UVOD
Anatomija je znanost koja proučava oblik i građu živih bića od cjeline do strukturalnih detalja.Anatomija je morfološki dio biologije, sveobuhvatne nauke o biljnom i životinjskom svijetu.Osnovni i prvobitni metod istraživanja objašnjen je u samom nazivu. To je metod rasijecanja ilirazudbe. Najstariji podatak o njegovom korištenju datira od Grka koji su ga nazvali anatomijom(Theophrast) prema riječi anatemneim, Sto znači rasijecati.Anatomija se kao znanost veoma razgranala, pa smo dobili mnoštvo naziva koji pojedine graneanatomije precizno određuju, kao na primjer: sistematska, topografska, makroskopska,mikroskopska, itd. anatomija. Plastična (grčki: plastes - kipar, plastike - kiparstvo) anatomijačovjeka i životinja i usporedna ili komparativna anatomija sadrže znanja koja su neophodna ulikovnom obrazovanju.Plastična anatomija pruža osnovna znanja o građi, formama i proporcijama ljudskog tijela i tijelaživotinja u mirovanju i pokretu. Pošto sa svog stanovišta objašnjava dio likovne problematike,ona se proučava kao predmet na umjetničkirn školama i akademijama u početnim godinamastudija.Učenje same teorije anatomije ne pruža, praktično, nikakve koristi. „Ako želiš iz anatomije neštoshvatiti, naučiti i objasniti, moraš to nacrtati“ (Leonardo)Plastična anatomija čovjeka uzima naučnu osnovu iz sistematske anatomije čovjeka i to samoone njene dijelove, odnosno sisteme koji sudjeluju u građi tijela i određuju njegovu površinu. Tosu skeletni sustav sa zglobovima i mišićni sustav sa kožom i potkožnim tkivima. Ostali sustavi(krvotok, disanje, probava, nervni sustav i osjetila) ne nalaze se u okviru proučavanja plastičneanatomije, ali njihovo poznavanje je značajnao i upotpunjuje našu predstavu o kompleksnom
čovjekovom organizmu, pogotovo stoga jer bismo trebali biti svjesni činjenice da čovjeknedovoljno poznaje samog sebe.
KOSTUR I ZGLOBOVI
Čovjek živi u okolini koja je sva, osim zraka i vode, građena od čvrste materije. Da bi se u takvojokolini mogao kretati uspravno, izvoditi bezbrojne pokrete i nositi teret, potrebno je da i njegovotijelo bude opremljeno adekvatnom elastičnom čvrstoćom. Ta čvrsta unutrašnja konstrukcijatijela sagrađena je od kostiju. Sve kosti zajedno, kojih ima oko 200 (233 sa svim sitnim kostima)nazivamo
kostur
. Osovinski kostur svih kralježnjaka, pa i čovjeka, pokazuje zajedničku osnovnushemu građe i sastavljen je od kostura glave, trupa i kostura ekstremiteta. Ako uspoređujemograđu trupa čovjeka sa trupom ostalih kičmenjaka, razlike nisu velike. Bitne razlike odnose se naekstremitete, ovisno o njihovom oblikovanju u neprekidnoj borbi za opstanak.Kostur daje tijelu čvrstinu koja mu je potrebna u vršenju životnih funkcija i rada. Ta čvrstakonstrukcija u osnovi određuje oblik tijela, visinu cjeline i proporcije pojedinih dijelova. Koštanamasa je sastavIjena iz mineralnih soli i organske materije - oseina - koji joj daje određenuelastičnost. Elastičost kostiju opada analogno starenju. Po obliku razlikujemo tri osnovna tipakostiju: duge, pljosnate i kratke.
Duge kosti
, koje uglavnom grade ekstremitete, imaju dugačko, čvrsto tijelo i dva kraja. Ušupljinama cjevasteg dijela nalazi se koštana srž. Interesantna unutrašnja građa kostijuprilagođena je zakonima statike i dinamike uz maksimalnu uštedu prostora i težine. Duge kostinisu elastične samo zbog prisustva oseina, već i zbog oblika. Nijedna kost nije potpuno prava.Građena je, obično, u vidu opruge, spirale, koja sa svih strana pokazuje krivine slične slovu „S“.Krajevi dugih kostiju ne pokazuju međusobno nikakve sličnosti, već iznenađujuće razlike, kojepredstavljaju svojevrsne crtačke enigme.
Pljosnate kosti
grade zidove raznih duplji ljudskog tijela i na taj način štite unutrašnje organe(lubanja, zdjelica, rebra). Dužina i širina su im znatno veće od debljine.
Kratke kosti
šire se u sve tri dimenzije i obično su kockatsog oblika (kosti ručja, nožja).Važna karakteristika kostura je u tome što pojedini dijelovi kosti mogu mijenjati svoj položaj.Promijenom položaja jedne kosti prema drugoj, nastaje pokret. Mjesta gdje se kosti spajaju,nazivamo
zglob
. Pokretljivost zgloba ovisi načinu na koji se kosti međusobno zglobljavaju, odoblika površina kojima se dodiruju. U pogledu zglobljavanja priroda se pobrinula za najvećumoguću raznovrsnost. Postoje
nepokretni, polupokretni i pokretni zglobovi
.
Tipičan predstavnik nepokretnog zgloba je tzv.
šav
. Dvije susjedne pljosnate kosti se svojimzupčastim rubma uvlače jedna u drugu, okoštavaju i isključuju svaki pokret (
šavovi na lubanji
).Nepokretan ili veoma malo pokretan zglob je onaj u kome se dvije kosti dodiruju ravnimpovršinama i čvrsto su vezane hrskavicom koja se nalazi izmedu njih (
preponska simfiza
).Pokretne zglobove dijelimo ili prema broju osovina, oko kojih se pokret izvodi, u jedno-, dvo- ilitro-osovinske zglobove ili prema obliku zglobnih površina.
Kuglasti ili loptasti zglob
je tro-osovinski zglob kaji omogućuje pokret u svim pravcima. Poluloptasta zglobna površina jednogkraja kosti - zglobna glavica - uvlači se u odgovarajuće udubljenje na susjednoj kosti - zglobnučašicu. Zglob ramena i kuka su loptasti zglobovi i najpokretljiviji su.
Jajasti i sedlasti zglobovi
su dvoosovinski. Oblici njihovih zglobnih površina su određeni samimnazivom. Jahač se u sedlu može naginjati naprijed i nazad, na jednu ili drugu stranu, a ne možese okretati oko uzdužne osovine (primjer - zglob između trapezaste kosti i prve kosti doručja -palac na nozi).Pokreti oko jedne osovine izvode se u
cilindričnim zglobovima
. Jedna zglobna površina ima oblikvaljka, a drugi kraj nosi odgovarajući usjek. Na valjku obično postoji jedno dodatno ispupčenje iliudubljenje. Time se osigurava preciznost pokreta oko date osovine i isključuje se iskliznuće kostiu stranu. Ako je osovina zgloba postavljena okomito na dužinu kosti onda takav zglob nazivamo
zglob šarke
(primjer: zglob lakta, prstiju). Kada osovina leži paralelno uz kost govorimo u
točkastom zglobu
(gornji zglob žbice i lakatnice).Zglobne površine su pokrivene glatkom hrskavicom, a čitav zglob potpuno je uvijen opnastomvrećicom -
zglobnom čahurom
. Pored zglobne čahure postoje i zglobne veze -
ligamenti
- kojiučvrsćuju zglob i u zajednici sa zglobnom čahurom sprječavaju prekomjerno pokretanje -isčašenje. Unutrašnji zid zglobne čahure - sinovialna opna - luči sluzavu tečnost koja podmazujezglob. Unutar zglobne čahure nema zraka uslijed čega u njoj vlada negativni pritisak, kojispriječava razdvajanje zglobnih površina.
Zbog nepoznavanja zglobova događaju se greškekoje u studijama figure i akta mogu jako smetati jer pokreti djeluju neprirodno.
Naveli smo nekoliko najtipičnijih vrsta pokretnih zglobova, koji omogućuju razne pokrete. U jednoosovinskim zglobovima vrši se pokret
pregibanja i opružanja
. To je pokret koji najčešćesrećemo posebno u ekstremitetima. Mnogo rjeđi je pokret
uvrtanja i izvrtanja
. Zglobovi sa dvijeosovine, pored pokreta pregibanja o opružanja, mogu još vršiti pokret
privođenja ili primicanja
ipokret
odvođenja ili odmicanja
. Jedna vrsta pokreta slična privođenju i odvođenju predstavljapokret
suprotsavljanja
i pokret suprotan njemu. Kombinacijom prethodnih pokreta dobijamopokret
kruženja
. Kod troosovinskog zgloba, pored mogućnosti prethodnih pokreta, vrši se ipokret oko uzdužne osovine i taj pokret nazivamo
obrtanje
.
Search History:
Result 00 of 00
00 results for result for
p.
Recommended
More From This User
Notes
Load more
