Professional Documents
Culture Documents
GORANA TOCILJ-IMUNKOVI
psihijatrica
rajem rujna ili poetkom listopada 1992. godine dobila sam novinarski zadatak napraviti razgovor sa enom rtvom silovanja, zatoenicom srpskih logora u Bosni. Tjedan dana trajali su nai razgovori telefonom ne bi li se uspjeli dogovoriti za susret. Svaki put kad bih je nazvala, ona je prala prozore. Poetno uenje uskoro sam pretvorila u spoznaju da ona pere prljavtinu koju diktira njezino nesvjesno, radila je to na drugom katu (na kojem je stanovala njezina zagrebaka rodbina) to je sigurno sadravalo i mogunost skoka u nitavilo s druge strane prozora. Izrekla sam to glasno ne bih li joj osvijestila poslove koji su zasigurno ve bili besmisleni. Kad smo se napokon sreli, inzistirala je na razgovoru u kavani bez puno staklenih prozo-
svojim problemima postane prilagoena bljedilu i prosjenosti sredine koja je za takve sluajeve imala smisla samo u masovnim medijima. Zato ponovno otvarati temu silovanja, dva desetljea nakon to su prva ratna silovanja zgrozila prostore bive drave? Najprije u Hrvatskoj, a onda i u Bosni i Hercegovini silovanje je vrlo brzo prepoznato kao ratna strategija da bi u Bosni i Hercegovini ono bilo prepoznato i kao dio genocidne politike. ene su postale onaj dio populacije preko koje je agresor dodatno poniavao narod koji je postao rtva. Posebne posljedice tog ponienja donijeli su izvjetaji iz Bosne i Hercegovine koji su pokazali ne samo masovna silovanja nego i inzistiranje na enama koje su zatrudnjele u logorima i javnim kuama da bi potom bile putene. Hoe li taj dio prie jednom biti iskoriten u dugoronim politikim planovima koji e onda jednog dana uznemiriti mlade ljude roene tih godina i posijati sumnju u to ija su djeca i gdje su njihove majke bile ratnih devedesetih godina prolog stoljea? Kako se danas sjeati silovanja pitam doktoricu Goranu Tocilj-imunkovi, strunjakinju za PTSP razliita porijekla, psihijatricu na KBC-u Rebro u Zagrebu i bivu direktoricu IRCTY-a za Hrvatsku? Doivljaj svijeta kod svake silovane ene je i dalje promijenjen. Promijenjen je u svakodnevnom smislu osjeaja sigurnosti: potrebom za skrivanjem, izbjegavanjem aktivne uloge u obitelji i drutvu, potekoe su i u komunikaciji s lanovima obitelji, spoznaja da seksualna sfera ivljenja potpuno prestaje zbog boli i straha koji normalni seksualni odnos nosi sa sobom. Svijet je i dalje proganjajui. Muke osobe se prepoznaju kao agresori ak i kada to nisu, a elja za mukarcem i dalje je praena pranjem i ienjem tijela kao da se trauma prije dvadeset godina dogodila juer. Misli su fokusirane na mogue opasnosti pa cijela muka okolina postaje proganjajua. Kad se osobi i uini da je uspostavila dobar kontakt sa suprotnim spolom, ponavljajua sumnja razara sve odnose. U misaonom smislu neistoa tijela stvara iracionalni osjeaj krivnje koji zatvara ponavljajue iskustvo autodestrukcije. Drugi nisu zainteresirani za povratak na temu pa i obitelj i prijatelji rtava zaboravljaju ishodite muke. Poznato je da i velika grupa (drutvo) hoe zaboraviti masivne traume objanjenjem da postoje ivotnije i aktualnije teme
Literatura
O TEMI SILOVANJA U RATU napisano je mnogo knjiga. Veina njih dokumentarnog je karaktera, nerijetko i s literarnom vrijednou. Mnoge prie zapisale su aktivistice na terenu, rjee same rtve silovanja. U nekima od tih knjiga postavljena su mnoga bitna pitanja pa i traeni odgovori na problem koji je zadesio ove prostore (primjerice knjiga Seade Vrani: Pred zidom utnje). Najpoznatiji sluaj memoarske knjige koju je napisala rtva onaj je Jadranke Cigelj i njezine knjige Apartman 102. I u fiction literaturi silovanje e kao tema zauzelo je e prostor (npr. Slavenka Drakuli, Kao da a me nema), ali osim m trenutnog zanimanja a ini se da su dokumenntarne knjige izazvale le mnogo vee zanimanje je itateljske i znanstvene ne publike. U praksi su poznaate situacije u kojima su rtve silovanja esto davale dokumentarne iskaze (koji su onda postali i dio literature) prema kojima su bili samo svjedoci takvih dogaaja, ali ne i izravne rtve. To je potreba da se bude opserver, a znai skrivanje vlastitih doivljaja, ali i potreba da se druge upozna s dogaajima. To je proizvod teine traume i sredine istodobno. Poznato mi je jedno memoarsko djelo silovanog mukarca. Napisano s nesumnjivim literarnim talentom, obiluje vrlo tekim opisima stradanja, ali nigdje ne spominje silovanje. Ono to je problem kod takve vrste literature: ona se dogaa jednom, popravnog ispita nema i istina ostaje skrivena zauvijek. Dr. Tocilj-imunkovi: Proces prihvaanja situacije vrijednost je najee izreena u pisanoj formi. To su iskustva koja donose razumijevanje i rast razine poimanja i dubine traume. Osim za znanstvena istraivanja ta vrsta literature potrebna je i drugim traumatiziranim osobama da bi shvatile svoju poziciju i injenicu da nisu same.
srpanj-kolovoz 2011. |S |21
ra ili ogledala, na vrstom zidu na koji je naslonila lea i onda u tom poloaju zabetonirana samo zvjerala oima na sve strane. Ali svih zbivanja u logoru sjeala se, takorei, kirurkom preciznou. Bila je obrazovana i mogla je protumaiti sve detalje svog ponaanja, ali to joj nije pomoglo da osjea kako su joj lea hladna i nezatiena, kako je fantomski svrbi (ve izlijeena) ruka ili boli pretuen kuk. Bio je to poetak puta na kojemu su se u njezinu sluaju izmjenjivali gratifikacija i traumatizacija, ali ne i izljeenje. Trebalo je raditi i ivjeti, kolovati dijete, nositi se s mukom u sebi i oko sebe, tovie: biti prilagoena... A u toj prilagoenosti sva je okrutnost drutva koje ne samo da zaboravlja i minorizira traumatiziranu osobu, nego oekuje da ona sa svim
pa zid izbjegavanja i utnje, koja se pokuavala razbiti na poetku rata, ponovno stvara tit i nesvjesnu zabranu teme. Uoljivo je da ak i rtva prestaje razmiljati o mogunosti slobodnog ivljenja titei tako obitelj i mlae generacije s namjerom da pripadaju struji ivota. Dvadeset godina nakon traume rtva zna da je to zastoj koji nosi sobom, ali je entuzijazam i elja da problem rijei do kraja na neki nain smrznuta. Ako se ne javi psihosomatski odgovor (tjelesno oboljenje), onda je rtva sklona depresiji, promjenama raspoloenja i povlaenju. Malignitet (zloudne bolesti) kao ishod neprestanog pritiska, sumnje, nesigurnosti i boli ostaje krajnji izlaz iz traume. Bolje da me nema nego da ostanem nezadovoljna sobom i osjeajem da me nitko vie ne eli sluati, rijei su koje i danas mogu uti od pacijentica traumatiziranih prije dvadeset godina. Dijelove tijela ukljuene u traumatski proces treba odbaciti pa je sustav negacije vlastitog tijela vidljiv kroz zaputeno ponaanje i starenje ubrzanije nego to odgovara kronolokoj dobi. Osoba vie ne plae, ne ponavlja prie, a apatija prevladava. Skrivanje pred drugima pojaani je zahtjev na osobu pa je napor biti s bilo kime tko e dotaknuti bivu temu. Gledano iz dananje perspektive, je li mogue ocijeniti da je u procesu retraumatizacije bilo politikih, strunih ili ljudskih pogreaka prema rtvama? Pogreke su sigurno napravljene, a individualni rad s traumatiziranim osobama zbog njihova velikog broja ve od poetka bio je ogranien. U velikim centrima postoje mogunosti ali u malim mjestima nema ni dovoljnog broja strunjaka, a vladaju strah i predrasude da se ne bi natetilo sljedeoj generaciji pa se izabire utnja kao navodno manje tetno ponaanje. Na alost, stvar je obrnuta. Skrivanje, zaputanje i odbijanje razgovora o traumi u prethodnoj generaciji prebacuje problem na slijedeu. Djeca silovanih ena postaju zabrinuta, zamiljena, preozbiljna, bez kapaciteta za igru ni ne znajui zbog ega su takva. Je li rije o djeci roenoj kao posljedica silovanja ili o svoj djeci jedne obitelji? Rije je o svoj djeci jedne obitelji, jer je prijenos osjeaja isti za sve. Majina rezonancija sree i ogledanja u njihovim oima sputana je onoliko koliko danas vidimo ozbiljnost mladih ljudi koji bi trebali biti veseli. Mladi ljudi ne mogu uspostaviti priljubljenost s majkom do intenziteta intimnosti zbog majinog pro22|S |srpanj-kolovoz 2011.
blema da se vee. U ivotu se to kasnije osjea kao oprez, nepovjerenje i zastoj u spontanim odlukama. Oekuje li se da bi to jednog dana ponovno mogao postati politiki ili neki drugi problem? Rastom svijesti procesi alovanja kod rtava su individualizirani, a proces prepoznavanja gubitka sigurno ovisi o drutvu koje o tom problemu moe razgovarati kao o bilo kojem drugom problemu. Zatvorenije sredine imaju u tom smislu vee probleme. Problem je u tome to kod silovanja nasilje znai dokidanje vlastite volje i agresiju nasilnika. Intimna sfera seksualnosti ukinuta je nasilnim inom. Za identitet ene to su vrlo vane stvari i takvim povredama ena gubi identitet. Gubljenje
Primjer: U srpskoj javnoj kui u Bosni zarobljena vojnikinja prisiljena je na prostituciju. Klijentela se mijenjala, a bilo je i pripadnika mirovnih snaga iz svijeta. Zavrilo je kada su snage Crvenog kria oslobodile ene iz kue i odvele u druga, sigurna i slobodna podruja. Ana je ve bila trudna. Verbalno je, iako u sigurnim uvjetima, negirala trudnou do pred sam porod. Negacija je bila potpuna to je znailo psihotinu reakciju na mogunost prihvaanja djeteta. Prva njezina reenica nakon poroda glasila je: Koje je boje koa? Smjetajem u bolnicu Ana se ipak probudila i odluila mjesec dana nakon poroda zadrati dijete iako nije imala nikakvih uvjeta za to. Dijete je bilo zdravo i normalno, a ona se po-
identiteta je dokidanje osobne slobode. Postoje primjeri autodestrukcije u kojima moemo prepoznati, godinama nakon primarne traume, unitenje kreativnih potencijala, drutvenog statusa, profesionalnog pa i obiteljskog jer osobe i dalje u svemu to ive stalno sagledavaju primarnu traumu koje se ne mogu osloboditi. Moe li se takvim osobama pomoi i dvadeset godina nakon traumatizacije ili je to vrijeme davno prolo? Moda je vrijeme toliko godina nakon traume zalijeilo uzroke nejavljanja strunjaku pa sadanja sloboda izbora nije vezana za sudbinu drugih osoba. One postaju otok za sebe i nikad nije kasno
poeti lijeenje. Problem je u tome to te osobe nakon toliko godina zatvorenosti mogu otvoriti i rjeavati svoj problem ali moraju razbiti potrebu za gratifikacijom koju nisu dobile dvadeset godina. Naime, ponavljajui stil rtvovanja za druge moe ostati trajno, do kraja ivota, ako se ne prekine potrebom za otvorenim razgovorom i u obitelji i ire u drutvu. Dvadeset godina poslije moe se razgovarati bez srama. Na alost, ljudi koji dvadeset godina nisu lijeili traumu imaju gorinu kao da su traumatizirani juer. Pomae li vjera u lijeenju traume? Iskustva su razliita. Raspon odgovora na traumu moe biti od potpune negacije svoje vjere do vjerskog fanatizma. Traenje drugog boga esti je odgovor na preteku traumu. Imamo primjere prelaska na protestantsku vjeru kada primjerice majina kranska/katolika ili muslimanska vjera nije pomogla. Traumatizirane osobe (i mukarci i ene) zbog gubitka kapaciteta za priljubljivanje odvajaju se i od svog boga. Fantazija o drugom, boljem, prolazno pomae. Posebice ako rtva ima dojam da taj drugi bog ne osuuje jednako neke dogaaje kao onaj kojemu je do tada u ivotu vjerovala. Kasnije se veina vrati na svoju primarnu vjeru, a u sustavu razmiljanja i traenja razjanjenja zbog svega to se dogodilo javljaju se projekcije na drutvo, ratnike i prenesene svjetske konflikte na vlastitu zemlju. Oprost ide paralelno s gubitkom doivljaja da je netko rtva. rtvom se prestaje biti kad se preuzme odgovornost za zbivanja u koja smo uvueni ratom. Narcistika povreda djelomino moe prerasti u razumijevanje opih dogaaja i injenica da si se u odreenom trenutku naao na putu. Je li tema silovanja mukaraca u tom istom ratu preuena, nedovoljno istraena ili preuveliana? Ista je to vrsta ekstremne traume, ponovno zbog nasilja, gubitka izbora s dominantnim osjeajem poniavanja. Postoje razliite teorije, ali se radi o ekstremnoj traumi i kod mukaraca i ena. Na ovim prostorima su naslijeene predrasude prema kojima se na seksualnu traumu mukarca gleda kao na tei in i drutveno manje prihvatljiv. Mukarac tee govori o seksualnoj traumi nego ena zbog socijalnih parametara, oekivanja okoline i blinjih. Iako je bilo istraivanja na tu temu, mogue je rei da je i silovanja mukaraca bilo u velikom broju ali
brinula da za njega ostvari osnovne ivotne uvjete. Prema njezinim rijeima, ona nije bila vezana za njega do njegovog 17. mjeseca ivota iako je sve obveze uredno slijedila. Samo dijete, potpuno nesvjesno, uvalo je majku na nain da nije mogla izii iz prostorije, a da dijete ne reagira. Odnos izmeu majke i djeteta uspostavlja se majinim priljubljivanjem uz dijete od roenja nadalje. U ovom primjeru dijete se priljubilo za majku toliko jako da ju je uvalo u svakom trenutku da ne bi otila od njega. Proces je zavrio uspjeno jer je majka s njegovih 17 mjeseci uspostavila normalni odnos. Borba za dijete je u egzistencijalnom smislu nastavljena tako da je sa svojim mladiem (u vezi koja je poela prije rata) odnosno buduim suprugom dogovorila da to dijete prizna kao svoje i da bude izjednaeno s djecom roenom u njihovom braku. Pristanak na taj uvjet nije bio lagan ali se ipak dogodio. Komentar: Ovakvi sluajevi preuzimanja odgovornosti rijetki su: rije je o majkama koje preuzmu odgovornost, ostaju u sredini u kojoj su ivjeli i zatite dijete pravilima koja vrijede u njihovoj ivotnoj sredini. Velik broj ena koje su rodile djecu kao posljedicu silovanja dale su djecu na usvojenje. Manji broj zadrao je djecu, ali je otiao u tree zemlje i prekinuo sve veze s bivim ivotom. Zbog zatite djeteta u razvoju dok roditelji sami ne odlue, imena i uvjeti dogaanja skriveni su. Ponekad takvi ostaju cijeli ivot.
da javnost tu temu nije nikad prihvatila kao dio ratne politike. Silovani mukarci lijeeni su manje od silovanih ena zbog srama koji nisu mogli nadvladati i uputiti se na tretman. Zbog toga je mogue rei da je njihova traumatizacija vea i uz spoznaju koju nose njihova funkcionalnost u drutvu je manja. U drutvu u kojem je tee biti silovani mukarac nego silovana ena to je predrasuda, ali i injenica funkcioniranja drutva teko je ivjeti. Sasvim sigurno znamo da je mnogo vie ena (u odnosu i na pretpostavljene brojeve te vrste nasilja) javno progovorilo o tome to im se dogodilo, dok su mukarci svoju traumu pretvorili u autodestruktivnu bol. To su depresivni, neangairani, povueni uitelji oni ne govore prvi, ali su voljni odgovoriti na pitanja u sigurnoj okolini. Oni imaju opsesivnu potrebu za kontrolom okoline. Uglavnom odbijaju kontakt i saaljenje, a time i lijeenje. Koliko su, ako su, ljudi s tako tekim traumatizacijama osvetniki raspoloeni? rtve seksualnog nasilja nisu osvetniki raspoloene jer je i svrha te teke traume unititi agresiju zauvijek. Da bi se odgovorilo osvetom treba imati partnera pa ma kakav on bio. Aktivna vojska u tom smislu je u puno boljoj poziciji jer na agresiju smije odgovoriti agresijom. rtva najee posee za pasivnom agresijom koja se sastoji u izbjegavanju aktualne odgovornosti. Kao izlaz iz traume rtve mogu izabrati put u demenciju. To je skrivanje zaboravom i njihova trauma u tom izboru predstavlja problem njihovoj okolini. To su ljudi iji odgovor na traumatizaciju esto ima korijene u vlastitom djetinjstvu ili ivotu koji i inae nije bio ispunjen potovanjem. Koja je razlika izmeu silovanja u ratu i u miru? Zbunjenost osjeajima tijekom rata koji su po pravilu crno-bijela psihologija, ako smo u rat ukljueni prenosi se i na silovanje. Silovanje u ratu postaje zajedniki problem politike i kao injenica i kao manipulacija, a individuacija traume pokazuje se naknadno kad se srede socijalni sustavi drutva. Sva agresija promatraa pa i aktera usmjerena je na generaliziranje. Civilna trauma je na istu adresu. Mogunosti upotrebe socijalnih resursa u njoj izraziti su i mogui: suenje, lijeenje, kazna za poinitelja, odteta
srpanj-kolovoz 2011. |S |23