PJESNIKA I DUHOVNA OBZORJA IVANA MARTINCA (I) Drago imunda, Split

I. NEFORMALNE FORME MARTINEVA PJESNIKOG SVIJETA I IZRIAJA Ivan Martinac pripada postmodernoj generaciji koja se javlja 60tih godina nakon revolucionarnog vala anti-anrova i stvara svoj poetski svijet slobodnog izriaja, u kojemu je pravilo ljepoga zamijenjeno naelom osobnoga - mimo svih pravila. Roen je u Splitu 28. oujka 1938, inenjer po struci, arhitekt, genetski je okrenut umjetnosti, filmu1 i poeziji2, instiktivno zaljubljen u sliku i rije. Na svoj ih nain promatra i doivljava, otkrivajui nove mogunosti suvremenih inovacija, tehnike i jezika. Intuitivno pronalazi i stvara svoj izraz, viziju i - izazov. Posvetio im je najljepe trenutke ivota i ostvario mnoge uspjehe i priznanja, s udesnim povjerenjem u svoj stvarateljski gen i umjetniki kriterij. Osobnost i uvjetovanost suvremene poezije Premda je primarno svoj, Martinac je, kao i njegova generacija, najprije izraz svoga vremena. S jedne strane je pobornik novoga, stvaratelj i nemirnik, eksperimentist, s druge tipian primjer naeg razdoblja kojemu je upravo to: traenje i promjena - glavna odrednica. Jer, priznali mi to ili ne, sva je umjetnost XX. stoljea - mislim n a onu tipino ovodobnu - bijeg od normativnosti i norme, od prihvaenih naela i ustaljenosti. Ruenje forme i modifikacija izriaja, pojmovna apstrakcija i eksperiment, forsiranje jezika i umjetniko traenje "modernog jastva" - kako i n a koji nain, nije vano - neosporne su sastavnice dananje umjetnosti3, pa i Martineve. Zanimljivo je pratiti koliko se taj graditelj suivio s modernom poezijom. Aura i Pohvale, iako ne samo one, rjeito govore o njegovu literarnom interesu i poznavanju modernih stilova i pjesnika, dapae o njihovim rezonancijama u njegovu postupku i izriaju, sve do posudbe i poetskih montiranja. Stvari su mu dovoljno poznate, a osjeaji
Najznaajniji k r a t k o m e t r a n i filmovi: Avantira, moja gospoda (1960), Tragovi ovjeka (1961), Monolog o Splitu (1962), Rondo (1962), Lice (1962), Armagedon ili kraj (1964), Mrtvi dan (1965), ivot je lijep (1966), Fokus (1967), Fm mad (1967), Atelier Dioklecijan (1967), Sve ili nita (1968), Ubrzanje (1968), Uska vrata (1974), Most (1977), Izlazak (1978), Izgnanstvo (1979-81), Sve i nita (1982), Lutke (1987), Grad u sivom (1992) i dugometrani Kua na pijesku (198485). Z b i r k e p j e s a m a Elipse (1962), Alveole (1968), Patmos (1970), Aura (1975), Pohvale (1981), Pisma Teofilu (1985), Ulazak u Jeruzalem (1992). U s p . Drago i m u n d a , Pjesniki i religiozni portret Tona Marovia Petrasova, Crkva u Svijetu, XXVIII, 1993, br. 4, str. 405-425.

388

istanani, i kad montira i kad stvara. Bilo da ga tue zanosi, bilo da sam eksperimentira i gradi, najradije trai svoj put u lirskoj simbolici, u proimanju pomiljenosti i zbilje. S poezijom je zapoeo 1959, s objavljivanjem poetkom ezde setih. Prva zbirka mu je, Elipse, izila 1962. godine, dok mu se prvi kratkometrani film, Preludij pojavio neto ranije, 1960. Od tada neumorno snima i pie, pjeva i objavljuje. Prepun je snova i iznenaenja, zatvorenosti i zamrenosti, ali i tihih ivotnih pria i domiljenih vizija, detalja i simbolike, biblijskih asocijacija i nadahnute transpozicije. Dok se u filmu konkretistiki zaustavlja na karakteristinom fokusu s namjerom da ga pretvori u znak i refleksiju, u poeziji mijea rakurse, tragajui za autentinom rijei. Ponekad se stoga u p u t a u naznake i apstrakciju, ponekada jednostavno prelazi u prozni zapis i faktografsku strukturu, mijea stilove i manire, montira i stvara, pronalazi nove putove irei tako okvire poetskog izriaja i tehniku moderne umjetnosti. Mada se u svom radu i traenju neprestano kree i razvija, mije nja rakurse i usavruje ekspresije, stvarateljski je dovoljno prepozna tljiv: u oporbi je s "onim to se priinja" i u samouvjerljivom posjedo vanju onoga "to mu se ini" da pripada poetskoj naravi i stilskom izrazu. Vrgoraki je u tome, biokovski - odakle vue podrijetlo - vrst i uporan. Zaustavimo li se askom na njegovim pjesnikim izdanjima i poemo od samih naslova, susrest emo se s naznakama simbolina znaenja i osjetiti tajnovitost njihovih suglasja. Jer, Elipse, Alveole i Aura mukom mue o svojim sadrajima, dok Patmos, Pisma Teofilu i Ulazak u Jeruzalem veim dijelom mimoilaze u naslovima najav ljenu tematiku. Pohvale su posebno iznenaenje: inventivna poetska "konstrukcija" izmiljenog "homagea" pjesnika pri kraju ivota onim to su se tek rodili, a "novi projekt" pod najavljenim naslovom ienje hrama sudei po onome to je objavljeno, "saima" knji evnu simboliku i ivotnu refleksiju; sokratovski se hvata "u kotac" s nesporazumima modernog svijeta, etike i (iz)uma, nudei itatelju zbilju i opomenu u poetskoj viziji i lakonskom knjievnom ruhu. Teko je od posmodernista oekivati podudarnost s realistikim vizijama i oekivanjima. U njih, normalno, govore kontrasti, nad-oblici i meta-jezici. I kad su prepuni konkretnih tema i transparentnih naslova, idu svojim putem, silei itatelja da ih na njihov nain prati, bez obzira to nije uvijek u stanju na istom valu "doivljavati" svijet. elimo li ih stoga bar donekle razumjeti, moramo ih, koliko nam je mogue, promatrati kroz njihov izriaj i "otkrivati" kroz ponuene naznake, naj ee apstraktno i simbolino. Ne treba se zato uditi to ni Martinca nije lako do kraja shvatiti, to mu pojedine zbirke, uz vei broj prozirnih naslova, uvaju svoju tajnovitost ne samo figurativnim, stilskim podeavanjima izraza, ve

389

izmeu ostaloga i numerikim odreenjima pojedinih pjesama4, stoje - dok mu film gledamo ili pjesmu itamo - vie svoj nego na, odnosno to namjerno bira dvije krajnosti: s jedne strane, najee, jedno stavan govorni diskurs i faktografski podatak, s druge metaforinu podlogu i modernu enigmatinost. Stvari se jo vie uslonjavaju kad spoznamo da se nenametljivo slui slojevitom kompozicijom, pri emu se upadno nameu dva plana, komunikativni, ujno-vidni, i onaj drugi, simbolino refleksivni. Dok vrlo vjeto nudi i namjerno otkriva prvi, stavljajui ga u funkciju drugoga, taj drugi umjetniki, preputa poetskoj viziji i vlastitom domiljanju. Ukratko, moderan je i tajnovit. Da bismo ga razumjeli, moramo s njim suraivati, te tako pomou danih simbola, nekom vrstom fenomenalistike redukcije, ponirati u ponuenu sliku i rije, tonije, u njihovu poetsku simboliku. Dobro ga je prozreo Rene Char kad je, odgovarajui na berlinsku pjesmu Georga Heyma, koju mu je pod imaginarnim homageom njemakog pjesnika spjevao i poslao Martinac - istakao s jedne strane pjesnikovu "potpunu jasnou", s druge tajnovitu poetsku "no": "Vaa me misao", pisao je francuski pjesnik, "ispunja osjetilnim iskrama to prelaze od potpune jasnoe do (neprozirne) noi, a na kraju ostaje samo elja za poezijom koja je takoer rnisao ili lice misli." Doista, ono to je pjesniku jasno, itatelju suvremene pjesme ne mora biti, pa ni strunom tumaitelju. No to nita ne smeta. Pjesma je to bolja, to omoguuje vie itanja i razliitih slojeva doivljavanja. Nije dakle stvar u nesporazumu, kad se interpretacije i shvaanja ne slau. Stvar je u pjesnikom uspjehu ili neuspjehu. Pjesnici se s pravom zatvaraju u svoj svijet i metaforiku, da bi u itatelju probudili pjesnika i prisilili ga na suradnju. U tome se zapravo i krije poezija; tajnovitost joj je, nepredvidljivost i simbolika, vana prednost, iako znade biti i mana kad jednostavno prijee u maniru, kakvu odavno namee nae vrijeme. U svijetlu spomenutih i niza drugih postmodernih zbivanja i odnosa u knjievnosti, pjesnike osobnosti i uvjetovanosti - onoga to je u prijanjim razdobljima T. S. Eliot nazivao suradnjom "tradicije i osobnog talenta" - treba gledati i na Martinca, na njegove postupke i stilove, razliite inovacije i uspjehe, ali i podlonosti vremenu i umjetnikom traenju, kontrarnosti i izazovu, jezinom eksperimentu i posmodernoj konstrukciji, simbolici i montai.

Na autor nerijetko, moda i nesvijesno, nad pojedine stihove i itave cikluse stavlja brojne oznake koje, kao i u suvremenom ivotu, samo skrivaju stvarne identitete. Tako nailazimo na itave odjeljke: Pjesme, Poveerja, Podneblja, List, Pisma s brojnim "nadimkom" umjesto tematskim naslovom. Premda ni naslov, kad ga ima, nije sigurno odreenje, jer u duhu moderne poetike jedno oznauje a o drugome govori, namjerna uopenost ili beznaslovni broj spontano skrivaju motiviku i poveavaju pjesnikovu zatvorenost.

390

Kombinirana

tehnika

Martineva

poetskog

izriaja

Poetsko j e tkivo vrlo sloeno. I teko do kraja razumljivo. Nutranji m u j e "poieion", m a k a r je n a domaku slutnje, najee n e d o h v a t a n . Vie p r i p a d a sanjariji i m a t i , poetskoj intuiciji, nego racionalnim odreenjima i vrstoj interpertaciji. Poput due koja kao "forma corporis" oblikuje tijelo, tako i on stvara pjesmu. Nema li ga, nedostaje li, stihovi gube osnovnu funkciju. Iako se o tome malo govori i pie, stvari s u s a m e po sebi dovoljno j a s n e . itatelj ih izravno osjeti, dok ih teoretiari i tumaitelji naziru u knjievnom "stilemu" koji n a m j e , iako i s a m nedoreen, neto blii i shvatljiviji. Nalazimo ga u stilu kao temeljnom odreenju. S tim emo se upravo i mi ovdje - mimoilazei izravne analize i pojedinana vrednovanja - uvodno suoiti; osvrnut emo se u k r a t k o n a pjesnikov poetski in, kroz oblik i rije, stilske postupke i jezinu s t r u k t u r u . Nije teko zapaziti d a se Martineva poetika, posebno u zrelijim refleksivnim pjesmama, odlikuje vjetim jezinim tkanjem i modernim stilskim varijacijama. Ton m u j e tih, jezik govoran i u "prvom planu" gotovo novinski informativan, boje smirene, m a d a s e k a t k a d ire u e p s k a kazivanja, izriaj ritmiziran, slojevitost dovoljno n a z n a e n a , a laganim d r a m s k i m poentiranjem, osjeajnost i simbolika osobne, s vjetom "distancom" a u t o r a od onoga to nudi i subjektivno osjea. I, naravno, k a d cjelovito proitamo Martinca, lako emo zapaziti d a se slui razliitim, kamufliranim postupcima poetskog izriaja, vrlo bliskim ritmiziranoj prozi. Temeljne m u se oznake pri tome svode n a dvije-tri k a r a k t e r i s t i n e odrednice, koje bismo zajedniki oznaili funkcionalistikim modelom "ogoljene poezije", s opreznim izbjega vanjem klasinih sredstava. No koliko god s u funkcionalistiki obojeni, Martinevi se p o s t u p c i m e u s o b n o mijeaju i u razliitim uzorcima dobrano dopunjuju. Da bismo ih bolje uoili, predstavit emo pet-est "modela", u kojima j e jezina s t r u k t u r a , u govornom i simbolinom obliku, osnovni klju poetske cjeline. (1) U poetku ga najee odreuje nemirno d i s k u r s i v a n stil i b u n t o v n o izlomljen stih. Rije je, rekao bih, o sloenom p o s t u p k u emotivnog svoenja poetskog ina n a simbolino povezivanje i s k u s tvenih asocijacija s narativnom apstrakcijom, a apstrakcije s konkret n o m ivotnom s t v a r n o u pomou intimistikih osjeaja i osobnog doivljaja zbiljnosti i imaginacije, pri emu se t e m a t s k a cjelina "ras p a d a " n a svoje p o e t s k e dijelove, redovito j u k s t a p o n i r a n e sintagme. Iako se taj oblik n a svoj n a i n k o n s t a n t n o javlja - vie - m a n j e segm e n t a r n o - najcjelovitiji j e k a o osnovno tkivo zastupljen u prvim pjes m a m a . U Elipsama je izrazito uoljiv. Evo primjera tog prividnog narativnog s t i h a izlomljene misli i slike, s oitim "udarom" n a jezinu s t r u k t u r u i njezin logian slijed: stigli smo j u e r a j u t r o s j e popalo inje smeuralo obrise

391

slika i san smrzlo... oj oj tihe popjevke... da ta sjeta mirisna i dlan lelujav i tih... nisam iziao pred veer zvijezdanu klanu noktima natenane krljastu od sebinosti... hladno je prijatelju... slane suze opet u dlan oj oj u tihu popjevku ranu nasmijeenu klize i gori ito uto u meni i ljubiasto stijenje htijenje mije od koraka do koraka... a dua iroka... a zrenje grozdove rasprio usne mi raspupalo... prsle su plaljive rize proteem se neobjanjiv... romore brzaci u ilju... za sebe samog neuhvatljiv rastoen u bilju... vlastitom oku neshvatljiv ja mezimac i bog onih spornih sati do zore da... sve je bilo prepuno dremuckalo u masti udrokano kroz deset puta po deset pijanih pokoljenja mudrost sjedokosa (iako malo crvljiva) na drugoj obali je vritala i vidio sam Dunav se pjeni boju mijenja nama u ast... vitki i nagi preli smo mokri do koljena odjeveni u runo srebrno oko bedara i prsiju snano iz zemlje smo izili... jo na nju miriem (...) {Elipse, amidra, etvrta pjesma) (2) Drugi stil Martineva izriaja naglo se mijenja; mnogo je mirniji i loginiji. Naizgled jednostavan, u biti je izrazito figurativan i poetian. Naoi tei prema bliskom kazivanju i u prvom je "susretu" razumljiv. No, upravo kao takav, vrlo vjeto u sebi krije knjievnu boju i pjesnikove zamke glede iskazanih "podataka" u vidu uobiajene komunikativnosti. Autor ga svjesno pojednostavnjuje, pridajui mu neprimjetno bogati poetski naboj i simbolina znaenja. Nazvao bih ga stoga "simbolinim": Dok vruica traje sve su slike ispremijeane i nije ih mogue podrediti bilo kakvoj zakonitosti Sklupan dodirujem elo noni ormari svjetiljku Divlji konjski galop odmie kukurozovinom

392

Eugeniju Montaleu) Birajui primjer za ovaj nain izraavanja, mislio sam se hou li staviti ovu pjesmu ili neku iz zbirke Ulazak u Jeruzalem, iz ciklusa Ivan Zebedejev i Josip Kriani. Zanimljivo je kako Martinac jednostavno i lako, gotovo pripovjedno, a opet pjesniki doivljeno tka svoj stih. Ipak, odluio sam se za Mallarmea. Iz povijesno-knjievnih razloga. Naime, na pjesnik ovu pjesmu stavlja u usta francuskom simbolistu, predstavniku "iste poezije", koji toboe pred svoju smrt pie pjesmu velikom buduem pjesniku, tada malome Eugenu Mon taleu. No kad znamo koliko se Mallarme zalagao za impresio-nistikohermetiki postupak, onda nas Martineva jednostavnost u ovom primjeru upuuje n a pretpostavku poetskog izazova, izravnog kon trasta ili pak skrivenog kretanja prema tajnovitim dubinama poruke. Ponueni transfer mijenja odnose. Jer, koliko god nam je prvi sloj u svom osnovnom znaenju prepoznatljiv, toliko je drugi, poetski, tajnovit; u njemu se oito krije pjesniki pomak prema osobnom doivljaju ili konotativno-simbolinom poniranju u znaenju primar nih naznaka. (3) Navedenom je izriaju vrlo slian jedan drugi, sve ei u Martinevu stvaralatvu; oznaili bismo ga "biblijskim". Zovemo ga tako iz dva razloga: prije svega zato to u sebi nosi neke oznake bib lijskog stila - smiren je, irok i refleksivan, pun paralelizma i ponav ljanja - ali isto tako i zbog toga, to se njime redovito izlau univer zalna shvaanja i misli, odnosno apokrifna kazivanja s jedinstvenom toplinom iskonske sumnje i vjere: Rahela umire Rahela, moja domaica, moja sestra, moj prijatelj

prostirui niti utih poljskih pauka Posluitelji iste tragove sinone gozbe prei kavu i njen se miris iri s mirisom rogaa i suhih jabuka Negdje zvoni zvono U snu na jednoj od postaja sustie me glasnik valjda isti onaj to bijae u Kani Emanusu Betsaaidi pri proklinjanju smokve uz jeruzalemski zid (...) [Pohvale, Valvinska pjesma Stephanea Mallarmea

393

Topi se poput svijee, uvlai u sebe, u unutarnju pravilnost za koju nema lijeka Rahela umire, a j a leim napola zgren, napola ispruen i sa stanovitom nelagodom razmiljam o tome kako bih negdje drugdje, kao da postoji drugdje, uas prebrodio krivnju, mimoiao tjeskobu, zaputenost kako je to runo, kako potie rascijep, ponore rascijepa, raskol Rahela umire, a ja se utim odgovornim za sve one tajnovite sile s kojima sam vazda urovao, evo ih, ve se naziru njihove otre kao od kremena eljusti: trojstvo, istina, red, iskra zaea, bljesak, evo ga, sputa se odozgor, iz jutarnjeg i veernjeg rumenila, onaj neumoljivi bljesak i njegov susjed - bol Rahela umire, a mene vie nego ikad razdiru negdanje nevolje, opsjedaju tvrave, kosturnice, gradovi, prije i poslije Patmosa: Milet, Kafarnaum, Emaus, Jopa, Laodiceja, oh ta Laodiceja (...) Valjda me shvaa, Teofile Meni je 98, skoro 99, i premda to nije bolest nije ni zdravlje Ne spavam, troim noi raspravljajui sam sa sobom svaku injenicu, svaku preobrazbu, a im zarudi zora, im prva suneva zraka padne na krevet, uspravljam se sumnjajui u sve: i da ljudsko moe prijei u nad-ljudsko, daje smrt kazna, d a j e Nebo rastavljeno od Zemlje, da je nagrada Zemlje i da smo u stanju, ovakvi kakvi smo, nositi teret iskuenja (...) {Pisma Teofilu, Pisma iz Efeza, VII) U tom biblijskom, govorno-dijalokom stilu Martinac tei za pojednostavnjenjem; jezino je suspregnut i odmjeren, gotovo narati van, i istodobno pun simbolike, poetske bliskosti i refleksije. Do te se mjere kamuflira da prozni biblijski tekst doivljeno pretvara u poetsku formu i stihovni oblik. Tako naprimjer Mt 7,27, n a latinskom i hrvatskomu: Zapljuti kia, navale bujice, duhnu vjetrovi i srue se n a tu kuu, i ona se srui. I bijae to ruevina velika. {Ulazak u Jeruzalem, Iz biljenice Josipa Kriania, bez nadnevka) (4) etvrti model Martineva stila nazvali bismo "lakonskognomskim", vrlo je blizak pripovjedakom i biblijskom, s tipinim nijansama refleksivne primisli i klasine odmjerenosti. Dodue, rijetko se javlja u istom obliku, ee je utkan u ira kazivnja, ali ga susreemo i u zasebnom tkivu. Sve vie ga slutim u novom projektu

394

pjesnikovih n a d a h n u a u nedovrenoj zbirci ienje objavljenoj tek djelomino u tisku. 5 Umjesto n a b r a j a n j a odreenja n e k a i ovdje poslui pjesnikov izriaj: U srcu Tokyja, u vrtu budistikog h r a m a Zojoji, nalazi se jedinstveno groblje n a svijetu groblje neroene djece. Majke, zapravo ene koje s u pobacile svu tu djecu stavljaju n a odreeno mjesto mali, kameni lik nazvan, p r e m a religijskom rjeniku, JIZO. JIZO j e zavjetno boanstvo, sveta osoba koja moe, ako hoe, odvesti ovjeka k Buddhi. Sredinom r u j n a 1988. n a groblju j e bilo preko 20 milijuna JIZO-a. [Groblje kamene djece)

hrama, njegovih

Izuzevi prvoga, svi s u navedeni iskazi slini j e d a n drugome kao jaje jajetu. A i p a k s u , k a d ih bolje promotrimo i polako u e m o u njihovu knjievnu funkciju, dovoljno osobni i u nijansama razliiti. (5) Zbog toga emo, raunajui n a nijanse, spomenuti jo j e d a n u dva oblika. Iako se u t a p a u predhodnima i oni raspoznaju u njemu, i m a n e k e osobitosti i primjene koje ga zasebno tipiziraju. Izrazito j e "familijaran", komunikativan; pripada zapisnikom stilu i govornom kazivanju, prii i s k a s k i . P u n j e sjeanja i prigodnih u s p o m e n a . Pjesnik ga rabi s povjerljivim tonom, u izlaganju p o d a t a k a , opisa i susreta, u neobinu "transferu" proznog i poetskog tkiva. Taj k u n i (familjarni) izriaj, koji poetsko kazivanje p r e t v a r a u p j e s m u , a p j e s m u u priu, daje o d r e e n u p o s e b n o s t Marinevoj poetici. S j e d n e s t r a n e joj omoguuje fleksibilan p r i s t u p jeziku, njegovu klasinom i m o d e r n o m koritenju, a druge je, svodei j e n a jednostavno pripovijedanje i poetski izazov, "vraa" u svoje vrijeme i p o s t m o d e m u anti-formu. U stvari, pjesniku daje priliku d a proiri "tehniku" i potvrdi svoj pjesniki diskurs, u emu, bez sumnje, i m a uspjeha: Ponekad se i meni ini da j e tako (premda n e bi smjelo biti) d a ista zdjela j u h e ozdravljuje
Nedjeljna dalmacija, 25. kolovoza 1993, str. 28-29. - Simbolinost je Martinevih naslova uvijek u neposrednom doticaju s autorom, tako da se i ienje hrama primarno odnosi na vlastito ienje, due i tijela, a tek zatim, konotativno, na "ienje" suvremnog svijeta, kulture i civilizacije, od kojekavih taloga, natruha i zabluda.

395

i pravedne i nepravedne i da iz Ribnjaka siloamskog svatko izlazi oien. (Ulazak u Jeruzalem, Ribnjak Siloe) No ipak - treba li napomenuti? - dok je prvi europski modernist, Charles Baudelaire, pisao pjesme u prozi, mnogi njegovi sljedbenici u naemu stoljeu uporno piu prozu u pjesmi. I Martinac je, jasno, pod utjecajem suvremenih eksperimentiranja, u svom traenju novih forma, tome sklon. Ono to bi stara retorika svrstala u govor klasine informacije, on jednostavno pretvara u pjesmu. Iako je u njega takav govor ili, bolje, poetska proza, redovito emotivno obogaena i stilski obojena, nosi u sebi i jasan biljeg modernog pojednostavljenja: Bila si na mojemu roendanu u oujku 67. i bila si lijepa. Bila si na pokopu mojega oca 26. svibnja pridravajui vrpcu na kojoj je pisalo: dragom i nezaboravnom tati sin Ivan Zar je ovo ljubav, pitao sam se, zar samo ovo? (...) [Ulazak u Jeruzalem, Marija) Naravno kad govorna rije dobije poetsko-emotivni naboj i osobni milje u dui itatelja, autorski intonirana uspomena prealazi u dubok lirski doivljaj: Sino sam te sanjao, Aurelija. eljala si moju kosu, dodirivala obraz, pa iako vjetar otpuhuje pepeo, pa iako novi susreti potiskuju stare, uzaludno je od mene oekivati da te zaboravim (...) {Ulazak u Jeruzalem,

Aurelija)

(6) Konano, ima tako pojednostavljenih primjera spomenutog stila, iako redovito segmentarno, koje bih svrstao u posebnu skupinu, a njihova obiljeja nazvao "dokumentarnim". Stvar je to osobnog ukusa, ali i poetske mjere, s kojom je Martinac traio razliite forme i pokuaje. Ovaj je (pokuaj) u svojoj jednostavnosti, posebno izazovan. Iako se odavno uvrijeio u naoj i svjetskoj modemistici, u Martinca je izrazito subjektivan. O emu se radi? O svjesnom pretvaranju proznog teksta, to smo ve spomenuli, u stihovnu formulu. Primjerice, Oena, koji moli za oca i za majku, jednostavno, dva puta, prenosi u stih i doivljava kao pjesmu. 6 No nije stvar samo u Oenau i nekim
6

Usp. Ulazak u Jeruzalem, str. 134-135.

396

drugim biblijskim oblicima, koji doista imaju poetskog tona; stvar je u metodi ili, tonije, maniri mimoilaenja granine crta izmeu poezije i proze. To je, kako rekoh, prozno dokumentarni stil, kojim se Martinac, valja priznati, vrlo vjeto, kamuflirano, poetski slui. Nalazimo ga ponegdje kao umetak, ponegdje kao cjelovitu pjesmu, u vidu jednostavnog zapaanja, biljke, zapisa ili podatka, opisa stanja ili susreta, obavijesti, molitve ili sjeanja: 8. travnja 1981. glavni i odgovorni urednik "Izdavakog centra" Duko izmi Marovi, odobrava tiskanje POHVALA. U svibnju, moj prvi roak, Marko Martinac, ree daje, napokon, otkrio nae podrijetlo (...) {Ulazak u Jeruzalem, pisma Teofilu) Nekome e, sigurno, kao i samom autoru, takav postupak biti zanimljiv; to vie to ima i stilskih obiljeja, a za one kojima budi sjaanja i emotivnih. Pokuaj oito treba zabiljeiti, iako je istini za volju, poslije nadrealistikih izvrtanja stiha i postmodernih jezinih razlomaka rijei rijetko to u tom smislu originalno. No, bez obzira na obzir, ovakav postupak, sam po sebi, nema stvarne poetske vrijednosti. Dapae, u pojedinim je sluajevima, kad se bigrafski podaci, usputne obavijesti ili nadnevci pretvaraju u umjetniko gradivo i poetsku strukturu, izrazito disonantan i krajnje izazovan. Pustimo da govore primjeri: Pjesma o Paradanovu, "njim samim", zapoinje: "roditelji su mi Armenci. /ivjeli smo u Tbilisiju. /Kao djeak hodao sam ulicama / i gledao obrtnike (...)".7 Ista se struktura n a slian nain ponavlja o Brodskom8 te poneto n a drugi nain o Matou: "Antun Gustav Mato, elist i knievnik, / roenje u zapadnom Srijemu, u Tovarniku, / 13. 6. 1873., a umro je u Zagrebu 17. 3. 1914. / u vinogradskoj bolnici / od raka na duniku, / ili jednjaku (...).9 U stvari, mnogi su "zapisi"10 ili "priopenja": o "roendanu", putovanju, upoznavanju, bolesti, izmiljenom Josipu Krianiu i razliitim poznanicima (-ama)11 pisani su u tom stilu, potpuno ili djelomino. Dapae, i Poliptih za Tona Petrasova Marovia, uglednog pjesnika i Martineva prijatelja, bitno je obojen tim "familjarnim" tonom: "U veljai 90. kad mi je umrla majka / nisam zano to bih / (sa sobom) /otiao sam Petrasovu / i zamolio da mi dopusti / nainiti izbor iz njegovih pjesama (...)"12 Sastavi, dodue, ne ostaju samo n a navedenim podacima, stihovi teku dalje, ali ih
Nav. dj., str. 92. Nav. dj., str. 128. Nav. dj., str. 126. Usp. naprimjer Mirakul, Aura, str. 28. Ima ih u svim zbirkama, najvie u Ulasku u Jeruzalem. Usp. Ulazak, str. 124. 397

'
0 1 2

bitno obiljeava ton "kunog" kazivanja, bez vidljivih poetskih stilema, koje sigurno osjea autor, ali ne i itatelj. Makar je ovdje vie rije o "stilu" nego o njegovom poetskom vrednovanju - jer, opa je injenica da se moderna poezija rado slui svojevoljnim postupcima, uobliujui ih u formalne stihove - neka mi bude doputena digresija, koja se openito odnosi na tu pojavu. Iako sam pristaa teoretskog stajalita da oblik ne odreuje knjievnu vrijednost, nisam sklon prevelikom ujednaavanju stilova i proizvoljnom mijeanju njihovih uloga. Prednost je govornog jezika velika, ali ako ostaje na svom semantikom podatku, ne treba ga mijenjati i poetski "formularizirati". Kad se to radi, potvruje se poznata izreka da se "krajnosti dodiruju". U poetskim se varijacijama stari formalizam i moderni subjektivizam "per oppositionem" izjednauju. Makar odreeni podatak, osobna pria ili "kuni" razgovor mogu ui u pjesmu, ne treba ih forsirati da budu pjesma. 13 Jer, ako "prelaze granicu", vraaju suprotnim uinkom. Dapae, ini se da je i to, na svoj nain, odgovorno za mnoge povrnosti dananje poezije, koja i nehotei doputa samo-srozavanje - na razinu kune fraze i alogine prie. Doista, kao to su nekada ukrueni oblici slogovni stih, vrsta kitica i neophodnost rime - pogodovali kvazipoeziji, tako danas, slino, proizvoljno svoenje pjesnikog postupka n a prozni ritam i familjarnu obavijest pogoduju hiperprodukciji i jalovosti mnogih pokuaja. to rei konano o Martincu pjesniku? Izlaganjem spomenutih stilova, koje smo dovoljno ilustrirali njegovim stihovima i cijelim pjesmama, vjerujem da smo osjetili specifinu poetiku. Iako specifinost ne znai odmah i vrijednost, u svakom sluaju zasluuje panju. Ne bismo je dalje tumaili, jer je vjerodostojno tumae navodi, predstavljajui autentino Martinev stih i poetski in. Mogli bismo samo kazati da je s jedne strane nemiran talac moderne poezije, a s druge, poglavito u novijim fazama: Teofilu, Ulasku u Jeruzalem i ienju hrama, batinik klasine mjere i nabrekle govorne fraze. U tom se suodnosu i "rascjepu", oito, odvija Martinev stvarateljski in. Radnja mu je, u duhu posmoderne apstrakcije, redovito zanemarena, dijelovi vie ili manje (ne)povezani, poetska sredstva reducirana, stilska faktura namjerno ogoljena, bez dekorativnosti i forme. Naprotiv, rije mu je u sreditu panje, stil osnovno sredstvo, a njihov umjetniki "semaion" upozorenje n a poetsko "epohe", glavno odreenje i cilj. Rado se slui kamufliranom priom, monolokim refleksijama i aforikim mislima, lirskim doivljajima i kontrarnim postupcima. Pun je izazova i iznenaenja, u
Ovo rekoh, ne zbog toga to bih smatrao da Martinac dokumentarne naznake smatra pjesnikim tkivom ili pjesmom, jer to nigdje i nije tvrdio, nego zbog svojega gledanja i opeg upozorenja.

398

k o n t r a p u n k t n i m asocijacijama i m i s a o n i m odjecima. Iako ga p o n e k a d a zanosi aloginost jezine s t r u k t u r e i hermetinost poruke, b i t n o ga odreuje j e d a r i smiren stih, bez rime i vrste kompozicije, p u n simbolike i refleksije. Temeljna s u m u obiljeja fleksibilan govorni diskurs i slojevita tekstura. U povijesti n a e suvremene muze ne mogu se preutjeti njegova "neformalna forma" i "govorni ritam", usprkos, kako rekosmo, n e k i m prizemljenjima i preforsiranom ukljuivanju narativnih p o d a t a k a u k r v n e tokove poetskog tkiva. J e r , k a d n a d a h n u t o povee g n o m s k o govorni s t i h i biblijski stil, u s p j e n o s t v a r a m o d e r n u p j e s m u , univerzalna i a k t u a l n a n a d a h n u a , asocijativnih slutnja i neizgovorenih upozorenja, plastina izriaja i smirene rijei: Dragi Teofile, Lako je, a to j e i najea ovjekova m a n a kuditi sadanje okolnosti: pohlepu, poudu, razmetljivost, raskalanost, izvjetaenost, praznovjerje, opi drutveni r a s a p Tee j e u lice ravnodunosti, to ini jalovim svaki napor, priznati d a j e to neizbjeno, a koliko j a znadem odista j e neizbjeno k a d nikog nije briga za ast i ugled, k a d svi i najmanji nadglednici ubiru golemu pristojbu Ima li ieg to ova crvenica raa, a d a ve nisu uzeli: Istkane sagove, izvezene atore, biserima u k r a e n e poivaljke, vree p u n e svakovrsna zrnja, mjehove p u n e vina koje estoko kipi Oito je, mnogima nije do pravde i ne samo d a im nije do pravde nego sve one koji s u vjenani drukijim, duhovnim p r s t e n o m proglaavaju lupeima, spretnim i brzim opsjenarima, laljivcima a pitam j a tebe, Teofile: Koji bi s e lupe opirao blagostanju? Koja bi varalica poloila ivot z a Isusov zemaljski preac? O, dani! O, sati! Iz s a t a u s a t n a s ucjenjuju! Njihova r o p s k a ud iz s a t a u sat n a s ucjenjuje u ime prividne ravnotee Njihov MYSTERIUM FIDEI u svakoj prilici nastoji sauvati preimustvo n e perzajui ni od ega, n i od u s l u g a t u e m oruju, n i od zaklada m e u obrazovanim Grcima, istonjakim mudracima, m e u a m a n i m a to vraaju u strv i gnoj 399

Zar nije tako, Teofile? Neprestance nas umanjuju, preuuju, svi ti zavidnici najblii zastavi usrdni straari, pisari, preprodavai pod prisegom i svi su sloni svi rastu jedni iz drugih kao razbijene igrake u nevjernikim rukama Kako ih zaustaviti? Kako razmrsiti to, ini se, nerazmrsivo klupko nasilja i mrnje Nikako! U svojoj hirovitosti razmrsit e ga sami! {Ulazak u Jeruzalem, Neposlano pismo Ivana Zehedejeva iz Tijatire14)

Teofilu

[Nastavak slijedi u iduem broju.)

Ova je pjesma dobila nagradu "Zlatna struna" Smedrevske pjesnike jeseni 1989. 400