su njene vrste (kolone) linearno nezavisne.
106
1.9.2.
Praktino odredivanje ranga matrice
Odredivanje ranga matrice prema deniciji ranga je neracionalan postupak, jer zahtijeva izraunavanje vrijednosti velikog broja minora matrice. Postoji, medutim, ekasniji postupak za nalaenje ranga matrice koji se zasniva na pojmu elementarnih transformacija matrice. Elementarnim transformacijama matrice podrazumijevaju se sljedee transformacije: 1. Medusobna zamjena mjesta dviju vrsta (kolona) matrice, 2. Mnoenje bilo koje vrste (kolone) matrice nekim brojem razliitim od nule, 3. Dodavanje elementima jedne vrste (kolone) matrice odgovarajuih elemenata neke druge vrste (kolone) prethodno pomnoenih proizvoljnim brojem. Matrice, koje se mogu transformisati jedna u drugu primjenom konanog broja elementarnih transformacija, nazivamo ekvivalentnim matricama. Ako su matrice A i B ekvivalentne, to oznaavamo AB .
Teorema 6. Ekvivalentne matrice A i B imaju isti rang, tj.

(A B) (rangA = rangB).
Dokaz. Neka su A i B ekvivalentne matrice, ali takve da se B dobija iz A primjenom samo jedne elementarne transformacije. Predstavimo matricu A u obliku
A = B1 , B2 , ..., Bn ,
gdje su BJ kolone matrice A. Neka je matrica B dobijena primjenom samo jedne elementarne transformacije na kolone matrice A: 1. B = B2 , B1 , ..., Bn , 2. B = B1 , B2 , ..., Bn , = 0, 3. B = B1 + B2 B2 ...Bn , = 0. U sluaju 1) i 2) matrice A i B imaju iste linearno nezavisne kolone pa na osnovu posljedice 1 imaju isti rang. U sluaju 3) u matrici A i B samo se prve kolone B1 i B1 = B1 + B2 razlikuju. Izmedu njih postoji linearna veza B1 = B1 B2 . Prema tome, kolona B1 linearno zavisi od ostalih kolona matrice A ako i samo ako je od tih istih kolona linearno zavisna i kolona B1 . Slijedi da matrice A i B imaju isti broj linearno nezavisnih kolona, odnosno one imaju isti rang.
Matrice
107
Svaku matricu mogue je putem elementarnih transformacija na bazi ekvivalencije svesti na najprostiji oblik, kao to su: oblici dijagonalne matrice, skalarne matrice, jedinine matrice, oblici trouglaste (trapezne) matrice. Za odredivanje ranga matrice najekonominiji je trouglasti (trapezni) oblik matrice.
Teorema 7. Svaka matrica

a11 a12 a21 a22 . . ar1 ar2 . . am1 am2 ... ... ... ... ... ... a1r a2r . arr . amr ... ... ... ... ... ... a1n a2n . arn . amn
A=
elementarnim transformacijama moe se svesti na ekvivalentnu matricu trapeznog oblika
B=
b11 b12 0 b22 . . 0 0 . . 0 0
. . . b1r b1r+1 . . . b2r b2r+1 ... . . . . . brr brr+1 ... . . ... 0 0
. . . b1n . . . b2n ... . . . . brn ... . ... 0
gdje je b11 b22 ...brr = 0 i 1 r min(m, n).
Dokaz. Poto je A = 0, postoji bar jedan element matrice A razliit od nule. Neka je to a11 . Ako je a11 = 0, razmjenom vrsta i kolona moe se uiniti da element na mjestu (1, 1) bude razliit od nule. Kada elemente prve vrste matrice A pomnoimo uzastopno sa ai1 i dodamo i-toj vrsti (i = 2, 3, ..., m), dobiemo matricu a11
B=
a11 a12 . . . a1r . . . a1n (1) (1) (1) 0 a22 . . . a2r . . . a2n . . . 0 . . . 0 ar2
(1)
. . . arr
(1)
. . . arn
(1)
an2 . . . amr . . . amn
(1)
(1)
(1)
108

(1)
Ako su svi elementi, aij jednaki nuli, onda stavljajui da je a11 = b11 , a12 = b12 , ...a1n = b1n dobie se matrica B . U protivnom sluaju treba na matricu
a11 A
(1)
. . . a1r
. . . a1n
ar2 . . .
(1)
. . .
. . . arr
(1)
. . . am 0
(1)
am2
(1)
. . . amr . . .
(1)
ponoviti isti postupak koji smo primijenili na matricu A, tj. elemente prve vrste A(1) pom(1) ai2 noimo uzastopno sa (1) i dodajmo i-toj vrsti (i = 3, ..., m), uz pretpostavku da je a22 (1) a22 = 0, dobiemo matricu
A(2) =
a11 a12 . . . a1r . . . a1n (1) (1) (1) 0 a22 . . . a2r . . . a2n . . . 0 . . . 0 0 0 . . . arr
(2)
. . . am
(2)
. . . amr . . . amn
(2)
(2)
Nastavljajui ovaj postupak, poslije konanog broja koraka, dobiemo matricu
A(r1) =
a11 a12 . . . (1) 0 a22 . . . . . . 0 . . . 0 0 0
a1r (1) a2r

(r1)
... ...
a1n (1) a2n

(r1)
. . . an ...
. . . am ...
odnosno matricu B . Gornji indeks k pokazuje da su odnosni elementi dobijeni poslije k -te transformacije. Poto je minor r-tog reda Mr
Mr =
b11 b12 . . . b1r 0 b22 . . . b2r . . . ... 0 0 . . . brr
= b11 b12 ...brr = 0
Matrice
109
matrice B regularan, a svi njeni minori vieg reda singularni, jer sadre bar jednu vrstu iji su svi elementi jednaki nuli, to je rang B = r. Kako je A B , prema teoremi 6, slijedi
rang A = r.
Kako broj r predstavlja broj vrsta matrice koje su razliite od nula vrste, moi emo zakljuiti: 1. Rang matrice trapeznog oblika jednak je broju vrsta matrice koje su razliite od nula vrste, 2. Ako se uzme u obzir da je prvih r elemenata na glavnoj dijagonali matrice trapeznog oblika razliit od nule, moi emo formirati i drugi kriterij za odredivanje ranga. Rang trapezne matrice jednak je broju razliitih od nule elemenata glavne dijagonale.
Teorema 8. Svaku kvadratnu matricu moemo svesti, konanim brojem elementarnih tran-
sformacija, na jednu trouglastu matricu. Postupak svodenja matrice na trouglastu matricu je ekvivalentan postupku kojim se koristimo kod pravougaonih matrica. Rang trouglaste matrice u kojoj su svi elementi na glavnoj dijagonali razliiti od nule jednak je broju tih elemenata.
Primjer 1. Odrediti rang matrice

A= 1 2 0 2 1 3 1 3 1 1 0 2 2 4 1 13 .
Matricu A treba transformisati u trouglastu matricu. Ako elemente prve vrste dodamo odgovarajuim elementima druge vrste, elemente prve vrste oduzmemo od odgovarajuih elemenata tree vrste i elemente prve vrste pomnoimo brojem 2 i oduzmemo od odgovarajuih elemenata etvrte vrste, dobiemo matricu
1 2 0 2 0 1 1 5 0 1 0 4 0 0 1 9
Ako od elemenata tree vrste oduzmemo odgovarajue elemente druge vrste, dobiemo matrice, 1 2 0 2 0 1 1 5 . 0 0 1 9 0 0 1 9
110
Ako u ovoj matrici elementima etvrte vrste dodamo odgovarajue elemente tree vrste, dobiemo matricu 1 2 0 2 0 1 1 5 0 0 1 9 0 0 0 0 Iz ove matrice se vidi da joj je rang jednak 3, tj. r(A) = 3. Prethodne transformacije moemo simbolino oznaiti na sljedei nain:
1 2 0 2 1 3 1 3 1 1 0 1 2 4 1 13 1 2 0 2 0 1 1 5 0 1 0 4 0 0 1 9 1 2 0 2 0 1 1 5 0 0 1 9 0 0 1 9 1 2 0 2 0 1 1 5 0 0 1 9 0 0 0 0
A=
Primjer 2. U zavisnosti od realnih parametara a i b odrediti rang matrice

A= 3 5 4 2 2 6 4 3 a 3 9 3 2 6 b .
Ako prvu vrstu pomnoimo sa (2) i dodamo drugoj, onda je pomnoimo sa (3) i dodamo treoj, a zatim drugu vrstu pomnoimo sa (2) i dodamo treoj, dobiemo
3 5 4 2 2 6 4 3 a 3 9 3 2 6 b
Ako je:
3 5 4 2 2 0 6 5 4 a 1 0 0 0 2a 8 b 4
= A1
1. a = 4 ili b = 4, rangA1 = 3 =rangA. 2. a = b = 4, rangA1 = 2 =rangA.
Zadaci
1. Odrediti inverznu matricu matrice
A=
1 a b 0 1 0 0 0 1
R : a1 =
(a, b R),
1 a b 0 1 0 0 0 1
Matrice
111
1 2 0 1 2 0
2. Date su matrice
A=
Nai matricu C = A1 B .
2 1 1 3 1 2 1 1 1
iB=
3. Rijeiti matrinu jednainu AX = B , gdje je
A=
1 1 1 ... 1 0 1 1 ... 1 . . . . . 0 0 0 ... 1 R : X =
iB=
1 2 3 ... n 0 1 2 ... n 1 . . . . . 0 0 0 ... 1
1 1 1 ... 1 0 1 1 ... 1 . . . . . 0 0 0 ... 1
4. Rijeiti matrinu jednainu X (A 2E) = A + E , ako je E jedinina matrica, a 1 1 1 0 1 2 2 2 R : X = 3 1 6 A= 2 3 4 1 2 1 1 1 0 1 2 5. Dat je polinom f (x) = x2 2x + 3 i matrica A=
2 1 1 1
. Rijeiti matrinu jednainu
M X E = X M , ako je M = f (A). R : X = (M E)1 (M + E) =

6. Odrediti rang matrice
1 17
29 2 2 23
A=
1 0 2 0 1 3 0 1 0 1 1 1
5 1 0 0
1 2 3 4
[R : r(A) = 4]
7. Odrediti realne brojeve a i b tako da je rang
1 3 1 1 2 6 3 4 a b 6 2
= 2.
[R : a = 1, b = 3]
2. Sistemi linearnih jednaina

2.1. Pojam sistema linearnih jednaina
Sistem od m linearnih algebarskih jednaina sa n nepoznatih x1 x2 , ..., xn nazivamo konjunkcijom jednaina oblika
a11 x1 + a12 x2 + ... + a1n xn = b1 a21 x1 + a22 x2 + ... + a2n xn = b2 .......................... ai1 x1 + ai2 x2 + ... + ain xn = bi .......................... am1 x1 + am2 x2 + ... + amn xn = bm,
(1)
gdje su aik i bi (i = 1, 2, ..., m; k = 1, 2, ..., n) dati elementi iz polja K . Brojeve aik nazivamo koecijentima uz nepoznate, a bi slobodnim lanovima sistema. Prvi indeks i u aik oznaava redni broj jednaine, a drugi indeks k oznaava redni broj nepoznate. Sistem (1) moemo napisati u skraenom obliku:
n
aik xk = bi
(i = 1, 2, ..., m).
k=1
Za sistem (1) kaemo da je tipa m n. Ako je m = n, sistem je kvadratni, a u protivnom nazivamo ga pravougaonim sistemom. Sistem (1) homogen je ako je b1 = b2 = ... = bm = 0. Ako je bar jedan od slobodnih lanova bi razliit od nule, sistem (1) nazivamo nehomogenim sistemom linearnih jednaina. Rjeenje sistema. Sistem (1) saglasan je (konsistentan) ako postoji bar jedan skup vrijednosti x1 = 1 , x2 = 2 , ..., xn = n za koje je
a11 1 + a12 2 + ... + a1n n = b1 a21 1 + a22 2 + ... + a2n n = b2 ....................... am1 1 + am2 2 + ... + amn n = bm .
Uredenu n-torku (1 , 2 , ..., n ) nazivamo rjeenjem sistema linearnih jednaina (1). 112
(2)
Sistemi linearnih jednaina
113
Ako sistem (1) ima samo jedno rjeenje (jedinstveno rjeenje), sistem je odreden, a ako ima vise rjeenja (beskonano mnogo rjeenja), sistem je neodreden. Kako sistem (1) moe imati vie rjeenja, to se uvodi pojam opteg rjeenja. Naime, rjeenje sistema (1), koje zavisi od parametara iz polja K i iz kojeg se za odredene vrijednosti tih parametara moe dobiti ma koje rjeenje tog sistema, nazivamo optim rjeenjem sistema (1). Rjeenja dobijena iz opteg rjeenja, za odredene vrijednosti parametra, nazivamo partikularnim rjeenjima. Njih ima beskonano mnogo. Ako sistem (1) nema uopte rjeenja, tada kaemo da je nesaglasan (protivrjean). Rijeiti sistem (1) znai odrediti sve uredene n-torke koje ga zadovoljavaju ili utvrditi da sistem nema rjeenja. Ekvivalentni sistem i. Pri rjeavanju sistema (1) primjenjujemo razliite transformacije jednaina sistema s namjerom da od datog sistema postepeno predemo na drugi sistem koji je jednostavniji za rjeavanje. Sistem transformiemo tako da rjeenje novog sistema bude istovremeno i rjeenje polaznog sistema (1). Tada kaemo da su sistem (1) i novi sistem ekvivalentni. Dva sistema linearnih jednaina su ekvivalentna ako se skupovi njihovih rjeenja poklapaju. Transformacije, pomou kojih se polazni sistem prevodi u ekvivalentni sistem, nazivamo elementarnim transformacijama sistema. Elementarnim transformacijama jednog sistema smatraju se operacije: 1. Razmjena mjesta i-te i j -te jednaine sistema; 2. Mnoenje i-te jednaine nekim brojem k(k = 0); 3. Sabiranje i-te i j -te jednaine sistema koje se prethodno mogu pomnoiti nekim brojem k(k = 0).
Teorema 1. Svaki sistem linearnih jednaina, dobijen iz sistema (1) primjenom konanog
broja elementarnih transformacija, jeste ekvivalentan sistemu (1).
Dokaz. Tvrdnju je dovoljno dokazati u odnosu na elementarnu transformaciju 3, jer je oigledna u odnosu na transformacije 1 i 2. Izvrimo nad sistemom (1) elementarnu transformaciju 3. Dodajmo i-toj jednaini sistema (1) njegovu j -tu jednainu, prethodno pomnoenu brojem k(k = 0). Na taj nain imamo:
a11 x1 + a12 x2 + ... + a1n xn = b1 ........................... (ai1 + kaj1 )x1 + (ai2 + kaj2 )x2 + ... + (ain + kajn )xn = bi + kbj ........................... aj1 x1 + aj2 x2 + ... + ajn xn = bj ........................... am1 x1 + am2 x2 + ... + amn xn = bm .
Dobijeni sistem (3) razlikuje se od sistema (1) samo u izgledu i-te jednaine:
(3)
(ai1 + kaj1 )x1 + (ai2 + kaj2 )x2 + ... + (ain + kajn )xn = bi + kbj .
(4)
114 Neka je
= (1 , 2 , ..., n )
(5)
rjeenje sistema (1). Tada vae jednakosti (2). Da bismo dokazali da (5) predstavlja rjeenje i sistema (3), dovoljno je dokazati da ono zadovoljava jednainu (4), odnosno jednakost:
(ai1 + kaj1 )1 + (ai2 + kaj2 )2 + ... + (ain + kajn )n = bi + kbj .

Da bismo se uvjerili da je ova jednakost tana, dovoljno je j -tu jednakost sistema jednakosti (2) pomnoiti brojem k(k = 0) i dodati je i-toj jednakosti sistema (2). Time smo dokazali da svako rjeenje (5) sistema (1) predstavlja rjeenje i sistema (3). Analogno dokazujemo da svako rjeenje sistema (3) istovremeno predstavlja rjeenje sistema (1). Pri tome, da bismo iz sistema (3) dobili sistem (1), dovoljno je j -tu jednainu sistema (3) pomnoiti brojem k(k = 0) i dodati je njegovoj i-toj jednaini. injenicu da je sistem (1) ekvivalentan sa sistemom (3) oznaiemo sa (1) (3)
Primjer 1. Nai sisteme ekvivalentne sistemu

x + y + 2z = 9 2x 3y + z = 1 4x 2y + z = 3.
Sistem (1) ima rjeenje
(1)
x = 1, y = 2, z = 3.
(2)
Ako prvu jednainu pomnoimo brojevima (2), odnosno (4) i dodamo drugoj, odnosno treoj jednaini sistema (1), dobiemo sistem:
x + y + 2z = 9 5y + 3z = 19 6y + 7z = 33
(3)
Rjeenje (2) predstavlja, takode, rjeenje sistema (3) pa su sistemi (1) i (3) ekvivalentni. 6 Ako drugu jednainu sistema (3) pomnoimo brojem - i dodamo treoj jednaini, do5 biemo sistem:
x + y + 2z = 0 5y + 3z = 19 17z = 51
(4)
koji je ekvivalentan sistemu (3), a time i sistemu (1), jer rjeenje (2) istovremeno je rjeenje sistema (4), (3) i (1).
115
U vezi sa ekvivalentnim sistemima, razmotriemo neke elementarne sluajeve. Uzmimo jednu proizvoljnu linearnu jednainu
a1 x1 + a2 x2 + ... + an xn = b.
Ako je a1 = a2 = ... = an = b = 0, tada jednaina ima oblik 0 = 0 pa je svaka n-torka brojeva (1 , 2 , ..., n ) njeno rjeenje. Takvu jednainu moemo izostaviti iz svakog sistema jednaina i dobijeni sistem ekvivalentan je polaznom sistemu. Ako medu brojevima ai i b ima nekih koji su razliiti od nule, tada svaka n-torka brojeva, oigledno, nije rjeenje jednaine. Stvarno, ako je b = 0, tada (0, 0, ..., 0) nije rjeenje jednaine. Ako je aj = 0 i b = 0, onda n-torka (0, 0, ..., 1, ....0) (jedinica je na j -tom mjestu), takode, nije rjeenje jednaine. Ako je a1 = a2 = ... = an = 0 i b = 0, tada jednainu 0 = b ne zadovoljava ni jedna n-torka brojeva. U tom sluaju svaki sistem koji sadri takvu jednainu je nesaglasan sistem.
2.2. Metode rjeavanja sistema linearnih jednaina

2.2.1. Kramerova metoda
Posmatrajmo kvadratni sistem linearnih jednaina
a11 x1 + a12 x2 + ... + a1k xk + ... + a1n xn = b1 a21 x1 + a22 x2 + ... + a2k xk + ... + a2n xn = b2 ....................................... an1 x1 + an2 x2 + ... + ank xk + ... + ann xn = bn.
Determinantu koecijenata uz nepoznate
(1)
D=
a11 a12 . . . a1k . . . a1n a21 a22 . . . a2k . . . a2n . . . an1 an2 . . . ank . . . ann
nazivamo determinantom sistema (1). Ako koecijente uz nepoznatu xk (k = 1, 2, ..., n) u determinanti sistema zamijenimo slobodnim lanovima b1 , b2 , ..., bn , dobiemo determinantu
Dk =
a11 a12 . . . b1 . . . a1n a21 a22 . . . b2 . . . a2n (k = 1, 2, ..., n) . . . an1 an2 . . . bn . . . ann
koja odgovara nepoznatoj xk (k = 1, 2, ..., n).
116
Teorema 2. (Kramerova teorema) Ako je determinanta D sistema (1) razliita od nule,

tada sistem (1) ima jedinstveno rjeenje:
xk =
Dk (k = 1, 2, ....n). D
(2)
Dokaz. Ako jednaine sistema (1) pomnoimo kofaktorima A1k , A2k , ..., Ank , i to prvu jednainu sa A1k , drugu sa A2k , itd. n-tu jednainu sa Ank pa ih saberemo i sredimo po nepoznatim x1 , x2 , ..., xn dobiemo:
(a11 A1k + a21 A2k + ... + an1 Ank )x1 + (a12 A2k + a22 A2k + ... + an2 Ank )x2 + ...+ +(a1k A1k + a2k A2k + ... + ank Ank )xk + ...+ (a1n A1k + a2n A2n + ... + ann Ann )xn = b1 A1k + b2 A2k + ... + bn Ank
(3)
Koecijenti uz nepoznate x1 , x2 , .., xk1 , xk+1 , ..., xn jednaki su nuli, pa (3) ima oblik:
(a1k A1k + a2k A2k + ... + ank Ank )xk = b1 A1k + b2 A2k + ... + bn Ank , Dk (k = 1, 2, ..., n). (4) D Sistem (4) ekvivalentan je sistemu (1) na osnovu teoreme 1. Kako je D = 0, sistem (4), odnosno sistem (1) ima jedinstveno rjeenje koje je izraeno formulama (2). Formule (2), na osnovu kojih se nalazi rjeenje sistema (1), nazivamo Kramerovim formulama, a postupak rjeavanja sistema (1) Kramerovim pravilom. D xk = Dk , xk =
odnosno
2.2.1.1.
Ispitivanje saglasnosti sistema
1. Sistem (1) saglasan je i odreden ako je determinanta sistema D = 0. Tada sistem ima jedinstveno rjeenje Dk xk = (k = 1, 2, ..., n). (2) D 2. Sistem (1) nije saglasan i nema rjeenja ako je determinanta D = 0 i bar jedna od determinanata Dk = 0(k = 1, 2, ..., n). Na primjer, neka je Dk = 0. Tada k -ta jednaina sistema (4), koja je ekvivalentna k -toj jednaini sistema (1), ima oblik
0xk = Dk = 0.
Budui da ova jednaina nema smisla bez obzira na brojnu vrijednost xk , to sistem jednaina (4) nema smisla, odnosno sistem jednaina (1) nema rjeenja.
117
3. Ako je determinanta sistema D = 0 i sve determinante Dk = 0 (k = 1, 2, ..., n), mogu nastupiti sljedei sluajevi: (a) Ako je bar jedna od subdeterminanata (n 1)-og reda determinante sistema D razliita od nule, sistem (1) neodreden je. (b) Ako su sve subdeterminante (n 1)-og reda determinante D jednake nuli, a bar jedna od subdeterminanti (n1)-og reda determinanta Dk (k = 1, 2, ..., n) razliita od nule, sistem (1) nema rjeenja. (c) Ako su sve subdeterminante (n 1)-og reda determinante D i Dk (k = 1, 2, ..., n) jednake nuli, onda se ispitivanje sistema (1) svodi na ispitivanje subdeterminanata (n 2)-og reda i nieg reda determinanata D i Dk (k = l, 2, ..., n). Zakljuujemo kao u sluaju a) i b) kada je sistem (1) neodreden, a kada nema rjeenja.
Primjer 1. Rijeiti sistem jednaina

2x1 x2 + x3 x4 2x1 x2 3x4 3x1 x3 + x4 2x1 + 2x2 2x3 + 5x4 2 1 1 1 2 1 0 3 3 0 1 1 2 2 2 5 =1 =2 = 3 = 6
D=
= 9.
D1 =
1 1 1 1 2 1 0 3 3 0 1 1 6 2 2 5 2 2 3 2 1 1 1 2 2 3 0 3 1 2 6 5
= 0,
D2 =
2 1 1 1 2 2 0 3 3 3 1 1 2 6 2 5 2 1 1 1 2 1 0 2 3 0 1 3 2 2 2 6
= 18,
D3 =
= 15,
D4 =
= 12,
Dk (k = 1, 2, 3, 4), to je D D2 D3 5 D4 4 D1 = 0, x2 = = 2, x3 = = , x4 = = x1 = D D D 3 D 3 5 4 Dati sistem ima jedinstveno rjeenje x = 0, 2, , . 3 3

Kako je xk =
118

2x1 x2 + 3x3 = 9 3x1 2x2 + 4x3 = 11 x1 x2 + x3 = 2 (1)
U posmatranom sistemu je D = 0 i D1 = D2 = D3 = 0. Poto moemo odrediti subdeterminantu A determinante D sistema (1) koja je razliita od nule, to emo izabrati dvije jednaine datog sistema i od njih, prebacivanjem jedne od nepoznatih na desnu stranu, formirati sistem drugog reda u kome je determinanta D = = 0 :
2x1 x2 + 3x3 = 92x1 x2 = 9 3x3 3x1 2x2 + 4x3 = 11, 3x1 2x2 = 11 4x3 .
Determinanta A sistema (2) jeste
(2)
2 1 3 2
= 1 = 0.
Tretirajui cjelinu izraza na desnoj strani sistema (2) kao slobodni lan, dobiemo
1
9 3x3 1 11 4x3 2
= 2x3 7,
2 9 3x3 3 11 4x3
= x3 5,
pa je
x1 =
Rjeenje sistema (2) glasi:
= 7 2x3 , x2 =
= 5 x3 .
x1 = 7 2x3 , x2 = 5 x3 .
(3)
Ako rjeenje (3) zadovoljava treu jednainu sistema (1), onda moemo konstatovati da je sistem (1) saglasan. Kako je 7 2x3 5 + x3 + x3 = 2, 2 = 2, to je sistem (1) saglasan. Njegovo opte rjeenje je rjeenje (3). Njegova partikularna rjeenja, kojih ima beskonano mnogo, dobiemo iz opteg rjeenja davanjem proizvoljnih brojnih vrijednosti nepoznatoj x3 . Na primjer, za x3 = 0, x1 = 7, x2 = 5, pa partikularno rjeenje sistema (1) glasi:
x1 = 7, x2 = 5, x3 = 0.
Dakle, sistem (1) neodreden je i ima beskonano mnogo rjeenja. Slino se postupa kada se radi o nehomogenom sistemu n-tog reda (n > 3) u sluaju kada je D = 0, Dk = 0 (k = 1, 2, ..., n). Rjeenje sistema se nalazi pomou r(2 r n 1) jednaina sistema ili pomou jedne jednaine sistema.
119
U prvom sluaju treba odabrati r jednaina sistema od kojih se prebacivanjem (n r) nepoznatih formira sistem r-tog reda ija je determinanta sistema razliita od nule ( = 0). Rjeenje tako dobijenog sistema glasi:
xi = pi qi1 xr+1 qi2 xr+2 ... qinr xn (i = 1, 2, ..., r),
(4)
gdje su pi , qi1 , ..., qinr realni brojevi. Ako rjeenje (4) zadovoljava preostalih n r jednaina posmatranog sistema, tada je sistem saglasan i neodreden. Rjeenje (4) jeste opte rjeenje posmatranog sistema. Ako nije mogue formirati sistem r-tog reda u kome je = 0, onda se rjeenje sistema nalazi pomou jedne od jednaina sistema. Na primjer, pomou i-te jednaine sistema:
ai1 x1 + ai2 x2 + ... + ain xn = bi .

Ako je ai1 = 0, onda iz i-te jednaine dobijamo:
x1 =
bi ai2 ain x2 ... xn . ai1 ai1 ai1
(5)
Ako rjeenje (5) zadovoljava preostalih (n 1) jednaina sistema, tada je sistem saglasan i neodreden. Rjeenje (5) jeste opte rjeenje sistema. Ako rjeenje (5) ne zadovoljava preostale jednaine sistema, sistem nije saglasan.
Primjer 3. Rijeiti sistem

ax1 + 2x3 = 2 5x1 + 2x2 = 1 x1 2x2 + bx3 = 3
u zavisnosti od realnih parametara a i b. Odredimo determinantu sistema i determinante Dk (k = 1, 2, 3):
D= 2 0 2 1 2 0 3 2 b
a 0 2 5 2 0 1 2 b
= 2ab 24 = 2(ab 12), a 2 2 5 1 0 1 3 b
D1 =
= 4b 16 = 4(b 4), a 0 2 5 2 1 1 2 3
D2 =
= ab 10b + 28,
D3 =
= 8a 24 = 8(a 3).
U zavisnosti od vrijednosti realnih parametara a i b mogu nastati sljedei sluajevi
x1 =
D1 2 (b 4) ab 10b + 28 D3 4(a 3) = , x2 = , x3 = = . D ab 12 2(ab 12) D ab 12
120
1. Ako je D = 2(ab 12) = 0, sistem ima jedinstveno rjeenje: 2. Ako je D = 2(ab 12) = 0, tj. ab = 12, a a = 3 i b = 4, tada je D = 0 i D1 = D2 = D3 = 0. Sistem moe biti saglasan i neodreden ili nesaglasan. Tada sistem glasi:
3x1 + 2x3 = 2 5x1 + 2x2 = 1 x1 2x2 + 4x3 = 3
(2)
Rjeenje sistema (2) nalazimo pomou prve i druge jednaine sistema od kojih formiramo sistem drugog reda prebacujui nepoznatu x3 na desnu stranu:
3x1 = 2 2x3 5x1 + 2x2 = 1.

Rjeenje dobijenog sistema (3) je:
(3)
2 7 5 x1 = (1 x3 ), x2 = + x3 . 3 6 3
(4)
Kada dobijemo rjeenje (4) uvrstimo u izostavljenu treu jednainu sistema (2), ona e biti zadovoljena pa sistem (2) saglasan je i neodreden. Njegovo opte rjeenje je rjeenje (4). 3. Ako je D = 0, tj. ab = 12, a a = 3 i b = 4, tada je D1 = 0, D2 = 0, D3 = 0 i sistem je protivrjean, nesaglasan.
2.2.2.
Matrina metoda
a11 x1 + a12 x2 + ... + a1k xk + ... + a1n xn = b1 a21 x1 + a22 x2 + ... + a2k xk + ... + a2n xn = b2 ............................... an1 x1 + an2 x2 + ... + ank xk + ... + ann xn = bn
Neka je dat sistem linearnih jednaina
(1)
Koecijent uz nepoznate x1 , x2 , ..., xn i slobodne lanove moemo tretirati kao elemente matrica kolona tipa n 1 i to:
A1 =
a11 a21 . . . an1
, A2 =
a12 a22 . . . an2
, ..., Ak =
a1k a2k . . . ank
, ..., An =
a1n a2n . . . ann
; B=
b1 b2 . . . bn
121
uz nepoznate sistema posmatramo kao cjelinu, tada matricu . . . a1n . . . a2n nazivamo matricom sistema (1). . . . . . ann a11 a12 . . . a1n b1 a21 a22 . . . a2n b2 , koju ine koecijenti iz nepoznate i slobodni Matricu Ap = . . . . . an1 an2 . . . ann bn lanovi, nazivamo proirenom matricom sistema. Matrica Ap je tipa n (n + 1). Matricu sistema i proirenu matricu sistema zajedniki piemo u obliku
Ako koecijente a11 a12 a21 a22 A= . . an1 an2
A Ap =
a11 a12 . . . a1n b1 a21 a22 . . . a2n b2 . . . . . an1 an2 . . . ann bn
Matricu X =
x1 x2 . . .
, iji su elementi nepoznate sistema, nazivamo nepoznatom matri-
xn com sistema. Matricu B , iji su elementi slobodni lanovi, nazivamo matricom slobodnih lanova. Pomou prethodnih matrica sistem (1) moe biti napisan u sljedeim ekvivalentnim oblicima: u obliku linearne matrine jednaine: AX = B,
odnosno u njenom razloenom obliku
(2)
A1 x1 + A2 x2 + ... + Ak xk + ... + An xn = B.
(3)
Sistem (1) i matrina jednaina (2) jesu ekvivalentni u smislu da je svaka uredena n-torka brojeva (1 , 2 , ..., n ) rjeenje sistema (1) ako i samo ako je matrica
X=
x1 x2 . . . xn
1 2 . . . n
rjeenje matrine jednaine (2). Time smo rjeavanje sistema (1) sveli na rjeavanje matrine jednaine (2).
122

Kramerove formule mogu se izvesti upotrebom inverzne matrice, a teorema iskazati ovako:
kada je matrica sistema regularna. U tom sluaju rjeenje je dato sa
Teorema 3. (Kramerova) Sistem jednaina (1) ima jedinstveno rjeenje onda i samo onda,
xk = det Ak (b) (k = 1, 2, ..., n), det A
gdje je Ak (b) matrica koja se dobija kada se k -ta kolona matrice A zamijeni kolonom sastavljenom od slobodnih lanova.
Dokaz. Ako je A regularna matrica, to mnoenjem jednaine (2) slijeva matricom A1 redom dobiemo rjeenje X = A1 B,
gdje je Aij kofaktor elementa aij determinante D. Odavde slijedi
xk =
tj.
1 (b1 A1k + ... + bn Ank ), D Dk (k = 1, 2, ..., n), D
xk =
gdje je Dk = det Ak (b).

x1 x2 + x3 = 6 2x1 + x2 + x3 = 3 x1 + x2 + 2x3 = 5
Poto je A =
1 1 1 2 1 1 1 1 2
B = 1 1 1 2 1 1 1 1 2
6 3 5
i X =
x1 x2 x3
, to dati sistem moemo
napisati i u obliku AX = B , tj.
Matrica A je regularna, jer je det A = jednaine X = A1 B dobiemo
x1 6 x2 = 3 . x3 3 1 1 1 2 1 1 = 5 = 0 pa rjeavanjem matrine 1 1 2 6 3 5 1 2 3
x1 x2 x3
1 5
1 3 2 3 1 1 1 2 3
odakle je x1 = 1, x2 = 2, x3 = 3. Dakle, jedinstveno rjeenje sistema je uredena trojka (1, 2, 3).
123
2.2.3. Gausova metoda

Prije nego to predemo na izlaganje Gausove metode, uvedimo pojam sistema linearnih jednaina trouglastog (trapeznog) oblika. Sistem n-tog reda koji ima oblik
a11 x1 + a12 x2 + ... + a1r xr + ... + a1n1 xn1 + a1n xn a22 x2 + ... + a2r xr + ... + a2n1 xn1 + a2n xn .................................. arr xr + ... + arn1 xn1 + arn xn .................................. an1n1 xn1 + an1n xn ann xn
= = = = = = =
b1 b2 ... br ... bn1 bn
(1)
nazivamo sistemom trouglastog oblika. Matrica A sistema (1), odnosno proirena matrica Ap ima oblik:
A Ap =
a11 0 . 0 . 0 0
a12 a22 . 0 . 0 0
... ... . ... . ... ...
a1r a2r . arr . 0 0
... ... . ... . ... ...
a1n1 a2n1 . arn1 . an1n1 0
a1n a2n . arn .

n1n
ann
b1 b2 . br . bn1 bn
det A = a11 a22 ...an1n1 ann . Sistem od m jednaina sa n nepoznatih, koji ima oblik a11 x1 + a12 x2 + ... + a1m xm + a1m+1 xm+1 + ... + a1n xn a22 x2 + ... + a2m xm + a2m+1 xm+1 + ... + a2n xn .................................. amm xm + amm+1 xm+1 + ... + amn xn = b1 = b2 = ..... = bm (2)
u kome je aii = 0 (i = 1, 2, ..., m), nazivamo sistemom trapeznog oblika. Prebacivanjem nepoznatih xm+i , xm+2 , ..., xn na desnu stranu jednaina, sistem (2) moemo svesti na sistem trouglastog oblika:
a11 x1 + a12 x2 + ... + a1m xm = b1 a1m+1 xm+1 ... a1n xn a22 x2 + ... + a2m xm = b2 a2m+1 xm+1 ... a2n xn ................ = ............. amm xm = bm amm+1 xm+1 ... amn xn .
(3)
Svaki sistem linearnih jednaina, elementarnim transformacijama moe biti sveden na ekvivalentan sistem trouglastog (trapeznog) oblika.
124
Osnova Gausove metode ili Gausovog algoritma, upravo, jesu elementarne transformacije kojim se postepenim eliminisanjem nepoznatih dati sistem transformie u jednostavnije ekvivalentne sisteme trouglastog ili trapeznog oblika. Iz takvih oblika dobijamo rjeenje sistema, odnosno utvrdimo da sistem nije saglasan. Ova metoda ima veliku primjenu naroito ako je broj jednaina vei od tri, tj. primjenjujemo je pri rjeavanju sistema od m jednaina sa n nepoznatih, jer rjeavanje sistema moemo izvesti i na mainama za raunanje. Neka je dat sistem jednaina
a11 x1 + a12 x2 + a13 x3 + ... + a1n xn = b1 a21 x1 + a22 x2 + a23 x3 + ... + a2n xn = b2 a31 x1 + a32 x2 + a33 x3 + ... + a3n xn = b3 ................................ am1 x1 + am2 x2 + am3 x3 + ... + amn xn = bm.
(4)
Gausovu metodu primjenjujemo na sljedei nain. Uz nepoznatu x1 bar jedan koecijent je razliit od nule. Radi odredenosti, pretpostavimo da je a11 = 0. Ukoliko to nije sluaj, moemo zamijeniti jednaine tako da se postigne da koecijent uz x1 u prvoj jednaini sistema bude razliit od nule. Ako se i-toj jednaini doda prva jednaina, pomnoena sa 1 ai1 (i = 2, 3, ..., m), dobie se ekvivalentan sistem u kome e samo prva jednaina imati a11 nepoznatu x1 . Sistem je oblika:
a11 x1 + a12 x2 + a13 x3 + ... + a1n xn = b1 (1) (1) (1) (1) a22 x1 + a23 x3 + ... + a2n xn = b2 a32 x2 + a33 x3 + ... + a3n xn = b3 ........... = .... (1) (1) am2 x2 + am3 x3 + ... + a(1) xn = b(1) , mn n
gdje je aij = aij
(1) (1) (1) (1) (1)
(5)
ai1 ai1 i = 2, 3, ..., m (1) a1j , bi = bi b1 . Da bismo eliminisali j = 2, 3, ..., n a11 a11 (1) nepoznatu x2 u treoj i ostalim jednainama sistema (5), ukoliko je a22 = 0, dovoljno je (1) ai2 drugu jednainu sistema pomnoiti sa (1) (i = 3, 4, ..., m) pa dodati i-toj jednaini. Tada a22 sistem (5) prevodimo u ekvivalentni sistem (6) u kome e, poev od tree jednaine, biti eliminisana nepoznata x2 : a11 x1 + a12 x2 + a13 x3 + ... + a1n xn = b1 (1) (1) (1) (1) a22 x1 + a23 x3 + ... + a2n xn = b2 a33 x3 + ... + a3n xn = b3 ........... = .... (2) am3 x3 + ... + a(2) xn = b(2) , mn m
(2) (2) (2)
(6)

(2) (1)
125
i = 3, 4, ..., m . j = 3, 4, ..., n Proces primjene elementarnih transformacija se analogno produava dalje ciljem postepene eliminacije ostalih nepoznatih sve dok se ne dode do ekvivalentnog sistema trouglastog ili trapeznog oblika. Poslije (k 1)-ve transformacije dobijamo ekvivalentan sistem:
gdje je
aij = aij
ai2
(1)
(1) a22
a2j ,
(1)
b i = bi
(2)
(1)
ai2
(1)
(1) a22
b2
(1)
a11 x1 + a12 x2 + a13 x3 + + a1k xk + a1k+1 xk+1 + + a1n xn = b1 a22 x2 + a23 x3 + + a2k xk + a2k+1 xk+1 + + a2n xn = b2
(2) (2) (2) (2) (1) (1) (1) (1) (1) (1) (2)
a33 x3 + + a3k xk + a3k+1 xk+1 + + a3n xn = b3 ........... = .... akk

(1) (k1) (k1)
(7)
xk + akk+1 xk+1 + + akn
(k1)
(k1)
xn = bk
(k1) (k1)
0 = bk+1 ,
gdje je a11 a22 ...akk = 0; k m i bk+1 = 0 ako je k = m. Sistem (7) ekvivalentan je sistemu jednaina (4). U vezi sa saglasnou sistema (4) mogu nastupiti sljedei sluajevi 1. bk+1 = 0. Sistem (4) je nesaglasan, 2. bk+1 = 0, k = n. Sistem (4) jeste saglasan i ima jedinstveno rjeenje. U tom sluaju sistem (7) svodimo na sistem trouglastog oblika:
(k1) (k1) (k1)
a11 x1 + a12 x2 + + a1n xn (1) (1) a22 x2 + + a2n xn ........... a(n1) xn nn
= = = =
b1 (1) b2 .... b(n1) . n
(8)
Rjeenje sistema (8) dobijamo direktno iz samog sistema polazei od n-te jednaine. Naime, iz posljednje jednaine izraunamo xn , iz pretposljednje, znajui xn . odredimo xn1 , itd.; 3. bk+1 = 0, k < n. Sistem (4) saglasan je i ima beskonano mnogo rjeenja. Sistem (7) moemo napisati u trouglastom obliku:
(k1)
a11 x1 + a12 x2 + + a1k xk = b1 a1k+1 xk+1 a1n xn a22 x2 + + a2k xk = b2 a2k+1 xk+1 a2n xn ........... = ........... (k1) (k1) (k1) (k1) akk xk = bk akk+1 xk+1 akn xn .
Rjeavamo ga kao sistem (8). Nepoznate x1 , x2 , ..., xk izraene su preko nepoznatih xk+1 , ..., xn koje su proizvoljne nepoznate.
(1) (1) (1) (1) (1)
126
Kako se elementarne transformacije sistema jednaina i elementarne transformacije matrica razlikuju samo u tome to se kod sistema primjenjuju na jednaine, a kod matrica na vrste, to se transformacija sistema (4) moe izvesti posmatranjem, ne cjeline sistema, nego samo njegovih koecijenata i to u okviru matrice sistema i proirene matrice Ap sistema (4):
A/Ap =
a11 a12 . . . a1n a21 a22 . . . a2n . . . . am1 am2 . . . amn
b1 b2 . bn
Postupak svodenja matrice na trouglastu (trapeznu) matricu ekvivalentan je postupku kojim se koristimo kod Gausovog algoritma.

x1 2x2 + x3 x4 2x1 3x2 4x3 + x4 x1 x2 x3 3x4 2x1 3x2 + 2x4 x1 2x2 + 2x3 + x4 = = = = = 4 1 1 5 5
Ako prvu jednainu pomnoimo sa 2 i dodamo drugoj jednaini, treoj jednaini dodamo prvu jednainu pomnoenu sa 1, etvrtoj jednaini dodamo prvu pomnoenu sa 2, petoj jednaini dodamo prvu pomnoenu sa 1, dobiemo sistem jednaina koji je ekvivalentan datom sistemu.
x1 2x2 + x3 x4 x2 6x3 + 3x4 x2 2x3 2x4 x2 2x3 + 4x4 x3 + 2x4 x1 2x2 + x3 x4 x2 6x3 + 3x4 4x3 5x4 4x3 + x4 x3 + 2x4
= = = = =
4 7 3 3 1
Oduzimanjem druge jednaine od tree i etvrte, dobiemo sistem
= = = = =
4 7 4 4 1
1 odakle, oduzimanjem tree jednaine od etvrte, mnoenjem tree jednaine sa i doda4 vanjem petoj, dobijamo sistem
127
x1 2x2 + x3 x4 x2 6x3 + 3x4 4x3 5x4 6x4 13 x4 4
= = = =
4 7 4 0
= 0
ije je rjeenje x4 = 0, x3 = 1, x2 = 1, x1 = 1. Dakle, rjeenje datog sistema jednaina je uredena etvorka brojeva (1, 2, 1, 0).
Primjer 2. Rijeiti sistem

x1 + 2x2 + 3x3 + 2x4 + x5 2x1 + x3 + x4 5x5 x1 + 2x2 x3 + 6x4 + 5x5 x1 + 2x2 + 12x3 5x4 12x5 = = = = 3 2 3 1
Transformisaemo sistem pomou odgovarajue matrice
A/Ap =
1 2 1 1
2 3 2 1 0 1 1 5 2 1 6 5 2 12 5 12
3 2 3 1
Imamo
A/Ap =
1 0 0 0 1 0 0 0
2 3 2 1 4 7 5 3 0 4 4 4 4 15 3 11
5 0 1 1 2 2 2 5 7 3 1 4 4 4 0 1 1 1 0 8 8 8
3 4 0 4 1 1 0 0
1 0 0 0 1 0 0 0
5 1 0 2 1 2 2 7 5 1 3 4 4 4 0 4 4 4 0 8 8 8
1 1 0 0 1 1 0 0
0 1 0 0
0 1 2 0 3 1 1 1 1 0 0 0
Iz ove matrice vidimo da je dati sistem ekvivalentan sistemu
x1 x4 + 2x5 = 1 x2 + 3x4 + x5 = 1 x3 x4 x5 = 0.
128 odakle je
x1 = 1 + x4 2x5 , x2 = 1 3x4 x5 , x3 = x4 + x5 .
Pri tome su x4 i x5 proizvoljne nepoznate. Uzmemo li za x4 i x5 posebne vrijednosti (na primjer: (x4 = 2, x3 = 1, x5 = 1), dobijamo odgovarajue rjeenje (x1 = 5, x2 = 4, x4 = 2, x5 = 1) datog sistema. Dakle, dati sistem ima beskonano mnogo rjeenja.
2.2.4.
Saglasnost nehomogenog sistema od m jednaina sa n nepoznatih
Poznato nam je da Gausova metoda eliminacije omoguava brzo dobijanje rjeenja sistema. Sada emo formulisati potrebne i dovoljne uslove saglasnosti sistema u zavisnosti od njegovih koecijenata i slobodnih lanova. Neka je dat sistem
a11 x1 + a12 x2 + ... + a1n xn = b1 a21 x1 + a22 x2 + ... + a2n xn = b2 ............................ am1 x1 + am2 x2 + ... + amn xn = bm ,
gdje je
(1)
A/Ap =
proirena matrica sistema. Matrini oblik sistema (1) jeste
b1 b2 . bm
AX = B,
odnosno razloeni oblik
(2) (3)
A1 x1 + A2 x2 + ... + An xn = B.
Na osnovu (1) i (3) vidimo da je pitanje saglasnosti sistema (1) svedeno na pitanje egzistencije matrinog razlaganja (3). Stoga moemo rei: sistem (1) saglasan je ako i samo ako je posljednja kolona u Ap linearnu kombinacija ostalih kolona matrice Ap .
Teorema 1. (Kroneker-Kapelijeva teorema)
Sistem linearnih jednaina (1) saglasan je ako i samo ako je
rang A = rang Ap .
Dokaz. Uslov je potreban.
(4)
Neka je sistem (1) saglasan. Tada, prema deniciji saglasnosti sistema postoji uredena n-torka brojeva (1 , 2 , ..., n ) tako da je
1 A1 + 2 A2 + ... + n An = B.
(5)
129
Ako na matricu Ap primijenimo elementarne transformacije tako da elementima posljednje kolone u Ap dodamo elemente prve kolone pomnoene sa 1 , ..., elemente n-te kolone pomnoene sa n , ..., dobijamo matricu
a11
. . .
a12
. . . a1n ...
b1
a1j j .
j=1 n
am1 am2 . . . amn bm
amj j
j=1
Kako su svi elementi (n + 1)-ve kolone u posljednjoj matrici, prema (5), jednaki nuli, to je
rang Ap = rang A,
ime smo dokazali da je uslov (4) potreban. Uslov je dovoljan. Pretpostavimo da je rangA =rangAp . Tada matrice A i Ap imaju isti broj baznih kolona i svaka bazna kolona matrice A je ujedno i bazna kolona matrice Ap pa (n + 1)-va kolona matrice Ap nije njena bazna kolona. Prema teoremi o baznom minoru, (n + 1)-va kolona je linearna kombinacija baznih kolona matrice Ap . Znai, postoji uredena n-torka (1 , 2 , ..., n ), takva da je
1 A1 + 2 A2 + ... + n An = B,
gdje neki koecijenti 1 mogu biti jednaki nuli. Prema deniciji saglasnosti sistema slijedi da uredena n-torka (1 , 2 , ..., n ) predstavlja rjeenje sistema (1), i tim sistem je saglasan. Ovim je teorema dokazana. Kako je uvijek rangA n i za bilo kakav sistem, saglasan ili nesaglasan, rangA < rangAp <rangA + 1, to broj rjeenja saglasnog sistema (1) neposredno zavisi od ranga matrica A i Ap .
Teorema 2. Saglasan sistem jednaina (1) ima:
1) jedinstveno rjeenje, ako i samo ako je rang A = rang Ap = n, 2) beskonano mnogo rjeenja, ako i samo ako je rang A = rang Ap < n, 3) sistem (1) je protivrjean ako i samo ako je rang A = rang Ap .
Posljedice.
a) Ako je rangA = n = m ili rangA = n < m, onda je sistem (1) saglasan i ima jedinstveno rjeenje. b) Ako je rangA < n = m, onda je sistem (1) nesaglasan ili ima beskonano mnogo rjeenja.
130

Dokaz.
a) Neka je rangA = n, onda je n =rangA rangAp n. Odakle slijedi da je rangAp = n pa je sistem (1) saglasan.Ako je rangA = n < m, tada rjeenje sistema (1) nalazimo pomou n jednaina koje treba izabrati tako da determinanta dobijenog sistema n-tog reda bude razliita od nule. Na osnovu Kramerova pravila ovaj sistem ima jedinstveno rjeenje koje mora zadovoljiti (m n) jednaina sistema (1). To znai da je sistem (1) saglasan i imu jedinstveno rjeenje. b) Ako je rang A = rang Ap , sistem je nesaglasan. Ako je rang A=rangAp , tvrdenje neposredno slijedi iz teoreme. Posmatrajmo sluaj u kome je rangA =rangAp = r < n. U ovom sluaju sistem (1) neodreden je, odnosno ima beskonano mnogo rjeenja. Rjeenje sistema (1) nalazimo pomou r jednaina sistema. Radi odredenosti uzmimo da se bazni minor Mr = 0 matrice A nalazi u lijevom gornjem uglu matrice A. Tada moemo izabrati prvih r jednaina sistema (1) i od njih formirati nehomogeni sistem r-tog reda prebacujui nepoznate xr+1 , xr+2 , ..., xn na desnu stranu. Taj sistem ima oblik:
a11 x1 + a12 x2 + ... + a1r xr = b1 a1r+1 xr+1 ... a1n xn c1 a21 x1 + a22 x2 + ... + a2r xr = b2 a2r+1 xr+1 ... a2n xn c2 ...................................................... ar1 x1 + ar2 x2 + ... + arr xr = br arr+1 xr+1 ... arn xn cr
(8)
Jednaine sistema (8) nazivamo baznim jednainama sistema (1). Nepoznate x1 , x2 , ..., xr nazivamo baznim nepoznatim, a nepoznate xr+1 , xr+2 , ..., xn slobodnim nepoznatim sistema (1). Sistem (8) je kvadratni sistem u odnosu na nepoznate x1 , x2 , ..., xr i njegova determinanta je, upravo, bazni minor Mr . Poto je Mr = 0, sistem (8) jeste, prema Kramerovom pravilu, saglasan i odreden. Dk Njegovo rjeenje glasi: xk = k = , Mr
D1 =
c1 a12 . . . a1r c2 a22 . . . a2r , ..., Dr = . . . cr ar2 . . . arr
a11 a12 . . . a1r1 c1 a21 a22 . . . a2r1 c2 . . . . ar1 ar2 . . . arr1 cr
Razvijanjem determinante Dk , slijedi rjeenje sistema (8) u obliku
xk = k = k +
pri emu su
nr s=1
ks xr+s (k = 1, 2, ..., r),
(9)
k , ks x1 , x2 , ..., xr xr+1 , xr+2 , ..., xn
- konstante, - bazne (zavisne) nepoznate, - slobodne (nezavisne) nepoznate.
131
Jasno je da bazne, odnosno slobodne nepoznate sistema (1) mijenjaju status promjenom kolona baznog minora Mr - to odgovara zamjeni dvaju kolona matrice A, pod uslovom da je i dalje Mr = 0. Naveemo bez dokaza sljedeu teoremu. Na osnovu ove teoreme slijedi da je rjeenje sistema (8), izraeno formulama (9), istovremeno i rjeenje sistema (1). Iz formule (9), dajui slobodnim nepoznatima xr+1 , xr+2 , ..., xn odredene brojne vrijednosti, dobiemo bilo koje rjeenje sistema (1). Zato se obrasci (9) nazivaju optim rjeenjem sistema (1) u skalarnom obliku. Skup svih tih rjeenja moemo oznaiti sa R = {(1 , 2 , ..., r , xr+1 , xr+2 , ..., xn )}. Slobodne nepoznate xr+s najee oznaavamo
Teorema 3. Sistem (1) ekvivalentan je sistemu njegovih baznih jednaina (8).
Cs = xr+s , s = 1, 2, ..., n r.
Rjeenje sistema (1), koje se dobija kada slobodne nepoznate imaju vrijednost nula, nazivamo baznim rjeenjem sistema. Ono se dobija iz opteg rjeenja (9) stavljajui da je
xr+1 = xr+2 = = xn = 0.
Bazno rjeenje ima oblik
x1 = 1 , x2 = 2 , ..., xr = r , xr+1 = 0, xr+2 = 0, ..., xn = 0.

U konkretnim primjerima ispitivanja saglasnosti sistema linearnih jednaina najee primjenjujemo kombinovano Gausov algoritam i Kroneker-Kaplijevu teoremu. Primjenom elementarnih transformacija samo na vrste proirene matrice Ap , dobijamo ekvivalentnu trapeznu (stepenastu) matricu, tj.
Ap =
b1 b2 . bm
s11 . . . s1k2 . . . s1kr . . . s1n s2k2 . . . s2kr . . . s2n srkr . . . srn
d1 d2 dr dr+1
=S
gdje je
2 k2 < ... < kr n; s11 s2k2 ...srkr = 0; dr+1 = 0

ako je r = m i rangA = r. Brojevi di linearne su kombinacije slobodnih lanova sistema (1). Oigledno vai: (rang A = rang Ap = r) (dr+1 = 0). Pod ovim uslovom sistem (1) i ekvivalentni trapezni (stepenasti) sistem su saglasni. Treba rijeiti trapezni sistem ija je proirena matrica matrica S .
132
Primjer 1. U zavisnosti od realne vrijednosti parametra a i b ispitati saglasnost sistema

ax1 + bx2 + x3 = 1 x1 + bax2 + x3 = b x1 + bx2 + ax3 = 1
i nai njegovo rjeenje. Primjenom elementarnih transformacija samo na vrste proirene matrice Ap , dobiemo
A/Ap =
a b 1 1 ab 1 1 b a
1 b 1
b 1 ab 1b
a b 1 1 ab 1 1 b a
1 b 1
1 ab 1 a b 1 1 b a
b 1 1 b 1b 1 ab
1 ab 1 2 0 b(1 a ) 1 a 0 b(1 a) a 1
1 ab 1 0 b(1 a) a 1 0 b(1 a2 ) 1 a b 1b ba .
1 ab 1 0 b(1 a) a1 0 0 (1 a)(a + 2)
Razlikujemo sljedee sluajeve: 1) a = 1
a = 2, b = a
b a = 0, 1 a = 0, a + 2 = 0. Sistem je saglasan, jer je rangA =rangAp = 3.

Ekvivalentan sistem je
x1 + abx2 + x3 = b b(1 a)x2 + (a 1)x3 = 1 b (1 a)(a + 2)x3 = b a.

Njegovo rjeenje glasi:
x3 =
ba 2 b ab b+a , x2 = , x1 = . (1 a)(a + 2) b(a + 2)(1 a) (1 a)(a + 2).
2) a = 1, a = 2, b = a Sistem nije saglasan, jer je rang A = rang Ap ,
rang A = 2, rang Ap = 3
3) a = 1, b = 1. Sistem je saglasan, jer je rang A = rang Ap = 1. Sistem se svodi na jednainu x1 = 1 x2 x3 gdje su x1 i x2 slobodne nepoznate.
133
4) a = 2, b = a. Sistem je saglasan, jer rang A = rang Ap = 2. Rjeenje ekvivalentnog sistema
x1 + 4x2 + x3 = 2 2x2 x3 = 1
jeste
x2 = x3 slobodna nepoznata.
1 + x3 , x 1 = x3 ; 2
2.3. Sistem linearnih homogenih jednaina

Sistem jednaina
a11 x1 + a12 x2 + ... + a1n xn = 0 a21 x1 + a22 x2 + ... + a2n xn = 0 ............ am1 x1 + am2 x2 + ... + amn xn = 0,
u kome je b1 = b2 = ... = bm = 0, nazivamo homogenim sistemom linearnih jednaina. Homogeni sistem napisan u matrinom obliku glasi
(1)
A1 x1 + A2 x2 + ... + An xn = 0,
odnosno
AX = 0
(2)
gdje je A matrica homogenog sistema. Oigledno, svaki homogeni sistem saglasan je u smislu denicije saglasnosti sistema, jer ima rjeenje x1 = 0, ..., xn = 0 koje nazivamo trivijalnim rjeenjem. Ako posmatramo homogeni sistem n-tog reda, ija je determinanta sistema D = 0, tada, prema Kramerovom pravilu, slijedi da sistem ima jedinstveno trivijalno rjeenje. Medutim, homogeni sistem moe imati i drugo rjeenje razliito od trivijalnog. To je rjeenje u kojem je vrijednost bar jedne od nepoznatih razliita od nule. Takvo rjeenje nazivamo netrivijalnim rjeenjem homogenog sistema n-tog reda. vijalnog rjeenja, potrebno je da je determinanta sistema jednaka nuli, tj. D = 0.
Teorema 1. Da bi homogeni sistem n-tog reda bio saglasan sa stanovita postojanja netri-
134
Ako je homogeni sistem n-tog reda saglasan sa stanovita postojanja netrivijalnog rjeenja, on ima beskonano mnogo rjeenja. Rjeenja se nalaze istim postupkom kao i u nehomogenim sistemima. Kao neposredna posljedica Kroneker-Kapelijeve teoreme slijede tvrdenja.
Teorema 2.
a) Ako je rang Amn = r = n, tada je trivijalno rjeenje jedinstveno rjeenje homogenog sistema (1). b) Homogeni sistem (1) ima i netrivijalno rjeenje ako i samo ako je r = rang A < n.
Dokaz.
a) Ako je rang A = r = n, tada je i rang Ap = r, jer posljednja kolona matrice Ap , iji su elementi nule, ne utie na rang matrice. U tom sluaju radi se o homogenom sistemu n-tog reda u kome je det A = 0, pa prema Kramerovom pravilu proizilazi da sistem ima jedinstveno rjeenje x1 = 0, ..., xn = 0. b) Uslov je potreban. Ako homogeni sistem, pored trivijalnog ima i netrivijalna rjeenja, tada prema teoremi 2 iz 3.3, mora biti rang A < n. Uslov je dovoljan. Ako je rang A < n, onda prema teoremi 2 iz 3.3, sistem (1) ima vie rjeenja. Dakle, pored trivijalnog, postoje i druga netrivijalna rjeenja.
Posljedica 1. Svaki homogen sistem, u kome je broj jednaina manji od broja nepoznatih (m < n), ima netrivijalna rjeenja. U tom sluaju je rangA m < n pa moemo odmah konstatovati da je sistem (1) saglasan u smislu postojanja netrivijalnog rjeenja. Medutim, u tom sluaju je potrebno odrediti rangA da bismo doli do informacije o potrebnom broju jednaina za nalaenje opteg rjeenja sistema (1). Posljedica 2. Homogeni sistem n-tog reda je saglasan u smislu postojanja netrivijalnog rjeenja ako i samo ako je determinanta sistema jednaka nuli. U tom sluaju je (rangA < n) (det A = 0) .
Neka je rang A = r < n. Tada iz teoreme o baznom minoru proizilazi da (n r) jednaina predstavlja linearnu kombinaciju od r jednaina sistema (1).
Primjer 1. Rijeiti sistem jednaina:

x1 + 7x2 + 17x3 + 3x4 4x2 + 10x3 + x4 3x1 + x2 + x3 + 4x4 2x1 + 2x2 + 4x3 + 3x4 = = = = 0 0 0 0.
135
Matrica sistema glasi
1 0 A= 3 2
1 7 17 3 1 7 17 3 7 17 3 0 4 10 1 0 4 10 1 4 10 1 . 0 20 50 5 0 0 0 0 1 1 4 0 0 0 0 0 12 30 3 2 4 3
Dakle, rang A = 2. Ekvivalentan sistem datom sistemu je
x1 + 7x2 + 17x3 + 3x4 = 0 4x2 + 10x3 + x4 = 0.

Odakle slijedi opte rjeenje datog sistema:
x1 = x2
gdje su x3 i x4 proizvoljne nepoznate.
5 1 x3 x4 2 4 5 1 = x3 x4 , 2 4
Primjer 2. U zavisnosti od realnih parametara a i b ispitati saglasnost sistema

x1 + 2x2 x3 x4 3x5 3x1 + 4x2 5x3 3x4 x5 2x1 + 3x2 3x3 + ax4 2x5 2x1 + 5x2 x3 2x4 + 10bx4 = = = = 0 0 0 0,
a zatim nai njegov fundamentalni sistem rjeenja kada je rang najmanji. Ekvivalentna matrica matrici sistema je
1 3 A= 2 2
2 4 3 5
1 1 3 1 2 1 1 3 5 3 1 0 2 2 0 8 3 a 2 0 1 1 a + 2 4 1 2 10b 0 1 1 0 10b + 6
1 2 1 1 3 1 2 1 1 3 0 1 1 0 4 0 +1 +1 0 4 0 0 0 a+2 0 0 1 1 a + 2 4 0 0 0 0 10b + 10 0 1 1 0 10b + 6 1 0 0 0 2 1 1 3 1 1 0 4 . 0 0 a+2 0 0 0 0 b+1
136

Zavisno od parametra a i b, odredimo rang matrice A:
1) a = 2, b = 1; rang A = 4, 2) a = 2, b = 1; rang A = 3, 3) a = 2, b = 1; rang A = 3, 4) a = 2, b = 1; rang A = 2. Ekvivalentan sistem, koji odgovara najmanjem rangu matrice A, jeste:
x1 + 2x2 x3 x4 3x5 = 0 x2 + x3 4x5 = 0

Odakle je opte rjeenje u skalarnom obliku
x1 = 3x3 + x4 5x5 x2 = x3 + 4x5 ,

gdje su x3 , x4 i x5 slobodne nepoznate. Dakle, sistem ima beskonano mnogo rjeenja.
Zadaci
1. Pomou Kramerovih formula rijeiti sistem jednaina
5x1 6x2 + 4x3 = 3 3x1 3x2 + 2x3 = 2 4x1 5x2 + 2x3 = 1 [R : (1, 1, 1)]
2. Metodom eliminacije rijeiti sistem jednaina
2x1 x2 + x3 x4 = 3 2x1 x2 + 3x4 = 2 3x1 x3 + x4 = 3 2x1 + 2x2 + 3x3 + 5x4 = 6 R: 5 4 0, 2, , 3 3 x1 + x2 2x3 + 4x4 = 1 3x1 + 2x2 x3 + 3x4 = 0 2x1 x2 + 3x3 x4 = 9 5x1 2x2 + x3 2x4 = 9. [R : (1, 2, 2, 1)]
3. Matrinom metodom rijeiti sistem jednaina
3. Vektorski prostor
3.1. Pojam, baza i dimenzija vektorskog prostora
Posmatrajmo skupove bilo kakvih elemenata u kojima su denisane operacije sabiranja i mnoenja skalarom elementa iz tih skupova. Vektorskim ili linearnim prostorom nad poljem K = {, , , ...} nazivamo skup V = {x, y, z, ...} u kome su denisane: l. Unutranja binarna operacija (zbir)
V XV V : (x, y) x + y, (x, y V )x + y V,
u odnosu na koju je skup V Abelova grupa: 1) (x, y V )x + y = y + z, 2) (x, y, z V )(x + y) + z = x + (y + z) , 3) ( V )(x V )(x + = x), 4) (x V )( x V )(x + (x) = , (- neutralni element grupe). 2. Spoljanja binarna operacija (proizvod)
KXV V : (, x) x, (x, V ) ( K) x V
koja zadovoljava sljedee aksiome: 5) ( K)(x, y V )(x + y) = ( x) + ( y), 6) (, K)(x V )( + )x = x + x, 7) (, K)(x V )( )x = ( x) 8) (x V )1 x = x. Elemente vektorskog prostora V nazivamo vektorima (ili takama), a elemente polja K skalarima. Ako je K = R, tada V nazivamo realnim vektorskim prostorom, a ako je K = C , tada je V kompleksan vektorski prostor. Vektorski prostor V nad poljem K esto obiljeavamo (V, K). Neutralni element nazivamo i nula-vektorom.
Primjer 1. Pokaimo da skup svih matrica istog tipa ini jedan vektorski prostor nad poljem
realnih brojeva. Matrice predstavljaju vektore tog prostora, a nula-vektor je nula-matrica datog tipa. 137
138
Ne umanjujui optost, posmatraemo matrice drugog reda. Treba pokazati da za skup svih takvih matrica vrijede svojstva 1 8. Neka je a11 a12 b11 b12 A= iB= . a21 a22 b21 b22 Tada je
A+B =
a11 + b11 a12 + b12 a21 + b21 a22 + b22
Dakle, (A, B V ) A + B V , tj: u skupu V denisano je sabiranje. Osobine 1 4 0 0 utvrdene su u sabiranju matrica pri emu je nula-element = 0 = nula-matrica, 0 0 a11 a12 a suprotom A = suprotna matrica za matricu A. a21 a22 Kako je proizvod matrice A i jednog realnog broja matrica istog tipa kao i matrica A, to je u skupu matrica denisano mnoenje matrica skalarom, tj:
( K) (A V ) A V.
Ono zadovoljava svojstvo 5 8. Provjerimo osobinu 5.
(A + B) = =
a11 + b11 a12 + b12 a21 + b21 a22 + b22
a11 + b11 a12 + b12 a21 + b21 a22 + b22 = a11 a12 a21 a22 + b11 b12 b21 b22
a11 a12 + a21 a22 = A + B, tj :
b11 b12 b21 b22
( K) (A, B V ) (A + B) = A + B.
Analogno provjeravamo i preostale osobine. Dakle, skup matrica istog tipa ine jedan vektorski prostor nad poljem realnih brojeva.
Teorema 1. U vektorskom prostoru V postoji samo jedan neutralni element. Svakom

elementu prostora V odgovara samo jedan suprotan element.
Dokaz. Pretpostavimo da u vektorskom prostoru V postoje dva neutralna elementa 1 i 2 . Tada, ako u aksiomi 3) uzmemo da je x = 1 , i = 2 , a zatim da je x = 2 i = 1 , dobiemo jednakosti 1 + 2 = 2 i 2 + 1 = 1 u kojima su, na osnovu aksiome 1, lijeve strane jednake pa iz njih slijedi da je 1 = 2 . Dokaimo tvrdnju o jedinstvenosti suprotnog elementa. Pretpostavimo da elementu x odgovaraju dva suprotna elementa x1 i x2 , tako da je x + x1 = i x + x2 = . Na osnovu aksioma 1), 3) i 2) slijedi da je
x1 = x1 + = x1 + (x1 + x2 ) = (x1 + x) + x2 = + x2 = x2 ,
tj. x1 = x2 . Analogno dokazujemo sljedeu teoremu.
Vektorski prostor
139
Teorema 2. Za svaki element vektorskog prostora V vrijedi jednakost

0x = i x = (1)x.
Neka je V vektorski prostor nad poljem K i neka je S neprazan podskup od V . Za skup S V kaemo da je potprostor vektorskog prostora (V, K) ako je S vektorski prostor u odnosu na operacije koje vae za V . Oigledno, potreban i dovoljan uslov da S bude potprostor u V jeste da S sadri vektor x + x(, K) kada god on sadri vektore x i y , tj.
(, K)(x, y V )(x S y S x + y S).

Neka je
{x1 , x2 , ..., xn }
proizvoljan skup vektora vektorskog prostora (V, K) i neka su
(1) (2)
1 , 2 , ..., n
proizvoljni skalari iz K . Linearnom kombinacijom vektora (1) nazivamo zbir proizvoda vektora xi i odgovarajuih skalara i tj.
1 x1 + 2 x2 + ... + n xn =
i xi .
i=1
(3)
Skalare (2) nazivamo koecijentima linearne kombinacije. Iz denicije vektorskog prostora neposredno proizlazi da linearna kombinacija (3) predstavlja element vektorskog prostora (V, K).To znai da postoji vektor y V takav da je
y = 1 x1 + 2 x2 + ... + n xn =
Vektor y predstavlja linearnu kombinaciju vektora (1).
i xi .
i=1
Lema 1. Ako sa L(S) obiljeimo skup svih konanih linearnih kombinacija vektora iz skupa
S V , tj. L(S) =
n
i xi | i K, xi S, i = 1, 2, ..., n ,
n n
i=1
onda je L(S) potprostor vektorskog prostora (V, K).
Dokaz. Ako su x i y L (S), onda jex =

No, tada je x + y =
n
i xi , y =
i=1
j=1
j yj (xi , yj S, i , j K).
( i )xi +
i=1
j=1
( j )yj (, ) K kao linearna kombinacija
elemenata iz S element i od L (S), tj. L(S) je potprostor od V . Za vektorski potprostor L(S) kaemo da je razapet ili odreden skupom S . Skup linearnih kombinacija L(S) vektora iz skupa S V nazivamo linearnom nad skupom S .
140
Vektori skupa (1) linearno su zavisni ako postoje skalari 1 2 , ..., n K , koji nisu svi jednaki nuli, tako da je
y = 1 x1 + 2 x2 + ... + n xn =
i xi = 0.
i=1
(4)
U protivnom, vektori xi (i = 1, 2, ..., n) linearno su nezavisni, to znai da je jednakost (4) mogua samo kada je 1 = 2 = ... = n = 0. Primijetimo da smo na identian nain denisali linearnu zavisnost, odnosno nezavisnost vrsta (kolona) neke matrice. Napomenimo da je za sada linearna zavisnost, odnosno nezavisnost denisana samo za konaan broj vektora, jer uopteno u vektorskom prostoru ne moemo denisati zbir od beskonano mnogo vektora. Ako su vektori x1 , x2 , ..., xn linearno zavisni, odnosno nezavisni, onda kaemo da oni predstavljaju skup, odnosno sistem linearno zavisnih, nezavisnih vektora. Ako je S neki skup vektora, te ako bilo koji konaan podskup od S sadri samo linearno nezavisne (zavisne) vektore, onda kaemo da su vektori iz S linearno nezavisni (zavisni). od njih linearna kombinacija ostalih vektora.
Teorema 3. Vektori (1) za n > 1, linearno su zavisni onda i samo onda kada je bar jedan
Dokaz. Ako su vektori (1) linearno zavisni, tada u jednakosti (4) postoji bar jedan koecijent razliit od nule. Neka je, na primjer, 1 = 0. Tada iz (4) dobijamo da je
x1 = 2 x2 + 3 x3 + ... + n xn ,
(5)
i gdje je i = 1 , i = 2, 3, ..., n. Iz (5) proizlazi da vektor xi predstavlja linearnu kombinaciju vektora x2 , x3 , ..., xn . Obrnuto, neka je, na primjer, vektor x1 linearna kombinacija ostalih vektora. Jednakost (5) moemo napisati u obliku
(1)x1 + 2 x2 + ... + n xn = 0,
to, zapravo, znai da su vektori x1 , x2 , ..., xn linearno zavisni, jer je koecijent uz x1 razliit od nule, ime je teorema dokazana.
Teorema 4. Svaki skup vektora koji sadri nula-vektor 0 je linearno zavisan skup.
Dokaz. Neka je dat skup vektora {x1 , x2 , ..., xn } i neka je, na primjer xn = 0. Tada je mogue izabrati takav sistem skalara 1 , 2 , ..., n da je
1 = 2 = ... = n1 = 0, n = 0,
pa e linearna kombinacija vektora x1 biti
1 x1 + 2 x2 + ... + n xn = 0,
to znai da vektori obrazuju sistem linearno zavisnih vektora.
Posljedica 1. U skupu linearno nezavisnih vektora ne postoji nula vektor.
Vektorski prostor
141
Teorema 5. Ako medu vektorima x1 , x2 , ..., xn postoji k(k n) vektora koji su linearno
zavisni, tada je i skup vektora x1 , x2 , ..., xn linearno zavisan skup. Moemo i ovako kazati: svaki podskup linearno nezavisnog skupa vektora sastoji se samo od linearno nezavisnih vektora.
Dokaz. Neka je dat skup vektora {x1 , x2 , ..., xn } i neka su vektori x1 , x2 , ..., xm (2 m < n) linearno zavisni vektori. Tada, na osnovu denicije linearne zavisnosti vektora, postoje skalari 1 , 2 , ..., m koji nisu svi jednaki nuli, tako da je
1 x1 + 2 x2 + ... + m xm + 0 xm+1 + ... + 0 xn = 0.

Slijedi, dati skup vektora je linearno zavisan skup. Moemo govoriti o linearnoj zavisnosti (nezavisnosti) beskonanog skupa vektora. Beskonaan skup vektora je linearno zavisan (nezavisan) skup ako je svaki (neki) njegov konani dio linearno zavisan (linearno nezavisan) skup. Skup B linearno nezavisnih vektora prostora (V, K) takvih da je L(B) = V nazivamo algebarskom bazom prostora V . Ako je B konaan skup, tada kaemo da je vektorski prostor (V, K) konano-dimenzionalan. Broj vektora baze nazivamo dimenzijom prostora, u oznaci dim V . Ako vektorski prostor (V, K) ima bazu od n vektora, kaemo da je dimenzija vektorskog prostora n i piemo dim V = n. Tada, radi jednostavnosti, prostor (V, K) oznaavamo Vn . Ukoliko je baza B beskonaan skup, onda kaemo da je (V, K) beskonano-dimenzionalan prostor i piemo dim V = + .
Teorema 6. Svaki vektor konano dimenzionalnog vektorskog prostora Vn , moemo na jedinstven nain predstaviti kao linearnu kombinaciju vektora baze B prostora Vn .
Dokaz. Kako je L(B) = Vn , to se svaki vektor x Vn , moe napisati u obliku
n
x=
i=1
i ei , gdje je
B = {e1 , e2 , ....en } .
Ako bismo vektor x mogli predstaviti i kao linearnu kombinaciju
x=
i=1
i ei ,
tada bi, zbog linearne nezavisnosti vektora baze bilo

n i=1
(i i ) ei = 0,
odakle proizlazi da je i i = 0 (i = 1, 2, ..., n), to, zapravo, znai da su skalari i , jednoznano odredeni i da se vektor x moe na jedinstven nain predstaviti kao linearna kombinacija baznih vektora.
142
Svaki skup od n linearno nezavisnih vektora u n-dimenzionalnom vektorskom prostoru predstavlja bazu tog prostora, a bilo koji skup od n + k (k 1) vektora je linearno zavisan u prostoru Vn . Bazu B u prostoru Vn obino obiljeavamo
B = {e1 , e2 , ..., en } ,
pri emu
(x Vn )(1 , 2 , ..., n K)x = 1 e1 + 2 e2 + ... + n en .

Kaemo da je vektor x Vn , razloen u bazi B i da su skalari 1 , 2 , ..., n koecijenti razlaganja, ili koordinate vektora x u bazi B . Tada vektor x piemo u obliku
x = (1 , 2 , ..., n ).
Iz denicije dimenzije i baze vektorskog prostora slijedi da u jednom vektorskom prostoru moe da postoji vie baza. Medutim, vai sljedea tvrdnja:
Teorema 7. U konano dimenzionalnom prostoru V postoji baza. Svaka baza u V se sastoji

od konano mnogo elemenata. Bilo koje dvije baze prostora V imaju isti broj elemenata.
3.2. Sistemi vektora

Neka je dat skup, odnosno sistem od m vektora:
a1 = (a11 , a12 , ..., a1n ) a2= (a21 , a22 , ..., a2n ) ................. am = (am1 , am2 , ..., amn ).
Matricu M ,
(1)
a11 a21 . . . am1 a12 a22 . . . am2 M= . . . ... a1n a2n . . . amn
ije su kolone komponente datih vektora, nazivamo matricom sistema vektora. Razmotrimo pitanje linearne zavisnosti (nezavisnosti) sistema datih vektora. Prema deniciji linearne zavisnosti vektora treba ispitati da li postoje skalari 1 , 2 , ..., m K , koji nisu svi jednaki nuli, tako da je
1 a1 + 2 a2 + ... + m am = 0,
Vektorski prostor
143
odnosno
1 (a11 , a12 , ..., a1n ) + 2 (a21 , a22 , ..., a2n ) + ... + m (am1 , am2 , ..., amn ) = (0, 0, ..., 0), 1 a11 + 2 a21 + ... + m am1 , 1 a12 + 2 a22 + ... + m am2 , ..., 1 a1n + 2 a2n + ... + m amn = (0, 0, ..., 0),
odakle je, na osnovu denicije jednakost vektora,
a11 1 + a21 2 + ... + am1 m = 0 a12 1 + a22 2 + ... + am2 m = 0 ................................ a1n 1 + a2n 2 + ... + amn m = 0.
(2)
Sistem (2) homogeni je sistem linearnih jednaina ije su nepoznate 1 , 2 , ..., m . Matrica sistema (2) jednaka je matrici M sistema vektora (1). Prema Kroneker-Kapelijevoj teoremi, sistem (2) saglasan je u smislu postojanja netrivijalnog rjeenja ako je rang matrice sistema manji od broja nepoznatih, tj. rang M = r < m. U ovom sluaju su vektori a1 , a2 , ..., am linearno zavisni. Ako je rang M = r = m, onda homogeni sistem (2) ima samo trivijalno rjeenje, a vektori sistema (1) linearni su nezavisni. Dakle, vektori sistema (1) linearno su zavisni ako je rang matrice sistema vektora manji od broja vektora, a linearno su nezavisni ako je rang matrice sistema vektora jednak broju vektora. Maksimalan broj linearno nezavisnih vektora sistema (1) naziva se rangom tog sistema vektora. Rang sistema vektora (1) jednak je rangu matrice M posmatranog sistema vektora. Ako sistem vektora a1 , a2 , ..., an iz vektorskog prostora Vn obrazuje bazu B = {a1 , a2 , ..., an } u Vn , tada matricu M sistema vektora a1 , a2 , ..., an nazivamo matricom baze B ,tj:
a11 a21 . . . an1 a12 a22 . . . an2 . MB = . . . a1n a2n . . . amn

Poto je det MB = 0, to je matrica MB regularna matrica. Neka je b = (b1 , b2 , ..., bn ) vektor iz prostora En . U odnosu na bazu B , vektor b moemo na jedinstven nain prikazati u obliku
a1 1 + a2 2 + ... + am m = b,
gdje su 1 , 2 , ..., n koordinate vektora b u odnosu na bazu B .
(3)
144
Da bismo odredili nepoznate komponente 1 , 2 , ..., n , jednakost (3) napiemo u obliku nehomogenog sistema jednaina n-tog reda:
a11 1 + a21 2 + ... + an1 n = b1 a12 1 + a22 2 + ... + an2 n = b2 ................................ a1n 1 + a2n 2 + ... + ann n = bn ,
(4)
gdje su 1 , 2 , ..., n , nepoznate sistema. Sistem (4) saglasan je i odreden, jer je MB regularna matrica pa komponente 1 , 2 , ..., n , odredimo nekom od poznatih metoda. Sistem (4) moemo napisati u matrinom obliku:
MB X = B .
gdje je
(5)
1 2 X= . . . n
Iz jednaine (5) slijedi da je
b1 b2 iB= . . . . bn
1 X = MB B ,
odakle se neposredno odrede nepoznate komponente vektora b u odnosu na bazu B .
Primjer 1. Nai komponente vektora b = (1, 0, 1) u odnosu na bazu B = {a1 , a2 , a3 } gdje

je a1 = (2, 1, 0), a2 = (2, 1, 1), a3 = (0, 2, 0). Iz jednakosti (1, 0, 1) = 1 (2, 1, 0) + 2 (2, 1, 1) + 3 (0, 2, 0)
slijedi da je
21 + 22 = 1 1 2 + 23 = 0 2 = 1
odakle je pa je
3 1 1 = , 2 = 1, 3 = , 2 4 1 3 b = a1 + a2 + a3 . 2 4
Vektorski prostor
145
3.2.1. Koordinate vektora u razliitim bazama

Neka su u vektorskom prostoru Vn date dvije razliite baze:
B1 = {a1 , a2 , ..., an } i B2 = {b1 , b2 , ..., bn }

ije su matrice
MB1 =
a11 a21 a12 a22 . . . a1n a2n
an1 an2 ann
, M B2 =
b11 b21 b12 b22 . . . b1n b2n
bn1 bn2 bnn
Svaki vektor x En koji ne pripada bazama B1 i B2 , moemo prikazati u obliku
x=
i ai =
i=1
i=1
i bi .
(6)
Sada dva sistema skalara (1 , 2 , ..., n ) i ( 1 , 2 , ..., n ) predstavljaju isti vektor x. Postavlja se pitanje veze izmedu ta dva sistema, tj. veze izmedu koordinata ( 1 , 2 , ..., n ) vektora x "u novoj" bazi B2 i koordinata (1 , 2 , ..., n ) toga vektora u "staroj" bazi B1 . Ovaj problem je ekvivalentan problemu zamjene baza ija je sutina sadrana u tome da se odrede koordinate vektora x u novoj bazi ako su poznate koordinate tog vektora u staroj bazi. Neka su poznate koordinate i (i = 1, 2, ..., n) vektora x u bazi B1 . Odredimo koordinate i (i = 1, 2, ..., n) vektora x u odnosu na bazu B2 . Napiimo jednakost (6) u obliku
1 (a11 , a12 , ..., a1n ) + ... + n (an1 , an2 , ..., ann ) = 1 (b11 , b12 , ..., b1n ) + ... + n (bn1 , bn2 , ..., bnn ) ,
koji je ekvivalentan sa sistemom jednaina:
b11 1 + b21 2 + ... + bn1 n = a11 1 + a21 2 + ... + an1 n b12 1 + b22 2 + ... + bn2 n = a12 1 + a22 2 + ... + an2 n ............................................................ b1n 1 + b2n 2 + ... + bnn n = a1n 1 + a2n 2 + ... + ann n
Sistem (7) moemo napisati u matrinom obliku:
(7)
MB2
1 2 . . . n
= MB1
1 2 . . . n
146 odakle je
1 2 . . . n
1 = MB2 MB1
1 2 . . . n
(8)
Iz (8) neposredno nalazimo traene koordinate i (i = 1, 2, ..., n) vektora x u odnosu na bazu B2 .
Primjer 2. Neka su date baze B1 = {a1 , a2 , a3 } i B2 = {b1 , b2 , b3 } u prostoru V3 gdje su
a1 = (1, 1, 2), a2 = (2, 3, 1), a3 = (1, 0, 1), b1 = (1, 1, 2), b2 = (2, 1, 0), b3 = (1, 0, 1). Poznato je da je x = 2a1 + 3a2 4a3 . Odrediti koordinate vektora x u odnosu na bazu B2 .
Treba odrediti koordinate 1 , 2 , 3 takve da je x = 1 b1 + 2 b2 + 3 b3 . Na osnovu (8) je
1 2 3 =
1 MB2 MB1
1 2 n
1 2 1 1 1 0 2 0 1 2 3 4 =
1 2 1 1 3 0 2 1 1
2 3 4
2 3 4 =
= 13 24 23
1 2 1 1 3 1 2 4 1
1 2 1 1 3 0 2 1 1
1 5 0 0 8 0 0 9 1
odakle je 1 = 13, 2 = 24, 3 = 23, odnosno x = 13b1 + 24b2 23b3 .
3.3. Euklidski prostor

Neka je V vektorski prostor nad poljem realnih brojeva. Svaku binarnu funkciju vektorskog prostora V nad poljem R koja uredenom paru vektora (x, y), x, y V pridruuje jedan realan broj iz R u oznaci < x, y > ili x y nazivamo skalarnim (unutranjim) proizvodom vektora x i y ako su za svako x, y, z V i R zadovoljene sljedee osobine: 1) (x, y V ) x y = y x, 2) (x, y V ) ( R) (x) y = (x y), 3) (x, y, z V ) x (y + z) = x y + x z.
Za vektorski prostor u kome je denisan skalarni proizvod kaemo da je snabdjeven skalarnim proizvodom. Vektorski prostor snabdjeven skalarnim proizvodom koji ima i osobinu
4) (x V ) x x 0 nazivamo euklidskim prostorom. Oznaavamo ga obino sa En .
Vektorski prostor
147
Primjer 1. Odrediti skalarni proizvod vektora x = (3, 1, 2) i y = (2, 3, 4) .

Kako je x y =
3 i=1
xi yi , to je x y = (3, 1, 2) (2, 3, 4) = 3 (2) + (1) 3 + 2 4 = 1.
Svaki vektor iz prostora Vn je uredena n-torka realnih brojeva (x1 , x2 , ..., xn ), u oznaci
x = (x1 , x2 , ..., xn ),
gdje su xi (i = 1, 2, ..., n) komponente, odnosno koordinate vektora x. Neka su vektori x i y , x, y Vn , dati komponentama x = (x1 , x2 , ..., xn ), y = (y1 , y2 , ..., yn ). Medu vektorima x i y moemo denisati njihovu jednakost i neke operacije: 1. x = y (x1 = y1 , x2 = y2 , ..., xn = yn ), jednakost vektora, 2. x + y = (x1 + y1 , x2 + y2 , ..., xn + yn ), sabiranje vektora, 3. x = (x1 , x2 , ..., xn ), mnoenje skalarom, 4. x y = (x1 y1 + x2 y2 + ... + xn yn ), skalarni proizvod.
Primjer 2. Neka je Rn skup svih uredenih n-torki realnih brojeva, tj.

Rn = {(x1 x2 ,..., xn ) xi R, i = 1, 2, ..., n} .
Neka je u skupu Rn denisana unutranja binama operacija Rn XRn Rn koja elementima x = (x1, x2 ,..., xn ) i y = (y1, y2 ,..., yn ) skupa Rn pridruuje element x + y Rn :
x + y = (x1 + y1 , x2 + y2 , ..., xn + yn )
koji nazivamo zbirom elemenata x i y i neka je u Rn denisana spoljanja binarna operacija RXRn Rn koja svakom x Rn i svakom R pridruuje element x = (x1 , x2 , ..., xn ) koji nazivamo zbirom proizvodom i x. Pokaimo da je (Rn , R) n-dimenzionalni euklidski n prostor. Prvo emo pokazati da je R aditivna Abelova grupa. Zaista za proizvoljno x = (x1, x2 , ..., xn ), y = (y1, y2 , ..., yn ) i z = (z1, z2 , ..., zn ), a u smislu asocijativnosti realnih brojeva imamo:
x + (y + z) = (x1 + (y1 + z1 ), ..., xn + (yn + zn )) = = ((x1 + y1 ) + z1 , ..., (xn + yn ) + zn ) = x + (y + z).

Oznaimo 0 = 0 = (0, 0..., 0), tada x Rn zadovoljena je jednakost x + 0 = (x1 + 0, x2 + 0, ...xn + 0) = (x1 , x2 ..., xn ) = x. Za svako x Rn suprotni element je x = (x1 , x2 , ..., xn ) pa je x + (x) = (x1 x1 , ..., xn xn ) = (0, ..., 0) = 0.
148

Na kraju, prema zakonu komutativnosti sabiranja realnih brojeva je:
x + y (x1 + y1 , ..., xn + yn ) = (y1 + x1 , ..., yn + xn ) = (y1 , ..., yn ) + (x1 , ..., xn ) = y + x.

Dakle, Rn je aditivna Abelova grupa. Iz denicija unutranje i spoljanje binarne operacije i svojstva realnih brojeva slijede jednakosti:
(x + y) = (x1 + x1 , ..., xn + yn ) = ((x1 + y1 ), ..., (xn + yn )) = (x1 + y1 , ..., xn + yn ) = (x1 , ..., xn ) + (y1 , ..., yn ) a) = (x1 , ..., xn ) + (y1 , ..., yn ) = x + y; ( + )x = ( + )(x1 , ..., xn ) = (( + )x1 , ..., ( + )xn ) = (x1 + x1 , ..., xn + xn ) b) = (x1 , ..., xn ) + (x1 , ..., xn ) = (x1 , ..., xn ) + (x1 , ..., xn ) = x + x;
c) d)
()x = (()x1 , ..., ()xn ) = (x1 ), ..., (xn ) = (x1 , ..., xn ) = (x) 1 x = (1 x1 , ..., 1 xn ) = (x1 , ..., xn ) =x
za proizvoljno x, y Rn i za , R.
n
Operacije + i denisane u skupu R zadovoljavaju aksiome vektorskog prostora, n pa je R vektorski prostor nad poljem R. Nula element, tj. uredenu n-torku = 0 = (0, ..., 0) nazivamo nula vektorom, a suprotan element (x) elementa x nazivamo suprotan vektor vektora x. Neka su dati vektori:
e1 = (1, 0, 0, ..., 0) e2 = (0, 1, 0, ..., 0) e3 = (0, 0, 1, ..., 0) ............. en = (0, 0, 0, ..., 1).
Dokazaemo da skup vektora B = {e1 , e2 , ..., en } predstavlja bazu prostora (Rn , R).
(1)
Vektorski prostor
149
Prvo emo dokazati da su vektori (1) linearno nezavisni vektori. Polazei od jednakosti
1 e1 , +2 e2 + ... + n en = 0, i R
(2)
i koristei se denicijama mnoenja vektora skalarom i sabiranja vektora u datom prostoru, imamo
(1 0, 0, ..., 0) + (0, 2 , ..., 0) + ... + (0, 0, 0, ..., n ) = (1 , 2 , ..., n ), odnosno (1 , 2 , ..., n ) = (0, 0, 0, ..., 0), odakle je 1 = 2 = ... = n = 0.
(3) tj. (2) vai ako i samo ako vai (3), to znai da su vektori (1) linearno nezavisni. Svaki vektor x = (1 , 2 , ..., n ) Rn moemo prikazati kao linearnu kombinaciju vektora (1), jer imamo
x = (1 , 2 , ..., n ) = (1 0, 0, ..., 0) + (0, 2 , ..., 0) + ... + (0, 0, 0, ..., n ) = 1 (1, 0, 0, ..., 0) 2 (0, 1, 0, ..., 0) + ... + n (0, 0, 0, ..., 1) = 1 e1 , +2 e2 + ... + n en .
Prema tome, B je baza vektorskog prostora Rn , a 1 , 2 , ..., n komponente su vektora x u odnosu na bazu B . Vektore e1 , e2 , ..., en nazivamo jedininim vektorima vektorskog prostora R.
3.4. Linearne transformacije

esto je potrebno posmatrati izvjesna preslikavanja, transformacije, aplikacije vektorskog prostora Vn na neki potprostor Vm , gdje moe biti Vm = Vn ija je karakteristina osobina linearnost pa takva preslikavanja nazivamo linearnim transformacijama. Linearna transformacija f vektorskog prostora (Vn , K) jeste transformacija koja svakom vektoru x Vn pridruuje vektor f (x) Vm tako da za svako x1 , x2 Vn svako K vai:
f (x1 + x2 ) = f (x1 ) + f (x2 )

i
(1) (2) (3)
f (x) = f (x)
ili uopte,
f (x + y) = af (x) + f (y)
za svako , K i svako x, y V . Pretpostavimo da je odreden zakon korespondencije kojim se svakom vektoru x Vn pridruuje jedan vektor y Vn . Tada zakon korespondencije moemo simboliki napisati
f (x) = y.
150
Ako zakon pridruivanja f ispunjava uslove (1) i (2), tada kaemo da je f linearna aplikacija prostora Vn na samog sebe a da je y slika vektora x u toj aplikaciji. esto kaemo da f predstavlja linearnu transformaciju vektora x u vektor y . Djelovanje zakona f na proizvoljni vektor x Vn potpuno je odredeno ako znamo kako f djeluje na vektore neke baze B = {e1 , e2 , ..., en } u Vn . Zaista, kako je x = x1 e1 + x2 e2 + ... + xn en , to je slika vektora x odredena sa
f (x) = x1 f (e1 ) + x2 f (e2 ) + ... + xn f (en ) =
xi f (ei )
i=1
pa je poznavanje slika baznih vektora f (e1 ) + f (e2 ) + ... + f (en ) dovoljno za odredivanje transformacije f (x). Odredimo vektore f (e1 ). Kako su f (e1 ) vektori prostora Vn a vektori e1 , e2 , ..., en obrazuju jednu bazu u Vn te vektore f (e1 ) moemo izraziti vektorima te iste baze:
f (e1 ) = 11 e1 + 12 e2 + ... + 1n en f (e2 ) = 21 e1 + 22 e2 + ... + 2n en ................. f (en ) = n1 e1 + n2 e2 + ... + nn en
(1)
Skalari aij K(i, j = 1, 2, ..., n) ne zavise od vektora x. Kada su oni poznati, moemo za datu bazu odrediti vektore f (e1 ) a zatim sliku vektora x, (y = f (x)), gdje su jo poznate koordinate vektora x. Brojevi aij potpuno karakteriu linearnu transformaciju f i predstavljaju matricu linearne transformacije f : a11 a12 a13 .. a1n a a a .. a2n . (2) A = Af = 21 22 23 . . . . . an1 an2 an3 .. ann
III Realne funkcije jedne realne promjenljive
151
1. Pojam i podjela funkcija jedne realne promjenljive

Poznato nam je da uredena trojka (X, Y, f ) odreduje funkciju iji je domen skup X , kodomen skup Y , dok je f pravilo pridruivanja prema kojem svakom elementu iz X odgovara tano jedan element iz Y (vidi 2.5.3). Ako skupovi X i Y predstavljaju skupove realnih brojeva, onda je f (x)funkcija realnog argumenta s realnim vrijednostima. Takvu funkciju nazivamo funkcijom jedne realne promjenljive. Funkcionalna zavisnost medu veliinama izraava se analitikim izrazom (formulom). Analitiko izraavanje funkcije y = f (x) neposredno ukazuje koje operacije i kojim redom treba izvriti sa svakom vrijednou nezavisno promjenljive x i konstantama koje se javljaju u izrazu f (x) da bi se dobila odgovarajua vrijednost funkcije. U ovakvim sluajevima kaemo da je funkcija zadata eksplicitno. Primjer eksplicitnog zadavanja mogu biti funkcije: 1 x+2 y= , y = arcsin x, y = log x, s = c t, y = 2x + i druge. x2 1 + x2 Formula koja denie y kao funkciju od x moe se napisati i u obliku F (x, y) = 0. Oblik jednakosti koji nije rijeen po y, nazivamo implicitnim (nerijeenim) oblikom. Svaku eksplicitnu funkciju y = f (x) moemo napisati i u implicitnom obliku y f (x) = 0. Obrnuto ne vai, jer ima implicitnih funkcija koje ne moemo napisati u eksplicitnom obliku po y . Na primjer, implicitnu funkciju y 4 + y + xy + arcsin xy ln x = 0 ne moemo napisati u eksplicitnom obliku po y . U formuli F (x, y) = 0, koja izraava funkcionalnu zavisnost medu dvije promjenljive, moemo po volji jednu uzeti za nezavisno promjenljivu, a druga e biti njena funkcija. Naime, y = f (x) rjeenje je jednaine F (x, y) = 0 po y pod uslovom da je F (x, f (x)) 0, a x = (y) jeste rjeenje iste jednaine po x. Dobijene funkcije f (x) i (y) kao rjeenja iste jednaine F (x, y) = 0 jesu inverzne jedna drugoj. 5 2x 5 3y ,y= jedna su drugoj Na primjer, za funkciju 2x 3y 5 = 0 funkcije x = 2 3 inverzne. Kada je funkcija zadata formulom, smatraemo da je oblast denisanosti te funkcije skup svih onih x R za koje je f (x) realan broj. 153
154
Realne funkcije jedne realne promjenljive
Primjer 1. Ako je funkcija y zadata formulom

f (x) =
njena oblast denisanosti D(f ) = R x = 2.
1 , 2x
{2}, tj. denisana je x R za koje je 2 x = 0, tj.
Primjer 2. Odredimo oblast denisanosti funkcije y = 4 x. Primjer 3. Funkcija Dirihla:
Data funkcija je odredena za sve vrijednosti x za koje je kvadratni korijen realna vrijednost, tj. 4 x 0, odnosno x 4. Znai, funkcija je denisana na intervalu (, 4].
0, za x iracionalan broj y = f (x) = 1, za x racionalan broj
denisana je na itavoj brojnoj pravoj, a skup njenih vrijednosti se sastoji iz dva broja 0 i 1. Funkcija moe biti zadata istovremeno sa vie formula, ali tako da se oblasti denisanosti ma kojih dvaju takvih formula ne poklapaju ni jednim svojim elementom. Primjer 4. Odredimo oblast denisanosti funkcije y = 4 x2 + 3 x log(x + 1). Funkcija je denisana za sve vrijednosti x R za koje dijelovi funkcije iz kojih je sastavljena imaju realnu vrijednost. Na poetku odredujemo posebno oblast denisanosti svakog dijela. Izraz y = 4 x2 je realan za 4 x2 0, odakle je |x| 2. Oblast denisanosti je interval [2, +2] . Izraz 3 x realan je za svaku vrijednost x pa je oblast denisanosti (, +). Izraz log(x + 1) je realan za x + 1 >, tj. za x > 1 i oblast denisanosti je (1, +).
Sl. 19
Sada treba odrediti zajedniku oblast denisanosti sva tri dijela funkcije. To je interval [1, 2] (sl.19).
Pojam i podjela funkcija jedne realne promjenljive
155
Neka je funkcija zadata u obliku:
x 1, x [0, 2] 2 x 3, x [2, 5] y= 11x, x [5, 6] 3 x 150, x [6, 9]
Odredimo oblast denisanosti. Funkcija je denisana na intervalu [0, 9] pri emu se mijenja na intervalu [0, 2] prema zakonu y = x 1, na [2, 5]; prema zakonu y = x3 3, na [5, 6]; prema zakonu y = 11x i na [6.9] prema zakonu y = x3 150. Funkcije moemo podijeliti prema obliku analitikog izraza ili prema nekim njihovim osobinama. Prema obliku analitikog izraza, funkcije dijelimo na: - algebarske i - nealgebarske (transcendentne).
1.1. Algebarske funkcije

Algebarske funkcije su takve funkcije iji analitiki izraz sadri konano mnogo aritmetikih operacija (sabiranje, oduzimanje, mnoenje, dijeljenje i stepenovanje racionalnim konstantnim eksponentom).
1.1.1. Algebarski polinomi

Najprostije algebarske funkcije su polinomi. Algebarski polinom ili cijela racionalna funkcija promjenljive x stepena n (n je prirodan broj ili 0) svaka je funkcija oblika y = a0 + a1 x + a2 x2 + . . . + an1 xn1 + an xn (ai R ili ai C), ako je an = 0 i ako koecijenti a0 , a1 , . . . , an ne zavise od x. Tako je, na primjer, y = x5 2x4 + 3x2 5x + 1 realni algebarski polinom petog stepena promjenljive x. Ovdje je a5 = 1, a4 = 2, a3 = 0, a2 = 3, a1 = 5, a0 = 1, a n = 5. Algebarski polinom je denisan za sve vrijednosti argumenta x, tj. < x < . Sabirke an xn , an1 xn1 nazivamo lanovima polinoma, an xn najstariji je ili vodei lan, a a0 nezavisan lan. Algebarski polinom moe nastati mnoenjem linearnih funkcija. Na primjer, mnoenjem funkcije 2x 1, x + 1, x + 2 nastaje polinom treeg stepena 2x3 + 5x2 + x 2. Treba pomenuti da se svaki algebarski polinom ne moe dobiti mnoenjem realnih linearnih funkcija. Na primjer, polinom x3 3x2 + 4x 12 nastaje mnoenjem realne funkcije x 3 i kompleksnih funkcija x 2i i x + 2i. Izjednaenjem algebarskog polinoma sa nulom dobija se algebarska jednaina:
an xn + an1 xn1 + . . . + a1 x + a0 = 0.
156

Polinom moemo oznaavati i Pn (x). Neka je zadat polinom
Pn (x) = an xn + an1 xn1 + . . . + a2 x2 + a1 x + a0 .

Vrijednost argumenta x = x1 , za koju je Pn (x1 ) = 0, nazivamo nula takom ili nulapolinoma. Ona je, dakle, korijen (rjeenje) algebarske jednaine n-tog stepena:
an xn + an1 xn1 + . . . + a2 x2 + a1 x + a0 = 0.
Za ovakve jednaine Gaus je dokazao teoremu: Svaka algebarska jednaina stepena n 1 ima bar jedan realan ili kompleksan korijen. Ova teorema je, zbog svoje vanosti, nazvana osnovnim stavom algebre.
1.1.1.1.
a) Rastavljanje polinoma na linearne faktore
Neka je x = x1 realan korijen jednaine Pn (x) = 0, tj. Pn (x1 ) = 0. Moemo pisati da je:
Pn (x) = Pn (x) Pn (x1 ) = = an (xn xn ) + an1 (xn1 xn1 ) + . . . + a2 (x2 x2 ) + a1 (x x1 ), 1 1 1

jer je:
xm xm = (x x1 ) xm1 + x1 xm2 + x2 xm3 + . . . + xm2 x + xm1 , 1 1 1 1
m = 2, 3, 4, ... Ovdje je (x x1 ) zajedniki faktor svakog lana desne strane ovog izraza. Dakle, an xn1 + an x1 xn2 + an x2 xn3 + . . . + an xxn1 + 1 1 n3 n2 Pn (x) = (x x1 ) +an1 xn2 + an1 xn3 + . . . + an1 x1 + an1 x1 + +a2 x2 + a2 x1 + a1
ili krae
Pn (x) = (x x1 )Pn1 (x)
(1)
gdje je u zagradi Pn1 (x) polinom n 1-og stepena. Prema tome, ako je x = x1 realna nula polinoma Pn (x), izraz Pn (x) djeljiv je sa (xx1 ) i njihov kolinik je polinom n1-og stepena (Pn1 (x)) u kome je koecijent najvieg stepena jo uvijek an . Ako je Pn1 (x) = 0, tada je x = x1 jednostruka nula polinoma Pn (x) a faktor (x x1 ) prvog je stepena. Ukoliko je x = x1 nula polinoma Pn1 (x), tj. ako je Pn1 (x1 ) = 0, to se Pn1 (x) moe napisati u obliku Pn1 (x) = (x x1 )Pn2 (x) pa je Pn (x) = (x x1 )2 Pn2 (x). Ako je Pn2 (x1 ) = 0, tada je x = x1 dvostruka nula polinoma Pn (x), a faktor (x x1 ) je na drugom stepenu. Uopte, ako je: Pn (x) = (x x1 )m Pnm (x)(m n) i ako je Pnm (x1 ) = 0, kaemo da je x = x1 m-struka nula polinoma, a faktor (x x1 ) jeste na m-tom stepenu pri emu je polinom Pn (x) djeljiv sa (x x1 )m .
157
Pretpostavimo da je x = x1 m-struka nula polinoma Pn (x) i da je Pnm (x1 ) = 0. Na osnovu osnovnog stava algebre, polinom Pnm (x) ima sigurno jednu nulu x = x2 . Neka je ona viestruka, na primjer, p-struka. Tada polinom Pnm (x) moemo prikazati u obliku:
Pnm (x) = (x x2 )p Pnmp (x),

gdje je koecijent uz xnmp u Pnmp (x) opet an . Uvrtavajui ovaj izraz u Pn (x), dobijamo Pn (x) = (x x1 )m (x x2 )p Pnmp (x). Nastavljajui ovaj postupak, uz pretpostavku da su sve nule realne, u izrazu za Pn (x) redae se faktori (xx3 )q , ..., (xxi )s , gdje eksponenti q, ..., s pokazuju stepene viestrukosti nula x3 , ..., xi . Pri svakom novom uvrtavanju nula stepen polinoma, koji jo preostaje, umanjuje se za toliko jedinica koliko oznaava stepen viestrukosti nove nule, a koecijent najvieg njegovog stepena uvijek je an . Kako je stepen polinoma n prirodan broj, doi emo, oduzimanjem prirodnih brojeva m, p, q, ..., s od n, do polinoma nultog stepena, tj. konstante an , a polinom Pn (x) imae konaan oblik P n(x) = an (x x1 )m (x x2 )p (x x3 )q ...(x xl )s , gdje je m + p + q + ... + s = n. Iz ovog oblika polinoma zakljuujemo da je Pn (x) = 0 za x = x1 , x = x2 , ..., x = xi i da su ovo jedine njegove nule. Ako uzmemo u obzir i viestrukost tih nula, moemo kao posljedicu osnovnog stava algebre iskazati teoremu: Svaki polinom n-tog stepena sa realnim koecijentom ima toliko nula koliko oznaava njegov stepen ukoliko svaku nul-taku brojimo toliko puta koliko iznosi stepen njene viestrukosti. Predstavljanje polinoma Pn (x), u obliku (2) nazivamo rastavljanjem Pn (x) na faktore, ili moemo rei da smo izvrili faktorizaciju polinoma. Moe se pokazati da je faktorizacija polinoma Pn (x) mogua samo na jedan nain. Potrebno je znati, ako je x1 + ix2 kompleksna nula polinoma s realnim koecijentima, da je konjugovano kompleksna vrijednost x1 ix2 , takode, nula toga polinoma. Kompleksne nule u takvim polinomima dolaze, dakle, u parovima konjugovano kompleksnih brojeva pri emu je bitno da su koecijenti polinoma realni brojevi. Uzimajui u obzir ovu injenicu, moemo zakljuiti da, na primjer, polinom treeg stepena sa realnim koecijentima moe imati samo tri ili jednu realnu nulu; polinom petog stepena samo pet, tri ili jednu realnu nulu, dok polinom etvrtog stepena moe imati etiri, ili dvije, a estog stepena est, etiri ili dvije realne nule, jer su ostale uvijek parovi konjugovano kompleksnih nula. Uopte, algebarska jednaina neparnog stepena mora imati bar jedan realan korijen, a ukoliko ih ima vie, njihov broj je neparan. Znai, svi njeni korijeni mogu biti realni, ali svi ne mogu biti imaginarni. Algebarska jednaina parnog stepena moe imati sve realne korijene, a tako isto i sve korijene imaginarne. Pomnoe li se dva linearna faktora koja potiu od jednog para konjugovano kompleksnih nula, dobija se:
[x (x1 + ix2 )] [x (x1 ix2 )] = x2 2xx1 + (x2 + x2 ) = x2 + px + q. 1 2
158
Dakle, njihov proizvod je polinom drugog stepena sa realnim koecijentima, pri emu je p = 2x1 , q = x2 + x2 . 1 2 Ako polinom Pn (x) ima par konjugovano kompleksnih korijena, on je djeljiv s polinomom drugog stepena realnih koecijenata pa je:
Pn (x) = (x2 + px + q)Pn2 (x).

Svaki kvadratni faktor, koji potie od para konjugovano kompleksnih nula, smanjuje stepen polinoma za dvije jedinice. Ako su kompleksne nule viestruke, pri emu obje konjugovane nule imaju istu viestrukost, tada e polinom drugog stepena biti na stepenu koji odgovara viestrukosti nula. Izdvajanjem toga faktora snizie se stepen polinoma za dvostruki iznos stepena viestrukosti tih nula. Dakle, poznavajui nule polinoma i stepen njihove viestrukosti, svaki polinom n-tog stepena s realnim koecijentima moe se predstavljati kao proizvod linearnih i kvadratnih faktora s realnim koecijentima u obliku:
Pn (x) = an (x x1 )m .....(x xi)s (x2 + p1 x + q1 )m1 .....(x2 + pk x + qk )s1 ,
(3)
gdje je m + ... + s + 2m1 + ... + 2s1 = n. Od realnih nula x1 , ..., xi u Pn (x) potiu linearni faktori dignuti na stepen viestrukosti nule, a od parova konjugovano kompleksnih nula z1 , z1 ..., zk , zk potiu polinomi drugog stepena s realnim koecijentima na stepenu koji odgovara viestrukosti tog para. Obratno, ako je polinom zadat u obliku (3), iz njega se moe neposredno proitati vrijednost njegovih nula i njihova viestrukost. Posljedica osnovnog stava algebre je da svaka algebarska jednaina n-tog stepena s realnim koecijentima ima n realnih ili kompleksnih nula ako se svaka nula broji prema stepenu njene viestrukosti. Polinom Pn (x) ne moe imati vrijednost nula za vie od n razliitih vrijednosti svog argumenta x. Ako se uini da neki polinom n-tog stepena ima vie nula nego to oznaava njegov stepen (na primjer, osim x = x1 , ..., x = xn je jo Pn (xn+1 ) = 0), tada je:
an (xn+1 x1 )...(xn+1 xn ) = 0.
(4)
Poto je xn+1 = xn (i = 1, 2, ..., n), to iz jednakosti (3) proizilazi da je an = 0, tj. da polinom nije n-tog stepena nego nieg. Ako i na taj polinom primjenjujemo slino razmatranje, i u njemu bi koecijent najvieg stepena bio jednak nuli. Nastavljajui ovaj postupak, doli bismo do zakljuka da bi svi koecijenti zadanog polinoma bili jednaki nuli, tj. da se polinom svodi na nulu. Dakle, ako se nade izraz u obliku polinoma koji ima vie nula nego to oznaava njegov stepen, taj izraz je identiki jednak nuli, tj. za sve vrijednosti x ima vrijednost nulu. Na primjer, takav je izraz:
(x a)(b c) + (x b)(c a) + (x c)(a b)

koji je predstavljen u obliku linearne funkcije, a ona se ponitava za x a, x = b, x = c, i koji je, nakon raunskih operacija, identiki jednak nuli.
159
1.1.1.2. b) Teorema identinosti polinoma

Polinom Pn (x) identiki je jednak nuli (Pn (x) 0), ako je Pn (x) = 0 za svako x.
Teorema 1. Ako je polinom Pn (x) identiki jednak nuli, onda su mu svi koecijenti jednaki
nuli.
Dokaz. Neka je polinom
Pn (x) = an xn + an1 xn1 + . . . + a1 x + a0

identiki jednak nuli. Tad za x = 0 mora biti Pn (0) = a0 = 0, pa je
Pn (x) = x an xn1 + an1 xn2 + . . . + a1 = 0.

Odavde, za x = 0 je
Pn1 (x) = an xn1 + an1 xn2 + . . . + a1 = 0,

pa za x = 0 mora biti Pn1 (0) = a1 = 0. Nastavljajui postupak dobijamo
an = an1 = an2 = ... = a1 = a0 = 0,

to znai da su svi koecijenti polinoma Pn (x) jednaki nuli. Polinomi Pn (x) i Qn (x) identiki su jednaki (Pn (x) Qn (x)), ako je Pn (x) = Qn (x) za svako x.
Teorema 2. Ako su dva polinoma identiki jednaki, onda su im koecijenti uz iste stepene
x jednaki.
Dokaz. Neka su polinomi
Pn (x) = an xn + an1 xn1 + . . . + a1 x + a0 Qm (x) = bm xm + bm1 xm1 + . . . + b1 x + b0

identiki jednaki (Pn (x) Qm (x)), gdje je, na primjer, n m, tada je
Pn (x) Qm (x) 0, ili an xn + an1 xn1 + ... + (am bm )xm + (am1 bm1 )xm1 + ... + (a1 b1 )x + a0 b0 0. Prema teoremi 1. jeste an = 0, an1 = 0,..., am = bm , am1 = bm1 ,..., a1 = b1 i a0 = b0 , to je trebalo dokazati. Na teoremi identinosti polinoma zasnovana je metoda neodredenih koecijenata kojom se koristimo za odredivanje koecijenata polinoma iz datih uslova.
Primjer 1. Odrediti k, m, n tako da polinom P3 (x) = x3 + 7x2 3x + 8 i
Q3 (x) = x3 + (k + 1)x2 + (m 2)x + n 4 budu identiki jednaki. Prema teoremi 2. jeste k + 1 = 7, m 2 = 3 i n 4 = 8, odakle je k = 6, m = 1 i n = 12.
160
1.1.1.3.
c) Izraunavanje vrijednosti polinoma
Pri izraunavanju vrijednosti polinoma Pn (x) za neku vrijednost x = x0 , sluimo se Hornerovim nainom raunanja do koga se dolazi ovako. Rezultat dijeljenja polinoma Pn (x) sa (x x0 ) jeste polinom n 1 stepena a ostatak-konstanta:
an xn + an1 xn1 + . . . + a2 x2 + a1 x + a0 = (x x0 )(bn xn1 + bn1 xn2 + . . . + b2 x + b1 ) + bi .

Izvrimo li mnoenje na desnoj strani i uporedimo koecijente, dobijamo da je:
bn = an , bn1 bn x0 = an1 , ..., b1 b2 x0 = a1 , b0 b1 x0 = a0 .

Odavde je:
bn = an , bn1 = an1 + bn x0 , ..., b1 = a1 + b2 x0 , b0 = a0 + b1 x0 .

Ovim nainom moemo postepeno izraunati koecijente bn , bn1 ,..., b1 kolinika i ostatak b0 = Pn (x0 ). Raunanje moemo rasporediti u emu:
an bn
an1 + bn x0 bn1
an2 + bn1 x0 bn2
... ...
a 2 + b 3 x0 b2
a 1 + b 2 x0 b1
a0 + b1 x0 b0 = Pn (x0 )
Na primjer, prema Hornerovoj emi rezultat dijeljenja polinoma x4 +5x3 7x+8 binomom (x 2) prikazan je: 1 5 0 7 8 +2 +14 +28 +42 1 7 14 21 50 = Pn (2) Prema tome, vrijednost datog polinoma za x = 2 je 50.
Zadaci
Koristei se Hornerovom emom, odrediti vrijednost polinoma: 1. 8x4 6x2 + 3x 1. 2. 1, 75x3 4, 75x2 + 5, 32x 3, 65, za x = 2.
[R : 1) P4 (2) = 109, 2) P3 (2) = 1, 99]
1.1.2.
Racionalne funkcije
Ako je u analitikom izrazu, kojim je data funkcija, pored sabiranja, oduzimanja i mnoenja, potrebno izvriti i dijeljenje nezavisno promjenljivom veliinom, tada se za takvu funkciju kae da je racionalno razlomljena funkcija. Opti oblik takve funkcije je: P (x) . y= Q(x) Ovakve funkcije su denisane za sve vrijednosti x za koje je Q(x) = 0. 2x2 + x + 1 Na primjer, funkcija y = 2 denisana je za svako x za koje je x2 + 2x 3 = 0, x + 2x 3 tj. za x= 1 i x = 3.
161
1.1.3. Iracionalne funkcije

Funkcija y = f (x) iracionalna je ako pri izraunavanju njenih vrijednosti iz argumenta x i zadatih konstanti, uz racionalne raunske operacije, treba izvesti bar jedno stepenovanje s racionalnim eksponentom koji nije cio broj. Kao primjer iracionalnih funkcija uzimamo funkcije:
y=
x2 b 2 , y =
1+ x , itd. 12 x
Ove funkcije su denisane za svako x R za koje date funkcije imaju konane realne vrijednosti.
1.1.4. Transcendentne funkcije

Funkcije, ija se vrijednost ne moe izraunati pomou konano mnogo aritmetikih operacija sabiranja, oduzimanja, mnoenja, dijeljenja i stepenovanja racionalnim konstantnim eksponentima, nazivamo transcendentnim funkcijama. Ove funkcije su oblika ex , loga x, ax , sin x, i druge. Ako neku transcendentnu funkciju izjednaimo sa bilo kojom drugom funkcijom ili s 1 bilo kojim brojem, dobijamo transcendentnu jednainu, na primjer, sin x = 0, log x = , 3 3 2x = 2 3x , itd. Broj koji ne moemo dobiti kao rjeenje algebarske jednaine nazivamo transcendentnim brojem. Takvi su brojevi, na primjer, , e, itd.
Zadaci
1. Odrediti oblast denisanosti funkcije: a) y = x2 + 2x + 4 R : 1 5, 1 + 5 b) y = [log(x 2)]1 , c) y = (x 3)
[R : (2, ) \ {3}] [R : (, 1) i (2, +)]
x2 . x+1
2. Napisati u eksplicitnom obliku y = f (x) funkcije: a) (x m)2 + (y n)2 r2 = 0, b) x2 6xy + 6x 3y = 0.
R:y =n R:y= x(x + 6) 3(1 + 2x)
r2 (x m)2
3. Kako glasi sredeni implicitni oblik funkcije m =
m0 v 1 c
2
R : m2 v 2 c2 m2 + c2 m2 = 0 0
2. Neka svojstva funkcija

Funkcije neemo dijeliti prema njihovim osobinama, ve emo navesti osnovne osobine funkcija sa kojima emo se susresti u daljem izlaganju.
2.1. Ograniene funkcije

Za funkciju y = f (x) kaemo da je ograniena na skup A D(f ) ako postoji pozitivan broj M > 0 takav da je: |f (x)| M za x A. Kaemo da je funkcija f (x) neograniena na skupu A ako za svako M > 0 postoji x A takav da je f (x) > M . Za funkciju y = f (x) kaemo da je ograniena s gornje strane (odozgo) na skupu A D(f ) ako (M R) (x A) f (x) M. Grak ovakve funkcije lei ispod prave y = M (sl.20).
Sl. 20
Sl. 21
Funkcija y = f (x) je ograniena s donje strane (odozdo) na skupu A D(f ) ako
(m R) (x A) f (x) m.
Grak ovakve funkcije lei iznad prave y = m (sl.21). Brojevi M i m, redom, nazivamo majorantnom i minorantnom funkciji f (x) na skupu A. 162
Neka svojstva funkcija
163
Sada moemo izvesti deniciju ekvivalentnu deniciji ogranienosti funkcije. Funkcija f(x) ograniena je na skupu A D(f ) ako je ograniena i odozdo i odozgo na skupu A, tj. ako vai:
(M R) (m R) (x A) m f (x) M.
Grak ograniene funkcije uvijek se nalazi izmedu njene minorante m i majorante M (sl.22)
Sl. 22
Primjeri ogranienih funkcija: 1. y = sin x(| sin x| 1, ili 1 sin x 1), 2. y = a cos bx(|a cos bx| |a| , 3. y =
1 1 je ograniena na R jer vai (x R) 0 < 2 1...i druge. x2 + 1 x +1 1 1 nije ograniena na skupu (0, 1), jer (M R) (x (0, 1)) > M. x x
Funkcija y =
2.2. Parne, neparne i periodine funkcije

Za funkciju y = f (x) sa oblau denisanosti A kaemo da je parna ako vrijedi:
x A = x A i
(x A) f (x) = f (x).
Ako je (x A) f (x) = f (x), onda je funkcija f (x) neparna. Grak parne funkcije je osno simetrian u odnosu na osu y, dok je grak neparne funkcije centralno simetrian u odnosu na koordinatni poetak pa ih je dovoljno ispitivati na skupu pozitivnih brojeva. 1 Parne funkcije su, na primjer, y = x2 , y = cos x, y = 2 ... x +1 Neparne funkcije su, na primjer, y = x3 , y = sin x, y = 2x 2x ... Funkcije oblika y = x + 1, y = 2x , y = x + cos x, y = 2x2 3x + 4,... niti su parne ni neparne.
164

Funkcija f (x) periodina je ako postoji broj p = 0 takav da je (x A) f (x + p) = f (x). Iz relacije f(x + p) = f (x) neposredno proizlazi da je:
f (x) = f (x + p) = f (x + 2p) = f (x + 3p) = ... f (x) = f (x p) = f (x 2p) = f (x 3p) = ...

Najmanji pozitivan broj p, koji zadovoljava relaciju f (x + p) = f (x), nazivamo osnovnim periodom funkcije y = f (x). Geometrijski, to znai da se poslije svakog intervala duine p dio graka funkcije f (x) iz tog intervala ponavlja. Znamo da je (x R) sin(x + 2) = sin x i (x R) cos(x + 2) = cos x, pa osnovni period funkcije y = sinx, y = cos x je 2 , a od funkcije y = tg x, y = ctg x period je . 2 Osnovni period funkcije y = sin(ax + b) je , a funkcije y = tg (ax + b) p = . |a| |a| Ispitivanje periodine funkcije s periodom p moemo ograniiti na ispitivanje u intervalu [x, x + p], tj. u proizvoljnom intervalu duine p. Tako, na primjer, ispitivanje funkcije y = . sin x ograniavamo na interval [0, 2], a ispitivanje funkcije y = tg x na interval , 2 2
2.3. Monotone funkcije

Funkcija y = f (x), koja je denisana u intervalu (a, b) jeste monotono neopadajua ako (x1 , x2 (a, b) (x1 < x2 = f (x1 ) f (x2 )), tj. ako je
(x2 x1 ) [f (x2 ) f (x1 )] 0.

Funkcija je monotono nerastua u intervalu (a, b) ako (x1 , x2 (a, b)(x1 < x2 = f (x1 ) f (x2 ))), tj. ako je
(x2 x1 ) [f (x2 ) f (x1 )] 0.

Ako iz nejednakosti x1 < x2 (x1 x2 (a, b)) slijedi da je: f (x1 ) < f (x2 ) (f (x1 ) > f (x2 )), tada tu funkciju nazivamo monotono rastuom (opadajuom). Monotono rastue, ili monotono opadajue funkcije, nazivamo strogo monotonim. Interval, u kome funkcija ne mijenja smisao monotonosti, nazivamo intervalom monotonosti funkcije. Odredivanje intervala monotonosti se svodi na odredivanje intervala u kojima razlika f (x2 ) f (x1 ) (x2 > x1 , x1 , x2 (a, b)) ne mijenja znak. Funkcija y = f (x) konstantna je u intervalu (a, b) ako je f (x1 ) = f (x2 ) za x1 , x2 (a, b). Primjeri monotonih funkcija: 1. Funkcija y = 2x strogo je rastua u cijelom podruju R.
2. Funkcija y = sin x strogo je rastua u intervalu , , a strogo opadajua u intervalu 2 2 3 , . 2 2
Neka svojstva funkcija
165
3. Neka je E(x) = [x] najvei cijeli broj koji nije vei od x za x R, na primjer, E(3) = 3, E() = 3, E(2, 71) = 2, E(1, 5) = 2, itd. Funkcija y = E(x) neopadajua je u svakom intervalu (sl. 23)
Sl. 23
4. Funkcija y = E
1 x
nerastua je u (0, 1).
5. Deniimo R(x) za x [0, 1] kao
R(x) =
0, ako je x racionalan broj 1, ako je x iracionalan broj
Funkcija y = R(x) nije monotona ni u kakvom intervalu. 6. Funkcija y = 0 konstantna je u intervalu [0, 1], jer je 0 = |x| + |x 1| = x (x 1) = 1.
Zadaci
1. Koje su od ovih funkcija parne, a koje neparne?
x + cos x, sin x (b) y = 3 x5 x2 x

(a) y = (c) y = x3 + 2x sin x. 2. Odrediti periode funkcija:
[R : parna] [R : neparna] [R : neparna]
x x + cos , [R : 12] 3 2 3x x 2x (b) y = sin + cos + tg . [R : 210] 7 3 5

(a) y = sin 3. Za koje vrijednosti argumenta funkcije rastu, opadaju, a za koje niti rastu niti opadaju? (a) y = x2 + x + 1, (b) y = cos(x 1).
1 1 strogo raste, a za x < strogo opada 2 2 [R : raste, na primjer, za + 1 < x < 2 + 1] R : za x >
3. Nizovi i njihove granine vrijednosti

3.1. Osnovni pojmovi
Ako svakom prirodnom broju n, na osnovu odredenog zakona, pridruimo po jedan realan broj xn , tada brojevi: x1 , x2 , x3 , ..., xn ...obrazuju realan niz koji oznaavamo {xn } ili < xn > ili (xn ). Mjesto svakog lana u nizu naznaeno je odgovarajuim indeksom pa kaemo da je svaki lan niza funkcija indeksa, te je i niz funkcija cjelobrojne promjenljive. Zbog toga kaemo da je niz funkcija iji je argument prirodni broj n. Dakle, svako preslikavanje skupa N1 N u skup realnih brojeva R naziva se brojni niz. Najee se niz zadaje optim lanom xn pa je xn = f (n)(n = 1, 2, ...). Vrijednosti funkcije f (1), f (2), ..., f (n), ... obrazuju beskonani brojni niz. Funkcija f (n) izraava zakon ili pravilo formiranja niza. Optem lanu, na primjer, n , nN xn = n+1 odgovara niz 1 2 n , , ..., , ... 2 3 n+1 koji ima beskonano mnogo lanova. Za niz {xn } kaemo da je beskonaan ako ima beskonano mnogo lanova. Svaki niz koji sadri konaan broj lanova, konaan je niz. Dakle, ako je N1 = N , niz je beskonaan, a ako je N1 N , niz je konaan. Za niz {xn } kaemo da je rastui ako je xn+1 > xn za svako n N. Niz {xn } je neopadajui ako je xn+1 xn za svako n N. Ako je xn+1 xn za svako n N, onda kaemo da je niz {xn } nerastui, a ako je xn+1 < xn za svako n N, niz je opadajui. Nerastui i neopadajui nizovi su monotoni nizovi, a rastui i opadajui nizovi su strogo monotoni nizovi. Niz {xn } ogranien je ako postoji realan broj M > 0 takav da je
|xn | < M
za svako n N. 166
Nizovi i njihove granine vrijednosti
167
Ako postoji realan broj G, koji nije manji ni od jednog lana niza {xn }, onda se taj broj naziva gornjom granicom niza, a realan broj g , koji nije vei ni od jednog lana niza, nazivamo donjom granicom niza. Oigledno je da je gornja granica niza i svaki realan broj vei od G, a svaki broj manji od g jeste donja granica niza {xn }. Dakle, brojevi G i g nisu jednoznano odredeni. Njih ima beskonano mnogo. Namanju gornju granicu niza {xn } nazivamo gornjom medom niza, a najveu donju granicu niza nazivamo donjom medom niza. Gornju medu niza oznaavamo M , a donju m. Gornju medu niza {xn } nazivamo jo i supremumom niza i piemo ga supxn = M , a donju medu nazivamo inmumnom niza i piemo ga kratko inf xn = m.
nN nN
Niz {xn } ogranien je ako ima gornju i donju medu, tj. ako je
m xn M, n N.
Ako niz nema jednu ili obje mede tada kaemo da je neogranien. Ukoliko postoji donja meda, tada je niz ogranien slijeva (odozdo) i piemo
m xn < +, n N.
Ako niz ima gornju medu, tada je ogranien zdesna (odozgo) pa je
< xn M, n N.
Ako ne postoji nijedna meda, tada kaemo prosto da je niz neogranien i piemo
< xn < +, n N.
Gornja i donja meda niza mogu, ali ne moraju, pripadati samom nizu. Ako mede pripadaju nizu, onda je gornja meda M najvei lan niza i piemo je
M = maxxn ,
nN
a donja meda m najmanji lan niza i piemo je
m = minxn .
nN
Ako neki niz ima konaan broj lanova, onda je najmanji lan donja, a najvei lan gornja meda niza. On je uvijek ogranien. (1)n Primjer. 1. Niz xn = (n = 1, 2, ...) ogranien je i njegova donja meda je m = 1, a n 1 gornja M = i obje pripadaju nizu, tj. svi lanovi niza zadovoljavaju relaciju 2
(1)n 1 1 (n = 1, 2, ...) n 2 1 i minxn = 1, a maxxn = . nN nN 2
168
(1)n (n 1) (n = 1, 2, ...) ogranien je. Njegova donja meda je n m = 1, a gornja M = 1 i ne pripadaju nizu, tj. svi lanovi niza zadovoljavaju relaciju
Primjer 2. Niz xn =
1 < m = inf
(1)n (n 1) < 1, n
(1)n (n 1) (1)n (n 1) = 1, aM = sup = 1. nN n n nN
Primjer 3. Niz xn = n(n = 1, 2, ...) ogranien je slijeva i njegova donja meda m = 1 pripada
nizu, ali je zdesna neograniena, tj.
1 xn < +, (n = 1, 2, ...)
i minxn = 1.
nN
Primjer 4. Niz xn = (1)n (n = 1, 2, ...) neogranien je, ne postoji ni gornja ni donja meda,
tj. svi lanovi niza zadovoljavaju relaciju
< (1)n n < +.
3.2. Granina vrijednost niza

Neka je dat niz xn =
n , tj. niz n+1 1 2 3 4 5 n , , , , , ... , ... 2 3 4 5 6 n+1
Obiljeimo na brojnoj pravoj take koje odgovaraju lanovima ovog niza (sl.24).
Sl. 24
Oigledno je da ukoliko je indeks n lana xn vei, utoliko je odgovarajua taka blia broju l. Uzmimo ma koliko mali proizvoljni pozitivni broj > 0. Tada se u intervalu (1 , 1 + ) nalaze svi lanovi niza iji je indeks n dovoljno veliki, vei od nekog prirodnog broja N , tj. n > N. Broj N zavisi od , to oznaavamo sa N (). On je, u ovom sluaju, utoliko vei ukoliko je broj manji.
169
Tvrdnju da se sve take koje odgovaraju lanovima niza xn sa indeksom n > N () nalaze unutar intervala (1 , 1 + ) moemo kratko zapisati:
|xn 1| < , (n > N (),

Ako je =
ili
1 < xn < 1 + za n > N ().
1 = 0, 01, tada se svi lanovi niza xn , iji je indeks n > 99, nalaze u 100 intervalu (0, 99; 1, 01), a to su: 100 101 102 , , , ... 101 102 103 Za niz {xn } kaemo da konvergira ka svojoj graninoj vrijednosti 1. Uopte, broj x0 nazivamo graninom vrijednou niza {xn } ako se za svako > 0 moe odrediti prirodni broj N () takav da je za sve lanove xn iji je indeks n > N () |xn x0 | < .
injenicu da je x0 granina vrijednost niza {xn } zapisujemo: xn x0 kada n , ili lim xn = x0 (limes-granina vrijednost). (itati xn tei ili konvergira prema graninoj vrijednosti x0 kada n tei beskonanosti ili limes od xn kada n tei beskonanosti je x0 ). Zapiimo deniciju granine vrijednosti niza pomou logikih simbola:
n n
lim xn = x0 ( > 0) (N () N) (n N) (n > N () = |xn x0 | < ) .

n n
U posmatranom primjeru je lim xn = lim Naime, uzmimo proizvoljno > 0. Kako je

n
n = 1. +1
|xn 1| =
n 1 1 = , n+1 n+1
to je za odredivanje vrijednosti n, za koje je zadovoljena nejednakost |xn 1| < , dovoljno 1 rijeiti nejednainu < . n+1 1 . Ako za N uzmemo da je Ovdje je n >
N =E
1 ,
1 0, tada moemo uzeti da je N = 1. Poto je uzeto proizvoljno, moemo zakljuiti da je granina vrijednost niza {xn } jednaka 1, to je oigledno iz prethodnog razmatranja ovoga primjera.
tada e nejednakost |xn 1| < biti ispunjena za svako n > N . Ukoliko je E
170
Nizove, koji imaju realne granine vrijednosti, nazivamo konvergentnim, a nizove koji nemaju realnu graninu vrijednost divergentnim. Za niz {xn } kaemo da divergira ka + ako za svaki realan broj M > 0 postoji broj N (M ) N, takav da je xn > M za svako n > N (M ). Piemo
n
lim xn = +.
Analogno, niz {xn } divergira ka ako za svaki realni broj G < 0 postoji broj N (G) N, takav da je xn < G za svako n > N (G). Piemo
n
lim xn = .
Za nizove koji divergiraju ka + ili ka kaemo da su odredeno divergentni. Niz koji nije ni konvergentan ni odredeno divergentan je neodredeno divergentan.
Primjer 1.
a) Niz {xn } = {n2 } divergira ka +, jer je za svaki broj M > 0 nejednakost n2 > M tana za svaki prirodni broj n > M . Broj N (M ) je najvei prirodni broj koji nije vei od M . b) Niz {xn } = (1)n+1 = {1, 1, 1, 1, ...} je neodredeno divergentan.
Teorema 1. Konvergentni nizovi imaju jedinstvenu graninu vrijednost.

Dokaz. Pretpostavimo da niz {xn } ima dvije granine vrijednosti, tj.
n
lim xn = x0 i lim xn = y0 ,
n
pri emu je y0 > x0 . y 0 x0 Neka je = . Tada postoji broj N1 () takav da je 2 y 0 x0 |xn x0 | < = za svako n > N1 . 2 Takode, postoji broj N2 () takav da je
(1)
|xn y0 | < =
y0 x0 za svako n > N2 . 2
(2)
Za svako n, n > max{N1 , N2 } vae relacije (1) i (2) i
x0 < xn < x0 + i y0 < xn < y0 +

Kako je x0 + > xn i xn < y0 + dobijamo da je xn < Analogno, nemogue je da bude x0 > y0 . Dakle, mora biti x0 = y0 .
y 0 + x0 < xn , to je nemogue. 2
171
3.3. Taka nagomilavanja beskonanog niza i osnovne teoreme o nizovima

n = 1. Ova granina vrijednost ne pripada nizu. U neposrednoj n n + 1 blizini, s lijeve strane take 1 nalazi se neogranieno mnogo taaka niza {xn }. Zato za taku 1 kaemo da je taka nagomilavanja niza {xn }. Ta vrijednost predstavlja i gornju medu G = 1 datog niza. Niz {xn } ogranien je granicama 0 i 1. Broj x0 jeste taka nagomilavanja beskonanog brojnog niza {xn } ako se u proizvoljnoj okolini toga broja nalazi beskonano mnogo lanova niza. Drugim rijeima, x0 je taka nagomilavanja niza {xn } ako je za beskonano mnogo vrijednosti n
Vidjeli smo da je lim
|xn x0 | <
za ma kakvo malo > 0, ili ( > 0) (n A) |xn x0 | < za bar jedan beskonaan podskup A skupa prirodnih brojeva. Beskonani niz moe imati jednu ili vie taaka nagomilavanja ili biti bez taaka nagomilavanja. Na primjer: Niz {xn } = n(n = 1, 2, ...) nema taaka nagomilavanja. 1 Niz {xn } = (n = 1, 2, ...) ima taku nagomilavanja x0 = 0. n Niz {xn } = (1)n (n = 1, 2, ...) ima dvije take nagomilavanja 1 i +1. n Niz {xn } = sin ima tri take nagomilavanja 1, 0 i 1, jer je 2
x2 = x4 = ... = x2n = ... = 0, x1 = x5 = ... = x4n3 = ... = 1, x3 = x7 = ... = x4n1 = ... = 1, n N, itd.
Ako iz niza {xn } ma na koji nain izdvojimo konaan ili beskonaan broj lanova, tada moemo formirati niz {xnk } ili xn1 , xn2 , ..., xnk , ... gdje indeksi nk uzimaju vrijednosti u skupu prirodnih brojeva i n1 < n2 < ... < nk < .... Niz {xnk } nazivamo podnizom niza {xn }. Niz {23n+1 } (n = l, 2, ...) jeste podniz niza {2n } (n = 1, 2, ...). 1 1 1 1 1 1 Niz 1, , , , ... podniz je niza 1, , , , .... 3 5 7 2 3 4 Teorema 2. Podniz {xnk } konvergentmog nizu {xn } konvergentan je i ima istu graninu vrijednost kao i niz {xn }.
Dokaz. Neka je lim xn = x0 To znai da za svako > 0 moe se odrediti broj N () tako
da je za svako n > N ()
n
|xn x0 | < .
172
Kako su nk cijeli brojevi sadrani u cijelim brojevima n i nk kada n , to je za svako nk > N () |xnk x0 | < , tj. lim xnk = x0 ,
n
to je trebalo dokazati.
Teorema 3. Svaki monotono rastui (opadajui) niz ogranien odozgo (odozdo) jeste konvergentan.
Dokaz. Neka je niz {xn } monotono rastui i ogranien odozgo. Onda je njegov skup vrijednosti xn (n = 1, 2, ...) ogranien odozgo i ima gornju medu M . Tada, za proizvoljno uzeto > 0 moe se izabrati jedan pozitivan cio broj N (), takav da se za svako n > N () lanovi xn nalaze u intervalu (M , M ). To znai da gornji niz konvergira prema M, tj.
n
lim xn = M.
Na slian nain dokazujemo da monotono opadajui niz, iji lanovi zadovoljavaju relacije
x1 > x2 > ... > xn > m,

gdje je m donja meda, konvergira ka m, tj.
n
lim xn = m.
Uzmimo beskonaan niz zatvorenih intervala
[a1 , b1 ] [a2 , b2 ] [a3 , b3 ] [an , bn ]

takvih da je svaki naredni sadran u prethodnom i duina n-tog intervala bn an 0 kad n . Takav niz nazivamo nizom suavajuih (iezavajuih) intervala.
Teorema 4. Ako je
[a1 , b1 ] [a2 , b2 ] [an , bn ]
(1)
niz suavajuih intervala, onda postoji jedinstvena taka c koja pripada svim intervalima. Kako je a1 a2 a3 ... an ... i
b1 b2 b3 ... bn ...,
to je,
an < b1 , bn > a1
za svako n. To znai da su nizovi {an } i {bn }(n = l, 2, ...) monotoni i ogranieni, pa su na osnovu teoreme 3 konvergentni:
n
lim an = a, lim bn = b i an a b bn
n
za svako n.
173
Dokaimo da je a = b, to znai da se interval [a, b] svodi na jednu taku a = b = c. Zaista, kada bi bilo a < b, onda bi interval [a, b] pozitivne duine bio sadran u svakom od lanova niza (1). Ovo nije mogue, jer niz duina tih intervala, prema pretpostavci, tei nuli. Dakle, a = b = c i c je jedinstvena taka koja pripada svim intervalima.
Teorema 5. (Bolcano-Vajertrasova) Svaki beskonaan i ogranien niz ima bar jednu taku nagomilavanja.
Dokaz. Ako je {xn } beskonaan i ogranien niz, tada je
m xn M (n = 1, 2, ...),
gdje je m = inf xn , M = sup xn . Kada se interval [m, M ] prepolovi, onda se bar u jednoj njegovoj polovini nalazi beskonano mnogo lanova niza {xn }, jer kada bi se u obje polovine nalazio konaan broj lanova, onda bi u cijelom intervalu bio konaan niz, a to je suprotno pretpostavci. Neka je [m1 , M1 ] polovina intervala [m, M ] koja sadri beskonano mnogo lanova niza. Na analogan nain dobijamo njegovu polovinu [m2 , M2 ] koja sadri beskonano mnogo lanova niza {xn }. Produavajui ovaj postupak n puta, dobiemo niz suavajuih intervala [m, M ] [m1 , M1 ] [m2 , M2 ] [mn , Mn ] gdje je M m lim (Mn mn ) = lim = 0. n n 2n Prema teoremi 4 postoji jedinstvena taka c koja pripada svim intervalima [mn , Mn ] (n = 1, 2, ...). Kako je c = lim mn = lim Mn , moe se uvijek nai broj n takav da je n n c < mn < Mn < c + , > 0. Kako interval [mn , Mn ] sadri beskonano mnogo lanova niza {xn } to e i interval (c , c + ) sadravati, takode, beskonano mnogo lanova niza {xn } pa je taka c zaista taka nagomilavanja niza {xn }. n U primjeru xn = vidjeli smo da se van intervala (1 , 1 + ) nalazi samo konano n+1 mnogo lanova i to najvie N (), tj. samo lanovi x1 , x2 , ..., xN () , a to oigledno znai da niz {xn } mora biti ogranien i da ima samo jednu taku nagomilavanja. Vai i obrnuto. Ako je niz {xn } ogranien i ako je x0 jedina njegova taka nagomilavanja, onda je x0 njegova granina vrijednost. Za ograniene nizove Boleano-Vajertrasova teorema osigurava egzistenciju bar jedne take nagomilavanja. Ako pretpostavimo da je posmatrani niz jo i monoton, dobiemo tvrdenje:
Teorema 5.1.
a) Svaki ogranien i monoton niz ima tano jednu taku nagomilavanja. b) Supremum monotono neopadajueg niza, ogranienog odozgo, je jedina njegova taka nagomilavanja. c) Inmum monotono nerastueg odozdo ogranienog niza je njegova jedina taka nagomilavanja.
174
Teorema 6. Svaki konvergentni niz je ogranien.

Dokaz. Neka je lim xn = x0 . Na osnovu denicije granine vrijednosti niza moemo za n proizvoljno odabrano > 0 nai takvo N da je za n > N zadovoljena nejednakost
|xn x0 | < ili x0 < xn < x0 + .

Odavde slijedi da je |xn | < |x0 | + . Uzmimo da je
M = max {|x1 | , |x2 | , ..., |xn | , |x0 | + } ,

tada je |xn | < M za svako n, ime je dokaz zavren. Obrnuto ne mora da vai, jer postoje nizovi koji su ogranieni, a nisu konvergentni. Na primjer, niz 1 xn = (1)n + , n N, n ogranien je, ali nije konvergentan, jer ima dvije take nagomilavanja 1, i +1. Dakle, konvergentan niz je svaki niz koji je ogranien i ima samo jednu taku nagomilavanja. U protivnom za niz {xn } kaemo da je divergentan, tj. divergentan je svaki niz koji je neogranien i svaki ogranieni niz koji ima vie od jedne take nagomilavanja. Konvergentni niz, ija je granina vrijednost nula, nazivamo nula-nizom. Da bi niz {xn } bio nula-niz potrebno je i dovoljno da svakom proizvoljno malom broju > 0 odgovara cio pozitivan broj N () takav da je
|xn 0| = |xn | < za svako n > N ().

To znai da svi lanovi niza, poev od N () + 1 kojih ima beskonano mnogo, nalaze se u intervalu (, ), a izvan njega nalazi se samo konaan broj lanova. Na primjer, niz
xn =
jeste nula-niz, jer je
n
1 (n = 1, 2, ...) n 1 = 0. n n
lim xn = lim
an n!
Primjer 1. Dokazati da je niz xn =
(a > 0) konvergentan.
Prvo emo dokazati da dati niz ima konaan limes. n an+1 a a Kako je xn+1 = (n+1)! = n+1 a = n+1 xn , to za n + 1 > a, tj. za n > a 1 niz monotono n! opada. Osim toga, on je ogranien odozdo, na primjer nulom. Na osnovu teoreme 6 niz {xn } jeste konvergentan. Odredimo njegovu graninu vrijednost. Neka je lim xn = m. Tada je i lim xn+1 = m, odnosno
n n n
lim xn+1 = lim
an Dakle, lim = 0. n n!
a xn = 0 m = 0 . n n + 1
175
n
Teorema 7. Ako su nizovi {xn } i {yn } konvergentni ( lim xn = x0 , lim yn = y0 ) i ako je

xn yn za svako n > N , tada je
n n n
lim xn lim yn .
Dokaz. Pretpostavimo da je x0 > y0 . Tada za 1 i 2 moemo odrediti broj N1 > N tako da je istovremeno |xn x0 | < 1 , |yn y0 | < 2 za n N1 . Ocijenimo razliku xn yn za n N1 . Imamo: xn yn = (xn x0 ) (yn y0 ) + x0 y0 > x0 y0 1 2 . Ako odaberemo 1 > 0 i 2 > 0 uz uslov da je 1 + 2 < x0 y0 , tada za n N1 je xn yn > 0, tj. xn > yn , to je nemogue, jer je xn < yn za svako n N . Dakle, x0 y0 . Posljedica teoreme 7
Ako je za n > N zadovoljena nejednakost xn A (A R), (xn A), i postoji lim xn =
x0 , tada je x0 A (x0 A). Napomenimo da moe biti stalno xn < yn , poevi od izvjesnog indeksa n, a da je, ipak, lim xn = lim yn . Na primjer, to je u sluaju nizova
n
1 1 1 1 , yn = 1 2 , jer je 1 < 1 2 n n n n za svako n 2, a njihove granine vrijednosti su iste, tj. xn = 1

n
lim xn = lim yn = 1.
n n n
Teorema 8. Ako su nizovi {xn },{yn } i {zn } takvi da je xn yn zn i lim xn = lim zn =

x0 , onda je
n
lim yn = x0 .
Dokaz. Za proizvoljno > 0 postoji takav broj N () da je |xn x0 | < , |zn xn | < za n N (). Kako je xn x0 yn x0 zn x0 i xn x0 > , zn x0 < za n N (), to je < yn x0 < za n N (), tj. |yn x0 | < za n N (). Dakle, lim yn = x0 .
n
3.3.1. Operacije sa graninim vrijednostima nizova Teorema 9. Neka su nizovi {xn } i {yn } konvergentni, lim xn = x0 , lim yn = y0 , onda je
n n
a) lim (c1 xn + c2 yn ) = c1 x0 + c2 y0 (c1 , c2 - konstante), b) lim xn yn = x0 y0 , n xn x0 c) lim = ( za yn = 0, y0 = 0), n yn y0 d) lim (xn ) k =

n n
1
e) lim |xn | = |x0 |.
lim xn
1 k
176

Dokaz.
a) Za proizvoljno 1 > 0 i 2 > 0 mogu se odrediti brojevi N1 i N2 tako da je |xn x0 | < 1 , za n N1 , |yn y0 | < 2 za n N2 . Ako je n N = max {N1 , N2 }, to su navedene nejednakosti istovremeno zadovoljene. Otuda za n N imamo:
|(c1 xn + c2 yn ) (c1 x0 + c2 y0 )| = |c1 (xn x0 ) + c2 (yn y0 )| |c1 | |xn x0 | + |c2 | |yn y0 | < |c1 | 1 + |c2 | 2 .
Za proizvoljno > 0 odaberimo brojeve 1 > 0 i 2 > 0 tako da je |c1 |1 +| c2 | 2 = . Tada za n N je
|(c1 xn + c2 yn )| |(c1 x0 + c2 y0 )| < , tj.

b) Analogno, za n N jeste
lim (c1 xn + c2 yn ) = c1 x0 + c2 y0 .
|xn yn x0 y0 | = |xn (yn y0 ) + (xn x0 )y0 | |xn | |yn y0 | + |xn x0 | |y0 | .

Kako je niz {xn } konvergentan, ogranien je, tj. |xn | < M , gdje je M neki pozitivan broj. Tada je |xn yn x0 y0 | M 2 + 1 |y0 | . Izaberimo 1 i 2 , uz uslov da je M 2 + 1 |y0 | = . Tada je
|xn yn x0 y0 | < za n N,
tj.
lim xn yn = x0 y0 .
Ovo pravilo vai i kada imamo k konvergentnih nizova, tj.

n
lim (xn yn ...zn ) = lim xn lim yn ... lim zn .

n n n
Ako je xn = yn = ... = zn onda je

n
lim (xn )k = ( lim xn )k ,

n
(1)
c) Za n N jeste
xn x0 yn y0
|xn y0 x0 yn | |(xn x0 ) y0 (yn y0 )x0 | = |yn | |y0 | |yn | |y0 | |xn y0 | |yn y0 | |x0 | + . |yn | |yn | |y0 |
Ocijenimo |yn |.
|yn | = |(yn y0 ) + y0 | |yn | |yn y0 | > |y0 | .
177
Neka 2 zadovoljava uslov 2
|y0 | |y0 | . Tada za n N jeste |yn | > . Odakle je 2 2
xn x0 21 21 |x0 | + < . yn y0 |y0 | |y0 |2

Za proizvoljno > 0 odaberimo 1 > 0 i 2 > 0 uz uslov
21 21 |x0 | + = . |y0 | |y0 |2

Onda je
xn x0 xn x0 < za n N tj. lim = . n yn yn y0 y0
d) Dokaimo da je granina vrijednost korijena jednaka korijenu granine vrijednosti.
Dokaz. Neka su dati nizovi
x1 , k x2 ,..., k xn ,... y1 , y2 ,...,yn ,...

(2)
takvi da je
k xn = yn , ili xn = yn (n = 1,2,...) ,
gdje je k cio pozitivan broj i lim yn = y0 . Tada je, prema (1),

n k lim xn = lim (yn ) = n
lim yn k
odakle je, prema (2),

n
lim yn = lim
lim xn = lim
n
xn ,
tj.
n
xn =
lim xn ,
n
1 k
ili
n
lim (xn ) k =
lim xn
e) Kako je lim xn = x0 , to za > 0 postoji broj N () takav da je |xn ||x0 | |xn x0 | < n za n N , pa je lim |xn | = |x0 | = lim xn .
n n
Primjer 1. Dokazati da je lim
n+1 = 1. n n
178 Kako je

n+1 1 1 1 = = , n n n 1 . Onda za n > N () ispunjeno je n 1 1 +1> . 1 1 +1 < ,
to za > 0 odaberemo N =
pa je
1 < n
to znai da je za n > N ()
n+1 1 < , n n n = 1.
ime je tvrdnja dokazana.
Primjer 2. Dokazati da je lim

n
Dokaimo prvo da je n > 1 za n > 1. Kada bi bilo n n 1 za neko n > 1, onda bismo imali da je n 1, to nije tano. Zbog toga je za n > 1 n n = 1 + kn , gdje je kn > 0,
n
pa je
n = (1 + kn )n = 1 + nkn +
Za n > 1 je n 1 >
n , pa dobijemo 2
n(n 1) 2 n(n 1) 2 kn + ... > kn . 2 2
n>
odnosno Dakle, za n > 1 jeste
n2 2 k , 4 n
2 kn < . n 1< n 2 n<1+ . n
2 Kako je lim = 0, to na osnovu teoreme 8 zakljuujemo da n n n n 1 kad n .
179
3.3.2. Opti kriterijum konvergencije nizova

Niz realnih brojeva {xn } Koijev je ako
( > 0) (N () N) (m, n N) (m > N () n > N () = |xm xn | < ) .

Sljedeu teoremu obino nazivamo Koijevim optim principom konvergencije nizova. dovoljno da bude Koijev niz.
Teorema 10. Da bi jedan beskonaan niz {xn } realnih brojeva konvergirao, potrebno je i
Dokaz. Uslov je potreban. Neka je niz {xn } konvergentan i neka je lim xn = x0 . Tada
n
za svako 1 > 0 postoji takav broj N (1 ) da je |xn x0 | < 1 za n N (1 ). U datom sluaju za n N (1 ), i m N (1 ) jeste
|xn xm | = |(xn x0 ) (xm x0 )| |xn x0 | + (xm x0 ) < 21 . Za proizvoljno > 0 uzmimo da je 1 = . Tada za n N (1 ) i m N (1 ) jeste 2 |xn xm | < , to znai da niz {xn } jeste Koijev. Uslov je dovoljan. Neka se za 1 > 0 moe odrediti broj N (1 ) takav da je |xn xm | < 1 i za n N , m N . U tom sluaju za ksiranu vrijednost m N imamo |xn | = |(xn xm ) + xm | |xn xm | + |xm | < 1 + |xn | .
ako je n N , to znai da je niz {xn } ogranien. Poto je niz {xn} ogranien, to mora, prema Bolcano-Vajertrasovoj teoremi, imati bar jednu taku nagomilavanja. Neka je x0 ta taka nagomilavanja.Pokazuje se da je x0 jedina taka nagomilavanja niza {xn }. Na osnovu denicije take x0 , za 1 > 0 moemo odrediti takav broj N0 N (1 ) da je |xN0 x0 | < 1 . U ovom sluaju je za n N0 N
|xn x0 | = |(xn xN0 ) + (xN0 x0 )| |xn xN0 | + (xN0 x0 ) < 21 . Ako za > 0 uzmemo da je 1 = , tada je 2 |xn x0 | <
za n N0 . To znai da niz {xn } konvergira ka gornjoj vrijednosti x0 , tj.
n
lim xn = x0
ime je teorema dokazana. Niz koji zadovoljava Koijev uslov nazivamo fundamentalnim. Napomenimo da se uslov da niz bude Koijev moe formulisati u ekvivalentnom obliku koji je esto podesniji za upotrebu: Niz {xn } Koijev je ako za svako > 0 postoji broj N () takav da za svaki broj p > 0 i svako n N (), vai nejednakost:
|xn+p xn | < .
180
Primjer 3. Dokazati da niz iji je opti lan

xn = 1 + 1 1 1 + + ... + 2 3 n
nije konvergentan. Dokazaemo da niz {xn } nije Koijev. Neka je m proizvoljan prirodan broj i neka je k = 2m, onda je
|x2m xm | =
1 1 1 + + ... + , m+1 m+2 2m 1 1 1 1 1 + + ... + =m = . 2m 2m 2m 2m 2
1 ) takav da za svaki prirodan broj n postoje 2 prirodni brojevi k i m takvi da je k , m > n i da je |xk xm | > . To znai da niz {xn } nije Koijev pa, na osnovu teoreme 10 nije konvergentan.
Dakle, postoji pozitivan realan broj ( = a za |q| > 1 beskonano veliki niz. Zaista, za 0 < q < 1 je q n+1 < q n pa je niz monotono opadajui, a kako je q n > 0 za svako n N, ogranien je pa ima graninu vrijednost. Neka je lim q n = A. Tada mora biti i lim q n+1 = A, odnosno q lim q n = A, ili q A = A.
n
Primjer 4. Pokaimo da je niz sa optim lanom xn = q n , 0 < q < 1 beskonano mali niz,
Kako je q = 1, to je A = 0, tj. lim q n = 0. Napomenimo da je lim q n = 0 za |q| < 1.

n n
Ako je |q| > 1, tada je niz sa optim lanom xn = q n beskonano veliki niz, to slijedi iz naprijed reenog. Niz sa optim lanom Sn = a + aq + aq 3 + ... + aq n za |q| < 1 konvergentan je i lim Sn n a = , a za |q| > 1 beskonano je veliki niz. Ovo slijedi iz prethodna dva sluaja, jer je 1q
Sn qSn = (a + aq + ... + aq n ) (aq + ... + aq n+1 ) = a aq n+1 ,

pa je
Sn = a 0.
Primjer 5. Pokazati da je, za |a| < 1,

an = 0, k > 0, n nk lim
a za a > 1
an = +, k > 0. n nk Uzmimo da je a = 1 + h, h > 0. Tada je za n > 2, lim an = (1 + h)n = 1 + nh + n(n 1) 2 n(n 1) 2 h + ... > h. 2 2
(1)
181
Kako je za n > 2, n 1 >
n , to je 2 n(n 1) n2 an > > (a 1)2 , 2 4 an n > (a 1)2 . n 4 lim

(2)
ili Odakle je
an = +, n n tj. dobijemo jednakost (1) za n = 1. Za k > 1 imamo an = nk

odakle je jer je, prema (2)
n
ak n
an = +, n nk lim lim ak n
n
= +.
Za |a| = 1,bie Za a < 1, imaemo

n (2n)k
(1)n lim = 0. n nk lim a2n = +, lim a2n+1 + 1)k = .
n (2n
Primjer 6. Pokazati da za c > 0, niz

x1 =
konvergira i da je
n
c, x2 =
c+
c, ..., xn = 1+
c+
c + ... +
c, ...
lim xn =
1 + 4c . 2
Iz datog niza slijedi da je
xn > c, xn = c + xn1 , xn1 < xn n1 x2 = c + xn1 , xn = xcn + xxn < xcn + 1. n c xn < + 1 = c + 1. c
Odakle je
182

Dakle, niz je monotono rastui i ogranien pa je konvergentan. Kako je u tom sluaju
n
lim xn = lim xn1 = 0,

n
to je
n
lim xn = 1+
c + x0 ,
odakle je
1 + 4c . 2 Znak minus ne moemo uzeti u obzir jer je xn > 0 za svako n, pa je x0 > 0. x0 =
Zadaci
1. Odrediti granine vrijednosti nizova kad n :
n1+ n+1 (a) xn = , [R : 2] n+1 [R : 0] (b) xn = n2 + 2 n2 2, 1 1 1 1 + + + ... + n 4 2 4 2 , (c) xn = R: 1 1 1 3 1 + + + ... + n 3 9 3

Koristiti:1 + q + q 2 + ... + q n zbir je n + 1 geometrijske progresije i jednak je (d) xn =
1 q n+1 1q
1 3 n(n + 1)(2n + 1) Koristiti:1 + 22 + 32 + ... + n2 = 6 R:
1 + 4 + 9 + ... + n2 , n3 + 3n + 2
2. Dati su nizovi:
n n 1 1 1 xn = , yn = , zn = + + ... + . 2+n 2+1 2+1 2+2 2+n n n n n n

Pokazati da je xn < zn < yn , za svako n i da je lim xn = lim zn = lim yn = 1.
n n n
3. Pokazati da je
n
lim
1+
2 + 3 3 + ... + n n = 1. n
4. Granina vrijednost funkcije

4.1. Pojam granine vrijednosti funkcije y = f (x) u taki x0
Neka je funkcija y = f (x) denisana u nekoj okolini take x0 , osim, moda, u samoj taki x0 i neka je x0 taka nagomilavanja oblasti denisanosti D(f ) date funkcije. Za broj A kaemo da je granina vrijednost funkcije f (x) u taki xn ako za svaki niz taaka {xn } iz okoline take x0 (xn = x0 ), konvergentnih prema taki xn , odgovarajui niz vrijednosti funkcije {f (xn )} konvergira prema broju A. Da bismo oznaili da je A granina vrijednost funkcije f (x) kad x tei x0 , piemo: lim f (xn ) = A, odnosno lim f (x) = A.
n xx0
Analizirajui ovu deniciju uoiemo da promjenljiva x konvergira broju x0 na proizvoljan nain, tj preko ma kakvog niza {xn } . Za svaki takav niz {xn } koji konvergira ka x0 , odgovarajui niz vrijednosti funkcija {f (xn )} mora konvergirati uvijek istom broju A ukoliko funkcija ima graninu vrijednost A u taki x = x0 . Ako to nije sluaj, funkcija f (x) nema graninu vrijednost u taki x = x0 . Kako je xn = x0 za svako n N, egzistencija vrijednosti funkcije f (x) u taki x = x0 nije uslov za egzistenciju granine vrijednosti funkcije u taki x = x0 .
Teorema 1. Ako funkcija y = f (x) ima graninu vrijednost A u taki x = x0 , tada je ta

granina vrijednost jedinstvena.
Dokaz. Pretpostavimo da postoje dvije granine vrijednosti f (x) u taki x = x0 , tj.:

xx0
lim f (x) = A i lim f (x) = A1 , A = A1 .

xx0
U tom sluaju za neki niz {xn } koji konvergira ka x0 , odgovarajui niz vrijednosti funkcije {f (xn )} konvergirao bi ka A i A1 , tj.
n
lim f (xn ) = A i lim f (xn ) = A1 ,

n
to je suprotno teoremi o jedinstvenosti granine vrijednosti niza, pa zakljuujemo da je A = A1 . Graninu vrijednost funkcije moemo denisati i "na jeziku ". Neka je data funkcija y = f (x) i neka je x0 taka nagomilavanja oblasti D(f ) funkcije y = f (x). 183
184
Za broj A kaemo da je granina vrijednost funkcije f (x) u taki x0 ako za svaki proizvoljno uzeti mali broj > 0 moemo odrediti broj () > 0 takav da je |f (x) A| < za svako x = x0 za koje 0 < |x x0 | < (), ili,
xx0
lim f (x) = A ( > 0) ( > 0) (x) (0 < |x x0 | < = |f (x) A| < ) .
Nejednakosti: |f (x) A| < , |x x0 | < (). (x = x0 ) moemo napisati u obliku
A < f (x) < A + , x0 < x < x0 + .
(1)
Na osnovu (1) uoavamo da za svako > 0, postoji okolina (x0 , x0 + ) take x0 takve da svakoj vrijednosti x (x0 , x0 + ) x0 = x pripada vrijednost funkcije f (x) (A , A + ) . Nejednakosti (1) pokazuju da se dio krive y = f (x), ije koordinate zadovoljavaju ove nejednakosti, nalazi u pravougaoniku izmedu pravih:
x = x0 , x = x0 + , y = A , y = A + ,
to je geometrijski oigledno (sl.25). Ukoliko je manje, utoliko e ordinate krive y = f (x) biti blie graninoj vrijednosti A, a apscise x e biti blie graninoj taki x0 . Prema tome, to je manje, to je i manje, i obrnuto. Taka (x0 , A) je presjena taka pravih x = x0 i y = A. Ona moe, ali i ne mora pripadati graku funkcije y = f (x). Moe se pokazati da su denicije granine vrijednosti funkcije y = f (x) u taki x0 ekvivalentne.
Sl. 25
1 1 A = 3. Koliko mora biti ako je :1; ; ? 2 100 Uzmimo proizvoljno > 0. Zadatak se sastoji u tome da za uzeto odredimo broj () > 0 tako da iz jednakosti 0 < x 2 < slijedi nejednakost |(4x 5) 3| < iz koje je |4 (x 2)| < ili |x 2| < . Oigledno, moemo uzeti da je = . Specijalno, za = 1, 4 4 1 1 1 1 1 ,= . = a za = , = , iako je = 4 2 8 100 400
Primjer 1. Pokazati da funkcija y = f (x) = 4x 5 ima u taki x0 = 2 graninu vrijednost
Granina vrijednost funkcije
185
Zadaci
1. Koristei se denicijom granine vrijednosti funkcije, treba pokazati da funkcija f (x) = x2 3x 1 u taki x0 = 2 ima graninu vrijednost A = 3. 2. Koristei se denicijom granine vrijednosti funkcije, treba dokazati da u taki x0 = 2 funkcija f(x) = 3x2 2 ima graninu vrijednost A = 10. Koliko mora bili da bi iz nejednakosti |x 2| < slijedila nejednakost |f (x) 10| < 0, 01?
4.2. Uslovi za postojanje granine vrijednosti funkcije

Ako je funkcija y = f (x) denisana na skupu X ija je taka nagomilavanja taka x0 , tada vai Da bi postojala konana i odredena granina vrijednost funkcije y = f (x) u taki x0 , (x x0 ), potrebno je i dovoljno da se za svako > 0 moe nai = () takvo da je |f (x1 ) f (x2 )| < za x1 , x2 X za koje je 0 < |x1 x0 | < , 0 < |x2 x0 | < .
Teorema 1. (Koijeva):
Dokaz. Uslov je potreban. Neka je lim f (x) = A.

Tada prema deniciji granine vrijednosti funkcije, za proizvoljno uzeto > 0 moemo odrediti = () tako da su zadovoljene nejednakosti |f (x1 ) A| < i |f (x2 ) A| < za 2 2 svako x1 , x1 X za koje je 0 < |x1 x0 | < , 0 < |x2 x0 | < . Iz nejednakosti |f (x) A| 0 odreden broj = () tako da je za x1 , x2 X koji zadovoljavaju uslov 0 < |x1 x0 | < , 0 < |x2 x0 | < ispunjena nejednakost |f (x1 ) f (x2 )| < . Neka je {xn } X proizvoljni niz koji konvergira prema taki x0 ( lim xn = x0 ) i xn = x0 . Pokazaemo da je {f (xn )} fundamentalan niz. Prema konvergenciji niza {xn } za svako > 0 postoji broj N takav da je za sve n, m > N
x xx0
0 < |xn x0 | < , |xm x0 | < ,

Uzmimo da je = (), x1 = xn , x2 = xm . Tada je
|f (xn ) f (xm )| < za svako n, m > N.

To znai da je niz {f (xn )} fundamentalan a time i konvergentan, tj. postoji lim f (xn ) = A.
x
186
Jo treba pokazati da granina vrijednost niza {f (xn )} ne zavisi od izbora niza xn . Pretpostavimo da postoje dva niza {xn } X , {xn } X (xn = x0 , xn = x0 ) koji konvergiraju prema x0 i takvi da je:
n
lim f (xn ) = A, lim f (xn ) = A, pri emu je A = A.

n
Za niz x1 , x1 , x2 , x2 , ..., xn , xn , ...koji konvergira prema taki x0 , odgovarajui niz vrijednosti funkcije: f (x1 ), f (x1 ), f (x2 ), f (x2 ), ..., f (xn ), f (xn ), ... takode je konvergentan. Zato postoji zajednika granina vrijednost za sve nizove {f (xn )} kad n pa je A = A. Napokon, tada prema deniciji granine vrijednosti funkcije postoji lim f (x).
xx0
nina vrijednost lim f (x) = A, onda je funkcija f (x) ograniena u nekoj okolini take xx0 x0 .
Teorema 2. Neka je funkcija f (x) denisana u okolini take x0 . Ako postoji konana gra-
Dokaz. Ako je = 1, tada moemo odrediti > 0 takav da je |f (x) A| < 1 za |x x0 | < , x = x0 . Kako je |f (x) A| < 1, ili A1 < f (x) < A+1, to moemo uzeti da je M = max{|A 1|, |A + 1|}, pa je |f (x)| < M za svako x (x0 , x0 + ) x = x0 . Ako je funkcija denisana u taki x0 , moemo uzeti da je M1 = max{|A 1|, |A + 1|, |f (x0 )|} pa je |f (x)| M1 za x (x0 , x0 + ), to znai da je funkcija f (x) ograniena u okolini take x0 . Naveemo teoremu uporedivanja koju neemo dokazivati.
Teorema 3. Neka su f (x), g(x) i h(x) funkcije koje su denisane u okolini take x0 .
Ako je f (x) g(x), za x (x0 , x0 + ) i ako postoje granine vrijednosti lim f (x) , lim g (x), tada je:
xx0 xx0 xx0
lim f (x) lim g (x) .

xx0
Ukoliko je f (x) h(x) g(x) za x (x0 , x0 + ) i ako postoji granina vrijednost lim f (x) , lim g (x) pri emu je lim f (x) = lim g (x), tada postoji granina vrijednost
xx0 xx0
lim h (x), tako da je:

xx0
xx0
xx0
xx0
lim f (x) = lim g (x) = lim h (x) .

xx0 xx0
4.3. Lijeva i desna granina vrijednost funkcije

Nekada je potrebno posebno posmatrati graninu vrijednost funkcije f (x) u taki x0 kada x, pri uslovu x < x0 (x > x0 ) konvergira prema x0 . Neka je funkcija f (x) denisana u intervalu (a, x0 ), ((x0 , a)).
187
Broj A nazivamo lijevom (desnom) graninom vrijednou funkcije f (x) u taki x0 kada x tei x0 ako svakom proizvoljno malom pozitivnom broju moemo pridruiti realan pozitivan broj tako da je: |f (x) A| < za svako x (a, x0 ) (x (x0 , a)) koje zadovoljava uslov 0 < x0 x < (0 < x x0 < ) . Moemo i na drugi nain denisati (slijeva, zdesna) graninu vrijednost funkcije f (x) u taki x0 . Neka je funkcija f (x) denisana u lijevoj poluokolini take x0 , osim moda u samoj taki x0 . Broj A nazivamo lijevom graninom vrijednou funkcije f (x) kada x x0 ako za svaki niz {xn }, xn (x0 , x0 ] za koji je lim xn = x0 , xn < x0 , niz vrijednosti funkcije {f (xn )} konvergira prema A. Lijevu graninu vrijednost piemo:
x
f (x0 0) =
xx0 0
lim f (x) = A, ili lim f (x) = A.

xx0
Simboliki zapis ove denicije je

xx0
lim f (x) = A ( > 0) ( > 0) (x) (x0 < x < x0 = |f (x) A| < ) .
Posmatrajmo funkciju f (x) = 2 1 x . Ona nije denisana za x > 1 pa x moe teiti broju 1 samo sa lijeve strane, te je lim f (x) = 2. Funkcija f(x) ima samo lijevu graninu
vrijednost u taki x0 = 1. Analogno lijevoj deniemo i desnu graninu vrijednost funkcije f (x) u taki x0 : lim f (x) = A, ili lim f (x) = f (x0 + 0) = A.
xx0 +0 xx0 x x10
lim f (x) = A ( > 0) ( > 0) (x) (x0 < x < x0 + = |f (x) A| < ) .
x0
Na primjer, funkcija f (x) = 2 x 1 nije denisana za x < 1 tako da x 1 samo sa desne strane, pa je lim f (x) = 2. Funkcija f (x) ima samo desnu graninu vrijednost u
taki x0 = 1. Funkcija f (x) =
x1+0
|x| denisana je za x = 0. Oigledno je da je: x x = 1, x00 x0 x x lim f (x) = lim = 1. x0+0 x+0 x lim f (x) = lim
U ovom primjeru postoji desna i lijeva granina vrijednost funkcije f (x), ali su one medusobno razliite. O lijevoj i desnoj graninoj vrijednosti funkcije f (x) gdje x x0 govorimo i kada je funkcija denisana i u desnoj i u lijevoj poluokolini take x0 . U tom sluaju, ako postoji
188
lijeva i desna granina vrijednost i kada su one medusobno jednake, kaemo da funkcija f (x) ima graninu vrijednost A kada x tei, na bili koji nain, prema x0 . Piemo: lim f (x) = lim f (x) = lim f (x) = A. Na primjer, funkcija f (x) = x2 denisana je za svako realno x. Ovdje je
xx0 +0 xx0 xx0 0 xx0 +0 xx0
lim f (x) = lim f (x) = x2 , tj. u svakoj taki postoji desna i lijeva granina vrijed0
xx0 0
lim f (x) =
nost, koje su jednake, te ova funkcija ima graninu vrijednost u svakoj taki. Ova granina vrijednost jednaka je vrijednosti funkcije u toj taki, jer je f (x0 ) = x2 . 0
Teorema 4. Funkcija f (x), denisana u okolini take x0 , ima graninu vrijednost lim f (x) =
A u taki x0 ako i samo ako postoji lijeva i desna granina vrijednost u x0 i ako su one medusobno jednake, tj. lim f (x) = lim f (x).
xx0 0 xx0 +0 xx0
Dokaz. Ako funkcija f (x) ima graninu vrijednost lim f (x) = A, tada e, prema deniciji granine vrijednosti funkcije, broj A biti lijeva i desna granina vrijednost funkcije f (x) kada x x0 . Neka postoji desna i lijeva granina vrijednost funkcije i neka je lim f (x) = lim f (x) = A. Tada, na osnovu denicije desne i lijeve granine vrijednosti, za proizvoljno uzeto > 0 moemo odrediti 1 > 0 i 2 > 0, tako da je za 0 < x x0 < 1 , ili za 0 < x x0 < 2 ispunjena nejednakost |f (x) A| < . Uzmimo da je = min { 1 , 1 }. Tada je za 0 < |x x0 | < zadovoljena nejednakost |f (x) A| < . To znai da je lim f (x) = A, ime je teorema dokazana. Oigledno, vai i obrnuto tvrdenje: Ako funkcija y = f (x) ima graninu vrijednost u taki x = x0 , tada postoji i njena lijeva i desna granina vrijednost u taki x = x0 i one su medusobno jednake.
xx0 xx0 0 xx0 +0 xx0
4.4. Osnovne teoreme o graninim vrijednostima funkcija

Sljedee teoreme lako dokazujemo koritenjem denicije granine vrijednosti funkcije i teoreme 9 o graninoj vrijednosti nizova. Teorema 5. Neka su funkcije f (x) i g(x) denisane u nekoj okolini take x0 , osim moda u taki x0 , i neka u taki x0 postoje konane granine vrijednosti: lim f (x) = A i lim g(x) = B . Tada vrijedi: 1. Granina vrijednost algebarskog zbira (razlike) konano mnogo funkcija jednaka je algebarskom zbiru (razlici) njihovih graninih vrijednosti, tj. 2. Granina vrijednost proizvoda dviju funkcija jednaka je proizvodu njihovih graninih vrijednosti, tj. lim (f (x) g(x)) = A B.
xx0 n xx0 xx0 xx0
lim (f (x) + g(x)) = A B.
Posljedica : Ako je n prirodan broj, tada je: lim (f (x))n =

xx0
xx0
lim f (x)
189
3. Granina vrijednost kolinika dviju funkcija jednaka je koliniku njihovih graninih vrijednosti uz pretpostavku da je granina vrijednost imenioca razliita od nule, tj.
lim f (x) A f (x) xx0 lim = = , B = 0. xx0 g(x) lim g(x) B

xx0
4. Ako je irealan broj, tada je lim (f (x)) = A.

xx0
5. Granina vrijednost n-tog korijena funkcije f (x) (n prirodan broj) jednaka je n-tom korijenu granine vrijednosti te funkcije, tj.
xx0
lim
f (x) =
xx0
lim f (x).
Ako je n paran broj, pretpostavlja se da je f (x) 0.
Dokaz. Neka je {xn },(xn = x0 ) proizvoljan niz iz okoline take x0 takav da je lim xn =
x0 . Prema deniciji granine vrijednosti funkcije, odgovarajui nizovi vrijednosti funkcija {f (xn )}, {g(xn )} konvergiraju prema A, odnosno B , tj.
xx0
xx0
lim f (x) = A, lim g(x) = B.

xx0
Prema teoremi 9. nizovi {(xn )g(xn )}, {f (xn )g(xn )}, im brojevima A B, AB,
A . Ovi brojevi, prema deniciji, granine su vrijednosti funkcija B f (x) kada x x0 . f (x) g(x), f (x)g(x), g(x) Ovim je teorema dokazana.
f (x) g(x)
konvergiraju odgovaraju-
Primjer 1. Pokaimo da je lim xn = xn (n > 1). Na osnovu tvrdnje 2, teoreme 5, je 0

xx0 xx0
lim xn = lim x lim xn1 = (lim x)2 lim xn2 = ... = (lim x)n = xn . 0
xx0 xx0 xx0 xx0 xx0
Primjer 2. Izraunati lim

x1
x2 . x2 2 2
0 Ako bismo na ovaj kolinik primijenili teoremu 5, dobili bismo izraz oblika o ijoj 0 vrijednosti ne bismo mogli nita da kaemo. Zato emo transformisati kolinik mnoei brojilac i imenilac zbirom x2 2 + 2 pa (x 2) x2 2 + 2 x2 = lim = ... = lim x2 x2 2 x2 2 x2 2 2 x2 2 + 2 x2 2 + 2 2 = . = lim x2 x+2 2
190
4.5. Beskonane granine vrijednosti funkcije f (x)

Za funkciju, koja je denisana u okolini take x0 moemo uvesti pojam beskonane granine vrijednosti u taki x0 kada x tei prema x0 . Analogno denicijama konane granine vrijednosti funkcije, u taku x0 moemo uvesti dvije ekvivalentne denicije granine vrijednosti. Funkcija f (x) tei prema kada x x0 , ako za svaki konvergentni niz {xn }
( lim xn = x0 (xn = x0 ))
x
odgovarajui niz {f (xn )} vrijednosti funkcije divergira prema +, i kaemo da funkcija f (x) ima u taki x0 beskonanu graninu vrijednost, tj lim f (xn ) = +. Slino deniemo lim f (x) = .
xx0 x
Funkcija f (x) ima u taki x0 beskonanu graninu vrijednost ako se za proizvoljno uzeti ma koliko veliki pozitivni broj M moe odrediti broj > 0, takav da je x (x0 , x0 + ) x = x0 koje zadovoljava uslov 0 < |x x0 | ispunjena nejednakost f (x) > M . Beskonanu graninu vrijednost funkcije f (x) u taki oznaavamo lim f (x) = , ili
f (x) kada x x0 . Simboliki zapis denicije je:

xx0
xx0
lim f (x) = + (M > 0) ( > 0) (x) (0 < |x x0 | < = f (x) > M ) .
Sl. 26
xx0
Sl. 27
Na slici 26 data je geometrijska interpretacija ove denicije. Na slian nain deniemo lim f (x) =
xx0
lim f (x) = (G < 0) ( > 0) (x) (0 < |x x0 | < = f (x) < G) lim f (x) = ,
Graki prikaz dat na slici 27. Shodno ovome, moemo denisati desnu i lijevu graninu vrijednost
xx0 0
lim f (x) = u taki x0 .
xx0 +0
Uzmimo primjer kada nezavisna promjenljiva konvergira, a funkcija je divergentna. Posmatrajmo funkciju y = xn1 . 1 1 1 Neka x prolazi konvergentnim nizom xn : 1, , , , .... 2 4 8 Uvrtavanjem ovih vrijednosti argumenta u funkciju, dobijamo niz yn : 1, 2, 4, 8, ....
191
Ovaj niz ne konvergira prema nekoj konanoj vrijednosti, jer gotovo svi njegovi lanovi premauju svaki zadati realni broj M . Dakle, ne postoji granina vrijednost funkcije f (x) kada nezavisna promjenljiva konvergira.
Primjer 1. Odrediti na osnovu denicije graninu vrijednost funkcije f (x) =
x 1. Data funkcija ima beskonanu graninu vrijednost kada x 1 jer proizvoljno uzeti 1 1 veliki broj M , na primjer, M = 106 uvijek je (1x)2 > 106 kada je (x 1) < 103 , tako da 1 kada x 1. (x1)2
1 (1x)2
kada
4.6. Granina vrijednost funkcije f (x) kada x

Neka je funkcija denisana u beskonanom intervalu (a, +).Tada moemo uvesti pojam granine vrijednosti kada x . Funkcija f (x) ima graninu vrijednost A kada x , ako za svako > 0 moemo odrediti takav broj K da je |f (x) A| < za svaku vrijednost x > K > 0. Piemo: lim f (x) = A, ili f (x) A, x , ili kratko
x+ x+
lim f (x) = A ( > 0) (K > 0) (x) (x > K = |f (x) A| < ) .
Geometrijski to znai da se kriva y = f (x) kada x neogranieno pribliava pravoj y = A, tj. za > 0 moe se odrediti takvo K da se za svako x > K kriva y = f (x) nalazi izmedu pravih y = A i y = A + (sl. 28).
Sl. 28
Na "jeziku nizova" ovu deniciju moemo zapisati ovako:
x+
lim f (x) = A ( {xn })
lim xn = + = lim f (xn ) = A .

n
x+
Analogno deniemo graninu vrijednost funkcije f (x) kada x . Ako postoji granina vrijednost funkcije f (x) kada x + i kada x , i ako je lim f (x) = lim f (x) = A tada piemo:
x x
lim f (x) = A ili f (x) A kad x .
192

Slino deniemo granine vrijednosti oblika:
x
lim f (x) = .
Funkcija y = f (x) koja je denisana na neogranienom intervalu ima beskonanu graninu vrijednost jednaku + kada x + ako za svaki broj M > 0 postoji broj N (M ) > 0 takav da je f (x) > M za svako x > N , to piemo
x+
lim f (x) = +.
Kratak zapis ove denicije je

x+
lim f (x) = + (M > 0) (N > 0) (x) (x > N = f (x) > M ) .
Geometrijski to znai da e sve take graka funkcije y = f (x) leati iznad prave y = M , za unaprijed dati broj M > 0, kada su vrijednosti argumenata x vee od broja N (M ) > 0 (sl.29).
Sl. 29
Slino se denie:
x+
lim f (x) = ,
lim f (x) = +,
lim f (x) = .
1 oito ima lim f (x) = lim f (x) = lim f (x) = 1. x+ x x x x2 Primjer 2. Ako je f (x) = , to je 3 (x2 1)
Primjer 1. Funkcija y = 1 +
x2 1 1 1 = lim 1 2 = . 2 1) x 3 (x 3 x x 1 3 Primjer 3. Odrediti lim x x2 4 . Ovdje se javlja neodredeni oblik ( ) koji lim
x
treba izbjei pogodnom elementarnom transformacijom. To se postie mnoenjem i dijelje njem datog izraza zbirom x + x2 4 . Tada je x x2 4 x + x2 4 lim x x2 4 = lim = ... = 0. x+ x+ x + x2 4
193
x3 a 3 Primjer 4. Izraunati lim 2 . xa 3x 3ax + 5x 5a 0 U ovom primjeru imamo neodreden oblik koji emo izbjei dijeljenjem brojioca i ime0 nioca sa x a, jer je x = a nula polinoma koji se nalaze u brojiocu i imeniocu: x3 a3 x2 + ax + a2 3a2 = lim = . xa 3x2 3ax + 5x 5a xa 3x + 5 3a + 5 Osnovne teoreme o graninim vrijednostima funkcije vae i u sluaju da x . lim
Primjer 5. Dokaimo da je lim Pn (x) = lim a0 xn , gdje je Pn (x) = a0 xn + a1 xn1 +

... + an , ai R. Kako je
x x
Pn (x) = a0 xn 1 +
to je
x
an 1 a1 1 a2 1 + + ... + 2 a0 x a0 x a0 xn 1+
lim Pn (x) = lim a0 xn lim

x
a1 1 an 1 + ... + a0 x a 0 xn
Granina vrijednost izraza u zagradi je 1, pa je

x
lim Pn (x) = lim a0 xn .

x
Na primjer:
x+
lim (5x4 2x3 + 1) =

3
x+
lim 5x4 = 5 lim x4 = +, lim (2x + 3) = ,

x+ x
lim (3x + 2x + 1) = , itd. Pn (x) a0 xn + a1 xn1 + ... + an = . Qm (x) b0 xm + b1 xm1 + ... + bm

n
Primjer 6. Neka je data racionalna funkcija

R(x) =
a) Ako je m = n, dijeljenjem brojioca i imenioca sa xn , dobije se
lim R(x) =
a0 . b0
1 2 1 + 4 x4 2x3 + 1 x x = 1. Na primjer, lim = lim 4 + 5x + 2 5 2 x 3x x 3 3+ 3 + 4 x x

b) Ako je m > n, tada, dijeljenjem brojioca i imenioca sa xm , i primjenom pravila za limes kolinika, dobija se da je lim R(x) = 0.
x
x+1 Na primjer, lim 2 = lim x x + 2x + 3 x
1 1 + 2 x x = 0. 2 3 1+ + 2 x x
194
c) Ako je m < n, tada, dijeljenjem brojioca i imenioca sa xm i primjenom pravila za limes kolinika, dobija se da je lim R(x) = .
x
1 x2 + x + x3 + x2 + 1 x = Na primjer, lim = lim 2 x x x+2 1+ x
lim x2 1 = +.
Zadaci
1. Izraunati granine vrijednosti:
x2 5x + 6 , x2 x3 2x2 x + 2 4 x2 b) lim , x16 x 4

a) lim
R: R:
1 3
1 4 x2 x2 za x < 1 + 2 za x 1
2. Odrediti u taki x = 1 desnu i lijevu graninu vrijednost funkcijey = 3.
x2 3x x x3 + 2x + 3 lim
[R : 0]
5. Neke granine vrijednosti

5.1. Broj e
1. Prvo emo pokazati da promjenljiva xn = vrijednost kada n ,
n
1 1+ n
, n-prirodan broj, ima graninu
lim
1+
1 n
= e = 2, 718281..., n N.
n
1 , n = 1, 2, ..., strogo raste, ali ostaje n ograniena. Svaki joj je lan manji od 3. Na osnovu binomne formule je:
Dokaimo najprije da promjenljiva xn =
1+
n(n 1) 1 1 n n n(n 1)(n 2) 1 1 + 2+ 3 + ...+ 1+ =1+ n n 12 n 123 n 1 n(n 1)(n 2)... (n k + 1) 1 1 1 1 k + ... + k = 2 + 1 + k! n n 12 n 1 1 2 1 1 2 k1 1 + 1 1 + ... + 1 1 ... 1 + ... + n . 123 n n k! n n n n
1 napisan je u obliku zbira od n pozitivnih sabiraka. n Veoj vrijednosti od n odgovara zbir od veeg broja sabiraka a takode i vea vrijednost svake od zagrada. Dakle, xn raste sa n. Za k > 2
Izraz xn =
1+
1
pa je
k1 n
<1i
1 1 1 = < k1 , k! 1 2 3k 2 1 2 1 n1 1 2 = 1 1 2
1+
1 n
<2+
1 1 1 + + ... n1 = 2 + 2 4 2 2+ 1 1 2
n1
< 3.
Dakle, posmatrana promjenljiva xn raste, ali ostaje uvijek manja od 3. 195
196
Ona ima sigurno odredenu graninu vrijednost, jer ako neka promjenljiva raste, ostajui pri tome manja od nekog stalnog broja, na primjer 3, ta promjenljiva tei prema graninoj vrijednosti koja je manja ili jednaka broju 3. Granina vrijednost promjenljive xn oznaava se e, te je:
n
lim
1 1+ n
= e.
Stavljajui e izmedu lanova dviju promjenljivih koje konvergiraju prema e, jedna rastui a druga opadajui, te uzimajui n dovoljno veliko, moemo odrediti granice izmedu kojih se nalazi e. Poto je n n+1 1 1 1+ <e< 1+ n n to za n = 1 je 2 < e < 4, a za n = 5, 2, 488 < e < 2, 986, itd. Dakle, 2 < e < 3. Posmatrajmo funkciju f (x) = (1 + x) x . Ona je denisana za svako x > 1, osim za x = 0. Dokaimo da je
x0 1
lim f (x) = lim (1 + x) x = e.

x0
Neka x tei prema nuli s desne strane preko vrijednosti niza x1 , x2 , x3 , ..., xk , ... Neka je 0 < xk < 1. 1 1 1 1 Uzmimo da je E < nk + 1 i < xk < . = nk . Tada je nk < xk xk nk+1 nk Ako xk 0, onda nk . 1 1 Iz 1 + < 1 + xk < 1 + dobijamo da je nk+1 nk
1+
1 nk+1
nk
< (1 +
1 xk ) x
<
1 1+ nk
nk +1
(1)
Izraunajmo granine vrijednosti krajnjih izraza iz nejednakosti (l):
nk
lim
1+
1 nk+1 1 nk
nk
1+ =
(nk +1)
nk
lim
nk+1 1 1+ nk+1
nk
(nk +1)
lim
1+
nk+1
(nk +1)
lim
nk+1 1 1+ nk+1
e = e, 1
nk+1
nk
lim
1+
= =
nk
lim
nk
lim
1 nk 1 1+ nk 1+
1+
nk
1 nk 1+
= 1 nk = e 1 = e.
lim
nk
Primjenom teoreme o uporedivanju graninih vrijednosti funkcija na nejednakost (1), proilazi da je:
xk 0
lim (1 + xk ) xk = e.
Neke granine vrijednosti
197
Ukoliko niz xk 0 na proizvoljan nain, tada je:

x0
lim (1 + x) x = e. = e.
(2)
Pokazuje se da je lim
|x|
1 1+ x
5.2.
f (x) =
sin x . x
sin(x) Ona je denisana za svako x = 0. U taki x = 0 razlomak nema smisla. x Pokaimo da je sin x lim = 1. x0 x opiimo krunicu poluprenika r (sl. 30) dobiemo Oko tjemena O ugla x 0 < x < 2 kruni isjeak OAB . Povucimo tetivu AB i dobiemo trougao OAB .
Sl. 30
Povucimo tangentu na krunicu u taki A do presjeka sa krakom OB u taki C ugla x i dobiemo trougao OAC . Oigledno je da je povrina OAB manja od povrine krunog isjeka OAB a ona manja od povrine OAC . Koristei se odgovarajuim formulama za izraunavanje navedenih povrina, dobijamo: 1 1 1 2 r sin x < r2 x < r2 tg x. 2 2 2 sin x , odnosno cos x < < 1. Odavde slijedi da je sin x < x < tg x 0 < x < 2 x sin x Poto je lim cos x = 1, a f (x) = parna je funkcija i uvijek se nalazi izmedu cos x i x0 x sin x 1, to je lim = 1. x0 x Dakle, funkcija f (x) nije denisana u taki x = 0, ali, ipak, u toj taki ima graninu vrijednost koja je jednaka 1. Navedenim graninim vrijednostima koristimo se pri rjeavanju nekih zadataka.
198

x+1 x1
x
Primjer 1. Odrediti lim
1 Ve nam je poznat lim (1 + ) = e. 1 x+1 Izraz napiimo u obliku (1 + ) uzimajui da je = 1 + . x1 2+ Odavde je x = i 0 kada x . Prema tome, x+1 x1
x x 0
lim
x+1 x1
= lim (1 + )
0
2+
= lim (1 + )
0
(1 + ) = e2 .
1 cos x . x0 x2 2 sin2
x x 2 sin 1 cos x 2 = 1 lim 2 = 1. lim = lim 2 x 2 x x0 x0 x 2 x0 2 4 2 2
Zadaci
Izraunati granine vrijednosti: 1. lim 2. tg x sin x , x0 x3
sin x cos x , 1 tg x x 4 lim ln x3 3 , xe x e ex e2 , x2 x 2 ex 1 , x0 x
1 2 2 R: 2 R: R: 3 e
3. lim
4. lim 5. lim
R : e2 [R : 1]
6. Neprekidnost funkcije
6.1. Neprekidnost funkcije u taki
Neka je funkcija f (x) denisana u okolini take x0 i u samoj taki x0 . Ako su granina vrijednost funkcije f (x) u taki x0 i vrijednost funkcije u toj taki jednake tj.
xx0
lim f (x) = f (x0 ),
(1)
Za funkciju f (x), koja je denisana u intervalu (x0 | x|, x0 +| x|), kaemo da je neprekidna u taki x0 ako prirataj funkcije y 0 kada prirataj argumenta x 0, tj.
xx0
tada kaemo da je funkcija f (x) neprekidna (kontinuirana) u taki x0 . Ovu jednakost moemo napisati u obliku f (x) f (x0 ), ili f (x) f (x0 ) 0 kad x x0 , odnosno x x0 0. Stavljajui f = f (x) f (x0 ) i x = x x0 , jednakost (1) moemo pisati u obliku lim y = 0, na osnovu ega se moe dati druga denicija neprekidnosti funkcije u taki x0 .
y = [f (x0 +
x) f (x0 )] 0 kada
x = (x x0 ) 0.
S obzirom na denicije granine vrijednosti funkcije u taki x0 moemo denisati i neprekidnost funkcije u taki x0 . Funkcija f (x) neprekidna je u taki x0 ako za svaki niz vrijednosti x1 , x2 ,..., xn ,... koji konvergira prema x0 ( lim xn = x0 ), odgovarajui niz vrijednosti funkcije {f (xn )} konvergira prema f (x0 ). Kako je lim xn = x0 , to moemo karakteristiku neprekidnosti u taki x0 pisati ovako:
n n n
lim f (xn ) = f ( lim xn ).

n
Prema tome, karakteristika neprekidnosti je u tome da je limes funkcije uvijek jednak funkciji limesa nezavisne promjenljive. Taku u kojoj je funkcija neprekidna nazivamo takom neprekidnosti funkcije. Moemo dati jo jednu deniciju neprekidnosti: Funkcija f (x) neprekidna je u taki x0 ako se svakom proizvoljno odabranom broju > 0 moe pridruiti realan broj > 0 tako da je
|f (x) f (x0 )| < ili f (x0 ) < f (x) < f (x0 ) + ,

kada je 0 < |x x0 | < ili x0 < x < x0 + . 199
200
Ova denicija se moe kratko zapisati: Funkcija y = f (x) naprekidna je u taki x0 ( > 0)( > 0)(x)(|x x0 | < = |f (x) f (x0 )| < ). Ako postoji desna (lijeva) granina vrijednost funkcije f (x) u taki x0 i ako je ona jednaka vrijednosti f (x0 ), tj
xx0+0
lim f (x) = f (x0 ) ( lim f (x) = f (x0 ))

xx00
tada kaemo da je funkcija f (x) neprekidna zdesna (slijeva) u taki x0 . Dakle, neprekidnost funkcije f (x) u taki x0 okarakterisana je time da je funkcija f (x) denisana u taki x0 , da ima graninu vrijednost u taki x0 ( lim f (x)) i da je ta granina vrijednost funkcije u taki x0 jednaka f (x0 ) ( lim f (x) = f (x0 )).
xx0 xx0
Ukoliko jedan od ovih uslova nije ispunjen, funkcija f (x) nije neprekidna u taki x0 . U navedenim denicijama istakli smo lokalnu osobinu funkcije, neprekidnost u taki x0 ili njenoj okolini. Za funkciju f (x) kaemo da je neprekidna u zatvorenom intervalu [a, b] ako je neprekidna u svakoj unutranjoj taki tog intervala i ako je neprekidna zdesna u taki a i slijeva u taki b. Funkcija f (x) neprekidna je u otvorenom intervalu (a, b) gdje moe biti a = i b = +, ako je neprekidna u svakoj taki tog intervala izuzev moda u krajnjim takama intervala. U smislu ove denicije moemo govoriti o neprekidnosti funkcije f (x) kao o njenoj integralnoj a ne samo lokalnoj osobini.
6.2. Geometrijska interpretacija neprekidnosti funkcije f (x)

Izaberimo proizvoljno > 0 i povucimo prave y1 = f (x0 ) i y2 = f (x0 ) + paralelne sa x-osom. Dobili smo horizontalni pojas irine 2. Ispitajmo da li na x-osi postoji interval (x0 , x0 + ) takav da se dio krive y = f (x) nad tim intervalom nalazi u pomenutom pojasu (sl. 31).
Sl. 31
Ako je funkcija neprekidna, takav se interval na x-osi moe nai, i obratno, ako se takav interval moe nai za svako > 0, onda je funkcija neprekidna u taki x0 .
Neprekidnost funkcije
201
3x + 2 neprekidna u taki x0 = 1 i odredimo 2x 1 1 interval u kome se mijenja x tako da je zadovoljena nejednakost |f (x) f (1)| < . 2 Uzmimo proizvoljno > 0 i odredimo okolinu take x0 = 1 tako da je za svako x iz te okoline zadovoljena nejednakost |f (x) f (1)| < . 3x + 2 7(1 x) 7 1x . Kako je f (1) = 5, to je f (x) f (1) = 5= = 2x 1 2x 1 2 x 1 2 x1 7 x1 2 Nejednakost moemo napisati u obliku . 1 < ili 1 < 2 x 2 7 x 2 1 1 (x 1) + x 1 7 7 7 2 2 > , ili 1 + 2 > , ili > . Ovdje je x1 2 x1 2 x1 2
Primjer 1. Pokaimo da je funkcija y =
1 2 1 > Kako je |a + b| ||a| |b||, posljednja nejednakost e biti zadovoljena ako je |x 1| 7 1 7 , ili > 1 + . Odavde slijedi da je |x 1| < , tj. dovoljno je uzeti da je 2 2 |x 1| 2 2 + 7 . Iz nejednakosti |x 1| < dobijamo da je |f (x) f (1)| < . = 2 + 7 1 1 Ako je = , tada je = . 2 16 1 1 Nejednakost |f (x) f (1)| < bie zadovoljena ako je |x 1| < , tj. ako je x iz 2 16 15 17 intervala , . 16 16 Iz denicije neprekidnosti i odgovarajue teoreme za granine vrijednosti funkcija slijedi teorema.
Teorema 1. Ako su funkcije f (x) i g(x) neprekidne u taki x0 , onda su i funkcije f (x)g(x)
i f (x).g(x) neprekidne u toj taki, a funkcija
f (x) neprekidna je uz uslov da je g(x) = 0. g(x) Dokaz. Zbog neprekidnosti posmatranih funkcija postoje limesi: lim f (x) = f (x0 )
xx0
i lim g(x) = g(x0 ) pa tvrdenje slijedi na osnovu teoreme 5 o graninim vrijednostima funkcija.
xx0
6.3. Primjeri neprekidnih funkcija

1. Posmatrajmo konstantnu funkciju f (x) = C koja je denisana na itavoj brojnoj pravoj. Kako je jednakost f (x0 ) = C zadovoljena za svaku taku x0 kada x x0 , to je lim f (x) = f (x0 ). Znai, konstantna funkcija je neprekidna u svakoj taki prave, tj. neprekidna je u intervalu ( + ).
xx0
202
2. Funkcija f (x) = x, oigledno, svuda je neprekidna, jer je za svaku taku x0 , kada x x0 , f (x) = x x0 = f (x0 ) tj. lim f (x) = f (x0 ). Drugim rijeima, ako je
x0 R, onda je f (x0 ) = x0 i bie |f (x) f (x0 )| = |x x0 | < ako je |x x0 | < = .

3. Funkcije f (x) = x2 , f (x) = x3 ,...,f (x) = xn (n-prirodan broj) svuda su neprekidne, jer ih moemo napisati u obliku proizvoda neprekidnih funkcija (x2 = x x, x3 = x2 x, ..., xn = xn1 x). 4. Funkcija y = axn (n-prirodan broj; a-realan broj) neprekidna je funkcija na intervalu (+), jer je moemo napisati kao proizvod konstantne funkcije f (x) = a i funkcije f (x) = xn . 5. Polinom ili cijela racionalna funkcija f (x) = a0 + a1 x + a2 x2 + ... + an xn je neprekidna funkcija na( + ) kao zbir neprekidnih funkcija. 6. Razlomljena racionalna funkcija f (x) = u svim takama u kojima je denisana.
xx0
a0 + a1 x + a2 x2 + ... + an xn jeste neprekidna b0 + b1 x + b2 x2 + ... + bn xn
7. Funkcija f (x) = |x| neprekidna je na intervalu ( + ). Naime, na intervalu (0, +) neprekidna je, jer je f (x) = |x| = x, za x > 0, a i neprekidnost funkcije f (x) = x pokazana je. Na intervalu (, 0) funkcija f (x), takode, neprekidna je, jer za x < 0 funkcija ima oblik f (x) = |x| = x = (1).x pa je neprekidna kao proizvod neprekidnih funkcija. Treba pokazati neprekidnost date funkcije u taki x = 0. Odredimo desnu i lijevu graninu vrijednost funkcije f (x) u taki x = 0:
x0
lim |x| = lim (x) = lim x = 0.

x0 x0 x+0
lim |x| = lim x = 0.

x+0
Znai, lim f (x) = lim f (x) = 0 = f (0), pa je f (x) neprekidna u taki x = 0.

x0 x+0
8. Pokaimo da su trigonometrijske funkcije sin x i cos x neprekidne na intervalu
( + ).
Uzmimo proizvoljnu taku x0 . Tada je x x0 x + x0 x x0 x + x0 = 2 sin cos . |sin x sin x0 | = 2 sin . cos 2 2 2 2 Zamjenom cos
x + x0 x x0 x x0 jedinicom, a sin brojem dobijamo nejednakost 2 2 2 |sin x sin x0 | |x x0 |. Za > 0, dovoljno je uzeti da je = i tada iz nejednakosti
203
|x x0 | < slijedi nejednakost |sin x sin x0 | < koja pokazuje neprekidnost funkcije f (x) = sin x u proizvoljnoj taki x0 ( + ). Slino se dokazuje i neprekidnost funkciji f (x) = cos x, jer je cos x = sin x . 2 Iz neprekidnosti funkcija sin x i cos x proizazi i neprekidnost funkcije f (x) = tgx = sin x u svim takama u kojima je cos x = 0 x = (2k + 1) , k = 0, 1, 2, ... . Funkcos x 2 cos x cija f (x) = ctgx = je neprekidna u svim takama, osim u takama x = k , k = 0, sin x 1, 2,...
Na kraju moemo zakljuiti da su funkcije neprekidne u oblasti njihove denisanosti.
6.4. Prekidne funkcije

Ve smo kazali da je funkcija f (x), koja je denisana u intervalu (a, b) u taki x0 toga intervala prekidna ukoliko nije ispunjen uslov lim f (x) = lim f (x) = lim f (x) = f (x0 ). Razlikovaemo vie vrsta prekida. Za taku x0 kaemo da je taka prekida sa konanim skokom funkcije f (x) ako postoje konane granine vrijednosti lim f (x) i lim f (x) funkcije f (x) u taki x0 i
xx0 0 xx0 +0 xx0 0 xx0 0 xx0 +0 xx0
lim f (x) =
xx0 +0
lim f (x)
bez obzira na to da li se neka od ovih graninih vrijednosti poklapa ili ne poklapa sa f (x0 ), odnosno bez obzira na to da li uopste postoji f (x0 ) (sl. 32).
Sl. 32
Veliinu |f (x0 + 0) f (x0 0)| nazivamo skokom funkcije f (x) u taki x0 . x x Primjer 1. Funkcija y = u taki x0 = 0 ima prekid sa skokom 2 jer je lim = 1. a x0+0 |x| |x| x lim = 1. x00 |x| Ako funkcija f (x) u taki x0 ima konanu graninu vrijednost slijeva i zdesna i ako su one medusobno jednake, a razliite od vrijednosti funkcije f (x) u taki x0 , tj. ako je
xx0 0
lim f (x) =
xx0 +0
lim f (x0 ) = f (x0 ),
tada za taku x0 kaemo da je taka otklonjivog prekida funkcije f (x) (sl. 33).
204
Sl. 33
Ovaj prekid moemo otkloniti izmjenom vrijednosti funkcije u taki x0 tako to emo uzeti da je f (x0 ) = lim f (x) ako postoji taj limes. Tada je funkcija f (x) neprekidna u taki x0 . U stvari, dobijamo funkciju
xx0
F (x) =
xx0
f (x), x = x0 lim f (x), x = x0
Primjer 2. Funkcija f (x) =
sin x u taki x = 0 nije denisana, ali smo ve pokazali da je: x

x0
lim
sin x sin x = lim = 1. x+0 x x
Da bismo izbjegli prekid u taki x = 0, uzeemo da je f (0) = 1. f (x), x = 0 neprekidna u taki x0 = 0. Tada je nova funkcija F (x) = 1, x = 0 Ako posmatramo funkciju f (x) u intervalu [a, b], tada su take a i b take otklonjivog prekida ako je: lim f (x) = f (a), lim f (x) = f (b).
xa+0 xb0
Take prekida sa konanim skokom funkcije i take otklonjivog prekida su take prekida prve vrste. Za funkciju f (x) kaemo da ima prekid druge vrste u taki x0 ako bar jedna od graninih vrijednosti, lim f (x) ili lim f (x), ne postoji ili je beskonana. U tom sluaju je x0 taka prekida druge vrste. 3x + 2 1 Primjer 3. Funkcija f (x) = denisana je za svako x = . 2x 1 2 1 U taki x = funkcija nije denisana, a lim f (x) = , lim f (x) = +, pa 2 x 1 0 x 1 +0 2 2 1 funkcija f (x) u taki x = ima prekid druge vrste. 2 Predstaviemo graki razliite sluajeve prekida funkcije u intervalu (a, b) (sl. 34). Sa slike je oigledno da je funkcija u taki a neprekidna zdesna, jer je f (a + 0) = f (a), a u taki x1 funkcija je neprekidna jer je lim f (x) = f (x1 ). U taki x2 funkcija ima
xx1 xx0 +0 xx0 0
205
prekid prve vrste, jer je f (x2 0) = f (x2 ) = f (x2 + 0), ali je neprekidna slijeve strane. U taki x3 funkcija ima otklonjivi prekid prve vrste jer je lim f (x) = f (x3 ). Take x4 i x5 su take prekida druge vrste mada postoji f (x5 ), jer je, na primjer,
xx4 +0 xx3
lim f (x) = +. U taki x6 funkcija je neprekidna zdesna i ima prekid prve vrste, tj.
xx4 0
lim f (x) = ,
f (x6 0) = f (x6 + 0) = f (x6 ).
Sl. 34
U taki x7 funkcija je nedenisana iako u njoj postoji konana granina vrijednost funkcije. Uzimajui tu graninu vrijednost kao vrijednost f (x7 ), dobiemo neprekidnu funkciju u taki x7 . Taki b funkcija je neprekidna slijeva, jer je f (b 0) = f (b).
6.5. Ravnomjerna (uniformna) neprekidnost

Za funkciju f (x), denisanu u intervalu I bilo koga tipa, kaemo da je u tom intervalu ravnomjerno (uniformno) neprekidna ako za svako > 0 postoji () > 0 takvo da za svake dvije take x1 , x2 I koje zadovoljavaju uslov |x1 x2 | < slijedi da je:
|f (x1 ) f (x2 )| < , ili

Funkcija y = f (x) ravnomjerno je neprekidna ( > 0)( > 0)(x1 , x2 I)(|x1 x2 | < = |f (x1 ) f (x2 )| < ). Iz ove denicije slijedi da je svaka ravnomjerno neprekidna funkcija u intervalu I i neprekidna u tome intervalu. Obrnuto nije tano, jer iz neprekidnosti funkcije na skupu njene denisanosti ne slijedi njena ravnomjerna neprekidnost na tom skupu. 1 Primjer 1. Funkcija f (x) = neprekidna je na skupu D = R\ {0}, ali nije ravnomjerno x neprekidna u tom skupu. Pokaimo da je data funkcija ravnomjerno neprekidna u svakom intervalu [a, +), a > 0. Neka su x1 , x2 [a, +), a > 0. Tada je
|x1 x2 | 1 1 1 = 2 |x1 x2 | , x1 x2 x1 x2 a
jer je x1 a > 0, x2 a > 0.
206
Neka je > 0. Uzmimo da je = a2 . Tada iz nejednakosti |x1 x2 | < , x1 ; x2 [a, +) slijedi da je 1 1 1 < 2 = , x1 x2 a
1 to znai ravnomjernu neprekidnost funkcije f (x) = u intervalu [a, +), a > 0. x 1 Pokaimo da funkcija nije ravnomjerno neprekidna u svakom intervalu (0, a], a > 0. x x1 Neka su x1 i x2 (0, a], gdje je a > 0. Uzmimo da je x2 = . 2 1 1 x1 1 1 1 Tada je |x1 x2 | = , = . Kako je 0 < x1 < a, to je > a. 2 x1 x2 x1 x1 x2 x1 Da bi bile zadovoljene nejednakosti x1 < a i |x1 x2 | = < . dovoljno je uzeti da je 2 a x1 = . +a a a Dakle, za = a i proizvoljno uzeti broj > 0 jeste x1 = i x2 = . Tada je +a 2 ( + a) |x1 x2 | = a 1 1 < , > a = . 2 ( + a) x1 x2
1 to znai da funkcija y = nije ravnomjerno neprekidna na intervalu (0, a]. x Naveemo, bez dokaza, teoremu kojom se formulie dovoljan uslov ravnomjerne neprekidnosti funkcije f (x) u nekom intervalu.
Teorema 1. Ako je funkcija f (x) neprekidna u zatvorenom intervalu [a, b], onda je ona
ravnomjerno neprekidna u tom intervalu.
6.6. Osnovne osobine neprekidnih funkcija

Izloiemo neke od znaajnih osobina neprekidnih funkcija kada ih posmatramo u intervalu u kome su neprekidne. Te osobine emo iskazati sljedeim teoremama:
Teorema l. Ako je funkcija f (x) neprekidna u taki x0 i ako je f (x0 ) > A (f (x0 ) < A), tada
postoji pozitivan broj > 0 takav da je f (x) > A(f (x) < A) za svako x (x0 , x0 + ). Dokaz. Neka je f (x0 ) > A. Tada je f (x0 ) = A + , > 0. Po pretpostavci funkcija f (x) neprekidna je u taki x0 , pa broju moemo uvijek pridruiti broj , tako da je za svako x koje zadovoljava uslov |x x0 | < ispunjena istovremeno nejednakost
< f (x) f (x0 ) < ,

odakle slijedi da je f (x) > f (x0 ) = A, tj. f (x) > A za x za koje je |x x0 | < , to znai za svako x (x0 , x0 + ) je f (x) > A. Slino se dokazuje ako je f (x0 ) < A.
207
Teorema 2. Ako je funkcija f (x) neprekidna u zatvorenom intervalu [a, b], onda je ona
ograniena u tom intervalu i na njemu dostie svoju najveu i svoju najmanju vrijednost. Teoremu 2 obino formuliemo u obliku Vajertrasove prve a) i druge b) teoreme. i ograniena.
Teorema a. Ako je funkcija f (x) neprekidna na zatvorenom skupu, onda je na tom skupu Teorema b. Ako je funkcija f (x) neprekidna u zatvorenom skupu, onda na tom skupu
dostie svoju najmanju i svoju najveu vrijednost, odnosno svoju donju i svoju gornju medu. Dokaimo teoremu a. Pretpostavimo da je skup, u stvari segment [a, b] i pretpostavimo da funkcija f (x) nije ograniena u intervalu [a, b]. To znai da se za bilo koji prirodni broj n moe nai taka xn [a, b] takva da je
|f (xn )| n.
Uzmemo li redom prirodne brojeve 1, 2, 3, ..., dobiemo beskonaan niz brojeva
(1)
x1 , x2 , x3 , ..., xn , ...
(2)
koji je ogranien, jer se cio nalazi u intervalu [a, b]. Zato se iz niza (2) uvijek moe izdvojiti podniz xn1 , xn2 , xn3 , ...xnk , ...(n1 < n2 < ... < nk ...) koji e konvergirati ka nekom broju [a, b]. Postoje funkcija neprekidna u intervalu [a, b], ona je neprekidna i u taki [a, b], pa zato niz f (xn1 ), f (xn2 ), ...f (xnk ) konvergira ka f (), to je u protivrjenosti sa nejednakou (1), a to znai da pretpostavka o neogranienosti funkcije f (x) u intervalu [a, b] nije tana. Dakle, funkcija f (x) u intervalu [a, b] ograniena je, tj. postoje realni brojevi m i M takvi da je za svako x [a, b], zadovoljena nejednakost m f (x) M . Dokaimo teoremu b. Poto je skup vrijednosti funkcije f (x) u intervalu [a, b] ogranien skup realnih brojeva, on ima inmum i supremum. Neka je:
m = inf f (x), M = sup f (x).

x[a,b] x[a,b]
Dokazaemo da funkcija f (x) dostie na [a, b] vrijednosti m i M , to znai da postoje 1 [a, b] i 2 [a, b] takve da je f ( 1 ) = M i f ( 2 ) = m. Pretpostavimo da funkcija f (x) ne dostie M na [a, b]. Onda je za svako x [a, b] ispunjena nejednakost f (x) < M , pa je funkcija M f (x) pozitivna i neprekidna u inter1 pozitivna, neprekidna i ograniena u intervalu valu [a, b]. Zbog toga je i funkcija M f (x) [a, b]. Tada postoji pozitivan broj H takav da je za svako x [a, b] zadovoljena nejednakost 1 1 < H ili f (x) < M , sto znai da je: M f (x) H
sup f (x) M
x[a,b]
1 , H
a to je u suprotnosti sa pretpostavkom da je M = sup f (x).

x[a,b]
208
Dakle, funkcija f (x) dostie svoj supremum na [a, b]. Analogno se dokazuje da funkcija f (x) dostie svoj inmum na [a, b]. Iz izloenog se vidi da su m i M najmanja i najvea vrijednost koju uzima funkcija f (x) u intervalu [a, b], pa ih oznaavamo m = min f (x) i M = max f (x) i nazivamo apsolutni
x[a,b] x[a,b]
minimum i apsolutni maksimum funkcije f (x) u intervalu [a, b]. Ako je funkcija f (x) neprekidna u zatvorenom intervalu [a, b] i ako je f (a).f (b) < 0, onda u intervalu [a, b] postoji bar jedan broj tako da je f () = 0. Sa slike 38 je vidljivo da je f (a) > 0, f (b) < 0. Grak funkcije f (x), koji spaja take A(a, f (a)) i B(b, f (b)), mora prei iz prvog u etvrti kvadrant Dekartove ravni x0y i tako presjei apscisnu osu. Moe se desiti da je presijee samo u jednoj taki (sl. a), ili u vie taaka (sl. b).
Sl. a
Sl. b
U prvom sluaju je f () = 0, a u drugom f (k ) = 0, k = 1, 2, 3. ako vrijednosti funkcija f (a) i f (b) imaju razliite predznake, onda u intervalu [a, b] mora postojati bar jedna realna nula funkcije f (x). a+b Dokaz. Neka je f (a).f (b) < 0. Podijelimo interval [a, b] takom = na pola. Ako 2 je f () = 0, teorema je tana. Ukoliko je f () = 0, jedan od intervala [a, ] ili [, b] takav je da vrijednosti funkcije f (x) na njegovim medama imaju razliite predznake. Taj interval a1 + b1 oznaimo sa [a1 , b1 ].Taka 1 = dijeli interval [a1 , b1 ] popola. Ako je f ( 1 ) = 0, 2 teorema je tana. Ukoliko je f ( 1 ) = 0, jedan od intervala [a1 , 1 ) ili [ 1 , b1 ] je takav da vrijednosti funkcije f (x) na njegovim medama imaju razne predznake. Izdvojimo taj interval i oznaimo ga sa [a2 , b2 ] itd. Ovaj postupak moemo produiti neogranieno, pa, oigledno, dobijamo beskonaan niz suavajuih intervala:
Teorema 3. (Bolcano-Koijeva 1). Ako je f (x) neprekidna u zatvorenom intervalu [a, b] i
[a, b] [a1 , b1 ] [a2 , b2 ] ... [an , bn ] ...

i
n
lim (bn an ) = lim
ba = 0. n 2n
209
Na osnovu teoreme 3 o suavajuim intervalima postoji jedinstvena taka zajednika svim intervalima |ai , bi |, i = 1, 2, ... i lim an = lim bn = . Treba dokazati da je f () = 0. Pretpostavimo suprotno: da je f () = 0. Zbog neprekidnosti funkcije f (x) u taki [a, b], mora postojati okolina ( , + ) u kojoj funkcija f (x) ne mijenja znak. Poto je lim an = lim bn = , moemo n uvijek tako odabrati da interval [an , bn ] bude sadran u intervalu ( , ) za ma koji pozitivni broj . To znai da su f (an ) i f (bn ) istog predznaka, a to je u protivrjenosti sa injenicom da su intervali [an , bn ] tako izabrani da je f (an )f (bn ) < 0. Prema tome, netana je pretpostavka da je f () = 0. Dakle, mora biti f () = 0, gdje je a < < b, tj. se ne moe poklopiti ni sa jednom od meda intervala, jer je f (a).f (b) < 0. Ovim je teorema dokazana. je f (a) < f (b), odnosno f (a) > f (b), onda funkcija f (x) ne moe prei sa vrijednosti f (a) na vrijednost f (b), dok x prolazi kroz sve vrijednosti izmedu a i b, a da ne prode kroz sve vrijednosti izmedu f (a) i f (b). Dokaz. Izmedu f (a) i f (b) uzimamo ma koji broj q , tj. f (a) < q < f (b), odnosno f (a) > q > f (b). Pokaimo da u intervalu [a, b] postoji broj takav da je f () = q , tj. pokazaemo da je q vrijednost funkcije f (x) u jednoj taki intervala [a, b]. Uzmimo da je F (x) = f (x) q . Tada je F (a) = f (a) q < 0 i F (b) = f (b) q > 0, odnosno F (a) = f (a) q > 0 i F (b) = f (b) q < 0. Poto je F (x) neprekidna funkcija u intervalu [a, b], to na osnovu teoreme 3 slijedi da u tom intervalu mora postojati broj takav moemo F () = f () q = 0, tj. f () = q , ime je teorema dokazana. Na osnovu teoreme 4 dokazujemo teoremu 5. u tom intervalu ona prolazi kroz sve vrijednosti koje se nalaze izmedu njene ma koje dvije vrijednosti f (x1 ) i f (x2 ), gdje su x1 i x2 ma koje dvije take koje pripadaju posmatranom intervalu.
n n n n
Teoremu 4. (Bolcano-Koijeva 2). Ako je funkcija f (x) neprekidna u intervalu [a, b] i ako
Teorema 5. Ako je funkcija f (x) neprekidna u otvorenom ili zatvorenom intervalu, onda
Zadaci
1. Ispitati neprekidnost funkcije f (x) =
x3 + 5x2 9x + 1 u intervalu [2, 2]. x2 9 x2 , za x < 2 odrediti intervale neprekidnosti i x + 1, za x 2. x2 + 1, za x 1 za x < 1, x = 2
2. Ako je funkcija zadata u obliku f (x) = take prekida date funkcije.
3. Odrediti take i vrstu prekida funkcije f (x) =
1 x+2 ,
210
6.7. Neprekidnost sloene i inverzne funkcije

Teorema 1. Neka je na intervalu [a, b] zadata funkcija u = (x) sa vrijednostima u intervalu
[c, d] i neka je na [c, d] zadata funkcija y = f (u). Tada, ako je (x) neprekidna u taki x0 , a f (u) neprekidna u taki u0 , pri emu je u = (x0 ), onda je i sloena funkcija y = f ((x)) neprekidna u taki x0 , tj. lim f ((x)) = f ((x0 )).
xx0
Dokaz. Na osnovu denicije neprekidnosti funkcije u taki x0 u intervalu [a, b] postoji niz taaka x1 , x2 , ..., xn , ... koji konvergira prema taki x0 . Uzmimo da je un = (xn ). Tada, na osnovu neprekidnosti funkcije u = (x) u taki x0 , je lim un = lim (x0 ) = (x0 ) = u0 ,
tj. niz taaka u1 , u2 , ..., un , ... iz [c, d] konvergira prema taki u0 . Zbog neprekidnosti funkcije f (u) u taki u0 je lim f (un ) = f (u0 ), tj. lim f ((xn )) = f ((x0 )), ime je dokazana neprekidnost funkcije y = f ((x)) u taki x0 .
n n n n
Teorema 2. (O graninom prelazu pod znakom neprekidne funkcije) Ako je lim (x) = u0
i ako je funkcija y = f (u) neprekidna za u = u0 , onda sloena funkcija y = f ((x)) ima graninu vrijednost f (u0 ) kada x x0 . Dakle, ako je f (u) neprekidna u odgovarajuoj taki, onda je lim f ((x)) = f ( lim (x)). Ova teorema se dokazuje slino prethodnoj. Ovdje treba utvrditi da li je funkcija y = f ((x)) denisana u okolini take x0 , osim, moda, u samoj taki x0 . Kako je lim ((x) =
xx0 xx0 xx0
u0 , to postoji okolina take x0 takva da se za sve x = x0 iz te okoline vrijednosti funkcije (x) razlikuje od u0 toliko malo da ostaju u onoj okolini take u0 u kojoj je funkcija f (u) denisana.
Funkcija y = cos3 (x2 + 5x + 8) sloena je funkcija i moemo je prikazati kao y = u3 , u = cos z , z = x2 + 5x + 8. Funkcija z = x2 + 5x + 8 denisana je i neprekidna za sve vrijednosti x, a funkcija u = cos z denisana je i neprekidna za svaku vrijednost z . Na osnovu teoreme o neprekidnosti sloene funkcije slijedi da je funkcija cos(x2 + 5x + 8) denisana i neprekidna za svaku vrijednost x. Funkcija y = z 3 denisana je i neprekidna za svaku vrijednost u, pa na osnovu navedene teoreme funkcija y = cos3 (x2 + 5x + 8) jeste, takode, denisana i neprekidna za sve vrijednosti x u intervalu (, +) .
xx0
Primjer 1. Dokazati neprekidnost funkcije y = cos3 (x2 + 5x + 8).
Teorema 3. Ako je funkcija f (x) neprekidna i monotono rastua (opadajua) u bilo kakvom
intervalu (a, b) sa vrijednostima u intervalu (c, d), onda u (c, d) postoji inverzna funkcija x = f 1 (y) funkcije f (x) koja je neprekidna i monotono rastua (opadajua) u intervalu (c, d) Dokaz : Neka je funkcija f (x) neprekidna i monotono rastua u intervalu (a, b). Prema Bolcano-Koijevoj teoremi, odgovarajue vrijednosti funkcije f (x) obrazuju interval (c, d),
211
zatvoren ili otvoren tako da svakom broju y0 (c, d) odgovara bar jedan broj x0 (a, b) takav da je f (x0 ) = y0 . Zbog monotonosti funkcije f (x) u (a, b), broj x0 je jedinstven. Dodijelimo broju y0 broj x0 . Na ovaj nain, ako svakom broju y (c, d) dodijelimo jedan odredeni broj x (a, b), dobiemo funkciju x = f 1 (y) denisanu u intervalu (c, d) i inverznu prema funkciji y = f (x). Funkcija f 1 (y1 ) monotono je rastua u intervalu (c, d), jer ako je y1 < y2 i, x1 = f 1 (y1 ), x2 = f 1 (y2 ) tada mora biti x1 < x2 . Ako bi bilo x1 x2 , onda, zbog monotonosti funkcije, je f (x1 ) f (x2 ), ili y1 y2 , to je suprotno pretpostavci da je y1 < y2 . Dakle, iz nejednakosti y1 < y2 slijedi da je x1 < x2 ili f 1 (y1 ) < f 1 (y2 ), tj. funkcija 1 f (y) monotono je rastua. Funkcija f 1 (y) neprekidna je u intervalu (c, d), jer je u tom intervalu monotono rastua, a njene odgovarajue vrijednosti obrazuju interval (a.b). Analogno se dokazuje teorema u sluaju da je funkcija f (x) monotono opadajua.
Zadaci
Smatrajui date funkcije sloenim odrediti njihovu neprekidnost: 1. y = cos(1 sin x), 2. y = cos
[R : neprekidna u (, +)] [R : neprekidna za x = 1]
2 , x1
[R: neprekidna za x=
3. y = ctgn 2x.
k , k = 0, 1; 2; ,...] 2
4. Odrediti funkciju y = (x) inverznu funkciju y = x2 + 4. 5. Odrediti inverznu funkciju za funkciju y = cija poklapa sa datom funkcijom.
ax + b (ac = bd), u kom sluaju se inverzna funkcx + d
7. Elementarne funkcije i njihove osobine

7.1. Stepena funkcija
Funkciju oblika y = x , u kojoj je realan broj, nazivamo stepenom funkcjom. U zavisnosti od vrijednosti , razlikovaemo vie sluajeva. 1. Neka je = n (n-prirodan broj). U ovom sluaju funkcija y = xn je denisana za svako x i spada u klasu cijelih racionalnih funkcija. Kao takva, ova funkcija je neprekidna za svako x. Kada x , onda x2k +. Ako x +, onda x2k+1 +, a kada x onda x2k+1 . Funkcija je parna za n = 2k (k = 1, 2, ...), a neparna ako je n = 2k + 1) (k = 1, 2, ...). Funkcija y = xn strogo je rastua funkcija i u intervalu [0, +), to se moe jednostavno provjeriti. Na osnovu teoreme o inverznim funkcijama, slijedi da je njena inverzna funkcija y = n x u intervalu [0, +) neprekidna i strogo rastua. Ako n uzima razliite vrijednosti, dobiemo razliite krive (sl.35).
1 2. Za = n < 0 (n-cijeli negativni broj) y = xn = n pa je y specijalna razlomx ljena racionalna funkcija. Kao kolinik dviju svuda denisanih i neprekidnih funkcija ona je denisana i neprekidna za svako x, osim za x = 0.
212
Sl. 35
Elementarne funkcije i njihove osobine
213
Parna je ako je n = 2k (k = 1, 2, ...) a neparna ako je n = 2k + 1. Kada x 0, onda x , a kada x , x2k 0. Ako x +0, onda x(2k+1) +, a kada x 0, onda x(2k+1) . Kada x +, onda x(2k+1) 0 zdesna, a kada x , onda x(2k+1) 0 slijeva. Za razliite vrijednosti n imamo razliite krive (sl.36).
2k
Sl. 36
3. Neka je =
1 1 , tj. y = x n n
Ova funkcija je inverzna funkcija y = xn . Denisana je u intervalu (0, ) ako je n-parno, a za n-neparno u intervalu (, +). 1 Grak funkcije y = x n simetrian je sa grakom funkcije y = xn u odnosu na pravu y = x 1 (sl.36). Funkcija y = x n dvoznana je za n -paran broj. Monotona je i neprekidna u oblasti 1 1 denisanosti. Kada x +, onda x 2k . Kada x +, onda x 2k+1 . 4. Za =
1 1 funkcija y = x n inverzna je funkciji y = xn . n
Denisana je u intervalu (0, ) ako je n -paran broj, a u intervalima (, 0) i (0, +) ako je n -neparan broj. Dvoznana je u sluaju da je n -paran broj. Grak joj je simetrian sa grakom funkcije y = xn u odnosu na pravu y = x pa se lako dobija na osnovu graka prikazanih na slici 36. m m 5. Neka je = , gdje su m i n uzajamno prosti prirodni brojevi. Funkcija y = x n = n n xm specijalna je iracionalna funkcija koja je denisana za svako pozitivno x, tj. u intervalu (, +.) ukoliko je n -neparan broj. Ako je n-paran a m -neparan broj, funkcija je denisana u intervalu [0, +). Funkciju m 1 y = x n moemo smatrati sloenom funkcijom sastavljenom od funkcija y = um i u = x n . Poto su ovakve funkcije neprekidne za sve vrijednosti x za koje su denisane, to, prema teoremi o neprekidnosti sloene funkcije, neprekidna je i funkcija m y = x n svuda gdje je denisana. Da bismo nacrtali grak ovakvih funkcija, konstatujmo da je funkcija y = n xm neparna za n, m neparne, a parna ukoliko je n neparan, a m paran broj. U sluaju da je n paran, a m
214
neparan broj, funkcija je denisana samo za x 0 a njen grak se nalazi u prvom kvadrantu (sl.37). m m Ponaanje graka funkcije zavisi i od toga da li je > 1 ili < 1. n n
Sl. 37
Ako je m -paran broj, onda x n + kada x , a ako je m -neparan broj, a m m n paran, onda je x n . Ukoliko je n neparan broj, onda x n kada x . m n Funkcija x n je inverzna funkciji y = x m , pa se moe lako ispitati kada je ispitana funkcija m y = xn. 6. Neka je =
m
m 1 m . Tada funkcija ima oblik y = x n = m . n n x

m m n
Ovu funkciju ispitujemo na osnovu funkcije y = x n . Opti oblik graka funkcije y = x dat je na slici 38.
Sl. 38
7. - iracionalan broj. U tom sluaju funkcija y = x denisana je za svako x > 0. za x = 0 y = x ima smisla samo za > 0 i u tom sluaju je y = 0. Funkcija je neprekidna za sve vrijednosti nezavisno promjenljive x za koje je denisana. Rezimirajui sve to je reeno, moemo zakljuiti da je stepena funkcija y = x neprekidna za sve vrijednosti nezavisno promjenljive x za koje je denisana. Funkcija y = x raste za > 0, opada za < 0, a za = 0 funkcija je konstantna (y = 1).
215
7.2. Eksponencijalna funkcija

Funkcija oblika y = ax eksponencijalna je funkcija. U realnom podruju ona je denisana samo ako je > 0. Promjenljiva x moe uzimati sve vrijednosti, a y tada uzima samo pozitivne vrijednosti, jer je zbog a > 0 ax > 0 za svako x. Ovo istovremeno znai da funkcija y = ax nema nula. Kako je za a > 1 i x2 > x1 , ax2 > ax1 (ax2 < ax1 , za 0 < a < 1), to je funkcija y = ax monotono rastua (opadajua) za x ( + ) (sl.39). Ako x +, onda je ax +, a ako x , onda ax 0, za a > 1 . Ako je 0 < a < 1, onda ax 0 kada x +, a ax + kada x . Funkcija x ax jeste jedno preslikavanje intervala (, +) na interval (0, +).
Sl. 39
Neprekidnost funkcije y = ax , a > 0 nije teko dokazati. Uzmimo sluaj da je a > 1. Dokazaemo, prvo, da je funkcija ax neprekidna u taki 0. Poto je a0 = 1, treba dokazati da e za proizvoljni niz taaka an koji tei nuli biti an = 1. Zbog lim n = 0 imamo da za svako > 0 postoji n0 N takvo da je za svaki prirodni broj n, n > n0 ispunjeno 1 1 1 za sve n > n0 , pa |n 0| = |n | < . Onda je za = , k N, < n < k k k 1 1 1 1 je a k < an < a k za sve n > n0 . Poto je lim a k = 1, onda je lim a k = 1, pa je
n
lim an = 1. Kako je n proizvoljan nula niz, moemo zakljuiti da je lim ax = 1. n x0 Neka je x0 proizvoljan realan broj. Ako x x0 , onda se moe pisati x = x0 + h, gdje h 0. Tada je, kada x x0 , ax = ax0 +h = ax0 ah , h 0, pa je lim ax = lim (ax0 ah ) = a
x0
lim a = a
h0
x0
1 = a , ime je dokazana neprekidnost funkcije a u proizvoljnoj taki

x0
xx0 x
xx0
x0 . Analogno se dokazuje neprekidnost u sluaju da je 0 < a < 1. Kako je za a = 1 funkcija y = 1x = 1 konstantna, a njena svojstva su nam poznata to emo u daljem radu pretpostavljati da je a = 1
7.3. Logaritamska funkcija

Funkcija y = loga x, a > 0, a = 1 denisana je za svako x > 0. Poto je njena inverzna funkcija x = ay strogo monotona i neprekidna, to je i funkcija y = loga x neprekidna u svom denicionom podruju. Ona je monotono rastua u intervalu (0, +) ako je a > 1 i
216
loga x kada x +0, a loga x + kada x +. Za x = 1, y = 0. (sl. 40). Ako je x (0, 1), onda je loga x < 0, a ako je x (1, +), onda je loga x > 0. Ako je 0 < a < 1, onda je funkcija y = loga x monotono opadajua u intervalu (0, +) i loga x + kada x +0 a loga x ako x +. Kada je x (0, 1) onda je loga x > 0, a za x (1, +) je loga x < 0. Dakle, kaemo da je funkcija x loga x preslikavanje intervala (0, +) na interval (, +).
Sl. 40
U analizi i njenim primjenama poseban znaaj ima eksponencijalna funkcija y = ex gdje x 1 kada x , tj. je e, kao to je ranije pokazano, granina vrijednost funkcije 1 + x x 1 e = lim 1 + x x
Sl. 41
1 1 denisna je za svako x, osim za x = 0 i za 1 + 0, tj. x x 1 x 0. Priblian grak ove funkcije je prikazan na slici 41. Inverzna funkcija funkcije y = ex jeste logaritamska funkcija sa osnovom e (sl.42) za koju se upotrebljava simbol y = ln x. Kako se svaki realni pozitivni broj x moe napisati u obliku x = aloga x (a > 0, a = 1) ili x = eln x , to je aloga x = eln x . Logaritmovanjem ove jednakosti, za osnovu a i za osnovu e, dobijamo vezu izmedu logaritama broja x, za osnovu a i prirodnog logaritma od x : loga x = loga e ln x, odnosno ln x = loga x ln a, te je ln a loga e = 1.
Funkcija y =
1+
217
Sl. 42
1 Broj loga e = - nazivamo modulom prelaza logaritma sa osnovom a na logaritam sa ln a osnovom e.
7.4. Trigonometrijske funkcije

Poznato je kako se deniu trigonometrijske funkcije y = sin x, y = cos x, y = tg x i y = ctg x. Funkcije y = sin x i y = cos x prikazane su na slici 43. Funkcije y = sin x i y = cos x su: 1. denisane za svako x ( + ); 2. periodine sa periodom 2 , tj. 0, 1, 2, ...);
sin(x + 2k) = sin x, cos(x + 2k) = cos x(k =
Sl. 43
3. ograniene, tj. 1 sin x 1, 1 cos x 1; 4. funkcije su neprekidne za sve vrijednosti argumenta: To smo dokazali u primjerima neprekidnih funkcija (6.3), 5. nule funkcije y = sin x su x = k , a funkcije y = cos x su x = (2k + 1)
0, 1, 2, ...);
(k = 2
6. funkcija y = sin x je neparna (sin(x) = sin x), a funkcija y = cos x je parna (cos(x) = cos x) funkcija.
218
Funkcije y = tg x i y = ctg x predstavljene su na slici 44. sin x denisana je i neprekidna za sve one vrijednosti x za koje je Funkcija y = tg x = cos x 3 cos = 0. Dakle, nije denisana za vrijednosti x = , x = , ...,tj. za x = (2k + 1) 2 2 2 (k = 0, 1, 2, ...). Take x = (2k + 1) jesu take prekida funkcije,tj. |tg x| + kada 2 x (2k + 1) . 2
Sl. 44
cos x Funkcija y = ctg x = denisana je i neprekidna za sve one vrijednosti x za koje sin x je sin = 0. Znai, funkcija nije denisana za vrijednosti x = 0, , 2 ,..., tj. za x = k(k = 0, 1, 2, ...). Kada x k , |ctg x| +. Obje funkcije su periodine sa osnovnim periodom , tj. tg(x + k) = tg x, ctg(x + k) = ctg x (k = 0, 1, 2, ...). Obje funkcije su u svojoj oblasti denisanosti neograniene i neparne. Funkcija y = tg x je monotono rastua, a funkcija y = ctg x monotono opadajua u svakom intervalu u kome su denisane. Brojevi k jesu nule funkcije y = tg x, a brojevi (2k + 1) su nule funkcije y = ctg x 2 (k = 0, 1, 2, ...).
7.5. Inverzne trigonometrijske funkcije (ciklometrijske funkcije)

7.5.1.
y = arcsin x
Neka je data funkcija y = sin x za koju treba odrediti inverznu funkciju. Uoimo jedan interval u kome je data funkcija strogo rastua, na primjer, x . Odredimo 2 2 inverznu funkciju za y = sin x, x . 2 2
219
Izraz y = sin x ima sljedee znaenje: y je sinus ugla (luka) x, ili, to je isto, x je onaj ugao (luk) iji je sinus y . Ovaj posljednji iskaz moemo izraziti simbolino: x = arcsin y (itati - arkus sinus). Kada x i y uzajamno promijene uloge, dobijamo inverznu funkciju y = arcsin x funkcije y = sin x, Ova funkcija je denisana u intervalu [1, 1] na sljedei nain: arcsin x je ugao y sadran u intervalu y koji zadovoljava uslov x = sin y . Lako se vidi da postoji samo 2 2 jedan ugao y koji zadovoljava oba navedena uslova. Ovako denisana funkcija y = arcsin x inverzna je funkcija funkcije x = sin y za 2 y . Dakle, y , (y = arcsin x x = sin y), D(y) = [1, 1]. 2 2 2 Kako je u intenrvalu y funkcija x = sin y strogo rastua i neprekidna, to je 2 2 funkcija y = arcsin x strogo rastua i neprekidna (sl. 45).
Sl. 45
Ako bismo za svaki monotoni dio sinusne funkcije na prethodni nain odredili odgovarajuu inverznu funkciju, dobili bismo beskonano mnogo jednoznanih funkcija koje skupa obrazuju funkciju koju obiljeavamo y = Arcsin x. Funkcija y = arcsin x naziva se glavna vrijednost, ili glavna grana funkcije y = Arcsin x. Lako je zapaziti da je
Arcsin x = (1)k arcsin(x + 2k)(k = 0, 1, 2, ...), x [1, 1] .
7.5.2.
y = arccos x
Slino prethodnoj, i ova je funkcija denisana za 1 x 1 na sljedei nain: arccos x je ugao y koji zadovoljava nejednakost 0 y i x = cos y . Ovako denisana funkcija y = arccos x inverzna je funkciji x = cos y , uz pretpostavku da je 0 y . Dakle, (y [0, ] y = arccos x x = cos y), D(y) = [1, 1]. Poto je u [0, ] funkcija x = cos y neprekidna i strogo opadajua, to je i funkcija y = arccos x neprekidna i strogo opadajua
220
(sl. 46) y = arccos x glavna je grana skupa inverznih funkcija y = Arccos x ije vrijednosti moemo izraunati na osnovu formule
Arccos x = arccos x + 2k(k = 0, 1, 2, ...), x [1, 1]
Sl. 46
7.5.3.
y = arctg x
Ova funkcija denisana je za sve vrijednosti x (, +); arctg x je ugao y koji zadovo ljava nejednakost < y < i jednakost tg y = x. 2 2 Ovako denisana funkcija y = arctg x je inverzna funkciji x = tg y , uz pretpostavku da je < y < . 2 2 Dakle, (y , (y = arctg x x = tg y) , D(y) = R,codom(y) = ( , ). 2 2 2 2 U intervalu , funkcija x = tg y strogo je rastua i neprekidna pa je i funkcija 2 2 y = arctg x strogo rastua i neprekidna. Na slici 47 nacrtan je grak glavne grane y = arctg x funkcije y = Arctg x, gdje je Arctg x = arctg x + k(k = 0, 1, 2, ...), x (, +).
Sl. 47
221
7.5.4.
y = arcctg x
Slino prethodnoj, i ova funkcija je denisana za sve vrijednosti x na sljedei nain: arcctg x je ugao y koji zadovoljava nejednakost 0 < y < i jednakost x = ctg y . Ovako denisana funkcija y = arcctg x inverzna je funkciji x = ctg y za 0 < y < . Dakle, (y (0, ) (y = arcctg x x ctg y), D(y) = R, codom(y) = (0, ).U intervalu (0, ) funkcija x = ctg y strogo je opadajua i neprekidna pa je i funkcija y = arcctg x strogo opadajua i neprekidna (sl.48). Za sve grane inverzna funkcija je y = Arcctg x, a y = arcctg x glavna je grana i Arcctg x = arcctg x + k(k = 0, 1, 2, ...), x (, +). Inverzne funkcije trigonometrijskih funkcija nazivamo ciklometrijskim funkcijama. One su transcendentne funkcije.
Sl. 48
Denicije i raunske operacije za stepenu, eksponencijalnu i logaritamsku funkciju, trigonometrijske i ciklometrijske funkcije uvode se jo u elementarnoj matematici. Gornje funkcije nazivamo osnovnim elementarnim funkcijama. Funkcije dobijene iz osnovnih elementarnih funkcija pomou konanog broja algebarskih operacija nazivamo elementarnim funkcijama. Elementarne funkcije na svom domenu su neprekidne.
8. Izvod funkcije
8.1. Pojam izvoda
Podimo od problema brzine kretanja neke materijalne take M . Neka materijalna taka M ima pravolinijsko neravnomjerno kretanje (sl.49).
Sl. 49
Pretpostavimo da je vrijeme t0 predeni put s0 , a za vrijeme t -preden je put s. Tada e u vremenskom intervalu t = t t0 , taka M prei dio puta S = s s0 . Dakle, u vremenu t predeni put iznosi s. s Kolinik nazivamo srednjom brzinom kretanja (Vs ) na putu s, ili u vremenu od t momenta t0 do momenta t = t0 + t. s Graninu vrijednost kolinika , kada t 0, nazivamo brzinom (v) kretanja take M t u momentu t0 , ili trenutnom brzinom:
v = lim
t0 t
Ako je kretanje ravnomjerno, tada je v = vs . Zavisnost predenog puta s od vremena t moe se izraziti funkcijom s = f (t). U momentu t0 taka M se nalazi na udaljenosti s0 = f (t0 ), a u momentu t = t0 + t na udaljenosti s0 + s = f (t0 + t) od polazne take 0. Srednja brzina (vs ) u vremenu t0 do t je: f (t) f (t0 ) s f (t0 + t) f (t0 ) = = . vs = t t t0 t Brzinu (v) take M u momentu t0 deniemo kao graninu vrijednost srednje brzine u vremenskom intervalu [t0 , t0 + t] kad t 0:
v(t0 ) = lim
f (t) f (t0 ) s f (t0 + t) f (t0 ) = lim = lim = f (t0 ). tt0 t0 t t0 t t t0

222
Izvod funkcije
223
Graninu vrijednost srednje brzine u momentu t0 oznaili smo sa f (t0 ) i nazivamo je izvodom ili derivacijom. Uopte, trenutna brzina kretanja jednaka je izvodu duine puta kao funkcije vremena po vremenu t, tj. v(t) = f (t). Sada emo, bez obzira na konkretno znaenje funkcije, denisati pojam izvoda, tj. pojam brzine mijenjanja funkcije, zavisno od promjene njenog argumenta. Neka je funkcija y = f (x) denisana u nekoj okolini take x0 . Uzmimo taku x iz te okoline i neka je x = x0 . Razlika x x0 = x0 prirataj je nezavisno promjenljive x kome odgovara prirataj funkcije y , y0 = f (x) f (x0 ) = f (x0 + x0 ) f (x0 ). Prirataj y0 veliina je za koju se promijenila vrijednost funkcije y = f (x) pri promjeni vrijednosti y0 nam pokazuje prirataj vrijednosti funkcije y argumenta od x0 do x0 + x. Kolinik x0 raunat na jedinicu prirataja argumenta x u intervalu [x0 , x0 + x]. Ovaj kolinik nazivamo usponom (padom) funkcije u taki x, zavisno da li je pozitivan ili negativan. y0 Ako postoji granina vrijednost kolinika kada x0 0 ona je (u optem sluaju) x0 dy i nazivamo prvim izvodom funkcije y = f (x) funkcija od x. Obiljeavamo je y ili f (x0 ), ili dx po argumentu x (ili izvod funkcije y = f (x) u taki x0 ). Simboliki piemo:
y0 f (x0 + x0 ) f (x0 ) dy df (x) = lim = f (x0 ) = y = = . x0 0 x0 x0 x0 dx dx lim

Za funkciju y = f (x), koja ima konaan izvod f (x) u taki x0 , kaemo da je diferencijabilna u toj taki. Radi kratkoe pisanja prirataj argumenta najee se oznaava sa h (x = h), pa je
f (x0 ) = lim
f (x0 + h) f (x0 ) . h0 h
Ako je funkcija f (x) diferencijabilna u svakoj taki intervala (a, b), tada kaemo da je diferencijabilna u intervalu (a, b). Svakoj vrijednosti x (a, b) odgovara jedan realan konaan f (x + x) f (x) broj f (x) denisan sa f (x) = lim . x0 x Funkciju y = f (x), kojom se skup taaka x (a, b) preslikava u skup vrijednosti odgovarajuih izvoda f (x) nazivamo izvodnom funkcijom funkcije y = f (x).Operacija odredivanja izvodne funkcije f (x) funkcije y = f (x) naziva se diferenciranjem. Funkcija ne mora imati izvod u svakoj taki D (f ), pa funkcije y = f (x) i y = f (x) ne moraju imati uvijek iste oblasti denisanosti: Ako za svako x D(f ) funkcija f (x) ima izvod, tada kaemo da je svuda diferencijabilna.
Primjer 1. Odredimo izvod funkcije f (x) = x2 .
224 Kako je
f (x) =
f (x + x) f (x) (x + x)2 (x)2 = lim = x0 x0 x x x2 + 2xx + (x)2 x2 = lim = lim (2x + x) = 2x, x0 x0 x lim
to je izvodna funkcija funkcije f (x) = x2 funkcija f (x) = 2x.Funkcija f (x) = x2 je svuda diferencijabilna, jer za svako x D(f ) = (, +) postoji f (x) = 2x. Primjer 2. Pokazati da je funkcija f (x) = x diferencijabilna u intervalu (0, +) i da je 1 ( x) = za x (0, ). 2 x Neka je x0 > 0 i x > 0. Tada je
f (x) f (x0 ) =
tj.
x0 =
x0 x + x0 x x0 = x + x0 x + x0
y =
Poto je
x0
x . x0 + x + x0
to je
lim
x0 + x =
x0
f (x0 ) =
x0 x
lim
x 1 = . 2 x x0 + x + x0
To znai da je funkcija f (x) = 1 je ( x) = . 2 x toj taki.
x diferencijabilna u svakoj taki intervala (0, +) i da
Teorema 1. Ako je funkcija y = f (x) diferencijabilna u taki x0 , tada je ona neprekidna u

Dokaz. Kako je za svako x = x0 iz oblasti denisanosti funkcije f (x)
f (x) f (x0 ) =
f (x) f (x0 ) (x x0 ), x x0
to prelaskom na graninu vrijednost, kada x x0 , imamo da je

xx0
lim (f (x) f (x0 )) = lim
f (x) f (x0 ) lim (x x0 ) = f (x0 ) 0 = 0, tj. lim f (x) = f (x0 ), xx0 xx0 x x0 xx0
to znai da je funkcija f (x) neprekidna u taki x0 .
Izvod funkcije
225
Dakle, ako je funkcija diferencijabilna u taki x0 , ona je i neprekidna u toj taki. Obrnuta tvrdnja ne vrijedi, jer ako je funkcija y = f (x) neprekidna u nekoj taki x0 , ona ne mora imati izvod u toj taki.
Primjer 3. Funkcija y =
x2 4 neprekidna je za svako x, ali nije diferencijabilna. 4
Sl. 50
Ispitajmo da li ona ima izvod u taki x = 4. Prvo konstatujemo da je y =
x2 x2 x2 4 ili |x| 4, tj. 4 x 4, i da je y = 4 ako je 4 0. tj. |x| 4, odnosno 4 4 4 x 4 ili x 4 zato, ako se x mijenja od 4 do 4 + x, treba razlikovati dva sluaja, tj. kada je x > 0 ili < 0. 1 1 Ako je x > 0, tada je f (4) = 0, f (4 + x) = (4 + x)2 4 = 2x + (x)2 . 4 4 y 1 y 1 y = 2x + (x)2 , a = 2 + xi lim = 2. x0 x 4 x 4
x2 + 4 ako je 4
1 1 Ako je x < 0, tada je f (4) = 0, f (4 + x) = (4 + x)2 + 4 = 2x (x)2 . a 4 4 y 1 y = 2 x i lim = 2. x0 x x 4 y ,za x = 4, ima dvije granine vrijednosti: jednu zdesna +2 i tednu Dakle, vidimo da x slijeva 2. Kako su te granine vrijednosti razliite, ne moemo govoriti o diferencijabilnosti funkcije u taki x = 4 iako je funkcija neprekidna za x = 4. Data funkcija nije diferencijabilna ni za x = 4. x2 Zbog apsolutnih vrijednosti, tj. y = 4 , treba razmatrati samo one grane obiju 4 krivih koje su iznad ose x. y kada x 0, onda govorimo o beskonanom izvodu funkcije y = f (x) Ako je x u taki x0 .
226
y +, kada x 0, onda kaemo da funkcija y = f (x) u taki x0 ima + Ako x izvod. y Ukoliko je , kada x 0, onda je izvod f (x0 ) funkcije f (x) u taki x x0 . U taki x0 u kojoj je f (x0 ) = +() funkcija nije diferencijabilna.
8.2. Geometrijska interpretacija izvoda

Posmatrajmo grak funkcije f (x) koja ima izvod u taki x0 , to znai da postoji konaan limes. f (x0 + x) f (x0 ) = f (x0 ). lim x0 x y Uoiemo da je kolinik jednak tangensu ugla koji zaklapa sjeica koja prolazi x f (x0 + x) f (x0 ) takama A i B sa x-osom, tj. tg = (sl.51). x
Sl. 51
Pretpostavimo da se taka B kree prema taki A po krivoj y = f (x). Tada x 0, prava s tei pravoj t, a ugao uglu koji obrazuje prava koja prolazi takom A(x0 , f (X0 )) sa pozitivnim smjerom x-ose. Prava t je granini poloaj sekante s kada se taka B poklopi sa takom A i nazivamo je tangentom graka funkcije y = f (x) u taki A ili tangentom funkcije. Koecijent pravca tangente t jeste tg i
tg = lim tg = lim
x0
x0
f (x0 + x) f (x0 ) = f (x0 ). x
Dakle, izvod funkcije y = f (x) u taki x0 jednak je koecijentu pravca tangente povuene na odgovarajuu krivu u taki (x0 f (x0 )).
Izvod funkcije
227
Ako je funkcija f (x) diferencijabilna u taki x = x0 , tada jednaina tangente u taki 1 M (x0 , f (x0 )) glasi y f (x0 ) = f (x0 )(x x0 ), a normale y f (x0 ) = (x x0 ). f (x0 )
Primjer: Odrediti tangentu krive y = x2 u taki M (2, 4) (sl.52)

t : y y0 = f (x0 ) (x x0 ) , y = 2x.
Sl. 52
Jednaina traene tangente glasi y 4 = 2 2 (x 2) ,
y = 4x 4
a jednaina normale n : y y0 =
1 (x x0 ) , pa je f (x0 ) 1 n : y 4 = (x 2) 4 1 9 y = x+ 4 2
8.3. Lijevi i desni izvod funkcije f (x) u taki x0

Analogno pojmu lijeve i desne granine vrijednosti i neprekidnosti funkcije slijeva i zdesna, moemo denisati lijevi, odnosno desni izvod funkcije y = f (x) po x u taki x0 . Neka je funkcija f (x) denisana u intervalu (a, b) i neka je x0 (a, b) i x0 + x (a, b). y kad x + 0 (x 0), ona se naziva Ako postoji granina vrijednost kolinika x desnim (lijevim) izvodom funkcije f (x) u taki x0 . Piemo:
y y = f+ (x0 ), odnosno lim = f (x0 ). x+0 x x0 x lim

Neka je f+ (x0 ) = f (x0 ). Geometrijski, ovi izvodi su predstavljeni na slici 53.
228
Sl. 53
Oigledno, funkcija f (x) neprekidna je u taki x0 i lim
y x0 x
= tg 1 , a lim
x+0 x
= tg 2 .
U ovom sluaju, gdje je f (x0 ) = f+ (x0 ), kaemo da funkcija f (x) nema izvod f (x0 ), tj. funkcija nije diferencijabilna u taki x0 . Postojanje i jednakost lijevog i desnog izvoda u taki x0 je potreban i dovoljan uslov za diferencijabilnost funkcije, to se iskazuje teoremom:
Teorema 1. Funkcija y = f (x) diferencijabilna je u taki x0 ako i samo ako je

f+ (x0 ) = f (x0 ) = f (x0 ) .
Ako kaemo da je funkcija f (x) diferencijabilna u [a, b] onda se misli da postoji izvod f+ (a), f _(b) i f (x0 ), x0 [a, b].
Primjer 3. Ispitati da li je funkcija y = |x| diferencijabilna.

Posmatrajmo funkciju f (x) = |x| (sl. 54)
Sl. 54
Ova funkcija je neprekidna u taki x = 0, jer je lim f (x0 ) = 0. Izvod ove funkcije u taki x0 0 ne postoji jer je
f (x) f (x0 ) |x| |x| (x) |x| x = , pa je lim = lim = 1 i lim = lim = 1. x0 x x0 x x+0 x x+0 x x x0 x
Znai, lim
f (x) f (0) ne postoji. x0 x0
Izvod funkcije
229
Dakle, funkcija je neprekidna u intervalu (, +), ima i lijevi i desni izvod u taki x = 0, oni su medusobno razliiti, pa funkcija nije diferencijabilna u taki x = 0. Ako je za funkciju y = f (x) izvod u taki x0 jednak nuli, tj. f (x0 ) = 0, onda je tangenta pararelna x-osi, a ako je izvod beskonaan, tada je tangenta paralelna y -osi (sl.55). Ako f _(x0 ) = , f+ (x0 ) = + ili ako je f+ (x0 ) = i f _(x0 ) = +, onda je taka (x0 , f (x0 )) povratna taka grafa funkcije (sl. 56 a,b).
Sl. 55
Sl. 56
Zadaci
1. Ako pjeak prede put od 30km za 6 sati i 30 minuta, koliko je srednja brzina kojom se kretao 12 pjeak? Predstaviti njegov put kao funkciju vremena. R: 76 m/ min 13 2. Ako se x primijeni za 10, da li se onda funkcija: a) log x, b) 10x bre mijenja kada je poetna R: log x se bre mijenja za x = 5, nego za x = 100; vrijednost x jednaka 5 ili 100? 10x bre se mijenja za x = 100, nego za x = 5 3. Pokazati da funkcija y = x + |x| nije diferencijalna u taki x = 0. 4. Odrediti, na osnovu denicije, izvod funkcije y = 2x2 + 5x + 6 u taki x0 .
[R: (4x0 + 5)]
8.4. Izraunavanje izvoda elementarnih funkcija

8.4.1. Osnovne teoreme
1. Izvod konstantne funkcije y = f (x) = C , C -const. Izvod konstantne funkcije jednak je nuli. Ova je tvrdnja oigledna, jer za svako x i x je f (x + x) = C i y = f (x + x) y y f (x) = 0 tako da je za svako x = 0, = 0 i lim = 0, tj. y = f (x) = 0. x0 x x 2. Funkcija y = x (n-prirodan broj) ima izvod y = nxn1 . (Ova formula je tana za svako x ukoliko je n > 1, a u sluaju da je n = 1 za svako x=0. Za n = 1 i x = 0 izraz nxn1 nema smisla).
230
Dokaz. Prema deniciji izvoda funkcije f (x) je:
(x + x)n xn = x0 x xn + n xn1 x + n xn2 (x)2 + ... + (x)n xn 1 2 lim = ... = x0 x lim nxn1 + n xn2 x + ... + (x)n1 = nxn1 . 2 f (x) = yx = lim
x0
Ova formula vai za sve realne brojeve to emo kasnije pokazati. 3. Izvod proizvoda konstante i funkcije Ako je y = cf (x), pri emu je c konstanta, a f (x) je diferencijabilna u nekoj taki x, onda je i funkcija cf (x) diferencijabilna u taki x i vai (cf (x)) = cf (x).
Dokaz. Na osnovu denicije izvoda:
y = lim
x0
f (x + x) f (x) cf (x + x) cf (x) = c lim = cf (x). x0 x x
Primjer 1. Nai izvod funkcije y = 5x2 .
Na osnovu pravila za izvod stepene funkcije i navedene teoreme je
y = (5x2 ) = 5 2x = 10x.
4. Izvod zbira, proizvoda i kolinika funkcija.
Teorema 4. Neka su funkcije f (x) i g(x) diferencijabilne u taki x.

Tada su i funkcije f (x) g(x), f (x) g(x) i
x i vai:
a) (f (x) g(x)) = f (x) g (x), b) (f (x) g(x)) = f (x) g(x) + f (x)g (x), c)
f (x) , ako je g(x) = 0, diferencijabilne u taki g(x)
f (x) g(x)
f (x) g(x) g (x) f (x) . [g(x)]2
Dokaz. Dokaz ove teoreme se zasniva na svojstvima graninih vrijednosti i neprekidnosti funkcija f (x) i g(x):
Izvod funkcije
231
a)
(f (x + x) + g(x + x)) (f (x) + g(x)) = x0 x f (x + x) f (x) g(x + x) g(x) lim + = x0 x x f (x + x) f (x) g(x + x) g(x) lim + lim = f (x) + g (x) x0 x0 x x Analogno dokazujemo da je (f (x) g(x)) f (x) g (x); b) (f (x) + g(x)) = lim f (x + x)g(x + x) f (x) g (x) = x0 x f (x + x) f (x) g(x + x) g (x) lim g(x + x) + f (x) = x0 x x f (x + x) f (x) g(x + x) g (x) lim lim g(x + x) + f (x) lim = x0 x0 x0 x x = f (x)g(x) + f (x)g (x). (f (x) g(x)) = lim
Ovdje smo koristili injenicu da je funkcija neprekidna u taki u kojoj ima izvod lim g(x + x) = g(x).
x0
c)
f (x) 1 f (x + x) f (x) = lim = x0 x g(x + x) g(x) g(x) 1 g(x)f (x + x) f (x)g(x + x) = lim x0 g(x)g(x + x) x 1 f (x + x) f (x) g(x + x) g (x) = 2 lim g(x) f (x) = x0 g (x) x x f (x)g(x) f (x)g (x) = . [g(x)]2
Primjer 2. Nai izvod funkcije y =
x2 + 3x + 1 . x+1 Na osnovu pravila za izvod kolinika funkcija je: y = x2 + 3x + 1 (x + 1) (x2 + 3x + 1) (x2 + 3x + 1) (x + 1) = = x+1 (x + 1)2 (x + 1) (2x + 3) (x2 + 3x + 1) 1 x2 + 2x + 2 . = (x + 1)2 (x + 1)2
232
8.4.2.
lzvod inverzne funkcije
Teorema 1. Neka je funkcija y = f (x) neprekidna i strogo monotona na intervalu [a, b] i neka
ima izvod f (x) = 0 u nekoj taki x (a, b). Tada postoji inverzna funkcija x = (y) funkcije 1 f (x) koja ima izvod u odgovarajuoj taki y , gdje je y = f (x), pri emu je (y) = . f (x)
Dokaz. Oznaimo sa y prirataj promjenljive y , a sa x odgovarajui prirataj promjenljive x. Prema teoremi o inverznoj funkciji, iz y = 0 slijedi x = 0, pa je:
(y) = lim
y0 y
y0
1 . y lim x
y0
(1)
Iz neprekidnosti funkcije y = f (x) slijedi neprekidnost inverzne funkcije, tj. lim x = 0, pa vrijedi:
y y = lim = f (x). x0 x y0 x lim (y) = 1 . f (x)
(2)
Iz (1) i (2) dobijamo da je:
Primjer 1. Odrediti izvod funkcije y = x.

f (x) =
Inverzna funkcija funkcije y jeste x = (y) = y 2 , pa je (y) = 2y , a
1 1 1 = = . (y) 2y 2 x
Primjer 2. Koristei se inverznom funkcijom odrediti izvod funkcije y =
x+2 . x+1 x+2 1 2y 2 Kvadriranjem date funkcije dobijamo da je y 2 = , odakle je x = (y) = 2 . x+1 y 1 Prema teoremi o izvodu kolinika je: 2 1 (y 2 1) 1 2y x+2 1 = =2 . (y) = 2 , pa je f (x) = 2 (y) 2y x+1 (y 2 1) (x + 2)
8.4.3.
Izvod sloene funkcije
Teorema 1. Neka je data sloena funkcija y = f ((x)) (u = (x)). Ako funkcija u = (x)
ima izvod u taki x, a funkcija y = f (u) je denisana u intervalu koji sadri (x) i ima izvod u taki u, tada sloena funkcija y = f (((x)) ima izvod u taki x i tada je
yx = yu ux .
Izvod funkcije
233
Dokaz . Neka je x prirataj nezavisno promjenljive x, u odgovarajui prirataj funkcije u, a y odgovarajui prirataj funkcije y . Tada je y = f (u + u) f (u), au = (x + x) (x), pa je:
y y u f (u + u) f (u) (x + x) (x) = = . x u x u x
Prema pretpostavci, funkcije y = f (u) i u = (x) su diferencijabilne pa je:
y = lim
tj.
y f (u + u) f (u) (x + x) (x) = lim lim , x0 x u0 x0 u x
dy = f (u) u (x) ili yx = yu ux ili yx = f ((x)) (x). dx Ovdje smo sa yu oznaili izvod funkcije y po u, a sa ux izvod funkcije u, po x. Ovu teoremu moemo uoptiti za konaan broj funkcija. Ako je y = y(u1 ) u1 = u1 (u2 ), ..., un1 = un1 (un ), un = un (x), tada je y (x) = y (u1 ) u1 (u2 ) u2 (u3 )... un1 (un ) un (x).
Primjer 1. Nai izvod funkcije y = x2 2x. Uzmimo da je u(x) = x2 2x, tada je

y(x) = u(x). Kako je ( u) =
1 , 2 u
to je, na osnovu teoreme o izvodu sloene funkcije,
1 2x 2 x1 y (x) = ( u) u (x) = u (x) = = . 2 u 2 x2 2x x2 2x
8.4.4. Izvod stepene funkcije

Izvod funkcije y = x (a - realan broj) je y = x1 , x = 0 Tanost ove formule je dokazana za n > 1, n - prirodan broj. Posmatrajmo druge sluajeve: 1 1. Za = n cijeli negativni broj, y = xn = n (x = 0). x Na osnovu pravila za odredivanje izvoda kolinika funkcije slijedi da je:
x 0 nxn1 y = = nxn1 = x1 . (xn )2 1 1 2. Za = , r cio broj, y = x r . r r Inverzna funkcija ove funkcije je y = x. Njen izvod je xy = ry r1 . Na osnovu teoreme o izvodu inverzne funkcije, imamo: yx = 1 1 = r1 (y = 0 i x = 0). xy ry
234

Kako je y r1 = x r
1
r1
= x1 r = x( r 1) , to je
1 1
1 1 yx = x r 1 = x1 . r
3. Za =
p p racionalan broj, y = x q . q Ovu funkciju moemo smatrati sloenom funkcijom od funkcija
y = up , u = x q .
Na osnovu teoreme o izvodu sloene funkcije, za x = 0, imamo:
1 1 1 p p1 p p yx = yu ux = pup1 x q 1 = x q x q 1 = x q 1 = x1 . q q q
4. Za iracionalan broj y = x . Ovu funkciju moemo smatrati sloenom funkcijom funkcija y = eu ,u = ln x, pa je yx = yu ux = eu = x1 (x = 0). x 1 Ovdje smo uzeli da je izvod funkcija (ex ) = ex i (ln x) = to emo kasnije dokazati. x Ako je y = [f (x)] ( = 0), gdje je funkcija f (x) diferencijabilna, onda je
yx = [f (x)]1 f (x).
Uzmimo da je u = f (x), pa je y = u . Poto je yx = yu ux , to je yx = u1 f (x), tj.
[f (x) ] = [f (x)]1 f (x). Primjer 1. Nai izvod funkcije y = x3 + 1. 1 3 Ovu funkciju moemo napisati u obliku y = (x + 1) 2 pa je: 1 y = x3 + 1 2 x3 + 1 1 3 x2 = 3x2 = . 2 x3 + 1 2 x3 + 1
8.4.5.
Izvod logaritamske funkcije

1 loga e. x
Neka je y = loga x, gdje je x > 0 i 0 < a = 1. Tada je
y =
Izvod funkcije
235
Ako vrijednosti x dodamo prirataj x, tada je y = loga (x + x) loga x i
y loga (x + x) loga x 1 x = = loga (1 + )= x x x x 1 x x 1 x x loga (1 + ) = loga (1 + ) x . x x x x x x Uzmimo da je = h. Tada h 0 kada x 0 pa je x 1 x x 1 y lim (1 + ) x = lim (1 + h) h = e i lim = loga e, x0 x0 x h0 x x 1 (loga x) = loga e. x 1 1 1 Kako je loga e = , to je (loga x) = , x > 0 i (loga (x)) = , x < 0. ln a x ln a x ln a 1 Uopte, moemo pisati (loga |x|) = , x = 0 , 0 < a = 1. x ln a 1 Ako je osnova logaritma a = e, tj. kada imamo funkciju y = ln x, tada je (ln x) = za x 1 x > 0 i (ln(x)) = za x < 0, pa moemo pisati da je x 1 (ln |x|) = , x = 0. x Ako je y = ln f (x), gdje funkcija f (x) ima izvod po x i f (x) > 0 i ako uzmemo da je f (x) = u, y = ln u, tada, na osnovu pravila za izvod sloene funkcije, je: 1 1 yu = , ux = f (x) , pa je yx = f (x) , tj. u u f (x) f (x) yx = , ili [ln f (x)] = . f (x) f (x)
Izvod funkcije ln f (x) naziva se logaritamskim izvodom funkcije f (x).
8.4.6. lzvod eksponencijalne funkcije

Neka je y = ax , 0 < a = 1. Tada je yx = (ax ) = ax ln a. Naime, inverzna funkcija funkcije y = ax jeste funkcija x = loga y , a njen izvod je: 1 xy = . y ln a Na osnovu teoreme o izvodu inverzne funkcije, 1 yx = = y ln a = ax ln a. xy Funkcija y = ex ima izvod yx = ex , jer je ln e = 1.
236
Ako je y = af (x) , gdje je f (x) funkcija koja ima izvod po x, tada je af (x) = f (x)af (x) ln a. Ako je y = ef (x) , a funkcija f (x) ima izvod po x, onda je ef (x) = ef (x) f (x).
8.4.7.
Izvod trigonometrijskih funkcija

sin x y sin(x + x) sin x x = = x2 cos(x + ), a x x 2 2 sin x y x = lim x2 lim cos(x + ). x0 x x0 x0 2 2 lim
Neka je y = sinx. Onda je y = sin(x + x) sin x, pa je,
Kako je funkcija cos x neprekidna, a lim
sin x = 1, dobijamo da je x
y = cos x, tj.(sin x) = cos x. x0 x Neka je y = sin f (x), gdje funkcija f (x) ima izvod po x. Ako uzmemo da je f (x) = u i y = sin u, onda je, na osnovu teoreme o izvodu sloene funkcije, yx = yu ux = cos u ux = cos u f (x) pa je [sin f (x)] = f (x) cos f (x). lim
Primjer 1. Odrediti izvod funkcije y = sin(2x3 4x2 + 1).

Na osnovu date formule je y = (6x2 8x) cos(2x3 4x2 + 1). Analogno ako je y = cos x, tada je (cos x) = sin x i [cos f (x)] = f (x) sin f (x). Neka je y = tg x. Tada je
sin(x + x) sin x = cos(x + x) cos x sin x sin(x + x) cos x sin x cos(x + x) = i = cos x cos(x + x) cos x cos(x + x) y sin x 1 1 lim = lim lim = , tj. x0 x x0 x x0 cos x cos(x + x) cos2 x 1 2k + 1 (tg(x)) = ,x = (k = 0, 1, 2, ...). 2x cos 2 y = tg(x + x) tg x =
Ako je y = tgf (x), tada je [tgf (x)] = Analogno dokazujemo da je:
f (x) . cos2 f (x)
f (x) sin2 f (x) Primjenom pravila za diferenciranje kolinika funkcija, moemo jednostavno odrediti izvod funkcija tg x i ctg x. (ctg x) = sin12 x , x = k (k = 0, 1, 2, ...) i [ctg f (x)] =
Izvod funkcije
237
8.4.8. Izvod inverznih trigonometrijskih funkcija

Posmatrajmo funkciju y = arc sin x u intervalu (1, 1). Ona je inverzna funkciji x = sin y <y< . U ovom intervalu je xy = cos y = 0. 2 2 Prema teoremi o izvodu inverzne funkcije je:
yx = (arc sin x) =
tj.
1 1 = = xy cos y
1 1 sin2 y
1 , 1 x2
1 (1 < x < 1). 1 x2 Pred korijenom uzimamo pozitivan znak, jer je cos y > 0 u intervalu , . 2 2 Ako je y = arc sin f (x), a funkcija f (x) ima izvod po x, onda je: (arc sin x) = y = [arc sin f (x)] = f (x) 1 f 2 (x) .
Neka je y = arc tg x. Ova funkcija je denisana u intervalu (, +) i inverzna je funkcija funkcije x = tg y , < y < 2 2 1 Poto je xy = = 0 u intervalu , , to je: 2y cos 2 2
yx =
tj.
1 1 1 = cos2 y = = ( < x < +), 2 xy 1 + tg y 1 + x2 (arc tg x) =
1 ( < x < +). 1 + x2 Ako je y = arc tg f (x) i funkcija f (x) ima izvod po x, onda je [arc tg f (x)] =
Analogno dokazujemo da je:
f (x) . 1 + f 2 (x)
1 (1 < x < +1) i 1 x2 f (x) [arc cos f (x)] = , 1 f 2 (x) 1 (arc ctg x) = ( < x < +) i 1 + x2 f (x) [arc ctg f (x)] = . 1 + f 2 (x) (arc cos x) =
238
8.4.9.
Izvod eksponencijalno-stepene funkcije
Neka je y = [f (x)]g(x) , f (x) > 0 i neka funkcije f (x) i g(x) imaju izvod po x. Data funkcija ne pripada sloenim elementarnim funkcijama, pa ne moemo primijeniti pravilo za odredivanje izvoda sloene funkcije. Datu funkciju moemo napisati u obliku eksponencijalne funkcije koja ima izvod pod pretpostavljenim uslovima:
y = [f (x)]g(x) = eln[f (x)]
g(x)
= eg(x) ln f (x) .
Diferenciranjem eg(x)In(f (x)) kao sloene funkcije od x, dobijamo da je
eg(x) ln f (x) = eg(x) ln f (x) [g (x) ln f (x)] f (x) = eg(x) ln f (x) g (x) ln f (x) + g (x) f (x) f (x) = [f (x)]g(x) g (x) ln f (x) + g (x) , f (x) = f (x) . f (x)
tj.
[f (x)]g(x)
= [f (x)]g(x) g (x) ln f (x) + g (x)
Primjeri:
1. Odrediti izvod funkcije y = (sin x)cos x (0 < x < ). Datu funkciju napiimo u obliku y = ecos x ln sin x , pa je
y = (sin x)cos x (cos x) ln sin x + cos x

x
(sin x) sin x
= (sin x)cos x
cos2 x sin x
sin x ln sin x .
2. Odrediti izvod funkcije y = xx , x > 0. Datu funkciju moemo napisati u obliku: y = xv gdje je v = xx . Na svaku od ovih funkcija primijenimo pravilo diferenciranja eksponencijalno-stepene funkcije pa emo dobiti da je za funkciju y = xv = ey ln x , y = v xv v ln x + v (ln x) = xv v ln x + a za funkciju v = xx = ex ln x , v = xx (ln x+1), x x x x x pa je y = xx = xx xx (ln x + 1) ln x + x = xx xx1 [x (ln x + 1) ln x + 1] x x+x1 = xx [x (ln x + 1) ln x + 1] . 3. Izraunati izvod funkcije f (x) =
x arccos x + 2 log2 x + ex x2 +
f (x) = ( 3 x arccos x) + 2 (log2 x) +

(ex ) x2 ex (x2 ) x4 x = 1x2 + 3 arccos x 3 3 x2
ex , x (0, 1) . x2 2 = ( 3 x) arccos x + 3 x (arccos x) + x ln 2 +
2 x ln 2
(x2)ex . x3
Izvod funkcije
x
239
e 4. Izraunati izvod funkcije y = ln 1+cos x , x = (2n + 1) ,n N. Radi lakeg raunanja izvoda, prvo emo uprostiti izraz kojim je zadata funkcija:
y=
pa je
1 x 1 1 ln ex ln (1 + cos x) = ln (1 + cos x) , 3 3 3 3 1 + tg x 1 1 (cos x) 1 1 sin x 2 = + = . 3 3 1 + cos x 3 3 1 + cos x 3
y =
5. Izraunati izvod funkcije y = (2 + cos x)x , x R. Prema deniciji eksponencijalno-stepene funkcije je y = ex ln(2+cos x) , pa diferenciranjem dobijamo da je:
sin x y = ex ln(2+cos x) [x ln (2 + cos x)] = (2 + cos x)x ln (2 + cos x) x 2+cos x , x R.
2x 6. Napisati jednainu tangente i normale povuene na grak funkcije y = u taki 1 + x2 S apscisom x = 2.

2(1+x2 )4x2 2(1x2 ) Odredimo izvod funkcije: y (x) = (1+x2 )2 = (1+x2 )2 . Izraunajmo vrijednost funkcije i izvodne funkcije u taki x = 2: y( 2) = 2 3 2 , y ( 2) = 2 . 9 Uvrtavanjem u jednainu tangente y y0 = f (x0 )(x x0 ), dobijamo da je y 2 3 2 = 2 9 x 2 , tj. y = 2 x + 8 3 2 jednaina traene tangente. 9 1 Uvrtavanjem poznatih vrijednosti u jednainu normale y y0 = f (x0 ) (x x0 ), dobijamo da je y 2 3 2 = 9 x 2 . Daljim uproavanjem dobijamo jednainu y = 9 x 236 2 . 2 2
Zadaci
Odrediti izvode funkcija: 1. y = 2. y =
x . 1+ x 1 1 + x arctg x . 1 + x2
R:
1x 2 2(1+ x) arctg x (1+x2 ) 2

3
R: R : xsin x 1 + x
3. y = xsin x . 4. y =
sin x + ln x cos x x 1 . x2 R: 1 1 + x2 x
1 + x2 ln
1+
9. Diferencijal funkcije
9.1. Pojam diferencijala funkcije
Neka je data funkcija y = f (x) koja ima izvod y = f (x) u nekoj taki x (a, b) . Tada je y = f (x). lim x0 x y Kako je razlika izmedu i f (x) beskonano mala kada x 0, moemo pisati da je x
y f (x) = (x) , x
gdje (x) 0 kada x 0, a (0) = 0. Iz relacije (1) slijedi da je:
(1)
y = f (x)x + (x) x.
(2)
To znai da prirataj diferencijabilne funkcije f (x) moemo napisati kao zbir dvaju sabiraka: f (x)x i (x) x. Oigledno, ako je x beskonano mala, to e oba sabirka biti beskonano male veliine. Uporedimo ih s veliinom y , uz uslov da je f (x) = 0. Tada je:
x0
lim
(x) x = y
x0
lim
(x)
1
y x
=0
1 = 0. f (x)
x0
lim
f (x)x 1 f (x) = f (x) lim y = = 1. x0 y f (x) x
Odavde se vidi da je drugi sabirak beskonano mala veliina vieg reda po uporedenju s beskonano malom veliinom y , a prvi sabirak je ekvivalentan sa y . Sabirak f (x)x je takozvani glavni dio prirataja funkcije i naziva se diferencijalom funkcije y = f (x) u datoj taki x (a, b) . Prema tome, diferencijal funkcije y = f (x) jeste proizvod izvoda f (x) funkcije i prirataja x argumenta funkcije. Diferencijal funkcije y = f (x) obiljeavamo sa dy (de ipsilon) ili df (x) pa je dy = f (x)x. 240
Diferencijal funkcije
241
Diferencijal funkciji y = f (x) u datoj taki x je neka funkcija prirataja x. Ako je x = constanta, a x promjenljiva, tada je diferencijal funkcija argumenata x. Dakle, u optem sluaju diferencijal predstavlja funkciju sa argumentima x i x. Radi jednostavnosti u pisanju diferencijala uzima se da je x = dx, pa je dy = f (x)dx. Ako je funkcija y = f (x) = x, onda je dy = dx = 1 x, tj. dx = x. Znai, diferencijal nezavisno promjenljive jednak je njenom prirataju. Diferencijal dy moemo napisati u obliku dy = y dx, odakle je dy df (x) = y = f (x) ili = f (x). (3) dx dx dy Kolinik nazivamo diferencijalnim kolinikom. On je jednak izvodu funkcije pa se za dx obiljeavanje izvoda upotrebljava i oznaka:
dy y = lim dx x0 x
Otuda, esto, izvod funkcije nazivamo diferencijalnim kolinikom.
9.2. Geometrijsko znaenje diferencijala

Neka funkcija f (x) ima konaan izvod u taki x0 . Tada e kriva y = f (x) imati tangentu u DB = tg. taki A(x0 , f (x0 )) sa koecijentom pravca f (x) = x Na osnovu denicije je dy = f (x0 )x, pa je dy = BD (sl. 57).
Sl. 57
Ako se argument funkcije promijeni od x0 do x0 + x, onda prirataj vrijednosti funkcije y = f (x0 + x) f (x0 ) = BC predstavlja promjenu ordinate f (x0 ) do take na graku funkcije a diferencijal funkcije dy = f (x)dx predstavlja promjenu iste ordinate do take na odgovarajuoj tangenti. Dakle, diferencijal funkcije geometrijski predstavlja prirataj
242
koji ordinata tangente (t) dobija kada apscisa dodirne take dobija prirataj x. Drugim rijeima, ako je y prirataj ordinate na krivoj, onda je dy prirataj ordinate tangente na krivoj u odgovarajuoj taki. Diferencijal dy se, u optem sluaju, razlikuje od y . Moe biti manji (sl. 57), vei (sl. 58) i jednak prirataju funkcije y (sluaj linearne funkcije). Njihova razlika DC je vrlo mala u odnosu na dx, za male vrijednosti dx, jer vrijedi:
x0
lim
y dy = lim (x) = 0. x0 x
Sl. 58
Zato se u praksi, ako je dovoljno imati pribline vrijednosti, prirataj funkcije y moe aproksimirati diferencijalnom dy ukoliko je dx malo. Greka y dy , koju inimo ako umjesto prirataja funkcije uzmemo diferencijal funkcije predstavljena je odsjekom DC . Greka moe biti ne samo apsolutna |y dy|, ve i y dy relativna koju moemo uiniti dovoljno malom za manje vrijednosti x. y
0, 1 i x = 0, 01. Nai apsolutnu i relativnu greku koje se ine pri primjeni prirataja diferencijalom funkcije. Odredimo prirataj i diferencijal date funkcije: y = [(x + x)3 + 2(x + x)] (x3 + 2x) = = 3x2 x + 3x(x)2 + (x)3 + 2x, dy = (3x2 + 2)x.
Za x = 2, x = 0, 1 imamo: y = 3 22 0, 1 + 3 2 0, 12 + 0, 13 + 2 0, 1 = 1, 461, dy = (3 22 + 2) 0, 1 = 1, 4. Apsolutna greka je |y dy| = 0, 0061, a relativna
ydy y
Primjer 1. Odrediti diferencijal i prirataj funkcije y = x3 + 2x u taki x =2 za x =
0,061 1,461
= 0, 042 ili 4, 2%.
243
U sluaju da je x = 2, a x = 0, 01 imamo y = 0, 140601, dy = 0, 14. Apsolutna greka iznosi |y dy| = 0, 000601, a relativna ydy = 0,000601 = 0, 0043 ili 0, 43%. y 0,140601 Primjer 2. Odrediti priblinu vrijednost funkcije y = x u taki x = 3, 98 ako je x0 = 4. Kako je
odakle je
f (x0 + x) f (x0 ) + dy(x0 ), 1 3, 98 4 + (0, 02) , 2 4 3, 98 1, 995.
9.3. Pravila za izraunavanje diferencijala

Pravila za izraunavanje diferencijala mogu se izvesti iz pravila za izraunavanje izvoda. Diferencijal funkcije dobijamo tako to pomou odredenog pravila prvo nademo izvod funkcije pa se taj izvod pomnoi sa dx. 1. Neka je y = f (x) = c, gdje je c konstanta. Tada je:
yx = f (x) = c = 0
Mnoei (l) sa dx dobijamo da je:
(1)
dy = c dx = 0.
2. Neka je y = kf (x), gdje je f (x) diferencijabilna funkcija a k konstanta. Tada je:
yx = kf (x) .
Poslije mnoenja (2) sa dx dobijamo da je:
(2)
dy = kf (x)dx = kdf (x), jerjeyx dx = dy, f (x)dx = df (x).

3. Neka su u(x) i v(x) diferencijabilne funkcije i neka je y = u(x) v(x). Tada je yx = u (x) v (x), odakle je, poslije mnoenja sa dx, dy = du(x) + dv(x). 4. Neka su u(x) i v(x) diferencijabilne funkcije i neka je y = u(x)v(x). Tada je, analogno prethodnim sluajevima, d(uv) = udv + vdu. 5. Neka su u(x) i v(x) = 0 diferencijabilne funkcije i neka je y =
u(x) . Tada je v(x)
vdu udv u = . v v2 Ako znamo diferencijal funkcije, onda emo izvod te funkcije odrediti tako to emo dy podijeliti sa dx, tj. obrazovaemo diferencijalni kolinik. Raunanje diferencijala nazivamo (isto kao i raunanje izvoda) diferenciranjem. d
244
9.4. Tablica izvoda i diferencijala elementarnih funkcija

1. (c) = 0, c = const i d(c) = 0, c = const. 2. (x ) = x 3. (loga x) = 4. (ln x) =
1
( realan broj), d(x ) = x
dx, realan broj.
1 dx , d(loga x) = . x ln a x ln a
1 dx , d(ln x) = . x x
5. (ax ) = ax ln a, d(ax ) = ax ln adx. 6. (ex ) = ex , d(ex ) = ex dx. 7. (sin x) = cos x, d(sin x) = cos xdx. 8. (cos x) = sin x, d(cos x) = sin xdx. 9. (tg x) =
1 dx , d (tg x) = . 2x cos cos2 x dx 1 . 2 , d (ctg x) = sin x sin2 x 1 dx , d (arcsin x) = . 2 1x 1 x2 1 dx , d (arccos x) = . 2 1x 1 x2
10. (ctg x) =
11. (arcsin x) =
12. (arccos x) = 13. (arctg x) =
1 dx , d (arctg x) = . 2 1+x 1 + x2 1 dx , d (arcctg x) = 2 1+x 1 + x2
14. (arcctg x) =
Opta pravila diferenciranja 1. [cf (x)] = cf (x) 2. [f (x) g(x)] = f (x) g (x), 3. [f (x) g(x)] = f (x)g(x) + f (x) g (x), 4.
f (x) g(x)
f (x)g(x) g (x)f (x) . [g (x)]2
245
9.5. Izvodi i diferencijali vieg reda funkcije jedne promjenljive

9.5.1. Izvod vieg reda funkcije f (x)
Kada smo denisali prvi izvod funkcije f (x) konstatovali smo da f (x) i f (x) ne moraju imati istu oblast denisanosti. Moe se desiti da je i funkcija f (x) diferencijabilna u taki x D (f ) ili nekom intervalu (a, b) sadranom u D (f ). to znai da izvodna funkcija f (x) moe imati izvodnu funkciju (y ) . Tada, ako postoji granina vrijednost: f (x + x) f (x) lim , x0 x tu graninu vrijednost nazivamo drugim izvodom ili izvodom drugog reda funkcije y = f (x). Izvod drugog reda obino obiljeavamo simbolino:
d2 y . dx2 Izvod prvog izvoda neke funkcije nazivamo izvodom drugog reda ili drugim izvodom. Izvod drugog izvoda nazivamo izvodom treeg reda ili treim izvodom, itd. Uopte, ako funkcija f : Df R ima izvod reda n 1, n N, f (n1) (x) : S R, S Df i ako je f (n1) diferencijabilna funkcija u svim takama nekog skupa T S , tada funkcija f (x) ima (n) izvod reda n, f(x) : T R, gdje je y
ili
f (x)
ili
f(x) = f(x)
(n)
(n1)
, x T, n N.
Ako funkcija f (x) ima n-ti izvod na T , onda kaemo da je funkcija f (x) n puta diferencijabilna na T . Prema ranije navedenim pravilima raunamo izvode vieg reda. Ne postoji opta formula (n) prema kojoj bismo mogli izraunati f(x) a da uzastopno ne izraunamo sve prethodne izvode. U nekim specijalnim sluajevima takva formula postoji, na primjer: 1. n-ti izvod, n N, funkcije f (x) = sin x moemo izraunati na osnovu formule (n) f(x) = sin x + n , tj. (sin x)(n) = sin x + n . 2 2 Za n = 10 je (sin x)(10) = sin x + 10 = sin x. 2 2. n-ti izvod funkcije f (x) = cos x moemo izraunati na osnovu formule (n) f(x) = cos x + n ,tj. (cos x)(n) = cos x + n . 2 2 3. Za funkciju f (x) = ex je f(x) = ex za svako n N. 4. n-ti izvod, n N, funkcije f (x) = ax , (0 < a = 1) izraunavamo prema formuli (n) f(x) = ax (ln a)n .
(n)
246
5. n-ti izvod funkcije y = ln x, x > 0, izraunavamo na osnovu formule (n 1)! (n) f(x) = (1)n1 , jer je: xn
y y (4)
1 1 1 12 12 , y = 2 = (1)1 2 , y = 3 = (1)2 3 , x x x x x 123 (n 1)! 123 = (1)3 , ..., y (n) = (1)n1 . = 4 4 x x xn =
6. Ako funkcija f (x) = u(x)v(x), gdje su funkcije u(x) i v(x) n-puta diferencijabilne na posmatranom skupu S , onda n-ti izvod funkcije f (x), x S izraunavamo na osnovu n n (ni) (i) (n) formule f(x) = u v . i=0 i Ovo je poznata Lajbnicova formula za izraunavanje izvoda vieg reda proizvoda dviju funkcija.
9.5.2.
Diferencijal vieg reda funkcije f (x)
Neka funkcija f (x) ima izvod drugog reda u taki x. Njen diferencijal je dy = f (x)dx. Funkcija f (x)dx diferencijabilna je u taki x pa ima diferencijal. Diferencijal prvog diferencijala funkcije y = f (x) u nekoj taki x naziva se diferencijalom drugog reda u toj taki i oznaavamo je sa d(dy) = d2 y . Diferencijal diferencijala drugog reda nazivamo diferencijalom treeg reda i oznaavamo d3 y itd. Uopte, diferencijal diferencijala (n 1) reda funkcije f (x) naziva se diferencijal n-tog reda ako je funkcija f (x) n puta diferencijabilna u taki x i oznaava se sa dn y . Prema ovoj deniciji je
d2 y = d2 f (x) = d(dy) = d [df (x)] = d[f (x)dx] = [df (x)]dx + f (x)d(dx).

Kako je x nezavisno promjenljiva, to dx ne zavisi od x, tj. d(dx) = 0 pa je f (x)d(dx) = f (x)d2 x = 0. d2 y Dakle, d2 y = [df (x)] dx = [f (x)dx]dx = f (x)dx2 , odakle je = f (x) . dx2 Pri tome treba razlikovati dx2 = (dx)2 = dx dx, od d(x2 ) = 2xdx, dx3 = (dx)3 , od d (x3 ) , ..., dxn od d (xn ) jer je dx2 , dx3 , ..., dxn stepen diferencijala, a (dx2 ), ..., d(xn ) diferencijal od stepene promjenljive x. Navedenim postupkom, za promjenljivu x, dobijamo da je:
dn y = dn f (x) = f (n) (x)dxn , dn f (x) dn y = = f (n) (x) dxn dxn U jednakosti (2) n-ti izvod nazivamo diferencijalnim kolinikom n-tog reda.
(1) (2)
247
Formula ( l ) vai kada y posmatramo kao funkciju od x. Ako je dx funkcija promjenljive od koje zavisi x, onda je d2 x = 0 pa je
d2 y = f (x)dx2 + f (x)d2 x.
Na primjer, neka je y = f (u), u = (x), pri emu su f (u) i (x) diferencijabilne funkcije. Tada je dy = f (u) du. Kako du zavisi od x, to je du = (x) dx pa je d2 y = d [f (u)du] = [df (u)]du+f (u) d(du) = [f (u)du] du+f (u)d2 u = f (u)du2 +f (u)d2 u. Dakle, d2 y = f (u)du2 .
Primjer l. Izraunati diferencijale dy , d2 y funkcije y = x4 3x2 + 2 u sluaju da je:

a) x- nezavisno promjenljiva, b) x - funkcija druge nezavisno promjenljive. Prema dokazanom svojstvu invarijantnosti forme diferencijala prvog reda, slijedi da je diferencijal prvog reda u oba sluaja jednak:
dy = y dx = (4x3 6x)dx = 2(2x3 3x)dx.

U prvom sluaju dx je prirataj x nezavisno promjenljive x(dx = x), a u drugom diferencijal dx = x, jer je x - funkcija. Da bismo odredili d2 y , razlikujemo navedene sluajeve: a) Neka je x - nezavisno promjenljiva. Tada je
d2 y = d(dy) = d[2(2x3 3x)dx] = 2dxd(2x3 3x) = 2dx(6x2 3)dx = 6(2x2 1)dx2 ,
b) Neka je x funkcija neke druge promjenljive. U ovom sluaju potrebno je izraunati diferencijal od y dx kao diferencijal proizvoda. Tada je:
d2 y = d(dy) = d[2(2x3 3x)dx] = 2d[(2x3 3x)dx] = 2[d(2x3 3x)dx + (2x3 3x)d(dx)] = 2[3(2x2 1)dxdx + (2x3 3x)d2 x] = 6(2x2 1)dx2 + 2(2x3 3x)d2 x.
Zadaci
1. Izraunati izvod drugog reda funkcija: a) y =
x(1+3 1x2 ) , 1x2
[R : y = 3x(1 x2 )5/2 ] [R : y(0) = 0]
b) y = esin x cos(sin x) u taki x = 0.
2. Izraunati drugi diferencijal funkcije y = (x2 + x + 1)ex . [R : d2 y = (x2 3x + 1)ex dx2 ].
10. Lokalni ekstremi funkcije

10.1. Pojam lokalnog ekstrema
Neka je funkcija y = f (x) denisana u intervalu (a, b). Funkcija y = f (x) ima u taki x0 (a, b) lokalni maksimum (minimum) f (x0 ) ako za > 0 postoji takva okolina (x0 , x0 + ) (a, b) take x0 da je f (x) f (x0 ) (f (x) f (x0 ))za svako x (x0 , x0 + ). Taku x0 nazivamo takom lokalnog maksimuma (minimuma). Ako je za svako x, x = x0 , iz neke okoline take x0 , f (x) < f (x0 ) (f (x) > f (x0 )), tada x0 nazivamo takom strogog lokalnog maksimuma (minimuma). Vrijednost funkcije f (x) u taki x0 , f (x0 ) naziva se lokalni maksimum, odnosno lokalni minimum. Lokalni maksimum i lokalni minimum nazivaju se lokalnim ekstremima funkcije. Dakle, taka x0 je taka lokalnog maksimuma (minimuma) funkcije y = f (x) ( > 0) (x) (0 < |x x0 | < ) = f (x) < f (x0 ) (f (x) > f (x0 )) , (sl.59).
Sl. 59
Ako je x0 taka lokalnog ekstrema funkcije f (x) i x0 unutranja taka Df , onda x0 nazivamo takom unutranjeg lokalnog ekstrema funkcije f (x). U dosadanjem razmatranju lokalnih ekstrema u taki x0 nismo pretpostavljali da je funkcija f (x) diferencijabilna u taki x0 . Sada emo razmotriti lokalne ekstreme diferencijabilnih funkcija o kojima govori Fermatova teorema:
Teorema 1. Ako f : D R diferencijabilna u taki x0 i ako je x0 taka unutranjeg lokalnog ekstrema funkcije f (x), onda je f (x0 ) = 0.
248
Lokalni ekstremi funkcije
249
Dokaz. Pretpostavimo da funkcija y = f (x) u taki x0 ima lokalni maksimum. Poto je x0 unutranja taka za Df , postoji takvo > 0 da je interval [x0 , ) Df . Odaberimo da u intervalu [x0 , ) jeste f (x) f (x0 ). Tada je za svako h = x za koje je |h| ispunjena nejednakost f (x0 + h) f (x0 ) . Za h > 0, |h| je:
f (x0 + h) f (x0 ) 0, h
odakle slijedi da je:
f (x0 + h) f (x0 ) = f+ (x0 ) 0. h+0 h f (x0 + h) f (x0 ) Za h<0, |h| je 0 odakle je h lim f (x0 + h) f (x0 ) = f (x0 ) 0. h0 h lim
Prema pretpostavci, funkcija f (x) diferencijabilna je u taki x0 , pa mora biti f (x0 ) = f+ (x0 ) to je mogue samo ako je
f (x0 ) = f+ (x0 ) = f (x0 ) = 0.

Analogno dokazujemo teoremu u sluaju da je x0 taka lokalnog minimuma funkcije f (x). Ova teorema nam daje potreban uslov za postojanje lokalnog ekstrema diferencijabilne funkcije.
11. Teoreme o srednjoj vrijednosti

11.1. Osnovne teoreme
je diferencijabilna u intervalu (a, b), i neka je f (a) = f (b). Tada postoji bar jedna taka C , C (a, b) takva da je f (C) = 0. Dokaz. Ako je funkcija f (x) = A za svako x [a, b], tada ona ima konstantnu vrijednost u cijelom intervalu pa je f (x) = 0. U tom sluaju za taku C moemo uzeti bilo koju unutranju taku intervala [a, b], jer je u svim takama f (C) = 0, ime bi tvrdnja bila dokazana. Pretpostavimo da funkcija f (x) nije konstantna, tj. da u intervalu [a, b] ima taaka kojima je f (x) > f (a) ili f (x) < f (a). Uzmimo da je f (x) > f (a). Poto je funkcija f (x), po pretpostavci, neprekidna u intervalu [a, b], onda e, na osnovu teoreme o neprekidnim funkcijama, u nekoj taki C uzeti svoju najveu vrijednost, tj. sup f (x) = f (C), gdje je
x[a,b]
Teorema 1. (Rolova) Neka je funkcija f (x) denisana i neprekidna u intervalu [a, b] i neka
C [a, b] i oigledno ne moe biti C = a ni C = b, tj. C (a, b). Na osnovu teoreme Fermatu slijedi da je f (C) = 0. Analogno dokazujemo teoremu u sluaju da funkcija ima vrijednost f (x) < f (a). Geometrijski, Rolova teorema znai da se izmedu dviju taaka u kojima funkcija f (x) ima jednake vrijednosti nalazi bar jedna taka C kojoj je f (C) = 0, tj. postoji bar jedna taka M (C, f (C)) na krivoj y = f (x) u kojoj je tangenta paralelna x-osi (sl.60).
Sl. 60
U sluaju da je f (a) = f (b) = 0, Rolova teorema glasi: Ako funkcija f (x) ima izvod u svakoj taki intervala [a, b] i ako su a i b nule funkcije, onda unutar tog intervala mora postojati bar jedna realna nula funkcije f (x). Geometrijski je tvrdnja teoreme ilustrovana na slici 61. 250
Teoreme o srednjoj vrijednosti
251
Sl. 61
Napominjemo da, ukoliko je funkcija f (x) neprekidna u intervalu (a, b) a ne u [a, b], onda 1, x = 0; Rolova teorema ne mora da vai. Na primjer, funkcija y = ima prekid u x, 0 < x 1. taki x = 0. Ona ne mora da vai u sluaju ako funkcija f (x) nije diferencijabilna u (a, b). Na primjer, funkcija y = |x| u intervalu [1, 1] nema izvod u taki x = 0. cijabilna u otvorenom intervalu (a, b), onda postoji bar jedna taka C , C (a, b) takva da vrijedi: f (b) f (a) = f (C) (1) ba Dokaz. Da bismo dokazali ovu teoremu, posmatrajmo pomonu funkciju
Teorema 2. (Lagranova) Neka je y = f (x) neprekidna funkcija u intervalu [a, b] i diferen-
f (b) f (a) (x a) . ba Ova funkcija ima iste osobine kao i funkcija f (x): neprekidna je u intervalu [a, b] jer predstavlja zbir dvije neprekidne funkcije i ima izvod u svakoj unutranjoj taki tog intervala, tj. diferencijabilna je na (a, b), i: g (x) = f (x) f (a) f (b) f (a) . ba Vrijednost funkcije g(x) na krajevima intervala [a, b] je: g (x) = f (x) f (b) f (a) (a a) = 0, ba f (b) f (a) (b a) = 0. g (b) = f (b) f (a) ba Znai, da je g(a) = g(b). Dakle, funkcija g(x) ispunjava sve uslove Rolove teoreme prema kojoj postoji bar jedna taka C unutar intervala (a, b) za koju je g (C) = 0. Kako je g (a) = f (a) f (a) g (C) = f (C)
to je trebalo dokazati.
f (b) f (a) , ba
to je:
f (C) =
f (b) f (a) , ba
252
Geometrijsko znaenje ove teoreme sastoji se u sljedeem: Na luku AB krive y = f (x) postoji bar jedna taka M razliita od taaka A i B u kojoj je tangenta povuena na krivu paralelna sa sekantom koja prolazi takama A i B (sl.62).
Sl. 62
Oigledno je da postoji taka M (C, f (C)) u kojoj je tangenta t paralelna sa tetivom AB . Ta paralelnost izraena je jednakou (1), jer je koecijent pravca tetive AB f (b)f (a) = tg , ba a koecijent pravca tangente povuene na krivu y = f (x) u taki M je f (C) = tg . Izjednaavajui ova dva koecijenta, tj. tg = tg , ili = , dobija se formula (l). Lagranova teorema se moe iskazati i ovako: Ako funkcija f (x) ima izvod u svakoj taki intervala [a, b], onda mora postojati bar jedan realan broj C tako da je: f (b) f (a) = (b a)f (C) gdje je a < C < b. Rolova teorema je specijalan sluaj Lagranove teoreme kada je tetiva AB paralelna sa x-osom, tj. kada je f (b) = f (a). su krajnje take A(1, 2), B(0, 5). Posmatrajmo funkciju f (x) = 5 3x2 u intervalu [1, 0] iji su krajevi apscise taaka A i B . U ovom intervalu funkcija je neprekidna i ima konaan izvod f (x) = 6x. Dakle, na funkciju f (x) moemo primijeniti Lagranovu teoremu. Na luku AB odredimo taku M u kojoj e tangenta biti paralelna sa AB , pri emu e apscisa take M biti vrijednost C za koju e biti zadovoljena Lagranova formula: 1 f (0) f (1) = f (C)(0 (1)), ili 5 2 = (6C) 1, odakle je C = 2 . Uvrtavanjem vrijednosti C u jednainu krive, dobijamo da je y = 17 , a traena taka je 4 M 1 , 17 . 2 4 Rolovu i Lagranovu teoremu nazivamo teoremama o srednjoj vrijednosti u diferencijalnom raunu. U Lagranovoj teoremi vrijednost f (C) srednja je vrijednost brzine promjene funkcije na posmatranom intervalu.
Primjer 1. Na krivoj y = 5 3x2 nai taku u kojoj je tangenta paralelna sa tetivom ije
Teorema 3. (Koijeva) Neka su f (x) i g(x) neprekidne funkcije u intervalu [a, b] koje
imaju konane izvode f (x) i g (x) u otvorenom intervalu (a, b), pri emu je g (x) = 0 za sve x (a, b), onda postoji bar jedna taka C (a, b) takva da je:
f (C) f (b) f (a) = . g(b) g(a) g (C)
Teoreme o srednjoj vrijednosti
253
Dokaz. Posmatrajmo funkciju
h(x) = f (x) f (a)
f (b) f (a) (g (x) g (a)) . g(b) g(a)
Funkcija h(x) zadovoljava sve uslove Rolove teoreme: neprekidna je u [a, b] ima konaan izvod: f (b) f (a) h (x) = f (x) g (x) . (1) g(b) g(a) U (a, b) i na krajevima intervala [a, b] ima jednake vrijednosti h(a) = h(b). Prema Rolovoj teoremi, primijenjenoj na funkciju h(x), postoji bar jedna taka C unutar intervala (a, b) u kojoj je f (C) = 0, tj.
h (C) = f (C)
ime je teorema dokazana.
f (b) f (a) f (b) f (a) f (C) g (C) = 0, ili = , g(b) g(a) g(b) g(a) g (C)
Primjedba:
a) Lagranova teorema je specijalan sluaj Koijeve teoreme za g(x) = x, g (x) = 1. b) Ako u Koijevoj teoremi uzmemo dopunski uslov da je f (a) = g(a) = 0, tada Koijeva f (b)) f (C) formula ima oblik = gdje je a < C < b. g(b)) g (C)
Zadaci
1. Odrediti vrijednost C koristei se Lagranovom teoremom za funkciju f (x) = 4x3 5x2 +x2 5 + 97 u intervalu [0, 2]. R:C= 12 2. Odrediti vrijednost C u Koijevoj formuli za funkciju f (x) = x3 , g(x) = x2 + 1 u intervalu 14 [1, 2]. R:C= 9 3. U intervalima (1, 1) i (1, 2) nai take u kojima je tangenta na graku funkcije f (x) = 2 7 2 1)(x 2) paralelna sa x-osom. (x R : x1,2 = 3
12. Prividno neodredeni izrazi. Lopitalovo pravilo

Sada emo razmotriti mogunosti odredivanja granine vrijednosti lim f (x) kada funkcije f (x) g(x) i g(x) tee nuli ili beskonanosti kada x x0 .
12.1. Lopitalova teorema

Teorema 1. Neka su funkcije f (x) i g(x) diferencijabilne u intervalu (a, b) i neka je
xa+0
lim f (x) =
xa+0
lim g(x) = 0 i g (x) = 0 za x (a, b).
f (x) f (x) = A (ili + ()), onda postoji i lim xa+0 g (x) xa+0 g(x) koji je jednak A (ili + ()).
Ako postoji granina vrijednost lim
Dokaz. Deniimo funkcije f (x) i g(x) u taki x = a tako da su neprekidne zdesna u toj taki. Za to je dovoljno pretpostaviti da je
f (a) =
xa+0
lim f (x) = 0 i g (a) =
xa+0
lim g (x) = 0.
Tada su funkcije f (x) i g(x) neprekidne u intervalu [a, b). Neka je x [a, b). U intervalu [a, b) funkcije f (x) i g(x) ispunjavaju uslove za primjenu Koijeve teoreme, prema kojoj postoji taka c (a < c < x) takva da je
f (x) f (a) f (c) f (x) f (c) = , tj. = . g (x) g (a) g (c) g (x) g (c)
Ako u posljednjoj jednakosti x a + 0, onda i c a + 0, pa je
f (x) f (c) = lim = A (ili + ()), xa+0 g (x) xa+0 g (c) lim
to je i trebalo dokazati. Analogno razmatramo sluaj kada je a desni kraj intervala i x tei slijeva ka taki a. Dokazana teorema, uz malu modikaciju formulacije i dokaza vai kada x + (). 254
Prividno neodredeni izrazi. Lopitalovo pravilo
255
xa+0
Teorema 2. Neka su funkcije f (x) i g(x) diferencijabilne u intervalu (a, b) i neka je lim f (x) =
f (x) lim g(x) = + () i g (x) = 0 za x (a, b). Tako, ako postoji lim = A (ili xa+0 xa+0 g (x) f (x) + ()), onda postoji granina vrijednost lim i jednaka je A (ili + ()). xa+0 g (x) Prema navedenim teoremama, postoji opti nain odredivanja granine vrijednosti kolinika dviju funkcija zasnovan na jednakosti: f (x) f (x) = lim xx0 g (x) xx0 g (x) lim
gdje je x0 bilo koja taka intervala i x x0 na bilo koji nain. Ovakav nain odredivanja granine vrijednosti nazivamo Lopitalovim pravilom, koje nam f (x) f (x) omoguava da odredimo limes kolinika odredivanjem limesa kolinika koji moe g (x) g (x) biti prostiji od prvog ili iji limes ve znamo. Ako f (x) i g (x) tee prema nuli, a postoji f (g) i g (x) razliiti od nule, onda moemo f (x) teoremu primijeniti na kolinik : g (x)
f (x) f (x) f (x) = lim = lim = A (ili + () ) xx0 g (x) xx0 g (x) xx0 g (x) lim
Isti postupak treba nastaviti sve dotle dok se ne dode do kolinika iji brojilac i imenilac ne tee istovremeno nuli ili beskonanosti, kada x x0 , tj.:
f (x) f (x) f (n) (x) = lim = ... = lim (n) xx0 g (x) xx0 g (x) xx0 g (x) lim
pod pretpostavkom da lim
f (n) (x) postoji. xx0 g (n) (x)
ln (x + 1) . x+0 x 0 Dati izraz je oblika kada x +0. Uslovi teoreme l su, na primjer, u (0, 1), ispunjeni 0 pa je moemo primijeniti na dati izraz:
1 ln (x + 1) 2 x x+1 lim = lim 1 = lim = 0. x+0 x+0 x+0 x + 1 x 2 x
ex . x+ x2
256

Dati izraz je oblika
kada x pa je primjenom teoreme 2 ex ex ex = lim = lim = +. x+ x2 x+ 2x x+ 2 lim
Naveemo primjer koji pokazuje da se moe desiti da imamo neodredeni oblik i da f (x) f (x) lim ne postoji, a lim postoji. g (x) g(x)
sin x + x x+ x Korienjem elementarnih transformacija odredimo traeni limes: sin x +1 sin x + x x lim = lim = 1. x+ x+ x 1
Na osnovu Lopitalova pravila je:
f (x) 1 + cos x = lim = lim (1 + cos x) . x+ g (x) x+ x+ 1 lim

Ovaj limes ne postoji.
12.2.
Neodredeni izrazi
Koristei se Lopitalovim pravilom, moemo odredivati i limese neodredenih izraza oblika 0 (+) ili 0 (), + (+), (+)0 , 00 , 1+ (ili 1 ) kada ih prethodno algebarskim 0 transformacijama svedemo na oblik ili . 0 Ako je lim f (x) = 0, a lim g(x) = +, onda pri traenju granine vrijednosti
xx0
lim [f (x) g(x)] javlja se neodredeni izraz 0 ". Ovaj sluaj se svodi na odredivanje f (x) g(x) ili lim , tj. na odredivanje granine vrijednosti izraza 1 1 xx0 xx0 g(x) f (x)
xx0
xx0
granine vrjednosti lim oblika
0 ili . 0
2x 2 x2 = lim x1 = lim x1 = 0. x1 x e x e x x e 1 ln x Primjer 5. lim x ln x = lim 1 = lim x1 = lim (x) = 0. x+0 x+0 x+0 2 x+0 x x
Primjer 4. lim x2 e1x = lim
Prividno neodredeni izrazi. Lopitalovo pravilo
257
Ako je lim f (x) = lim g (x) = +, tada odredivanje granine vrijednosti

xx0
lim [f (x) g (x)] svodi se na traenje granine vrijednosti: lim

1 g(x)
xx0
xx0
1 f (x)
xx0
1 f (x)g(x)
izraza neodredenog oblika
Primjer 6.
x0
0 . 0
lim
1 1 sin x x
= lim
x sin x 1 cos x sin x = lim = lim = 0. x0 x sin x x0 sin x + x cos x x0 2 cos x x sin x
Neodredene sluajeve l , 0 i 00 svodimo na neodredeni sluaj 0 primjenom identiteta [f (x)]g(x) = eg(x) ln f (x) , f (x) > 0, jer ako je lim g(x) ln f (x) = k , tada je lim [f (x)]g(x) = ek .
xx0 xx0
Primjer 7.
navedenog identiteta je (x 1)ln x = eln x ln(x1) pa je:

x1
x1
lim (x 1)ln x . U ovom primjeru imamo neodredeni izraz 00 . Primjenom ln (x 1)

1 ln x 1 x1 1 x1 x(ln x)2
lim [ln x ln (x 1)] = lim
x1
= lim
= lim
x (ln x)2 = x1 x 1
Dakle, lim (x 1)ln x

x1 tg
1 (ln x)2 + 2x ln x x = lim (ln x)2 + 2 ln x = 0. x1 x1 1 ln x ln(x1) 0 = lim e = e = 1.
= lim
x1
x Primjer 8. lim (2 x) 2 . Ovo je neodredeni oblik 1 . x1 x tg x Kako je (2 x) 2 = etg 2 ln(2x) i lim tg x ln (2 x) = lim 2
1 2x 1 sin2 x 2
sin 2 2 lim x1 2x
2 x
2 = , to je lim (2 x) x1
x1 tg x 2
ln(2x) x x1 ctg 2
2 lim x1
= e .
Zadaci
Odrediti granine vrijednosti 2x x4 3 x 1. lim , R: 4 x1 1 x3 2. lim (sin x)tg x ,
x1 16 9
[R : 1] [R : ]
3.
ex+sin x . x x + sin x lim
13. Primjena izvoda pri ispitivanju toka funkcije

Elementarnim postupcima odredivali smo neka svojstva funkcije (monotonost, parnost funkcije, periodinost itd.) koja nam ne omoguuju da tano utvrdimo tok funkcije u njenoj oblasti denisanosti. Preciznije ispitivanje toka diferencijabilne funkcije radi se pomou izvoda funkcije. Odreduju se njena lokalna svojstva (tj. svojstva u okolini take) i neka njena svojstva u cijeloj oblasti denisanosti. Pri ispitivanju toka neke funkcije y = f (x), esto emo je predstavljati graki u ravni pravouglog Dekartovog sistema x0y posmatrajui poloaj graka funkcije u okolini svake take x u odnosu na povuenu tangentu u toj taki. Moi emo da izvedemo neke vrlo vane zakljuke o ponaanju funkcije u okolini take x.
13.1. Ispitivanje monotonosti funkcije

Neka je funkcija y = f (x) diferencijabilna u intervalu [a, b] i neka je njen grak predstavljen na slici 63. Moemo odrediti intervale u kojima funkcija y = f (x) raste, a u kojima opada. Oigledno je da funkcija y = f (x) u svakoj taki x intervala [a, c1 ) i (c2 , c3 ) raste i da tangenta njenog graka u tim takama zaklapa otar ugao sa osom x. Dakle, za x [a, c1 ) i x (c2 , c3 ) tg 1 > 0, tj f (x) > 0. U takama x intervala (c1 , c2 ) i (c3 , b] funkcija f (x) opadajua je, pa tangenta njenog graka u tim takama zaklapa tupi ugao sa osom 0x, dakle, za x (c1 , c2 ) i x (c3 , b] tg 2 < 0, tj. f (x) < 0.
Sl. 63 U takama P1 ,P2 i P3 tangenta je paralelna osi 0x, dakle, tg = 0, tj f (x) = 0.

258
Primjena izvoda pri ispitivanju toka funkcije
259
Ako je funkcija diferencijabilna, tada,postoji tijesna veza izmedu znaka izvoda funkcije i njene monotonosti. U vezi sa tim dokazaemo sljedeu teoremu: tivan (pozitivan) izvod u intervalu (a, b), tada funkcija ne opada (strogo raste) u intervalu [a, b] . Dokaz. Neka je a < x1 < x2 < b. Tada funkcija f (x) u intervalu [x1 , x2 ] ispunjava sve uslove za primjenu Lagranove teoreme. Postoji taka c, c (x1 , x2 ) takva da je;
Teorema 1. Neka je funkcija f (x) neprekidna u intervalu [a, b], (a < b), i neka ima nenega-
f (x2 ) f (x1 ) = (x2 x1 ) f (c) , (x1 < c < x2 ) .

Prema pretpostavci teoreme, jeste f (x) 0, x, x (a, b), pa je f (c) > 0 i
f (x2 ) f (x1 ) 0.
Ako je f (x) > 0 u intervalu (a, b), tada je:
(1)
f (c) > 0 i f (x2 ) f (x1 ) > 0.
(2)
Nejednakosti (1) i (2) zadovoljene su za svako x1 i x2 gdje je a < x1 < x2 < b, pa u prvom sluaju funkcija f (x) ne opada, a u drugom strogo raste u intervalu [a, b].
Teorema 2. Ako je funkcija f (x) diferencijabilna u intervalu (a, b), pri emu je f (x) = 0
za svako x (a, b), tada je ona konstantna u (a, b).
Dokaz. Na osnovu Lagranove teoreme je
f (x) f (x1 ) = (x x1 )f (c) ,

gdje je x1 ksna taka u intervalu (a, b), x proizvoljna taka, x (a, b), koja se moe nalaziti ispred, ili iza take x, i c je taka koja se nalazi izmedu taaka x1 i x. Prema uslovu teoreme je f (x) 0 u (a, b), pa je f (c) = 0 i f (x) = f (x1 ) = c (konstanta) za svako x (a, b). Funkcija y = f (x) raste (opada) u taki x0 ako postoji broj > 0 takav da je:
y >0 x
y <0 x
za 0 < |x| < .
Oigledno, ako funkcija raste (opada) u intervalu (a, b), tada ona raste (opada) u svakoj taki x (a, b).
Teorema 3. Ako je f (x0 ) > 0 (f (x0 ) < 0), tada funkcija f (x) raste (opada) u taki x0 .
Dokaz. Kako je f (x0 ) = lim
> 0 takav da je
y , to za proizvoljno uzeto > 0, moe se odrediti broj x0 x y < f (x0 ) + za |x| < . x
f (x0 ) <
260

Neka je f (x0 ) > 0. Za < f (x0 ) slijedi da je
y = f (x) raste u taki x0 .
y > 0, kada je |x| < , tj. funkcija x
Teorema 4. Ako diferencijabilna funkcija y = f (x), x (a, b) ne opada (ne raste) u intervalu (a, b), tada je f (x) 0(f (x) 0) za svako x (a, b). Ako je f (x0 ) > 0(f (x0 ) < 0) u taki x0 , ne moemo zakljuiti da je funkcija f (x) monotona, bar u maloj okolini take x0 . Na primjer, uzmimo funkciju:
f (x) =
Izvod funkcije je:
x 2 1 + x2 sin x za x = 0 0 za x = 0
f (x) =
1 1 1 (1) 1 1 1 + 2x sin + x2 cos 2 = + 2x sin cos . 2 x x x 2 x x
Iz ovog izraza ne moemo odrediti f (0), jer je u nuli funkcija drugaije denisana. Koristei se denicijom izvoda, odredimo f (0):
f (x) = lim
Iako je f (0) =
x 1 + x2 sin x f (x) f (0) = lim 2 = lim x0 x0 x0 x0 x
1 1 + x sin 2 x
1 2.
1 > 0, funkcija nije monotona ni u jednoj okolini take nula. Zaista, ako 2 1 uzmemo take xk = (k = 1, 2, ...), tada je: 2k f (xk ) = f
Uzmimo take xk =
1 2k
1 1 1 cos 2k = 1 = < 0. 2 2 2
1 (k = 1, 2, ...). Tada je (2k + 1) 1 1 3 cos (2k + 1) = + 1 = > 0. 2 2 2
f (xk ) =
Izabrane take xk i xk nalaze se u svakoj okolini take nula, jer xk 0 i xk 0 kada k . Prema tome, izvodna funkcija mijenja znak u svakoj okolini take nula, to i dokazuje nau tvrdnju. Odredi intervale rastenja i opadanja funkcija: Data funkcija je diferencijabilna za svako x: f (x) = 3x2 60x + 225 = 3(x 5)(x 15), f (x) > 0 za (x 5)(x 15) > 0, tj. za svako x (, 5) i x (15, +), y (x) < 0 za x (5, 15). Prema tome, u intervalima (, 5) i (15, +) funkcija strogo raste, a u intervalu (5, 15) strogo opada.
Primjer 1. f (x) = x3 30x2 + 225x + 1.
261
Primjer 2.
1 , za x < e e f (x) = ln x , za x e x
Funkcija je diferencijabilna za svako x, pri emu je:
f (x) =
0, za x < e 1 ln x , za x e x2
Kako je f (x) 0 za svako x, to je data funkcija nerastua na itavoj brojnoj osi. Funkcija je konstantna u intervalu (-,e), a u intervalu (e,+.) strogo opada. Primjer 3. f (x) = cos x Data funkcija je parna pa je dovoljno odrediti intervale monotonosti za x > 0. Rjeavanjem, za x > 0, f (x) = 2 sin > 0, dobijamo 0 < < , ili 2k < < +2k x x x x 1 1 k = 1, 2, 3, ..., odakle je x > 1 ili <x< , k = 1, 2, ... 2k + 1 2k 1 1 Znai, u intervalu (1, +) i , , (k = 1, 2...) funkcija strogo raste. U intervalu 2k + 1 2k 1 , 1 oigledno je f (x) < 0 pa u tom intervalu funkcija strogo opada. 2 1 1 Za x < 0, koristei se parnou funkcije, dobijamo da u intervalima , (k = 1, 2, ...) 2k 2k + 1 1 1 , (k = 1, 2, ...) funkcija strogo funkcija strogo raste, a u intervalima (, 1) i 2k + 1 2k opada. Primijetimo da data funkcija nije monotona ni u jednoj okolini take x = 0.
Zadaci
Odrediti interval rasta i opadanja funkcija: 1. f (x) =
2x 1 + 2 . x x 1
[R : f (x) < 0, u intervalima (, 1) , (1, 0) (0, 1) , (1, +)] R : f (x) > 0, za x

1 2,
2. f (x) = 2x2 ln x, 3. x2 y 2 + y = 1, y > 0.
, f (x) < 0, za x
0,
1 2
[R : f (x) > 0, za x (, 0) , f (x) < 0, za x (0, )] . [R : a 0]
4. Za koju vrijednost parametara a funkcija f (x) = x3 -ax raste na itavoj brojnoj osi?
262
13.2. Ekstremne vrijednosti funkcije

Ve smo upoznali pojam lokalnog ekstrema funkcije. Ako je x0 taka lokalnog ekstrema funkcije f (x) i u x0 postoji f (x0 ), tada je, prema Fermatovoj teoremi, f (x0 ) = 0. Take x0 nazivamo stacionarnim takama funkcije f (x) ako je f (x) diferencijabilna u tim takama i ako je f (x0 ) = 0. U tim takama funkcija niti raste niti opada. Brzina mijenjanja vrijednosti funkcije u njima je jednaka nuli. Svaka stacionarna taka nije taka lokalnog ekstrema funkcije f (x). Da bismo do kraja rijeili pitanje postojanja ekstrema u posmatranoj taki, potrebno je utvrditi dovoljne uslove za njihovu egzistenciju. Neka je x0 -jedna od stacionarnih taaka. Pretpostavimo da u nekoj okolini (x0 , x0 + ) take x0 , osim, moda, u samoj taki x0 , postoji konaan izvod koji u (x0 , x0 ) i (x0 , x0 + ) ima stalan znak. U zavisnosti od znaka izvoda u lijevoj i desnoj poluokolini take x0 , mogui su sljedei sluajevi: a) Da je f (x) > 0 za x < x0 i f (x) < 0 za x > x0 , kada, prema teoremi o monotonosti funkcija, funkcija u lijevoj poluokolini take x0 raste, a u desnoj poluokolini opada. vrijednost f (x0 ) u posmatranoj okolini je najvea, tj. u taki x0 funkcija ima lokalni maksimum. b) Da je f (x) < 0 za x < x0 i f (x) > 0 za x > x0 , kada funkcija f (x) lijevo od take x0 , opada a desno raste; f (x0 ) bie najmanja vrijednost funkcije u nekoj okolini take x0 , tj. u taki x0 ima lokalni minimum. c) Da je f (x) > 0 za x < x0 i f (x) > 0 za x > x0 ili f (x) < 0 za x < x0 i f (x) < 0 za x > x0 , to znai da funkcija f (x) svuda ili raste ili opada, jer se u svakoj okolini take x0 nalaze kako vee tako i manje vrijednosti od f (x0 ) pa funkcija f (x) u taki x0 nema ni maksimum ni minimum, (sl.64).
Sl. 64 Navedene tvrdnje moemo iskazati u obliku teoreme kojom su dati dovoljni uslovi za postojanje lokalnog ekstremuma funkcije f (x).
263
[x0 , x0 + ] i neka ima izvod u lijevoj i desnoj poluokolini take x0 pri emu je: f (x) 0(f (x) 0) za svako x (x0 , x0 ), f (x) 0(f (x) 0) za svako x (x0 , x0 + ).
Tada je x0 taka lokalnog maksimuma (minimuma) funkcije f (x).
Teorema 1. (Prvi dovoljan uslov ekstrema) Neka je funkcija f (x) neprekidna u intervalu
(1) (2)
Dokaz. Iz neprekidnosti funkcije f (x) u intervalu [x0 , x0 ] i osobine (1) slijedi da funkcija ne opada (ne raste) u tom intervalu i
f (x0 ) f (x) 0( 0) za x [x0 , x0 ],

a iz neprekidnosti funkcije f (x) u intervalu [x0 , x0 + ] i osobine (2) slijedi da je:
(3) (4)
f (x) f (x0 ) 0 ( 0) za x [x0 , x0 + ].

Iz (3) i (4) slijedi da je:
f (x) f (x0 )(f (x) f (x0 )) za svako x [x0 , x0 + ],

to znai da je x0 taka lokalnog maksimuma (minimuma) funkcije f (x). U teoremi nije obavezno pretpostaviti da f (x0 ) postoji, jer funkcija moe da ima ekstreme 3 i u onim takama u kojima ne postoji prvi izvod. Na primjer, funkcija y= x2 ima minimum u taki x = 0; u toj taki funkcija ima beskonani prvi izvod. Na osnovu teoreme 1 moemo zakljuiti da ako izvodna funkcija pri prolazu kroz taku x0 sa lijeva na desno mijenja znak, tada u taki x0 funkcija ima ekstremnu vrijednost, to je dovoljan uslov za postojanje ekstrema u nekoj taki. Ako se znak prvog izvoda mijenja od pozitivnog u negativan, u taki x0 funkcija ima maksimum a od negativnog na pozitivni - minimum. Ukoliko izvodna funkcija ne mijenja znak pri prolazu kroz x0 slijeva na desno, funkcija nema ekstrema u taki x0 . x2 + 3x + 1 Primjer 1. Utvrditi da funkcija f (x) = 2 nema ekstremne vrijednosti. x +x1 Potreban uslov za postojanje ekstremne vrijednosti funkcije u taki, u kojoj je funkcija diferencijabilna, jeste da u toj taki bude f (x) = 0. 2x2 4x 4 2x2 4x 4 Kako je f (x) = , to je f (x) = 0, ako je = 0, odnosno (x2 + x 1)2 (x2 + x 1)2 2x2 4x 4 = 0, ili x2 + 2x + 2 = 0. Budui da su rjeenja ove jednaine konjugovano kompleksna, f (x) ne moe biti jednako nuli ni za koju realnu vrijednost od x, to znai da zadata funkcija u realnom podruju nema ekstremnih vrijednosti. je denisana za svaku vrijednost x, x R. Kako je f (x) = 6x2 30x + 36 = 6 (x 2)(x 3), to je f (x) = 0 za x = 2 i x = 3. Stacionirane take funkcije su x = 2 i x = 3. Ekstremi mogu biti samo u tim takama. Znak izvoda u okolini ovih taaka najlake je odrediti pomou uslovne tabele.
Primjer 2. Odrediti ekstremne vrijednosti funkcije f (x) = 2x3 15x2 + 36x 14. Funkcija
264
Poto izvodna funkcija pri prolazu kroz taku x = 2 mijenja znak od pozitivnog na negativni, to funkcija f (x) u taki x = 2 ima maksimum. Pri prolazu kroz taku x = 3, izvodna funkcija f (x) mijenja znak od negativnog na pozitivan pa u taki x = 3 funkcija f (x) ima minimum. Izraunavanjem vrijednosti funkcije f (x) u takama x = 2 i x = 3, odredujemo njene ekstremne vrijednosti; max f (x) = 14 i min f (3) = 13. Primjer 3. Odrediti ekstremne vrijednosti funkcije f (x)= 3 x2 . Ova funkcija je neprekidna 2 za sve vrijednosti x. Njen prvi izvod je f (x) = . Funkcija nije diferencijabilna u taki 33x x = 0, jer je 2 + kada x +0 f (x) = 3 kada x 0 3 x
Sl. 65
Primjer 4. Funkcija y = x3 ima stacionarnu taku x = 0, jer je f (x) = 3x2 , pa je f (0) = 0
Kako je (x (, +)) f (x) > 0, to je funkcija f (x) stalno rastua, pa taka x = 0 nije i taka ekstrema. Sada emo utvrditi jedan drugi praktini kriterijum, koji se zasniva na korienju izvoda vieg reda, za odredivanje ekstremnih vrijednosti funkcije. Ako je funkcija f (x) denisana i dvaput diferencijabilna u nekoj okolini take x0 , pri emu je f (x0 ) = 0, a f (x0 ) = 0, tada u taki x0 funkcija f (x) ima maksimum ako je f (x0 ) < 0, a minimum ako jef (x0 ) > 0.
Teorema 2. (Drugi dovoljni uslov ekstrema)
265
Dokaz. Na osnovu denicije drugog izvoda je:
f (x) = lim
f (x) f (x0 ) f (x) = lim , xx0 xx0 x x0 x x0
jer je f (x0 ) = 0. Na osnovu denicije granine vrijednosti slijedi da postoji takva okolina f (x) ima isti znak kao i f (x0 ). take x0 da za svako x iz te okoline kolinik x x0 f (x) > 0,tj. f (x) i x x0 Neka je f (x0 ) > 0. Tada je za svako x iz okoline take x0 , x x0 istog su znaka. Znai, ako je x < x0 , to je f (x) < 0, a ako je x > x0 , to je f (x) > 0. Na osnovu prvog praktinog kriterijuma za odredivanje ekstremnih vrijednosti slijedi da u taki x = x0 funkcija ima minimum. f (x) Uzmimo da je f (x0 ) < 0. Tada za svako x iz okoline take x0 je < 0, tj. f (x) i x x0 x x0 razliitog su znaka. Znai, ako je x < x0 , to je f (x) > 0, i obratno, ako je x > x0 , to je f (x) < 0. U stvari, funkcija prvog izvoda, pri prolazu kroz taku x0 mijenja znak sa pozitivnog na negativni, to znai da funkcija f (x) u taki x0 ima maksimum. Iz prethodne teoreme moemo izvesti praktino uputstvo za odredivanje ekstremnih vrijednosti dva puta diferencijabilne funkcije f (x). 1. Najprije treba nai prvi izvod f (x) i odrediti njegove nule (tj. rjeenja jednaine f (x) = 0). 2. Nai, zatim, drugi izvod f (x) i odrediti njegov znak u svakoj nuli prvog izvoda; na primjer ako je x0 jedna od tih nula (tj. f (x0 ) = 0) i ako je f (x0 ) > 0, tada je f (x0 ) = fmin , a ako je f (x0 ) < 0, tada je f (x0 ) = fmax . Odrediti ekstremne vrijednosti funkcija: 1. f (x) = 2x3 15x2 + 36x 14 Funkcija je denisana za svako x. Kako je f (x) = 6(x 2)(x 3), to su kritine take x = 2 i x = 3, ili f (x) = 0, za x = 2 i x = 3. Drugi izvod funkcije f (x) je f (x) = 12x 30. Za nulu prvog izvoda x = 2 je f (2) < 0, a za x = 3, f (3) > 0. Znai, funkcija f (x) u taki x = 2 ima maksimum (f (2) = 14) a u taki x = 3 minimum (f (3) = 13). 2. f (x) = x3 6x2 + 12x 3 Funkcija je denisana za svako realno x. Prvi izvod funkcije je f (x) = 3x2 12x + 12, a f (x) = 0 za 3(x2 4x + 4) = 0, tj. za x = 2. Drugi izvod f (x) = 6x 12. Za nulu prvog izvoda (x = 2) drugi izvod je f (2) = 0, te ne moemo nita zakljuiti o postojanju ekstrema funkcije. Da bismo odredili postojanje ekstrema, kada je f (x0 ) = 0 i f (x0 ) = 0, koristimo se sljedeom teoremom.
266
zakljuno i ako je f (x0 ) = f (x0 ) = ...f (n1) (x0 ) = 0, a f (n) (x0 ) = 0, onda, ukoliko je n neparan broj, funkcija f (x) u taki x0 nema ekstremnih vrijednosti, a ukoliko je n paran broj, funkcija ima maksimalnu vrijednost u taki x0 ako je f (n) (x0 ) < 0, odnosno, minimalnu ako je f (n) (x0 ) > 0. U prethodnom primjeru f (x) = 6, tj. f (2) = 6 > 0. U taki x = x0 = 2 funkcija nema ekstrema.
Teorema 3. Ako funkcija f (x) u nekoj take x = x0 ima neprekidne izvode do n-tog reda
Primjer 3. Odrediti ekstremne vrijednosti funkcije f (x) = x2 ex .
Prvi izvod f (x) = (2x x2 )ex i f (x) = 0, tj.((2x x2 )ex = 0, za x1 = 0, x2 = 2, jer je ex = 0 za sve vrijednosti x. Drugi izvod f (x) = (x2 4x + 2)ex za nulu (x = 2) prvog izvoda je negativan, tj. f (2) = 2e2 < 0, a za nulu x = 0, prvog izvoda je pozitivan, tj. f (0) = 2 > 0. Znai. za x = 2. funkcija ima maksimalnu vrijednost f (2) = 4e2 ,a za x=0 minimalnu vrijednost f (0) = 0.
13.3. Najmanja i najvea vrijednost funkcije

Pojam maksimuma i minimuma ne treba mijeati sa najveom i najmanjom vrijednou funkcije. U jednom intervalu [a, b] funkcija moe imati vie lokalnih maksimuma, odnosno minimuma. Moe se desiti da neki od tih lokalnih maksimuma bude manji od nekog lokalnog minimuma. Neka, na primjer, funkcija f (x) ima maksimume f (x2 ) i f (x4 ) a minimume f (x1 ), f (x3 ), f (x5 ) (slika 66). Oigledno, lokalni maksimum f (x2 ) manji je od lokalnog minimuma f (x5 ). Najvei od lokalnih maksimuma moe biti najvea vrijednost funkcije (apsolutni maksimum), a najmanji od lokalnih minimuma moe biti najmanja vrijednost funkcije (apsolutni minimum) u tom intervalu. Neka je funkcija f (x) neprekidna u intervalu [a, b]. Da bismo odredili njenu najveu vrijednost (gornju medu M = Sup f (x)), potrebno je nai sve maksimume funkcije u intervalu [a, b] i vrijednosti f (a) i f (b) pa medu njima uzeti najveu vrijednost (sl.66).
Sl. 66
267
x[a,b]
Da bismo odredili najmanju vrijednost (donju medu m = inf f (x) iste funkcije u intervalu [a, b], potrebno je nai sve minimume funkcije u [a, b] i vrijednosti f (a) i f (b) na krajevima intervala [a, b] pa medu njima uzeti najmanju vrijednost. Dakle, ako funkcija f (x) ima maksimume u takama x1 , x2 , ..., xn , tada je
M = max f (x) = max {f (a) , f (b) , f (x1 ) , ...f (xn )} .

x[a,b]
Analogno, ako funkcija f (x) ima n lokalnih minimuma u takama x1 , x2 , ..., xn , tada je:
m = min f (x) = min {f (x1 ) , f (x2 ) , ..., f (xn ) , f (a) , f (b)} .

x[a,b]
u intervalu [3, 6]. Odredimo ekstremne vrijednosti funkcije f (x) koristei f (x) : f (x) = 6x2 6x 36 = 6(x 3)(x + 2), f (x) = 0 za x1 = 2 i x2 = 3. Obje kritine take funkcije f (x) pripadaju intervalu [3, 6]. Drugi izvod f (x) = 12x 6. Kako je f (2) < 0, a f (3) > 0, to u taki x = 2 funkcija f (x) ima maksimum, a u taki x = 3 minimum. Izraunajmo vrijednost funkcije u takama ekstrema i na krajevima intervala [3, 6] :
Primjer 1. Odrediti najmanju i najveu vrijednost funkcije f (x) = 2x3 3x2 36x 8
f (3) = 19, f (2) = 36, f (3) = 89, f (6) = 100.

Maksimalna vrijednost funkcije f (x) jeste
max f (x) = maxf (x) = max{19, 36, 100} = 100,

[3,6] [3,6]
a minimalna,
[3,6]
min f (x) = min {19, 89, 100} = 89.

[3,6]
Zadaci
1. Odrediti najmanju i najveu vrijednost funkcije f (x) = x4 2x2 + 5 u intervalu [2, 2]
[R : min f (1) = 4, max f (2) = 13].

[2,2] [2,2]
2. Odrediti najmanju i najveu vrijednost funkcije f (x) = (x 3)e|x| u intervalu[1, 4]
[R : min f (3) = 0, max f (4) = e4 ].

[1,4] [1,4]
268
13.4. Konveksnost i konkavnost. Prevojne take

13.4.1. Konveksnost i konkavnost funkcije
Pri ispitivanju ponaanja funkcije i oblika njenog graka korisno je utvrditi u kojim intervalima je grak funkcije konveksan nagore, a u kojima konveksan nadolje. Neka kriva y = f (x) u okolini take x0 ima oblik prikazan na sl.67 i sl.68.
Sl. 67 Sl. 68 U taki A(x0 , y0 ) povuemo tangentu na krivu y = f (x). Jednaina tangente je y y0 = f (x0 ) (x x0 ). Posmatrajmo vrijednost funkcije y = f (x) u okolini take x0 , tj. u intervalu (x0 , x0 + ), > 0. Uoiemo da je BC = r (x) = f (x) yt ,
gdje je y1 ordinata take na tangenti koja odgovara apcisi x (x0 , x0 + ). Oigledno je da su ordinate taaka krive y = f (x) u okolini take x0 , vee (manje) od ordinata odgovarajuih taaka tangente t (sl.67 i sl.68). U prvom sluaju kaemo da je funkcija y = f (x) u taki x0 konkavna nagore (konveksna nadolje), a u drugom da je konveksna nagore (konkavna nadolje). Dakle, funkcija y = f (x) jeste konkavna (konveksna) nagore u taki x0 ako je:
r(x) = f (x) yt > 0, (r(x) < 0).

U ovom smislu shvatiemo dalje pojam konkavnosti, odnosno konveksnosti funkcije u taki. U daljem izlaganju izostaviemo rije "nagore" a upotrebljavati samo izraze konkavna (konveksna). Ako je kriva (funkcija) konkavna, odnosno konveksna, u svakoj taki nekog intervala, kazaemo da je konkavna, odnosno konveksna u tom intervalu. Za funkciju f (x), koja je diferencijabilna u intervalu (a, b), kae se da je konkavna (konveksna) u tom intervalu ako su sve take njenog graka nad tim intervalom iznad (ispod) svake njene tangente konstruisane u taki intervala (a, b) (sl. 67 i sl. 68).
Teorema 1. Ako je funkcija f (x) diferencijabilna u intervalu (a, b) i ako je f (x) monotono
opadajua (rastua) funkcija u tom intervalu, onda je funkcija f (x) konkavna (konveksna) u intervalu (a, b).
269
Dokaz. Neka je x0 ma koja taka iz intervala (a, b). Kako je
yt = f (x0 ) + f (x0 )(x x0 ),

to je:
r(x) = f (x) yt = f (x) f (x0 ) f (x0 )(x x0 ).

Funkcija f (x) ispunjava uslove za primjenu Lagranove teoreme na [x0 , x] ( ili [x0 , x] pa postoji c (x0 , x), (ili c (x, x0 )) takvo da je
f (x) f (x0 ) = f (c)(x x0 ).

Zbog toga je
r(x) = [f (c) f (x0 )](x x0 ),
(1)
gdje je x0 < c < x, ako je x > x0 i x < c < x0 kada je x < x0 . Ako je f monotono opadajua funkcija u intervalu (a, b), onda je f (x) > f (x0 ) za x < x0 i f (x) > f (x0 ), kada je x0 < x, pa je, na osnovu (1),
r(x) = f (x) yt < 0, x (x0 |x| , x0 + |x|) ,

gdje je x = x x0 . Znai, funkcija f (x) konveksna je u proizvoljnoj taki x0 (a, b), a to znai u intervalu (a, b). Ako je f (x) monotono rastua funkcija u intervalu (a, b), onda je f (x) < f (x0 ) za x < x0 i f (x0 ) < f (x) kada je x0 < x, pa je,na osnovu (1),
r(x) = f (x) yt > 0, x (x0 |x| , x0 + |x|),

to znai da je funkcija f (x) konkavna u intervalu (a, b).
(f (x0 ) < 0), tada je kriva y = f (x) strogo konkavna (konveksna) u taki x0 .
Teorema 2. Ako funkcija f (x) u taki x0 ima neprekidan drugi izvod i ako je f (x0 ) > 0 Teorema 3. Neka je funkcija f (x) neprekidna u intervalu [a, b] i neka ima drugi izvod
u intervalu (a, b). Tada, da bi funkcija f (x) bila konkavna (konveksna) u intervalu [a, b], potrebno je i dovoljno da je f (x) > 0 (f (x) < 0) za x (a, b).
13.4.2. Prevojne take

Taka x0 je prevojna taka krive y = f (x) ako postoji dovoljno malo > 0 takvo da se za svako x (x0 , x0 ) kriva nalazi s jedne strane, a za svako x (x0 , x0 + ) s druge strane tangente povuene u taki M0 (x0 , y0 ), (sl.69).
270
Posljedica teoreme 2.
Sl. 69
Ako je x0 taka prevoja krive y = f (x) i u njoj funkcija ima drugi izvod f (x0 ), tada je f (x0 ) = 0. Moe se desiti da funkcija f (x), u nekoj taki x0 , ima tangentu i grak funkcije prelazi s jedne na drugu stranu te tangente, a da taka x0 nije prevojna taka. Na primjer, funkcija 1 x3 2 + cos x2 , x = 0 f (x) = 0, x = 0 u taki M (0, 0) ima tangentu i grak funkcije prelazi s jedne na drugu stranu te tangente, a taka x0 nije prevojna taka krive y = f (x) . Dovoljan uslov za egzistenciju prevojne take krive dat je sljedeim teoremama: i ako f (x0 ) ima jedan znak za svako x (x0 , x0 ), a drugi za svako x (x0 , x0 + ), > 0, tada je taka M0 (x0 , y0 ) prevojna taka graka funkcije y = f (x).
Teorema 4. Neka je funkcija y = f (x) neprekidna u okolini take x0 . Ako je f (x0 ) = 0
Dokaz. Neka je
(x (x0 , x0 )) f (x0 ) < 0 (f (x0 ) > 0) i (x (x0 , x0 + )) f (x0 ) > 0 (f (x0 ) < 0) ,
tada je kriva y = f (x) konveksna u intervalu (x0 , x0 ), a konkavna u intervalu (x0 , x0 + ), pa je taka M0 (x0 , y0 ) prevojna taka graka funkcije y = f (x). Prevojnu taku moemo denisati i ovako: Taka M0 (x0 , y0 ) u kojoj grak funkcije prelazi iz konkavnosti u konveksnost ili iz konveksnosti u konkavnost nazivamo prevojnom takom ili takom ineksije. Pojavu da tangenta sijee krivu nazivamo ineksijom, a taku presjeka - takom ineksije. U taki ineksije je f (x0 ) = 0. Napomenimo da drugi izvod moe mijenjati znak u okolini take x0 u kojoj drugi izvod ne postoji. Na primjer, funkcija f (x) = 3 x denisana je i neprekidna za svako x R. Taka x = 0 je prevojna taka iako y (0) ne postoji.
271
Kako je
1 2 f (x) = , f (x) = , 3 3 3 x2 9 x5 (x (, 0)) f (x0 ) > 0, i (x (0, )) f (x0 ) < 0,
to je
pa je taka x = 0 prevojna taka. Medutim, lim f (x) = , lim f (x) = +, pa drugi izvod ne postoji u taki x = 0.
1 Kako je lim f (x) = lim = + tangenta u prevojnoj taki M0 (0, 0) poklapa se 3 x0 x0 3 x2 sa osom 0y .
x+0
x0
Teorema 5. Neka funkcija f (x) ima neprekidan trei izvod u taki x0 i f (x0 ) = 0, a
f (x0 ) = 0, tada je x0 taka prevoja krive y = f (x). (n 2) i neka je
Teorema 6. Neka funkcija y = f (x) u taki ima neprekidne izvode do n-tog reda zakljuno
f (x0 ) = f (x0 ) = ... = f (n1) (x0 ) = 0, f (n) (x0 ) = 0.
Tada, ako je n-paran broj, kriva y = f (x) jeste konveksna (konkavna) zavisno od toga da li je f (n) (x0 ) < 0 f (n) (x0 ) > 0 , a ako je n-neparan broj, x0 prevojna je taka krive.
Primjer 1. Odrediti intervale konveksnosti i konkavnosti funkcije

f (x) = x4 6x3 + 12x2 .
Intervali u kojima je f (x) < 0 (f (x) > 0) jesu intervali konveksnosti (konkavnosti) funkcije f (x). Prema tome, f (x) = 4x3 18x2 + 24x, f (x) = 12x2 36x + 24 = 12(x 1)(x 2),
Posljedica teoreme 2. Dakle, kriva je konveksna u intervalu (1, 2), a konkavna u intervalima
(, 1) i (2, +).
Primjer 2. Odrediti prevojne take krive y = ex .

2
272

Data kriva ima dvije prevojne take. Izvodi funkcije su
y = 2xex , y = 2xex + 4x2 ex .

Jednaina y = 0 ili e prevojne take P1
x2
1 1 , e2 2
1 2 0, 7, pa su (1 + 2x2 ) = 0 ima rjeenje x = = 2 2 1 1 , P2 , e 2 . 2
Sl. 70 2 Kriva y = ex (sl. 70) poznata je pod nazivom zvonaste ili Gausove krive.
Kako je:
Primjer 3. Odredimo intervale konveksnosti i take prevoja funkcije f (x) = x4 6x2 6x+1.
f (x) = 4x3 12x 6 f (x) = 12x2 12 = 12 x2 1 , to je f (x) = 0 za x1 = 1 i x2 = +1.
Kriva je konkavna ako je f (x) > 0, a f (x) > 1 . Dakle, funkcija f (x) konkavna je u intervalima (, 1) i (1, +). Kriva f (x) konveksna je u intervalu (1, +1), jer je f (x) < 0 za |x| <1. Pri prolazu kroz take x = 1, f (x) mijenja znak pa su x = 1 i x = +1 apscise prevojnih taaka krive f (x). Prevojne take su M1 (1, f (1)) i M2 (1, f (1)). Za odredivanje postojanja prevojne take mogli smo iskoristiti i dovoljan uslov, tj. f (x0 ) = 0, f (x0 ) = 0. Trei izvod funkcije f (x) je f (x) = 24x. Za nule drugog izvoda (x = 1), f (1) = 0, to znai da u takama x = 1 funkcija f (x) ima prevoj.
Zadaci
Odrediti intervale konveksnosti i konkavnosti kao i take prevoja funkcija: 1. f (x) =
[R : Funkcija je konkavna u intervalima (2 3, 2 + 3) (1, +) a konveksna u interi valima (, 2 3) i (2 3, 1).U takama x = 2 3 i x = 2 + 3 funkcija ima prevoj.]
2. f (x) =
|x1| . x x
x2 (x 1)3
[R : Funkcija je konkavna u intervalima (0, 1) i (5, +), konveksna u intervalu (1, 5). Funkcija ima prevoj za x = 5]
14. Asimptote krivih linija

14.1. Pojam i vrste asimptota
Poseban teorijski i praktini interes predstavlja utvrdivanje ponaanja funkcije f (x) kada x . Ponaanje funkcije f (x) moemo odrediti uporedujui je sa ve poznatom funkcijom g(x) f (x) koristei se razlikom f (x) g(x) ili kolinikom kada je |x| . g(x) Mi emo posmatrati lim [f (x) g (x)] = 0 (1)
|x|
ili f (x) = g(x) + (x) , gdje je (x) 0 kada |x| +, tj. f (x) g(x)zadovoljeno veliko |x| . f (x) Neka je lim [f (x) g(x)] = 0. Onda je lim 1 g(x) = 0. |x| |x| g(x) f (x) Ukoliko je lim g(x) = 0, tada je lim = 1. |x| |x| g(x) U ovom sluaju kaemo da je funkcija f (x) asimptotski jednaka s funkcijom g(x) ili da funkcija f (x) asimptotski tei funkciji g(x) ako je lim [f (x) g(x)] = 0 i lim g(x) = 0.
|x| |x|
Za funkciju y = g (x) kaemo da je asimptota funkcije y = f (x) ako je ispunjen uslov (1). Relacija (1), u optem sluaju svodi se na dvije relacije:
x+
lim [f (x) g1 (x)] = 0 i
lim [f (x) g2 (x)] = 0 ,
gdje g1 (x) i g2 (x) ne moraju biti iste funkcije, niti moraju istovremeno obje postojati. Ako postoji funkcija y = g1 (x), koja ispunjava uslov (1), ona se naziva desna asimptota funkcije y = f (x). Analogno, ako postoji funkcija y = g2 (x), koja ispunjava uslov (1), naziva se desnom asimptotom funkcije y = f (x). Mi emo se baviti sluajem kada je g (x) linearna funkcija, tj.
y = g(x) = kx + n,
(2)
gdje su k i n realni brojevi. Pretpostavimo da imamo krivu f (x) takvu da se taka na toj krivoj moe neogranieno udaljavati od koordinatnog poetka. 273
274
To je mogue u sluaju da je kriva neograniena ili kada je denisana u neogranienom intervalu. Pravu liniju y = kx + n nazivamo pravolinijskom asimptotom krive f (x) ako je udaljenost take M , te krive od prave, tei prema nuli kada se taka M neogranieno udaljava od koordinatnog poetka (sl.71).
Sl. 71 Pravolinijska asimptota naziva se i kosom pravolinijskom asimptotom ili samo kosom asimptotom. Prava y = kx + n je kosa asimptota graka funkcije y = f (x) kada x + (x ), ako je
x
lim [f (x) kx n] = 0
lim [f (x) kx n] = 0 .
(3)
U vezi egzistencije kose asimptote, dokazaemo sljedeu teoremu.
Teorema 1. Da bi prava y = kx + n bila kosa asimptota graka funkcij y = f (x), kada x + (x ), potrebno je i dovoljno da postoje konane granine vrijednosti:
f (x) = k (k = 0) , lim [f (x) kx] = n x+ x x+ f (x) = k, lim [f (x) kx] = n lim x x x lim (4) (5)
Dokaz. Neka je y = kx + n kosa asimptota krive y = f (x) kada x +. Tada je f (x) = kx + n + (x) , (x) 0, x +. Odavde slijedi da je
x+
lim
n (x) f (x) = lim k+ + x+ x x x
= k,
pa je
f (x) = k i lim [f (x) kx] = lim (n + (x)) = n. x+ x+ x+ x Ovim je potrebnost uslova dokazana. Dokaimo dovoljnost uslova. lim
(6)
Asimptote krivih linija
275
funkcije y = f (x) kada x +, ime je teorema dokazana. Dakle, y = kx + n je desna asimptota grafa funkcije f (x) y = f (x) lim = k lim [f (x) kx] = n. x+ x x+ x2 Primjer 1. Odrediti kosu asimptotu graka funkcije f (x) = x+1 Izraunajmo granine vrijednosti: f (x) x k= lim = lim x+1 = 1, x x x x2 n= lim [f (x) kx] = lim x = 1 x x x + 1 Specijalno, za k = 0 prava y = kx + n je paralelna sa osom x i esto se takva pravolinijska asimptota naziva horizontalnom. Uopte, pravu y = A, nazivamo horizontalnom asimptotom krive f (x) ako je lim f (x) = A, jer je d = lim (f (x) A) = 0. (sl.72).
x x
x+
Neka postoje granine vrijednosti (6). Tada iz jednakosti (4) slijedi da je lim [f (x) kx n] = 0 pa je prema uslovu (1), prava y = kx + n kosa asimptota graka
Sl. 72
Slino, ako je lim f (x) = B , prava y = B je, takode, horizontalna asimptota krive y = f (x). U prvom sluaju pretpostavljamo da je funkcija denisana za svako x vee od nekog broja A , a u drugom sluaju da je denisana za svako x koje je manje od nekog broja B . Ako je lim f (x) = lim f (x) = A, piemo lim f (x) = A i tada je y = A jedina horizontalna asimptota graka funkcije y = f (x).
x x+ x x
Primjer 2. Odrediti horizontalnu asimptotu krive y =

Poto je
1 x 1 + x2 Pravu x = x0 nazivamo vertikalnom asimptotom graka funkcije f (x) ako je bar jedan od limesa: lim f (x) ili lim f (x) beskonaan (+ ili -) (sl.72). lim
xx0 0 xx0 +0
1 . 1 + x2 = 0, to je prava y = 0 horizontalna asimptota date krive.
276
Funkcija y = f (x) moe imati vertikalnu asimptotu nezavisno od toga da li je denisana na konanom ili beskonanom intervalu. Vertikalna asimptota funkcije najee postoji u taki x0 prekida funkcije ili u konanom kraju x0 denicionog podruja funkcije. Vertikalna asimptota u taki prekida x0 funkcije y = f (x) prikazana je na slici 73. Ovdje je lim f (x) = , lim f (x) = +.
xx0 0 xx0 +0
Sl. 73 Na slici 74 prikazana je vertikalna asimptota x0 = 0 ( to je osa y ) u konanom kraju x0 = 0 domene (0, +) funkcije f (x) = ln x, jer vrijedi: lim ln x = .
x+0
Sl. 74
1 ima vertikalnu asimptotu x = 2, jer je x2 1 1 lim = i lim = +. x20 x 2 x2+0 x 2 x2 Primjer 4. Odredimo vertikalne asimptote funkcije y = .Funkcija nije denisana x+1 x2 x2 = , lim = +, pa je prava x = 1 vertikalna u taki x = 1, a lim x1+0 x + 1 x10 x + 1 asimptota. x2 Horizontalnih asimptota nema jer je lim = . x1 x + 1 Neka je funkcija f(x) data u obliku neprave racionalne razlomljene funkcije, tj.
Primjer 3. Grak funkcije y =
f (x) =
Pm (x) , m > n. Qn (x)
Tada se dijeljenjem Pm (x)sa Qn (x) moe jednostavno odrediti asimptota funkcije y = f (x).
Asimptote krivih linija
277
Naime, poznato nam je da funkciju f (x) moemo napisati u obliku
f (x) = Pmn (x) +

Odakle je lim
Rk (x) , k < n. Qn (x)
Rk (x) = 0, pa je y = Pmn (x) asimptota funkciji y = f (x). x Qn (x) x2 1 U primjeru 1, koristei ovaj postupak, dobiemo = x1+ , pa je y = x 1 x+1 x+1 x2 kosa asimptota funkciji y = . x+1 Pm (x) Vertikalnu asimptotu funkcije f (x) = nalazimo rjeavanjem jednaine Qn (x) = 0. Qn (x) Ako je Qn (x0 ) = 0 i Pm (x0 ) = 0, tada je x = x0 jednaina vertikalne asimptote. U prethodnom primjeru vertikalna asimptota je x = 1.
Zadaci
Odrediti asimptote krivih 1. y = x 2. y =
1 , ex
[R : x = 0, i y = x + 1] [R : y = 2, x = 0 i x = 4]
2x2 + 3x 5 . x(x 4)
15. Opta ema ispitivanja funkcija

Do sada smo formulisali i prouili niz pojmova u vezi sa funkcijom y = f (x) i sa krivom koja se javlja kao grak ove funkcije u Dekartovoj ravni x0y . Ti pojmovi nam omoguuju da detaljno prouimo promjene funkcije u zavisnosti od promjena njenog argumenta, tj. omoguuju nam da precizno ispitamo tok funkcije i da na osnovu njega nacrtamo grak koji predstavlja tok te funkcije. itav postupak ispitivanja funkcije y = f (x), odnosno konstrukcije njenog graka, moemo, u optim crtama, sistematizovati. Potrebno je odrediti: 1. oblast denisanosti funkcije, 2. realne nule, ukoliko ih ima, tj. presjeke njenog graka sa osom x, presjek njenog graka sa osom y (ukoliko ga ima); znak funkcije, 3. parnost i periodinost funkcije, 4. take prekida i utvrditi kako se funkcija ponaa neposredno lijevo i desno od svake take prekida i na krajevima oblasti denisanosti; nai asimptote graka funkcije (ukoliko postoje), 5. intervale monotonosti i lokalne ekstreme (ukoliko postoje), 6. intervale u kojima je funkcija konveksna ili konkavna kao i prevojne take (ukoliko postoje). Na osnovu dobijenih podataka, crtamo grak funkcije. Ovo je opta ema ispitivanja funkcije kojom nisu obuhvaene sve pojedinosti vezane za jednu datu funkciju koje mogu biti karakteristine za njen tok. Zato emu treba shvatiti kao uputstvo koje nam olakava ispitivanje toka neke funkcije.
Primjer 1. Ispitati tok funkcije y =
x2 i nacrtati njen grak. x+1
1. Funkcija je denisana u intervalima (-, -1) i (-1, +), taka x = 1 je taka prekida ili diskontinuiteta funkcije. 2. Nula funkcije je x = 0. Znak funkcije zavisi od x + 1 pa je y > 0 za x > 1, a y < 0 za x < 1, y sijee ose u (0, 0). 3. Funkcija nije ni parna ni neparna, niti je periodina. 278
Opta ema ispitivanja funkcija
279
4. Grak funkcije ima asimptote: vertikalnu x = 1 i kosu y = x 1 kada x . x2 + 2x 5. Odredimo intervale monotonosti i lokalne ekstreme: f (x) = , f (x) = 0 za (x + 1)2 x(x + 2) = 0, tj za x = 0 i x = 2. U takama x = 0 i x = 2 funkcija ima i ekstremne vrijednosti, jer u njima f (x) mijenja znak. U taki x = 2 funkcija ima lokalni maksimumf (2) = max f (x) = 4. U taki x = 0 funkcija f (x) ima lokalni minimum f (0) = min f (x) = 0.
Funkcija f (x) raste u intervalima (, 2) i (0, +) a opada u intervalima (2, 1) i (1, 0).
2 , to je f (x) < 0 za x < 1, a f (x) > 0 za x > 1. (x + 1)3 Znai u intervalu (, 1) grak funkcije je konveksan, a u intervalu (1, +) konkavan. Grak funkcije nema prevojnih taaka. Na osnovu dobijenih podataka priblian grak funkcije izgledae kao to pokazuje sl. 75.
6. Poto je f (x) =
Primjer 2. Ispitati tok funkcije f (x) = 2 cos2 x 2 cos x 3 i nacrtati njen grak.
Sl. 75
280
1. Funkcija je denisana za svako x; periodina je sa periodom 2 pa emo je nacrtati u intervalu (0, 2). 2. f (x) = 2 sin x(12 cos x); f (x) = 0 ako je sin x = 0, ili 12 cos x = 0. Iz 12 cos x = 0 1 je cos x = za x = 2k , a sin x = 0 za x = k . 2 3
Funkcija je simetrina u odnosu na pravu x = ,jer ima iste vrijednosti za + x i x.Graf funkcije je prikazan na slici 76.
Sl. 76
Primjer 3. Odrediti tok i graf funkcije f (x) =
x3 2x2 . x3 x2 x3
Datu funkciju moemo napisati u obliku: f (x) = |x| 1. Ona je denisana u intervalima (, 2] i (3, +) .
2. Funkcija f (x) > 0 za svako x iz denicionog podruja,a f (0) = f (2) = 0. 3. Poto je

x3+0
lim f (x) = + to je prava x=3 vertikalna asimptota krive.
Opta ema ispitivanja funkcija
281
Odredimo kosu asimptotu:
f (x) k = lim = lim x x x
x2 (x2) x3
= lim |x|
x2 (x 2) = 1. x2 (x 3)
n = lim [f (x) kx] = lim

x
= lim
x2 (x 2) = lim
x
x2 (x 3)
(x 3)
(x 3) 1 11 = . 2 (x 3) x2+ x3
x
= lim
(x 2) x = (x 3) |x| x 2 x 3
1 1 Znai, y = x + kosa je asimptota kada x a, takode, kada x , y = x 2 2 je kosa asimptota date funkcije. 2 2 Funkcija f (x) 2 2 x kada x 2 0 i f (x) = |x| kada x 0 0, 8 . 3 3
4. Data funkcija je beskonano diferencijabilna u oblasti denisanosti osim u takama x = 0 i x = 2.
f (x) = f (x) =
x 2 2x2 11x + 12 sign x. x 3 2 (x 2) (x 3)
x2 11x 24 sign x. x 3 4 (x 2)2 (x 3)3 3 f (x) = 0 za x = i za x = 4, 2 3 3 3 f 3 < 0, pa f (x) u taki x = ima maksimum, max f = 0, 9, 2 2 2 2 f (4) > 0, pa f (x) u taki x = 4 ima minimum, min f (4) = 4 2 5, 7.
Odredimo poloaj tangente:
x20
lim f (x) = + (tangenta je vertikalna na graku)
2 2 , lim f (x) = . x0 3 x+0 3 5. f (x) > 0 u intervalu (, 0) i (3, +), pa je u tim intervalima funkcija konkavna, specijalna, to znai da se grak krive pribliava asimptoti s gornje strane i kada x + i kada x lim f (x) =
Funkcija je konveksna u intervalu (0, 2), jer je f (x) < 0. Nacrtajmo grak funkcije (sl.77).
282
Sl. 77
Zadaci
Ispitati tok funkcija i nacrtati grak: 1. f (x) =
x3 , 4 (2 x)2
1
2. f (x) = e x2 , 3. f (x) =
sin2 x . 2 sin x
IV Realne funkcije dviju realnih promjenljivih
283
1. Pojam metrikog prostora. Otvoreni i zatvoreni skupovi

Prije nego deniemo realnu funkciju dviju realnih promjenljivih, denisaemo metriki prostor. Ako je R skup svih realnih brojeva, tada se Dekartov proizvod R R... R = Rn naziva n-dimenzionalni prostor. Njegovi elementi su uredene n-torke realnih brojeva koje oznaavamo sa: M (x1 , ..., xn ) ili M = (x1 , x2 , ..., xn ). Ako je n = 2, tada imamo uredene parove realnih brojeva M (x, y) ili M = (x, y). Obrazujmo skup svih uredenih parova realnih brojeva:
R2 = {(x, y) | x R, y R}
i neka su M1 (x1 , y1 ) i M2 (x2 , y2 ) dvije proizvoljne take iz R2 . Poznato je da se rastojanje izmedu taaka M1 i M2 izraunava prema formuli
d(M1 , M2 ) = |M2 M1 | =
Funkcija
(x2 x1 )2 + (y2 y1 )2 .
(1)
d : R2 R2 R,
koja je odredena formulom (1), ima sljedee osobine: 1. d(M1 , M2 ) 0, 2. (d(M1 , M2 ) = 0) (M1 = M2 ), 3. d(M1 , M2 ) = d(M2 , M1 ) (simetrija) 4. d(M1 , M2 ) d(M1 , M3 ) + d(M2 , M3 ) (nejednakost trougla). Funkcija d je metrika ili rastojanje, d(M1 , M2 ) izmedu taaka M1 i M2 , a uredeni par (R , d) naziva se metriki prostor. Radi jednostavnosti metriki prostor (R2 , d) krae se oznaava sa R2 ili E 2 . Ako se u dvodimenzionalnom prostoru R2 uvede rastojanje d(M1 , M2 ) izmedu dvije proizvoljne take M1 , M2 R2 pomou formule (1), onda se on naziva Euklidski dvodimenzionalni prostor ili Dekartova ravan.
2
285
286 Specijalno, za n = 1, prostor R = E 1 je realna prava u kojoj je rastojanje izmedu taaka M1 = x1 R i M2 = y1 R dato formulom
d(M1 , M2 ) =
(x1 y1 )2 = |x1 y1 | .
Uopte, Euklidov n-dimenzionalni prostor E n deniemo kao n-dimenzionalni prostor Rn u kome je uvedeno rastojanje d(M1 , M2 ) izmedu dvije proizvoljne take M1 = (x1 , x2 , ..., xn ) Rn i M2 = (y1 , y2 , ..., yn ) Rn pomou formule
d(M1 , M2 ) = |M1 M2 | =
(xk yk )2 .
k=1
(2)
Napomenimo, da se u n-dimenzionalnom prostoru Rn metrika d moe uvesti i na drugi nain. Znai, formula (2) nije jedini nain metrizacije prostora Rn . Pomou metrike d denisaemo otvorene, zatvorene skupove i okolinu take u Rn . Neka je (S, d) proizvoljan metriki prostor, M bilo koja taka datog prostora i r >0 proizvoljan pozitivan realan broj. Tada se 1. otvorenom kuglom, u oznaci K(M, r), sa centrom u taki M S i poluprenikom r > 0, metrikog prostora (S, d), naziva skup
K(M, r) = {x S | d(M, x) < r} ,

2. zatvorenom kuglom K(M, r), sa centrom u taki M S i poluprenika r > 0, metrikog prostora (S, d), naziva skup
K(M, r) = {x S | d(M, x) r} ,
3. sferom S(M, r), sa centrom u taki M S , metrikog prostora (S, d), naziva skup
S(M, r) = {x S | d(M, x) = r} .
Specijalno, u prostoru R otvorena kugla je otvoren interval (M r, M + r), zatvorena kugla je zatvoren interval [M r, M + r], a sfera je skup {M r i M + r}. U prostoru R2 , otvorena kugla je unutranjost kruga sa centrom u taki M = (x1 , x2 ) i poluprenikom r, zatvorena kugla je unutranjost i periferija kruga, a sfera je samo periferija tog kruga. Otvorena kugla K(M, ) naziva se otvorenom -okolinom take M S . -okolina take M0 (x , x , ..., x ) Rn je otvorena kugla K(M0 , ), a to je skup svih taaka M0 manji od , n 2 1 tj. d(M, M0 ) < , odnosno
n
Otvorena kugla K(M0 , ), odnosno -okolina take M0 najee se obiljeava sa 0(M0 , ), pa moemo pisati: 0(M0 , ) = {M Rn | d(M, M0 ) < } .
k=1
(xk x )2 < 2 . k
Pojam metrikog prostora. Otvoreni i zatvoreni skupovi
287
Specijalno, u prostoru R, -okolina take M0 = (x ) je interval (x , x + ), odnosno 1 1 1 skup 0(M0 , ) = {x R | |x x0 | < } . U prostoru R2 -okolina take M0 = (x , x ) je unutranjost kruga sa centrom u taki 1 2 M0 i poluprenikom , odnosno to je skup
0(M0 , ) = (x1 , x2 ) R2 | (x1 x )2 + (x2 x )2 < 2 . 2 1

Skup A Rn je otvoren ako za svaku taku M A postoji -okolina te take koja cijela pripada skupu A. Prazan skup i cio prostor Rn su otvoreni skupovi. Otvorenom okolinom take M S naziva se svaki otvoreni skup iz S koji sadri taku M. Skup A Rn je zatvoren ako je njegov komplement CA otvoren skup u Rn . Jedina dva skupa koja imaju osobinu da su otvoreni i zatvoreni su prazan skup i itav prostor Rn . Taka M0 A je taka nagomilavanja skupa A Rn ako svaka -okolina take M0 sadri bar jednu taku iz skupa A razliitu od M0 .
2. Denicija funkcije dvije promjenljive

Neka je D R2 neprazan skup. Preslikavanje
f : D R
naziva se realna funkcija dvije realne promjenljive, pri emu je D oblast denisanosti ili domena funkcije f u oznaci D(f ). Ako je M (x, y) D(f ) proizvoljna taka domena, kojoj funkcija f pridruuje jedan i samo jedan broj z , onda se pie
z = f (M ), M D(f ) ili z = f (x, y), (x, y) D(f ),

gdje su x i y nezavisno promjenljive ili argumenti. Skup
Rf = {z R | (M D(f )) f (M ) = z}
je skup vrijednosti funkcije f , a skup
Gf = {(x, y, f (x, y)) | (x, y) D(f )}

naziva se grak funkcije f . U Dekartovom pravouglom koordinatnom sistemu Oxyz , grak funkcije f moe predstavljati povr ija je jednaina z = f (x, y) (sl. 78).
Sl. 78
288
Denicija funkcije dvije promjenljive
289
Primjer 1. Odrediti oblast denisanosti i skup vrijednosti funkcije f (x, y) =
9 x2 y 2 .
Iz zahtjeva da funkcija bude realna, slijedi 9x2 y 2 0, pa je D(f ) = {(x, y) | x2 + y 2 9} i Rf = [0, 3] .
Primjer 2. Odrediti domen i skup vrijednosti funkcije f (x, y) =
cos(x2 + y 2 ).
Domenu obrazuju one take ravni xOy ije koordinate zadovoljavaju uslov cos(x2 + y 2 ) 0. Ova jednaina ekvivalentna je skupu jednaina
x2 + y 2
, 2k x2 + y 2 2k + 2 2 2 , sa centrom u 2
za k = 1, 2, .... Na ovakav nain, domenu D(f ) ini krug poluprenika taki O(0, 0) i kruno-prstenaste oblasti (sl. 79), pri emu je Rf = [0, 1] .
Sl. 79
3. Granina vrijednost i neprekidnost funkcije dvaju realnih promjenljivih veliina

3.1. Granine vrijednosti funkcije z = f (x, y)
Neka je funkcija z = f (x, y) denisana za svako x iz intervala (a, b) i za svako y intervala (c, d) i neka su x0 (a, b) i y0 (c, d) granine vrijednosti nizova {xn }, xn (a, b) i {yn }, yn (c, d), kada n , tj. lim xn = x0 , xn = x0 i lim yn = y0 , y0 = yn Tada moemo pisati da je lim (xn , yn ) = (x0 , y0 ). Niz taaka {(xn , yn )} ili promjenljiva taka (xn , yn ) konvergira prema taki (x0 , y0 ) kada n ako rastojanje izmedu tih taaka tei nuli kada n , tj. (xn x0 )2 + (yn y0 )2 0, n , to zapisujemo lim (xn , yn ) = (x0 , y0 ). (2)
n n n n
Osobina (2) ekvivalentna je osobini da promjenljive xn i yn jednovremeno tee svojim graninim vrijednostima:
xn x0 , yn y0 kada n .
Za funkciju f (x, y), koja je denisana u okolini take M0 (x0 , y0 ),osim moda, u samoj taki M0 (x0 , y0 ), kaemo da u taki M0 ima graninu vrijednost b ako za bilo koje nizove {xn , yn } koji zadovoljavaju uslov (2), odgovarajui niz vrijednosti funkcije {f (xn , yn )} konvergira prema broju b, to simboliki piemo:
xn x0 yn y0
lim f (xn , yn ) = b ili
(x,y)(x0 ,y0 )
lim
f (x, y) = b.
(3)
Koordinate proizvoljne take (x, y) iz okoline take (x0 , y0 ) moemo napisati u obliku x = x0 + x, y = y0 + y pa je jednakost (3) ekvivalentna jednakosti
xn x0 yn y0
lim f (x0 +
x, y0 +
290
y) = b.
Granina vrijednost i neprekidnost funkcije dvaju realnih promjenljivih veliina
291
Ukoliko b ne postoji, funcija f (x, y) nema graninu vrijednost u taki M0 (x0 , y0 ). Svi konvergentni nizovi vrijednosti funkcije konvergiraju istoj graninoj vrijednosti b kad god nizovi vrijednosti argumenata zadovoljavaju uslov (2). Graninu vrijednost funkcije moemo denisati i na ovaj nain. Za funkciju f (x, y) denisanu u okolini take M0 , osim moda, u samoj taki M0 kaemo da konvergira graninoj vrijednosti b kada (x, y) (x0 , y0 ) ako svakom proizvoljno uzetom broju > 0 odgovara broj () > 0 takav da je |f (x, y) b| < za svako x = x0 i y = y0 za koje je 0 < |x x0 | 0) ( > 0)
(x x0 )2 + (y y0 )2 < = |f (x, y) b| < .
Za funkciju f (x, y) denisanu u okolini take M0 , osim moda, u samoj taki M0 , kaemo da u taki M0 ima beskonanu graninu vrijednost kada (x, y) (x0 , y0 ) ako za svako M > 0 moemo odrediti > 0 takvo da je:
|f (x, y)| > M za 0 <

to piemo
xn x0 yn y0
(x2 x1 )2 + (y2 y1 )2 < ,
lim f (x, y) = .
Moemo, takode, denisati graninu vrijednost funkcije f (x, y) kada x, y :

x y
lim f (x, y) = b.
(4)
U sluaju konanog broja b, jednakost (4) shvatamo u tom smislu da za svako > 0 moemo odrediti takav broj M > 0 da je za svako y za koje je funkcija denisana
|f (x, y) b| < kad god je |x| > M i |y| > M.

Naveemo, bez dokaza, teoreme o graninim vrijednostima koje su analogne teoremama o graninim vrijednostima funkcije jedne promjenljive.
Teorema l. (Koijev kriterijum) Da bi funkcija f (x, y) imala graninu vrijednost u taki

M0 kada (x, y) (x0 , y0 ), potrebno je i dovoljno da se za svako > 0 moe odrediti = () > 0 takvo da je: |f (x, y) f (x , y )| <
za svako x i x , y i y iz oblasti A denisanosti funkcije f (x, y) za koje je:
0 < |x x0 | < , 0 < |x x0 | < , 0 < |y y0 | < , 0 < |y y0 | < .
292
Teorema 2. Neka su f (x, y) i g(x, y) funkcije koje su denisane u oblasti A i neka su

(x,y)(x0 ,y0 )
lim
f (x, y) = b,
(x,y)(x0 ,y0 )
lim
g(x, y) = c. Tada postoji granina vrijednost funkcije
f (x, y) g(x, y), f (x, y)g(x, y),

1. (a) (b) (c)
f (x, y) , g(x, y) = 0 za x, y A i c = 0 i pri tome je: g(x, y)
(x,y)(x0 ,y0 ) (x,y)(x0 ,y0 )
lim lim lim
[f (x, y) g(x, y)] = b c,
f (x, y)g(x, y) = bc,
f (x, y) b = . (x,y)(x0 ,y0 ) g(x, y) c
U dosadanjem izlaganju je istaknuto da granina vrijednost funkcije f (x, y) ne zavisi od toga na koji nain njeni argumenti tee svojim graninim vrijednostima. Medutim, kod denicije granine vrijednosti mora se voditi rauna o putanji po kojoj taka M (x, y) tei prema taki M0 (x0 , y0 ), jer se moe desiti da se po razliitim putanjama dobiju razliite vrijednosti. Kod funkcija dvije promjenljive moe se uzeti da taka M tei taki M0 po putanji koju predstavlja grak funkcije koji prolazi kroz take M i M0 . xy Primjer 1. Funkcija f (x, y) = 2 denisana je u svakoj taki (x, y) = (0, 0). Ako taka x + y2 M tei taki (0, 0) po bilo kojoj od koordinatnih osa, dobija se da je lim f (x, y) = 0,
M (0,0)
u to emo se uvjeriti kasnije. Ako se pretpostavi da taka M tei ka taki (0, 0) po nekoj drugoj putanji, na primjer, du prave y = kx, k -proizvoljan realan broj, onda se dobija
(x,y)(x0 ,y0 )
lim
f (x) = lim
kx2 k = . 2 + k 2 x2 x0 x 1 + k2
Vrijednost ovoga limesa zavisi iskljuivo od broja k i razliita je od nule kada je k = 0. Znai, granina vrijednost nije ista za sve putanje po kojima taka M tei taki M0 , pa zato i ne postoji lim f (x, y).
(x,y)(0,0)
Sl. 80 Pretpostavimo da su karakteristine putanje take M prema taki M0 putanje du pravih paralelnih koordinatnim osama Ox i Oy (sl. 80)
293
Sada moemo denisati granine vrijednosti funkcije f (x, y) kada njeni argumenti uzastopno tee svojim graninim vrijednostima. Neka je funkcija f (x, y) denisana u okolini take M0 (x0 , y0 ), osim, moda, u samoj taki M0 . Pretpostavimo da za ksirane y(0 < |yy0 | < ) postoji granina vrijednost lim f (x, y) =
(y) (Sl.86 a)). Ova granina vrijednost je funkcija od y , pa ako postoji granina vrijednost
yy0
xx0
lim (y) = lim
yy0
xx0
lim f (x, y) = b1 , lim f (x, y) = b2 (Sl. 86 b).
nju nazivamo uzastopnom (itegriranom) graninom vrijednou funkcije f (x, y) u taki M0 (x0 , y0 ). Analogno deniemo uzastopnu graninu vrijednost lim
xx0 yy0
Uzastopne granine vrijednosti b1 i b2 ne moraju biti medusobno jednake. x2 y 2 denisana u intervalu 0 < x < +, 0 < y < +, Na primjer, funkcija f (x, y) = 2 x + y2 u taki x0 = y0 = 0 ima:
b1 = b2
Znai, da je lim
x2 y 2 = lim (1) = 1, y0 x0 x2 + y 2 y0 x2 y 2 = lim lim 2 = lim (1) = 1. x0 y0 x + y 2 x0 lim lim

x0 y0
y0 x0
lim f (x, y) = lim
lim f (x, y) .
Moe se desiti da su uzastopne granine vrijednosti medusobno jednake, a da ne postoji granina vrijednost funkcije f (x, y) kada jednovremeno x x0 i y y0 , tj. dvojna graxy nina vrijednost ne postoji. Na primjer, funkcija f (x, y) 2 ima uzastopne i medusobno x + y2 jednake granine vrijednosti
y0
lim
x0 x2
lim
xy xy = 0, i lim lim 2 = 0, 2 x0 y0 x + y 2 +y xy , ne postoji. Za uzastopne granine vrijednosti + y2
ali dvojna granina vrijednost lim vai sljedea teorema.
x0 x2 y0
Teorema 3. Neka je funkcija f (x, y) denisana u okolini take M0 (x0 , y0 ) osim, moda, u samoj taki M0 . Ako u taki M0 funkcija f (x, y) ima dvojnu graninu vrijednost lim f (x, y) = b i ako postoje granine vrijednosti
x0 y0
xx0
lim f (x, y) = (y)(0 < |y y0 | < ), lim f (x, y) = (x)(0 < |x x0 | < ),
yy0
294 tada postoje uzastopne granine vrijednosti: lim = lim[lim f (x, y)L
yy0
lim (y) = lim (y) =
yy0
lim
xx0
lim f (x, y) , lim f (x, y) ,
xx0
xx0
lim
yy0
pri emu je lim
yy0
xx0
lim f (x, y) = lim
xx0
yy0
lim f (x, y) = lim f (x, y) = b.

xx0 yy0
Dokaz. Prema deniciji granine vrijednosti funkcije f (x, y), u taki M0 moemo za svako > 0 odrediti () > 0 takvo da je |f (x, y) b| < za svako (x, y) iz okoline take M0 , koje zadovoljava uslov
0<
(x x0 )2 + (y y0 )2 < .
Prelaskom na graninu vrijednost kada x x0 , iz gornjih nejednakosti dobijamo da je |(y) b| < za 0 < |y y0 | < ,odakle slijedi da je
yy0
lim (y) = b, tj. lim
yy0
xx0
lim f (x, y) = b.
Analogno dokazujemo da je:

xx0
lim
yy0
lim f (x, y) = b,
ime je teorema dokazana. Obrnuto ne vai, jer se moe desiti da u nekoj taki postoje uzastopne medusobno jednake granine vrijednosti, a da ipak u toj taki ne postoji granina vrijednost funkcije (vidi primjer 2).
3.2. Neprekidnost funkcije z = f (x, y)

Granina vrijednost funkcije f(x,y) u taki M0 ne mora se poklapati sa vrijednou funkcije u toj taki, tj. ne mora biti:
(x,y)(x0 ,y0 )
lim
f (x, y) = f (x0 , y0 ).
Neka je funkcija f (x, y) denisana u okolini i u samoj taki M0 (x0 , y0 ) M0 D(f ) i ako je
(x,y)(x0 ,y0 )
lim
f (x, y) = f (x0 , y0 ) = b,
onda kaemo da je funkcija f (x, y) neprekidna u taki M0 (x0 , y0 ). Ako granina vrijednost funkcije f (x, y) ne postoji, ili ako postoji a nije jednaka vrijednost funkcije f (x0 , y0 ), rei emo da je funkcija f (x, y) u taki M0 (x0 , y0 ) prekidna. Neprekidnost funkcije f (x, y) moemo iskazati na "jeziku ".
295
Funkcija f (x, y) neprekidna je u taki M0 (x0 , y0 ) D(f ) za svako > 0 moemo odrediti () > 0 tako da je: |f (x, y) f (x0 , y0 )| < za svako (x, y) D(f ) za koje je 0 < |x x0 | < , 0 < |y y0 | < ili |f (M ) f (M0 )| < kad god je d(M, M0 ) = |M M0 | < . Funkcija f(x,y) neprekidna je na skupu A, A D(f ), ako je neprekidna u svakoj taki (x, y) A. Ako je M0 D(f ) ksirana taka i M D(f ) proizvoljna taka domena D(f ) funkcije f (x, y), onda se broj z odredene jednakou f (x, y) f (x0 , y0 ) = z naziva totalnim priratajem funkcije z = f (x, y) u taki M0 (x0 , y0 ). Za neprekidnost funkcije f (x, y) u taki M0 potrebno je i dovoljno da granina vrijednost z bude jednaka nuli kada (x, y) (x0 , y0 ), tj.
xx0 yy0
lim
z = lim [f (x, y) f (x0 , y0 )] = 0.

xx0 yy0
Za koordinate taaka M (x, y) i M0 (x0 , y0 ) koristiemo sljedee veze:
x = x0 +
x i y = y0 +
y,
gdje je x prirataj argumenta x, a y prirataj argumenta y . U tom sluaju totalni prirataj z bie: z = f (x0 + x, y0 + y) f (x0 , y0 ). Prethodno tvrdenje moemo iskazati sljedeom teoremom. ako je
Teorema 1. Funkcija z = f (M ), M D(f ) neprekidna je u taki M0 D(f ) ako i samo

M M0
lim
z = 0, odnosno lim
x0 y0
z = 0.
Teorema 2. Ako su funkcije f (x, y) i g(x, y), koje su denisane u oblasti A, neprekidne u
taki M0 (x0 , y0 ), tada su u taki M0 neprekidne i funkcije:
f (x, y) g(x, y), f (x, y)g(x, y),
f (x, y) (g(x, y) = 0 za (x, y) A), g(x, y)
to neemo dokazivati. Uniformnu (ravnomjernu) neprekidnost funkcije f (x, y) u oblasti A analogno deniemo kao i uniformnu neprekidnost funkcije f (x) u nekom intervalu. Funkcija f (x, y) ravnomjerno je neprekidna u oblasti A ako se za svako > 0 moe nai realan pozitivan broj () > 0 tako da za bilo koje dvije take M (x , y ) i M (x , y ) iz A, ije koordinate zadovoljavaju nejednakost 0 < (x x )2 + (y y )2 < , vai
|f (x , y ) f (x , y )| < .
Ako je funkcija f (x, y) neprekidna u zatvorenoj i ogranienoj oblasti A, tada je ona ravnomjerno neprekidna u toj oblasti.
296
xy u taki M (0, 0). x2 + y 2 Dvojna granina vrijednost date funkcije ne postoji, jer ako uzmemo dva parcijalna niza 1 1 2 1 taaka n , n i n , n n = 1, 2, ... koji tee taki M (0, 0) kada n , dobiemo
Primjer 2. Odrediti dvojnu graninu vrijednost funkcije f (x, y) =
lim f
1 1 , n n
1 1 1 = lim n n = , lim f 1 n 1 2 n + 2 2 n n
2 1 , n n
2 1 2 = lim n n = , 1 n 4 5 + 2 2 n n
to znai da dvojna granina vrijednost ne postoji. xy Primjer 3. Funkcija z = u taki M (0, 0) ima granine vrijednosti: xy + 1 1
x0 y0
lim
xy = xy + 1 1 xy = xy + 1 1
x0 y0
lim lim
xy + 1 + 1 = 2, lim xy xy + 1 1 = lim lim xy xy + 1 1 = 2.
x0 y0
lim
x0
y0
y0
x0
Primjer 4. Odrediti neprekidnost funkcija u taki M0 D(f ) R2 :

a) z = x2 + y 2 Data funkcija je neprekidna u svakoj taki M0 R2 , jer totalni prirataj 2x0 x + 2y0 y + y 2 tei nuli kada x 0 i y 0. b) z =
z=
x2 +
ex + sin y x2 + y 2 + 1 Ova funkcija je neprekidna u svakoj taki M0 (x0 , y0 ), jer je: lim f (x, y) =
(x,y)(x0 ,y0 ) (x,y)(x0 ,y0 )
lim
(cx + sin y) =
xx0 yy0
lim
(x2 + y 2 + 1)
(ex0 + sin y0 ) = f (x0 , y0 ). 2 x2 + y 0 + 1 0
c)
f (x, y) =
x2 y 2 , x2 + y 2 0,
x2 + y 2 = 0 x=y=0
Funkcija je denisana u svakoj taki M (x, y) D(f ) R2 . Ima prekid u taki M (0, 0) jer ne postoji lim f (x, y).
x0 y0
297
Zadaci
Ako na proizvoljan nain taka (x, y) (0, 0), pokazati da je: 1. a lim
x0 y0
xy + 4 1 = , xy 4
2. lim
x0 y0
sin xy = 0, x
3. lim
sin xy = 1. x0 xy
y0
4. Djelimini (parcijalni) izvodi funkcije z = f (x, y)

4.1. Pojam parcijalnog izvoda
Neka je funkcija z = f (x, y) denisana u okolini take M (x, y) D(f ). Uzmimo da je y konstantno, a da se x mijenja za x. Tu promjenu funkcije z = f (x, y) nazivamo djeliminim (parcijalnim) priratajem funkcije f (x, y) u taki M (x, y) po x, tj.
xz
= f (x + f (x +
x, y) f (x, y). x, y) f (x, y) . x
(1)
Odavde je:
xz
x
Ako postoji lim
xz x0
, tada kaemo da funkcija z = f (x, y) u taki M (x, y) ima prvi
djelimini izvod po x, koji obiljeavamo sa fx (x, y), ili sa "delta"). Dakle,

xz
f (x, y) z ili sa (slovo ita se x x
lim
x0
= =
lim
f (x +
x0
x, y) f (x, y) z = x x
f (x, y) = fx (x, y). x
Analogno, u sluaju da je x konstantno, a y se mijenja, deniemo prvi parcijalni izvod funkcije f (x, y) u taki M (x, y) po y :
lim
xz
y0
= lim
f (x, y +
y0
y) f (x, y) z f (x, y) = = = fy (x, y). y y y
Prema tome, parcijalni izvod funkcije f (x, y) izvod je funkcije po argumentu koji se mijenja, dok je drugi argument konstantan. 298
Djelimini (parcijalni) izvodi funkcije z = f (x, y)
299
Na primjer, za z = x2 + xy + 2y 2 + 1 je: z z = 2x + y, = x + 4y. x y Parcijalno diferenciranje funkcije f (x, y) ne zahtijeva nova pravila diferenciranja, razliita od onih koja su data za diferenciranje funkcije jedne promjenljive. z z Parcijalni izvodi , nazivaju se parcijalni izvodi prvog reda. x y
4.2. Geometrijsko znaenje parcijalnih izvoda

Poto grak funkcije z = f (x, y) u pravouglom koordinatnom sistemu x0yz predstavlja povrinu S , to parcijalnim izvodima moemo odrediti geometrijsko znaenje. Neka je povr S zadata jednainom z = f (x, y). Ako se u jednaini z = f (x, y) y smatra kao konstanta, onda je z = f (x, y) funkcija samo od x i predstavlja krivu G1 na povrini S koja je presjek ravni Y = y sa datom povrinom (sl. 81). Ako kriva G1 ima tangentu u taki M (x, y, z) koja sa osom 0x zaklapa ugao 1 , tada z je, na osnovu geometrijskog znaenja izvoda funkcije sa jednom promjenljivom, = tg 1 x z d jer je = [(f (x, y))] . x dx
Sl. 81
Slino, ako damo promjenljivoj x odredenu vrijednost, a y mijenjamo, dobiemo po povrini S krivu G2 koja je presjek ravni X = x sa datom povrinom. z Ako postoji , kriva G2 ima u taki M (x, y, z) tangentu iji je koecijent pravca u y z odnosu na y -osu tg2 = . y
300
z z , funkcije z = f (x, y) u taki M (x, y) moemo smatrati brzinama x y kojima se mijenja vrijednost funkcije u okolini take M (x, y) kada se mijenja samo y ili samo x, tj. kada se taka M pomjera u pravcu x-ose, odnosno u pravcu y -ose.
Parcijalne izvode
4.3. Parcijalni izvodi vieg reda

Parcijalni izvodi prvog reda
z z , su, opet, funkcije od x i y . Oznaimo ih sa p i q , tj.: x y z z = p, = q. x y
Moemo odrediti prve parcijalne izvode funkcija p i q po x i y , tj.
p p q q , , , . x y x y
sa: Njih nazivamo parcijalnim izvodima drugog reda funkcije z = f (x, y) i oznaavamo ih
xx (x, y),
xy (x, y),
yx (x, y),
yy (x, y)
ili sa
zxx = zyx
2z z 2z = , zxy = = x2 x x xy y 2 2 z z z = = , zyy = 2 = yx x y y y
z , x z . y
Izvode fxy (x, y) i fyx (x, y) nazivamo mjeovitim parcijalnim izvodima drugog reda funkcije f (x, y). Sljedea teorema daje dovoljan uslov za jednakost mjeovitih parcijalnih izvoda drugog reda. f Teorema 1. Ako je funkcija f (x, y) denisana zajedno sa svojim parcijalnim izvodima , x 2f 2f 2f f 2 f , i u okolini take M0 (x0 , y0 ) i ako su i neprekidne funkcije u y xy yx xy yx taki M0 (x0 , y0 ), tada su u toj taki:
2 f (x0 , y0 ) 2 f (x0 , y0 ) = . xy yx
U ovom sluaju rezultat diferenciranja ne zavisi od poretka diferenciranja. Ukoliko uslov neprekidnosti nije zadovoljen, tada mjeoviti izvodi u taki M0 (x0 , y0 ) mogu biti razliiti.
301
Na primjer, posmatrajmo funkciju
z = f (x, y) =
Lako je provjeriti da je:
x3 y , x2 + y 2 = 0 i f (0, 0) = 0. x2 + y 2
x4 + 3x2 y 2 2 , x + y2 = 0 i (x2 + y 2 )2 f (x, 0) f (0, 0) f x (0, 0) = lim = 0; x0 x x2 y 2 f y (x, y) = x3 , x2 + y 2 = 0 i fy (0, 0) = 0. 2 + y 2 )2 (x Prema deniciji je: fx (x, y) = y f y (x, 0) f y (0, 0) x0 = lim = 1, x0 x0 x x f x (0, y) f x (0, 0) 00 f yx (0, 0) = lim = lim = 0, y0 y0 y y tj. f xy (0, 0) = f yx (0, 0). f
xy (0, 0)
lim
Parcijalni izvodi f
xy ,
yx
jesu prekidne funkcije u taki M (0, 0):
f
odakle je lim f
x0 x=y yx (x, y)
xy (x, y)
x6 + 6x4 y 2 3x2 y 4 2 , x + y 2 = 0, 2 + y 2 )3 (x = 0.
1 =f 2
yx (0, 0)
Parcijalni izvodi drugog reda su, u optem sluaju, funkcije od x i y . Izvodi prvog reda parcijalnih izvoda drugog reda su parcijalni izvodi treeg reda:
2z x x2 2z x y 2 2z x yx
2z 2z 3z 3z 3z , = , = , x3 x xy x2 y x yx yx2 3z 2z 3z 2z 3z = , = , = , y 2 x y x2 x2 y y xy xy 2 2z 3z 3z , = 3. = yx2 y y 2 y =
Ovakvim postupkom moemo odrediti parcijalni izvod n-tog reda funkcije z = f (x, y). On se denie kao parcijalni izvod parcijalnog izvoda (n 1)-tog reda. Tako je, na primjer, nz n1 z nz , n-ti parcijalni izvod po promjenljivoj x, a = , je parcijalni izvod xn xn1 y y xn1 po y (n 1)-vog parcijalnog izvoda po x.
Teorema 2. Ako funkcija z = f (x, y) u svakoj taki oblasti D(f ) ima ograniene parcijalne
izvode, tada je ona neprekidna u toj oblasti.
302
4.4. Diferencijabilnost i totalni diferencijal funkcije

Obrazujmo totalni prirataj funkcije z = f (x, y) u taki M0 (x0 , y0 ) D(f ):
z = f (x0 +
x, y0 +
y) f (x, y),
pri emu je (x0 + x, y0 + y) D(f ). Za funkciju z = f (x, y) kaemo da je diferencijabilna u taki M0 (x0 , y0 ) ako postoje realni brojevi A i B , koji zavise od x0 i y0 , a ne zavise od prirataja x i y , takvi da se totalni prirataj z moe napisati u obliku:
z=A
x+B
y + ( x,
y)
x + ( x,
y)
y,
(1)
gdje veliine ( x, y) i ( x, y) tee nuli kada x i y tee nuli. U izrazu (1) dio A x + B y , koji je linearan u odnosu na x i y , naziva se glavnim dijelom prirataja z , a ( x, y) x + ( x, y) y je beskonano mala veliina u odnosu na beskonano male veliine x i y . Ako je funkcija z = f (x, y) diferencijabilna u taki M0 (x0 , y0 ), tada se glavni dio A x + B y naziva totalnim diferencijalom funkcije z = f (x, y) u taki A M0 (x0 , y0 ) i to se pie:
dz = A
Kako umjesto prirataja
x+B
y.
xi
y esto piemo dx i dy , to je: dz = Adx + Bdy.
Istaknimo da je diferencijabilna funkcija z = f (x, y) u taki M0 (x0 , y0 ) istovremeno i neprekidna u toj taki, jer za prirataj funkcije vai lim z = 0.
x0 y0
Teorema 1. Ako je funkcija z = f (x, y) diferencijabilna u taki M0 (x0 , y0 ), onda ona u toj
taki ima parcijalne izvode i vai:
f (x0 , y0 ) f (x0 , y0 ) = A, = B. x y
Dokaz. Kako je funkcija diferencijabilna to je:
z=A
Pretpostavimo da je
x+B x = 0, a
y + ( x,
y)
x + ( x,
y)
y.
y = 0, tada je: x + ( x, 0) x.
zx = A
Dijagram ovog izraza sa
x, dobie se: zx = A + ( x, 0). x
303
Kako veliina A ne zavisi od
x, a ( x, 0) 0 kada lim
x0
x 0, to je:
zx = A, x
to znai da funkcija z = f (x, y) u taki M0 (x0 , y0 ) ima parcijalni izvod za koji je:
z f (x0 , y0 ) = = A. x x Na isti nain, uz pretpostavku da je x = 0, a y = 0 dobija se: z f (x0 , y0 ) = = B. y y

Na osnovu prethodne teoreme totalni diferencijal funkcije z = f (x, y) u taki M0 (x0 , y0 ) moe se napisati u obliku:
dz =
ili krae
f (x0 , y0 ) f (x0 , y0 ) dx + dy, x y dz =
f f dx + dy. x y Obrnut iskaz prethodnoj teoremi ne vai, jer mogu postojati parcijalni izvodi u nekoj taki M (x, y), a da funkcija u toj taki ne bude diferencijabilna, tj. da nema totalni diferencijal. Za diferencijabilnost funkcije z = f (x, y) u taki M (x, y) nije dovoljan uslov postojanje z z parcijalnih izvoda , u taki M. x y
Teorema 2. (Dovoljan uslov za diferencijabilnost)
Ako je funkcija z = f (x, y) denisana u okolini take M0 (x0 , y0 ), ima parcijalne izvode z z , u toj okolini i, ako su ti izvodi neprekidni u taki M0 (x0 , y0 ), tada je funkcija z = x y f (x, y) diferencijabilna u toj taki. Potpuni ili totalni diferencijal funkcije z = f (x, y), tj.
z z dx + dy = dz = x y
dx + dy x y
f (x, y),
nazivamo prvi diferencijal ili diferencijal prvog reda funkcije f (x, y). z z Uzimajui u obzir ranije oznake = p, = q , moemo pisati dz = pdx + qdy . x y Totalni diferencijal dz funkcije z = f (x, y) funkcija je nezavisno promjenljivih x i y pa moemo odrediti totalni diferencijal od dz , tj. d(dz).
304 Totalni diferencijal totalnog diferencijala prvog reda nazivamo totalnim diferencijalom drugog reda i obiljeavamo ga sa d2 z :
d2 z = d(dz) =
(dz) (dz) dx + dy. x y
Prilikom diferenciranja diferencijala dz treba voditi rauna da dx i dy ne zavise od x i y i da se pri diferenciranju po x i y ponaaju kao konstante pa je:
2z (dz) 2z (dz) 2z 2z = dx + dy; = dx + 2 dy i x x2 xy y xy y 2 2 2 z 2 z z d2 z = dx + 2 dxdy + 2 dy 2 . 2 x xy y

Izraz d2 z moemo simboliki pisati u obliku:
dz=
z z dx + dy x y
(2)
dx + dy x y
f (x, y).
Totalni diferencijal totalnog diferencijala drugog reda je totalni diferencijal treeg reda funkcije z = f (x, y) .Obiljeavamo ga sa d3 z :
d3 z = d d2 z =
ili simboliki:
(d2 z) (d2 z) 3z 3 3z 3z 3z dx + dy = dx + 3 2 dydx2 + 3 + 3 dy 3 , x y x3 x y xy 2 y z z dx + dy x y

(3)
d3 z =
dx + dy x y
f (x, y) .
Ovakvim postupkom moemo odrediti totalni diferencijal n- tog reda dn z funkcije z = f (x, y), tako da je:
d z=
z z dx + dy x y
(n)
dx + dy x y
f (x, y) ,
pod uslovom da je funkcija diferencijabilna do reda n.
5. Ekstremne vrijednosti funkcije

5.1. Lokalni ekstremi
z = f (x, y)
Neka je funkcija z = f (x, y) denisana u oblasti D. Funkcija f (x, y) ima u taki M0 (x0 , y0 ) D lokalni maksimum (minimum) ako postoji neka okolina (x0 , x0 + , y0 , y0 + ) take M0 koja cijela pripada oblasti denisanosti D funkcije z = f (x, y) u kojoj je f (x0 , y0 ) > f (x.y)(f (x0 , y0 ) < f (x, y)) za svako x, y iz te okoline. Lokalni maksimum (minimum) funkcije z = f (x, y) u taki M0 nazivamo lokalnim ekstremom. Iznos lokalnog maksimuma (minimuma) funkcije jednak je vrijednosti funkcije z = f (x, y) u taki M0 , odnosno jednak je zmax = f (x0 , y0 ) (zmin = f (x0 , y0 )) . Ako je funkcija f (x, y) diferencijabilna u taki M0 i ako u toj taki ima ekstremnu vrif f jednost, onda parcijalni izvodi i u toj taki moraju biti jednaki nuli, tj. mora biti: x y
Teorema 1. (Potreban uslov za postojanje ekstrema):
f x (x0 , y0 ) = 0, f y (x0 , y0 ) = 0.
Dokaz. Pretpostavimo da funkcija f (x, y) ima maksimum u taki M0 (x0 , y0 ). Znai, da je u nekoj okolini (x0 , x0 + , y0 , y0 + ) take M0 ispunjena nejednakost:
f (x0 , y0 ) > f (x, y).
(1)
Posmatrajmo one take iz okoline u kojima je y = y0 . Nejednakost (18) u tim takama ima oblik f (x0 , y0 ) > f (x, y0 ). Ova nejednakost pokazuje da diferencijabilna funkcija f (x, y0 ) jedne promjenljive ima maksimum u taki x = x0 . U tom sluaju izvodna funkcija za x = x0 mora biti jednaka nuli. Izvod f (x, y0 ), izraunat za x = x0 , poklapa se sa parcijalnim izvodom po x funkcije dvaju promjenljivih izraunatom u taki M0 (x0 , y0 ). Dakle, dobijamo da je:
f x (x0 , y0 ) = 0.
(2)
305
306 Posmatrajmo samo one take iz okoline kod kojih je x = x0 . Nejednakost (18) ima oblik f (x0 , y0 ) > f (x0 , y) i pokazuje da funkcija f (x0 , y) jedne promjenljive ima maksimum za y = y0 . Analogno prethodnom rasudivanju, zakljuujemo da je
f y (x0 , y0 ) = 0.
(3)
Jednakostima (19) i (20) dokazana je teorema. Slino dokazujemo kada funkcija f (x, y) ima minimum u taki M0 (x0 , y0 ). Potreban uslov za postojanje ekstrema moemo formulisati i na ovaj nain: Ako u taki M0 (x0 , y0 ) diferencijabilna funkcija f (x, y) ima ekstrem, tada je totalni diferencijal funkcije f(x,y), izraunat u taki M0 jednak nuli. Ako hoemo da odredimo u kojim f f takama funkcija f (x, y) moe imati ekstrem, jednaine =0i = 0 treba rijeiti po x y x i y . U takama ije koordinate zadovoljavaju ove dvije jednaine, moe biti ekstrem. Ako ove dvije jednaine nemaju rjeenje po x i y , onda funkcija f (x, y) sigurno nema ekstrema. Ako jednaine imaju rjeenja, to ne znai da funkcija sigurno u tim takama ima ekstrem. Taku M0 (x0 , y0 ), za koju su ispunjeni uslovi (19) i (20), nazivamo stacionarnom takom funkcije f (x, y). Sada emo navesti dovoljan uslov za postojanje ekstrema funkcije f (x, y). ima neprekidne parcijalne izvode drugog reda i neka je taka M0 (x0 , y0 ) stacionarna taka te funkcije. Ako oznaimo parcijalne izvode drugog reda u taki M0 (x0 , y0 ) sa
Teorema 2. (Dovoljan uslov ekstrema). Neka funkcija z = f (x, y) u okolini take M0 (x0 , y0 )
2 f (x0 , y0 ) 2 f (x0 , y0 ) 2 f (x0 , y0 ) ,B = ,C = i x2 xy y 2 < 0 i A < 0 (C < 0), < 0 i A > 0 (C > 0), > 0,
A=
= B 2 AC,
tada, u taki M0 (x0 , y0 ) funkcija z = f (x, y): 1. ima lokalni maksimum ako je 2. ima lokalni minimum ako je
3. nema ekstremnu vrijednost ako je
4. Za = 0, funkcija moe, ali i ne mora imati ekstremnu vrijednost, to treba ispitati pomou diferencijala vieg reda od dva. Za funkcije z = f (x, y), koja ima ekstrem u taki M0 , veliine A i C ne mogu biti razliitog predznaka jer bi tada bilo > 0.
Primjer 1. Ispitati da li funkcija z = f (x, y) = 2x2 + 3y 2 4x + 12y + 1 ima ekstrema.

Odredimo:
f f = 4x 4, = 6y + 12. Odavde je: x y
f f = 0 za 4(x 1) = 0, tj. x = 1, i = 0 za y = 2. x y
Ekstrem moe biti u taki M0 (1, 2).
Ekstremne vrijednosti funkcije
z = f (x, y)
307
Provjerimo da li je u taki M0 (1, 2) zadovoljena nejednakost
AC B 2 > 0.
Odredimo:
2f 2f 2f 2f 2f = 4, = 0, 2 = 6 pa je x2 xy y x2 y 2
Poto je
2f xy
= 24 > 0.
2f = 4 > 0, to u taki M0 funkcija ima minimum (-13). x2
Zadaci
Odrediti ekstreme funkcija: 1. z = x2 xy y 2 + x + y , 2. z = x3 + y 3 3xy 3. z = x2 + xy + y 2 +
R : max u M0
1 1 , 3 3
[R : min u M0 (1, 1)] 1 1 + (x > 0, y > 0). x y R : min u M0 1 1 , 3 3 3 3
6. Uslovni ekstremi
6.1. Pojam uslovnog ekstrema
U mnogim praktinim i teorijskim razmatranjima javljaju se i takvi sluajevi u kojima treba odrediti najmanju i najveu vrijednost funkcije u odredenom domenu, pod uslovom da su x i y vezani nekom jednainom g(x, y) = 0. (2) Treba odrediti ekstremne vrijednosti funkcije (1), uz uslov (2). Te ekstremume nazivamo uslovnim, relativnim ili vezanim ekstremumima, a jednainu (2) jednainom veze. Ako je u oblasti D denisana funkcija z = f (x, y), tada ne posmatramo njene vrijednosti u svim takama u kojima je ona denisana, ve samo u takama koje zadovoljavaju uslov (2). Skup svih takvih taaka oznaimo sa X . Taka M0 (x0 , y0 ) X jeste taka uslovnog maksimuma (minimuma) funkcije z = f (x, y) ako postoji okolina take M0 takva da je za sve take (x, y) iz te okoline, (x, y) X , zadovoljena nejednakost:
f (x, y) f (x0 , y0 ) (f (x, y) f (x0 , y0 )).
6.2. Metode za odredivanje uslovnih ekstrema

Za izraunavanje relativnih ekstremuma koristimo se metodom eliminacije i Lagranovom metodom neodredenog mnoioca.
6.2.1.
Metod eliminacije
Neka je data funkcija z = f (x, y), pri emu x i y nisu medusobno nezavisni, ve su vezani relacijom g(x, y) = 0. Ako je mogue rijeiti jednainu veze po jednoj promjenljivoj, na primjer po y , y = (x), gdje je g(x((x)) 0, dobiemo z kao funkciju jedne promjenljive, tj.
z = F (x) = f (x, (x)).

308
Uslovni ekstremi
309
Lokalni ekstremum funkcije F (x) bie istovremeno uslovni ekstremum funkcije z = f (x, y). Vrijednosti x za koje e z dostii svoje ekstremne vrijednosti odrediemo tada preko jednaine: dz = F (x) = 0. (3) dx jednakost xy 1 = 0.
Primjer 1. Odrediti ekstremume funkcije z = x + y , pod uslovom da x i y zadovoljavaju

Iz relacije xy 1 = 0 slijedi da je y =
1 1 , pa je z = x + . x x 1 U takama ekstremuma je z = 0, tj. z = 1 2 = 0 za x = 1 pa su take M1 (1, 1) i x M2 (1, 1) take moguih ekstrema. 2 Odredimo z , z = 3 .Za x = 1 je z > 0 pa je M1 taka lokalnog minimuma, a za x x = 1 je z < 0 pa je taka M2 taka lokalnog maksimuma.
6.2.2. Lagranov metod

Ovom metodom se koristimo u sluaju kada nije mogue rijeiti jednainu veze ni po jednoj promjenljivoj ili je funkcija F (x) komplikovana pa se ostaje na jednostavnijim funkcijama (1) i (2). Ako su date funkcije z = f (x, y) i (x, y) = 0, onda se formira tzv. Lagranova funkcija oblika F (x, y, ) = f (x, y) + (x, y), gdje je konstanta koja se naziva Lagranovim mnoiteljem. U ovom sluaju uslovni ekstrem funkcije z = f (x, y) je obini ekstrem Lagranove funkcije.
M0 (x0 , y0 ) ima uslovni ekstremum ako su parcijalni izvodi funkcije F (x, y, ) po svim promjenljivim x, y i u taki F (x, y, ) jednaki nuli, tj.: f F = + =0 x x x F f = + =0 y y y F = (x, y) = 0.
Teorema 1. (Potreban uslov vezanog ekstrema). Lagranova funkcija u okolini take
(3)
Take u kojima su parcijalni izvodi jednaki nuli nazivaju se stacionarnim takama. Njihove koordinate su rjeenje sistema (3). Dovoljan uslov, da bi funkcija imala ekstremum u stacionarnoj taki, dat je sljedeom teoremom.
310
drugog reda
Teorema 2. Neka je M0 (x0 , y0 ) stacionarna taka funkcije F u kojoj je totalni diferencijal

d2 F (M0 ) =
i neka u toj taki
2 F (M0 ) 2 2 F (M0 ) 2 F (M0 ) 2 dx + 2 dxdy + dy x2 xy y 2
(M0 ) (M0 ) dx + dy = 0. x y Tada funkcija z = f (x, y) u stacionarnoj taki ima:
a) uslovni maksimum ako je d2 F (M0 ) < 0, b) uslovni minimum ako je d2 F (M0 ) > 0. Ako je d2 F (M0 ) = 0, potrebna su dopunska ispitivanja ("neodreden" sluaj). Vrijednost uslovnog ekstrema je zmax(min) = F (M0 ).
Primjer 1. Odrediti ekstremne vrijednosti funkcije z = 2x+y+3, uz uslov x2 6x+y+5 = 0.

Lagranova funkcija je F (x, y) = 2x + y + 3 + (x2 6x + y + 5). Stacionarne take odreduju se iz sistema:
Fx = 2 + 2x 6 = 0 Fy = 1 + = 0 F = x2 6x + y + 5 = 0
Rjeenje sistema je x = 4, y = 3, = 1. Taka u kojoj funkcija moe imati uslovni ekstrem je taka M (4, 3). Treba ispitati stacionarnu taku M (4, 3): Fxx = 2, Fxy = 0, Fyy = 0, d2 F (4, 3) = 2dx2 . Iz datog uslova je 2x dx 6dx + dy = 0, a u taki M (4, 3) je dy = 2dx. Dakle, d2 F (4, 3) = 0 za |dx| + |dy| = 0 pa je d2 F (4, 3) < 0, odnosno u taki M (4, 3) funkcija ima uslovni maksimum zmax = 3.
(x, y) = 2x2 + y 2 6 = 0. Odredimo stacionarne take Lagranove funkcije:
Primjer 2. Odrediti uslovne ekstreme funkcije z = x2 + 2xy + y 2 ako je
F (x, y, ) = x2 + 2xy + y 2 + 2x2 + y 2 6 .

Rjeenjem sistema jednaina
F x F y F
= 2x + 2y + 4x = 0 = 2x + 2y + 2y = 0 = 2x2 + y 2 6 = 0
Uslovni ekstremi
311
dobijamo
3 3 1 = , M1 (1, 2); 2 = , M2 (1, 2); 2 2 3 = 0, M3 ( 2, 2); 4 = 0, M4 ( 2, 2).

Treba ispitati stacionarne take Mk , k = 1, 2, 3, 4. Kako je Fxx = 2 + 4, Fxy = 2, Fyy = 2 + 2, 4xdx + 2ydy = 0, dy =
2x dx(y = 0), to je y
x 2 x d F (M, ) = (Fxx 2Fxy + Fyy 2 )dx2 = y y 8x 4x2 = (2 + 4) + (2 + 2) 2 dx2 , y y

2
pa je
d2 F (M1 , 1 ) =
2+4
3 2
81 + 2+2 2
3 2
41 dx2 = 9dx2 < 0. 22
Taka M1 je taka uslovnog maksimuma, f (M1 ) = 9. Na slian nain, nalazimo: d2 F (M2 , 2 ) = 9x2 , M2 taka uslovnog maksimuma f (M2 ) = 9, d2 F (M3 , 3 ) = d2 F (M4 , 4 ) = 18dx2 > 0, M3 i M4 taka uslovnog minimuma f (M3 ) = f (M4 ) = 0.
Zadaci
1. Odrediti take uslovnih ekstrema funkcije z = x2 + y 2 ako je 5x2 + 8xy + 5y 9 = 0. [R : Take 3/ 2, 3/ 2 uslovnog maksimuma, a take 1/ 2, 1/ 2 su take uslovnog minimuma.] 2. Odrediti uslovne ekstreme funkcije z = xy pri uslovu x + y = 0 1 1 1 R : Taka , je taka uslovnog maksimuma, z max = . 2 2 4 3. Na paraboli x2 = 2y nai taku koja je najblia pravoj x y 2 = 0.
x0 y0 2 . 2 2 = 2y , bie x2 = 2y . Dakle, treba nai ekstremnu Poto taka M mora leati na paraboli x 0 0 xy2 2 2y = 0. Traena taka je M (1, 1 ) . uz uslov x vrijednost funkcije d(x, y) = 2 2
[Uputstvo : Rastojanje ma koje take M (x0 , y0 ) od prave dato je obrascem d =
312
V Integralni raun
313
1. Primitivna funkcija - neodredeni integral

1.1. Pojam primitivne funkcije
Posmatrajui problem kretanja materijalne take, uoili smo da ako je poznat zakon kretanja s = s(t), diferenciranjem funkcije s = s(t) odredili smo brzinu v toga kretanja, tj. v(t) = s (t). Moemo postaviti obrnut problem. Poznata je brzina kretanja materijalne take v = f (t). Treba odrediti zakon kretanja te take, tj. zavisnost predenog puta s od vremena t. Naime, iz poznate funkcije v = f (t) treba odrediti funkciju s = s(t) za koju je f (t) izvodna funkcija. Uopte, ako je poznata izvodna funkcija f (x) ili diferencijal funkcije f (x)dx, treba odrediti funkciju F (x) koja zadovoljava uslov F (x) = f (x) ili dF (x) = f (x)dx. Funkciju F (x), koja zadovoljava navedeni uslov, nazivamo primitivnom funkcijom funkcije f (x). Primitivnu funkciju F (x) moemo preciznije denisati: Neka je funkcija f (x) denisana u intervalu a, b). Za funkciju F (x), koja je denisana u istom intervalu, kaemo da je primitivna funkcija funkcije f (x) ako za x (a, b) postoji izvod F (x) i ako je F (x) = f (x) ili dF (x) = F (x)dx = f (x)dx, tj.: (x (a, b)F (x) = f (x)). Ukoliko su funkcije f (x) i F (x) denisane u zatvorenom ili poluotvorenom intervalu, na primjer u [a, b], onda emo smatrati da je F + (a) = f (a) i F (b) = f (b). Neka su F1 (x) i F2 (x) primitivne funkcije funkcije f (x) u intervalu (a, b). Tada, u tom intervalu, jeste F 1 (x) = f (x) i F 2 (x) = f (x), tj. [F2 (x) F1 (x)] = F 2 (x) F 1 (x) = o, a funkcija F (x) = F2 (x) F1 (x) je konstantna:
F (x) = C , tj. F2 (x) = F1 (x) + C.

Oigledno, ako je F (x) primitivna funkcija funkcije f (x), tada je F (x) + C (gdje je C aditivna konstanta), takode, primitivna funkcija funkcije f (x), jer je [F (x) + C] = F (x) = f (x). Ukoliko znamo jednu primitivnu funkciju funkcije f (x), ostale primitivne funkcije dobijamo dodavanjem aditivne konstante C poznatoj primitivnoj funkciji. Skup svih primitivnih funkcija funkcije f (x) izraavamo zbirom F (x) + C , gdje je C proizvoljna konstanta. 315
316
Integralni raun
Funkciji f (x) = 2x odgovaraju i sve primitivne funkcije F (x) = x2 C(C = 0, 1, 2, ....).
Primjer 1. Funkcija F (x) = x2 primitivna je funkcija funkcije f (x) = 2x, jer je (x2 ) = 2x. Primjer 2. Funkcija F (x) = sin x + C je primitivna funkcija funkcije f (x) = cos x, jer je
(sin x + C) = cos x. Skup svih primitivnih funkcija F (x) + C funkcije f (x), denisanih u intervalu (a, b), nazivamo neodredenim integralom funkcije f (x) i oznaavamo ga sa simbolom f (x)dx,
gdje je simbol - znak integrala, f (x) podintegralna funkcija (integrand), a f (x)dx - integralni element. Moemo pisati, na osnovu denicije, da je integral, f (x)dx = F (x) + C , gdje je F (x) jedna od primitivnih funkcija funkcije f (x), a C - proizvoljna konstanta (aditivna konstanta ili konstanta integracije). Dio matematike koji se bavi iznalaenjem integrala i njihovim primjenama nazivamo integralnim raunom. Operaciju kojom se odreduje funkcija iji je izvod poznat, nazivamo integrisanjem ili integracijom. Prirodno je postaviti pitanje da li svaka funkcija ima primitivnu funkciju.U teoriji funkcija utvrdeni su izvjesni uslovi na osnovu kojih sigurno moemo rei koja klasa funkcija ima primitivnu funkciju. Oigledno je, prema deniciji primitivne funkcije, da ako je F (x) primitivna funkcija funkcije y = f (x), u intervalu (a, b), tada je ona diferencijabilna, dakle i neprekidna u tom intervalu. A dovoljan uslov za egzistenciju primitivne funkcije je da je funkcija f (x) neprekidna u tom intervalu. U sluaju da je funkcija f (x) prekidna, primitivnu funkciju emo odredivati u jednom od intervala neprekidnosti funkcije f (x). 1 Na primjer, funkcija f (x) = jeste prekidna za x = 0. x Intervali neprekidnosti funkcije f (x) jesu ( , 0) i (0, + ). 1 U intervalu (0, + ) primitivna funkcija funkcije f (x) = jeste F (x) = ln x, pa je: x
1 dx = ln x + C1 . x
Primitivna funkcija funkcije f (x) =
1 u intervalu ( , 0) jeste F (x) = ln(x), jer je: x
1 1 (1n(x)) = (1) = , x x
Primitivna funkcija - neodredeni integral
317
pa je:
1 dx = ln (x) + C2 . x Medutim, uobiajeno je da se pie: 1 dx = ln |x| + C. x
Ako 2xdx = x2 + C , iz primjera l, prikaemo graki, dobiemo skup parabola koje moemo dobiti translacijom parabole y = x2 za konstantu C du y ose. Na slici 82 prikazan je skup tih parabola parabolama koje odgovaraju vrijednostima integracione konstante C = 0, 1, 2. Krive, denisane jednainom y = F (x)+C , nazivamo integralnim krivima krive y = f (x). Prema tome, neodredenom integralu odgovara skup integralnih krivih. Da bismo iz skupa primitivnih funkcija y = F (x) + C funkcije f (x) izdvojili jednu odredenu primitivnu funkciju, dovoljno je dati poetni uslov:
y = y0 za x = x0 iz koga se odreduje konstanta C : y0 = F (x0 ) + C, C = y0 F (x0 ).
Sl. 82
Tako dobijamo odredenu primitivnu funkciju y = F (x) + y0 F (x0 ) koja prolazi kroz taku M0 (x0 , y0 ). Na primjer, konstantu C treba odrediti tako da za x = 0 funkcija y = x2 + C (1) ima vrijednost y = 1, tj. da njen grak prolazi kroz taku M0 (0, 1). Uvrtavanjem ovih vrijednosti u relaciju (1), dobijamo da je C = 1. Odgovarajua primitivna funkcija je y = x2 + 1.
2. Osnovna svojstva i pravila integracije

Iz denicije neodredenog integrala neposredno slijede njegova osnovna svojstva za neprekidne funkcije u intervalu neprekidnosti. 1. Izvod od neodredenog integrala jednak je podintegralnoj funkciji, a diferencijal od neodredenog integrala jednak je integralnom elementu, tj.:
(x)dx d
= f (x),
f (x)dx = f (x)dx.
Iz denicije neodredenog integrala slijedi da je:
f (x)dx d
= [F (x) + C] = F (x) = f (x), f (x)dx dx = F (x)dx = f (x)dx.
f (x)dx =
2. Ako funkcija f (x) ima primitivnu funkciju, tada funkcija Cf (x) (C = cost.), takode, ima primitivnu funkciju, pri emu je:
Cf (x)dx = C
f (x)dx, C = 0.
Ako je F (x) primitivna funkcija funkcije f (x), tada je CF (x) primitivna funkcija funkcije Cf (x), jer je (CF (x)) = CF (x) = Cf (x) pa je, na osnovu denicije neodredenog integrala:
Cf (x)dx = CF (x) + C1 . C
(C1 i C2 - proizvoljne konstante).
f (x)dx = C(F (x) + C2 )
Za C = O, skupovi funkcija na desnim stranama dobijenih jednakosti medusobno se poklapaju. Oni se mogu razlikovati za proizvoljnu konstantu pa je:
Cf (x)dx = C
f (x)dx.
Dakle, konstantan faktor moemo iznijeti ispred znaka integrala. 318
Osnovna svojstva i pravila integracije
319
3. Ako funkcije f1 (x) i f2 (x) imaju primitivne funkcije, tada funkcija f1 (x)f2 (x), takode, ima primitivnu funkciju, pri emu je:
[f1 (x) f2 (x)]dx =
f1 (x)dx
f2 (x)dx.
Neka su F1 (x) i F2 (x) primitivne funkcije funkcija f1 (x) i f2 (x). Tada je F1 (x) F2 (x) primitivna funkcija funkcije f1 (x) f2 (x), jer je [F1 (x) F2 (x)] = F 1 (x) F2 (x) = f1 (x) f2 (x). Prema deniciji neodredenog integrala je :
[f1 (x) f2 (x)]dx = F1 (x) F2 (x) + C. f1 (x)dx f2 (x)dx = F1 (x) + C1 F2 (x) + C2 ,
gdje su C , C1 i C2 - proizvoljnje konstante. Oigledno je da su skupovi funkcije na desnoj strani dobijenih jednakosti medusobno jednaki, pa je osobina 3 dokazana. Dakle, integral algebarske sume funkcija jednak je algebarskoj sumi integrala svih sabiraka (ako integrali funkcija - sabiraka postoje).
3. Tablica osnovnih integrala

Diferenciranje neprekidne funkcije je operacija koju uvijek moemo uraditi primjenjujui tabelu izvoda osnovnih elementarnih funkcija i pravila diferenciranja. Integracijom - operacijom inverznom diferenciranju, ne moemo uvijek na jednostavan nain odrediti odgovarajuu primitivnu funkciju. Na osnovu relacije f (x)dx = F (x) + C(F (x) = f (x)) moemo neposredno nai odgovarajuu primitivnu funkciju ukoliko je podintegralna funkcija izvod jedne od osnovnih elementarnih funkcija. Naime, iz tablice izvoda elementarnih funkcija, gdje je F (x) = f (x), neposredno itamo da se inverznom operacijom dobija F (x) = f (x)dx. Tako je sastavljena tablica osnovnih integrala. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.
1 dx = x + C , xn dx =
(x) = (x0 ) = 1 xn+1 n+1 1 . x = xn .
xn+1 + C , n = 1, n+1 (ln |x|) = (ex ) = ex .
1 dx = ln |x| + C , x ex dx = ex + C, ax dx =
ax + C(a > 0, a = 1), ln a
ax ln a
= ax .
sin xdx = cos x + C , cos xdx = sin x + C ,
( cos x) = sin x. (sin x) = cos x.
1 dx = tg x + C , (tg x) = . 2x cos cos2 x dx 1 9. = ctg x + C , (ctg x) = 2 2 sin x sin x 1 dx, = arcsin x + C(1 < x < 1) (arcsin x) = . 10. ( arccos x) 1 x2 = arccos x + C 1 x2 1 dx, = arctg x + C, (arctg x) = . 1l. 2 = arcctg x + C, ( arcctg x) 1+x 1 + x2
320
Tablica osnovnih integrala
321
Integrale navedene u ovoj tablici nazivamo tablinim integralima. Uradiemo nekoliko primjera korienja tablinih integrala i osnovnih svojstava neodredenih integrala. Izraunajmo integrale:
(5x4 + x2 + 10)dx = 5x4 dx + x2 dx + 10dx = 5 x4 dx + x2 dx + 10 1 5 1 3 1 x + x + 10x + C = x5 + x3 + 10x + C. 5 3 3 1 3 x2 3 x 3x + 2x2 ex + 1 x 3 + 2ex + x2 dx = 2. dx = 2 x x 1 1 3 4 1 = x 3 dx + 3 dx + 2 ex dx + x2 dx = x 3 3 ln |x| + 2ex + C. x 4 x
1. 3.
dx = 5
x x 2 + cos dx = 2 2 = (1 + sin x)dx = dx + sin
x x x x + 2 sin cos + cos2 dx = 2 2 2 2 sin xdx = x cos x + C . sin2 1 1 + 2x cos sin2 x dx =
1 sin2 x + cos2 x dx = dx = 4. sin2 x cos2 x sin2 x cos2 x dx dx = tg x ctg x + C. = + 2x cos sin2 x
Zadaci
Izraunati integrale: 1. 2. 3. 4.
(4x3 sin x + 6 x)dx, (1 + x)2 dx, x(1 + x2 )
R : x4 + 3 cos x + 4x x + C
[R : ln |x| + 2 arctg x + C]
ex dx, [R : ln(1 + ex ) + C] 1 + ex 2 + x2 2 x2 x dx R : arcsin ln x + 2 + x2 + c 4 2 4x
4. Metode integracije
Naveli smo nekoliko primjera gdje se izraunavanje integrala svodi na osnovnu tablicu integrala. Medutim, u veini sluajeva, izraunavanje integrala ne moemo svesti na osnovne obrasce za integrisanje. Koristimo se raznim metodama kojima se integrali odredenog tipa, poslije niza transformacija, svode na konano mnogo tablinih integrala. Mi emo obraditi samo dvije metode: metodu smjene (supstitucije) i metodu djelimine integracije.
4.1. Metoda smjene (supstitucije)

Pretpostavimo da je potrebno izraunati f (x)dx o kome znamo da ima primitivnu funkciju koju ne moemo neposredno odrediti. Tada koristimo metod smjene ili zamjene promjenljive x u podintegralnom izrazu
f (x)dx
(1)
uzimajui da je x = (t), dx = (t)dt. Dakle, uvedimo novu promjenljivu t umjesto x, stavljajui da je x = (t), gdje je funkcija (t) monotona i diferencijabilna. Tada je integral:
f (x)dx =
f ((t)) (t)dt = F (t) + C.
(2)
Zaista, na osnovu osobine l. neodredenog integrala je d f (x)dx = f (x)dx i d f ((t)) (t)dt = f (x)dx, jer je dx = (t)dt. Na ovaj nain i lijeva i desna strana u formuli (2) imaju jednake diferencijale kojim odgovara isti skup primitivnih funkcija funkcije f (x). Time je dokazana jednakost (2) u smislu da se lijeva i desna strana u (2) mogu razlikovali za neku proizvoljnu konstantu. Da bismo se vratili na polaznu promjenljivu x, dovoljno je u dobijenoj funkciji zamijeniti t vrijednou koju dobijamo iz x = (t), tj. vrijednou t = (x), gdje je (x)-inverzna funkcija funkcije (t). Ona postoji, jer je x = (t) monotona funkcija. Dakle,
f (x)dx =
f ((t)) (t)dt = F (t) + C = F ((x)) + C = F (x) + C. f (x)dx nazivamo metodom smjene ili metodom
Izloeni nain izraunavanja integrala supstitucije.
322
Metode integracije
323
Uradiemo nekoliko primjera koji e ilustrovati metodu smjene. Izraunati integrale: 1.
(a + bx)n dx,
n = 1, b = 0 ta 1 , a dx = dt, pa je b b tn dt 1 tn+1 = + C. b bn+1 1 (a + bx)n+1 + C. b n+1
Uzmimo da je a + bx = t pa je x =
(a + bx)n dx =
Vraajui se na promjenljivu x, dobijamo da je: (a + bx)n dx =
2.
x dx. x+1
Uzmimo da je x = t6 , odakle je dx = 6t5 dt, pa je: x t3 6t5 t8 dx = dt = 6 dt 3 t2 + 1 t2 + 1 x+1 1 = 6 dt t6 t4 + t2 1 + 2 t +1 1 7 1 5 1 3 = 6 t t + t t + arctg t + C. 7 5 7 Vraajui se na promjenljivu x, dobijemo da je: x 1 7 1 5 1 6 6 x x + x 6 x + arctg 6 x + C. dx = 6 3 7 5 3 x+1 (U ovom primjeru smo t8 podijelili na t2 + 1). 3.
1 1 e x dx. x2
Poto je d
1 x
1 dx, to dati integral moemo pisati u obliku: x2 1 1 e x dx = x2 ex d

1
1 x
Neka je
1 = t. Tada je: x ex d
1
1 x
et dt = et + C, ili
1 1 1 e x dx = e x + C. 2 x
324
Integralni raun
x2 4. dx. 1 + x6 Uzmimo da je t = x3 , dt = 3x2 dx. Tada je x2 1 dx = 6 1+x 3

5.
1 3x2 2 dx = 3 1 + (x3 )
dt 1 1 = arctg t + C = arctg x3 + C. 2 1+t 3 3
x2 dx. 1 + x3
Neka je x3 + l = t, 3x2 dx = dt, x2 dx =
dt . Tada je: 3
x2 1 dx = 3 1+x 3
Uopte integral oblika
dt 1 1 = ln |t| + C = ln x3 + 1 + C. t 3 3 f (x) dx, f (x)
smjenom f (x) = t, f (x) dx = dt, svodi se na tablini integral
d (t) : t
6.
f (x) dx = f (x)
dt = ln |t| + C = ln |f (x)| + C. t
x2
dx (x + a) (x a) 1 1 1 1 = dx = dx 2 2 a2 a 2a x 2a xa x+a 1 1 xa = (ln |x a| ln |x + a|) + C = ln + C. 2a 2a x+a
x+1+1 7. dx. x+11 Smjena x + 1 = t2 , x = t2 1, dx = 2tdt, pa je: (t + 1)t x+1+1 2 dx = 2 dt = 2 t+2+ dt t1 t1 x+11 1 2 t + 2t + 2 ln |t 1| + C = t2 + 4t + 4 ln |t 1| + C = 2 2 = x + 4 x + 1 + 4 ln x + 1 1 + C1 ,
gdje je C1 = C + 1- proizvoljna konstanta.
Metode integracije
325
8.
dx . x2 a2
U ovakvom obliku integrala najpodesnija smjena je Odavde je x = to je
x2 a2 = t x.
t2 a2 t2 a2 t2 a2 t2 a2 , a dx = dt. Kako je x2 a2 = t = , 2t 2t2 2t 2t (t2 a2 ) 2t dt = (t2 a2 ) 2t2 dt = ln |t| + C = ln x + x2 a2 + C. t
dx = 2 a2 x
9.
xdx . 3 x+2
Smjena t =
x + 2, x = t3 2, dx = 3t2 dt daje:
xdx (t3 2)t2 dt = 3 (t4 2t)dt = 3 3 t x+2 3 5 3 = t 3t2 + C = 3 (x + 2)5 3 3 (x + 2)2 + C. 5 5

Integrali oblika cos ax cos bxdx, skim transformacijama:
sin ax sin bx dx i
sin ax cos bx dx trigonometrij-
cos ax cos bx =
1 [cos(a + b)x + cos(a b)x], 2 1 sin ax sin bx = [cos(a b)x cos(a + b)x] , 2 1 sin ax cos bx = [sin(a + b)x + sin(a b)x], 2
svode se na integrale:
cos ax cos bxdx =
1 2 1 sin ax sin bxdx = 2 1 sin ax cos bxdx = 2
1 2 1 cos(a b)xdx 2 1 sin(a + b)xdx + 2 cos(a + b)xdx +
cos(a b)xdx, cos(a + b)xdx, sin(a b)xdx,
koje rjeavamo uvodenjem smjene: (a + b)x = t i (a b)x = t (a b = 0).
326
Integralni raun
sin 3x sin 5x dx. (cos 2x cos 8x) dx cos 2xdx 1 2 cos 8xdx = 1 1 sin 2x sin 8x + C. 4 16
10. Izraunati integral I =
sin 3x sin 5xdx =
1 2 1 = 2
1 1 1 1 cos tdt = sin t = sin 2x, cos 2xdx = 2x = t, dx = dt = 2 2 2 2 1 cos 8xdx = sin 8x 8 sin x sin 2x sin 3x dx. 1 (cos x cos 3x) sin 3xdx 2 1 1 cos x sin 3xdx cos 3x sin 3xdx = 2 2 1 1 = (sin 4x + sin 2x)dx sin 6xdx 4 4 1 1 1 = cos 6x cos 4x cos 2x + C. 24 16 8
11. Izraunati integral
sin x sin 2x sin 3xdx =
Zadaci
Izraunati integrale: 1. 2. 3. 4. 5.
dx , 1+ x+1 cos 2xdx , 1 + sin 2x cos x dx, x cos 2x sin 4xdx, x3 5 x4 + 1dx,
R:2
x + 1 ln(1 + x + 1) + C 1 ln(1 + sin 2x) + C 2 [R : 2 sin x + C] 1 1 cos 6x cos 2x + C 12 4 R:

6 5 4 (x + 1) 5 + C 24
R:
R:
Metode integracije
327
4.2. Metoda parcijalne (djelimine) integracije

Neka su u(x) i v(x) diferencijabilne funkcije. Tada je (uv) = u v + v u i d(uv) = vdu + udv . Odavde je udv = d(uv) vdu. Integracijom i lijeve i desne strane ove jednakosti, dobijamo da je:
udv = uv
vdu ,
(1)
gdje su u i v funkcije od x. Ova jednakost je skraeni oblik jednakosti u(x)dv(x) = u(x)v(x) v(x)du(x) u kojoj je naglaeno da su u i v funkcije od x. Formula (1) prua mogunost da se izraunavanje integrala udv svede na izraunavanje integrala vdu koji bi trebalo da bude jednostavniji za izraunavanje ili je ve tablini integral. Ovakav nain odredivanja integrala nazivamo metodom parcijalne integracije. Ovom metodom koristimo se kada se pogodnim izborom u i dv u datom integralu dobija jednostavniji integral vdu. Izraz pod znakom datog integrala moramo napisati u obliku proizvoda dva faktora od kojih e jedan biti u, i u njemu se nee nalaziti dx, a drugi e biti dv , i u njemu e se nalaziti dx. Iz dv emo integracijom dobiti v , a iz u emo diferenciranjem dobiti du. Na primjer, izraunati integrale: 1.
xex dx.
Uzmimo da je u = x i dv = ex dx, onda je,
du = dx, a v =
Na osnovu formule (1), je:
ex dx = ex .
xex dx = xex
ex dx = xex ex + C = (x 1) ex + C.
2.
3.
u = ln x, dv = dx 1 = x ln x dx du = dx, v = dx = x x = x ln x x + C = x(ln x 1) + C. u = ln x, dv = xn dx xn ln xdx (n = 1) = 1 xn+1 du = dx, v = xn dx = x n+1 1 xn+1 ln x xn+1 xn+1 ln x xn dx = + C. = n+1 n+1 n+1 (n + 1)2 ln xdx =
328 4. I =
Integralni raun
x2 sin xdx = u = x2 , dv = sin xdx du = 2xdx, v = cos x = x2 cos x + 2 x cos xdx.
Metodom parcijalne integracije rjeavamo integral dv = cos x dx, pa je du = dx, a v = sin x. Tada je
x cos x dx, uzimajui da je u = x,
x cos x dx = x sin x
sin x dx = x sin x + cos x + C , a
I = x2 cos x + 2(x sin x + cos x) + C.

Slino izraunavamo i integral I = x2 cos x dx. x2 + adx. 5. I = xdx Uzmimo da je u = x2 + a, dv = dx, te je du = , v = x, a x2 + a
I = x x2 + a
Posebno rjeavamo integral
x2 dx . x2 + a
x2 dx : x2 + a x2 + a a dx = x2 + adx a 2+a x x2 + adx a ln x + x2 + a . dx x2 + a
x2 dx = x2 + a =
Uvrtavanjem ovog izraza u I , dobijamo:
I=
Odavde je:
x2 + adx = x x2 + a
x2 + adx + a ln x +
x2 + a .
2
odnosno I = 6. I =
x2 + adx = x x2 + a + a ln x + x2 + a + C, x 2 a x + a + ln x + x2 + a + C. 2 2 dx i v = x, pa je 1 x2 xdx . 1 x2
x2 + adx =
arcsin x dx.
Ako stavimo u = arcsin x i dv = dx, bie du =
I = x arcsin x
Metode integracije
329
1 Za odredivanje integrala uzimamo da je 1 x2 = t, odakle je xdx = dt, pa je 2 xdx 1 dt = t = 1 x2 . = 2 t 1 x2 Uvrtavanjem ovoga izraza u I , dobijamo da je: I = x arcsin x + 1 x2 + C.
Istim postupkom se koristimo pri izraunavanju integrala ostalih inverznih trigonometrijskih funkcija. Metod parcijalne integracije nekada treba primijeniti vie puta. Poslije nekoliko uzastopnih primjena, mogue je da se pojavi polazni integral, na primjer u integralima oblika eax sin bx dx, eax cos bx dx, sin (ln x) dx, cos (ln x) dx, poslije druge primjene parcijalne integracije javlja se polazni integral.
Primjer 7. Izraunati integral

eax sin bxdx =
eax sin bx dx. eax cos bx dx.

(1)
u = sin bx, du = b cos bx dx b 1 1 ax = eax sin bx ax dv = e dx, v = e a a a Posebno izraunajmo integral eax cos bx dx.
ax
u = cos bx, du = b sin bx dx b 1 1 ax e cos bxdx = eax sin bx dx. (2) = eax cos bx + ax dv = e dx, v = e a a a b Uvrtavanjem (2) u (1) i prebacivanjem integrala eax sin bx dx, na lijevu stranu jeda nakosti, poslije sredivanja, dobiemo: a2 + b2 a2
odakle je
eax sin bx dx =
a sin bx b cos bx ax e + C1 , a2
(3)
eax sin bx dx =
Analogno izraunavamo integral Naime, iz (2) i (3) slijedi da je
a sin bx b cos bx ax e + C2 . a2 + b2 eax cos bx dx. a sin bx b cos bx ax e + C. a 2 + b2 1 [sin(ln x) + cos(ln x)] + C. 2
eax cos bx dx =
Integral oblika
cos(ln x) dx, rjeavamo uzimajui da je: cos(ln x)dx = sin(ln x) dx.
u = cos(ln x), dv = dx pa je
Analogno izraunavamo integral
330
Integralni raun
Prilikom izraunavanja nekih integrala koristimo se metodom smjene, parcijalne integracije i pogodne transformacije.

xex dx = (x + 1)2
xex dx . (x + 1)2 x+11 x e dx = (x + 1)2 ex dx (x + 1) ex dx . (x + 1)2
Primjenimo li metodu parcijalne integracije na integral
ex dx 1 (u = , dv = ex dx), x+1 x+1

dobiemo da je integral
xex dx ex = + C. x+1 (x + 1)2
Integral oblika Pn (x)eax dx, a = 0 rjeavamo metodom parcijalne integracije ili metodom neodredenih koecijenata. Metodu parcijalne integracije primjenjujemo n puta uzastopno, pri emu uzimamo da je u = Pn (x), dv = eax dx. Prvom primjenom parcijalne integracije dobiemo:
u = Pn (x), du = Pn (x) dx = Pn1 (x) dx Pn (x)eax dx = 1 dv = eax dx, v = eax a Pn1 (x)eax dx .
1 1 = Pn (x)eax a a
Integral Pn1 (x)eax dx istog je tipa kao posmatrani integral. Primjenjujui na njega parcijalnu integraciju (u = Pn1 (x), dv = eax dx), dobiemo integral Pn2 (x)eax dx koji je istog tipa kao i polazni integral, ali polinom Pn2 (x) nieg je stepena za 2 od stepena polinoma Pn (x). Nastavljajui ovaj postupak, poslije n - puta primijenjene parcijalne integracije, dobiemo integral 1 eax dx = eax + C. a Zbir svih polinoma dobijenih na desnoj strani, poslije n-puta primijenjene parcijalne integracije na proizvod Pn (x)eax , moemo predstaviti u obliku Qn (x)eax + C , gdje je Qn (x) polinom istog stepena kao i Pn (x), a C - proizvoljna konstanta. Tada je:
Pn (x)eax dx = Qn (x)eax + C.
(1)
Metode integracije
331
Integral Pn (x)eax dx moemo izraunati i metodom neodredenih koecijenata. Treba ga napisati u obliku jednakosti (1) u kojoj su koecijenti polinoma Qn (x) nepoznati. Odredujemo ih tako to diferenciramo jednakost (I) i dobijeni rezultat podijelimo sa eax = 0:
Pn (x)eax = Q n (x)eax + aQn (x)eax ,

odnosno
Pn (x) = aQn (x) + Q n (x),

odakle odredimo koecijente polinoma Qn (x) primjenom teoreme o identinosti polinoma.
Primjer 9. Izraunati integral (x2 3x + 1)e2x dx.

U datom sluaju jednakost (1) ima oblik:
(x2 3x + 1)e2x dx = (ax2 + bx + c)e2x + C.
(2)
Diferenciranjem jednakosti (2) i podjelom sa e2x , dobiemo: (x2 3x + 1) = 2(ax2 + bx + c) + 2ax + b, ili x2 3x + 1 = 2ax2 + 2(a + b)x + b + 2c, odakle je: 2a = 1 2(a + b) = 3 (3) b + 2c = 1. Rjeenje sistema (3) je:
3 1 a = , b = 2, c = , 2 2
pa je integral:
1 (x2 3x + 1)e2x dx = e2x (x2 4x + 3) + C. 2
Ako se koristimo metodom neodredenih koecijenata, navedene oblike integrala izraunavamo prema formulama:
dv .
Na slian nain moemo izraunati integrale oblika Pn (x) cos ax dx, Pn (x) sin ax dx. Ako primjenjujemo metodu parcijalne integracije, treba uzeti cos ax dx ili sin ax dx za
Pn (x) cos axdx = aQn (x) sin ax + Q n (x) cos ax + C Pn (x) sin ax dx = aQn (x) cos ax Q n (x) sin ax + C
(4)
Primjer 10. Izraunati integral (x2 5x + 6) cos 3x dx.
332
Integralni raun
Prema formulama (4), imamo:
(x3 5x + 6) cos 3xdx = 3(ax2 + bx + c) sin 3x + (2ax + b) cos 3x + C, (x2 5x + 6) cos 3x = 3(2ax + b) sin 3x + 9(ax2 + bx + c) cos 3x + + 2a cos 3x 3(2ax + b) sin 3x,
Odakle je :
(x2 5x + 6) cos 3x = (9ax2 + 9bx + 9c + 2a) cos 3x, x2 5x + 6 = 9ax2 + 9bx + 9c + 2a. 1 5 52 Rjeenje sistema 9a = 1, 9b = 5, 9c + 2a = 6 je: a = , b = , c = , pa je 9 9 81 (x2 5x + 6) cos 3xdx = 1 1 (9x2 45x + 52) sin 3x + (2x 5) cos 3x + C. 27 9
Zadaci
Izraunati integrale: 1. 2. 3. 4. 5.
x ln x dx, x ar x tg x dx, sin(ln x) dx, (x2 x)e3x dx,
R:
2 3 2 x (ln x ) + C 3 3 R: x2 + 1 x ar x tg x + C 2 2
[R :
x (sin(ln x) cos(ln x)) + C] 2 1 (9x2 15x + 5)e3x + C] 27 [R : 1 ((9x2 + 2x 11) sin 3x + (6x + 9) cos 3x) + C] 27
[R :
(x2 3x 1) cos 3x dx.
5. Integrali racionalnih funkcija

5.1. Razlaganje racionalnih funkcija na elementarne razlomke
Neka je y = R(x):
R(x) =
Pn (x) an xn + an1 xn1 + . . . + a1 x + a0 = (m = 0) Qm (x) bm xm + bm1 xm1 + . . . + b1 x + b0
razlomljena racionalna funkcija. Ona je denisana za svako x za koje je Qm (x) = 0. Ako je n < m, za funkciju f (x) kaemo da je prava razlomljena racionalna funkcija, a u sluaju da je n > m, funkcija f (.x) jeste neprava razlomljena racionalna funkcija. Svaku nepravu razlomljenu funkciju f (x), dijeljenjem polinom Pn (x) sa Qm (x), moemo napisati u obliku zbira jedne cijele racionalne funkcije (polinoma) i jedne prave racionalne funkcije, tj. Pn (x) Rk (x) = Pnm + , (n m), Qm (x) Qm (x) gdje je Rk (x) ostatak dijeljenje Pn (x) sa Qm (x) iji je stepen k < m. Prave racionalne funkcije oblika:
A Mx + N , 2 , k = 1, 2, 3, . . . (x a)k (x + px + q)k
nazivamo elementarnim razlomcima ili jednostavnim racionalnim funkcijama u kojim su a, p, q , A, M , i N realni parametri. Kao to je poznato (vidi rastavljanje polinoma na faktore), svaki polinom sa realnim koecijentima stepena vieg od dva moemo na jedinstven nain razloiti na linearne i kvadratne faktore sa realnim koecijentima koji se u razlaganju mogu pojaviti vie puta. Dakle, polinom Qm (x) moemo napisati u obliku:
Qm (x) = bm (x a1 )k1 (x a2 )k2 . . . (x as )ks (x2 + p1 x + q1 )r1 (x2 + p2 x + q2 )r2 . . . . . . (x2 + pl x + ql )rl , (1)
gdje je m = k1 + k2 + ...ks + 2(r1 + r2 + ... + rl ) stepen polinoma Qm (x). 333
334
Integralni raun
U algebri se dokazuje da svakom faktoru (koji se ne ponavlja) oblika (x a) odgovara u A razlaganju jedan elementarni razlomak oblika , a faktoru oblika(x a)k odgovara zbir xa od k elementarnih razlomaka oblika:
A1 A2 Ak . + 2 +...+ x a (x a) (x a)k Mx + N + px + q a faktoru oblika (x2 + px + q)r odgovara zbir od r elementarnih razlomaka oblika:
Svakom faktoru oblika x2 +px+q odgovara jedan elementarni razlomak oblika
x2
M1 x + N1 M2 x + N2 Mr x + Nr + . 2 + ... + 2 + px + q x (x2 + px + q)r (x2 + px + q)

Ovdje su A, M , B , Ai , Mi , Ni - realni koecijenti. Znai, ukoliko znamo razlaganje (1) polinoma Qm (x), tada znamo imenioce svih elementarnih razlomaka na koje je razloena posmatrana racionalna funkcija. U optem sluaju, razlaganje prave racionalne funkcije na zbir elementarnih razlomaka izgleda ovako:
A2 Ak1 P (x) A1 + + ... + = + k1 k11 Q(x) (x a1 ) (x a1 ) (x a1 ) B2 Bk2 M1 x + N1 B1 + + ... + + ... + 2 + k2 k21 (x a2 ) (x + px + q)r (x a2 ) (x a2 ) M2 x + N2 Mr x + Nr + ... + 2 . 2 + px + q)r1 (x + px + q) (x
(2)
U razlaganju (2) A1 , A2 , Ak1 , B1 , B2 ,..., Bk2 , M1 , N1 , M2 , N2 ,..., Mr , Nr jesu konstante koje treba odrediti, tako da jednaina (2) bude identiki zadovoljena za svako x. Brojnici elementarnih razlomaka su ili konstante ili polinomi prvog stepena, zavisno da li je odgovarajui imenilac neki stepen polinoma prvog ili drugog stepena. Konstante u brojnicima elementarnih razlomaka odreduju se metodom neodredenih koecijenata koja se sastoji u tome da se na desnoj strani jednakosti (2), dovodenjem na zajedniki imenilac Q(x), saberu elementarni razlomci pa dobijemo
S(x) P (x) , Q(x) Q(x)

gdje je S(x) polinom stepena m 1, ako je Q(x) stepena m. Iz jednakosti (3) proizilazi identitet:
(3)
P (x) S(x)
(4)
Integrali racionalnih funkcija
335
koji postoji pod uslovom da su koecijenti uz odgovarajue lanove polinoma P (x) i S(x) medusobno jednaki. Izjednaavanjem koecijenta uz jednake stepene x u (5), dobijamo sistem od m linearnih jednaina sa m nepoznatih, gdje su nepoznati koecijenti (2). Rjeenje sistema odreduje vrijednosti koecijenta (2).
2x2 x + 3 na proste (elementarne) razlomke. x3 + x2 2x Prvo, imenilac rastavljamo na faktore x2 + x3 2x = x(x2 + x 2) = x(x 1)(x + 2), 2x2 x + 3 pa f (x) moemo pisati u obliku f (x) = . x(x 1)(x + 2) Poto su u imeniocu svi faktori linearni i medusobno razliiti, razlaganje date racionalne funkcije ima oblik: A B C 2x2 x + 3 = + + , x(x 1)(x + 2) x x1 x+2 gdje su A, B i C nepoznati i treba ih odrediti. Svodenjem elementarnih razlomaka na najmanji zajedniki imenilac i poslije sredivanja brojioca, dobijamo:
Primjer 1. Razloiti funkciju f (x) =
2x2 x + 3 (A + B + C)x2 + (A + 2B C)x 2A = , x(x 1)(x + 2) x(x 1)(x + 2)

odakle je:
2x2 x + 3 (A + B + C)x2 + (A + 2B C)x 2A.
Iz ovog identiteta slijedi sistem jednaina:
A+B+C =2 A + 2B C = 1 2A = 3.
Rjeavanjem sistema, dobijamo da je:
3 4 13 A= ,B= ,C= , 2 3 6
pa je konani oblik razlaganja:
3 4 13 2x2 x + 3 = + +C = . x(x 1)(x + 2) 2x 3 (x 1) 6 (x + 2) 3x2 8x + 2 Primjer 2. Razloiti funkciju na proste razlomke. (x 2)2 (x2 + x + 1) U datom sluaju je: 3x2 8x + 2 A B Cx + d = + , 2 + 2 (x 2)2 (x2 + x + 1) x 2 (x 2) x +x+1
336 odakle je
Integralni raun
3x2 8x + 2 = A(x 2)(x2 + x + 1) + B(x2 + x + 1) + (Cx + D)(x 2)2 .

Daljim sredivanjem i izjednaavanjem koecijenata uz jednake stepene x, rjeavanjem sistema jednaina, dobijamo:
A=
3 2 38 47 ,B = ,C = ,D = . 49 7 49 49
Datu funkciju moemo prikazati u obliku:
3x2 8x + 2 38 2 38x 47 = . 2 2 (x2 + x + 1) (x 2) 49 (x 2) 7 (x 2) 49 (x2 + x + 1)
Zadaci
Razloiti funkcije na proste razlomke: 1. 2.
x2 2 , (x 1)2 (x2 + 1) 2x2 + 2x + 13 . (x 1)(x2 + 1)2
5.2. Integracija racionalnih funkcija

Ve smo vidjeli da svaku pravu racionalnu funkciju moemo prikazati u obliku sume prostih razlomaka oblika: Cx + D A B Mx + N 1) , 2) (k = 2, 3, ...), 3) 2 , 4) 2 (n = 2, 3, 4..), gdje k xa x + px + q (x + px + q)n (x a) su A, B , C , D, M , N - realni koecijenti a trinom x2 + px + q nema realnih korijena. Izraunavanje integrala funkcije oblika 1) i 2) ve nam je poznato:
A dx = A ln |x a| + C, xa B dx B (x a)1k + C. = k 1k (x a)
Da bismo odredili integral funkcije oblika 3), potrebno je imenilac x2 + px + q napisati u obliku:
x2 + px + q =
x2 +
2px p2 + 2 4
+ q
p2 4
= x+
p 2
+ q
p2 4
337
p p p2 Uvodenjem smjene x + = t, odakle je x = t , dx = dt i q = h = 0), gdje h 2 2 4 moe biti pozitivan ili negativan broj, dobijamo da je: Cx + D dx = 2 + px + q x
gdje je integral
Ct + D C p 1 2 dt = C 2+h t 2
t2
Cp 2t dt + D +h 2
t2
dt , +h
t2
a integral
2t dt = ln t2 + h + C1 = ln x2 + px + q + C1 , +h
dt izraunavamo na ve poznati nain u zavisnosti da li je h > 0 ili h < 0. +h 6x + 5 Primjer 1. Izraunati integral dx. 2 + 4x + 9 x Kvadratni trinom iz imenioca napiimo u obliku: t2 x2 + 4x + 9 = (x + 2)2 + 5.
Ako uzmemo da je x + 2 = t, dx = dt i x = t 2, dobijamo da je:
x2
6x + 5 dx = + 4x + 9
(6x + 5) 6 (t 2) + 5 dx = dt = 2 t2 + 5 (x + 2) + 5 2t dt = 3 dt 7 = 3 ln t2 + 5 2+5 2+5 t t
6t 7 dt = t2 + 5 7 t arctg + C. 5 5
Vraajui se na promjenljivu x, imamo da je:
6x + 5 7 x+2 dx = ln x2 + 4x + 9 arctg + C. x2 + 4x + 9 5 5
Slinim postupkom se izraunava i integral
Cx + D x2 + px + q
Kvadratni trinom piemo u obliku:
dx.
(5)
x2 + px + q = x +
Uzmimo da je x +
p 2
+q
p2 . 4
p p = 1, onda je x = t , dx = dt, pa je: 2 2 dx = C 2 2t Cp dt + D 2 t2 + h dt , t2 + h
Cx + D x2 + px + q
338
Integralni raun
p2 gdje je h = q . 4 Prvi integral je oblika
du = 2 u + C , u = t2 + h, pa je: u x2 + px + q + C.
2t dt = 2 t2 + h + C = 2 t2 + h
Drugi integral se rjeava na ve poznat nain. Analogno izraunavamo integral
Cx + D x2 + px + q
pod uslovom da je q +
dx
(6)
p2 > 0. 4 Integrale oblika 3) i 5) moemo izraunati bez uvodenja smjene ako ih napiemo u obliku zbira dva integrala koja ve znamo izraunati: Cx + C 2 Cp Cp +D 2 2 dx = x2 + px + q 2x + p Cp dx + D x2 + px + q 2
Cx + D dx = x2 + px + q =
dx = x2 + px + q d x+ p x+ 2
2
C = 2
a integral
d (x2 + px + q) Cp + D 2 + px + q x 2
p2 + 2 4
p 2
Cx + D x2 + px + q
dx =
C 2
2x + p x2 + px + q
dx + D
Cp 2
dx x2 + px + q

4x 7 dx = 2 2 6x + 13 x = 2
x2
4x 7 dx. 6x + 13 2x + 6 6 7 2 dx = x2 6x + 13 2x 6 dx + 5 6x + 13 dx . 6x + 13
7 2 dx = 2 x2 6x + 13 5 (2x 6) + 2 dx = 2 x2 6x + 13 2x
x2
x2
339
Integral
2
a integral
x2
2x 6 dx = 2 ln x2 6x + 13 + C1 , 6x + 13 d (x 3) 1 x3 = arctg + C2 , 2 2 2 (x 3) + 4
5
pa je integral
x2
dx = 6x + 13
x2
Integral oblika
4x 7 5 x3 dx = 2 ln x2 6x + 13 + arctg + C. 6x + 13 2 2 ax2
dx 1 izraunavamo uvodenjem smjene x = . t x + bx + c Slino prethodnim integralima izraunavamo i integral Mx + N dx : 2 + px + q)n (x (x2 Mx + N M n dx = + px + q) 2 (x2 2x + p Mp n dx + N + px + q) 2 (x2 dx . + px + q)n
du 1 Prvi integral se svodi na integral oblika = u1n + C, u = x2 + px + q . U n u 1n p drugom integralu uvodimo smjenu x + = t i dobijemo: 2 In = (x2 dx = + px + q)n (t2 dt , + h)n
gdje je u = (t2 + h)n > (). Integral In moe biti izraunat parcijalnom integracijom (u = (t2 + h)n , dv = dt).
Zadaci
Izraunati integrale: 1. 2. 3.
x3 7x + 1 dx, x2 3x + 2 3x 1 dx, 3 x2 2x x x(1 x2 ) dx. 1 + x4
R:
x2 x2 + 6x + 12 ln +C 2 x1
5 x (x 2) 6 R : ln +C (x 1)
R:
1 1 arctg x2 ln x4 + 1 + C 2 4
6. Odredeni integral
6.1. Pojam Rimanova integrala
Neka je ograniena funkcija f (x) denisana u zatvorenom intervalu [a, b]. Podijelimo interval [a, b] takama x0 , x1 , ..., xn tako da je: a = x0 < x1 < ... < xn = b na n podintervala [xi , xi+1 ] (i = 0, 1, ..., n 1) duine xi = xi+1 xi . Tu podjelu oznaimo sa R. Izaberimo proizvoljnu taku [xi , xi+1 ] za svako i = 0, 1, 2, ..., n 1. Izraunajmo odgovarajue vrijednosti funkcije f ( i ) u takama 0 , 1 , ... n1 i formirajmo proizvode f( i ) xi i = 0, 1, 2, ..., n 1. Zbir:
n1
SR () = f ( 0 )
x0 + f ( 1 )
x1 + ... + f n1
xn1 =
i=()
f ( i )
xi
nazivamo Rimanovom integralnom sumom funkcije f (x) za uzetu podjelu R intervala [a, b] i izabrane take i (i = 0, 1, .....n 1) u podintervalima od [a, b], tj. po podjeli R = x0 0 , xn1 n1 , xn . Oigledno je da SR () zavisi od podjele R. Neka je = max xi . Broj S nazivamo graninom vrijednou integralnih suma kada 0, odnosno n , ako za svako > 0, postoji takav broj = () da je za svaku podjelu R za koju je < i za svaki izbor taaka i [xi , xi+1 ] zadovoljena nejednakost
|SR () S| < .
Dakle, S = lim SR () . Funkcija f (x) integrabilna je po Rimanu u intervalu [a, b] ako postoji konana granina (). vrijednost S integralnih suma te funkcije kad Graninu vrijednost S nazivamo odredenim integralom funkcije f (x) u intervalu [a, b] i oznaavamo simbolino S =
b a 0
f (x) dx , ili
b n1
S=
a
f (x)dx = lim
340
f ( i )
i=()
xi .
Odredeni integral
341
Brojevi a i b jesu granice integrala, gdje je a donja, a b gornja granica integrala; f (x) podintegralna je funkcija; x je promjenljiva integracija, a [a, b] interval integracije. ( f (x) dx ita se: integral f (x) u granicama od a do b).
a b
6.2. Geometrijska interpretacija Rimanovog integrala

Neka je funkcija f (x) neprekidna i nenegativna u intervalu [a, b] , i neka je SR () =
n1 i=()
f ( i )
xi .
Ravnu guru B , koja je ograniena linijama L : y = f (x), x = b, y = 0, i x = a, nazivamo "krivolinijski trapez". Svaki sabirak integralne sume SR () predstavlja povrinu jednog od pravougaonika ije su stranice f ( i ) i
x1 , a integralna suma
n1
i=()
f ( i )
xi
povrinu stepenaste gure sastavljene od takvih pravougaonika (sl. 83).
Sl. 83
Ako je funkcija f (x) integrabilna u intervalu [a, b], tada je granina vrijednost:
n1 h
lim
f ( i )
i=()
xi . =
a
f (x)dx = P
jednaka povrini "krivolinijskog trapeza" koji je ogranien stepenastom linijom Ln i dijelovima pravih x = a, x = b i y = 0.
Teorema 1. Ako je funkcija f (x) integrabilna u intervalu [a, b], tada je ona ograniena u
tom intervalu.
Dokaz. Neka je funkcija f (x) integrabilna u intervalu [a, b], neka je neograniena u nekom podintervalu [xk , xk+1 ] podjele R intervala [a, b] na podintervale [xi , xi+1 ] i = 0, 1, ..., n 1 i neka je IR () dio integralne sume SR () koja odgovara svim podintervalima, osim podintervalu [xk , xk+1 ]. Tada je: SR () = IR () + f ( k ) xk ,
gdje je k [xk , xk+1 ].
342
Integralni raun
Funkcija f (x) u intervalu [xk , xk+1 ] neograniena je pa uvijek moemo odabrati taku k takvu da je za svako C > 0 zadovoljena nejednakost:
|f ( k )
xk | > C + |IR ()| .
U tom sluaju je |SR ()| = |IR () + f ( k ) xk | > |f ( k ) xk | |IR ()| > C. Poto je C proizvoljan broj, suma SR () ne moe imati konanu graninu vrijednost kada 0, to je suprotno pretpostavci da je funkcija f (x) integrabilna u intervalu [a, b]. Ovim je teorema dokazana. Primijetimo da je ogranienost funkcije potreban, ali nije dovoljan uslov za njenu integrabilnost. Svaka ograniena funkcija u intervalu [a, b] nije i integrabilna u intervalu. Na primjer, funkcija Dirihla, koja je denisana u intervalu [0, 1] sa f (x) = 1 za x-racionalan broj, a f (x) = 0 za x-iracionalan broj, ograniena je u intervalu [0, 1], ali nije u njemu integrabilna po Rimanu. Zaista, za bilo koju podjelu intervala [0, 1] za racionalne take i granina vrijednost, kad 0, odgovarajue integralne sume jednaka je 1, a za iracionalne take i nuli. Prema tome, ne postoji granina vrijednost sume SR () kad 0 pa funkcija f (x) nije integrabilna u intervalu [0, 1].
6.3. Pojam Darbuovih suma i njihove osobine

Da bismo formulisali dovoljan uslov za postojanje odredenog integrala, uvedimo pojam Darbuove sume. Neka je funkcija f (x) ograniena u intervalu [a, b] i neka je R = {x0 , x1 , ..., xn } bilo koja odredena podjela intervala [a, b] na n dijelova. Uvedimo oznake:
M = supf (x), m = inf f (x), Mi = sup f (x), mi = sup f (x)

[a,b] [a,b] [xi ,xi+1 ] [xi ,xi+1 ]
i formirajmo sume:
n1 n1 n1
S(R) =
i=0
Mi
xi , = SR () =
i=0
f ( i )
xi , s(R) =
i=0
mi
xi .
Sume S(R) i s(R) nazivamo gornjom i donjom integralnom sumom, ili gornjom i donjom Darbuovom sumom funkcije f (x) u intervalu [a, b] po podjeli R. Kako su mi i Mi vrijednosti funkcije f (x) u podintervalima [xi , xi+1 ], to u njima postoje take i i i takve da je f ( i ) = mi i f ( i ) = Mi , a za datu podjelu R intervala [a, b] Darbuove sume su najmanja i najvea od integralnih suma . Oigledno je da je s S , jer je mi f ( i ) Mi , i = 0, 1, ..., n 1.
Odredeni integral
343
Sl. 84
U sluaju da je f (x) 0 svuda u intervalu [a, b], Darbuove sume geometrijski predstavljaju povrinu stepenastih gura (sl.84). Povrina krivolinijskog trapeza (sl.84a) predstavlja donju, a (sl.84b) gornju Darbuovu sumu. Neka je pored podjele R data jo jedna podjela R1 intervala [a, b]. Podjelu R1 nazivamo pronjenjem podjele R ako je R R1. Naveemo, bez dokazivanja, neke osobine Darbuovih suma. 1. Ako su s1 i S1 donja i gornja suma podjele R1 , tada je R R1 i s s1 S1 S , tj. uvodenjem novih taaka podjele intervala [a, b], donje sume se ne smanjuju a gornje ne poveavaju. 2. Za bilo kakve dvije podjele R1 , i R2 intervala [a, b] je s(R1 ) S(R2 ), tj. donja suma proizvoljne podjele nije vea od gornje Darbuove sume ma koje druge podjele. Ova osobina ukazuje na to da je skup svih donjih Darbuovih suma ogranien sa gornje, a gornjih Darbuovih suma sa donje strane. Ako je I = sup {S} , I = inf {S} , tada je s I I S , gdje su s i S proizvoljne donje i gornje Darbuove sume po moguim podjelama intervala [a, b]. Brojeve I i I nazivamo donjim i gornjim Darbuovim integralom funkcije f (x) u intervalu [a, b]. Ako je funkcija f (x) ograniena u intervalu [a, b], tada je
I = lim s(R), I = lim S(R).

0 0
6.4. Integrabilnost funkcija

Sljedea teorema predstavlja kriterij integrabilnosti funkcije f (x) po Rimanu.
Teorema 2. Da bi funkcija f (x), koja je denisana i ograniena u intervalu [a, b|, bila u
tom intervalu integrabilna, potrebno je i dovoljno da za svako > 0 postoji takvo = () da je 0 S(R) s(R) < ako je < za svaku podjelu R intervala [a, b]. Kratko: lim (S(R) s(R)) = 0.
0
344
Integralni raun
Posljedice teoreme 2.
1. Ako je funkcija f (x) integrabilna u intervalu [a, b], tada je ona integrabilna u svakom intervalu [c, d] [a, b], ili ako je funkcija f (x) integrabilna u podintervalima [a, c] i [c, b] intervala [a, b], a < c < b, tada je f (x) integrabilna u intervalu [a, b]. 2. Ako je funkcija f (x) integrabilna u intervalu [a, b], tada je u tom intervalu integrabilna funkcija |f (x)| i funkcija f 2 (x). 3. Neka su u intervalu [a, b] integrabilne funkcije f (x) i g(x). Tada su u tom intervalu f (x) integrabilne i funkcije C1 f (x) + C2 g(x)(C1 i C2 proizvoljne konstante), f (x)g(x) i g(x) pod uslovom da je |g(x)| k > 0. Bez dokaza, naveemo dovoljne uslove postojanja odredenog integrala. 1. Ako je funkcija f (x) neprekidna u intervalu [a, b], onda je integrabilna u tom intervalu. 2. Ako je funkcija f (x) monotona u intervalu [a, b], onda je integrabilna u tom intervalu. 3. Ograniena funkcija f (x) u intervalu [a, b], koja moe imati najvie prebrojivo mnogo taaka prekida u [a, b], integrabilna je u intervalu [a, b]. 4. Ako je funkcija f (x) ograniena u intervalu [a, b], onda je integrabilna u [a, b] ako i samo ako je I = I .
6.5. Osnovne osobine odredenog integrala

Prije navodenja osnovnih osobina odredenog integrala pretpostavimo da su funkcije kojima se koristimo neprekidne u intervalu [a, b], tj. da postoji njihov odredeni integral. Na osnovu denicije odredenog integrala, neposredno slijedi da je
a b a
f (x)dx = 0 i za a > b je
a a
f (x)dx =
b
f (x)dx.
Odredeni integral ima sljedea osnovna svojstva: 1.

b b b
[C1 f (x) + C2 g (x)] dx = C1

a a
f (x) dx + C2
a
g (x) dx
(C1 ,C2 - proizvoljne konstante).

b b
Specijalno, ako je C1 = C , a g(x) = 0, tada je

a
Cf (x) = C
a
f (x) dx .
Odredeni integral
345
b
2.
f (x) dx =
a a
f (x) dx +
c
f (x) dx, a < c < b.
3. Ako je f (x) g(x) za x [a, b], tada je

b b
f (x) dx
a a
g (x) dx za a < b.
4. Ako je g(x) 0 u intervalu [a, b], tada je

b b
f (x) g (x) dx =
a a
g (x) dx,
gdje je m M, m = inf f (x), M = sup f (x).

x[a,b] x[a,b]
Ovu formulu nazivamo formulom srednje vrijednosti za odredeni integral. Ako je g(x) = 1, formula srednje vrijednosti ima oblik:
b
f (x) dx = (b a) ,
a
gdje je m M . Dokazaemo navedena svojstva odredenog integrala. 1. Data relacija u 1) izraava osobinu lineralnosti odredenog integrala i proizlazi iz analognog svojstva integralnih suma i osobine graninih vrijednosti. Specijalno, zbog Cf ( i ) xi = Cf ( i ) xi proizlazi da je, kad n , a max x 0,
ni=1
lim Cf ( i ) xi = C lim Cf ( i ) xi , tj.

ni=1 a
Cf (x) = C
a
f (x) dx.
Slino dokazujemo da je
b b b
[C1 f (x) C2 g (x)] dx = C1

a a
f (x) dx C2
a
g (x) dx.
346
Integralni raun
Odavde slijedi da, ako je C1 = 1, C2 = 1, onda je:
b b b
[f (x) g (x)] dx =
a a
f (x) dx
a
g (x) dx
Ovo pravilo moemo proiriti i na integral zbira od konano mnogo funkcija. 2. Neka je c (a, b), a < b i R bilo kakva podjela intervala [a, b]. U take podjele intervala [a, b] ukljuimo i taku c(a < c < b). Tada integralnu sumu SR () moemo napisati u obliku:
SR () = SR () + SR () .
Suma SR odgovara podintervalima intervala [a, c], a suma SR podintervalima intervala [c, b]. Prelaskom na graninu vrijednost, kad 0( = max xi ), dobijamo da je:
b c b (1) (2)
(1)
(2)
f (x) dx =
a c a
f (x) dx +
c b
f (x) dx.
c b b
Neka je c > b. Tada je:

a b c
f (x) dx =
a b
f (x) dx +
b
f (x) dx =
a
f (x) dx
c
f (x) dx,
odakle je:
a
f (x) dx =
a
f (x) dx +
c
f (x) dx.
Analogno dokazujemo druge sluajeve rasporeda taaka a, b i c. 3. Uzmimo da je h(x) = f (x) g(x). Poto je f (x) g(x) u intervalu [a, b], to je u njemu i h(x) 0. Prema tome, za a < b sve integralne sume funkcije h(x) jesu pozitivne, pa u graninom procesu, kad 0,dobijamo da je:
b b b
h (x) dx 0, tj.
a a
f (x) dx
a
g (x) dx.
Koristei se ovom osobinom moemo pokazati da je:

b b
f (x) dx
a a
|f (x)| dx.
Odredeni integral
347
4) Neka je M = sup f (x), m = inf f (x) i g(x) 0 u intervalu

x[a,b] x[a,b]
[a, b]. Kako je mg(x) f (x)g(x) M g(x), to, prema 1) i 3), za a < b vai nejednakost:
b b b
m
a b
g (x) dx
a
f (x) g (x) dx M
a b
g (x) dx.
b
(1)
Pretpostavimo da je
a
g (x) dx 0 . Tada za =
a b b
f (x) g (x) dx
a
g (x) dx imamo da
je m M . Na taj nain je
a b
f (x) g (x) dx =
a
g (x) dx, gdje je m M .
Ako je
a
g (x) dx = 0, tada iz nejednakosti (1) slijedi da je

b
f (x) g (x) dx = 0.
a
Ovim je formula srednje vrijednosti dokazana za a < b. Koristei se jednakostima:

b a b a
f (x) g (x) dx =
a b
f (x) g (x) dx,

a
g (x) dx =
b
g (x) dx,
formulu o srednjoj vrijednosti dokazujemo u sluaju da je a > b. Poto je funkcija f (x) neprekidna u intervalu [a, b], onda u tom intervalu postoji bar jedna taka tako da je = f () pa formulu o srednjoj vrijednosti moemo pisati u obliku:
b b
f (x) g (x) dx = f ()
a a
g (x) dx, [a, b] .
Specijalno ako je g(x) 1, formula ima oblik:

b
f (x) dx = f () (b a) , [a, b] .
a
Broj nazivamo srednjom vrijednou funkcije f (x) u intervalu [a, b] .
7. Veza izmedu odredenog i neodredenog integrala

7.1. Odredeni integral sa promjenljivom gornjom granicom
Neka je funkcija f (x) integrabilna u intervalu [a, b]. Tada je f (x) integrabilna u svakom podintervalu [a, x] (a x b) intervala [a, b], tj. za svako x [a, b] postoji integral:
x
f (t)dt.
a x
Neka je F (x) =
a
f (t)dt. Funkciju F (x) nazivamo integralom sa promjenljivom gornjom
granicom. Prirataj funkcije F (x) je

x+x x x x+x x
F (x) = F (x + x) F (x) =
a
f (t)dt
f (t)dt =
a
f (t)dt +
x
f (t)dt
a
f (t)dt,
a x+x
F (x) =
x
f (t)dt.
Teorema 1. Ako je funkcija f (x) integrabilna u intervalu [a, b], onda je funkcija F (x)
neprekidna u intervalu [a, b], a ako je funkcija f (x) neprekidna u intervalu [a, b], onda je funkcija F (x) diferencijabilna u [a, b] i pri tome je F (x) = f (x) za svako x [a, b].
Dokaz. Funkcija f (x) integrabilna je u intervalu [a, b] pa je u njemu i ograniena, tj. postoji M > 0 tako da je |f (x)| M u intervalu [a, b]. Ocijenimo prirataj funkcije F (x):
x+x x+x x+x
|F (x)| =
x
f (t)dt
x
|f (t)| |dt| | M |
x
|dt| = M |x| , (x [a, b] i x + x [a, b]) .
348
Veza izmedu odredenog i neodredenog integrala
349
Iz ove nejednakosti slijedi da je funkcija F (x) neprekidna u taki x [a, b]. Pokaimo da je funkcija F (x) diferencijabilna i da je F (x) = f (x). Neka je funkcija f (x) neprekidna u taki x. Tada za svako > 0 moemo odrediti takav broj > 0 da je |f (t) f (x)| < ako je |t x| < . Prema tome, za |x| < je:
x+x x+x x+x
(f (t) f (x)) dt F (x + x) F (x) f (x) = x

x
|f (t) f (x)| |dt|

x
|dt| |x| = ,
|x|
to znai da postoji granina vrijednost i da je:
F (x) = lim
x0
F (x + x) F (x) = f (x). x
Na osnovu ove teoreme slijedi da ako je funkcija f (x) neprekidna u intervalu [a, b], onda ona u tom intervalu ima primitivnu funkciju F (x), x [a, b]. Ako sa F1 (x) oznaimo bilo koju primitivnu funkciju funkcije f (x), tada je:
x
F (x) = F1 (x) + C, ili

a
f (t)dt = F1 (x) + C,
(1)
gdje je C odredena realna konstanta. Ova teorema vai i u sluaju da je u pitanju donja granica, tj. ako je F (x) = jer je:
f (t)dt,
x
f (t)dt = f (t)dt i F (x) = f (x).

x b
Teorema 2. Neka je funkcija f (x) neprekidna u intervalu [a, b] i neka je F (x) bilo koja
primitivna funkcija funkcije f (x). Tada je:
b
f (t)dt = F (b) F (a).

b
(2)
Dokaz. Ako u formuli (1) uzmemo da je x = a, a zatim x = b, dobiemo da je

b
f (t)dt = F1 (a) + C = 0, tj. C = F1 (a) ,

a
350 odnosno:
Integralni raun
a
f (t)dt = F1 (b) + C = F1 (b) F1 (a) ,

a
ili uopte:
f (t)dt = F (b) F (a).

a
Formulu (2) nazivamo Njutn-Lajbnicovom formulom. Nju esto piemo u obliku

b
f (x)dx = F (x) |b = F (b) F (a), gdje je istaknuto da najprije treba odrediti jednu a
primitivnu funkciju F (x) pa obrazovati razliku F (b) F (a). Njutn-Lajbnicovom formulom izraena je veza izmedu izvoda i integrala neprekidne funkcije koja je temelj za izgradnju integralnog rauna. Zbog toga navedenu teoremu, iji sadraj predstavlja ta formula, nazivamo osnovnom teoremom diferencijalnog i integralnog rauna, ili Njutn-Lajbnicovom teoremom.
2 a
Primjer 1. Da bismo izraunali odredeni integral

1
x2 dx, treba najprije da nademo primi-
x3 tivnu funkciju funkcije x2 , a to je funkcija F (x) = + C. 3 Poto je dovoljno da uzmemo jednu, bilo koju od primitivnih funkcija, uzeemo onu kod x3 koje je C = 0, tj. F (x) = . Primjenom Njutn-Lajbnicove formule, dobijamo da je: 3
2
x2 dx =
1 3
x3 2 23 13 7 |= = . 3 1 3 3 3

2
3x2
4 + 5 dx. x
Na osnovu osobina odredenog integrala i Njutn-Lajbnicove formule, jeste:

3
4 3x2 + 5 dx = 3 x
x2 dx 4
2 2
1 dx + 5 x
dx = x3 | 4Inx | +5x =
2 2 2
3 = 33 23 4 (In3 In2) + 5 (3 2) = 24 4 ln . 2
Veza izmedu odredenog i neodredenog integrala
351
Zadaci
Izraunati integrale:
1.
2
2 cos x 3 sin x)dx,
[R : 5]
2.
0 1
dx 4 3x
R:
2 3
3.
0
e2x dx..
R:
1 2
e2 1
8. Metode integracije u odredenom integralu

8.1. Metoda smjene
Neka je funkcija F (x) primitivna funkcija integrabilne funkcije f (x) u intervalu [a, b] i neka je x = (t) funkcija promjenljive t ix [a, b], tada je t [, ], pri emu je () = a i () = b. Ako funkcija (t) ima neprekidan izvod u [, ] a funkcija f [ (t)] (t) odredeni integral u tom intervalu, tada je:
[F ( (t))] = F (x) (t) = f [ (t)] (t) | x = (t) .

Funkcija F ( (t)) primitivna je funkcija funkcije f ( (t)) (t) za t [, ],tj.
f ( (t)) (t) dt = F ( (t)) + C.

Primjenom Njutn-Lajbnicove formule, nalazimo da je:
b
f (x) dx = F (b) F (a) = F [ ()] F [ ()] =

a b
f [ (t)] (t) dt.
Dakle,
a
f (x) dx =
f [ (t)] (t) dt.
Ova formula nam pokazuje kako treba uraditi smjenu promjenljivih u odredenom integralu.
2

2 2
cos3 xdx.
0
2
cos3 xdx =
0 0
cos2 x cos xdx =

0
1 sin2 x cos xdx.

352
Metode integracije u odredenom integralu
353
Uvodenjem smjene sin x = t, bie cos dx = dt i za x = 0,t = 0, a za x =

2
, t = 1, pa je: 2
cos3 xdx =
0 0
(1 t2 ) dt =
0 3
dt
0
t2 dt = t |
0
t3 1 2 |= . 3 0 3
Primjer 2. Izraunati
Neka je
1 + xdx. 1 + 0 = 1, = 1 + 3 = 2. Tada je
1 + x = t, x = t2 1, dx = 2tdt,a =
3
1 + xdx = 2
1
2 2 14 t2 dt = t3 | = . 3 1 3
Zadaci
Izraunati integrale:
4
1.
0 8
dx 1+ x xdx 1+x
[R : 4 2 ln 3]
2.
0
R:
32 3
3. Provjeriti jednakost
0
x sin x 2 dx = . 2x 1 + cos 4
8.2. Metoda djeliminog integrisanja

Ako funkcije u(x) i v(x) imaju neprekidne izvode u intervalu [a, b], tada je:
b b
udv = uv |
a a a
vdu.
Integracijom jednakosti d(u, v) = udv + vdu, dobiemo navedenu formulu parcijalne integracije.
2

0
x sin xdx.
354
Integralni raun
Uzmimo da je u = x, sin xdx = dv , odakle je du = dx, v = cos x, pa je
2
x sin xdx = x cos x | +

0 e 0 0
cos xdx = 1.
Primjer 2.
1
x2 ln xdx. 1 x3 dx, v = , pa je x 3
Uvedimo smjenu u = lux i dv = x2 dx, odakle je du =

e e x3 1 x2 ln xdx = ln x | 3 3 1 e
1 x2 dx = ... (e3 + 1) . 9
Zadaci
1
1.
0
xIn x2 + 1 dx.
R : In2
1 2
2.
0
x2 cos xdx.
[R : 2]
9. Primjena odredenog integrala

9.1. Kvadratura ravnih povrina
Pod kvadraturom podrazumijevamo odredivanje povrine P neke gure u ravni. Znamo da Darbuove sume predstavljaju povrine stepenastih gura. Poto su za neprekidnu funkciju f (x) Darbuove sume s i S najmanja i najvea od integralnih suma, to je prema Rimanovom kriteriju integrabilnosti, lim s = lim S =
0 0
f (x)dx = P.
Povrina P je povrina krivolinijskog trapeza ogranienog odsjekom [a, b] ose 0x, lukom krive koja je grak funkcije f (x) neprekidne na odsjeku [a, b] i ordinatama f (a) i f (b) krive y = f (x) (sl. 84).
Sl. 84
Ovakve povrine nazivamo povrinama ravnih gura i izraunavaju se na osnovu obrasca
b
P =
a
f (x)dx.
Za funkciju f (x) smo preutno pretpostavili da je svuda u intervalu [a, b] pozitivna. Drugim rijeima, odgovarajui luk krive y = f (x) je iznad x-ose. U ovom sluaju, u zbiru
n1
f ( i ) xi svaki sabirak je pozitivan pa i granina vrijednost takvog zbira mora biti pozitivna. 355
i=0
356
Integralni raun
Ako je neprekidna funkcija y = f (x) na intervalu [a, b] negativna (f (x) < 0)), onda je
n1
svaki sabirak u zbiru

i=0 b
f ( i ) xi negativan pa je i granina vrijednost ovog zbira negativna,
tj. P =
a
f (x)dx < 0.(sl. 85).
Sl. 85
Povrina kao geometrijska veliina jednaka je: P =
f (x)dx ili
a a
f (x)dx = P.
Dakle, ako je na intervalu [a, b] funkcija f (x) stalno pozitivna ili stalno negativna, tada pozitivan, odnosno negativan znak integrala ukazuje na poloaj povrine (iznad, odnosno ispod x-ose), a povrina je:
b
P =
a
f (x)dx .
Ako imamo neprekidnu funkciju f (x) iji je grak jednim dijelom ispod, a drugim dijelom iznad x-ose (sl.86), onda je povrina dijela ravni ograniena krivom y = f (x), odsjekom [a, b] x-ose i ordinatama f (a) i f (b):
Sl. 86
c1 c2 c3 b
P =
a
f (x) dx +
c1
f (x) dx +
c2
f (x) dx +
c3
f (x) dx
Primjena odredenog integrala
357
i x osom (sl.87).
Primjer 1. Izraunati povrinu gure ograniene parabolom y = x2 3x, pravom x = 2
Sl. 87 U ovom sluaju dio gura se nalazi ispod a dio iznad x-ose, pa emo povrinu odrediti prema formuli (1) na ovaj nain:
0 3 0 3
P =
2
x2 3x dx +
0 3
x2 3x dx = x 3 x2 3 2
0 2 3
x2 3x dx
0 3 0
x2 3x dx =
= x-osom (sl.88).
x 3 x 3 2
|=
53 . 6
Primjer 2. Izraunati povrinu gure ograniene parabolom y = x2 , pravim, x = 1 i x = 2i
Sl. 88
P =
a
f (x) dx =
1
x2 dx =
x3 2
7 |= . 3 1 3
Ako je gura ograniena neprekidnim funkcijama y1 = f1 (x) i y2 = f2 (x) (y2 y1 ) u intervalu [a, b] i pravima x = a, x = b, onda povrinu takve gure odredujemo kao razliku povrina dvaju krivolinijskih trapeza (sl. 89).
b b b
P = PaA2 B2 b PaA1 B1 b, ili P =

a
f2 (x) dx
a
f1 (x) dx =
a
[f2 (x) f1 (x)] dx.
358
Integralni raun
Sl. 89
(sl.90).
Primjer 3. Izraunati povrinu gure ograniene pravom y = 2x + 3 i parabolom y = x2
Rjeavanjem sistema:
Sl. 90
y = x2 y = 2x + 3
odrediemo presjene take prave s parabolom x2 2x 3 = 0, slijedi da je x1 = 1, x2 = 3, pa je:
3 3 3
P =
1
(2x + 3) dx
1
x2 dx =
1
2x 3 x2 dx =
x2 + 3x
x3 3
|=
32 . 2
Primjer 4. Izraunati povrinu gure ograniene linijama:

1 y = x2 + 1, x [0, 1] , y = x2 + 1, x [0, 3] i y = x + 3, x [1, 3] (sl.91) 9 Oigledno je sa slike da je traena povrina: P = POACD + PCDB POAB , ili
Primjena odredenog integrala
359
Sl. 91
1 3 3
P =
0
x2 + 1 dx +
1
(x + 3) dx
0 3 1
1 x2 + 1 dx = 9 1 3 x +x 27 4 |= . 3 1
3
1 3 x +x 3
1 | + x2 + 3x 2 0
1
Zadaci
1. Izraunati povrinu gure ograniene pravom y + 3x 4 = 0 i parabolom y = x2 3x. 2. Izraunati povrinu ogranienu parabolom y = 6x x2 i xosom. 3. Odrediti povrinu gure linijama y =
1 2 1 x i y = x + 2. 9 3
10. Nesvojstveni (uopteni) integrali

10.1. Pojam uoptenog integrala
b
U deniciji odredenog integrala

a
f (x) dx uzimali smo da je oblast integrisanja konana, a
podintegralna funkcija f (x) denisana i ograniena na konanom integralu [a, b]. Ukoliko jedan od ovih uslova nije ispunjen, denicija odredenog integrala gubi smisao, jer integralne sume neogranienih funkcija nemaju konaan limes, a beskonane intervale moemo podijeliti na n konanih intervala. Sad emo razmotriti pitanje odredenih integrala kod kojih granice integracije nisu konane ili je podintegralna funkcija neograniena. Takve integrale nazivamo uoptenim ili nesvojstvenim integralima.
10.2. Integrali s beskonanim granicama integracije

Neka je funkcija f (x) denisana i ograniena u intervalu [a, +) i neka je integrabilna u
A
svakom podintervalu [a, A], tj. postoji odredeni integral Ako postoji konana granina vrijednost
A A a a
f (x) dx gdje je (a A < +) .
lim
f (x) dx = I,
(1)
nju nazivamo nesvojstvenim integralom prvog reda ili nesvojstvenim integralom funkcije f(x) u intervalu [a, +) i oznaavamo je sa:
+
I=
a
f (x) dx,
(2)
tj.
f (x) dx = lim
a
A a
f (x) dx.
360
Nesvojstveni (uopteni) integrali
361
U ovom sluaju kaemo da funkcija f (x) u intervalu [a, +) ima integral ili da integral (2) konvergira. Ako granina vrijednost (1) ne postoji ili je beskonana, tada kaemo da funkcija f (x) nema integral u intervalu [a, +) ili da integral (2) divergira. Analogno deniemo nesvojstveni integral funkcije f (x) koja je ograniena u intervalu [, b)j i integrabilna u svakom podintervalu [A, b] ( < A b) , sa
b b
(x) dx =
A A
lim
f (x) dx.
(3)
Nesvojstveni integral je konvergentan ako postoji granina vrijednost (3), a u suprotnom je divergentan. Neka je funkcija f (x) denisana i ograniena u intervalu (, +) i neka je integrabilna u intervalima [c, d] i [d, e], gdje je c ma koji broj manji od d, a e ma koji broj vei od d. Ako postoje integrali:
d +
I1 =
f (x) dx, I2 =
+ d
f (x) dx,
onda se njihov zbir oznaava sa

+
f (x) dx, tj.

d e
f (x) dx = lim
c c
f (x) dx + lim
e+ d
f (x) dx.
(4)
Moe se pokazati da suma integrala u formuli (4) ne zavisi od izbora take d. Poto se nesvojstveni integral denie kao granina vrijednost odredenog integrala, to se osobine 1) i 2) odredenog integrala lako prenose na konvergentne uoptene integrale. Na formule koje karakteriu svojstva odredenih integrala treba primijeniti granini prelaz kojim je denisan konvergentni nesvojstveni integral. Izraunavanje nesvojstvenih integrala zasnovano je na njihovoj deniciji. Zaista, ako je F (x) primitivna funkcija funkcije f (x),tada je iz denicije nesvojstvenog integrala (2):
+ A A+ a + a
f (x) dx =
a
lim
f (x) dx =
A+
= lim [F (A) F (a)] = F (+) F (a) = F (x) | ,

A+
gdje je F (+) = = lim F (A) uslovna oznaka za ovu graninu vrijednost. Posljednja granina vrijednost postoji istovremeno sa nesvojstvenim integralom (2).
362
Integralni raun
Dakle, za izraunavanje integrala (2) dobili smo uoptenu Njutn-Lajbnicovu formulu:
+
f (x) dx = F (+) F (a) ,

a
analogno:
f (x) dx = F (b) F () ,
+
(5)
f (x) dx = F (+) F () ,
gdje je F () =
Nesvojstveni integral (2) postoji ako i samo ako postoji konana granina vrijednost
A+
lim F (A) .
lim F (A) = F (+) .

+
Primjer 1. Odrediti konvergenciju integrala

1 +
dx . x 1 , > 1, (konvergentan) 1 +, < 1, (divergentan).
dx = lim x A+
A dx 1 = lim x1 | = x 1 A+ 1

+
2x dx. 1 + x2
A
2x dx = 1 + x2 = =
0 A A
lim
2x dx + lim A+ 1 + x2
0
2x dx 1 + x2
A 0
A A
lim ln 1 + x2 | + lim ln 1 + x2 |
A A+ 2
lim
ln1 ln(1 + A ) +
A+
lim
ln(1 + A2 ) ln1 .
Granina vrijednost prvog integrala je , a drugog +, pa integral divergira. Za utvrdivanje konvergencije uoptenog integrala na intervalu [a, +) primjenjujemo metodu uporedivanja.
363
i neka je 0 f (x) g(x). Tada:

+
Teorema1. (Teorema uporedivanja) Neka su funkcije f (x) i g(x) za svaki x a denisane
1. Ako je integral
a +
g(x)dx konvergentan, konvergentan je i integral

+ +
f (x)dx pri emu je

a + a
f (x)dx
a
g(x)dx.
+
2. Ako je integral
a
f (x)dx divergentan, divergentan je i integral

a
g (x)dx.
Dokaz.
b b
1. Iz pretpostavke slijedi da je 0
a +
f (x)dx
a +
g(x)dx.
Ako integral
a
g(x)dx konvergira, onda je

a b b
g(x)dx = M , gdje je M konstanta, pa je

+
f (x)dx
a b a
g(x)dx
a
g(x)dx M.
Ako b +, integral
a
f (x)dx monotono raste kao integral nenegativne funkcije i uz
to je ogranien, pa zato mora konvergirati.

+ +
2. Pretpostavimo da integral
a +
g(x)dx konvergira, onda, na osnovu 1, integral

a
f (x)dx
konvergira, a to je suprotno tvrdenju da taj integral divergira. Znai, ne moe biti tano da integral
a +
g(x)dx konvergira, ve mora divergirati.
Primjer 3. Ispitati da li je integral

1
x2 dx konvergentan. x8 + x2 + 1
364 Kako je za x 1
Integralni raun
x2 x2 dx 1 = 2 , to je < 8 + x2 + 1 8 x x x
+
x2 dx < x8 + x2 + 1
1 dx = 1, x2
to znai da dati integral konvergira. Kao posljedicu teoreme 1 izvodimo

+ +
Teoremu 2. Ako konvergira integral

+ a
|f (x)| dx, tada konvergira i integral

a
f (x)dx.
U ovom sluaju
a
f (x)dx se naziva apsolutno konvergentnim. Uopten i integral (2)

+
uslovno je konvergentan, ako konvergira, a integral

a b
|f (x)| dx divergira.
U sluaju nesvojstvenog integrala oblika
f (x)dx vae teoreme 1 i 2 s tim to se pret
postavlja da su funkcije f (x) i g(x), za svaki x b, denisane i zadovoljavaju nejednakost 0 f (x) g(x).
+
Primjer 4. Integral
0
cos x dx konvergira apsolutno, jer je 1 + x2

0 a
cos x 1 + x2
+
1 1 + x2
+
i
+
cos x dx 1 + x2
cos x dx 1 + x2
1 dx = lim a+ 1 + x2
dx 1 + x2
= lim arctg x | = lim arctg a = . a+ a+ 2 0

+
x2
dx . + 2x + 2
365
Podintegralna funkcija uvijek postoji integral:

b
x2
1 jeste integrabilna na svakom konanom intervalu, pa + 2x + 2

b b dx = arctg(x + 1) | = (x + 1)2 + 1 a
dx = 2 + 2x + 2 x
dx = 2 + 2x + 1 + 1 x
arctg(b + 1) arctg(a + 1).

Na osnovu ovoga je:
+
x2
dx = + 2x + 2 = =
b b+ a
x2 dx + 2x + 2
lim lim
lim
b+
lim [arctg (b + 1) arctg (a + 1)] = ,
lim
arctg (a + 1) = 2 2 2
pa je dati integral konvergentan.
10.3. Nesvojstveni integral u odnosu na funkciju

Sada emo razmotriti drugi tip nesvojstvenog integrala, tj. sluaj kada je funkcija neograniena u konanom intervalu integracije [a, b] . Neka je funkcija f (x) neprekidna na intervalu [a, b) i neka je x = b taka u kojoj funkcija postaje beskonana, odnosno taka u ijoj okolini je funkcija neograniena (sl. 92).
Sl. 92 Onda, za proizvoljno uzet mali broj > 0 funkcija f (x) nije integrabilna u intervalu [b , b) ali je integrabilna na svakom intervalu [a, b ] , > 0, i taj integral piemo u
b
obliku
a
f (x) dx.
366
Integralni raun
Tada, ako postoji konana granina vrijednost:
b
lim
0 a
f (x) dx = I,
(1)
nazivamo je nesvojstvenim integralom drugog reda funkcije f (x) u intervalu [a, b) i oznaavamo:
b
I=
a
f (x) dx,
(2)
tj.
f (x) dx = lim
a
0 a
f (x) dx,
pa kaemo da integral (2) konvergira. Ako granina vrijednost (1) ne postoji ili je beskonana, onda integral (2) ne postoji ili je divergentan. Ako umjesto intervala [a, b) posmatramo interval [a, b], tada uvodimo pojam nesvojstvenog integrala za funkciju f (x) koja je neograniena u okolini take x = a. Ako je funkcija f (x) integrabilna na svakom intervalu [a + , b], > 0, tada je:
b b
f (x) dx = lim
a
0 a+
f (x) dx.
(3)
Ako je funkcija f (x) neograniena u okolini taaka x = a i x = b i ako postoje granine vrijednosti
c 1 0 a+1 b2
lim
f (x) dx i lim
2 0 c
f (x) dx,
c (a, b) , 1 > 0, 2 > 0,

tada njihov zbir nazivamo nesvojstvenim integralom i oznaavamo ga simbolom
b
f (x) dx,
a
tj.
b2
f (x) dx = lim
a
1 0 a+1
f (x) dx + lim
2 0 c
f (x) dx.

b
367
U tom sluaju integral

a b
f (x) dx konvergira.
Medutim, ako jedna od graninih vrijednosti ne postoji, onda ne postoji ni integral
f (x) dx . Dakle, posmatrani integral divergira.

a 1
Primjer 1. Izraunati nesvojstveni integral

0
dx . 1 x2
1 Podintegralna funkcija neograniena je u okolini take x = 1. U ostalim takama 1 x2 intervala funkcija je neprekidna, a potom i integrabilna u svakom intervalu [0, 1 ], gdje je 0 < < 1, pa je:
1
dx = lim 1 x2 0
1 dx = lim arcsin x | = lim arcsin (1 ) = . 2 0 0 2 1x 0
Primjer 2. Ispitati konvergenciju nesvojstvenih integrala

b
dx , p > 0. (b x)p
Podintegralna funkcija u taki x = b ima prekid druge vrste. Neka je p = 1. Tada, prema deniciji nesvojstvenog integrala, jeste:
b dx 1 lim (b x)1p | = p = (b x) p 1 0 a a a 1 1 (b a)1p , p < 1 1p 1p (b a) = lim . = 1p p 1 0 +, p < 1 b
dx = lim (b x)p 0
Akoje p = 1, tada je:

b
dx = lim b x 0
b dx ba = lim ln (b x) | = lim = +. 0 0 bx a
Dakle, integral je konvergentan za p < 1, a divergentan za p 1.
368
Integralni raun
Ako je funkcija f (x) neograniena u okolini bilo koje take c, c [a, b], a < c 0.

c+
Ovaj integral postoji ukoliko postoje integrali na desnoj strani posljednje jednakosti.
Sl. 93
Slino deniemo integral postaje beskonana.

a
f (x)dx ako u intervalu [a, b] ima vie taaka u kojima funkcija
2 . (x2 1) 3 0 Podintegralna funkcija je prekidna u taki x = 1. Kako je
2xdx
1 0 0 3
lim
2xdx (x2 1) 3
2
= lim 3 x2 1
0
1 3
0 3
=3i
0 (x2 1+
lim
2xdx 1) 3
2
= lim 3 x2 1
0 3
1 3
1+
= 6, to je
2xdx (x2 1) 3
2
= 9.
369
Zadaci
Ispisati konvergenciju nesvojstvenih integrala:
+
1.
0 +
ex dx, x 2xdx , x2 + 1
[R :
2.
2
[R : +]
3.
1
1 e
dx , x ln x
[R : +]
4.
0
dx . x ln2 x
[R : 1]
370
Integralni raun
VI Diferencijalne jednaine
371
1. Denicija i obrazovanje diferencijalnih jednaina

Poznato nam je da smo pri rjeavanju neodredenih integrala dobili beskonano mnogo rjeenja, jer za svaku neprekidnu funkciju postoji beskonano mnogo primitivnih funkcija koje se razlikuju za konstantu. Ako oznaimo datu funkciju f (x), onda se osnovni zadatak integralnog rauna sastoji u odredivanju funkcije y koja zadovoljava jednainu:
dy = f (x). dx
(1)
dy Izvod nepoznate funkcije moe biti dat izrazom oblika f (x, y) koji sadri pored ardx gumenta x i nepoznatu funkciju y . Takav izraz za izvod imali smo prilikom diferenciranja implicitne funkcije. U ovom sluaju moemo postaviti zadatak da odredimo funkcije y(x) koje zadovoljavaju jednainu dy = f (x, y). (2) dx Moemo postaviti i optiji zadatak da se odrede funkcije y(x) koje zadovoljavaju jednainu u kojoj pored x i nepoznate funkcije y guriu i njeni izvodi y , y , ..., y (n) , tj. F (x, y, y , y , ..., y (n) ) = 0,
gdje je F neprekidna funkcija nezavisno promjenljivih x, y, y , y , ..., y (n) . Jednaine oblika (1),(2) i (3) nazivamo diferencijalnim jednainama. Za jednainu oblika: F (x, y, y ) = 0 kaemo da predstavlja diferencijalnu jednainu prvog reda, koja rijeena po y , ako je mogue, ima oblik y = f (x, y), gdje je f (x, y) neprekidna funkcija dviju nezavisno promjenljivih u nekoj oblasti ravni x0y . Ako diferencijalna jednaina sadri izvod drugog reda nepoznate funkcije y(x), nju nazivamo diferencijalnom jednainom drugog reda:
(3)
F (x, y, y , y ) = 0.
373
374
Diferencijalne jednaine
Uopte, za diferencijalnu jednainu kaemo da je diferencijalna jednaina n-tog reda ako je n red najvieg izvoda koji se u njoj pojavljuje:
F (x, y, y , y , ..., y (n) ) = 0.

Najvei eksponent najveeg reda izvoda u jednaini odreduje stepen jednaine. Tako je : y 2 + 2y + xy = 0 diferencijalna jednaina drugog reda i drugog stepena. Diferencijalnu jednainu sa jednom nezavisno promjenljivom nazivamo obinom diferencijalnom jednainom. Svaka funkcija y(x), koja identiki zadovoljava jednainu (3), jeste i rjeenje te jednaine. Rijeiti diferencijalnu jednainu znai nai sva njena rjeenja. Kako se do tih rjeenja, najee, dolazi integracijom, to je uobiajeno da rjeenja diferencijalne jednaine nazivamo integralima te jednaine. Na primjer, rjeenje jednaine (1) je :
y=
f (x)dx + C, ili y = F (x) + C,
(4)
gdje je C proizvoljna konstanta (integraciona konstanta). Oigledno je da ovih rjeenja ima beskonano mnogo. Ako je jedno rjeenje F (x), sva su ostala F (x) + C .
Primjer 1. Neka je data diferencijalna jednaina

y ln y xy = 0.
Ovu jednainu moemo napisati u obliku y = f (x, y). Njeno rjeenje je funkcija y = ex , jer njenim uvrtavanjem u datu jednainu umjesto y i y jednaina je identiki zadovoljena, tj. ex ln ex xex 0. Data jednaina ima i druga rjeenja, na primjer, funkcija y = ex , takode, jeste rjeenje date jednaine. Moemo provjeriti da je svaka funkcija oblika
y = eCx ,
gdje je C proizvoljna konstanta, rjeenje date jednaine. Rjeenje jednaine (2) piemo u obliku:
(5)
y = (x, C), (x, y, C) = 0 ili (x, y) = C,

gdje je C proizvoljna konstanta (integraciona) koja ne zavisi od x i y . Funkciju (x, C), koja zavisi od x i jedne proizvoljne konstante C , a identiki zadovoljava diferencijalnu jednainu prvog reda F (x, y, y ) = 0, nazivamo optim rjeenjem ili optim integralom date diferencijalne jednaine.
Denicija i obrazovanje diferencijalnih jednaina
375
Svako rjeenje, koje dobijamo iz opteg dajui konstanti C odredenu vrijednost, nazivamo partikularnim rjeenjem ili partikularnim integralom date diferencijalne jednaine. Konstantu C emo odrediti iz dodatnog uslova. Treba odrediti rjeenje diferencijalne jednaine (2) koje zadovoljava uslov:
y = y0 , y = y 0
za x = x0 , gdje su x0 i y0 dati brojevi. Ove brojeve nazivamo poetnim vrijednostima, a uslov (6) poetnim uslovom. Poetni uslov moemo zapisati i ovako:
(6)
y(x0 ) = y0 , y (x0 ) = y 0 .
Za x0 i y0 uzimamo takve vrijednosti da funkcija f (x, y) ima smisla, tj. da postoji f (x0 , y0 ). Uvrtavajui vrijednost x0 i y0 u opte rjeenje, dobiemo jednainu
y0 = (x0 , C)
iz koje na jedinstven nain moemo odrediti vrijednost konstante C . esto kaemo da partikularno rjeenje koje zadovoljava poetne uslove prolazi takom (x0 , y0 ) ili da sadri taku (x0 , y0 ). Moe se desiti da, osim opteg i partikularnog rjeenja, diferencijalna jednaina ima i tzv. singularno rjeenje koje se ne moe dobiti iz opteg rjeenja za bilo koji niz vrijednosti proizvoljne konstante. Neka je y = (x) rjeenje jednaine (2), onda krivu denisanu jednainom y = (x) nazivamo integralnom krivom diferencijalne jednaine. Opte rjeenje geometrijski predstavlja jednu familiju integralnih krivih linija koja zavisi od parametra C , a partikularni integral predstavlja jednu odredenu krivu liniju toga sistema. Prema tome, ima beskonano mnogo integralnih krivih linija diferencijalne jednaine prvog reda, ali kroz jednu odredenu taku prolazi samo jedna.
Primjer 2. Diferencijalna jednaina y = 2x ima opte rjeenje
y = x2 + C . Geometrijski, ono predstavlja familiju parabola simetrinih u odnosu na y - osu, a partikularno rjeenje, za C = 0, ima za grak parabolu sa tjemenom u koordinatnom poetku (sl.94 ).
Sl. 94
376
Primjer 3. Opte rjeenje diferencijalne jednaine y = x jeste y

x2 + y 2 = C 2 . (7)
Geometrijski, ono predstavlja familiju koncentrinih krugova sa centrom u koordinatnom poetku. Ako elimo da odredimo jednainu kruga koji prolazi kroz taku A(0, 3), onda u jednaini (7) zamijenimo x = 0 i y = 3 pa je C 2 = 9. Tada, jednaina: x2 + y 2 = 9 predstavlja partikularno rjeenje date diferencijalne jednaine. Vidjeli smo da opte rjeenje diferencijalne jednaine prvog reda zavisi od jedne proizvoljne konstante. Moe se pokazati da e opte rjeenje diferencijalne jednaine drugog reda F (x, y, y , y ) = 0 zavisiti od dviju proizvoljnih konstanti: y = (x, C1 , C2 ), a opte rjeenje diferencijalne jednaine n-tog reda F (x, y, y , y , ..., y (n) ) = 0 imae n proizvoljnih konstanti: y = (x, C1 , C2 , ..., Cn ). Dakle, broj konstanti jednak je redu diferencijalne jednaine. Postavimo, u izvjesnom smislu, obrnut zadatak integrisanju diferencijalne jednaine. Neka je poznata familija krivih linija:
y = (x, C),
(8)
gdje je C neka konstanta. Treba odrediti diferencijalnu jednainu F (x, y, y ) = 0 familije krivih linija, odnosno diferencijalnu jednainu ije je to rjeenje. Pretpostavimo da postoje izvodi koji e se pojaviti. Diferenciranjem (8) po x, dobiemo jednainu: y = x (x, C). (9) Eliminacijom parametra C iz jednaina (8) i (9), dobiemo diferencijalnu jednainu F (x, y, y ) = 0 ije je rjeenje y = (x, C).
Primjer 4. Odrediti diferencijalnu jednainu ije je rjeenje funkcija:

y= C + x2 x (10)
za svako C . Diferenciranjem funkcije (10) po x, dobiemo:
y =
Iz (10) slijedi da je: C = x(y x2 ).
C + 2x. x2
(11)
Denicija i obrazovanje diferencijalnih jednaina
377
Uvrtavanjem vrijednosti C u (11), dobiemo:
x(y x2 ) + 2x; x2 y y y = + 3x, ili y + = 3x. x x Dobili smo diferencijalnu jednainu y y + = 3x. x Provjerimo da li je funkcija (10) njeno rjeenje. Uvrtavanjem vrijednosti y iz (10) u jednainu (12), dobiemo: y = C + x2 x + 1 x C + x2 x = 3x, ili C C + 2x + 2 + x = 3x, tj. 3x 3x. 2 x x
(12)
Dakle, funkcija (10) jeste rjeenje diferencijalne jednaine (12) za svaku konstantu C. Slino, ako je data familija krivih linija
y = (x, C1 , C2 )
(13)
i funkcija y koja je dvaput diferencijabilna, tada emo dvaput diferenciranjem funkcije y po x dobiti:
y y
= x (x, C1 , C2 ), = xx (x, C1 , C2 ).
(14)
Eliminacijom konstanti C1 i C2 iz (13) i (14), dobiemo diferencijalnu jednainu drugog reda:
F (x, y, y , y ) = 0.
Primjer 4. Formirati diferencijalnu jednainu ije je opte rjeenje:

y = C1 sin(ax + C2 ).
Dva puta diferenciranjem funkcija y po x, dobiemo:
(15)
y y
= aC1 cos(ax + C2 ), = a2 C1 sin(ax + C2 ).
(16)
Ako posljednju jednakost iz (16) podijelimo sa a2 i saberemo sa (15), eliminisaemo C1 i C2 i dobiemo diferencijalnu jednainu:
y + a2 y = 0.
Lako je provjeriti da je funkcija y rjeenje jednaine (17).
(17)
378
Uopte, ako je data neka familija krivih linija funkcijom
y = (x, C1 , C2 , ..., Cn )
(18)
sa n proizvoljnih konstanti, koja je n-puta diferencijabilna i ako odredimo uzastopne izvode
y y y (n)
= (x, C1 , C2 , ..., Cn ) = (x, C1 , C2 , ..., Cn ) ................. (n) = (x, C1 , C2 , ..., Cn )
(19)
po x, dobiemo n relacija. Eliminacijom proizvoljnih konstanti C1 , C2 , ..., Cn iz relacija (18) i (19) dobiemo diferencijalnu jednainu:
F (x, y, y , y , ...y (n) ) = 0.
2. Singularno rjeenje diferencijalne jednaine

Kada je data neka diferencijalna jednaina, postavlja se pitanje egzistencije i vrste njenih rjeenja. Moe se desiti da, osim opteg i partikularnog rjeenja, diferencijalna jednaina ima i tzv. singularno rjeenje koje ne moemo dobiti iz opteg ni za kakvu vrijednost proizvoljne konstante. Neka je data jednaina oblika F (x, y, C) = 0, (1) gdje su x, y promjenljive Dekartove koordinate, a C - parametar koji moe da uzima razliite ksne vrijednosti. Za svaku odredenu vrijednost parametra C jednainom (1) odredena je kriva u ravni x0y . Kada parametar C uzme sve mogue vrijednosti, dobie se familija krivih koje zavise od jednog parametra. Takva familija naziva se jednoparametarska familija krivih. Prirodno je postaviti geometrijsko pitanje: postoji li za datu familiju krivih takva kriva koja bi dodirivala svaku krivu te familije? Takvu krivu liniju, koja u svakoj svojoj taki dodiruje krivu familije (1), nazivamo obvojnicom jednoparametarske familije. Da bismo odredili jednainu obvojnice primijetimo da svaka kriva iz familije (1) dodiruje obvojnicu samo u jednoj taki. Tada svakoj vrijednosti parametra C odgovara jedna odredena taka obvojnice pa koordinate x i y take obvojnice moemo posmatrati kao funkciju parametra C :
x = (C), y = (C),
pri emu je za svaku vrijednost parametra C zadovoljena jednakost
(2)
F ((C), (C), C) = 0.
Koecijent pravca tangente na obvojnicu u taki (x, y) odrediemo iz (2):
(3)
k=yx=
yc . xc
(4)
Koecijent pravca tangente na krivu familije (1) dobiemo diferenciranjem (1) po x, ali smatrajui da je C konstanta: Fx + F y y x = 0, 379
380 odakle je
Fx . Fy
k=yx=
(5)
Kako u taki (x, y) obvojnicu dodiruje jedna linija familije, to su koecijenti pravca tangenata na obvojnicu i na liniju familije jednaki medu sobom pa iz (4) i (5) dobijamo:
yc Fx = , ili F x x c + F y y c = 0. xc Fy
Diferenciranjem jednakosti (3) po C , uzimajui u obzir (2), dobiemo:
(6)
F x x c + F y y c + F c = 0.
Uporedujui (6) i (7) zakljuujemo da je
(7)
F c = 0.
Na taj nain, da bi neka kriva (2) bila obvojnica familije krivih (1), potrebno je da koordinate svake take te krive zadovoljavaju istovremeno jednaine:
F (x, y, C) = 0, Fc (x, y, C) = 0.
(8)
Iz sistema (8) odredujemo parametarske jednaine obvojnice (2). Geometrijsko mjesto taaka (x, y), koje zadovoljavaju uslov (8), nazivamo diskriminantnom krivom familije (1), odnosno ako je uslovima (8) uopte odredena neka kriva, tu krivu nazivamo diskriminantnom krivom. Medu takama diskriminantne krive mogu biti i singularne take krivih familije (1), tj. take gdje je ispunjeno Fx = 0, Fy = 0. Formulisaemo teoremu koju neemo dokazivati.
Teorema 1. Ako krive linije familije (1) nemaju singularnih taaka, onda je sistemom
jednaina (8) denisana obvojnica date familije pod uslovom da i ona nema singularnih taaka.
Primjer 1. Nai obvojnicu familije krivih (x C)2 + y 2 = 4C .

Datom jednainom je denisana familija krugova sa centrima u takama (C, 0) i radiju sima 2 C . Imamo:
F (x, y, C) = (x C)2 + y 2 4C, F c (x, y, C) = 2(x C) 4.
Singularno rjeenje diferencijalne jednaine
381
Iz sistema jednaina
(x C)2 + y 2 4C = 0. 2(x C) 4 = 0
eliminiemo C . Dobiemo: y 2 = 4x + 4, to predstavlja jednainu diskriminantne krive. Kako na toj krivoj Fx = 2(x C) i Fy = 2y ne mogu istovremeno biti jednaki nuli, to je y 2 = 4x + 4 obvojnica date familije krugova (sl. 95).
Sl. 95
Neka diferencijalna jednaina
y = f (x, y)
ima opte rjeenje
(9) (10)
F (x, y, C) = 0
i neka familija integralnih krivih (10) ima obvojnicu. Ta obvojnica je, takode, integralna kriva diferencijalne jednaine (9). Zaista, obvojnica u svakoj svojoj taki dodiruje neku krivu familije, tj. ima sa njom zajedniku tangentu. Dakle, u svakoj zajednikoj taki obvojnica i kriva familije imaju jednake vrijednosti veliina x, y, y . Kako za svaku krivu familije veliine x, y, y zadovoljavaju jednainu (9), to znai da tu istu jednainu zadovoljavaju apscisa, ordinata i koecijent pravca tangente svake take obvojnice. To i oznaava da je obvojnica rjeenje date diferencijalne jednaine. Kako obvojnica nije u optem sluaju kriva familije (10), to njenu jednainu ne moemo dobiti iz opteg rjeenja (10) ni za jednu vrijednost konstante C . Rjeenje diferencijalne jednaine, koje ne dobijamo ni za jednu vrijednost konstante C iz opteg rjeenja, a koja predstavlja obvojnicu familije krivih opteg rjeenja, nazivamo singularnim rjeenjem diferencijalne jednaine. Dakle, ako je opte rjeenje diferencijalne jednaine familija krivih (10), tada iz jednaine (10) i jednaine FC (x, y, C) = 0 eliminacijom C dobijamo funkciju y = (x) koja je obvojnica familije (10), tj. singularno rjeenje diferencijalne jednaine ili geometrijsko mjesto singularnih taaka (povratne take, vorne take i druge) koje nisu singularno rjeenje jednaine.
382
Primjer 2. Diferencijalna jednaina

y =
ima za svako C rjeenje
1 y2
(11) (12)
y = sin(x + C)
koje predstavlja graki familiju sinusoidnih krivih. Funkcije: y = 1 i y = 1 jesu, takode, rjeenja jednaine (11). Njih ne moemo dobiti iz rjeenja (12) ni za koju vrijednost konstante C . Znai, y = 1 singularna su rjeenja jednaine (11). Geometrijski, njima odgovaraju dvije prave paralelne x-osi na rastojanju 1 od x-ose. Jasno je da ne pripadaju optem rjeenju (12). Moemo navesti i druga rjeenja jednaine (11). Na primjer, funkcije
(x) =
1 za x C 2 sin(x + C) za x > C 2
zadovoljava jednainu (11) za svako C .
Primjer 3. Jednaina:
(x C)2 + y 2 = 4
(13)
predstavlja skup krugova poluprenika r = 2 iji se centri nalaze na x-osi. Odredimo diferencijalnu jednainu ije je opte rjeenje jednaina (13):
2(x C) + 2yy x C + yy
= 0 ili = 0.
(14)
Eliminacijom konstante C iz (13) i (14) dobiemo diferencijalnu jednainu
y2 + y2y = 4
(15)
skupa (13). Diferencijalna jednaina (15) ima i dva singularna rjeenja koja ne moemo dobiti iz opteg rjeenja (13) ni za bilo koje vrijednosti parametra C .
Sl. 96
Ta rjeenja su: y = 2 i y = 2 i ona zadovoljavaju jednainu (15). Oito je da ove prave ne pripadaju skupu krugova. One predstavljaju obvojnice familije krugova (13) (sl.96 ).
Singularno rjeenje diferencijalne jednaine
383
Zadaci
1. Formirati diferencijalne jednaine ija su rjeenja: a) y = C sin x 1, b) y =
[R : y yctgx = ctgx] R : x2 y 5x y + 5y = 1 x
1 + C1 x5 + C2 , 12x
c) y = e2x (C1 cos 3x + C2 sin 3x).
[R : y 2y + 50y = 0]
2. Pokazati da su za date diferencijalne jednaine navedene funkcije y rjeenja za svaku vrijednost konstante C . Odrediti partikularna rjeenja koja zadovoljavaju poetne uslove: a) y = 3x2 y , y = Cex , y(0) = 2, b) y =
3
x+y C x2 ,y= , y(1) = 1, x 2x 1 1 c) x y y x3 = 0, y = x3 + Cx, y(1) = . 2 2
3. Pokazati da diferencijalna jednaina
y = xy + r
1+y 2
pored opteg rjeenja y = Cx + r 1 + C 2 , ima singularno rjeenje x2 + y 2 = r2 .
3. Diferencijalne jednaine prvog reda

Poznato nam je da jednainu oblika
F (x, y, y ) = 0
(1)
nazivamo diferencijalnom jednainom prvog reda. Ako datu jednainu moemo rijeiti po y , ona ima oblik y = f (x, y). Postavlja se pitanje egzistencije i jedinstvenosti rjeenja jednaine (1) pri zadatim poetnim uslovima. Odgovor na to pitanje daje Koijeva teorema koju emo navesti bez dokaza.
f neprekidni u oblasti D = {(x, y)|a x b, c y d} ravni x0y , onda x za svaku taku M (x0 , y0 ) u oblasti D (tj.: a < x < b, c < y < d), postoji jedinstveno rjeenje jednaine (1) y = (x) koje zadovoljava poetni uslov y = y0 za x = x0 . Geometrijski to znai da kroz svaku taku M (x0 , y0 ) u oblasti D prolazi jedna i samo jedna integralna kriva y = (x) diferencijalne jednaine (1) (sl.97).
parcijalni izvod
Teorema 1. Ako su funkcija f (x, y), koja je denisana u nekoj oblasti D, i njen prvi
Sl. 97
Rjeavaemo neke tipove diferencijalnih jednaina prvog reda.
3.1. Diferencijalne jednaine sa razdvojenim promjenljivima

Diferencijalnu jednainu nazivamo jednainom sa razdvojenim promjenljivima ako je data u obliku y = f1 (x)f2 (y). (1) 384
Diferencijalne jednaine prvog reda
385
Naveemo bez dokaza Koijevu teoremu kojom su odredeni uslovi pod kojim jednaina (1) ima jedinstveno rjeenje.
Teorema 1. Ako je funkcija f1 (x) neprekidna u intervalu (a, b), a funkcija f2 (y) i njen izvod po y neprekidni u intervalu (c,d), tada za poetne vrijednosti x0 (a, b) i y0 (c, d) postoji jedinstveno rjeenje y = (x) jednaine (1) koje zadovoljava uslove da je (x0 ) = y0 . Geometrijski, to znai da pod navedenim uslovima teoreme kroz svaku taku pravougaonika a < x < b, c < y < d prolazi jedna i samo jedna integralna kriva jednaine (1) (sl. 97). Kroz take, u kojima uslovi Koijeve teoreme nisu ispunjeni mogue je da ne prolazi ni jedna integralna kriva, prolazi samo jedna, prolazi nekoliko, odnosno beskonano mnogo integralnih krivih date jednaine. Pretpostavimo da je f2 (y) = 0. Tada jednainu (1) moemo napisati u obliku:
dy = f1 (x)dx. f2 (y)
Jednainu oblika (2) nazivamo jednainom sa razdvojenim promjenljivima.
(2)
Teorema 2. Ako postoje integrali

jednaine (2) dato jednainom
dy , f2 (y)
f1 (x)dx, tada je opte rjeenje diferencijalne
F2 (y) = F1 (x) + C, 1 i f1 (x). f2 (y) Dokaz. Pretpostavimo da je funkcija y = (y) rjeenje jednaine (2). Uvrtavanjem u (2) y = (y) dobiemo jednakost po x:
gdje su F2 (y) i F1 (x) neke primitivne funkcije funkcija
(x)dx = f1 (x)dx. f2 ((x))

Integracijom po x izraza (3), dobijemo:
(3)
(x)dx = f2 ((x))
f1 (x)dx + C.
(4)
Smjenom y = (x), dy = (x)dx, (4) moemo napisati kao:
dy = f2 (y)
ili
f1 (x)dx + C,
(5)
F2 (y) = F1 (x) + C,
gdje su F2 (y) i F1 (x) primitivne funkcije odgovarajuih funkcija
(6)
1 i f1 (x). f2 (y) Dakle, svako rjeenje jednaine (2) zadovoljava jednainu (6).
386
Obrnuto, neka funkcija y = (x) zadovoljava (6). Tada je
(x)dx = f2 (y)
odnosno
f1 (x)dx + C
(x) = f1 (x), f2 ((x))
(x)dx dy = f1 (x)dx ili = f1 (x)dx, f2 ((x)) f2 (y) to znai da je funkcija y = (x) rjeenje jednaine (2). Napomenimo da funkcija denisana jednainom (6) zadovoljava i jednainu (1). Jednaina (1) moe imati i druga rjeenja. Na primjer, ako je broj a rjeenje jednaine f2 (y) = 0, tada je funkcija y(x) = a rjeenje jednaine (1). Uoimo to na primjeru. Primjer 1. Rijeiti jednainu y = 2 y i ispitati prirodu rjeenja. Data jednaina je sa razdvojenim promjenljivima: f1 (x) = 1, f2 (y) = 2 y . df2 (y) 1 Funkcije f1 (x), f2 (y) i = neprekidne su za svako x > 0 i y > 0 pa za te vrijednosti dy y ispunjavaju uslove Koijeve teoreme. Dakle, za svaku taku (x0 ,y0 ) gornje poluravni postoji jedinstveno rjeenje jednaine y = 2 y koje prolazi kroz tu taku. Odredimo ta rjeenja: dy = 2 y, dx (7)
za y = 0 jeste
dy = dx. 2 y Integracijom desne i lijeve strane jednaine (7), dobijamo: y + C = x, ili y = x C, gdje je C proizvoljna konstanta. Kako je y > 0, to je x C > 0, tj. x > C . Iz (8) slijedi opte rjeenje y = (x C)2 , x > C jednaine dy = dx. 2 y
(8)
Za svaku vrijednost konstante C funkcija y = (x C)2 , x > C jeste rjeenje i jednaine y = 2 y . Ono nije opte rjeenje, jer ne predstavlja skup svih njenih rjeenja. Rjeenje date jednaine je i funkcija y = 0 kao i familija funkcija denisanih formulama:
(x) = (x) =
0, (x C)2 , 0, (x C)2 ,
za x C; za x > C. za C1 < x C; za x > C.
gdje su C i C1 proizvoljne konstante C1 < C .
387
Ova rjeenja moemo dobiti iz funkcije y = (xC)2 , pa su to singularna rjeenja jednaine y = 2 y. y Primjer 2. Rijeiti jednainu y = , x = 0. x Datu jednainu moemo napisati u obliku:
dy dx = za y = 0, y x
pa integracijom dobijamo
ln |y| = ln |x| + C1 .
Uzmimo da je C1 = ln C2 , C2 > 0. C: pa je
ln |y| = ln |x| + ln C2 ,
odakle je:
|y| = C2 |x|, ili y = C2 x.
Uzmimo da je C2 = C , tada je y = Cx opte rjeenje date jednaine. Jednaina y y = , pored rjeenja y = Cx, ima i singularno rjeenje y = 0. x Primjer 3. Odrediti ono partikularno rjeenje jednaine 2y y = 1 3x2 koje prolazi kroz taku (1, 3). Razdvajanjem promjenljivih i integracijom dobiemo:
2y
dy = 1 3x2 , dx 2ydy = (1 3x2 )dx, (1 3x2 )dx, tj. (9)
2ydy =
y 2 = x x3 + C.
Uvrtavanjem poetnih vrijednosti x0 = 1, y0 = 3 u (9) dobiemo da je C = 9, pa partikularno rjeenje glasi: y 2 = x x3 + 9, ili x3 + y 2 x 9 = 0.
Zadaci
1. Rijeiti diferencijalnu jednainu y sin x = y ln y i odrediti onu integralnu krivu koja prolazi kroz taku ( , 1). R: y = ec tg x ; y = 1 2 2 2. Nai opte rjeenje jednaine y = 3. Rijeiti jednainu x
1+y 2 . xy(1+x2 )
R: (1 + y 2 )(1 + x2 ) = Cx2 R:
1 y 2 dx+y 1 x2 dy = 0.
1 x2 +
1 y 2 = C, y = 1
388
3.2. Homogene diferencijalne jednaine

Funkciju f (x, y) nazivamo homogenom funkcijom k -tog stepena homogenosti ako za svako t vai jednakost f (tx, ty) = tk f (x, y). Za k = 0 imamo:
f (tx, ty) = t0 f (x, y) = f (x, y).
Primjer 1. Funkcija f (x, y) = 2x3 5xy 2 homogena je funkcija treeg stepena homogenosti
jer je: f (tx, ty) = 2(tx)3 5tx(tx)2 = t3 (2x3 5xy 2 ) = t3 f (x, y) . Slino pokazujemo da je 2x + y funkcija (x, y) = homogena funkcija nultog stepena homogenosti. x 3y Diferencijalnu jednainu prvog reda y = f (x, y) nazivamo homogenom ako je funkcija f (x, y) homogena funkcija nultog stepena homogenosti, tj.
f (tx, ty) = t0 f (x, y) = f (x, y). (1) 1 Ako u (1) uzmemo da je t = , onda je x y f (x, y) = f 1, , x y pa se funkcija f (x, y) pie u obliku = , a homogena diferencijalna jednaina e imati x y oblik y = . x Homogene diferencijalne jednaine svodimo na diferencijalne jednaine sa razdvojenim promjenljivima smjenom y = z, y = zx, dy = zdx + xdz, x y gdje je z = z(x)-nova nepoznata funkcija. Uvodenjem smjene jednaina y = postaje x zdx + xdz = (z)dx, odakle razdvajanjem promjenljivih i integracijom dobijamo: dz dx = , (z) z x dz = ln x + C. (z) z y Ako u ovaj izraz umjesto z stavimo , dobijamo opte rjeenje jednaine. x y Primjer 2. Rijeiti jednainu y = . yx Oigledno je da je desna strana date jednaine homogena funkcija nultog reda: y = x
y x y x
389
Smjenom y = zx, dy = zdx + xdz , dobijamo
zdx + xdz =
Integracijom je:
z dx, z1
ili
dx z1 = dz. x z(2 z)
ln x =
z1 dz + C, z(2 z)
1 1 ln x = ln(z) ln(z 2) + ln C1 , C1 proizvoljna konstanta, 2 2 1 ln x = ln(z 2)z + ln C1 , 2 1 x ln = ln |z(z 2)| 2 , C1

tako da je
x =
C1
z (z 2) z y = C1 . z2
, y = x z,
Ako eliminiemo z, dobiemo opte rjeenje u implicitnom obliku
y(y 2x) + C = 0.
Neke diferencijalne jednaine na prvi pogled nisu homogene, ali se podesnom smjenom mogu dovesti na homogene, pa onda rijeiti metodom razdvajanja promjenljivih. One imaju oblik: a1 x + b1 y + c1 y = f( ). (4) a2 x + b2 y + c2 Da bismo ovu jednainu, koja nije homogena, pretvorili u homogenu, treba uvesti smjenu promjenljivih: x = u + h, y = v + k, dx = du, dy = dv, gdje su u i v nove promjenljive, a h i k konstante koje emo tako odrediti da nova jednaina bude homogena. Poslije zamjene imamo:
a1 x + b1 y + c1 = a1 u + b1 v + a1 h + b1 k + c1 a2 x + b2 y + c2 = a2 u + b2 v + a2 h + b2 k + c2 dy dv y = = . dx du Odredimo h i k tako da bude: a1 h + b1 k + c1 = 0 a2 h + b2 k + c2 = 0. (5)
390
To je mogue ako je determinanta sistema (5) razliita od nule, tj.
D=
a1 a2
b1 b2
= a1 b2 a2 b1 = 0.
Pod tim uslovom diferencijalnu jednainu (4) svodimo na homogenu diferencijalnu jednainu oblika v a 1 + b1 u dv a 1 u + b1 v = f( ) = f( v) du a 2 u + b2 v a 2 + b2 u koju znamo rijeiti. Medutim, kada je a1 b2 a2 b1 = 0, prethodnim postupkom ne moemo nita postii, jer ne moemo odrediti h i k . Tada treba razlikovati razne sluajeve: a) Ako je a2 = b2 = 0, mora biti c2 = 0, imaemo diferencijalnu jednainu:
y = f (ax + by + c)
koju, ako je b = 0, moemo neposredno rijeiti. Ako je b = 0, uvodimo smjenu:
(6)
ax + by + c = z, y =
pa emo dobiti jednainu
z a , b
z = a + bf (z)
koju moemo rijeiti metodom razdvajanja promjenljivih. b) Ako je bar jedan od koecijenata a2 i b2 razliit od nule, onda iz a1 b2 a2 b1 = 0 slijedi da je a1 = a2 i b1 = b2 , gdje je - konstanta, pa jednaina (4) ima oblik:
y = f(
(a2 x + b2 y) + c1 ), a2 x + b2 y) + c2
Ako je b2 = 0, jednainu neposredno rjeavamo. Ako je b2 = 0, smjenom
a2 x + b2 y = z, a2 + b2
dobiemo jednainu
dy dz = , dx dx
z + c1 dz = a 2 + b2 f ( ) dx z + c2
koju moemo rijeiti metodom razdvajanja promjenljivih.
391
Primjer 3. Rijeiti jednainu

y =
Stavimo:
2x y + 1 . 1 + x 2y (7)
x = u + h, dx = du, y = v + k, dy = dv,
pa je:
2x y + 1 = 2u v + 2h k + 1, 2y x 1 = 2v u + 2k h 1.
Odredimo h i k tako da je:
2h k + 1 = 0 h + 2k 1 = 0.
To je mogue, jer je
(8)
D=
2 1
1 2
1 1 = 5 = 0, pa iz sistema (8) je h = , k = . 3 3
Uvrtavanjem ovih vrijednosti u (7) imamo
1 1 x = u ,y = v + . 3 3 Zamjenom x, y, dx i dy u datu jednainu, dobiemo:

v 2 u dv 2u v = , ili dv = v du. du u 2v 1 2u
(9)
v = z , v = u z , dv = z du + u dz u (9) je u 2z zdu + udz = du 1 2z Iz (10), razdvajanjem promjenljivih i integracijom, slijedi:

Smjenom
(10)
v 2 uv + u2 = C1 .
Vraajui se na promjenljive x i y , dobiemo opte rjeenje jednaine:
x2 + y 2 xy y + x = C1 .
x+y+1 . 2x + 2y 1 U datoj jednaini su koecijenti uz x i y iz brojioca i imenioca proporcionalni. y =
392
Uzmimo da je x + y = z, dx + dy = dz, dy = dz dx. Kada uvrstimo ove vrijednosti u datu jednainu, dobiemo
dz dx =
odakle je
z+1 dx, 2(z + 1) 1
dx +
Opte rjeenje ove jednaine je:
2z 1 dz = 0. 2z
2z + 3 ln |z 2| = x + C.
Vraajui se na promjenljive x, y , opte rjeenje date jednaine je:
x + 2y + 3 ln |x + y 2| = C.
Zadaci
( xy + 2y)3 1. Utvrditi homogenost funkcije . x2 + y 2
2. Rijeiti jednainu (x + y)dx + (y x)dy = 0. 3. Rijeiti jednainu y = 4. Rijeiti jednainu y = R: ln
y x2 + y 2 = arc tg x + C
x+y2 . yx4 3x 4y 2 . 3x 4y 3
R: x2 y 2 + 2xy 4x + 8y = C
[R: x y + C = ln |3x 4y + 1|]
3.3. Linearne diferencijalne jednaine

To su jednaine oblika
y + P (x)y = Q(x),
(1)
gdje su P (x) i Q(x) neprekidne funkcije od x u nekom intervalu (a, b). Ako je Q(x) 0, jednaina (1) jeste homogena (nepotpuna), a ako je Q(x) = 0 jednaina je nehomogena (potpuna). Homogenu jednainu y + P (x)y = 0 (2) rjeavamo razdvajanjem promjenljivih:
dy = P (x)dx, y
393
R
odakle je
ln y =
P (x)dx + ln C,
ili
y = Ce
P (x)dx
(2 )
Potpunu diferencijalnu jednainu (1) moemo rijeiti na dva naina. Prema prvom nainu odredivanje opteg rjeenja diferencijalne jednaine (1) svodimo na rjeavanje dviju diferencijalnih jednaina sa razdvojenim promjenljivima uvodenjem smjene
y = u(x) v(x),
(3)
gdje su u(x) i v(x) nepoznate funkcije. Od njih, na primjer, prvu moemo birati proizvoljno, a v(x) odrediemo tako da y , odnosno proizvod uv zadovoljava jednainu (1). Diferenciranjem jednakosti (3) dobiemo
y = u v + v u.
Uvrtavanjem (3) i (4) u (1) imamo da je:
(4)
u v + v u + P (x)u v = Q(x)
ili
u v + (u + P (x)u) v = Q(x).
(5)
Poto funkciju u(x) biramo proizvoljno, izaberimo je tako da koecijent uz v bude jednak nuli, tj. du + P (x)u = 0. (6) dx Ovo je homogena jednaina ije je opte rjeenje
u = Ce
R
P (x)dx
Za funkciju u uzeemo jedno od partikularnih rjeenja, na primjer za C = 1:
u = e
P (x)dx
Kako je funkcija u rjeenje jednaine (6), to njenim uvrtavanjem u (5), dobiemo:
e
odakle je
P (x)dx dv
dx
R
= Q(x),
P (x)dx
dv = Q(x)e
odnosno
dx, (7)
v=
Q(x)e P (x)dx dx + C.
Ako uvrstimo dobijene vrijednosti za u i v u (3), dobiemo opte rjeenje jednaine (1)
y = e
P (x)dx
Q(x)e P (x)dx dx + C .
(8)
394
Primjer 5. Odrediti opte rjeenje jednaine

(1 + x2 )y xy = 2x.
Dovedimo datu jednainu na oblik (1). Podijelimo je sa (1+x2 ) = 0, pa je:
x 2x y= . 2 1+x 1 + x2 2x x , Q(x) = . P (x) = 2 1+x 1 + x2 y

Uzmimo da je y = u v , odakle je
y =u
dv vdu + . dx dx
Uvrstimo li y i y u jednainu (1), dobiemo:
u
ili
dv du xuv 2x + = , 2 dx + v dx 1 + x 1 + x2 du xu dx 1 + x2 = 2x . 1 + x2 (9)
dv +v dx
Odaberimo funkciju u = 0 tako da je
du xu = 0. dx 1 + x2
Tada jednaina (9) ima oblik
(10)
dv 2x = . dx 1 + x2 Jednainu (10) rjeavamo kao jednainu sa razdvojenim promjenljivima: u du dx , u 1 + x2 1 ln |u| = ln |1 + x2 |, C = 0, 2

odakle je
(11)
u=
1 + x2 .
Uvrstimo li vrijednost funkcije u u jednainu (11) bie:
1 + x2
dv 2x = , dx 1 + x2
tj. dv =
2xdx , (1 + x2 )3/2
395
odakle je
2 + C. 1 + x2 Zamjenimo li u smjeni y = uv funkcije u i v njihovim vrijednostima, dobiemo opte rjeenje date jednaine: 2 y = 1 + x2 C , 1 + x2 y = C 1 + x2 2. v = 1 za x = 1. 2
Primjer 6. Odrediti partikularno rjeenje jednaine

xy y = x3 , ako je y =
Napiimo jednainu u obliku
y
Uvrstimo y = uv i y = u
y = x2 . x
dv du +v u prethodnu jednainu, dobiemo dx dx du uv dv = x2 , u +v dx dx x u (12)
odakle je
du u dv +v = x2 . dx dx x Odaberimo funkciju u tako da je du u = 0. dx x Tada jednaina (12) oblika je dv = x2 . u dx Rijeimo jednainu (13): u du = , dx x dx du = , u x ln |u| = ln |x|, tj. u = x.
Uvrstimo vrijednosti funkcije u u (14) dobiemo:
(13)
(14)
x
odakle je v =
dv = x2 , ili dv = xdx, dx
x2 + C. 2
396
Opte rjeenje date jednaine je
y=(
Odredimo partikularno rjeenje:
x2 x3 + C)x = + Cx. 2 2
1 1 = + c, tj.C = 0. 2 2
Dakle, partikularno rjeenje je funkcija
y=
x3 . 2
Prema drugom nainu, koji je poznat kao Lagranov metod varijacije konstante, izdvojimo homogeni dio jednaine (1), jednainu (2) ije je opte rjeenje
y = Ce
P (x)dx
(15)
U nehomogenoj diferencijalnoj jednaini (1) uzeemo za y isti oblik, samo to C ne predstavlja vie konstantu ve neku proizvoljnu funkciju po x, na primjer, C = u(x) pa opte rjeenje je oblika
y = u(x)e
P (x)dx
(16)
u kome treba odrediti nepoznatu funkciju u(x). Odrediemo je iz uslova da funkcija (17) zadovoljava jednainu (1). Iz (16) jeste R R y = u (x)e P (x)dx u(x)P (x)e P (x)dx . Zamjenom u i y u (1), dobiemo:
R R R
u (x)e
tj.
P (x)dx
u(x)P (x)e
P (x)dx
P (x)dx
+ u(x)P (x)e
P (x)dx
= Q(x), ,
u (x)e
= Q(x),
ili
u (x) = Q(x)e
P (x)dx
odakle integracijom dobijamo
u(x) =
Q(x)e
P (x)dx
dx + C.
Zamjenimo li nadenu vrijednost za u(x) u (10), dobiemo opte rjeenje jednaine (1).
397
Primjer 7. Metodom varijacije konstante rijeiti jednainu

y y tg x = 2 sin x.
Homogena jednaina y y tg x = 0 ima opte rjeenje:
y=
C . cos x
(17)
Uzmimo da je C = u(x), onda je izvod funkcije
y = y
u(x) cos x u (x) sin x = + u(x) 2 . cos x cos x
(18)
Zamjenom vrijednosti za y i y u polaznu nehomogenu jednainu dobijamo:
u (x) sin x u(x) sin x + u(x) = 2 sin x, 2 cos x cos x cos x cos x
odakle je:
du(x) = 2 sin x cos xdx;

a integracijom
u(x) = sin2 x + C. 1 (sin2 x + C). cos x
(19)
Iz (18) i (19) proizlazi opte rjeenje polazne jednaine
y=
Zadaci
1. Rijeiti na oba naina diferencijalne jednaine: a) xy + y x sin x = 0, b) (1 + x2 )y 2xy = (1 + x2 )2 , c) y + 2xy = xex , d) y +
2y x
2
R: y = cos x +
sin x C + x x
R : y = (1 + x2 )(x + C)
2
R : y = xex (C + R:y=
x2 2 ) 2
2 y . = cos2 x
C + ln cos x tg x + x
2. Odrediti partikularno rjeenje jednaina pri navedenim uslovima: a) xy 3y = x4 ex , y(1) = e, b) y sin x y cos x = 1, y
2
R : y = x3 ex = 1. [R : y = sin x cos x]
398
3.3.1.
Diferencijalne jednaine koje svodimo na linearne diferencijalne jednaine
Veliki broj diferencijalnih jednaina, koje nisu linearne, moemo pogodnim transformacijama svesti na linearne. Mi emo obraditi neke od njih.
3.3.1.1.
Bernulijeva diferencijalna jednaina

y + P (x)y = Q(x)y n , n R, n = 0, (1)
Jednainu oblika:
gdje su P (x) i Q(x) date neprekidne funkcije u intervalu (a, b), nazivamo Bernulijevom diferencijalnom jednainom. Za n = 0, jednaina (1) postaje linearna, a za n = 1 jednaina u koje se promjenljive razdvajaju. Za n = 0, n = 1, jednaina nije linearna, ali pogodnom smjenom promjenljivih moemo je svesti na linearnu. Podijelimo jednainu ( 1 ) sa y n :
y P (x) + n1 = Q(x), (2) n y y a potom u jednaini (2) uvedemo smjenu 1 1n z = z(x) = n1 , z = y, y yn dobiemo linearnu jednainu po nepoznatoj funkciji z(x): z + P (x)z = Q(x). 1n Ako u opte rjeenje ove jednaine umjesto z stavimo y n+1 , dobiemo opte rjeenje Bernulijeve jednaine.
xy + y = y 2 ln x.
Podijelimo datu jednainu sa y 2 i uvedimo smjenu z = y 1 , z = y 2 y i dobiemo jednainu: ln x 1 z z= x x ije je rjeenje 1 ln x z = eln x (C + + ), ili z = 1 + ln x + Cx. x x Ako se ova vrijednost uvrsti u smjenu, dobiemo opte rjeenje polazne jednaine: 1 . y= 1 + ln x + Cx
399
3.3.1.2. Kleroova diferencijalna jednaina

Jednainu oblika
y = xy + f (y )
(3)
nazivamo Kleroovom diferencijalnom jednainom. Ona nije rijeena po izvodu y . Da bismo je rijeili po izvodu, treba je diferencirati po x uz pretpostavku da postoji izvod y kao i da funkcija f (y ) ima izvod po y . Tada je:
y = xy + y + fy (y )y ,
odakle je
(4) (5)
{x + f (y )}y = 0.
Da bi jednaina (5) bila zadovoljena, treba da je:
y = 0 ili x + f (y ) = 0.
(6)
Ako je y = 0, onda je y = C (C -konstanta). Kada y zamijenimo sa C u jednaini (3), onda Kleroova jednaina ima opte rjeenje:
y = Cx + f (C).
(7)
Geometrijski, ono predstavlja jednoparametarsku familiju pravih linija. Ako je x + f (y ) = 0, onda je y = (x). Uvrstimo li vrijednost y u jednainu (3), dobiemo: y = x(x) + f [(x)] . (8) Mogli smo uzeti da je
x = f (y ), y = y f (y ) + f (y ),
gdje je y parametar, ili staviti da je y = p pa dobiti krivu (8) u parametarskom obliku:
x = f (p), y = pf (p) + f (p)

koja je rjeenje Kleroove jednaine (3). Kriva (9) redukovae se na taku M (a, b) ako je:
(9)
f (p) = a, pf (p) + f (p) = b,

inae nema redukovanja. Iz prvog uslova je:
f (p) = ap + k,
gdje je k proizvoljna konstanta. Uzmemo li da je k = b, bie i drugi uslov zadovoljen.
400
Prema tome, da se kriva (9) ne bi redukovala na taku, potrebno je i dovoljno da f (p) ne bude konstanta. Odredimo vezu izmedu pravih (7) i krive (9) ukoliko se ona ne redukuje na taku. Obvojnicu pravih (7) odredujemo iz jednaine (6) i iz jednaine x+fC (C) = 0. Dobijamo, dakle, za tu obvojnicu parametarske jednaine:
x = f C (C), y = Cf (C) + f (C),

gdje je C parametar. One nisu nita drugo, nego kriva (9), samo sa drugom oznakom parametra. Dakle, kriva (9) obvojnica je pravih (7) i predstavlja singularno rjeenje jednaine (3). Ako se kriva (9) redukuje na taku M (a, b), tada sve prave (7) prolaze kroz nju, jer ove tada imaju jednainu:
y = Cx aC + b, tj.y b = C(x a).
Primjer 1. Odrediti opte i singularno rjeenje jednaine y = xy y 2 .

Diferenciranjem emo odrediti opte rjeenje:
y = y + xy 2y y ,
odnosno
y (x 2y ) = 0, za y = 0 ili x 2y = 0.
Iz y = 0 jeste y = C . Kada uvrstimo y = C u datu jednainu, dobiemo jednoparametarsku familiju integralnih pravih oblika
y = Cx C 2 ,
(1)
koje predstavljaju opte rjeenje date jednaine. Obvojnica familije (1) integralna je kriva koju emo odrediti eliminacijom parametra C iz jednaine (1) i jednaine x 2C = 0. x2 Dobiemo obvojnicu y = . Ona je obvojnica svojih tangenata (1). 4
Zadaci
1. Odrediti krivu kojoj odsjeak tangente izmedu koordinatnih osa ima konstantnu duinu jed2 2 2 aC naku a. R: y = Cx 1+C 2 x 3 + y 3 = a 3 2. Odrediti opte i singularno rjeenje jednaine y = xy +
a . y
a R : y = Cx + , y 2 = 4ax c
3. Ako kriva y = f (x) ima u taki M (x0 , y0 ) tangentu a taka M se kree po datoj krivoj, odrediti diferencijalnu jednainu tangenata date krive. [R: y = xy + f (y )]
401
3.4. Diferencijalne jednaine drugog reda koje se svode na diferencijalne jednaine prvog reda
Opti oblik diferencijalne jednaine drugog reda je:
F (x, y, y , y ) = 0 ili y = f (x, y, y )

a njeno opte rjeenje je:
y = (x, C1 , C2 ) .
Najprostiji sluaj diferencijalnih jednaina drugog reda je jednaina oblika:
a)
y = f (x), F (x, y ) = 0
Rijeiemo je uzastopnom integracijom. Jednainu (1) moemo rijeiti i sniavanjem reda uvodenjem smjene y = p(x). Tada je y = p , pa jednaina (1) ima oblik:
p = f (x),
odakle je
ili
dp = f (x)dx,
p=
f (x)dx = F (x) + C1 ,
gdje je F (x) jedna od primitivnih funkcija funkcije f (x). Kako je y = p, to je
y = F (x) + C1 ,
ili
dy = F (x)dx + C1 dx,
odakle, ponovnom integracijom, dobijamo opte rjeenje jednaine (1)
y=
F (x)dx + C1 x + C2 ,
u oblasti gdje postoje posmatrani integrali.

y = cos 2x.
Uzmimo da je y = p(x). Tada je y = p , pa je
(1)
p cos 2x, ili dp = cos 2xdx,

odakle je, integracijom jednaine (2),
(2)
p= y
1 sin 2x + C1 , 2
ili
= sin 2x + C1 , tj. 1 sin 2xdx + C1 dx. dy = 2
(3)
402
Integracijom (3) dobijamo opte rjeenje jednaine (1):
1 y = cos 2x + C1 x + C2 . 4 b) y = f (y), F (y, y ) = 0

Ovu jednainu moemo rijeiti uvodenjem smjene y = p, gdje se p uzima kao nova nepoznata funkcija od y , tj. p = p(y), a preko y zavisi od x pa emo se koristiti pravilom diferenciranja sloenih funkcija za odredivanje y . Uzmimo da je y = p. Tada jednainu (2) moemo napisati u obliku:
dp dp dy dp = = p = f (y) , tj. dx dy dx dy dp p = f (y). dy

Integracijom jednaine (3) dobijamo: p2 = 2 f (y)dy + C1 . Ako korjenujemo desnu i lijevu stranu i vratimo se na promjenljivu x dobiemo:
(3)
dx = 2
dy f (y)dy + C1
(4)
Integracijom jednaine (4) dobiemo opti integral jednaine (2):
x = C2
dy 2 f (y)dy + C1
y = y.
(1)
Uzmimo da je y = p(y), pa se data jednaina moe napisati u obliku:
dp = y. dy
(2)
Integracijom jednaine (2) i vraanjem na promjenljivu x, dobiemo:
dx =
Za pozitivan predznak je
dy y 2 + C1
x=
dy y2 + C1
+ C2 = C2 + ln y +
y 2 + C1 , ili y +
y 2 + C1 = exC2 .
403
Rjeenjem ove jednaine po y , dobiemo opte rjeenje:
y=
1 xC2 C1 e xC2 . 2 e y + a2 y = 0. (1)
Primjer 3. Rijeiti jednainu:
Zadatak emo rijeiti bez uvodenja smjene. Iz (1) je:
d2 y = a2 y. dx2
dy Pomnoimo lijevu stranu jednaine (2) sa 2 dx dx, a desnu sa 2dy , imaemo
(2)
dy d2 y 2dx 2 = 2a2 ydy. dx dx

Integracijom (3), dobiemo: predznak korijena, Razdvajanjem promjenljivih je:
(3)
dy dx
= a2 y 2 + C1 , odakle je, ako uzmemo pozitivan C1 a2 y 2 . (4)
dy = dx
dx =
a integracijom (5) slijedi:
dy C1 a2 y 2
(5)
1 ay arcsin = x + C2 , a C1
pa je ili
ili
ay arcsin = ax + aC2 , C1
ay = sin (ax + aC2 ) = sin ax cos aC2 + cos ax sin aC2 , C1 y= C1 cos aC2 sin ax + a c) C1 sin C2 cos ax = C1 sin ax + C2 cos ax. a y = f (y ), F (y , y ) = 0
Jednainu ovog tipa rjeavamo smjenom y = p, ime se svodi na jednainu prvog reda:
p,
dp dx
= 0,
404 iji je opti integral:
p = (x, C1 ),
odnosno
dy = (x, C1 )dx.
Integracijom (4), dobiemo opte rjeenje jednaine (3)
(4)
y=
(x, C1 )dx + C2 .
Primjer 4. Rijeiti jednainu:

y =
Smjenom y =p, dobijamo jednainu
1 + y 2.
p =
odakle je x = ln(p +
dp = dx
1 + p2 ,
1 + p2 ) + C1 , ili p+ 1 + p2 = exC1 .
Ako rijeimo ovu jednainu po p, dobiemo
dy =
odakle je opte rjeenje jednaine
1 xC1 e ex+C1 dx, 2
y= d)
1 xC1 x e + e +C1 + C2 . 2 y = f (y, y ), F (y, y , y ) = 0

(3..1)
Uvedimo smjenu y = p, gdje je p = p(y) pa je
y =
dy dx
dp dp dy dp = = p. dx dy dx dy
Uvrstivi y i y u jednainu (4), dobiemo jednainu prvog reda sa nepoznatom funkcijom p: dp F (y, p, p. ) = 0, dy ije je opte rjeenje oblika:
p = (y, C1 ).
405
Vraajui se na smjenu, dobiemo:
dy = (y, C1 ), dx
odakle je, razdvajanjem promjenljivih i integracijom:
dy = dx, x + C2 = (y, C1 )
dy . (y, C1 )
Posljednja jednakost je opte rjeenje date jednaine.
Primjer 5. Odrediti partikularno rjeenje jednaine:

y + 2yy = 0
ako je y = 1 i y = 1 za x = 1. Uzmimo da je y = p, pa je y =
2
(1)
dp . Smjenom, data jednaina ima oblik: dy = 0. (2)
p2 + 2yp
Iz (2) jeste p = 0 ili p + 2y
dp dp = 0 ili p p + 2y dy dy
dp = 0. dy Ako je p = 0, tada je y = C , (C -konstanta). Rijeimo jednainu (2): dp = 0, dy dp dy 1 = , ln |p| = ln |y| + ln |C1 | , p 2y 2 p = 2y C1 p = . Uvrstimo y umjesto p : y C1 dy = , dx y
pa je
(3)
2 ydy = C1 dx, 3 y 2 = C1 x + C2 ;
y= 3 1 gdje je C3 = C1 , C4 = C2 . 2 2
3 2
2 3
(C1 x + C2 ) 2 = (C3 x + C4 ) 3 ,
(4)
406
Izraz (3) opte je rjeenje date jedanine. Uvrstimo li poetne uslove u (3) i (4), dobiemo
C1 = 1, C3 + C4 = 1,
pa je
1 3 C3 = , C 4 = . 2 2 3 x 2
1 2
2 3
Partikularno rjeenje date jednaine je: y =
e)
y = f (x, y ), F (x, y , y ) = 0
Slino prethodnom sluaju rjeavamo i ovakve jednaine. Smjenom y = p, y = p, data jednaina ima oblik: F (x, p, p ) = 0, ije je opte rjeenje
p = (x, C1 ),
odnosno
y = (x, C1 ) ,
pa je opte rjeenje polazne jednaine
y=
(x, C1 )dx + C2 .
Primjer 6. Rijeiti diferencijalnu jednainu

y =1+y. dp , data jednaina svodi se na jednainu prvog reda dx dp =1+p dx u kojoj se mogu razdvojiti promjenljive, pa je dp = dx. 1+p Njeno opte rjeenje je p = C1 ex 1. dy Poto je y = p = , to je dx dy = C1 ex 1, dx ije je opte rjeenje y = C1 ex x + C2 .
Smjenom y = p, y = p = Ono predstavlja opte rjeenje diferencijalne jednaine (1).
(1)
407
Zadaci
Rijeiti jednaine: 1. y 9y = 0, 2. y y 3 = 1, 3. (y 1)y = y 2 , 4. y (1 + x2 ) = 2xy , 5. y = cos x. R: y = C1 e3x + C2 e3x R: C1 y 2 = 1(C1 xC2 )2 R: y = C1 eC2x + 1 R: C1
x3 + x + C2 3
[R: cos x + C1 x + C2 ]
4. Homogene linearne diferencijalne jednaine drugog reda

Homogenim linearnim jednainama drugog reda nazivamo jednaine oblika:
g(y) = y + p(x)y + q(x)y = 0,
(1)
gdje su p(x) i q(x) poznate funkcije. Jednainu (1) nazivamo linearnom zbog toga to su y , y ,y na prvom stepenu.
Teorema 1. (Koijeva)
Ako su funkcije p(x) i q(x) neprekidne u intervalu [a, b] i ako su dati poetni uslovi:
y = y0 i y = y0 za x = x0 (x0 [a, b]),

tada u intervalu [a, b] postoji jedinstveno rjeenje y = y(x) jednaine (1) koja zadovoljava poetne uslove: y(x0 ) = y0 , y (x0 ) = y 0 . Iz injenice da je izraz g(y) linearan, slijede osnovne osobine ovih jednaina:
g(Cy1 ) = Cg(y1 ), g(C1 y1 + C2 y2 ) = C1 g(y1 ) + C2 g(y2 ), (1 )

tj. ako je y = y1 partikularno rjeenje jednaine (1), onda je i y = Cy1 , takode, rjeenje te jednaine, gdje je C ma kakva konstanta. Ako su y1 i y2 partikularna rjeenja jednaine (1), onda je y = C1 y + C2 y2 rjeenje te jednaine, gdje su C1 i C2 proizvoljne konstante. Funkcije y1 (x) i y2 (x), denisane u intervalu [a, b], jesu linearno zavisne u tome intervalu ako postoje takve konstante C1 i C2 koje nisu istovremeno nule, tako da je za svako x [a, b]
C1 y1 (x) + C2 y2 (x) 0. C2 y1 (x) = = Const. y2 (x) C1
(2)
Ako je identitet (2) zadovoljen u intervalu [a, b] i, na primjer, y2 = 0, tada je, oigledno,
(C1 = 0).
Obratno, ako je poznato da je kolinik funkcija y1 (x) i y2 (x) konstantan u intervalu [a, b], tada vai identitet (2). 408
Homogene linearne diferencijalne jednaine drugog reda
409
Dakle, linearnu zavisnost dviju funkcija moemo denisati i na drugi nain. Funkcije y1 (x) i y2 (x) linearno su zavisne u [a, b] ako je njihov kolinik konstantna veliina za svako x [a, b], tj. ako su one proporcionalne jedna drugoj u intervalu [a, b]. Linearna zavisnost funkcija y1 (x) i y2 (x) oznaava da jednu od njih dobijamo iz druge mnoenjem konstantom. Ako je identitet (2) zadovoljen samo za C1 = C2 = 0, onda kaemo da su funkcije y1 (x) i y2 (x) linearno nezavisne u intervalu [a, b]. Kaemo da su funkcije y1 (x) i y2 (x) linearno nezavisne u [a, b] ako njihov kolinik nije konstanta veliina u tome intervalu.
Primjer 1. Funkcije y1 = 4x2 , y2 = x2 linearno su zavisne u svakom intervalu:

y1 = 4y2 .
Primjer 2. Funkcije y1 = 4x2 , y2 = x3 linearno su nezavisne u svakom intervalu [a, b]:

4 y1 = = Const. y2 x
Uzmimo diferencijabilne funkcije y1 (x) i y2 (x) i deniimo Vronskijevu determinantu (Vronskijan) funkcija y1 (x) i y2 (x):
W (x) = W (y1 (x), y2 (x)) =
y1 (x) y2 (x) y 1 (x) y 2 (x)
= y1 (x)y2 (x) y2 (x)y1 (x).
(3)
Teorema 2. Ako su funkcije y1 (x) i y2 (x) linearno zavisne u [a, b], tada je u tom intervalu njihov Vronskijan identiki jednak nuli. Dokaz. Prema deniciji linearne zavisnosti funkcija y1 (x) i y2 (x) postoje konstante C1 i C2 od kojih je bar jedna od njih razliita od nule (na primjer, C1 = 0) takve da u intervalu [a, b] vai identitet: C1 y1 (x) + C2 y2 (x) 0.
Odakle je
y1 (x) =
C2 y2 (x), C1 C2 y (x) = y2 (x). C1

C C2 y2 (x) y2 (x) 1 C2 y 2 (x) y 2 (x) C1
(4)
Uvrstivi izraze (4) u Vronskijan (3), dobiemo:
W (x) =
y1 (x) y2 (x) y 1 (x) y 2 (x)
0,
to je trebalo dokazati. Ako su funkcije y1 (x) i y2 (x) rjeenja jednaine (1), tada za njih vai obrnuta tvrdnja tvrdnji teoreme (2): Ako je Vronskijan dvaju rjeenja jednaine (1) identiki jednak nuli u intervalu [a, b], tada su u tome intervalu rjeenja linearno zavisna.
410
tada je Vronskijan W (x) razliit od nule u svakoj taki intervala [a, b]. Dokaz. Neka je x = x0 proizvoljno uzeta taka iz intervala [a, b] za koju je W (x)x=x0 = 0. Formirajmo sistem jednaina:
Teorema 3. Ako su rjeenja y1 (x) i y2 (x) jednaine (1) linearno nezavisna u intervalu [a, b],
C1 y1 (x0 ) + C2 y2 (x0 ) = 0 C1 y 1 (x0 ) + C2 y2 (x0 ) = 0,
(5)
gdje su C1 , i C2 nepoznati brojevi. Sistem (5) linearan je i homogen sistem jednaina, pa ima netrivijalno rjeenje, ako i samo ako je determinanta sistema jednaka nuli. Ta determinanta se poklapa sa W (x)x=x0 pa je W (x) = 0. Znai iz sistema (5) moemo odrediti brojeve C1 i C2 , od kojih je bar jedan razliit od nule, tako da su rjeenja toga sistema. Za ovako odabrane brojeve C1 i C2 obrazujemo funkciju: u(x) = C1 y1 (x) + C2 y2 (x). Na osnovu osobine (1 ) jednaine (1) slijedi da je funkcija u(x) rjeenje jednaine (1). Iz (5) slijedi da je
u(x0 ) = C1 y1 (x0 ) + C2 y2 (x0 ) = 0 u (x0 ) = C1 y1 (x0 ) + C2 y2 (x0 ) = 0.
(6)
Na osnovu teoreme 1 slijedi da je funkcija identiki jednaka nuli u [a, b] rjeenje jednaine (1) i da zadovoljava poetne uslove (6). Znai, u(x) 0 u [a, b], tj.
C1 y1 (x) + C2 y2 (x) 0.
(7)
Identitet (7) pokazuje da su funkcije y1 (x) i y2 (x) linearno zavisne u intervalu [a, b], stoje suprotno pretpostavci teoreme. Dakle, W (x) ne moe biti jednaka nuli ni u jednoj taki intervala [a, b]. Linearno nezavisna rjeenja y1 (x) i y2 (x) jednaine (1) nazivamo i fundamentalnim sistemom rjeenja jednaine (1). Na osnovu izloenog moemo zakljuiti da dva partikularna rjeenja y1 (x) i y2 (x) jednaine (1) obrazuju fundamentalan sistem rjeenja, ako je za svako x W (x) = y1 (x)y 2 (x) y 1 (x)y2 (x) = 0.
Primjer 3. Funkcije y1 = e2x , y2 = ex , y3 = 5e2x jesu partikularna rjeenja jednaine:

y 3y + 2y = 0.
Treba pokazati da rjeenja y1 , i y2 obrazuju fundamentalan sistem rjeenja, a y1 , i y3 ne obrazuju takav sistem. Ovo emo pokazati odredivanjem Vronskijana navedenih parova rjeenja.
W1 (x) = e2x ex 2e2x ex = e3x = 0 W2 (x) = e2x 5 e2x 2e2x 5e2x = 10e4x 10e4x 0.
Iz navedenog primjera vidimo da je broj linearno nezavisnih rjeenja date jednaine jednak redu jednaine.
411
Teorema 4. (O strukturi opteg rjeenja) Neka su u jednaini (1) p(x) i q(x) neprekidne
funkcije u intervalu [a, b] i neka partikularna rjeenja y1 (x) i y2 (x) jednaine (1) obrazuju fundamentalan sistem rjeenja. Tada je opte rjeenje jednaine (1)
y = C1 y1 + C2 y2 ,
(8)
gdje su C1 i C2 proizvoljne konstante. Izraz C1 y1 + C2 y2 nazivamo linearnom kombinacijom funkcija y1 (x) i y2 (x). Dokaz. Najprije emo pokazati da je funkcija (8) rjeenje jednaine (1). U jednaini (1) uvrstimo funkciju (8) i njene izvode
y = C1 y 1 + C2 y2 i y = C1 y1 + C2 y2 ,
dobiemo
C1 y1 + C2 y2 + pC1 y 1 + pC2 y2 + qC1 y1 + qC2 y2 = C1 y1 + py1 + qy1 + C2 y2 + py2 + qy2 0,
jer su vrijednosti u zagradama identiki jednake nuli s obzirom na pretpostavku da su y1 (x), odnosno y2 (x), partikularna rjeenja jednaine (1). Znai funkcija (8) rjeenje je jednaine (1). Da bi funkcija (8) bila opte rjeenje jednaine (1), potrebno je i dovoljno da se za svako x0 , i x0 [a, b] mogu odrediti konstante C1 i C2 tako da y(x0 ) i y (x0 ) imaju unaprijed date vrijednosti y0 i y0 . Da bismo odredili C1 i C2 formirajmo sistem:
y(x0 ) = C1 y1 (x0 ) + C2 y2 (x0 ) = y0 y (x0 ) = C1 y1 (x0 ) + C2 y2 (x0 ) = y0
(9)
Kako funkcije y1 (x) i y2 (x) jesu fundamentalan sistem rjeenja, to je W (x0 ) = 0 pa iz sistema (9) slijedi da je:
C1 = C10 = C2 = C20
y0 y 2 (x) y 0 y2 (x) , W (x0 ) y0 y 1 (x) y 0 y1 (x) . = W (x0 )
Posmatrajmo partikularno rjeenje koje se dobija iz (8) ako uzmemo C1 = C10 i C2 = C20 :
y (x) = C10 y1 (x) + C20 y2 (x).
(10)
S obzirom na sistem (5) rjeenje y(x) zadovoljava poetne uslove (x0 , y0 , y0 ) pa je, na osnovu teoreme (1), (x) = y(x) opte rjeenje jednaine (1). Sada emo pokazati da je za odredivanje opteg rjeenja jednaine (1) dovoljno znati jedno njeno partikularno rjeenje. Neka je y1 (x) jedno partikularno rjeenje jednaine (1). Uzmimo da je
y = y1 (x)u(x),
gdje je u(x) nepoznata funkcija koju treba odrediti.
(11)
412
Odrediemo je tako da y1 u bude rjeenje jednaine (10). Ako u jednainu (1) uvrstimo funkciju (11) i njene izvode
y = y1 u + y1 u , y = y1 u + 2u y1 + y1 u ,
dobiemo
y1 u + 2y1 u + y1 u + p(x)(y1 u + y1 u ) + q(x)y1 u = 0,

ili
{y1 + p(x)y1 + q(x)y1 } u + {y1 u + (2y1 + p(x)y1 ) u } = 0.

Kako je y1 rjeenje jednaine (1), to je faktor uz u jednak nuli pa dobijamo po u diferecijalnu jednainu y1 u + (2y1 + p(x)y1 ) u = 0 koja se smjenom u = z svodi na jednainu prvog reda
y1 z + (2y1 + p(x)y1 ) z = 0
koju emo rijeiti razdvajanjem promjenljivih. Prvim integrisanjem nalazimo z , a dugim u tako da e tada y = y2 = y1 u biti rjeenje jednaine (1) koje je linearno nezavisno od y1 , jer y1 je = u - funkcija koja nije konstantna. Opte rjeenje jednaine (1) jeste oblika y2
y = C1 y1 + C2 y2 .

y + y y 2 =0 x x
ako je y1 = x njeno partikularno rjeenje. Datu jednainu moemo posmatrati u intervalu (0, +) ili (, 0). Uzmimo da je y = xu. Uvrstivi y , y = xu + u i y = 2u + xu u datu jednainu, 1 1 dobiemo 2u + xu + x (xu + u) x2 xu = 0, odakle je
xu + 3u = 0.
Smjenom u = z i u = z , jednaina (12) ima oblik
(12)
xz + 3z = 0.
Rjeavanjem jednaine (13), dobiemo
(13)
dz dz dx 1 + 3z = 0, = , ln |z| = ln |x| + ln |C| , dx 3z x 3 1 1 = Cx, = C 3 x3 . 3 z z dx dx 1 1 = C 3 x3 , = C 3 x3 , 3 3 = du, 3 3 + C1 = u. u du C x 2C x
Kako je z = u , to je
413
Uzmimo da je
1 = C2 i odredimo y : 2C 3 y = y1 u = C C2 + C1 x2 = C2 + C1 x. x
Znai, rjeenje date jednaine je oblika
y=
C2 + C1 x. x2
(14)
1 Za C1 = 0 i C2 = 1 iz (14) dobiemo funkciju y2 (x) = x koja je rjeenje date jednaine u to se lako uvjeriti njenim uvrtavanjem u datu jednainu. Rjeenja y1 (x) i y2 (x) su linearno nezavisna u svakom od intervala (, 0) i (0, +), jer je y1 = x2 = const. y2 Dakle, prema teoremi 4 izraz (14) opte je rjeenje date jednaine.
Zadaci
1. Pokazati da funkcije y1 = sin x i y2 = cos x obrazuju fundamentalan sistem rjeenja jednaine y + y = 0 i napisati opte rjeenje date jednaine. 2. Dokazati da su dvije funkcije, od kojih je jedna identiki jednaka nuli u intervalu [a, b], a druga proizvoljno uzeta, uvijek linearno zavisne u [a, b]. 3. Provjeriti da li je funkcija y1 = x rjeenje jednaine y rjeenje date jednaine. R: y = C1 x + C2
x2 2 3x2 y x3 +1
3x y x3 +1
= 0,i odrediti opte
5. Linearne diferencijalne jednaine drugog reda sa konstantnim koecijentima

To su jednaine oblika
ay + by + cy = f (x),
ili
y + py + qy = f (x),
(1)
gdje su a, b, c, p, q date konstante, a f (x) poznata funkcija. Ako je f (x) = 0, jednaina je nehomogena, a ako je f (x) = 0, jednaina je homogena.
5.1. Homogena linearna diferencijalna jednaina

Jednainu
y + py + qy = 0,
(1)
gdje su p i q realne konstante, nazivamo homogeno linearnom diferencijalnom jednainom. Opte rjeenje jednaine (1) jeste
yh = C1 y1 + C2 y2 ,
gdje su C1 i C2 proizvoljne i medusobno nezavisne konstante, a y1 = y1 (x) i y2 = y2 (x) dva linearno nezavisna rjeenja jednaine (1). Rjeenja su nezavisna ukoliko je
w(y1 , y2 ) =
y1 y2 y1 y2
= 0.
Rjeenja y1 i y2 nazivamo partikularna rjeenja. Njih traimo u obliku
y = erx ,
(2)
gdje je r konstanta koju treba odrediti. Iz (2) je y = rerx , y = r2 erx , pa zamjenom y , y i y u (1) dobiemo erx (r2 + pr + q) = 0. 414
Linearne diferencijalne jednaine drugog reda sa konstantnim koecijentima
415
Kako je erx = 0 za svako x, to je
r2 + pr + q = 0.
(3)
Jednainu (3) nazivamo karakteristinom jednainom diferencijalne jednaine (1). Ona je karakteristina po tome to se iz nje moe odrediti konstanta r rjeenjem jednaine (3) i to se sastavlja direktno iz jednaine (1) zamjenom y , y i y sa r2 , r i 1. Rjeenja r1 i r2 jednaine (3) odreduju dva partikularna rjeenja oblika (2) jednaine (1). Razlikovaemo tri sluaja: a) Rjeenja karakteristine jednaine su realna i razliita r1 = r2 . Tada imamo dva partikularna rjeenja jednaine (1):
y1 = er1 x , y2 = er2 x .
Ta rjeenja su nezavisna
W (x) = er1 x r2 er2 x r1 er1 x er2 x = r2 e(r1 +r2 )x r1 e(r1 +r2 )x = e(r1 +r2 )x (r2 r1 ) = 0.
Prema teoremi 4, opte rjeenje jednaine (1) jeste
yh = C1 er1 x + C2 er2 x .

y + 7y + 12y = 0
koje zadovoljava uslove y(0) = 1, y (0) = 2. Karakteristina jednaina date jednaine je
r2 + 7r + 12 = 0
a njena rjeenja su r1 = 3 i r2 = 4. Partikulana rjeenja su y1 = e3x i y2 = e4x , a opte rjeenje date jednaine je y = C1 e3x + C2 e4x . Diferenciranjem opteg rjeenja dobiemo
y = 3C1 e3x 4C2 e4x .

Prema zadatim poetnim uslovima je
1 = C1 + C2 2 = 3C1 4C2
odakle je C1 = 2 i C2 = 1. Dakle, traeno partikularno rjeenje je funkcija y = 2e3x e4x .
416
b) Rjeenja karakteristine jednaine su realna i jednaka:
r1 = r2 = r.
U ovom sluaju imamo samo jedno partikularno rjeenje y1 = erx gdje je r = r1 = r2 = p . 2 Da bismo odredili drugo partikularno rjeenje koje je nezavisno od y1 , uzmimo da je y = y1 u, gdje je u = u(x) nova nepoznata funkcija koju treba odrediti. Ako u jednainu (1) uvrstimo funkciju y = y1 (x) u(x) i njene izvode y i y , dobiemo:
(y1 + py1 + qy1 ) u + u y1 + (2y1 + py1 ) u = 0.

Kako je y1 rjeenje jednaine (1), to je faktor uz u jednak nuli, pa dobijamo po u diferencijalnu jednainu y1 u + (2y1 + py1 )u = 0 koju emo smjenom u =z svesti na jednainu prvog reda
y1 z + (2y1 + py1 )z = 0,
a nju rijeiti razdvajanjem promjenljivih. Prvim integrisanjem nazivamo z , a drugim u tako da e tada y = y2 = y1 u biti rjeenje jednaine (1) koje je linearno nezavisno od y1 . Nama je dovoljno uzeti ma kakvu funkciju koja zadovoljava ovu jednainu, na primjer, u = x. Tada je y2 = xerx drugo linearno nezavisno rjeenje jednaine (1), a opte rjeenje je
y = C1 erx + C2 xerx = erx (C1 + C2 x).

y + 6y + 9y = 0.
Karakteristina jednaina je
r2 + 6r + 9 = 0. y = e3x (C1 + C2 x).
Njena rjeenja su r1 = r2 = 3, pa je opte rjeenje date jednaine c) Rjeenja karakteristine jednaine su konjugovano kompleksni brojevi:
r1 = a + bi, r2 = a bi(b = 0).

U ovom sluaju funkcije y1 = eax cos bx i y2 = eax sin bx jesu partikularna rjeenja jednaine (1). Ona su linearno nezavisna, jer je
W (x) = y1 y2 y1 y2 = eax cos bx(aeax sin bx + beax cos bx) (aeax cos bx beax sin bx)eax sin bx = e2ax (a cos bx sin bx + b cos2 bx a cos bx sin bx + b sin2 bx) = e2ax (b cos2 bx + b sin2 bx) = be2ax = 0.
Opte rjeenje jednaine (1) je
y = C1 eax cos bx + C2 eax sin bx,
ili
y = eax (C1 cos bx + C2 sin bx).
417

y 6y + 13y = 0.
Karakteristina jednaina je
r2 6r + 13 = 0,
a njena rjeenja su: r1 = 3 + 2i, r2 = 3 2i. Opte rjeenje date jednaine je
y = = = =
C1 e(3+2i)x + C2 e(32i)x = e3x (C1 e2ix + C2 e2ix ) e3x [C1 (cos 2x + i sin 2x) + C2 (cos 2x i sin 2x)] e3x [(C1 + C2 ) cos 2x + i(C1 C2 ) sin 2x] e3x [K1 cos 2x + K2 sin 2x], C1 + C2 = K1 , i(C1 C2 ) = K2 .
Ovdje smo se koristili Ojlerovom formulom
exi = cos x i sin x

koju nismo naveli pod c).

y + 2y + 5y = 0,
koje zadovoljava poetne uslove y(0) i y (0) = 1 . Karakteristina jednaina je
r2 + 2r + 5 = 0,
a njena rjeenja su : r1 = 1 + 2i, r2 = 1 2i. Opte rjeenje date jednaine je
y = ex (C1 cos 2x + C2 sin 2x).

Diferencirajmo (1):
(1)
y = ex (C1 cos 2x + C2 sin 2x) + ex (2C1 sin 2x + 2C2 cos 2x),

ili
y = ex [(2C2 C1 ) cos 2x (2C1 + C2 ) sin 2x] .

Konstante C1 i C2 emo odrediti iz (1) i (2) uvrtanjem poetnih slova.
(2)
0 = e0 (C1 cos 0 + C2 sin 0) 1 = e0 [(2C2 C1 ) cos 0 (2C1 + C2 ) sin 0] .

Iz (3) jeste C1 = 0, C2 = 1 . Traeno partikularno rjeenje je funkcija 2
(3)
1 y = ex sin 2x. 2
418
Zadaci
1. Odrediti opte rjeenje jednaina: (a) y + 3y 4y = 0, (b) y + 8y + 16y = 0, (c) y + 4y + 8y = 0. R: y = C1 ex + C2 e4x R: y = (C1 + C2 x) e4x R: y = e2x (C1 cos 2x + C2 sin 2x)
2. Odrediti partikularno rjeenje jednaina: (a) y y 2y = 0, ako je y = 3 i y = 0 za x = 0. (b) y + 2y + 5y = 0, ako je y = 1 i y = 1 za x = 0. R: y = e2x + 2ex
[R: y = ex (cos 2x + sin 2x) ]
5.2. Nehomogena linearna diferencijalna jednaina

Posmatrajmo nehomogenu linearnu jednainu drugog reda u kojoj su koecijenti p i q konstantne veliine: y + py + qy = f (x). (1) Opte rjeenje ove jednaine moemo odrediti metodom varijacije konstanata. Ako je funkcija f (x) polinom, ili eksponencijalna funkcija, ili trigonometrijska funkcija sin x ili cos x, ili linearna kombinacija navedenih funkcija, tada partikularno rjeenje yp jednaine (1) moemo odrediti metodom neodredenih koecijenata. Opte rjeenje jednaine (1)je
y = yh + yp.
Oblik u kome se trai partikularno rjeenje zavisi od oblika date funkcije f (x). Razmotrimo nekoliko sluajeva: 1. Neka je na desnoj strani jednaine (1) algebarski polinom stepena n:
f (x) = an xn + an1 xn1 + ... + a2 x2 + a1 x + a0 .
(2)
Svi izvodi funkcije f (x) istog su oblika kao i funkcija f (x) pa partikularno rjeenje yp treba traiti u obliku funkcije (2). a) Ako je q = 0, tada yp traimo u obliku polinoma istog stepena kao i polom (2).
yp = bn xn + bn1 xn1 + ... + b2 x2 + b1 x + b0 ,
(3)
gdje su bi (i = 0, 1, 2, ..., n) konstante koje treba odrediti. Diferenciranjem (3) dobiemo:
yp = nbn xn1 + (n 1)bn1 xn2 + ... + 2b2 x + b1 , yp = (n 1)nbn xn2 + (n 2)(n 1)bn1 xn3 + ... + 2b2 .
(4)
419
Zamjenom (3) i (4) u (1) na lijevoj strani jednaine dobiemo polinom n-tog stepena po x. Da bi funkcija (3) bila rjeenje jednaine (I), treba da je polinom na lijevoj strani u (1) identiki jednak polinomu na desnoj strani. To e biti ako su koecijenti uz iste stepene od x jednaki. Izjednaavanjem koecijenata uz jednake stepene od x dobiemo sistem jednaina. Rjeenje toga sistema su vrijednosti koecijenata partikularnog rjeenja (3). b) Ako je q = 0, p = 0, tada na lijevoj strani jednaine (1) nedostaje lan s y pa rjeenje yp ne moemo traiti u obliku polinoma istog stepena kao u (2). Zaista, na lijevoj strani jednaine (1), poslije uvrtavanja polinoma n-tog stepena, nedostajao bi lan koji sadri xn , a na desnoj strani je sadran pa identinost lijeve i desne strane jednaine (1) bi bila nemogua. U ovom sluaju potrebno je traiti rjeenje yp u obliku polinoma iji je stepen za jedan vei od stepena polinoma (2), pri emu taj polinom odmah moemo pisati bez slobodnog lana, jer on svakako otpada prilikom diferenciranja. Znai,
yp = bn xn+1 + bn1 xn + ... + b2 x3 + b1 x2 + b0 x = = x(bn xn + bn1 xn1 + ... + b2 x2 + b1 x + b0 ).

Nepoznate koecijente bi (i = 0, 1, ...n) odredujemo kao u sluaju a).
(5)
c) Ako je p = q = 0, tada na lijevoj strani jednaine (1) nedostaju lanovi sa y i y . Slino sluaju pod b) rjeenje yp jednaine (1) traimo u obliku polinoma iji je stepen za dva vei od stepena polinoma (2), tj.
yp = x2 (bn xn + bn1 xn1 + ... + b2 x2 + b1 x + b0 ).
(6)
Napominjemo da u sluaju b) moemo sniziti red jednaine smjenom y = z , a u sluaju c) jednainu moemo neposrednim integrisanjem rijeiti.

y 5y + 4y = x2 + 1.
Odgovarajua homogena jednaina
y 5y + 4y = 0
ima karakteristinu jednainu
r2 5r + 4 = 0 yh = C1 ex + C2 e4x .
ija su rjeenja r1 = 1, r2 = 4, pa je opte rjeenje jednaine (2) Kako je u datoj jednaini q = 4 = 0, a na desnoj strani je polinom drugog stepena, to emo partikularno rjeenje traiti prema formuli (3):
yp = b2 x2 + b1 x + b0 .
420
Uvrstivi yp , yp = 2b2 x + b1 i yp = 2b2 u datu jednainu dobiemo
2b2 5(2b2 x + b1 ) + 4(b2 x2 + b1 x + b0 ) x2 + 1,

ili
4b2 x2 + (4b1 10b2 )x + (4b0 5b1 + 2b2 ) x2 + 1.
Na osnovu teoreme o identinosti polinoma slijedi da je: 4b2 = 1, b2 = 1 4 4b1 10b2 = 0, b1 = 5 8 4b0 5b1 + 2b2 = 1, b0 = pa je
29 32
x2 5x 29 yp = + + . 4 8 32 Opte rjeenje date jednaine je: y = yh + yp = C1 ex + C2 e4x + x2 5x 29 + + . 4 8 32

y + 2y = 24x.
Opte rjeenje odgovarajue jednaine
y + 2y = 0 (r2 + 2r = 0, r1 = 0, r2 = 2) je yh = C1 + C2 e2x .
U datoj jednaini je q = 0, a na desnoj strani nalazi se polinom prvog stepena, pa emo partikularno rjeenje odrediti na osnovu formule (4)
yp = x(b1 x + b0 ).
Zamjenom, yp , yp = 2b1 x + b0 , yp = 2b1 u datu jednainu dobiemo:
2b1 + 2(2b1 x + b0 ) = 24x

odakle je, izjednaavanjem koecijenata uz jednake stepene od x,
b1 = 6, 2b1 + 2b0 = 0, b0 = 6,
pa je
yp = 6x(x 1).
Opte rjeenje date jednaine je
y = C1 + C2 e2x + 6x(x 1).

Datu jednainu moemo rijeiti sniavanjem reda jednaine uvodenjem smjene y = z , u to ete se uvjeriti.
421
2. Neka se na desnoj strani jednaine (1) nalazi funkcija oblika
f (x) = ex Pn (x),
gdje Pn (x) oznaava polinom n-tog stepena. Partikularno rjeenje jednaine (1) traiemo u obliku
yp = ex u(x),
gdje je u(x) nepoznata funkcija koju treba odrediti. Zamijenimo yp , yp = ex u + ex u , yp = 2 ex u + 2ex u + ex u u jednainu (1) dobiemo:
ex u + 2ex u + ex u + p(ex u + eax u ) + qex u = ex Pn (x),

odakle je
(2 + p + q)u + (2 + p)u + u = Pn (x)
(7)
Da bi jednakost (7) bila identiki zadovoljena, potrebno je i dovoljno, da je stepen polinoma na lijevoj strani jednakosti (7) jednak broju n. d) Ako nije rjeenje karakteristine jednaine odgovarajue homogene jednaine (1), tj. 2 +p+q = 0, onda je potrebno i dovoljno, da bi jednakost (7) bila ispunjena za svako x, da je u(x) polinom istog stepena kao i polinom Pn (x). U tom sluaju partikularno rjeenje traimo u obliku
yp = ex (bn xn + bn1 xn1 + ... + b2 x2 + b1 x + b0 ).

Nepoznate koecijente bi (i = 0, 1, ..., n) odredujemo kao u sluaju a).
(8)
e) Ako je jednostruko rjeenje karakteristine jednaine, tj. 2 +p+q = 0 i 2+p = 0, onda je (7) ispunjeno za svako x ukoliko je u(x) polinom n + 1 stepena kao u sluaju b), tj. u(x) = x(bn xn + bn1 xn1 + ... + b2 x2 + b1 x + b0 ). Partikularno rjeenje je oblika
yp = ex x(bn xn + bn1 xn1 + ... + b2 x2 + b1 x + b0 ).
(9)
f) Ako je dvostruki korijen karakteristine jednaine 2 + p + q = 0 i 2 + p = 0, onda polinom u(x) na lijevoj strani u (7) treba da bude stepena n + 2 da bi ta jednakost bila ispunjena za svako x. Oni lanovi polinoma u(x), koji su stepena manjeg od dva, ne guriu u jednakosti (7) pa moemo uzeti da su nule.
422
Dakle, polinom u(x) traimo u obliku
u(x) = x2 (bn xn + bn1 xn1 + ... + b2 x2 + b1 x + b0 ),

ije koecijente odredujemo kao u prethodnim sluajevima. Partikularno rjeenje jednaine (1) jeste yp = ex x2 (bn xn + bn1 xn1 + ... + b2 x2 + b1 x + b0 ). 10

y 2y + y = (6x2 4)ex .
Karakteristina jednaina homogene jednaine
y 2y + y = 0
jeste
r2 2r + 1 = 0. yh = C1 ex + C2 xex .
Njena rjeenja su r1 = r2 = 1 pa je Na desnoj strani date jednaine se nalazi proizvod polinoma drugog stepena i eksponencijalne funkcije ex , gdje je = 1. Znai, je dvostruko rjeenje karakteristine jednaine, pa partikularno rjeenje date jednaine treba traiti prema fomuli (10):
yp = ex x2 (b2 x2 + b1 x + b0 ).
Odredimo izvode:
yp = ex (b2 x4 + b1 x3 + b0 x2 ) + ex (4b2 x3 + 3b1 x2 + 2b0 x) i yp = ex (4b2 x3 + 3b1 x2 + 2b0 x) + ex (b2 x4 + b1 x3 + 2b0 x2 ) + +ex (12b2 x2 + 3b1 x + 2b0 )
Stavljanjem y , yp i yp u datu jednainu, grupisanjem lanova i dijeljenjem sa ex , dobiemo 12b2 x2 + 4b1 x + 2b0 = 6x2 4, odakle je, izjednaavanjem koecijenata, 1 12b2 = 6, b2 = 2 4b1 = 0, b1 = 0 2b0 = 4, b0 = 2 Partikularno rjeenje date jednaine jeste
y p = e x x2
a opte
1 2 x 2 2 1 2 x 2 . 2
y = C1 ex + C2 xex + ex x2
423
3. Ako je f (x) = f1 (x) + f2 (x) + ... + fn (x), onda se partikularno rjeenje trai u obliku zbira partikularnih rjeenja za pojedine funkcije:
yp = yp1 + yp2 + ...ypn .

4. Neka desna strana jednaine (1) ima oblik
f (x) = ex [Pn (x) cos x + Qm (x) sin x] ,

gdje je Pn (x) - polinom stepena n, a Qm (x) - polinom stepena m.
(14)
Koristei se rezultatima iz take 2 slijedi da partikularno rjeenje treba traiti u obliku
yp = e(+i)x Rp (x) + e(i)x Tp (x)

ako brojevi i i nisu rjeenja karakteristine jednaine (sluaj d), a u obliku
(15)
yp = x e(+i)x Rp (x) + e(i)x Tp (x)
(16)
ako su brojevi i rjeenja karakteristine jednaine (sluaj e). U formuli (15) i (16) oznaeni su polinomi stepena p, gdje je p = max(n, m). Zamjenom u (15) i (16) eksponencijalnih funkcija e(+i)x i e(i)x , dobiemo:
yp = ex [Lp (x) cos x + Sp (x) sin x]

i
(17) (18)
yp = xex [Lp (x) cos x + Sp (x) sin x] ,
gdje su Lp (x) i Sp (x) - algebarski polinomi stepena p. Ukoliko u (14) ne gurie lan sa sinusom ili kosinusom, rjeenje, ipak, treba traiti prema formuli (17) ili (18).

y + 6y + 9y = 2xe3x sin x.
Karakteristina jednaina r2 + 6r + 9 = 0 homogene jednaine y + 6y + 9y = 0 ima rjeenja r1 = r2 = 3, pa je yh = C1 e3x + C2 xe3x . Uporedujui desnu stranu date jednaine sa izrazom (14) vidimo da je = 3, = 1, Pn (x) 0, Qm (x) = 2x, m = 1, p = 1. Kompleksni brojevi i = 3 i nisu rjeenja karakteristine jednaine, pa emo rjeenje yp traiti prema izrazu (17):
yp = e3x [(b1 x + b0 ) cos x + (c1 x + c0 ) sin x] .
424
Uzmimo da je (b1 x + b0 ) cos x + (c1 + c0 ) sin x = z. Odredimo izvode:
yp = 3e3x z + e3x z ,
gdje je
z = b1 cos x (b1 x + b0 ) sin x + c1 sin x + (c1 x + c0 ) cos x yp = 9e3x z 6e3x z + e3x z ,

gdje je
z = 2b1 sin x (b1 x + b0 ) cos x + 2c1 cos x (c1 x + c0 ) sin x,

Zamjenom yr , yp i yp u datu jednainu imamo:
9e3x z 6e3x z + e3x z 18e3x z + 6e3x z + 9e3x z = 2xe3x sin x,

ili
e3x z = 2xe3x sin x.

Poslije dijeljenja sa e3x i uvrtavanja vrijednosti z dobiemo
(2b1 c0 c1 x) sin x + (2c1 b0 b1 x) cos x = 2x sin x.

odakle je:
c1 x c0 2b1 2x b1 x b0 2c1 0.
Izjednaavanjem koecijenata slijedi da je c1 = 2, c0 2b1 = 0, b1 = 0, 2c1 b0 = 0 pa je c1 = 2, c0 = 0, b1 = 0, b0 = 4. Dakle, yp = e3x (4 cos x + 2x sin x). Opte rjeenje date jednaine je
y = C1 e3x + C2 xe3x e3x (4 cos x + 2x sin x).

y y 2y = 5e4x + 8x 5.
Karakteristina jednaina r2 r 2 = 0 homogene jednaine y y 2y = 0 ima rjeenja r1 = 1, r2 = 2, pa je yh = C1 ex + C2 e2x . Partikularno rjeenje date jednaine traimo u obliku zbira yp = yp1 +yp2 . yp1 odrediemo za jednainu y y 2y = 8x 5 (1)
yp1
Kako je q = 2 = 0, to emo Yp1 traiti u obliku yp1 = b1 x + b0 . Uvrstivi yp1 , yp1 = b1 , = 0 u jednainu (1) dobiemo
b1 2b1 x 2b0 = 8x 5.
425
Izjednaavanjem koecijenata je:
9 yp1 = 4x + 2 . Partikularno rjeenje yp2 odredimo za jednainu
9 2b1 = 8 , odakle je b1 = 4, b0 = , a b1 2b0 = 5 2
y y 2y = 5e4x .
(2)
Kako je =4 razliito od korijena karakteristine jednaine, to emo rjeenje traiti u obliku yp2 = b0 e4x . Stavljajui yp2 , yp2 , yp2 u jednainu (2) i izjednaavajui koecijente, dobiemo b0 = 1 , pa je 2
1 yp2 = e4x . 2
Partikularno rjeenje date jednaine je
9 1 yp = yp1 + yp2 = e4x 4x + , 2 2

a opte
9 1 y = yh + yp = C1 ex + C2 e2x + e4x 4x + . 2 2
Zadaci
Odrediti opta rjeenja jednaina: 1. y 6y 9y = 54x + 18, 2. y 4y 5y = 2x2 ex ;
[R: yh + yp , yp = 6 (x + 1) ]
R: yp = 1 x2 e2x 2 R: yp = x + 3 +
x4 4
3. y 2y y = (1 + x) + (6x2 4)ex , 4. y + 4y + 3y = 8 cos x 6 sin x, 5. y 6y 13y = 8e3x sin 2x,
2x2 ex
[R: yp = 2 cos x + sin x]

R: yp = 2xe3x cos 2x R: yp = e3x x2 x cos 4x
6. y 6y 25y = 2e3x cos 4x + 8e3x (1 2x) sin 4x.
Spisak imena prema originalnom pravopisu

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34.
Arhimed Berniuli Bolcano ebiev Darbu Dekart Dirihle Euklid Fermat Gaus Klero Koi Krarner Kroneker Lopital Lagran Lajbnic Laplas Makloren Moavr Neper Njutn Ojler Paskal Peano Poason Riman Role Sarus Simpson Tejlor Vajertras Vandermound Vijete
(278-212 prije n.e.) - antiki grki matematiar, ziar i astronom. Daniel Bernoulli (1700 -1782) - vajcarski matematiar. Bernhard Bolzano (1781-1848) - eki matematiar. Qeb ixev Pafnuti L boviq (1821-1894) - ruski matematiar. Gaston Darboux (1842-1917) - francuski matematiar. Rene Descartes (1596-1650) - francuski matematiar. Gustav Lejeune-Dirichlet (1805-1859) - njemaki matematiar. antiki grki matematiar iz III stoljea prije n.e. Pierre de Fermat (1601-1665) - francuski matematiar. Carl Friedrich Gauss (1777-1855) - njemaki matematiar. Alexis Clairaut (1713-1765) - francuski matematiar. Augustin Louis Couchv (1789-1857) - francuski matematiar. Gabriel Krammer (1704-1752) - vajcarski matematiar. Leopold Kronecker (1823-1891) - njemaki matematiar. Guillaume de L'Hospital (1661-1704) - francuski matematiar. Joseph Louis Lagrange (1736-1813) - francuski matematiar. Gottfried Wilhelm Leibniz (1646-1716) - njemaki matematiar. Pierre Simon Laplace (1794 - 1827) - francuski matematiar. Colin Mac-Laurin (1698-1746) - engleski matematiar. Abraham de Moivre (1667-1754) - francuski matematiar. John Neper (1550-1617) - engleski matematiar. Isak Newton (1643-1727) - engleski matematiar i ziar. Leonhard Euler (1707 - 1783) - vajcarski matematiar. Blaise Pascal (1623-1662) - francuski matematiar. Guiseppe Peano (1858-1932) - italijanski matematiar. Simeon Denis Poisson (1781-1840) - francuski matematiar. Bernhard Reimann (1826-1 S66) - njemaki matematiar. Michel Rolle (1652-1719) - francuski matematiar. Pierre Frederic Sarrus (1798-1861) - francuski matematiar. Thomas Simpson (1710-1761) - engleski matematiar. Brook Tavlor (1658- 173 1) - engleski matematiar. Karl Weierstrass (1815-1897) - njemaki matematiar. Alexandre Thophile Vandermond (1735-1796) francuski matematiar. Francois Viete (1540-1603) - francuski matematiar.
426
Literatura
[1] Allen, R.G. - Analvses mathematiques et economique. - Paris, Presses Universitaires de France. 1950. [2] Andeli, T. - Teorija vektora. - Nauna knjiga, Beograd 1949. [3] Bandi, Ivan -Via algebra. - Nauna knjiga, Beograd 1948. [4] Bertolino, M. - Matematika II. - Nauna knjiga, Beograd 1969. [5] Bilimovi, Anton Via matematika. - Nauna knjiga, Beograd 1958. [6] Blanua, D. - Via matematika. - Tehnika knjiga, Zagreb 1963. [7] Bloh, Z. L., Loxinski L. I., Turin V. P. - Osnovy line no algebry i nekatorie e prilo eni . - Nauka. Moskva 1971. [8] Bohan, K. A., Egora I. A., Laxenev K. A. - Kurs matematiqeskogo analiza. - Prosvexenie, Moskva 1988. [9] Bugarov, . C., Nikol ski , C. M. - Differencial noe i integral noe isqislenie. Nauka, Moskva 1988. [10] Courant, R., John, F. Introduction to Calculus and Analysis. - John Wiley and Sons, Inc. New York 1965. [10] Gaudiot, P. - Algebre et analyse. - Paris 1954. [12] Ivanovi, Branislav - Matematika za ekonomiste. - Nauna knjiga, Beograd 1978. [13] Jovievi, M., Lui, B. - Matematika za ekonomiste. - V. Maslea, Sarajevo 1991. [14] Kaanin, R. - Via matematika. - Nauna knjiga, Beograd 1950. [15] Kurepa, Duro - Teorija skupova. - Tehnika knjiga, Zagreb 1951. [16] Kurpea, S. - Konano dimenzionalni vektorski prostori i primjene. - Tehnika knjiga, Zagreb 1967. [17] Lui, Leonida - Matematika za ekonomiste. - Savremena administracija, Beograd 1972.
427
428
[18] Ljubovi, amila; Bonjak, Ana - Zbirka rijeenih zadataka iz matematike za ekonomiste. - Svjetlost, Sarajevo 1986. [19] Mardei, M. - Matematika analiza I. - kolska knjiga, Zagreb 1974. [20] Marjanovi, M. - Matematika analiza I. - Nauna knjiga, Beograd 1983. [21] Mici, Vladimir; Trifunovi, Milomir - Matematika 1. - Nauna knjiga, Beograd 1988. [22] Mitrinovi, D.S.; Mihailovi, D., Vasi, P.M. - Linearna algebra, polinomi, analitika geometrija. - Gradevinska knjiga, Beograd 1988. [23] Pejovi, Tadija - Matematika analiza. - Nauna knjiga, Beograd 1969. [24] Peri, Veselin - Algebra I. - Svjetlost, Sarajevo 1978. [25] Prei, S. - Realni brojevi. - Matematika biblioteka 45, Beograd 1970. [26] Raljevi, Sefkija - Osnovi vektorske algebre sa primjenama u geometriji. - Univerzitet u Sarajevu 1962. [27] Roxdestvenski , B. L. - Lekcii po matematiqeskomu analizu. - Nauka, Moskva 1972. [28] Stipani, E. - Via matematika I i II. - Gradevinska knjiga, Beograd 1974. [29] Sutherland, W.A. - Intorucion to metric and topological spaces. - Clarendon Press, Oxford 1975. [30] lakovi, Semiha - Matematika. - Univerzitet u Sarajevu 1982. [31] Tomi, Milo - Diferencijalne jednaine. - Svjetlost, Sarajevo 1989. [32] Baluca, I. I.; Diligul, G. D. - Matematika dl tehnikumov. - Nuka, Moskva 1989. [33] Vukadinovi, Svetozar; Suevi, Dejan - Via matematika I i II. - Privredni pregled, Beograd 1974.

Matematika

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Matematika

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sadraj

I  Elementi opte algebre

2. Elementi algebre skupova

3.2. 3.3. 3.4.

3.5. 3.6. 3.7. 3.8.

II  Osnovi linearne algebre

2. Sistemi linearnih jednaina

III  Realne funkcije jedne realne promjenljive

2. Neka svojstva funkcija

3. Nizovi i njihove granine vrijednosti

4. Granina vrijednost funkcije

183 185 186 188 190 191

5. Neke granine vrijednosti

7. Elementarne funkcije i njihove osobine

v 229 232 232 233 234 235 236 237 238

240 241 243 244 245 245 246

10.Lokalni ekstremi funkcije

10.1. Pojam lokalnog ekstrema . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 248 11.1. Osnovne teoreme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250

11.Teoreme o srednjoj vrijednosti

12.Prividno neodredeni izrazi. Lopitalovo pravilo

13.Primjena izvoda pri ispitivanju toka funkcije

258 262 266 268 268 269

14.Asimptote krivih linija

14.1. Pojam i vrste asimptota . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 273

15.Opta ema ispitivanja funkcija

IV  Realne funkcije dviju realnih promjenljivih

3. Granina vrijednost i neprekidnost funkcije dvaju realnih promjenljivih veliina 290

4. Djelimini (parcijalni) izvodi funkcije z = f (x, y)

5. Ekstremne vrijednosti funkcije z = f (x, y)

1.1. Pojam primitivne funkcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 315

318 320 322

5. Integrali racionalnih funkcija

340 341 342 343 344

7. Veza izmedu odredenog i neodredenog integrala 8. Metode integracije u odredenom integralu

9. Primjena odredenog integrala

10.Nesvojstveni (uopteni) integrali

4. Homogene linearne diferencijalne jednaine drugog reda

5. Linearne diferencijalne jednaine drugog reda sa konstantnim koecijentima 414

I  Elementi opte algebre

Elementi opte algebre

U matematici istinit sud nazivamo teoremom ili stavom.

1.2. Logike operacije

Konjunkcija (logiki proizvod)

1.2.3. Disjunkcija (logika suma)

deniciji za operaciju disjunkcije imamo tablicu vrijednosti istinitosti:

Elementi opte algebre

1.3. Tautologija, kontradikcija

Primjer 1. Dokazati da je formula tana

F = (a = (b = c)) = ((a = b) = (a = c). Odgovarajua tablica vrijednosti istinitosti:

Formula je uvijek tana to se vidi iz posljednje kolone "F" pa je tautologija.

Primjer 2. Formula a a je kontradikcija.

Elementi opte algebre

1.4. Osobine logikih operacija

(a (b c)) ((a b) (a c)); (a (b c)) ((a b) (a c)).

2. Odredite vrijednost istinitosti formule:

2. Elementi algebre skupova

Elementi algebre skupova

{1, 2, 3, 4} {1, 2, 3} , ili {1, 2, 3} {1, 2, 4, 5} .

A B B C x ((x A) = (x B) (x B) = (x C)) = = x ((x A) = (x C)) = A C.

Elementi opte algebre

2.2. Operacije skupova

Primjer 1. Neka su dati skupovi

A1 = {1, 2, 3}, A2 = {1, 2, 3, 4}, A3 = {1, 2, 3, 5, 6, }, tada je

I Elementi opte algebre

II Osnovi linearne algebre

III Realne funkcije jedne realne promjenljive

IV Realne funkcije dviju realnih promjenljivih

5. Linearne diferencijalne jednaine drugog reda sa konstantnim koecijentima 414

I Elementi opte algebre

deniciji za operaciju disjunkcije imamo tablicu vrijednosti istinitosti:

jednake su,f = g , jer su zadovoljeni svi uslovi denicije o jednakosti funkcija.

Dokaz. Koristei se denicijom proizvoda preslikavanja imamo

Denisano preslikavanje (operacija sabiranja)