Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Look up keyword
Like this
3Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Orhan Pamuk -Grad Secanja

Orhan Pamuk -Grad Secanja

Ratings: (0)|Views: 48|Likes:
Published by Mali_Cvijet

More info:

Published by: Mali_Cvijet on Dec 06, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

11/17/2012

pdf

text

original

 
Orhan PamukIstanbulGrad, sjećanjaMom ocu, Giinduzu Pamuku(7925-2002)321345Ljepota krajolika u njegovoj je melankoliji.AHMET RASIMNeki drugi OrhanGodinama, još od ranoga djetinjstva, duboko u sebi vjerovao samda u nekoj od istanbulskih ulica, u kući posvema nalik našoj, živineki Orhan sasvim sličan meni, moj dvojnik, netko isti kao ja. Nesjećam se odakle i kako mi se prvi put javila ta pomisao. Zacijelo jeu meni nastala kao plod dugotrajna procesa sazdana odnesporazuma, slučajnosti, igara i strahova. Da bih vamispripovijedao što sam osjećao kad se ta maštarija počela javljati,priču moram otpočeti trenutkom kad sam je prvi put najjasnijeoćutio u sebi.Kad mi je bilo pet godina, odveli su me na neko vrijeme u drugukuću. Majka i otac našli su se u Parizu po završetku jedne od svojihsvađa i razdoblja odvojenog života, a mene i brata -obojica smoostala u Istanbulu - rastavili su jednog od drugoga. Brat je ostao naNišantašu,1 u "Apartmanu Pamuk",2 s bakom po ocu i brojnomobitelji. Mene su pak poslali na Džihangir,3
 
majčinoj sestri. Na jednom zidu te kuće, u kojoj su me uvijekdočekivali s ljubavlju i osmijehom, visjela je u bijelom okviru slikanekog dječačića. Tetak ili tetka pokazivali su mi je s vremena navrijeme i govorili smiješeći se: "Pogledaj, to si ti!"Taj krupnooki ljupki dječak sa slike doista mi je bio nalik. I on je naglavi imao kačket kakav sam nosio kad sam izlazio. Pa ipak, znaosam da to nije baš moja slika. (Bijaše to zapravo kičastareprodukcija slike nekog ljupkog dječaka, donesena iz Europe.)Oduvijek me je kopkalo: bi li on mogao biti taj Orhan iz drugekuće?Eto, tako sam i ja počeo živjeti u drugoj kući. Kao da sam i sammorao otići onamo kako bih se susreo sa svojim dvojnikom koji živiu toj kući negdje u Istanbulu, no to me otkriće nije nimalo usrećilo.Htio sam se vratiti u "Apartman Pamuk", svome pravom domu.Kad god bi mi rekli da sam na toj slici na zidu ja, u glavi bi minastala zbrka - ja, moja slika, slika nalikmeni, moj dvojnik, neka druga kuća - svi bi se ti prizori izmiješali ismjesta bih poželio vratiti se doma i zauvijek ostati ondje sa svojomvelikom obitelji.Želja mi se naposljetku ispunila: nakon kratkog vremena vratio samse u "Apartman Pamuk". No maštarija o drugom Orhanu koji živi uIstanbulu, u nekoj drugoj kući, nikada me nije napustila. Udjetinjstvu i ranoj mladosti ta je očaravajuća pomisao uvijekspremno čekala u nekom lako dosežnom zakutku uma. Dok bih uzimske večeri hodao istanbulskim ulicama, načas bih se naježio pripomisli da taj Orhan živi u nekoj od kuća u koje sam se trudiozaviriti, kuća iz kojih je dopirala narančasta svjetlost i u kojima su -u mojoj mašti - lagodno živjeli sretni i spokojni ljudi. Što sam bivaostarijim, ta se maštarija pretvarala u fantaziju, a fantazija u prizoreiz sna. U snovima, u kojima sam katkada znao i vrištati jer su sepretvarali u košmare, susretao sam se s tim drugim Orhanom,uvijek u drugoj kući; ili bismo nas dvojica, dva Orhana, zurili jedanu drugoga sa zapanjujućom i bešćutnom hladnokrvnošću. Tada bihse, u polusnu, još čvršće privijao uz jastuk, još jače vezivao za svojdom, ulicu, za mjesto u kojem živim. Ali, kad bih bio nesretan,počinjao bih maštati o tome da se preselim u drugu kuću, u drugi
 
život, onamo gdje živi taj drugi Orhan, i ubrzo bih pomalopovjerovao da sam ja on, pa bih se prepuštao njegovim snovima osreći. Te bi me maštarije toliko usrećile, da više nisam morao nipomišljati na odlazak u drugu kuću.Tako dodosmo do bitnoga: otkad sam se rodio, nisam napuštaokuće, ulice i četvrti u kojima sam živio. Pedeset godina kasnije (iakosam u međuvremenu živio i u drugim dijelovima Istanbula), znamda je to što i sada stanujem u "Apartmanu Pamuk" - ondje gdje memajka primila u naručje i prvi put mi pokazala svijet, i gdje susnimljene moje prve fotografije - povezano s mišlju i utjehom da nadrugom kraju Istanbula živi još jedan Orhan.Osjećam da upravo to čini moju priču posebnom za mene, pa stogai za Istanbul: u epohi obilježenoj velikim seobama i stvaralačkomsnagom doseljenika, ja sam neprestano bio u istome gradu i čitavihpedeset godina proživio na istome mjestu."Izađi malo na ulicu, pođi nekamo, otputuj!", tužno bi mi govorilamajka.Ima pisaca poput Conrada, Nabokova, Naipaula, koji su pisaliuspješno mijenjajući jezik, naciju, kulturu, državu, kontinent, čak icivilizaciju. Onako kako je njihov stvaralački identitet crpio snaguiz progonstva ili preseljenja, tako je i moja vezanost za dom, ulicu,krajolik i grad određivala mene. Vezanost za Istanbul je, dakle, isudbina grada, i odlika čovjeka.Flaubert, kojega su se, kada je stotinu i dvije godine prije mojegarođenja došao u Istanbul, dojmili gradska vreva i šarenilo, napisao je u jednome pismu kako vjeruje da će za stotinu godina Carigradbiti prijestolnica svijeta. Urušavanjem i nestankom OsmanskogaCarstva ostvarilo se upravo suprotno od onoga što je prorekao. Kadsam se ja rodio, Istanbul je, s obzirom na mjesto koje mu je u svijetupripadalo, proživljavao dane najveće bijede, siromaštva,osamljenosti i izopćenosti u svojoj dvomilenijskoj povijesti. Otkakoznam za sebe, osjećaj propasti Carstva, neimaština i tuga koju suizazivale razvaline po cijelom gradu bili su ono što je obilježavaloIstanbul. Borio sam se s tom tugom ili se naposljetku mirio s njomkao i svi Carigrađani, i u tome mi je protekao život.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->