You are on page 1of 35

7.

AKADEMIZAM U SRPSKOJ ARHITEKTURI od sredine XIX do sredine XX VEKA Naputanje orijentalne tradicije i dostizanje standarda razvijene Evrope, predstavljali su strateke ciljeve srpskih arhitekata i urbanista u XIX veku. Zbog materijalne oskudice i nedostatka strunjaka, gradovi su sporo transformmisani u savremena naselja sa definisanim centrom i pravilnim rasporedom ulica, dok je evropeizacija bre i potpunije zahvatala oblast arhitektonskog oblikovanja. Ustanovljena u Liceju 1841. godine, nastava arhitekture u Srbiji je 1863. godine, preseljena na Tehniki fakultet Velike kole. Zbog njenih programskih ogranienja, ambiciozni domai kadrovi su se od poetka kolovali ili dopunski usavravali u srednjoevropskim strunim centrima. Po uzoru na nemake politehnikume, na Velikoj koli je od 1896. do 1898. godine organizovan poseban arhitektonski odsek. Na razvoj graditeljstva su osim kola uticale i upravne dravne ustanove, kao to su ministarstva graevina, vojske, prosvete i crkvenih dela, okrune i optinske slube. Arhitektonsko odeljenje Ministarstva graevina osnovano je tek 1881. godine, transformacijom Glavne uprave graevina. U njemu su radili najkompetentniji strunjaci, formirani na viim evropskim tehnikim kolama i umetnikim akademijama. Arhitekti tog odeljenja bili su usaglaeni sa dravnim vlastima na terenu i delovali su homogeno i poletno. Oni koji su se opredelili za univerzitetsku karijeru, razvili su plodnu nastavno-naunu delatnost. Udruenje srpskih ininjera i arhitekata, osnovano 1890. godine, pokrenulo je Srpski tehniki list u kome su izmeu ostalog komentarisani i projekti za nove javne objekte. Konsolidacijom strunih ustanova i jaanjem ekonomskih veza sa srednjom i zapadnom Evropom u Kraljevini Srbiji su od 1882. godine stvoreni povoljni uslovi za razvoj graditeljstva, koje se u prethodnim decenijama prethodno oslanjalo na strane strunjake. Od 1804. do 1914. godine, u srpskoj arhitekturi su se smenjivale razliite stilske koncepcije. Nakon perioda klasicizma, etrdesetih godina veka Srbija prihvata novi evropski arhitektonski smerromantizam. Obuzeti slikama mate i istorije, neimari romantizma evociraju zaboravljene oblike srednjovekovne arhitekture, preuzimajui motive sa romanskih, gotskih i ranorenesansnih crkava i zamkova. Integritetom fasadne povrine i slobodnim, esto bizarnim ornamentom, kao i tenjom ka piramidalnim kompozicijama, romantiarski se oponiralo vladavini klasicistikog poretka u sistemu plastine dekoracije i strogo geometrijskoj strukturalnosti kubinih ornmenata. Iz kulturno bliskog Bea, prihvaeni su elementi meovitog Rundbogenstila, prepoznatljivog na Kapetan Miinom Zdanju u Beogradu iz 1863. godine.

U korpusu nostalgine arhitekture romantizma, u vreme nacionalne euforije u svim oblastima kulture, u treoj etvrtini XIX veka izdvaja se tenja za nacionalnim stilom. Graenje u srpskom ili vizantijskom stilu, umesto u Srbima nametnutom baroku i klasicizmu, postaje najpoeljniji vid sakralnog neimarstva, podstican zakonima iz 1861. i 1890. godine. Posle perioda u kome su se srpski srednjovekovni motivi meali sa oblicima balkanskog, u delima tajfe Damjanov ili ruskog romantizma u delu Andrije Andrejevia, nastupa razdoblje akademskog neovizantinizma 18741905 godine, predvoeno srpskim uenicima Teofila Hanzena: Svetozarom Ivakoviem, Duanom ivanoviem, Jovanom Ilkiem i Vladimirom Nikoliem. Poetkom XX veka provlauje varijanta nacionalnog stila inspirisana moravskim spomenicima srednjovekovne arhitekture, prepoznatljiva u ostvarenjima Duana ivanovia, Jovana Stanojevia, Petra Popovia, Milorada Ruvidia i Jovana Novakovia, prijemiva i za uticaje secesije u delima Vladimira Popovia, Branka Tanazevia i Momira Korunovia. Budui da su gradili bez neposredne kontrole autoriteta sa visokokolskih ustanova, usvajajui jo uvek nedovoljno ematizovane forme meunarodnog neoklasicizma, graditelji srpskog klasicizma prve polovine XIX veka se ne mogu smatrati akademistima. To vai i za neimare epohe romantizma koji su jo manje respektovali evropske kolske kanone. Sredinom XIX veka, anacionalni akademizam se rasprostirao iz centralne i zapadne Evrope ne samo na njene periferne oblasti, gde su razvijene i neke njegove posebne osobenosti, kao na primer u Rusiji, ve i na druge kontinente. Na isti nain ovu arhitekturu su prihvatile i balkanske zemlje, a meu prvima Srbija. Ovo novo stilsko opredeljenje, preuzeto sa uticajnih akademija, sredinom sedme decenije postalo je dominantno u srpskom graditeljstvu. Eklektiki elementi se u srpskoj arhitekturi javljaju u epohi klasicizma i u romantizmu, ali novi, normativni eklekticizam, podreen stroijim akademskim shvatanjima forme i sadrine, u poetku je naao izraz u evokacijama renesanse. Uskoro su postali popularni i oblici novijih istorijskih stilova, kao to su barok i neoklasicizam.Prihvaena je praksa podraavanja i kompilacije kao oblika njihove stvaralake obnove. Pojava akademizma u Srbiji poklapa se sa sticanjem njene politike samostalnosti u vreme vladavine kneza Mihaila 1860-1868 godine. Obnavljaju se stare i osnivaju nove kulturne ustanove, koje su i svojom arhitekturom prezentovaleevropsku orijentaciju srpskog drutva. Usavrava se dravna uprava, razvijaju razliiti politiki pokreti. Drutveni ivot postaje sloeniji i dinaminiji. Politiko i kulturno oslanjanje na Austro-Ugarsku monarhiju, podstaklo je uspon akademizma kao dravnog stila, jer je arhitektura javnih zdanja i reprezentativnih stambeno-poslovnih palata prevashodno koncipovana pod uticajem bekog i budimpetanskog graditeljstva.

Do 1865. godine, proizvoljno, evociranje starih stilova u srpskoj arhitekturi poelo je da se podvrgava stroijim pravilima. Vei respekt prema akademskim normama, pre svega kultu ogledalske simetrije i stroge hijerarhizovane kompozicije, uveli su graditelji pristigli sa usavravanja u srednjoj Evropi. Vodei evropski akademisti, Gotfrid Zemper i Teofil Hanzen su posredno, preko svojih uenika, podstakli razvoj srpskog akademizma. Srpski arhitektonski akademizam se u jugoistonoj Evropi razvijao najsamostalnije. I na unutranjem planu, on je odbacivao kult vlastitih autoriteta. Individualizam u tumaenju akademskih normi se uvek vie uvaavao od njihovog apersonalnog podraavanja. Svi afirmisani arhitekti u Srbiji do Prvog svetskog rata imali su visoko obrazovanje, potvreno na prestinim evropskim politehnikumima ili akademijama. Osim sticanjastrunih znanja, studije su podrazumevale i posebna istraivaka putovanja, pre svega u Italiju, kolevku istorijskih stilova. Zaetnici srpskog akademizma, Andrija Vukovi i Aleksandar Bugarski diplomirali su na Tehnikom fakultetu u Budimpeti. Na istom fakultetu diplomirao je i arhitekta Milan Tabakovi. Na bekoj Akademiji likovnih umetnosti, u klasi profesora Teofila Hanzena, kolovali su se Svetozar Ivakovi, Jovan Ilki, Duan ivanovi, Vladimir Nikoli i Jovan Suboti. Tehniki fakultet u Beu zavrio je Emilijan Josimovi, a Jovan Smederevac Politehnikum. Na Visokoj tehnikoj koli u Berlinu diplomirali su Andra Stevanovi, Nikola Nestorovi, Milorad Ruvidi, Milenko Turudi, Svetolik Popovi i Svetozar Jovanovi. Politehnikum u Minhenu, od 1878. godine Tehnika visoka kola, zavrili su Kosta replovi, Milan Kapetanovi, Milo Savi, Branko Tanazevi i Dragutin Masla, a pohaali su ga Vladimir Nikoli, Sava Dimitrijevi, Dimitrije T. Leko, Danilo Vladisavljevi i Milan Antonovi. Na Politehnikumu u Ahenu diplomirao je Danilo Vladisavljevi, a pohaao ga je Dimitrije T. Leko. Visoku tehniki kolu u Karlsrueu, zavrili su Petar Bajalovi i Dragutin orevi, a pohaao ju je i Dragutin Milutinovi. Politehnikum u Cirihu zavrili su Konstantin Jovanovi i Milan Antonovi. Ova generacija srpskih graditelja nije bila ideoloki jedinstvena, jer su se kroz nju reflektovali tragovi sukoba razliitih kola u kojima su se formirali, pa i opti sukobi tog vremena- politiki, nacionalni, socijalni. Dok su jedni prevashodno sledili ideje akademizma, drugi nisu zanemarivali ni romantiarska tumaenja srednjevekovnih stilova, niti patriotska traganja za nacionalnim slogom. Najvie je bilo onih koji su iz jednog smera skretali u drugi, trudei se da savladaju njihove suprotnosti.

Iako su srpski arhitekti prihvatili akademizam kao evropsku tekovinu proverene vrednosti, nije sigurno da su to uvek inili iz ubeenja, jer su na takav izbor uticali prvenstveno praktini razlozi. Lakoa sa kojim su prihvatali secesiju ili se uputali u traenja nacionalnog stila, pokazuje da ih je od lojalnosti jednom stilu vie interesovao poslovni rezultat. Tradicionalnu, patrijarhalnu srpsku graansku kulturu u treoj etvrtini XIX veka zamenjuje prosvetiteljsko-racionalistika, opredeljena za instantnu evropeizaciju preuzimanjem institucija, umetnikih stilova, obiaja i normi. Takvim opredeljenjima najvie je konvenirao evropocentrini akademizam kao pokazatelj pripadnosti graanskoj civilizaciji. Poetkom XX veka zvaninu graansku kulturu predavangardni narataj kritikuje kao dogmatinu i okotalu, zalaui se za potpunu slobodu umetnikog stvaranja. Iako su lako prelazili sa jednog na drugi stil, srpski arhitekti su se dugo oslanjali na pouzdano akademsko naelo forme, pa i strukture graevina, plaei se nesvesnog rezultata u primeni nedovoljno poznatih stilskih koncepcija. Taj zazor proizveo je neoekivanu pojavu da se akademske kompozicione eme odre i na objektima secesije, nacionalnog i poznoromantiarskog stila, meuratnog modernizma, kao i posleratnog socrealizma, to reito govori o srpskim arhitektima koji su sa velikim zakanjenjem, teko i sporo prihvatali novine, ali su jo sporije odbacivali prevaziena shvatanja. Periodizacija srpskog arhitektonskog akademizma, kao jedan od stilova epohe istorizma, obuhvata tri vremenske celine: 1.) prvo razdoblje ranog ili strogog akademizma obuhvata period 1865-1900 godine 2.) drugo, u kome je preovladalo slobodnije shvatanje krutih normi u periodu 1900-1914 godine, 3.) tree, pozno u periodu 1918-1950 godine, u kome se strogi akademizam tree decenije u etvrtoj i petoj pretvorio u oblik modernizovanog akademskog monumentalizma. Period ranog akademizma: U najranijoj fazi srpskog akademizma do izraaja su dole line stilske predilekcije autora. Lieni kontrole evropskih pokrovitelja, srpski graditelji su radili i mislili slobodnije. Iako su se trudili da ostanu u granicama propisanih obrazaca, u tome se nisu ponaali kruto, ve su se u mnogim sluajevima prilagoavali lokalnim uslovima i potrebama. Sa druge strane, slabljenje akademske discipline, najupadljivije u produkciji provincijskog srpskog graditeljstva, rezulturalo je nezgrapnim kompozicijama. Arhitektura neoklasicizma, koja je ostavila dubok trag u srpskoj umetnosti prve polovine XIX veka, delimino je obnovljena u akademizmu druge polovine stolea. Uz renesansnu, baroknu, neoklasicistika morfologija je postala oslonac hijerarhizovane arhitekture profanih javnih i

privatnih zgrada. Umesto ornamentalne plastike u klasicizmu prve polovine veka, u akademizmu se vie naglaava arhitektonska: pilastri, puni i polu-stubovi, natprozorni timpanoni, parapetni pojasevi, kordonski venci, kupole, atike, mansardni krovovi, balustrade, edikule, nie i dr. Klasicistika arhitektonska matrica, obogaena prilozima renesanse i baroka, odgovarala je ukusu vlasti i graanske inteligencije u evropski opredeljenoj Srbiji. Novoizgraeni javni i privatni objekti, svojom reprezentativnom stilskom obradom, trebalo je da pokau stabilnost politikih ustanova mlade srpske drave i njenu privrenost idealima kosmopolitske kulture. U veini sluajeva jevne zgrade su locirane uz postojee blokove sa kuama, ili su postavljane na uglove slobodnih prostora, a retko u sredinu. Ni visinska regulacija javnih zdanja nije bila izjednaena, to je stvaralo neskladan utisak. Zakonom o podizanju javnih zgrada iz 1865. godine, u Srbiji je ureena graanska regulativa. Tim aktom, koji je ostao na snazi do Prvog svetskog rata, objekti su kategorizovani u okrune, sreske i optinske. Uvoenje propisa u graditeljsku praksu, kroz preciznu kategorizaciju ulica shodno tipu objekta, pogodovao je zastupnicima akademizma kao ideologije reda, koji su neposredno uestvovali u izradi zakona. Centar srpske arhitekture bio je, kao i u ostalim oblastima kulture, Beograd. U prestonici su bile koncentrisane ustanove iz kojih je usmeravana celokupna arhitektonsko-urbanistika delatnost. Otud su i glavni primeri srpskog arhitektonskog akademizma izgraeni u Beogradu. U konstruktivnom i tehnikom smislu, domaa arhitektura akademizma se oslanja na ustaljene masivne sisteme zidanja i tradicionalne graevinske materijale, poneto zaostajui za svetskim sredinama. Kamen i opeka u krenom malteru su korieni za zidanje i oblaganje, drvene grede za meuspratne i krovne konstrukcije, pruski svod i gvozdeni nosai za podrumske tavanice, liveno gvoe za meuspratne konstrukcije, balkone, galerije i kapije, keramike i teraco ploe za oblaganje stepenita, gipsani prefabrikovani elementi za enterijere. Za zavrne elemente fasada primenjivani su vetaki kamen, prefabrikovani stilski elementi od terakote, cementa i betona, kao i zgrafito tehnika. Iako su postepeno primenjivali savremenije materijale, gvoe, staklo, armirani beton za temelje i meuspratne konstrukcije, arhitekti su strukturalnost graevine podreivali efektu spoljnih oblika, to je tradicionalna odlika srpskog graditeljstva. Zaetnici srpskog akademizma, Andrija Vukovi i Aleksandar Bugarski, po povratku sa studija u Budimpeti u beogradsku arhitekturu unose ideale akademizma. U skladnoj romantiarskoj kompoziciji Hotela Balkan iz oko 1860. godine, Vukovi nije akcentovao glavni motiv, ve ritminost proelja sa karakteristinom rustikom u prizemlju. Kua Steve Mihailovia, takoe iz oko 1860. godine, kasnije rekonstruisana, odlikuje se plitko

istaknutim sredinjim rizalitom, zavrenim dekorativnim zabatom. Rustika prizemlja, primenjena na Hotelu Balkan, i ovde je ublaena ritmom pseudorenesansnih otvora. Graenje Narodnog pozorita u Beogradu izmeu 1867. i 1869. godine, na Pozorinom trgu transformisane prestonice, prema nacrtima Aleksandra Bugarskog, arhitekte Ministarstva graevina, najavilo je procvat akademizma u graditeljstvu monumentalnih javnih zgrada. Pozorite je svojiom arhitekturom simbolizovalo osnivanje evropskih kulturnih ustanova u slobodnoj Srbiji. Graenjem spomenika Knezu Mihailu 1874-1882 godine, Pozorini trg je osim naglaenog nacionalno-kulturnog, dobio i memorijalno dravno-politiko znaenje. Osnovu stilske obrade pozorinog zdanja predstavljao je neorenesansni stil, uz neobarok najpopularniji na evropskim akademijama.. Bugarski je u srpsku arhitekturu uveo neorenesans blii italijanskim i bekim nego nemakim eklektikim uzorima. eoni deo kubine mase podune graevine, sadravao je prizemlje i dva sprata, sa prilaznim etvorodelnim tremom na stubovima. U odsustvu naglaenog glavnog motiva kompozicije, trem na proelju se moe smatrati najistaknutijim segmentom ovog uzdrano dekorisanog zdanja. Izostala je naglaena rustika prizemlja, kako bi se ostvario pristupaan, nefortifikacijski izgled zgrade namenjene kulturi. Uzor kompozicije Aleksandra Bugarskog je proelje Milanske Skale. Isto tako je bitno napomenuti graditeljev istanan ukus u obradi enterijera, znatno raskonijoj od svedene spoljanjosti, u kojoj su osim renesansnih, primenjeni barokni i rokoko motivi. Drvena konstrukcija potkoviastog gledalita sa galerijama i uzdrana spoljnja obrada zgrade, ukazuju na skromne finansijske mogunosti njenih naruilaca. Na prvoj dvospratnoj stambeno-poslovnoj zgradi u novoproseenoj Knez-Mihailovoj ulici, Palati trgovca Radovana Barlovca graenoj oko 1872. godine, Bugarski je razvio reenje sa centralnim unutranjim dvoritem i galerijama. Ni u arhitektonskoj kompoziciji ovog zdanja, inspirisanom palatama rimske visoke renesanse, sa naglaenim parapetnim pojasem iznad prizemne zone, nije posebno naglaen glavni motiv. Prvi sprat ima neto bogatiju stilsku obradu sa balkonima na bonim rizalitima, kako bi se oznaio prostor piana nobile. Monumentalnost i slojevitost akademski koncipovanih fasada, Bugarski je u najveoj meri naglasio na Dvoru kralja Milana iz 1881-1884 godine, kojim je dopunjen upravni centar srpske prestonice. Pseudoantiki (karijatide), neorenesansni (obrada povrina, tripartitna vodoravna podela zona) i neobarokni motivi (kupole) preovlauju u eklektiki koncipovanoj arhitekturi ove impozantne graevine, zamiljene kao prve u trodelnom ansamblu vladarske rezidencije. Njena osnova je priblino kvadratna, sa centralnim unutranjim zastakljenim holom u vidu renesansnog kortilea. Sve fasade su bogato dekorisane, razuene kubine celine, obraene su razliito. Dvospratna palata sa

visokim prizemljem, je shodno nameni, dobila reprezentativno arhitektonsko ruho i u enterijeru, u kojem su preovlaivali renesasni, rokoko i orijentalni motivi. Nepovoljan ugaoni poloajpalate na neravnom terenu, donekle je umanjio efekat celovitosti arhitektonskog objekta. Otud je bona, najupadljivija fasada dobila najbogatiju arhitektonsku obradu. est stubova sa dorskim kapitelima u srednjoj zoni izdignutog prizemlja, ponovljeni su i na spratu, ali su zavreni korintskim kapitelima, sluei kao postolje za grifone koji dre itove. Obilje plastike, ritam isturenih i uvuenih masa, sklad punih i praznih povrina, ublaavaju strogost hijerarhizovane kompozicije dvorskog zdanja. Razliitom obradom fasadnih zona, izbegnuta je monotonija unifikovanih formi. Shodno estetici akademizma, istaknuti segmenti pojedinanih fasada eksponirani su kao samostalni i samodovoljni. Rustika prizemlja zgrade-tvrave je posebno naglaena, dok je vodoravni korpus srednje perforirane zone podreen istaknutim vertikalama ugaonih rizalita. Pseudobarokne kupole unose posebnu eleganciju u izgled zavrnih zona palate, kao i figure karijatida na glavnoj ulinoj fasadi. U arhitekturi svojih ostalih prestonikih zgrada, preteno dvojne, stambene i trgovake namene, poput Kue Koste Mesarovia u Knez Mihajlovoj 18 iz 1883. godine, Bugarski je uveo tip ulinog korpusa dvotraktne osnove koji je sa jednokratnim krilima obrazovao prostrano centralno dvorite. Stanovi su dobili prostornu organizaciju kombinovanog tipa. On je inicirao praksu da se fasadnom plastikom istiu namena zgrade uli zanimanje vlasnika. Motiv karijatida, primenjen na glavnoj ulinoj fasadi dvora, ponovljen je na srednjem rizalitu Mesarovieve kue. Bogata profilacija natprozorne plastike, venca i timpanona, odlikuje proelja ovog arhitekte. Osnovu slinu slovu E sa istaknutim srednjim rizalitom proelja, primenio je na simetrino komponovanoj palati Sreskog Naelstva i Suda u Smederevu iz 1886-1888 godine, karakteristinoj po visokim atikama centralnog rizalita. Akademsko shvatanje namene i prostorno-oblikovnog sklopa javnih zgrada u Beogradu, doprinelo je da novoizgraena zdanja, naroito u poslednjoj etvrtini XIX veka, dobijaju sloeniju strukturu i monumentalne razmere. Veliki broj graevina imao je isto ili slino prostorno reenje. to ukazuje da funkcija i urbanistika dispozicija nisu presudno odreivale karakter njihovog prostornog plana i spoljne obrade.Objekti javne namene su preteno imali oblik izduenog pravougaonika. Dopunjeni krilima stvarali su formu latininom slovu L i slovu T. U sluaju ugaonih zgrada, osnove su bile klinaste ili zaobljene. Da bi im se poveao prostorni kapacitet, dodavana su krila razliitog oblika. Zgrade povrinski vee osnove, iza elevacionih frontova, dobijale su ira ili ua unutranja dvorita. Stambeno-poslovne zgrade, koje su sliile i za iznajmljivanje, dobijale su uske svetlarnike uvoenjem sistema manjih unutranjih dvorita.

U stilu akademizma irom Kraljevine Srbije izgraen je veliki broj administrativnih dravnih zgrada i kulturno-prosvetnih ustanova. U poslednjoj etvrtini veka, novoizgraeni, reprezentativni slobodno stojei javni objekti: okruna naelstva, sudovi, optine, kole, bolnice, eleznike stanice i kasarne, postali su stoeri urbanistikih kompozicija rekonstruisanih gradova. Zbog nedostatka trgova i irokih raskra, mnoge znaajne javne zgrade postavljane su na uglove vanih ulica ili na zavrecima dugakih pravolinijskih poteza. Akedmizam je isto tako, obeleio i arhitekturu zgrada obostrano ili jednostrano uzidanih u tekui niz kua postojeih blokova, kao to su banke, osiguravajua drutva, kreditni zavodi, drutveni domovi, hoteli, kafane, prodavnice, magacini i zgrade meovite namene. Afirmciji akademizma u srpskom graditeljstvu doprineo je i arhitekta i naunik Dragutin Milutinovi. Upravo se njemu i bekom arhitekti Fon Flatihu pripisuje zgrada beogradske eleznike stanice iz 1884. godine. Na toj graevini, nedvosmisleno je potvren primat akademizma kao vladajueg evropskog stila. Razueni objekat specifine namene, dobio je strogu, simetrinu kompoziciju, na ijem se centralnom rizalitu i kubinim bonim paviljonima stapaju elementi renesanse i neoklasicizma. Sklonost ka akademizmu uoava se i u radu plodnog arhitekte Jovana Ilkia, od 1884. do 1900. godine. Njegova dela, preteno ostvarena u srpskoj prestonici nakon saradnje sa profesorom Hanzenom u Beu, bogata su raznovrsnim istorijskim evokacijama, uglavnom usmerenih na renesansu i barok. tavie, meu beogradskim arhitektima Ilki je smatran najboljim poznavaocem baroka. Elementi neorenesanse obeleili su Ilkievu arhitekturu Kue Terzibaia u Knez-Mihajlovoj ulici 45 iz 1884. godine. Bogata drugostepena plastika, sa atlantima koji podupiru jako istureni zavrni venac, dominira proeljem dve obostrano ugraene stambeno-poslovne palate Milorada Pavlovia i Koste Mesarovia u Ulici Kralja Petra 11-13 u periodu 1885-1890 godine. Snanu plastiku fasade Ilki je naglasio prizemljem u rustici i spratom sa pet osovina, to je trebalo da privue muterije. I ovde je srednji deo proelja istaknut izvajanim atlantima koji nose klasini venac sa dekorativnim frizom. Atika, balustri i mansardni krov sa okulusima, zavravali su ovu netipino slobodnu akademsku kompoziciju. Sa svedenim evokacijama baroka, Ilki je projektovao reprezentativnu terazijsku palatu Marka Markovia 1885. godine, koju je kasnije kupio trgovac A. Krsmanovi. Re je o skladnoj prizemnoj kui, u ijoj osnovi kombinovanog tipa dominira centralni dekorativno obraeni vestibil. Najvee prostorije- velika dvorana i saloni, smeteni su u ulinom traktu. Neobarokna plastika uokvirava sistem uline fasade, ritmino podeljene nasedam polja. U razuenoj kompoziciji Vile ministra M. Piroanca u Biraninovoj ulici 26 iz 1885. godine, Ilki je smelo istakao zailjeni

toranj, dok je sa manje uspeha komponovao bezizraajnu kompoziciju palate Ministarstva vojske u Beogradu iz 1895. godine. Znatno skladnije reenje ostvario je na kui Jovana Ristia iz 1891. godine, karakteristinoj po istaknutom zaobljenom ugaonom proelju, zavrenom kupolom. Od objekata izgraenih van prestonice koji se Ilkiu pripisuju, izdvaja se Krsmanovieva kua u apcu iz 1892. godine, jedno od najreprezentativnijih dela prve faze srpskog akademizma. Njene fasade odlikuju se ritminou izdeljenih segmenata srednje zone, sa naizmeninim prozorskim otvorima i dekorativnim niama ispunjenim alegorijskim figurama. Kitnjasti zavreci elevacije, razliito oblikovani otvori, uz neupadljivo renje ugla, oiveli su arhitekturu ovog zdanja, netipinog za period strogog akademizma. Manje inventivnosti Ilki je pokazao na Naelstvu i Sudu u Valjevu iz oko 1900. godine, karakteristinom po simetrinom ugaonom proelju, upotpunjenom narativnom fasadnom plastikom. Ilki je nesumnjivo zastupao autorsku koncepciju akademizma, nasuprot njenoj stroijoj apersonalnoj recepciji, karakteristinoj za rad Vukovia i Bugarskog. Potujui akademske kanone, pre svega u studiji osnove zgrada i podeli na pojaseve u regulaciji fasada, u svemu ostalom je odstupao od ablonizirane, neorganske forme ortodoksnog akademizma.Insistiranje na predodreenim formama, strogoj simetriji, plonoj obradi fasada, odbijalo ga je kao stvaraoca bogate imaginacije. Kada je program graevine nalagao uzdreniji tretman niih zona, Ilki je oivljavao one vie, najee isticanjem motiva pseudobarokne arhitekture, koristei i asimetriju. Kako u profanoj, tako i u sakralnoj arhitekturi, Ilkieva inventivnost, iskazana smelim plastinim i tektonskim sklopovima, uveliko je prevazilazilaokvire akademskih stereotipa. Njegove graevine plene izrazitom formalnom lakoom, neusiljenou kompozicije i odmerenou kitnjaste dekoracije. Ako se za Ilkia kae da je bio veti eklektik u izboru tema i motiva, po talentu da ih ukomponuje u efektnu, dopadljivu celinu, sa njim bi se od srpskih arhitekata novijeg doba mogao uporediti jedino Dragia Braovan. Na palatama Oficirskog doma iz 1895. godine, u zajednici sa Miloradom Ruvidiem, i posebno Narodne skuptine, Ilki je ispoljio zavidnu vetinu u reavanju najsloenijih graditeljskih programa. Zgrada Narodne skuptine je oznaila poetak zrele faze ne samo Ilkievog, ve i itavog srpskog akademizma. Akademizam u delu Vladimira Nikolia, kao i Ilkiev nije bio plod striktno dogmatine kolske koncepcijeNa reprezentativnim javnim objektima, izgraenim u Sremskim Karlovcima, Novom Sadu, Somboru i drugim mestima, Nikoli je iskazao visoko umee u komponovanju i oblikovanju. Apersonalna naela akademizma, podrazumevajua pri projektovanju svih tipova graevina, nisu ga sputavala u ostvarivanju efektnih urbanih akcenata. Kao dosledni korisnik akademske modularne mree, posebnu panju je poklanjao izbalansiranom odnosu punih i praznih povrina, uvuenih i isturenih volumena, naglaavajui ritam u rasporedu otvora, primarne i sekundarne plastike, kao i

svetlo-tamne kontraste na fasadama. U reavanju osnova, uglavnom se pridravao ustaljenih ema srednjoevropskog akademizma, to se uoava na njegovim glavnim delima: Srpskom domu u Sremskoj Mitrovici iz 1893-1894 godine, Uiteljskoj koli u Somboru iz 1895. godine, Patrijaijskom dvoru iz 1892-1894 godine i Narodno-crkvenim fondovima iz 1902. godine u Sremskim Karlovcima, Gimnaziji u Leskovcu iz 1891-1894 godine, Velikoj Gimnaziji u Novom Sadu iz 1899. godine. Drugi znaajni graditelj vojvoanskih krajeva- Milan Tabakovi, u duhu neobaroka, sa detaljima razliitih stilova sagradio je elezniku direkciju 1890. godine, Najamnu palatu posle 1890. godine i Minoritsku crkvu u Aradu iz 1901. godine. U znaajna ostvarenja ranog akademizma spadaju i dela graena prema projektima stranih strunjaka, angaovanih u Srbiji. Meu njima se izdvaja Okruno zdanje sa naelstvom i sudom u Poarevcu iz 1888. godine, delo Fridriha Gizela, arhitekte Ministarstva graevina. To je razuena, poduno struktuirana graevina, sloenog prostornog programa, sa dva zasebna nadletva, obuhvaena jedinstvenim proeljem. Simetrinom obliku dvokratno reenog unutranjeg prostora, odgovara masivna spoljna kompozicija, izvedena po akademskim pravilima. Veliki front palate je uspeno savladan podelom mase, diferencirane irinom i visinom, a glavni delovi su nadvieni i etvrtastom dekorativnim kubetima, kakve e esto primenjivati arhitekta Konstantin Jovanovi. Dobro proporcionisani prizemlje i sprat, snana plastika srednje vodoravne zone proelja, popunjenog stubovima, prozorima i timpanonima izvedenim po uzoru na dele rimske visoke renesanse, snano deluju u sadejstvu sa rustino obraenim prizemljem. Ipak, uprkos stilistike i izvoake perfekcije, utisak akademske jednolinosti kruto ponovljenih motiva se ne moe porei. U ovoj suptilnoj i monotonoj kompoziciji, lienoj istaknutijeg glavnog motiva, trijumfovao je strogi akademizam.Neudi to je utemeljiva srpske arhitektonske kritike Dimitrije T. Leko, napomenuo da je upravo sa poarevakim Naelstvom nastupio pogrean pristup u izgradnji administrativnih javnih zdanja u Srbiji, karakteristian po pretrpanim renesanss fasadama, urbanistikom nesaglasju sa zateenim fondom, nametljivosti i nedovoljnoj funkcionalnosti. Velika gimnazija u Kragujevcu, grena od 1885. do 1888. godine, prema projektu neppoznatog stranog graditelja, poiva na jednostavnijem, manje usiljenom konceptu. Njenom kompozicijom dominira centralni plastini istaknuti kubus nadvien tremom sa prislonjenim kompozitnim stubovima i timpanonom. Otvori na srednjem rizalitu zavreni su lino, a na bonim arhitravno. Za razliku od reprezentativnog sredita kompozicije, boni traktovi monumentalnog zdanja lieni su izrazitije stilske obrade. Izmeu 1886. i 1889. godine, prema projektu nepoznatog bekog arhitekte, u Niu je sagraeno Naelstvo Nikog okruga sa Upravom policije. Feliks Kanic ga je opisao kao zdanje

zapadnoevropskog stila iji je centralni rizalit ukraen stubovima, dok ugaoni rizaliti u obliku kula celini daju karakter monumentalnosti. Rustika prizemlja i stroga simetrija proelja dali su osnovno obeleje ovoj reprezentativnoj kompoziciji, graenoj na naelima akademizma. Realna gimnazija u Uicu iz 1891-1893 godine, ekog arhitekte Venceslava ihaka, koja spada u znaajnija ostvarenja akademske arhitekture u Srbiji sa kraja XIX veka, karakteristina je po isturenom srednjem rizalitu pseudorenesansno koncipovanog proelja sa razliito obraenim etaama. U opusu Zemperovog uenika Konstantina Jovanovia, koji je osim u Srbiji gradio u Austriji, Bugarskoj i Rumuniji, preovlauje akademizam kao stilsko opredeljenje. Pod Zemperovim uticajem, Jovanovi je ostvario akademski proienu varijantu nove renesansne arhitekture, retko koristei elemente baroka. Stoga se u istoriografiji Jovanovi sa pravom smatra najizrazitijim predstavnikom prve dve faze srpskog akademizma, odnosno, najizrazitijim predstavnikom akademske neorenesansne arhitektonske koncepcije. Suvereno vladajui akademskim repertoarom epohe kojoj je pripadao, insistirao je na jasnoi, preglednosti, skladu i monumentalnost izraza svojih javnih i privatnih zgrada. Dosledno se pridravao preciznih akademskih uputstava u oblikovanju statinih, zatvorenih volumena, naglaavajui teku rustiku prizemnih zona i plastinost srednjeg korpusa. Kao samodovoljne celine, najee je izdvajao ugaone rizalite graevina, ali i portale, balkone, edikule, atike i mansardne krovove. Njegova koncepcija akademizma je u morfolokom pogledu bila blaa strogoj varijanti Aleksandra Bugarskog nego slobodnijoj, nedogmatinoj recepciji Jovana Ilkia. Na Jovanovievom glavnom delu, Narodnoj banci u Ulici Kralja Petra u Beogradu iz 1889, dograena 1922. godine, po Maneviu najznaajnijem objektu srpskog akademizma i najistijem primeru neorenesansa u srpskoj arhiz+tekturi.. Uprkos tesnogrudom poloaju i nesagledivosti u ambijentu, rustinost i masivnost pseudo-renesansne zgrade-tvrave dola je do punog izraaja, emu je doprinela i funkcija zdanja. Preovlauju inspiracije italijanskom arhitekturom poznorenesansnog razdoblja, dok je uticaj baroka sekundarnog karaktera. Uz glavni ulaz na uglu, arhitektonska rustika zdanja se od suterena do vrha postepeno ublaava, a plastika rastvara i dinamizuje. U srednjoj zoni bonih fasada, monotoniju hijerarhizovane kompozicije ublaava naizmenino reanje razliito profilisanih prozora, to se smatra uticajem Zempera. Reprezentativnim fasadama u potpunosti odgovara akademska koncepcija enterijera zdanja, sa majestetinim stepenitem u ugaonom delu.reenje starog vestibila sa monumentalnim stepenitem, obrada galerije na spratu i sveane sale u duhu neobaroka, pokazuju Jovanovievo suvereno vladanje kompozicijom u unutranjosti palate.

Na Jovanovievim jednospratnim i dvospratnim stambeno-poslovnim objektima, preovlauju uravnoteene fasade horizontalnog ritma, inspirisane nasleem italijanske i francuske renesanse. Ugaoni rizalit Spasieve zadubine u Knez-Mihailovoj ulici 33, iz 1899. godine, zavren je kupolama u obliku zarubljene piramide na kvadratnoj osnovi, po uzoru na primere francuske renesanse. Stanovi su imali prostornu organizaciju kombinovanog plana. I Kua Marka Stojanovia na uglu Knez-Mihailove i Pariske ulice, iz 1886-1889 godine, Jovanovi je skladno komponovao dugaki front, kao i na drugoj kui Marka Stojanovia u Pariskoj 15 iz 1899-1900 godine, i u Kui Koste Milenkovia u Zmaj Jovinoj ulici 9 iz 1900. godine, inspirisanoj Zemperovom palatom Openhajm u Drezdenu. Koristei simetriju, otvarajui prizemlje i svodei rustiku, Jovanovi je objekte uinio funkcionalnim, dok je hromatskom kontrastima povrine i dekorativnim visokim kubetima i balustradama oivljavao sredne i bone rizalite jedno-porodinih kua. Dosledno se pridravao akademskih normi i u reavanju njihovih osnova. Strogi akademizam provejava i u Jovanovievim ocenama aktuelne evropske arhitekture. Odbivi dalje uee u projektovanju Srpske Kraljevske Akademije u Beogradu 1910. godine, za koje je podneo projekte godinu dana ranije, Jovanovi je odbacio kritike Andre Stevanovia, navodei prednosti stila renesanse naspram modernog stila, mislei na secesiju sa kojim se nije slagao: Taj, od izvesnog broja umetnika propagirani novi pravac i ne predstavlja nikakav u svojim formalnim elementima stil, nego samo razne forsirane pokuaje, esto u tenji za linu originalnost potopoto. Renesansna stilska matrica, prilagoena kanonima akademizma, u strogom, proienom obliku, uoljiva je na skoro svim Jovanovievim graevinama. Meutim, stilska matrica renesanse ne odreuje ukupnu strukturu njegovih dela, ve je taj odnos obrnut- ortodoksna akademistika koncepcija oblika odreuje itav ansambl graevine, dok su elementi prizvanog stila svedeni na morfoloke oznake. Po tome je Jovanoviev strogi akademizam bio najistiji i najdosledniji u srpskoj arhitekturi do 1914. godine. Na Jovanovievim graevinama predodreeni glavni motiv nije prenaglaen, ve su svi segmenti kompozicije priblino ravnopravni. Uz Bugarskog, on je najdoslednije razradio sistem samodovoljnih formi, potvrujui da je tipian akademik koji nita ne preputa sluaju. Slojevito oblikovani, sa naglaenim linijama razgranienja fasadnih zona, vrsto urasli u tle, Jovanovievi objekti veliaju krajnji stilski sklop. Delimino slobodnije reenje sa romantizirajuim elementima pete fasade, kojima je ublaena strogost niih zona, baziranih na renesansnim i neoklasicistikim principima, Jovanovi je ostvario na Narodnom Sobranju u Sofiji iz 1884-1886 godine.

Manji stepen formalne vrstine i teine, kao i manja kompoziciona usiljenost i monumentalnost, odlikuju dela arhitekte Milana Kapetanovia. Potenciranjem slobodnijih akademskih reenja, izbegavao je tvrdou i statinost forme ablonizovanih rasporeda, zbog ega su njegovi objekti: Osnovna kola u Ulici Cara Duana iz 1893. godine, Klasna lutrija i neomaniristika kua Jevrema Grujia u Beogradu iz 1896. godine, nemaju studiozno obraene detalje, karakteristine za Bugarskog, Jovanovia i Ilkia. Ministarstvo pravde u Ulici Kralja Milana u Beogradu, projektovano 1882-1883 godine, a izgraeno 1893. godine, po nacrtima Svetozara Ivakovia i Jovana Subotia, iako relativno skromnih dimenzija, privlai panju svojom istananom kompozicijom proelja i svetlo-tamnim kontrastima arhitektonske plastike. Na izuzetno harmoninoj fasadi tog jednospratnog objekta, izvedenog sa reminiscencijama na primere rimske renesanse, pod uticajem beke akademske metodologije, istaknuti su bogato ukraeni prozori. Prizemlje je obraeno u punoj rustici, sa simetrino postavljenim polukrunim, ne preterano upadljivim optvorima. Srednji pojas, sa pet prozorskih osovina, naglaen je dvojnim prozorom pod zajednikim timpanonom i efektnom oplatom od crveno i ukastih keranikih ploica. Kompoziciju srednje zone, zavrenu nenametljivim, plono obraenim vencem i frizom dekorisanih festona, zaokruuje atika sa balustradom. Rafiniran oseaj za efekte fasadne rustike, Svetozar Ivakovi je ponovio na proelju Kua N. Duia i D. Mitrievia u Beogradu. U delu Duana ivanovia do 1900. godine, kakva su Dravni savet i Glavna kontrola u Beogradu iz 1889-1890 godine, ostvarena je neto vra, usiljenija akademska modelacija forme, pri emu nisu zapostavljeni ni funkcionalni zahtevi.Sa puno uspeha podigao je vie kolskih zgrada u Srbiji, saraujui sa istaknutim akademistom Dragutinom oreviem. Akademizam neo-neoklasicistikog i neovizantijskog smera obeleio je srpsku sakralnu arhitekturu poslednje etvrtine XIX veka. Meu mnogobrojnim novoizgraenim crkvama, obradu u maniru akademizovanog neoklasicizma dobili su hramovi u Negotinu, Beeju, apcu i Velikoj Motanici, dok je neovizantijski koncept, sa elementima bekog Rundbogenstila, obeleio traganja za nacionalnim stilom Svetozara Ivakovia, Duana ivanovia, Jovana Ilkia i Vladimira Nikolia od 1874. do 1900. godine. Takve su Crkve Sv. Preobraenja u Panevu, Sv. Trojice u Parainu, Sv. Pantelije u Malom Crniu, Sv. Petra i Pavla u Jagodini, Sv. ora u Kruevcu, Kapeli Sv. Katarine na eratskom groblju u Sremskim Karlovcima i dr. Nedovoljno poznavanje srpskog srednjovekovnog graditeljstva, uticalo je da domai arhitekti upoznaju staru vizantijsku, pa i srpsku arhitekturu preko romantiarskih replika svojih evropskih profesora, to je kod njih podstaklo shvatanje neovizantijskog kao nacionalnog stila. Takvo

izjednaavanje zastupao je i najtalentovaniji srpski Hanzenov uenik Svetozar Ivakovi, koji je u okviru meunarodne hanzenatike ostvario visok stepen autorskog izraza. U sutini anacionalnu, Ivakovievu eklektiku varijantu nove nacionalne arhitekture, poetkom XX veka potiskuje neomoravski slog. Na pojedinim primerima srpskog monumentalnog sakralnog graditeljstva u dijaspori, kao to su reprezentativne crkve Sv. Spiridona u Trstu izmeu 1861-1869 godine i Sv. Blagovetenja u Dubrovniku iz 1870-1877 godine, takoe se uoavaju metodi strogog hijerarhijskog komponovanja. Akademska slojevitost zona odlikuje zgusnutu kompoziciju transkog hrama, na kome je Karlo Maijakini veto uskladio elemente ranohrianskog, vizantijskog i romanskog graditeljstva. Neoromnski koncept bitno je odredio krutu kompoziciju dubrovake crkve Emila Vekijetija, lienu elemenata vizantijske i srpske srednjovekovne arhitekture. Prihvativi akademizam kao preovlaujui tok savremene evropske arhitekture, srpski neimari su bez veih dilema usvojili i potovali njegove kanone. U duhu tih normi realizovali su mnogobrojne javne i privatne objekte od kojih pojedini prevazilaze prosenu produkciju akademizma u jugoistonoj Evropi. Akademizam se u prvoj fazi svoje srpske recepcije dosegao najstroiju i najdisciplinovaniju verijantu, olienu u profanom opusu Konstantina Jovanovia, a odrazio se i na tadanje crkveno neimarstvo. Uprkos strogih kompozicija i usiljenih prostornih reenja, rani srpski akademizam nije bio kompilatorski beivotan, ve je zahvaljujui Zemperovim i Hanzenovim uenicima posedovao i stvaralaku komponentu. Na razvoj akademistikih shvatanja u Srbiji uticali su i stavovi prvog srpskog naunika na polju arhitekture i urbanizma, Emilijana Josimovia. Iako pojedini istoriografi u njegovim principima koje je izlagao u kolskim udbenicima vide zaetke arhitektonskog funkcionalizma, pre se moe zakljuiti da je sledio klasine principe oblikovanja koje su ustanovili renesansni teoretiari, oslanjajui se na Vitruvija. Svoje stavove sistematizovao je u knjizi Graanska arhitektura i graenje putova iz 1860. godine. Insistirajui na principima klasine simetrije, euritmije i harmonije, Josimovi je u srpskoj sredini teorijski utemeljio evropski akademizam, naglaavajui da se izbor stila odreuje prema nameni graevine. Zalagao se za simetrinost, organsku povezanost i razgovetnost kompozicije, u kojoj je obavezno istaknut glavni motiv. Insistiranje na veoj ili manjoj podinjenosti predstavljalo je jedan od vanijih principa hijerarhije na kome poiva Josimovievo shvatanje celine. Sto se tie koncipovanja osnove zgrada preporuivao je pravilne osnove i za objekte izgraene na nepravilnim parcelama, kako bi se omoguila unutranja udobnost i lak saobraaj. Dileme u kom bi se od stilova trebalo graditi u Srbiji privlaile su i linosti izvan arhitektonske struke. Na primer pesnik Ognjeslav Utjeinovi-Ostroinski velia estetsko savrenstvo jelinske

arhitekture i u njoj je video najbolji uzor za savremeno srpsko graditeljstvo. Apelacijama tog tipa suprotstavljali su se ideolozi nacionalnog stila. Taj pravac u srpskoj arhitekturi, opoziciono nastrojen prema vladajuem akademizmu, i sam sputan jednoobraznou i jednosmernou, teorijski je podsticao Mihajlo Valtrovi, formiran u Nemakoj. Zahtevao je da se na Velikoj koli istrauje i srpsko graditeljsko naslee, odnosno nastavi varvarstvom preseeni polet srpskog umetnikog duha, koji poiva ve pet vekova ekajui na probud. Ponosno je isticao da istraivanja i prezentacije starog srpskog neimarstva sa Dragutinom Milutinoviem preduzima radi primene njegovih principa danas. Krajem osamdesetih godina, Milutinovievom zaslugom, na Tehnikom fakultetu je ustanovljen predmet Vizantijski stil, u kome su odabrani srednjovekovni spomenici preporuivani kao uzori u projektovanju savremenih graevina. Nadahnut lepotom i istorijom drevnih srpskih zadubina, uticajni lan Srpske Kraljevske Akademije Andra Stevanovi, takoe je podravao njihovu obnovu u savremenoj srpskoj arhitekturi. Odbacujui Hanzenovu neovizantiniku, zalagao se za neposredno podraavanje nacionalnog srednjovekovnog graditeljstva. Smatrao je da se postupnim radom, prirodnim razvojem, spontanom evolucijom u toku vie decenija moe stvoriti period procvata srpske crkvene arhitekture. Kritiki je odbacivao stege akademizma, jer smatra da umetnik ne treba da se vezuje za akademske propise koji e ga uiti kako izraava svoje ideje i oseaje, i da su izgubljeni za umetnost oni koji se oslanjaju na akademske predrasude.Meutim, u praktinom projektantskom radu, on nije dosledno primenjivao izreene postavke nacionalnog stila i antiakademizma. Profani opus ovog arhitekte upravo pokazuje sutinsku vezanost za kompozicione obrasce evropskog akademizma.Uprkos tome njegov pedagoki rad na Arhitektonskom fakultetu oznaen je kao napredan i podsticajan za studente. Vesnik novih strujanja u srpskom graditeljstvu sa poetka XX veka i izraziti polemiar, Dimitrije T. Leko se takoe odupirao akademizmu, ali pre kao nezavisni posmatra, nego kao zagrieni pobornik sopstvenih stavova. Podjednako nepomirljiv prema svim vladajuim tokovima i podozriv prema novinama, Leko je bio tipian predstavnik svog doba, u kome su se sukobljavale koncepcije akademizma, nacionalnog stila i secesije. Sa velikim arom, ideju o nacionalnom stilu u prvoj deceniji XX veka propagirao je i slikar Dragutin Inkiostri-Medenjak, koji je u domaoj arhitektonskoj publicistici prvi upotrebio termin akademizam, napominjui da stil naroda mogu postii mladi ljudi neprijatelji akademizma, samom tenjom obnavljanja umetnikih arhitektonskih formi po prirodnim zakonima shvaenim naim narodnim ukusom. Odlune antiakademistike stavove iznosio je i arhitekta Branko Tanazevi, koji je u svom projektovanju uspeno sklapao elemente nacionalnog srednjevekovlja i aktuelnog Ar-Nuvoa. Savremenike u Srbiji otro je kritikovao zbog ablonisanja i epigonskog akademskog

vezivanja za stare stilove, stvaranja hladnog i ematinog renesansa, umesto da idu putem koji vodi ka narodnoj umetnosti i veem individualizmu. Kada je poetkom XX veka kadrovski i programski unapreena nastava arhitekture na Tehnikom fakultetu u Beogradu, dopunsko kolovanje u Evropi nije bilo nuno Nastava o arhitekturi istorijskih stilova je obogaena, ne samo kroz rad teoretskih predmeta, ve i kroz projektovanje zgrada u razliitim stilovima. Novi predavai Arhitektonskog odseka Branko Tanazevi i Milorad Ruvidi nastavili su praksu tumaenja nacionalnog naslea kao ravnopravnog sa ostalim istorijskim stilovima. Za razliku od njih, Dragutin orevi i Nikola Nestorovi u nastavi niu favorizovali novi nacionalni stil, ve idealne eme evropskog akademizma. Period zrelog akademizma: Period zrelog akademizma u srpskoj arhitekturi zapoeo je posle 1900. godine. Jo uvek ablonsko ponavljanje renesansnih principa predstavljalo je osnovnu podlogu komponovanja, ali su na reprezentativne fasade i u enterijere unoeni klasicistiki stubovi i bogata pseudobarokna plastika. Ova pojava je podstaknuta ekonomskim procvatom i demokratizacijom drutva izvrenom pod novijom dinastijom. U ovom periodu su znatno samostalnije korieni klasini stilski elementi, a zabeleena su i smelija odstupanja od uobiajenih kompozicionih obrazaca. Uz primenu bogatije i skuplje dekoracije, manje usiljeno se plasiraju kubeta i venci, dok atike postaju redovna pojava, pune ili sastavljene od balustri. Shodno novim potrebama programi graevina se strukturalno uslonjavaju i konstruktivno osavremenjuju. Razdoblje zrelog srpskog akademizma reprezentuje zgrada Narodne skuptine u Beogradu, zapoeta 1907. godine, prema projektu Jovana Ilkia, pobedniku na konkursu 1902. godine, a zavrene sredinom etvrte decenije veka. Jednospratno skuptinsko zdanje sa visokom prizemljem, kome je kao uzor posluio nacrt Konstantina Jovanovia iz 1892. godine, obuhvata veliku povrinu osnove, planiranu za dvodomni parlament, iako je poetkom veka srpski parlament bio jednodomni. Ilki je od Jovanovia preuzeo blokovsku strukturu zdanja lienog unutranjih dvorita, reduciranost hodnikih traktova, osnovni raspored masa, koncepciju fasada i krovne ravni razliitih visina. Moe se zakljuiti da se njegov projekat razlikuje od uzornog samo u detaljima. Simetrian masivan poduni kubus palate zavren je dominantnom pseudorenesansnom kuplom sa pseudobaroknim dekorativnim detaljima, kao visinskom dominantom, koja ne stoji nad centralnom salom, ve nad vestibilom. Na srednjem rizalitu rszuene, iz veine vizura skladne graevine, dominira monumentalni portik, zavren trougaonim timpanonom. Pred portikom se simetrino razvoja prilazno stepenite sa rampama, koncipovano u duhu novovekovne graditeljske tradicije, bez oslanjanj na konkretan uzor. Prema neizvedenoj Ilkievoj zamisli, zavrni akcenat itave

kompozicije na vrhu lanterne kupole, predstavljala je kraljevska kruna od pozlaene bronze, koja je imala znaenje simbola suverene drave.Fronton centralnog portika bio je namenjen figuralnoj kompoziciji sa personifikacijom Srbije u sreditu, dok su za monumentalne dravne grbove bile odreene kartue na atikama bonih fasada. Ilikeva skuptinska zgrada, velikog gabarita, dominira slobodnim prostorom koji je okruuje, unutar novog, ali urbanistiki nedovrenog upravnog centra srpske prestonice. Podeljena je na dominantni sredinji deo sa glavnim ulazom i centralnom kupolom, i dva bona segmenta, ije ovalne fasade zaklanjaju amfiteatralne sale sednice. Treu celinu unutranje organizacije obuhvataju izdueni traktovi namenjeni radnim prostorijama za stalne organe skuptine. Vestibil, koncipovan kao majestetini antre sa galerijama, dobio je najznaajnije mesto u hijerarhiji prostorija, to se ogleda u njegovoj bogatoj mermernoj i tuko dekoraciji. Strogom kompozicijom skuptinskog zdanja, oznaen je trijumf akademizma nad ostalim stilskim koncepcijama u tadanjem graditeljstvu i potvrena lojalnost domae sredine legitimistikoj parlamentarnoj tradiciji razvijene Evrope. Uobliena na nasleu renesanse, neoklasicizma i baroka, Ilkieva skuptina predstavlja upeatljivo zdanje, ija su izvorita u bekoj novovekovnoj i savremenoj akademskoj arhitekturi.Izbegavajui preteke mase i njihovo pretrpavanje, Ilki je ostvario za njega netipino zdanje umerenih linija, lieno prenaglaenog segmenta.Spoljnu kompoziciju odlikuje suptilno kontrastiranje kubinih i oblih masa, kao i uspeno prikrivanje sloenog unutranjeg rasporeda. Iako kritikovano u tadanjoj tampi, skuptinsko zdanje predstavlja znaajno ostvarenje novije srpske arhitekture i akademistikog stila u jugoistonoj Evropi. Uz Ilkia, zrelu fazu srpskog akademizma obeleio je arhitekta Dragutin orevi, koji je tokom usavravanja u Karlsrueu prihvatio stav profesora Jozefa Durma da se stil graevine odreuje prema njenoj nameni. Nakon prvih radova inspirisanih arhitekturom renesanse, kave su Osnovne kole u Aleksincu i Prokuplju iz 1896. godine sa D. ivanoviem, ovaj daroviti graditelj se u Beogradu afirmisao Okrunim sudom i VII pukovskom okrunom komandom iz 1899. godine, Kasarnom Sedmog Puka iz 1901. godine, Domom drutva Kralj Deanski iz oko 1900. godine sa M. Ruvidiem, Drugom beogradskom gimnazijom iz 1905. godine i Treom beogradskom gimnazijom iz 1906. godine. Glavne motive reprezentativnog proelja Okrunog suda i VII pukovske okrune komande, koncipovane pod uticajem nemakog akademizma, predstavljali su posebni ulazi, klasicistiki obraeni, kojima je oznaen dvonamenski karakter zgrade. Istaknuta heraldika obeleja postavljena iznad potkrovnog venca, pojaala su ivopisnost plastiki bogato ralanjenog proelja. Kasarna etvrtog puka podignuta na periferiji Uica 1899. godine, kao i Kasarnu Sedmog

puka u Beogradu, odlikuju simetrina, ali neusiljeno reena proelja, sa visokom kapijom, flankiranom rizalittima u vidu kvadratnih kula, nadvienih piramidalnim krovovima. I Kasarne u Vranju i aku iz 1900. godine odlikuje svedena kompozicija podunog jednospratnog volumena sa bonim krilima i dekorativnim atikama rizalita. U prvoj deceniji XX veka, oreviev akademizam je bio stilistiki i tematski najraznovrsniji u srpskoj arhitekturi.Vieznaan i najmanje zavistan od predodreenih kanona, afirmisao je princip odrive eklektie polimorfije. Iako je potovao strogu hijerarhiju forme i sadrine u akademizmu, posebno simetriju i naglaavanje srednje zone graevine, autorski koncept orevi nije podredio imperativu apersonalne, hladne i otuene arhitekture. Akademsku statinost i unificiranost izraza uspeno je ublaavao uzbudljivim kontrastima uvuenih i isturenih formi, svetlosti i senke, punih i praznih povrina, ritmom horizontala i vertikala. Masivne volumene najee je oplemenjivao bogatom plastikom, najee sastavljenom od dvojnih jonskih stubova (Druga Beogradska gimnazija iz 1905. godine, Trea beogradska gimnazija iz 1906. godine i Gimnazija u Valjevu iz 1908. godine sa D. ivanoviem). Dekorativni toskanski i jonski pilastri, kao i prislonjeni stubovi koji se uzdiu kroz sve etae srednjih zona, esti su motivi njegovih graevina. orevi se pridravao kanona akademizma i na manjim objektima, gde ih je takoe primenjivao neusiljenoKua Mihajla Milovanovia iz 1904. godine u Pariskoj ulici 12 u Beogradu. Po svom shvatanju akademizma, orevi je nesumnjivo bio najblii Ilkievoj nedogmatinoj koncepciji. Upotrebom kitnjastih zavretaka elevacije, naglaavanjem dekorativnostikoliko i svetlotamnih i plastinih kontrasta, ublaavao je krutost scenografske arhitekture strogog akademizma.Spremnost da revidira akademske stereotipe, potvrdio je neposredno pred Prvi svetski rat, projektujui Palatu Srpske Kraljevske Akademije sa Androm Stevanoviem izmeu 1914. i 1924. godine, na kojoj su nekanonino kombinovani elementi akademizma, secesije i francuskog dekorativizma. Slinu koncepciju akademizma privremeno je zastupao i arhitekta Milorad Ruvidi. Kua trgovca Dimitrija Krsmanovia u Bogojavljenskoj ulici u Beogradu iz 1898.1899 godine, sa uskom ugaonoeonom i dve podune bone fasade, spada u najvee i najreprezntativnije prestonike jednoporodine palate. Funkcionalne osnove sa karakteristinim centralnim vestibilom i salonom na proelju naglaenim trostranim erkerom, primer je slobodnijegkomponovanja, inspirisanog arhitekturom nemake neorenesanse. Te inspiracije upadljive su ni na Ruvidievoj Vili ministra Milivoja Jovanovia u Beogradu, kao i na zgradi Naelstva i Suda u apcu iz 1904-1906 godine. Stroiju kompoziciju sa svedenom dekoracijom, primenio je na Gimnaziji Stevan Sremac u Niu iz 1912-1922 godine, i neto zatvorenijem simetrinom platu Gimnazije Sveti Sava u Pirotu iz 1897. godine, gde je naglasio ulazni vestibil i monumentalno stepenite. Na Osnovnoj

koli u aku iz 1902. godine, naglasio je ugaoni rizalit u obliku valjka. Poput ostalih autora srpskog zrelog akademizma, Ruvidi je uporedo gradio u stilu secesije i nacionalnom slogu. U arhitekturi Danila Vladisavljevia, ogledaju se uticaji oba morfoloka toka srpskog akademizma: strogog, iji su primeri Prva Vraarska tedionica iz 1906. godine, kombinacija nemake nove renesanse i baroka i Kua S. Stojisavljevia u Beogradu iz oko 1910. godine, i neusiljenog, slobodnije komponovanog, iji je primer Prometna banka iz 1913. godine koji je projektovao sa Miloem Saviem. Sline odlike pokazuje i delo Dimitrija T. Leka, koji je u ovoj fazi potencirao bogate kompozicije naglaenog ritma (spoj venecijanske renesanse i baroka, primena galerija na palati Atina na Terazijama iz 1902. godine), ili razuene masivne volumene (Osnovna kola u Ulici Gavrila Principa, Nova Vojna Akademija iz 1899. godine, inspirisana nemakom renesansom, Kapela ele-kule u Niu iz 1892. godine). Srednji, kompromisni pristup izmeu dva pola srpskog akademizma, razvili su arhitekti Nikola Nestorovi i Andra Stevanovi, kolovani u Berlinu. Njihovo pojedinano i zajedniko delo pokazuje odlike konzervativne, ili reformske struje domaeg akademizma. Nestorovi je u samostalnim delima, po prihvatanju secesije, naginjao spojevima rimske renesanse i neoklasicizma. Odanost akademskim naelima dosledno je iskazao primenom simetrinih osnova i slojevitih kompozicija, poput onih na Okrunom naelstvu u Kruevcu iz 1900-1904 godine, Okrunom Naelstvu i Sudu u Kragujevcu iz 1902-1904 godine i Gimnaziji u Gornjem Milanovcu iz 1902. godine, sa raskono obraenim enterijerima, naglaenim srednjim rizalitima, kao i dekorativnim kubetima pravougaone osnove. Na Nestorovievim i Stevanovievim zajednikim delima, pre svega Upravi fondova u Beogradu iz 1903. godine, ije je proelje komponovano slino kragujevakom Okrunom naelstvu, upadljiva je nova koncepcija modelovanja i dekorisanja masa, inspirisana na Ivakovievom i Subotievom Ministarstvu pravde. Na fasadama su veto iskorieni materijali, dok su skladnim apliciranjem obloga od crvenih ploica, uvoenjem postepenosti u spoljno oblikovanje, gde je najsnaniji akcenat ostvaren na srednjem delu zidnog platna a umereniji na krajnjim rizalitima, afirmisani pokuaji slobodnijeg akademskog komponovanja. Novi metodi ogledaju se i u nainu obrade dvojnih orvora na drugom spratu, koji su usklaeni sa klasicistiki obraenim prozorima prvog sprata. Slobodniji tretman forme je rezultat Stevanovievog uticaja. Strogost, ali i dinamika arhitektonske forme , upadljivi su na Sanatorijumu Vraar iz 1910. godine i Uiteljskom Domu iz 1911. godine u Beogradu. Odlike prve varijante akademizma preovlauju na kuama V. Markovia iz 1905. godine i U. Predia iz 1908. godine, dok su elementi druge izraeni na palati Beogradske zadruge iz 1907. godine. Ovde su osim simetrije, pod uticajem francuske dekorativne

akademske arhitekture, kruta pravila komponovanja gotovo potpuno naputena. U unutranjosti zadruge, kao glavni motiv, izdvaja se sveana sala na spratu, karakteristina po bogatoj dekoraciji i velikoj visini. Proelje zgrade zavreno je kubetom sloene konstrukcije. Na kui trgovca Stamenkovia u Beogradu iz 1907. godine, Nestorovi i Stevanovi su se najvie udaljili od principa akademizma i pribliili secesiji. U srednji, neradikalni tok srpskog zrelog akademizma, mogu se svrstati i dela Miloa SaviaKua M. Savia u Dalmatinskoj 11 iz oko 1900. godine i na Topliinom vencu 14 iz 1901. godine, Kua L. elovia iz 1903. godine, Prometna Banka iz 1913. godine, sa Danilom Vladisavljeviem. Istom toku pripada i opus arhitekte Svetozara Jovanovia Starijeg. Jovanovi je negovao uproenu, ne preterano strogu koncepciju akademizma, preteno realizovanu na objektima van srpske prestonice. Najvie je koristio repertoar renesanse. Na zgradi Suda u Leskovcu iz 1904. godine, naglasio je ugao, a centralni rizalit na Optini u Leskovcu iz 1905. godine, Okrunom Sudu u Vranju iz 1907. godine i Bolnici u aku iz 1907. godine. Kontrasti masa na umereno dekorisanimproeljima, iji je izgled bio najee uslovljen rasponom i proporcijama prozora, kao i neupadljiva obrada ostalih fasada, obeleili su njegov pristup. Veu raznovrsnost i neusiljenost u rasporeivanju akademskog repertoara, Jovanovi je ispoljio na ivopisnoj Kui Sotira Ilia u Leskovcu iz 1911. godine, gde je radikalno odstupio od stroge simetrije plana, ostvarujui neobinu sintezu elemenata baroka i secesije. Hotel Petrograd u Beogradu iz 1912. godine, arhitekte Petra Popovia, takoe pripada srednjem toku srpskog zrelog akademizma. U kompozicionom pogledu predstavlja jednolino simetrino reenje sa dugakim frontom, ralanjenim kulama. Na glavnom gradskom trgu u Zajearu, trougaonog oblika, Popovi je podigao Okruno naelstvo izmeu 1906-1911 godine, sa balkonom na srednjem rizalizu, neobinim atikama i krovovima rizalita u obliku zarubljene piramide. U delu Milana Antonovia, pre nego to je prihvatio secesiju, uoljiva je sklonost ka akademskoj vrstini i slojevitosti masa modelovanih na renesansnim principima. To se naroito zapaa na koli Vuk Karadi u Beogradu iz 1894. godine, dok je Dom Anketara na Terazijama iz 1899. godine, manje usiljeno komponovan, bez dominantnih renesansnih motiva, sa srednjim rizalitom sa dve osovine. Naelstvo i Sud u Prokuplju iz 1907. godine, arhitekte Branka Tanazevia, ostvareno u saradnji sa Dragutinom Maslaem, pripada smeru uproenog pseudobaroka. Osnovna kola u Ulici Kralja Petra u Beogradu iz 1907. godine, prve srpske graditeljke Jelisavete Nai, predstavlja skladnu akademsku kompoziciju inspirisanu renesansom. Re je o graevini postavljenoj na zaseenom uglu, iji medaljoni na proelju sa poprsjima prosvetitelja

jasno pokazuju njenu namenu. Eklektiki spojevi motiva renesanse i baroka, uoljivi su i na njenim ostalim prestonikim delima. Za razliku od Okrunog naelstva u Pirotu iz 1910. godine Aleksandra Jankovia, graenog pod blagim uticajem secesije, sa dvema nametljivim kulama koje simetrinouokviravaju mansardni krov srednjeg rizalita postavljenog na zaseenom uglu i velikim otvorima, Novi Dvor u Beogradu, arhitekete Stojana Titelbaha, predstavlja konzervativnije ostvarenje poznog periodazrele faze srpskog akademizma, zidanje zapoeto 1911. godine. Svaka fasada tog razuenog zdanja dobila je razliitu obradu. Evocirana je proiena morfologija akademizma Bugarskog i Jovanovia, prilagoena manje strogom i statinom programu. Spoj ulinih fasada naglaen je poligonalnim ugaonim rizalitom, nadvienim kupolom sa izduenim zavretkom. U tome se ogleda slinost sa susednim Starim dvorom arhitekte Bugarskog. Isticanjem kubeta na uglu zgrade i zaobljenog rizalita u sredini proelja, izraena je vertikalna podela masa, umesto horizontale, koja preovlauje na Starom dvoru. Prvobitni izgled zdanja, kao, uostalom, i mnogih drugih primera srpskog akademizma nije ouvan. Ono je vie puta rekonstruisano spolja i iznutra, pri emu su se izgubili ili transformisali neki fasadni detalji, pre svih heraldika polja. Meu uspenijim ostvarenjima arhitekture zrelog akademizma u provincijskoj arhitekturi Srbije, koju su uglavnom uobliavali graditelji skromnijeg obrazovanja, izdvajaju se Kua Alekse Obradovia u Kragujevcu iz 1887. godine, Kua trgovca Ninia u Zajearu iz 1899-1900 godine, Kue Avramovia i Pueljia u aku iz 1905. godine, Kua na uglu Ulice Bore Stankovia u Vranju, zatim Kue Gligorija Paunovia iz 1895. godine i Gavrila Popovia u Vlasotincu iz 1910. godine. Fasadna skulptura, podreena hijerarhizovanoj strukturi arhitektonskih kompozicija, odraavala je ideologiju naruilaca u Srbiji sa kraja XIX i poetka XX veka. Uz figuralnu plastiku didaktikomoralizatorskog siea, naroito su heraldika znamenja predstavljala njen znaajan segment, odslikavajui namenu reprezentativnih zdanja - dvorsku, upravno-administrativnu, obrazovnu, kulturno-umetniku, poslovnu ili humanitarnu. Upotreba grba u Srpskoj arhitekturi, razvijenajo u doba Kneza Miloa, naroito je bila popularna u periodu Kraljevine Srbije. Znamenja su najee postavljana u frontone sredinjih rizalita zgrada, ili u atike nad njima.Od mnogobrojnih primera upotrebe heraldike u arhitekturi srpskog akademizma, trebalo bi izdvojiti one u Beogradu: kraljevske krune na kupolama bonih rizalita Starog Dvora, heraldiku timpanona sredinjeg rizalita eleznike stanice, u edikuli ugaone atike Narodne Banke, u timpanonu nove zgrade Vojne Akademije, nad krovnim vencem Okrunog suda, u luneti nad sredinjim rizalitom Novog Dvora i atici centralnog rizalita prema Andrievom vencu i frontonu portika Narodne skuptine.

Skoro svi predstavnici srpskog zrelog akademizma uporedo su gradili i u drugaijim stilovimapoznom romantizmu, nacionalnom slogu i secesiji, izbegavajui striktnu posveenost jednom opredeljenju. U kvantitativnom pogledu, najvie su gradili prema naelima akademizma, oslanjajui se na njegove eme i kada je naruilac zahtevao neakademske stilove. Akademistiki slojevit koncept fasade odredio je kompoziciju reprezentativnih dravnih zdanja u nacionalnom stilu, poput Okrunog Naelstva u Vranju iz 1908. godine, delo Petra Popovia, zatim Gimnazije u aku iz 1910-1928 godine, delo Dragutina Maslaa, kao i Crkve Sv. ora na Oplencu iz 1909-1912 godine, delo Koste J. Jovanovia. U arhitekturi srpskog akademizma do 1914. godine, rizaliti su predstavljali istaknuti fasadni motiv, kojima je ublaavana monotonija hijerarhijski ureenih povrina. Meutim, njihova upotreba nije uvek bila plod funkcionalnih zahteva da se izrazi unutranja organizacija prostora i naglase znaajni segmenti zgrade, kao to su vestibili, stepenita ili sveane sale, ve je time pokazana lojalnost akademskom naelu autonomije eksterijera od enterijera. U stambenoj arhitekturi rizaliti su imali manji ispad nego na javnim zdanjima. Zajedniko obeleje javnih graevina ogleda se i u dominaciji simetrinih prostornih reenja, pri emu su se osnovni komunikacioni vorovi razvijali u pravcu poprene ose zgrada, dok su horizontalne komunikacije bile postavljene upravo na njih, u pravcu podune ose. Ukoliko bi zgrada imala ugaoni poloaj, slina ema je primenjivana u pravcu simetrale ugla. Kvantitativno i kvalitativno izdvajaju se reenja na kojima bone mase ine priblino ravnopravan okvir dominantnoj srednjoj kompoziciji (Uprava fondova, Spasieva zadubina, Kua Marka Stojanovia u Beogradu, naelstva i sudovi u regionalnim centrima). Sa poboljanjem ekonomskih prilika, atike na javnim zdanjima se poetkom XX veka ee plasiraju iznad celog fronta nego ranije. Arhitektura privatnih kua je, osim velike proizvoljnosti u oivljavanju starih stilova, grube obrade venaca, portala, profila i atika, na mnogim primerima dosegla veu transparentnost nego na javnim zgradama. Fasade jednoporodinih ili vieporodinih kua lezenama su izdeljene na polja, koja esto odgovaraju irinama soba. Umesto trema koji nosi terasu, motiv nobelstock-a tj. Piano nobile u rezidencijalnoj gradskoj arhitekturi u Srbiji naglaavan je balkonima i veim erkerima, to se zapaa na Hotelu Srpska Kruna iz 1867. godine, porodinim kuama Terzibaia iz 1884. godine, Jovana Ristia, Save Kneevia iz 1891. godine, Dimitrija Krsmanovia iz 1898-1899 godine, Koste Milenkovia sa kraja XIX veka, Mihajla Milovanovia iz 1904. godine, Jovana Barlovca iz 1912. godine, Franca tibnera iz 1914. godine u Beogradu, Kui Gligorija Parunovia u Vlasotincu iz 1895. godine i dr. Od zgrada na kojima je glavni motiv naglaen na uglu, izdvajaju se rizaliti u obliku poluvaljka ili punog krunog torusa koji izlaze iz ravni fasade, to

se uoava na Srpskom Domu u Sremskoj Mitrovici, Oficirskom domu u Beogradu, Osnovnoj koli u aku i Hotelu Zadruga u Zajearu. U regulaciji fasadnih povrina srpski arhitekti su, poput svojih evropskih prethodnika i savremenika, prevashodno ponavljali renesansnu podelu na sokl, korpus i zavretak. Po uzoru na renesansne graditelje naglaavali su kolosalni redpilastara ili polustubova u srednjoj zoni, primenjivali trijumfalni luk u razliitim varijantama. U svakoj vodoravnoj etai naglaavali su princip istih formi, ostvarujui pravilan ritam u artikulaciji zona. I u tretmanu fasadne plastike ee su evocirani uravnoteeni sklopovi renesanse i neoklasicizma, nego plastiki dinamizam baroka. Rustini zavreci uglova zdanja, gusta mrea pilastara i polustubova, izvedeni su iz arhitekture manirizma.Njeni odjeci prepoznaju se i u formalistikoj, umesto strukturalno opravdanoj primeni arkadnih nizova i loa, naruavanju ustaljenih proporcijskih odnosa, unoenju asimetrije, disharmonije i deformacije klasinih oblika(abnormiranje normi strogog akademizma), izduivanju stubova i dr. Elemente baroknog oblikovanja, poput ovalnih osnova, zatalasanih proelja, na kojima su prislonjeni stubovi od krajeva ka sredini postepeno zgunjavaju, kroz smanjenje interkolumnija, preklapanje pialstara, nagomilavanje nia i edikula, srpski arhitekti nisu evocirali u izvornom, ve u parcijalnom i selektivnom obliku. U tome ih je ograniavalo i graevinsko zakonodavstvo, koje nije doputalo plasman veih ispada na fasadama. Umesto kroz snane kontraste konveksnih i konkavnih povrina, barokno komponovanje se evociralo u oblicima i dekoraciji kupola, erkera (Krsmanovieva palata), zaobljenih uglova i poligonalnih mansardnih krovova. Poput baroknih autora, srpski arhitekti su kombinovali elemente trabeacije razliitih redova, uslonjavajui pojedinane zone fasada primenom razliitih vrsta balustrada, sloenih atika, timpanona, kupola u vidu zarubljene piramide. Korien je i polukruni venac u zonama iznad otvora, u koji su umetane kartue i poprsja. Barokni princip ralanjivanja fasada po vertikali na tri, pet ili vie zona, kvantitativno je nadmaio renesansni princip monolitnog neprekinutog bloka, gradiranog po horizontali. Uticaj baroka ogleda se i u veem simboliznu, naglaenoj heraldici i dekoraciji, preteno smetenoj u kartuama, kao i unutranjoj dekoraciji stepenita, holova i salona. Od elemenata neoklasicizma srpski arhitekti su prihvatili poloaj objekta u prostoru, svedeniju profilaciju fasadnih povrina i otvora, kao i sklonost ka monumentalnosti. U srpskoj arhitekturi od 1900. do 1914. godine, na akademistiku koncepciju osnove, najee dvotraktnu, i klasinu konstrukciju od noseih zidova, ponekad su primenjivani morfoloki i strukturni elementi Ar-Nuvoa. Time je stvarana neobina simbioza krutog akademizma, otuenog od prirode i matovitog, prirodnim oblicima inspirisanog slobodnog stila. Pod uticajem novih shvatanja, prostorni programi graevina su pojednostavljivani, a fasadni omotai postajali

kompaktniji, izgubivi preanju statinost. Zavrni venci su probijeni isticanjem vertikalnih motiva srednje zone, a umesto tradicionalnih aplikacija javljaju se plonije secesijske (Kua Jovana Smederevca iz 1900-1901 godine, Kua M. Stamenkovia iz 1907. godine, Smederevska banka iz 1912. godine). Naruava se stroga hijerarhija fasadnih zona, ublaavaju hladnoa i monumentalnost karakteristini za autoritativni akademizam. Unose se floralni i geometrijski detalji od kovanog gvoa. Otvori se na graevinama odozdo na gore brojano umnoavaju, a dimenzionalno smanjuju. Rustika prizemlja je stilizovana, svedena, dok su elevacioni frontovi manje usiljeni. Atike i balustrade su poprimile talasaste i izvijene oblike, dok su maskeroni ili pilastri beskompromisno probili hijerarhijske stege. Posle dugotrajne dominacijevodoravnih lunih frontova, preovladala je vertikalna podela masa. Transparentnost arhitekture je postala izraena, a raskorak izmeu sadrine i forme se smanjio. Akademizam je u srpskoj arhitekturi od 1865. do 1914. godine imao pozitivan znaaj, doprineo konsolidaciji struke i razvitku njenih institucija. Uvezena akademska nenacionalna arhitektura, uprkos otporu ideologa srpskog stila, osavremenila je zaostale, postorijentalne ambijente srpskih gradova i usmerila generacije neimara ka kulturno razvijenijoj Evropi. Njihovo stvaralako sazrevanje ne bi bilo uspeno da se nisu kolovali i usavravali na evropskim akademijama. Akademizmom je pojaana vera u znaaj istorijskog obrazovanja arhitekata, a time i stimulisana specijalizacija nastave u matinoj sredini. Ne samo to je doprineo preporodu srpske arhitekture nakon vievekovnog zaostajanja, akademizam je podstakao njen izlazak iz nepovoljnog provincijskog poloaja. Meuratna arhitektura: Uspon modernog arhitektonskog pokreta izraen u godinama nakon Prvog svetskog rata, nije pokolebao tradicionalno opredeljenu veinu arhitekata. Sledbenici futurizma, kubizma, De Stajla, purizma, ekspresionizma ili konstruktivizma jo uvek su predstavljali manjinu. Veina graditelja se povinovala ukusu investitora, evropskih malograana koji su se obogatili u ratnim i posleratnim prilikama i pohrlili u velike gradove. Vile u otmenim predgraima ili viespratnice u centrima gradova, graene u stilu poznog akademizma, ponekad sa reminiscencijama na Ar- Nuvo, uz obilnu primenu novih materijala, korienih na stari nain. Zahvaljujui poboljanju komunukacija i slinim ekonomskim uslovima u razliitim dravama Evrope, sem SSSR-a, i avangardni i konzervativni arhitekti teili su stvaranju univerzalnog internacionalnog stila. Sporom uzmicanju akademizma u srpskoj arhitekturi, doprinela je drutvena atmosfera, obojena istorizmom u euforiji ujedinjenja jugoslovenskih naroda, a od 1929. godine, i potrebom da se oformi jugoslovenska unitarna kultura. Klasna podvojenost je bila vidljiva u arhitekturi.

Pseudograanstvo, nastalo od seljatva, elelo je da nadoknadi civilizacijske nedostatke i adekvatnim stilskim sklopom pokae privrenost evropskim kulturnim tekovinama. Razjedinjenost na stalekom, plemenskom, kulturnom i verskom planu, onemoguavala je stvaranje kompaktnog jugoslovenskog stila. U Beogradu, centru srpske kulture, siromani slojevi stanovnitva naseljavali su proirenu gradsku periferiju. Centar su izgraivali i naseljavaliposleratni bogatai-rentijeri, industrijalci i bankari. Bogati svet hteo je da ivi u vilama koje su ga podseale na francuski XIX vek, sa kitnjastom akademskom dekoracijom, dok je ideal srednje klase bio otmeni hotel particulier, privatna jednoporodina kua sa vrtom, na Kote-Neimaru ili Senjaku. Ciljevi intelektualaca su bileskromne prizemnne ili jednospratne kue sa batom u profesorskoj ili inovnikoj koloniji. Radnici su iveli u posebnim kolonijama i neuglednim optinskim stanovima. Izgradnja dravnih javnih objekata u prestonici i regionalnim centrima, intenzivirana u prvim godinama nakon ujedinjenja, iziskivala je uee raspoloivih domaih strunjaka. U tom poduhvatu pridruilo im se preko tri stotine ruskih arhitekata i graevinskih inenjera, koji su zbog graanskog rata u domovini emigrirali u Kraljavinu SHS. Do pojave srpskog modernistikog pokreta 1928. godine, anacionalnom akademizmu parirao je srpski nacionalni slog. Dok su SrboVizantinci svoje ideje preteno ostvarivali na sakralnim objektima, akademisti su preovlaivali u arhitekturi profanih javnih zdanja, vieporodinih privatnih kua. Srpsko-vizantijskim stilom izraavan je kontinuitet sa minulim epohama necionalne kulturne prolosti, ali opredeljenje da su Srbi stoerni inilac u vienacionalnoj dravi. Istovremeno, da bi se ublailo nezadovoljstvo strunjaka drugih nacionalnosti, akademizam je favorizovan kao unitarni jugoslovenski stil. U nastavi na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, tokom tree decenije nije produbljivan sukob izmeu zastupnika akademizma i nacionalnog stila. Mirnu koegzistenciju i delimino proimanje tih stilova, uoljivo u kolskim radovima, odraavali su autoritativni nastavnici: Petar Popovi predmet Srpska vizantijska arhitektura, Andra Stevanovi predmet Graevinske konstrukcije, Dragutin orevi predmet Projektovanje javnih graevina, Nikola Nestorovi predmet Nauka o stilovima i Branko Tanazevi za predmet Dekoracije u boji, modelisanje, ureenje gradova, ornamentika. U etvrtoj deceniji veka porastao je uticaj strunjaka opredeljenih ua modernizam- Milana Zlokovia i Branislava Kojia. U davdesetim godinama veka, Dragutin orervi je vaio za najliberalnijeg nastavnika po pitanju stilskih opredeljenja studenata, budui da ih nije sputavao, ali ni podsticao njihovo zanimanje za modernizam. Ipak, na sauvanim radovima darovitih studenata, najevidentniji je uticaj orevieve varijante akademizma.Veina profesora tradicionalne orijentacije, afirmisana jo u doba Kraljevine Srbije, nije pokazivala sklonosti ka radikalnim novinama u arhitekturi.Zavriti Arhitektonski

fakultet u Beogradu izmeu 1920. i 1930. godine, znailo je pristupiti sredini u kojoj su se preplitali razliiti inostrani i domai uticaji, u kojoj su odreene tendencije dobijale prevagu ili nestajale sa scene u zavisnosti od sopstvene vitalnosti. Nekoliko godina pre pojave prvih modernistikih projekata, u domaoj strunoj periodici su iznete otre antiakademistike i antiklasicistike apelacije. Ugledni srpski akademisti starije generacije- Konstantin Jovanovi, Vladimir Nikoli, Svetozar Ivakovi, Andra Stevanovi, Nikola Nestorovi i Dragutin orevi, aktivni do sredine dvadesetih godina, nastavili tradiciju predratnog akademizma. Reviziju njihovih ideja inspirisali su predstavnici srednje i mlade generacije akademista: Milutin Borisavljevi, Svetozar Jovanovi, Dimitrije T. Leko, Aleksandar orevi i Vojin Simeonovi, kojima su se pridruili ruski emigranti istovetne vokacije: Nikolaj Krasnov, Roman Verhovskoj, Vasilij Androsov, Viljem fon Baumgarten, Efgenije Gulin, Georgi reter, Konstantin Paris, Julijan Djupon i Ivan Artemukin. Osim njih, znaajna dela srpskog arhitektonskog akademizma realizovali su i pojedinci kojima je graenje u tom stilu predstavljalo privremenu fazu, pre nego to su se opredelili za progresivni modernizam. Neki od njih ispoljili su zavidan stepen autorskog izraza: Dragia Braovan, Branislav Koji, Milan Zlokovi, Josif Najman, Petar i Branko Krsti, Branislav Marinkovi, Bogdan Nestorovi, Milan Sekuli, Milan Mini, Predrag Zrni, Daka Popovi, Lazar Dunerski i Grigorije Samojlov. Srpski akademisti meuratnog doba, kolovali su se ili usavravali u evropskim centrima preivele eklektike arhitekture, pre svega u parizu i Budimpeti. Stoga se u njegovoj arhitekturi mogu uoiti vie ili manje izraeni francuski uticaji, kao i elementi maarskog, nemakog, italijanskog ili ruskog akademizma. Naroito je jak ruski uticaj, iji su istaknuti protagonisti, kao tienici Kralja Aleksandra Prvog Karaorevia, gradili irom Jugoslavije. Arhitektonski tokovi u Srbiji izmeu dva svetska rata, kanalisani u vodeim strunim ustanovama, kao to su Ministarstvo graevina, Arhitektonski fakultet i Klub arhitekata, sutinski su izvirali iz predvodnike svesti najplodnijih graditelja, zastupnika glavnih stilskih koncepcija: Momira Korunovia predstavnika srpskog stila, Milutina Borisavljevia i Dimitrija M. Leka predstavnika akademizma, Milana Zlokovia, Branislava Kojia, Nikole Dobrovia i Dragie Braovana predstavnika modernizma. Iako su stvorili respektabilnu produkciju, ruski emigranti nisu znaajnije uticali na razvoj srpske arhitekture. Ako su u treoj deceniji prednjaili brojem i kvalitetom ostvarenja, nespremni za ozbiljnije zaokrete, u etvrtoj su bili potisnuti u drugi plan. U okviru akademizma kao dravnog unitarnog stila, sa reminiscencijama na ruski ampir, podigli su niz monumentalnih zgrada, ispunjenih fasadnom skulpturom i heraldikim znamenjima: Ministarstvo uma i ruda, poljoprivrede i voda iz 1926-1928 godine, Ministarstvo finansija iz 1925-1928 godine, Dravni

arhiv u Beogradu iz 1925-1928 godine, delo Nikole Krasnova, Narodni teatar u Skoplju iz 1927. godine, E. Brontajna, V. Mesnera, J. Bukavca, S. Beljajevskog i D. M. Leka, zatim Oficirski stanovi u Beogradu iz 1928. godine, delo Verhovskoja, Generaltab iz 1928. godine, Ruski dom u Beogradu iz 1933. godine i Oficirski dom u Skoplju iz 1928-1929 godine, delo V. Baumgartena, Gardijski kompleks u Topideru iz 1924. godine, delo Vinogradova, Studentski dom Aleksandra I iz 1931. godine delo Kovaljevskog, Dom Narodnog zdravlja iz 1925. godine i Oficirski dom u Novom Sadu iz 1926. godine, delo G. retera i K. Parisa. U svom radu potencirali su eklektike meavine razliitih stilova, od renesanse, baroka, neoklasicizma i ampira. Njihova sloboda u tumaenju istorijskih stilova, koliko se ogleda u bogatstvu reminiscencija i neobaveznom tretiranju ustaljenih akademskih obrazaca, toliko se pretvarala u formalizam, karakteristian po potenciranju neorganskih sklopova i nagomilavanju plastinih motiva. Srpski arhitekti dugo nisu mogli da pariraju Rusima u reavanju najsloenijih graditeljskih programa, pre svega izgradnji reprezentativnih administrativnih zdanja u prestonici i regionalnim centrima. Prepoznatljive odlike ruskog akademizma ogledaju se u potenciranju monumentalnosti, ostvarenoj i na manjim objektima irom Jugoslavije, ublaavanju znaaja predodreenog glavnog motiva, doslednoj primeni rustike u prizemlju zgrada, suavanju kontura graevina od podnoja ka vrhu stepenovanjem masa po visini, obilnoj primeni fasadne skulpture, naroito figura lavova. U beogradsku arhitekturu Rusi su uneli i motiv timpanona sa lunom loom, kao zavrnim segmentom fasade. Poto su u svojim ekspanzivnim kompozicijama esto preterivali, napli su se na udaru domae kritike. Arhitekta Milutin Borisavljevi, iako njihov ideoloki istomiljenik, kritikovao ih je zbog megalomanije i nezgrapnih kompozicija. Potedeo je jedino Baumgartenov Generaltab, kao velianstvenu i monumentalnu palatu, irokog zamaha, grandiozne kompozicije i perfektnih proporcija i detalja, odnosno klasino delo beogradske arhitekture. U razvoju srpskog meuratnog akademizma, mogu se diferencirati tri faze: 1.) period dominacije u periodu od 1919-1928 godine, 2.) doba krize, izazvano prodorom modernizma, izmeu 1928-1935 godine, 3.) delimine obnove u monumentalizmu poslednjih predratnih godina,od 1935-1941 godine. U morfoloko-strukturalnom pogledu, kao i akademizam u Kraljevini Srbiji, meuratni je iznutra bio podeljen na dva smera- strogo apersonalni, konzervativni, i autorski, liberalniji akademizam, otvoren za novine. U prvom razdoblju od 1919. do 1928. godine, u krug akademista je prelo nekoliko afirmisanih graditelja koji su u prethodnom periodu gradili u nacionalnom slogu. To su Branko Tanazevi, Jovan Novakovi, Jovan Stanojevi i Vladimir Popovi. 1924. godine Andra Stevanovi i Dragutin orevi, uz pomo mladog Milana Minia, dovravaju palatu Srpske Kraljevske

Akademije. Akademski krut, slojevit koncept ove reprezentativne prestonike graevine, sa tesnim unutranjim dvoritem, obogaen detaljima Ar-Nuvoa i dekorativistikog akademizma, promovisanog na Svetskoj izlobi u Parizu 1900. godine. Konstantin Jovanovi je poetkom dvadesetih godina izveo uspenu dogradnju Narodne banke, ponavljajui morfologiju vlastitog akademizma. Dragutin orevi i Nikola Nestorovi su na palati Univerzitetske biblioteke iz 1921-1926 godine, sagraenoj u okviru novog univerzitetskog gradskog centra, naglasili simetrinu, kanoninu i neinventivnu kompoziciju proelja, sa karakteristinim portikom i proporcijama za koje je reeno da se uzajamno dobro dre. Zgrada Tehnikog fakulteta u Beogradu, sagraena 1925-1931 godine, delo Branka Tanazevia i Nikole Nestorovia, velike povrine osnove i elevaciono usmerena prema nekoliko ulinih pravaca, predstavlja kulminaciju srpskog akademizma u treoj deceniji. Krut aranman sloene osnove zdanja, sa prostranim unutranjim dvoritima, dugakim hodnicima i prevelikim stepeninim holom, odredio je njegovu strukturu. Kritikujui nelogian, arhitektonski nekoherentan i nefunkcionalan odnos spoljanje obrade prema osnovi zdanja, D. M. Leko je ukazao de je inspiracija traena u reenju Tahnike kole u arlotenburgu kod Berlina. Osporen je i nedostatak istog motiva kojim bi se ublaila razliitost u obradi pojedinanih fasada, zbog koje su liene celovitosti i jasno obeleene monumentalnosti. Pseudorenesansni i neoklasicistiki motivi, obogaeni retorikom fasadnom skulpturom, tri alegorije Arhitekture, po jedna Vajarstva, Fizike, Industrije i dr, svojom strogou ukazuju na prosvetni karakter zdanja. Uticaj italijanskog akademizma uoava se na palati Asikuracioni enerali na Terazijama, koju su 1927-1930 godine podigli nepoznati italijanski arhitekti saraujui sa Milanom Antonoviem. Arhitekti iz srednje i zapadne Evrope su na mnogim objektima u Beogradu i drugim gradovima, primenili internacionalna naela tog stila, obogaena nanosima matinih kola: Jadransko-Podunavska banka, Francusko-Srpska banka, palata Drutva Nacional, Praka kreditna banka, Jugoslovenska banka, Srpsko-Amerikanska banka, Narodna biblioteka u Beogradu, Uprava Vojnotehnikog zavoda u Kragujevcu i dr. Sa puno uspeha stranci su podizali ugaone zgrade, prekrivajui ih ponekad i dekoracijom secesije. Meu domaim stvaraocima kojima je akademizam predstavljao privremeno opredeljenje, izdvaja se vie plodnih graditelja. Inspirisan budimpetanskim eklekticizmom i secesijom, Dragia Braovan je u Ulici Nuievoj 4 u Beogradu 1922. godine sagradio Eskontnu banku, koja predstavlja primer raskono dekorisane, neusiljene slojevite kompozicije, u kojoj su inventivno usklaeni elementi razliitih stilova. Kasnije je podigao Sokolski dom iz 1924. godine u Zrenjaninu, kombinujui renesansne i neoklasicistike forme, karkinu vilu u Beogradu iz 1926.

godine, blisku romantiarskoj varijanti umerenog akademizma i stroije koncipovanu neomaniristiku Genievu kuu, takoe u Beogradu iz 1929. godine. Branislav Koji je podigao umadijsku banku u Kragujevcu izmeu 1928-1930 godine, kao i Paviljon Cvijeta Zuzori u Beogradu iz 1927-1929 godine sa dominantnim pseudoantikim oblicima, ali i slobodnijom organizacijom osnove od uobiajenih. Milan Zlokovi je na Vraaru od 1924. do 1926. godine, podigao vie privatnih jednoporodinih kua u umerenom akademskom maniru, dok je znatno usiljenije koncipovao monumentalnu Hipotekarnu banku u Sarajevu izmeu 1928-1930 godine. Braa Krsti su na neelima akademizma komponovali kuu Nikole Krstia u Ulici Vasinoj 14 u Beogradu izmeu 1927-1928 godine. U treoj deceniji, pod uticajem zapadnoevropskog akademizma, znaajna dela ostvario je arhitekta Aleksandar Jankovi, autor Okrunog naelstva u Pirotu iz 1910. godine. U meuratnom razdoblju ovaj plodni projektant je sagradio niz jednoporodinih i vieporodinih stambenih zgrada, karakteristinim po mansardnim krovovima, obilju fasadne skulpture i ornamentacije. Re je o zgradi na uglu Zmaj Jovine 13 i Knez-Mihailove 28 iz 1928-1929 godine, zatim, zgrada na uglu Svetozara Markovia i Bulevara Revolucije iz 1929. godine, dok se meu njegovim javnim objektima istie Narodna banka u Niu iz 1925. godine, gde su neobarokni i neoklasicistiki oblici stopljeni u reprezentativnu i prostorno razuenu celinu.U stilu akademizma, zapaena dela ostvarili su Franja Urban koji je projektovao Kuu ora Cvetkovia iz 1930. godine na uglu ulica Brae Jugovia i 29. novembra, i ore Jankovi koji je sagradio Novosadsku banku i Kuu Ostoji u Rumi iz 1923. godine. Praksu izdvajanja ugaonog valjka ili poluvaljka, pokrivenog kupolom, nastavili su Franja Urban na Kui ora Cvetkovia, Viljem Baumgarten na Oficirskom domu u Skoplju i Nikolaj Krasnov na zgradi Ministarstva na uglu Ulica Nemanjine i Kneza Miloa u Beogradu. Meu graditeljima Novog Sada koji su tokom svoje akademistike faze krajem tree i poetkom etvrte decenije ostvarili znaajna dela, izdvajaju se Lazar Dunerski koji je sagradio palatu Produktivne berze 1927. godine i Daka Popovi graditelj Komande Prve armijske oblasti iz 1928-1930 godine i stambeno-poslovne palate Vatikan iz 1930. godine. Modernizovanje akademistiki koncipovanih volumena i naginjanje monumentalizmu, popularno u poslednjim predratnim godinama, najavio je Milan Sekuli na stambeno-poslovnoj palati Kroacija u Novom Sadu iz 1931. godine.U Skoplju su se, uz Ivana Artemukina (kafana Islahana u gradskom parku iz 1919. godine, autori Narodnog pozorita iz 1921-1927 godine, Dragutin Masla (Ristieva palata iz 1925. godine) i Boris Dutov (palata Armaganjan iz 1930. godine).

Od graditelja inspirisanih francuskim akademizmom, trebalo bi izdvojiti Josifa Najmana (zgrada Nikole Spasia u Knez-Mihailovoj ulici 47, u Krunskoj 9 iz 1931, Mihajla Jovanovia na uglu Krunske i Bab Vinjine iz 1932. godine), Bogdana Nestorovia (vila Koe Popovia u Ulici Kneza Miloa 50, sa Mihailom Radovanoviem iz 1926. godine, i Vila Moaanin u Uikoj 23 iz 1931. godine), Aleksandra orevia (kua Pavla Hadi-Pavlovia u Ulici Svetozara Markovia 58 i Kua Tihomira Pania u Ulici Kneza Miloa 70, iz 1926-1927 godine), Milana Minia (zgrade u Lominoj 24-26, iz 1926. godine, u Dobrainoj 6 iz 1928 godine i ika-Ljubinoj 5 iz 1930. godine), Vojina Simeonovia (kua u Simievoj 6), Branislava Marinkovia, Mihajla Radovanovia i naroito Milutina Borisavljevia. Francuski akademizam, u kome su preovlaivale renesansne, barokne i klasicistike reminiscencije, prenet je u arhitekturu graanskog Beograda. Elementima francuskog porekla smatrane su mansardne i viesegmentne krovne konstrukcije, kao i osetna uzdranost graditelja u dekorisanju fasada, tenja ka njihovoj itljivosti, odsustvo akademskog pretrpavanja, logian raspored otvora i znatna funkcija praznih povrina. Poetkom tridesetih godina akademizam je suvereno vladao srpskom arhitekturom. Uz ruske emigrante i francuske ake, njegovom usponu najvie su doprinela tri graditelja: Svetozar Jovanovi, Milutin Borisavljevi i Dimitrije M. Leko. Jovanoviev akademizam nije bio ideoloki vrst ni dosledan kao Borisavljeviev i Lekov. Pre Prvog svetskog rata uestvovao je u izgradnji Oficirske zadruge iz 1906-1910 godine, akademski razuenog ugaonog objekta, oivljenog nekanoninim motivima secesije. Iako je u pojedinim delima, poput kue u Krunskoj 50 iz 1932. godine, iskazao sklonost ka neoromantinim tvorevinama, Jovanovi se afirmisao monumentalnom palatom Ministarstva saobraaja i Generalne direkcije eleznica u Beogradu iz 1927-1931 godine, ostvarenjem strogog akademizma. Ova, po kubaturi najvea zgrada u srpskoj meuratnoj arhitekturi, do Braovanove palate Dunavske Banovine iz 1935-1940 godine najvea po broju prostorija, zbog nedostatka vrsto odreenih regulacionih linija i upadljivog uproavanja u dekorativnom sistemu, predstavlja jednolino i statino akademsko reenje, koje je pruilo znatne mogunosti za plasman heraldikih znamenja i retorike fasadne skulpture. Ipak, njena elegantna kula, kao najvia taka elevacije, jedinstvena je u tadanjoj beogradskoj arhitekturi. Njen jedini konkurent, drevnom asirskovavilonskom arhitekturom inspirisana kula Pote 1 u Takovskoj ulici iz 1935-1938 godine, arhitekte Vasilija Androsova, nezgrapno je postavljena iznad zavrenog venca i ne naglaava piramidalnost kompozicije. Shvaena kao glavni motiv Jovanovieve palate, kula dominira blokom na uglu Sarajevske i Nemanjine ulice. Kada se posmatra sa vee daljine, ili iz ptije perspektive, u relaciji sa monotonom srednjom zonom proelja, predstavlja skoro suvini, otueni detalj, nametnut

celini ansambla. Bez obzira na pomenutu izdvojenost, kula je donekle oivela sumorno okamenjen, uprkos obilnoj prvostepenoj plastici, tur plat graevine. Akademizam Milutina Borisavljevia bio je zasnovan na tradiciji pariske Ecole des Beaux-Arts i naelima njegove naune estetike arhitekture. Ovaj dosledni akademist, sklon obrazlaganju vlastitih stavova, arhitekturu je definisao kao simbolinu umetnost koja svoj najvii stupanj dostie u monumentalnim graevinama. Traenju novih formi i struktura Borisavljevi je pretpostavio proverene kanone, zalaui se za vie varijanti u svakom projektantskom zadatku. Apelovao je da se nastava na beogradsko Arhitektonskom fakultetu reformie po uzoru na parisku Ecole des Beaux-Arts, i da se umesto idejnih projekataza odreene tipove graevina, pripremaju potpuni projekti za izvoenje. Na svom najpoznatijem delu, Vili Flaar iz 1931-1932 godine, izgraenoj na beogradskom Neimaru, ugledao se na arhitekturu Malog Trijanona iz 1762-1768 An ak Gabrijela, shvaenog kao savrenog dela, boanske harmonije i najsjajnijih propozicija, dok je u komponovanju ograde parka na Studentskom trgu iz 1929. godine preuzeo reenje sa maniristike vile Aldobrandini. Osnovna kola u Marulievoj ulici iz 1930-1931 godine, primer je svedenijeg, uproenog akademizma, gde glavni motiv nije posebno naglaen, to se uoava i na reprezentativnoj kui Nikoli u Parainu iz 1931. godine, dok je on skromno izdvojen na proelju palate Andonovi u Niu iz 1930. godine. Borisavljevievi projekti koncipovani u nacionalnom stilu, kao i pojedini u stilu modernizma, kojeg je pod pritiskom naruilaca nevoljno prihvatio, takoe odlikuje akademistika modelacija forme. Moe se zakljuiti da je Borisavljevieva arhitektura u celini bila optereena strogim akademskim kanonima, kao i nastojanjima da u praksi primene otkria iz oblasti estetike arhitekture i optikofizioloke perspektive. Otu je on, na izvestan nain, ostao nedoreen i neiskazan kao stvaralac, shvatajui arhitekturu kao primenjenu estetiku. Zapaanja o harmoniji i ritmu, ulozi simetrije i asimetrije, izneta u strunoj periodici, Borisavljevi nije precizno primenio u graditeljskoj praksi. Ako je najznaajniji i najdosledniji predstavnik akademizma u srpskoj arhitekturi od 1865. do 1914. godine, bio Konstantin Jovanovi, istu poziciju u meuratnom periodu zauzimao Dimitrije M. Leko. Njegov strogi akademizam, zasnovan na metodu kontrolisane imaginacije, prepoznatljivo je uzdran ili disciplinovan, lien sluajnih ili spontanih reenja. U odnosu na Svetozara Jovanovia, Leko je doslednije potovao akademske obrasce, to se naroito ogleda u izjednaenom odnosu zidne mase i otvora, ogledalskoj simetriji, jasnom naznaavanju regulacionih linija i isticanju monumentalnosti bezvremenih graevina. Naizgled tur i preterano uzdran, Lekov akademizam je ipak bio kreativniji od Borisavljevievog naunog i eklektinog pristupa arhitektonskom komponovanju.

Umereni ritam masa odlikuje skladno proelje Lekovog Saveza nabavljakih zadruga u Beogradu iz 1927-1929 godine. Njegova eksperimentisanja nastavljena su poetkom tridesetih godina, kada je tragao za jednostavnijom, racionalnijoj formom akademizma, ostvarenoj na trospratnoj palati Ministarstva socijalne politike i narodnog zdravlja u Beogradu iz 1932-1933 godine. Svedenom kubinom konturom i masivnim fasadnim platom, ova palata, sa dva unutranja dvorita, najavila je vladavinu monumentalizma u srpskoj arhitekturi poslednjih predratnih godina. Po Maneviu, ona predstavlja ne samo zavrni oblik jedne tradicije, ve i klicu njene dekadencije: Njena itava struktura, disciplinovana i smirena, tei samo jednom cilju-venosti. Na zgradi nema jakih kontrasta ili posebno eksponiranih motiva. Nekanelovani jonski stubovi nalaze se u ravni fasade, oivieni sa po dve skulpture L. Dolinara. Njihovo protezanje je zaustavljeno snanim okviromLienom entablature i potkrovnog venca:Vreme je stalo, to je znailo ovaploenje akademskog ideala. Leko je i kao tuma liberalna akademistika shvatanja, kritikovao epigonstvo i zastarela reenja. Zreli period meuratnog srpskog akademizma obeleila su i druga Lekova dela (projekti banskih palata na Cetinju, Banja Luci i Novom Sadu iz 1930. godine, Dom Saveza nabavljakih zadruga na Cetinju iz 1932. godine, Dom ratnih vojnih invalida u Beogradu iz 1933. godine), kao i Agrarna banka iz 1931-1934 godine Petra i Branka Krstia, Dom Kralja Aleksandra Prvog za uenike srednji kola iz 1931-1933 godine, delo Vojina Petrovia, Aero Klub iz 1932-1934 godine i stambena zgrada advokata Nedeljkovia iz 1936. godine, delo Vojina Simeonovia, Narodna banka u Skoplju iz 1933. godine delo Bogdana Nestorovia, zgrada Berze iz 1931-1933 godine i Beli Dvor na Dedinju iz 1934-1936 godine, delo Aleksandra orevia, kua Stamenka urevia iz 1936. godine na uglu Katanieve i Svetog Save 36, delo Dragoslava Radisavljevia, kua inenjera Boia u ulici Svetozara Markovia 6 iz 1934. godine u Beogradu, delo Rajka Tatia. Pod pritiskom dominantnih modernistikih shvatanja u srpskoj arhitekturi, kao i sve jaeg uticaja Ar-Dekoa, pomenuti autori su bili prinueni da svedu ili odbace klasicistiki ornamenti odstupe od uobiajenih naela akademistikog komponovanja. Spajajui istorijske i moderne oblike, oformili su neobian tranzitivni tip lokalne arhitekture. Gubitak akademske discipline i posezanje za zakasnelim secesijskim i pomodnim racionalistikim formama, naroito je obeleio provincijsku arhitekturu jednoporodinih kua. Zavrni predratni period srpskog akademizma vezan je za uspon monumentalizma u tadanjoj evropskoj arhitekturi, saglasan prevlasti totalitarnih politikih ideologija i programa. Shodno vremenu, i primeri srpskog monumentalizmadruge polovine tridesetih se odlikuju neobinim modernistiko-akademistikom morfolokom simbiozom, dok je njihova struktura uglavnom bazirana na akademskoj tradiciji ( 1.) palata PRIZAD-a, 2.) Zanatski dom, 3.) Pota 1,

4.) Ministarstvo graevina i 5.) Pravni fakultet u Beogradu, 6.) Hipotekarna banka u Panevu, 7.) Pota i Banovina u Skoplju, 8.) Banska palata i Venica u Novom Sadu, 9.) Hipotekarna banka, 10.) Banovinsko pozorite i 11.) novi deo Univerziteta u Niu, 12.) Narodna banka u Kragujevcu, 13.) Tonkieva palata u Leskovcu i dr). Sa povlaenjem akademizma sredinom tridesetih godina, u srpskoj arhitekturi jenjava i upotreba fasadne skulpture. Umesto figuralne plastike, u pseudorenesansnim niama i edikulama, kao i baroknim kartuama, javljaju se plitki reljefi u duhu francuskog Ar-Dekoa. U produkciji srpskog predratnog modernizma, a ni avangardnog, ali ni kopirantski bezbojnog, krajem tridesetih godina prevladavala je kanonina estetika ustaljenih formi, uz sve eu primenu zaobljenih graevina naglaene monumentalnosti. Dok su se naela Korbizjeovog i Misovog slobodnog plana uveliko razvijala u svetskoj arhitekturi, srpski modernizam tridesetih se, osim fragmentarnog usvajanja Losovog Raum-plana, u glavnini produkcije iscrpljivao u anahronim strukturama osnove sa unutranjim dvoritima, komplikovanim komunikacionim vorovima i veoma retkim konstruktivistiko-funkcionalistikim pristupima (Zlokovieva Univerzitetska deja klinika i Braovanova Dravna tamparija u Beogradu 1933-1940 godine). Tome je doprineo nedostatak autentine arhitektonske teorije, to su kroz predavanja i programske lanke pokuavali da nadoknade lideri srpskog modernistikog pokreta. Kritiku akademizma i eklekticizma, krajem tridesetih godina sublimirali Milan Zlokovi i vodei konstruktor ore Lazarevi. Uprkos deklarativne ortodoksije, srpska neradikalna recepcija evropskog modernizma nije impresionirala vodee autoritete svetske avangarde. Dogodilo se da je arhitekta Nikola Dobrovi, najdosledniji i najagilniji domai ideolog moderne arhitekture, zbog primene zastarelih konstruktivnih reenja bio ukoren od strane Teo Van Dezburha i proglaen akademiarem. Sve izraajnije epigonstvo meu modernistima i tenja ka standardizaciji jezika, gde se najvie pozajmljivalo od Dragie Braovana, neizbeno su vodili u modernistiki akademizam. Mnogobrojna ostvarenja srpskog nacionalnog stila su u treoj deceniji veka takoe poprimila ematski karakter. Kruta i anacionalna, konceptualna logika akademizma preneta je, neoekivano, i u jednonacionalno usmereno srpsko crkveno i profano graditeljstvo. Budui da protagonisti tog pravca nae novije arhitekture nisu otkrili autentian strukturno-prostorni sklop, bili su prinueni da ga preuzmu iz legata ustaljenih akademskih reenja. Uz to, usvojili su i deo akademistike morfologije, kao to su trodelna podela fasada, isticanje glavnog motiva i dosledno potovanje simetrije, to se vidi na 1.) Gimnaziji u aku iz 1910-1928 godine, delo Dragutina Maslaa, 2.) Trgovakoj akademiji u Beogradu iz 1925. godine delo Jezdimira Denia, 3.) Palati Pravde u Skoplju iz 1930. godine delo Nikolaja Krasnova, 4.) Patrijariji u Beogradu iz 1935. godine, delo Viktora Lukomskog i 5.) Eparhijskom domu u Poarevcu iz 1938-1939 godine, delo

Momira Korunovia. Sredinom etvrte decenije potisnut nakon pogibije svog glavnog mecene u Marselju, nacionalni stil delimino usvaja i morfologiju savremenog monumentalizma, sa kontraproduktivnim efektom, jer je estetika agresivnog, jednoznanog totelitarnog koncepta, pre pokazala stvaralaku krizu graditelja nacionalne orijentacije nego to je najavila renesansu njihovih ideja (1.) Crkva Sv. Marka iz 1930-1939. godine delo Petra i Branka Krstia, 2.) Banski dvor i Palata Vrbaske banovine u Banjaluci iz 1930-1938, delo Anelije Pavlovi, Jovanke BoniKaterini i Jovana Rankovia). Posleratni period: U posleratnom periodu obnove i izgradnje zemlje, stvarajui u korenito izmenjenim politikim okolnostima, srpski arhitekti su kratkotrajno odrali tradiciju akademizma. Ona se uoava na primerima socrealizma, oficijelnog pravca u profanoj arhitekturi od 1945-1952 godine, bazirenog na neinventivnim spojevima iroko shvaene narodne graditeljske tradicije i bezlinog modernizma. Anonimnost rada i sveopta politizacija arhitekture, sveli su stvaralatvo na ponavljanje tipskih, ematizovanih struktura, od ega se preutno distancirao mali broj kritiki nastrojenih graditelja. Vanstrunim, dogmatskim shvatanjima limitirana, arhitektura socrealistikog monumentalizma ( 1.) Dom sindikata, 2.) Savezni SUP, 3.) Vojni sud, 4.) Stadion JNA, 5.) Studentski grad, 6.) Gradski SUP u Beogradu, 7.) upravne, partijske, zadrune i kolske zgrade, 8.) radnika i rudarska naselja u unutranjosti), inspirisana arhitekturom SSSR-a, ni po snazi ideja a ni po vrednosti ostvarenja (sem naselja fabrike kablova u Jagodini D. Braovana), nije dosegla nivo graditeljstva do pre Drugog svetskog rata. Utopljen od strane novog establimenta u korpus dirigovanog socijalistikog stvaralitva, kreativni smer predratnog srpskog monumentalizma pretvorio se u suprotnost- sterilni modernistiki akademizam. Do sredine este decenije, prema seanju Alekseja Brkia, na beogradskom Arhitektonskom fakultetu, uz Zlokoviev produhovljeni funkcionalizam, tri su se mone ideologije borile za status zvaninog uenja: socijalistiki realizam, ortodoksni funkcionalizam i graevinski tradicionalizam. Sve tri su, po Brkiu, za studente nedogmatine orijentacije predstavljale svojevrsni obru, tei ak i od strahovanja za vreme okupacije. Najjai otpor vladao je prema socrealizmu, koji je poetkom pedesetih odbaen u teoriji i praksi. Krajem este i poetkom sedme decenije, sa poboljanjem ekonomskih prilika, zapoeo je prosperitetni period razvoja srpske moderne arhitekture, predvoen protivnicima doktrina funkcionalistikih sistema- Bogdanom Bogdanoviem, Aleksejem Brkiem, Ratomirom Bogojeviem, Ugljeom Bogunoviem, Uroem Martinoviem, Ivanom Antiem, Mihajlom

Mitroviem, Ivom Kurtoviem i Svetislavom Liinom, u ijim delima nije bilo izrazitijih akademistikih zastranjivanja. I u teoriji i u praksi ovi autori su se distancirali od socijalistikog realizma i modernizovanog neoakademizma, arhitekture prokustrovski normi i inovnikih kalupa. Ipak akademizma je bilo u nastavi na Arhitektonskom fakultetu, stvaranjem kulta moderne arhitekture, kao i u graditeljskoj praksi. Formalistiko okamenjenje tuih ideja i programa, delimino je nastavljeno i u srpskom postmodernizmu.

You might also like