You are on page 1of 6

Kamijevi romani Objanjenje apsurda

Poetak Kamijevog literarnog i filozofskog stvaralatva potpuno je u znaku kategorije apsurda. I dok su tzv.klasinom senzibilitetu bila blia metafizika pitanja, moderni senzibilitet prevashodno je okrenut etikim problemima. Kami predstavlja zanimljiv sluaj modernog oseanja sveta. Oseanje apsurda ukazuje se kao jedna od komponenti tog senzibiliteta. Ali apsurd Kami ne vezuje a priori ni za oveka, ni za svet, koji ovek spoznaje, ne izjednaava ga ni sa jednim, ni sa drugim. Apsurd se raa u njihovom meusobnom kontaktu. Prva vana karakteristika Kamijeve misli je lucidnost-tenja da se svet sagleda onakvim kakvim jeste, bez religioznih predrasuda. I kako se svet ukazuje jednom lucidnom oku? Svet nije racionalan, a apsurd je oseaj koji se raa u naem susretu s njim. To naravno ne govori u prilog ovekove racionalnosti. Sa Kamijeve take gledita svet nije konfrontiran ovekovoj racionalnosti, ve ovekovoj nostalgiji, zahtevu, alu za racionalnim. To znai da je apsurd kontrast izmeu ovekove elje za racionalnim i sveta koji toj elji ne odgovara. Na kraju treba objasniti ta Kami podrazumeva pod terminom racionalnost...U Mitu o Sizifu Kami govori o ovekovom zahtevu, koji je oznaen i kao elja i kao nostalgija. ta je taj zahtev jasnije postaje u Kamijevom eseju o Kafki. Zahtev, odn.nostalgija sadri u sebi principe kako logike, tako i etike prirode, mada je etika dominantnija kategorija u njegovom stvralatvu. One osobine koje Kafka uskrauje svom Bogu upravo su crte za kojima ezne ovek-moralna veliina, dobrota i koherencija. Sve pomenute, nazovimo nedostatke, Kami obuhvata terminom'jedinstvo. Zato? ovekov zahtev za bliskou, a uiniti svet bliskim znai razumeti ga, upravo je zahtev za objedinjavanjem. Razumeti, isto je to i objediniti. ovekova tenja, zahtev ili nostalgija za racionalnim u stvari je tenja za jedinstvom , logikim i etikim jedinstvom sveta. Ponavljamo, u Kamijevom delu ova ovekova elja ima preteno etiku boju. Osnovna disproporcija na kojoj se zasniva kategorija apsurda je etika disproporcija. Apsurd ima dakle dva pola'subjektivni-tenja oveka i objektivni- slika sveta. Ali nuna su jo neka uoptavanja. Najpotpunija definicija subjektivnog pola, dakle ovekove tenje upravo je nostalgija za apsolutnim. Put je dakle-racionalno, jedinstveno, apsolutno. I definicija apsurda postaje konkretrnija. Apsurd je nesklad ovekove nostalgije za apsolutnim i sveta koji tom zahtevu ne odgovara. Apsurd je u saznavanju te disproporcije, samim tim apsurd je vrsta svesti. Stanje apsurda je stanje svesti, u gnoseolokom, ne psiholokom smislu. Dok je lucidnost osobina, svest je stanje u kome saznajemo nesklad. Lucidnost je preduslov dolaska u to stanje. A svest o neskladu je svest o uzaludnosti, uzaluno teimo da ostvarimo predmet sopstvene nostalgije. Otuda potie jo jedna karakteristika apsurdatraginost. Apsurdno stanje je tragino stanje. I prirodno-posledne

pitanje je kako iveti ako je svet tragian i uzaludan. Nostalgija hoe da bude ostvarena, lucidnost pokazuje da to nije mogue. Kami odbacuje filkozofsko samoubostvo, pronaavi revolt, kao jedino reenje. Samobistvo nije suoavanje, ve odbacivanje istine. U svakom sluaju odbacivanje jednog od dva pola apsurda. To znai da ono prihvata mirenje sa svetom, jer tei da izbegne apsurd. Mit o Sizifu, naprotiv nalae da ovek treba da umre bez pomirenja. Revolt znai nepomirljivost pred pokuajima da se jedan od ova dva pola zamagli i ukine. Dakle, revolt nije samo jedna od nunih konsekvenci apsurda, ve i instrument za njegovo odravanje.

Stranac
Kamijevo literarno i filozofsko delo je u svojim poecima bilo snano obeleeno kategorijom apsurda, samim tim i udaljeno od preokupacije moralnim vrhuncima. Lik Mersoa je ilustrativan u pomenutom smislu. On, ne samo da ne tei nekoj izuzetnoj moralnosti, ve ozbiljno naruava etike propise. Nain na koji prima vest o smrti svoje majke, ravnodunost prema ubistvu koje je poinio, pokazuju ga kao nekoga kome su moralne norme strane. Ipak u sukobu sa svetenikom, Merso nam stavlja do znanja, da etike propise kri-ne zato to mu je naroito stalo da bude nemoralan, ve zbog roga to smatra da je podjednako svejedno initi dobro ili initi zlo. Sa take gledita smrti, koja eka sve ljude to je potpuno irelevantno-podjednako vrede i jedni i drugi. Istu vrednost imaju i ena starca Salamana i starev pas. Filozofija apsurda samo potvruje rezonovanje Kamijevog junaka. Osnovna teza ove filozofije glasi-nita nema smisla, samim tim ne postoje merila za prosuivanje dobra i zla. Ta linija se nastavlja i u delu Pobunjeni ovek, gde se definitivno ocrtavaju svi moralni vidovi ovog problema. Nedvosmisleno je izraeno da je svejedno da li emo initi zloine ili ne. Merso nam se ukazuje kao sutinsko ovaploenje ove filozofije, non plus ultra apsurdizma. Meutim u ovom peridu Kamijevog stvaranja postoje i likovi ije ponaanje na prvi pogled odudara od Mersoovog. Kaligula, glavni junak istoimene drame, inspirie se smru da bi doao do apsurda. Ali dok Merso reguje na to otkrie-uvianje apsurda, tako to postaje apsolutno indiferentan prema moralnim normama, Kaligula sistematski gazi moralne norme. Ima vie razloga kojima Kligula objanjava svoj stav. Pre svega, jasno je da Kaligulino ponaanje potie iz jednog velikog bola. U pitanju je smrt Druzile, koja mu je bila i sestra i ena u isti mah, a njenom smru otkriva da je svet nepodnoljiv. Precizno, da sam taj svet ne odgovara visoko postavljenim moralnim zakonima. Bol, izazvan sveu o disproporciji glavi je uzronik imperatorovih zloina. Iza filozofskih pozicija na kojima stoji Kaligula nalazi se patnja zbog nmemogunosti da se realizuje jedan visoko postavljeni moralni ideal. Osnovno pitanje je-da li lik Kaligule predstavlja izuzetak u okviru duhovnih strujanja koja su nala svoj teorijski prikaz u Sizifovom mitu?

Meutim postoji ipak jedno dublje srodstvo koje povezuje inovnika i imperatora. To je ono nedoreeno kod Mersoa. U kratkom, unom razgovoru sa svetenikom, shvatamo da ima u Mersoovim postupcima neeg to nije nimalo u skladu sa objanjenjima koja on daje.- Ako je s take gledita filozofija apsurda svejedno hoe li initi dobro ili zlo , onda nije jasno zato Merso ini samo zlo? Tu treba ukljuiti jo jedan momenat iz Sizifovog mita. Medju posledicama filozofije apsurda Kami u prvi plan stavlja kvantitet, a ne kvalitet dogaaja, odnosno doivljavanja. Njega interesuje pre svega gomilanje to veeg broja dogadjaja. Stoga obrazac apsudrnog ponaanja predstavlja lik Don uana, a ne lik sveca. Ovaj prvi sabira svoja osvajaka iskustva rukovodei se prvenstveno njihovim brojem. Drugi pak sabira doivljaje spram njihovog kvaliteta. Umesto kvantitativne, u Mersoovom ponaanju ipak zapaamo sklonost ka aktivnosti koaja je kvalitativno odreena. Utom smislu on je antipod Don uanu iz Sizifovog mita. To naravno ne znai da je junak apsurda svetac, ali ako paljivije razmotrimo njegovu polemiku sa svetenikom uoiemo i neke svetake preokupacije. Na prvom mestu izrazito visok emocionalni ton ove polemike svedoi da se Merso prema prema apsurdnom neskladu izmeu oveka i sveta ne odnosi sa hladnom treznenou analitiarafilozofa, ve kao neko koga to uzbiuuje i boli. Njegova reakcija na injenicu da su ljudi smrtni pre svega je emocionalna reakcija. U izlivu gneva na svetenika koji je doao da ga ispovedi Merso demantuje svoju filozofsku indiferentnost. Tu shvatamo da tradicionalno tumaenje ponaanja Kamijevog junaka zahteva ozbiljnu reviziju. Ispostavlja se da Merso ini zlo, jer suvie intenzivno osea nemo dobra. Njegov imoralizam je protest protiv neostvarivosti moralnih vrednosti. U izvesnom smislu Merso je ipak, svetac. Indiferentnost takodje ostaje njeogova dominantna karakteristika, ali kao to vrlo esto deluje kao neko kome je tota svejedno, isto tako deluje i kao neko kome je do izvesnih stvari jako stalo. Ima vie primera za to. Potreba da zaplae u toku sudjenja, kada shvati koliko ga ljudi mrze, zatim je zaeleo da grli oveka koji je svedoio u njegovu korist. Ako je iz teorijskih razloga ravnoduan prema Mariji, on bi to morao da bude i prema dobroinstvu ljudi, kao i reima svetenika. Zbog smene stanja izuzetne ravnodunosti, stanjima neuobiajene osetljivosti, Mersoovu ravnodunost moramo tumaiti psiholokim, ne filozofskim razlozima. Ravnodunost je samo oscilacija u sklopu njegovog ponaanja. Zakljuak je da filozofija apsurda, im se pretvori u krv i meso umetniki uoblienih likova, ipak predstavlja tenju etikim vrhuncima.

Kuga

U prvim radovima Kamija ova tenja nije oigledna, kao u kasnijim. Ve u Kugi, likovi koji najblie izraavaju pievu misao karakteriu se izuzetno visokim moralnim stremljenjima. Svetiteljski ideal, ranije indirektan i neki teoretiari kau prikazan u izopaenom

vidu(Merso), sada se ispoljava neposredno i direktno, kao norma ljudskog ponaanja. Tarua interesuje kako se postaje svetac. Doktor Rije odgovara da e celog ivota uiti kako se postaje ovek. Etiko delanje je jasno, u prvom planu. Sasvim drugaije u odnosu na prethodna dela. ovek apsurda je hteo potpunu realizaciju etikog ideala, i u znak protesta protiv nemogunosti da se to ostvari, postao je poroan. Sve ili nia, bila je njegova deviza, koju opet u Kugi proklamuje otac Panlu, koji to ini iz, dodue, religioznih pozicija, ali je moralna iskljuivost ista.Ta iskljuivost se u ovom romanu diskredituje, otac Panlu nije glavni lik romana i njegovi pogledi su izloeni kritici. Zakljuak je da kada su etiki zahtevi filozofa apsurda postali manje iskljuivi, otvorila se mogunost njegovog direketnijeg angaovanja na strani morala. Drama Pravednici, po mnogim miljenjima predstavlja sledeu evolutivnu fazu etikih problema kod Kamija. Njeni junaci se bore za odbranu izvesnog morala pribegavajui sredstvima koja nisu apsolutno prihvatljiva sa moralnog stanovita. U izvesnim granicama dozvoljen je i akt ubistva. Ljudima pomau pomalo grubljim sreddstvima revolucionarne akcije. Nasuprot tome etika junaka Kuge, izabrana je bez ubedljivih obrazloenja. Doktor Rije se ustruava da na mladia Rambera, razdvojenog od voljene ene utie neoborivim argumentima u prilog ostanka u gradu(srea pojedinca ili apstrakcija kuge). Ni sam nije siguran u ime ega treba prihvatiti neki odreeni moral(upravo u poslednjoj glavi romana saznajemo da je on hroniar dogaaja). On sam zna da svako angaovanje na moralnom planu dovodi do relativnih rezultata, to ga boli, jer tei rezultatu koji je apsolutan. U tome takoe moe biti i motivacija sasatavljanja ovog izvetaja, jer Rije eli da ostavi spomen o nepopravivom nasilju koje je uinjeno ljudima. On stoji na terasi, na koju je nekada dolazio sa Taruom kako bi zaboravio, bar na trenutak na kugu i shvata da su mnoge rtve ve zaboravljene...ljudi su uvek isti-to je zakljuak koji odzvanja.U Pravednicima se o moralnim idealima govori sa velikom izvesnou.Kako iskljuivost moralnih zahteva opada, tako sigurmost u ostvarivanju moralnih ideala raste. Zakljuci u Kugi upravo u toj sceni idu vie na stranu onoga to se u oveku kapitalizuje i ostaje nakon velikih katastrofa. To je nain na koji Rije razmilja i to je potpuno u skladu sa njegovom opaskom-itavog ivota nastojau da nauim kako se postaje ovek. Na stranu te misli, ono to ostaje na kraju romana kao ideja hroniara jeste da ovek moe puno nauiti i u vremenu zla i da u oveku ima vie stvari koje zasluuju divljenje od onih koje zasluuju prezir. Svestan da ne moe da napie hroniku konane pobede, Rije barem hoe da ostavi trag o ljudima koji se bore protiv terora, elementarnog zla. To nas vraa na njegov razgovor sa novinarom Ramberom, koji vodi anketu o onome to se dogaa. Rije ga pita da li sme da napie istinu u celosti, istinu bez ograde...Na kraju e je napisati sam.

Pad

Ovaj roman je ia u kojoj se stiu, produbljuju i dalje razvijaju voluntaristiki vidovi Kamijeve etike. Sam poetak prie o anu

Batistu Klamansu podsea na prejanje etike preokupacije. Junak smatra da vrlinom prevazilazi sve svoje blinje, ime se ponovo uvodi tema moralne superiornosti. S tom razlikom to ona dobija jedan lini, ispovedni ton-borba za dostizanje moralnih vrhunaca je borba za lini presti. Da bi svoju moralnu superiornost, a time i linost izloio analizi, poreban je udarac koji bi biveg advokata probudio iz dogmatskog sna. injenica da nije pritekao u pomo devojci koja se ubija skaui s mosta, suoava ga sa nalijem mita o njegovoj moralnosti...Taj pad ga goni na retrospektivnu analizu celokuonog njegovog ponaanja. Zakljuci do kojih dolazi porazni su. ak ni zanimanje advokata nije izabrao da bi branio vrlinu. Glavni razlog zalaganja za nemone i slabe bio je upravo zbog toga to oni niim nisu ugroavali njegove interese. Glavna svrha njegovog etikim oreolom ovenanog poziva, jeste u vladavini nad drugim ljudima. Vrlina biveg advokata je instrument volje za mo. Saznanje je za njega utoliko bolnije ukoliko jasno uvia visinu i nedostinost etikog ideala, ideala etike superiornosti. U poetku on nastoji da povrati izgubljenu ravnoteu. Najpre se trudi da sebe izjednai sa drugim ljudima, dokazujui da su na polju greha sva ljudka bia podjednako slaba. Potom isdpovedajui sopstvene slabosti, on podstie i druge ljude na ispovedanje. Na taj nain dobija dvostruku moralnu prednost-prednost u iskrenosti, i pravo da sudi svojim blinjima. Apstrakrna etika teza u Pobunjenom oveku da ljudi ne mogu ipsolutno izbei da ine zlo, pokazuje se kao sredstvo line afirmacije, i diskreditovanje svakog apsolutnog moralnog zahteva kao teorijski oblik enje za etikom nadmonou. I Klamans hoe sve ili nita, on nije zadovoljan umerenim etikim zahtevima, on nije u stanju da se pomiri sa sopstvenom moralnom slabou, a naknada koju dobija izmamljujui priznanja o moralnoj nemoi raznim ljudima po krmama Amsterdama oigledno nije dovoljna. To simboliki pokazuje i ambijent holandske varoi koja po reima samog Klamansa podsea na pakao. Stanje duha junaka Pada jeste stanje pakla u kome se naao nakon pada iz rajskih iluzija o sopstvenoj vrlini. Amsterdam je samo simbol tog stanja, alegorijski dokaz da on ivi nezadovoljan sobom, u enji za izgfubljenim rajem. Progonjen uspomenama na utopljenicu, poelee da ona ponovo pokua da izvri isto kako bi joj pomogao, odnosno spasao i nju i sebe. Nije nimalo sluakno to je grad koji je izabrao navodi, voda je simbol njegovog seanja, tanije nezaborava. Amsterdam je u sveukupnosti tih znaenja rezultat Klamansove potrebe za trajnim spomenom na neto to je bolno. Nezadovoljan svojom tehnikom za sticanje moralne suprematije (na to ukazuje i jezik njegove ispovesti, ona je sarkastina, gorka, ponekad puna pakosti), on odbija privid vrline, umesto vrline same to bi u prvi mah njegov moralni pad uinilo jo dubljim. Ali intenzitet seanja na devojku pokazuje da junak nije tako moralan kao to hoe da se prikae. ta vie to je krajnji dokaz velike moralne osetljivosti. injenica da moe svest o svojim slabostima zadrati za sebe, a spolja i dalje igrati ulogu ampiona vrline ukazuje na etiki ideal koji je postavljen

suvie visoko. Smisao ispovedne tehnike, u finalu, nije u sticanju moralne superiornosti, ve u razgoliivanju sopstvenih slabosti. Njegov metod sraunat je na cinino i po njega samog bolno potenciranje sopstvenog moralnog pada. Kao i Merso i Kaligula tako i Klmans ustaje protiv onoga to najvie ceni, ali dok je njihova pobuna data u uvijenoj apstraktnoj formi, ve kao jasno izraen ispovedni vid svojevsnog, neadekvatnog protesta protiv sopstvene moralne nemoi. Tako Pad oivljava problematiku apsurda, ali u konkretnijem i bogatijem vidu.

You might also like