Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more ➡
Download
Standard view
Full view
of .
Add note
Save to My Library
Sync to mobile
Look up keyword
Like this
2Activity
×
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Peter Sloterdijk - Cioranove vježbe

Peter Sloterdijk - Cioranove vježbe

Ratings: (0)|Views: 290|Likes:
Published by EMANUIL87

More info:

Published by: EMANUIL87 on Dec 14, 2011
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, ODT, TXT or read online from Scribd
See More
See less

05/02/2013

pdf

text

original

 
Cioranove vježbe Peter SloterdijkI zadnji lik koji bih volio prezentirati u ovim uvodnim razmatranjima, rumunjski aforističar EmileM. Cioran, rođen 1911., koji je od 1937. do 1995. živio u Parizu, može se pripisati velikomokretanju o kojem se na ovom mjestu raspravlja. On je za nas važan informator, jer se kod njegamože promatrati kako napreduje formalizacija askeze, a da se pri tome ne odustaje od vertikalnenapetosti. Na svoj način Cioran je također umjetnik u gladovanju: čovjek koji metaforički posti,time što se suzdržava od čvrste ishrane za identitet. I on se prevladava, štaviše, kao Kafkinprotagonista slijedi svoju najjaču težnju, gađenje spram punog sopstva. Kao neko ko metaforičkigladuje, on čitav život ne radi ništa drugo do razrađuje bazu najvećeg odbijanja – demonstrirajućipri tome razviće skepse suzdržavanja od suda sve do rezerve protiv iskušenja egzistiranja.Najviše ćemo se približiti fenomenu Cioran ako odaberemo dvije Nietzscheove izjave kao nitvodilju:''Ko samog sebe prezire, ipak pri tom još uvijek poštuje sebe kao prezirača''.''Pouka: koji bi pametni čovjek danas još napisao neku časnu riječ o sebi? – taj bi već moraopripadati redu svete drzovitosti''.Zadnja primjedba odnosi se na skoro neizbježnu neprijatnost svake biografije velikih ljudi koja ideu detalje. Više od toga, ona označava psihološku i moralnu nevjerojatnost iskrenogsamoprikazivanja. Istovremeno ona imenuje uvjet pod kojim bi iznimka bila moguća: u Cioranu bise zaista mogao prepoznati iguman kaluđerskog reda čiju je izglednost nagovijestio Nietzsche.Njegova sveta drzovitost proishodi iz geste koju je Nietzsche smatrao najmanje vjerojatnom ipoželjnom – prekidu s normama diskrecije i takta, da se i ne govori o patosu distance. Nietzsche sesam toj poziciji približio samo jednom, naime, kad je u psihološkim pasažama Ecce homoprakticirao ''cinizam'', neizbježan za iskreno samoprikazivanje – za tu gestu smjesta je reklamiraopredikat ''svjetsko-historijski'', kako bi osjećaj mučnosti kompenzirao veličinom podviga. Dospio je,doduše, prije do baroknog samohvalisanja nego do indiskrecije protiv sebe samoga, ukoliko taj putsamohvalisanje nije značilo dublju formu izlaganja. Uostalom, Nietzsche je ostao bojažljiv prorok,koji je otkočenja, što ih je vidio kako dolaze, opažao samo kroz procjep na vratima.Ko se, kao Cioran, datirao poslije Nietzschea, bio je osuđen da nastavi. Mladi RumunjNietzscheovo upućivanje nije slijedio samo time što se, zajedno s drugim samoizlagačima(Selbstblössern) kao što su Michael Leiris i Jean Paul Sartre, postavio na čelo reda svete drzovitosti,već je ozbiljio i program da posljednju mogućnost samopoštovanja zasnuje na preziranju samogasebe. Mogao je to učiniti jer je usprkos neobičnom podvigu iza leđa imao duh vremena. Epohalniokret prema eksplikaciji latentnog obuzeo ga je i primorao da zapiše stvari kakvih bi se nekolikogodina ranije svaki autor još bio preplašio. U tom okretanju ''časna riječ o sebi'', što ju je Nietzschepostulirao i praktički isključio, dospjela je do besprimjerne ofenzivne snage. Iz puke časnostinastaje način pisanja bezobzirnosti prema samome sebi. Čovjek više ne može biti autobiograf, a dane postane autopatograf, što znači da objavi svoj bolesnički spis. Častan je onaj ko priznaje što mumanjka: Cioran je bio prvi koji je stupio na pozornicu da to objasni: meni manjka sve – i iz istograzloga svega mi je previše.Devetnaesti je vijek doveo žanr ''časne riječi'' samo jedan jedini put do vrhunca: u Zapisima izpodzemlja F. M. Dostojevskog iz 1864. Nietzscheova reakcija na taj komad dovoljno je poznata.Cioran je pola vijeka pisao svoje zapise iz mansarde, u kojima je s divljenja dostojnommonotonijom obrađivao svoju jedinu temu: kako se nastavlja kada čovjeku manjka sve i previše mu je svega. Svoju šansu kao autor prepoznao je veoma rano, obukavši jelek koji mu je ponudio
 
Nietzsche – navukao ga je na sebe još tokom rumunjskih godina i nikad ga više nije svukao. Ako jeNietzsche metafiziku tumačio kao simptom patnje zbog svijeta i kao pomoćnu organizaciju za bijegod svijeta, Cioran je tu dijagnozu prihvatio bez najmanjeg pokušaja da joj se protivstavi. Ono što jeon odbijao, bio je Nietzscheov bijeg u suprotnom smjeru: potvrđivanje nepotvrdivog. Nadčovjek jeza njega djetinjasta fikcija, naduvena pazikuća, koja s prozora vješa svoju zastavu, dok je svijet kaoi uvijek neprihvatljiv. Ko govori o vječnom vraćanju jednakog, ako je jednokratno egzistiranje već jedanput previše?U svojim studentskim godina Cioran je neko vrijeme eksperimentirao s tada uobičajenimrevolucionarnim potvrdama, vrzmajući se u krugu isparavanja rumunjskog desnog ekstremizma.Dopali su mu se tada modna mistika sveopće mobilizacije i politički vitalizam, hvaljen kao ljekarijaprotiv skepse i pretjeranog unutrašnjeg života. Sve to pozivalo ga je da spasenje traži u fantazmi''nacije'' – bliskom srodniku aveti koja se danas ukazuje kao ''religija u vraćanju''.Nije se Cioran dugo zaustavljao na toj poziciji – ako je ona to uopće bila. Sve veće gađenje spramhisteričnih izleta u pozitivitet vratilo mu je s vremenom jasnoću uvida. Kada je 1937. godinepreselio u Pariz, kako bi ga skoro šezdeset godina nastanjivao poput eremite, on doduše još nije biosasma izliječen od iskušenja da učestvuje u velikoj povijesti, ali se sve više udaljavao od egzaltacijasvoje mladosti. Agresivno-depresivni temeljni štimung, koji ga je obilježavalo od samog početka,sad je u drugom obliku došao do izražaja. U toj fazi Cioranu je pošlo za rukom da se definitivnoudomaći u rodu ''časne riječi o sebi''.''Zbog nemogućnosti da ubijam ili da ubijem sebe, zalutao sam u literaturu. Isključivo tanesposobnost načinila je od mene pisca''. Nikada on više neće koristiti jezik angažmana, koji jetokom svojih rumunjskih dana izvukao iz talenta pubertetskog imitatora. Otpalo je slijepo divljenješto ga je nekad gajio prema Njemačkoj i njenom brutalnom uzdizanju. ''Ako sam izliječen od ikojebolesti, onda sam izliječen od te''. U časnu riječ o vlastitoj bolesti za onoga koji je ozdravio spadapriznanje da se želio izliječiti nečasnim sredstvima. Jednom zavazda oslobođen tog zla, posvetio sezadatku da iznađe pisca Ciorana, koji bi psihopatskim kapitalom, što ga je stekao u mladosti, trebaoosnovati preduzeće. Figura, koja se tada sama stvorila, mogla je biti lik iz romana Huga Balla: onapredstavlja ''izigranog čovjeka'', sveca iz varijetea, filozofskog klauna koji očaj i htijenje da sepostane niština (Nichts-Werden-Wollen) razrađuje u reviju numera.U Cioranovom ''životnom djelu'' posvjetovljenje askeze i informalizacija spiritualnosti mogu sepromatrati s najvišim mogućim stepenom pregnantnosti. Kod njega se srednjoevropskiegzistencijalizam jogunjenja (Trotz-Existentialismus) nije prevodio u angažirani egzistencijalizamotpora (Widerstandsexistenzialismus), kao što se to moglo promatrati kod pariških mandarina, već ubeskrajnu seriju činova degažmana. Oeuvre tog egzistencijaliste odbijanja sastoji se od nizapismenih otkaza upućenih iskušenjima involviranja i zauzimanja pozicije. Time se sve jasnijekristalizira njegov centralni paradoks: položaj čovjeka bez položaja, uloga aktera bez uloge. Sprvom u nizu svojih pariških knjiga – Précis de décomposition, Kratki pregled raspadanja, 1949 – Cioran je kao stilista već postigao majstorski nivo – pod naslovom Lehre vom Zerfall, Učenje oraspadu, Paul Celan preveo ju je na njemački. Cioran je duh epohe lišavanja (Geist der Ohne-Epoche) izvjesno primio u sebe s trajnim rezultatima, ali štake, koje je htio razbiti, one su izidentiteta, pripadnosti i dosljednosti. Bio je uvjeren samo u jedan princip, po kojem je važno dačovjek ne bude uvjeren ni u šta. Iz knjige u knjigu nastavljao je svoju egzistencijalističku akrobatikuna podu, čija blizina s vježbama Kafkinih umjetničkih figura upada u oči. Njegova numera bila jezacrtana od samoga početka: to je numera mamurnog marginalca koji se kao beskrovnik (sans abri),apatrid (sans papiere) i bestidnik (sans gêne) ne probija samo u gradu, nego i u univerzumu.Najupečatljivija zbirka njegovih autobiografskih ispoljavanja ne nosi uzalud u svom njemačkomizdanju naslov Cafard. Kao praktični parazit Cioran se naslanjao na grčko značenje te riječi:parasitoi, sasjedioci (Beisitzer) za prostrtim stolom, nazivali su Atenjani one goste koje se pozivalo
 
da bi doprinijeli zabavi društva. Rumunjskom emigrantu u Parizu nije palo teško ispuniti takvaočekivanja. U jednom pismu roditeljima konstatirao je: ''Da sam po naravi bio šutljiv, odavna bihbio umro od gladi''. Na drugom mjestu veli: ''Sva naša poniženja zasnivaju se na tome da se nemožemo odlučiti da umremo od glasi''.Cioranovi aforizmi čitaju se kao praktično primjenjiv komentar Heideggerovom učenju oštimunzima, to jest atmosferskim impregnacijama individualnog i kolektivnog ''thymosa'' (strast,žestina, ono što dušu čini srčanom, prim. prev.) koji egzistenciji ''dodjeljuju'' pred-logički ton apriori. Ni Heidegger ni Cioran nisu se potrudili o davanju i davaocu, odnosno davateljici štimungagovoriti s opširnošću koja bi bila primjerena značenju fenomena – vjerojatno na temelju činjeniceda su i jedan i drugi bili skloni prekinuti psihološku analizu, kako bi hitro prešli u sferuegzistencijalnih iskaza. Doista, Cioran je svoju agresivno-depresivnu ugođenost prihvaćao kaoatmosfersku pračinjenicu svoga postojanja. On smatra kobnim to što mu je svijet dat u distoničkimzvukovnim bojama: prezasićenosti, dosadi, besmislenosti, neukusu, pobunjeničkom gnjevu na svešto je slučajnost. Iskreno on potvrđuje Nietzscheovu dijagnozu po kojoj ideale metafizike valjatumačiti kao duhovne izraze psihičke, ali i psihofizičke bolesti. Prelazeći na liniji ''časne riječi''preko sebe dalje nego bilo koji drugi autor prije njega, on otvoreno priznaje da mu je stalo dootvaranja protivračuna za ''promašeno stvaranje''. Misliti znači ne misliti – kao što je sugeriraoHeidegger, ono znači: osvetiti se.Tek je Cioran ozbiljio ono što je Nietzsche htio razobličiti, kao da taj fenomen postoji od davnina:filozofiju čistog resantimana. No što ako je takva postala moguća tek na Nietzscheov podstrek? Unjoj se egzistencijalizam jogunjenja njemačkog porijekla – zaobilazeći francuski egzistencijalizamotpora, koji je Cioran prezirao kao plitku modu – pretvara u kripto-rumunjski i dačansko-bogumilski obojen egzistencijalizam neizlječivosti. Tek se na granici prema azijatskominegzistencijalizmu taj zaokret zaustavlja. Cioran se doduše tašto-evropski u svim etapama svogaživota poigrava s osjećajem obuhvatne nezbiljnosti, ali se nije mogao odlučiti da slijedi budizam,kad taj napušta tezu o zbilji, a s njom ujedno i tezu o bogu. Ta je, kao što je poznato, služila tome dase zbilja koju poznajem garantira ''posljednjom zbiljom'', koja nam je skrivena. Iako ga budizamprivlači, Cioran ne želi učestvovati u sprovođenju te ontologije. Ne samo da prezire stvarnostsvijeta, nego mu je ujedno namjera da se u njoj održi neoštećen, zbog čega, makar i samo sofistički,mora prihvatiti stvarnost stvarnosti. Niti se želi izbaviti sam, niti želi dopustiti da bude izbavljen.Njegovo mišljenje jedna je jedina reklamacija očekivanja da bi mu izbavljenje moglo biti potrebno.Sve bismo to mogli ostaviti da počiva samo na sebi kao bizaran plod uzgajanja u biotipuparizijanizma poslije 1945., kad ovdje na vidjelo ne bi izlazila značajna tendencija koja iznuđujeradikalnu promjenu na planeti vježbača. Cioran je, kao što smo primijetili, krunski svjedokasketološki dalekosežnog prijeloma koji tematiziramo kao emergenciju antropotehnike. On namskreće pažnju na informalizaciju spiritualnosti, za koju sam rekao da je valja razumjeti kao protiv-tendenciju despiritualizaciji askeze. Cioran je vježbač novog tipa, čija se originalnost i represivnostpokazuju u činjenici da vježba odbijanje svakog ciljanog vježbanja. Metodičke vježbe moguće su,kao što znamo, samo tamo gdje nam se pred očima nalazi obavezni cilj vježbanja. Upravo njegovautoritet Cioran osporava. Prihvatiti cilj vježbanja ponovo bi značilo: vjerovati – pri čemu''vjerovanje'' ovdje označava mentalno djelovanje kojim početnik anticipira cilj.S tim predvođenjem u cilj (Vorlaufen-in-das-Ziel) dat je četvrti modul ''religioznog'' kompleksaponašanja. Anticipiranje se u pravilu odvija tako da gledamo na nekog savršenog, od kojeg s vjeromi nevjericom primamo poruku da bismo jednog dana mogli postići isto što i on. U sljedećimpoglavljima vidjet ćemo kako su pod primjenom te unutrašnje operacije armije vježbačamilenijumima stavljane u pokret. Bez modula ''predvođenje u cilj'' nema vitae contemplativae,monaškog života, ni kretanja u roju prema novim obalama, nema htijenja da se bude kakav je nekadbio neko veći. Stoga se nikad ne može dovoljno naglasiti: najefektivnije antropotehnike proizlaze iz

You're Reading a Free Preview

Download
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->