Oprosti mi Nataša
Sergej Kourdukov
Oprosti mi Nataša
SADRŽAJ
1. Oluja na pacifiku2. Borba za život ili smrt3. Rastrgana porodica4. Uli
č
no siro
č
e5. Pustolovina i nasilja u Verikh-irmenu6. Hladni rat u Barisevu7. Kralj Bariseva8. Školovanje za kriminalitet9. Moj život u vojsci10. Na pomorskoj akademiji na Kam
č
atki11. Nalog tajne policije12. Prva racija katastrofa!13. Iznenadna smrt u Elisovu14. Lov na rije
č
Božju15. Veliki ponos i duboko razo
č
arenje16. Nataša17. Djelovanje policije18. Rije
č
i koje mi više nisu dale mira19. Posljednja racija
1
20. U potrazi za novim životom
Oprosti mi Nataša
1. OLUJA NA PACIFIKU
Ve
ć
nekoliko dana i no
ć
i probijao se mu
č
no naš brod kroz podivljali Pacifik.Iznenada je skrenulo na oluju kad su se hladni vjetrovi sa sjevera sukobili s toplomstrujom iz Japana. Nalazili smo se u samoj sredini nevremena ispred obale Kanadekad je zra
č
na masa upravo eksplodirala u orkan vjetra i vode. Iako je naš brod“Elagin” bio veliki stabilno gra
đ
en da može prkositi i najdivljijim olujama ipak je u posljednjih 60 sati bio nošen valovima kao da je mali ribarski
č
amac.Mnogi od naših najiskusnijih pomoraca, koje su oprale sve vode svijeta,razboljeli su se od neobi
č
no prijete
ć
e oluje koja se razbijala na obalnim grebenima i snesalomivom snagom se vra
ć
ala natrag. Nakon više
č
asovne borbe bio je izmu
č
en i brod i ljudi na njemu. Jecaju
ć
i, stenju
ć
i i drhte
ć
i i tresu
ć
i se micali smo se polakonaprijed.
Č
ak i samoj radio-stanici, koja je bila napravljena od takvog materijala koji prigušuje buku, osje
ć
ao sam kao da se svaki djeli
ć
mašine bori s olujom.Zadnjih sam dana premalo spavao. Na svom poslu telegrafiste morao sam slatiodre
đ
ene podatke u našu pomorsku centralu u Sovjetskom Savezu, te sam zbog ovogvremena morao stalno biti na poslu. No, u svakom slu
č
aju oluja oko mene nije niizdaleka utjecala na moje zadovoljstvo kao oluja mojih osje
ć
aja u meni samom. Nakon višemjese
č
nog planiranja i pripremanja stajao sam neposredno pred svojim bijegom u slobodu.Unutar kanadskih teritorijalnih voda, gdje smo dobili dozvolu da zbog olujesmijemo uploviti, stigao sam poblizu svoga cilja. Uz nestrpljenje pomješano strahomo
č
ekivao sam priliku za bijeg.Pramac broda zaronio bi u ogromnu vodenu masu da bi se zatim dizao u visinusve više i više. Cijeli se brod tresao od silnih valova. Normalno tamno plava no
ć
postala je od olujnih oblaka posve crna. O ovakvim no
ć
ima pomorci govore sastrahom. Bila je ve
č
e 3. Septembra 1971. Deset sovjetskih brodova je kao i mizamolilo dozvolu da smiju u vodama Q. Charlotte Isalanda sa
č
ekati smirenje oluje.Te ve
č
eri sam nešto prije pola devet, u vrijeme kad sam se trebao javiti na posao, napustio svoju kabinu. Snažna oluja skoro me zbacila s broda te sam jedvasvom svojom snagom uspio pre
ć
i preko palube. Kona
č
no sam stigao do mosta,otvorio vrata i zateturao unutra.“Koliko smo još daleko od obale?” upitao sam svog prijatelja Borisa koji jeupravljao kormilom. Bacio je pogled na instrumente, a onda na kartu.“Otprilike pola milje.” odgovori on.“Koliko je daleko do toga mjesta tu?” upitao sam i pokazao na svjetla udaljini, jedva vidljiva od pljuska kiše i vjetra.“Otprilike tri i pol milje.”“Hvala ti”, promrmljao sam i teškim korakom krenuo u radio-stanicu, odmahiza mosta. Od kako smo se nalazili u kanadskim vodama nismo morali javljati gdje senalazimo i moj se zadatak sastojao samo u tome da ostanemo u vezi s ostalim našim brodovima. Za taj posao nije mi trebalo puno vremena, te sam bio i više negoradostan.Pogledavši na sat, vidjeh da je upravo pola devet. Rekoh sam sebi: “Sergeju,za nekoliko sati ili
ć
eš biti slobodan ili utopljen. Ili što bi bilo još gore, izvu
ć
i
ć
e te izmora i kao dezertera poslati na prisilni rad u Sibir da bi te kasnije streljali.
2
Bili su to trenutci gdje bi svatko drugi na mom mjestu kolebao.
Oprosti mi Nataša
Sada se tu nalazim ja Sergej Kourdakov, oficirski pripravnik u ruskojmornarici, jedan s odlikovanjima uglednog komunisti
č
kog omladinskog vo
đ
e, jedankoji je od svoje osme godine u svakoj školi bio biran za vo
đ
u Komunisti
č
keomladinske organizacije i na koncu predodre
đ
en da 1200 sovjetskih oficirskih pripravnika podu
č
ava u komunizmu.Za pet dana o
č
ekivali su me u upravi naše flote gdje sam trebao biti primljen uKomunisti
č
ku partiju kao izgra
đ
eni
č
lan i gdje me
č
ekalo dobro mjesto u ruskoj policiji. Sagledavaju
ć
i cijelu tu stvar imao sam razloga ponovo se vratiti u Rusiju. Alito nije bilo dosta. Kako bilo da bilo, znao sam da ono što tražim nikada ne
ć
u na
ć
i ukomunisti
č
kom sistemu u kojemu sam toliko toga vidio.“Tri i pol milje”, mislio sam umuju
ć
i i prevr
ć
u
ć
i u tišini svoje šanse. Bit
ć
usiguran tek u samom mjestu. Ako bih bio samo pola milje udaljen od kopna mogla bime prona
ć
i i uhvatiti patrola. Tek mjesto i ljudi u njemu pružalo mi je sigurnost. Alito sada zna
č
i da trebam otprilike sat vremena da stignem do mjesta. Ve
ć
sam izmjeriotemperaturu mora. Iznosila je 4°C. U ovim sjevernim vodama pitanje boravka u moruzna
č
ilo je i pitanje života i smrti. Ocjenio sam da bih u moru mogao preživjeti najviše
č
etri sata. Nalazio sam se u izvrsnom zdravstvenom stanju koje je plod svakodnevnogtreninga, dizanja utega i opšteg održavanja organizma. “Sada ili nikada”, rekoh samsebi. U svom srcu znao sam da to mora biti sada.Radio-stanica se nalazila izme
đ
u kormilareve kabine na prednjem dijelu mostai navigacione kapetanove kabine. Budu
ć
i da smo se nalazili neposredno uz obalu,kapetan je neprestano posmatrao naš položaj kako bi pravovremeno sprije
č
io da se nenasu
č
emo na jedan od mnogobrojnih grebena.Postavio sam tri radarske naprave, jednu za vojne i dvije za plovidbene svrhe i
č
ekao sam da mi pokažu rezultate. Nadao sam se da se ne
ć
e ništa nepredvi
đ
enodogoditi.Upravo u tom trenutku pomolio je kapetan glavu iz svoje kabine i doviknuomi: “Hej Kourdakov, kako bi bilo da odigramo jednu partiju šaha?” Za vrijeme boravka na moru
č
esto smo igrali šah. Ni u kom slu
č
aju svojim odbijanjem nisam musmio dati povoda da nešto posumnja, s druge strane nisam mu to mogao priuštiti jer bito zna
č
ilo za mene gubljenje dragocjenog vremena. Samo najcrnji no
ć
ni sati pružalisu sigurnost, a ja trebam sti
ć
i na obalu prije svitanja novog dana. Osim toga bojaosam se da bi dugim zatezanjem mogao popustiti u svojoj odluci.“Druže kapetane”, rekoh mu, “tako sam umoran od probdjevene prošle no
ć
i.Mislim da bi bilo bolje da iedm ranije u krevet. Jednostavno sam preumoran.Kapetan se na to našali i re
č
e: “Ma ko je to ve
ć
. Slušajte samo ovog mladogmorskog vuka. Tri dana i ve
ć
je premoren.” Smijao se.Olakšano sam odahnuo. Zatim sam zapo
č
eo sa zadnjim pripremama koje samve
ć
puno puta prošao u svojim mislima. Najprije sam isklju
č
io radio-odašilja
č
, a prijemnicima sam ostavio mogu
ć
nost uklju
č
ivanja u nužnu frekfenciju, ako bi nas unuždi tražili drugi brodovi za pomo
ć
. Zvu
č
nik sam postavio na most tako da Borismože
č
uti pristižu
ć
a najavljivanja.
3
Brižno sam se osvrnuo po cijeloj radio-stanici da budem siguran da je sveostalo u redu. Tada sam polako pošao van, zaklju
č
ao za sobom vrata i pošao nazad ukabinu. Morao sam ponovo pro
ć
i kroz kabinu u kojoj se nalazio kormilar. Bila je posve u tami, samo su na instrumentima gorjele crvene, žute i plave kontrolne lampe.Kiša je pljuštala po prozorima i ometala pogled. Boris je napeto stajao u slabomsvjetlu kontrolnih lampi, nije puštao iz vida sto s instrumentima kako bi eventualnikvar na mašini mogao odmah lokalizovati i dovesti pod kontrolu. Nas dvojca smo
Search History:
Result 00 of 00
00 results for result for
p.
Notes
Load more
