SLOVO, sv. 60, 219-234, Zagreb 2010.

UDK 821.163.4211/14:808.1 821.163.42-97.0911/14

O ITANJU, PISANJU I KOMPILIRANJU U HRVATSKOGLAGOLJSKOM SREDNJOVJEKOVLJU

Marija-Ana DRRIGL, Zagreb
U radu se razrauju neki aspekti odnosa pisanoga i usmenoga u hrvatskoglagoljskim tekstovima i itavim zbornicima. Pritom je posebna panja usmjerena na autoritet zapisanih tekstova, na etinost i retorinost itanja, kao i na naela dekompozicije i kompiliranja ve postojeih tekstova. Ukazano je i na literarne/estetske znaajke odabranih glagoljskih tekstova (primjerice, vizija i hagiograja) koje supostoje s praktinim funkcijama dotinih ostvaraja. Kljune rijei: hrvatskoglagoljska knjievnost, pisanje, itanje, dekompozicija, kompiliranje, autoritet, pamenje, kompozicija

UVOD

Knjiga je kao rije i pojam u srednjem vijeku nerijetko bila rabljena u prenesenu znaenju i mogla je pokrivati mnoga pojmovna podruja. Primjerice, vidljivi je svijet, po augustinovskom shvaanju, bio knjiga prirode koju je valjalo znati proitati. Meutim, ovdje nas zanima pravo itanje. U radu e biti problematizirani odabrani aspekti koji se nameu u itanju makar i suenoga korpusa fabularnih tekstova. Pitanju odnosa hrvatskih glagoljaa prema tradiciji posveeno je dosta panje u znanstvenoj literaturi. Stoga na ovom mjestu neka bude doputeno jedno razmiljanje kao sinegdoha za taj odnos sinegdoha koja svjedoi o tradicionalnosti srednjovjekovne hrvatskoglagoljske nabone knjievnosti. Dakako, izraz tradicionalnost ne smije zakriti pogled na inovacije, na novine i promjene koje se mogu pratiti u naoj srednjovjekovnoj knjievnosti, kao to je npr. naglaeno okretanje prema Zapadu, redigiranje liturgijskih knjiga, jezine promjene, unoenje novih tema i motiva i sl. Uza sve to, u hrvatskoglagoljskoj se pismenosti jasno razaznaju tragovi stopa starih, naslijeenih tekstova, npr. Bogorodiina
219

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

apokalipsa u Grkovievu zborniku (16. st.). Promatrajui nau, mahom anonimnu i prijevodnu knjievnost kad se govori o njezinoj glagoljskoj sastavnici valja poi kategzohen od primata zapisanoga, napisanoga teksta kao od nulte toke, a usmeno-sluno prenoenje bilo je sekundarno.1 Naravno, apsolutiziranje te tvrdnje nije mogue, ali je kao polazite ovjerovljeno.
SINTAGMA TE SE

Jedna formulacija privlai panju jer ona na specian nain zrcali odnos glagoljaa prema tradiciji. Formulacija o kojoj je rije jest sintagma te se. Prema miljenju nekih izuavatelja, formulacija te se (legitur (in) ) indikacija je da se zapisani tekst preuzima ili prepisuje iz nekoga drugoga, starijega izvora.2 Nalazimo tako u naim knjigama pozivanje glagoljaa na autoritet Svetog pisma kao svoga izvora, ili se pisci pozivaju na zbirke tipa Vitae Patrum (te se v ivoti svetih otac ), na djela pojedinih autoriteta (govori sveti Eronim), na kronike (te se v nikoi kroniki) ili jednostavno kau temo egzempal , te se edna prilika udna, u kojim se dvama primjerima spominje i anrovska odrednica.3 Ako se pozivanje na izvor i pokae kao netono ili apokrifno, namjera je glagoljaa u takvim situacijama bila jasna. Osnaiti, potvrditi, ovjeriti ono o emu se pie, ono o emu se govori. Kako naglaava E. Duffy, legende, egzempla i vizije bijahu religiozne prie, s jasnim skupom konvencija, a svaka je promjena ili prilagodba bila uvjetovana konkretnim pastoralnim potrebama u kojima su se tekstovi rabili.4 To je tradicija u koju su trebali biti uronjeni i ukljueni dotini pojedinani ostvaraji. Katkada glagoljai i drugi autori u takvim situacijama nisu marili za upozorenje to ga je zapisao lfric, kako e samo oni kopisti koji su doslovno i oprezno prenijeli predloak biti neduni pred Bogom!5 Kompiliranje glagoljakih zbornika u kojima se, primjerice, vizije
1

2 3 4 5

Usp. AGAR 2005: 254-255 i STOCK 1983. Osim toga: We have only such written records as survive and therefore all medieval texts are now a matter of book-reading but at the time of composition were composed to be read in or from manuscripts texts. DAVENPORT 2004: 42. Usp. TAYLOR 2000: 739. Citirano prema STROHAL 1917: 299-300. DUFFY 1992: 291. Usp. CRYSTAL 2005: 56.

220

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

uvaju zajedno s tekstovima drugih vrsta, kao nunu je posljedicu imalo poneto slobode u izboru i oblikovanju pojedinih tekstova koji nisu bili liturgijskoga ili teolokoga znaaja. Primjer za kompilativan karakter dijela hrvatskoglagoljske knjievne produkcije moe biti tzv. Legenda o Ivanu Zlatoustom, odnosno njezina hrvatskoglagoljska verzija.6 Gledajui samo povrinske morfoloke promjene tekstova, moemo pretpostaviti da su se glagoljai istovremeno sluili raznim knjievnim i izvanknjievnim kontekstima; na taj su nain postajali kompilatorima. Kao nuna pretpostavka za sastavljanje zbornika kao kompilacija razliitih vrsta tekstova, od pravnih i pounih do narativnih odreeni su tekstovi bili glagoljaima na raspolaganju i sluili im kao izvori iz kojih mogu crpiti i slagati.
ITANJE I AUTORITET

Preduvjet za kompiliranje bilo je itanje. Velika je vrijednost pridavana itanju i osobito naitanosti u srednjemu vijeku; svjedoi o tome primjerice ve i Regula sv. Benedikta, koja obiluje citatima iz Biblije i iz djela crkvenih otaca. Ako se itanje gleda kao dijalog, moe se upotrijebiti izraz polifonija. Vie glasova, onih zapisanih na pergameni i/ili izgovorenih naglas, te onih u itateljevu sjeanju, stupaju u interakciju i ine novu tvorbu, novi sastav. itanje kao dekodiranje i dekonstruiranje, a istovremeno kao komponiranje neega to se ponovno pohranjuje u krinju sjeanja. Polifonija je meutim kao termin poneto problematina; osim to je preuzeta iz muzikologije, uz nju se odmah namee veza s Dostojevskim. A mogua srednjovjekovna knjievna polifonija fundamentalno je drugaija, jer se nalazi u stalnom susretanju s monofonijom svi se glasovi stapaju u jedan glas ili jedno gledite. Nadgledniki poloaj zauzima dakako Bog,7 a promatrai zauzimaju gotovo jedinstveno stajalite u smislu da njihovo djelovanje ostvaruje smisaoni ali i misaoni sklad. Tu se opet razaznaje srednjovjekovna napetost izmeu vieglasja i izvornoga jednoglasja iz kojega se polazi i u koje se na koncu sve vraa. Tako shvaena, polifonija moe imati jo jednu funkciju: ona povezuje knjievnu ili knjiku kulturu pisaca i pisara s laicima, sa irokom publikom,
6 7

Vidi o tome PETROVI 2005; DRRIGL 2002. Usp. BITI 2000: 179.

221

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

s njihovim mentalnim kategorijama i jezinim formama. Prostor na kojem se mogla izraziti uena kultura u srednjovjekovnoj Hrvatskoj bio je dosta skuen i promjenjiv. Ako su glagoljaki humanisti rabili vernakularni jezik (pa i hrvatski crkvenoslavenski kao bliskiji od latinskoga), bilo je to po kriteriju razumljivosti i pristupanosti za iru, manje obrazovanu publiku. S tog se motrita eklekticizam, kompiliranje, prilagodbe ine gotovo samorazumljivima jer su nune u ostvarenju punije komunikacije.8 Sintagma te se nedvojbeno je pozivanje na autoritet (na)pisanoga teksta, na autoritet knjige, pa time i knjievne kulture.9 Nije uputno zamiljati jednosmjerno kretanje od usmenosti prema pismenosti, jer je srednjovjekovna recepcija uistodobnjivala usmenost i pisanost (pismenost) koje su se na razliite naine proimale i dopunjavale. Nije uvijek jednoznano slijedi li nakon formule te se prepriavanje s vie ili manje slobode ili stroi, disciplinirani prijevod predloka. Uostalom, ne znamo s koliko se predloaka u nekoj situaciji baratalo. Ono to jest neupitno su autorizacija i autoritativnost koje se postiu te se je mnogo vie od formule koja je mogla imati i praktinu funkciju u komunikaciji, da privue i zadri panju primatelja. To je signal s vanom ulogom u svijesti glagoljaa-pisca ali i njegove publike. Ono to je bilo zajedniko pamenje preteito nepismene pastve, pojedinanim je itanjem za sebe izoliralo one koji itaju (npr. iz molitvenika ili brevijara) od drugih lanova zajednice.10 Postupno se zbila svojevrsna zamjena zajednike pobonosti s individualnom, osobnom pobonou.11 Meutim, knjige su mogle imati i suprotan uinak snanijega povezivanja pojedinca sa simbolinim svijetom u kojemu je zajednica ivjela. Jer ono to se te je izabrano, znaajno, posebno i vrijedno; to je neto to valja usvojiti, to je model po kojem treba nastojati ivjeti, predati drugima, podijeliti s njima.

9 10 11

Postojali su plagijati i za srednjovjekovne autore, ali to nisu bile krae ideja u dananjem smislu, ve posljedica lijenosti i manjka obrazovanosti. It is a failure of invention because it is a failure of memory, that educated memoria of the trained author, who knows how to speak without appearing to have memorized at all. CARRUTHERS 1992: 220. Usp. i AGAR 2007. Usp. GRAVES 1989. Usp. DUFFY 1992: 131 i dalje.

222

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

AUTORITET I PAMENJE U KOMPOZICIJI (PRIMJER VIZIJA)

Tipizirana formula te se pokazuje dihotomiju: prvo, oslanjanje na autoritet zapisanoga istovremeno uzvisujui time vlastiti zapis, ali moda i odvraajui od sebe moguu krivnju te drugo, irenje horizonta u smislu dijeljenja napisanoga s drugima, da se prenese poruka. Dvojstvo se moe proitati primjerice iz konca dviju verzija Legende o sv. Pavlu Pustinjaku, gdje pie Az e Lv grni (napi)sav si m(o)limo se prosee (vsi p)roitajue pamet siju da i n(a)s pominaete te potrba e(st ) na koncu sego t(e)ni ispitati onih ki ot o(t )ca plemenine ne znajut .12 U tome bi se drugom aspektu mogao ogledati i laicizam glagoljakoga humanizma,13 ako ga se shvati kao znak otvorenosti i zauzetosti za one kojima knjige nisu dostupne. Je li taj laicizam odraz humanistikoga duha? Svakako on jest odraz nazora po kojemu su tekstovi duhovna hrana koju valja posluivati svima na nauk . Za tu svrhu tekstovi trebaju biti razumljivi i pristupani,14 a postupci citatnosti i/ili preradbe svojevrsni su skokovi kroz stoljea, to povezuju stare tekstove i nove primatelje. Autorski pripovjeda na kraju Dundulove vizije potie primatelje da uveno imaju vazda na vaoi dobroi pameti dotini sadraj valja imati stalno na pameti, zadrati ga u svijesti; treba vazda imati mogunost prizvati u svijest, oivjeti i ponovo promiljati taj sadraj i njegove poruke. Pamet i pamenje u etimolokoj su vezi jer su sjeanje (kao sposobnost zadravanja sadraja) i pamet (kao sposobnost da se misli i rasuuje) povezani zioloki i psiholoki. Ako se u tekstu i ne nalazi eksplicitna formula kao te se v , nahodi se v ili pisano est , prepoznaje se odnos potovanja prema predlocima/starijim tekstovima, makar oni bili i apokrifni takav je sluaj s vienjima Bogorodice, Pavla, Abrahama i Varoha. U postupku prevoenja (ili prepisivanja) kod naih se glagoljaa nailazi na neke slobode koje otvaraju mogunost kombiniranja, a to onda rezultira pojavom to je su12 13

14

Citirano prema izdanju BADURINA-STIPEVI 1992. NOVAK 1996: 324 ali nije sasvim nedvojbeno je li pogled u prolost 15-stoljetnih kompilatora glagoljaa novopronaen kako pie Novak. Pa ne zauuje uporaba kolokvijalne fraze i pomalo neoekivanih slika primjerice, u Lulievu zborniku u verziji Dundulove/Tundalove vizije dio paklenih prostora usporeuje se s kuhinjom: na toj prsuri sede mnotvo velikih dvlov ki frigahu velik broj zloestih du navedeno prema IVI 1948: 137.

223

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

vremeni istraivai zovu otvorenou forme srednjovjekovnih (slavenskih) tekstova.15 Naime, ako na papiru/u knjizi ksirani tekst nije (nuno) perfectus, on se, unutar dozvoljenih granica i prema doputenim pravilima, moe mijenjati. Prilagodbe se ne tiu bitnoga jer i Pavao i Varoh, ali i vidioci koji su obini ljudi imaju doivljaj vizije koji je miraculum od Boga: vid pokoite pravednih i vid pokoita ne stivih kako stoji u hrvatskoglagoljskoj Varohovoj viziji. U toj se antitezi (zanimljivo je spomenuti i ovo: jedno pokoite blaenih, nasuprot brojnim pokoitima prokletih!) izrie sadraj i poruka gotovo svih srednjovjekovnih vizija. Teme i motivi bliski su i srodni, moda meusobno preuzeti; bio je to pokazatelj pieve uenosti i naitanosti. Eklekticizam i kompilativni znaaj Pavlove vizije16 nisu uvjetovani samo memorijalnim karakterom nego i autoritetom slinih tekstova: ako su muke i prostori vjenosti ve opisani, tada mlai tekst nee unijeti fundamentalne izmjene, jer bi one mogle biti shvaene kao heterodoksija; mogue je nai dopune ili nove detalje, to ovisi dijelom i o pievoj/prevoditeljevoj lektiri. Doputene su manje varijacije u detalju i intenzitetu, u panji koja je posveena pojedinim prostorima i/ili mukama, ali ne i u pitanjima za koja se smatralo da se tiu bti, samoga eshatona. Isto tako, kroz vizije progovara Zeitgeist, kao moralna i socijalna kritika, npr. u Bogorodiinoj apokalipsi. Kompilativni karakter jasno se prepoznaje u cjelini teksta Ovo e sud gospodina Boga; glagolja je uzeo dijelove iz dviju cjelina (iz Pavlove vizije i jednog apokrifa o Posljednjem sudu) i sloio ih u novu cjelinu, a da te dijelove nije otetio. Memorija kao krinja tekstova, kao riznica iz koje se bira i uzima ne odnosi se samo na prolo, ve podsjea i na budunost to je sinegdohalni pogled na svijet, na povijest i na pojedinane dogaaje.17 Dobro je poznata srednjovjekovna metafora o lektiri kao hrani: pa kao to se hrana probavom usitnjuje i razlae (kako bi se korisne tvari mogle iskoristiti, a tetne ukloniti), tako i proces itanja/usvajanja poinje razlaganjem ili rastakanjem cjeline u dijelove, koji se zatim slau u sjeanje
15

16 17

Dakako, ovdje je rije o prijevodima koji nisu iz sfere Biblije, patristike i liturgike, ve o onima iz sfere hagiograje i legendarne knjievnosti. Pisarova religioznost ima vanost, ali je sloboda koja mu je dozvoljena vea nego u prijevodima kanonskih, doktrinarnih i crkvenopravnih tekstova usp. npr. priloge u TASEVA 2004. to ga istie HERCIGONJA 1975: 359. Usp. DRRIGL 2007.

224

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

po pravilnom redu da bi se mogli tono/vjerno reproducirati. Na primjeru spomenuta teksta Ovo e sud gospodina Boga razvidno je da u slaganju ima neto slobode, ali je ishod ipak unaprijed zadan on je naslovom i predvien, najavljen. Tijek je to stvari koji se ne moe promijeniti; zli e biti kanjeni, dobri e biti spaeni, a odluku e donijeti Krist u Sudnji dan. Nain kako e se taj sadraj oivjeti ostavlja prostora za stvaralaki uzlet i za individualnost. Znaajka citatnosti (bilo eksplicitne, bilo ak implicitne) koja se tako jasno razaznaje u tekstu o prenju Milosti, Istine, Pravde i Mira takoer svjedoi o tradicionalnosti, o svjesnu pozivanju na autoritet posveenoga teksta. Citat do citata kojim se tumai fabula ili obratno, fabula koja oprimjeruje i oivljava teoloke misli rezultat je naitanosti autora. Duhovna hrana koja je upamena primjenjuje se po naelu punine, izobilja, gotovo toposa nadmaivanja. R. Marti, primjerice, naglauje fenomen intertekstualnosti ba u tom kontekstu, kao i njezinu vanost za knjievnu produkciju Slavia Orthodoxa. Intertekstualnost ili, ako hoemo, interdiskurzivnost je pojava uvjetovana niskim vrednovanjem izvornosti, obilnim citiranjem raznih autoriteta, kao i razloivou (Ausbarkeit) veih tekstnih cjelina.18
SJEANJE NA BUDUE, ETINOST ITANJA

Ako se naime italo (te se), tada je svijest o zapisanosti, prethodnoj napisanosti neupitna, ali nije sasma jasno kakva bi to svijest bila, to se tono gledalo kao kvaliteta. Takvo teorijsko promiljanje moe biti jalovo, budui da se mi ne moemo poistovijetiti s njima, niti sa srednjovjekovnim piscima, a niti s publikom. Ono prethodno napisano i naslijeeno, kao nekakav entitet koji su namrli stariji narataji pisaca-glagoljaa ili pak drugih jezino-kulturnih sredina, usvajalo se i slagalo u nove cjeline to su autori inili s autoritetima.19 Zato upravo kompozicija povezuje memoriju i srednjovjekovno poimanje autoriteta (uostalom, i autorstva). Za srednji vijek prolost nije prola, nije zavrena cjelina, ve je naglasak bio na svevremenosti. U tom smislu je zapisanost bila kategorija ivosti i potencije. Bilo bi krivo tvrditi kako ljudi u srednjemu vijeku nisu primjeivali pro18 19

Usp. MARTI 2006: 26. Usp. CARRUTHERS 1992: 189.

225

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

mjene u odnosu na prije, ali je naglasak bio na tome da se pogledom u prolost pomogne gledati u budunost.20 Vano je ponoviti: itanje je bilo shvaano kao dijalog, skupljanje (collectio) raznih glasova glasova likova, pripovjedaa, autora i glasova otprije pohranjenih u pamenju itatelja/ primatelja. Hermeneutiki dijalog bio je odnos itatelja i onoga to ita u procesu itanja, a koji je proces mogao biti svojevrsna meditacija. U svemu je tome bila vana introspekcija.21 Memorija, ponavljam, nije bila tek puko pamenje, sjeanje, ve je opskrbljivala matu i stvaralako razmiljanje. Izmeu sjeanja i razmiljanja, pamenja i pameti postojao je dvosmjeran odnos i komunikacija. Uz sjeanje vezana je etinost kao znaajka srednjovjekovnih nabonih tekstova, upravo i etinost itanja samoga. itani je literarni tekst kcija, ako hoemo mogao biti hranilitem za meditaciju o tome to npr. ivot nekoga sveca ili jedan njegov doivljaj moe znaiti za mene, za moj ivot i za to kako u se ponaati. Meditacija znai ukljuivanje volje i razuma u itanje/sluanje, u proces razumijevanja i usvajanja. Ona je mogla biti vjeba, ali je bitno pridonosila tome da itanje (pa i sluanje) bude etiko i u tom smislu valja promatrati knjievne ukrase, trope. Figure i tropi imali su i funkciju ornacije, jer su pridonosili uinku delectare, ali su istovremeno pomagali promiljanju i pamenju. Svojevrsno sjeanje na budunost jasno je izraeno na primjeru prenja Milosti i Istine, Pravde i Mira. Na koncu naime, nakon to je ispripovijedao neto to se davno zbilo i protumaio tu fabulu, pripovjeda poziva primatelje da sada razmisle o tome to su uli jer dolazi budue vrijeme kada nee biti milosti za grenike: O (lov)e grni pomisli sada dokle hoe biti g(ospo)dstvo tvoe kada nam tako grozno Pravda prti ere kada pride on strani i posldni dan ki ima vele brzo priti a boju se da e danas ali zjutra . Sve se to povezuje u bezvremenost, jer bez obzira je li danas ili sutra ili koji drugi dan va vsako vrime nas semrt eka . Zapravo je ishodite ovakvih tekstova Is 55,6 iite gospoda egda obrsti se moet (npr. Hrvojev misal, fol. 30b), pa nije neobino da se i prenje Bojih keri kao epizoda pojavljuje u raznim varijantama unutar drugih djela, npr. u Langlandovu djelu Piers Plowman, a zavrava pomirbom Pravde i Milosti.
20 21

Usp. SOUTHERN 1970: 126. Neko veoma cijenjeno orue ili sredstvo istraivanja, danas veinom necijenjeno usp. DUDAI; CARRUTHERS 2005.

226

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

Uz etinost se mogu povezati i paratekstualni zapisi u kojima pisar istie kako valja itati, odnosno upuuje na to da slijedi tekst koji je vrijedan, vaan, koristan. U Petrisovu zborniku brojni su takvi pozivi itatelju, kao ti lipo, ti razumno, ti pravo, ti ljuveno, ti pravo i razumi lepo, ali i ti ne drm(li). Takve signale nalazimo i drugdje razumljivo, esti su u zbirkama propovijedi, npr. u prijevodu Korizmenjaka: te se edna prilika udna.22 Tekstovima valja pristupiti razumno i s ljubavlju, jer oni prenose poruku Dobroga, pa za proces itanja valja biti pripremljen, valja biti u stanju duha otvorenom za poruku teksta, a otklonjenom od moebitnih smetnji kao to su smetenost duha, pomanjkanje koncentracije (ti ne drmli) i povrnost (ti nebor ako razumi). itanje kao in i proces neto je posebno, pa dobiva i drugaiju kvalitetu u dijalogu primatelja (onoga koji ita i onoga komu se ita) i teksta (neka bude doputeno, onoga to se ita u smislu poiljatelja).23 Ova tvrdnja moe imati pokrie za tekstove iz biblijskoga i hagiografskoga kruga, ak bez obzira na njihovu literarnost.24 Djela su imala otvorenu formu (jesu li onda uope djela u klasinom smislu?), bila su mahom anonimna i kolektivna stoga to su bila otvorena za razne kombinacije, oduzimanje, dodavanje, prilagodbe i sl. Sve to stvara interdiskurs u kojemu se prepoznaju tipini topoi, zapleti i likovi, ustaljeni retoriko-guralni elementi i jedinstvena poruka.25 U nainu na koji se varijabilni gradbeni blokovi upotrebljavaju i slau nalazi se mogue estetiko uznaenje.

22 23

24

25

NAZOR; FUI 1981. Ova personikacija teksta izvire iz odnosa potovanja prema zapisanomu, a koje se po pohranjivanju u memoriju smije, potujui pravila, ponovno oiviti u novim kombinacijama. Naime, tekst koji valja itati ljuveno i razumno sam po sebi oito je shvaan kao kvaliciran neim iznimnim moda i literarnou. Ona nije morala stajati na prvom mjestu, ali je bila prisutna neizravno, odnosno izvirala je iz iznimnosti sadraja, a oblik je kontemplabilnost sadraja, ishodei iz njegove uzvienosti usp. o tome ASSUNTO 1975. No, s druge je strane to umjetniko oblikovanje imalo vanost za memoriju, kako pokazuje CARRUTHERS 1998. Postoji li tu makar i skrivena dihotomija, suprotnost, napetost? Relevantno je makar i usput spomenuti kako se i u paratekstualnim odsjecima itavih kodeksa nailazi na slinosti iskaza/zapisa koji se mogu ak gotovo smatrati intertekstualnou, a ne samo toposom: Grgur Borislavi pie da je on ovjek komu e smrt mati otastvo grob a bog(a)tstvo grisi, dok se u Kolunievu zborniku o pisaru ita komu esu grisi bogatstvo grob ot astvo zemla mati.

227

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

RETORINOST I LITERARNOST

Sve izreeno vano je za opu sliku o npr. Dundulovoj viziji u kontekstu europske srednjovjekovne knjievnosti, umjetnosti i misli. Svakako valja uvijek imati na umu da je literarnost bila drugaije poimana; ako nita drugo, retorinost je bila stalno i bitno prisutna.26 Kako sumarno pie CARRUTHERS (1992: 11): The institutions of literature, including education in the arts of language, the conventions of debate, and meditation, as well as oratory and poetry, are rhetorically conceived and fostered. Kljune su rijei koje se tiu itave srednjovjekovne knjievnosti, pa tako i hrvatske: institucije kao specina institucionalizacija nabone literature (autoritativnost); obrazovanost (koja moe biti skromnija od one humanista, ali se glagoljae ne moe svoditi na skup neobrazovanih, u latinskomu jeziku neukih duhovnika); konvencije (karakteristine za pojedinu literarnu vrstu) i debate, prenja, suprotnosti (to ih mi kao suvremeni izuavatelji doivljavamo kao napetosti tipine za srednji vijek, kako je pokazao J. Huizinga); meditacija (tj. promiljanje i sagledavanje tekstova kroz vie razina znaenja ako i ne kroz idealne etiri razine, ali uz doslovno barem dolazi i moralno znaenje); govornitvo i poetika spojeni zakonitostima to se ostvaruju u raznim djelima; konano, retoriki znaaj te produkcije. Upravo stoga K.-D. Seemann pie o Lesen und Schreiben im alten Russland ba tim redoslijedom,27 jer su itanje i pisanje bili u odnosu jednake kompetencije. Prvo je itanje (s lista papira ili sluanje), a zatim slijedi pisanje. Ako se i pretpostavi iva, neposredna komunikacija u kojoj je netko kazivao tekst, unutartekstovni signali upuuju na to kako je zapravo tekst bio taj koji govori pripovjeda/kaziva naglas je ponavljao ono to mu je zapisani tekst sa stranica kazivao, govorio.28 Naime, italo se naglas ono to je napisano, a na temelju proitanoga (i upamenoga, usvojenoga) moglo se sastavljati novo, npr. nova verzija nekoga djela. Kako je za skupinu srednjovjekovnih vizija naglasila Carol Zaleski, literarnost se iz nje ne moe jednostavno izljutiti, premda moe biti rijei o neijem stvarnom doivljaju (a to se stalno naglaava toposom svjedoenja). Naime, prie o takvim doivljajima najee su viestruko preraivane do konanoga oblika koji je zapisan i
26 27 28

CARRUTHERS 1992: 198. SEEMANN 1984.a: 257-275. Usp. VARTY 2005: 160.

228

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

kao takav doao do nas. The vision is a collaborative effort, produced by the interaction of the visionary with neighbors, counsellors, the narrator, and other interested parties.29 Svi se stupnjevi toga procesa ne mogu pratiti u detalje, ali se ipak u ponekim sluajevima mogu razabrati razni slojevi, od (moguega) prvotnoga doivljaja, preko komunikacije s okolinom, koja u pripovijedanju zapravo ve postaje interpretacija, pa prihvaanje i konano zapisivanje dakako, to nije nita konano, jer se tu otvara mogunost za prerade, prijevode, te za (de)kompoziciju.
K NOVIM STAZAMA ISTRAIVANJA

Autori (pisci, prevoditelji ili kopisti) lanovi su zajednice i njihova je uloga vana sudjeluju u ritualiziranu procesu ponovne izvedbe zadanih/ propisanih konvencija koje se oivljavaju svaki put u novoj varijanti (npr. u svetakim legendama ili vizijama). Ovdje se ponovo dotiemo i izvedbe. Dakako da u Seemannovoj porabi toga izraza moe nadasve biti rije o pisanju (o inu pisanja, stavljanja reenica na papir ili pergamenu) kao izvedbi, kao konkretizaciji toposa, shema, formula ili uzora meutim, konkretizacija se odnosi i na itanje (kao usvajanje novih sadraja i dijalog s ve upamenim/poznatim sadrajima), a ne samo na pisanje. Meu tim dvama polovima (ako itanje shvatimo kao individualan in) mogao je postojati most, poveznica koju u nedostatku boljega termina zovemo izvedbom. Osim anrovskih odrednica kao to su autor, predmet/tema, namjera autora, situacija, medij/stil, primatelj i djelovanje na primatelja, Seemann naglaava i znaajke povezane s konkretnom uporabom teksta i/ili anra (Gebrauchsbezogenheit), a to su funkcionalni pluralizam, anonimnost, tradicionalizam, kolektivitet i retorika forma.30 Moda su se u 15. st. doista odkrinula vrata humanistikim pogledima, ali valja ipak biti svjestan da je srednjovjekovni humanizam neto posebno i da taj termin moe biti
29 30

Usp. ZALESKI 1986: 86. SEEMANN 1984.b: 282 i 285. Nadalje istie: die Literatur ist nicht gleichgltig gegenber dem sprachlichen Ausdruck. Die sprachliche Stilisierung, die Auswahl der sprachlichen Mittel ist aber, wie in der Redekunst, gebunden an die Situation, an die Intention, das Thema, an die Adressaten Das gilt auch dann, wenn man nicht direkt zu berzeugen versucht Dieser Literatur rhetorischer Form kommt aber weder Fiktion oder Fiktionalitt oder das Phantastische zu. (str. 283).

229

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

krivo shvaen. Ne smije se uostalom zamagliti ni razlika izmeu intelektualne elite i njihovih pogleda (Duns Scotus ili Dante, Hugo od sv. Viktora ili Chaucer) i ope literarne sfere u koju spada vei dio naih glagoljakih pisaca i supisaca. No, i u glagoljskoj se pismenosti istiu pisci i prevoditelji kao Vid Omiljanin, Bartol Krbavac, pop Martinac, imun Greblo, Broz Koluni, imun Klimantovi i Stjepan Beli.31 Konstantin-iril je u Vita Constantini predstavljen kao ovjek koji ne cijeni mnogo znanje koje nije sadrano u knjigama, ve se prenosi usmeno.32 O vanosti koju pridaje knjizi svjedoi ne samo to to je ustanovio glagoljsku azbuku, tj. novo pismo za Slavene (jer se ne moe pisati na vodi, kako pie u Konstantinovu itiju), ve se vrednovanje pisanja i zapisanoga moe nai ve i u njegovim disputacijama prije moravske misije. Takav se odnos strahopotovanja ne odnosi iskljuivo na svete tekstove, na biblijske odlomke u liturgijskim knjigama te na kodekse liturgijske i osobne pobonosti, ve se odnosi na knjige na zapisanost i napisanost openito. Hrvatski glagoljai kao batinici irilometodske tradicije mogli su dijeliti taj stav. Kao i drugdje u Europi, autoritet je glagoljaa redovito bio utemeljen na tekstovima, na zapisanome. Zato glagoljai primjerice piu te se ino udo ot preslavne Marie, dakle pozivaju se na autoritet zapisanoga, a ponekada e napisati npr. te se v itorih skolastikah ili e se pozvati na Sveto pismo gdje toga sadraja uope nema. Ponekad se pak citira to koji teoloki autoritet kae, a dakako rije je o zapisu: pravi s(ve)ti Avgustin , vele lip nauk ko govori s(ve)ti Brnard. Raznim pozivanjima na autoritet starijih zapisanih tekstova, srednjovjekovni pripovjeda ovjerava svoj iskaz, provjerava ili naglaava njegov autoritet ili istinitost i time prekorauje okvir kcionalnoga pripovjednog teksta. Puno razumijevanje znatnoga dijela hrvatskoglagoljske knjievnosti ometa injenica da je ta produkcija anonimna. Kad bi se znalo kada je tono neki tekst napisan/sastavljen (za razliku npr. od toga kada je zapisan, ili u kojem se rukopisu uva), mnogo bi toga bilo jasnije. Nerijetko odgovori na
31

32

MIHALJEVI; REINHART 2005: 34-35. Osim toga: The illiterate gazing during Mass on a cheap indulgences woodcut of the Image of Pity was not necessarily worlds away from the gentleman reading learned Latin prayers to the wounds of Jesus, and both of them would have responded in much the same way when summoned to put aside book or blockprint to gaze at the Host. DUFFY 1992: 123. Usp. BUTLER 1995.

230

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

vana pitanja ostaju nepoznati, npr. tko je tekst napisao (zapisao), za koga, gdje i kada, kako su se tekstovi prenosili (prezentirali), jesu li i otkuda prepisivani, jesu li izravni prijevodi. Za neke su tekstove temeljem jezine i paleografske analize odgovori ponueni, a ponekada je jedini terminus ante quem zapis iz kojeg vremena potjee rukopis, ako takav podatak uope postoji. No, to nije znaajka samo nae srednjovjekovne pismenosti.33 Pisanje, zapisivanje ini tekst ponovljivim u razliitim situacijama; pojedini su se tekstovi znatnije preraivali (primjerice, dua i kraa verzija Pavlove vizije) i u takvu novom obliku prenosili kroz stoljea. Pisanje dakle ini tekst trajnim i reproduktivnim, a istodobno umanjuje koliinu formula, znakova, opih mjesta i toposa koji su se morali pamtiti. Tekst dostupan pogledu ostavlja naslovljeniku znatno vie prostora i vremena za doivljaj nego izravni podraaj itanja naglas ili usmenoga kazivanja. Bez pretenzija za denitivnim zakljukom, ovo promiljanje pokazuje kako se nedvojbeno napisanost ili zapisanost potovala. Ono to ipak ostaje samo u domeni domiljanja jest mogue samopromiljanje umjetnikih dosega tekstova koje su prola stoljea namrla mlaim srednjovjekovnim piscima i supiscima. O takvu procjenjivanju u naim spomenicima jedva da ima koja naznaka jer Vele lip nauk ko govori s(ve)ti Brnard nije nedvojbena potvrda tomu da nad Bernardovim autoritetom i moralnom kvalitetom teksta prevagu odnosi to to pisar dri nauk vele lipim. Konano, u srednjem je vijeku dakako postojala diskrepancija, jaz izmeu uenih ljudi koji su imali pristupa knjievnim, teolokim, pravnim, medicinskim i drugim tekstovima i drugih ljudi; ti drugi su takoer umjeli itati, ali su im knjige bile nedostupne. U svijetu srednjovjekovne knjievnosti implicitni primatelj (da ne kaemo itatelj) dobiva nadgledniki poloaj34 jer se pie, stvara, oblikuje uvijek imajui publiku pred oima. To je jo jedan sloj znaenja u formulaciji te se.

33 34

Usp. primjerice CROSS 2000: 565. Usp. BITI 2000: 176.

231

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

LITERATURA
ASSUNTO, R. 1975. Teorija o lepom u srednjem veku (prev. G. Ernjakovi). Beograd: Knjievna misao. BADURINA-STIPEVI, V. 1992. Hrvatskoglagoljska legenda o svetom Pavlu Pustinjaku. Zagreb: Hrvatsko loloko drutvo. BITI, V. 2000. Strano tijelo pri/povijesti. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. BUSBY, K. 2005. Mise en texte as indicator of oral perfromance in Old French verse narrative. E. B. Vitz, N. Freeman Regalado, M. Lawrence (ur.). Performing Medieval Narrative. Cambridge: Boydell & Brewer, 61-71. BUTLER, F. 1995. The Representation of Oral Culture in the Vita Constantini. Slavic and East European Journal 39: 367-384. CARRUTHERS, M. 1992. The Book of Memory. Cambridge: Cambridge University Press. CARRUTHERS, M. 1998. The Craft of Thought. Cambridge: Cambridge University Press. CROSS, J. E. 2000. Vernacular Sermons in English. B. M. Kienzle (ur.). The Sermon (=Typologie des sources du Moyen ge occidental, fasc. 81-83). Turnhout: Brepols, 561-596. CRYSTAL, D. 2005. The Stories of English. London: Penguin. DAVENPORT, T. 2004. Medieval Narrative: An Introduction. Oxford: Oxford University Press. DUDAI, Y.; M. CARRUTHERS. 2005. The Janus face of Mnemosyne. Nature 434: 567. DUFFY, E. 1992. The Stripping of the Altars. New Haven-London: Yale University Press. DRRIGL, M.-A. 2002. O hrvatskoglagoljskim egzemplima. Umjetnost rijei 46: 121-137. DRRIGL, M.-A. 2007. ti razumno i lipo. Ogledi o hrvatskoglagoljskoj srednjovjekovnoj knjievnosti. Zagreb: Hrvatska sveuilina naklada. GRAVES, P. 1989. Space in the English Medieval Church. Economy and Society 18: 297-322. HERCIGONJA, E. 1975. Povijest hrvatske knjievnosti 2: Srednjovjekovna knjievnost. Zagreb: Liber-Mladost. IVI, S. 1948. Tundalovo vienje u Lulievu zborniku. Starine JAZU 41: 119157. MARTI, R. 2006. Mehrfachbersetzungen als Sonderfall der Textberlieferung. L. Taseva, R. Marti, M. Joveva, T. Pentkovskaja (ur.). Mnogokratnite prevodi v junoslavjanskoto srednovekovie. Soja: GorexPress, 23-34. MIHALJEVI, M.; J. REINHART. 2005. The Croatian Redaction: Language and Literature. Incontri linguistici 28: 31-82. NAZOR, A.; B. FUI (ur.). 1981. Korizmenjak (pretisak). Senj: Senjsko muzejsko drutvo. 232

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

NOVAK, S. P. 1996. Povijest hrvatske knjievnosti 1: Od poetka do Krbavske bitke 1493. Zagreb: Antibarbarus. PETROVI, I. 2005. Les Vitae Patrum dans la littrature croate du Moyen ge. E. Renard i sur. (ur.). Scribere sanctorum gesta. Recueil dtudes dhagiographie mdivale offert Guy Philippart. Turnhout: Brepols, 283-307. SEEMANN, K.-D. 1984.a. Lesen und Schreiben im alten Russland. W.-H. Schmidt (ur.). Gattungsprobleme der lteren slavischen Literaturen. BerlinWiesbaden: Otto Harrassowitz, 257-275. SEEMANN, K.-D. 1984.b. Thesen zum mittelalterlichen Literaturtypus und zur Gattungssystematik in der altrussischen Literatur. W.-H. Schmidt (ur.). Gattungsprobleme der lteren slavischen Literaturen. Berlin-Wiesbaden: Otto Harrassowitz, 277-290. SOUTHERN, R.W. 1970. Medieval Humanism and Other Studies. New York: Harper and Row. STOCK, B. 1983. The Implications of Literacy. Princeton: Princeton University Press. STROHAL, R. 1917. Prilike iz stare hrvatske glagolske kige. Zagreb: JAZU. TASEVA, L. i sur. (ur.). 2004. Prevodite prez XIV stoletie na Balkanite. Soja: GorexPress. TAYLOR, L. 2000. French Sermons, 1215-1535. B. M. Kienzle (ur.). The Sermon (=Typologie des sources du Moyen ge occidental, fasc. 81-83). Turnhout: Brepols, 711-758. VARTY, K. 2005. Reading, reciting and performing the Renart. E. B. Vitz, N. Freeman Regalado, M. Lawrence (ur.). Performing Medieval Narrative. Cambridge: Boydell & Brewer, 155-166. ZALESKI, C. G. 1986. Otherworld Journeys: Accounts of Near-Death Experience in Medieval and Modern Times. Oxford: Oxford University Press. AGAR, M. 2005. Grafolingvistika i stari tekstovi. I. Pranjkovi (ur.). Od fonetike do etike. Zagreb: Disput, 223-258. AGAR, M. 2007. Grafolingvistika srednjovjekovnih tekstova. Zagreb: Matica hrvatska.

Summary
ON READING, WRITING AND COMPILATIONS IN THE CROATIAN GLAGOLITIC MIDDLE AGES

The paper deals with some aspects of the relation between writenness and orality in the Croatian Glagolitic texts and miscellany codices. Special attention is given to the authority of written texts, to ethics and rhetoric of reading, as well as to decomposition and compilation of already existing
233

M.-A. DRRIGL, O itanju, pisanju i kompiliranju u ...

SLOVO 60 (2010)

texts. The formulation te se not rarely found in Glagolitic miscellanies is chosen as an illustration of the relationship of Glagolitic scribes to tradition. The creative process went through phases of reading/hearing, memorizing, writing and compiling, which resulted in a poliphony in the memories of the recipients. The medieval metaphor about books as spiritual nourishment can be applied to the method or process of reading and writing new compositions, thus creating a specic interdiscourse and openness of form in presented Croatian Glagolitic works. Written texts were also sources for new creation, where the aesthetic and practical functions were inextricable. Literary/aesthetic qualities of the chosen texts (e. g. visions and hagiography) are pointed out, because they co-exist with practical functions of these particular works. K e y w o r d s : Croatian Glagolitic literature, writing, reading, decomposition, compilation, authority, memory, composition Prikazani rezultati proizili su iz znanstvenoga projekta Hrvatska i europska knjievnost srednjega vijeka, provoenoga uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i porta Republike Hrvatske. Izvorni znanstveni lanak Autor: Marija-Ana Drrigl Staroslavenski institut Demetrova 11 HR-10000 Zagreb Primljen: 10. IX. 2009. Prihvaen: 18. III. 2010.

234