Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Look up keyword
Like this
4Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Josip Kalaica, bugojanski umirovljenik: Bilo - ne ponovilo se! (intervju u Svjetlu riječi)

Josip Kalaica, bugojanski umirovljenik: Bilo - ne ponovilo se! (intervju u Svjetlu riječi)

Ratings: (0)|Views: 446|Likes:
Published by branimirez
"I sada zamjeram svojim Bugojancima Hrvatima koji su otišli iz Bugojna i
ne vraćaju se. Groblja su nam prepuna. Gdje je obaveza prema našima mrtvima?
Gdje je obaveza dokazivanja istine?"

Razgovarao i snimio: Darko Rubčić
"I sada zamjeram svojim Bugojancima Hrvatima koji su otišli iz Bugojna i
ne vraćaju se. Groblja su nam prepuna. Gdje je obaveza prema našima mrtvima?
Gdje je obaveza dokazivanja istine?"

Razgovarao i snimio: Darko Rubčić

More info:

Published by: branimirez on Jan 12, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

03/30/2014

pdf

text

original

 
R
þ¦ÊòÊÙ18
|
Sò¹ã½Ê Ù®¹®
|
prosinac 2011.
J
OSIP
K
ALAICA
J
OSIP
K
ALAICA
bugojanski umirovljenik
I sada zamjeram
I sada zamjeram
svojim Bugojancima
svojim Bugojancima
Hrvama koji su
Hrvama koji su
ošli iz Bugojna i
ošli iz Bugojna i 
ne vraćaju se. Groblja
ne vraćaju se. Groblja
su nam prepuna. Gdje
su nam prepuna. Gdje
je obaveza prema
 je obaveza prema
našima mrtvima?
našima mrtvima? 
Gdje je obaveza
Gdje je obaveza
dokazivanja
dokazivanja
isne?
isne? 
Razgovarao i snimio:
Darko RUBČIĆ
P
rema popisu stanovništva iz 1991. godine u općini Bugojno je prije rata živjelo 16.000Hrvata. Danas župa Bugojno broji svega oko tri tisuće, s okolnim župama ne preko4.500 katolika. Koncem svibnja 1992. srpska vojska počela je s napadima na Bugoj-no. Najstrašniji je bio bošnjačko-hrvatski sukob. Premda je trajao relativno kratko (srpanj1993), iza sebe je ostavio nesagledive posljedice. Grad je napustilo oko 13.000 Hrvata, aoni koji su ostali, i vojnici i civili, hapšeni su, maltretirani, odvođeni u logore: Samostančasnih sestara milosrdnica, Salon namještaja, Gimnazija, BH banka, Škola Vojin Paleksić,Kulturno-sportski centar. Ipak, najzloglasniji je bio logor Stadion (stadion nogometnogkluba
Iskra
), u kojem je bilo zatvoreno oko 350 Hrvata. Nakon osam mjeseci, dan nakonpotpisivanja Washingtonskog sporazuma (18. ožujka 1994.), 294 zarobljenika sa Stadionapuštena su u zamjenu za oko 1.500 Bošnjaka, zarobljenika mostarskoga logora
Heliodrom
.Još se traga za 35 nestalih Bugojanaca, od kojih je 19 nasilno odvedeno, te za odgovornimai počiniteljima zločina nad bugojanskim Hrvatima.Razgovarali smo s umirovljenikom Josipom Kalaicom. Ironijom sudbine nekadašnji proe-sionalni nogometaš bugojanske
Iskre
, u ratu je ponovno vraćen na svoj stadion – kao logoraš.
 
prosinac 2011.
|
Sò¹ã½Ê Ù®¹®
|
19 
Gospodine Kalaica, u ratu ste, prijebošnjačko-hrvatskih sukoba, izgubilibrata. Što se dogodilo?
Brat mi je poginuo 11. kolovoza 1992.na Garačkim Podovima, lokalitetu iznadBugojna prema Koprivnici, gdje je bila li-nija razgraničenja prema Srbima. Umromi je bukvalno na rukama. Brat je bio upatroli s još četvoricom suboraca. Susre-la se naša i srpska patrola u šumi i on jepoginuo u pucnjavi. On je u sebi imaotri metka, a četvorica njegovih suboracaizašli su neokrznuti. Bez obzira na mojekasnije zarobljeništvo, bratova smrt mepuno više pogodila, proganja me i danas.Ja sam sportaš, 20 godina aktivno samse bavio sportom, prošao puno trenera,i nikad mi se nije dogodilo da ne mogudisati. Ja nosim brata – i ne mogu disati,kolaps, padam. Kilometar i pol trčao samdo njega, u jednoj ruci nosim nosila, udrugoj pušku. Imao sam neki predosje-ćaj, dok je zapucalo, znao sam da je onpogođen iako mi nitko ništa nije javio.Kolega bojnik mi je poslije javio da je ra-njen, još je bio živ. Uzeo sam ga na sebe,ali ne mogu ga nositi, nemam snage, pa-dam. Molim jednoga prijatelja da mi po-mogne, on plače i kaže mi: “Uzmi pušku,ubij me, ali ja ne mogu!” Odveli smo ganekako doktoru, ali nije bilo spasa. Sutra-dan je bila sahrana, a Srbi granatiraju…Imam još dva brata, ali bez obzira štosmo svi mi braća, uvijek ima jedan koji ti je nekako draži. Voliš ti svu braću, ali je-dan ti je draži. Tako je meni moj pokojnibrat bio. Bez obzira što sam ja pet godinastariji od njega, bili smo baš bliski. Ja samu vod i ušao da ga kao stariji brat saču- vam, jer je bilo neko nepisano pravilo dabraća ne budu zajedno u istom vodu.
Bili ste u skupini vojnika HVO-a kojiste se predali Armiji BiH i završili u lo-goru
Stadion
. Možete li nam ukratkoispričati što se sve događalo?
Ja sam po prirodi realist. U ratu semora ginuti, koliko god to bolno i ža-losno zvučalo, ali je tako. Čim si uzeopušku, moraš preuzeti rizik da ćeš ili bitiubijen ili ćeš ti nekog ubiti. Kad je u pi-tanju borba, to je za mene kao utakmica: ja pucam na tebe, ti na mene i kad sudacodsvira kraj, sve prestaje i nas dvojicamožemo sjesti zajedno. Međutim, pita-nje je: je li se moralo događati sve ononakon borbi? Da sam znao što nas čekanakon predaje, ma da sam znao samodeset posto onoga što smo preživjeli, jai većina ljudi nikada se ne bismo predali,radije poginuti. Predali smo se 23. srpnja1993. Ja sam bio u zapovjedništvu 1. boj-ne i kada se to dogodilo, kod nas je bilodosta civila. Pretresli su nas i razdvojili.Način predaje bio je dogovoren, bila sunam obećana sva prava prema Ženevskojkonvenciji, ali čim su nas strpali u garaže,ništa od toga nije bilo. Nakon dva danaprebačeni smo u
 Marksistički centar 
, mipripadnici vojske, nas oko 90, bili smo upodrumu, a civili iznad nas. Odatle smo,nas oko 40, među prvima dovedeni na
Iskrin
stadion, koji je postao logor.U jednoj prostoriji od 8 kvadrata, napločicama, ležimo nas sedamnaestorica,k’o sardine, ne možeš spavati na leđimanego sa strane, i ne možeš se okrenutikako i kada ti hoćeš, nego se dogovorimosad na jednu, sad na drugu stranu. Onda je počelo izmještanje, pravljenje samica,zidanje. Imali smo samo jedan mokričvor na nas 350 zarobljenika, nema vode,struje, hrane. Torture, mučenja, izvođe-nje na stadion, batinjanje, odvođenje, ne- vraćanje, vođenje na kopanje rovova, nautvrđivanje položaja… Nije bilo dovolj-no prostora pa su ljudi stavljali daske na50 cm i tu se k’o paščad uvlačili i spavali.Memla, prljavština, koliko znam, četvo-rica su umrla od tuberkuloze, dvojica su još živa. Bili su antastični uvjeti za tu-berkulozu i čudim se kako više ljudi nijeumrlo. Donosili su nam 10-ak litara vodeu kojoj su bile bakterije, bube. Nas 350,a donesu samo 6 štruca kruha. Pa da garežeš žiletom, ne može svima doteći. Do-nesu neku leću, nemaš tanjura, kašike,nemaš ništa, pa koristiš konzervu umje-sto kašike. Nisu nam dali da se okupamo.Sjećam se, prvi put sam se okupao nakontri mjeseca, ne možeš sastrugati prljavšti-nu sa sebe. Za osam mjeseci okupao samse samo tri puta. Bilo je neopisivo. I tako je to trajalo sve do nove godine. Već po-slije bilo je blaže, nije bilo toliko odvođe-nja ljudi, ranjavanja, premlaćivanja.
Neke od stražara na
Stadionu
pozna- vali ste od prije. Je li bilo ijedne “pozi-tivne” epizode u tih osam mjeseci?
Većina stražara na Stadionu bili su do-maći ljudi, Bugojanci koje sam ja i većinadrugih logoraša poznavali od ranije, nekeod djetinjstva. S jednim sam dvadesetgodina igrao nogomet. Ni ja to ne mogusebi protumačiti, je li to možda strah odgubitka mjesta stražara, jer oni nisu bilislani na crte, dakle, ne gine se – ne znam.Ili mržnja prema drugome, ne znam. Alisjećam se, jedan mi je od njih govorio daslobodno izađem kad je on dežurni. Nijemi padalo na pamet, rekao sam: “Jesi tinormalan?! 300 Hrvata zarobljeno, a da ja izađem k’o narodni heroj?! Nemoj me više zvati!” Kad svi mogu biti zarobljeni,bit ću i ja, kako njima tako i meni. Bio jeto jedan jedini stražar koji me nije zabo-ravio, a prema većini drugih zatvorenikabio je izuzetno nekorektan.
Nakon osam mjeseci u logoru razmi- jenjeni ste. Kako je to izgledalo?
Razmijenjeni smo nas 294. Još ima60-70 ljudi koje je evidentirao Crvenikriž, a koji su ranije otpušteni. Nama jeprvi puta došao Crveni križ u posjet 28.rujna 1993, dakle, tek nakon dva mjeseca,i tada su registrirali ljude koje su zatekli.Tada je jedna veća grupa ljudi bila na ko-panju rovova i oni nisu evidentirani. Tako je bilo i sljedećeg puta, registrirani su bilisamo oni koje su zatekli u logoru. Svi onikoji nisu bili tu, obitelj ih je prijavila kaonestale i oni se vode u evidenciji nestalihosoba. Crveni križ počeo je tada intenziv-nije tragati za tim nestalim osobama.Dana 18. ožujka 1994. nama su došlipredstavnici Međunarodne zajednice, apregovori između Armije BiH i HVO-a vođeni su ranije u Gornjem Vakuu, gdje je dogovorena razmjena nas i zarobljeni-ka u
Heliodromu
, njih oko 1.500, čini mise. Mi smo predstavnicima Međunarod-ne zajednice rekli da ne želimo ostati u
Da sam znao što nas čeka nakon predaje, ma da sam znao samodeset posto onoga što smo preživjeli, ja i većina ljudi nikadase ne bismo predali, radije poginuti
 
20
|
Sò¹ã½Ê Ù®¹®
|
prosinac 2011.
 
Bugojnu. Pušteni smo sljedećega dana,na sv. Josipa. Došli su predstavnici Cr- venoga križa s kamionima, a Srbi tog jutra toliko granatiraju da ne možeš okaotvoriti. Prebačeni smo preko Uskoplja iVrana u Mostar. U Mostaru doček nika-kav, bilo je više vojne policije nego nas, iodatle smo, sat-dva kasnije, svatko svo- jim putem. Ne možeš preko granice bezdokumenata, Hrvatska ne da, bez obzirašto smo Hrvati…Trebalo je dosta vremena da se čovjek nakon osam mjeseci pakla prilagodi nor-malnom životu, da imaš tanjur, kašiku,krevet, da se možeš presvući, okupati.
Kakvu je ulogu odigrala crkva, od-nosno bugojanski franjevci za vrijemerata, napose u sukobima između Hrva-ta i Bošnjaka?
O crkvi i ratrima mislim maksimal-no pozitivno. Zahvaljujući njima i ostalismo u Bugojnu. Od nekadašnjih 17.000Hrvata, jedno je vrijeme u Bugojnu živje-lo svega 800! I tih je 800 ostalo zahvalju- jući tadašnjem župniku ra Janku Ljubosui njegovoj ekipi. I sada ne znam kome jebilo gore u to vrijeme: mojoj sestri koja ječitav rat ostala u Bugojnu i koja je svakunoć imala maltretiranja i uznemiravanjaili nama koji smo bili zarobljeni na Sta-dionu, gdje je tih osam mjeseci izgledalokao osamsto godina? Čovjek uvijek gledasamo sebe i njemu je najgore, ali ako ni-šta drugo, nas je na Stadionu bilo tristo inisu nas mogli sve pobiti, a kako je sve topodnosila jedna obitelj, jedna kuća? Va-ljalo je sve to izdržati.Dakle, o crkvi i našim ratrima svenajbolje. Svi Bugojanci koji su ostali ikoji su se vratili, mogli su to zahvaljujućinjima. Sve se vrtjelo oko crkve: škola ucrkvi, ambulanta i apoteka u crkvi, dječ- ja igraonica u crkvi. I to je tada trebalotako i nije moglo drugačije. Ali i ovo nekse zna: među Bugojancima koji su otiš-li javljaju se razne špekulacije, neki za-mjeraju ra Janku što je davao i “njima”,onim drugima. Radi se o nepoznavanjusituacije i prilika. Da nije nešto davao injima, ne bi mogao dobiti ni ja. Ako sam ja dobio dvije cigare, morao je i njemudati dvije. Pa bolje da je i meni i njemudao, nego da obojica nemamo ništa. Na-žalost, takva je percepcija naših ljudi kojisu daleko od bilo kakve inormacije i koji vole halabuku, i takvi su pritom najgla-sniji i vode glavnu riječ. Ali, ponavljam,da nije bilo ra Janka i s. Pavke Dujmović,mi bismo bukvalno pocrkali i od gladi iod hladnoće, jer samo su nam oni povre-meno donosili štogod. Od Božića nam jedolazila s. Pavka, recimo, otprilike svakadva tjedna. Sjećam se, kada je prvi putadošla, donijela nam je duhana. I sad za-mislite, nas je 350 zarobljenika, od toga300 pušača. I svi smo zapalili. Ja sam biostrastveni pušač, ali u životu nisam ispu-šio nešto žešće od toga, potegao sam dimi čučnuo.
Nakon četiri godine izbjeglištva Vi iVaša obitelj vratili ste se, među malobroj-nima, u svoj grad. Zašto ste se vratili?
Od 1994. do 1998. žena, djeca i maj-ka bili su u Baškoj Vodi. Ja sam radio uMinistarstvu obrane u Tomislavgradu,a vikendima sam išao njima. Bilo je teš-ko. U Bugojno smo se vratili 1998. i kaoopćinskom vijećniku vraćen mi je moj, umeđuvremenu, devastirani stan.Povratak u Bugojno prihvatio samkao obavezu i nisam ni trenutka raz-mišljao. Imao sam puno boljih ponuda,mogao sam u Njemačku, ali nisam htio.Dok sam radio u Tomislavgradu, živiosam u tuđoj kući. I uvijek ti je na pa-meti da to nije tvoja kuća. Ja i danas nemogu pojmiti da netko živi npr. u srp-skoj kući kao svojoj. Ti slobodno prodajsvoju kuću u Bugojnu i kupi si kuću uKninu, onda će biti tvoja. Ali da netkobez problema živi u tuđoj kući i ne dâni blizu pristup gazdi kuće, a pritom jesvake nedjelje u prvim klupama u crkvi,e to ne mogu prihvatiti. Nažalost, velikibroj Bugojanaca živi u Kninu, u tuđimkućama. Država im je dala te kuće nakorištenje, ali ni država ne može ras-polagati privatnim vlasništvom. Svi onižive u nadi da će im Hrvatska dati stanili kuću, a u Bugojnu imaju svoje kuće.Neke su i dalje devastirane i ne mogushvatiti te ljude koji nisu ganjali dona-cije za obnovu, ali većina njih obnovilisu svoje kuće, ali se ne vraćaju, a tamonemaju regulirano stambeno pitanje. Ili:čovjek u Bugojnu ima 200 duluma ze-mlje, ima kuću, a živi kao podstanar uTomislavgradu ili Livnu ili Kupresu!?
Kakvo je bilo predratno Bugojno ikakvo je ono danas?
Da budem jasan, ja sam dijete grada, ja pored stare bugojanske džamije prola-zim 50 godina, nije ona od jučer. Imaosam prijatelja Muslimanâ, Srbâ. Sad je uBugojnu velika polarizacija, nema pro- vokacija i ekscesa, ali je izrazito prisut-na podjela. U gornjem dijelu oko crkve i
Hrvatskog doma
koncentrirani su Hrvati,a oko džamije Muslimani. Hrvati ne ula-ze u njihove lokale, dok ovi hoće u naše.Nekad se pitam, možda bi bolje bilo dasu i mene moji odgajali kao što je slučaju Uskoplju, gdje je fzička podjela uvijek bila prisutna? U Bugojnu je sve bilo izmi- ješano. Mislim da je većina bugojanskihHrvata koji su ostali riješila svoj status,imaju mirovinu. Ali je čitav grad jedno veliko sivilo, unazađen za 200 godina.Katastroa! Ti vidiš promjenu nabolje uGornjem i Donjem Vakuu, mjestima zakoja je Bugojno nekad bilo metropola.Danas kod nas ništa. Je li razlog to što suHrvati još uvijek većinski vlasnici zemljeili je to neriješeno političko pitanje, štoće i kako će biti – ne znam. Ali sve je kle-knulo, sve ono po čemu je Bugojno biloprepoznatljivo ugašeno je, nema nijedneabrike. I svi su nezadovoljni, a opet sviglasamo za svoje i tako to ide. Pitaš se što je bio smisao ovoga rata i zato me užasnoboli bratova smrt – čemu sve to? Ništanismo dobili, samo smo još unazađeni.Kakvu sam ja to perspektivu omogućiosvojoj djeci? To je problem i okruženja.Da se ne zavaravamo: u Hrvatskoj jestlakše, svi su Hrvati, bolji standard, ali jasvoje hrvatstvo ne mogu jesti, ne moguživjeti od njega.
Koliko god se to kome sviđalo ili ne sviđalo, mislimda je Željko Komšić više uradio za bugojanske Hrvate negosve hrvatske političke stranke. Nažalost!

Activity (4)

You've already reviewed this. Edit your review.
1 thousand reads
1 hundred reads
skutorka59 liked this
Elvir Duranović liked this

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->